Você está na página 1de 15

Nepogreivost i ulno opaanje Nikola Grahek1

Zamislimo da se, u sklopu jednog obuhvatnog epistemolokog istraivanja, od nas zahteva da nabrojimo empirijske iskaze za koje je plauzibilno pretpostaviti da se odlikuju nepogreivou. Sasvim je sigurno da bismo meu prvima izdvojili upravo one kojima se subjekt zadrava na kvalitativnom opisu svojih trenutnih ulnih utisaka. ta bi nas navelo da ih, bez veeg dvoumljenja, svrstamo u kategoriju nepogreivih iskaza? ini nam se da bi razlog prevenstveno trebalo traiti u tome to je njihov doseg do krajnosti suen, tj. to oni sadre minimalan broj pretpostavki ili nose najmanji mogui broj implikacija. Kada subjekt, opisujui ono to u datoj situaciji opaa, kae Sada mi se ini kako vidim jednu plaviastu, elipsoidnu mrlju, on ne tvrdi da njegovi utisci imaju svoj objektivni korelat u materijalnom svetu; isto tako, ne pretpostavlja da drugi subjekti imaju sline ili podudarne utiske; najzad, ne osvre se na utiske koje je imao u nekom prethodnom trenutku niti ita govori o svojim buduim utiscima. Njegov iskaz je ogranien na usko polje trenutnih vizuelnih utisaka; stoga i nije udno to je teko zamisliti u emu bi on mogao pogreiti kao da mesta za pogreku i nema. Razume se, nisu samo iskazi o ulnim utiscima maksimalno ogranienog dosega; takvi su, na primer, i iskazi kojima subjekt tvrdi da osea bol ili da osea vrtoglavicu, tj. iskazi o telesnim osetima. Razmatrajui problem nepogreivosti iskaza o ulnim utiscima pozivaemo se i na iskaze ovog tipa, a svi zakljuci koji budu vaili za prvu vaie i za drugu vrstu iskaza. Pod uslovom da je samo za empirijske iskaze maksimalno ogranienog karaktera plauzibilno tvrditi da predstavljaju predmet nepogreivog znanja, nai zakljuci e biti i znatno ireg dosega. Recimo, ako se ispostavi da se ni iskazi o ulnim utiscima ne odlikuju nepogreivou, ne samo da emo ovo obeleje moi da osporimo iskazima o telesnim osetima ve emo imati i dovoljno dobrih razloga da tvrdimo da ga ne poseduje nijedna klasa empirijskih iskaza. Meutim, ispitujui epistemoloki status iskaza o ulnim utiscima, mi pre svega elimo da utvrdimo moe li subjekt na nepogreiv nain opisati sadraj svog ulnog iskustva, tj. ono to u datom trenutku vidi, uje, dodiruje ili na neki drugi nain neposredno opaa. Pre nego to pokuamo da odgovorimo na ovo pitanje , definisaemo sam pojam nepogreivosti kao i jo neke pojmove kojima je on epistemoloki srodan. Pored toga, naznaiemo opti okvir unutar kojeg se u savremenoj filozofiji s jedne strane brani, a s druge strane osporava valjanost teze o nepogreivosti iskaza o ulnim utiscima.

Ova studija predstavlja deo ireg rada koji je prijavljen u okviru projekta Logiko-metodoloki problemi savremene filozofije Instituta za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beograbu. Rad je finansiran od strane Republike zajednice nauke Srbije.

Nikola Grahek I

Kada se govori o osobenom epistemolokom statusu iskaza o ulnim utiscima, pored pojma nepogreivosti obino se pominju i pojmovi samooevidnosti i pouzdanosti. Ako na precizan nain odredimo znaenje ovih pojmova, biemo u stanju da rasvetlimo njihove uzajamne odnose. To e nam, pak, omoguiti da utvrdimo na ta nas tano obavezuje teza da subjekt ne moe pogreiti ukoliko svoj iskaz svede na opis trenutnih vizuelnih, taktilnih ili auditivnih utisaka. Na ovu tezu se pozivaju pojedini filozofi da bi pokazali u emu se sastoji subjektov epistemoloki povlaen poloaj kada su u pitanju njegovi sopstveni ulni utisci. No, pretpostavka o subjektovom povlaenom poloaju moe se braniti i u slabijem obliku: idejom da on ima krajnju re u pogledu istinitosti iskaza kojima iskljuivo govori kako mu stvari izgledaju, kako ih osea ili kako mu zvue. Oigledno je da ideja o subjektovoj suverenosti moe imati znaajnu ulogu pri konanom odreivanju epistemolokih karakteristika iskaza o ulnim utiscima; stoga i moramo na to precizniji nain razjasniti njen smisao. Da bismo to uinili i da bismo pruili saete odredbe pomenutih pojmova, sa P emo oznaiti iskaz Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrlju, a sa S subjekta koji (promiljeno) veruje da P ili zna da P; podrazumevaemo da se S i lina zamenica koja se javlja u pomenutom iskazu odnose na istu osobu. Tada nepogreivost, samooevidnost i pouzdanost, kao i ideju da subjekt ima krajnju re moemo definisati na sledei nain:2 (D1) P je nepogreivo = df. Ako S veruje da P, onda P. (D2) P je samooevidno = df. Ako P, onda S zna da P. (D3) P je pouzdano = df. Ako S veruje da P, onda S zna da P. (D4) S ima krajnju re u odnosu na P = df. Ako S promiljeno veruje da P i ako ne postoji neki protivdokaz PD u svetlu kojeg bi on sam odbacio svoja verovanja, onda P.

U (D1) P je nepogrivo treba shvatiti na sledei nain: S ne moe pogreiti kada tvrdi da P. To znai da definiens moramo itati ovako: Nije mogue da S veruje da P i da ne-P, tj. Nuno je: ako S veruje da P, onda P. Shodno ovom tumaenju (D1), tezom o nepogreivosti ne tvrdi se samo da je pod datim okolnostima de facto iskljuena mogunost da S bude u zabludi, ve se tvrdi da je mogunost pogreke i logiki iskljuena. Isto tako, o nepogreivosti se ovde govori i jedino u smislu nemogunosti injenike pogreke: ideja o nepogreivosti ne iskljuuje mogunost verbalnih pogreki, do kojih dolazi kada je netanost iskaza posledica pogrene ili neprecizne upotrebe rei pre nego greke u samoj identifikaciji objekta ili svojstva na koje se re odnosi. Drugim reima, ak i kada je u pitanju vrsta iskaza za koju se tvrdi
2

Definicije pojmova nepogreivosti, samooevidnosti i pouzdanosti preuzeli smo o B.Vilijamsa. Up. B. Williams, str. 306. (D4) predstavlja na pokuaj da damo formalno odreenje Ejerove ideje da subjekt ima krajnju re u pogledu sopstvenih ulnih utisaka. Up. A.J. Ayer (3), str. 73.

