A. Holjevac Tukovi, A.

Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

Ana Holjevac Tukovi Ante Nazor

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata Maruliev trg 21 Zagreb

PROBLEM PRIKUPLJANJA MEMOARSKOG GRADIVA NA PRIMJERU DOMOVINSKOG RATA STRUKA I ETIKA KAO PREDUVJETI NJEGOVE OBJEKTIVNE INTERPRETACIJE
UDK 930.251:82-94(497.5) "1991/1995" Pregledni rad

Na primjeru prikupljanja memoarskog gradiva iz Domovinskog rata, u lanku je istaknuto znaenje usmene povijesti kao jednog od izvora za rekonstrukciju povijesnih dogaaja i procesa. Memoarskim gradivom mogue je zabiljeiti vane aspekte nekog dogaaja koji nadopunjuju informacije dobivene iz drugih izvora. U lanku su obraeni teorijski i praktini problemi prikupljanja memoarskog gradiva, njegova pohrana, obrada i koritenje, kao i koritenje usmene povijesti u medijima. Kljune rijei: usmena povijest, memoarsko gradivo, Domovinski rat, mediji

Uvod U obavljanju svoje djelatnosti Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje: Centar) prikuplja, objedinjuje, sreuje i zatiuje dokumentaciju i podatke nastale u Domovinskom ratu te objavljuje publikacije i izvorno arhivsko gradivo. Uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne vanosti za utvrivanje i istraivanje povijesnih injenica, Centar prikuplja i me67

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

moarsko gradivo.1 Naime, privatne zabiljeke i intervjui odnosno sjeanja, izjave, zapisi i studije neposrednih sudionika zbivanja iz Domovinskoga rata esto otkrivaju nepoznate dogaaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog dogaaja i redovno bacaju novo svjetlo na neistraena podruja. Njima je mogue nadopuniti postojee dokumente i pomoi da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti postanu to cjelovitije. Dakako, memoarsko gradivo je zbog subjektivnog dojma izlagaa podlono i manje objektivnim prosudbama i zakljucima, zbog ega treba biti oprezan u njegovu koritenju i treba ga obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim relevantnim memoarskim gradivom (primjerice, svjedoenjem veega broja ljudi o istom dogaaju, autobiografijama ili memoarima). To znai da vjerodostojnost memoarskog gradiva ovisi o tome koliko se njegov sadraj moe potvrditi u nedvojbenom tumaenju dogaaja o kojima govori, odnosno o tome koliko ga potvruju slubeni dokumenti i ostali sudionici. Pojam usmene povijesti obuhvaa plansko, pripremljeno i osmiljeno ispitivanje pojedinaca o nekom dogaaju i vremenu u kojem su oni aktivno sudjelovali ili mu svjedoili, te biljeenje (snimanje) iskaza na audio ili videovrpcu. Tako zabiljeeni iskazi prepoznati su kao vaan izvor za povijesnu rekonstrukciju dogaaja, pokreta, drutvenih struktura i procesa, izvor koji nam otkriva i osvjetljava njihova skrivena, nigdje zabiljeena gledita i tako nadopunjuje informacije koje smo o njima dobili iz drugih izvora. Uporaba usmenih izvora u povijesnoj znanosti ima dugu tradiciju. Povijest je na svom poetku bila usmena i u opisu prolih dogaaja stariji su se povjesniari oslanjali iskljuivo na iskaze oevidaca. S razvojem kritike historiografije i s pojavom drugih vrsta izvora, usmena svjedoanstva sve vie gube na vjerodostojnosti, da bi ih pozitivistika historiografija 19. stoljea potpuno odbacila kao autentine izvore. U 19. stoljeu, kad povijest postaje znanstvena disciplina, prvenstvo preuzimaju arhivska istraivanja i pisani izvori (dokumenti), a usmeni iskazi se marginaliziraju. Ponovni uzlet usmene povijesti u 40-im i 50-im godinama 20. stoljea potaknut je potrebom da se prie sudionika II. svjetskog rata zabiljee za potomstvo.2 Interesu povjesniara za usmenu povijest ezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljea u velikoj mjeri pridonio je razvoj povijesne znanosti, odnosno vee zanimanje povjesniara za drutvenu historiju, posebice za iskustvo onih grupa
1

Uz Centar, vrijedno gradivo za istraivanje Domovinskog rata prikupio je metodom usmene povijesti i Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, koji je nositelj i koordinator projekta Domovinski rat i ratne rtve u 20. stoljeu: etnografski aspekti. Meu raznolikom etnografskom graom koju je Institut prikupio, posebno mjesto pripada iskazima prognanika i sudionika Domovinskog rata zabiljeenima u razdoblju od 1991. do 1993. godine. Jednako tako, i Dokumenta centar za suoavanje s prolou, koristi se metodom usmene povijesti u prikupljanju svjedoenja odreene skupine ispitanika "rtava krenja ljudskih prava", usmjeravajui svoje djelovanje preteito prema osobama srpske narodnosti. Thomson, P. The Voice of the Past: Oral History, Oxford University Press, 1978, str. 25-82. Vidi: Cupek Hamill, M. Arhivistika i usmena povijest, Arhivski vjesnik, 45(2002), str. 219-226.

