AVANGARDA

AVANGARDA, MODERNISTIKI POKRETI I SOCIJALNA KNJIEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.) Vlado Pandi i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str90-100 1 dio Prva desetljea 20. stoljea prola su u otru suprotstavljanju umjetnosti zavrnice 19. stoljea, odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. irina, raznolikost i raznorodnost umjetnikih smjerova oteava tradiciji imenovanje. Nema jedinstvena stila u tom razdoblju, ali jedinstveno je - odbacivanje tradicije. Suprotstavljene su tradicija i modernost, pa zato i nazivanje toga razdoblja modernizmom ili modernistikim pokretima, te avangardom - u znaenju prethodnice novog vremena. U nekim zemljama ustalili su se ili preteu pojedinani nazivi tih pokreta jer je umjetnost, knjievnost poglavito bila u znaku tih pokreta. Naglost, estina odbacivanja tradicije potjee iz opeg nemira prijelomnoga vremena kao prirodnog odgovora na stanje koje nije nudilo nade. Umjetnici su nezadovoljni postojeom umjetnou. Moan je utjecaj filozofskih strujanja na poetku 20. stoljea. Iako se poziva na zbilju, istinu, umjetnost je po miljenju modernistikih predvodnika daleko od "istinske zbilje", zatajuje najvee ovjekove brige, vri nedostojnu ulogu prikrivaa vremena koje nudi beznae. Potrebna je preobrazba ovjeka, preobrazba duha. ovjek, pojedinac, sve je nemoniji u noenju tekog bremena koje mu je nametnulo vrijeme. Zaplaen je u oekivanju vremena koje dolazi. Otuenje ovjeka biva sve vee. Tehnika napreduje i mijenja ivotne prostore; gradovi rastu, a ovjek gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicije nacija i naroda pomiu granice starih vidika; postaju preuski dotadanji prostori. Porastao je broj drava koje ele odluivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o buduim velikim sudarima, neizbjenim sukobima u kojima e stradati slabaan ovjek. Umjetnici osjeaju svoju odgovornost. Nametnula im se obveza utjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima misao njemakog filozofa Friedricha Nietzschea (1844 1900.) o potrebi ruenja postojeeg svijeta i uspostavljanju uvjeta za stvaranje novog ovjeka ostvaruje znaajan utjecaj. Suprotstavljanje tradiciji oituje se na razliite naine, bira razliite putove. FUTURIZAM Futurizam kao umjetniki pokret utemeljen je 1909. Filippo Tomaso Marinetti (Filipo Tomazo Marineti, 1876 - 1944), objavljuje Futuristiki manifest (Manifesto futurista u Parizu. Nakon toga manifesta pojavilo ih se jo nekoliko s ostalih podruja umjetnosti. Pokret je bio izrazito usmjeren protiv tradicije. U Italiji se futurizam razvija kao estoko protivljenje pristaa industrijalizacije i tehnikog napretka starim umjetnikim vrijednostima, Italiji muzeja, galerija, starina. Slavi se dinamika, grad, tehniki strojevi, nacionalna snaga, pozdravlja talijanski rat protiv Libije kao "veliki futuristiki trenutak". Marinetti je na vijest o osvojenju Tripolija napisao da su pojedincu i narodu doputene sve slobode osim da bude kukavica, a rije Italija mora nadjaati rije "Sloboda". Potie nacionalne osvajake ambicije, zahvaljuje talijanskoj vladi na osvajanjima. '1`akav pokret bivao je sve manje umjetniki, a sve vie politiki, koji e se izroditi u faizam. Najvanije su odrednice futuristike knjievnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa, ushienosti i sna. U pjesnitvu su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izriaj. Odbacivali su sintaksu. Isputali su glagole jer su usporavali njihove poruke. Potpuno su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su njihovi knjievni rezultati. Gabriele D'Annunzio (Gabrijele Danuncio, 1863 - 1938.), sljedbenik Carduccijeva pjesnikog klasicizma i Vergina pripovjedatva, iskazao je zanimanje za futurizam, upravo za slavljenje i poticanje rata, pa e

