And Re Is

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2
prejeto: 2008-03-07 pregledni znanstveni lanek
UDK 929.53:929.737(497.5Dalmacija)
METODOLOKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA: PRIMJER ANALIZE TROGIRSKOGA PLEMSTVA OD 13. STOLJEA DO KRAJA PRVE AUSTRIJSKE UPRAVE (1805.)
Mladen ANDREIS
Kralja Zvonimira 42, HR-10000 Zagreb e-mail: andreis@irb.hr
IZVLEEK Eden od temeljnih virov o dalmatinskem plemstvu je 'Wappenbuch des Knigreichs Dalmatien' Heyerja von Rosenfelda, katerega podatki se pogosto navajajo v enciklopedino-biografskih prironikih, kot sta, denimo, 'Zbornik plemstva' in 'Hrvatski biografski leksikon'. Podrobneja analiza trogirskega plemstva pa je pokazala, da priblino dve tretjini rodov, ki jih omenjeni grbovnik uvra med trogirsko plemstvo (86 od 130), le-temu sploh ne pripadata. Namen priujoega prispevka je zato opozoriti, da je genealoka obdelava baze podatkov, zasnovana na podatkih iz zapisnikov mestnih svetov, iz obinskih in druinskih arhivov, matinih knjig ter drugih virov, edini pravilni pristop k preuevanju problematike plemstva. Z omenjeno metodo je namre mogoe natanno definirati pripadnike plemstva in doloiti demografske pokazatelje tega socialnega izolata skozi vestoletno obdobje. Kljune besede: mestno plemstvo, genealoka metoda, Trogir, Dalmacija
APPROCCIO METODOLOGICO ALL'ANALISI DELLA NOBILT CITTADINA IN DALMAZIA: IL CASO DELLA NOBILT DI TRA DAL DUECENTO ALLA FINE DELLA PRIMA AMMINISTRAZIONE AUSTRIACA (1805) SINTESI Una delle principali fonti documentarie sulla nobilt dalmata il 'Wappenbuch des Knigreichs Dalmatien' di Heyer von Rosenfeld, i cui dati sono spesso citati nei manuali enciclopedico-biografici, come per esempio lo 'Zbornik plemstva' (Raccolta delle famiglie nobili) e il 'Hrvatski biografski leksikon' (Enciclopedia biografica croata). Attraverso un'indagine dettagliata della nobilt di Tra stato per stabilito che circa due terzi delle famiglie attribuite da questa raccolta di stemmi alla nobilt di Tra (86 su 130) in realt non vi appartengono. Lo scopo della presente analisi

Mladen ANDREIS: METODOLOKI PRISTUP ANALIZI DALMATINSKOGA GRADSKOG PLEMSTVA , 136
quindi di far rilevare l'elaborazione genealogica della banca dati basata su informazioni tratte da verbali dei Consigli municipali, archivi municipali, archivi famigliari, registri di stato civile e altre fonti, come l'unico approccio giusto allo studio della nobilt. Questo metodo, infatti, permette di definire con precisione i membri della nobilt nonch stabilire gli indicatori demografici di questa isola sociale attraverso diversi secoli. Parole chiave: patriziato civico, metodo genealogico, Tra, Dalmazia
UVOD Grbove dalmatinskih rodova obrauje Heyer von Rosenfeldov Wappenbuch des Knigreichs Dalmatien, jedan svezak opsenoga grbovnika neujednaene kvalitete i opsega J. Siebmacher's grosses und allgemeines Wappenbuch koji uz opise grbova donosi povijesne i genealoke podatke o pojedinim rodovima (Heyer von Rosenfeld, 1873). Meutim, taj je grbovnik Dalmacije nepotpun i sadri niz netonih podataka, posebice o trogirskim rodovima, koje autor temelji na isto tako nepouzdanom Buffalisovu rukopisu "Giuoco d'armi della nobilita di Tra [...]".1 Detaljna genealoka analiza svih rodova "trogirskoga plemstva" iz Heyer von Rosenfeldovog grbovnika (Nobilit von Tra) jasno pokazuje da je to vrlo neprecizan i metodoloki neispravan pristup problematici plemstva. Iako naslov ovo djelo definira kao grbovnik (Wappenbuch), podnaslov upuuje da se govori o plemstvu (Der Adel des Knigreichs Dalmatien). No, popisu rodova prethodi naslov koji ih odreuje kao plemike i graanske (adelige Geschlechter und Cittadini im Knigreiche Dalmatien). Autor je u plemiki grbovnik ukljuio sve rodove iz Buffalisova djela te je sainio popis od 130 trogirskih "plemikih" rodova "Nobilit von Tra", od kojih 86 rodova ne pripada trogirskom plemstvu (Andreis, 2006, 318343). Provjerom podataka iz genealoke baze dalmatinskoga plemstva utvreno je da brojni podaci o plemstvu drugih komuna u grbovniku takoer nisu toni (npr. mnogi ibenski i rapski, a posebice brojni braki plemiki rodovi ne nalaze se u grbovniku). Stoga se ovaj grbovnik, koji je vie od jednog stoljea bio temeljni izvor podataka o dalmatinskom plemstvu, a mnogi netoni podaci iz njega preuzeti nalaze se u Duiinovom "Zborniku plemstva" i Hrvatskom biografskom leksikonu, ne moe drati preciznim i vjerodostojnim prirunikom za povijest dalmatinskih plemikih rodova.
Rukopis u vlasnitvu obitelji Slade-ilovi u Trogiru.

Nadalje, unato vrlo preciznoj njemakoj genealokoj terminologiji koja rodove (Geschlecht) sistematizira u linije (Linie, dijelovi roda), grane (Ast, dijelovi linija) i ogranke (Zweig, dijelovi grana), Heyer von Rosenfeld npr. pojedine grane roda Celio (Cega) naziva rodovima, te zasebnim rodovima (Geschlecht) smatra "de Celio Doroteo" i "de Celio Tavileo", iako su to grane istog roda koje imaju vlastite nadimke. "de Celio Morte" odnosi se na graansku obitelj, a meu potomcima Ludovika "Lode" Cege (+ poslije 1390.) tijekom est generacija patronim Lodi (Cega Lodi, odnosno od 16. stoljea Celio Lodi) poeo se sve ee rabiti samostalno, ime je ova grana poela poprimati obiljeja zasebnog roda. No, postojanje prezimena osnovnog roda (Cega ili Celio) kod svih generacija, pa tako i posljednje, ovu genealoku grupaciju odreuje kao granu roda, a ne kao zaseban rod. Stoga je cilj ovoga rada ukazati na primjenu raunalne analize genealoke baze podataka na primjeru trogirskog gradskog patricijata. Naime, postupno staleko raslojavanje u dalmatinskim gradovima/komunama moe se pratiti od ranog srednjeg vijeka, kada staleka zatvorenost jo nije izraena. U gradovima tada postoje dvije grupacije stanovnitva: brojano manji i povlateni graani (cives) i veinska grupacija stanovnici (habitatores) (Raukar, 1976). Pripadnici najbogatijih i/ili najuglednijih obitelji biraju se na najvie gradske (priori, suci i tribuni), ali takoer i crkvene dunosti (biskupi). Tijekom vremena visoke svjetovne dunosti postaju nasljedne u pojedinim obiteljima, no to jo nisu jasno definirani plemiki rodovi, koji e obnaati gradsku vlast u sljedeim stoljeima. Meutim, otvorenost Vijea za prijem novih lanova iz graanskih redova ubrzo e u gotovo svim dalmatinskim komunama u prvoj polovici 14. stoljea biti zamijenjena njegovim zatvaranjem po uzoru na Vijee u Veneciji (tzv. "serrata"), ime su vijenici postali nasljedni plemii. Budui da se ovako steeni plemiki naslov nasljeuje iskljuivo po mukoj lozi,2 genealogija je jedina povijesna disciplina koja moe egzaktno pratiti kretanje plemstva od srednjeg vijeka. Jedan od temeljnih problema povijesti stanovnitva u srednjem vijeku jest nepostojanje prezimena kojima su rodovi definirani u kasnijim razdobljima. Tadanja se identifikacija osoba, svojstvena svim europskim srednjovjekovnim izvorima, temelji na sustavu filijacije (osobe su najee zabiljeene s osobnim i oevim imenom). Meutim, sustavnim istraivanjem sauvane grae u posljednje se vrijeme razvila zasebna disciplina srednjovjekovna genealogija, koja rekonstrukcijom rodoslovlja utvruje rodovsku pripadnost osoba zabiljeenih tim sustavom. Ova su rodoslovlja podlona relativno estim dopunama i izmjenama, posebice ako su genealoki zakljuci ili pretpostavke temeljeni samo na jednom ili nekoliko sauvanih izvora. Nove verzije genealogija dijela europskih suverenih dinastija u srednjovjekovnom razdoblju objavljene su krajem prolog stoljea (LM, 1998), a rodoslovlja odreenog
2 Pojedine komune tijekom vremena u gradksim statutima definiraju razliite odredbe u svezi primanja u Vijee sinova plemia koji su ozakonjeni naknadnim brakom roditelja.

broja rodova europskog visokog plemstva sadrana su u 22 sveska novog izdanja Europische Stammtafeln (Schwennicke, 1980). U ovom izdanju, koje nije ogranieno samo na srednji vijek, u pravilu nema podataka o brojnim gradskim patricijskim rodovima, a plemstvo iz june, istone i jugoistone Europe o kojemu u dravama toga podruja postoji vei broj povijesnih i genealokih djela vrlo je slabo zastupljeno. U Hrvatskoj je objavljeno vie studija o srednjovjekovnim plemikim rodovima, a na temelju sauvane grae iz tog razdoblja sustavno su rekonstruirane genealogije plemstva gradova Dubrovnika (Mahnken, 1960) i Trogira (Andreis, 2002a). Rodovi trogirskog plemstva takoer su sustavno obraeni i u kasnijem razdoblju, do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji god. 1805. (Andreis, 2006). MATERIJALI I METODE Zapisnici plemikih vijea jedini su neposredni izvori koji omoguuju egzaktno praenje svih njihovih lanova. U njima su zabiljeena sva primanja (agregacije i uvoenja), ali takoer i iskljuivanja iz Vijea, ime dio potomaka iskljuenog plemia moe izgubiti nasljedno pravo uvoenja u Vijee. Zapisnici su dodatna potvrda genealokim istraivanjima, no oni uglavnom nisu sauvani u kontinuitetu, a meu sauvanim fragmentima rijetko se nalazi i poimenini popis svih vijenika. Prisutni su vijenici redovito iskazani brojem te se na temelju takvih zapisnika moe rekonstruirati samo djelomini sastav Vijea, tj. onih vijenika koji su predloeni ili imenovani na pojedine dunosti, te vijenika koji su na pojedinim sjednicama agregirani ili uvedeni u Vijee. Sauvani su zapisnici Vijea iz razdoblja 1470.1481. (Pederin, 1987), zatim iz razdoblja 1586.1601. (DAS, 1), 1629.1640. (DAS, 2) te 1662.1688. (AHAZU, 1). Uz zapisnike Vijea, opinski arhivi (Dravni arhiv u Zadru, Arhiv Trogira) su jedan o temeljnih izvora za povijest stanovnitva, posebice plemstva. Iako samo djelomino sauvan od god. 1263., trogirski je arhiv vrlo opsean; vei dio grae iz 13. stoljea i poetka 14. stoljea objavljen je: opinski spisi iz razdoblja 1263. 1273., 1274.1294. te sudbeni spisi iz razdoblja 1266.1299. i 1310.1331.3 Najvaniji dijelovi opinskih arhiva za genealoka istraivanja jesu oporuke (u Arhivu Trogira sauvano je vie od 6.100 oporuka), zatim biljeniki spisi (u kojima se nalaze npr. i vjenani ugovori) i graanske parnice zbog nasljedstva koje kao dokazni materijal esto sadre odgovarajue oporuke predaka, katkad i uz shematski prikaz srodstva suprotstavljenih stranaka. Sauvani popisi biraa rektora crkve Sv. Barbare iz god. 1494., te posebice iz god. 1551. i 1570. takoer su vani genealoki izvor za povijest dalmatinskoga plemstva (Andreis, 2002b). U ovom su izvoru meu vie od 1.000 biraa navedeni plemii
Popis objavljene grae nalazi se na str. 9, biljeke 1225 u bibliografskoj jedinici (Andreis, 2006).