68

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

koje nisu ostavile tragove u pisanim izvorima. Zapravo, radi se o onoj skupini koja je u tradicionalnoj historiografiji ostajala izvan arita interesa, primjerice radnici, ene, etnike manjine i iseljenici.3 Oralna ili usmena povijest, disciplina je koja je intenzivno prisutna u europskoj i amerikoj historiografiji ve tridesetak godina. Pri tome su osobito posredovali povjesniari okupljeni oko engleskog asopisa History Workshop, koji je okupljao povjesniare drutvene povijesti.4 Utjecaj novih tehnologija, koje na odreeni nain nadopunjuju pisanu rije, vaan je za razumijevanje popularnosti i rasprostranjenosti metode usmene povijesti. Film, televizija, diktafon, fotografija i internet nezaobilazna su pomagala u radu povjesniara koji se slue ovom metodom. Sakupljeno i obraeno usmeno gradivo prua mogunost objave (knjige, CD-ovi, dostupnost na internetu), a s poveavanjem popularnosti takvih izvora i s pojeftinjenjem opreme za njihovo stvaranje, poveavat e se i mogunost ireg koritenja usmene povijesti. Ali, jo vie od toga, nova digitalna tehnologija mijenja naine snimanja, uvanja, katalogiziranja, tumaenja, dijeljenja i prezentiranja usmene povijesti. Ve sada se intervjui mogu biljeiti na raunalima, a mogue je i koritenje web-kamere za voenje virtualnih intervjua s ljudima na udaljenim mjestima. Audio-vizualne digitalne snimke mogu biti dostupne u potpunosti putem interneta, a metode indeksiranja i katalogizacije, koje e se moda koristiti u velikim projektima, omoguit e povezivanje unutar zbirki usmenih povijesti, koristei zvuk, sliku, kao i tekst.5 Softveri za kvalitativne analize podataka ve se sada mogu koristiti za razumijevanje, dopunjavanje i poboljanje interpretacija veih zbirki intervjua. Osnovno naelo usmene povijesti je da se prilikom koritenja intervjua odnosno metode razgovora, postigne dogovor s intervjuiranom osobom i potuju njezini zahtjevi, ako treba i posebnim ugovorom i zatitom autorskih prava. Ugovorom se moe zatititi privatnost kazivaa te regulirati privremena zabrana koritenja nekih podataka, kao i autorizacija iskaza. Kad se govori o etinosti i strunosti u prikupljanju memoarskog gradiva treba naglasiti, da za razliku od sadraja pisanih izvora, koji je nezavisan od istraivaevih potreba i hipoteza i koji se moe samo tumaiti, sadraj usmenih izvora znatno ovisi o onome to voditelj intervjua pita te o dijalogu i osobnom meuodnosu. To znai da je on iznimno podloan subjektivnim procjenama. No, subjektivnost je mogue donekle ograniiti, dakako ne i posve izbjei, pravilnim metodolokim pristupom. Prije svega, metodoloki gledano, prilikom intervjua potrebno je postavljati "otvorena pitanja" te izbjegavati navoena pitanja koja bi ohrabrila intervjuiranu osobu da kae ono to smatra da ispitiva eli uti. Jednako tako, ispitiva mora biti educiran i barem donekle upuen u problematiku o kojoj ispitanik govori. Zato se kae da su do3

Gross, M. O historiografiji posljednjih trideset godina, asopis za suvremenu povijest, 2(2006), str. 591. Portelli, A. What makes oral history different, The Oral History Reader. Ur. Robert Perks i Alistair Thomson, London - New York, 1998, str. 64-65. Frisch, M. Towards a Post-Documentary Sensibility: Theoretical and Political Implications of New Information Technologies, The Oral History Reader (drugo izdanje) 2006, str. 102-114.