Nepogreivost i ulno opaanje da zadovoljava kriterij nepogreivosti na primer, iskazi o oblicima i bojama koji se trenutno javljaju u vizuelnom polju subjekta ne sledi da e svaki iskaz ove vrste biti istinit u onoj formi u kojoj je izreen; bez obzira na to to subjekt tano identifikuje prisustvo sivkaste, romboidne mrelje u svom vizuelnom polju, njegov iskaz e biti netaan ukoliko on zameni znaenje rei i upotrebi pridev elipsoidan, verujui da se njime oznaavaju romboidni oblici. Dakle, tezom o nepogreivosti iskaza o ulnim utiscima pretpostavljae se da smemo da zanemarimo verbalne pogreke koje unose nesaglasnost izmeu verovanja i njegove jezike formulacije. Tek kada se zastupa u svom najjaem obliku dakle, kada je mogunost pogreke i logiki iskljuena ova teza postaje epistemoloki zanimljiva; naime, tek u tom sluaju iskazi o ulnim utiscima dobijaju, epistemoloki gledano, posebno mesto unutar klase empirijskih iskaza. U (D4) pominje se da S promiljeno veruje da P. Pod tim se misli da je S paljivo razmotrio ta tvrdi iskazom u iju istinitost veruje, tj. da ima pun uvid u njegov sadraj. Pored toga, u (D4) se pretpostavlja da se subjekt S, epistemoloki gledano, racionalno ponaa. Time hoemo da kaemo da je S subjekt koji je spreman da u svetlu dovoljno jakog protivdokaza odbaci svoje verovanje. Posle dodatnih razjanjenja (D1) i (D4), ispitaemo u kakvim odnosima stoje gore definisani pojmovi. Prvo emo se zadrati na nepogreivosti i samooevidnosti. Logiki gledano, iz P je nepogreivo ne sledi P je samooevidno; implikacija ne vai ni u suprotnom smeru. Pretpostavimo da subjekt odista ne moe pogreiti kada veruje da mu se ini kao da vidi jednu crvenkastu mrlju; to, samo posebi, jo uvek nee znaiti da on ne moe imati odgovarajui vizuelni utisak i istovremeno ne znati koji ili kakav utisak ima. Drugim reima, ak i da postoji potpuna podudarnost izmeu subjektovog verovanja i utiska koji on u datom trenutku ima, to nam ne bi doputalo da zakljuimo da e pojavu odgovarajueg utiska uvek pratiti i znanje subjekta nemogunost pogreke ne povlai za sobom i nemogunost neznanja. Na isti nain se moe objasniti zato iz samooevidnosti ne sledi nepogreivost. Prema tome, ako neko zastupa tezu o nepogreivosti on ne mora u isti mah tvrditi da su iskazi o ulnim utiscima samooevidni; isto tako, filozofa koji je sklon da im pripie drugo obeleje nita ne primorava da im prida i prvo obeleje. Nepogreivost i samooevidnost usko povezuju filozofi koji pretpostavljaju da subjekt ima savreno znanje o svojim vizuelnim, taktilnim ili auditivnim utiscima. S jedne strane, opisi utisaka koje on daje nuno e biti tani; s druge strane, on e neizostavno registrovati pojavu odgovarajuih utisaka. Iz svega to smo do sada rekli, oigledno je da nas sama teza o nepogreivosti niim ne obavezuje da prihvatimo ovu pretpostavku. Ideja da su iskazi o ulni utiscima samooevidni obino se brani tako to se tvrdi da je besmisleno govoriti da postoje nesvesna fenomenalna stanja. Kada se formulie na ovako uopten nain, ovaj stav izgleda nesumljivo prihvatljiv. Ako ga formuliemo u neto specifinijem obliku kao tvrdnju da je subjekt nuno svestan svih karakteristika svojih fenomenalnih stanja nije iskljueno da emo nai razloge 3

Nikola Grahek da osporimo njegovu valjanost. No, neemo se dalje uputati u raspravljanje ovog pitanja jer nas je samo zanimalo da odredimo u kakvom logikom odnosu stoje pojmovi nepogreivosti i samooevidnosti. Razmotrimo sada na koji su nain povezani pojmovi pouzdanosti i nepogreivosti. Imamo li na umu injenicu da iz S zna da P sledi P i da je implikacija tranzitivna relacija, smesta e nam biti jasno da pouzdanost povlai nepogreivost. U neto formalnijem obliku ovo moemo predstaviti na sledei nain: ((S veruje da P S zna P) & (S zna da P P)) (S veruje da P P). Pozivajui se na tranzitivnost implikacije, moemo isto tako pokazati da nepogreivost i samooevidnost uzete zajedno impliciraju pouzdanost: ((S veruje da P P) & (P S zna da P) (S veruje da P S zna da P). No, ini nam se da e i okolnost da je P nepogreivo sama po sebi implicirati da je P pouzdano, tj. smatramo da je re o dva ekvivalentna pojma. Da bismo dokazali da implikacija ide u oba a ne samo u jednom smeru, osloniemo se na standardnu definiciju znanja, s tim to emo S veruje da P u (D1) i (D3) uzeti u znaenju S promiljeno veruje da P. Prema standardnoj definiciji, rei emo da S zna da P ako, (i) P; (ii) S veruje da p; (iii) S ima dobre razloge da veruje da P. Svaki od ova tri navedena uslova predstavlja nuan, ali tek sva tri uzeta zajedno predstavljaju i dovoljan uslov za znanje.3 Shodno (D1), okolnost da je iskaz P nepogreiv znaie sledee: ako S veruje da P, onda P. To nam pokazuje da e prva dva uslova za znanje biti zadovoljena u sluaju da S veruje da P i da je njegovo verovanje nepogreivo: uslov (ii) samim tim to S veruje da P, a uslov (i) zato to iz ove injenice sledi da P. Meutim, da bismo mogli da kaemo da S zna da P neophodno je da bude zadovoljen i uslov (iii). Dakle, S mora imati dobre razloge da veruje da je P istinito, tj. on mora biti u stanju da odgovori na pitanje Kako zna da P?. Poto elimo da dokaemo da pouzdanost sledi iz nepogreivosti, uslov (iii) mora na neki nain biti sadran u uslovu (ii); drugim reima, ako S ima dobre razloge da veruje da P, oni u nekom smislu moraju poivati u samoj prirodi njegovog verovanja. Ma koliko ovaj stav u prvi mah izgledao paradoksalan,videemo da se on moe braniti; pomou njega se, u stvari, d razjasniti u emu se sastoji specifinost znanja koje subjekt ima o svojim sopstvenim utiscima ili osetima. Ako se ovo prihvati i pokae da (ii) ne implicira samo (i) ve i (iii), u situaciji kada je iskaz P nepogreiv bie dovoljno da S veruje da P da bi znao da P (jer P je pouzdano =df. Ako S veruje da P, onda S zna da P). Kada subjekt S tvrdi Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrlju ili kada kae Ja oseam bol bilo bi udno, ako ne i apsurdno, pitati ga Kako znap da ima odgovarajui vizuelni utisak odnosno telesni oset?. Ovu okolnost moemo objasniti na dva naina, zavisno od toga kakvo znaenje pridajemo postavljenom pitanju. S jedne strane, njime od subjekta moemo zahtevati da nam pokae da postoji neki pouzdan izvor njegovog znanja, tj. on nam mora pokazati da se nalazi u poloaju da zna ono to svojim iskazom tvrdi. U tom sluaju, sledei S. Hempira, rei emo da je pitanje Kako zna? neumesno jer sam iskaz, kako svojim gramatikim oblikom
3