u Rabu, Zadru, ibeniku, Trogiru, Splitu, Poljicima, Omiu, Brau, Hvaru i Koruli, te njihovi izvanbrani potomci i pripadnici graanskih obitelji koji po enskoj lozi potjeu od osnivaa trogirskih plemia. Matine knjige najprecizniji su izvor vitalnih podataka o stanovnitvu. Iako su u nekim upama postojale ve poetkom 16. stoljea (npr. u Hvaru od god. 1516.), katolika je crkva uvela obvezatno voenje matica krtenih i vjenanih na Tridentskom saboru (1545.1563.), to je Mletaka Republika prihvatila ve god. 1564. S obzirom da su plemii raznih dalmatinskih komuna povezani brojnim branim vezama, prilikom istraivanja trogriskog plemstva pregledane su i matice drugih dalmatinskih gradova (Splita, ibenika, Zadra, Hvara, Omia), otoka Braa te Katela, gdje su neki trogirski plemii i stalno ivjeli. Na taj su nain vitalni podaci trogirskog plemstva znatno upotpunjeni.4 Uz rekonstrukciju rodbinskih veza temeljno je obiljeje genealokih istraivanja utvrivanje vitalnih podataka (datumi i mjesta roenja, vjenanja i smrti), kojim rodoslovlja poprimaju odgovarajuu vremensku (bioloku) i prostornu dimenziju. Oni se u pravilu sustavno biljee tek od druge polovice 16. stoljea (nakon Tridentskoga koncila) u odgovarajuim matinim knjigama krtenih, vjenanih i umrlih, te precizni podaci o datumu roenja/krtenja trogirskih plemia prije god. 1569. najee ne postoje. O njihovoj priblinoj vrijednosti na razini godine moe se zakljuiti posredno na temelju niza izvora kao to su npr. uvoenje plemia u Veliko vijee (punoljetnost), podaci iz oporuka ili npr. popisi biraa patrona crkve Sv. Barbare u kojima se za pojedine osobe navodi jesu li maloljetne ili punoljetne itd. Jedini do sada poznati zapis datuma roenja iz srednjovjekovnog razdoblja potjee iz ljetopisa Pavla Pavlovia, u kojem je naveden datum roenja njegova sina, nepoznatog imena: [1371.] Die 7. mensis aprilis natus fuit filius meus (ii, 1904). Definiranje godine roenja na temelju zabiljeene starosne dobi u nekom odreenom trenutku (najee prilikom smrti) takoer nije precizni pokazatelj ivotnog vijeka dotine osobe sve do poetka 20. stoljea, kada preciznost podataka postaje znatno vea. Pregledom nekoliko desetaka tisua upisa u matinim knjigama od 17. do 19. stoljea i bez detaljne genealoke analize (koja precizno identificira pojedince) primjeuje se iznimno veliki broj zapisa ivotne dobi ija je zadnja znamenka "0" ili "5". Ovi zapisi nisu vjerodostojni jer ljudi, dakako, ne umiru preteito u 60, 65, 70, 75, 80 itd. godini, a utvreni identitet svakoga pokojnika nerijetko pokazuje da su dotine osobe i vie od 10 godina starije ili mlae od zabiljeene dobi. Genealogije pojedinih rodova sastavljene su raunalnom obradom genealoke baze podataka dalmatinskoga plemstva.5 Rezultati genealokih istraivanja predaka
4 5 Popis koritenih matica nalazi se na str. 2223, biljeke 7579 u bibliografskoj jedinici (Andreis, 2006). Baza podataka dalmatinskoga plemstva sadri vitalne podatke trogirskoga plemstva, plemstva drugih gradova koji su sklopili brak(ove), mletakoga dravnoga plemstva te dijela graanskih rodova koji su

(ascendenata) ili potomaka (descendenata) odreene osobe tradicionalno se prikazuju kao rodoslovlja u obliku stabla (arbor). Rodoslovna stabla plemikih rodova nerijetko su formata zidnih slika ili papira velikih dimenzija. Razvoj suvremenih raunalnih tehnika omoguio je i elektroniki oblik rodoslovlja, a u tiskanoj verziji tablice potomaka, kao rezultat analize genealokih baza podataka s pomou odgovarajuih raunalnih programa,6 najee se prikazuju na dva naina. Meu njima je tip (a) uporabljen u prikazu trogirskoga plemstva u srednjem vijeku (Andreis, 2002a), a s pomou tipa (b) prikazane su genealogije rodova u razdoblju do god. 1805. (Andreis, 2006). U raunalnom ispisu generacije slijede od lijeva na desno, a osobe unutar iste generacije odozgo prema dolje. To je ekvivalent klasinom nainu prikazivanja, u kojemu generacije slijede odozgo prema dolje, a osobe unutar iste generacije slijeva na desno, pri emu su u sluaju (a) osobe definirane rednim brojem generacije (1/x, 2/x, 3/x itd.) i rednim brojem osobe na dotinoj generaciji (x/1, x/2, x/3 itd.) a u sluaju (b) grupom rednih brojeva odreenih prema redoslijedu potomstva mukih lanova roda poevi od rodonaelnika (npr. 1.2.4. oznaava etvrto dijete drugoga sina rodonaelnika, a 1.3.2. oznaava drugo dijete treega sina rodonaelnika). Klasini nain prikazivanja rodoslovlja i genealoki sustavi identifikacije (a) i (b) prikazani su u Tablici 1. na modelu rodoslovlja potomaka osobe "A": tri sina ("B" "D"), est unuka ("E""J") i pet praunuka ("K""O").
Sl. 1: Klasini nain prikazivanja rodoslovlja. Fig. 1: Classic family tree presentation.
kasnije stekli plemiki naslov (oko 8.000 brakova). Temeljena je na podacima iz matinih knjiga i arhivske grae te omoguuje rekonstrukciju genealogija veeg dijela splitskih, ibenskih, zadarskih, brakih, omikih i hvarskih plemikih rodova. Baze podataka i odgovarajui programi izraeni su u softwareu tipa dBase (dBASE III+, dBASE IV, Microsoft Visual FoxPro); ispis rodoslovlja je u formatu "txt".

Sl. 2: Prikaz rodoslovlja s pomou genealokih raunalnih programa tip (a). Fig. 2: Family tree prepared by genealogic computer programme type (a).
Sl. 3: Prikaz rodoslovlja s pomou genealokih raunalnih programa tip (b). Fig. 3: Family tree prepared by genealogic computer programme type (b). U rodoslovnim su tablicama zbog preglednosti navedene samo godine pojedinih vitalnih dogaaja, odnosno godine kada se osoba posljednji put spominje kao iva ili prvi put kao pokojna.7 No, treba napomenuti da nije jednostavno doi do svih vitalnih podataka pripadnika pojedinih rodova i njihovih branih drugova, te se veina objavljenih genealogija stalno dopunjava. Tome su najei razlozi relativno veliki broj vojnih asnika meu pripadnicima plemikih rodova, koji su sa svojim
7 Neke specijalizirane periodike publikacije koje objavljuju plemika rodoslovlja, primjerice Genealogisches Handbuch des Adels, donose datume i mjesta roenja, vjenanja i smrti te sva krsna imena kako pripadnika pojedinih rodova, tako i njihovih branih drugova (takoer su navedena imena oeva i djevojaka prezimena majki branih drugova). Ovakav nain prikaza daje potpune informacije, no zahtjeva znatno vie prostora.

obiteljima esto mijenjali mjesto stalnog boravka, te udaje ena za osobe koje ive u brojnim naseljima na podruju Dalmacije i Italije. Primjerice, trogirska graanka, ugarsko-hrvatska i ninska plemkinja Ivana Buffalis udala se god. 1768. u Postirama za brakog plemia Stjepana Matulia, te se zatim kao udovica god. 1800. takoer u Postirama preudala za brakog puanina Josipa Krinfokaja iz Donjeg Humca, gdje su suprunici vjerojatno i umrli, no matine knjige iz tog razdoblja nisu sauvane. Posljedica nasljeivanja osobnih imena pojava je da istovremeno ivi vie osoba istog imena i prezimena, katkad i istog oeva imena. U tim se sluajevima za jednoznanu identifikaciju pojedinaca rabi: (a) ime oeva oca, (b) osobni nadimak ili nadimak grane roda ili (c) pridjevak "Stariji" i "Mlai". Uporaba djedova imena relativno je esta u srednjovjekovnom razdoblju, kada prezimena jo nisu potpuno formirana, a od 16. stoljea najee se rabe druga dva naina identifikacije. Ponavljanje osobnih imena u viestoljetnom razdoblju rezultira veim brojem nositelja istog imena koji su u rodoslovljima plemikih obitelji esto dodatno identificiraju rednim brojem. Identifikacija s pomou imena i rednog broja uobiajena je u kronotaksama papa, suverena europskih nasljednih monarhija i biskupa, no naelo dodjeljivanja rednog broja razlikuje se od naela u kronotaksi npr. mletakih dudeva, gdje se redni brojevi ne odnose samo na osobno ime, ve na osobno ime i prezime (npr. Giovanni Corner I., odnosno Giovanni I. Corner, nije prvi mletaki dud imena Giovanni, nego prvi dud toga imena iz roda Corner). Identifikacija s pomou imena i rednoga broja esta je u rodoslovljima visokoga plemstva Njemake i Austrije, gdje svi potomci jedne osobe imaju isti plemiki naslov, no u sluaju plemikog naslova temeljenog na majoratu (kada postoji samo jedan nositelj odreenog plemikog naslova) osobe se u pravilu identificiraju prema rednom broju nositelja naslova (primjerice 8. vojvoda ili 6. grof kod britanskih, panjolskih i talijanskih plemikih naslova). U rodoslovljima hrvatskih plemikih rodova pridruivanje rednog broja osobnom imenu najee se rabi pri identifikaciji pripadnika srednjovjekovnih velikakih rodova i rodova visokog plemstva. Iako se ovim nainom pojedine osobe najpreciznije identificiraju, njegov je temeljni nedostatak nepreciznost u srednjovjekovnom razdoblju. Istraivai su, ovisno o tada dostupnim podacima, razliito numerirali pojedine osobe te se u genealogijama koje obuhvaaju razdoblje srednjeg vijeka esto pojavljuju dvostruke i viestruke numeracije istih osoba. Meu brojnim primjerima te pojave jest i suvremeno rodoslovlje francuske plemike obitelji Lusignan (iji su pripadnici bili kraljevi Jeruzalema i nasljedni kraljevi Cipra), u kojemu je zabiljeen specifini nain "renumeracije" nakon otkria novih podataka. Naime, ovom je rodu svojstveno nasljeivanje osobnog imena Hugues, koje se u izravnoj liniji pojavljuje tijekom vie od deset generacija te je u starijim genealogijama (Stokvis, 1966, II, 102) Hugues IX. (+ poslije 1206.) definiran kao sin Huguesa VIII., zabiljeenog god. 1165. Meutim, novija su istraivanja utvrdila da je spomenuti Hugues IX. (+1219.) unuk Huguesa VIII. (+1173.), odnosno sin do tada nepoznatog Huguesa, koji je umro

prije god. 1169. (za vrijeme oeva ivota). Da bi se izbjegla dvostruka numeracija ili renumeracija sustava identifikacije, prema kojemu je Hugues IX. u povijesnim i genealokim izvorima vie stoljea jednoznano identificiran, "novi" Hugues u suvremenoj genealogiji nema pridruen redni broj (LM, 1998), no pojedini ga autori navode kao Hugues VIIIa. U genealogiji dalmatinskoga gradskoga plemstva pridruivanje rednog broja osobnom imenu nije uobiajeno te je meu rijetkim primjerima prikaz izravne linije zadarskoga plemikoga roda Ferra, koji navodi sljedee osobe: Zoil I. (oko 1380.) Ivan Jakov Zoil II. Filip I. Zoil III. Filip II. itd. (Heyer von Rosenfeld, 1873, 43). Meutim, genealoka baza podataka dalmatinskoga plemstva potvruje postojanje Zoila Ferre zabiljeenog u razdoblju 1317.1346. (+ prije 1353.), koji se takoer navodi i u Hrvatskom biografskom leksikonu (definiran kao Zoil I. uz napomenu da je Zoil I. prema Heyer von Rosenfeldu identian s Zoilom II. u HBL, 1998, 180), no identifikacija ostalih osoba, npr. Jakov II., Jakov III., Jakov IV., Zoil III., Zoil IV. itd. otvara mogunosti za dodatnu renumeraciju. Naime, nakon objavljivanja registra zadarskih srednjovjekovnih graanskih parnica (Ravani, 2001) i popisa biraa rektora crkve Sv. Barbare u Trogiru dostupni su novi podaci o pojedinim osobama (ponajvie o rano preminuloj djeci) koji zahtijevaju renumeraciju postojeih genealogija. Iako e promjeni pridruenog rednog broja zasigurno doprinijeti i novi podaci iz brojnih oporuka, u kojima su takoer zabiljeene osobe koje do sada nisu bile poznate, bitni je problem ovog pristupa i procjena godine roenja u srednjovjekovnom razdoblju, koja je temelj dodjeljivanja rednog broja u nesuverenih plemikih rodova. Naime, godina prve pojave dvaju suvremenika istog imena i roda u nedovoljno sauvanim pisanim izvorima ne podrazumijeva da je ranije zabiljeena osoba ujedno i starija, odnosno da bi trebala imati nii redni broj. Navedeni razlozi pokazuju da metoda pridruivanja rednog broja pripadnicima dalmatinskoga gradskog plemstva nije prikladna, jer ono jo nije sustavno obraeno. Redni bi brojevi daljnjim istraivanjima zasigurno bili podloni renumeraciji, ovisno o novim izvorima (posebice iz srednjovjekovnog razdoblja), pri emu bi temeljni cilj ovog pristupa jednoznano [i konano] identificiranje osoba rezultirao razliitim verzijama pojedinih autora u kojima bi npr. Augustin VIII., Augustin IX. ili Augustin X. u rodu Casotti mogli biti iste osobe, ovisno o dostupnim podacima i pristupu pridruivanja rednoga broja. Naime, potrebno je definirati pridruuju li se redni bojevi svim pripadnicima roda, samo djeci roenoj u zakonitom braku plemia, ili i osobama ozakonjenim naknadno sklopljenim brakom, u skladu s tada vaeim odredbama trogirskog statuta. Nadalje, takoer se postavlja pitanje kako rijeiti problem djece koja su roena prije sklapanja braka, a o kojoj nema preciznog podatka jesu li umrla prije ili nakon sklapanja braka itd.