69

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

kumenti usmene povijesti uvijek rezultat odnosa odnosno zajednikog projekta u kojem ispitiva i kaziva surauju, iako ne nuno skladno. Ipak, smatra se da kontrola povijesnog diskursa ostaje vrsto u rukama povjesniara. Povjesniar bira ljude koje e intervjuirati, pridonosi oblikovanju svjedoanstva postavljajui pitanja i reagirajui na odgovore te svjedoanstvu daje njegov zavrni oblik i kontekst (pa ak ako se radi samo o transkriptu). I to pokazuje da glavni problem u prikupljanju memoarskog gradiva i radu na usmenim izvorima predstavlja njihova provjera, zbog opravdane bojazni da je njihov sadraj subjektivan. Na to upozorava i miljenje teoretiara usmene povijesti, da sjeanje nije pasivno skladite injenica, ve aktivan proces stvaranja znaenja. to znai da e ispitanik u svoje iskaze esto dodati i podatke koji se nisu dogodili, elei naprosto njihovim navoenjem objasniti ili naglasiti znaaj dogaaja. Sve to treba uzeti u obzir prilikom prikupljanja i koritenja memoarskog gradiva.6 Iako se smatra sekundarnim gradivom, memoarsko gradivo od velike je pomoi u razumijevanju povijesti, osobito dogaaja o kojima ne postoje izvori odnosno procesa o kojima su izvori oskudni. Tome u prilog govore i primjeri iz Domovinskog rata, jer je za neke dogaaje pisana dokumentacija prilino oskudna, a o nekim dogaajima, naroito iz prvog razdoblja rata, ne postoje ni pisani ni video- ili audioizvori. Ovdje nije rije o dogaajima koji su zatieni oznakom tajnosti, pa u izvore o njima jo ne moemo imati uvid, nego o dogaajima koji jednostavno nisu zabiljeeni. Zbog toga je, sukladno svojim zadaama, Centar zapoeo stvarati memoarsko gradivo koristei metodologiju usmene povijesti kao jedini preostali nain prikupljanja podataka o pojedinim dogaajima iz Domovinskog rata. Zbirka memoarskoga gradiva,7 koju je Centar formirao ubrzo nakon osnutka, trenutno sadri oko 80 sati audiozapisa, to je dakako zanemariva koliina u odnosu na potrebe, ali zbog nunosti to breg sreivanja preuzetog gradiva "Republike Srpske Krajine" Centar nije imao vremena vie se posvetiti prikupljanju memoarskog gradiva. U tom cilju, Centar je otvoren za suradnju, a svatko tko je zainteresiran za stvaranje memoarskog gradiva treba predloiti osobe koje eli intervjuirati i razlog zbog kojeg to eli, te trokovnik snimanja. Za potrebe provoenja intervjua Centar je priredio pitanja za poetak razgovora, a svaki pojedini razgovor moe se detaljnije razraditi, ovisno o osobi s kojom se razgovor vodi. Dakako, u postupak arhiviranja uzima se samo sadraj koji je zanimljiv i relevantan kao povijesni izvor, o emu odluuju arhivisti i povjesniari iz Centra. No, zbog osjetljivosti problematike i straha pojedinih sudionika dogaaja (zbog politikih prilika i stava javnosti o dogaajima u kojima je navedena osoba sudjelovala, kao i zbog mogueg pokretanja kaznenog postupka prema samom sudioniku, osobito s obzirom na
6

Portelli, A. n.dj., str. 70-71; Thomson, A. etiri paradigmatske promjene u usmenoj povijesti, Lucius. Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui Lucius, 5, 10-11(2007), str. 178181. HR HMDCDR 17. Zbirka memoarskoga gradiva.

70

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

rad Meunarodnog kaznenog suda za bivu Jugoslaviju u Haagu), provedba spomenutoga programa zahtijeva posebnu strunu, pa i psiholoku pripremu, a zbog velikog opsega posla, za njegovu provedbu treba predvidjeti i vei broj ljudi. Za postojee ustanove, poput naega Centra, to znai angairanje vanjskih suradnika, koje prethodno treba uputiti u cilj i metodologiju anketiranja. Prema tome, da bi Centar proveo masovnije prikupljanje memoarskog gradiva, potrebni su mu suradnici na lokalnim razinama, koji poznaju problematiku Domovinskog rata odnosno ljude ije su izjave znaajne, s obzirom na ulogu ili dunosti koje su imali tijekom Domovinskog rata. Centar je do sada prikupljanje memoarskog gradiva organizirao iskljuivo kroz razgovore snimane na diktafon, budui da za to nisu potrebna znatnija sredstva. S obzirom na to da teoretiari usmene povijesti transkript smatraju nesavrenim prijevodom usmenog izvora, jer ne pokazuje emocionalne aspekte pripovjedaeva govora, moe se initi da takav odabir nije najbolji, no vanost transkripta kao dokumenta neupitna je. Pritom ne treba zanemariti ni psiholoko djelovanje kamere na pojedinca, bilo na nain da kod ispitanika potaknu elju za samodokazivanjem, a time i na izmiljanje nekih pojedinosti koje se nisu dogodile ili da se pred kamerama ispitanik jednostavno "zablokira" i ne kae nita. Intervjue snimane videokamerama Centar je do sada preuzimao po simbolinoj cijeni od osoba ili agencija koje su intervjue sa sudionicima Domovinskog rata radile u sklopu veih projekata i produkcija. Primjerice, Centar je osigurao pohranu cjelokupnih intervjua s braniteljima Vukovara - tzv. sirovog materijala snimljenog za potrebe dokumentarnoga serijala "Heroji Vukovara", koji je bio prikazan na 1. programu HTV-a. U tijeku je postupak prikupljanja i drugih intervjua snimljenih za potrebe dokumentarnih filmova koji govore o zloinima u Vukovaru, a posebno na Ovari. Osim zbog oskudnosti ili nedostupnosti izvora, metoda razgovora (intervjua) sa sudionicima pojedinih dogaaja namee se kao potreba i zbog toga, to je u povijesnoj teoriji i praksi neupitno utvren znaaj svjedoenja pojedinaca kao povijesnoga izvora i to ne samo radi prikupljanja manje poznatih injenica, nego i radi dobivanja informacija o opoj atmosferi, ugoaju, nainu razmiljanja i djelovanja u pojedinim situacijama, to je iz slubenih dokumenata vrlo teko iitati. Kad je rije o vojnoj povijesti, metoda razgovora provodi se u pravilu sa zapovjednicima (bilo bi poeljno barem do razine zapovjednika bojne, ako ne i satnije), ali i s neposrednim sudionicima, bez obzira na dunost ili in, koji su sudjelovali u nekoj znaajnoj akciji ili su svjedoci nekog znaajnog dogaaja. U razgovoru je bitno saznati i osobne motive sudionika pojedinih akcija, razloge njihova odlaska u vojsku, kao i njihove osobne stavove o pojedinim dogaajima. Razgovor se snima na diktafon, potom se prenosi na papir i u pismenom se obliku alje osobi s kojom je napravljen na autorizaciju, tako da sadraj teksta svaki sugovornik moe nadopuniti, ako je u razgovoru neto zaboravio rei ili ispraviti ako se krivo izrazio. Tek nakon autorizacije teksta odnosno autorova potpisa na 71

