Gilbert K esterton

ovek koji je previe znao

LICE NA METI Harold March, novinar i drutveni kritiar u usponu, ustro je hodao preko velike ravnice, pune livada i panjaka, kojoj je obzor bilo obrubljen dalekom umom uvenog imanja Torwood Park. Bio je zgodan mlad ovjek u tvidu, plave kovrave kose i istih plavih oiju. Hodajui po vjetru i suncu tim krajolikom slobode jo uvijek je bio dovoljno mlad da upamti svoje politike namjere, i da ih ne zaboravlja. Njegov posjet Tonwood Parku bio je politike prirode; bilo je to mjesto sastanka to gaje ugovorio, ni manje ni vie, nego ministar financija, Sir Howard Horne, koji je predstavljao svoj, takozvani, socijalni proraun i bio gaje spreman objasniti u razgovoru s obeavajuim ovjekom od pera. Harold March je bio vrsta ovjeka koji zna sve o politici, a nita o politiarima. Takoer je mnogo znao o umjetnosti, knjievnosti, filozofiji i kulturi uope; gotovo sve, osim o svijetu u kojem je ivio. Odjednom je, usred te sunane i vjetrovite ravnice, doao do napukline koja je bila dovoljno uska daju nazovemo pukotinom u zemlji. Ali bila je dovoljno velika za korito manjeg potoka, koji je u intervalima nestajao pod zelenim tunelima raslinja, kao u patuljastoj umi. U stvari, imao je neki udan osjeaj kao daje div koji nadgleda dolinu pigmeja. Taj dojam je nestao kada je uao u udubinu; iznad njega su se nadvile kamenite obale koje su, iako jedva malo vie od kolibice, izgledale kao klisure. Kako je poeo hodati niz korito potoka, uz lijenu ali romantinu radoznalost, vidio je kako se izmeu velikih sivih stijena i grmova, mekih poput mahovine, presijava voda i upao je u potpuno suprotno neobino stanje svijesti. Izgledalo mu je kao da se zemlja otvorila i progutala ga u nekakav podzemni svijet snova. Kada je postao svjestan tamnog ljudskog lika nasuprot srebrnom potoku, koji je sjedio na velikom kamenu i izgledao kao velika ptica, obuzeo gaje predosjeaj svojstven ovjeku koji e stei najudnije prijateljstvo u ivotu. ovjek je naizgled pecao;

ili je stajao u ribikoj pozi s ribikom nepokretnou. March je stigao prouiti ovjeka gotovo kao spomenik, nekoliko minuta prije nego je taj spomenik i progovorio. Bio je to visok svijetao ovjek, blijed poput mrtvaca, pomalo bezvoljan s tekim kapcima i zakrivljenim nosom. Kada mu je lice bilo zasjenjeno velikim bijelim eirom, njegovi su mu svijetli brkovi i gipki stas davali mladalaki izgled. Ali panamski je eir leao na mahovini pokraj njega i promatra je mogao vidjeti da je prerano oelavio, te da u kombinaciji sa upljinom oko oiju, izgleda poput ovjeka koji razmilja, ili pati od glavobolje. Najzanimljivije je bilo to stoje izgledao kao ribi ali, shvatio je nakon kratkog pregleda, nije pecao. Umjesto tapa drao je neto kao mreu, koju koriste poneki ribii, ali koja je bila vie kao obina igraka kojom se igraju djeca i njome nezainteresirano love leptire ili raie. Umakao je svako malo mreu u vodu, ozbiljno promatrajui plijen od trave i blata, a zatim ju praznio. "Ne, nita nisam ulovio", zapazio je mirno, kao da odgovara na nepostavljeno pitanje. "Kada ulovim ionako moram baciti natrag, osobito velike ribe. Ali neke me od malih zvijeri zainteresiraju kada ih ulovim." "Znanstveni interes, pretpostavljam?", primijetio je March. "Prije amaterske vrste, bojim se", odgovorio je udni ribi. "Malo me interesira ono to zovu 'fenomen fosforescentnosti'. Ali bilo bi neobino u drutvu vikati da riba smrdi." "Pretpostavljam da bi", rekao je March sa smijekom. "Bilo bi jo neobinije kada bih u sobu za crtanje unio veliki svijetlei bakalar", nastavio je stranac ravnoduno. "Bilo bi neobino kada bismo ih nosili kao svjetiljke, ili papaline kao svijee. Neke od morskih zvijeri bile bi zgodne za sjenila; plavi morski pu koji svjetluca kao zvijezda; neke od crvenih morskih zvjezdaa stvarno svijetle kao crvene zvijezde. Ali, naravno, ja ih ne traim ovdje."

March gaje elio pitati to trai, ali nije se osjeao ravnopravno u tehnikom razgovoru, dubokom poput podmorskih riba, pa se vratio obinim temama. "Jako ljupka rupa", rekao je. "Ova dolina i rjeica. Kao ona mjesta o kojima je priao Stevenson, mjesta gdje bi se neto moglo dogoditi." "Znam", odgovorio je drugi. "Mislim daje to zbog samog mjesta, da tako kaem, da se ini da e se dogoditi ono to jo nije. Moda to stari Picasso i neki od kubista ele izraziti kutovima i nazubljenim linijama. Pogledajte ovaj zid koji se protee poput niskih litica to pod pravim kutovima dodiruju travnjak na padini. To je kao nijemi sraz. Kao poslije povlaenja ogromnog vala od obale." March je pogledao nisku stijenu ispod zelene padine i kimnuo. Zanimao ga je ovjek koji se s tehnikih pojedinosti znanosti tako lako prebacivao na umjetnost; zapitao gaje da li se divi novim kutnim umjetnicima. "Meni se ini da kubisti nisu dovoljno kubisti", odgovorio je stranac. "Mislim da nisu dovoljno podebljani. Stvari ine matematikima i tako ih stanjuju. Uzmite ive linije iz krajolika, pojednostavnite ih na pravi kut i spljotili ste ih u dijagram na papiru. Dijagrami imaju svoju ljepotu; ali to je druga vrsta ljepote. Oni stoje za stvari koje se ne mijenjaju; za mirnu vjenu matematiku vrstu istine; ono to neki zovu 'bijeli sjaj'." Zaustavio se, i prije nego je neto izgovorio, dogodilo se neto tako brzo i dovreno da se teko moglo shvatiti. Iza kamene izboine doprla je buka glasna kao od brzog vlaka; pojavio se veliki automobil. Doao je na vrh klisure, crn naspram sunca, kao borbena kola koja srljaju u unitenje u nekom ludom epu. March je automatski pruio ruku, pravei uzaludnu gestu, kao da u salonu hvata alicu za aj koja pada. Zbog loma svjetlosti inilo se da odlazi s vrha stijene kao letei brod; onda se uinilo da se nebo okrenulo kao kota i olupina je ve leala u visokoj travi, a iz nje se sivi dim polako dizao u nijemo nebo. Malo nie, leao je ovjek

sijede kose, koji se otkotrljao niz strmu zelenu padinu, udovi su mu leali kojekako, a lice mu je bilo okrenuto od njih. Ekscentrini ribi je bacio svoju mreu i brzo krenuo prema mjestu dogaaja, a njegov ga je novi znanac pratio. Dok su se pribliavali, inilo se uasno ironinim daje mrtva maina jo uvijek tretala i buila kao tvorniki pogon, dok je ovjek nepomino leao. Bio je neupitno mrtav. Krv je curila po travi iz beznadno kobne frakture na stranjem dijelu lubanje; ali lice, okrenuto prema suncu, bilo je neozlijeeno i neobino oaravajue. Bio je to jedan od onih sluajeva kada vam se nepoznato lice uini nepogreivo poznato. ini nam se da ga poznajemo, ali nije tako. Liceje bilo iroko, etvrtasto s velikom vilicom, kao kod vrlo inteligentnog majmuna; iroka usta bila su tako vrsto zatvorena da ih je dijelila samo tanka linija; nos je bio kratak s nosnicama koje su izgledale kao da vape za zrakom. Najudnije na licu bilo je to to je jedna obrva stajala pod puno veim kutom od druge. March je mislio da nikada nije vidio tako prirodno ivo lice kao ovo mrtvo. Njegova runa energija inila se udnijom s aureolom sijede kose. Neki su papiri napola virili iz depa, a meu njima je March naao kutijicu za posjetnice. Glasno je proitao ime na kartici. "Sir Humphrev Turnbull. Siguran sam da sam to ime negdje uo." Njegov kompanjon je samo lagano uzdahnuo, na trenutak utihnuo razmiljajui, a onda je kratko rekao: "Jadnik je gotov", i dodao neke znanstvene termine u kojima njegov sluatelj nije mogao nita razabrati. "Kako stvari stoje", nastavila je ista neobina i dobro obavijetena osoba, "bit e zakonski bolje da ostavimo tijelo ovako kako jest, dok policija ne doe. Zapravo, mislim daje bolje da ne kaemo nikome osim policiji. Nemojte se uditi ako to sakrijem od nekih naih susjeda ovdje." Onda je, kao da je potaknut potrebom da zaokrui nenadano povjerenje, odjednom dodao: "Doao sam u

Torwood Park vidjeti svog bratia; zovem se Horne Fisher. Moda se tek zbog igre rijei motam ovuda, zar ne?"*( Fisher - ribi, ribar; op.prev.) "Sir Howard Horne je va brati?", pitao je March. "Ja idem u Torwood Park kako bih ga sreo; radi se o njegovu radu, naravno, i sjajnoj vrstini kojom stoji iza svojih principa. Mislim da e taj proraun biti najbolji u engleskoj povijesti. Ako ne uspije, bit e to na-jjunakiji neuspjeh u engleskoj povijesti. Jeste li oboavatelj vaeg velikog roaka, gospodine Fisher?" "Jesam", rekao je gospodin Fisher. "On je najbolji strijelac kojeg znam." Onda je, kao da se iskreno kaje zbog svoje ravnodunosti, uz neku vrstu zanosa dodao: "Ne, ali stvarno, IZVRSTAN je strijelac." Kao da su ga pokrenule vlastite rijei, skoio je na kamenu izboinu iznad njega i popeo se iznenadnom spretnou, zapanjujue razliitom njegovu uobiajenom dranju. Stajao je gore par sekundi, sa svojim orlovskim profilom pod panamskim eirom i promatrao obzor, prije nego se njegov kompanjon nije pribrao i popeo za njim. Plato iznad bio je komad irokog travnatog panjaka na kojem su se tragovi automobila jasno vidjeli; ali rub je bio isprekidan kao s kamenim zubima; blizu ruba leale su rastrgane gromade svih oblika i veliina; bilo bi nevjerojatno daje netko namjerno vozio u takvu smrtonosnu zamku, osobito po danjem svjetlu. "Ne razumijem nita od ovoga", rekao je March. "Je li bio slijep? Ili mrtav pijan?" "Niti jedno od toga, koliko vidim po njemu", odgovorio je drugi. "Onda je samoubojstvo." "Nije ba ugodan nain samoubojstva", zapazio je ovjek po imenu Fisher. "Osim toga, mislim da jadni stari Puggy ne bi izvrio samoubojstvo." "Jadni, stari, tko?", zapitao je zaueni novinar. "Poznavali ste ovog nesretnika?"

"Nitko ga nije dobro poznavao", odgovorio je Fisher pomalo neodreeno. "Ali neki su ga ZNALI, naravno. Bio je u svoje doba teror, u Parlamentu i sudovima; osobito sa strancima koji su bili deportirani kao nepoeljni, a onda je zatraio da se jednog objesi zbog ubojstva. Bio je toliko razoaran time da se povukao s poloaja. Otada se veinom sam vozio uokolo, no dolazio je u Torwood vikendom; ne vidim zato bi namjerno slomio vrat na samom cilju. Vjerujem da je Hoggs - hou rei moj brati Howard - trebao doi kako bi se sreo s njim." "Torwood Park ne pripada vaem bratiu?", zapitao je March. "Ne, pripadao je Winthropima, znate", odgovorio je drugi. "Sada ga ima drugi ovjek; ovjek iz Montreala po imenu Jenkins. Hoggs ovdje dolazi zbog gaanja. Rekao sam vam daje izvrstan strijelac." To neprestano velianje socijalnog dravnika zvualo je Haroldu Marchu jednako kao da je netko opisao Napoleona kao odlinog igraa napa. Ali, druga mu je napola nastala misao nadolazila u toj poplavi neobinih stvari i iznio ju je na povrinu prije nego mu nestane. "Jenkins", ponovio je. "Svakako ne mislite na Jeffersona Jen-kinsa, drutvenog reformatora? Mislim na ovjeka koji se bori za nov nain ureenja imanja. Bilo bi interesantno sresti ga kao i bilo kojeg drugog ministra na svijetu, ako smijem rei." "Da, Hoggs mu je rekao da treba uiniti neto sa talama", rekao je Fisher. "On je dodao da se sorte krava preesto poboljavaju na to su se svi grohotom nasmijali. Morate s neim drati poloaj, a taj jadnik nema nita. Aha, ovdje je jo netko." Krenuli su po tragovima, ostavljajui iza sebe u upljini automobil koji je jo uvijek radio i buio kao veliki insekt koji je upravo ubio ovjeka. Tragovi su ih odveli do ruba ceste, a jedan je krak vodio ravno do udaljenih vrata parka. Bilo je jasno daje automobile doao po dugakoj ravnoj cesti i onda je, umjesto da skrene ulijevo, produio

preko ruba u propast. Ali, nije to otkrie privuklo Fisherovo oko, ve neto sasvim drugo. Na uglu bijele ceste stajao je, poput putokaza, taman i usamljen lik. Bio je to veliki ovjek u gruboj streljakoj odjei, gologlav, ali s neto raupane kovrave kose koja mu je davala divlji izgled. Kada su prili blie, prvi je utisak izblijedio; na svjetlu je lik poprimio normalne boje, kao obian gospodin kojemu se dogodilo da je izaao bez eira i nije pomno poeljao svoju kosu. Ali masivan stas je ostao, a neto u dubokim upalim oima izdvojilo je njegov dobrano ivotinjski izgled od okoline. March nije imao vremena poblie prouavati ovjeka jer je, na njegovo iznenaenje, njegov vodi prozborio: "Bok, Jack!", i proao pokraj njega kao da je prometni znak, bez namjere da mu ispria bilo to o katastrofi kod stijena. Bila je to relativno mala stvar, ali prva u nizu neobinih dogaaja kroz koje ga je vodio njegov novi ekscentrini prijatelj. ovjek kojega su proli sumnjiavo je gledao za njima, ali Fisher je vedro nastavio svojim putem po ravnoj cesti, koja je vodila pokraj ulaza na veliko imanje. "To je John Burke, putnik", poeo je ljubazno objanjavati. "Mislim da ste uli za njega; veliki igra. ao mije to nismo mogli stati da vas upoznam, ali usuujem se rei da ete ga sresti kasnije." "Znam njegovu knjigu, naravno", sa zanimanjem je rekao March. "To su stvarno lijepi opisi; svjesni su blizine slona tek kada njegova ogromna glava zasjeni mjesec." "Da, mladi Halkett pie jako zgodno. to? Zar niste znali da je Halkett napisao Burkeovu knjigu za njega? Burke ne zna baratati niim osim s pukom; a time ne moete pisati. Na svoj je nain dosta originalan, znate, hrabar kao lav, a moda i hrabriji, kako se pria." "Izgleda da znate sve o njemu", primijetio je March uz zbunjujui smijeak, "a moda i o mnogo drugih ljudi." Fisherovo golo elo se naboralo, a radoznali izraz virio mu je iz oiju.

"Previe toga znam", rekao je. "To je problem sa mnom. To je problem sa svima nama i sa cijelom predstavom; znamo previe. Previe jedan o drugome; previe o nama samima. Zato sam trenutno stvarno zainteresiran za jednu stvar koju ne znam." "A to je?", pitao je drugi. "Zato je jadnik mrtav." Hodali su po ravnoj cesti gotovo dva kilometra i ovako povremeno priali; March je imao jedinstveni osjeaj daje cijeli svijet okrenut naopako. Gospodin Home Fisher nije osobito grdio svoje prijatelje i roake iz visokog drutva; o nekima je govorio s naklonou. Ali, izgleda da su to bili neki drugi mukarci i ene, koji su imali ivce kao ljudi o kojima se i preesto govori u novinama. Ipak mu se nelagoda zbog odbojnosti nije uinila vie prevratnikom od hladne prisnosti. Bilo je to kao danje svjetlo na drugoj strani scenografije. Doli su do velikih vrata parka i, na Marchovo iznenaenje, proli kroz njih i nastavili du beskrajne bijele ravne ceste. Iako je bilo prerano za njegov sastanak sa Sir Howardom, nije ba bio zainteresiran da vidi kraj eksperimenta njegova novog prijatelja, bez obzira kakav bi mogao biti. Movare su bile daleko iza njih, a pola bijele ceste bilo je sivo u sjeni torvuodske borove ume koja se, poput sivih reetki, suprotstavljala suncu i usred podneva proizvodila vlastitu pono. Uskoro su se poeli pojavljivati otvori poput sjajnih prozora i drvee se rijedilo uzdu puta pokazujui divlje razbacano grmlje na koje se, kako Fisher ree, iz zabave pucalo cijeli dan. Otprilike dvjesto metara dalje doli su do prvog zavoja na cesti. Na uglu je bila neka straara s prljavim natpisom "Groe". Natpis je bio neitljiv i visio je crn naspram neba i sivih livada i izgledao je privlano poput vjeala. March je zapazio da izgleda kao gostionica u kojoj se toi ocat, a ne vino.

"Dobro reeno", rekao je Fisher, "i bilo bi tako da smo dovoljno glupi da tu popijemo vino. Ali, pivo je dobro, a takoer i konjak." March gaje pratio u salon gostionice udei se, a njegov osjeaj neslaganja nije nestao pogledom na gostioniara, koji se prilino razlikovao od srdanih romantinih gostioniara, jer bio je koat, tih iza crnih brkova s crnim nemirnim oima. Iako utljiv, istraitelj je na koncu ipak uspio izvui neke informacije iz njega tako to je naruivao pivo te mu uporno i pomno pripovijedao o automobilima. Gostioniara je gledao na jedinstveni nain nekog autoriteta za automobile; jako dobro je poznavao tajne mehanike, magnetizma i kako se moe loe upravljati automobilima, drei ovjeka cijelo vrijeme sa sjajem u oima poput antikog pomorca. Iz tog udnog razgovora proizalo je udno priznanje da je jedan takav automobil, kakav je bio opisan, stao ispred gostionice prije sat vremena i da se pojavio jedan stariji ovjek i traio pomo mehaniara. Na pitanje da li je ovjek traio kakvu drugu pomo, gostioniar je kratko rekao daje stari gospodin napunio pljosku i uzeo paket sendvia. Tim rijeima je, pomalo negostoljubivi domain, otiao iz gostionice i ulo se kako zatvara vrata tamnog prostora. Fisher je kruio pogledom po pranjavom i zaputenom salonu gostionice i sanjivo se zaustavio na staklenom ormariu u kojem je bila punjena ptica, a iznad nje puka na kukama, inilo se jedini ukras ovdje. "Puggy se volio aliti", primijetio je, "u svom mranom stilu. Ali, i za njega je premrano kupiti paket sendvia prije nego e poiniti samoubojstvo." "Kad smo ve kod toga", odgovorio je March, "nije normalno niti da ovjek kupi paket sendvia kada je ispred kue u koju namjerava navratiti." "Ne... ne", ponovio je Fisher mehaniki; onda je odjednom pogledao svog sugovornika puno ivljim izrazom. "Bravo! To je prava ideja. Zaista ste u pravu. A to navodi na jednu drugu neobinu ideju, zar ne?"

Uslijedila je tiina, a zatim je, kada su se otvorila vrata gostionice i poto je jedan ovjek brzo doao do anka, Marcha obuzela nervoza. ovjek je lupio noviem po anku i zatraio konjak, prije nego je zapazio druga dva gosta, koja su sjedila za praznim drvenim stolom ispod prozora. Okrenuo se prilino divljeg pogleda i Marcha je obuzeo jo jedan neoekivani osjeaj kada je njegov vodi pozdravio ovjeka po imenu Hoggs i predstavio ga kao Sir Howarda Hornea. Izgledao je puno starije nego na djeakim portretima u ilustriranim asopisima; kao u svih politiara, njegova ravna svijetla kosa bila je proarana sjedinama, a njegovo je lice bilo gotovo smijeno okruglo, s rimskim nosom koji je u kombinaciji s brzim svijetlim oima pomalo podsjeao na papagajski. Imao je kapu zabaenu na stranji dio glave i ispod ruke puku. Harold March je zamiljao puno stvari o svom susretu s velikim politikim reformatorom, ali nije ga zamiljao s pukom ispod ruke i kako pije konjak u gostionici. "I vi ste stali kod Jinka", ree Fisher. "Izgleda da su svi kod Jinka." "Da", odgovorio je ministar financija. "Vraki dobro mjesto za pucanje. Ali, na koncu, ovo kao da i nije Jinkovo. Nikada nisam poznavao momka s tako dobrim mjestom za pucanje, a koji bi tako loe gaao. Podsjeam vas, dobar je on, ne mogu rei nita protiv njega. Ali nikada nije nauio drati puku, jer je spravljao svinjetinu ili to je ve radio. Kau da je skinuo znaku sa sluginog eira; samo je njemu slino da ima znake na eiru, naravno. Pogodio je ukrasnog pijetla na svojem smijeno okienom ljetnikovcu. To je jedini pijetao kojega e ikada ubiti, usuujem se rei. Idete sada tamo?" Fisher je neodreeno rekao da e doi uskoro, im neto srede, i ministar financija je napustio gostionicu. March je zapazio daje bio malo uzbuen i nestrpljiv kada je naruio konjak; ali, svojom se priom vratio u zadovoljavajue stanje, iako njegov razgovor nije bio ba

ono stoje njegov literarni posjetitelj oekivao. Fisher je nakon par minuta polako krenuo iz taverne i stao nasred ceste, gledajui u smjeru iz kojeg su doli. Onda se vratio dvjesto metara u tom smjeru i ponovno stao. "Mislim daje ovo to mjesto", rekao je. "Koje mjesto?", pitao je njegov kompanjon. "Mjesto gdje je jadnik ubijen", ree Fisher tuno. "Kako to mislite?", zapitao je March. "Razbio se na stijenama dva kilometra odavde." "Ne, nije", odgovorio je Fisher. "Nije uope pao na stijene. Zar niste primijetili daje samo pao na travnatu padinu ispod? I primijetio sam daje ve imao metak u sebi." Nakon stanke je dodao: "Bio je iv u gostionici, ali bio je mrtav mnogo prije nego je doao do stijena. Ustrijeljen je dok je vozio automobil po ovom ravnom dijelu ceste i mislim da je to ovdje negdje. Poslije toga automobil je, naravno, nastavio sam, jer ga nije imao tko zaustaviti ili skrenuti. Na svoj nain ovo je vrlo lukava varka, jer tijelo e biti naeno daleko odavde i veina bi ljudi rekla, kao i vi, da je to prometna nesrea. Ubojica mora daje okrutno pametan." "Ali, zar se pucanj ne bi uo u gostionici ili negdje drugdje?", pitao je March. "uo bi se. Ali ostao bi nezapaen. I tu je bio pametan", nastavio je istraitelj. "Pucalo se po cijelom mjestu cijeli dan i vjerojatno gaje ispalio tako da se stopio s ostalim pucnjima. Prvorazredan kriminalac. I jo je neto, osim toga..." "to to?", pitao je njegov kompanjon uz udan predosjeaj koji nije mogao objasniti. "Bio je odlian strijelac", rekao je Fisher. Naglo je okrenuo lea i otiao niz uski trag u travi, koji je bio malo vei od traga to ga naprave kola, a nalazio se preko puta gostionice i oznaavao je kraj velikog imanja i poetak otvorene livade. March je krenuo za njim lijenom ustrajnou i naao ga kako bulji kroz rupu u velikoj ikari i trnju u ravnu povrinu obojene ograde. Iza ograde

uzdizali su se nizovi jablana, koji su ispunjavali nebo iznad njih tamnozelenom sjenom i lagano se njihali na vjetru koji je prelazio u povjetarac. Poslijepodne se ve polako pretvaralo u veer, a divovske sjene jablana izduile su se preko treine krajolika. "Jeste li vi prvoklasni kriminalac?", zapitao je Fisher prijateljskim glasom. "Bojim se da ja nisam. Ali, mislim da bih mogao biti etverorazredni provalnik." Prije nego mu je njegov kompanjon stigao odgovoriti, skoio je preko ograde. March ga je slijedio bez imalo muke, ali oigledno uznemiren. Jablani su rasli blizu ograde, tako da su imali problema da se provuku, a iza njih vidjeli su samo visoku ivicu od lovora, zelenu i svjetlucavu od sunca. Neto je od tih ogranienja ivih zidova davalo osjeaj kao da ulaze u unitenu kuu, a ne na otvoreno polje. Bilo je to kao da ulaze kroz potrgana vrata ili prozor i kre put koji blokira namjetaj. Kada su zaobili zelenu ivicu izali su na neku vrstu travnate terase, koja je padala za jednu zelenu stepenicu i prelazila u pravokutnu livadu, poput zelenog biljarskog stola. Iza toga bila je jedina zgrada na vidiku, niski staklenik koji se inio daleko s bilo koje strane, neto kao staklena kua u carstvu udesa. Fisher je jako dobro poznavao taj samotan izgled kua na selu. Shvatio je da je to vie satira aristokracije, nego da je bila zaguena korovom i okruena ruevinama. Nije bila zaputena, ali bila je naputena; kako bilo, nije se koristila. Konstantno se pomee i ureuje za gospodara koji nikada ne dolazi. Gledajui preko livade vidio je jedan predmet koji oito nije oekivao. Bio je to nekakav tronoac na kojem je bio veliki disk, kao okrugli stol okrenut na stranu i, sve dok nisu sili na livadu i pribliili mu se dovoljno da ga vide, March nije shvatio da je to meta. Bila je pohabana i zamrljana; vedre boje koncentrinih krugova su izblijedjele; vjerojatno je postavljena u onim dalekim viktorijansk-im danima kada su bili popularni luk i strijela. March je imao maglovitu viziju dama u tamnim

krinolinama i gospode sa stranim eirima i brk&vima, koji ponovno, poput duhova, posjeuju izgubljeni vrt. Fisher, koji je poblie promatrao metu, odjednom gaje iznenadio uzviknuvi: "Eto ga!", rekao je. "Netko je ovu stvar posolio pucnjima i to nedavno. Izgleda da ovdje stari Jink pokuava poboljati svoje loe gaanje." "Da, izgleda da mu treba jo vjebe", odgovorio je March smijui se. "Niti jedan od ovih pogodaka nije ni blizu sredine; svi su nekako divlje razbacani okolo." "Ba divlje", ponovio je Fisher jo uvijek motrei metu. Izgledalo je da se slae, ali March je primijetio kako mu se oko sjaji ispod pospanog kapka i kako se uspravio uz udan napor. "Ispriajte me na trenutak", rekao je kopajui po depovima. "Mislim da imam neke od svojih kemikalija; poslije toga idemo do kue." Ponovno se zgrbio nad metom i prstom stavio neto na svaku od rupa. Koliko je March mogao vidjeti, bio je to nekakav sivkasti premaz. Zatim su se, po sve veem sumraku, zaputili dugakim zelenim avenijama do kue. Ovdje ekscentrini istraitelj nije htio ui na prednja vrata. Obilazio je kuu sve dok nije naao otvoren prozor i, uavi kroz njega, pokazao svom prijatelju neto stoje izgledalo kao oruarnica. Redovi uobiajenih instrumenata za skidanje ptica stajali su naslonjeni na zidove; ali na stolu preko puta prozora lealo je oruje za ozbiljniju i strasniju namjenu. "Aha, evo Burkeovih puaka za velike igre", ree Fisher. "Nisam znao da ih tu dri." Podigao je jednu od njih, pregledao je i smrknu-vi se, stavio je ponovno dolje. Gotovo istovremeno u sobu je urno uao udan mladi. Bio je taman i jak s kvrgavim elom i vilicom buldoga i govorio je ispriavajui se: "Ostavio sam ovdje puke majora Burkea", rekao je. "eli da mu ih spakiram. Veeras odlazi."

Odnio je dvije puke ne pogledavi strance; kroz otvoreni prozor mogli su vidjeti njegovu kratku tamnu figuru kako odlazi kroz svjetlucavi vrt. Fisher je ponovno izaao kroz prozor i gledao za njim. "To je Halkett o kojem sam vam priao", rekao je. "Znao sam daje neka vrsta tajnika i da se bavi Burkeovim papirima, ali nisam znao da se bavi njegovim orujem. On je vrsta tihog osjetljivog malog vraga koji moe biti dobar u bilo emu; vrsta ovjeka kojega poznajete godinama, a onda ustanovite da je prvak u ahu." Poeo je hodati u smjeru nestajueg tajnika i uskoro su ugledali preostale goste kune zabave, koji su na livadi razgovarali i smijali se. Mogli su vidjeti visoku figuru i nehajnu grivu lovca na lavove kako dominira u maloj skupini. "Usput", primijetio je Fisher, "kada smo priali o Burkeu i Halkettu, rekao sam kako ovjek ne moe ba dobro pisati pukom. Sada i nisam tako siguran. Jeste li ikada uli za umjetnika koji je tako vjet da moe crtati pukom? Ovdje se krije izvrstan momak." Sir Howard je sa silnom ljubaznou pozdravio Fishera i njegova prijatelja novinara. Kasnije gaje predstavio majoru Burkeu, gospodinu Halkettu i (uzgred) domainu, gospodinu Jenkinsu, obinom malom ovjeku u upadljivom tvidu, prema kojem su se svi odnosili s puno panje, kao daje beba. Nezaustavljivi ministar financija jo uvijek je priao o pticama koje je skinuo, pticama koje su Burke i Halkett skinuli, te pticama koje je Jenkins, njihov domain, promaio. Izgledalo je to kao drueljubiva monomanija. "Vi i vaa velika igra", agresivno je ispalio prema Burkeu. "Zato bi netko gaao velike mete? Vi biste morali biti strijelac na male mete." "Tako je", umetnuo je Horne Fisher. "Kada bi iz onoga grmlja izletio nilski konj ili kada bi na imanju bili letei slonovi, tada..."

"ak bi i Jink pogodio takve vrste ptica", povikao je Sir Howard oduevljeno lupajui svog domaina po leima, "ak bi i on pogodio stog sijena ili nilskog konja." "Sluajte me samo malo", rekao je Fisher. "Hou da krenete sa mnom i pucate u neto drugo. Ne u nilskog konja. U drugu vrstu udne ivotinje koju sam naao na imanju. To je ivotinja s tri noge i jednim okom i ima na sebi sve dugine boje." "Kog vraga to priate?", pitao je Burke. "Doite i vidjet ete", odgovorio je veselo Fisher. Takvi ljudi rijetko odbacuju neto to nema smisla, jer uvijek trae neto novo. Ponovno su se poteno naoruali u oruarnici i krenuli za skutama svog vodia. Sir Howard je jedini zastao, u nekoj vrsti ekstaze, kako bi pokazao slavni kiasti ljetnikovac na kojem je ukrasni pijetao jo uvijek bio nakrivljen. Suton se brzo pretvarao u mrak dok su prolazili pokraj jablana i udaljenog zelenila prihvaajui novu besciljnu igru gaanja stare mete. S livade je nestao i zadnji traak svjetla, a jablani su na sutonu izgledali kao velika pera na ljubiastom odru, pokraj kojeg je procesija ljudi konano zaokrenula i dola ispred mete. Sir Howard je ponovno opalio svog domaina po ramenu, razigrano ga gurajui naprijed da puca prvi. Rame i ruka koje je dotaknuo izgledali su neprirodno ukoeni. Gospodin Jenkins je svoju puku drao neobinije nego su to njegovi satiriki raspoloeni prijatelji ikada vidjeli ili oekivali. Odjednom je, uinilo se kao niotkuda, doao stravian vrisak. Bio je tako neprirodan i tako neprilagoen vremenu i prostoru da ga je moglo ispustiti nekakvo neljudsko bie koje je letjelo na krilima iznad njih ili je prislukivalo u mranoj umi nasuprot. No, Fisher je znao da su vrisak zapoele i zavrile poblijedjele usnice Jeffersona Jenkinsa iz Montreala, ali daje netko u tom trenutku uhvatio pogledom lice Jeffersona Jenkinsa, prigovorio bi tek njegovoj obinosti. Sljedeeg trenutka bujica grlenih, ali duhovitih kletvi nadola je iz Burkea, ali

i iz dvojice mukaraca pokraj njega, kada su vidjeli to je ispred njih. Meta je stajala u potamnjeloj travi kao mrani patuljak koji im se cerio, a cerila se doslovno. Imala je dva oka poput zvijezda, a sline pepeljaste toke svjetla isticale su dvije podignute i otvorene nosnice i dva kraja irokih i zatvorenih usta. Nekoliko bijelih toaka iznad svakog oka naznaivalo je guste obrve; jedna je od njih strila uvis gotovo vertikalno. Bila je to briljantna karikatura, napravljena jasnim linijama, a March je znao koga. Svijetlila je u tamnoj travi, umrljana morskim plamenom, kao daje morska neman dopuzala u vrt sumraka; ali imala je glavu mrtvog ovjeka. "To je samo svjetlea boja", rekao je Burke. "Stari Fisher se zafrkava s fosforescentnom bojom." "Izgleda daje to bilo namijenjeno starom Puggyju", primijetio je Sir Howard. "Prikazuje ga prilino tono." Na to su se nasmijali svi osim Jenkinsa. Kada su zavrili, napravio je zvuk kao ivotinja koja se prvi put pokuava nasmijati, a Horne Fisher mu se pribliio i rekao: "Gospodine Jenkins, moram s vama nasamo razgovarati." Pokraj malog rijenog korita u livadi, na padini ispod stijena, March je sluajno sreo svog novog prijatelja Fishera, a tek malo poslije, ruan i gotovo groteskan prizor, razjurio je drutvo iz vrta. "Bio je to moj nestaan trik", otkrio je Fisher sumorno, "staviti fosfor na metu; jedina ansa da ga prisilim da poskoi bila je da ga naglo prestraim. Kada je na meti, na kojoj je vjebao, vidio lice na koje je pucao i to osvijetljeno paklenim sjajem, poskoio je. Dovoljno za moju intelektualnu zadovoljtinu." "Bojim se da jo uvijek ne razumijem", rekao je March, "to je tono napravio i zato." "Trebali biste", odgovorio je Fisher uz svoj kiseli smijeak. "Vi ste mi prvi dali prijedlog. Da, vi; i to jako pametan. Rekli ste mi da ovjek ne bi uzeo sendvie ako

ide veerati u veliku seosku kuu. To je istina, a zakljuak je da, iako je iao tamo, nije namjeravao veerati. Ili, moda nije mogao tamo veerati. ini mi se daje vjerojatno oekivao da e posjeta biti neugodna ili neizvjesna i da nee biti gostoljubivi prema njemu. Onda sam se sjetio daje Turnbull u prolosti bio strah i trepet za neke mrane tipove i daje doao da bijednog od njih prepoznao i otkrio. Na poetku sve ukazuje na domaina - to jest, Jenkinsa. Moralno sam siguran da je Jenkins bio nepoeljan stranac kojega je Turnbull elio optuiti za jednu drugu pucaku aferu, jer vidite, gospodin strijelac je ve imao jedan pogodak." "Ali, rekli ste da bi trebao biti jako dobar strijelac", bunio se March. "Jenkins je jako dobar strijelac", ree Fisher. "Dobar strijelac koji se zna praviti daje lo strijelac. elite li da vam kaem to me je jo, osim vaeg opaanja, uputilo na Jenkinsa? Primjedbe mog roaka o njegovu loem pucanju. Skinuo je znaku sa eira i pogodio ukrasnog pijetla na ljetnikovcu. ovjek mora jako dobro pucati da bi prikazao tako loe pogotke. Mora biti precizan da bi pogodio ukras, a ne glavu, ili ak eir. Ako su pucnji bili stvarno nasumini, anse su tisuu naprema jedan da bi pogodili tako istaknute i slikovite objekte. Izabrani su zato to su istaknuti i slikoviti. Tako pria bolje krui. Ostavio je oteenog pijetla na kui kako bi pria stalno kruila. A onda se uljuljkao u ekanje, sa svojim zlim okom i zlom pukom, sigurno skriven iza legende o svojoj nesposobnosti. Ali, ima jo. Postoji ljetnikovac. Mislim, cijela ta stvar. Postoji sve o emu je Jenkins priao, kiaste svjetlucave boje i sve te vulgarnosti koje bi ga trebale prikazati kao skorojevia. Ali, injenica je, skorojevii to ne rade. Bog zna da ih je previe u drutvu i dobro ih poznajem. To bi bila zadnja stvar koju bi napravili. Obino znaju to moraju napraviti pa tako i rade; preputaju tijelo i duu u ruke dekoratera i umjetnika koji za njih sve

naprave. Jedva da postoji jo jedan milijuna koji ima moralne hrabrosti pozlatiti inicijale na stolici kao stoje ona u oruarnici. Pa uzmimo ime i inicijale. Imena kao Tompkins i Jenkins i Jink smijena su i nisu priprosta. Mislim, jesu priprosta, ali nisu obina. Ako vam se tako vie svia, uobiajena su, a nisu obina. To su samo imena izabrana da izgledaju obino, ali zapravo su neobina. Znate li puno ljudi koji se zovu Tompkins. Puno je rjee nego Talbot. Poprilino je slino sa smijenom odjeom skorojevia. Jenkins se oblai kao lutka. Ali, to je zato stoje namjeten lik. On je izmiljen lik. On je fabulozna ivotinja. On ne postoji. Jeste li ikada razmiljali kako je biti ovjek koji ne postoji? ovjek s izmiljenim karakterom kojega se mora pridravati i ne smije mu pridavati nikakve talente. Kako je biti nova vrsta licemjera koji skriva talente u novoj vrsti omotaa? Taj ovjek je izabrao svoje licemjerje jako pametno; to je stvarno neto novo. Prefrigani lopov odjeven kao gospodin i ugledan poslovni ovjek, filantrop i svetac; ali otrom provjerom ovaj mali smijeni nitkov pokazat e novu obrazinu. Jer obrazina mora biti veoma dosadna ovjeku koji stvarno mnogo toga moe. On je vjeti mali kozmopolitski deran koji svata moe, ne samo pucati, nego crtati i slikati i vjerojatno svirati violinu. Takvom se ovjeku skrivanje talenata moe initi korisnim; no nije ih mogao sakriti tamo gdje su nepotrebni. Ako zna crtati bez razmiljanja e crtati na bugaici. Mislim daje ta bitanga esto slikala lice starog Puggyja na bugaici. Vjerojatno je poeo na bugaici, a kasnije je nastavio tokicama, odnosno mecima. Bilo je to isto; naao je staru metu u naputenom dvoritu i nije mogao odoljeti maloj tajnoj pucnjavi, kao tajnom pijanevanju. Pomislili biste da su pucnji nasumini i raspreni, i bili su; ali to nije bilo sluajno. Ne postoje dvije sline udaljenosti, ali razliiti pogoci bili su tono tamo gdje ih je htio smjestiti. Za nita nije potrebna takva matematika preciznost kao za divlju karikaturu. I ja sam se malo bavio crtanjem i uvjeravam

vas da je teko staviti toku tamo gdje elite kada je olovka blizu papira. A pravo je udo napraviti to s pukom preko vrta. Ali, ovjek koji je sposoban za takva uda, uvijek e imati elju da ih ostvaruje, samo potajno." Nakon pauze March je razmiljajui primijetio: "Ali, nije ga mogao skinuti kao pticu s ovim malim pukama." "Ne, zato sam i iao u oruarnicu", odgovorio je Fisher. "Napravio je to s jednom od Burkeovih puaka, a Burke je mislio da poznaje njezin zvuk. Zato je izjurio bez eira i izgledao onako divlje. Vidio je samo kako brzo prolazi automobil, malo gaje pratio, ali onda je zakljuio daje pogrijeio." Jo jednom je uslijedila tiina tijekom koje je Fisher, nepomino sjedei na velikom kamenu, kao pri njihovu prvom susretu, promatrao sivi i srebrni potok kako prolazi ispod grmlja. Tada March naglo izusti: "Svakako sada zna istinu." "Nitko ne zna istinu osim vas i mene", odgovorio je Fisher znatno mekim glasom. "I mislim da se vi i ja nikada neemo svaati." "Kako to mislite?", March je zapitao drukijim naglaskom. "to ste uinili u vezi toga?" Horne Fisher je nastavio promatrati potok. Na kraju je rekao: "Policija je dokazala daje to bila prometna nesrea." "Ali vi znate da nije." "Rekao sam vam da znam previe", odgovorio je Fisher gledajui rijeku. "Znam to i znam jo puno toga, Znam kakva je atmosfera i kako stvari funkcioniraju. Znam da se ovaj ovjek uspio prikazati nepopravljivo obinim i smijenim. Znam da ne moemo progoniti starog vuka ili lukavu lisicu. Ako Hoggsu ili Halkettu kaem daje stari Jink ubojica, umrijet e od smijeha pred mojim oima. Ne elim rei da bi njihov smijeh bio potpuno nevin, ali, na neki nain, bio bi iskren. Oni ele starog Jinka i ne bi mogli bez njega. Ne elim rei da sam ja potpuno nevin. Volim Hoggsa; ne elim da nastrada, a nastradao bi kada

Jink ne bi mogao otkupiti njegovu ast. Na zadnjim izborima bili su paklenski blizu granice. Ali jedina je prava primjedba daje to, u stvari, nemogue. Nitko to ne bi povjerovao: to nije u slici. Svinuti pijetao uvijek bi to pretvorio u alu." "Zar ne mislite daje to grozno?", tiho je pitao March. "Mislim puno toga", odgovorio je drugi. "Ako se ljudima ikada dogodi da dinamitom poalju k vragu sve veze u drutvu, ne znam hoe li ljudska rasa biti jo gora. Ali, nemojte biti preotri prema meni, jer ipak znam neto o tome kakvo je drutvo. Zato provodim slobodno vrijeme sa stvarima kao to su smrdljive ribe." Uslijedila je pauza dok se nije smjestio uz potok; zatimje dodao: "Ve sam vam rekao da velike ribe bacam natrag."