REZULTATI I DISKUSIJA Kritika analiza grbovnika, rodoslovlja i eniklopedijsko-biografskih prirunika Obiteljske genealogije i predaje o podrijetlu nerijetko su izmiljene, kako rodova europskih suverena, bogatih i utjecajnih plemia ili graana, tako i dalmatinskih graanskih i plemikih rodova. U njima se odreene obiteljske veze najee one kojima je dotini rodbinski povezan s kraljevskim/carskim rodovima, srednjovjekovnim svecima i blaenicima, rimskim patricijskim rodovima, te u nekim sluajevima i biblijskim osobama na temelju sauvanih izvora danas ne mogu potvrditi. S obzirom na navedene probleme identifikacije osoba u srednjem vijeku, te na relativno mali broj sauvanih izvora iz toga razdoblja, navedeni podaci u takvim rodoslovljima najee su ujedno i jedini dostupni, te ih se ne moe provjeriti u drugim izvorima. U krivotvorenim genealogijama, koje u pravilu seu u 13. ili 14. stoljee, navode se npr. brakovi predaka s kneevima ubiima (Buffalis, Dojmi) ili kneevima (conti) Kotromaniima (Jura). Podrijetlo roda esto se izvodi iz Rima, Bosne, ali i od poljikih kneeva (npr. Nutrizio) ili od engleske vojvodske obitelji Seymour (Kreljuti/dalle Ale). Dio tih rodoslovlja osobno je izradio ili prepisao spomenuti trogirski biljenik Jerolim Buffalis. Bitna obiljeja ovakvih rodoslovlja pokazuje objavljeni shematski prikaz prvih pet generacija roda Andreis na temelju podataka iz izvornog Buffalisova grbovnika (BASD, 1896, 158). Uz pripadnike prve tri generacije navedene su sljedee godine: Amblasio de Cernotta (1079.), Cernotta (1083.), Marc-Amblasio (1094.). Takav tip prikaza koji kod pojedinih osoba takoer i izostavlja naznaku bilo kakve godine zbog objektivnih se razloga vrlo esto primjenjuje u srednjovjekovnim genealogijama, a u sauvanim izvorima ne moe se provjeriti niti jedan od navedenih podataka. Budui da je namjera prikazanog rodoslovlja bila "dokazati" da su preci Andreisa ivjeli u vrijeme kralja Zvonimira (1075.1090.), uz "rodonaelnika" Amblazija zabiljeena je godina 1079. Prikrivanjem procijenjenih priblinih godina roenja i smrti, na prvi pogled teko je uoiti moguu bioloku nestvarnost ovakvih, esto krivotvorenih rodoslovlja. Meutim, u vlastitom, dijelom izmiljenom rodoslovlju u srednjovjekovnom razdoblju, Buffalis je primijenio drugi pristup: on navodi tone godine roenja osoba od god. 1064., te datume od 14. lipnja 1152., koji se, dakako, ne mogu provjeriti (Andreis, 2001). Time se stjee dojam preciznosti i vjerodostojnosti podataka koji su na taj nain prikazani zaista bioloko-kronoloki i mogui, no najee nisu realni (podatke iz ovakvih rodoslovlja obino se ne moe potvrditi u drugim izvorima).
10

Sl. 4: Shematski prikaz genealogije roda Andreis. Fig. 4: Genealogic chart of the Andreis family.
11

Meu primjerima oito izmiljenog rodoslovlja, u kojemu vitalni podaci pojedinih osoba nisu u skladu s podacima iz matinih knjiga 16. i 17. stoljea, jest obiteljsko stablo roda Grazio.8 Usporedba prvih etrnaest generacija navodne izravne linije prema obiteljskom rodoslovlju s podacima iz matinih knjiga pokazuje da je razlika u godinama roenja sve vea u starijim generacijama. Tako npr. u jedanaestoj generaciji iznosi 26 godina, u desetoj oko 32 godine, a u devetoj generaciji oko 42 godine. Kako je pripadnik devete generacije (Bartol) bioloki stariji od svog navodnog oca u izmiljenom rodoslovlju, postojanje prvih osam generacija upitno je, kao i odgovarajua verzija o navodnom podrijetlu roda Grazio (Andreis, 2006, 3233). Sauvana verzija rodoslovlja Dojmi de Lupis sadri dvadeset generacija9 te je zasigurno temeljena na Buffalisovoj genealogiji uinjenoj u drugoj polovici 18. stoljea. Ovo rodoslovlje, kao i ono Buffalisova roda, sadri niz netonih podataka posebice u razdoblju srednjeg vijeka. Rodonaelnik roda osoba je imenom Dujam "Domnius Dojmi 1200 Nobilis Traguriensis" no, ovo se "prezime" ne susree u trogirskim vrelima, a genealokom analizom srednjovjekovnog patricijata takoer se ne moe potvrditi ni postojanje "trogirskih plemia" Nikole Dujmova (1235.1263.) i njegova navodnog sina Petra Nikole Dujmova (1263.). Upitne su dvije brane veze s knezovima ubiima bribirskim, splitsko i brako plemstvo te postojanje prvih desetak generacija u cijelosti (Andreis, 2006, 2931). Tijekom 18. stoljea sve vei broj obitelji nastoji dobiti priznanje plemstva od mletakih vlasti temeljem krivotvorenih isprava i rodoslovlja, u emu katkad i uspjevaju, kao npr. rodovi Nutrizio iz Trogira i Ostojii iz Staroga Grada (Grani, 1992, 196). Meu ispravama koje se dre falsifikatima jest i povelja kralja Ludovika iz god. 1377., kojom Dujmu Martinovom Buffalisu dodjeljuje naslov palatinskoga grofa (CD, 1934, 327). Dalmatinski su plemii rabili razliite verzije grbova. Sauvani kameni grbovi plemstva iz 14. i 15. stoljea nisu podlijegali heraldikim pravilima, a gradska Vijea i mletake vlasti prilikom nobilitacije nisu odreivale i obiteljski grb, kao to je bilo pravilo u dijelovima Hrvatske pod hrvatsko-ugarskim kraljevima. Ako tit grba nije iskljuivo geometrijski podijeljen, naravni likovi u grbovima i prezime roda nerijetko su povezani, no ne moe se uvijek utvrditi je li prezime motivirano grbom ili je grb motiviran prezimenom. Jedan od najstarijih potvrenih primjera povezanosti grba i prezimena odnosi se na izumrli rod Chiudi, iji se tit grba sastoji od dva kljua. Pojava kljua u titu upuuje na njegovu moguu motiviranost slubom rizniara (claudo = zakljuati), koju su obnaali pripadnici roda u 13. stoljeu. Iako je objanjenje prezimena mogue takoer i tjelesnim nedostatkom (claudus = hrom), ono je zasigurno patronim osobnog imena Klaudij/ude (Claudius), iji su sinovi ujedno bili i rizniari.
8 9 Kopija rodoslovlja nalazi se u Muzeju grada Trogira. Obiteljsko stablo porodice Dojmi (kopija se nalazi u Muzeju grada Trogira).
12

Slinost ili istovjetnost nekoliko desetaka tisua europskih grbova, te mogua "znaenja" pojedinih prezimena ili njihovih verzija na razliitim jezicima (najee grkom ili latinskom) dodatno su "potkrijepili" krivotvorene obiteljske povijesti. Grbovi koji izravno opisuju "znaenje" prezimena vrlo su esti, pa je tako npr. dubrovaki rod Pecorario u grbu imao ovcu (tal. pecora), a Ragnina tri pauka, koji vezuju ime roda uz "ragna", pauina (lat. aranea) (Janekovi-Rmer, 1999, 332 333). U titu grba trogirskog roda Stafileo/tafili nalazi se grozd (gr. staphile), koji je povezan s izmiljenom obiteljskom predajom o njihovom plemikom podrijetlu iz Krete i primanju u trogirsko Vijee: "Na grkom jeziku rie "staphile" znai grozd grodja, pak ako se uzme u obzir da na obiteljskom Stafileovom grbu ima lozova grana sa dva lista i o grani visei grozd, postaje nam jasno koliko grko porieklo, toliko i sama proveniencia prezimena Stafileo" (Pera, 1997, 16). Meutim, genealoka istraivanja trogirskoga stanovnitva u 15. stoljeu jasno su potvrdila da je rije o potomcima postolara Stjepana Prvia reenog Stafilije (Stephanus Perfsich dictus Stafilia caligarius), koji su njegov nadimak preuzeli kao predloak za prezime. Nadalje, iako se u titu grba roda Dragazzo nalazi zmaj, ovu injenicu ne treba povezivati s latinskom rijei draco = zmaj. Naime, unato slinosti po zvunosti, prezime roda motivirano je osobnim imenom mesara Dragaa iz 15. stoljea (Dragatius Bositcouich becharius). Treba napomenuti da poevi od 13. stoljea, kada sve vei broj sauvanih dokumenata omoguuje genealoko praenje obitelji i rodova, trogirski plemii imaju grka, romanska, svetaka i narodna imena, koja su enidbenim vezama putem uobiajenog naina nasljeivanja dola u mnoge obitelji. Stoga romanska i slavenska imena, koja se nerijetko generacijski smjenjuju, u to vrijeme nisu pokazatelj etnike pripadnosti pojedinaca, nego su najee posljedica naina nasljeivanja osobnih imena gradskog i doseljenog stanovnitva razliitoga podrijetla. Primjerice trogirski plemi iz roda Vitturi slavenskog imena Drimir starijem je sinu nadjenuo ime Totila (prema gotskome vladaru), a mlaem romansko ime Salingvera; Drimirovi unuci imaju pak svetaka imena Jakov i Grgur. Isto tako sustavna genealoka analiza srednjovjekovnoga patricijata Trogira, Zadra i Splita utvrdila je da su rodovi definiranog prezimena Ciprianis (de Ciprianis) u ova dva grada razliitog podrijetla, ali da je njihovo prezime istog postanja, tj. motivirano je osobnim imenom Ciprijan. Patronim zadarskog plemikog roda motiviran je Ciprijanom Bartola Dominikova (+ oko 1314.), patronim splitskoga plemikog roda motiviran je Ciprijanom Petra Leonardova (+ poslije 1311.), a postojanje trogirskog roda Ciprianis nije potvreno, tj. u srednjovjekovnom razdoblju svi su potomci nekoliko trogirskih plemia imenom Ciprijan biljeeni iskljuivo s pomou filijacije. Meutim, u Hrvatskom biografskom leksikonu (HBL) pod natuknicom "Ciprianis" definirana je "plemika obitelj, koja se javlja u dokumentima s kraja XII st. u Zadru, Trogiru i Splitu" (HBL, 1989, 686687), iako su to tri razliita roda u tri dalmatinska grada.
13