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

tekst, spomenuto memoarsko gradivo dobiva vrijednost dokumenta i spremno je za pohranu u arhiv te za koritenje u znanstvenim i strunim istraivanjima. Transkripti intervjua znaajno olakavaju pristup izvoru i njegovo pretraivanje, posebno ako su nainjeni neposredno nakon razgovora i u suradnji s osobama koje su u razgovor bile ukljuene, tako da se izbjegnu mogua nerazumijevanja. No, transkribiranje je dugotrajan i zahtjevan posao. Primjerice, za transkripciju jednog sata snimljenog materijala katkad je potrebno i desetak sati presluavanja i biljeenja.8 Iskazi se u Centru transkribiraju, opisuju, indeksiraju i katalogiziraju, kako bi se olakala njihova uporaba i pretraivanje. Mediji kao sredstvo prezentiranja i stvaranja memoarskog gradiva, ali i sredstvo manipulacije Iskustvo pokazuje da je u ratnim ispovijestima teko sprijeiti govornika od isticanja samoga sebe odnosno onoga to je on uinio u ratu ili vojnoj slubi, pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti veina teoretiara povijesne znanosti smatra posebnim anrom. Smatra se da je to zato, jer rat i sudjelovanje u njemu osiguravaju siguran ulazak u povijest.9 Tome u prilog govore i primjeri iz dosadanjeg rada Centra na prikupljanju ratnih ispovijesti. Na primjeru usmenog izvora o ruenju prvoga zrakoplova JNA u Domovinskom ratu, 24. kolovoza 1991. nad Vukovarom, moe se predoiti sloenost i osjetljivost prikupljanja memoarskog gradiva, a osobito njegova javnog objavljivanja. Naime, nije sporno tko ga je sruio, to je vukovarski branitelj Luka Andrijani, nego je sporno tko je dao zapovijed o njegovom ruenju, jer su o tom dogaaju dvije skupine branitelja - neposrednih sudionika obrane Vukovara, dale razliite informacije. Budui da su u javno objavljenom materijalu, tj. dokumentarnom filmu na DVD-u, navedene izjave samo jedne skupine odnosno iz samo jednog izvora, Centar je reagirao priopenjem da postoji i drugaije miljenje, koje je potom dopisano na omotu reizdanja istoga DVD-a.10 Takvu reakciju Centra smatramo primjerom strunog i etikog ponaanja u sluaju javnog objavljivanja dvojbenoga memoarskog gradiva. Jedan od naina da se povea zbirka memoarskog gradiva je praenje medija i prikupljanje intervjua u pisanom obliku sa sudionicima pojedinih dogaaja ili presnimavanje televizijskih emisija u kojima o nekom dogaaju govore njegovi neposredni sudionici. Dakako, takvo memoarsko gradivo treba kritiki analizirati, prije njegova preuzimanja i koritenja u historiografiji. Ono mora odgovarati odreenim strunim standardima, prije svega treba biti prikazano cjelovito, bez rezanja i montiranja. Navedeno potvruje zakljuak, da zbog velike mogunosti manipulacije i subjektivnog pristupa, znanstvena vrijednost usmene povijesti
8 9 10

Oral History Society (http://www.ohs.org.uk/). Portelli, A. Oral history and the art of dialogue, str. 7. HR HMDCDR 11. Zbirka video zapisa, br. 969 "Vukovar" 1991.