Up. R.M.Chisholm, str. 16; A.J.Ayer (2), str. 35.

Nepogreivost i ulno opaanje tako i svojim sadrajem, pokazuje da je govorno lice u najboljem moguem poloaju da tvrdi da zna da je njegov iskaz istinit.4 S druge strane, postavljajui ovo pitanje moemo od subjekta traiti da nam pokae na osnovu ega tvrdi da ima odgovarajui vizuelni utisak odnosno telesni oset. Kao to na jednom mestu kae Ejer, pitanje Kako znate? predstavlja zahtev da pruite dokaz, da navedete drugi iskaz koji ide u prilog onom za koji tvrdite da ga znate, a u sluajevima ove vrste zahtev za daljim dokazom je bespredmetan, jer vae pravo da budete sigurni u iskaz koji tvrdite nije zasnovano na istinitosti nekog vaeg drugog verovanja, ve upravo na tome to stvarno imate ono iskustvo koje va iskaz interpretira. 5 Ako na ovaj drugi nain protumaimo smisao gornjeg pitanja, rei emo da bi ga u datom kontekstu bilo bespredmetno postavljati, jer je oigledno da se subjekt ne oslanja na neki argument ili dokaz kada tvrdi da trenutno osea bol ili da mu se trenutno ini kao da vidi jednu crvenkastu mrlju. Meutim, odatle nee slediti, kao to Ejer smatra, da samu pojavu odgovarajueg utiska ili oseta treba shvatiti kao ono to subjektu daje pravo da veruje ili bude siguran u istinitost svog iskaza.6 Da bi jedna injenica postala razlog kojim moemo opravdati neko svoje verovanje ona nam mora, na neki nain, biti poznata, tj. moramo je, u nekom smislu, biti svesni. Pretpostavimo li da subjektov utisak crvenog ili njegov oset bola predstavljaju vrstu kongitivnih iskustava, ovaj uslov e biti zadovoljen ali e se opravdanje tada kretati u krugu. Naime, dokaz da subjekt zna kakav utisak ili oset ima sastojao bi se u tome to je on svestan dakle, to mu je u neku ruku ve poznato-da ima odgovarajui utisak ili oset. Po Ejerovom milljenju, ova tekoa moe se otkloniti na sledei nain: opravdanje za subjektovo verovanje poiva na tome da je ono kauzalno povezano sa utiskom ili osetom koji se njime opisuje, ali sam subjekt uopte ne mora biti svestan ove relacije. 7 No, u tom sluaju pojam opravdanja izgubie svako epistemioloko znaenje; ak i da pomenuta kauzalna relacija postoji epistemioloki gledano ona e biti irelevantna ukoliko je sam subjekt nije svestan. Prema tome, ako je uopte umesno govoriti o razlozima kojima on moe opravdati svoje verovanje, sigurno je da ih ne treba traiti u samim utiscima ili osetima. Preostaje nam da ih ispitamo da li ih je mogue otkriti u prirodi njihovog verovanja. Videli smo da je subjekt epistemioloki idealno postavljen kada tvrdi Sada mi se ini da vidim jednu crvenkastu mrlju ili kada kae Oseam bol. Zato nam se i ini da bi na pitanje o izvoru svog znanja jedino on mogao rei: Pa, radi se o mojim sopstvenim utiscima ili osetima; nisam li ja autoritet u tim stvarima?. Ako bismo ga, s druge strane, pitali na osnovu ega tvrdi da je njegov iskaz istinit, gotovo je izvesno da bi nam on odgovorio tako to bi prosto ponovio svoj iskaz. No, nije iskljueno da bi na pitanje Kako zna, tj. na pitanje o izvorima i osnovama svog znanja, on mogao da odgovori na neto informativniji i manje cirkularan nain. Odgovor bi se mogao kretati u sledeem pravcu: Pa, poklonio sam punu panju onome to svojim iskazom
4 5

S.Hampshire, str. 27. A.J.Ayer (4), str. 122. 6 Up.A.J.Ayer (4), str.122. 7 U.A.J. Ayer (4), str.123.