U enciklopedijama i biografskim leksikonima plemiki su rodovi vrlo esto zasebne biografske jedinice, ije je rodoslovlje nerijetko prikazano u "narativnom" obliku. No, relativno veliki broj izvanbrane djece plemia, posebice u 16. i 17. stoljeu, uzrok je postojanju istoimenih plemikih i graanskih/obrtnikih grana gotovo svih plemikih rodova. Stoga se zbog nedosljednog naslovljavanja pojedinaca u pojedinim izvorima ne moe utvrditi je li rije o plemiu ili graaninu, kao npr. u natuknicama u HBL-u koje se odnose na trogirski rod Andreis. Uz ninskog biskupa Franju (1602.1667.) zabiljeeno je: "Potjee iz plemike trogirske obitelji. Otac mu je bio Ivan, majka Marija Katarina, a braa Jeronim i Ivan Nikola" (HBL, 1983, 115). Meutim, biskupov otac Ivan sin je Franje, izvanbranog sina trogirskoga plemia Ivana Nikole Andreisa, koji prema trogirskom statutu nije mogao biti uveden u Vijee. Njegov brat, korulanski biskup Jerolim (1612.1673.), takoer nije trogirski plemi. U leksikonu se navode i podaci o hvarskom i trogirskom biskupu Ivanu Andreisu: "(Trogir, 1611 Trogir, 28. VI. 1681). Pripadnik plemike trogirske obitelji, neak korulanskog biskupa Jeronima (1612.1673.) i brata mu ninskog biskupa Franje Andreisa (1602.1667.)" (HBL, 1983, 119120). Dakako da Ivan, koji je prema navedenim podacima roen god. 1611., ne moe biti neak spomenutih biskupa, odnosno unuk Ivana Andreisa (+1630.), koji je brani ugovor sklopio 6. veljae 1599. Budui da se na temelju biskupove oporuke iz god. 1681. (DAZ, 2) moe utvrditi samo genealoki podatak da je imao sestru Jelenu, oito je rije o djeci trogirskoga zlatara Krstitelja Andreisa: Ivanu, krtenom 22. listopada 1612. i Jeleni, krtenoj 7. rujna 1614. No, biskupova oca majstora Krstitelja (*oko 1573., +1646.) ne moe se genealoki identificirati kao brata korulanskoga i ninskoga biskupa (on je vjerojatno sin ili potomak nekog trogirskog plemia iz roda Andreis, no u brojnim sauvanim oporukama pripadnika roda Andreis on se ne spominje). Identifikacija pripadnika gradskog plemstva u srednjem vijeku U prvom sauvanom popisu lanova trogirskoga Velikog vijea god. 1284. (CD, 1906, 503) sve su osobe navedene sustavom filijacije, ponekad i razliitom grafijom (npr. Strechia kao vijenik i Serbella Desse kao blagajnik ista su osoba), te njihovu pripadnost pojedinom rodu nije mogue precizno utvrditi. Primjerice, pomou genealoke analize odreena je rodovska pripadnost sljedeih vijenika: Gausinnia Marini = Gavinja Andreis, Thomas Janniche = Toma Casotti, Marinus Bertanni = Marin Cippico, Petrus Valentinii = Petar Lucio itd. U sljedeem sauvanom popisu iz god. 1322. (MSHSM, 1868, 340) vijenici su takoer zabiljeeni sustavom filijacije, te su genealokom analizom identificirani npr. Petracha Stefani = Petar Cega, Matheus Glodii = Mate Chiudi, Federicus dom. Mathei = Fridrik Lucio, Jacobus Danielis = Jakov Vitturi itd. I u posljednjem, dakako nepotpunom, popisu vijenika neposredno prije zatvaranja Vijea iz god. 1339. (CD, 1912, 487) takoer se bez
14

prethodne genealoke analize ne moe utvrditi da npr. Nicola Simonis pripada rodu Andreis, Michael Stephani rodu Cega, Antonius Doymi rodu Domii, Gregorius Matei rodu Lucio, Marcus Georgii rodu Mikovi, Dobrolus Matei rodu Quarco te Gregorius Salinguerre rodu Vitturi. Ovi popisi, kao i objavljeni popisi zadarskih plemia iz god 1283. (Alaevi, 1889), koji je zatim obraen uz razliito itanje izvornika (Jeli, 1901), upozoravaju na probleme itanja brojnih antroponima, ija je preciznost od kljune vanosti pri identifikaciji svake osobe, odnosno rekonstrukciji rodoslovlja koja definiraju plemike rodove. Brojni primjeri razliitih verzija itanja istog izvornika navedeni su prilikom identifikacije trogirskih plemia u srednjem vijeku. Takoer je upozoreno i na suvremenim pravopisom pisanje srednjovjekovnih osobnih imena zabiljeenih u izvornoj grai latinskim pismom, koja brojni autori itaju i piu na razliite naine. Tako je npr. ispravno itanje zapisa Dirsemirus, Dersemirus, Dersimirus, Dragomerus, Dersdemir, Dresemirus, Dresimirus, Drigimerus, Drugimerus i Drusimirus Drimir, a ne Dremir, Druzimir, Druimir ili sl. (rije je vokalnom "r") (Andreis, 2002a). Potomci plemia po mukoj lozi tijekom vremena poprimili su prezimena s pomou kojih se identificiraju kao pripadnici istog roda, no prezimena se formiraju znatno kasnije od pojave prvih poznatih pripadnika roda, posebice za plemike rodove ije se genealogije u Dalmaciji najee mogu pratiti od 13. stoljea. Stoga je temeljni problem pri istraivanju plemstva u srednjovjekovnom razdoblju upravo nepostojanje prezimena, s pomou kojih se pojedini rodovi mogu definirati. Pri rjeavanju ovog problema prihvaen je uobiajeni pristup koji precima pojedinih rodova i u vrijeme dok jo nisu imali prezime pripisuje isto prezime. Rodovi koji su izumrli bez formiranog prezimena definirani su osobnim imenom (npr. "Ciprijan" i "Kalende") ili nadimkom rodonaelnika (npr. "Kokot", "Krnja" ili "Ploa"). Ova "prezimena", naznaena navodnim znakovima, potrebna su da bi se identificirali i sistematizirali svi plemiki rodovi. Takoer je mogue da su neki "rodovi" nedefiniranog prezimena zapravo grane nekog drugog roda, no zbog nedostatka odgovarajuih izvora to se nije moglo utvrditi. Njihovo "prezime" definirano je kao nominativ osobnog imena ili nadimka, tj. nije izveden mogui oblik prezimena koji bi rod mogao imati (od oblika "Ciprijan" mogui su npr. oblici Ciprianis, Ciprijani, Ciprijani, Ciprijanovi itd.), kao u sluaju izumrlih europskih srednjovjekovnih vladarskih dinastija (npr. Karlovii ili Karolinzi prema osobnom imenu Carolus). No, neki autori, kao npr. N. Klai, bez prehodne genealoke analize stvaraju pojedina prezimena prema vlastitome nahoenju. Ona je pripadnicima roda Andreis pridruila "prezime" Blai (prema Blau Andreisu), a pripadnicima roda Cippico "prezime" Rui (prema nadimku Rua), iako se ovi oblici ne susreu ni u izvornoj i objavljenoj grai, a takoer ni u literaturi (Klai, 1985). Najstarija prezimena trogirskih rodova jesu Cega (1264.), Vitturi (1295.), Cippico (1308.) i Casotti (1362.). Sustavna genealoka obrada baze podataka dalmatinskoga
15

plemstva na primjeru roda Casotti ukazuje na prednost ove metode pri utvrivanju prezimena patronimikog postanja. Naime, rod potjee od Kaota koji se spominje god. 1216., a god. 1227. zabiljeen je kao sudac. S obzirom da se osobno ime Kaot (hipokoristik romanskog imena Cassianus) u ovom rodu nasljeivalo, kao i injenicu da je najei nain osobne identifikacije u strednjem vijeku sustav filijacije, kao prvu potvrdu prezimena u kojoj oblik de Casotti(s) nije u funkciji filijacije treba drati zapis iz god. 1362. kada je biskup Nikola Donatov (Nicolaus Donati) zabiljeen i kao Nicolaus de Cazottis. Neki rodovi poprimaju prezime poetkom 15. stoljea (Andreis, Lucio i Buffalis), a prezime roda Mazzarello formira se tek poetkom 16. stoljea nakon osam generacija roda, koje su u Trogiru zabiljeene iskljuivo s pomou filijacije, odnosno tijekom 15. stoljea esto i s nasljednim patronimom "Michaelis" vjerojatno motivirano izmiljenim podrijetlom iz iste obitelji iz koje je potekao i trogirski biskup Desa "Macarelli", zabiljeen god. 1151. Meutim, kao to je navedeno u popisima vijenika iz god. 1284., 1322. i 1339., prezimena se ne rabe u sustavu identifikacije. U popisu predstavnika dvije sukobljene strane plemia god. 1395. (CD, 1990, 45) samo dva pripadnika roda Casotti (Donatus Augustini de Casoctis i Casoctus de Casoctis) i Cippcio (Marinus Petri Cipichi i Marcus Petri Cipichi) zablijeena su imenskom formulom koja sadri prezime dok su svi ostali plemii zapisani uobiajenim sustavom filijacije (pripadnici roda Vitturi zabiljeeni su npr. kao Dessilus quondam Lampredii, Luxa Micacii, Marinus quondam Lampredii, Micacius quondam Lampredii, Micacius Nicolai Micacii, Micacius Petri Micacii i Nicolaus Petri Micacii). Meutim, u razdoblju 1470.1481. svi pripadnici trogirskog Velikog vijea ve su zabiljeeni suvremenom imenskom formulom: osobnim imenom, oevim imenom i prezimenom. Izuzetak su dva lana koji pripadaju rodu Domii; oni su zapisani kao Jakov pok. Dujma Desina i njegov sin kao Ivan Jakova Dujmova. Pored utvrivanja rodovske pripadnosti pojedinih osoba kljuni problem u razdoblju prije zatvaranja Vijea jest utvrditi koji su pripadnici pojedinih rodova ujedno bili i lanovi Vijea. Naime, tada su u Vijee birani i ugledni/imuni graani iji oevi nisu nuno i sami bili vijenici, a samo naslovljavanje graana kao ser nije izravni dokaz da je dotina osoba ujedno i lan Vijea, odnosno, kasnije i plemi. Otvorenost Vijea za prijem novih lanova iz graanskih redova ubrzo e u gotovo svim dalmatinskim komunama biti zamijenjena njegovim zatvaranjem po uzoru na Vijee u Veneciji (tzv. "serrata"), ime su vijenici postali nasljedni plemii. Svoje Vijee Korula zatvara god. 1326., Dubrovnik god. 1332., Hvar i Split god. 1334., Trogir god. 1340. itd. Stoga u statutima veine dalmatinskih komuna iz prve polovice 14. stoljea postoji odredba prema kojoj lanovi Vijea mogu biti samo sinovi i unuci jednom izabranih vijenika. Time se izdvaja plemstvo (gradski patricijat, vlastela), odnosno nasljedni stale koji postaje istovjetan s lanstvom u Vijeu.
16

Sl. 5: Grb trogirske plemike obitelji Casotti (katedrala Sv. Lovre). Fig. 5: Coat of arms of the Trogir noble family of Casotti (St. Lawrence Cathedral).
17

Identifikacija plemikih naslova u razdoblju od 16. do 19. stoljea Dravne vlasti u 16. stoljeu sve ee dodjeljuju plemike naslove. Stvara se novo plemstvo u obnovljenim gradskim Vijeima Nina i Skradina, a u Dalmaciju doseljavaju i plemii iz geografski bliih regija (najee iz podruja dananje Italije i Grke). Plemstvo u Dalmaciji 17. i 18. stoljea razliitog je podrijetla i nobiliteta, a na grad Trogir i/ili njegove stanovnike odnosi se nekoliko tipova plemstva. Veina plemia trogirski su plemii, iako plemstvu Trogira pripadaju i obitelji/rodovi koji ne ive u gradu. Isto tako, u gradu ive plemii drugih dalmatinskih gradova/komuna, zatim plemii koji uivaju mletako dravno plemstvo i/ili plemstvo drugih suverenih drava, ali i graanske ili obrtnike grane istoimenih plemikih rodova, koje su katkad i same stekle plemike naslove u vlastitom ili nekom drugom gradu. Stoga je analiza dalmatinskoga plemstva i plemstva u Dalmaciji, gdje ive plemii i neplemii istog prezimena kao i nositelji razliitih plemikih naslova, mogua iskljuivo genealokom analizom brojnih izvora. Shematski prikaz razliitih tipova i stupnjeva plemstva nakon 16. stoljea koji se odnose na grupacije graana i plemia u Trogiru, odnosno trogirske graane i plemie u drugim naseljima je sljedei: 1. Plemstvo Trogira (a) plemstvo Trogira kao matinog grada/komune koje uivaju njegovi graani (veina rodova trogirskoga plemstva) (b) plemstvo Trogira koje uivaju pripadnici stalnoga stanovnitva drugih gradova/komuna (npr. Califfi iz Rovinja i Zadra, Caralipeo iz Omia, Fondra iz ibenika i Zadra itd.); 2. Dravno plemstvo Venecije (naslov nobile ili conte) koje uivaju: (a) pripadnici domaega plemstva koji stalno ive u gradu (nije poznata niti jedna dodjela naslova conte Veneto trogirskim plemiima stalno nastanjenim u gradu); (b) pripadnici domaega plemstva koji stalno ive u drugim gradovima (npr. conti Califfi, Caralipeo i Fondra); (c) obitelji koje povremeno (npr. conti Dudan u razdoblju 1774.1793., kada su agregirani i u trogirsko Vijee ili stalno (npr. conte imun Nutrizio Grisogono) ive u gradu kao trogirski graani; 3. Plemstvo drugih gradova/komuna koje uivaju trogirski graani (npr. Dragazzo kao plemii Budve, zatim Canali, Casotti i Grazio kao plemii Skradina, Crnice kao plemii Nina i Garagnini kao poljiki i omiki plemii prije agregacije u trogirsko plemstvo); 4. Plemstvo drugih dravno-pravnih entiteta koje uivaju trogirski graani (npr. Buffalisi kao ugarsko-hrvatski plemii prije agregacije u trogirsko plemstvo i jedna grana roda Cippico iji su pripadnici i u zapisnicima Vijea naslovljeni kao conte, to vjerojatno odgovara naslovu lateranskoga grofa).
18

