Izvorni

lanak UDK 111.852:82Aristotel

Primljeno 9. 7. 2009.

Vani Roi
Sveuilite u Zadru, Odjel za filozofiju, Obala kralja Petra Kreimira IV 2, HR23000 Zadar vroscic@unizd.hr

Poetika i vjerojatno
Saetak

Jedan od temeljnih pojmova Aristotelove teorije o pjesnitvu je vjerojatno. Obino se o vjerojatnom misli kao o onom to je slino istini, no za Aristotela to je tek jedna od njegovih znaajki. Sam pojam vjerojatnog produbljuje iznosei razlike izmeu povijesnog i pjesnikog govora, preko dogoenog i onoga to bi se moglo dogoditi. lanak donosi analizu Aristotelovog nadilaenja Platonovog shvaanja umjetnosti, u prvom redu shvaanjem umjetnosti kao vjetine te novim odnosom prema oponaanju, zatim prouava razvoj razlike izmeu istinitog i slinog, izmeu mogueg i nemogueg. Izravni je interes ove studije pokazati kako Aristotel preko navedenih razlika ukazuje ne samo na filozofsku dimenziju pjesnitva, nego i da preko pojma vjerojatnog umjetnikom djelu potvruje njegovu unutarnju koherenciju i vezu koja ne ovisi o izvanjskim zakonitostima te da umjetniko djelo u sebi pronalazi svoj princip, sredstvo i cilj.
Kljune rijei

Aristotel, koherentno, vjetina, oponaanje, pogreka, lano

1. Pjesnitvo kao
Djelom Poetika Aristotel postaje prvi veliki teoretiar tragedije, a u irem smislu i teoretiar pjesnitva i umjetnosti. U ovom djelu individualizira karakteristine elemente koji e kasnije postati kanonom u zapadnoj povijesti umjetnosti. Interesantno je da Aristotel u svojoj Poetici ni jednom ne spominje Platona, niti se u tom djelu moe pronai eksplicitna nakana polemiziranja Aristotela s njegovim uiteljem. Na temelju toga neki interpreti1 Poetike, smatraju da Aristotel nije polagao veliku pozornost onome to je Platon pisao o umjetnosti te da nije imao namjeru davati odgovore na pitanja koja je otvorio njegov uitelj. No veina njih je sklonija suprotnom miljenju, jer iako Aristotel ne spominje Platonove tekstove niti ih izriito kritizira, ipak koristi upravo te iste tekstove kako bi iz njih izvukao poticaj za razvoj svojih promiljanja.2 Stoga bi se moglo rei da Poetika nije samo Aristotelovo promiljanje o estetikim pitanjima, nego je na neki nain i obrana umjetnosti od optubi koje Platon donosi u svojoj Dravi, osobito u knjigama III i X.3 Obrana je, ipak
1

Tezu slinu ovoj podrava Woodruff u svom djelu Aristotle on Mimesis. (Usp. P. Woodruff, Aristotle on Mimesis, Oksenberg Rotry, Princeton University Press, Princeton 1992., str. 73.)
2

The University of North Carolina Press, Derald Duckworth & Co., London 1986., str. 331336.)
3

Halliwell je sakupio itav niz djelova Poetike koji se implicitno odnose na Platona. (Usp. S. Halliwell, Aristotles Poetics, Chapel Hill,

O ovim djelovima Drave iscrpno prouavanje donosi S. Gastaldi, Paideia/mythologia, u Platone, La Repubblica, Vegetti, Pavia 1998.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