NEUHVATLJIVI PRINC Ova pria poinje meu zamrenim priama oko imena koje je istovremeno suvremeno i legendarno. Ime je to Michaela O'Neilla, popularno zvanog Princ Michael, dijelom zato stoje tvrdio da potjee od drevne fenijske princeze, a dijelom zato to je vjerovao da ima plan kako da postane princ predsjednik Irske, kao to je to zadnji Napoleon postao u Francuskoj. Bio je, bez sumnje, gospodin estitog pedigrea i s mnogo nadarenosti, ali dvije su se njegove osobine isticale vie od ostalih. Imao je osobinu da se pojavi kada ga nitko nije trebao i talent za nestajanje kada bi ga trebali, osobito kada ga je traila policija. Moe se rei da su njegovi nestanci bili mnogo opasniji od njegovih pojavljivanja. U ovom potonjem rijetko je kada iao dalje od senzacije - lijepljenja buntovnih plakata, trganja slubenih plakata, dranja vatrenih govora ili mahanja zabranjenim zastavama. A kada se radi o onom prije, borio bi se za svoju slobodu zapanjujuom energijom, nakon ega su ljudi ponekad bili sretni to su

se izvukli s razbijenom glavama, a ne sa slomljenim vratovima. Njegovi poznati vjeti bjegovi bili su vie rezultat spretnosti nego nasilja. Jednog vedrog ljetnog jutra doao je seoskom cestom, sav pranjav, i stao pred seoskom kuom. Farmerovoj je keri elegantnom ravnodunou rekao da ga progoni lokalna policija. Djevojka, zvala se Bridget Royce, a bila je sjetan, ak sumoran tip ljepotice, pogledala ga je mrko, kao u sumnji i rekla: "Hoe li da te sakrijem?" On se na to samo nasmijao, lagano skoio preko kamenog zida i dugakim koracima krenuo prema farmi, dobacujui joj preko ramena: "Hvala, toliko sam vjet da se mogu sam sakriti." Nain na koji je postupio pokazao je njegovo tragino nepoznavanje enske prirode; na njegov sunani put pala je sjena prokletstva. Dok je nestajao u seljakoj kui, djevojka je ostala gledajui par trenutaka niz cestu, po kojoj su se pribliavala dva znojna policajaca, krei put prema vratima na kojima je stajala. Iako jo ljuta, utjela je, a petnaest minuta kasnije policajci su ve pretraili kuu, vrtnu kuhinju i kukuruzite iza kue. U napadu mrzovolje bila je spremna izdati bjegunca, ali jednako kao i policajci, nije imala pojma kamo je uope mogao nestati. Vrtna kuhinja bila je okruena veoma niskim zidom, a kukuruzite je lealo ukoso iza njega, kao etvrtasta zakrpa na velikom zelenom breuljku na kojem bi, iz daljine, izgledalo kao piknja. Sve je bilo na svom mjestu; jabuka je bila premalena i preslaba da bi se na nju netko mogao popeti i sakriti; jedina sua bilaje otvorena i oito prazna; nije bilo nikakvih zvukova, osim ljetnog zujanja muha i povremenog klepetanja krila ptica, prilino neobinog zbog straila koje ih je iznenadilo u polju; jako slabu sjenu inilo je nekoliko plavih linija to su padale s tankog drveta; svaki je detalj bio istaknut pod blistavim danjim svjetlom, kao pod mikroskopom. Djevojka je kasnije opisala scenu uz sav strastveni realizam njene nacije i bez obzira jesu li policajci imali oko za pitoreskno,

imali su oko za injenice sluaja, pa su bili prisiljeni odustati od potjere i povui se sa scene. Bridget Royce je ostala kao u transu, gledajui suncem osvijetljen vrt u kojem je ovjek upravo nestao poput vilenjaka. Jo uvijek je bila u zloslutnom raspoloenju, a udo je pobudilo u njezinu umu neprijateljstvo i strah, kao daje vilenjak neizbjeno bio zao vilenjak. Sunce iznad osvijetljenog vrta deprimiralo ju je vie od tame, ali je i dalje gledala u vrt. Onda je i sam svijet napola poludio; vrisnula je. Strailo se pomaknulo na suncu. Stajalo je okrenuto joj leima, s otrcanim starim crnim eirom i dronjcima od odjee, te se dugakim koracima zaputilo preko brda. Ona nije analizirala smioni trik kojim je ovjek iskoristio jedva zamjetljive efekte oitog i oekivanog; jo uvijek je bila ispod oblaka osobne zamrenosti i tek je primijetila da se strailo ak nije niti okrenulo da bi pogledalo farmu. No sudbina, tako neprijateljska u njegovoj neobinoj borbi za slobodu, doprinijela je da e njegova sljedea pustolovina, iako je bila uspjena u najveem dijelu, u onom manjem biti vrlo opasna. Meu mnogo slinih pustolovina povezanih s njim na takav nain, takoer se pria o ovoj, par dana kasnije, s jednom drugom djevojkom, Mary Cregan, koja ga je nala skrivenog na farmi gdje je radila; i ako je pria istinita, mora daje doivjela ok zbog neugodnog iskustva, jer dok je neto radila u dvoritu, ula je glas iz bunara i otkrila da se ekscentrik smjestio u kanti sputenoj u napola prazan bunar. U tom je sluaju, meutim, zamolio enu da ga podigne iz bunara. Ljudi priaju daje to saznala druga ena i daje njezina dua zakoraila uskom linijom izdaje. Takve prie kruile su o njemu tim krajem i bilo ih je jo mnogo - kao ona kada je drsko stajao u prekrasnoj zelenoj haljini na stepenicama velikog hotela, a policijska potjera je prola dugaak hodnik s apartmanima i na kraju kroz njegovu spavau sobu stigla na balkon iznad rijeke. Kada su gonitelji stupili na balkon, popustio je pa su

strmoglavce pali u nemirnu vodu, dok je Michael odbacio haljinu, skoio u vodu i otplivao. Kau da je paljivo podrezao potporne stupove tako da ne izdre nita toliko teko kao to je policija. Ali, opet je imao puno sree, uvjetno reeno nesree, jer se jedan od ljudi utopio, ostavljajui za sobom obiteljski posjed, stoje ostavilo malu mrlju na njegovoj popularnosti. Te se prie mogu sada ispriati s ponekim detaljima, ne zato to su udesnije od nekih drugih njegovih pustolovina, nego zato to ih kod seljaka, zbog odanosti, nije prekrila tiina. Same su pronale put do slubenih izvjetaja i upravo su tri glavna slubenika zemlje itala i raspravljala o njima kada zapoinje znatan dio ove prie. No je daleko odmakla i u kolibi, koja je sluila kao privremena policijska stanica na obali, vidjela su se svjetla. Na jednoj su strani bile zadnje kue ratrkanog sela, a na drugoj nita osim livada koje su se protezale sve do mora, inei liniju koja nije bila iskidana niim osim usamljenim tornjem iz prethistorijskog doba, kakvih jo ima u Irskoj, a stajao je vitak kao stup i zailjen kao piramida. Za drvenim stolom ispred prozora, koji je gledao na krajolik, sjedila su dva ovjeka u civilnim odijelima, ali vojnikog dranja; u stvari bila su to dva efa detektivske slube tog okruga. Stariji od njih dvojice, po godinama i inu, bio je krupan ovjek s kratkom bijelom bradom i bijelim namrtenim obrvama koje su vie odavale brigu nego strogost. Zvao se Morton i bio je iz Liverpoola, ovjek uvuen u irske razmirice i svoj je posao meu njima obavljao mrzovoljno, ali ne i bezosjeajno. Svom je kompanjonu, Nolanu, visokom tamnom ovjeku mrtvakog konjskog irskog lica, rekao par reenica, nakon ega se neega sjetio i dotaknuo zvono koje je zazvonilo u drugoj sobi. Podreeni, kojega je pozvao, odmah se pojavio s hrpom papira u rukama. "Sjednite Wilson", rekao je. "To su, pretpostavljam, naredbe".

"Da", odgovorio je trei policajac. "Mislim da imam sve to je potrebno pa sam ljude poslao van." "Je li Mary Cregan svjedoila?", pitao je Morton smrknut vie nego obino. "Ne, ali njezin gospodar je svjedoio", odgovorio je ovjek po imenu Wilson, koji je imao ravnu crvenu kosu i obino, prilino bistro blijedo lice, ali ne bez britkosti. "Mislim da se mota oko djevojke i da se bori protiv rivala. Uvijek postoji neki takav razlog kada kaemo istinu o neemu. Kladim se da je druga djevojka sve tono rekla." "Nadajmo se da e to biti korisno", zapazio je nekako beznadno Nolan buljei u mrak. "Sve je dobro", ree Morton, "to nam daje informacije o njemu." "Znamo li ita o njemu?", zapitao je melankolini Irac. "Znamo jednu stvar", ree Wilson, "jednu koju do sada nitko nije znao. Znamo gdje je." "Jeste li sigurni?", zapitao je Morton otro ga promatrajui. "Siguran sam", odgovorio je suradnik. "Ovog trenutka je u onom tornju tamo pokraj obale. Ako priete blie vidjet ete svijeu koja gori u prozoru." Dok je govorio na cesti se zaula truba, malo kasnije i buka motora automobila koji se ubrzo zaustavio pred vratima. Morton je skoio na noge. "Hvala Bogu daje to automobil iz Dublina", rekao je. "Ne mogu nita bez posebnih ovlasti, niti ako sjedi na vrhu tornja i plazi nam jezik. ef moe uiniti ono to misli daje najbolje." Pourio je do ulaza i uskoro se pozdravljao s velikim zgodnim ovjekom u krznenom kaputu, koji je u malu otrcanu stanicu donio neopisivi sjaj velegrada i luksuz velikog svijeta. Bio je to Sir Walter Carey, slubenik visokog ranga iz Dublin Castlea, kojeg nita manje od sluaja Princa Michaela ne bi nagnalo na putovanje u gluho doba noi.

Ali, sluaj Princa Michaela bio je zakompliciran ne samo zakonima, nego i bezakonjem. U zadnjem je sluaju pobjegao zbog forenzikih nesporazuma, a ne kao inae, zaslugom vlastite spretnosti; i sada se postavljalo pitanje moe li se podvesti pod zakon ili ne. Moda je trebalo malo razvui neke stvari, a ovjek kao stoje Sir Walter vjerojatno ih je mogao razvui koliko je htio. Je li to i namjeravao, to je pitanje koje tek treba razmotriti. Usprkos gotovo napadnom luksuzu krznenog kaputa, uskoro je postalo oito da Sir Walterova velika lavlja glava ne slui samo za ukras, jer cijelu je stvar trezveno i mudro prouio. Oko obinog stola nalazilo se pet stolica, jer koga bi Sir Walter doveo sa sobom nego mladog roaka i tajnika, Hornea Fishera. Sir Walter je sluao s posebnom panjom, a njegov tajnik s uglaenom dosadom, dijelove epizode o tome kako su policajci progonili leteeg odmetnika od stuba hotela do usamljenog tornja pokraj mora. Tamo je barem bio uhvaen izmeu livada i stijena; izvia, kojega je Wilson poslao, izvijestio ih je kako pie pod svjetlom svijee i moda sastavlja jo jedan od svojih grdnih proglasa. U stvari, oekivalo se od njega da izabere to mjesto okrenuto prema zaljevu. Imao je neko daleko pravo na njega, kao na obiteljski zamak; oni koji su ga poznavali smatrali su da je sposoban oponaati primitivne irske poglavice koji su se borili protiv mora. "Kada sam dolazio vidio sam neke udne ljude kako odlaze", ree Sir Walter Carey. "Mislim da su to vai svjedoci. Ali, zato su svratili u ovo doba noi?" Morton se kiselo nasmijao. "Doli su po noi jer bi bili mrtvi da su doli po danu. Oni su kriminalci koji su poinili zloin, koji je ovdje strasniji od pljake ili ubojstva." "Na koji zloin mislite?", pitao je radoznalo drugi. "Potpomau zakon", ree Morton. Uslijedila je tiina i Sir Walter je svojim paljivim okom pregledao papire pred sobom. Zatim je progovorio:

"Tono, ali pogledajte, ako su lokalni osjeaji tako jaki, kao to jesu, mnogo toga treba uzeti u obzir. Vjerujem da e mi novi zakon omoguiti da ga objesim, ako mislim daje tako najbolje. Ali, da lije tako najbolje? Ozbiljniji ustanak ne bi nam donio nita dobrog u Parlamentu, a Vlada ima neprijatelje u Engleskoj, kao i u Irskoj. Nee biti dobro ako napravim neto to izgleda grubo, pa da onda izbije revolucija." "Ne mora biti tako", ree brzo drugi ovjek po imenu Wilson. "Nee biti niti malo revolucije ako ga uhapsite sada, niti ako ga ostavite slobodnog tri dana due. Jer, nema toga to dananja policija ne moe napraviti." "Gospodin Wilson je Londonac", ree irski detektiv smijui se. "Da, ja sam tipini Londonac, u redu", odgovorio je Wilson, "i mislim da sam zbog toga bolji. Pogotovo u ovom poslu, dovoljno neobinom." Sir Waltera je lagano zabavljala tvrdoglavost treeg policajca, a moda ga je jo vie zabavljao naglasak kojim je govorio, jer ga je smatrao nepotrebnim hvastanjem porijeklom. "Hoete li rei", pitao je, "da znate vie o ovdanjim problemima zato to ste iz Londona?" "Zvui smijeno, znam, ali ja vjerujem daje tako", odgovorio je Wilson. "Vjerujem da za ove probleme trebaju nove metode. Ali, najvie vjerujem da trebaju 'svjee oko'." Stariji su se policajci smijali, a crvenokosi je ovjek nastavio uz malu promjenu raspoloenja: "Dobro, pogledajmo injenice. Vidite kako je ovjek svaki put pobjegao i shvatit ete to hou rei. Zastoje mogao stajati na mjestu straila, skriven samo pod starim eirom? Zato to je seoski policajac znao da tamo stoji strailo, jer je to oekivano i nije na njega obraao panju. Ja nikada ne oekujem strailo. Nikada ga nisam vidio na ulici, a kada ga vidim u polju dobro ga pogledam. Meni je to novo i vrijedno panje. Jednako onome kada se sakrio u bunar. Znate da ete na takvom mjestu nai bunar i

pogledate ga, ali ga ne primijetite. Ja ga ne traim, ali zato ga primijetim." "Stvarno dobra ideja", ree Sir Walter smijui se, "ali to s balkonom? Balkoni su u Londonu esta pojava." "Ali ne i rijeke koje teku ispod njih, kao u Veneciji", odgovorio je Wilson. "To je ve nova ideja", ponovio je Sir Walter s nekom vrstom potovanja. Imao je u sebi svu ljubav bogatih klasa prema novim idejama. Ali imao je i kritikog dara koji gaje nagnao na miljenje, nakon razmatranja, daje to prava ideja. Kada je Sir Walter skoio na noge, zora je prozorska okna ve pretvorila iz crnih u sive. Ostali su takoer ustali, smatrajui to signalom za hapenje. Ali, njihov je voa zastao na trenutak razmiljajui, kao daje svjestan daje dolo doba rastanka. Odjednom je tiinu rasparao dugaak bolan krik s tamnih livada. Tiina koja je uslijedila izgledala je jezivije nego sam krik i potrajala je dok Nolan nije jedva rekao: "To je irski duh koji navjeuje smrt. Netko je oznaen za grob." Njegovo dugako iroko lice bilo je blijedo kao mjesec i bilo se lako prisjetiti daje on jedini Irac u sobi. "Poznat mije taj duh", ree veselo Wilson, "makar mislite da ne znam te stvari. Prije sat vremena priao sam s tim duhom i poslao sam je na toranj i rekao joj da se ovako oglasi, ako zapazi naeg prijatelja koji pie proglas." "Mislite na onu djevojku Bridget Royce?", pitao je Morton spajajui svoje sijede obrve. "Zar nam je naklonjena u tolikoj mjeri?" "Da", odgovorio je Wilson. "Znam jako malo o tim lokalnim obiajima o kojima mi priate, ali drim daje ljuta ena u svim zemljama ista." Nolan je ipak izgledao mrzovoljno i izvan sebe. "To je gadan krik i sve skupa gadan posao", rekao je. "Ako je to stvarno kraj Princa Michaela moda je kraj i jo neemu.

Dok je duh u njemu moe pobjei poput mrtvog ovjeka i zagaziti u more i daje od krvi." "Je li to stvarno razlog vaim pobonim uzbunama?", pitao je Wilson uz mali podsmijeh. Irevo blijedo lice potamnilo je novom vrstom strasti. "Bio sam okruen s toliko ubojica u Countv Clareu s koliko ste se ih vi ikada sukobili na raskru u Claphamu, gospodine London-eru", ree on. "Tiina, molim vas", ree Morton prijekorno. "Wilson, nemate pravo sumnjati u postupke nadreenog. Nadam se da ete pokazati da ste hrabar i vjerodostojan, kao stoje i on uvijek bio." Blijedo lice crvenokosog ovjeka izgledalo je za nijansu bljee, ali bio je tih i pribran; Sir Walter je priao Nolanu s istaknutom ljuba-znou i rekao mu: "Hoemo li sada izai i obaviti to?" Zora je svanula i napravila veliku bijelu pukotinu izmeu ogromnog sivog oblaka i prostranih sivih livada, meu kojima je, na dnevnom svjetlu i pokraj mora, stajao toranj. Neto je u njegovu obinom i primitivnom obliku nejasno govorilo o zori prvih dana zemlje, o nekom prethistorijskom vremenu kada su jedva postojale boje, kada je postojao samo bijeli dan izmeu oblaka i gline: Na ovim tamnim bojama vidio se samo jedan zlatni prorez plamiak svijee u prozoru usamljenog tornja, koja je gorjela na ranojutarnjem dnevnom svjetlu. Kada se grupa detektiva, praena kordonom policije, rairila u obliku polumjeseca, kako bi onemoguila bilo kakav bijeg, svjetlo na tornju na trenutak je bljesnulo, kao da gaje netko na trenutak pomaknuo, i onda se ugasilo. Znali su daje ovjek unutra shvatio daje vani dan i daje zato ugasio svijeu. "Postoje i drugi prozori, zar ne?", pitao je Morton. "I vrata, naravno, negdje iza ugla? Samo to okrugli toranj nema uglova."

"Jo jedan mali prijedlog", tiho je rekao Wilson. "Ovaj neobian toranj prva je stvar koju sam zapazio kada sam doao u ove krajeve; mogu vam ispriati puno toga o njemu - ili o njegovoj vanjtini. Postoje etiri prozora, sve zajedno; jedan je malo dalje od ovoga, ali ga ne vidimo. Dva su u prizemlju, a ima i trei na drugoj strani i ine nekakav trokut. Ali etvrti je odmah iznad treeg i pretpostavljam daje na gornjem katu." "To je samo vrsta tavana i do tog se prozora moe samo po ljest-vama", ree Nolan. "Igrao sam se tamo kada sam bio dijete. Nije vie od prazne koljke." Lice mu je postajalo tunije, moda je razmiljao o tragediji svoje zemlje i ulozi koju on ima u tome. "ovjek sigurno ima stol i stolicu", ree Wilson, "i vjerojatno ih je uzeo iz neke kolibe. Ako mogu neto predloiti, gospodine, mislim da bismo mogli doi do svih pet ulaza odjednom. Jedan od nas bi trebao ii na vrata, a ostali na prozore; Macbride ima ljestve za gornji prozor." Gospodin Horne Fisher se tromo okrenuo svom cijenjenom roaku i po prvi put progovorio: "Postao sam poklonik londonske kole psihologije", ree on jedva ujnim glasom. Drugi su na razliite naine osjeali isti utjecaj, jer grupa se poela razilaziti na dogovoreni nain. Morton je krenuo prema prozoru ispred njih, gdje je skriveni bjegunac upravo ugasio svijeu; Nolan je krenuo malo zapadnije, prema sljedeem prozoru; dok je Wilson, za kojim je iao Macbride s ljestvama, otiao okolo do dva prozora odostraga. Sam Sir Walter Carey, praen tajnikom, poeo je prilaziti jedinim vratima, kako bi pokuao ui na pristojniji nain. "Svakako e biti naoruan", usput je izustio Sir Walter. "Kako se pripovijeda", odgovorio je Horne Fisher, "moe napraviti vie toga sa svijenjakom nego veina ljudi s pitoljem. Ali, sigurno ima i pitolj."

Dok je govorio odgovor je stigao u obliku jezika munje. Morton je upravo stigao ispred najblieg prozora, a njegova iroka ramena zablokirala su otvor. Odjednom se prozor iznutra osvijetlio crvenom vatrom, nakon ega je uslijedila glasna jeka. Kockasta ramena su se nekako izobliila i veliki je ovjek pao u visoku bujnu travu u podnoju tornja. Daak dima odletio je s prozora poput oblaka. Dva su ovjeka dotrala do tog mjesta i podigla ga, ali bio je mrtav. Sir Walter se uspravio i uzviknuo neto to je nestalo u novoj buci pucnjave; vjerojatno je s druge strane policija osveivala svog prijatelja. Fisher je ve trao do drugog prozora, ali je tamo, nakon novog uzvika iznenaenja, uslijedila ista stvar. Nolan, irski policajac, takoer je pao svom duinom u travu, crven od krvi. Bio je jo iv kada su stigli do njega, ali smrt mu je ve bila na licu i samo je jednom gestom uspio rei daje gotovo; jedva govorei, s herojskim naporom, pokazao je gdje njegovi suborci opsjedaju stranji dio tornja. Omamljeni ovim brzim i jednakim okovima, dva su ovjeka rastreseno prihvatila gestu i, probivi se do stranjeg prozora, naila su na jednako jezivu scenu, samo ne toliko traginu. Druga dva policajca nisu bila mrtva niti smrtno ranjena, no Macbride je leao sa slomljenom nogom i ljestvama na sebi i oito je pao s gornjeg prozora; Wilson je leao licem prema dolje, jo uvijek zbunjen, s crvenom glavom meu sivim i srebrnim bojama morskog raslinja. Kod njega je nepokretnost bila trenutana, jer poeo se micati i dizati, dok su drugi dolazili oko tornja. "Boe moj! Ovo je kao eksplozija!", uzviknuo je Sir Walter i to je stvarno bila jedina rije za ovu nezemaljsku energiju, kojom je jedan ovjek istovremeno posijao smrt i unitenje na tri strane malog trokuta. Wilson je ve skoio na noge i nevjerojatnom energijom ponovno potrao prema prozoru s revolverom u ruci. Ispalio je dva metka u otvor i onda nestao u vlastitom dimu; topot njegovih nogu i zvuk stolice koja je pala,

govorili su im daje neustraivi Londonac uspio uskoiti u sobu. Onda je uslijedila napeta tiina; Sir Walter je priao prozoru kroz sve rjei dim i pogledao u uplju unutranjost starog tornja. Osim Wilsona, koji se osvrtao, nije bilo nikoga. Unutranjost tornja bila je obina prazna soba u kojoj nije bilo nieg, osim stolice i stola na kojem su bila pera, tinta i papir, te svijenjak. Na polovici visokog zida, odmah ispod gornjeg prozora, nalazila se drvena platforma, kao galerija koja je sliila na veliku policu. Do nje se moglo samo po ljestvama, a izgledala je prazno izmeu praznih zidova. Wilson je zavrio s pregledavanjem mjesta i onda priao stolu i pregledao stvari na njemu. Zatim je tiho pokazao prstom na otvorenu stranicu velike biljenice. Pisac je iznenada prestao pisati, ak usred rijei. "Rekao sam da je bilo kao eksplozija", ree Sir Walter Carey. "Izgleda da je ovjek sam iznenada eksplodirao. Ali, nekako se raznio, a da nije otetio toranj. Puknuo je vie kao mjehur, a ne kao bomba." "Otetio je on vrednije stvari od tornja", ree smrknuto Wilson. Uslijedila je duga tiina, a onda je Sir Walter ozbiljno rekao: "Pa, gospodine Wilson, ja nisam detektiv i ti nesretni dogaaji stavljaju vas na elo tog posla. Svima nam je ao zbog ovoga, ali hou rei da imam duboko povjerenje u vas da ete obaviti posao. to mislite da bismo sada trebali napraviti?" Wilson kao da se naglo trgnuo iz depresije i primio je te rijei uz toplinu koju do sada jo nikome nije pokazao. Pozvao je par policajaca kako bi mu pomogli pregledati unutranjost, a ostali su zapoeli potragu vani. "Mislim", rekao je, "da prvo moramo provjeriti unutranjost ovog mjesta, jer malo je vjerojatno daje izaao. Jadni Nolan bi se pozvao na svoju prikazu i rekao kako je to natprirodno i mogue. Ali, meni bestjelesni duhovi nisu ba korisni kada imam posla s injenicama. A

injenice ispred mene su prazan toranj s ljestvama, stolica i stol." "Spiritisti", ree sa smijekom Sir Walter, "bi rekli da duhovi znaju iskoristiti stol." "Mogli bi ako bi na stolu bili u boci", dodao je Wilson sa smijekom na poblijedjelim usnama. "Ovdanji ljudi, kada se natope irskim viskijem, moda mogu povjerovati u takve stvari. Mislim da je ovoj zemlji potrebno malo obrazovanja." Teki kapci Hornea Fishera zatreperili su u pokuaju da se podignu; kao daje lijeno protestirao protiv istraiteljeva prezirnog tona. "Irci previe vjeruju u duhove da bi vjerovali u spiritizam", promrmljao je. "I previe znaju o tome. Ako elite jednostavno djeje vjerovanje u duhove onda to moete dobiti i u svom Londonu." "Ne elim to nigdje", ree Wilson kratko. "Hou rei da imamo posla s mnogo jednostavnijim stvarima od vaih jednostavnih vjerovanja: sa stolicom, stolom i ljestvama. Evo to najprije elim rei o tome. Sve troje napravljeno je prilino grubo od obinog drveta. Ali su stolica i stol prilino novi i jednako isti. Ljestve su pokrivene prainom i na vrhu ima pauine. To znai daje stolicu i stol nedavno posudio iz neke kolibe, kao to samo pretpostavili, ali ljestve su ve due vrijeme u ovoj prljavoj staroj kanti. Moda su dio originalnog namjetaja; batina ove velianstvene palae irskih kraljeva." Fisher gaje ponovno pogledao ispod kapaka, ali bio je previe pospan da bi govorio i Wilson je nastavio: "Sada je sasvim jasno da se ovdje upravo dogodilo neto udno. anse su deset naprema jedan, ini mi se, daje to specijalno povezano s ovim mjestom. Moda je doao ovamo zato to je to mogao samo tu izvesti; inae nije ba gostoljubivo mjesto. ovjek je znao za ovo staro mjesto; kau daje pripadalo njegovoj obitelji, tako da sve upuuje na neto u konstrukciji samog tornja."

"Vae razmiljanje ini mi se izvrsnim", ree Sir Walter koji je paljivo sluao. "Ali to bi to moglo biti?" "Sad vidite to mislim u vezi ljestava", nastavio je detektiv, "to je jedini stari komad namjetaja i prva stvar koju je moje tipino londonsko oko zapazilo. Ali ima jo neto. Onaj prostor gore izgleda kao prostorija za drva, bez drva. Koliko mogu vidjeti, prazan je kao i sve drugo i ne vidim korist u tome to bi ljestve vodile gore. Ali, kako nita neobino ne mogu pronai dolje moda bi nam se isplatilo pogledati gore." Brzo je ustao sa stola na kojem je sjedio (jedina je stolica bila ponuena Sir Walteru) i potrao uz ljestve na platformu iznad njih. Uskoro su ostali krenuli za njim, a gospodin Fisher je uz znatnu ravnodunost iao zadnji. Na platformi ih je doekalo razoaranje. Wilson je zabadao nos u svaki oak kao terijer i pregledavao krov kao muha, ali pola sata kasnije morali su priznati da nemaju nikakav trag. Sir Walterov privatni tajnik izgledao je vie zabrinut zbog sna koji gaje lovio i, kako se zadnji popeo uz ljestve, sada nije imao energije za silazak. "Idemo, Fisher", zvao je Sir Walter odozdo, dok su drugi ve bili dolje. "Moramo razmotriti da li da rastavimo cijelo mjesto u komadie pa da vidimo od ega je napravljeno." "Dolazim za trenutak", rekao je glas s platforme iznad, glas koji je nalikovao na razgovijetno zijevanje. "to ekate?", nestrpljivo je zapitao Sir Walter. "Vidite li neto?" "Pa, na neki nain, da", odgovorio je glas. "Zapravo, vidim to u krupnom planu." "to?", zapitao je ustro Wilson sjedei na stolu i nemirno kucajui petama. "Pa... ovjeka", ree Horne Fisher. Wilson je skoio sa stola kao da ga je netko udario. "Kako to mislite?", povikao je. "Kako moete vidjeti ovjeka?"

"Vidim ga kroz prozor", smireno je odgovorio tajnik. "Vidim ga kako dolazi preko livade. Ide krivudavom stazom po brisanom prostoru prema tornju. Vjerojatno nas misli posjetiti. S obzirom na to tko bi to mogao biti, moda bi bilo pristojnije da ga svi priekamo na vratima." Tajnik se oputeno spustio niz ljestve. "Tko bi to mogao biti!", zaueno je ponovio Sir Walter. "Pa, mislim daje to ovjek kojeg zovete Princ Michael", ivahno ree gospodin Fisher. "Zapravo sam siguran da je to on. Vidio sam ga na policijskim portretima." Uslijedila je mrtva tiina, a Sir Walterov inae miran mozak radio je kao vjetrenjaa. "Ali, k vragu sve!", napokon ree. "ak i ako pretpostavimo da ga je njegova vlastita eksplozija mogla odbaciti tisuu metara, bez daje odletio kroz koji od prozora i daje ostao toliko iv da bi etao, zato bi, dovraga, onda hodao u ovom smjeru? Ubojica obino ne posjeuje mjesto zloina tako brzo." "On jo ne zna daje ovo mjesto njegova zloina", odgovorio je Horne Fisher. "Kako to mislite? Pripisujete mu neki rijetki nedostatak razuma." "Pa, istina je da ovo nije mjesto njegova zloina", rekao je Fisher otiavi pogledati kroz prozor. Opet je uslijedila tiina, a onda Sir Walter tiho ree: "Kakvu ideju zaista imate u glavi, Fisher? Jeste li razvili novu teoriju kako je ovaj momak pobjegao iz naeg obrua?" "Nikada niti nije pobjegao", odgovorio je bez okretanja ovjek na prozoru. "Nikada nije pobjegao iz obrua jer niti nije bio u njemu. Uope nije bio u ovom tornju, barem ne kada smo ga mi okruivali." Okrenuo se i naslonio na prozor, ali usprkos njegovu hladnokrvnom ponaanju, zapazili su daje lice u sjeni pomalo blijedo.

"Poeo sam nagaati neto jo dok smo bili udaljeni do tornja", rekao je. "Jeste li zapazili bljesak ili svjetlucanje prije nego se svijea ugasila? Bio sam gotovo siguran da su to zadnji trzaji plamena svijee koja je dogorjela. Onda sam uao u prostoriju i vidio upravo to." Pokazao je na stol, a Sir Walter je zaustavio dah s nekom vrstom proklinjanja vlastitog sljepila. Svijea u svijenjaku oigledno je dogorjela i mentalno ga ostavila u potpunom mraku. "Onda je ovo neka vrsta matematikog pitanja", nastavio je Fisher, naslanjajui se na svoj oputen nain i gledajui u gole zidove kao da crta nevidljive grafikone. "Nije tako lako da ovjek iz treeg kuta, u istom trenutku, drugoj dvojici bude okrenut licem, osobito ako se temelje na istokranom trokutu. ao mije ako vam ovo zvui kao lekcija iz geometrije, ali..." "Bojim se da za to nemamo vremena", hladno ree Wilson. "Ako se taj ovjek vraa, moram odmah izdati naredbe." "Mislim da u ipak nastaviti", dodao je Fisher gledajui u krov drskom mirnoom. "Moram vas zamoliti, gospodine Fisher, da mi dozvolite voditi istragu na moj nain", ree odluno Wilson. "Sada ja zapovijedam." "Da", tiho je zapazio Horne Fisher, ali uz naglasak od kojega je sluatelja prola jeza. "Da. Ali, zato?" Sir Walter je buljio jer nikada prije nije svog mladog bezvoljnog prijatelja vidio takvog. Fisher je gledao Wilsona irom otvorenih oiju, koje su sada isijavale s izmijenjenom opnom, kao oi orla. "Zato ste vi sada taj koji zapovijeda?", pitao je. "Zato moete voditi istragu na svoj nain? Kako je dolo do toga, pitam se, da nema starijih policajaca da vam se umijeaju u posao?" Nitko nije rekao niti rijei i nitko ne zna koliko bi potrajalo dok netko ne bi progovorio da se vani nije zaula buka. Bio je to teak i prazan zvuk udarca na vrata tornja,

a njihovim uzdrmanim duhovima izgledao je kao udarac ekia sudbine. Drvena vrata tornja pomaknula su se na zaralim arkama, pod rukom koja ih je gurnula; Princ Michael je uao u prostoriju. Nitko nije ni najmanje sumnjao da je to on. Njegova lagana odjea kienog kroja, iako izlizana od njegovih pustolovina, bila je uredna; imao je iljastu bradu, carsku, moda kao Louis Napoleon; no bio je puno vii i graciozniji ovjek od svog uzora. Prije nego je itko progovorio on ih je na trenutak uutkao blagom, ali lijepom gestom gostoprimstva. "Gospodo", rekao je, "ovo je sada siromano mjesto, ali od srca ste dobrodoli." Wilson se prvi pribrao i krenuo prema doljaku. "Michael O'Neill, hapsim vas u ime kralja, zbog ubojstva Francisa Mortona i Jamesa Nolana. Moja je dunost upozoriti vas..." "Ne, ne gospodine Wilson", povikao je odjednom Fisher. "Ne smijete izvriti i tree ubojstvo." Sir Walter Carey je ustao sa stolice, koja se iza njega sruila uz tresak. "to znai sve ovo?", povikao je na svoj autoritativan nain. "To znai", ree Fisher, "daje ovaj ovjek, Hooker Wilson, im je gurnuo glavu kroz ovaj prozor, ubio svoje kolege koji su gurnuli glave kroz druga dva prozora, pucajui preko prazne sobe. Eto to to znai. Ako elite biti sigurni, prebrojite koliko puta pretpostavljate daje pucao i onda prebrojite koliko je metaka ostalo u njegovu revolveru." Wilson, koji je jo sjedio na stolu, naglo je krenuo rukom prema oruju koje je lealo pokraj njega. Ali, sljedei je pokret bio neto to nisu oekivali. Princ, koji je stajao na vratima, odjednom se iz statue pretvorio u akrobatu i izbio revolver iz detektivove ruke. "Psu jedan!", povikao je. "Da, ti si olienje engleske istine, kao to sam ja irske tragedije - ti koji si me doao ubiti, proliti krv svoje brae. Ako su pali tu na livadi, to se

zove ubojstvo i tvoj bi grijeh jo mogao biti oproten. Ali ja, koji sam nevin, trebao sam biti pogubljen uz ceremoniju. Bilo bi dugakih govora i strpljivih sudaca koji bi sluali moje izjave o nevinosti, uzeli bi u obzir moj oaj i zatim ga odbacili. Da, to se zove atentat. Ali ubijanje ne mora biti ubojstvo; u ovom je malenom pitolju ostao jo jedan metak i ja znam gdje mora zavriti." Wilson se brzo okrenuo na stolu, ali dok se okretao ve je bio u agoniji. Michael gaje pogodio u tijelo dok je sjedio, tako da se otkotrljao sa stola kao klada. Policajci su potrali da ga podignu; Sir Walter je stajao bez rijei, a onda je, umorno i na udan nain, Horne Fisher progovorio: "Stvarno ste posebna vrsta irske tragedije", rekao je. "Bili ste potpuno u pravu, a sada ste se stvarno u krivu." Prinevo lice na trenutak je bilo kao mramor, a onda se u njegovim oima pojavilo svjetlo koje nije pokazivalo oaj. Odjednom se nasmijao i bacio na zemlju pitolj koji se jo dimio. "Stvarno sam u krivu", rekao je. "Poinio sam zloin koji na mene i moju djecu moe navui prokletstvo." Horne Fisher nije bio zadovoljan ovim iznenadnim pokajanjem; gledao je u ovjeka i tihim glasom rekao: "Na koji zloin mislite?" "Pomogao sam engleskom pravosuu", odgovorio je Princ Michael. "Osvetio sam vae kraljevske policajce. Obavio sam posao njegova egzekutora. Zato stvarno zasluujem da me objese." Okrenuo se policajcima s gestom kojom se nije toliko predavao koliko je nareivao da ga uhapse. Bila je to pria koju je Horne Fisher, poslije mnogo godina, ispriao novinaru Haroldu Marchu u malenom, ali luksuznom restoranu blizu Piccadillvja. Pozvao je Marcha na veeru malo poslije sluaja koji se zvao Lice na meti i razgovor je normalno krenuo u tom smjeru, a kasnije na ranija sjeanja iz Fisherova ivota i nain na koji je prouavao probleme, kao onaj Princa Michaela. Horne

Fisher je bio petnaest godina stariji, njegova tanka kosa ve mu je nestala sa ela, a njegove su dugake tanke ruke visjele, ne toliko neprirodno, koliko umorno. Ispriao je priu o irskoj avanturi u svojoj mladosti zato to je to bio prvi sluaj u kojem je doao u dodir s kriminalom i otkrio koliko mrano i grozno kriminal moe biti povezan sa zakonom. "Hooker Wilson bio je prvi kriminalac kojega sam upoznao, a bio je policajac", objanjavao je Fisher vrtei au vina. "Cijeli moj ivot isprepleten je takvim poslovima. Bio je ovjek velikog talenta, moda genijalac, vrijedan prouavanja, kao detektiv i kao kriminalac. Karakteriziralo ga je bijelo lice i crvena kosa i bio je jedan od onih koji su hladni, ali ipak gore radi slave; mogao je kontrolirati bijes, ali ne i ambiciju. Progutao je izrugivanje svojih nadreenih u prvoj svai, ali je u sebi kuhao s mrnjom; kada je odjednom vidio dvije glave, tamne nasuprot zori, uokvirene na prozorima, nije htio propustiti priliku, ne samo radi osvete, nego i radi uklanjanja prepreka svojem unapreenju. Bio je odlian strijelac i raunao je na to da e obojicu uutkati, iako bi dokazi protiv njega u svakom sluaju bili jaki. Meutim, zamalo je umaknuo, ali Nolan je ivio dovoljno dugo da bi rekao: 'Wilson!', i pokazao u njegovu smjeru. Mislili smo da trai pomo za svog kolegu, ali zapravo je pokazivao svog ubojicu. Poslije toga bilo je lako baciti ljestve na njega (ovjek na ljestvama ne moe jasno vidjeti stoje ispod njega, a to iza) i baciti se na zemlju kao jo jedna rtva katastrofe. Ali, bio je zbunjen svojim ubilakim ambicijama i vjerovanjima, ne samo radi vlastitih talenata, nego i teorija. Vjerovao je u neto stoje zvao 'svjee oko' i htio je to postii novim metodama. Bilo je neega u tom nainu, ali propao je kao to takve stvari obino propadaju, jer 'svjee oko' ne moe vidjeti ono to je nevidljivo. Istina je ono o ljestvama i strailu, ali ne i o ivotu i dui; a pogrijeio je u tome to bi ovjek kao Michael napravio da uje enu kako vriti. Michaelova razmetljivost i tatina odmah bi ga

nagnali na akciju; uao bi u Dublin Castle radi rukavice jedne dame. Zovite to njegovom manom ili kako hoete, ali on bi to uinio. to bi se dogodilo kada bi doao do nje, to je druga pria, a mi to nikada neemo znati, ali iz nekih pria koje sam uo, izgleda da su se pomirili. Wilson je tu pogrijeio, ali bio je u pravu kada je zakljuio da doljak vidi vie i da ovjek na licu mjesta moe znati previe da bi ita znao. U nekim stvarima je bio u pravu. Bio je u pravu u vezi mene." "U vezi vas?", zaueno je zapitao Harold March. "Ja sam ovjek koji zna previe da bi ita znao ili, u neku ruku, da bi ita napravio", ree Horne Fisher. "Ne mislim samo zbog Irske, mislim i zbog Engleske. Mislim na itav nain vladavine i moda na jedini nain na koji se moe vladati. Pitali ste me to je bilo s preivjelima iz te tragedije. Pa, Wilson se oporavio i uvjerili smo ga da ode u mirovinu. Ali taj je prokleti ubojica dobio veu mirovinu od bilo kojeg heroja koji se borio za Englesku. Michaela sam uspio spasiti od najgoreg, ali nevinog ovjeka smo morali poslati u zatvor zbog zloina koji nije poinio i kasnije nam je bilo drago kada smo uli da je pobjegao. A Sir Walter Carey je premijer ove zemlje, to vjerojatno ne bi postao daje na vidjelo izbila istina o groznom skandalu u njegovu odjelu. Mogli smo svi zavriti tamo u Irskoj, pogotovo on. Starije prijatelj mog oca i uvijek je prema meni bio ljubazan. Previe sam upleten u cijelu stvar i vjerojatno je nikada neu dovesti na mjesto. Izgledate uzbueno, da ne kaem okirano, to me nimalo ne udi. Promijenit emo temu, ako elite. to mislite o ovom burguncu? To je moje otkrie, kao i sam restoran." Nastavio je naobraeno i raskono priati o svim vinima svijeta; neki moralisti bi primijetili da i o tome zna previe.