Nikola Grahek tvrdim. Budui da se subjekat, po prirodi stvari, nalazi u najpovoljnijem epistemiolokom poloaju i da se on ne oslanja na neki spoljni dokaz, plauzibilno je pretpostaviti da e sama okolnost da je obratio punu panju naono to tvrdi predstavljati razlog koji mu daje pravo da bude uveren u istinitost svog iskaza; ista ta okolnost moe biti uzeta i kao ono to ini pouzdan izvor njegovog znanja. To znai da e subjekt koji promiljeno veruje da P u isti mah imati i dobre razloge za svoje verovanje, pod uslovom da je P iskaz kojim se ograniava na opis svojih trenutnih utisaka ili oseta. Ako, prema tome, u definiensu pojma nepogreivosti dodamo da S promiljeno veruje da P, u sluaju koji nas zanima sledie i da je P istinito i da S ima dobre razloge za svoje verovanje. Na taj nain, bie zadovoljena sva tri uslova za znanje, s tim to e prvi i trei uslov biti sadrani u drugom. Ovo nam, pak, pokazuje da P je nepogreivo povlai P je pouzdano, pod pretpostavkom da S promiljeno veruje da P.Kako implikacija vai i u suprotnom smeru, imamo pravo da tvrdimo da je u ovom kontekstu re o ekvivalentnim pojmovima. Na poetku smo pomenuli da se teza o subjektovom povlaenom poloaju mo e braniti na dva naina: (I) idejom o njegovoj nepogreivosti; (II) idejom o njegovoj suverenosti. Ko zastupa (I) tvrdie sledee: dok drugi mogu pogreiti kada su u pitanju subjektovi utisci ili oseti, on sam nikada ne moe biti u zabludi. Pod (II) se misli da jedna injenica moe biti uzeta kao dokaz da subjekt nije u pravu ako, i samo ako, je on sam prihvati kao protivdokaz:8 u tom smislu, subjekt ima krajnju re u pogledu iskaza tipa Ja oseam bol ili Sada mi se ini da vidim jednu crvenkastu mrlju.9 (I) predstavlja jaku, a (II) slabu varijantu teme o povlaenom poloaju. Neko bi mogao tvrditi da varijantu (III), koja bi bila jaa (II) ali slabija od (I), treba traiti u ideji o subjektovoj neprikosnovenosti : ako S veruje da ima odreen utisak ili oset, mogue je zamisliti da on grei ali ne i da postoji neki valjan empirijski razlog kojim bi se to moglo dokazati.10 (II) i (III) se postavljaju kao alternativna reenja tek kada se odbaci (I); meutim, nama se ini da (III) samo prividno predstavlja takvo reenje. Da bismo ovo dokazali, pretpostaviemo da je, logiki gledano, moguno da subjekt pogreno veruje da osea bol ili da mu se ini kao da vidi jednu crvenkastu mrlju. Tano je, kao to neki filozofi primeuju, da odatle jo nee slediti da je pogreku mogue i otkriti.11Ovo se moe objasniti time to utvrivanje pogreke predstavlja dovoljan ali ne i nuan uslov za samo postojanje pogreke. No, ako stvar posmatramo iz isto epistemiolokog ugla, teko da ima smisla govoriti o mogunosti pogreke ukoliko ne ostoji neki efektivan test na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi ili bar uiniti verovatnim da je ona postignuta,tj. ukoliko iskazi odreene u naelu ne podleu empirijskom osporavanju.12 Drugim reima, subjektov epistemioloki status nee se niukoliko promeniti tim to smo dopustili da on moe pogreiti ali da se to ne d i empirijski dokazati. To nam daje pravo da zakljuimo da se (III) ili svodi na (I) ili predstavlja epistemioloki neodrivo stanovite.
8 9

V. definiciju(D4) na str.4 Up.A.J. Ayer (3), str. 73. 10 Up.R.D. Bradley, str.200. 11 Up:D:Pears, str.69;R.D.Bradley;str.200. 12 U.A.J. Ayer(2), str.66.

Nepogreivost i ulno opaanje No, ako i odbacimo(III), moramo ispitati ta je neke filozofe moglo navesti da prihvate ideju o subjektovoj neprikosnovenosti. Razlog moda treba traiti u tome to oni na odvie strog nain shvataju uslove pod kojima bismo rekli da je subjekt svojim iskazom pogreno opisao utisak ili oset koji u datom trenutku ima. Oznaimo, kao i do sada, jedan iskaz tog tipa sa P, a sa F injenicu ili skup injenica koje bi ukazivale da S nije u pravu kada tvrdi da P.S jedne strane, F moe dovoljno uverljivo govoriti da je pogreno tvrditi da P,tj. F moe imati dovoljnu teinu da ubedi subjekta da povue svoj iskaz. S druge strane, F moe nedvosmisleno pokazivati da S nije u pravu, tj. iz F moe slediti ne-P. u prvom sluaju, F e imati status jakog ili uverljivog protivsvedoanstva; u drugm sluaju, predstavljae konkluzivan dokaz da neP. kada trvde da iskaz kao to je P ne podlee empirijskom osporavanju,filozofi koji zastupaju (III) zacelo smatraju da nije mogue zamisliti neko F koje bi imalo snagu konkluzivnog protivdokaza. Pored toga, oni prtpostavljaju da samo takvo F moe dovesti u pitanje opravdanost subjektovog uverenja da je P istinito. Kao to smo videli,i injenice znatno manje dokazne snage mogu biti uzete kao dobar razlog da se ospori verodostojnost subjektovog iskaza. Kada to ne bi bilo tano, bilo bi besmisleno zastupati ideju o subjektovoj suverenosti. Razume se, ako je drugi sluaj mogu, tj. ako postoji ili je zamislivo da neko F koje tvori konkluzivan protivdokaz za P, ideja o subjektovoj suverenosti e biti oborena, a samim tim i teza o njegovom epistmiolki povlaenom poloaju. II Poto smo odredili znaenja relevantnih epistemiolokih pojmova i rasvetlili njihove uzajamne odnose, sada moemo u najoptijim crtama da prikaemo kako se u savremenoj filozofiji vodi spor o nepogreivosti iskaza i ulnim utiscima, tj. oko najjaeg oblika ideje o subjektovom povlaenom poloaju. Prvi pravac napada na tezu o nepogreivosti usredsreuje se na smu pretpostavku da je moguno konstruisati tp iskaza iji bi dosg bio ogranien na usko polje subjktovh trenutnih vizuelnih, taktilnih ili auditivnih utisaka. Naime, neko ko bi eleo da dokae da se ni iskazi tpa Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrljune odlikuju nepogreivou, mogao bi zastupati sledee stanovite. Kada subjekt, u datoj situaciji opaanja, veruje da mu neto trenutno izgleda kao jedna crvenkasta mrlja on pretpostavlja da je njegov vizuelni utisak po svojoj boji slian onima koji su se javljali kada je na primer, gledao u kap krvi ili sovjetsku zastavu. Drugim reima, mogao bi tvrditi da se u ovom sluaju subjekt ne zadrava samo na kvalitaivnom opisu datog utiska, ve i da pretpostavlja da je u nekim ranijim situacijama opaanja imao vizuelne utiske odgovarajue boje.13ako je tano da iskazi tipa Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrlju sadre ove pretpostavke,to bi mu doputalo da zakljui da oni u stvari idu van uskog okvira subjektovih trenutnih ulnih utisaka. Ve sama ova okolnost mogla bi mu posluiti kao dovoljno jak dokaz da je i u situacijama kada subjekt svoj iskaz svodi na opis trenutnih ulnih utisaka otvoren prostor za mogunost pogreke. Ukoliko bi hteo da svoj argument pojaa mogao bi ukazati na injenicu da se subjekt ,
13

Up.H.Reichenbach, str.176; J.L.Austin(1), str.92;R.A.Imlay, str.235-235.