72

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

odnosno prikupljenoga memoarskog gradiva, ponajvie ovisi o etinosti i strunosti ispitivaa i ispitanika. Primjeri iz hrvatske medijske svakodnevice to potvruju. Naime, u demokratskom drutvu, kakvo je hrvatsko, u medijima se mogu uti razliita miljenja i interpretacije pojedinih dogaaja, pa se tako hrvatskoj javnosti nudi i cijela lepeza "oralne povijesti" o Domovinskom ratu. S obzirom na to da se u Centru sa zanimanjem prate emisije u medijima koje su posveene dogaajima iz Domovinskog rata, posebice one u kojima govore neposredni sudionici dogaaja, moemo potvrditi da brojni primjeri u praksi potvruju kako se usmenom povijeu moe manipulirati, kako bi se pojedini povijesni procesi ili dogaaji prikazali pristrano. Kao primjer neetinog i nestrunog koritenja usmene povijesti odnosno objave intervjua ili izjava u kojima su dogaaji istrgnuti iz konteksta procesa i prikazani parcijalno, moe se navesti emisija "Latinica" na HTV-u, urednika Denisa Latina. Dakako, takva ocjena iznesena u ovom radu izreena je samo na temelju emisija ija je tema bio Domovinski rat. Naime, s obzirom na to da "Latinica" koristi intervjue i iskaze pojedinih sudionika dogaaja koje obrauje, bilo bi nuno da se koristi temeljnim etikim naelima voenja intervjua. Primjerice, teoretiari usmene povijesti upozoravaju na utjecaj intervjua na ispitivaa, ali s druge strane, na to kako su ispitivai utjecali na odnose u intervjuima, na podatke koje su sakupili, na proces tumaenja i na konani rezultat. Vano je da ispitiva ima objektivan odnos prema vlastitoj subjektivnosti. Da bi se izbjegla osobna subjektivnost samog kazivaa, te poboljalo intervjue i njihovo interpretiranje, potrebno je da ispitiva postavi sam sebi korisna pitanja: - to osjeam prema kazivau? - utjee li moja ideologija na ovaj proces? - s kojom se skupinom izvan procesa identificiram? - koja sam druga pitanja mogao odabrati pri sastavljanju intervjua? - zato ih nisam iskoristio? - kako ovo istraivanje utjee na mene? - kako moje reakcije utjeu na samo istraivanje?11 Moda emisija "Latinica" i nije idealan primjer "usmene povijesti", no s obzirom na koliinu podataka i izjava neposrednih sudionika Domovinskog rata u toj emisiji, te s obzirom na publicitet koji ima u javnosti, ona se jednostavno ne moe zaobii u procesu stvaranja memoarskog gradiva o tom razdoblju hrvatske povijesti. Budui da bi za detaljniju ralambu neetinih i nestrunih primjera navedenih u razgovorima u studiju ili u reportaama (prilozima) u ovoj emisiji, koje se uglavnom temelje na intervjuima, trebalo potroiti znatno vie vremena i prostora, spomenut emo samo neke podatke koji govore u prilog iznesenoj tezi.
11

Thomson, A. etiri paradigmatske promjene u usmenoj povijesti. Lucius. Zbornik radova Drutva studenata povijesti Ivan Lui Lucius. 5, 10-11(2007), str. 185.

73

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

Glavna primjedba odnosi se na injenicu da spomenuta emisija ne ide uivo, to otvara mogunost montae razgovora sudionika emisije prema elji urednika, tj. omoguuje manipulaciju dijelovima razgovora. Tako je, primjerice, emisija "Latinice" s temom "Je li Vukovar izdan" (emitirana 28. studenoga 2005), u kojoj se govorilo o obrani Vukovara 1991, voena uz unaprijed odreen zakljuak da je hrvatsko vodstvo izdalo Vukovar.12 Sukladno tome, dr. sc. Davor Marijan, koji je gostovao u toj emisiji kao znanstvenik povjesniar, na snimanju u studiju govorio je znatno vie od onoga to je javnost mogla uti kad je emisija emitirana. Nasuprot njemu, povjesniaru koji je godinama prouavao Domovinski rat i kroz ije ruke je prolo na tisue dokumenata o bici za Vukovar, voditelj je u spomenutoj emisiji znatno veu minutau dao novinarki Jasni Babi, iako njezina izlaganja nemaju gotovo nikakvu povijesnu i znanstvenu vrijednost. Koliko je za razumijevanje bitke za Vukovar kao povijesnog dogaaja bio vaan njezin nastup, svjedoi podatak da se novinarka, zajedno s urednikom "Latinice", udila i zgraala nad injenicom da je u zadnjoj fazi spomenute bitke zapovjednik obrane Vukovara novinarima uveo cenzuru izvjea. Kao da cenzura u ratu, u gradu koji se grevito brani od znatno nadmonijeg neprijatelja i nalazi pred padom, nije neto posve razumljivo. Drugom prilikom, voditelj "Latinice" je na samom poetku emisije pod naslovom "Zato je pala Posavina" (emitirana 18. veljae 2008), zakljuio kako je Bosna i Hercegovina podijeljena izmeu predsjednika Srbije Slobodana Miloevia i predsjednika Hrvatske Franje Tumana na sastanku u Karaorevu poetkom 1991, a potom je cijelu emisiju posvetio dokazivanju te teze.13 Dakako, za potvrdu izreenoga voditelj je opet odabrao prikladne sugovornike. Istina, urednik je kao potvrdu svoje teze mogao navesti dio memoarskog gradiva dunosnika iz toga razdoblja, koje u svojim djelima, kao prilog zakljuku da su F. Tuman i S. Miloevi tada dijelili Bosnu i Hercegovinu, navode i neki povjesniari. No, istina je i da drugi, takoer znaajni dunosnici iz toga razdoblja demantiraju spomenutu priu o dogovoru Tuman - Miloevi o podjeli BiH, to znai da se samo na temelju dijela memoarskog gradiva ne moe donijeti zakljuak kakav je donio voditelj spomenute emisije. Zapravo, vjerodostojnost memoarskog gradiva ovisi upravo o tome koliko njegov sadraj mogu potvrditi dokumenti, ali i ostali sudionici toga dogaaja. U svakom sluaju, korektno je navesti razliita miljenja. Dakako, pretpostavku, a naroito zakljuak o tome da su predsjednici F. Tuman i S. Miloevi u oujku 1991. u Karaorevu dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine dovode u pitanje ozbiljne injenice koje je voditelj emisije zanemario:

12 13

HR HMDCDR 11. Zbirka video zapisa, br. 22, "Latinica": "Je li Vukovar izdan". HR HMDCDR 11. Zbirka video zapisa, br. 1080, "Latinica": "Zato je pala Posavina".