DUA KOLARCA Trebao bi veliki zemljovid Londona da se pokae divlji cik-cak put jednodnevnog putovanja to su ga proli ujak i njegov neak, ili bolje reeno, neak i njegov ujak. Neak, kolarac na raspustu, teoretski je bio bog kada su bili u pitanju automobili, ili taksiji, tramvaji, podzemna eljeznica itd., dok je njegov ujak bio sveenik koji je pred njim plesao i nudio rtve. Bolje reeno, kolarac je bio u nekom ravnodunom raspoloenju mladog vojvode na velikoj turneji, dok je njegov stariji roak bio reduciran na poloaj njegova vodia, koji je uz to morao sve plaati kao pokrovitelj. kolarac se zvao Summers Minor, za drutvo Stinks, a njegov javni doprinos bila je njegova karijera amaterskog fotografa i elektriara. Ujak je bio sveenik Thomas Twyford, ivahan stariji gospodin s crvenim otrim licem i bijelom kosom. Bio je obian seoski upnik, ali bio je jedan od onih koji dozive paradoks da su poznati na neopaen nain, jer su slavni u neopaenom svijetu. U malom krugu crkvenih arheologa, koji su bili jedini ljudi koji su mogli razumjeti svoja otkria, on je zauzimao prepoznatljivo i istaknuto mjesto. Kritizeri bi u njihovu putovanju toga dana mogli nai ujakova hobija koliko i neakova raspusta. Njegova jedina svrha bila je oinska i praznina. Ali, kao i drugi inteligentni ljudi, nije bio iznad slabosti igranja s igrakama kako bi se zabavio, ako bi to teoretski zabavilo i dijete. Njegove su igrake bile krune i mitre, biskupske palice i maevi; i eznuo je za svim tim govorei sebi da djeak mora vidjeti sve to u Londonu vrijedi vidjeti. Na kraju dana, poslije mnogo aja, izdao se poevi napinjati da posjete ono za to bi malo koji djeak pokazivao interes - podzemnu prostoriju za koju se smatralo da je bila kapela, koja je svojevremeno bila iskopana na sjevernoj obali Temze, a u njoj nije bilo doslovno nita osim jednog srebrnog novia. Ali novi je, onima koji su znali, bio dragocjeniji i ljepi od kohinoora. Bio je rimski i govorili su

daje na njemu glava svetog Pavla; oko njega su se ispredale najvee kontroverze o staroj Britanskoj crkvi. No mora se rei da su te kontroverze ostavile Summersa Minora relativno hladnog. Stvari koje su zanimale Summersa Minora, i stvari koje ga nisu zanimale, njegova su ujaka zbunjivale i zabavljale nekoliko sati. Pokazao je zaprepaujuu ignoranciju engleskog kolarca i zapanjujue znanje znanje o nekim posebnim razvrstavanjima u kojima je mogao ispraviti i posramiti starije od sebe. Smatrao ja da ima pravo, na praznicima u Hampton Courtu, da ne upamti imena kardinala Wolseyja ili Williama od Orangea; ali teko su mu promicali detalji o aranmanu elektrinih zvona u susjednom hotelu. Prilino ga je zbunjivala Westminsterska opatija, to i nije neprirodno, ako se zna da je ta crkva postala ropotarnica krcata velikim i neuspjelim kipovima iz osamnaestog stoljea. Ali zato je imao arobno iscrpno znanje o westminsterskim autobusima, u stvari o itavom autobusnom sustavu u Londonu, bojama i broju, kao to heraldiar poznaje heraldiku. Otro bi reagirao na brkanje svjetlozelenih paddingtonskih autobusa s tamnozelenim bayswaterskim vozilima, kao to bi njegov ujak reagirao na izjednaavanje grkih ikona i rimskih slika. "Sakuplja li autobuse kao marke?", pitao je ujak. "Treba ti prilino veliki album. Ili ih uva u svom ormariu?" "uvam ih u svojoj glavi", odgovorio je neak s opravdanom sigurnou. "To ti slui na ast, priznajem", odgovorio je sveenik. "Pitao bih te, u dobroj vjeri, zato od svih stvari ui ba o tome. U tome ba i nema karijere, osim ako nee stalno na ploniku spreavati stare dame da ne ulaze u pogrene autobuse. A sada moramo izai, stigli smo. Hou ti pokazati ono to se zove Novi svetog Pavla." "Je li to kao Katedrala svetog Pavla?", nevoljko je pitao mladi.

Na ulazu je njihov pogled pao na jedinstvenu figuru koja je, s odreenom dozom zabrinutosti, oito oklijevala da ue. Bio je to taman mrav ovjek u dugakom crnom ogrtau, prije redovnikoj halji; ali, crna kapa na njegovoj glavi bila je previe udna za etvrtastu sveeniku kapu. Sve je to izgledalo kao nekakva stara nonja iz Perzije ili Babilona. Imao je udnu crnu bradu koja se pojavljivala samo na uglovima podbratka, a njegove velike oi na njegovu su licu stajale kao dekoracija s egipatskih profila. Prije nego su ga mogli bolje pogledati, uao je kroz vrata koja su bila i njihov cilj. Iznad svetita nije se vidjelo nita osim drvene kolibe, koja je sliila na one za vojne i slubene potrebe. Drveni je pod bio vie kao platforma za iskopanu rupu ispod njega. Unutra je stajao vojnik, a pokraj njega sjedio je za stolom i pisao asnik anglo-indijskog porijekla. Posjetitelji su uskoro vidjeli da je mjesto okrueno najveim mjerama osiguranja. Usporedio sam srebrni novi s kohinoorom, a na neki nain mogao se usporediti, jer se nekad davno ubrajao u krunske dragulje ili barem u predmete koji pripadaju Kruni, sve dok ga jedan od prineva nije vratio u hram za koji se pretpostavilo da mu pripada. Drugi uzroci prouzroili su uvoenje slubenih mjera predostronosti; bojazan od pijuna s eksplozivom u malim predmetima, pa je jedna od probnih naredbi, koja je poput vala prola birokracijom, glasila da se svi posjetitelji moraju presvui u neku vrstu slubene odore, a kasnije (kada je ova metoda izazvala protivljenje) da moraju barem izvrnuti depove. Pukovnik Morris, asnik u slubi, bio je nizak aktivan ovjek smrknutog i izraajnog lica, ali sa ivahnim i aljivim pogledom - suprotnost proizila iz njegove slube, jer je istovremeno ismijavao straare i insistirao na njima. "Nije me ni malo briga za 'Pavlov novi' i sline stvari", rekao je otvorivi prastari prolaz sveeniku koji se tek usput upoznao s njim, "ali nosim kraljevski kaput, a stvar je ozbiljna kada kraljev ujak svojom rukom ostavi

ovdje neto pod mojim nadzorom. Ali, prema svecima i relikvijama i takvim stvarima; bojim se da sam poput Voltairea- mogli biste rei skeptian." "Nisam siguran da lije skeptino vjerovati u kraljevsku obitelj, a ne u Svetu Obitelj", rekao je gospodin Twyford. "Ali, naravno, mogu isprazniti depove da vam pokaem da nemam bombu." Mala hrpica njegovih stvari, koju je ostavio na stolu, sastojala se od papira, lule i duhanske kese i par rimskih i saksonskih novia. Ostalo su bili katalozi starih knjiga i broure poput jedne naslovljene Sarumski napjevi, na koju bi pukovniku i kolarcu ak i letimian pogled bio previe. Ne bi vidjeli korist od toga. Sadraj djeakovih depova, naravno, napravio je mnogo veu hrpu, jer tu su bile pikule, kolut ice, baterijska svjetiljka, magnet, mali katapult i, naravno, veliki depni noi koji se mogao opisati kao manja kutija za alat, sloeni aparat od kojeg se teko odvojio istiui da ima kare, alat za pravljenja rupa u drvu i, uz sve to, instrument za vaenje kamenja iz konjskog kopita. To to nije bilo konja nije bilo presudno, jer gaje privjesak lako mogao nadomjestiti. Kada je doao red na gospodina u crnoj odori, on nije izvrnuo depove, nego je samo pruio ruke. "Nemam nita", rekao je. "Bojim se da morate izvrnuti depove kako bih provjerio", grubo je dodao pukovnik. "Nemam depova", odgovorio je stranac. Gospodin Twyford je promatrao dugaku crnu odoru znalakim pogledom. "Jeste li redovnik?", pitao je na zagonetan nain. "Ja sam mag", odgovorio je stranac. "uli ste za njih, pretpostavljam? Ja sam magiar." "Stvarno!", uzviknuo je Summers Minor rairenih oiju. "Nekada sam bio redovnik", nastavio je drugi. "Ja sam ono to biste nazvali odbjeglim redovnikom. Da, pobjegao sam u vjenost. Ali, redovnici su se drali jedne

istine, a to je da najvii oblik ivota mora biti bez materijalnog vlasnitva. Nemam novaca i nemam depova, a zvijezde su moj nakit." "One su van dosega", primijetio je pukovnik Morris tonom koji je govorio kako vjeruje tom ovjeku. "Poznavao sam puno magiara u Indiji - drvee manga i druge stvari. Ali, oni indijski svi su prevaranti, kunem se. Zapravo mi je bilo zabavno razotkrivati ih. Zabavnije nego na ovom dosadnom poslu. Ali, evo gospodina Symona, on e vas odvesti dolje u stari podrum." Gospodin Symon, slubeni uvar i vodi, bio je mlad ovjek prerano posijedjele kose s ozbiljnim ustima koja su isticali mali tamni brkovi zailjenih krajeva, a nekako su izgledali, onako razdvojeni, kao daje muha sletjela na njegovo lice. Govorio je oksfordskim naglaskom i vrlo slubeno, kao i veina nezainteresiranih unajmljenih vodia. Sili su niz tamno kameno stubite, a na dnu je Symon pritisnuo gumb i otvorila su se vrata mrane sobe, ili sobe koja je trenutak prije bila u mraku. im su se otvorila teka eljezna vrata zasljepljujui bljesak elektrinih svjetala ispunio je cijelu prostoriju. Stinksov hiroviti entuzijazam se odmah zapalio i zapitao je da li su svjetla i vrata povezani. "Da, to je sve jedan sistem", odgovorio je Symon. "Sve je to bilo pripremljeno za dan kada je Njegovo Velianstvo pohranilo tu stvar ovdje. Vidite, zakljuan je iza staklene vitrine tono na mjestu gdje gaje ostavio." Pogledom se moglo utvrditi da je osiguranje blaga bilo jako i jednostavno. Staklena pregrada u eljeznom okviru odvajala je jedan ugao sobe, a bila je ugraena u kamene zidove i drveni krov iznad; kavez se nije mogao otvoriti bez preciznog rada, osim razbijanjem stakla, to bi probudilo nonog uvara koji je uvijek bio u blizini, ak i ako je spavao. Poblii pregled pokazao bi jo dosjetljivih mjera zatite; ali oko veleasnog Thomasa Twyforda ve je bilo prikovano za neto to gaje vie zanimalo - naizgled

obian srebrni disk koji je svjetlucao bijelim sjajem na pozadini od crnog baruna. "Novi svetog Pavla uspomena je na posjet svetog Pavla Britaniji i vjerojatno se nalazio u ovoj kapeli sve do osmog stoljea", govorio je Symon svojim jasnim, ali bezbojnim glasom. "U devetom stoljeu pretpostavlja se da su ga ukrali barbari; ponovno se pojavljuje nakon preobraenja Sjevernih Gota, u posjedu kraljevske obitelji Gothlanda. Njegovo Velianstvo, vojvoda od Gothlanda, uvao ga je u svojoj privatnoj zbirci, a kada je odluio da ga izloi u javnosti, postavio gaje ovdje vlastitom rukom. Odmah je zapeaen na ovaj nain..." Na nesreu, u tom je trenutku panju Summersa Minora privuklo neto to nije imalo veze s vjerskim ratovima devetog stoljea; zapazio je komad ice koji je virio iz pukotine u zidu. Zagledao se u to i na glas zapitao: "Recite, spaja li to?" Bilo je oito da spaja, jer im ju je djeak dotaknuo cijela je soba postala crna, kao da su oslijepjeli, a trenutak nakon toga zauli su tresak vrata. "Eto, sada vam je uspjelo", ree Symon na svoj spokojan nain. Nakon pauze je dodao: "Mislim da emo im prije ili kasnije nedostajati i nema sumnje da e uskoro otvoriti vrata; ali to moe malo potrajati." Uslijedila je tiina, a onda je nepobjedivi Stinks primijetio: "teta to sam morao ostaviti svoju baterijsku svjetiljku." "Mislim", rekao je njegov ujak protivei se, "da smo dovoljno uvjereni u tvoj interes za struju." Nakon pauze je mnogo pomirljivije primijetio: "Ako mi stvarno nedostaje neto od moje opreme, to je lula. Ali, zapravo i nije tako uzbudljivo puiti u mraku. Sve se ini drukije u mraku." "Sve jest drukije u mraku", rekao je trei glas, glas ovjeka koji se nazivao magiarom. Bio je to vrlo muzikalan glas, suprotan njegovoj mrkoj i tamnoj pojavi,

koja je sada bila nevidljiva. "Moda ne znate koliko je to strana istina. Sve to vidite su slike koje proizvodi sunce: lica i namjetaj, cvijee i drvee. Stvari same mogu vam biti prilino udne. Neto se drugo moe sada nalaziti tamo gdje ste vidjeli stol ili stolicu. Lice vaeg prijatelja u mraku moe biti mnogo drukije." Kratka neopisiva buka prekinula je mir. Twyford je sekundu oklijevao, a onda je otro rekao: "Stvarno ne mislim daje ovo pogodna prilika za plaenje djeteta." "Tko je dijete?", nezadovoljno je povikao Summers glasom vrane, ali uz duhovitu primjedbu: "I tko je kukavica? Ja nisam." "Onda u biti tiho", rekao je glas iz tame. "Ali, tiina takoer stvara i razgrauje." Tiina je potrajala prilino dugo, sve dok se sveenik nije tihim glasom obratio Svmonu: "Nadam se da e biti zraka?" "Oh, da", ree drugi glasno, "u uredu pokraj vrata je kamin i dimnjak." Buka padajue stolice ponovno im je rekla da se neukrotiva rastua generacija jo jednom bacila preko sobe. uli su uzvik: "Dimnjak! Zato, bit u...", a ostalo se izgubilo u priguenim radosnim povicima. Ujak je dozivao opetovano i uzaludno, konano se probivi do otvora i, gledajui gore, zapazio krug danjeg svjetla koji je govorio daje dotini pobjegao na sigurno. Vraajui se do grupe pokraj staklene vitrine, pao je preko sruene stolice i trebalo mu je par trenutaka da se sabere. Otvorio je usta da neto kae Svmonu, a kada se zaustavio, uvidio je da trepe od jaine bijelog svjetla te je, gledajui preko ovjekova ramena, zapazio da su vrata otvorena. "Konano su se pobrinuli za nas", primijetio je Symon. ovjek u crnom ogrtau bio je naslonjen na zid nekoliko metara dalje, a na licu mu je bio urezan smijeak.

"Evo pukovnika Morrisa", nastavio je Twyford jo uvijek govorei Svmonu. "Netko mu mora rei kako se ugasilo svjetlo. Hoete li vi?" Ali Symon jo uvijek nije nita govorio. Stajao je mirno kao kip i netremice gledao u crni barun iza staklene pregrade. Gledao je crni barun zato to nieg drugog nije ni bilo. Novi svetog Pavla je nestao. Pukovnik Morris je uao u sobu s dva nova posjetitelja; vjerojatno dva nova radoznalaca koje je zadrala ova nezgoda. Prvi je bio visok svijetao mlitavog dranja s visokim elom i zakrivljenim nosom; njegov prijatelj bio je mlai ovjek svijetle kovrave kose i iskrenih, ak nevinih, oiju. Symon je jedva obraao panju na pridolice; izgledalo je kao da nije primijetio daje povratak svjetla otkrio njegovo raspoloenje. Onda je poeo s osjeajem krivnje, a kada je vidio starijeg od dva stranca, njegovo je blijedo lice postalo jo za nijansu bljee. "Pa to je Horne Fisher!" Zatim je, nakon pauze, tihim glasom rekao: "U avoljoj sam rupi, Fisher." "Izgleda da treba malo rasvijetliti odreenu misteriju", primijetio je ovjek kojem se obraao. "Nikada nee biti razjanjena", odgovorio je blijedi Symon. "Ako netko to moe razjasniti, to ste vi. Ali, ovo ne moe nitko razjasniti." "Ja mislim da mogu", rekao je drugi glas iz grupe, a oni su se s uenjem okrenuli i uvidjeli daje ovjek u crnom ponovno progovorio. "Vi!", otro je rekao pukovnik. "Zar mislite glumiti detektiva?" "Ne moram glumiti detektiva", odgovorio je glasom jasnim kao zvuk zvona. "Moram glumiti magiara. Jednog od magiara koje ste razotkrili u Indiji, pukovnie." Na trenutak su svi utjeli, a onda je Horne Fisher zaudio sve prisutne govorei: "Idemo gore, pa neka ovaj gospodin pokua."

Zaustavio je Svmona koji je automatski krenuo prema gumbu i rekao: "Ne, ostavite upaljena svjetla. Za svaki sluaj." "Sada se ne moe nita uzeti", ogoreno je dodao Symon. "Moe se vratiti", odgovorio je Fisher. Twyford je ve potrao uz stepenice zbog vijesti o neaku koji je nestao, a doznao ih je na nain koji gaje istovremeno zbunjivao i smirivao. Na podu iznad nalazio se papirnati avion kakve djeaci bacaju kada uitelja nema u uionici. Oito gaje netko ubacio kroz prozor i kada ga je razmotao vidio je loim rukopisom napisanu poruku: "Dragi ujae, ja sam dobro. Vidimo se kasnije u hotelu", i onda potpis. Ravnoduno, utjeen ovom porukom, sveenikove misli ponovno su svojevoljno odmicale na njegov omiljeni religijski predmet, a pojavile su se malo poslije misli o simpatijama prema svom omiljenom neaku i, prije nego se snaao, bio je okruen grupom koja je raspravljala o njihovu gubitku manje ili vie iznosei na vidjelo svoje uzbuenje. Ali, njemu se po glavi motalo skriveno pitanje o tome to se stvarno dogodilo s djeakom i to to njemu znai daje dobro. U meuvremenu je Horne Fisher prilino zbunio sve prisutne novim tonom i stavom. Razgovarao je s pukovnikom o vojnim i mehanikim napravama i pokazao veliko znanje o detaljima discipline i tehnikim osobinama elektrine energije. Razgovarao je sa sveenikom i pokazao jednako dobro znanje o religioznim i povijesnim interesima vezanim za relikviju. Razgovarao je s ovjekom koji se nazivao magiarom tako da, ne samo da je iznenadio, nego je zaprepastio drutvo jednako dobrim poznavanjem najudesnijih oblika orijentalnog okultizma i psihikih eksperimenata. Ovim zadnjim, i najmanje popularnim ispitivanjem, bio je spreman ii najdalje; otvoreno je ohrabrivao magiara i bio je spreman pratiti najlue tijekove istrage kojima bi ga ovaj vra mogao voditi.

"Kako biste sada poeli?", zapitao je uznemirujuom uljudnou stoje kod pukovnika izazvalo napad bijesa. "Sve je to pitanje snage; uspostavljanja komunikacije radi snage", odgovorio je ljubazno taj strunjak, ignorirajui neka vojnika mrmljanja o policijskim snagama. "To je ono to vi na Zapadu zovete ivotinjskom privlanou, ali to je vie od toga. Bolje da ne kaem koliko vie. Da se to postigne, uobiajena je metoda dovesti neku prigodnu osobu u trans, te ta osoba slui kao most ili komunikacijska ica preko koje mu sila onkraj moe dati elektrini ok i probuditi njegova via osjetila. To otvara usnulo oko u mozgu." "Ja sam pogodan", ree Fisher naivno sa zbunjujuom ironijom. "Zato ne biste otvorili moje usnulo oko u mozgu? Moj prijatelj Harold March e vam rei da ponekad vidim neke stvari, ak i u mraku." "Nitko ne vidi nita, osim u mraku", ree magiar. Teki oblaci sumraka zatvarali su se oko drvene kolibe, ogromni oblaci, od kojih su se s malog prozora mogli vidjeti samo krajevi, kao ljubiasti rogovi i repovi, kao da su se neka ogromna udovita uljala oko njih. Ali, ljubiasta je ve prelazila u tamnosivu; no je bila sve blie. "Ne palite svjetiljku", tihom je vjerodostojnou rekao vra pokazujui u tom smjeru. "Ve sam vam prije rekao da se stvari dogaaju samo u mraku." Kasnije je svima, ak i pukovniku, bilo udno kako se tako zbrkana scena mogla tolerirati u pukovnikovu uredu. Sjeali su se toga kao none more, kao neega to nisu mogli kontrolirati. Moda se zaista radilo o ivotinjskoj privlanosti hipnotizera, moda ivotinjskoj privlanosti hipnotiziranoga. Kako bilo, Horne Fisher je bio hipnotiziran i sruio se u stolicu oputenih udova i praznog pogleda. ovjek gaje hipnotizirao inei pokrete, svojim u tamno zamotanim rukama, kao crnim krilima. Pukovnik je ve preao toku vrenja i smrknuto je shvatio da su ekscentrini aristokrati prevrili mjeru. Utjeio se

saznanjem daje ve poslao po policiju koja e raskrinkati ovu makaradu, drei cigaru iji je crveni zavretak, u gustom mraku, svijetlio kao u znak protesta. "Da, vidim depove", govorio je ovjek u transu. "Vidim puno depova, ali svi su prazni. Ne, vidim jedan dep koji nije prazan." Duhovi su se lagano uznemirili u tiini, a magiar je rekao: "Moete li vidjeti to je u depu?" "Da", odgovorio je drugi, "dvije svijetle stvari. Mislim da su to dva komada elika. Jedan komad elika je savijen ili krivudav." "Jesu li koriteni u uklanjanju relikvije odozdo?" "Da." Uslijedila je jo jedna pauza, a onda je ispitiva dodao: "Vidite li samu relikviju?" "Vidim neto sjajno na podu, kao sjenu ili duha. Tamo je u uglu iza stola." Ljudi su se okrenuli i onda odjednom u tiini ukoili, jer je u uglu na drvenom podu zaista bio krug blijedog svjetla. Bila je to jedina svijetla toka u sobi. Cigara je bila ugaena. "Pokazuje put", govorio je glas proroanstva. "Duhovi pokazuju put pokajanja, zahtijevaju od lopova da se pokaje. Ne vidim nita vie." Njegov je glas zamijenila tiina koja je potrajala nekoliko minuta, kao ona duga tiina kada je kraa poinjena. Prekinuo ju je zveket metala na podu, neega to se vrtjelo i padalo kao baenih pola penija. "Upalite svjetiljku!", povikao je Fisher glasno, ak veselo, skaui na noge s mnogo manje tromosti nego obino. "Moram sada otii, ali elim ga vidjeti prije nego odem. Pa, doao sam da bih ga vidio." Svjetiljka je upaljena i ugledao ga je, jer Novi svetog Pavla leao je na podu pred njegovim nogama. "to se toga tie", objanjavao je Fisher, zabavljajui Marcha i Twyforda za rukom mjesec dana kasnije, "samo sam se htio poigrati s magiarom na njegov nain."

"Mislio sam da ga hoete uloviti u njegovoj vlastitoj zamci", ree Twyford. "Ne mogu jo nita povezati, ali on mi je stalno bio sumnjiv. Ne mislim daje bio lopov u pravom smislu rijei. Policija uvijek misli da se srebro krade radi srebra, ali mislim da se ovakva stvar krade zbog neke religiozne manije. Odbjegli redovnik koji je postao mistik mogao bi ga trebati za neku mistinu svrhu." "Ne", odgovorio je Fisher, "odbjegli redovnik nije lopov. Nikako nije lopov. Nije niti potpuni laov. Rekao je te noi barem jednu istinu." "A to je?", zapitao je March. "Rekao je da je sve to privlaenje. Zapravo je to i napravljeno magnetom." Onda je, vidjevi da su jo uvijek zbunjeni, dodao: "Bila je to igraka, magnet koji je pripadao vaem neaku, gospodine Twyford." "Ali, ne razumijem", bunio se March. "Ako je napravljeno sa kolarevim magnetom, onda je vjerojatno kolarac to i napravio." "Pa", odgovorio je Fisher, "ovisi koji kolarac." "to, do vraga, mislite?" "Dua kolarca je udna stvar", nastavio je Fisher uronjen u misli. "Moe preivjeti puno toga pokraj penjanja uz dimnjak. ovjek moe posijedjeti u velikim vojnim pohodima, a jo uvijek imati duu kolarca. ovjek se moe vratiti iz Indije s velikim ugledom i moe mu se povjeriti uvanje velikog javnog blaga, a jo uvijek moe imati duu kolarca koja eka daju probudi nesretni dogaaj. 1 deset je puta izraenija ako toj dui kolarca dodate skeptika, koji je inae vrsta zakrljalog kolarca. Upravo ste rekli da se stvari mogu napraviti zbog religiozne manije. Jeste li ikad uli za nereligioznu maniju? Uvjeravam vas da itekako postoje, osobito kod ljudi koji vole razotkrivati magiare u Indiji. Ali, ovdje je skeptik imao strpljenja da razotkrije mnogo strasniju varku i to blie svom domu."

Oi Harolda Marcha iznenada su zasjale kada je uvidio udaljeni dublji smisao ove izjave. Ali, Twyford se jo uvijek borio s jednim po jednim problemom. "Stvarno mislite", rekao je, "da je pukovnik Morris uzeo relikviju?" "On je bio jedina osoba koja je mogla koristiti magnet", odgovorio je Fisher. "Zapravo mu je va susretljivi neak ostavio niz stvari koje je mogao iskoristiti. Imao je kolut ice i alat za pravljenje rupa u drvenom podu. Usput, u svom transu poigrao sam se malo s tom rupom na podu; kako su kat ispod nas ostala svjetla, sjajila je kao novi novi." Twyford se odjednom uznemirio u svojoj stolici. "Ali, u tom sluaju", povikao je novim i promijenjenim glasom, "onda je naravno... rekli ste komad elika...?" "Rekao sam da su bila dva komada elika", ree Fisher. "Savijeni komad elika bio je djeakov magnet. Drugi je bio relikvija u staklenom sanduku." "Ali, to je srebro", odgovorio je arheolog jedva prepoznatljivim glasom. "Oh", odgovorio je umirujue Fisher. "Usuujem se rei da je na sebi imao malo srebrne boje." Uslijedila je teka tiina i na kraju je Harold March rekao: "Ali, gdje je prava relikvija?" "Tamo gdje je ve pet godina", odgovorio je Horne Fisher, "u vlasnitvu ludog milijunaa Vandama iz Nebraske. Neki dan je u novinama bila njegova mala aljiva fotografija, a ispod je pisalo o njegovoj zaluenosti i daje oduvijek bio sklon relikvijama." Harold March se smrknuo prema stolnjaku i onda, nakon odreenog intervala, rekao: "Mislim da razumijem vae zamisli o tome kako je to zapravo izvedeno; Morris je samo napravio rupu i upecao ga s magnetom na kraju uzice. Takav majmunski trik izgleda kao ista ludost, ali mislim daje pukovnik lud, djelomino od dosade gledanja neega za stoje mislio daje lano, ali nije to mogao dokazati. Onda se ukazala prilika da to i dokae, barem

sebi, i napravio je ono to je nazvao 'zabavom'. Da, mislim da sada vidim puno detalja. Ali, sve me to zaprepauje. Kako je uope dolo do toga?" Fisher gaje nepomino promatrao napola sputenih kapaka. "Poduzete su sve mjere predostronosti", rekao je. "Vojvoda je osobno donio relikviju i zakljuao je vlastitim rukama." March je utio, ali Twyfordje nastavio: "Ne razumijem vas. Podilazi me jeza od vas. Zato ne govorite normalno da vas razumijemo?" "Da govorim normalno jo bi me manje razumjeli", ree Horne Fisher. "Ja bih ipak pokuao", ree March jo uvijek sputene glave. "Oh, dobro", odgovorio je Fisher uz uzdah, "istina jest daje to prljav posao. Svi koji znaju neto o tome znaju daje to prljav posao. Ali to se stalno dogaa i, na neki nain, teko ih je za to kriviti. Zakae se za strane princeze koje su krute kao holandske lutke i koje imaju vlastite prohtjeve. U ovom sluaju velike prohtjeve." "Lice veleasnog Thomasa Twyforda govorilo je da je daleko od istine, ali kako je onaj drugi nastavio govoriti nejasno, lik starog gospodina se izotrio i ukoio. "Daje bila neka dolina morganatska afera, ne bih nita rekao; sigurno je bio budala kada je bacio tisue na takvu enu. Na kraju je to bila ista ucjena, ali to je neto to stari magarac nije uzeo poreznim obveznicima. To je mogao izvui samo od Jenkija i evo tu smo." Veleasni Thomas Twyford je ustao. "Pa, drago mi je da moj neak nema veze s time", rekao je. "I ako je svijet stvarno takav, nadam se da ni ja neu s time imati nikakve veze." "Nadam se", odgovorio je Horne Fisher. "Nitko ne zna tako dobro kao ja koliko netko s time moe imati veze." Summers Minor stvarno s time nije imao veze; i to je dio njegova vieg smisla to nema nikakve veze s priom ili

sa slinim priama. Djeak je poput metka proao kroz zaplete ove prie o nepotenoj politici i suludoj prijevari i izaao na drugu stranu, pratei svoje vlastite nepokvarene puteve. S vrha dimnjaka, na koji se popeo, zapazio je novi autobus iju boju i izgled nije poznavao, kao to prirodnjak moe zapaziti pticu ili botaniar novi cvijet. Bioje dovoljno ushien da pouri za njim i otplovi na tom arobnom brodu.

BUNAR BEZ DNA U oazi, ili zelenom otoku u crvenim i utim morima pijeska, koja se proteu od Europe prema izlasku sunca, moe se nai aroban kontrast, nita manje tipian za takvo mjesto otkako su ga meunarodni ugovori napravili izboenim poloajem britanske okupacije. Mjesto je poznato meu arheolozima zbog neega to bi teko mogao biti spomenik, nego vie rupa u zemlji. Ali otvor je okrugao, kao onaj bunara i vjerojatno je dio nekakvog davnog sistema navodnjavanja, moda najstarijeg objekta u toj staroj zemlji. Oko crnih usta rupe samog bunara nalazio se prsten od palmi i bodljikavih kruaka; no od gornje konstrukcije nije ostalo nita osim dva povea oteena kamena, koji su stajali kao stupovi vrata koja ne vode nikuda, a u kojima su neki transcendentalni arheolozi, u odreenim raspoloenjima na mjeseini ili zalazu sunca, mislili da mogu vidjeti izblijedjele linije i osobine neega to je po udovinosti nadma-ivalo i Babilon; dok su racionalniji arheolozi, u racionalnijim satima dnevnog svjetla, vidjeli samo dva obina kamena. Moda treba primijetiti da nisu svi Englezi arheolozi. Puno njih skuplja se na ovakvim mjestima zbog civilnih ili vojnih razloga i imaju druge zanimacije. Vana je injenica da su Englezi u ovom istonjakom egzilu smislili kako da naprave malo golf igralite van ikare i pijeska, s ugodnom

klupskom kuom na jednom kraju, a s prastarim spomenikom na drugom. No nikada nisu koristili ovaj stari bezdan kao rupu za golf, jer je po predaji bio neizmjeran, a za praktinu primjenu neupotrebljiv. Bilo koji sportski projektil koji bi uletio u njega raunao bi se doslovno kao izgubljena loptica. Ali esto su igrali oko njega, razgovarajui u meuigri i puei cigarete. Jedan od njih upravo je doao iz klupske kuice i naao drugoga kako neto zlovoljno gleda u bunaru. Oba Engleza nosila su laganu odjeu i bijele kacige i na njima koprene, ali tu je, u najveem dijelu, zavravala njihova slinost. Gotovo u isti glas izgovorili su istu rije, ali rekli su je potpuno razliitim naglascima i tonovima. "Jeste li uli vijesti?", pitao je ovjek iz kluba. "Sjajno." "Sjajno", odgovorio je ovjek pokraj bunara. Ali, prvi je ovjek izgovorio tu rije kao kad mladi govori o eni, a drugi kao starac koji govori o vremenu, ne bez iskrenosti, ali sigurno bez ara. Ovaj ton dvojice mukaraca bio je za njih vrlo znakovit. Prvi, koji je bio izvjesni kapetan Boyle, bio je hrabar djeaki tip, taman i s nekom vrstom vruine u licu koja nije pripadala atmosferi Istoka, nego vie strasti i ambicijama Zapada. Drugi je bio stariji ovjek i stariji stanovnik, civilni slubenik - Horne Fisher; njegovi objeeni kapci i objeeni svijetli brkovi izraavali su paradoks Engleza na Istoku. Bilo mu je previe vrue da ne bi bio hladan. Niti jedan od njih nije mislio da je bitno spomenuti to je to sjajno. Bio bi to, u stvari, suvian razgovor o neemu to svi znaju. U novinama irom Carstva ve je bila vijest o velikoj pobjedi nad napasnom kombinacijom Turaka i Arapa na sjeveru, koju su dobile jedinice pod komandom lorda Hastingsa, veterana s mnogo velikih pobjeda, koji je ostao u maloj vojarni blizu bojnog polja. "Niti jedna druga nacija na svijetu ne bi mogla napraviti tako neto", snano je povikao kapetan Boyle.

Horne Fisher je jo uvijek tiho gledao u bunar; malo kasnije je odgovorio: "Sigurno smo umjetnici u ispravljanju greaka. Tu su siroti stari Prusi pogrijeili. Samo su mogli raditi greke i pridravali ih se. Postoji odreeni talent u ispravljanju greaka." "Kako to mislite", pitao je Boyle, "kakve greke?" "Pa, svi znaju daje to kao kad ima oi vee od eluca", odgovorio je Horne Fisher. To je bila osobina gospodina Fishera, da tvrdi da o jednoj osobi meu dva milijuna svi znaju onoliko koliko se smije uti. "Bila je zaista velika srea to se Travers okrenuo u pravi as. udno je kako nam se dobre stvari uvijek dogode kada zamjenik zapovijeda, ak i kada veliki ovjek bude voa. Kao Colborne kod Waterlooa" "Trebalo bi cijelu provinciju pripojiti Carstvu", primijetio je drugi"Pa, mislim da bi Zimmernes insistirao na njoj sve do kanala", primijetio je Fisher zamiljeno, "iako svi znaju da se pripajanje provincija danas ba uvijek i ne isplati." Kapetan Boyle se pomalo zbunjeno smrknuo. Tmurno svjestan da nikada nije uo za Zimmernesa, mogao je samo tupo dodati: "Pa, ne moe se biti 'mali Englez'." Horne Fisher se nasmijao ugodnim smijekom. "Svaki ovjek ovdje izoliranje 'mali Englez'", rekao je. "Svatko se eli vratiti u 'malu Englesku'." "Bojim se da ne znam o emu priate", rekao je sumnjiavo mlai ovjek. "ovjek bi pomislio da se ba i ne divite Hastingsu... ili... bilo emu." "Divim mu se beskrajno", odgovorio je Fisher. "On je sigurno najbolji ovjek za ovo mjesto: razumije muslimane i moe s njima to hoe. Zato sam protiv hukanja Traversa protiv njega, samo zbog ovog zadnjeg dogaaja." "Ne vidim na to ciljate", ree drugi iskreno. "Moda nije vrijedno razumijevanja", odgovori Fisher blago, "ionako ne bismo trebali razgovarati o politici. Znate li arapsku legendu o ovom bunaru?"

"Bojim se da ne znam previe o arapskim legendama", ree Boyle ukoeno. "To vam je greka", odgovorio je Fisher, "osobito s vae toke gledita. Sam lord Hastings je arapska legenda. To mu je vjerojatno najvee priznanje. Ako bi njegova reputacija nestala, naa bi pozicija u Aziji i Africi oslabila. Ta pria o rupi u zemlji, koja ide dolje tko zna gdje, uvijek me je oaravala. Sada ima muhamedanski oblik, ali ne bi me udilo daje puno starija od Muhameda. Radi se o nekome koga zovu Sultan Aladin, ne na prijatelj s arobnom svjetiljkom, naravno, nego netko kao on, netko tko ima veze s duhovima ili divovima ili slinim udima. Kau da je divovima naredio da mu sagrade pagodu koja bi se dizala iznad svih zvijezda. 'Najvia od visokih', kao to su ljudi govorili kada je sagraena Kula babilonska. Ali graditelji Kule babilonske bili su prilino skromni obini ljudi, kao mievi u usporedbi sa starim Aladinom. Htjeli su samo toranj koji e doi do neba - moda trostruko vie. On je elio toranj koji e proi kroz nebo i dii se iznad njega i dizati se zauvijek. Alah ga je utukao udarom munje, i potonuo je u zemlju i napravio rupu koja je bila sve dublja i dublja, sve dok nije napravila bunar koji je bio bez dna, kao to je toranj trebao biti bez vrha. 1 niz taj naopako okrenuti toranj tame dua ponosnog Sultana zauvijek pada." "Koji ste vi udan momak", ree Boyle. "Govorite tako da bi ovjek to mogao povjerovati." "Moda vjerujem u moralnu poruku, a ne u priu", odgovorio je Fisher. "Ali, evo dolazi Lady Hastings. Mislim daje poznajete." Klupska kua na golf terenu koristila se za razne stvari, ne samo za golf. Uz strogo vojni stoer, bio je to jedini drutveni centar garnizona; imala je sobu za bilijar i bar, te ak odlinu knjinicu za asnike koji su bili toliko perverzni da svoju slubu shvate ozbiljno. Meu njima je bio i sam veliki general, ija je glava bila od srebra, a lice od bronce, kao ono mjedenog orla, i esto ga se moglo nai

u knjinici nagnutog nad kartama i svescima. Veliki lord Hastings vjerovao je u znanost i uenje, kao i u druge stroge ivotne ideale i mladom je Bovleu, koji se nije previe pojavljivao na ovom mjestu izuavanja, dijelio puno oinskih savjeta. Ovo se dogaalo ba poslije jednog brzog uenja nakon kojeg je mladi momak izaao kroz staklena vrata knjinice direktno na golf igralite. No, iznad svega, klub je bio zamiljen tako da slui drutvenim potrebama dama, kao i gospode, a Lady Hastings je u takvom drutvu mogla glumiti kraljicu kao u vlastitoj plesnoj dvorani. Bila je napose proraunata i, kao to su mnogi govorili, napose je uivala u tome. Bila je mnogo mlaa od mua, atraktivna, ali ponekad opasno atraktivna dama; gospodin Horne Fisher pomalo ju je podrugljivo promatrao dok je odlazila s mladim vojnikom. Onda se njegovo umorno oko usmjerilo na zeleno i trnovito raslinje oko bunara, raslinje udesnog kaktus oblika na kojem je debeli list rastao direktno iz drugog bez granice ili stabljike. To je u njegovoj mati stvorilo zlokobni osjeaj o divljem raslinstvu bez oblika i svrhe. Cvijet ili bun na Zapadu raste dok ne procvjeta, stoje njegova kruna i njegov sadraj. Ali, ovo je bilo kao da ruke rastu iz ruku, ili noge iz nogu u nekoj nonoj mori. "Uvijek pripojiti provincije Carstvu", sa smijekom je rekao i onda tuno dodao, "ali sumnjam da sam, nakon svega, bio u pravu!" Jak i vedar glas prekinuo gaje u razmiljanju, pa je pogledao prema gore i nasmijao se vidjevi lice starog prijatelja. Glas je bio mnogo vedriji od lica, koje je na prvi pogled izgledalo nesumnjivo smrknuto. Bilo je to tipino pravniko lice, s kockastom vilicom i tekim sijedim obrvama, a pripadalo je istaknutoj pravnoj osobi koja je sada bila vezana uz poluvojnu slubu u policiji tog divljeg kraja. Cuthbert Gravne je moda bio vie kriminalist nego pravnik ili policajac, ali u ovom barbarskom okruenju dokazao se uspjenim u pretvorbi u praktinu kombinaciju svega toga. Pripisivalo mu se otkrivanje niza ozbiljnih i udnih orijentalnih zloina. Ali kakoje malo ljudi

bilo upoznato i povezano s takvim hobijem ili vrstom znanja, njegov je intelektualni ivot bio pomalo usamljen. Meu rijetkim iznimkama bio je Horne Fisher, koji je imao udnovatu sposobnost za razgovor gotovo sa svakim o gotovo svaemu. "Prouavate botaniku, ili arheologiju?", zapitao je Gravne. "Nikada neu doi na kraj s vaim interesima, gospodine Fisher. Trebao bih rei da ono to vi ne znate i nije vrijedno znanja." "U krivu ste", odgovorio je Fisher s neuobiajenom naprasito-u i ak gorinom. "Ono to znam nije vrijedno znanja. Sva nalija stvari, sve skrivene razloge i pokvarene motive, podmiivanje i ucjene koje nazivaju politikom. Nisam ponosan to sam siao u tu kanalizaciju pa da bih se time hvalio djeacima na ulici." "Kako to mislite? to vam je?", zapitao gaje prijatelj. "Nisam znao da to tako shvaate." "Sramim se samoga sebe", odgovorio je Fisher. "Upravo sam bacio hladnu vodu na djeaki entuzijazam." "ak je i to objanjenje nekako neuvjerljivo", primijetio je strunjak za kriminal. "Naravno, entuzijazam je bio prokleta novinska glupost", nastavio je Fisher, "ali, trebao sam znati da u tim godinama iluzije mogu biti ideali. I da su bolje od stvarnosti. A neugodno je preuzeti odgovornost pa prodrmati mladog ovjeka i izvui ga iz nevaljalih ideala." "Zato?", zapitao je njegov prijatelj. "Zato to e se vjerojatno s istom energijom usmjeriti u puno gorem smjeru", odgovorio je Fisher, "prilino beskrajnu vrstu smjera, jamu bez dna duboku kao ovaj bunar bez dna." Fisher je svog prijatelja vidio nakon dvije noi, kada se naao u vrtu iza klupske kue na suprotnoj strani golf terena; vrt je bio pun boja i mirisao je po polutropskim biljkama u sjaju pustinjskog zalaska sunca. Jo su dva ovjeka bila s njim, a trei je sada bio drugi po zapovjednoj odgovornosti, svima poznat kao Tom Travers, mrav taman

ovjek, koji je izgledao stariji nego to je bio, s brazdom na elu i neim mrzovoljnim u svom obliku crnih brkova. Crnu kavu upravo im je posluio Arap, koji je sada bio privremeno zaposlen u klubu; bio je poznati lik, ak uven kao stari generalov sluga. Zvali su ga Said i bio je razliit od drugih Semita zbog neprirodno dugakog utog lica i visine uskog ela, to se tek ponekad kod njih moe vidjeti, te je usprkos toplom osmijehu izazivao nerazumni utisak neeg zlokobnog. "Uvijek osjeam da tom ovjeku ne mogu vjerovati", ree Gravne im je ovjek otiao. "To je nepravedno, mislim, jer je zasigurno bio privren Hastingsu; kau da mu je spasio ivot. Ali Arapi su esto takvi, odani jednom ovjeku. Stalno osjeam da bi mogao bilo kome prerezati grlo, ak izdajniki." "Pa", ree Travers s kiselim smijekom, "dok god ne dira Hast-ingsa svijet nee previe brinuti." Uslijedila je neugodna tiina, puna sjeanja na veliku bitku, a onda je Horne Fisher tiho rekao: "Novine nisu svijet, Tom. Ne brinite za njih. Svatko u vaem svijetu zna istinu jako dobro." "Mislim da e sada biti bolje da ne priamo o generalu", dodao je Gravne, "jer upravo izlazi iz kluba." "Ne ide prema nama", ree Fisher. "Samo prati enu do automobila." Dok je govorio, iz kluba je na stube izala dama, a pratio ju je mu koji se brzim korakom naao ispred nje i otvorio vrata vrta. Postoje to uinio, ona se okrenula i na trenutak neto govorila ovjeku koji je jo sjedio u pletenoj stolici, pod sjenom ispred vrata, jedinom ovjeku u praznom klubu uz onu trojicu koja su se zadrala u vrtu. Fisher je na trenutak pogledao u sjenu i vidio daje to kapetan Boyle. Idueg trenutka, na njihovo iznenaenje, ponovno se pojavio general, popeo se po stubama i rekao par rijei Bovleu. Zatim je signalizirao Saidu, koji je pourio s dvije alice kave i dva su mukarca ponovno ula u klub, svaki