1919. voditi i talijansko vojno zaposjednue Rijeke. U slikarstvu se futurizam oitovao u nemirnim linijama, proimanjem oblika i isticanjem dinamike modernog ivljenja, razbijanjem oblika i otrim suprotstavljanjem jarkih boja. Najdjelatniji je slikar Umberto Boccioni (Umberto Booni, 1882-1916). U zanosu slavljenja talijanskih osvajanja, postaje ratnik, a zavrit e ivot nakon pada s konja. Futurizam u Rusiji zaeo se kao zagovaranje ovjekove slobode bez svih tradicionalnih stega. Najpoznatiji su futuristi pjesnici Vladimir Majakovski (1893 - 1930.), Velimir Hljebnikov (1885 - 1922.) i Boris Pasternak (1890 - 1960.). Majakovski je uveo u pjesnitvo gradsku tematiku, gradski argonizam, pa i vulgarne rijei. Lomi tradicionalni stih i nastoji postii to vie patetike. Dok je talijanski futurizam zastranjivao "udesno", ruski je zastranio "ulijevo". Veina se ruskih futurista prikljuila Lenjinovim boljevicima. EKSPRESIONIZAM Ekspresionizmu je kao vrlo iroku pokretu teko oblikovati nedvojbeno odreenje. Opsean je i raznorodan prosvjed protiv dotadanje umjetnosti, estoka kritika pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom zbilje. Zagovarali su unutarnje traenje zbilje jer zbilja nije izvan ovjeka, nego je u ovjeku. Ustaljeni naziv ekspresionizam proizaao je iz nastojanja kritiara za zakljukom kada je pokret ve bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i knjievnosti, glazbi pa i kazalitu. Posebice su taj naziv irili njemaki asopisi "Der Sturm" ("Juri") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva asopisa "u svojoj selekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V mega). Poetak ekspresionizma povjesniari nalaze u Francuskoj, posebice u njezinu slikarstvu. Suvremeni istraivai ekspresionizma ` istiu da su na njegovu pojavu utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul Gauguin (Pol Gogen). Posebno se istie Gauguinova uloga u pouku, primjerice da se i stablo moe obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako eli izraziti, prihvatili su "fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz. Ekspresionizam se najsnanije oitovao u Njemakoj, a najjai utjecaj su na njemake ekspresioniste izvrili doseljeni slikari Van Gogh i Munch. Na ekspresioniste je velik utjecaj izvrio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina njemakih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" ("Most"). Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina odrala do 1913. Drugo ekspresionistiko drutvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue Reiter" ("Plavi jaha"). Glavni su osnivai Vasilij Kandinski i Franz Marc. Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih predstavnika voljela su plavu boju. Unato razlikama izmeu tih dvaju ekspresionistikih slikarskih drutava zajedniko im je odbacivanje naturalistikog i impresionistikoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra". Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oi. U knjievnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeu 20. stoljea, na tragu ekspresionizma u slikarstvu. Nikada nee biti zajednikoga ekspresionistikog programa, ali istaknuti su kritiari iznosili svoje ekspresionistike smjernice i oekivanja od knjievnosti. Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu ive potie krik, prosvjed protiv oaja. Hermann Bahr (1863. 1934.) napisao je 1916.: "I evo oajnikog krika: ovjek viui trai svoju duu, iz naeg vremena otima se samo krik oaja. ak i umjetnost vie u tmini, zaziva u pomo, priziva duh: to je ekspresionizam." Usporeuje ekspresionizam i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje ovjeka od duha; impresionizam je sputanje ovjeka na razinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da ovjeku ponovo otvori usta: ovjek je odvie dugo

utke sluao; sada hoe govor duha." Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemakoj i Austriji, uz zaee u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim zemljama, Madarskoj, ekoj, Italiji (melodini ekspresionizam), Rusiji i dr. Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko irok i razliit pokret kao u Njemakoj. Ope je miljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi. Vie se ekspresionista u zavrnici drugoga desetljea 20. stoljea oglasilo tekstovima (manifestima) koji su obrazlagali pjesnika ekspresionistika postignua i otkria. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u knjievnosti i novo pjesnitvo zabiljeio je: Cijelo podruje bavljenja ekspresionistikog umjetnika postaje vizija (vienje). Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doivljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego trai. Nema vie lanca injenica: tvornica, kua, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Znaenje se te injenice iscrpljuje im umjetnikova ruka, prodrijevi kroz njih, dokui ono to je iza njih. Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnue za svoje stvaralatvo nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "runi" motivi: buni gradovi, sirotinjska predgrada, bolniki odjeli za najtee, neizljeive bolesti, ulini mete, ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih runih svratita, prostori oneieni ispustima tvornikih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne doputa nikakve stege u oblikovanju knjievnoga teksta. Rue se potpuno pravila pjesnikoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu duha ne tuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psiholoka ralamba, ni u dramskom stvaralatvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela. Dvije su prekretnike zbirke u njemakom ekspresionistikom pjesnitvu: Vjeni dan (1911.) Georga Heyma (Geork Hajm, 18871912.) i Prijatelj svijeta (1911.) Franza Werfela (Franc Verfel, 1890-1945.). Uz tu dvojicu najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst tadler, 1883 - 1914), Georg Trakl (Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr. Najpoznatiji su ekspresionistiki dramatiari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. - 1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.). Ekspresionistiki pokret u knjievnosti poeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, a u zavrnici treega desetljea potpuno e smalaksati. Uslijedila su umjetnika razoaranja, gubitak povjerenja u oekivane promjene. Velik je broj ekspresionista izgubio ivot u ratu, mnogi su u znakovitim okolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim ivotnim okolnostima zautjeli, a na koncu pred nacistikim valom u Njemakoj rasprili su se po svijetu preostali njemaki ekspresionisti. Slino se dogaalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s ekspresionistikim glazbenicima i kazalinim redateljima. U glazbi se ekspresionizam oitovao odstupanjem od uobiajenih melodijskih, harmonijskih, ritminih i formalnih pravila skladanja. Ekspresionizam se u kazalitu, posebice u Njemakoj i Rusiji, oitovao odstupanjem od tradicionalne scenografije, ukljuivanjem mnotva te u glumakom prenaglaenom gestikuliranju, izravnom oponaanju ivotnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je praeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranih i neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehnikim napravama. Na pozornicu se ukljuuje i film. Nastoje se ostvariti fantastine dekoracije. Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljea: u knjievnosti i krae. Ipak, oznaio je umjetniku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Znaajan je utjecaj ekspresionizma na umjetniki, knjievni razvoj u 20. stoljeu. Tako je i u hrvatskoj knjievnosti koja se u taj knjievni pokret prvi put ukljuila bez kanjenja, gotovo istodobno, u ekspresionistikoj irini i raznovrsnosti

KUBIZAM Kubizam je umjetniki pokret koji se izravno nastavlja na Cezanneove postavke o mogunostima likovnih ostvarenja svega to u prirodi postoji prema osnovnim oblicima kugle, valjka i stoca. Kubisti su za svoj osnovni oblik izabrali kocku. Prvi su kubisti, Georges Braque (or Brak, 1882. - 1963.) i Pablo Picasso (Pablo Pikaso, 1881-1973.), predstavili svoju kubistiku koncepciju 1907. Opseg i struktura prve su dvije preokupacije kubista. Odbacili su atmosferu, iznijansiranu boju i valovitu crtu i nastojali stvoriti vrlo strogo slikarstvo. Picassu i Braqueu prvi se priklonio Leger, a njihova se skupina od 1909. do 1911. ubrzano poveavala. Prva je razvojna dionica kubizma nazvana analitiki kubizam, a druga sintetiki kubizam. Kubizam je svjesno ukidao optiku iluziju. Racionalnom ralambom zbiljskih elemenata uspostavlja se autonoman lik, poredak na slici pa uvodi neke poslije esto rabljene likovne postupke, posebice apstrakciju. Blizak je kubistima istaknuti francuski pjesnik Guillaume Apollinaire (Gijom Apoliner, 18801918.). Pjesniki eksperimentator povezuje klasino sa suvremenim, uzvieno sa svagdanjim, a posebno ga je zanimao grafiki izgled pjesme (Krasopisi). S velikim tovanjem pratio je kubistiku umjetnost i napisao poticajne kritike (Slikari kubisti). IMAGIZAM (IMAINIZAM) Javio se kao knjievni pokret u Engleskoj (1912.). Utemeljitelj mu je ameriki pjesnik Ezra Loomis Pound (Ezra Paund, 1885.