Nikola Grahek poredei svoj trenutni vizuelni utisak sa utiscima koje je imao u nekim ranijim situacijama opaanja, mora oslanjati na pamenje.14 Medjutim, pamenje predstavlja nepouzdan izvor znanja, tj. mogui izvor pogreki. Postoji i drugi nain da se pokae da subjekt neizostavno mora pozivati na pamenje kada veruje da je jedan iskaz gornjeg tipa istinit. Naime, opisujui svoj trenutni vizuelni utisak kao utisak crvenkastog,subjekt pretpostavlja da je na datu situaciju opaanja ispravno primenio pravilo za upotrbu odgovarajueg deskriptivnog termina.15samo pravilo kojim je regulisana upotreba jednog predikata za boje definisano je odreenim brojem standardnih ili paradigmatikih situacija, tj. nezavisno od karaktera subjektovog trenutnog vizuelnog utiskautska. Shodno tome, oslanjajui se na ovo pravilo subjekt mora imati na umu, tj. mora se seati standardnih ili paradigmatinih uticaja u kojima se predikat upotrebljava. A, kao to smo ve ranije naglasili, pamenje nije nepogreiv izvor znanja. Ovaj argument razlikuje se od prvog utoliko to se njime ne dokazuje da subjekt svojim svojim iskazom, bilo na eksplicitan bilo na implicitan nain, tvrdi da je u ranijim situacijama opaanja imao vizuelne utiske odgovarajue boje. S druge strane, on mu je po svom krajnjem cilju blizak, jer poziva na semantike uslove koji bi trebalo da pokau da subjektov iskaz nuno ide van uskog okvira njegovih trenutnih ulnih utisaka. Valjanost ovih argumenata moe se osporavati na dva naina: (a) ili tako to e se prosto poricati da iskazi tipa Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrljusadre one pretpostavke koje im se argumentima pripisuju; (b) ili tako to e se priznati da ih oni sadre istovremenotvrditi da je moguno konstruisati jednu drugu vrstu iskaza koji ni u kom pogledu na njima nee poivati. U drugom sluaju, zastupae se stanovite da iskazi kojima subjekt govori o svojim trenutnim ulnim utiscima moraju iskljuivo biti sastavljeni od demonstrativnih simbola, tj. pokaznih zamenica.16Jedan takav iskaz bio bi, na primer,iyraen nizom reiovde, sada, ovo. Izostavljanjem deskriptivnih termina iz iskaza o ulnim utiscima bile bi otklonjene one pretpostavke koje njihova upotereba, naizgled, nosi; time bi, pak, bila zajamena nepogreivost ovih isto ostenzivnih iskaza. No, oigledno je da bi se ovo postiglo po cenu toga da iskazi o ulnim utiscima izgube svaki informativni i empirijski sadraj; naime, reenica koja bi pokaznim zamenicama samo beleila pojavljivanje ulnih utisaka po svojoj informativnoj vrednosti ni po emu se ne bi razlikovala od prostih uzvika ili gestova. Imajui i u vidu ovu tekou, moglo bi se sugerisati da se neeljene pretpostavke ne moraju otkloniti izostavljanjem deskriptivnih termina iz iskaza o ulnim utiscima, ve samo njihovim dodatnim ograniavanjem. Umesto da u datoj situaciji opaanja subjekt tvrdi Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrlju, on bi trebalo dalje da suzi svoj iskaz i da kae Mislim da mi se sada ini. Ili Sada mi se ini kao da vidim neto to bi bio sklon da nazovemcrvenkastom

14 15

Up. J.L.Austin (1), str.92;R.A. Imlay, str.235-236 Up.J.H.Chandler, str.102-105;F.G.Verges, str.246. 16 Up.A.J. Ayer (1) , str. 114-119

Nepogreivost i ulno opaanje mrljom . 17Meutim, kao i u prethodnom sluaju,ovim korakom bi iskazi o ulnim utiscima izgubili svoj pravi empirijski sadraj;znaenje iskaza bilo bi pomereno sa opisa utiska na izraavanje subjektove trenutne misli ili na izraavanje njegove sklonosti da u datoj situaciji upotrebi odgovarajui termin. Prema tome, teza o nepogreivosti ne moe se s uspehom braniti ni uklanjanjem deskriptivnih termina iz iskaza o ulnim utiscima niti njihovim dodatnim ograniavanjem. Da bi se ona odbranila od gornjih prigovora neophodno je pokazati da iskazima tipaSada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrlju subjekt S moe na intrinsian nain opisati sadraj svog ulnog iskustva u trenutku t. Drugim reima, potrebno je dokazati da iz ovih iskaza nita ne sledi u pogledu stanja S u bilo kom trenutku razliitom od t ili u pogledu postojanja bilo kog drugog subjekta S koji je razliit od S, u tom smislu da S i S nemaju zajedniki deo. 18pored toga, da bi se odrala teza o nepogreivosti mora se pokazati da primena deskriptivnih termina na datu situaciju opaanja ne podrazumeva nuno i pozivanje na odgovarajua jezika pravila. Pretpostavimo stoga da iskazi pomenutog tipa odista omoguuju subjektu da na intrinsian nain opie svoje trenutne ulne utiske. Uzmimo, isto tako , da primena odgovarajuih deskriptivnih termina ne povlai za sobom pozivanje na jezika pravila. Da li bi se, samim tim, iskazi o ulnim utiscima odlikovali nepogreivou? Suavanje dosega jednog iskaza na usko polje subjektovih trenutnih utisaka predstavljalo bi ne samo nuan nego i dovoljan uslov za njegovu nepogreivost, ukoliko bi iskazi empirijskog sadraja podlegali samo pogrekama prediktivnog i retrodiktivnog tipa tipa. Dakle, pogrekama koje e tiu naih oekivanja, ekstrapolacija i pretpostavki upravljenih na neka prola stanja ili dogaaje. Meutim, pogereke injenike prirode injenike prirode mogu biti deskriptivnog i rekognitivnog tipa, tj. one se mogu javiti kao psledica netanog opisa lil identifikacije datog objekta ili utiska. Drugi pravac napada na tezu o nepogreivosti upravo ima za cilju da da pokae da su greke ove vrste mogue i kada su u pitnju iskazi o ulnim utiscima. Mogunost deskriptivnih i rekognitivnih pogreki dokazuje se na sledei nain: u prvom koraku se ukazuje na okolnost da postoji jasna razlika izmedju subjektovog uverenja da trenutno ima utisak neeg crvenkastog i samog utiska.19 Potom se uvodi takozvani Hjumov princip kojim se tvrdi da dva razliita stanja moemo uvek u misli i uobrazilji odvojiti, tj. da moemo zamisliti da se jedno javlja odvojeno od drugog. 20 Na osnovu ovog principa i okolnosti da subjektivno verovanje i javljanje samog utiska predstvljaju dva razliita stanja, zakljuuje se da ne postoji nuan prelaz od prvog ka drugom, tj da je mogue bez protivrenosti zamisliti da subjekt veruje da mu se trenutno ini kao da vidi neto crvenkasto a da istovremeno nema odgovarajui
17 18

Up.D.Pears, str. 73; J.L. Austin, str.93-94. A.J.Ayer(6), str.6.Pojam intrinsinog opisa uveo je Ejer da bi njime objasnio osnovnu postavku klasinog i savremenog atomizma. 19 Up.D.M. Amstrong, str.106; J.L.Mackie, str.22-23. 20 V.D.Hume, str.634.