sa svojom alicom u ruci. Sljedeeg trenutka odsjaj bijelog svjetla, u sve veoj tami, pokazao je da su u knjinici upaljene elektrine svjetiljke. "Kava i znanstvena istraivanja", ree Travers smrknuto. "Sami sjaj uenja i teoretskih istraivanja. Pa, moram ii, imam i ja svog posla." Ustao je prilino ukoeno, salutirao svojim prijateljima i otiao u sumrak. "Nadam se da e se Boyle pridravati znanstvenih istraivanja", ree Horne Fisher. "Nisam ba siguran u njega. Ali, priajmo o neemu drugom." Priali su o neemu drugom due nego su mislili, sve dok tropska no nije pala i prekrasan mjesec obojio cijelu scenu srebrom; ali prije nego je bilo dovoljno svjetla da bi se to vidjelo, Fisher je ve zapazio da su se svjetla u knjinici naglo ugasila. ekao je da dva mukarca izau kroz vrata vrta, ali nitko nije izlazio. "Vjerojatno su otili proetati po golf terenu", ree on. "Vjerojatno", odgovorio je Gravne, "no e biti prekrasna." Trenutak ili dva kasnije, zauli su glas koji ih je pozdravljao iz sjene klupske kuice i bili su zaueni kada su vidjeli Traversa kako viui uri prema njima. "Trebat u vau pomo", vikao je. "Dogodilo se neto prilino runo na golf terenu." Ubrzo su prolazili kroz sobu za puae u klubu i knjinicu iza nje, u potpunom mraku, mentalnom kao i materijalnom. Ali Horne Fisherje, usprkos svojoj neprirodnoj ravnodunosti, bio osoba s udnom i gotovo transcendentalnom osjetljivou za atmosferu i ve je osjeao prisutnost neega to je bilo vie od nesretnog sluaja. U knjinici se sudario s komadom namjetaja i gotovo je protrnuo u oku, jer stvar se neobino micala, kako se namjetaj inae ne mie. Uinilo se da se pokree kao iva stvar koja se giba i brani. Sljedeeg trenutka Gravne je upalio svjetla pa je vidio da se spotaknuo na jedan od rotirajuih stalaka za knjige, koji se okretao i udarao ga; no u njemu je ve nastajao njegov podsvjesni

osjeaj neeg misterioznog i monstruoznog. Nekoliko takvih rotirajuih stalaka stajalo je u knjinici; najednom od njih bile su dvije alice kave, a na drugom velika otvorena knjiga. Bila je to Budgeova knjiga o egipatskim hijeroglifima, s obojenim ploicama udesnih ptica i bogova, i dok je urno prolazio pokraj nje, postao je svjestan neega udnog u injenici daje ba to, a ne neko djelo vojne tematike, otvoreno u tom trenutku na tom mjestu. ak je postao svjestan razmaka koji je ostao na polici s koje je knjiga uzeta, i uinio mu se runim, kao razmak meu zubima na nekom zlobnom licu. Trei su za par minuta stigli do druge strane terena ispred bunara bez dna, a nekoliko metara od njega, na mjeseini koja je bila jasna kao danje svjetlo, vidjeli su ono to su doli vidjeti. Veliki lord Hastings leao je na licu u poloaju u kojem je bilo neeg neobinog i ukoenog, s jednim laktom dignutim iznad tijela, a s drugom koatom velikom rukom drao je bujnu i otru travu. Nekoliko metara dalje, Boyle je nepomino, poduprt rukama i koljenima, gledao tijelo. Moda je bio u oku zbog nesretnog sluaja; ali bilo je neeg udnog i neprirodnog u njegovu etverononom poloaju i zablenutom licu. Izgledalo je kao da gaje napustio razum. Iza njega nije bilo niega, osim jasnog plavog junog neba, poetka pustinje i dva velika slomljena kamena ispred bunara. Bilo je to na takvom svjetlu i u takvoj atmosferi da ih se moglo zamisliti s ogromnim i zlim licima kako gledaju prema dolje. Horne Fisherje zakoraio i dotaknuo jaku ruku koja je jo uvijek stezala travu i bila hladna kao kamen. Kleknuo je pokraj tijela za trenutak ga prouivi; onda je ponovno ustao i rekao, uz neku vrstu samouvjerenog oaja: "Lord Hastings je mrtav." Uslijedila je grobna tiina, a onda je Travers mrzovoljno primijetio: "Ovo je va odjel, Gravne; ostavit u

vas da ispitate kapetana Bovlea. U onome to on govori nema smisla." Boyle se sabrao i digao na noge, ali na licu mu je jo bio zabrinut i grozan izraz, pa je izgledao kao daje navukao masku drugog ovjeka. "Gledao sam u bunar", rekao je, "a kada sam se okrenuo, on je pao." Gravneovo je lice bilo jako mrano. "Kao to kaete, ovo je moj zadatak", ree. "Moram vas prvo zamoliti dami ga pomognete odnijeti do knjinice i dopustite mi da sve temeljito preispitam." Kada su odloili tijelo u knjinicu, Gravne se okrenuo prema Fisheru i rekao, glasom koji je odisao punoom i povjerenjem: "Zak-ljuat u se i temeljito sve pregledati. Molim vas da ostanete u dodiru s ostalima i uvodno ispitate Bovlea. Ja u s njim razgovarati kasnije. Nazovite policijski stoer neka ovamo poalju policajca i neka me prieka dok ga ne pozovem." Bez suvinih rijei veliki je kriminalistiki istraitelj otiao u osvijetljenu knjinicu i zatvorio vrata za sobom, a Fisher se bez odgovora okrenuo i tiho poeo razgovarati s Traversom. "udno je to", rekao je, "da se to dogodilo tono ispred tog mjesta." "Bilo bi stvarno udno", dodao je Travers, "ako je to mjesto odigralo neku ulogu u tome." "Mislim", odgovorio je Fisher, "da je uloga koju nije odigralo jo udnija." Tim naoko besmislenim rijeima okrenuo se prema uzdrmanom Bovleu, uhvatio ga za ruku i poeo s njim etati gore-dolje po mjeseini, priajui tihim glasom. Kada je Cuthbert Gravne u knjinici ugasio svjetla i izaao na teren za golf, ve je poela svitati zora. Fisher je bio sam u svom naoko ravnodunom raspoloenju. Policajac, po kojeg je poslao, u pozadini je spremno ekao. "Poslao sam Bovlea s Traversom", primijetio je nehajno Fisher; "on e na njega paziti, a ionako je bolje da malo odspava."

"Jeste li izvukli neto iz njega?", pitao je Gravne. "Je li vam rekao to su on i Hastings radili?" "Da", odgovorio je Fisher, "sve mi je prilino jasno objasnio. Rekao je kako gaje, nakon odlaska Lady Hastings, general pozvao u knjinicu na kavu da pogledaju neto u vezi lokalnih antikviteta. On sam je poeo traiti Budgeovu knjigu najednom od rotirajuih stalaka, ali general ju je pronaao na jednoj od polica na zidu. Poslije razgledavanja nekoliko ploica izali su, ini se prilino naglo, na golf teren i krenuli prema starom bunaru; dok je Boyle gledao u njega iza sebe je zauo tupi udarac, okrenuo se i vidio je generala kako lei u poloaju u kojem smo ga nali. On je pao na koljena kako bi pregledao tijelo, ali bio je paraliziran nekom vrstom strave, pa mu se nije mogao pribliiti niti ga dodirnuti. No, to mi se ini malo vjerojatnim; ali ljudi koji su u stanju oka i iznenaenja ponekad zapadaju u najudnija stanja." Gravne se pomalo smrknuto i paljivo nasmijao i nakon kratke utnje rekao: "Pa, nije vam puno lagao. Stvarno je potpuno jasno i nedvojbeno to se dogodilo, samo to je sve vano isputeno." "Jeste li otkrili neto?", zapitao je Fisher. "Otkrio sam sve", odgovorio je Gravne. Fisher je ostao nekako sumorno tih, dok je drugi nastavio objanjavati tihim i uvjerljivim tonovima. "Bili ste u pravu, Fisher, kada ste rekli daje mladi bio u opasnosti da krene tamnim stazama u bezdan. Bez obzira da li ste, ili ne, kao to ste rekli, prodrmali njegove stavove o generalu, to ionako nije imalo veze s time, jer ve neko vrijeme nije potovao generala. To su neugodne stvari i ne elim se na tome zadravati; ali jasno je da ni ena nije s njim najbolje postupala. Ne znam koliko je to daleko ilo, ali bilo je neega za skrivanje; jer kada je Lady Hastings razgovarala s Bovleom govorila mu je da za njega ima skrivenu poruku u Budgeovoj knjizi u knjinici. General je to uo, ili je nekako doznao, i otiao je ravno do knjige i

naao poruku. Suoio je Bovlea s time i dolo je do scene, naravno. Boyle je bio suoen s jo neim, bio je suoen sa stranom alternativom u kojoj je ivot jednog starog ovjeka za njega znaio katastrofu, a njegova smrt pobjedu, ak sreu." "Pa", primijetio je Fisher napokon, "ne krivim ga to vam nije rekao enin dio prie. Ali kako znate za pismo?" "Naao sam ga na generalovu tijelu", odgovorio je Gravne, "ali naao sam i gore stvari. Tijelo se ukrutilo na nain koji je slian djelovanju odreenih azijskih otrova. Pregledao sam alice s kavom i dovoljno poznajem kemiju da u talogu jedne od njih ustanovim nazonost otrova. General je otiao ravno do police s knjigama i ostavio svoju alicu kave na polici za knjige na sredini sobe. Dok je bio okrenut leima, Boyle se pravio da pregledava policu s knjigama, a ostao je sam sa alicom kave. Otrovu treba deset minuta da pone djelovati, a etnja od deset minuta dovela bi ih do bunara bez dna." "Da", zapazio je Fisher, "a to s bunarom bez dna?" "Kave veze s time ima bunar bez dna?", pitao je njegov prijatelj. "Nema nikakve veze", odgovorio je Fisher. "Zato ga nalazim potpuno zapanjujuim i nevjerojatnim." "I zato bi ta neobina rupa u zemlji imala ikakve veze s'time?" "To je neobina rupa u vaem sluaju", ree Fisher. "Ali, sada na tome neu insistirati. Usput, postoji jo neto to vam moram rei. Rekao sam kako sam poslao Traversa da pripazi na Bovlea. Bilo bi isto tako istinito kada bih rekao da sam poslao Bovlea da pripazi na Traversa." "Ne elite valjda rei da sumnjate na Toma Traversa?", uzviknuo je drugi. "Bio je malo ogoreniji na generala nego to je Boyle ikada bio", primijetio je Horne Fisher s udljivom nezainteresiranou.

"ovjee, ne govorite to valjda ozbiljno", povikao je Gravne. "Kaem vam da sam naao otrov u jednoj od alica za kavu." "Tu je uvijek Said, naravno", dodao je Fisher, "zbog mrnje, ili za novac. Sloili smo se da je sposoban na sve." "Ali sloili smo se u tome da nije u stanju nauditi gospodaru", odgovorio je Gravne. "Pa, dobro", ree Fisher ljubazno, "moram rei da ste u pravu; ali morao bih pogledati knjinicu i alice za kavu." Uao je unutra dok se Gravne okrenuo prema prisutnom policajcu i pruio mu napisanu poruku koju je trebalo telegramski poslati iz stoera. ovjek je salutirao i urno otiao, a Gravne je krenuo za svojim prijateljem i naao ga na sredini knjinice pokraj police s knjigama na kojoj su bile prazne alice. "Prema onom to vi kaete, ovdje je Boyle traio Budgea, ili se pravio da ga trai", rekao je. Dok je govorio, Fisher se sagnuo u poluuei poloaj kako bi pogledao knjige na niem dijelu rotirajue police, jer cijela polica nije bila via od obinog stola. Idui se trenutak uspravio kao da ga je neto ubolo. "Boe moj!", povikao je. Malo je ljudi ikada vidjelo da se Horne Fisher ponaa kao tada. Pogledom je proao po vratima, vidio blizu otvoren prozor, skoio kroz njega kao da skae preko prepone, i potrao preko terena za policajcem koji je nestajao. Gravne, koji je za njim gledao, vidio je njegovu visoku oputenu figuru kako se vraa normalno oputena i zadovoljna. Lagano se hladio komadom papira, telegramom to ga je tako naglo presreo. "Sva srea da sam to zaustavio", primijetio je. "Ovaj sluaj moramo drati tihim kao smrt. Hastings mora umrijeti od apople-ksije ili srane bolesti." "U emu je problem?", zapitao je drugi istraitelj.

"Problem je u tome", ree Fisher, "to bismo za nekoliko dana imali vrlo neugodnu alternativu - vjeanje nevinog ovjeka ili bi Britansko Carstvo otilo k vragu." "Hoete rei", pitao je Gravne, "da taj uasan zloin nee biti kanjen?" Fisher gaje netremice gledao. "Ve je kanjen", ree. Nastavio je nakon kratke pauze: "Rekonstruirali ste zloin zadivljujuom vjetinom, prijatelju stari, i gotovo sve to ste rekli, istina je. Dva ovjeka, s dvije alice za kavu, ula su u knjinicu i stavila alice na policu s knjigama i otila do bunara, a jedan od njih bio je ubojica i drugome je u kavu stavio otrov. Ali, to se nije dogodilo dok je Boyle gledao u rotirajuu policu. Gledao ju je dodue i traio Budgeovu knjigu s porukom, ali mislim da ju je Hastings ve premjestio na police na zidu. Bio je to dio mrane igre daje on nae prvi. Kako ovjek pretrauje rotirajuu policu za knjige? Ne skae oko nje uei kao aba. Jednostavno je dodirne i ona se okree." Smrknuo se dok je govorio, a ispod njegovih tekih kapaka pojavilo se svjetlo kojeg se tamo nije moglo esto vidjeti. Misticizam koji je bio pokopan ispod sveg cinizma njegova iskustva, sada se probudio i pomaknuo u dubinama. Njegov je glas poprimio neoekivani ton i dubinu, kao da su odjednom govorila dva mukarca. "To je napravio Boyle; jedva je dotaknuo stvar i ona se okretala lako kao to se okree svijet. Da, ba kao to se okree svijet, jer ruka koja ju je okretala nije bila njegova. Bog, koji okree kota zvijezda, dotaknuo je kota i okrenuo ga za puni krug, kako bi se Njegova neumoljiva pravda ostvarila." "U meni se raaju", ree polako Gravne, "mutne i jezive ideje o tome to hoete rei." "Vrlo je jednostavno", ree Fisher, "kada se Boyle uspravio iz pognutog poloaja, dogodilo se neto to nije zapazio, neto to njegov neprijatelj nije zapazio, neto to

nitko nije zapazio. Dvije su alice nepogreivo zamijenile mjesta." Kameno Gravneovo lice kao daje u tiini suzdravalo ok; ne u smislu da se promijenio, no njegov je glas, kada se pojavio, bio neoekivano slab. "Vidim to hoete rei", rekao je, "i kao to kaete, to manje o tome priamo, tim bolje. Nije se ljubavnik htio rijeiti mua, nego obrnuto. Takva pria o ovjeku kao to je on ovdje bi nas unitila. Jeste li ikada pomiljali na neto takvo?" "Bunar bez dna, kao to sam vam rekao", odgovorio je tiho Fish-er, "to me od poetka zbunjivalo. Ne zato to ima nekakve veze s ovim, nego zato to nema." Zastao je za trenutak, kao da bira pristup, i onda nastavio: "Kada ovjek zna da e njegov neprijatelj za deset minuta biti mrtav i vodi ga do ruba jame bez dna, znai da ga namjerava baciti unutra. to drugo? Roena budala bi to napravila, a Boyle nije roena budala. Zato to Boyle nije napravio? to sam vie o tome razmiljao, sumnjao sam da u tom ubojstvu postoji greka, da tako kaemo. Netko je doveo nekoga da bi ga tamo bacio, a ipak ga nije bacio unutra. Imao sam neugodnu mutnu ideju o nekoj zamjeni ili preokretu, a onda sam sluajno okrenuo rotirajuu policu i odmah mije sve bilo jasno, vidio sam kako se dvije alice jo jednom rotiraju, kao mjeseci na nebu." Nakon pauze Cuthbert Gravne ree: "toemo rei novinama?" "Moj prijatelj Harold March danas stie iz Kaira", ree Fisher. "On je izvrstan i uspjean novinar. Ali je i potpuno astan ovjek, zato mu ne smijete rei istinu." Pola sata kasnije Fisher je ponovno etao ispred klupske kuice s kapetanom Bovleom, u vrlo uznemirujuoj atmosferi; no moda kao tuniji i mudriji ovjek. "to sa mnom?", pitao je. "Jesam li ist? Zar me neete proglasiti nevinim?"

"Vjerujem i nadam se", odgovorio je Fisher, "da neete biti osumnjieni. Ali sigurno neete biti proglaeni nevinim. Ne smije biti sumnji u njega, niti u vas. Svaka sumnja u njega, ili ovakva pria protiv njega, uzdrmala bi nas od Malte do Mandalaja. Bio je junak, kao i sam vrag meu muslimanima. Mogli biste ga zvati muslimanskim herojem u engleskoj slubi. Naravno, bilo je to zbog male doze istonjake krvi; dobio ju je od majke, plesaice iz Damaska, svi to znaju." "Oh", ponovio je Boyle, mehaniki, buljei u njega okruglim oima, "svi to znaju." "Usudio bih se rei daje u njegovoj ljubomori i osvetoljubivosti bila doza'toga", nastavio je Fisher. "Ali, to se toga tie, zloin bi nas u oima Arapa unitio, vie zbog toga to je to kao zloin protiv gostoljubivosti. Za vas je bilo gotovo pogubno, a za mene je grozno. Ali neke se stvari nikako ne smiju napraviti, a dok sam ja iv to je jedna od njih." "Kako to mislite?", pitao je Boyle znatieljno ga pogledavajui. "Zato bi od svih ljudi vi bili tako strasno vezani uz to?" Horne Fisher je pogledao mladog ovjeka zbunjujuim izrazom lica. "Zato to sam", rekao je, "'mali Englez'." "Nikako ne mogu shvatiti to pod time mislite", odgovorio je razmiljajui Boyle. "Mislite li daje Engleska tako mala", ree Fisher s toplinom u svom hladnom glasu, "da ne moe zadrati ovjeka na tih par tisua milja? Poduili ste me puno toga o patriotizmu, mladi prijatelju, ali sada je ovo za vas i mene praktini patriotizam, bez lai koje bi mu pomogle. Priali ste kao daje s nama u svijetu uvijek sve funkcioniralo, s pobjednikim kreendom koji je kulminirao u Hastingsu. Rei u vam daje ovdje bilo sve pogreno s nama, osima Hastingsa. On je ime koje nas je dralo ovdje i to se ne smije upropastiti. Ne zaboga! Dovoljno je loe to nas je banda idova iz pakla tu

postavila, ovdje gdje nema zemaljskih engleskih interesa, a sve je protiv nas, sve samo zato to je Nosey Zimmern posudio novac polovici Vlade. Dovoljno je loe to nas je stari vlasnik zalagaonice iz Bagdada natjerao da izborimo njegove bitke; ne moemo se boriti s odrezanom desnom rukom. Na jedini rezultat bio je Hastings i njegova pobjeda, koja je u stvari bila pobjeda nekog drugog. Tom Travers mora snositi posljedice, a isto tako i vi." Onda je, nakon trenutka tiine, pokazao prema bunaru bez dna i tiim glasom rekao: "Rekao sam vam da nisam vjerovao u filozofiju o Aladinovu tornju. Ne vjerujem da e Imperija rasti dok ne doe do neba. Ne vjerujem da e se britanska zastava vjeno dizati kao i Toranj. Ali, ako mislite da u dozvoliti da se britanska zastava spusti i to zauvijek, kao bunar bez dna, u mrak jame bez dna, u poraz i ismijavanje, pokraj ruganja idova koji su nas isisali do kraja - ne, neu i to je jasno; neu makar ministra ucjeni dvadeset milijunaa sa svojim bijednim novcima, neu makar se premijer oeni s dvadeset amerikih idovki, neu makar Carstairs i Woodville imali dionice u dvadeset prevarantskih rudnika. Ako se sve ljulja, neka nam Bog pomogne, mi ne bismo smjeli biti ti koji e sve sruiti." Boyle ga je gledao zbunjeno, gotovo sa strahom, ak s osjeajem gaenja. "Nekako", ree on, "ima neega groznog u svemu onome to znate." "Ima", odgovori Horne Fisher. "Nisam potpuno zadovoljan svojim oskudnim znanjem i razmiljanjem. Ali kako je to djelomino zasluno to vas nee objesiti, nisam siguran da biste se trebali aliti." Kao da se malo sramio svog prvog hvalisanja, okrenuo se i odetao prema bunaru bez dna.

RIBIEV HIR Stvari ponekad mogu biti previe neobine da bismo ih zapamtili. Ako se dogode bez oitih uzroka i posljedica, kasniji nas dogaaji ne podsjeaju na njih, pa ostaju u podsvijesti i na povrinu ih izvlai tek neka nesrea dugo nakon toga. Otplutaju kao da su neki zaboravljeni san; a bilo je to vrijeme mnogih snova, zore, odmah poslije mraka, i davalo je udesan izgled ovjeku koji je veslao u amcu niz rijeku u jugozapadnoj Engleskoj. ovjek je bio budan, smatrao se potpuno budnim, jer bio je politiki novinar; bio je to Harold March na putu da intervjuira razne vane politiare u njihovim ladanjskim kuicama. Ali, ono stoje vidio bilo je toliko nelogino daje moglo biti nestvarno. Jednostavno mu je prolo kroz glavu i izgubilo se u kasnijim i sasvim drukijim dogaajima; nije se toga ak ni sjeao, sve dok mnogo kasnije nije otkrio pravo znaenje. Blijeda jutarnja magla lebdjela je nad poljima i grmljem du rijeke; na drugoj strani bio je zid od utosmee cigle koji je gotovo visio nad vodom. Na trenutak je povukao vesla pa gaje nosila struja; kada je okrenuo glavu vidio je kako je jednolini zid od cigle prekinuo most; elegantan most iz osamnaestog stoljea s malim redovima bijelog kamena, vie sivog. Bila je poplava i rijeka je jo bila prilino visoka pa je maleno patuljasto drvee bilo napola uronjeno, a maleni luk bijele zore svijetlio je ispod krivulje mosta. Dok je njegov amac prolazio ispod tamnog luka, vidio je kako mu se pribliava drugi amac, u kojem je veslao ovjek sam kao i on. Bio je u poloaju u kojem ga nije mogao jasno vidjeti, no kako se pribliio mostu, ustao je i okrenuo se. Bio je ve tako blizu mranog ulaza daje njegov cijeli lik bio crn naspram jutarnjeg svjetla i March nije mogao vidjeti nita od njegova lica, osim dva kraja dugakih dlaka ili brkova koji su, kao rogovi na krivom mjestu, itavoj silueti davali zloslutan oblik. March ne bi

primijetio ni te detalje da se odjednom neto nije dogodilo. Kako se pribliio mostu ovjek je skoio i objesio se za nj, riui nogama, i pustio da amac otplovi ispod njega. March je trenutak gledao dvije crne noge koje su ritale; onda jednu crnu nogu koja je ritala, a onda nita osim vodene struje i nedoglednog zida. Ali kada bi se kasnije toga sjetio, te prie u kojoj je sudjelovao, uvijek se usredotoio na taj udnovati lik - kao da su divlje noge bile neobian isklesan ornament na samom mostu, neto kao oborinski odvod s grotesknim ivotinjskim likom. Nestao je gotovo u trenu, jo pogledavi u rijeku. On nije mogao vidjeti letei lik na mostu, pa je zakljuio daje vjerojatno ve pobjegao; ali bio je napola svjestan znaajne injenice daje meu drveem, nasuprot zidu, vidio ulinu svjetiljku i pokraj nje, plava iroka lea zamiljenog policajca. Prije nego je stigao do hrama svog politikog hodoaa, imao je jo puno stvari o kojima je morao razmiljati, osim o udnom incidentu na mostu; jer upravljanje amcem, ak ni na prilino mirnom toku, nije bilo lako. A ispalo je da je u amcu zbog nepredvienog dogaaja bio sam. amac je nabavio, i cijeli je put planirao, zajedno s prijateljem, koji je u zadnji trenutak morao promijeniti planove. Harold March je trebao putovati sa svojim prijateljem Horneom Fisherom, na tom unutarnjem putu do Willowood Placea, gdje je upravo gostovao premijer. Sve je vie ljudi znalo za Harolda Marcha, zbog njegovih zapaenih politikih lanaka koji su mu otvarali vrata sve veih salona; ali do sada jo nije upoznao premijera. U javnosti jedva da su uli za Hornea Fishera; ali on je premijera poznavao cijeli ivot. Zbog toga su njih dvojica planirali ovo putovanje zajedno. March ga nije ba previe pourivao, a i Fisher gaje neodreeno, ali spremno odlagao. Fisher je bio jedan od onih ljudi koji su poznavali premijera od roenja. To poznanstvo, ini se, nije ga previe radovalo, no ionako je izgledao kao da se rodio umoran. Ali ga je, dok je pakirao mamce za ribe i cigare za put, uznemirio telegram iz Willowooda u kojem su

zahtijevali da odmah doe vlakom, jer je premijer te noi morao otputovati. Fisher je znao da njegov prijatelj novinar vjerojatno nee krenuti sve do sljedeeg dana, a volio je svog prijatelja novinara i veselio se pomisli da e nekoliko dana provesti na rijeci. Nije posebno volio niti mrzio premijera, ali uope mu se nije svidjela alternativa od nekoliko sati u vlaku. No, bez obzira na sve, prihvaao je premijera kao i eljeznicu - kao dio sistema koji barem nije bio poslan na zemlju radi revolucionarnog razaranja. Nazvao je Marcha i, uz mnogo opravdanih psovki i malodunih osuda, zamolio ga da krene amcem niz rijeku u skladu s dogovom, kako bi se sreli u Willowoodu u dogovoreno vrijeme; zatim je izaao i pozvao taksi, koji gaje odveo na eljezniku stanicu. Tamo je zastao pokraj tanda s knjigama, kako bi svojoj prtljazi dodao nekoliko jeftinih pria o ubojstvima, koje je itao s velikim uitkom, bez ikakvog predosjeaja da e upravo uroniti u jednu udnu priu u stvarnom ivotu. Doao je malo poslije zalaska sunca, s laganim koferom u ruci, pred vrata dugakih vrtova uz rijeku Willowood Placea, jedne od manjih rezidencija Sir Isaaca Hooka, vlasnika brodovlja i mnogih novina. Uao je kroz vrata na cestu, na drugoj strani rijeke; u itavom je tom vodenom krajoliku bilo raznih znakova koji su putnika stalno podsjeali daje rijeka vrlo blizu. Bijelo svjetlucanje vode zasjalo bi iznenada u zelenom gustiu poput maa ili koplja. ak se u samom vrtu, podijeljenom i posvuda zaklonjenom visokim vrtnim drveem, u zraku ula glazba vode. Prvi od zelenih dijelova na koji su uli izgledao je kao zaputeno igralite za kroket, no na njemu je usamljeni mladi ovjek igrao kroket sam sa sobom. Nije ba bio oduevljen igrom, niti vrtom, a njegovo ukasto, ali lijepo lice izgledalo je mrzovoljnije nego obino. Bio je samo jedan od onih mladih ljudi koji ne mogu podnijeti grinju savjest ako neto ne rade, a njihova predodba o radu ograniena je na neku od igara. Bio je taman i dobro odjeven u svijetle praznike boje, a Fisher gaje odmah prepoznao kao mladog

ovjeka po imenu James Bullen, kojega su zbog nekog nepoznatog razloga zvali Bunker. Bio je to Sir Isaacov neak; ali, stoje u tom trenutku bilo jo vanije, bio je osobni premijerov tajnik. "Zdravo Bunker!", viknuo je Horne Fisher. "Vi ste ba ovjek kojega sam htio vidjeti. Je li va ef stigao?" "Ostaje samo na ruku", odgovorio je Bullen gledajui utu lopticu. "Ima sutra veliki govor u Birminghamu i veeras odlazi. Mislim da e se sam odvesti automobilom. Prilino je ponosan na to." "Hoete rei da ete ostati ovdje s ujakom, kao dobar deko?", zapitao je Fisher. "Ali to e efu Birminghamu bez epigrama koje mu ape njegov briljantni tajnik?" "Nemojte me zafrkavati", ree ovjek kojega su zvali Bunker. "Ja sam samo sretan to ne moram putovati s njim. Ne zna nita o kartama i novcu, o hotelima ili bilo emu, pa moram plesati okolo kao obian vodi. to se mog ujaka tie, pretpostavljam da je pristojno da sam kadikad ovdje na imanju." "Tono", odgovorio je drugi. "Pa, vidjet emo se kasnije", i preavi livadu proao je kroz rupu u ivici. Hodao je preko livade sve do malog pristanita na rijeci, a oko sebe je osjeao, pod svodom zlatnog jutra u tom rijenom vrtu, odraz mirisa Starog svijeta. Sljedei komad zemlje koji je preao, bio je na prvi pogled naputen, sve dok u sumraku nije ugledao drvee i u jednom kutku viseu mreu, a u mrei ovjeka koji je itao novine; jedna mu je noga visjela i klatila se izvan mree. I njega je pozdravio po imenu, a ovjek je siao i krenuo prema njemu. inilo se sudbonosnim to je mogao osjetiti prolost nekih udnih dogaaja na tom mjestu, jer on je mogao biti ranoviktorijan-ski duh koji je ponovno ovdje meu prstenima ili palicama kroketa. Bio je to stariji ovjek s dugakim brkovima koji su izgledali gotovo udesno, te sa starinski i paljivo skrojenom kragnom i kravatom. Prije etrdeset godina bio je pomodni dendi i jo uvijek je to ostao ignorirajui modu. Bijeli eir leao je

pokraj Morning Posta u mrei iza njega. Bio je to vojvoda od Westmorelanda, relikvija obitelji koja je bila stara nekoliko stoljea; a starost nije bila u grbovima nego u povijesti. Nitko osim Fishera nije znao koliko su zaista rijetki takvi plemii, a kako su brojni u mati. Bez obzira da lije vojvoda potovanje koje je uivao dugovao svom pedigreu ili injenici daje posjedovao ogromne koliine vrlo vrijedne imovine, miljenje gospodina Fishera o tom pitanju bilo bi interesantno otkriti. "Izgledali ste tako udobno smjeteni", ree Fisher, "da sam mislio da ste jedan od slugu. Traim nekoga da odnese ovu moju torbu; nisam poveo ovjeka sa sobom jer sam doao na brzinu." "Nemam niti ja nikoga", odgovorio je uz neto ponosa vojvoda. "Nikada nemam. Ako postoji ivotinja koju mrzim onda je to sluga. Nauio sam se oblaiti vrlo mlad i moe se pretpostaviti da to radim pristojno. Moda sam u svom drugom djetinjstvu, ali ne idem tako daleko da bih se oblaio kao dijete." "Ni premijer nije doveo slugu; umjesto toga doveo je tajnika", primijetio je Fisher. "Vraje lo posao. Nisam li uo daje Harkertu negdje?" "Tamo je negdje kod pristanita", odgovorio je vojvoda ravnoduno i nastavio prouavati Morning Post. Fisher je otiao onkraj zadnjeg zelenog zida vrta, po nekoj vrsti puteljka za tegljenje pokraj rijeke, gledajui u nju i umoviti otoi na drugoj strani. Tamo je vidio mravu tamnu figuru koja je stajala u pognutom poloaju kao leinar, a koja je u sudnicama bila poznata kao Sir John Harker, dravni odvjetnik. Njegovo je lice bilo isto intelektualno, a meu trojicom mukaraca u vrtu, on je bio taj koji se sam probijao; na njegovoj elavoj glavi i udubljenim sljepoonicama dralo se malo crvene kose, prilino spljotene, kao bakreni tanjuri. "Jo nisam vidio svog domaina", ree Horne Fisher malo ozbiljnijim tonom nego prema drugima, "ali ini mi se da u ga sresti za rukom."

"Moete ga vidjeti sada; ali ne moete se sresti s njim", odgovorio je Harker. Kimnuo je glavom prema jednom dijelu otoia preko puta i, gledajui nepomino u tom smjeru, drugi gost mogao je vidjeti kupolu elave glave i vrh tapa za pecanje, a oboje je nepomino stajalo i virilo iz visokog raslinja nasuprot rijeci u pozadini. Ribi je, inilo se, sjeo pokraj panja i gledao prema drugoj obali, tako da mu se lice nije moglo vidjeti, ali oblik njegove glave jasno se vidio. "Ne voli da ga se smeta dok peca", nastavio je Harker. "To je neki njegov hir da jede samo ribu i ponosan je kada je sam ulovi. Voli jednostavnost, kao i veina tih milijunaa. Voli govoriti da je zaradio kruh svoj svagdanji kao radnik." "Je li vam objasnio kako pue staklo i iva presvlake", pitao je Fisher, "i proizvodi srebrne vilice, uzgaja groe i breskve i dizajnira sve mogue uzorke za tepihe? Uvijek sam sluao kako je jako zaposlen." "Mislim da nije rekao", odgovorio je odvjetnik. "to hoete rei ovom drutvenom satirom?" "Pa, malo sam umoran", ree Fisher, "od jednostavnog' i 'stresnog' ivota kojim ivimo. Ovisimo o gotovo svemu, a galamimo kako smo u neemu nezavisni. Premijer se ponosi time to putuje bez vozaa, ali ne moe bez desne ruke i majstora za sve; a jadni stari Bunker mora igrati ulogu sveznajueg genijalca, a Bog zna da za to nije stvoren. Vojvoda se ponosi time to nema sluge, ali zato mnogo ljudi ima prokleto mnogo problema sa sakupljanjem neobine stare odjee kakvu nosi. Vjerojatno ju je naao u British Museumu ili iskopao u grobnicama. Samo je za onaj bijeli eir potrebna ekspedicija, kao na sjeverni pol. A ovdje imamo starog Hooka, koji se pravi da proizvodi vlastitu ribu, kad ve ne moe proizvesti vlastite noeve i vilice s kojima bi je jeo. Moda je jednostavan u jednostavnim stvarima kao to je hrana, ali moete se kladiti da je luksuzan u luksuznim stvarima, osobito

malima. Ne ukljuujem tu i vas; preteko ste radili da biste uivali poigravajui se s poslom." "Ponekad mislim", ree Harker, "da skrivate groznu tajnu koja bi kadikad mogla biti korisna. Zar niste doli vidjeti Broja Jedan prije nego ode u Birmingham?" Home Fisher je odgovorio tihim glasom. "Da; i nadam se da u imati sree i uloviti ga prije ruka. Mora poslije u vezi neega posjetiti Sir Isaaca." "Hej!", uzviknuo je Harker. "Sir Isaac je zavrio s pecanjem. Znam daje ponosan na sebe to ustaje u zoru i lijee u sumrak." Stari ovjek na otoiu je ustao, okrenuo se i pokazao sivu bradu s malim udubljenjima, guste obrve i bistre nagle oi. Paljivo nosei svoj tap za pecanje ve se nizvodno vraao na kopno, preko mosta od ravnog kamenja u plitkoj vodi; onda se okrenuo, priao gostima i ljubazno ih pozdravio. U njegovoj je koari bilo nekoliko riba i bio je dobre volje. "Da", rekao je uvaavajui Fisherov ljubazni izraz iznenaenja, "mislim da se diem prije svih u ovoj kui. Prva ptica ulovi crva." "Naalost", ree Harker, "prva riba ulovi crva." "Ali, prvi ovjek ulovi ribu", grubo je odgovorio starac. "Ali, prema onome to ujem, Sir Isaac, vi ste i kasan ovjek", zastao je Fisher. "Mora da radite s jako malo sna." "Nikada nisam imao vremena za spavanje", odgovorio je Hook, "i morat u i veeras dokasna biti budan. Koliko ujem premijer hoe razgovarati sa mnom, ali uzevi sve u obzir, bolje da se pripremimo za ruak." Ruak je tog popodneva proao bez rijei o politici i s malo ceremonije. Premijer, lord Merivale, visok mrav ovjek s kovravom sivom kosom, stalno je hvalio svog domaina kao uspjenog ribia, sposobnog i strpljivog; razgovor je tekao kao plitak potok preko kamenja.

"Treba strpljenja za ekanje, nema sumnje", rekao je Sir Isaac, "i vjetine da ih se nadigra, ali ja imam mnogo sree." "Potrga li ikada velika riba udicu i pobjegne?", zapitao je politiar s velikim interesom. "Ne sa strunom koju ja koristim", odgovorio je zadovoljno Hook. "Specijalizirao sam se za pribor. Daje toliko jaka da potrga strunu, bila bi dovoljno jaka da me povue u rijeku." "Bio bi to veliki gubitak za drutvo", ree s naklonom premijer. Fisher je sluao sve te gluposti s unutarnjim nestrpljenjem, ekajui svoju priliku, i kada se domain stao dizati, skoio je na noge u stilu u kakvom ga se rijetko moglo vidjeti. Uspio je uhvatiti lorda Merivalea za razgovor prije nego gaje Sir Isaac ubio dosadom. Imao je za rei samo par rijei, ali htio ih je ispriati. Dok je premijeru otvarao vrata, rekao je tihim glasom: "Vidio sam Montmiraila; on kae da ako odmah ne protestiramo u korist Danske, vedska e zauzeti luke." Lord Merivale je kimnuo glavom. "Idem samo posluati to Hook eli rei o tome", rekao je. "Mislim", ree s laganim smijekom Fisher, "da nema previe sumnje u ono to e rei." Merivale nije odgovorio, nego je graciozno krenuo prema knjinici, no njegov gaje domain pretekao: Ostali su krenuli prema sobi za bilijar. Fisher je opaajui rekao pravniku: "Nee dugo. Znamo da su se ve dogovorili." "Hook je potpuno uz premijera", dodao je Harker. "Ili je premijer potpuno uz Hooka", ree Horne Fisher i zapone lijeno udarati kugle po biljarskom stolu. Horne Fisher je sljedeeg jutra doao kasno u vrlo oputenom raspoloenju, stoje bila njegova prijekorna navika, i oigledno nije imao apetita za lov na crve. Ali, izgleda da su i ostali gosti bili jednako neraspoloeni, te su se sa stola posluili dorukom u vrijeme koje je ve bilo prikladnije za ruak. Nije prolo mnogo, kada im se

dogodila prva udna stvar tog udnog dana. Dola je u obliku mladog ovjeka svijetle kose i iskrenog izraza lica, koji je doplovio po rijeci i izaao na malom pristanitu. Bio je to nitko drugi do Harold March, ije je putovanje zapoelo uzvodno, i to vrlo rano ujutro. Doao je kasno popodne, jer se zaustavio zbog aja u velikom gradu uz rijeku, a kod sebe je imao ruiaste novine koje su virile iz njegova depa. Dojurio je u vrt pokraj rijeke kao tiha i pristojna munja, no on je bio munja, a da toga nije bio svjestan. Prva razmjena pozdrava i predstavljanja bila je prilino svakidanja, a sastojala se od neizbjenih ponavljanja isprike radi neobine nenametljivosti domaina. Ponovno je otiao pecati i ne smije mu se smetati do odreenog sata, iako je sjedio blizu mjesta gdje su stajali. "Vidite, to mu je jedini hobi", primijetio je Harker ispriavajui se, "a ovo je ipak njegova kua i inae je vrlo gostoljubiv." "Bojim se", ree tihim glasom Fisher, "da to postaje vie manija nego hobi. Znam kako je to kada ovjek u toj dobi pone skupljati stvari, ak i kada su to samo prljave male rijene ribe. Sjeate se Talbotova strica s akalicama i jadnog starog Buzzvja i pepela cigareta. Hook je svojevremeno napravio puno velikih stvari - puno toga sa vedskom trgovinom trupcima i Mirovnom konferencijom u Chicagu - ali sumnjam da brine za te velike stvari kao to brine za svoje rijene ribe." "Molim vas", bunio se dravni odvjetnik. "Gospodin March e pomisliti da ima posla s luakom. Vjerujte mi, Hook to radi samo radi zabave, to je kao i svaki drugi sport, samo on je vrsta ovjeka koji se zabavlja ozbiljno. Ali, kladim se, da ima velikih vijesti o trupcima ili transportu, odmah bi ostavio zabavu i svoje ribe." "Pa, pitam se?", ree Horne Fisher pospano gledajui rijeni otok.

"Usput, ima li kakvih vijesti o bilo emu?", pitao je Harolda Marcha Harker. "Vidim da imate veernje novine; jedne od onih poduzetnih veernjih novina koje izlaze ujutro." "Poetak lord Merivaleva birminghamskog govora", odgovorio je March pruajui mu novine. "Samo je jedan isjeak, ali ini mi se prilino dobar." Harker je uzeo novine, stresao ih, otvorio i pogledao "Stop Press" novosti. Bio je to, kao to je March rekao, samo isjeak. Ali na Sir Johna Harkera imao je udan uinak. Njegove smrknute obrve naglo su se podigle, a oi trepnule i u trenutku njegova se vrsta vilica objesila. Na neki udan nain izgledao je kao vrlo star mukarac. Onda je ozbiljnim glasom, pruajui novine Fisheru, bez drhtanja jednostavno rekao: "Pa, evo prilike za klaenje. Imate velike vijesti s kojima moete starog prekinuti u pecanju." Horne Fisher je gledao novine, a na njegovu se tromom i manje izraajnom licu takoer mogla zapaziti promjena. Taj je mali lanak imao dva ili tri velika podnaslova, a njegovo je oko zapazilo "Senzacionalno upozorenje vedskoj", te "Protestirat emo". "Kog vraga...", rekao je, a njegove su se rijei smekale u apat, zatim su se pretvorile u zviduk. "Moramo odmah rei starom Hooku jer nam to nikada nee oprostiti", ree Harker. "Vjerojatno e odmah htjeti vidjeti Broja Jedan, iako je moda ve prekasno. Idem odmah prijeko do njega. Kladim se da e zaboraviti na ribe." Okrenuvi se, urno je poao uz rijenu obalu do prijelaza od plosnatog kamenja. March je buljio u Fishera, udei se posljedici to su je napravile ruiaste novine. "to znai sve to?", povikao je. "Mislio sam da moramo protestirati u korist danskih luka, radi njih i radi nas. Kakva je ovo gnjavaa sa Sir Isaacom i svima vama? Mislite da su to loe vijesti?"