Padom Mletake Republike god. 1797. Trogir je doao pod austrijsku upravu (1797.1805.). Nova vlast nije zadirala u plemika Vijea gradova te su ona nastavila djelovati sve do uspostave francuske vlasti. Neke su komune u tom razdoblju i dalje primale nove lanove u Vijee, no trogirsko Vijee nije agregiralo ni jednu novu obitelj. Francuska uprava (1806.1813.) ukinula je god. 1807. sva staleka tijela u Dalmaciji, no dvadesetih godina 19. stoljea austrijske su vlasti poele potvrivati plemike naslove obiteljima koje su u bivoj dravi imali razliite plemike statuse (gradsko plemstvo ili dravno plemstvo s naslovima nobile ili conte). Iako su poevi od 16. stoljea formirana prezimena svih plemikih rodova, zbog relativno velikog broja izvanbrane djece dalmatinskih plemia, posebice tijekom 16. i 17. stoljea, isti rodovi (prezimena) pripadaju razliitim drutvenim grupacijama. Svi rodovi imaju i svoje graanske grane, koje se nerijetko mogu pratiti i tijekom nekoliko stoljea. Pripadnici tih grana esto su obrtnici ili trgovci koji su kao trogirski graani u arhivskoj grai (notarskim spisima, oporukama, matinim knjigama) esto naslovljeni kao i plemii (dominus, signor) te se bez sustavne genealoke analize cjelokupnog dalmatinskoga plemstva ne moe utvrditi jesu li plemii ili graani, te njihov ispravni nobilitet. Primjerice, Krstitelj Casotti (1581.1639.), izvanbrani sin trogirskoga plemia, god. 1628. oenio je ibensku plemkinju Klaru Kriani te se u ibeniku i nastanio. Njegov unuk, vojni asnik Ivan (*oko 1681., +1743.) agregiran je u plemiko vijee grada Skradina god. 1727. te je za iznimne zasluge god. 1728. od mletakog senata primio nasljedni naslov "conte veneto" (Grani, 2002, 191). Stoga ova osoba naslovljena kao nobile ili conte Ivan Casotti u arhivskoj grai kako ibenika tako i Trogira ne pripada trogirskome plemstvu, iako veina pripadnika ovoga roda naslovljena kao nobile pripada trogirskome gradskom patricijatu. Ivan Blaev Casotti (1651.1712.), na sjednici Vijea 11. prosinca 1685. iskljuen je iz plemstva zbog odbijanja sudake dunosti. Iako su prema odredbi Vijea on i njegova obitelj trebali biti prognani u Split, Ivan se esto spominje u trogirskim izvorima s kraja 17. stoljea. Budui da trogirskim statutom nije reguliran plemiki status ivuih potomaka osobe koja je iskljuena iz plemstva, nije jasno jesu li istovremeno iskljueni i njegovi tada maloljetni sinovi, koji su po roenju naslijedili plemiki naslov, te kojima je otac bio lan Vijea (u sluaju da su sinovi iskljuene osobe i sami lanovi Vijea, na njih se ta odredba zasigurno ne bi odnosila). S obzirom da nisu sauvani zapisnici Vijea iz poetka 18. stoljea, ne moe se utvrditi plemiki status Ivanova sina Blaa Casottija. Iako je roen god 1676. kao sin plemia, vjerojatno nije uveden u Vijee te njegovi potomci nisu izgubili plemiki naslov zbog njegova braka s keri trogirskog obrtnika, nego zbog oeva iskljuenja iz plemstva za vrijeme njegove maloljetnosti. Naslovljavanje u sauvanim izvorima nije uvijek ujednaeno, katkad nije dovoljno precizno, a u nekim sluajevima nije ni tono. Stoga se na temelju naslova i
19

prezimena ne moe uvijek precizno utvrditi pripadnost odreenom gradskom plemstvu. Naime, mnogi su plemii esto naslovljeni kao gospodin (ser, illustre signor, illustrissimo signor, spettabile signor, domino i sl.) kao i njihovi roaci istog prezimena koji (vie) nisu pripadnici plemstva. Katkad su plemii zabiljeeni samo imenom i prezimenom (kao i drugi graani i stanovnici Trogira), a u nekim su sluajevima naslovljeni kao Nobilis vir ili Nobil signor, pri emu plemiki naslov ne pokazuje da su pripadnici trogirskoga plemstva. Neki su plemii istovremeno bili lanovi nekoliko vijea (npr. Jakov Cerineo bio je prvotno braki, zatim hvarski, splitski i trogirski plemi). Poneki su imali i vie od pet plemikih naslova, no svi njihovi plemiki naslovi u izvorima redovito nisu navedeni. Takoer treba napomenuti da se pored neodreenoga naslova "Nobile" u matinim knjigama i oporukama esto navodi i nedovoljno preciziran naslov "conte", koji moe imati viestruko znaenje: conte veneto najvii stupanj dravnoga plemstva, conte laterano naslov koji je dodjeljivao papa ili papinski vazali i conte per cortesia naslov iz utivosti kojim su naslovljeni mnogi dalmatinski plemii tijekom 18. stoljea, iako nisu imali dravni ili papinski naslov "conte" (u to je vrijeme veina splitskih plemia iz utivosti naslovljena kao "conte"). Netono naslovljeni kao trogirski plemii u pravilu su zabiljeeni u matinim knjigama drugih naselja. Tako je npr. u hvarskim maticama vjenanih god. 1627. zabiljeen magnificus dominus Ioannes Babtista Capogrosso Nobilis Traguriensis (trogirski graanin), a u ibenskim maticama vjenanih god. 1630. ibenski plemi i trogirski graanin Ivan Ferro naslovljen je kao trogirski plemi (Iohannes Fero Nobilis Traguriensis). Relativno je esta pojava meu europskim vladarskim dinastijama i visokim plemstvom da izvanbrana djeca dobivaju plemike naslove nieg ranga od oeva te nerijetko postaju rodonaelnici rodova drukijeg prezimena. Izvanbrana djeca trogirskih plemia izgubila su plemiki naslov, iako su neka (npr. Ivan Casotti Donatov), ili njihovi potomci osobno primljeni u plemika vijea (Andreisi u Trogiru, Buffalisi u Ninu te kasnije u Trogiru; Buffalisi su dobili ugarsko-hrvatsko plemstvo, a Casotti u ibeniku mletaki naslov conte veneto). U ovim su sluajevima izvanbrana djeca i njihovi potomci zadrali prezime matinog roda, to je najei sluaj u dalmatinskom plemstvu; u svakom gradu postoje plemike i graanske ili obrtnike obitelji istog prezimena, koje su u pravilu potekle od izvanbrane djece plemia. Meutim, izvanbrani potomci nekih dalmatinskih plemia promijenili su prezime. Na taj su nain nastali npr. graanski rodovi Avian u Trogiru prema Oktavijanu/Avijanu, izvanbranom sin trogirskog plemia Konstantina Celia Casotta i Giordani u Zadru kao potomci zadarskog plemia Jordana Nozdronje. Pored ovakvog gubitka rodovskog identiteta (prezimena), takoer je zabiljeeno nekoliko sluajeva nastanka novih neplemikih obitelji, katkad i rodova, s ve postojeim plemikim prezimenima. One su u pravilu nastale pokrtavanjem pripadnika osoba
20

drugih vjera, koje su tom prilikom najee poprimile prezime crkvenoga vjerodostojnika koji ih je pokrstio. Tako je npr. god. 1727. hvarski plemi i prezbiter imun Jaka u Visu pokrstio idovsku obitelj Abenu (suprunici Jakob i Stela, te djeca Abraham, David i Mojsije), koji su tom prilikom dobili prezime "Jaka-Farolfi" te, dakako, promijenili i osobna imena. Njihovi su potomci u vikim maticama tijekom 18. stoljea biljeeni prezimenima Jaka (pri emu ih se bez genealoke analize ne moe razlikovati od pripadnika istoimenoga plemikog roda), zatim kao Jaka Farolfi i, Farolfi oblikom koji se ustalio kao prezime novoga graanskog roda. Demografska obiljeja gradskog plemstva kao stalekog izolata Povijesna demografija relativno je nova znanstvena disciplina kojoj je cilj rekonstrukcija demografske slike prolosti, te objanjenje uzroka i posljedica koji na nju utjeu. Istraivanja su u pravilu interdisciplinarna, smjetena izmeu povijesti, demografije, geografije, ekonomije, etnologije i antropologije. U Hrvatskoj je od druge polovice 20. stoljea objavljen znatan broj radova o povijesnoj demografiji pojedinih naselja ili regija (Stipeti, 2004), no vrlo je rijetka demografska analiza na razini drutvenih grupacija, posebice za razdoblje prije 19. stoljea. Naime, ako grupacije nisu ograniene geografski ili geografsko-staleki (npr. trgovci, obrtnici ili plemstvo osim dubrovakoga, koje je u odreenom razdoblju statutarnim odredbama zahtijevalo sklapanje brakova iskljuivo meu vlastitim pripadnicima), potrebno je sustavno pregledati brojne izvore iz irega geografskoga podruja, da bi se utvrdili precizni vitalni podaci i migracijski putevi pripadnika ovih relativno malobrojnih grupacija. To je vremenski zahtjevno istraivanje s obzirom da je to relativno mali uzorak, te je preciznost podataka od iznimne je vanosti pri statistikoj obradi. Jedine do sada poznate povijesno-demografske analize odreene drutvene grupacije u Hrvatskoj temelje se na grai iz najsauvanijega hrvatskog arhiva (dubrovakoga) i gradskih matinih knjiga, a odnose se na dubrovaku vlastelu (Krivoi, 1990; Vekari, 2000; Rheubottom, 1988; Rheubottom, 2000; osi, 2001). Prve demografske podatke o dalmatinskim komunama i njihovom plemstvu donosi Giustiniani u svom izvjetaju iz god. 1553., prema kojemu u Trogiru tada ivi deset plemikih "obitelji" (MSHSM, 1877, 208). Meutim, budui da se deset "obitelji" (famiglie dieci) odnosi na deset rodova razliitog broja obitelji, Giustiniani ne donosi informaciju o stvarnom brojanom stanju plemstva, odnosno Vijea. Naime, u to vrijeme rodovi Buffalis, Chiudi i Vitturi zaista su zastupljeni s jednom obitelji, a npr. rodovi Andreis, Casotti i Cega/Celio imaju po desetak obitelji (usp. Tablicu 1). Deset trogirskih plemikih rodova imalo je u to vrijeme oko 50 obitelji s priblino 250300 lanova, te se udio plemstva u stanovnitvu trogirske komune moe procijeniti na oko 5,5%. Uz pretpostavku da je udio djece do 18 godina oko 30%, broj punoljetnih mukaraca koji mogu biti lanovi Vijea kree se oko 7080. Slini udio
21

u ukupnom stanovnitvu imali su patriciji u Veneciji god. 1581. (4,5%), a u Dubrovniku je udio vlastele u ukupnom stanovnitvu sredinom 16. stoljea iznosio 15% (krajem 14. stoljea udio je iznosio 17%, a sredinom 15. stoljea 20%) (Krivoi, 1990, 61). Zatvaranjem Vijea nastaju malobrojni staleki izolati ija budunost ovisi iskljuivo o demografskom razvoju plemikih rodova. Svi su plemii do god. 1553. uvedeni u Vijee kao zakoniti (ili naknadnim brakom ozakonjeni) punoljetni sinovi plemia koji su u skladu sa Statutom pokazali da znaju itati i pisati. Meutim, sve je vie bilo plemia koji su neku od izvanbranih veza ponajee sa svojim sluavkama ozakonjavali, ime su i djeca iz tih veza postala zakonita i primana u Vijee. Po uzoru na Veneciju ibensko je Vijee god. 1551. zakljuilo da takve sinove (kojima majka nije plemkinja) ne bi trebalo primati u Vijee, to je mletaka vlada potvrdila idue godine, a to vrijedi za one koji se rode poslije toga datuma (Novak, 1976, 222). Slina se odluka nalazi i u reformacijama trogirskog statuta iz god 1553., prema kojoj plemii vie ne mogu biti ni oni koji su pozakonjeni kasnijim brakom roditelja (Statut, 1988, 364) ali se, za razliku od ibenske odluke, to odnosi i na tada ve roenu djecu. Nakon to je trogirski plemi Donat Casotti naknadnim brakom sa sluavkom ozakonio njihove sinove Augustina (*oko 1530.) i Ivana (*oko 1540.), Augustin je zasigurno uveden u Vijee prije ove statutarne odluke. No, Ivan koji nakon novih odredbi vie nije mogao biti uveden na uobiajeni nain agregiran je u Vijee dukalom od 28. veljae 1565., to je ujedno i jedini poznati sluaj agregiranja trogirskoga plemia putem dukale, koju je Vijee i prihvatilo. Broj trogirskih vijenika tijekom tristotinjak godina (1475.1659.) iskljuivo je ovisio o broju zakonite muke djece trogirskih plemia. Procjena broja punoljetnih mukih lanova ovih rodova, koji su u pravilu i lanovi Vijea, u razdoblju 1475. 1675. prikazana je u Tablici 1. Epidemije kuge, ratovi, utrnua pojedinih plemikih rodova i brojna izvanbrana djeca, koja prema gradskim statutima nisu imala pravo na nasljedni plemiki naslov, doprinijeli su znatnom smanjenju broja vijenika sredinom 17. stoljea. Tada ih je bilo samo tridesetak koji, dakako, nisu uvijek bili u gradu. Desetak plemia zasigurno ne prisustvuje sjednicama Vijea zbog stalnog boravka u drugim gradovima, obnaanja civilnih ili crkvenih dunosti izvan Trogira, boravcima na talijanskim sveuilitima, bolesti, itd. Stoga su plemii bili primorani promijeniti neke statutarne odredbe te nakon vie od tri stoljea god. 1659. "otvoriti" Vijee, odnosno agregirati nove obitelji/rodove. Slino je stanje, kao posljedica specifinog razvoja stalekih izolata bilo i u drugim dalmatinskim komunama sve do druge polovine 17. stoljea kada su gotovo sva brojano osiromaena Vijea bila prisiljena provesti agregacije novih obitelji (Split god. 1671., Zadar god. 1694. itd.).
22