Nikola Grahek vizuelni utisak. Isti zakljuak vai i u suprotnom smeru, jer nam Hjumov princip govori da je mogue zamisliti da pojavu crvenkastog utiska ne prati i subjektovo uverenje da ima utisak ove vrste.21 Ako su ovi zakljuci tani, iz injenice da S veruje da P nee slediti da P, ak ni kada je P iskaz kojim se subjekt ograniava na opis svojih trenutnih utisaka. Kao to ni, obratno, iz okolnosti da je S istinito nee slediti da S veruje da P. Drugim reima, iskazi tipa Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrlju nee za subjekta S biti nepogreivi niti samooevidni. Ukoliko ovi iskazi nisu nepogreivi oni nee biti ni pouzdani, tj. nee biti dovoljno da S veruje da P da bi znao da P. Argument koji se oslanja na Hjumov princip moe se obesnaiti tako to e se tvrditi da subjektovo verovanje i pojava odgovarajueg utiska mogu biti neraskiduivo povezani i pored toga to je re o dva razliita stanja. Naime, subjektovo uverenje da trnutno ima utisak neeg crvenkastog razlikuje se od pojave samog utiska ili u tom smislu to oni ne predstavljaju numeriki identina stanja li u tom smislu to iskaz S veruje da mu se trenutno ini kao da vidi neto crvenkasto nije sinoniman sa iskazom S trenutno ima vizuelni utisak neeg crvenkastog. Meutim dva stanja li dva svojstva mogu se razlikovati u prvom pogledu kao to se i dva iskaza mogu razlikovati u drugom pogledu a da se to, samo po sebi, ne znai da je veza meu njima iskljuivo kontingentne prirode. Recimo, oblik i veliina svakako predstavljaju dva razliita svojstva objekta x; uprkos toga, ako objekt x ima neki oblik,x mora biti i neke veliine, tj. nije mogue zamisliti da x ima prvo svojstvo a da nema drugo. Isto tako, iskaz x je crven nije sinoniman sa iskazom x je obojen; no i pored toga prvi iskaz oiglredno povlai drugi.22 Shodno tome, dabi smo dokazali da S moe pogreno verovati da da mu se trenutno ini kao da vidi neto crvenkasto, ne moe se samo pozvati na okolnost da Sovo verovanje i pojava odgovarajueg vizuelnog utiska predstavljaju dva razliita stanja.ak i kada bi bi ova injenica nedvosmisleno ukazivala na na moguu nesuglasnost izmeu subjektovog verovanja i pojave odgovarajueg utiska, teza o nepogreivosti bila bi time nuno osporena. Odbrana teze bi se u tom sluaju kretala u sledeem pravcu:ako su deskriptivne grke mogue i kada su u pitanju iskazi o ulnim utiscima, one e uvek biti verbalne a ne injenike prirode.23 Drugim reima, mogui nesklad izmeu subjektovog opisa i stvarnih karakteristika njegovih utisaka nikada nee biti posledica netane identifikacije, ve samo pogrenog izbora termina da bi se izrazilo inae tano verovanje. Sve ovo nam govori da se mogunost deskriptivnih pogreki ne d dokazati teorijskim rasuivanjem, ve samo konstruisanjem situacija opaanja u kojima bi smo bili spremni da kaemo da je subjekt pogreno opisao svoje trenutne ulne utiske. Pored toga, jedino se razmatranjem moguih empirijskih sluajeva moe pokazati da greke deskriptivnog tipa ne moraju, kada je re o iskazima o ulnim utiscima, biti samo verbalnog nego i injenikog karaktera.
21 22

Up.D.M. Amstrong, str. 114. V.C. Lewy, str.138. 23 Ideju da subjekt moe samo u verbalnom smislu pogreiti kada su u pitanju iskazi o ulnim utiscima zastupao je Ejer sve do 1956. Godine, tj. do objavljivanja knjige problem znanja.

10

Nepogreivost i ulno opaanje Uzmimo stoga da je odista mogue zamisliti situacije opaanja koje bi nam doputale da zakljuimo da je subjekt i to ne samo u verbalnom smislu, pogreio. ak i pod tim okolnostima teza o nepogreivosti a, samim tim, i najjai oblik pretpostavke o subjektovom povlaenom poloaju, mogle bi se na posredan nain braniti. Naime, moglo bi se tvrditi da situacije u kojima bi bilo osnovano pretpostaviti da je subjekt pogreio ne moraju istovremeno biti i situacije u kojima se, na osnovu nekog nezavisnog svedoanstva, moglo utvrditi da je greka uinjena. Tako bi se, pozivanjem na okolnost da iskazi o ulnim utiscima ne podleu empirijskom osporavanju, teza o nepogreivosti odrala.jer, kao to smo ve ranije istakli, ukazivanje na mogunost pogreke nema nikakvu epistemioloku teinu ukoliko greku nije mogue otkriti ili dokazati.24 Pored toga, subjektov epistemioloki poloaj se ne bi bitno promenio time to on ne bi bio nepgreiv, ve samo neprikosnoven u pogledu sopstvenih ulnih utisaka. To znai da samo pomenute situacije treba konstruisati tako da sadre jedan skup injenica na osnovu kojih se ne bi moglo utvrditi da je, u datom sluaju, subjekt imao netana verovanja.te tek ako je mogue zamisliti ovakve situacije, valjanost teze o nepogreivosti bila bi osporena, tj. bila bi dovedena u pitanje odrivostnajjaeg oblika pretpostavke o subjektovom povlaenom poloaju. Meutim, ova pretpostavka se ne mora oslanjati na ideju o subjektovoj nepogreivosti; u svom oslabljenom obliku, ona moe poivati na ideji da on oma krajnju re u pogledu svojih trenutnih ulnih utisaka.25 Na primer, subjekt se moe saglasiti da sledee injenice govore protiv njegovog uvernja da mu se u trenutku T1 ini kao da vidi blago iskoene pruge; (a) u narednom trnutku T2 on nedvosmisleno ima utisak kao da vidi potpuno uspravne pruge;(b) izmeu T1 i T2 nisu se promenili ni spoljnji ni unutranji uslovi nadraivanja; najzad, (c) subjekti koji su se nalazili u istim uslovima opaanja, imali su i u T1 i u T2 sasvim jasan utisak kao da vide savreno uspravne pruge. No, ove injenice e imati snaagu jakog protivsvedoanstva samo dotle dok ih sam subjekat kao takve prihvata; u protivnom, one nee moi biti uzete kao dokaz da je subjekt T1 imao netana verovanja. Ideja o subjektovoj suverenosti, kao krajnjoj taci do koje je mogue braniti pretpostavku onjegovom povlaenom poloaju, obino se pobija pozivanjem na mogue ili oekivane rezultate u nauci-tanije, neurofiziologiji.26 Naime, verujem da bi se utvrivanjem nomolokih veza izmeu subjektovih modanih stanja i javljanja odgovarajuih ulnih utisaka dolo do pouzdanih empirijskih testova i apsolutno nezavisnih dokaza koji bi, u spornim situacijama, mogli da nadjaaju subjektovo svedoanstvo. Recimo, u trenutku kad subjekt S veruje da ima vizuelni utsak tipa G, neurofiziolog bi mogao utvrditi da se on ne nalazi u modanom stanju tipa H- stanju koje je uvek pratilo pojavu vizuelnih utisaka tpa G.Okolnost da subjekt ipak veruje da ima vizuelni utsak tipa G, neurofiziolog bi mogao objasniti poremeajem u odgovarajuem neurofiziolokom mehanizmu. Pretpostavlja se da bi injenice ove
24 25