"Loe vijesti!", s nekakvim je bezizraajnim naglaskom odgovorio Fisher. "Je li tako loe?", na kraju je pitao njegov prijatelj. "Tako loe?", ponovio je Fisher. "Dobro je da ne moe biti bolje. To su odline vijesti. Fenomenalne! Vrag se tu uvukao da od nas napravi budale. To je predivno! Neprocjenjivo! Zaista nevjerojatno!" Ponovno je pogledao sivu i zelenu boju otoka i rijeke, a njegovo je umorno oko krenulo polako du ivica i livada. "Osjeao sam kao daje ovaj vrt vrsta sna", rekao je, "i mislim da sanjam. Ali trava raste i voda se mie; dogodilo se neto nevjerojatno." Dok je govorio, iznad njega, u rupi u ivici, pojavila se tamna figura pognuta poput leinara. "Dobili ste okladu", ree Harker hrapavim glasom, gotovo grakui. "Stara budala ne mari za nita osim pecanja. Opsovao me i rekao da ne eli priati o politici." "I mislio sam", umjereno ree Fisher. "to ete sada?" "Idem na telefon tog starog idiota", odgovorio je pravnik. "Moram otkriti to se tono dogodilo. Sutra moram govoriti u ime Vlade." Zatim je urno otiao prema kui. U tiini koja je uslijedila, zbunjujuoj tiini to se Marcha tie, ugledali su kako im se pribliava neobian lik vojvode od Westmorelanda, s bijelim eirom i brkovima. Fisher je odmah krenuo prema njemu, s ruiastim novinama u ruci, i predoio mu apokaliptini lanak u nekoliko rijei. Vojvoda je hodao polako, zatim je iznenada stao na mjestu i nekoliko sekundi izgledao kao krojaka lutka koja stoji i gleda iz nekog staromodnog duana. Onda je March zauo njegov glas, koji je bio visok i pomalo histerian: "Mora to vidjeti; mora ga se urazumiti. To mu se ne moe samo tako rei." Onda je sigurnim punim glasom, s nekom vrste pompe, rekao: "Ja u mu rei." Meu udnim dogaajima tog poslijepodneva, March se uvijek sjeao neeg pomalo smijenog u slici starog

gospodina s krasnim bijelim eirom kako prelazi rijeku skaui s kamena na kamen, kao pjeak koji izbjegava guvu u Piccadillvu. Onda je nestao iza drvea na otoku, a March i Fisher su se okrenuli kako bi susreli dravnog odvjetnika, koji je dolazio iz kue s izrazom smrknutog potvrivanja. "Svi kau", rekao je, "da je premijer odrao najvei govor u ivotu: bombastian govor, pa glasno i dugako odobravanje. Korumpirani financijeri i neustraivi seljaci. Neemo ponovno izdati Dansku." Fisher je kimnuo glavom i okrenuo se prema puteljku za tegljenje gdje je ugledao vojvodu kako se zbunjen vraa. Na pitanje je odgovorio povjerljivim i promuklim glasom: "Mislim da na stari prijatelj nije pri sebi. Ne eli sluati; rekao je da u preplaiti ribe." Otro uho moglo je uti negodovanje gospodina Fishera o liku pod bijelim eirom, ali Sir John Harker je bio odluniji: "Fisher je bio u pravu. I sam ne vjerujem, ali prilino je jasno da se starac usredotoio na pecanje. Da se kua iza njega zapali, ne bi se pomaknuo sve do zalaska sunca." Fisher je nastavio etati prema povienoj obali i stazi za tegljenje, promatrajui istraivakim pogledom, ne otok, nego udaljene poumljene uzvisine koje su inile zidove doline. Jasno kao i dan prije, pojavljivalo se veernje nebo nad potamnjelim krajolikom, ali je prema zapadu sada bilo vie crveno nego zlatno; jedva se uo kakav zvuk, osim monotonog uborenja rijeke. Onda se zauo napola prigueni uzvik Hornea Fishera, a Harold March ga je zaueno pogledao. "Priali ste o loim vijestima", ree Fisher. "Pa sada stvarno ima loih vijesti. Bojim se daje ovo prljav posao." "Na koje loe vijesti mislite?", zapitao je njegov prijatelj, svjestan neega udnog i zloslutnog u njegovu glasu. "Sunce je zalo", odgovorio je Fisher.

Nastavio je u stilu nekoga tko je svjestan daje rekao neto presudno*. "Moramo imati nekoga tko e otii prijeko i koga e stvarno sluati. Moda je lud, ali postoji red u njegovu ludilu. U ludilu gotovo uvijek postoji red. To i vodi ljude u ludilo, sklonost redu. A on nikada ne sjedi tamo poslije zalaska sunca, kada mjesto postane mrano. Gdje je njegov neak? Mislim da voli jedino svog neaka." "Pogledajte!", povikao je March. "Ve je bio prijeko. Vraa se." Gledajui prema rijeci vidjeli su, crnu nasuprot zalasku sunca, figuru Jamesa Bullena kako urno i nespretno skae s kamena na kamen. Jednom se poskliznuo i zauo se pljusak vode. Kada se pridruio grupi na obali, njegovo je maslinasto lice bilo neprirodno blijedo. etvorica su se ve skupila na istom mjestu i rekla gotovo u isti glas: "to je sada rekao?" "Nita. Nita ne govori." Fisher je trenutak netremice gledao mladia; onda se trgnuo, dao Marchu znak za krene za njim i krenuo preko rijeke. Za par trenutaka bili su na maloj utabanoj stazi koja je vodila oko umovitog otoka prema drugoj strani gdje je sjedio ribi. Zaustavili su se gledajui ga bez rijei. Sir Isaac Hook jo uvijek je sjedio naslonjen na drvo i to zbog odreenog razloga. Komad njegove vlastite strune za pecanje bio je omotan oko njegova grla i onda dva puta oko drveta iza njega. Istraitelj se primaknuo i dotaknuo ribievu ruku - bila je hladna kao riba. "Sunce je zalo", ree Horne Fisher istim jezovitim glasom, "i on ga vie nee vidjeti kako izlazi." Deset minuta kasnije petorica mukaraca, potresena okom, bila su zajedno u vrtu, promatrajui jedni druge bijelim, ali budnim licima. Pravnik je izgledao najsvjesniji u grupi; bio je jasan, iako pomalo grub: "Moramo ostaviti tijelo tamo gdje jest i pozvati policiju", rekao je. "Mislim da e moj autoritet omoguiti ispitivanje posluge i pregledavanje pokojnikovih papira, da

se ustanovi ima li u njima neega povezanog s ovim. Naravno, nitko ne smije napustiti ovo mjesto." Moda je bilo neeg u njegovoj ishitrenoj i otroj slubenosti, to je sugeriralo da se mrea ili zamka zatvorila. Mladi je Bullen odjednom izgubio kontrolu, ili mu je prekipjelo, jer njegov je glas bio kao eksplozija u tihom vrtu. "Nisam ga niti taknuo", povikao je. "Kunem se da nemam veze s time!" "Tko kae da imate?", zapitao je Harker ozbiljno ga gledajui. "Zato viete prije nego to ste povrijeeni?" "Zato to me tako gledate", povikao je ljutito mladi. "Mislite li da ne znam da uvijek priate o mojim prokletim dugovima i nasljedstvu?" Na Marchovo iznenaenje, Fisher se povukao iz ovog sukobljavanja i odveo vojvodu u drugi dio vrta. Kada je bio tamo gdje ga nisu mogli uti odmah je prostoduno poeo: "Westmoreland, idem direktno na stvar." "Pa?", rekao je drugi buljei ravnoduno u njega. "Imate motiv za ubojstvo", ree Fisher. Vojvoda ga je i dalje gledao, ali izgledalo je kao da ne moe govoriti. "Nadam se da ste imali motiv za ubojstvo", nastavio je blago Fisher. "Vidite, situacija je malo nezgodna. Ako imate motiv za ubojstvo, vjerojatno ga niste ubili. Ali, ako niste imali motiv, zato ste ga onda, moda, ubili." "O emu vi to priate?", ljutito je zapitao vojvoda. "Vrlo je jednostavno", ree Fisher. "Kada ste otili prijeko bio je iv ili mrtav. Ako je bio iv, moda ste ga vi ubili, jer zato biste inae utjeli o njegovoj smrti? Ali, ako je bio mrtav i ako ste imali razlog da ga ubijete, moda ste utjeli zbog straha da vas ne optue." Onda je nakon trenutka utnje neodreeno dodao: "Cipar je prekrasno mjesto, vjerujem. Romantini krajolici i romantini ljudi. Vrlo opojno za mladog ovjeka." Vojvoda je odjednom prekriio ruke i promuklo rekao: "Dobro, imao sam motiv."

"Onda ste u redu", ree Fisher pruajui ruku uz osjeaj velikog olakanja. "Bio sam prilino siguran da vi to ne biste mogli napraviti; prestraili ste se kada ste vidjeli daje mrtav, stoje prirodno. Kao lo san koji se ostvario, zar ne?" Dok je neobian razgovor trajao, Harker je otiao u kuu ne obazirui se na reakcije mrzovoljnog neaka i vratio se s novim nastupom i gomilom papira u ruci. "Telefonirao sam policiji", rekao je zaustavljajui se kako bi razgovarao s Fisherom, "ali mislim da sam im obavio veinu posla. Mislim da sam otkrio istinu. Ovdje je papir..." Zastao je jer gaje Fisher gledao jedinstvenim izrazom lica. Fisher je bio taj koji je progovorio: "Pitam se da li nedostaju neki papiri? Mislim, da nisu tu sada?" Nakon pauze je dodao: "Stavimo karte na stol. Kada ste tako brzo pregledali papire, Harker, niste li traili neto... neto to ne bi trebalo biti naeno?" Harker nije popravio svoju crvenu kosu na svojoj tekoj glavi, ali je ispod oka pogledao na drugu stranu. "Pretpostavljam", mirno je nastavio Fisher, "da ste nam zato lagali o tome da ste Hooka nali ivog. Znali ste da postoji neto to moe ukazati na vas kao ubojicu, pa se niste usudili rei nam daje ubijen. Ali, vjerujte mi, mnogo je bolje sada biti poten." Harkerovo zbunjeno lice odjednom se zapalilo kao s paklenom vatrom. "Poten", povikao je, "nije ba lijepo da se vi momci pravite poteni. Svi ste roeni pod sretnom zvijezdom, a onda se hvalite vjenim vrlinama zato to nikome nita niste duni. Alija sam roen u Pimlicu, u kolibi, i morao sam stvoriti svoju sreu i nepotrebno je rei da sam zasluio svoje potenje. No, ako borbeni ovjek malo prestupi u mladosti, to je tek u niim sferama prava neki veliki minus, cijeli e ivot imati nekog starog vampira za vratom koji e mu to spominjati." "Gvatemalske Golkonde, zar ne?", ree suosjeajno Fisher.

Harker se odjednom trgnuo. Zatim je rekao: "Izgleda da znate sve, kao svemogui Bog." "Znam previe toga", ree Horne Fisher, "ali sve krive stvari." Ostala trojica mukaraca su im se pribliila, ali prije nego su prili preblizu, Harker je, glasom koji je odisao vrstinom, rekao: "Da, unitio sam papir, ali takoer sam naao papir koji nas, vjerujem, sve oslobaa." "Jako dobro", ree Fisher glasnijim i vedrijim tonom, "neka od toga svi imaju koristi." "Na vrhu Sir Isaacovih papira", objasnio je Harker, "bilo je prijetee pismo ovjeka po imenu Hugo. Prijeti da e ubiti naeg nesretnog prijatelja na nain na koji je ubijen. Pismo je neuredno, puno greaka; moete i sami pogledati; ali u njemu se posebice istie Hookova navika da peca s otoka. Pored svega, ovjek priznaje da pie s broda. A kako smo mi sami ili do njega prijeko", nasmijao se prilino runo, "zloin je poinio netko tko je prolazio amcem." "O boe moj!", povikao je vojvoda s neim gotovo posljedinim u uzbuenju. "Sjeam se jako dobro ovjeka po imenu Hugo! Bio je nekakav sluga ili Sir Isaacov tjelohranitelj. Vidite, Sir Isaac se bojao atentata. Nekoliko... nekoliko ga ljudi nije voljelo. Huga je nakon nekog vremena zbog neega otpustio, ali jako dobro ga se sjeam. Bio je veliki Maar s velikim brkovima na svakoj strani lica." Otvorila su se vrata u tami pamenja Harolda Marcha, ili bolje reeno, zaborava, te se ukazao lijep krajolik, kao onaj iz izgubljenih snova. Bila je to vie slika vode nego zemlje, poplavljena dolina, nisko drvee i tamni luk mosta. Odjednom je ponovno ugledao ovjeka, s brkovima kao tamnim rogovima, kako skae na most i nestaje. "Za Boga miloga!", povikao je. "Pa ja sam jutros sreo ubojicu!"

Horne Fisher i Harold March ipak su proveli dan na rijeci, dok se mala grupa razila nakon dolaska policije. Izjavili su daje koincidencija Marchova svjedoenja skinula sumnju sa svih prisutnih i bacila je na leteeg Huga. Hoe li maarski bjegunac ikada biti uhvaen, Horneu Fisheru se inilo malo vjerojatnim; niti se moe pretvarati daje u tom sluaju iskazao demonsku detektivsku energiju; naslonio se na jastuie u amcu, zapalio cigaretu i promatrao krajolik koji je prolazio pokraj njih. "Bio je to dobar potez, skoiti na most", rekao je. "Prazan amac ne znai nita; nije primijeen niti na jednoj obali, a on je otiao s mosta ne hodajui po njemu, takorei. Ima dvadeset etiri sata prednosti; njegovi e brkovi nestati, a onda e nestati i on. Mislim da ima velike anse za bijeg." "anse?", ponovio je March i na trenutak prestao veslati. "Da, anse", ponovio je drugi. "Da zaponem, nee me u potpunosti obuzeti korzikanska elja za osvetom zato stoje netko ubio Hooka. Moda ste do sada shvatili kakav je bio. Prokleti ucjenjiva i krvopija bio je taj jednostavni neumorni prodorni industrijski pionir. Imao je tajne o gotovo svakome: jednu o starom Westmorelandu i njegovu vjenanju na Cipru, koje je vojvotkinju moglo staviti u neugodan poloaj; jednu o Harkeru koji je pekulirao s novcem svog klijenta dok je bio mladi pravnik. Zato su bili onako rastrojeni kada su ga nali mrtvog. Osjeali su kao da su oni to napravili u snu. Ali, moram priznati da imam drugi razlog zato ne elim da naeg maarskog prijatelja objese radi ubojstva." "A to je?", zapitao je njegov prijatelj. "Samo zato to nije izvrio ubojstvo", odgovorio je Fisher. Harold March je spustio vesla i pustio amac da na trenutak pluta.

"Znate li da sam napola oekivao tako neto", rekao je. "Bilo je to prilino iracionalno, ali visjelo je u zraku, kao grmljavina." "Suprotno, optuiti Hugabiloje iracionalno", odgovorio je Fisher. "Zar ne vidite da ga optuuju zato to su oslobodili sve ostale? Harker i Westmoreland su utjeli zato to su ga nali mrtvog, a znali su da postoje papiri koji bi ih mogli optuivati kao ubojice. Pa, tako gaje i Hugo naao mrtvog, a i on je znao da postoji papir koji e ga prikazati kao ubojicu. Sam gaje napisao dan prije." "Ali, u tom sluaju", smrknuto ree March, "u koji je straan sat ta ubojstvo poinjeno? Bilo je jasno danje svjetlo kada sam ga ugledao na mostu, a to je dosta dalje od otoka." "Odgovor je vrlo jednostavan", odgovorio je Fisher. "Zloin nije poinjen ujutro. Zloin nije poinjen na otoku." March je buljio u sjajnu vodu bez komentara, ali Fisher je nastavio kao da mu je postavljeno pitanje: "Svako inteligentno ubojstvo ukljuuje iskoritavanje neeg neobinog u normalnoj situaciji. Ovdje je to bila sklonost starog Hooka da se ujutro uvijek die prvi, njegova stalna ribika rutina i njegova ljutnja ako bi ga tko smetao. Ubojica gaje zadavio u njegovoj kui poslije veere prethodne noi, odnio preko rijeke njegov le s njegovim ribikim priborom, zavezao ga za drvo u gluho doba noi i ostavio pod vedrim nebom. Mrtvac je cijeli dan pecao. Onda se ubojica vratio u kuu, ili bolje reeno u garau, i otiao automobilom. Ubojica je vozio svoj automobil." Fisher je pogledao prijateljevo lice i nastavio: "Izgledate zaprepateno, a stvar i jest grozna. Ali, ima i drugih stranih stvari. Ako nekog anonimnog ovjeka mui ucjenjiva i njegov se obiteljski ivot uruava, biste li mislili daje ubojstvo njegova muitelja neoprostivo? Je li loe kada se cijela nacija oslobodi kao i obitelj? Ovim upozorenjem vedskoj vjerojatno emo sprijeiti rat, neemo ga dalje poticati i tako emo spasiti tisue ivota koji su vredniji od ivota te zmije. Ne, ne izvrem injenice

niti ozbiljno opravdavam ono to se dogodilo, ali ropstvo u kojem je drao tog ovjeka i njegovu zemlju tisuu je puta manje opravdano. Da sam bio stvarno otrouman otkrio bih ga po njegovu uglaenom smrtnom smijehu za veerom. Sjeate li se one glupe prie o tome kako stari Isaac postupa sa svojim ribama? Na neki zao nain, on je bio ribi na ljude." Harold March je uzeo vesla i ponovno zaveslao. "Sjeam se", rekao je, "i kako velika riba moe potrgati udicu i pobjei."

RUPA U ZIDU Dva mukaraca, jedan arhitekt a drugi arheolog, sreli su se na stepenicama velike kue u Prior's Parku; njihov domain, lord Bulmer, na svoj je leeran nain pomislio kako je prirodno da ih upozna. Mora se priznati da je bio smuen koliko i leeran i nije imao nikakvu jasnu predodbu u glavi, osim da rijei arhitekt i arheolog poinju istim nizom slova. Svijet e ostati u potenoj dvojbi da li se po istom principu diplomat moe predstaviti dipsomanu ili mudrac muljatoru. Bio je, mlad ovjek, visok i svjetlokos, jakog vrata, gestikulirao je obilno i otvoreno, nesvjesno mahao rukavicama i vrtio tapom. "Vas dvojica biste trebali imati o emu priati", veselo je rekao. "Stare zgrade i slino; ovo je prilino stara zgrada, iako vam ja to ne bih trebao govoriti. Molim vas oprostite mi na trenutak; moram ii vidjeti estitke koje moja sestra prireuje za boino slavlje. Nadamo se da emo vas vidjeti, naravno. Juliet eli da svi budu kostimirani - kao opati i vitezovi i slino. Kao moji preci, pretpostavljam." "Vjerujem da vam opat nije bio predak", uz smijeak ree gospodin arheolog. "Samo nekakav prastric, ini mi se", odgovorio je drugi smijui se; onda je pogledom odlutao po krajoliku ispred kue; umjetnom pojasu vode, ukraenom antiknim

nimfama u sredini i okruenom parkom s visokim drveem, koje je sada bilo sivo i crno i smrznuto, jer bila je sredina jake zime. "Postaje prilino hladno", nastavio je lord. "Moja sestra se nada da emo malo klizati i malo plesati." "Ako vitezovi dou u oklopima", ree drugi, "morate paziti da ne utopite vae pretke." "Nema straha", odgovorio je Bulmer, "jer ovo nae dragocjeno jezero nije dublje od pola metra." Jednom od svojih razmetljivih gesta zabio je tap u vodu kako bi pokazao koliko je plitka. Mogli su vidjeti kako se tap savio u vodi, tako daje na trenutak izgledalo da se cijelom teinom naslonio na njega. "Najgore to moete oekivati jest da vidite opata kako iznenada sjeda", dodao je okreui se. "Pa, au revoir; kasnije u vam rei neto o tome." Arheolog i arhitekt ostali su na velikim kamenim stepenicama smijeei se jedan drugome; bez obzira na njihove zajednike interese predstavljali su znatne osobne suprotnosti, ali i u svakom od njih mogle su se pronai neke suprotnosti. Prvi je, gospodin James Haddow, dolazio iz uspavljujue sudske jazbine Inns of Courta, pune koe i dokumenata, jer zakon mu je bio zanimanje, a povijest samo hobi; bio je, meu ostalim, pravni zastupnik i agent imanja Prior's Park. S izraenim prodornim plavim oima i lijepo poeljanom crvenom kosom, kao i vrlo urednom odjeom, nije izgledao ba tako pospano i inio se potpuno svjestan svega oko sebe. Drugi, koji se zvao Leonard Crane, dolazio je ravno iz nedotjeranog i tipinog londonskog ureda graevinara i agenta za trgovinu nekretninama iz oblinjeg predgraa, koji se sjajio na kraju izgraenog novog niza zgrada s planovima u svijetlim bojama i tablama ispisanima pretjerano velikim slovima. Ozbiljan bi promatra, na drugi pogled, u njegovim oima zapazio neto to se zove vizija; njegova uta kosa, ne napadno preduga, bila je napadno neuredna. Bila je to manifestacija melankoline istine daje arhitekt umjetnik.

Ali umjetniki temperament nije ga u potpunosti definirao; bilo je kod njega neeg drugog to se nije moglo definirati, a nekima se to inilo ak i opasno. Usprkos svojem sanjarenju, ponekad bi iznenadio prijatelje umjetnou ili sportom koji nisu bili sastavni dio njegova uobiajena ivota, kao sjeanja na neko prethodno postojanje. U tom sluaju, pourio bi opovrgavati vanost tuih hobija. "Ne smijem biti u zabludi", sa smijekom je rekao. "Jedva da znam to je arheolog, osim prema prastaroj grkoj rijei koja kae daje to ovjek koji prouava stare stvari." "Da", odgovorio je smrknuo Haddow, "arheolog je ovjek koji prouava stare stvari i otkrije da su nove." Crane ga je na trenutak promatrao i onda se ponovno nasmijao. "Smijem li rei", rekao je, "da su neke od stvari, o kojima smo raspravljali, meu starim stvarima koje na kraju ispadnu nove?" Njegov prijatelj takoer je na trenutak zautio, a na njegovu se namrgoenom licu, dok je tiho odgovarao, mogao nazrijeti smijeak: "Zid oko parka prilino je star. Jedna vrata u njemu su gotika, a ne mogu nai tragove oteenja niti restauriranja. Ali, kua i cijelo imanje openito romantine ideje koje nalazimo u takvim stvarima esto su suvremene romance, gotovo kao pomodni romani. Na primjer, samo ime ovog mjesta, Prior's Park - svi misle da je to kameni srednjovjekovni samostan; uo sam da su spiritisti svojevremeno ovdje nali duh sveenika. Ali, premajedinoj pouzdanoj studiji to sam je uspio nai o ovoarmjestu, mjesto se jednostavno zvalo Prior's, kao to se i bilo koje ruralno mjesto moe zvati Podger's. Bila je to kua gospodina Priora, vjerojatno seoska kua koja se tu neko vrijeme nalazila kao lokalna znamenitost. Oh, postoji mnogo primjera iste stvari, tu i svugdje drugdje. Nae je predgrae nekada bilo selo, a samo zato to su ljudi na brzinu izgovarali to ime i prozvali ga Holiwell, neki su se

loi pjesnici prepustili matarijama o 'svetom bunaru' (Holy Well), s vradbinama i vilenjacima i svime ostalim, to je ispunjavalo sobe predgraa keltskim sumrakom. Naprotiv, nitko nije bio upoznat s injenicom da Hollinwall jednostavno znai 'rupa u zidu', to se vjerojatno odnosi na neku beznaajnu nezgodu. To hou rei kada govorim kako ne nalazimo toliko stare stvari kao to nalazimo nove." Craneu je malo popustila panja u sluanju lekcije o antikvitetima i novinama, a uzrok njegovu nemiru uskoro je postao oit, ak se poeo pribliavati. Sestra lorda Bulmera, Juliet Bray, polako se pribliavala preko livade, a pratio ju je jedan gospodin za kojim su ila jo dvojica. Mladi arhitekt je bio u neloginom stanju svijesti, emu je i davao prednost tri naprema jedan. ovjek koji je hodao s damom bio je nitko drugi do njegova eminencija princ Borodino, koji je bio poznat koliko bi cijenjeni diplomat trebao biti, u interesu onoga to se zove tajna diplomacija. Slubeno je obilazio razne engleske ladanjske kue, a to je za diplomaiju radio u Prior's Parku bila je tajna kakvu bi svaki diplomat mogao poeljeti. Ono to se za njega moglo rei jest da bi bio jako zgodan da nije potpuno elav. U stvari, bilo bi to suhoparno reeno. Neobino kao to i zvui, popravit emo stvar tako to emo rei da bi ljudi bili zaueni kada bi ga vidjeli s kosom; zaueni koliko i kada bi vidjeli kosu kako raste na bisti rimskog imperatora. Njegova visoka figura bila je do grla zakopana, to je jo vie naglaavalo njegovu potencijalnu irinu, a u rupi za gumb imao je crveni cvijet. Od dvojice mukaraca koji su hodali iza njega, jedan je takoer bio elav, mnogo manje ali takoer oito prerano; njegovi su brkovi jo uvijek bili uti, a ako su mu oi bile pomalo teke bilo je to zbog tromosti, a ne starosti. Bio je to Horne Fisher, a priao je lagano i oputeno o svemu i svaemu, kao uvijek. Ba uvijek. Njegov je kompanjon bio mnogo upadljiviji i ak udan, a k tome je vaio za najstarijeg i najintimnijeg prijatelja lorda

Bulmera. Bio je openito poznat, s odreenom jednostavnou, kao gospodin Brain; ali za njega se znalo daje bio sudac i policijski slubenik u Indiji, te daje imao neprijatelje koji su njegove mjere protiv kriminala opisivali kriminalnima gotovo kao to su i njihove. Bio je to smei kostur od ovjeka s tamnim dubokim upalim oima i crnim brkovima koji su njegovim ustima davali smisao. Iako je izgledao kao pokoen nekom tropskom boleu, njegovi su pokreti bili spretniji od onih njegova nehajnog kompanjona. "Sve je sreeno", najavila je uz velike geste dama kada su se pribliili dovoljno da ih mogu uti. "Morate se svi lijepo maskirati i staviti klizaljke, iako princ kae da one uz to ne idu, ali nije nas briga. Ve je ionako ledeno, a u Engleskoj nemamo esto ovakvu priliku." "ak ni u Indiji ne kliemo cijele godine", primijetio je gospodin Brain. "Niti Italiju ne povezujemo s ledom", dodao je Talijan. "Italiju esto povezujemo s ledom", odgovorio je Horne Fisher. "Hou rei sa sladoledarima. Veina ljudi u ovoj zemlji misli daje Italija napuena iskljuivo sladoledarima i harmonikaima. Sigurno ih ima mnogo; moda su preruena napadaka vojska." "Kako znate da to nisu tajni emisari nae diplomacije?", zapitao je princ s pomalo pogrdnim smijekom. "Vojska harmonikaa moe puno toga saznati, a njihovi majmuni puno toga pokupiti." "Sve je zapravo organizirano", dodao je neuljudno gospodin Fisher. "Pa, znam ja za velike hladnoe u Italiji, kao i u Indiji, gore na padinama Himalaja. No, led na naem malom jezeru prilino je topao u usporedbi s time." Juliet Brav bila je privlana dama s tamnom kosom, tamnim obrvama i razigranim oima, a u njenom je ophoenju bilo blagosti, ak velikodunosti, usprkos zapovjednom dranju. U veini je stvari mogla nareivati bratu, iako taj plemi, kao i mnogi drugi s neodreenim idejama, nije bio bezazlen kada bi se naao stjeran u kut.

Mogla je, naravno, nareivati gostima, ak toliko daje izabrala najpotovanije i najnesklonije od njih za svoju srednjovjekovnu ma-karadu. Izgledalo je kao da moe upravljati elementima, kao vjetica. Vrijeme je bilo sve hladnije i otrije; te noi led na jezeru presijavao se na mjeseini kao mramorni pod, a oni su poeli s klizanjem i plesanjem prije mraka. Prior 's Park, ili bolje reeno, okolni predjel Hollinwalla, bio je mjesno sjedite koje je postalo predgrae; nekada je pred vratima imalo ovisno selo, a sada je pred vratima imalo signale ekspanzije Londona. Gospodin Haddow, koji se bavio povijesnim istraivanjima u knjinici i na samoj lokaciji, mogao je neto nai u papirima. Iz dokumenata je shvatio daje Prior's Park izvorno bio neto kao Prior's Farm, a nazvan je prema nekoj lokalnoj osobi, no novi socijalni uvjeti odagnali su ga od prekapanja po toj tradicionalnoj prii. Da je ostalo ikakvih rustikalnih elemenata, vjerojatno bi naao nekakvu zaostalu legendu o gospodinu Prioru, koliko god stara bila. Ali, nova nomadska populacija slubenika i umjetnika, koja se stalno selila iz jednog predgraa u drugo, njihova djeca iz jedne kole u drugu, nije mogla imati nikakvog zdruenog kontinuiteta. Svi su zaboravljali povijest, to svugdje dolazi s poveanjem obrazovanja. No kada je sljedeeg jutra izaao iz knjinice i vidio da smrznuto drvee oko smrznutog jezera stoji poput crne ume, osjeao se kao daje daleko u divljoj prirodi. Stari zid, koji je opasivao park, inio je taj ograeni prostor jo ruralnijim i romantinijim i moglo se lako zamisliti kako dubine mrane ume nejasno iezavaju u udaljenim dolinama i brdima. Siva i crna i srebrna boja zimskog drvea, njihova sumornost, bila je jo izraenija u kontrastu sa arenim karnevalskim grupama, koje su ve stajale na smrznutom jezeru i oko njega. Kuna zabava ve ih je natjerala da se preobuku u kostime, a pravnik je, u

svom lijepom crnom odijelu i s crvenom kosom, bio jedina moderna figura meu njima. "Zar se neete kostimirati?", zapitala je Juliet ljutito tresui pred njim veliku upavu plavu haljinu iz etrnaestog stoljea, koja je njezino lice inila zgodnim i udesnim, kakvo je i bilo. "Svi moraju biti u srednjem vijeku. ak je i gospodin Brain stavio neku smeu halju i rekao daje fratar. Gospodin Fisherje dohvatio nekakve stare vree za krumpir i saio ih; i on bi trebao biti fratar. A princ, on je velianstven, u velikoj crvenoj halji kao kardinal. Izgleda kao da bi nas sve mogao potrovati. Morate i vi biti neto." "Ja u biti neto malo kasnije", odgovorio je. "Trenutano nisam nita osim staretinara i pravnika. Moram vidjeti vaeg brata u vezi nekog pravnog posla i nekih istraga za koje me molio da ih sprovedeni. Moram malo izgledati kao nadzornik kada sam u slubi nadzora." "Ali, moj brat se kostimirao!", povikala je djevojka. "Tako dakle. Nee ii, ako smijem rei. Zato bi doao do vas sada kada uiva najvee poasti?" Plemeniti lord stvarno je dolazio prema njima u velianstvenom kostimu iz esnaestog stoljea, ljubiaste i zlatne boje, s maem sa zlatnom drkom, perjem na kapi i spreman za me. Bilo je tog trenutka u njegovoj pojavi i kretnjama neto drukije od uobiajenog dranja. Cak se inilo, da tako kaemo, da mu je perje s kape silo na glavu. Mahao je svojim zlatno obrubljenim ogrtaem kao daje vilinski kralj pantomime; ak je i ma potezao razmetljivo i mahao njime kao da ima svoj tap za hodanje. U svjetlu daljnjih dogaaja bilo ju tu neeg monstruoznog, zloslutnog i opominjueg, neto u duhu to se naziva osobom pomuene pameti. U tom je trenutku nekolicini palo na pamet daje moda pijan. Dok je dolazio prema sestri prvo je proao pokraj Leonarda Cra-nea, odjevenog u linkonski zeleno, s rogom, remenom i maem koji bi odgovarao Robinu Hoodu; stajao je najblie dami, gdje ga se, u stvari, i preesto moglo

pronai. Pokazao je jedan od svojih skrivenih klizakih talenata, a sada kada je klizanje bilo gotovo, trudio se produiti prijateljstvo. Razigrani Bulmer ga je teatralno napao isukanim maem, kreui se prema naprijed u pravom maevalakom stilu, inei neto toliko slino ekspirskom citiranju o glodavcima i venecijskom noviu. Vjerojatno je u Craneu bilo skrivenog uzbuenja, jer je u jednom trenutku potegnuo ma i parirao; a onda odjednom, na ope uenje, Bulmerovo je oruje odletjelo iz njegove ruke u zrak i otkotrljalo se po zveckavom ledu. "Pa, nisam znala!", ree s opravdanom ljutnjom dama. "Niste mi rekli da znate maevati." Bulmer je podigao svoj ma, prije zbunjeno nego ljuto, stoje u tom trenutku stvorilo utisak neeg neodgovornog u njegovu raspoloenju, zatim se okrenuo prema svojem pravniku i rekao: "Moemo se dogovoriti o imanju poslije ruka; potpuno sam propustio klizanje, a sumnjam da e se led odrati do sutra naveer. Mislim da u rano ustati i sam se malo provozati." "Neu vas uznemirivati svojim drutvom", ree Horne Fisher svojim leernim glasom. "Ako moram poeti s ledom, na ameriki nain, bolje da ga bude u malim koliinama. Ali u prosincu za mene nema jutarnjeg ustajanja. Ptica koja rani brzo se prehladi." "Neu umrijeti ako se prehladim", odgovorio je i nasmijao se Bulmer. Velika grupa klizaa sastojala se od gostiju koji su bili u kui, a ostali su dolazili po dvoje i troje, kada se veina gostiju povukla na spavanje. Susjedi, koji su u takvim prilikama uvijek pozivani u Prior's Park, vratili su se svojim kuama s automobilima ili pjeke; pravnik i arheolog vratili su se u Inns of Court kasnim vlakom kako bi nabavili papir koji je bio potreban za konzultacije s klijentom; veina drugih gostiju pomalo je lutala i oklijevala s odlaskom na poinak. Horne Fisher se htio

liiti isprika to odbija rano ustati i prvi se povukao u svoju sobu; ali, iako je izgledao pospano, nije mogao spavati. Uzeo je s,a stola knjigu iz arheoloke topografije u kojoj je Haddow naao prve podatke o porijeklu lokalnog imena, a kako je bio ovjek kojeg je zanimalo sve i svata, poeo je paljivo itati, sada i prije zapisujui detalje koji su ga u prethodnom itanju ostavili u odreenoj sumnji oko njegovih zakljuaka. Njegovaje soba bila najblia jezeru u sredini ume i stoga je bila najtia, pa odjeci veernjeg slavlja do njega nisu dopirali. Paljivo je pratio dokaz derivacije farme gospodina Priora i rupe u zidu i razmiljao o fratrima i arobnim izvorima, kada je odjednom postao svjestan buke u ledenoj tiini noi. Nije to bila osobito jaka buka, a sastojala se od serije priguenih, ali tekih udaraca, kao da po drvenim vratima udara ovjek koji pokuava ui. Popratilo ju je neto kao slaba kripa pa tresak, kao da je prepreka podignuta ili odmaknuta. Otvorio je vrata svoje spavae sobe i sluao, ali uo je samo razgovor i smijeh iz niih katova, pa nije imao razlog za strah da bi saziv mogao ostati bez nadzora, niti da je kua ostala bez zatite. Otiao je do otvorenog prozora, pogledao na smrznuto jezero i mjesecom obasjani kip usred kruga tamne ume i ponovno posluao. Ali na to tiho mjesto vratila se tiina i, nakon to je neko vrijeme naprezao ui, nije mogao uti nita osim hukanja udaljenog vlaka. Onda se sjetio kako se bezimeni zvukovi mogu uti tijekom bdijenja gotovo svake noi te je, slegnuvi ramenima, umorno otiao u krevet. Odjednom se probudio i sjeo u krevetu s uima punima grmljavine - tutnjeim odjecima neijeg potresnog krika. Trenutak je ostao miran, a onda je skoio iz kreveta nabacivi na sebe halju koju je nosio cijeli dan. Prvo je otiao do otvorenog prozora, ali pokrivenog debelom zavjesom, tako da mu je soba bila u potpunom mraku; ali kada je gurnuo zastor u stranu i promolio glavu, vidio je sivu i srebrnastu zoru to se upravo pojavljivala iza tamne ume, koja je okruivala malo jezero, i to je bilo sve stoje

mogao vidjeti. Iako je zvuk dopirao kroz otvoreni prozor iz tog smjera, cijela je scena bila mirna i prazna pod jutarnjim svjetlom, kao i pod mjeseinom. Onda je dugaka mlitava ruka, koju je poloio na prozor, stisnula okvir vre, kao da savladava drhtanje, a njegove irom otvorene plave oi ispunile su se strahom. Moda se inilo da su njegovi osjeaji bili pretjerani i bespotrebni u usporedbi s naporom zdravog razuma kojim je ovladao nervozu zbog buke prethodne noi. Ali, ovo je bila druga vrsta buke. Mogla je biti izazvana na sto razliitih naina, od cijepanja drva do razbijanja boca. No, samo je jedna stvar u prirodi mogla izazvati takav zvuk koji je odzvanjao kuom u zoru. Bio je to grozan jasan glas ovjeka; a to je jo gore, znao je kojeg ovjeka. Takoer je znao daje to poziv u pomo. inilo mu se daje uo te rijei; ali rijei, kratke kakve zapravo jesu, bile su progutane, kao da se ovjek ukoio ili gaje tko zgrabio dok ih je izgovarao. Tek je varljiva jeka ostala u njegovoj glavi, ali on nije imao sumnji iji je to glas. Nije sumnjao u to da je snaan glas Francisa Brava, baruna Bulmera, zadnji put uo izmeu mraka i svitanja zore. Nije znao koliko dugo je tamo stajao, ali u ivot ga je vratila prva iva stvar koju je vidio kako se mie u tom napola smrznutom krajoliku. Du puta uz jezero, odmah ispod njegova prozora, netko je polako mekano hodao i vrlo sabrano - otmjena osoba u haljini prekrasne crvene boje; bio je to talijanski princ, jo uvijek u kardinalskom kostimu. Veina drutva je u svojim kostimima stvarno ivjela zadnjih dan ili dva, a Fisher je svoju redovniku halju od vrea smatrao upotrebljivom haljom; no neto se inilo neobino zavrenim i formalnim kod te rane ptice, tog raskonog crvenog kakadua. Izgledalo je kao daje ptica ranilica bila cijelu no budna. "to se dogaa?", viknuo je otro, naginjui se kroz prozor, a Talijan je okrenuo svoje veliko uto lice kao mjedenu masku.