74

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

- da su Hrvati u Bosni i Hercegovini 29. veljae 1992. na referendumu, koji je bio temelj za proglaenje Bosne i Hercegovine neovisnom dravom, glasovali za njezinu neovisnost; - da su Hrvatska i njezin predsjednik Bosnu i Hercegovinu priznali kao neovisnu dravu 7. travnja 1992, odmah nakon to su to dan ranije uinile zemlje Europske zajednice; - da su Hrvati, osim u ratu s muslimanima - Bonjacima, sudjelovali u obrani i oslobaanju Bosne i Hercegovine. Dakle, to su injenice koje ne govore u prilog zakljuku da su "Tuman i Miloevi podijelili Bosnu i Hercegovinu ve poetkom 1991. u Karaorevu". Uz to, injenica je i da spomenutom "inkriminiranom" razgovoru izmeu F. Tumana i S. Miloevia u Karaorevu nitko nije nazoio. Jednako tako, voditelj je zanemario i prijedloge meunarodne zajednice za unutarnju podjelu teritorija BiH na etnike provincije Srba, Muslimana i Hrvata, sa zemljovidima na kojima su bila odreena njihova razgranienja, primjerice: Cutillerov plan (oujak 1992), Vance-Owenov plan (sijeanj 1993), Owen-Stoltenbergov plan (kolovoz 1993) te Daytonski sporazum (studeni 1995). Istina je da predloene provincije, kantoni ili entiteti nisu bili predvieni kao meunarodni pravni subjekti, to je jamilo opstanak BiH kao cjelovite drave, ali zar cjelovitost BiH nije podrala i Vlada RH i predsjednik RH F. Tuman priznanjem BiH kao neovisne drave, za razliku od srbijanske vlade i predsjednika Srbije S. Miloevia, koji to nisu uinili? S obzirom na to da je rat u Bosni i Hercegovini iznimno sloena tema za povjesniare, ponajvie zbog nedostupnosti dokumenata, te da zbog toga povijest rata u BiH jo nije mogue prikazati cjelovito, ostaje pitanje zato se tumaenje rata u BiH koje iznose pojedini novinari, politiari i povjesniari na temelju selektivno odabranih dokumenata, u medijima pokuavaju nametnuti kao konani zakljuci? Dakle, i ovom prilikom je novinar, kao voditelj emisije, u razgovoru sa sudionicima emisije, zanemario cjelokupni proces i problem prikazao parcijalno, usmjeravajui ga prema svom, na poetku emisije nametnutom zakljuku. Zbog toga je vrlo upitna objektivnost i historiografska vrijednost razgovora voenih u takvoj emisiji. Takav pristup primjetan je i u drugim emisijama "Latinice" koje su se bavile problematikom Domovinskog rata. Primjerice, emisiju pod naslovom "Ostavtina prvog hrvatskog predsjednika Franje Tumana" (emitirana 12. prosinca 2005),14 urednik je vodio na nain kao da je unaprijed dobio zadatak da javnosti nametne iznimno negativan stav o pokojnom predsjedniku RH Franji Tumanu. Pritom, ne samo da nije u obzir uzimao okolnosti u kojima je predsjednik Franjo Tuman djelovao, nego je ciljanim odabirom sudionika emisije te ustrajavajui na pita-

14

Centar nema u posjedu snimku navedene emisije "Latinice".