V.str.12. Up.A.J.Ayer (3), str.73 i (5), str.305. 26 Up.D.M. Amstrong, str. 109; P.E. Meehl, str.103-108.

11

Nikola Grahek vrste na konkluzivan nain dokazivale da je subjekt S u datom trenutku imao netana verovanja o karakteru svojih utisaka. Prema tome, odrivost ideja o subjektovoj suverenosti zavisie od toga da li je ova preporuka tana, tj. da li je argukent koji se oslanja na neurofiziologiju valjan. III Prikazali smo strukturu i odredili i odredili smer argumenata kojima se napada teza o nepogreivosti; pored toga, naznaili smo i mogue pravce njene odbrane. Procenjujui snagu ovih argumenata kao i mo odbrambenih poteza, biemo u stanju da utvrdimo da li se teza o nepogreivosti moe moe opovrgnuti odnosno odrati. Pokae li se da je u nekoj taci mogue osporiti njenu valjanost bie u isti mah dokazana i neodrivost jakog oblika pretpostavke o subjektovom povlaenom poloaju. U tom sluaju, moraemo da ispitamo da li je mogue, protiv argumenata koji se oslanja na neurofiziologiju, braniti slab oblik ove preptpostavke:ideju da subjekat ima kranju re kada su u pitanju njegovi ulni utisci. Ve smo ranije pomenuli da teza o nepogreivosti na prvi pogled deluje uverljivo upravo zbog toga to su iskazi o ulnim utiscima maksimalno suenog dosega. I odista, u situaciji kada je subjekt svoj iskaz ograniio na usko polje trenutnih ulnih utisaka nije lako zamisliti u emu bi on mogao pogreiti, osim ako nije re o pogreci verbalnog karaktera. Meutim, ako je tana pretpostavka da se subjekt, opisujui svoje trenutne ulne utiske, mora osvrtati na neke ranije situacije oigledno je da njegovi iskazi ne mogu biti maksimalno ogranienog dosega. Naprotiv, oni bi nuno ili van uskog okvira subjektovog trenutnog fenomenalnog polja. To bi , pak, znailo da teza o nepogreivosti poiva na zabludi da iskazima tipa Sada mi se ini kao da vidim jednu crvenkastu mrljusubjekt moe na intristian nain opisati svoje trenutne vizuelne utiske. Razotkrivanjem zablude na kojoj teza poiva bila bi joj osporena svaka, pa i poetna uverljivost. Mada ovaj postupak nije neuobiajen u filozofiji, teko je poverovati da je on u ovom sluaju sa uspehom primenjen. Pogledajmo stoga da li subjekt, verujui da mu se trenutno ini kao da vidi neto crvenkasto, stvarno pretpostavlja da njegov vizuelni utisak slian onima koje je imao u nekim ranijim situacijama opaanja. Drugim reima, da li on implicitno veruje da je u prolosti imao utiske odgovarajue boje? Filozofi koji na ovaj nain tumae sadraj i doseg subjektovog verovanja obino polaze od sledeeg stava: opisati stvar a pomou nekog predikata f znai svrstati je u klasu stvari sa odreenim svojstvom. Na primer, opisati stvar a kao crvenu znailo bi da ona pripada klasi crvenih stvari. U sluaju koji nas zanima, opisujui svoj trenutni vizuelni utisak kao crvenkast subjekat bi ga svrstavao u klasu utisaka crvenkaste boje. Klasifikujui stvar a kao crvenu mi, po miljenju ovih filozofa,pretpostavljamo da je ona po boji slina drugim lanovima klase. Shodno tome, klasifikujui dati utisak kao crvenkast subjekat bi barem da pretpostavljao da je on po boji slian utiscima koje je imao u nekim ranijim prilikama. No, nije iskljueno da se subjekat pogreno sea da je u nekim prethodnim situacijama imao utiske sline