"Bolje da razgovaramo u prizemlju", ree princ Borodino. "Fisher je potrao u prizemlje i sreo veliku figuru u crvenoj odjei kako ulazi unutra i blokira vrata svojom pojavom. "Jeste li uli taj krik?", zapitao je Fisher. "uo sam buku i izaao van", odgovorio je diplomat, a lice mu je bilo u sjeni i pretamno da bi mu se proitao izraz. "Bio je to Bulmerov glas", tvrdio je Fisher. "Kunem se daje to bio Bulmerov glas." "Jeste li ga dobro poznavali?", pitao je drugi. Pitanje je izgledalo nepotrebno, iako nije bilo nelogino, a Fisher je mogao samo uobiajeno odgovoriti da je lorda Bulmera poznavao tek povrno. "Nitko ga izgleda nije dobro poznavao", nastavio je Talijan istim tonom. "Nitko osim onog ovjeka Braina. Brain je malo stariji od Bulmera, ali mislim da su dijelili mnoge tajne." Fisher se naglo pomaknuo, kao da se budi iz trenutnog transa, i rekao glasnim i odlunim glasom: "Bolje da izaemo van i pogledamo da li se neto dogodilo." "Izgleda da se led topi", rekao je gotovo nezainteresirano drugi. Kada su izali iz kue, tamne mrlje i zvijezde na sivom polju leda pokazivale su da se led stvarno topi, kao stoje njihov domain dan ranije pretkazao, a sjeanje na jueranji dan vratilo je misteriju dananjeg dana. "Znao je da e se topiti", primijetio je princ. "Otiao je klizati vrlo rano i to namjerno. Je li zvao zato to je pao u vodu, to mislite?" Fisher je izgledao zbunjeno. "Bulmer je bio zadnji ovjek koji bi tako vikao zato stoje smoio izme. To je sve to mu se tu moglo dogoditi; voda bi jedva dola do lista noge ovjeku njegove visine. Moete vidjeti travu na dnu jezera kao kroz tanko staklo. Ne, daje Bulmer propao kroz led ne bi u tom trenutku nita rekao, vjerojatno dosta

kasnije. Nali bismo ga kako hoda gore-dolje, psuje i trai iste izme." "Nadajmo se da emo ga nai u takvom veselom raspoloenju", dodao je diplomat. "U tom sluaju glas je vjerojatno doao iz ume." "Kunem se da nije doao iz kue", ree Fisher, a onda su njih dvojica nestala u sumraku smrznutog drvea. Plantaa je bila mrana naspram vatrenih boja izlaska sunca, a crni porub to gaje inilo ogoljeno drvee imao je, nasuprot brdima, pernati izgled. Sate i sate kasnije kada je isti gusti, no njeniji, rub bio tamnozelen nasuprot zalasku sunca, potraga koja je zapoela u zoru jo nije bila privedena kraju. Kako se postupno i polako okupljalo cijelo drutvo, postalo je oito da se dogodio najneobiniji od svih dogaaja na zabavi; gosti nisu nigdje mogli ui u trag svom domainu. Sluge su prijavile daje spavao u svom krevetu i da njegovih klizaljki i kostima nije bilo nigdje, kao da je ustao rano radi onoga zbog ega je i namjeravao. Ali, od vrha kue do dna, od zida oko parka do jezera u sredini, nije bilo traga lordu Bulmeru, ivom ili mrtvom. Horne Fisher je shvatio da mu obeshrabrujui predosjeaj prijei da oekuje kako e ga nai ivog. Ali njegovo elo bilo je naborano zbog potpuno novog i neobinog problema - ovjeka uope nije mogao pronai. Uzeo je u obzir mogunost daje Bulmer moda sam otiao nekamo, zbog samo njemu znanog razloga; ali, nakon stoje u potpunosti odvagnuo tu pomisao, na kraju ju je odbacio. Nije se slagala s jasnim glasom to ga je uo u zoru, te s jo mnogo drugih praktinih prepreka. U prastarom visokom zidu oko malenog parka nalazio se samo jedan izlaz; uvar ga je drao pod kljuem sve do jutra i nije vidio nikoga daje proao. Fisher je bio prilino siguran da pred sobom ima matematiki problem u zatvorenom prostoru. Njegov instinkt bio je otpoetka toliko usmjeren na tragediju da bi mu vjerojatno laknulo kada bi naao le. Bilo bi mu teko, ali ne i strano, da nae plemievo tijelo kako visi s jednog od njegovih

stabala, kao sa vjeala, ili kako pluta u bazenu kao blijeda trava. Ono to gaje uasavalo bilo je to nita nije mogao nai. Ubrzo je postao svjestan da nije sam ak ni u svojim osobnim i izoliranim pokuajima. esto je primjeivao kako ga netko prati kao sjenka, na tihim i gotovo tajnim istinama u plantai ili na vanjskim uglovima starog zida. Usta s tamnim brkovima bila su nijema kao to su bistre oi bile ivahne i skakale su neprestano amo-tamo; bilo je oigledno daje to Brain iz indijske policije krenuo za tragom kao stari lovac za tigrom. Uvidjevi daje on jedini osobni prijatelj nesta-log ovjeka, Fisher je odluio s njim otvoreno porazgovarati, to mu se inilo prirodnim. "Ova tiina je prilino udna", rekao je. "Mogu li razbiti led razgovorom o vremenu, koje je uzgred budi reeno, ve probilo led. Znam da razbijanje leda moe u ovom sluaju biti melankolina metafora." "Ne slaem se", odgovorio je kratko Brain. "Mislim da led s time nije imao previe veze. Ne znam na koji nain bi je imao." "to predlaete?", pitao je Fisher. "Pa, poslali smo po policiju, naravno, ali nadam se da emo nai neto prije nego dou", odgovorio je AngloIndijac. "Ne mogu rei da sam previe siguran u policijske metode u ovoj zemlji. Previe crvenih traka, habeasa corpusa i slinih stvari. Ono to elimo vidjeti jest to da nitko ne kidne; najvie to moemo napraviti je da skupimo drutvo i da ih prebrojimo. Nitko nije otiao, osim pravnika koji je traio antikvitete." "On sigurno nije upleten; otiao je sino", odgovorio je drugi. "Osam sati nakon stoje Bulmerov voza vidio svog odvjetnika kako odlazi vlakom, uo sam Bulmerov glas jasno kao to sada ujem va." "Pretpostavljam da ne vjerujete u duhove?", rekao je ovjek iz Indije. Nakon pauze je dodao: "Volio bih nai nekog drugog prije nego krenemo za ovjekom s alibijem u Inner Temple. to se dogodilo s onim ovjekom u zelenom -

arhitektom koji se odjenuo kao ovjek iz ume? Nisam ga vidio." Gospodin Brain je uspio sakupiti sve prisutne prije dolaska policije. Ali, kada je jo jednom poeo komentirati nepojavljivanje mladog arhitekta, naao se pred manjim misterijem i psiholokim razvojem u potpuno neoekivanom smjeru. Juliet Bray se stoiki suoila s katastrofom bratova nestanka, u emu je moda bilo vie paralize nego boli; ali kada je na povrinu izbilo drugo pitanje bila je uzrujana i ljuta. "Ne elimo donositi prerane zakljuke o bilo kome", govorio je u svom isprekidanom stilu Brain. "Ali, eljeli bismo znati neto vie o gospodinu Craneu. Nitko o njemu ne zna ba puno toga, ak niti odakle je. Izgleda sluajno daje ba juer ukrstio maeve s jadnim Bulmerom, a mogao gaje probosti, jer pokazao se kao bolji maevalac. Naravno, to moe biti sluajnost i ne bi se moglo nazvati sluajem protiv nekoga; onda nemamo dokaze za pravi sluaj protiv bilo koga. Dok ne doe policija samo smo grupa istraitelja amatera." "Ja mislim da ste grupa snobova", ree Juliet. "Zato stoje gospodin Crane genijalac koji je sam uspio, elite da naslutimo kako je on ubojica, a ne usuujete se to rei. Zato stoje imao ma-igraku i znao se njome sluiti, elite da povjerujemo da ga je koristio kao krvoedni manijak bez ikakvog razloga. I zato to je mogao ubosti mog brata, a nije, vi elite zakljuiti da jest. Tako vi razgovarate. A to se tie njegova nestanka, u krivu ste kao i u svemu drugome, jer evo ga ide." Stvarno, zelena figura dvojnika Robina Hooda polako se pojavila ispred sive pozadine drvea i krenula prema njima, ba kao stoje ona rekla. Polako je i sabrano priao grupi, bio je nesumnjivo blijed, a Brain-ov i Fisherov pogled ve je zapazio jedan detalj na zelenoj figuri mnogo jasnije od svega ostalog. Rog mu je jo visio oko pasa, ali maa nije bilo.

Na ope uenje drutva, Brain nije postavio pitanje koje se samo nametalo, nego je u ozraju svog naina voenja istrage, ini se, promijenio temu. "Sada smo se svi okupili", tiho je primijetio, "i postoji pitanje koje elim postaviti. Je li itko jutros vidio lorda Bulmera?" Leonard Crane je okretao svoje blijedo lice u krugu lica sve dok nije doao do Julietina, a onda je malo stisnuo usne i nastavio: "Da, vidio sam ga." "Je li bio iv i zdrav?", brzo je pitao Brain. "Kako je bio odjeven?" "Izgledao je iznimno dobro", odgovorio je Crane udnom intonacijom. "Bio je odjeven kao i juer, u onom ljubiastom kostimu, kopiji s portreta njegova pretka iz esnaestog stoljea. Imao je klizaljke u ruci." "A pokraj sebe ma, pretpostavljam", dodao je ispitiva. "Gdje je va ma, gospodine Crane?" "Bacio sam ga." U jedinstvenoj tiini koja je uslijedila, vlak misli u mnogim umovima nehotice je postao serija slika u boji. Naviknuli su se na svoje matovite kostime u boji i izgledali su sretnije i sveanije naspram tamnosive i srebrom proarane ume, kao da su likovi svetaca u hodu to se are s vitraa. Efekt je bio jo jai zato stoje mnogo njih imalo smijene biskupske ili samostanske halje. Ali, ono to je najvie ostalo u njihovim sjeanjima bilo je sve samo ne fratarsko - trenutak kada su lik u zelenom i onaj drugi u ljubiastom napravili srebrni kri sa svojim ukrtenim maevima. ak i ako je bila ala, imala je u sebi neto dramatino. udna je i zloslutna bila pomisao da u sivoj zori isti likovi u istim pozama mogu to ponoviti, ali kao tragediju. "Jeste li se svaali s njim?", odjednom je zapitao Brain. "Da", odgovorio je nepokretan ovjek u zelenom. "Ili se on svaao sa mnom."

"Zato se svaao s vama?", pitao je istraitelj, ali Leonard Crane nije nita odgovorio. Home Fisher, prilino zauen, samo polovicu svoje panje posveivao je ovom unakrsnom ispitivanju. Njegove oi s tekim kapcima tromo su pratile figuru princa Borodina, koji je u tom trenutku polako krenuo prema rubu ume; a nakon pauze, kao poslije meditacije, nestao je u tami drvea. Trgnuo gaje glas Juliet Bray, koji je odzvanjao novim odlunim tonom: "Ako je to problem, najbolje da se raisti. Ja sam zaruena s gospodinom Craneom, a kada smo rekli mom bratu, on se s time nije sloio, to je sve." Niti Brain ni Fisher nisu pokazali nimalo iznenaenja, ali je ovaj drugi tiho dodao: "Osim ako on i va brat nisu otili u umu raspraviti to, pa je tamo gospodin Crane zametnuo svoj ma, ne spomenuvi svog kompanjona." "Mogu li pitati", istraivao je Crane s odreenim treptajem podsmijeha na svojoj blijedoj figuri, "to bih ja trebao napraviti s njima? Uzmimo veselu tezu da sam ja ubojica; ali jo treba dokazati d;a sam maioniar. Ako sam vaeg nesretnog prijatelja probuio, to sam napravio s tijelom? Jesam li ga moda odnio sa sedam leteih zmajeva, ili je to samo pitanje pretvaranja u mlijeno bijelu koutu?" "Ovo nije prilika za ruganje", rekao je sudac AngloIndijac s nenadanim autoritetom. "Za vas nije olakavajue to se izrugujete gubitku." "Fisherove sanjive, ak umorne Oi, jo uvijek su promatrale rub ume odostraga; pstao je svjestan mase tamnocrvenih olujnih oblaka, koji su svijetlili kroz sivu mreu tankih stabala, kada se princ pojavio na stazi u svom kardinalskom kostimu. Brain je mislio daje princ moda poao traiti izgubljeni ma. Ali, kada se pojavio u svojoj ruci nije imao ma, nego sjekiru.

Nesklad izmeu makarade i misterije stvorio je zanimljivu psiholoku atmosferu. Svi su se osjeali posramljeno to su uhvaeni u glupim kostimima u sluaju koji je sve vie imao obiljeja sprovoda. Mnogo njih bi se ve bilo vratilo i presvuklo u odjeu prikladniju za sprovod ili barem malo vie formalnu. Ali, nekako je sve u tom trenutku izgledalo kao druga makarada, vie umjetna i bjednija od prve. I dok su se mirili sa svojim smijenim odorama, obavila ih je neka vrsta uzbuenja, najvie one osjetljivije, kao to su Crane, Fisher i Juliet, te do neke razine svakoga, osim praktinog gospodina Braina. Bilo je to gotovo kao da su duhovi vlastitih predaka koji stanuju u toj tamnoj umi i plitkom jezeru i igraju nekakvu staru ulogu koju su samo napola zapamtili. Pokreti tih likova u boji kao da su znaili neto stoje odavno ustaljeno, poput tihe heraldike. Postupci, stavovi, vanjski objekti, prihvaeni su kao alegorija, bez kljua; znali su da e kriza doi, ali nisu znali kakva. Kada su vidjeli princa, kako stoji na istini meu drveem u svojem kostimu ljutito crvene boje i sa sputenim bronanim licem, nosei u ruci novi oblik smrti, nekako podsvjesno su znali daje cijela pria uzela novi i grozan smjer. Nisu mogli navesti razlog, ali dva su se maa stvarno uinila kao igrake, pa je cijela pria o njima pukla i bila odbaena kao igraka. Borod-ino je izgledao kao krvnik iz srednjeg vijeka, odjeven u groznu crvenu halju, sa sjekirom u ruci za odsijecanje glave kriminalcu. A kriminalac nije bio Crane. Gospodin Brain iz indijske policije promatrao je novu stvar i prolo je par trenutaka prije nego je otro, ak grakui,progovorio: "to radite s tim?", zapitao je. "Izgleda kao sjekira nekog drvosjee." "Prirodno povezivanje stvari", primijetio je Horne Fisher. "Ako u umi sretnete maku pomislit ete daje ris, iako je moda upravo odlutala sa sofe iz neijeg dnevnog boravka. Zapravo, dogodilo se da znam da to i nije sjekira

za drvosjee. To je kuhinjska sjekira, ili satara, ili neto slino, neto stoje netko odbacio u umi. Vidio sam je u kuhinji kada sam uzimao vree za krumpir s kojima sam rekonstruirao srednjovjekovnu odjeu." "Svejedno, nije izvan interesa", dodao je princ pruajui instrument Fisheru, koji gaja uzeo i paljivo pregledao. "Mesareva satara koja je obavila mesarev posao." "Ovo je sigurno oruje kojim je poinjen zloin", zakljuio je Fisher tihim glasom. Brain je zurio u slab plavi odsjaj sjekire divljim i opinjenim pogledom. "Ne razumijem", rekao je. "Nema... nema tragova na njoj." "Nije prolila krv", odgovorio je Fisher, "ali poinila je zloin. Povezana je s njim koliko i kriminalac sa zloinom to gaje poinio." "to hoete rei?" "Nije bio tu kada je to napravio", objasnio je Fisher. "To je jadna vrsta ubojice koji ne moe ubijati ljude kada je tamo." "ini mi se da govorite samo kako biste zakomplicirali ovaj sluaj", ree Brain. "Ako imate kakav praktian savjet, neka bude i shvatljiv." "Jedini praktian savjet koji mogu dati", ree razmiljajui Fisher, "je malo istraivanje lokalne topografije i nazivlja. Kau daje postojao gospodin Prior koji je imao farmu u susjedstvu. Mislim da bi nekoliko detalja o ivotu pokojnog gospodina Priora moglo baciti vie svjetla na ovaj grozan dogaaj." "Nemate za ponuditi nita izravnije osim topografije", ree posprdno Brain, "da biste mi pomogli osvetiti prijatelja?" "Pa", ree Fisher, "moram otkriti istinu o 'rupi u zidu'." Te noi, uz olujni sumrak i jak zapadni vjetar, koji je uslijedio nakon hladnoe, Leonard Crane se zaputio divljim koracima, krug za krugom, po uskom dugakom

zidu koji je opasivao malu umu. Vodila ga je oajnika elja da rijei zagonetku koja je bacila mrlju na njegov ugled i ve je prijetila njegovoj slobodi. Policija, koja je sada vodila istragu, nije ga uhapsila, ali znao je da e ga uhapsiti im pokua otii. Natuknice Hornea Fishera, iako ih nije obrazloio, potaknule su umjetniki temperament arhitekta na neku vrstu sulude analize pa je odluio proitati hijeroglif naopako i na svaki mogui nain, sve dok ne bude davao smisao. Ako je to bilo neto u vezi s rupom u zidu, ve bi ju pronaao; no nije mogao nai ni najmanju pukotinu. Njegovo mu je profesionalno znanje govorilo da su zidarski radovi svi od jednog izvoaa i iz jednog vremenskog razdoblja, osim ulaza, to nije nimalo rasvjetljavalo misteriju, a niti je mogao nai neto to bi izgledalo kao skrovite ili izlaz za bijeg. Hodajui po uskom putu izmeu vijugavog zida i otrog istonog zavoja, te prostranog sivila pernatog drvea, gledajui izgubljeni zalazak sunca koji je treperio kao munja, dok su se olujni oblaci prostirali po nebu i mijeali s prvim slabim plavim svjetlom sve jaeg mjeseca iza njega, poeo je osjeati vrtoglavicu dok su mu pete ile oko slijepe barijere. Dolazile su mu misli na granici miljenja; misli o etvrtoj dimenziji koja je rupa u kojoj se nita ne moe sakriti, u kojoj se sve vidi iz drugog kuta, kroz novi prozor osjetila; ili neko mistino svjetlo i providnost, kao nove kemijske zrake u kojima e vidjeti Bulmerovo tijelo, jezivo i blistavo, kako lebdi u zasljepljujuem svjetlu iznad ume i zida. Takoer gaje proganjala natuknica, koja je bila jednako jeziva, da sve to ima nekakve veze s gospodinom Priorom. Izgledalo je kao da postoji neto jezivo u injenici da su ga uvijek s potovanjem oslovljavali kao gospodina Priora, jer kao daje u obiteljskom ivotu mrtvog farmera bilo sjeme koje je teilo ovakvim groznim stvarima. No saznao je da niti jedna lokalna istraga nije otkrila nita o obitelji gospodina Priora. Kada je ponovno napravio krug oko umjetnog jezera i doao ispred kue, mjeseina je bila jaa i sjajnija, a vjetar

je rastjerao oblake i polako slabio. Iz nekog razloga jezero je izgledalo vrlo umjetno; cijela scena bila je kao klasian krajolik u stilu votoa. Paladijska fasada bila je blijeda na mjeseini, a u istom srebrnom tonu bila je pogana mramorna nimfa u sredini jezera. Na svoje iznenaenje, pokraj kipa naao je jo jednu figuru, koja je sjedila gotovo nepomino; ista je srebrna olovka ocrtavala nabrano elo i strpljivo lice Horne Fishera, jo uvijek odjevena kao fratra koji kao daje vjebao neto od fratarske usamljenosti. No, pogledao je prema Leonardu Craneu i nasmijao se kao da ga je oekivao. "Vidite", ree Crane postavljajui se ispred njega, "moete li mi rei neto o ovome?" "Uskoro u svima sve morati ispriati", odgovorio je Fisher, "ali nemam primjedbi na to da vama prvome neto kaem. Ali, da s neim ponemo, hoete mi rei neto? to se stvarno dogodilo kada ste jutros sreli Bulmera? Odbacili ste ma, ali niste ga ubili." "Nisam ga ubio ba zato to sam odbacio ma", rekao je drugi. "Namjerno sam to napravio - nisam siguran to se moglo dogoditi." Nakon pauze tiho je nastavio: "Pokojni lord Bulmer bio je vrlo nagao ovjek, izuzetno nagao. Bio je dobar sa svojim podinjenima i elio je da njegov pravnik i arhitekt ostanu u kui radi svih moguih praznika i zabava. Ali, imao je i drugu stranu, koju su otkrivali kada su htjeli biti jednaki s njim. Kada sam mu rekao da smo seja i njegova sestra zaruili, dogodilo se neto to jednostavno ne mogu niti ne elim opisati. Meni je izgledalo kao strahovit napad ludila. Ali, mislim da je istina bolno jednostavna. Postoji neto kao gospodska nepristojnost, a to je kod ljudi neto najgore." "Znam", ree Fisher. "Renesansni plemii iz vremena Tudora bili su takvi." "udno je to to kaete", nastavio je Crane. "Na trenutak me, dok smo priali, obuzeo osjeaj da ponavljamo scenu iz prolosti i da sam stvarno neki odmetnik u umi kao Robin Hood, a da je on stvarno siao

sa svojim perjem i grimizom s nekog portreta svojih predaka. Kako bilo, on je bio glavni, nije se bojao Boga, niti je potovao ovjeka. Naravno da sam mu se suprotstavio, a onda sam otiao. Vjerojatno bih ga ubio da nisam otiao." "Da", ree Fisher kimajui glavom, "njegov je ubojica bio u ovisnosti i on je bio u ovisnosti i to je kraj prie. Sve se slae." "to se s ime slae?", ree njegov kompanjon s iznenadnim nemirom. "Ja nita ne razumijem. Rei ete mi da potraim tajnu u rupi u zidu, ali ja ne mogu pronai nikakvu rupu u zidu. "Niti je nema", ree Fisher. "U tome i jest tajna." Trenutak kasnije ree: "Ako to ne nazovete rupom u zidu svijeta. Pogledajte, rei u vam ako elite, ali bojim se da je potreban uvod. Morate razumjeti jedan od trikova modernog uma, tendenciju da mnogi ljudi prihvaaju neto bez da to i vide. U selu, ili predgrau, postoji gostionica sa znakom svetog Georgea i zmaja. Recimo da ja svima ponem priati daje to iskrivljeni lik kralja Georga i zmaja. Mnogo ljudi bi mi povjerovalo, bez propitkivanja, iz jednostavnog razloga stoje to vjerojatno prozaino. Pretvara neto romantino i legendarno u neto novo i obino. A tako nekako sve zvui racionalno, iako nema razloga koji to podravaju. Naravno da bi se neki ljudi sjetili da su vidjeli svetog Georgea na starim talijanskim slikama i francuskim romancama, ali veina ne bi uope razmiljala. Jednostavno bi progutali skepticizam zato stoje skepticizam. Moderna inteligencija ne prihvaa nita po sili. Ali e prihvatiti bilo to bez sile. To se tono ovdje dogodilo. Ako neki kritiar, ili netko drugi, kae da Prior's Park nije bio samostan, nego je nazvan po nekom prilino modernom ovjeku Prioru, nitko se nee pozabaviti tom teorijom. Nikada se nee dogoditi da e netko ponavljati priu pitajui postoji li neki gospodin Prior, da li gaje netko vidio ili uo. Zapravo, ovo je bio samostan i dijelio je sudbinu mnogih samostana - to jest, tudorovski gospodin

s perjanicom gaje uzeo okrutnim nasiljem i pretvorio u svoju privatnu kuu; radio je i gore stvari, kao to ete uti. Ali bit je u tome kako trik funkcionira, a funkcionira na isti nain kao i drugi dio prie. Ime ovog okruga napisano je 'Hollinwall' na svim boljim kartama to su ih izradili uenjaci; natuknuli su oprezno, ne bez smijeka, injenicu da su ga neobrazovani i staromodni seljaci prozvali 'Holiweir. Ali napisano je krivo, a izgovara se pravilno." "Hoete rei", brzo je pitao Crane, "da je stvarno postojao bunar?" "Postoji bunar", ree Fisher, "a istina lei na njegovu dnu." Dok je govorio pruio je ruku prema vodi ispred sebe. "Bunar je tu negdje ispod ove vode", rekao je, "a ovo nije prva tragedija povezana s tim bunarom. Utemeljitelj kue napravio je neto to su njegovi prijatelji lupei rijetko radili; neto to je trebalo zatakati u anarhiji pljake samostana. Bunar je bio povezan s udima nekog sveca, a zadnji fratar koji ga je uvao bio je i sam neka vrsta sveca; naravno da je bio neto poput muenika. Izazivao je novog vlasnika i suprotstavljao mu se da ne zagadi mjesto, sve dok ga plemi u bijesu nije probo noem i bacio njegovo tijelo u bunar, kamo gaje nakon etiri stotine godina pratilo tijelo nasljednika uzurpatora, koji je u istom ljubiastom kostimu hodao po svijetu s istim ponosom." "Ali kako se to dogodilo", zahtijevao je Crane, "da je prvi put Bulmer pao ba na to odreeno mjesto?" "Zato to se led otopio ba na tom odreenom mjestu i to uz malu pomo ovjeka koji je znao za to", odgovorio je Horne Fisher. "Namjerno je napuknut, s kuhinjskom satarom, na tom posebnom mjestu; uo sam udarce i nisam shvatio o emu se radi. Mjesto je prekriveno umjetnim jezerom samo da bi cijela istina bila prekrivena umjetnom legendom. Ali, zar ne vidite to su ti pogani plemii napravili, obeastili su mjesto omraenom

boicom, kao rimski imperator koji je napravio Venerin hram na Svetom Grobu. Ali, istinu je jo uvijek mogao nazrijeti neki kolovani ovjek koji ju je naumio otkriti. A taj ju je ovjek naumio otkriti." "Koji ovjek?", pitao je drugi uz sjenku odgovora koja mu se motala po glavi. "Jedini ovjek koji ima alibi", odgovorio je Fisher. "James Haddow, pravnik antikvar, otiao je no prije dogaaja, ali je na ledu ostavio crnu zvijezdu smrti. Naglo je otiao, iako je prije kanio ostati; vjerojatno je otiao, mislim, nakon rune scene s Bulmerom prilikom pravnikog razgovora. Kao to znate, Bulmer je znao uiniti ovjeka krvoednim, a mislim daje pravnik imao putra na glavi, to je morao priznati i bio je u opasnosti da e ga njegov klijent raskrinkati. Ali, koliko poznam ljudsku prirodu, ovjek e u svom poslu varati, ali ne i svom hobiju. Haddow je moda bio nepoten pravnik, ali nije si mogao pomoi da ne bude poteni staretinar. Kada je naiao na trag istine o 'svetom bunaru', morao je to istraiti; nisu ga zbunile novinske anegdote o gospodinu Prioru i 'rupi u zidu'; otkrio je sve, ak i tonu lokaciju bunara i bio je nagraen, ako biti uspjean ubojica znai nekakvu nagradu." "Kako ste otkrili svu tu skrivenu povijest?", pitao je mladi arhitekt. Oblak se nadvio nad elom Hornea Fishera. "Znao sam ve previe o tome", rekao je, "i sramotno bi bilo da dobro priam o jadnom Bulmeru, koji je platio svoj prijestup, ali mi nismo. Usuujem se rei da svaka cigara koju popuim i svako pie koje popijem dolazi direktno ili indirektno iz pljake svetih mjesta ili progona siromanih. Nakon svega, ne treba puno pretraivati prolost da bi se nala rupa u zidu, velika pukotina u engleskoj povijesti. Nalazi se tu ispod povrine tankog pokrivaa varljivih informacija i uputa, isto kao i crni i krvlju umrljani bunar ispod poda od plitke vode i trave. Oh, led je tanak, ali moe drati; dovoljno je jak da nas dri kada se odjenemo kao

fratri i kada pleemo po njemu, rugajui se dobrim starim srednjovjekovnim vremenima. Rekli su mi da se moram kostimirati; zato sam to i napravio, u skladu s vlastitim ukusom i eljom. Stavio sam jedini kostim koji odgovara ovjeku koji je stekao ugled gospodina, a nije potpuno izgubio osjeaje." Odgovarajui na upitan pogled, ustao je maui rukom prema dolje. "Odjea od vrea", rekao je, "a nosio bih i pepeo kada bi stajao na mojoj elavoj glavi."

HRAM TIINE Harold March i nekoliko njih koji su njegovali prijateljstvo s Horneom Fisherom, osobito ako su ga mogli vidjeti u njegovu drutvenom okruenju, bili su svjesni odreene usamljenosti u njegovoj drutvenosti. Izgledalo je kao da uvijek susreu njegove roake, a nikada obitelj. Moda bi bilo bolje rei da su vidjeli mnoge iz njegove obitelji, a nikada njegov dom. Njegovi bratii i veze irili su se poput labirinta kroz vladajuu klasu Velike Britanije, a on je, inilo se, bio u dobrim, ili dobro raspoloenim, odnosima s veinom. Horne Fisher je bio prilino zapaen zbog raznih neobinih informacija i interesa za sve vrste tema, tako da se moglo rei daje njegova kultura, kao i njegovi bezbojni svijetli brkovi i blijeda klonula figura, imala neutralnu prirodu kameleona. Uvijek se mogao nositi s plemiima i lanovima Vlade i svim velikim ljudima odgovornima za velike odjele i razgovarati sa svakim od njih o njegovoj temi, polju za koje je dotini bio najozbiljnije zainteresiran. Tako je mogao s ministrom rata razgovarati o dudovom svilcu, s ministrom obrazovanja o detektivskim priama, s ministrom rada o slikama na emajlu iz Limogesa, a s ministrom za misije i moralni napredak (ako je to njegov toan naziv) o momcima

pantomimiarima iz protekla etiri desetljea. Budui da je prvi bio njegov prvi brati, drugi njegov drugi brati, trei njegov ogor, a etvrti enin ujak, njihovi su raznovrsni razgovori sluili jednom cilju, a koji je bio srea u obitelji. Ali March nikada nije osjetio dio te domae atmosfere na koju su mukarci srednjeg stalea navikli u svojim prijateljstvima i koja je temelj prijateljstvu i ljubavi i svemu drugome u svakom normalnom i stabilnom drutvu. Pitao se da li je Horne Fisher siroe i jedino dijete. Stoga je oito smatrao dobrim poetkom otkrie da Fisher ima brata, puno uspjenijeg i monijeg od njega, iako jedva, mislio je March, tako zabavnog. Sir Henry Harland Fisher, s pola abecede nakon imena, bio je u Ministarstvu vanjskih poslova neto puno vanije od ministra. Oigledno je to bilo u obitelji; jer inilo se daje jo jedan brat, Ashton Fisher, u Indiji puno vaniji od potkralja. Sir Henry Fisher bio je puno tee, ali ljepe izdanje svoga brata, jednako elave glave, ali mnogo glatkije. Bio je vrlo uljudan, sa sjenkom pokroviteljstva, ne samo prema Marchu, nego ak, mislio je March, i prema Horneu Fisheru. Ovaj je gospodin, koji je imao dobru intuiciju o polovinim mislima drugih, razmotrio temu na sebi svojstven nain im su se vratili iz velike kue na Berkelev Squareu. "Zar ne znate", tiho je primijetio, "da sam ja obiteljska budala?" "To je sigurno pametna obitelj", rekao je Harold March smijeei se. "Jako otmjeno reeno", odgovorio je Fisher. "To je sjajan rezultat literarnog treninga. Moda bi bilo pretjerano rei da sam obiteljska budala. Moda je dovoljno rei da sam ja obiteljski neuspjeh." "udno mi je da niste uspjeli", dodao je novinar. "Kako kau poslije ispita, na emu ste pali?" "Politici", odgovorio je njegov prijatelj. "Natjecao sam se za Parlament kada sam bio vrlo mlad i uao sam uz

veliku veinu, uz glasne povike odobravanja na gradskim mitinzima. Od tada sam, naravno, u sjeni." "Bojim se da ne razumijem onaj 'naravno'", odgovorio je March smijui se. "Taj dio nije vrijedan razumijevanja", ree Fisher. "Ali zapravo, prijatelju stari, drugi dio prilino je udan i interesantan. Prava detektivska pria na svoj nain, kao i prva lekcija koju sam nauio o tome od ega se sastoji moderna politika. Ako elite, ispriat u vam." Slijedi, u manje konverzacijskom tonu i s manje uvijanja, pria koju je ispriao. Nitko tko je tih godina imao privilegiju da sretne Sir Henrvja Harlanda Fishera ne bi vjerovao da su ga zvali Harry. No bio je jako djetinjast djeak i taje vedrina obasjavala cijeli njegov ivot, a sada ju je zamijenila ozbiljnost koja je nekada imala obrise vedrine. Njegovi bi prijatelji govorili da je zato zreliji u zrelosti jer je bio mlad u mladosti. Njegovi bi neprijatelji govorili da je jo uvijek lakovjeran, ali ne i tako dobroduan. U svakom sluaju, pria koju je Horne Fisher morao ispriati povezana je sa sluajem nakon kojega je mladi Harry Fisher postao privatni tajnik lorda Saltouna. Zato su njegove kasnije veze s Ministarstvom vanjskih poslova bile neka vrsta nasljedstva od njegova lorda, jer je taj ovjek bio skriveni monik iza prijestolja. To nije mjesto gdje emo previe govoriti o Saltounu, iako se o njemu malo zna, a mnogo toga vrijedi znati. Engleska je imala barem tri ili etiri takva skrovita dravnika. Aristokratska zajednica tu i tamo proizvede aristokratu koji je istovremeno sluaj, nezavisni otroumni intelektualac, Napoleon roen u ljubiastom. Njegov je ogroman rad veinom bio nevidljiv, a jako malo Tnoe se izvui iz njegova privatnog ivota, osim zlovoljnog i cininog smisla za humor. Ali tu je svakako i sluaj njegove nazonosti na obiteljskom ruku kod Fisherovih i neoekivano gledite koje je iznio, koje je jedan obian vic pri ruku pretvorilo u malu senzacionalnu novelu.

Ako izuzmemo lorda Saltouna, bila je to obiteljska zabava Fisherovih, jer je jedini uvaeni stranac otiao odmah nakon veere, ostavljajui drutvo na kavi i cigarama. Bila je to interesantna osoba -mladi ovjek iz Cambridgea, po imenu Eric Hughes, nova nada Reformistike stranke, kojoj je Fisherova obitelj, zajedno s njihovim prijateljem Saltounom, dugo bila barem formalno privrena. Hughesova osobnost bila je sabrana u injenici daje sadrajno i revno priao tijekom veere, a poslije je odmah otiao kako bi stigao na sastanak. Svi njegovi postupci bili su ambiciozni i savjesni; nije pio vino, ali malo se trovao rijeima. Njegovo lice i fraze bili su na prvim stranicama svih novina, zato to se natjecao za mjesto Sir Francisa Vernera u velikim izborima na zapadu. Svi su priali o monom govoru koji je nedavno iznio protiv klase veleposjednika; ak su i u krugu Fisherovih svi priali o tome, osim samog Hornea Fishera, koji je sjedio u oku i naginjao se nad vatru. "Moramo mu lijepo zahvaliti to je unio novi ivot u staru stranku", govorio je Ashton Fisher. "Ova kampanja protiv starih zemljoposjednika udara u razinu demokracije koja postoji u ovom okrugu. Ovaj in proirenja kontrole okrunog vijea praktino je njegov program; tako da se moe rei daje u Vladi i prije nego u Parlamentu." "Ne znam stoje lake", ree Harry bezbrino. "Kladim se daje zemljoposjednik vea zvjerka od opinskog vijea u tom okrugu. Verner je dobro ukorijenjen; sva ta ruralna mjesta su, kako vi kaete, reakcionarna. Prokleti aristokrati ne ele to mijenjati." "Dobro ih proklinje", primijetio je Ashton. "Nikada nismo imali bolji sastanak od onoga u Barkingtonu, koji je openito bio i kon-stitucionalan." Nastavio je: "Sir Francis se moe hvaliti svojom plavom krvi; pokaimo im da mi imamo crvenu krv", i nastavio je priati o ovjeanstvu i slobodi, a u sobi se atmosfera zagrijala. "Jako dobro govori", ree mrzovoljno lord Saltoun dajui svoj doprinos razgovoru.

Onda je gotovo jednako tihi Horne Fisher progovorio ne skidajui sanjive oi s vatre: "Ono to ja ne mogu razumjeti", rekao je, "je zato se nikoga ne izgrdi zbog pravih razloga." "Dobar dan!", primijetio je aljivo Harry. "Poeo si zapaati?" "Pa, pogledajmo Vernera", nastavio je Horne Fisher. "Ako elimo napasti Vernera, zato ga ne napadnemo? Zato mu dijeliti komplimente daje romantini reakcionarni aristokrat? Tko je Verner? Odakle je? Njegovo ime zvui staro, ali ja ga prije nisam uo, i kao da ovjek govori o Raspeu. Zato bismo priali o njegovoj plavoj krvi? Njegova krv moe biti i zlatnouta sa zelenim tokicama i svima moe to utuviti u glavu. Znamo samo da je stari zemljoposjednik, Hawker, nekako prigrabio njegove novce (i njegovu drugu enu jer je, pretpostavljam, bila dovoljno bogata), i prodao imanje ovjeku po imenu Verner. Na emu je zaradio? Nafti? Vojnim ugovorima?" "Ne znam", ree Saltoun gledajui ga zamiljeno. "Prva stvar koju sam ja znao, vi niste", povikao je Harry raskono. "Ima, osim toga, jo", nastavio je Horne Fisher koji je, ini se, iznenada naao svoj jezik. "Ako elimo da seljaci glasaju za nas, zato ne pridobijemo nekoga tko je u dodiru s ruralnim krajem? S ljudima iz Threadneedle Streeta razgovaramo samo o repi i svinjcima. Zato s ljudima u Somersetu razgovaramo samo o slamovima i socijalizmu? Zato ne damo veleposjednikovu zemlju njegovim stanarima, umjesto da uvlaimo opinsko vijee?" "Tri jutra i kravu", povikao je Harry nainom koji u parlamentarnim izvjetajima nazivaju ironinim odobravanjem. "Da", odgovorio je tvrdoglavo njegov brat. "Zar ne mislite da bi poljoprivredni radnici radije imali tri jutra i kravu nego tri jutra tampanih formulara i odbor? Zato netko ne osnuje politiku stranku malih zemljoposjednika,

pozivajui se na tradiciju malih posjednika? Zato ne napadnu ljude kao to je Verner zbog toga to jesu, neega to je prilino staro i tradicionalno poput nekog amerikog naftnog trusta?" "Bolje da sam vodi takvu stranku", nasmijao se Harry. "Zar ne mislite da bi to bila ala, lorde Saltoune, da vidite mog brata i njegove vesele ljude kako mariraju po Somersetu odjeveni u linkonski zeleno umjesto pod linkonskim i benetskim eirima?" "Ne", odgovorio je stari Saltoun, "ne mislim da bi to bilo smijeno. Mislim da bi to bila krajnje ozbiljna i dobra ideja." "Pa, zbunjen sam!", povikao je Harry Fisher buljei u njega. "Upravo sam rekao daje to prva injenica koju ne znate, a mogao bih rei daje ovo prvi vic koji niste vidjeli." "Vidio sam mnogo dobrih stvari u svoje vrijeme", rekao je starac prilino kiselo. "U svoje sam vrijeme izrekao i puno lai, ve mi je bilo zlo od njih. Ali postoje lai i lai, izmeu ostalog. Gospoda su lagala kao to lau kolarci, zato to su bili zajedno i dijelom si pomagali. Ali, neka sam proklet ako mogu vidjeti zato bismo trebali lagati za te kozmopolitske nitkove koji samo pomau jedni drugima. Uope nas vie ne podravaju; jednostavno su nas izgurali. Ako ovjek kao to je va brat eli otii u Parlament kao mali zemljoposjednik ili kao gospodin, ili kao jakobinac ili stari Britanac, rekao bih daje to divna i dobra stvar." U neugodnoj tiini koja je uslijedila Horne Fisher je skoio na noge, a sav njegov oputeni stav je nestao. "Spreman sam to uiniti sutra", povikao je. "Vjerojatno me nitko od vas drugovi nee podrati." Onda je Harry Fisher pokazao ljepu stranu svoje neobuzdanosti. Napravio je iznenadan pokret kao da se rukuje. "Pravi si", rekao je, "i ja u te podrati, ako nitko drugi nee. Ali, svi te moemo podrati, zar ne? Vidim to lord Saltoun misli i u pravu je. Uvijek je u pravu." "Ii u u Somerset", ree Horne Fisher.

"Da, to je na putu u Westminster", uz smijeak ree lord Saltoun. I tako se dogodilo da je Horne Fisher, par dana kasnije, stigao na malu stanicu udaljenog trgovakog gradia na zapadu, zajedno s laganim koferom i ivahnim bratom. Ne smijemo pretpostaviti daje bratov raspoloeni ton bio sastavljen samo od zafrkancije. Podravao je novog kandidata s puno nade i zanosa; a uz njegovo veliko partnerstvo rasle su simpatije i ohrabrenje. Harry Fisher je uvijek imao osjeaja za svog tieg i ekscentrinijeg brata i sada je za njega imao sve vie i vie potovanja. Kako se kampanja nastavljala potovanje je preraslo u divljenje. Harry je jo uvijek bio mlad i mogao je osjetiti neku vrstu entuzijazma za svog kapetana u izborima, onako kako to kolarac osjea za svog kapetana u kriketu. Divljenje nije bilo nezaslueno. Kako se novo trojno natjecanje razvijalo i drugima je, osim odanom bratu, postalo jasno daje Horne Fisher bio najzapaeniji. Bilo je jasno daje njegov istup pokraj obiteljskog ognjita bio kulminacija dugog prouavanja tog pitanja. Talent koji je stekao tijekom ivota prouavajui svoje teme, ak teme drugih, dugo je bio koncentriran na ovu ideju suprotstavljanja novih seljaka novoj plutokraciji. Govorio je mnotvu elokventno i odgovarao pojedincima uz duhovite opaske - dvije politike vjetine koje su, ini se, prirodno bile u njemu. Dakako da je znao mnogo vie o ruralnim problemima nego Hughes, kandidat Reformistike stranke, ili Verner, kandidat Konstitucionalistike stranke. Prouavao je te probleme ljudskom radoznalou i silazio ispod povrine na nain na koji oni nisu ni sanjali. Uskoro je postao glas narodnih osjeaja, koji se nikada nisu mogli nai u narodnim novinama. Novi kutovi kritike, argumenti koje nikada prije nije iznio obrazovani glas, analize i usporedbe koje su na dijalektu pravili samo mukarci koji piju u malenim lokalnim gostionicama, poluzaboravljeni zanati nestali zbog potpisa i jezik iz davnih godina kada su njihovi oevi

bili slobodni; sve je to stvaralo udesno, dvaput vee uzbuenje. Dobro informirane zapanjio bi novom i fantastinom idejom na koju nikada nisu naili. Neznalice bi zapanjio starom i poznatom idejom za koju su mislili da se nikada nee vratiti. Ljudi su vidjeli stvari u novom svjetlu i nisu znali da lije to sumrak ili zora. Praktini prigovori uinili su pokret uvenim. Kako je Fisher iao gore-dolje meu kolibe i seoske gostionice, lako je shvatio daje Sir Francis Verner bio jako lo zemljoposjednik. Niti je pria o njegovoj steevini zemlje bila vie dostojna i vrijedna potovanja nego stoje pretpostavljao; pria je bila dobro poznata u okrugu i bila je vrlo oita. Hawker, stari zemljoposjednik, bio je oputena nezadovoljna osoba i bio je u loim odnosima sa svojom prvom enom (koja je, kako neki kau, umrla zbog nemara), a onda se oenio povrnom bogatom junoamerikom idovkom. Morao je nai nain i urno se dokopati tog bogatstva; ubrzo je bio primoran prodati imanje Verneru i otiao je ivjeti u Junu Ameriku, vjerojatno na imanje svoje ene. Ali, Fisher je zapazio daje nemarnost starog zemljoposjednika bila manje omraena nego djelotvornost novog zemljoposjednika. Vernerova povijest bila je puna pametnih poslova i financijskih meetarenja nakon kojih su ljudi ostali ogoreni i bez novaca. Iako je mnogo toga uo o Verneru, postojala je jedna stvar koja mu se stalno vraala; neto to nitko nije znao, to ak ni Saltoun nije znao. Nije mogao otkriti kako je Verner, zapravo, stekao svoj novac. "Mora da ga je uvao u dubokom mraku", ree Horne Fisher samom sebi. "To je sigurno neto ega se zaista stidi. Ma kakvi! ega se uope ovjek danas stidi?" Dok je razmiljao o mogunostima, one su u njegovoj glavi postajale sve mranije i iskrivljenije; razmiljao je nejasno o stvarima koje su bile daleke i odbojne, o nepoznatim oblicima ropstva ili arobnjatva, a onda o runim stvarima koje su jo neprirodnije, ali blie kui.