-1972), koji je od 1907. uglavnom ivio u Europi, a bio posebno poznat i po svojoj politikoj prevrtljivosti. Najznaajniji mu je suradnik bio pjesnik Richard Aldington, 1892 - 1962. Imagisti su zagovarali slikovnost pjesnikog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na itatelje bojom i ritmom. Izraavali su se vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od gramatikih pravila. Ukljuivali su u pjesme razgovorni jezik. tedjeli su na stilskim sredstvima; nije im se sviala sloena simbolika. Iz Engleske se imagizam proirio u Ameriku i Rusiju. U Americi mu je glavna promicateljica pjesnikinja Amy Lowel (1874 1925.), a u Rusiji pjesnik Sergej Jesenjin (1895 - 1925.) pod nazivom imainizam. On je 1919. u asopisima "Sirena" i "Sovjetska zemlja" objavio imainistiki proglas. Imainizam se u Rusiji pojavio upravo kada je uznapredovao socijalistiki realizam, a splanjavao futurizam. Jesenjin je zabiljeio da imainizam kao "kola" nije imao temelja pa se ugasio sam po sebi. DADAIZAM Dadaizam je nastao vrlo burno 1916. u Zurichu u vicarskoj, gdje se bio sklonio velik broj umjetnika tijekom Prvoga svjetskog rata. Tristan Tzara (Tristan Dzara, 1896 - 1963), osniva i pisac prvog manifesta, izjavio je u jednoj prigodi, nekoliko desetljea poslije: Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila vicarska u vrijeme Prvoga svjetskog rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i knjievnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doi kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva povijeu. No, oko 1916 - 1917. inilo se da rat nikada nee zavriti. To je bio razlog za dadaistiku pobunu, zagovaranje apsurda, promidbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta rijeima: Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutaive elje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjeaja da bi ovjek, koji je u sreditu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmo nad osiromaenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loe steenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednika svima mladima,

iz pobune koja je od pojedinaca traila posvemanje prihvaanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku... Dadaizmu je do ruenja, unitenja starih naela i zakonitosti logike. Ismijava "vjenu ljepotu". Protiv je nepokretnosti misli i odreenja pojmova. Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zakljuak da dadaizam nije toliko protuumjetniki i protuknjievni smjer "koliko posebno raspoloenje duha, krajnji in antidogmatizma koji se za svoju borbu slui svim sredstvima" (De Michelli). Tzara se javio manifestima 1918. i 1920. Odbacuje sve teorije. Izruguje se i kubistikim i futuristikim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz tekstova zrai neobino uznemirenje, nepredvidivost. Uz Tristana Tzaru osnivai su pokreta Hans Arp, Hugo Ball, Richard Huelsenbeck, Philippe Soupault, Andre Breton i Louis Aragon. Dadaizam se proirio na SAD, Njemaku, Francusku, ali ve1922. djelatnost se pokreta naglo smanjuje. Izrazitih dadaistikih knjievnih djela i nije bilo, ali dadaizam je neprijeporno utjecao na stvaralatvo mnogih knjievnika. Dadaistikih elemenata i utjecaja ima kod veeg broja knjievnika. SOCIJALISTIKI REALIZAM Pojavio se u Rusiji i Francuskoj na poetku 20.st., ali ubrzo se javlja u vie europskih zemalja i prije nego to je dobio ime. Odredivali su ga kao umjetniku metodu, nain izraavanja u likovnim umjetnostima i knjievnosti, kao sjedinjenje elemenata realizma i socijalistikih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranje umjetnikih djela koja e odgojno (idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radnitvo. Karakteriziralo ga je mnotvo "parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike, velike rijei i crno-bijela tehnika. Svodila se umjetnost na promidbu socijalistike (komunistike) politike. U knjievnim djelima suprotstavljeni su dobri i loi likovi. Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalistiku budunost", a loi su "nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buruja". Glavni predstavnik i oblikovatelj socrealistikih naela umjetnikog stvaranja je Maksim Gorki (1868 - 1936.). Ponajprije ih je sustavno predoio u romanu Mati (1906.). Poslije ih je razraivao u programskim i ideolokim te s tekstovima najavljujui "pobjedu novoga nad starim", "idejnoga nad bezidejnim", "revolucionarnoga nad drutveno nazadnim". Nakon dolaska 1917. boljevika (komunista) na vlast u Rusiji postajao je ubrzano socijalistiki realizam slubeni (zadani) smjer likovnoga i knjievnoga izraavanja. Politiki ivot i komunistiko klicanje (parole) "o svijetloj budunosti" bili su u osnovi "socijalistike umjetnike proizvodnje" u (novoimenovanoj dravi) Sovjetskom Savezu. S dolaskom Staljina (1922.) na stranako pa i dravno elno mjesto - postao je socijalistiki realizam stroi i zahtjevniji. Posebno je negativnu ulogu u potpunu zastranjivanju socijalistikog realizma imao Andrej danov (1896 - 1948.) koji je u drugoj polovici dvadesetih godina postao glavni sovjetski politiar zaduen za kulturu i umjetnost. Prema njegovu imenu nastao je pojam danovizam kao oznaka stroge provedbe dogmatskih naela socijalistikog realizma. To je i ozakonjeno 1934. na Prvom saboru sovjetskih pisaca. Socijalistiki realizam postao je obvezatna knjievna metoda, ali i prije toga, vie od deset godina, zabranjivana su mnoga umjetnika djela, neprilagoena naelima socijalistikog realizma. Mnogi su pisci zavrili na robiji i smrtno stradali. Socijalistiki realizam, zahvaljujui dravnom socijalizmu, imao je medu modernistikim smjerovima 20. stoljea, jedan od najduljih vjekova, posebno u zemljama pod sovjetskim utjecajem (vlau). NADREALIZAM Modernistiki je pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20. stoljea. Moglo bi se rei da je svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekst smjerajui prema nadrealnom. Talijanski povjesniar umjetnosti De Michelli kae za nadrealizam:

Ono to dadaizam nije mogao postii zbog svoje prirode, pokuao je napraviti nadrealizam. Dadaizam je slobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj slobodi pokuao dati temeljne "doktrine': To je prijelaz iz negacije u a afirmaciju. Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu, mnoge geste, mnoga destruktivna stajalita, opi osjeaj pobune ak i provokativne metode, ali sve to poprima drugaije oblike. (...) Naime, ako se isti anarhizam dadaizma temeljio iskljuivo na podrugljivoj naravi njegove polemike dostiui u najboljem sluaju poimanje slobode kao neizbjeno i ivotno odbacivanje svake moralne ili drutvene konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rjeenja koje bi ovjeku jamilo pozitivno ostvarljivu slobodu. Umjesto dadaistikog posvemanjeg spontanog i primitivnog odbacivanja, nadrealizam nudi eksperimentalno istraivanje oslanjajui se na filozofiju i psihologiju. Drugim rijeima, istom anarhizmu suprotstavlja se spoznajni sustav. Godine 1924. Andre Breton (Andre Breton, 1896 - 1966.), bivi dadaist, objavljuje prvi manifest nadrealizma. Nadrealizmu pripadaju i istaknuti pisci: Paul Eluard (Pol Elijar, 1895 1952.), Antonin Artaud (Antonen Arto, 1896 - 1948.). Nadrealist je barem jedno vrijeme bio ileanski pjesnik Pablo Neruda (1904. - 1973.), a i slavni panjolski pjesnik Federico Garcia Lorca (Federiko Garsia Lorka, 1898 - 1936.). U likovnoj su umjetnosti najistaknutiji Giorgio de Chirico (oro Kiriko, 1888. - 1978.), Joan Miro (1893. - 1983.), Salvador Dali (1904.- 1989.) te kipar Alberto Giacometti (1901. 1966.). U umjetnikoj fotografiji i na filmu nadrealistike metode rabili su Antonin Artaud, Salvador Dali i Luis Bunuel (1900. - 1983). Nadrealizam nije ve od poetka ustrajao kao jedinstven, teorijski cjelovit pokret. Ouvanje jedinstvenosti nadrealizma nastojao je ostvariti Breton, ali nije uspijevao ni svojim dodatnim manifestima. Njegovo je najjednostavnije odreenje nadrealizma: Nadrealizam je isti psihiki automatizam kojim se izraava zbiljsko djelovanje misli izraene govorom, pismom ili nekim drugim nainom; nadrealizam je diktat misli u kojemu je izona svaka kontrola razuma, izvan svih estetskih ili moralnih preokupacija. Nadrealistiki, automatizam, iako je jedna od glavnih rijei nadrealistike poetike; razlikuje se od dadaistikoga. "Manje je psihiki, a vie mehaniki" (De Michelli). Nadrealizam nije uspio stvoriti neka pravila knjievnoga oblikovanja i estetska mjerila. Odreivali su ga oslobaanje unutarnje istine, odnos duha prema zbilji i ivotu.

Post je objavljen 21.11.2007. u 21:07 sati.