588

V. Roi, Poetika i vjerojatno

vie indirektan negoli izravan odgovor na Platonovo kritiziranje umjetnosti, jer Aristotel nije imao nakanu izravno argumentirati o tome da umjetnost nema svojih loih efekata, niti se zadrava na obrani umjetnosti od njenog degradiranja na imitaciju koja je daleko od istinske stvarnosti, one idealne, kako to pie Platon u desetoj knjizi Drave. Aristotel te toke tek implicitno dotie i ponitava tijekom svojeg cjelokupnog izlaganja, koje je usmjereno prema pozitivnom prouavanju i razjanjavanju naravi, objekata i uloge umjetnikog stvaralatva. Aristotel svoju obranu utemeljuje u izjednaenju umjetnosti s jednom formom vjetine (). Ovaj pojam autor u Poetici jednostavno koristi ne trudei se objasniti ga poblie. Platon je na vie mjesta izriito negirao umjetnosti taj pojam ili je umanjivao njegovu vanost za samu umjetnost.4 Postavljajui umjetnost meu vjetine ili umijea () kao neto ope poznato, Aristotel zapravo povezuje umjetnost s razumskim ljudskim inima, to jest vee je uz djelatnosti koje su kontrolirane i voene odreenim normama koje se individualiziraju u proizvodnji dovrenog djela. Umjetnost se, openito gledano, ne razlikuje od drugih razumskih proizvodnih djelatnosti, osim po naravi djela koje proizvodi i po svom specifinom cilju. Teorijski gledano, umjetnost je na istoj razini s arhitekturom, sa zdravljem koje je medicinskom brigom ponovo zadobiveno ili s pobjedom u boju preko promiljene strategije. esto se u modernoj literaturi, kad je rije o umjetnosti, stavlja naglasak na intuiciju, izraaj i kontemplaciju, a pojam kao da nema mnogo veze s lijepim vjetinama, no suvremeniji autori sve vie naglaavaju kako ne treba zanemariti osnovno srodstvo umjetnikog stvaralatva s tehnikama proizvodnje i s profesionalnom vjebom, kako je to postavio Aristotel. Ako promatramo i samu teorijsku strukturu Poetike, lako je uoljiva snana uvjetovanost pojmom vjetine.5 Potvrda ovoj tvrdnji moe se pronai u odgovoru na pitanje kako shvatiti Aristotelovo obeanje dano na samom poetku Poetike; obeanje da e obraivati umjetnost i njene vrste, iako se kasnije bavi uglavnom tragedijom. Odgovor na ovo pitanje moe se pronai jedino u poimanju umjetnosti kao jedne forme vjetine, u to su ukljuene sve implikacije koje ovaj pojam ima u Aristotelovoj misli. je u svojoj biti oponaanje (mmhsij) prirode.6 Prema Aristotelu, odnos vjetine s oponaanjem podrazumijeva da se svaka proizvodnja, pa tako i umjetnika, podudara s procesima prirodnog raanja, u kojem se neki organizam razvija te postie potpunu zrelost preko slijeda posrednih etapa koje se razvijaju jedna iz druge po nunome redu. Ono to vodi takav razvoj te ga ini obvezatnim jest njegov cilj,7 a nunost o kojoj je ovdje rije jest uvjetovana nunost. Mimetiki odnos koji postoji izmeu umjetnosti i naravi ucjepljuje umjetnost u teleoloku koncepciju sjedinjenu s procesom prirodnog raanja, a time i umjetnikog stvaralatva. Ponovno Aristotelovo povezivanje umjetnosti s prirodnim procesima koji su usmjereni prema cilju koji se podudara s dovrenom formom, dakle i s dobrom, samu umjetnost vee s istim ciljem dovrene i ujedno savrene forme, pa u konanici i s dobrom.8 Vidimo kako se ovakvom postavkom Aristotel oslobaa sri Platonovih primjedbi, a da se nije ni upustio u raspravu s njim. Javlja se takoer i pitanje kakav bi bio cilj umjetnosti. Kako bi dao odgovor, Aristotel je prije svega uveo red izmeu razliitih vrsta umjetnosti koje su se njegovale u Grkoj, a koje nisu svedive jedna na drugu. Rezultat takvog prouavanja je konfiguriranje svake od vrsta umjetnosti s drukijim izraajem vjetine. Isto tako je ukazao na srodstvo izmeu nekih ili svih vrsta umjetno sti tako da ih se moe definirati viemanje dobrim izraajem samo jednog