Vernerov lik inio mu se u njegovoj mati crn i izoblien i kako stoji nasuprot arolikih pozadina i udnog neba. Dok je hodao niz seosku ulicu, tiho razmiljajui, njegove su oi susrele cjeloviti kontrast u licu drugog rivala, reformistikom kandidatu Ericu Hughesu, s njegovom zaeljanom plavom kosom i otrim nekolovanim licem; upravo je ulazio u svoj automobil i svom krupnom sjedokosom agentu Grvceu izgovarao par zadnjih rijei. Eric Hughes je prijateljski mahnuo rukom, ali Gryce gaje gledao s odreenim neprijateljstvom. Eric Hughes je bio mlad ovjek s izvornim politikim entuzijazmom, no znao je da su politiki protivnici ljudi s kojima e jednog dana morati na ruak. Ali gospodin Gryce je bio mali smrknuti lokalni radikal, ampion kapele, jedan od onih sretnih ljudi kojima je njihov posao takoer i hobi. Okrenuo je lea dok je automobil odlazio i ivahno krenuo niz suncem obasjanu ulicu malog grada, fukajui, s politikim papirima zataknutima u dep. Fisher je na trenutak zamiljeno pogledao odvani lik, a onda ga je, kao da je potaknut impulsom, poeo pratiti. Preko trga, meu koarama i tandovima na trnici, ispod oslikanog drvenog natpisa "Zeleni zmaj", tamnom stranom prolaza, ispod luka, kroz zamrene zavojite poploene uliice probijala su se dvojica; pleati odvani lik sprijeda i mravi oputeni lik iza njega, kao njegova sjena na suncu. Uskoro su doli do kue od smee cigle s mjedenim natpisom na kojem je bilo ime gospodina Grycea, a ta se osoba sada okrenula i pogledala svog progonitelja. "Mogu li malo porazgovarati s vama, gospodine?", ljubazno je zapitao Horne Fisher. Agent je jo uvijek buljio u njega, ali pristojno se sloio i pustio je Fishera u ured pun letaka i objeenih postera u kriavim bojama, koji su Hughesovo ime povezivali sa svim viim interesima ovjeanstva. "Horne Fisher, zar ne?", rekao je gospodin Gryce. "Poaen sam posjetom, naravno. Ne mogu se pretvarati i

estitati vam to ste se ukljuili u izbore. Bojim se da niste to oekivali. Ovdje maemo starom zastavom slobode i reformi, a vi doete i razbijete nam borbenu liniju." Gospodin Elijah Gryce imao je puna usta militantnih metafora i optubi militarizma. Imao je kockastu vilicu i iskren izraz lica sa zavinutim dugakim obrvama. Bavio se politikom na selu jo dok je bio djeak, znao je svaije tajne i izborne utrke su mu bile ljubavi ivota. "Pretpostavljam da mislite kako sam sav obuzet ambicijom", rekao je Horne Fisher, "da ciljam na diktaturu i takve stvari. Mislim da mogu odbaciti od sebe puku sebinu ambiciju. Samo elim da se uine neke stvari. Ja ih ne elim raditi. Ja vrlo rijetko elim neto raditi. Doao sam vam rei da sam se spreman povui iz izborne utrke ako me uvjerite da elimo istu stvar." Kandidat Reformistike stranke pogledao ga je zauenim i pomalo zbunjenim izrazom lica i, prije nego je stigao odgovoriti, Fisher je nastavio istim tonom: "Teko da ete povjerovati, no svoju savjest ostavljam za sebe; ali neke mi stvari nisu jasne. Na primjer, obojica elimo izbaciti Vernera iz Parlamenta, ali kojim orujem? uo sam dosta naklapanja grotiv njega, ali moe li se djelovati samo na temelju naklapanja? elim biti poten s vama, a elim biti poten i prema njemu. Ako su neke stvari koje sam uo istinite, trebalo bi ga izbaciti iz Parlamenta i iz svakog kluba u Londonu. Ali ja ga ne elim izbaciti iz Parlamenta, ako to nije istina." U tom se trenutku iskra bitke zapalila u oima gospodina Grycea pa je i on postao razgovorljiv, da ne kaemo nasilan. Nije nimalo sumnjao da su te prie istinite; mogao je posvjedoiti da su istinite svojim vlastitim saznanjima. Verner ne samo daje bio okrutan zemljoposjednik, nego i zao zemljoposjednik, pljaka kao i gulikoa; svaki gospodin imao bi opravdanje ako bi ga razotkrio. Prevario je starog Wilkinsa za njegovo vlasnitvo trikom koji pristaje deparu; otjerao je staru Majku Biddle

u radionicu; suavao je prava Dugom Adamu, krivolovcu, dok ga se i suci nisu posramili. "Ako ete sluiti pod starim stijegom", vedro je zakljuio gospodin Gryce, "i izbaciti tog tiranina prevaranta, siguran sam da neete poaliti." "A ako je to istina", ree Horne Fisher, "hoete li je iznijeti?" "Kako to "mislite? Iznijeti istinu?", zapitao je Gryce. "Mislim da kaete istinu onako kako ste je upravo izgovorili", odgovorio je Fisher. "Obavijestit ete ovaj grad o nepravdi koja je uinjena starom Wilkinsu. Novine ete napuniti sramnom priom o gospoi Biddle. S javne tribine prozvat ete Vernera i navesti stoje napravio i ime krivolovca kojem je to napravio. Otkrit ete kakvom je trgovinom taj ovjek doao do novaca kojim je kupio imanje; a kada saznate istinu, kao to sam rekao, normalno da ete je objelodaniti. Pod tim uvjetima ja se vraam pod staru zastavu, kako vi to kaete, te sputam svoju zastavicu." Kandidat gaje promatrao zauenim izrazom lica, mrzovoljno, ali ne potpuno bezosjeajno. "Pa", polako je rekao, "morate to napraviti regularno ili ljudi nee razumjeti. Imam dosta iskustva i bojim se da ovo to vi kaete nee ii. Ljudi openito razumiju ogovaranje zemljoposjednika, ali za te osobe to se ne smatra fer igrom. Izgleda kao udaranje ispod pojasa." "Pretpostavljam da stari Wilkins nema pojas", odgovorio je Horne Fisher. "Verner ga bez obzira moe udariti, a nitko ne smije rije rei. Oigledno je jako bitno imati pojas. Ali isto tako je oito da morate biti visoko na drutvenoj ljestvici kako biste ga imali. Moda", dodao je, "moda je tu objanjenje izreke 'grof s pojasom', ije mi je znaenje uvijek izmicalo." "Mislim da te linosti nee ii", rekao je Gryce smrknuvi se za stolom. "Majka Biddle i Dugi Adam, krivolovac, nisu linosti", ree Fisher, "a pretpostavljam da niti ne smijemo pitati

kako je Verner zaradio sav taj novac koji mu je omoguio da postane 'linost'." Gryce ga je jo uvijek promatrao ispod smrknutih obrva, ali se u njegovim oima pojavio traak vedrine. Na kraju je rekao, drukijim i puno tiim glasom: "Pogledajte gospodine, sviate mi se, ako mi ne zamjerate. Mislim da ste stvarno na strani naroda i siguran sam da ste hrabar ovjek. Puno hrabriji nego ste toga svjesni. Neemo dirati to to elite postii na izborima, bolje da sami snosite rizik. Ali zato to mi se sviate i to potujem vau sranost uinit u poteni zaokret i rei vam neto prije nego se rastanemo. Ne elim da troite vrijeme lajui na krivu osobu. Govorite o tome kako je novi zemljoposjednik doao do novaca da kupi i uniti starog zemljoposjednika i sve ostalo. Pa, rei u vam neto, neto to jako malo ljudi zna." "Jako sam vam zahvalan", ree Fisher. "to to?" "Reeno u dvije rijei", ree drugi, "novi je zemljoposjednik bio prilino siromaan kada je kupio imanje. Stari je bio prilino bogat kada gaje prodao." Horne Fisher gaje zamiljeno pogledao, a on se iznenada okrenuo i zadubio u papire na stolu. Onda je Fisher izgovorio kratku frazu zahvale i opratanja i izaao na ulicu, jo uvijek duboko zamiljen. inilo se da njegova razmiljanja idu prema rjeenju dok je hodao sve duim koracima kroz mali gradi, pa nastavio cestom koja je vodila prema ulazu u veliki park, opinskoj rezidenciji Sir Francisa Vernera. Suneva je svjetlost ranu zimu pretvarala u kasnu jesen, a tamne su ume mjestimino bile obojene crvenim i zlatnim liem, kao zadnjim zrakama izgubljenog sumraka. S vieg dijela ceste vidio je, tik ispred sebe, dugaku klasinu fasadu velike kue s puno prozora, ali kada je putom siao pod zid imanja, iza kojeg se izdizalo visoko drvee, shvatio je da ima jo kilometar do ulaznih vrata. Nakon par minuta hoda uskim putom doao je do mjesta gdje je zid.bio napuknut i gdje su popravci bili u tijeku. U velikom sivom

zidu bila je velika rupa koja je isprva izgledala crna kao peina i tek se na drugi pogled, kroz treptavo drvee, mogao vidjeti sumrak. Bilo je neeg udesnog u tom neoekivanom prolazu, kao neki otvor u bajci. Horne Fisher je imao u sebi neeg aristokratskog, to je bilo vrlo blizu anarhistikom. Bilo je samo njemu slino da sklizne u taj mraan nepravilan otvor, kao to ulazi na svoja ulazna vrata, razmiljajui samo kako je to krai put do kue. Uz tekoe, dio puta probijao se kroz mranu umu, sve dok nije poelo sjati jednoliko svjetlo u srebrnim prugama koje u poetku nije razumio. Idueg trenutka doao je na dnevno svjetlo na vrhu strmog nasipa, na ijem je dnu put obrubljivao veliko ukrasno jezero. Vodena povrina koju je ugledao, kako svjetluca kroz drvee, bila je prilino velika, ali je sa svake strane bila opasana drveem koje, ne samo daje bilo mrano, nego ak i zloguko. Na kraju puta bila je klasina statua nekakve bezimene nimfe, a na drugom kraju bile su dvije klasine urne; mramor je bio obiljeen vremenom i proaran zelenom i sivom bojom. Stotinu drugih znakova, manjih ali znaajnijih, govorilo mu je da je doao na vanjski dio rijetko posjeivane i zaputene zemlje. Usred jezera bilo je neto poput otoka, a na otoku neto stoje trebalo predstavljati klasini hram, ne otvoren kao hram vjetrova, nego s blijedim zidom izmeu dorskih stupova. Mogli bismo rei daje samo izgledao poput otoka, zato to je drugi pogled otkrivao niski prilaz od plosnatog kamenja, koji je dopirao do njega s obale, pretvarajui ga tako u poluotok. Svakako je samo izgledao kao hram, jer nitko nije bio siguran kao Horne Fisher da niti jedan bog nikada nije boravio u tom svetitu. "To je ono to sve klasine vrtove ini tako usamljenima", rekao je samom sebi. "Usamljenije od Stonehengea ili piramida. Ne vjerujemo u egipatsku mitologiju, ali Egipani jesu; i pretpostavljam da su Druidi vjerovali u druidizam. Ali gospodin iz osamnaestog stoljea, koji je sagradio ove hramove, nije vjerovao u

Veneru ili Merkura, kao ni mi; zato je odraz tih blijedih stupova u jezeru samo sjena sjene. Oni su bili ljudi razdoblja Razuma; oni, koji su napunili vrtove ovim kamenim nimfama, imali su manje nade, od bilo koga u cijeloj povijesti, da e u umi stvarno sresti nimfu." Njegov je monolog naglo prestao zbog otre buke, poput grmljavine, koja se turobnom jekom rairila zloslutnim jezerom. Odmah je znao stoje to bilo - netko je pucao iz puke. Ali, znaenje toga nije razumio i udne su mu misli nahrupile u glavu. Idueg trenutka se nasmijao; vidio je ispred sebe, malo dalje na puteljku, mrtvu pticu koju je prizemljio pucanj. Istog trenutka vidio je i neto drugo, to ga je jo vie zainteresiralo. Prsten gustog drvea protezao se iza hrama na otoku, opasujui fasadu tamnom folijom, i mogao se zakleti da je vidio pokret, kao da se neto mie meu liem. Idueg trenutka njegova je sumnja potvrena, jer iz sjene hrama pojavio se upavi lik koji se kretao du puta stoje vodio do nasipa. ak iz te udaljenosti upadala je u oi prilina visina lika, a Fisher je mogao primijetiti puku koju je ovjek nosio ispod ruke. Odjednom mu je sinulo ime Dugog Adama, krivolovca. Uz brzi smisao za strategiju, koji je kadikad pokazivao, Fisher je skoio s nasipa i potrao oko jezera do poetka malog kamenog mola. Ako ovjek doe do kopna, moe lako nestati u umi. Ali kada je Fisher krenuo po kamenom putu do otoka, ovjek je bio stjeran u kut i mogao se samo povui prema hramu. Naslanjajui se na njega, stajao je kao uhvaen u zamku; bio je relativno mlad ovjek, s finim crtama lica i razbaruenom crvenom kosom. Pogled u njegovim oima mogao bi biti uznemirujui svakome tko bi s njime ostao sam na otoku usred jezera. "Dobro jutro", ree Horne Fisher ugodnim glasom. "Isprva sam pomislio daje ubojica. I ini se nekako nevjerojatnim da bi prepelica utrala izmeu nas i umrla

meni za ljubav, kao heroine u romancama; pa pretpostavljam da ste krivolovac." "Vjerojatno biste me mogli nazvati krivolovcem", odgovorio je ovjek; njegov je glas bio prilino udan za takvo strailo; imao je dozu istananosti osobe koja se za vlastitu uglaenost morala boriti s grubom okolinom. "Mislim da imam potpuno pravo pucati na ovom mjestu. Svjestan sam da me ljudi poput vas smatraju lopovom i vjerojatno ete pokuati smjestiti me u zatvor." "Postoje neke uvodne potekoe", odgovorio je Fisher. "Da zaponem, zabuna je laskava, ali nisam uvar lovita. Jo manje sam tri uvara lovita, mislim, zbog vae borilake teine. Priznajem, postoji drugi razlog zbog kojega vas ne elim strpati u zatvor." "A koji je to?", pitao je drugi. "Samo taj to se potpuno slaem s vama", odgovorio je Fisher. "Ne elim tvrditi da imate pravo na krivolov, ali nikada nisam mislio daje to prijestup kao i biti lopov. Meni se ini da nije normalno da ovjek bude vlasnik neega samo zato to to leti preko njegova vrta. Onda bi mogao biti i vlasnik vjetra, ili misliti da moe napisati svoje ime na jutarnji oblak. Osim toga, ako elimo da siromani potuju vlasnitvo, morate im dati nekakvu imovinu da bije potovali. Morate imati svoju zemlju; a ja u vam je, ako budem u mogunosti, dati." "Dat ete mi neto zemlje!", ponovio je Dugi Adam. "Ispriavam se to sam vas oslovio kao na javnom sastanku", ree Fisher, "ali potpuno sam nova vrsta javnog ovjeka koji govori isto u javnosti i privatno. Rekao sam to na stotinu velikih mitinga u cijeloj zemlji, a sada to govorim vama na ovom malenom udnom otoiu u ovom turobnom jezeru. Ovako veliko imanje podijelio bih na male posjede za sve, ak i za krivolovce. Napravio bih u Engleskoj ono to su napravili u Irskoj - isplatio bogatae, ako je mogue; istjerao ih, pod svaku cijenu. ovjek kao vi trebao bi imati svoj mali posjed. Ne govorim da biste mogli drati fazane, ali mogli biste drati pilie."

ovjek se odjednom ukoio, a zatim je problijedio i uzbudio se, jer obeanje kao daje bilo prijetnja. "Pilie!?", ponovio je prezirno. "Zato se alite?", blago je zapitao kandidat. "Zato to je dranje kokoi slaba zabava za krivolovca? A to s finim jajima?" "Zato to nisam krivolovac", povikao je Adam potresnim glasom koji je odzvanjao oko praznog hrama i urni kao jeka njegove puke. "Zato to je ona prepelica koja tamo lei mrtva, moja. Zato to je zemlja na kojoj stojite, moja. Zato to mi je zemlja oduzeta zloinom, gorim zloinom od krivolova. To je bilo jedno imanje stotinama i stotinama godina i ako vi ili neki nametljivi arlatan doe ovdje priati kako e ga razrezati kao kola i ako ujem jo jednu vau rije ili optuujuu la..." "Vi ste poput burne publike", primijetio je Horne Fisher, "ali nastavite. to e se dogoditi ako poteno pokuam podijeliti ovo imanje potenim ljudima?" Krivolovac je ponovno nabacio smrknuti izraz lica. "Nee biti prepelica koje e tu trati." Zatim je okrenuo lea, oigledno odluivi da vie ne govori, i krenuo pokraj hrama do kraja otoia, gdje je zastao i zagledao se u vodu. Fisher je krenuo za njim, ali kada na svoja pitanja nije dobio odgovor, okrenuo se prema obali. Okrenuvi se, ponovno je poblie pogledao umjetni hram i zapazio neke udne stvari. Veina tih teatralnih stvari bila je tanka kao scenografija, no i oekivao je da bi klasini hram trebao biti upalj kao koljka ili maska. Ali iza njega se nalazilo neto zaista veliko, zakopano u drveu, neto sivo, kao labirint, kao zmije od kamena s kojega su se pod nebo uzdizali lisnati tornjevi. No ono stoje Fisheru zapelo za oko bila su, u toj hrpi bijelosivog kamena, vrata s velikim hravim arkama; no nisu bila zakraunata kako bi bila sigurna. Krenuo je oko male zgrade, ali nije naao nikakav otvor osim male rupe, kao za ventilator, visoko na zidu. Zamiljeno je putom krenuo natrag prema obali, a zatim je sjeo na

kamene stepenice izmeu dvije urne. Zapalio je cigaretu i poeo puiti razmiljajui; povremeno bi izvadio biljenicu i zapisivao razne misli, stavljajui i ponovno stavljajui brojke sve dok nisu bile u sljedeem redu: (1) Zemljoposjednik Hawker nije volio prvu enu. (2) Oenio se drugom enom zbog novca. (3) Dugi Adam kae daje imanje njegovo. (4) Dugi Adam zadrava se oko hrama na otoku koji izgleda kao zatvor. (5) Zemljoposjednik Hawker nije bio siromaan kada je prodao imanje. (6) Verner je bio siromaan kada je doao do imanja. Promatrao je biljeke, a lice mu je polako preuzimao kruti smijeak; bacio je cigaretu i nastavio potragu za kraim putom do velike kue. Uskoro je naao put, koji je zavijao meu obrezanom ivicom i cvjetnjacima, a koji ga je doveo ispred dugake paladijske fasade. Imala je uobiajen izgled, ne privatne kue, nego javne zgrade koju su poslali u egzil u provinciju. Prvo se naao u drutvu batlera, koji je izgledao starije od zgrade, jer arhitektura je bila georgijanska; ali ovjekovo lice, ispod neprirodne smee perike, bilo je naborano kao daje staro vie stoljea. Samo su njegove ivahne oi bile budne i oprezne, kao da protestiraju. Fisher gaje pogledao, a onda zastao i rekao: "Oprostite. Imate li vi neto sa zadnjim zemljoposjednikom, gospodinom Hawkerom?" "Da, gospodine", rekao je ovjek skrueno. "Zovem se Usher. to mogu uiniti za vas?" "Samo me odvedite do Sir Francisa Vernera", odgovorio je posjetilac. Sir Francis Verner je sjedio na malenoj stolici pokraj malenog stola u velikoj sobi punoj tapiserija. Na stoluje bila malena staklena boca i aa sa svjetlucavim zelenim likerom, te alica crne kave. Bio je odjeven u lagano sivo odijelo s prikladnom skladnom ljubiastom kravatom: ali Fisher je primijetio neto u njegovim svijetlim brkovima i

plosnatoj kosi - odjednom je shvatio da mu je ime Franz Werner. "Vi ste gospodin Horne Fisher", rekao je. "Zar neete sjesti?" "Ne, hvala", odgovorio je Fisher. "Bojim se da ovo nije prijateljski dolazak u goste i ostat u stajati. Vjerojatno znate da se natjeem za Parlament." "Svjestan sam da smo politiki protivnici", odgovorio je Verner podigavi obrve. "Ali mislim da bi bilo bolje da se borimo u sportskom duhu; u duhu engleskog ferpleja." "Mnogo bolje", sloio se Fisher. "Bilo bi mnogo bolje da ste Englez i, jo bolje, da ste ikada igrali fer. No ono to sam doao rei moe se rei vrlo kratko. Ne znam tono kako stojimo sa zakonom, u vezi prie o starom Hawkeru, ali moj je prvenstveni cilj sprijeiti da Engleskom vladaju ljudi kao to ste vi. Bez obzira to kae zakon, neu vie nita rei ako se odmah povuete iz ovih izbora." "Oigledno ste ludi", ree Verner. "Moja psihologija moda je malo nenormalna", odgovorio je Horne Fisher na prilino maglovit nain. "Podloan sam snovima, osobito sanjarenju. Ponekad se, ono to mi se dogodi, jasno pojavljuje u meni na udan dvostruk nain; kao da se ve jednom dogodilo. Jeste li ikad imali mistian osjeaj da se neto ve dogodilo?" "Nadam se da ste bezopasan luak", ree Verner. Ali Fisher je jo uvijek odsutno gledao u velike zlatne kipove, te crvene i smee are na tapiserijama na zidu; onda je ponovno pogledao Vernera i nastavio: "Imam osjeaj da se ovaj razgovor ve dogodio, ovdje u ovoj sobi s tapiserijama, a mi smo dva duha koja posjeuju ukletu sobu. Ali onaj koji je sjedio tu gdje sada vi sjedite, bio je zemljoposjednik Hawker, a vi ste stajali tu gdje sada stojim ja." Zastao je trenutak, a zatim dodao: "Pretpostavljam da sam i ucjenjiva." "Ako jeste", ree Sir Francis, "obeavam vam da ete ii u zatvor." Ali na njegovu je licu bila sjena koja je

izgledala kao odraz zelenog pia koje je stajalo na stolu. Horne Fisher ga je oprezno pogledao i tiho odgovorio: "Ucjenjivai ne idu uvijek u zatvor. Ponekad odu u Parlament. No iako je Parlament ve dovoljno pokvaren, vi neete tamo dospjeti ako ja tome mogu pomoi. Ja nisam u toj mjeri kriminalac u kojoj ste vi povezani s kriminalom. Natjerali ste zemljoposjednika da se odrekne svog zastupnikog mjesta. Ja samo traim da se vi odreknete vaeg u Parlamentu." Sir Francis Verner je skoio na noge i pogledom potraio jedno od ueta za zvono u staromodnoj sobi sa zastorima. "Gdje je Usher?", povikao je, blijed. "A tko je Usher?", ree mekim glasom Fisher. "Pitam se to Usher zna o istini." Vernerova je ruka pala s ueta i, nakon to je trenutak stajao i kolutao oima, brzo je napustio sobu. Fisher je otiao, ali na druga vrata, na koja je i uao; ne vidjevi Ushera, izaao je i krenuo prema gradu. Te noi stavio je u dep baterijsku svjetiljku i krenuo u mrak kako bi svojim tvrdnjama priskrbio zadnje karike. Bilo je mnogo toga to nije znao; ali mislio je da zna gdje e to nai. Dola je mrana i olujna no i crna rupa u zidu izgledala je crnje nego ikad; uma je izgledala kao daje, za jedan dan, postala gua i tamnija. Ako je naputeno jezero sa svojim crnim drveem i sivim urnama i po danu izgledalo sumorno, po noi i sve jaoj oluji, izgledalo je kao voda Aheronta u zemlji izgubljenih dua. Dok je paljivo koraao po kamenju na molu, inilo mu se da putuje sve dublje u ponor noi i daje napustio zadnju toku iz koje e moi signalizirati u zemlju ivih. inilo se daje jezero preraslo u more, ali crno i ljigavo more koje je spavalo odvratnim spokojstvom, kao da je potopilo svijet. Osjeaj none more o tom poveavanju i proirivanju toliko gaje obuzeo da se neobino iznenadio to je tako brzo doao do usamljenog otoka. Znao gaje kao mjesto neljudske tiine i samoe; osjeao se kao daje hodao godinama.

Pribravi se u normalnije raspoloenje, zastao je ispod mranog zmajevskog stabla, koje se nadvilo nad njim i, uzevi bateriju, okrenuo ju je prema vratima na stranjem dijelu hrama. Nisu bila zakrauna-ta, kao ni prije, i u njemu se pojavila nejasna pomisao da su ipak malo otvorena, kao pukotina. Sto je vie o tome razmiljao, bio je sve vie siguran daje to zbog obine svjetlosne iluzije koja je dolazila iz drugog kuta. U znanstvenom duhu prouavao je detalje na vratima sa zaralim arkama i rezama, kada je odjednom postao svjestan neega to mu je bilo jako blizu - u stvari, iznad njegove glave. Neto se klatilo s drveta, ali nije to bila slomljena grana. Nekoliko sekundi stajao je mirno kao kamen i isto tako hladan. Ono stoje vidio iznad sebe bile su noge ovjeka koji je visio, vjerojatno mrtvog objeenog ovjeka. Sljedeeg trenutka ve je znao vie. ovjek je bio prilino iv i mahao je nogama; ubrzo je skoio na zemlju i okrenuo se prema uljezu. Istodobno su na isti nain oivjela jo tri ili etiri stabla. Pet ili est osoba skoilo je na noge iz tih neprirodnih gnijezda. Izgledalo je kao da je mjesto postalo otok majmuna. Trenutak kasnije prema njemu je krenuo stampedo, a kada su ga dohvatili rukama shvatio je da su to ljudi. S elektrinom baterijom u ruci udario je po licu najblieg sebi, tako jako daje ovjek pao i otkotrljao se po skliskoj travi; ali baterija se razbila i ugasila, ostavivi sve u gustoj tami. Drugoga je bacio na zid hrama, tako da je skliznuo na zemlju; ali trei i etvrti su uhvatili Fishera i poeli ga s naporom nositi prema vratima. ak i u aru borbe bio je svjestan da su vrata otvorena. Netko je iznutra grubo dozivao. Onog trenutka kada su uli, nasilno su ga gurnuli na nekakvu klupu ili krevet; ali nije mu bilo nita, jer je podloga bila dobro obloena za njegov prijem. Njihovo je nasilje imalo elemente velike urbe i, prije nego se uspio dii, svi su pourili prema vratima da pobjegnu. Bez obzira kakvi su to banditi bili na naputenom otoku, oigledno im

je bilo mrsko to to rade i nastojali su to prije zavriti. Na pamet mu je pala misao da bi pravi kriminalci teko zapali u takvu vrstu panike. Sljedeeg trenutka vrata su se zatvorila uz tresak i mogao je uti kako se zasuni zatvaraju upadajui na svoja mjesta, te topot ljudi koji su se povlaili bjeei i spotiui se po puteljku. Sve se dogodilo brzo, ali ne prije nego je Fisher uspio napraviti ono to je elio. Iako u tom trenutku nije mogao ustati iz nespretnog poloaja, uspio je ispruiti nogu i zakaiti gleanj posljednjem bjeguncu prije nego je izaao. ovjek se zanio i prevrnuo u zatvorskoj eliji, a vrata su se zatvorila izmeu njega i njegovih kompanjona. Oito su bili u prevelikoj urbi da shvate da su jednog od svojih ostavili iza sebe. ovjek je ponovno skoio na noge i poeo divljaki tui i nogama udarati po vratima. Fisherov smisao za humor poeo se oporavljati nakon borbe, pa je sjeo na kau sa svojim uroenim nehajem. Ali dok je sluao uhvaenog napadaa, kako lupa po zatvorskim vratima, zapazio je neobian detalj. Prirodni postupak za ovjeka koji eli privui panju svojih prijatelja bio bi dozivanje, vikanje i udaranje. Ovaj ovjek je pravio najveu moguu buku udarajui nogama i rukama, ali zvuk nije izlazio iz njegova grla. Zato nije mogao govoriti? Prvo je pomislio da su ovjeku zaepljena usta, to je oito bilo apsurdno. Onda mu je na pamet pala runa ideja daje ovjek nijem. Nije znao zastoje ta ideja runa, ali mu je raspaljivala matu u mranom i negativnom smjeru. Bilo je neeg jezivog u pomisli daje ostao sam u tamnoj sobi s gluhonijemim ovjekom. Gotovo kao daje taj defekt bio deformacija. I kao da je dolazio uz druge, groznije deformacije. Kao oblik koji nije mogao ispitati u marku, a koji ne smije vidjeti sunevu svjetlost. Onda je osjetio bljesak razuma i mudrosti. Objanjenje je bilo vrlo jednostavno, ali zanimljivo. Oigledno se ovjek nije koristio glasom jer nije elio da mu ga prepozna. Nadao se da e pobjei iz tog mranog mjesta prije nego Fisher otkrije tko je on. A tko je on bio?

Barem je jedna stvar bila jasna. Bio je jedan od etvero ili petero ljudi s kojima je Fisher razgovarao u ovome kraju i koji je imao udjela u razvoju ove udne prie. "Pitam se sada tko ste vi?", glasno je rekao na svoj lijeni graanski nain. "Mislim da nema smisla daviti vas kako bih saznao; bilo bi neugodno provesti no s lesom. Usput, ja bih mogao biti le. Nemam ibice, a razbio sam svoju svjetiljku, zato mogu samo nagaati. Tko biste vi mogli biti? Da razmislimo." ovjek kojem se obratio prestao je udarati po vratima i povukao se u kut, dok mu se Fisher nastavio obraati laganim monologom: "Vjerojatno ste krivolovac koji kae da to nije. Kae daje vlasnik zemljita; ali hoe li mi dozvoliti da mu kaem, bez obzira na to to jest, da je budala. Kakve nade moe biti za slobodne seljake u Engleskoj ako su sami seljaci takvi snobovi da ele biti gospoda? Kako da uspostavimo demokraciju bez demokrata? elite li biti zemljoposjednik, pristali ste biti kriminalac. A u tome ste vie kao netko drugi. A kada razmislim o tome, moda i jeste netko drugi." Tiinu je prekinulo disanje iz ugla i amor nadolazee oluje, koji je dopirao kroz malu reetku iznad ovjekove glave. Horne Fisher je nastavio: "Jeste li moda samo sluga? Stari zloslutni sluga koji je bio sobar Hawkeru i Verneru? Ako je tako, sigurno ste jedina veza izmeu dva razdoblja. Ali, ako je tako, zato se poniavate i sluite ovom prljavom strancu, kada ste vidjeli zadnju pravu domau gospodu? Ljudi kao vi uglavnom su barem malo domoljubi. Zar vam Engleska nita ne znai, gospodine Usher? Moda vam je nestala mo govora, a moda i niste gospodin Usher. Moda ste sam Verner; a nije dobro tratiti mo govora ako ete se njime osramotiti. Niti vas je dobro proklinjati zato to ste iskvarili Englesku; niti ste uope prava osoba za proklinjanje. Engleze treba proklinjati, i jesu prokleti, zato to su dozvolili da im se takav gmizavac

uvue na najvia mjesta njihovih heroja i kraljeva. Neu se zadravati na ideji da ste Verner, jer to bi stvarno bila gnjavaa. Konano, postoji li jo netko tko biste mogli biti? Sigurno niste neki sluga suparnike organizacije. Ne mogu vjerovati da ste Gryce, agent; a ipak, Gryce je takoer imao fanatinu iskru u oima; a ljudi e raditi neobine stvari u bijednim politikim razmiricama. Ako niste sluga, onda ste... Ne, ne mogu vjerovati... ne crvena krv ovjeanstva i slobode...ne demokratski ideal..." Uzbueno je ustao, a istog trenutka tutnjava groma doprla je kroz reetke nasuprot. Oluja je poela, a s njom se u njegovoj glavi pojavila nova misao. Bilo je tu jo neto, neto to se za tren moglo dogoditi. "Znate li to to znai?", povikao je. "To znai da mi sam Bog moe drati svijeu da vidim vae pakleno lice." Idueg trenutka udario je grom; ali prije groma bijelo svjetlo je, na djeli sekunde, ispunilo cijelu sobu. Fisher je ispred sebe vidio dvije stvari. Jedna je bila crno-bijeli uzorak eljezne reetke okrenute prema nebu; druga je bila lice u uglu. Bilo je to lice njegova brata. S Fisherovih usana nije silo nita osim Bojeg imena, nakon ega je uslijedila tiina gora od tame. Na kraju se drugi lik pomaknuo i poskoio, a glas Harryja Fishera po prvi se put zauo u toj groznoj sobi. "Vjerojatno si me vidio", rekao je, "pa sada moemo upaliti svjetlo. Mogao si ga upaliti bilo kada, samo da si naao prekida." Pritisnuo je gumb na zidu i svi detalji u toj sobi iskrsnuli su jae nego na danjem svjetlu. Detalji su bili toliko neoekivani da su im na trenutak skrenuli potresne misli s prethodnih osobnih otkria. Soba, koja je bila daleko od tamnice, bila je vie kao atelje, ak atelje dame, osim nekih kutija cigara i boca vina koje su stajale s knjigama i asopisima na stolu. Drugi pogled pokazao mu je da su muke stvari stigle nedavno, a daje enska pozadina prilino stara. Pogledom je zahvatio komad

izblijedjele tapiserije, to gaje nagnalo na govor i trenutni zaborav vanijih stvari. "Ovo je mjesto opremljeno stvarima iz velike kue", rekao je. "Da", odgovorio je drugi, "a mislim da zna zato." "Mislim da znam", rekao je Horne Fisher, "i prije nego krenem na neobine stvari, rei u to mislim. Zemljoposjednik Hawker je izigravao dvoenca i bandita. Njegova prva ena nije bila mrtva kada se oenio idovkom; bila je zatvorena na ovom otoku. Ovdje mu je rodila dijete koje sada posjeuje rodno mjesto pod imenom Dugi Adam. Promotor kompanije za bankrote, Verner, otkrio je tajnu i ucijenio zemljoposjednika da mu preda imanje. To je sve jasno i jednostavno. Sada idemo na malo kompliciranije stvari. Objasni mi, kog vraga otima svog roenog brata?" Nakon pauze Henry Fisher je odgovorio: "Pretpostavljam da me nisi oekivao", rekao je. "Ali, nakon svega, to si mogao oekivati?" "Bojim se da ne razumijem", ree Horne Fisher. "to si mogao oekivati nakon to si sve pokvario?", ree kiselo njegov brat. "Svi smo mislili da si pametan. Kako smo mogli znati da e biti... pa, zaista, tako jadan neuspjeh?" "Vrlo zanimljivo", ree kandidat smrknuvi se. "Bez tatine, nisam imao utisak da je moja kandidatura neuspjeh. Svi ti veliki mitinzi bili su uspjeni i mnogo ljudi mi je obealo svoj glas." "Mogu misliti da jesu", ree zloguko Henry. "Pridobivao si veinu svojim priama o prokletoj zemlji i kravama, a Verner sada jedva da ponegdje moe dobiti neki glas. Sve je previe pokvareno za bilo to!" "to, do vraga, misli?" "Ti, luae", povikao je Henry tonom iskrenosti, "ne misli valjda da si trebao osvojiti zastupniko mjesto?" To je tako djetinjasto! Verner mora upasti. Naravno da mora upasti. Bit e u Ministarstvu financija sljedei mandat, a

tu je egipatski zajam i Bog zna to jo. Samo smo htjeli da podijeli reformistike glasove, zato to se nezgode mogu dogoditi nakon to je Hughes uspio u Barkingtonu." "Jasno mi je", ree Fisher, "a ti si, mislim, potporanj i ukras Reformistike stranke. Ali kao to kae, ja nisam pametan." Apel na odanost stranci otiao je u gluhe ui; potporanj reformista razmiljao je o drugim stvarima. Na kraju je zabrinutim glaspm rekao: "Nisam htio da me uhvati; znao sam da bi to bio ok. Ali rei u ti da me nikada ne bi uhvatio da sam nisam doao ovamo pripaziti da te ne povrijede i osigurati da sve bude to bezbolnije." Glas mu je poeo podrhtavati dok je nastavljao: "Te sam cigare nabavio jer sam znao da ih voli." Emocije su udne, a glupost ovog razgovora odjednom je smek-ala Horne Fishera poput neshvatljivog zanosa. "Nema veze, stari", rekao je, "neemo vie o tome. Priznajem da si stvarno dobar u srcu i osjeajan podlac i licemjer koji se prodao kako bi unitio ovu zemlju. Evo, ne mogu nita ljepe rei. Hvala na cigarama, stari. Uzet u jednu, ako se ne ljuti." Kada je Horne Fisher zavrio s prianjem prie Haroldu Marchu, doli su u jedan od javnih parkova i sjeli na uzvisinu, koja je gledala na iroke zelene povrine pod plavim i praznim nebom; bilo je neeg neskladnog u rijeima kojima je zavrio tu priu. "Otada sam u toj sobi", rekao je Home Fisher. "I sada sam u njoj. Pobijedio sam na izborima, ali nikada nisam otiao u Parlament. Moj je ivot bio ivot u toj maloj sobi na tom usamljenom otoku. Puno knjiga i cigara i luksuza, puno znanja i interesa i informacija, ali nikada glas iz tog groba koji bi doao do vanjskog svijeta. Vjerojatno u i umrijeti tamo." Nasmijao se pogledavi preko velikog zelenog parka u sivi horizont.

OSVETA KIPA Na sunanom balkonu hotela pokraj mora, koji je gledao na cv-jetnjake i komad plave puine, Horne Fisher i Harold March imali su svoju konanu raspravu, koja bi se mogla nazvati eksplozijom. Harold March je doao do malenog stola i sjeo sa skrivenim uzbuenjem, koje mu je tinjalo u pomalo zamagljenim i pospanim plavim oima. U novinama, koje je odbacio na stol, bilo je dovoljno toga da objasni neke, ako ne i sve njegove osjeaje. Javne afere u svakom ministarstvu dovele su do kriznog stanja. Vlada koja je vladala tako dugo da su se ljudi na nju naviknuli, kao na nasljednu despociju, bila je optuivana za grube pogreke i ak financijske zloupotrebe. Neki su govorili daje eksperiment pokuaja uspostave seljakih posjeda na zapadu Engleske, na tragovima ranijih razmiljanja Hornea Fishera, rezultirao samo opasnim svaama s industrijski razvijenijim susjedima. Postojale su velike zamjerke o postupanju s bezopasnim strancima, osobito Azijatima zaposlenima u novom znanstvenom pogonu podignutom na obali. U stvari, nova Sila koja je izrasla u Sibiru, a podupirali su je Japan i drugi moni saveznici, teila je da se umijea u pitanje interesa egzilanata; ve je bilo mnogo razgovora o ambasadorima i ultimatumima. Ali, neto je mnogo ozbiljnije, u osobnom interesu samog Marcha, inilo se, ispunjavalo mjeavinom srama i ogorenja njegov sastanak s prijateljem. Moda je njegov nemir povealo to stoje Fisher umjesto oputenosti pokazivao neuobiajenu ivost. Uobiajena predodba Fishera u Marchovoj glavi bila je ona blijedog i elavog gospodina koji je izgledao kao daje prerano ostario i oelavio. Pamtili su ga kao ovjeka koji je kazivao misli pesimiste jezikom besposliara. ak i sada March nije mogao biti siguran da li je promjena samo neka igra svjetla ili je taj efekt istih boja i jasnih kontura, koje se uvijek istiu u sjaju ljetovalita, bio naglaen zbog

plavog mora u podnoju. Ali, Fisher je imao cvijet u rupi za gumb, a njegov prijatelj se mogao zakleti da je tap nosio poput asnikog maa. S takvim oblacima to su se nadvili nad Engleskom, pesimist je izgledao kao jedini ovjek koji je imao svoju vlastitu vedrinu. "Pogledajte", naglo ree Harold March, "uvijek ste mi bili prijatelj i nikada nisam bio tako ponosan na prijateljstvo; ali moram neto zbaciti s ramena. to vie otkrivam, to manje razumijem kako moete biti tako ustrajani. Rei u vam, ja vie neu biti tako ustrajan." Horne Fisher gaje pogledao ozbiljno i paljivo, ali kao daje bio odsutan. "Znate da sam vas uvijek volio", ree Fisher tiho, "i da vas potujem, to nije uvijek ista stvar. Moda nagaate da mnoge ljude volim, ali ih ne potujem. Vjerojatno je to moja tragedija, vjerojatno je to moja greka. Ali vi ste drukiji i mogu vam obeati ovo: da vas nikada neu smatrati za nekoga koga treba voljeti, pod cijenu da vas ne potujem." "Znam da ste velikoduni", nakon trenutka tiine ree March, "a ipak tolerirate i ovjekovjeujete sve stoje opako." Onda je, nakon jo jednog trenutka tiine, dodao: "Sjeate li se kada smo se prvi put sreli, kada ste pecali na onom potoku, prije sluaja s metom? Sjeate li se da ste rekli, nakon svega, da ne bi bilo teta raznijeti dinamitom sve veze u drutvu i tako ih poslati u pakao." "Da, i to s tim?", pitao je Fisher. "Samo to to u ih raznijeti dinamitom i poslati u pakao", ree Harold March, "i mislim da je dobro to sam vas upozorio. Dugo nisam mislio da je sve tako loe kako ste rekli. Ali, nikada nisam osjeao da bih trebao odbaciti ono to znate, drei da to zaista znate. Pa, kratko i jasno, stvar je u tome to imam savjest; a sada, napokon, takoer imam priliku. Stavili su me na elo velikog nezavisnog lista, sa slobodnim rukama, i otvorit emo vatru na korupciju."