Tablica 1: Procjena broja mukaraca starijih od 16/18 godina prema plemikim rodovima, 1475.1675. Table 1: Estimated number of men older than 16/18 per noble families, 14751675.
Prema anagrafu Trogira god. 1795., koji obuhvaa grad s predgraima, bilo je 25 plemikih (4,6%), 15 graanskih obitelji (2,8%) te 505 obitelji puana (92,6%) (DAZ, 1). Meutim, u ovom su popisu plemike "obitelji" zapravo rodovi koji imaju 46 obitelji, a obitelji puana zasigurno su raunate kao domainstva te je tako kod plemikih "obitelji" desetak obitelji rodova Casotti i Cippico iskazano kao "dvije obitelji", a kod puana su npr. dva brojna roda Slade i Pomeni iskazani kao dvadesetak obitelji. Uz isto znaenje pojma "obitelj" za plemike i puanske rodove, ova bi statistika trebala iskazati 46 plemikih obitelji, tj. njihov bi udio u gradskom stanovnitvu bio 8,1%. No, ovakav pristup nije metodoloki opravdan jer su graanske obitelji i obitelji puana pripadnici stalnoga stanovnitva Trogira, a svi rodovi trogirskoga plemstva ne ive stalno u gradu. Iako je god. 1795. bilo 26 plemikih rodova, est rodova (koji ujedno imaju i est obitelji) ne ive u Trogiru, nego pripadaju stalnom stanovnitvu drugih gradova: Mazzarello u Splitu, Pellegrini i Fondra u ibeniku i Zadru, Rado u Parmi, Caralipeo u Omiu, Califfi u Rovinju i Zadru te Dudan u Katelu Kambelovcu. Takoer ni sve obitelji Cippico ne ive u Trogiru, a obitelji Michieli Vitturi tada preteito ive u Katelu Lukiu, Postirama i Splitu. Stoga stvarnom udjelu plemikih rodova od oko 6% doprinosi svega 35 od 46 ple-
23

mikih obitelji, a treba napomenuti da je udio plemstva manji od udjela plemikih obitelji, jer dio plemikih obitelji ima manje djece od relativno brojnih obitelji puana. Pokazatelji prirodnog i mehanikog kretanja stalekih izolata, s obzirom na njihove specifinosti, imaju drukije znaenje od istih pokazatelja u demografiji stanovnitva. Naime, pod prirodnim se kretanjem ove grupacije najee podrazumijeva samo onaj dio nataliteta koji se odnosi na zakonitu djecu plemia, to npr. u 17. stoljeu iznosi oko 80% ukupnog nataliteta te, nakon donoenja odgovarajue statuarne odluke, i djecu iz brakova sklopljenih izmeu plemia i puanka. Doseljavanje (imigracija), kao jedan od tipova mehanikog kretanja stanovnitva, analogno je agregiranju plemia u Vijee, a iseljavanje (emigracija) u pravilu nije istovjetno s iseljavanjem plemia iz grada (oni su u veini sluajeva i nadalje lanovi Vijea), nego obuhvaa plemie koji su iskljueni iz Vijea, ali i one koje Vijee vie ne vodi u svojoj evidenciji, najee zbog neprimanja u Vijee potomaka iseljenih obitelji nakon tri generacije, definirajui iseljenika koji je bio trogirski plemi kao prvu generaciju. No, gradska su plemstva vrlo mali staleki izolat koji broji neto vie od stotinjak osoba, te njihovi demografski pokazatelji nemaju i odgovarajuu statistiku vrijednost. Oni su iskljuivo kvalitativni pokazatelji, tj. upuuju na pojedine osobitosti izolata koje e biti kvantitativno preciznije utvrene nakon sustavne analize znatno veeg broja izvora. Naime, nepoznati ili nesigurni vitalni podaci o dvadesetak osoba u izolatima koji imaju 1.0002.000 stanovnika sainjavaju svega oko 12% podataka, dok je njihov udio u prosjenom dalmatinskom gradskom plemstvu znatan, te iznosi oko 1520%. Zbog nasljednosti plemstva po mukoj lozi, stopa maskuliniteta iznimno je vaan pokazatelj nataliteta ovog izolata. Ona se najee iskazuje kao broj ivoroene muke djece na 1.000 ivoroene enske djece, odnosno u manjim uzorcima na 100 ivoroene enske djece. Broj roene muke djece u pravilu je uvijek vei od enske, iako je na podruju trogirske opine u pojedinim naseljima tijekom 18. stoljea zabiljeen i manjak muke roene djece (Andreis, 1998). Procjena stope maskuliniteta u 16. stoljeu iznosi oko 110 te je neto vea od prosjene stope za splitsko i zadarsko podruje u 19. stoljeu. Trogirske matice od god. 1569. do 1800. sadre oko 16.400 upisa, te je na temelju tih podataka izraunata stopa maskuliniteta od 111 za 17., odnosno 109 za 18. stoljee.10 U istom razdoblju podaci izraunati na temelju broja nositelja pojedinih imena, prema kojima bi stopa maskuliniteta trogirskoga plemstva u 17. stoljeu bila vea od gradske i iznosila 119, te jo vea u 18. stoljeu (124) nisu realni pokazatelj. Naime,
10 Dio upisa odnosi se na krtenja stanovnitva susjednih naselja ednog, Okruka i Segeta rijekom 16. i 17. stoljea. S obzirom da sveenici nisu uvijek zapisivali provenijenciju roditelja, egzaktne vrijednosti bit e poznate tek nakon sustavne analize stanovnitva ovih naselja.
24

u prikazu osobnih imena zabiljeeni su svi plemii: oni koji su to pravo nasljedili roenjem (prirodno kretanje), kao i oni koji su plemstvo stekli agregacijom (mehaniko kretanje). Kako su svi agregirani lanovi mukarci, a dio njih je u vijeme agregacije i neoenjen, broj nositelja mukih imena vei je od broja muke djece roene u obiteljima trogirskoga plemstva. S obzirom da se radi o relativno malom uzorku (oko 350400 osoba po stoljeu) nedostatak podataka o pojedinim rodovima moe znatno utjecati na procjenu ove stope. Primjerice, udio samo jedne osmerolane i jedne deveterolane obitelji roda Rado u ukupnom broju trogirskih plemia roenih u 17. stoljeu jest oko 5%. O ovom rodu tijekom 18. stoljea ima vrlo malo podataka (tada ive u Parmi) te bi dodatni podaci o npr. desetak vie mukih ili enskih osoba znatno utjecalo na procjenu stope maskuliniteta. Izvanbrana djeca, posebice muka, takoer znatno utjeu na stopu nataliteta plemstva. Ona, dakako, poveavaju natalitet stanovnitva, no ne utjeu (osim u iznimnim sluajevima) na pokazatelje nataliteta plemstva. Njihov relativno veliki broj indirektno utjee na smanjeni natalitet plemikih obitelji, odnosno na smanjenje broja vijenika. Naime, ona su roena najee prije sklapanja (prvog) braka oca (plemia), a kasnijim ulaskom u brak kod dijela plemia smanjen je fertilitet braka. Broj izvanbrane djece posebice je velik u 16. i 17. stoljeu. U razdoblju 1601. 1700. prema podacima iz matinih knjiga u Trogiru je meu 7.144 krtenika bilo 531 izvanbrano dijete (7,4%). No, meu 253 djece trogirskih plemia njih 42 (oko 17%) roeno je u izvanbranim vezama. Zbog nepotpunosti matinih knjiga Trogira i susjednih naselja, broj izvanbrane djece plemia zasigurno je vei; njihova su krtenja nerijetko zabiljeena u maticama drugih naselja, kao to su npr. splitski plemii svoju izvanbranu djecu katkad krstili i u Trogiru, trogirski u Katelima itd. Za dio djece nema podataka u sauvanim maticama te se o njihovom postojanju doznaje iz oporuka, kako plemia tako majki ili rodbine pojedine djece. Na temelju podataka iz svih izvora moe se procijeniti da tijekom 16. i 17. stoljea svako etvrto ili peto dijete plemia koju su oevi i priznali te su vjerojatno i njihovi bioloki oevi nije roeno u braku (uz nekoliko zapisa krtenja dopisano je da "otac" djeteta tvrdi da nije otac, iako je to njegova majka izjavila). Trogirski su plemii najee imali izvanbranu djecu sa svojim sluavkama, ali i s izvanbranim kerima plemia, a izvanbrana djeca plemia i plemkinja, kao npr. Augustin, sin Jerolima Casottija i Klare Cippico, koji je roen u Katelu Novome 23. srpnja 1713. (roditelji su vjenani u Trogiru 10. sijenja 1714.), vrlo su rijetka. Podaci o iseljavanju trogirskih plemia zabiljeeni su u zapisnicima Vijea (prilikom uvoenja u Vijee npr. pripadnika rodova Andreis iz ibenika ili Mazzarello iz Splita), zatim oporukama, u kojima oporuitelji navode gdje se tada nalaze njihova braa, sinovi ili neaci, te brojnim drugim izvorima. Katkad je to bio privremeni boravak (npr. na sveuilitu u Padovi), ili trajni svojevoljni boravak, ali takoer su zabiljeeni i prinudni boravci u Veneciji ili Padovi u prvoj polovici 15. stoljea, te u
25

turskom zarobljenitvu tijekom 16. i 17. stoljea. Ti su podaci nerijetko i posljednji o dotinim osobama. Iseljavanjem iz grada plemii su katkad generacijama zadrali gradsko plemstvo. Tako je npr. Andrija Andreis oko god. 1435. odselio u ibenik (ova grana takoer je agregirana i u ibensko plemstvo), Valerij Mazzarello nakon vjenanja sa splitskom plemkinjom Klarom Geremia oko god. 1560. trajno je preselio u Split (njegovi su potomci neko vrijeme takoer ivjeli na Visu i u Katelima). Neki plemii koji su stalno ivjeli izvan matine komune, izgubili su pravo na njeno plemstvo zbog neprimanja u Vijee tijekom dvije generacije, kako je u dalmatinskim gradskim statutima najee regulirano pravo na nasljedno plemstvo. Meutim, veina plemia nije htjela da njihovi potomci izgube pravo na plemstvo te se u relativno kasnijoj ivotnoj dobi pojavljuje na sjednici Vijea matine komune. Primjerice, na sjednici Vijea 11. oujka 1773. prema nasljednom pravu uvedeni u Vijee conte Petar Antun Caralipeo pok. Pavla iz Omia (u dobi od oko 68 godina) i Augustin Mazzarello pok. Fridrika iz Splita (u dobi od 38 godina). Slino je bilo i meu splitskim plemiima, te je npr. splitski i hvarski plemi Rafael Jaka (1688.1760.) po nasljednom pravu uveden u splitsko Vijee na sjednici 19. svibnja 1737. u dobi od 49 godina (Duplani, 1998). Zasigurno je bilo vie trogirskih plemia koji su iselili iz grada, no nije poznato jesu li u novim sredinama imali potomke te jesu li oni i koliko dugo zadrali pravo na trogirsko plemstvo, kao npr. grana roda Casotti u Bellunu. No, u matrikuli trogirskoga plemstva god. 1797. upisan je conte Pietro Rado iji su preci agregirani u Vijee god. 1671., te nikada nisu stalno ivjeli u Trogiru (sastavljau matrikule nije poznato ime njegova oca, jer rod ve dugo ivi u Parmi); rod Rado nalazi se u evidenciji trogirskih plemia unato injenici da generacijama ne ivi na podruju Dalmacije te, dakako, ne prisustvuje sjednicama Vijea. Sklapanje brakova plemstva obiljeeno je njihovom stalekom pripadnou i imovinskim stanjem. Meutim, genealokom analizom sklopljenih brakova teko je razluiti osobne od obiteljskih, odnosno rodovskih interesa. Brakovi npr. ena iz starije grane roda Lucio (tada jo bez formiranog prezimena) najimunijega trogirskog roda u 13. stoljeu (Andreis, 2003) s krkim knezom Leonardom Frankapanom, dubrovakim plemiem Junijem Volcio, te sinom kneza Nikole iz Splita (nepoznate rodovske pripadnosti), vjerojatno su plod obiteljskih interesa. Manji je dio plemstva sklapao brakove protiv obiteljske/oeve volje, o emu postoji nekoliko zapisa u oporukama u kojima otac izrijekom razbatinjuje dijete. Statutarna odluka kojom trogirski plemi ne moe biti onaj kojemu otac ili djed nisu bili plemii tijekom stoljea se pokazala nedovoljnom te je dopunjena novim odlukama. Sve ea pojava ozakonjivanja izvanbrane djece plemia naknadnim brakom roditelja potaknula je Vijee da god. 1553. donese odluku kojom takva djeca vie ne mogu biti plemii. Meutim, budui da su naknadno sklopljeni brakovi u
26