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

589

V. Roi, Poetika i vjerojatno

umijea. Najvjerojatnije je upravo analogija izmeu vjetine i procesa prirodnog raanja, u kojem neki organizam postie zrelost prelazei na sljedee stadije preko uvijek veeg pribliavanja dovrenju ili punini, usmjerila Aristo tela prema rjeenju kojem posveuje i vaan etvrti dio Poetike. U prvom redu postavlja razliku izmeu samih umjetnika, tj. izmeu onih uzvienijega duha i onih skromnijega duha.9 Ova mu razlika otvara prostor za dva razvojna procesa u umjetnikom stvaralatvu, koji su na neki nain paralelni i na temelju kojih e se razviti i dvije temeljne vrste umjetnosti. S jedne strane nalazi se uzvienija linija razvoja koja se ostvaruje u tragediji, dok se s druge strane nalazi razvoj manje uzviene linije koja se ostvaruje u komediji. Ovom razvoju manje uzviene linije Aristotel gotovo ne posveuje pozornost, tako da se moe rei da je Poetika djelo o tragediji jer je upravo ona, prema drama turgiji pjesnikog umijea, imitatorica prirode te poput nje sadri formu i cilj.

2. Istina umjetnosti
Odbacivanjem Platonove ideje kao stvarnosti na kojoj participiraju sve stvari, prema Aristotelu, i slika te stvarnosti zadobiva sasvim drukiju vrijednost, a time sasvim drugaiju vrijednost zadobiva i djelatnost koja je proizvodi, tj. oponaanje. Na poseban nain rui se Platonovo stajalite po kojem je oponaanje u umjetnosti bilo imitacija imitacije, koja proizvodi iste fantazme (fantsmata) liene istine. Stoga smo za sljedeu toku Aristotelove suprotstavljenosti Platonu izabrali upravo novo promiljanje o istini u umjetnikom oponaanju. Da i umjetnost moe donositi istinu, Aristotel dokazuje tako da se slui objanjavanjem nastanka umjetnikog stvaralatva. Donosi dva razloga od kojih je prvi prirodna sklonost ovjeka prema imitiranju, a drugi je uitak kojeg ovjek ima u imitiranju.10 Potrebno je istaknuti da Aristotel umjetnosti pridaje spoznajnu narav, a cilj je spoznaje, prema njemu, postii istinu. Umjetnost prema prvom razlogu nastaje jer:
4

Usp. Platon, Ion, 533e534, slino se moe pronai u Fedru, 245a, takoer u Zakonima, 719c.
5

le bi isto onako kao i po naravi. Jedno je dakle poradi drugoga. U cijelosti umijee djelom dovrava ono to narav ne uzmae zavriti, a dijelom oponaa. (Ibid., 199a 1015)
7

Prouavanjem pojma , u grkoj misli i kod samog Aristotela, izmeu ostalih, bavili su se: W. Wieland, La fisica di Aristotele. Studi sulla fondazione della scienza della natura e sui fondamenti linguistici della ricerca dei principi in Aristotele, (pr. C. Gentili) Il Mulino, Bologna 1993.; M. Isnardi Parente, Techne. Momenti del pensiero greco da Platone ad Epicuro, La nuova Italia, Firenze 1966.; P. L. Donini, La tragedia e la vita. Saggi sulla Poetica di Aristotele, Edizioni dellOrso, Ales sandria 2004.
6

Aristotelovim rjenikom, to je telos. O ovome se moe pronai u Aristotel, Fizika, 199a 820; a o nunosti u Aristotel, Metafizika, 1015a 2035.
8

Aristotel na razliitim mjestima govori o odnosu vjetine i naravi; pak umijee oponaa narav (Aristotel, Fizika, 194a 2025); I kada bi stvari koje su naravlju nastajale ne samo naravlju nego i umijeem () nasta-

Usp. Aristotel, Nikomahova etika, 1094a 13. Kada Platon govori o lanoj slici (edwlon) stvarnosti, pod koju je podstavljao retoriku (usp. Platon, Gorgija, 463d2465a2) ali i samu umjetnost, tada je ona daleka od spoznaje ali i od vjetine. Ne cilja dobru nego uitku.
9

Usp. Aristotel, Poetika, 1448b 25.