"To e biti - Attwood, pretpostavljam", ree Fisher promiljeno. "Trgovac trupcima. Zna puno toga o Kini." "Zna mnogo o Engleskoj", ree March tvrdokorno, "a sada ja znam i neemo to vie zatakavati. Ljudi u ovoj zemlji imaju pravo znati kako se vlada, ili bolje reeno, kako ih se upropatava. Ministra financija u depu dre zelenai i mora raditi ono to mu kau; inae e bankrotirati, i to na ruan nain, i nee iza njega ostati nita osim karata i glumica. Premijer je bio u poslu s ugovorima za benzin i to duboko. Ministar vanjskih poslova je olupina od pia i droge. Kada kaete neto tako oito za ovjeka koji tisue Engleza moe poslati u smrt radi niega, kau da ste previe osobni. Ako se lo voza napije i ubije trideset ili etrdeset ljudi, nitko ne kae da ste bili previe osobni to ste o tome priali. Voza nije linost." "Slaem se s vama", ree smireno Fisher. "Savreno ste u pravu." "Ako se slaete s nama, zato ne poduzmete neto zajedno s nama?", zapitao je njegov prijatelj. "Ako mislite daje to u redu, zato ne inite ono to je u redu? Grozno je razmiljati o ovjeku vaih sposobnosti, a koji blokira cestu koja vodi prema reformama." "esto smo priali o tome", dodao je Fisher jednako smireno. "Premijer je prijatelj moga oca. Ministar vanjskih poslova oenjen je mojom sestrom. Ministar financija je moj prvi brati. Spominjem genealogiju neto detaljnije zbog odreenog razloga. Istina je da sam trenutano neobino radostan. To nije istovremeno sunce i more, gospodine. Uivam u osjeaju koji mije potpuno nov; vesela uzbuenja za koja se ne sjeam da sam ih prije imao." "Kog vraga mislite?" "Ponosan sam na svoju obitelj", ree Horne Fisher. Harold March gaje gledao okruglim plavim oima i izgledao je previe zbunjen ak i da bi postavio pitanje. Fisher se lijeno zavalio u svoju stolicu i sa smijekom nastavio:

"Vidite dragi prijatelju, da vas neto pitam. Govorite da sam oduvijek znao te stvari o mojim nesretnim roacima. Znao sam. Mislite da ih Attwood nije znao? Mislite da nije znao da ste poten ovjek koji e to rei ako mu se ukae prilika? Zato vam je Attwood skinuo brnjicu kao psu ba u ovom trenutku, nakon toliko godina? Znam zato; znam puno toga, previe toga. Stoga, imam ast primijetiti da sam konano ponosan na svoju obitelj." "Ali zato?", ponovio je March iscrpljeno. "Ponosan sam na ministra financija zato to se kockao i na ministra vanjskih poslova zato stoje pio i na premijera zato stoje uzeo proviziju na ugovor", vrsto ree Fisher. "Ponosan sam na njih zato to su to napravili i mogu ih za to prozivati, znam da ih za to mogu prozivati, A IPAK VRSTO STOJE. Skidam im eir zato to prkose ucjenama i odbijaju unititi zemlju kako bi sebe spasili. Pozdravljam ih kao da e umrijeti na bojnom polju." Nastavio je nakon kratke pauze: "Bit e to bojno polje i to ne u prenesenom znaenju. Popustili smo stranim financijerima toliko da nam sada slijedi rat ili propast. ak i ljudi, ljudi sa sela, poinju sumnjati da smo ih upropastili. To je znaenje tih alosnih incidenata u novinama." "Znaenje bijesa prema Azijatima?", zapitao je March. "Znaenje bijesa prema Azijatima", odgovorio je Fisher, "je u tome to su financijeri uvezli kinesku radnu snagu u ovu zemlju s promiljenom namjerom izgladnjivanja radnika i seljaka. Nai nesretni politiari radili su ustupak za ustupkom; sada se od njih trae ustupci koji trae od nas da sami naruimo masakr naih siromaha. Ako se neemo borili sada, neemo se boriti nikada vie. U roku od tjedan dana stavit e Englesku u ekonomski poloaj izolacije. Ali, borit emo se sada; ne bih se udio da za tjedan dana uslijedi ultimatum, a za dva invazija. Sva dosadanja korupcija i kukaviluk nas unitavaju; zapadni dio zemlje prilino je nemiran,

nesumnjivo i u vojnom smislu; irske regimente koje su tamo, koje bi nas prema novom sporazumu trebale podravati, praktiki su pobunjene; naravno, prokleti najamni kapitalizam prodro je i u Irsku. Ali, sada je vrijeme da to zaustavimo; ako vladina garancija o pristanku stigne do njih na vrijeme, moda se priberu prije no to neprijatelj stigne. Moja e jadna stara banda konano ustati na oruje. Naravno daje prirodno da im se grijesi vrate im se ponu ponaati kao mukarci, nakon to su pola stoljea bili na dobrom glasu kao uzori. Pa, kaem vam, March, znam ih bolje nego oni sebe; i znam da se ponaaju kao heroji. Svaki od njih trebao bi imati spomenik, a na pijedestalu rijei kao one asnih huligana iz Revolucije: 'Que mon nom soitfletri; que la France soit libre'." "Dobri Boe!", povikao je March. "Zar nikada neemo doi do dna ovog vaeg za i protiv?" Nakon trenutka tiine Fisher je odgovorio tihim glasom, gledajui svog prijatelja u oi. "Zar ste mislili da na dnu nema nieg osim zla?", njeno je zapitao. "Zar ste mislili da nisam naao nita osim smea u dubokom moru u koje me bacila sudbina? Vjerujte mi, nikada neete znati najbolje o ljudima sve dok ne saznate ono najgore o njima. Njihovim udnim, ljudskim duama nee tetiti da znaju kako su bile izloene svijetu kao nepodnoljive besprijekorne votane figure, koje nikada nisu pogledale enu niti shvatile to je mito. ak i u palai ivot moe biti dobar; pa i u Parlamentu ivot se, uz povremene napore, moe dobro ivjeti. Kaem vam daje to istina za ove bogate budale i razbojnike, kao i za siromane razbojnike i depare; samo Bog zna koliko su pokuavali biti dobri. Samo Bog zna to savjest moe preivjeti ili kako e ovjek, koji je izgubio ast, pokuati spasiti svoju duu." Uslijedila je jo jedna tiina i March je sjedio gledajui u stol, a Fisher u more. Onda je Fisher odjednom

ustao i zgrabio eir i tap s potpuno novom ivahnou i ratobornou. "Vidite, stari prijatelju", povikao je, "da se dogovorimo. Prije nego zaponete s kampanjom za Attwooda, doite i ostanite s nama tjedan dana da vidite to stvarno radimo. Mislim s 'Nekoliko vjernih', prije poznatih kao 'Stara banda', a najee zvanih 'Mala grupa'. U stvari samo nas je pet stalnih, a organiziramo nacionalnu obranu; ivimo kao garnizon u starom hotelu u Kentu. Doite i vidite to stvarno radimo i to se mora napraviti, budite pravedni prema nama. Poslije toga, s uvaavanjem i simpatijama prema vama, objavite i budite prokleti." I tako je ispalo u zadnjem tjednu prije rata, kada su dogaaji krenuli jako brzo, da se Harold March naao na jednoj maloj kunoj zabavi, kod ljudi koje je namjeravao raskrinkati. ivjeli su prilino jednostavno za ljude s njihovim ukusima, u staroj gostionici od smee cigle, obrasloj grmljem i okruenoj turobnim vrtovima. Iza zgrade vrt se jako strmo sputao prema cesti; cik-cak put krivudao je niz padinu pod otrim kutovima, nestajui u zimzelenu, tako mranom da bi se mogao zvati zimocrn. Tu i tamo na padini su se nalazili kipovi, koji su odisali udovinom hladnoom takvih minornih spomenika iz osamnaestog stoljea. Cijeli red kipova protezao se kao po terasi, preko uzvisine do podnoja, nasuprot stranjim vratima. Taj se detalj urezao u Marchovu glavu zato to ga je zapazio za vrijeme prvog razgovora s jednim od lanova Vlade. lanovi Vlade bili su stariji nego je oekivao. Premijer vie nije izgledao kao djeak, iako je jo uvijek pomalo izgledao kao beba. Bila je to jedna od onih starih i asnih beba koja je imala meku sijedu kosu. Sve u vezi njega bilo je meko, od govora do naina hoda, ali, povrh svega, njegove glavne znaajke bile su kao uspavane. Ljudi ostavljeni s njim nasamo, naviknuli bi se da oi dri zatvorenima, tako da bi se zaprepastili kada bi mu u

dubokoj tiini vidjeli oi irom otvorene i da ak gledaju. Samo je jedna stvar uvijek mogla natjerati starog gospodina da otvori oi. Jedina stvar za koju je stvarno mario na ovome svijetu bio je njegov hobi sakupljanja oklopa i oruja, osobito istonjakog, i mogao je satima priati o noevima iz Damaska i arapskim maevima. Lord James Herries, ministar financija, bio je nizak taman ovjek pepeljastog lica i oputenog dranja, to je bilo suprotno prekrasnom cvijetu u njegovoj rupi za gumb i njegovu prozainom triku da uvijek bude blago elegantan. Nazvati ga dobro poznatim ovjekom u gradu tek je obian eufemizam. Moda je zagonetnije bilo pitanje kako je ovjek koji je ivio radi uitka dobivao od ivota tako malo uitaka. Sir David Archer, ministar vanjskih poslova, bio je jedini od njih koji je sam uspio i jedini koji je izgledao kao aristokrat. Bio je visok mrav i jako zgodan, s malom bradicom; njegova sijeda kosa bila je veoma kovrava i sprijeda se dizala u dvije kovre koje su izgledale kao antene nekog divovskog insekta kada su se tresle ili kada je simpatino micao nemirne guste obrve iznad svojih nervoznih oiju. Ministar vanjskih poslova nije skrivao svoju nervozu, bez obzira to joj je bio uzrok. "Znate li ono raspoloenje kada bi vritali jer otira stoji ukoso?", rekao je Marchu dok su hodali gore-dolje po vrtu pokraj kipova. "ene zapadaju u takvo raspoloenje kada previe rade; a ja sam se u zadnje vrijeme naradio. Poludim kada Herries svoj eir nosi malo na stranu - zbog te navike izgleda kao razuzdani veseljak. Ponekad se kunem da u mu ga baciti na zemlju. Onaj kip Britanije tamo nije sasvim ravan; stri prema naprijed kao da e se dama sruiti. Prokleto je to to nee pasti, pa da skonamo s time. Vidite, privrena je metalnim draem. Nemojte se uditi ako se probudim usred noi i odem je sruiti." Nekoliko su trenutaka hodali po putu u tiini, a onda je nastavio: "udno je da te male stvari izgledaju tako

velike kada postoje vee stvari o kojima treba brinuti. Bolje da uemo unutra i bacimo se na posao." Horne Fisher je oito odobravao sve Archerove neurotine ispade i Harriesove razuzdane navike; kakva god bila njegova vjera u njihovu trenutnu odlunost, nije neopravdano zlorabio njihovo vrijeme i panju; ak i u sluaju premijera. Konano je dobio pristanak zadnjeg da preuzme vane dokumente s nareenjima za zapadne armije i preda ih jednoj manje istaknutoj, ali pouzdanoj osobi - ujaku po imenu Horne Hewitt, bezbojnom seoskom zemljoposjedniku koji je bio dobar vojnik i vojni savjetnik ovog odbora. Zaduenje za prosljeivanje vladine izjave, zajedno s vojnim planovima, napola pobunjenoj komandi na zapadu; i jo vanije i hitnije, da osigura da ne padne u ruke neprijatelju, koji bi se svakog trenutka mogao pojaviti s istoka. Uz vojnog slubenika, jedina prisutna osoba bio je policijski slubenik, odreeni Doktor Princ, bivi policijski lijenik koji je postao istaknuti detektiv zaduen da uva tu grupu. Bio je ovjek kockastog lica s velikim naoalama i grimasom koja je odavala njegovu namjeru da uti. Osim njih, tu je bio zatoen jo samo vlasnik hotela, ovjek iz Kenta s licem divlje jabuke i jedan ili dvojica njegovih slugu, te jo jedan sluga, privatno od lorda Jamesa Herriesa. Bio je to mladi Skot po imenu Campbell, koji je izgledao mnogo profinjenije od svog mrzovoljnog gospodara, a imao je kestenjastu kosu i dugako sjetno lice s izraenim, ali finim crtama. On je vjerojatno bio jedina stvarno sposobna osoba u kui. Nakon otprilike etiri dana neslubenog vijeanja, March je poeo osjeati groteskno aljenje za ove dubiozne likove, prkosne u sumraku opasnosti, kao da su grbavci i bedaci koje su ostavili da sami brane grad. Svi su naporno radili; on sam je podigao glavu s memoranduma u svojoj sobi da pogleda Hornea Fishera kako stoji na vratima, opremljen kao za put. Primijetio je da Fisher izgleda nekako blijedo; malo zatim, taj ovjek je za sobom zatvorio vrata i tiho rekao:

"Pa, dogodilo se najgore. Ili gotovo najgore." "Neprijatelj se iskrcao", povikao je March i skoio iz svoje stolice. "Znao sam da bi se neprijatelj mogao iskrcati ", ree Fisher sabrano. "Da, iskrcao se; ali to nije najgore to se moglo dogoditi. Najgore je da cure podaci, ak iz ove nae tvrave. Malo me je to okiralo, mogu vam rei; iako pretpostavljam daje to nelogino. Bio sam pun oduevljenja to sam u politici naao tri potena ovjeka. Ne bih trebao biti zauen to sam naao samo dvojicu." "Na trenutak je razmiljao i onda rekao neto, ali tako da March nije mogao rei daje li promjena teme ili ne: "Teko je povjerovati da ovjek kao stoje Herries, koji je umoen u poroke kao krastavac u ocat, moe imati kakvih skrupula. Ali, primijetio sam neto zanimljivo. Patriotizam nije prva vrlina. Patriotizam se kvari u prusizam kada se zavaravate daje prva vrlina. Ali patriotizam jest katkad posljednja vrlina. ovjek e se prevariti nagaajui tko nee prodati njegovu zemlju. Ali, tko moe znati?" "to da radimo?", s indignacijom je povikao March. "Moj ujak je stavio papire na sigurno", odgovorio je Fisher, "i alje ih veeras na zapad; ali netko izvana eli ih se doepati, bojim se uz pomo nekog iznutra. Sve to trenutno mogu je da pokuam obezglaviti onoga izvana; sada moram ii i napraviti to. Vratit u se za dvadeset etiri sata. Dok me nema hou da pazite na te ljude i otkrijete sve to moete. Au revoir." Nestao je niz stepenice; March je s prozora mogao vidjeti kako se penje na motor i odlazi u susjedni gradi. Sljedeeg jutra, March je sjedio na stolici pokraj prozora u staroj gostionici obloenoj hrastom i inae prilino mranoj; ali sada je bila puna svjetla neobino bistrog jutra - mjesec je sjao punim sjajem prole dvije ili tri noi. March je bio malo u sjeni, u uglu pod prozorom, pa ga lord James Herries, koji je urno dolazio iz vrta odostraga, nije mogao vidjeti. Lord James je uhvatio

naslonja stolice, da ne izgubi ravnoteu, i sjedajui hitro za stol, prljav od zadnjeg obroka, natoio si aicu konjaka i popio. Sjeo je leima okrenut Marchu, no njegovo uto lice pojavilo se u okruglom ogledalu iza, a izgledalo je kao da ima neku groznu bolest. Kako se March pomaknuo, on se naglo okrenuo i glasno progovorio: "Moj Boe!", viknuo je. "Jeste li vidjeli stoje vani?" "Vani?", ponovio je drugi gledajui preko njegova ramena u vrt. "Oh, idite i pogledajte", vikao je Herries u nekoj vrsti ljutnje. "Hewitt je ubijen, a njegovi papiri su ukradeni. Nita vie!" Ponovno je okrenuo lea i sjeo uz tresak; njegova su se kockasta ramena tresla. Harold March je izletio kroz vrata u stranji vrt, na strmu padinu punu kipova. Prva stvar koju je vidio bio je Doktor Princ, detektiv koji je zurio kroz naoale u neto na zemlji; druga je bilo to u stoje gledao. ak i nakon senzacionalnih vijesti koje je unutra uo, ovakav je prizor izazivao uzbuenje. Monstruozni kameni lik Britanije leao je na emlji potrbuke s licem na vrtnoj stazi; a ispod njega, kao noge zgaene muhe, beznadno je virila ruka s kratkim bijelim rukavom i noga u kaki hlaama, te nepogreivo utosiva kosa koja je pripadala nesretnom ujaku Hor-nea Fishera. Bilo je nekoliko lokvi krvi, a udovi su bili ve prilino ukoeni od smrti. "Ovo nije mogao biti nesretan sluaj?", ree March konano nalazei rijei. "Pogledajte sami, rekao sam", ponovio je grubo Herries koji je uznemireno doao za njim kroz vrata. "Papiri su nestali, kaem vam. Ubojica je strgnuo kaput s lesa i izrezao papire iz unutranjeg depa. Kaput je tamo na padini, s velikim rezom." "Ali, ekajte samo malo", ree tiho detektiv Princ. "U tom sluaju ovdje se dogodilo neto veoma zagonetno. Ubojica je moda uspio na njega baciti kip i ini se da jest. Ali kladim se da ga nije mogao tako lako ponovno podii.

Ja sam pokuao; siguran sam da bi trebala barem trojica da ga pomaknu. Moramo pretpostaviti, po toj teoriji, da gaje ubojica prvo sruio na zemlju dok je prolazio, koristei kip kao kamenu toljagu, zatim gaje opet podigao, izvukao rtvu, skinuo joj kaput i onda ju ponovno stavio mrtvu na mjesto i na nju kip. Kaem vam daje to fiziki nemogue. Ne znam kako bi jo mogao skinuti ovjeka pod kamenim kipom? To je tee nego trik kada ovjek skine kaput s vezanim rukama." "Je li mogao baciti kip tek postoje skinuo le?", pitao je March. "A zato?", pitao je otro Princ. "Ako je ubio ovjeka i uzeo mu papire pobjegao je kao vjetar. Nije se zamarao otkopavanjem postolja kipova. Osim toga... halo, tko je to tamo?" Visoko na breuljku iznad njih, nacrtan tamnim tankim linijama prema nebu, stajao je lik koji je izgledao dugaak i mrav poput pauka. Tamna silueta glave pokazivala je dvije male kovre poput rogova; gotovo su se mogli zakleti da se rogovi miu. "Archer!", Herries je iznenada estoko viknuo, zatim ga prek-linjui pozvao da sie. Lik se na prvi povik povukao, uzrujanim i tako naglim pokretom da bismo ga mogli nazvati smijenim. Idueg trenutka ovjek se sabrao i poeo silaziti vijugavim vrtnim putom, ali uz oigledno oklijevanje, njegove su noge sve sporije i sporije koraale. Kroz Marchovu glavu prolazile su misli da je ovjek poludio usred noi i slomio kamenu figuru, a zatim se, mogao je pretpostaviti, manijak koji je to napravio, popeo na vrh brijega, u tom grozniavom plesnom stilu i pogledao dolje na tetu koju je napravio. Ali teta koju je napravio nije se ticala samo kamena. Kada se ovjek pojavio na stazi u vrtu, s osvijetljenim licem i tijelom, jo je uvijek hodao polako i lagano i nije pokazivao strah. "Ovo je grozna stvar", ree. "Vidio sam odozgo. etao sam po breuljku."

"elite rei da ste vidjeli ubojstvo?", zahtijevao je odgovor March, "ili nesreu? Jeste li vidjeli kip kako pada?" "Ne", ree Archer, "elim rei da sam vidio srueni kip." Princ je izgledao kao da ne obraa panju; pogled mu je bio prikovan za neto stoje lealo na putu, metar-dva od lea. Izgledalo je kao hrava eljezna ipka, svinuta na jednoj strani. "Ne razumijem jednu stvar", ree, "a to je sva ova krv. Jadniku glava nije smrskana; vjerojatno mu je slomljen vrat; ali krvi ima kao da su mu prerezane sve arterije. Pitam se nije li neki predmet... ona eljezna stvar, na primjer; ali ini mi se da nije dovoljno otra. Pretpostavljam da nitko ne zna stoje to." "Ja znam to je to", ree Archer dubokim, ali malo drhtavim glasom. "Vidio sam to u svojim nonim morama. Bila je to eljezna poluga ili ipka koja je, mislim, drala nesretni kip uspravno prije nego se prevrnuo. Oduvijek je bila u tom kipu i pretpostavljam daje ispala kada se kip sruio." Doktor Princ je kimnuo glavom i nastavio gledati u lokve krvi i eljeznu ipku. "Siguran sam da ispod ovoga ima jo neeg", na kraju je rekao. "Moda neto ispod kipa. Imam snaan predosjeaj da ispod ima neega. Ovdje smo etvorica i moemo pomaknuti ovaj veliki nadgrobni kamen." Svi su se dali na posao; uslijedila je tiina i ulo se samo teko disanje; zatim je, nakon topota i lupanja osam nogu, veliki izrezbareni kamen odmaknut, a tijelo, koje je lealo u majici i hlaama, bilo je potpuno otkriveno. Naoale Doktora Princa kao da su se poveale od blagog blistanja, poput velikih oiju; jer pokazale su se jo neke stvari. Prva je bila duboka posjekotina koju je nesretni Hewitt imao preko grla, to je doktor odmah slavodobitno prepoznao kao ranu nanesenu elinom otricom, kao od ileta. Druga, tri slomljena sjajna elina predmeta, odmah

ispod padine, svaki dugaak oko trideset centimetara, jedan iljast, a drugi smjeten u prekrasno ukraene korice, ili drku. Bio je to oigledno dugaki orijentalni no, dovoljno dugaak da bude ma, ali s udnom vijugavom otricom; na vrhu su bile dvije-tri kapljice krvi. "Oekivao sam vie krvi, barem na vrhu", primijetio je Doktor Princ razmiljajui, "ali to je uinjeno tim predmetom. Rana je sigurno nanesena orujem ovakvog oblika i time je vjerojatno prerezan dep. Pretpostavljam daje nasilnik samo pridodao spomenik, kao da mu je to bio javni sprovod." March nije odgovarao; bio je opinjen udnim kamenjem koje je sjalo na koricama udnog maa; njihovo mogue znaenje djelovalo je na njega kao svitanje grozne zore. Bilo je to neobino azijsko oruje. Znao je ije se ime u njegovoj glavi povezalo s udnim azijskim orujem. Lord James je umjesto njega izgovorio njegovu skrivenu misao, gledajui ga kao daje rekao neto nevano. "Gdje je premijer?", povikao je odjednom Herries, a zvualo je kao lave psa koji je neto otkrio. Doktor Princ je okrenuo prema njemu svoje naoale na smrknutom licu, mrzovoljnijem nego ikada. "Ne mogu ga nigdje nai", rekao je. "Potraio sam ga im sam uo da su papiri nestali. Taj va sluga, Campbell, poduzeo je opirnu potragu, ali nema mu ni traga." Uslijedila je duga tiina na kraju koje je Herries jo jednom povikao, ali ovaj put sasvim drugim tonom. "Pa ne morate ga vie traiti", rekao je, "evo ga ide, zajedno s vaim prijateljem Fisherom. Izgledaju kao da su bili u maloj neobaveznoj etnji." Dva lika koja su se pribliavala po puteljku bili su Fisher, pok-ropljen blatom od hoda te s ogrebotinom na jednoj strani elave glave i veliki sijedi dravnik koji je izgledao kao beba, a zanimali su ga istoni maevi i njihova izrada. Ali, osim samog tjelesnog prepoznavanja, March nije uspio razumjeti njihovo ponaanje i dranje, stoje cijeloj nonoj mori davalo konanu nijansu

apsurdnosti. Sto ih je vie promatrao, dok su sluali detektivova otkria, sve je vie bio zbunjen njihovim stavom - Fisher je izgledao potiten smru svoga ujaka, ali ne i okiran, a stariji je ovjek naoigled razmiljao o neemu drugom i niti jedan nije predlagao nita u vezi potrage za odbjeglim pijunom i ubojicom, usprkos vanosti dokumenata koje je ukrao. Kada je detektiv otiao svojim poslom, telefonirati i napisati izvjetaj, i kada se Herries vratio, vjerojatno boci konjaka, a premijer otiao prema udobnoj fotelji u drugom dijelu vrta, Horne Fisher se obratio direktno Haroldu Marchu. "Prijatelju", ree on, "elim da odmah poete sa mnom; nikome drugome ne mogu toliko vjerovati. Put e trajati gotovo cijeli dan, a glavni posao ne moemo obaviti dok ne padne mrak. Moemo usput popriati o svemu. Ali, elim da ste sa mnom; mislim daje kucnuo moj as." I March i Fisher su imali mopede; prva polovica dana protekla je u vonji prejna istoku, uz veliku buku tih neugodnih strojeva. Ali, kada su proli Canterburv i doli u istoni Kent, Fisher se zaustavio pokraj lijepe male gostionice uz pospani potok; sjeli su kako bi neto pojeli i popili i po prvi put porazgovarali. Bilo je prekrasno popodne, ptice u pjevale u umi iza njih, a sunce je sjalo na njihovo pivo, klupu i stol; ali Fisherovo je lice na jakom suncu bilo ozbiljno kao nikada prije. "Prije nego nastavimo", ree, "neto biste morali znati. Vi i ja vidjeli smo mnogo zagonetnih stvari i saznali smo, do sada, gotovo sve o njima; zato je u redu da saznate neto i o ovoj. Da bismo izali na kraj sa smru mog ujaka moram poeti na drugom kraju, tamo gdje je na stari detektiv poeo priu. Rei u vam sve, korak po korak, ako ete me posluati; neu doi do istine postupnom dedukcijom. Prvo, govorit u vam samo istinu, zato to sam je odmah znao. Drugim sluajevima pristupao sam izvana, ali u ovom sluaju bio sam unutra. Ja sam osobno jezgra i centar svega."

Marcha je iznenada temeljito protreslo neto u njegovim nepominim kapcima i mirnim sivim oima. "Ne razumijem!", odjednom je zbunjeno povikao, kao ljudi kada se prestrae da e neto shvatiti. Na trenutak nije bilo nikakvih zvukova osim veselog cvrkuta ptica, a onda Horne Fisher mirno ree: "Ja sam ubio svog ujaka. Ako vas zanima vie, ja sam taj koji mu je ukrao dravne papire." "Fisher!", povikao je njegov prijatelj priguenim glasom. "Da vam ispriam sve prije nego se rastanemo", nastavio je drugi, "da vam iznesem ba sve, da bude jasno, onako kako smo rjeavali stare probleme. Postoje dvije stvari koje u ovom problemu zbunjuju ljude, zar ne? Prva je kako je ubojica mrtvacu skinuo kaput, kada je ve bio prikljeten na zemlji s onim kamenim duhom. Druga, koja je puno manja i ne zbunjuje toliko, jest injenica daje ma koji mu je prerezao grlo samo malo umrljan krvlju i to na vrhu, umjesto daje mnogo vie umrljan po otrici. Pa, na prvo vam pitanje mogu jako lako odgovoriti. Horne Hewitt je svoj kaput skinuo prije nego je ubijen. Moglo bi se rei kako je skinuo kaput da bi bio ubijen." "To nazivate objanjenjem?", izustio je March. "Rijei zvue besmislenije od injenica." "Pa, prijeimo na druge injenice", nastavio je Fisher staloeno. "Razlog zato taj ma nije umrljan po otrici jest taj to tim maem Hewitt nije ubijen. "Ali doktor", protestirao je March, "je nepobitno utvrdio daje rana napravljena ba tim maem." "Oprostite", odgovorio je Fisher. "Nije utvrdio da je nanesena ba tim maem. Rekao je daje nanesena takvim maem." "Bio je to prilino udan i neobian ma", bunio se March, "svakako bi bila previe fantastina sluajnost pa da mislimo..." "Bila je to fantastina sluajnost", odgovorio je Horne Fisher. "Neobino je kakve se sluajnosti ponekad

dogaaju. Velikom sluajnou, jedan naprema milijun, dogodilo se da je u tom trenutku u istom vrtu bio ma istog oblika. To se moe djelomino objasniti injenicom da sam ih ja donio u vrt... Doite, dragi prijatelju; svakako sada vidite to to znai. Spojite te dvije stvari: dva ista maa i injenicu daje sam skinuo kaput. Moda vam mogu pomoi u vaim razmiljanjima time to u rei da ja zapravo nisam atentator." "Dvoboj!", uzviknuo je March dolazei k sebi. "Naravno, morao sam se toga sjetiti. Ali, tko je pijun koji je ukrao dokumente?" "Moj ujak je bio pijun koji je ukrao dokumente", odgovorio je Fisher, "ili ih je pokuao ukrasti kada sam ga zaustavio - na jedini nain na koji sam mogao. Papiri koji su trebali otii na zapad kako bi ohrabrili nae prijatelje i dali im planove za obranu od invazije, za par sati bili bi u rukama napadaa. to sam mogao? Da sam raskrinkao jednog od naih prijatelja u tom trenutku, to bi samo ilo na ruku vaem prijatelju Attwoodu i svoj toj panici i jadikovanju. Osim toga, moda je ovjek koji je preao etrdesetu imao podsvjesnu elju da umre onako kako je ivio i moda sam, u tom smislu, htio ponijeti svoje tajne sa sobom u grob. Vjerojatno hobi dosadi s godinama; a moj je hobi bio utnja. Moda alim to sam ubio majinog brata, ali spasio sam majino ime. Izabrao sam vrijeme kada sam znao da svi spavate, a on je sam etao u vrtu. Vidio sam kamene kipove kako stoje na mjeseini; i ja sam bio kao jedan od tih kamenih kipova, samo to sam ja hodao. Promijenio sam glas i rekao mu da znam za izdaju i zahtijevao papire; kada je odbio, prisilio sam ga da uzme jedan od ta dva maa. Maevi su bili meu nekim uzorcima koje je poslala premijerova inspekcija; on je, znate, kolekcionar; to su bila jedina dva jednaka oruja koja sam mogao nai. Da skratimo ovu odvratnu priu, borili smo se tamo na puteljku ispred kipa Britanije; on je bio vrlo jak ovjek, ali ja sam bio spretniji. Njegov mi je ma ogrebao elo u trenutku kada je moj uronio u njegov

vrat. Pao je na kip, kao Cezar na Pompeja, drei se za eljeznu polugu; ma mu je ve bio slomljen. Kada sam vidio krv iz smrtonosne rane, sve sam zaboravio; potrao sam prema njemu da bih ga podigao. Kako sam se sagnuo prema njemu, dogodilo se neto prebrzo da bih shvatio. Ne znam da li je eljezna ipka bila zahrala pa je zato ostala u njegovoj ruci, ili ju je iupao svojom velikom snagom; no stvar je bila u njegovoj ruci i zadnjim snagama zamahnuo je njome iznad moje glave, dok sam ja pokraj njega kleao nenaoruan. Podigao sam glavu kako bih izbjegao udarac i iznad nas ugledao veliku masu Britanije kako se nagnula poput ukrasa na pramcu broda. Idueg trenutka vidio sam kako se nagnula vie nego obino, a cijelo nebo i sjajne zvijezde izgledali su kao da su se nagnuli s njom. Treeg trenutka izgledalo je kao da se nebo sruilo; a etvrtog sam stajao u tihom vrtu, gledajui u kamenu ruevinu na kostima, to ste danas i vi vidjeli. Izvukao je zadnji dra koji je drao britansku boicu, a ona je pala na izdajnika i zdrobila ga. Ja sam se okrenuo i potrao prema kaputu u kojem je bio paket, razderao ga maem i pobjegao iz vrta do svog motora, gore na cesti. Imao sam razlog za urbu i otiao sam bez osvrtanja na kip i tijelo. Pobjegao sam od pogleda na taj uasan alegorian prizor. Onda sam napravio ono to sam morao. Cijelu no, jutro i cijeli dan jurio sam kao metak kroz sela i trgovita june Engleske, sve dok nisam doao do stoera na zapadu gdje su bile nevolje. Stigao sam na vrijeme. Uspio sam plakatirati cijelo mjesto, takorei, s vijeu da ih Vlada nije izdala i da e dobiti podrku ako neprijatelja potisnu prema istoku. Nemam vremena sada priati sve to se dogodilo; ali bio je to dan mog ivota. Trijumf velianstven kao procesija s bakljama, u kojoj su baklje mogle biti velike plamtee buktinje. Pobune su se stiale; ljudi iz Somerseta i zapadnih opina pohrlili su na trgove; ljudi koji su umirali s Arthurom i vrsto stajali uz Alfreda. Irske regimente su im se pridruile, nakon scene koja je

izgledala kao buna, i odmarirale iz grada prema istoku, pjevajui fenijske pjesme. Bilo je tu neto neshvatljivo, mraan smijeh tih ljudi i ushit s kojim su, marirajui s engleskim trupama u obranu Engleske, vikali iz sveg glasa: 'Na tri vjeala visoka objeena su tri srca junaka... S engleskim krvavim konopcima oko vratova.' Refren je bio: 'Boe spasi Irsku', i u taj as svi smo to mogli pjevati, u jednom ili drugom smislu. Ali, postoji jo jedna strana moje misije. Nosio sam planove za obranu; ali u velikoj mjeri, na sreu, i planove za invaziju. Neu vas optereivati strategijom; znamo gdje je neprijatelj pribliio veliku topniku jedinicu koja pokriva sve njegove pokrete; iako bi nai prijatelji sa zapada teko stigli na vrijeme presresti glavna kretanja, mogli bi se pribliiti unutar dometa topnitva i pokrivati je, samo kada bi znali gdje se tono nalazi. Teko to mogu odrediti bez nekoga tko bi im odande poslao signal. Ali, nekako mi se ini da e netko to napraviti." Ustali su od stola i ponovno uzjahali svoje strojeve i krenuli prema istoku u veernji sumrak. Razine krajolika ponavljale su se u plosnatim trakama plutajuih oblaka, a zadnje boje dana skupljale su se u krugu na horizontu. Sve dalje iza njih bio je polukrug zadnjih brda; odjednom su shvatili da su se prilino udaljili od mrke linije mora. Nije to bila traka svjetloplave boje, kakvu su vidjeli sa sunanog balkona, nego neka zloguka tamnoljubiasta tinta koja je izgledala crno i opominjue. Tu je Horne Fisher jo jednom siao s mopeda. "Ostatak puta moramo hodati", rekao je, "a zadnji komad moram proi sam." Sagnuo se i poeo neto odvezivati sa svog mopeda. Bilo je to neto stoje cijelim putom zbunjivalo njegova prijatelja, iako su ga zaokupljale interesantnije zagonetke; izgledalo je kao nekoliko komada svezanih sipki i zamotanih u papir. Fisher ju je uzeo pod ruku i poeo se probijati po travnjaku. Zemlja je bila sve grbavija i iskrivljenija; hodali su prema gustiu i maloj umi; no je

bila sve mranija. "Vie ne smijemo razgovarati", ree Fisher. "apnut u vam kada da stanete. Nemojte me slijediti poslije toga, samo ete pokvariti predstavu; jedan ovjek moe jedva dopuzati do tog mjesta, a dvojicu bi sigurno uhvatili." "Slijedio bih vas bilo kamo", odgovorio je March, "ali stat u ako je tako bolje." "Znam da hoete", ree njegov prijatelj tihim glasom. "Moda ste jedini ovjek kojemu sam ikada vjerovao na ovome svijetu." Malo dalje doli su do kraja velikog grebena ili breuljka, koji je izgledao jezivo naspram mranog neba; Fisher se zaustavio uz gestu. Uhvatio je prijatelja za ruku i stisnuo je nasilnom njenou i onda odjurio u mrak. March je jedva mogao vidjeti njegov lik kako pue ispod sjene grebena, a onda gaje ponovno ugledao na drugom breuljku, dvjesto metara dalje. Pokraj njega stajalo je neto napravljeno od dvije ipke. Sagnuo se preko toga i pojavila se svjetlost; Marchu su navrla sjeanja iz kolskih dana i sjetio se stoje to. Bio je to stalak za raketu. Zbunjujua zbrkana sjeanja jo uvijek su mu navirala, sve od trenutka jakog, ali poznatog zvuka; malo kasnije raketa je napustila postolje i odletjela u beskonanu visinu, kao zvjezdana strijela prema zvijezdama. March je odjednom pomislio na znakove zadnjih dana i znao je da gleda apokaliptini meteor neega to je bilo kao sudnji dan. Daleko gore u beskrajnim nebesima, raketa se rasprsnula i pretvorila u grimizne zvijezde. Na trenutak je cijeli krajolik, sve do mora i polumjeseca umovitih breuljaka, bio kao jezero tamnocrvene svjetlosti, tamnocrvene boje, udesne i velianstvene, kao daje svijet umoen u vino, a ne u krv, ili kao da je zemlja raj, iznad kojeg se zauvijek zaustavio rumeni trenutak jutra. "Boe spasi Englesku!", povikaoje Fisher glasom koji je zvuao kao truba. "Neka nam dragi Bog pomogne."

Dok je opet preko zemlje i mora padao mrak, uslijedio je novi zvuk; daleko u brdima iza, zauli su se topovi koji su zvuali kao veliki hrtovi. Neto to nije bilo raketa, neto to nije dolo utei nego vritei, preletjelo je Haroldu Marchu preko glave i rasprsnulo se iza breuljka uz svjetlo i zagluujuu buku. Dola je jo jedna, zatim jo jedna, svijet je bio pun grmljavine, vulkanskog dima i kaotinog svjetla. Topnitvo sa zapada i Irci locirali su veliku neprijateljsku topniku jedinicu i razarali je u komadie. U ludom uzbuenju tog trenutka, March se probijao kroz oluju, traei visoku mravu figuru, koja je stajala pokraj postolja od rakete. Onda je jo jedan bljesak obasjao cijeli greben. Figure nije bilo. Prije nego je raketni vatromet nestao s neba, mnogo prije nego se oglasio prvi top s udaljenih breuljaka, puana vatra razasula se iz skrivenih neprijateljskih rovova. Neto je lealo u sjeni, u podnoju grebena, ukoeno kao ipka pale rakete; ovjek koji je znao previe, znao je to vrijedi znati.

GILBERT KEITH CHESTERTON (1874.- 1936.) ovjek s mnogo knjievnih talenata, da ih je moda problem sve i nabrojiti, no taj novinar, esejist, pjesnik, biograf, romanopisac, novelist, kritiar u nas je relativno nepoznat. Tek u posljednje vrijeme pojavilo se kod nas nekoliko njegovih knjiga, koje e barem djelomino popuniti prazninu kada je u pitanju njegovo djelo, u zaista najirem smislu te rijei. Bio je svijetla engleska i katolika zvijezda u konstelaciji veliina prve polovice dvadesetog stoljea. esto je spominjan uz takve knjievne veliine kao to su Hilarie Belloc, Msgr. Ronald Knox, J.R.R. Tolkien ili Evelvn Waugh, pisce koji su se okuali u dvije ili tri

knjievne forme, dok se Chesterton uspjeno okuao u njih neusporedivo vie. Chestertona e isticati kao najcitiranijeg ovjeka u Engleskoj, no on je svakako bio jedan od najproduktivnijih. O tome svjedoi podatak daje od 1909. do 1915. godine objavio dvadeset jednu knjigu. Uz svoju obimnu knjievnu produkciju, Chesterton je vodio aktivan javni ivot, openito zagovarajui zdrav razum, a posebno kransku duhovnu mudrost. Chesterton e biti zapamen po svojoj govornikoj vjetini, duhovitosti i rijetkom smislu za paradoksalno, za to emo u knjizi ovjek koji je previe znao nai obilje dokaza. Pojaani interes za Chestertona pobudio je Jorge Luis Borges, koji gaje iznimno cijenio kao pisca detektivskih pria. Borges e ga esto usporeivati s Edgarom Allanom Poeom, kojemu je priznao utemeljenje anra. Drao je da je Chesterton bolje pisao od Poea, iako moda nije pisao bolje prie. Ovime kao da se i sam Borges posluio Chestertonovim stilom. Borges e rei daje Poe pisao isto fantastine prie, dok je Chesterton pisao prie koje su kadikad fantastine, ali koje na koncu imaju detektivski rasplet. Borgesova je propaganda mnogo uinila da Chestertonovo djelo ne prekrije praina. Gilbert Keith Chesterton je roen u Londonu 1874. godine. kolovao se na St. Paul's School, kasnije je studirao umjestnost na Slade School Of Art, a knjievnost na Universitv College, London. U koli su ga zamijetili kao sporog i nespretnog i rekli za njega da ima budunost ili kao nespretnjakovi ili kao genijalac. Mnogo je anegdota iz njegova ivota koje govore o njegovoj rastresenosti ili zaboravljivosti. Jednom je svojoj eni poslao telegram sljedeeg sadraja: "Kod Market Harborougha sam. Gdje bih se morao nalaziti?" Karijeru je zapoeo u nakladnitvu, a onda se posvetio novinarstvu, u kojemu je ostao do smrti, piui kolumnu redovito svaki tjedan. Bio je tipian kolumnist koji je pisao o svim moguim temama, od Hamleta, Shellevja do Thackera, o snovima, o psima, o gradovima. A

pisao ih je briljantnim stilom, kojim je samouvjereno branio i argumentirao svoje stavove. Uz novinarski rad napisao je niz proznih djela: Napoleon iz Notting Hilla (1904), ovjek koji je bio etvrtak (1908), etiri knjige pria o ocu Brownu (ukupno etrdeset pet pria), vie knjiga poezije, drame, Kratku povijest Engleske, niz biografskih djela, o sv. Tomi Akvinskom, Shawu, Dickensu, Robertu Browningu, Blakeu, niz esejistikih knjiga i, konano, autobiografiju. Bio je pobornik demokracije, ne plutokracije kao njezine mogue, nepravednije verzije, iako je opravdanje demokracije vidio iskljuivo u boanskom porijeklu ovjeka. Teio je drutvu ureenom po mjeri "malog, obinog ovjeka", "ovjeka iz mase". Malo je pisaca koji su u tolikoj mjeri veliali "masu" i "malog ovjeka" poput njega. Otuda i njegov politiki angaman oko podjele poljoprivrednog zemljita. Godine 1922. Chesterton je primljen u Katoliku crkvu i za njega je to bio najvaniji dogaaj u njegovu ivotu. Rekao je da poslije tog dogaaja nije napisao niti jedan redak koji posredno ili neposredno ne bi imao veze s tim dogaajem. Osam pria u knjizi ovjek koji je previe znao (1922) najmranije su od svih Chestertonovih detektivskih pria, po tonu i temama (osim moda nekoliko sluajeva oca Browna). Moda je malo ironino to je ta knjiga izala nedugo nakon njegova prelaska na katoliku vjeru. Glavni junak u svih osam pria je Horne Fisher, elavi blijedi vitki detektiv s vezama koje seu u najvie politike krugove; neki su njegovi roaci na kljunim mjestima u dravi. Fisherovi zloinci su ljudi na visokim poloajima iji zloini esto balansiraju na uskoj liniji dravnog interesa, a njihovo razotkrivanje moglo bi utjecati na ivote milijuna ljudi. No, Fisher e pronai i vlastite razloge da posumnja u konvencionalne definicije zloina i kazne. Iako nesumnjivo najpoznatiji po svojim priama o malom zdepastom detektivu, ocu Brownu, te biografijama

svetaca, u knjizi ovjek koji je previe znao Chesterton e dosegnuti svoje najsvjetlije pripovjedake trenutke. Dvije prie, Lice na meti i Rupa u zidu, spadaju u red njegovih najboljih ostvarenja.

Za vas:

BABAC