75

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

njima i temama koje nisu relevantne za sud o njegovoj povijesnoj ulozi, sugerirao i zapravo nametnuo negativan zakljuak o njemu. S obzirom na to da objektivan sud o politikom i dravnikom djelovanju Franje Tumana nije mogue donijeti bez uvida u arhiv Ureda predsjednika, lako se moe provjeriti je li itko od nazonih govornika pregledao barem dio toga gradiva te na taj nain odrediti objektivnost i historiografsku vrijednost razgovora u toj emisiji. Negativnih primjera u kojima se nije potivala temeljna etinost i metodologija provoenja intervjua, odnosno stvaranja memoarskog gradiva, bilo je i u emisiji "Latinice" pod naslovom "Terorizam pod okriljem drave" (emitirana 22. rujna 2008), posveenoj ruenju kua osobama srpske narodnosti za vrijeme Domovinskog rata. Te su osobe prikazane kao lojalni graani Republike Hrvatske odnosno nevine rtve hrvatskih ekstremista. Dakako, da je bilo takvih primjera i da su oni za svaku osudu. No, novinar koji je radio prilog za tu emisiju pozornost je obratio samo na in ruenja, a priu je usmjerio ka zakljuku da su svi kojima su sruene kue nevine rtve Domovinskog rata. Pritom nekima od svojih sugovornika nije postavio "neugodno" pitanje gdje su bili i to su radili uoi ili u vrijeme kad im je kua sruena. A to je vrlo vana informacija, ako se pria eli prikazati cjelovito. Konkretno, jedan od sugovornika koji nije dobio takvo "neugodno" pitanje, a kojemu je sruena kua na obali nedaleko od Zadra, bio je dunosnik "Republike Srpske Krajine", tonije predsjednik Okrunog suda u Kninu, lan "Centralne komisije za provedbu referenduma o odcepljenju od Republike Hrvatske" i osoba koja je od UNPROFOR-a pokuala sakriti podatak o 40-ak ubijenih i u jamu baenih hrvatskih civila, koje su likvidirali srpski ekstremisti, o emu svjedoe dokumenti "Republike Srpske Krajine", dakle izvori srpske provenijencije.15 Dakako, svako nedjelo i nasilni in treba osuditi, pa tako i spomenuto ruenje kue tog krajinskog dunosnika, ali pria o navedenom sluaju bila bi potpunija da se iz razgovora moglo saznati kako je spomenuta osoba dunosnik RSK postao u listopadu 1991, a da mu je kua sruena u oujku 1992. Veina graana bi i nakon detaljnijeg uvida u njegov ivotopis osudila in ruenja njegove kue, ali bi istodobno saznala da je on intenzivno radio protiv teritorijalne cjelovitosti hrvatske drave te da je kao dunosnik "Republike Srpske Krajine" pokuao prikriti zloin. I iz ovoga primjera moe se zakljuiti da je novinar preutio jedno vrlo vano pitanje. Kao to je na institucijama pravne drave da zatite imovinu svih svojih graana i kazne poinitelje nedjela, na novinarima i ostalim stvarateljima memoarskog gradiva je da profesionalno rade svoj posao, odnosno da struno, cjelovito i objektivno govore o nekom dogaaju ili procesu,
15

HR HMDCDR 2. Paradravne i paravojne postrojbe na okupiranom teritoriju RH, kut. 435. Vidi: Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.1995. Dokumenti knjiga 6, Dokumenti pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj. Dok. 150, str. 322-323. Spomenuti broj ubijenih pokazao se preuvelian, no, ostaje injenica da je intervjuirana osoba kao dunosnik "Republike Srpske Krajine" pokuala prikriti zloin.

76

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

kao i o njihovim sudionicima. I spomenuti primjer pokazuje da se memoarsko gradivo moe prihvatiti kao objektivan izvor, samo ako se prethodno provjeri kroz dostupne slubene pisane izvore o zadanim temama, kao i kroz razgovore o tome s drugim sudionicima. Zakljuak Memoarsko gradivo iznimno je vano za utvrivanje injenica o pojedinim povijesnim dogaajima ili procesima. Iako se smatra sekundarnim gradivom, zapisi i izjave neposrednih sudionika dogaaja mogu znatno pomoi da se razumije odreeni povijesni dogaaj ili proces. Dakako, zbog subjektivnosti izlagaa memoarsko gradivo treba paljivo koristiti. Njegova vjerodostojnost ovisi o tome koliko se njegov sadraj moe potvrditi u nedvojbenom tumaenju dogaaja o kojima govori i o tome koliko ga potvruju slubeni dokumenti i ostali sudionici toga dogaaja. No, stvaranje memoarskog gradiva iznimno je spor proces, koji zbog naela strunosti, u dananjim uvjetima rada arhivskih i znanstvenih ustanova, uglavnom nije mogue provoditi s veim brojem ljudi. U situaciji kad masovnost podrazumijeva manju strunost, a potreba za to veom koliinom memoarskog gradiva upravo tjera na masovnost, te kad se sumnja u objektivnost memoarskog gradiva ini opravdanom, a nunost njegova prikupljanja i uporabe nije dvojbena, treba znati pronai kompromisno rjeenje za izlazak iz takvoga "zaaranog kruga". Preduvjet za objektivnost memoarskog gradiva je etinost i strunost osoba koje sudjeluju u stvaranju memoarskog gradiva - dakle ispitivaa i ispitanika. To podrazumijeva profesionalnost, nepristranost ispitivaa i znanje o problematici o kojoj se razgovara te usporedba sa to veim brojem pisanih izvora ili usmenih iskaza. Brojnost izvornih pisanih dokumenata i usmenih svjedoenja veeg broja sudionika nekog dogaaja, poveavaju vjerojatnost da e on biti objektivno prikazan. Prilog U izvore za povijest Domovinskoga rata ubraja se i memoarsko gradivo to su ga vani dunosnici, sudionici dogaaja i procesa iz nedavne hrvatske prolosti predstavili javnosti u svojim knjigama. Dakako, i to je gradivo neophodno usporediti s postojeim slubenim dokumentima i priama ostalih sudionika dogaaja o kojima se govori. Ovdje navodimo neke od tih knjiga. a) Knjige hrvatskih dunosnika Bobetko, Janko, Sve moje bitke, Zagreb 1996. Degoricija, Slavko, Nije bilo uzalud, Zagreb 2008. Grani, Mate, Vanjski poslovi iza kulisa politike, Zagreb 2005. Greguri, Franjo, Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske 1991-1992, Zagreb 1998. 77