pravilu bile ozakonjene izvanbrane zajednice plemia i njihovih sluavki ili puanki, god. 1573. donesena je nova statutarna odluka da se ubudue "ni jedan plemi ovoga Vijea ne usudi zakljuiti brak niti uzeti za enu onu koja nija plemkinja ili bar asna graanka. A ako postupi suprotno te uzme za suprugu enu najnieg podrijetla ili (enu) na zlu glasu, njegovi sinovi ne mogu i ne smiju nipoto biti primljeni ni prihvaeni u ovo vijee ... (Statut, 1988, 364366). Ove statutarne odluke, koje su redefinirale natalitet trogirskoga plemstva, zasigurno su utjecale i na izbor buduih supruga trogirskih plemia. No, zbog nedostatka zapisnika sjednica Vijea ne moe se sa sigurnou utvrditi jesu li svi zakoniti sinovi potekli iz brakova trogirskih plemia i graanki zaista i primljeni u Vijee. Analiza nupcijaliteta trogirskog plemstva temeljena je iskljuivo na plemikom naslovu u trenutku sklapanja braka, pri emu su obuhvaeni svi brakovi trogirskih plemia/plemkinja, bez obzira je li trogirsko plemstvo odreene osobe kronoloki ujedno i najstarije, a kod njihovih branih drugova plemiki je naslov odreen kronoloki (ako su poznati odgovarajui podaci), a ne plemikim rangom. Primjerice, ako je brani drug imao naslov conte i nije bio lan nekoga gradskog vijea definiran je kao conte; ako je bio npr. plemi grada Zadra, a takoer i conte definiran je kao zadarski plemi. Na taj nain svaki brani drug odreen je samo jednim naslovom. Treba napomenuti da dva plemika ranga (conte i nobile) nisu znatno utjecala na izbor branog druga dalmatinskog plemstva, iako su odreeni trendovi zabiljeeni u sredinama u kojima postoji nekoliko plemikih stupnjeva (nie plemstvo, baruni, grofovi, kneevi), pa su tako npr. njemaki plemii ee sklapali brakove s enama viega plemikog ranga, a plemkinje s mukarcima nieg ranga (Hurwich, 1998). Zbog sloenog sustava plemikih naslova, koji nisu uvijek povezani s mjestom stalnoga boravka, analiza nupcijaliteta moe se provesti prema nekoliko kriterija, pri emu se glavni metodoloki problemi odnose na iskazivanje nobiliteta plemia koji su istovremeno bili lanovi nekoliko Vijea, odnosno koji je primarni pokazatelj plemstva branoga druga: pripadnost Vijeu ili rang plemikih naslova (conte, nobile). Tako se npr. brak sklopljen 23. studenog 1749. u Trogiru izmeu Silvija Dragazza i Ane Gavall prema nobilitetu dri brakom budvanskog plemia i kretske plemkinje, no s obzirom na pripadnost stalnom stanovnitvu rije o braku dvoje trogirskih graana (Silvije Dragazzo agregiran je god. 1773. u trogirsko Vijee, no u vrijeme sklapanja braka nije bio trogirski plemi). Meutim, zbog nepotpunih naslova u matinim knjigama, svim osobama ne moe se utvrditi mogui plemiki status. Brakovi dalmatinskih plemia u viestoljetnom razdoblju preteito su sklapani s plemkinjama (oko 75%), najee iz vlastitoga grada i susjednih komuna, ali takoer i s djevojkama iz imunih i uglednih graanskih obitelji. Na taj su nain tijekom vremena dalmatinske plemike obitelji rodbinski viestruko povezane, a mrea sklopljenih brakova dalmatinsko plemstvo povezuje najee s mletakim patricijatom, ali takoer i s gradskim plemstvom drugih talijanskih gradova te plemstvom grkih
27

otoka Krfa i Krete, zatim Dubrovake Republike, Njemake i Svetog Rimskog Carstva, Francuske, (vjerojatno) Irske i drugih europskih drava. Stoga se bez sustavne genealoke analize plemstva, a i stanovnitva irega geografskoga podruja ne mogu uvijek precizno utvrditi stupnjevi srodstva plemikih brakova. Sumarni pregled strukture brakova trogirskih plemia i plemkinja prema plemikom statusu branoga druga prikazane su u Tablici 2.11 Broj poznatih brakova ena manji je od broja brakova mukaraca, posebice u ranijim razdobljima. To je preteito posljedica nedovoljno sauvanog trogirskog arhiva, koji je takoer dijelom i uzrokom nepoznate rodovske pripadnosti oko 25% ena trogirskih plemia u 15. stoljeu, te oko 18% ena u 16. stoljeu. Zbog sve brojnijih izvora iz 17., a posebice 18. stoljea, broj ena kojima nije poznato djevojako prezime samo je oko 3%. No, dio nepoznatih podataka iz 15. stoljea zasigurno e biti dopunjen sustavnom analizom opsenog zadarskog, ibenskog i splitskog arhiva. Iako prema dostupnim podacima niti jedan brak izmeu trogirskog plemia i zadarske plemkinje nije sklopljen u tom stoljeu, vrlo su vjerojatno u zadarskim notarskim spisima zabiljeeni neki brani ugovori, koji su najee sklapani u rodnom gradu zarunice. Tablica 2: Pregled strukture brakova trogirskoga plemstva od 15. do 18. stoljea. Table 2: Overview of the marriage structure among Trogir nobility from the 15th to the 18th centuries.
11 Ako je brani drug kao udovica/udovac ponovo sklopio brak, u ovoj je analizi iskazan kao zasebna osoba.
28

Iako dio podataka nije poznat, moe se zakljuiti da su od 15. do 18. stoljea trogirski plemii i plemkinje sklapali priblino 75% brakova s plemiima i oko 13% brakova s graanima. Udio brakova sklopljenih s graanstvom tijekom vremena se poveava. U 15. stoljeu samo je oko 2% brakova sklopljeno izmeu plemia i graana (stvarni udio vjerojatno je neto vei), a u 18. stoljeu to je svaki peti brak. Meu plemikim brakovima priblino su polovica meusobni brakovi trogirskoga plemstva. Zbog metodolokog pristupa ovaj je udio neto vei, jer je iskazan samo najstariji plemiki naslov branoga druga, pri emu su npr. pripadnici roda Cerineo i Michieli Vitturi braki plemii, neki lanovi roda Jura torelanski plemii itd. estoa i konsanguinitet brakova u srodstvu unutar pojedinih grupacija stanovnitva moe se utvrditi jedino genealokom metodom koja, dakako, podrazumijeva poznavanje odreenog broja predaka branih drugova. Izrada tablica predaka, odnosno stvaranje genealoke baze podataka koja primjenom odgovarajuih raunalnih programa moe dati podatke o svim stupnjevima krvnoga srodstva dvije osobe, vrlo je dugotrajan i zahtjevan posao prikupljanja, provjere i obrade podataka iz brojnih izvora. Ovom metodoloki iskljuivo ispravnom i preciznou rezultata opravdanom metodom obraeno je npr. stanovnitvo geografskih izolata otoka Drvenika, Ploe i naselja Vinia, prilikom ega su takoer rabljeni i podaci iz geografski bliskih naselja i gradskih sredita kojima naselja gravitiraju, ime je baza podataka znatno dopunjena (Andreis, 1998, 264266). Rezultati su pokazali da je svaki brak sklopljen meu stalnim stanovnitvom u razdoblju 1891.1900. ujedno i brak u srodstvu, koje se kree od 3. do 7. stupnja prema kanonskom pravu. Ovom je metodom takoer potvreno da je podacima o oslobaanju zapreke vjenanja zbog (krvnog ili tazbinskog) srodstva iz matinih knjiga obuhvaeno samo 8 (oko 17%) od 46 parova, koji su prema tada vaeim crkvenim zakonima trebali traiti oslobaanje zapreke zbog srodstva do 4. stupnja. Stoga je preciznost druge metode za analizu konsaguinih brakova, koja se temelji na podacima iz crkvenih dozvola (ili matinih knjiga) za sklapanje brakova u srodstvu do 4. stupnja, unato njezinoj jednostavnosti upitna (kolika je preciznost izvora u drugim naseljima moe se utvrditi jedino usporedbom s genealokom metodom). Trea, takoer vrlo jednostavna, ali isto tako i vrlo neprecizna metoda procjene zatvorenosti izolata (stalekog ili geografskog) jest izonimija, tj. analiza brakova meu nositeljima istog prezimena. Ona se temelji na pretpostavci da je brak meu pripadnicima istog roda brak u srodstvu to dakako i jest no u 17. i 18. stoljeu plemiki rodovi, posebice oni ije se genealogije mogu pratiti od 13. ili 14. stoljea, imaju vie od deset generacija, te brakovi meu njihovim lanovima nisu u pravilu brakovi u srodstvu do 4. stupnja, to je crkvenim zakonom tada bilo zabranjeno (Andreis, 2006, 8081).12
12 I meu europskim dinastijama izonimijski brakovi mogu ve u 15. stoljeu biti sklopljeni meu dalekim srodnicima, ali i u 18. stoljeu meu vrlo bliskim srodnicima.
29

Kvantitativno iskazivanje zatvorenosti pojedinih izolata, koje bi omoguivalo njihovu meusobnu usporedbu, vrlo je sloeno, kako metodoloki, tako i provedbeno. Kao to je prije spomenuto, jedina metoda koja omoguuje zadovoljavajui stupanj preciznosti jest genealoka analiza predaka svih zarunika u odreenom razdoblju, to zahtijeva poznavanje nekoliko stotina njihovih predaka. Prilikom metodolokog pristupa temeljni je problem kako jednoznano definirati zatvorenost izolata na temelju nekoliko pokazatelja. Naime, razliite informacije potjeu od tri kvantitativne veliine: broja konsaguinih brakova, stupnja krvnog srodstva i gubitka predaka. U nekim je izolatima vei broj brakova u daljnjem srodstvu, a u drugima je manji udio konsaguinih brakova, ali u bliem srodstvu, to u konanici rezultira podjednakim gubitkom predaka, pri emu krvno srodstvo na kojemu se ovi brakovi temelje u nekim sluajevima ne potjee iz analiziranog izolata. Gubitak predaka vaan je povijesno-demografski pokazatelj razliitih geografskih i stalekih uzoraka, no zbog njihove isprepletenosti interpretacija ovog pokazatelja nije jednostavna. Usporedba broja i stupnja konsanguinih brakova u tri izolata razliitoga tipa (dva staleka i jedan geografski) pokazuje znatnu osjetljivost ovog pokazatelja na zatvorenost izolata u odreenom razdoblju. Iako su staleki izolati vrlo mali uzorci, nedovoljni za statistiku obradu, broj brakova sklopljenih u srodstvu do 3. stupnja (ukljuujui stupnjeve 30/40 i 30/50) meu uzorcima znatno se razlikuje. Najvei je u npr. vladara drava Njemakog Carstva (vie od polovice), u geografskom izolatu je oko 20%, a u trogirskog je plemstva oko 5%. Takoer je bitni pokazatelj broj brakova u najbliem srodstvu. U uzorcima hrvatskih izolata nije zabiljeen niti jedan brak meu prvim roacima, a u njemaom je uzorku to svaki je peti brak (Andreis, 2006, 86 87). No, ovi se podaci ne mogu izravno usporeivati, kako zbog razliitog razdoblja tako i zbog specifinosti pojedinih izolata. O dobi zarunika ovisi fertilitet braka te je ona jedan od vanijih pokazatelja nupcijaliteta. Zbog nepostojanja matinih knjiga dob zarunika do 16. stoljea ne moe se precizno odrediti, no utvrivanjem pribline godine roenja osoba u genealokoj bazi dalmatinskoga plemstva, moe se procijeniti da je relativno veliki udio ena stupao u brak prije 20. godine ivota. Prema tadanjem crkvenom zakonu najnia dobna granica za zaruke bila je 7 godina; djevojice su mogle najranije stupati u brak s 12, a djeaci s 13 godina (Duby, 2002). Meu primjerima maloljetnih brakova trogirskih plemkinja najpoznatije je vjenanje Katarine, nasljednice imanja grane Celio Lodi, s zadarskim plemiem Lelijom Grisogonom. U vrijeme sklapanja braka (8. listopada 1603.), ona je imala 12 godina, a njen suprug 14.13 I trogirski su plemii sklapali brakove prije dvadesete godine ivota, ali nerijetko i nakon etrdesete godine (prvi brak), pri emu je dio plemia prije braka imao izvanbranu djecu. Tijekom 17. i 18. stoljea 23 su trogirska plemia (oko 14% u uzorku od 160 brakova s poznatom
13 U tom su braku roene tri keri (god. 1610., 1612. i 1614.).
30