12

Nepogreivost i ulno opaanje njegovom trenutnom utisku. Na taj nain se, pak, otvara prostor za mogunost injenikih pogreki. Gornjem zakljuku mogu se staviti dva prigovora.prvo, klasa moe biti sastavljena od samo jednog lana, tj. mi moemo bez protivrenosti pretpostaviti da je stvar a jedinstvena po nekom svojstvu. Slino tome, subjekt moe verovati da je njegov trenutni vizuelni utisak jedinstven po nekoj svojoj fenomenalnoj karakteristici. Ova mogunost bila bi iskljuena ukoliko bi subjekt, verujui da je njegov trenutni utisak odreene boje, morao predpostaviti da je on slian nekim njegovim ranijim utiscima. Druugo, verujui da stvar a pripada klasi stvari sa odreenim svojstvom, mi nita ne govorimo o drugim lanovima klase; niti da oni postoje niti da im je stvar a slina. Razume se, ako postoje drugi lanovi klase, stvar a im mora biti slina;isto tako, ako je subjekt u ranijim situacijama opaanja imao utiske crvenkaste boje, njegov trenutni utisak im mora biti slian. Meutim, ovi kondicionalni stavovi ne sadre nikakve egzistencijalne pretpostavke; njima su samo formulisane trivijalne posledice svake ispravne upotrebe bilo kog deskriptivnog predikata. To nam pokazuje da subjekt ne mora praviti nikakve prtpostavkeo svojim ranijim uticima kada opisuje sadraj svog trenutnog ulnog iskustva. Drugim reima, on se ne mora pozivati na onu vrstu svedoanstava koje mu jedino njegovo pamenje moe pruiti. Medjutim, ovim nismo dokazali da se subjekt ni na koji nain ne mora oslanjati na pamenje kada kada svoj trenutni vizuelni utisak opisuje kao crven, plav ili zelen. Pred nama jo uvek stoji sledei argument: koristei predikate za boje da bi opisao kako mu neto trenutno izgleda, subjekt se mora drati pravila kojima je regilisana njihova upotreba. Sama pravila definisana su odreenim brojem standardnih ili paradigmatinih sluajeva ; shodno tome, operiui pravilima u datoj situaciji opaanja subjekt mora imati na umu ove standarde ili paradigme, tj. mora se pozvati na pamenje. No, moe se desiti da on zaboravi ili da se pogreno sea kako izgledaju paradigme za crvenu plavu ili zelenu boju. To ga, pak, moe navesti da pogreno opie svoj trenutni vizuelni utisak. ini nam se da ovaj argument poiva na trima pogrekama. Prva se sastoji u tome to se uslovi pod kojima uimo znaenja termina za boje neopravdano proiruju na svaki dalji sluaj njihove upotrebe. Druga se ogleda u tome to se merila na osnovu kojih procenjujemo da li neko u naelu vlada terminologijom za boje primenjuju na svaki pojedinani sluaj upotrebe termina kao to su crveno, plavo, zeleno, itd. najzad, treu pogreku nalazimo u tome to se argumentom iskrivljuje uloga koju pamenje ima prilikom promene ovih termina. Mada se ove tri pogreke na mnogim takama ukrtaju, smatramo da ih ipak treba odvojeno razmatrati. Ispitivanja strukture samog vizuelnog sistema kao i rezultati niza psiholokih eksperimenata govore nam da je skup primarnih boja sastvljen od tri para opozitivnih nijansi:crveno-zelene, plavo-ute, i crno-bele.27 Ovaj skup predstavlja minimalan kontrastivni skup na kojem je izgraen celokupan sistem boja. Lingvistiki gledano, termini ili nazivi za primarne boje tvore kombinatorno jezgro u odnosu na koje se
27

Up.G.A. Miller & P.N. Johnson-laird, str.342-346.

13

Nikola Grahek odreuju znaenja svih ostalih termina za boje.pretpostavimo da upotrebom termina za primarne boje ovladavamo tako to ih vezujemo za odreene paradigmatine ili standardne sluajeve, tj. tako to kroz karakteristine crvene zelene ili plave stvari saznajemo koju boju uznaavaju termini kao to su crveno, plavo, ili zeleno. U prilog ove pretpostavke mogu se navesti dva razloga. Prvo, u renicima se primarne boje po pravilu definiu kao nijanse karakteristine za neke stvari;recimo, crvena boja se definie kao boja krvi, a plava kao boja mora. Drugo, nije iskljueno da primarne boje pamtimo pomou njihovih tipinih nosilaca. Meutim, uspeno uenje referencijalne vrednosti bilo kog termina za boje uslovljeno je nekim kongitivnim i lingvistikim iniocima. S jedne strane, boje se moraju prethodno odvojiti od drugih atributa vizuelnog iskustva;s druge strane termini kojima oznaavamo boje moraju prvo biti izolovani u zaseban semantiki domen.28 Ova dva uslova delimino nam objanjavaju zato deca relativno kasno ovladaju terminologijom za boje i zato se proces uenja ne odvija kroz prostu primenu osenzitivnih postupaka. Budui da smo panju usredsredili na na iskaze o ulnim utiscima, u ovaj proces moramo da uvedemo jo jedan element. Naime, da bi se termini za boje ispravno primenjivali u ovom novom kontekstu, neophodno je shvatiti da je njihov referencijalni okvir pomeren za svojstva stvari na fenomenalne karakteristike vizuelnih utisaka. Mada se sam proces uenja ovim kompllikuje, njegov bazini mehanizam ostae nepromenjen. Ukoliko je, uz navedena ogranienja, gornja pretpostavka tana uenje termina za primarne boje odvijalo bi se na fonu paradigmatinih ili standardnih sluajeva. Njima bi bila odreena pravila za uptrebu ovih termina, tj. njihova referencijalna vrednost;pamtei, pak paradigme za primarne boje bili bismo u stanju da termine kao to su crveno, plavo ili zeleno primenjujemo na nove situacije opaanja. Da li to znai da u pozadini svake upotrebe ovih termina moraju stajati paradigme ili standardi, tj. da li njihova primena uvek podrazumeva sravnjivanje izgleda date stvari ili kvaliteta trenutnog utiska sa zapamenim standardom? ini nam se da ovaj zakljuak ne sledi. Naime, smatramo da elementi pomou kojih stiemo neku sposobnost-u ovom sluaju, sposobnost da ispravno primenjuje termine za primarne boje-ne moraju biti prisutni u daljoj manifestaciji te sposobnosti. Da bismo ovo dokazali pozvaemo se na jednu analogiju. Zamislimo da boje predmeta u prvo vreme odrujemo poredei ih sa odgovarajuim uzorcima u tabeli boja; na primer, predmete bismo opisivali kao crvene ukoliko bi se njihova boja podudarala sa uzorkom za crvenu boju uzorkom ispod koga stoji naziv crvena boja. Da li to znai da bismo zauvek bili osueni da primenjujemo ovaj mukotrpan postupak. Naprotiv, sasvim je izvesno da bismo posle kratkog vremena boje predmeta poeli da odreujemo oslanjajui se iskljuivo na njihov izgled. Predikati za boje su po svojoj sutini opsrvacionog karaktera; pozivanjem na okolnost da njihovom upotrebom u poetku ne ovladavamo prostim opservacionim putem ne moe im se osporiti ovo njihovo sutinsko obeleje.29 Drei se navedene analogije, slobodno
28 29

Up.G.A. Miller & P.N. Johnson-laird, str.351.

14

Nepogreivost i ulno opaanje moemo zakljuiti da se subjekt ne mora oslanjati na zapamene paradigmekada dati objekt ili trenutni utisak opisuje kao crven. Razume se, i dalje moemo govoriti da je odgovarajui termin subjekt primenio u skladu sa nekim pravilom;isto tako, pomou nekog jezikog pravila moemo objasniti zato je on u datoj iskustvenoj situaciji upotrebio termin crveno.

15

Você também pode gostar