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

Jeli, Ivo, ovjek i rat, Split 2005. Kai Hrvoje, U slubi domovine, Zagreb 2006. Mesi, Stipe, Kako smo sruili Jugoslaviju, Zagreb 1992. Mirkovi, Alenka, 91,6 MHZ glasom protiv topova, Zagreb 1997. Njavro, Juraj, Glava dolje - ruke na lea, Zagreb 1992. Nobilo, Mario, Hrvatski feniks. Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990-1997, Zagreb 2000. Rudolf, Davorin, Rat koji nismo htjeli, Zagreb 1999. Stipi, Rudi, Napokon smo krenuli., Zagreb 1996. arini, Hrvoje, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloeviem. Izmeu rata i diplomacije 1993-1995 (1998), Zagreb 1999. pegelj, Martin, Sjeanja vojnika, Zagreb 2001. Vukovi, Milan, Desetljee koje se pamti, Zagreb 2003. b) Knjige meunarodnih dunosnika: Bildt, Carl, Zadatak mir, Beograd 1999. Genscher, Hans-Dietrich, Sjeanja, Zagreb 1999. Holbrooke, Richard, Zavriti rat, Sarajevo 1998. Jana, Janez, Pomaci: Nastajanje i obrana slovenske drave 1988-1992, Zagreb 1993. Mock, Alois, Dossier Balkan i Hrvatska, Zagreb 1998. Owen, David, Balkanska odiseja, Zagreb 1998. Scheffers, Joop, Veleposlanik u Zagrebu 1994- 1998, Zagreb 2000. Zimmermann, Warren, Izvori jedne katastrofe, Zagreb 1997. c) Knjige srpskih dunosnika i zapovjednika JNA: Meu memoarskim gradivom o raspadu SFRJ i o ratu u bivoj Jugoslaviji, koje su ostavili vani dunosnici na srpskoj strani, svojom izravnou i zanimljivou posebno mjesto pripada dnevniku srbijanskog predstavnika u kolektivnom Predsjednitvu SFRJ Borisava Jovia, Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (drugo izdanje, Beograd 1996) i knjizi "ministra obrane" bive Jugoslavije generala Veljka Kadijevia, Moje vienje raspada - vojska bez drave (Beograd 1993). Podaci koje oni donose iznimno su vani za razumijevanje poetaka i tijeka, te naina suradnje izmeu srbijanskoga vodstva i vodstva JNA u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku. Zbog mogue subjektivnosti koja znanstvenike tjera na oprez prema sadraju svakog memoarskog gradiva, treba rei da vjerodostojnost njihovih zapisa dobrim dijelom potvruju dogaaji kojih smo bili svjedoci, kao i dostupni dokumenti.

78

A. Holjevac Tukovi, A. Nazor, Problem prikupljanja memoarskog gradiva na primjeru Domovinskog rata struka i etika kao preduvjeti njegove objektivne interpretacije, Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 67-79

Uz spomenuto, postoji i memoarsko gradivo srpskih dunosnika, koje govori o ciljevima svesrpske politike iz 90-ih godina 20. stoljea, kao i o uspostavi i padu "Republike Srpske Krajine" i njezinim znaajkama: Bulatovi, Momir, Pravila utanja, Beograd 2004. Jovanovi, Neboja, Idemo na Zagreb, Zagreb 2003. Jovi, Borisav, Poslednji dani SFRJ, Beograd 1996. Kadijevi, Veljko, Moje vienje raspada, Beograd 1993. Kolek, Konrad, 1991. prvi pucnji u SFRJ, Beograd 2005. Koprivica, Veseljko, Operacija Dubrovnik - sve je bilo meta, Zagreb 2004. Mamula, Branko, Sluaj Jugoslavija, Podgorica 2000. Sekuli, Milisav, Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel 2001. Vrcelj, Marko, Rat za srpsku krajinu, Beograd 2002.

Summary PROBLEM OF COLLECTING ORAL RECORDS USING CROATIAN WAR FOR INDEPENDENCE AS A SAMPLE - PROFESSION AND ETHICS AS PREREQUISITES OF ITS OBJECTIVE INTERPRETATION Taking as sample oral records from the Croatian War for Independence, oral history is recognized as an important source for the reconstruction of historical events and processes. Oral records, using testimonies of the War participants, may supplement other existing records, helping that information on that part of Croatian history becomes more complete. Based on the subjective prospective of the speakers, oral records may suffer from the lack of objective opinions and conclusions. Comparison with other documents and relevant oral sources is thereafter necessary. Prerequisites of the objectivity of oral records to be used as historical sources, but also for their presentation in public media, are expertise and ethics of the persons involved in their creation (primarily interviewers, but also interviewed). Professionalism is obligatory, implying impartiality of the interviewers, knowledge on the issues being talked about, complemented by comparison with larger number of written sources and other oral testimonies. Key words: oral history, oral records, Croatian War for Independence, public media Translated by Rajka Buin

79