ivotnom dobi zarunika) stupila u brak prije 20. godine ivota (dvojica su meu njima u vrijeme sklapanja braka imala svega 15 godina). Poznati su neki demografski pokazatelji nupcijaliteta stanovnitva Dubrovnika (Krivoi, 1990) i dubrovakoga podruja, meu kojima i tamonje vlastele u 18. stoljeu (Vekari, 2000). Iako relativno mala veliina uzoraka nema odgovarajue statistiko znaenje, pojedini pokazatelji nupcijaliteta trogirskih i dubrovakih plemia mogu se usporediti da bi se upozorilo na njihove osobitosti. Tako je npr. prosjena dob mukaraca pri sklapanju braka u Trogiru tijekom 17. i 18. stoljea oko 28 godina, a u Dubrovniku oko 39 godina. Znaajna razlika u dobnoj strukturi brakova trogirskog plemstva izmeu dva stoljea vea je starost ena u 18. stoljeu za oko 3,4 godine u odnosu na 17. stoljee, to je ponajvie posljedica dvostrukog smanjenja udjela ena koje su sklopile brak prije 20. godine ivota (19,4% u odnosu na 42,1% u 17. stoljeu). Uz neznatno manju prosjenu dob mua, prosjena je razlika izmeu mua i ene upola manja u 18. stoljeu (oko 3 godine u odnosu na 7 godina u 17. stoljeu), no u usporedbi s dubrovakom vlastelom u istom razdoblju (oko 14 godina), ona je vie od etiri puta manja. Iako je tijekom 18. stoljea prosjena dob ena trogirskih plemia i dubrovake vlastele slina (24,4, odnosno 24,7 godina), udio najmlae dobne grupe (do 20 godina) u Trogiru je samo 19,4%, dok u Dubrovniku iznosi 33,9%. Meutim, znatno vea prosjena dobna razlika u dubrovake vlastele posljedica je vee prosjene dobi mua za oko 10 godina u odnosu na trogirske plemie. Naime, oko 13,5% oenjenih plemia u Trogiru sklapa brak prije 20. godine ivota, do 25. godine oenjeno je u 17. stoljeu oko 31%, a u 18. stoljeu oko 40% oenjenih plemia; udio dubrovakih plemia koji su sklopili brak do 25. godine samo je 3,2% (sklapanje braka dubrovakih plemia najee u etvrtom ili petom desetljeu ivota posljedica je ostajanja pod oevom vlau i nakon punoljetnosti, bez prava na imovinu, samostalnost i odvojen ivot; Janekovi-Rmer, 1994, 112). No, kako prosjena dob pokazuje samo da je polovica zarunika starija, odnosno mlaa od navedene dobi, dodatne informacije o dobnoj strukturi zarunika prua raspodjela pojedinih dobnih grupa mukaraca i ena u sklopljenim brakovima (Andreis, 2006, 8990). Unato injenici da oko 25% podataka o ivotnoj dobi ena pilikom stupanja u brak nije poznato, podaci pokazuju da je trogirski plemi u 18. stoljeu prosjeno oko 3 godine stariji od svoje ene, no dobne razlike izmeu mua i ene u 67 brakova, za koje su poznati toni podaci o oba zarunika, kreu se u irokom rasponu. U 5 brakova (7,5%) mukarci su vie od 10 godina mlai od ena, u 16 (23,9%) mlai su do 10 godina, a zarunici istih godina zabiljeeni su u 3 braka (4,5%). Kod priblino dvije treine brakova mu je stariji od ene (43 braka; 64,2%), pri emu je razlika do 10 godina zabiljeena u 27 brakova (40,3%), a u preostalih 16 brakova (23,9%) mu je stariji od ene vie od 10 godina (najvea zabiljeena dobna razlika je 34 godine).
31

ZAKLJUAK Kritika analiza grbovnika i rodoslovlja, identifikacija pripadnika gradskog plemstva, utvrivanje demografskih obiljeja ovoga stalekog izolata, kao i analiza suvremenih naina prikazivanja rodoslovlja jasno pokazuju da se dalmatinsko gradsko plemstvo moe precizno analizirati iskljuivo primjenom genealoke metode pri obradi baza podataka temeljenih na brojnim izvorima, meu kojima su najznaajniji zapisnici Vijea, opinski arhivi, obiteljski arhivi i matine knjige. Primjenom ove metode ponaosob su identificirani svi pripadnici gradskog plemstva u viestoljetnom razdoblju, a takoer su utvreni i temeljni demografski pokazatelji ovoga stalekog izolata.
A METHODOLOGICAL APPROACH TO THE ANALYSIS OF DALMATIAN URBAN NOBILITY: EXAMPLE OF THE ANALYSIS OF TRAGURIN NOBLEMEN FROM THE 13TH CENTURY THROUGH THE END OF THE FIRST AUSTRIAN ADMINISTRATION Mladen ANDREIS
Kralja Zvonimira 42, HR-10000 Zagreb e-mail: andreis@irb.hr
SUMMARY Data from Heyer von Rosenfeld's Wappenbuch des Knigreichs Dalmatien (Heraldry of the Kingdom of Dalmatia) is often quoted in encyclopedic biographical reference books, such as the Croatian Register of Nobility and the Croatian Biographical Lexicon. However, a thorough analysis of Tragurin nobility revealed that approximately two thirds of the kindred (86 out of 130) that Ronsenfeld's heraldry lists among Tragurin nobility in fact were not actually members. The findings presented in the article were reached through the application of genealogical analysis of a database compiled based on minutes of municipal councils, municipal archives, family archives, municipal registers, and other sources; using appropriate computer applications members of the urban nobility in the period from the 13th century through 1805 were authenticated. Within the examined six centuries, two periods required unique methodological approaches. The main problem when analyzing the medieval period lies in the identification of family membership of individuals frequently recorded only with their
32

personal and their fathers' names (in the 13th and 14th centuries most family names were not formed yet). An additional problem characterizing the period preceding the closure of councils (up to the first half of the 14th century) is the identification of the town councilor. Given the increasing frequency of conferring noble titles since the 16th century onwards and the development of new nobility in the restored communes of Skradin and Nin, archival sources reveal that some individuals would be addressed as nobile or conte while no additional information on what defined their status can be found. Some noblemen permanently lived in specific towns; however, their titles as nobles did not derive from their affiliation with the town council. In addition, noblemen addressed as conte could be granted a national nobility status while also being members of the town councils in the towns where they lived as well as in other towns. Often the noble title would be mentioned only to be polite. Therefore, the origin of noble titles that the sources frequently do not mention needs to be determined. The possible applications of computer-based methods in the analysis of a genealogical database are shown based on the analysis of nuptial matters, which represents a significant parameter of the nobility as an isolated class. Using this method the marriages among nobility members through centuries were analyzed, taking into consideration their class status (nobility, citizenry) and noble origins. In addition, quantitative indicators of endogamy as a measure of closeness of separate isolates were examined. Key words: urban nobility, genealogical method, Trogir, Dalmatia
IZVORI I LITERATURA AHAZU, 1 Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (AHAZU), Zagreb. Libro del conseglio 16621688, VIII, 162. BASD (1896): Bulletino di archeologia e storia Dalmata. Vol. XIX. Split. CD (1906): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. VI. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU). CD (1912): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. X. Zagreb, JAZU. CD (1934): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. XV. Zagreb, JAZU. CD (1990): Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Vol. XVIII. Zagreb, JAZU.
33

DAS, 1 Dravni arhiv u Splitu (DAS), Arhiv Fanfogna Garaganin (AFG), 2/I. DAS, 2 DAS, AFG, 3/Ia. DAZ, 1 Dravni arhiv u Zadru (DAZ), Arhiv Trogira (AT), 19, XXIII.1, 4. DAZ, 2 DAZ, AT, 47, XLII.12, 31. MSHSM (1868): Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Vol. 1. Zagreb, Hrvatska akademja znanosti i umjetnosti (HAZU). MSHSM (1877): Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Vol. 8. Zagreb, HAZU. Statut (1988): Berket, M., Cvitani, A., Gligo, V. (ur.): Statut grada Trogira. Split, Knjievni krug. Alaevi, F. M. (1889): Nomina Domorum Nobilium omnium Jadrae, que reperiebantur anno 1283. Bulletino di arceologia e storia Dalmata, 12, 183185. Andreis, M. (1998): Povijesna demografija Velog Drvenika, Malog Drvenika i Vinia do god. 1900. Radovi Zavoda da povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40, 227301. Andreis, M. (2001): Analiza Buffalisove genealogije na temelju povijesnih izvora. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU, 19, 122. Andreis, M. (2002a): Trogirski patricijat u srednjem vijeku. Rasprave iz hrvatske kulturne prolosti, 2, 5210. Andreis, M. (2002b): Birai rektora crkve Sv. Barbare u Trogiru graa za anagraf dalmatinskoga plemstva u 16. stoljeu. Graa i prilozi za povijest Dalmacije, 18, 161237. Andreis, M. (2006): Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1805.). Trogir, Muzej grada Trogira. Andreis, M., Benyovsky, I., Plosni, A. (2003): Socijalna topografija Trogira u 13. stoljeu. Povijesni prilozi, 25, 3792. osi, S., Vekari, N. (2001): Raskol dubrovakog patricijata. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, XXXIX, 305379. Duby, G. (2002): Medioevo maschio: amore e matrimonio. Roma Bari, Laterza. Duplani, A. (1998): Regesta zapisnika splitskoga Velikog vijea od 1620. do 1755. godine. Graa i prilozi za povijest Dalmacije, br. 14. Grani, M. (1992): Dalmatinske obitelji u "Libro aureo dei veri titolati" mletakog magistrata nad feudima. Radovi, Razdio povijesnih znanosti. Zadar, Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu, 17 (30), 159207. HBL (1983): Hrvatski biografski leksikon. Vol. I. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krlea. HBL (1989): Hrvatski biografski leksikon. Vol. II. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krlea.
34

HBL (1998): Hrvatski biografski leksikon. Vol. IV. Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krlea. Heyer von Rosenfeld, F. (1873): Wappenbuch des Knigreichs Dalmatien, J. Siebmacher's grosses und allgemeines Wappenbuch, Bd. 4, Abt. 3. Nrnberg, Verlag von Bauer und Raspe. Hurwich, J. J. (1998): Marriage Strategy among the German Nobility, 14001699. Journal of Interdisciplinary History, XXIX, 2, 169195. Janekovi-Rmer, Z. (1994): Rod i grad. Dubrovnik Zagreb, HAZU. Janekovi-Rmer, Z. (1999): Okvir slobode. Zagreb Dubrovnik, HAZU. Jeli, L. (1901): Moi sv. imuna Bogoprimaoca u Zadru. Hagiografijsko-povjestna studija. Rad JAZU, 145, 158206. Klai, N. (1985): Povijest grada Trogira, knj. II., sv. 1. Trogir u srednjem vijeku (javni ivot grada i njegovih ljudi). Trogir, Muzej grada Trogira. Krivoi, S. (1990): Stanovnitvo Dubrovnika i demografske promjene u prolosti. Dubrovnik, JAZU. LM (1998): Lexikon des Mittelalters. Bd. IX. Werla bis Zypresse. Anhang. Mnchen, LexMA Verlag. Mahnken, I. (1960): Dubrovaki patricijat u XIV veku. Beograd, SANU. Novak, G. (1976): ibenik u razdoblju mletake vladavine 14121797. godine. U: ibenik, spomen zbornik o 900. obljetnici. ibenik, Muzej grada ibenika, 222 272. Pederin, I. (1987): Acta politica et oeconomica cancellarie communis Tragurij in seculo XV. Starine JAZU, 60, 101177. Pera, J. (1997): Povijest Katel tafilia. Katela, Matica hrvatska. Raukar, T. (1976): Cives, habitatores, forenses u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima. Historijski zbornik, XXIXXXX, 139149. Ravani, G. (2001): Curia maior ciuilium najstariji sauvani registar graanskih parnica srednjovjekovnog Zadra (1351.1353.). Radovi Zavoda da povijesne znanosti HAZU u Zadru, 43, 85159. Rheubottom, D. (1998): 'Sisters First': Betrothal Order and Age in Marriage in Fifteenth-Century Ragusa. Journal of Family History, 13, 359406. Rheubottom, D. (2000): Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa. New York, Oxford University Press. Schwennicke, D. (ur.) (1980): Europische Stammtafeln. Neue Folge. Bd. 1 Marburg Frankfurt a. M., Vittorio Klostermann Verlag. Stipeti, V., Vekari, N. (2004): Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb Dubrovnik, HAZU. Stokvis, A. M. H. J. (1966): Manuel d'Histoire, de gnalogie et de chronologie de tous les tats du Globe, depuis les temps les plus reculs jusqu'a nos jours. N.V. Boekhandel Antiquariaat.
35

ii, F. (1904): Ljetopis Pavla Pavlovia patricija zadarskoga. Vjestnik kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatskog Zemaljskog arkiva, VI, 159. Vekari, N., Benyovsky, I., Buklija, T., Levak, M., Lui, N., Mogorovi, M., Primorac, J. (2000): Vrijeme enidbe i ritam poroda Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stoljea. Zagreb Dubrovnik, HAZU.
36

And Re Is

Enviado por

Dados do documento

Direitos autorais

Formatos disponíveis

Compartilhar este documento

Compartilhar ou incorporar documento

Opções de compartilhamento

Você considera este documento útil?

Este conteúdo é inapropriado?

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

And Re Is

Enviado por

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

prejeto: 2008-03-07 pregledni znanstveni lanek

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

ACTA HISTRIAE 16 2008 1-2

Você também pode gostar