10

Usp. ibid., 1448b 515.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

590

V. Roi, Poetika i vjerojatno

ljudima je, naime, priroen nagon za oponaanjem i ovjek se od ostalih ivotinja razlikuje time to je najvema vjet oponaanju te to prva svoja saznanja stjee putem oponaanja.11

Oponaanje, dakle, ustanovljuje prvi nain stjecanja spoznaje i budui da je spoznaja naravna tenja svakog ovjeka, kako to Aristotel tvrdi u prvoj knjizi Metafizike,12 stoga je i tenja prema imitiranju naravna. Moe se rei da upravo naravna sklonost prema imitiranju razlikuje ljudsku narav od ivotinjske. Ako je umjetnost jedna od formi oponaanja, a oponaanje je prvi nain spoznaje, tada je jasno da i umjetnost ne izraava samo odreenu spoznaju nego poput svake spoznaje dostie istinu,13 to bi znailo da umjetnost preko oponaanja daje spoznajne sadraje i donosi istinu. Time umjetnost nije fantazma, nego u sebi nosi istinu. Potrebno je samo odrediti koju vrstu spoznaje i koju istinu nosi. Drugi uzrok nastajanja umjetnikog djelovanja je uitak kojeg proizvodi oponaanje. Prema Aristotelu i ovaj drugi uzrok sa sobom nosi spoznaju i istinu.
Dokaz je tome ono to se dogaa u svakodnevnom iskustvu: mi rado promatramo s najveom tonou izraene slike onoga to nam u stvarnosti nije ugodno gledati, na primjer reprodukcije najprezrenijih ivotinja i leeva. Razlog je tome to je uenje najvee zadovoljstvo ne samo filozofima, nego isto tako i ostalim ljudima, samo to svi u njemu sudjeluju tek malim udjelom. A slike zato gledamo to uimo dok ih promatramo i to zakljuujemo to predstavlja svaka pojedinost na slici, na primjer: ovo je taj i taj ovjek. Jer ako sluajno prije toga nismo vidjeli naslikani predmet u stvarnosti, uivanje nam ne stvara oponaanje nego samo vjetina izradbe, boja ili neki drugi takav uzrok.14

Uitak pred slikom prema kojoj je usmjerena panja jest zapravo uitak pred uenjem i argumentiranjem onoga to predstavlja promatrani objekt. Zbog toga se ovdje radi o isto spoznajnom uitku. Naravnu sklonost prema uitku moe se promatrati vrlo openito, meutim vidimo da Aristotel uitak specificira i vee uz spoznaju. Karakteristika naravne tenje prema uitku, kojeg imitiranje budi, potvruje se tvrdnjom da za njim ne te samo filozofi nego svaki ovjek. Ovdje se radi o univerzalnom uitku u spoznaji koji je utisnut u ljudsku narav. Pred ovakvom tvrdnjom malo znai dogaa li se uitak spoznaje u onome tko stvara djelo ili u onome koji ga spoznajom uiva. U svakom sluaju, ako se izjednauju uitak imitiranja s uitkom argumentiranja i poimanja, tada su jedno te isto uitak spoznaje i uitak u umjetnosti. Aristotel i ovim putem pokazuje kako je umjetnost u uskoj vezi s istinom.15

3. Umjetnost i vjerojatno
Nakon to smo obradili Aristotelovo argumentiranje da je umjetnost kao u svojoj biti oponaanje, a oponaanje je jedan nain spoznaje i time objavljuje istinu, potrebno je sada vidjeti to to umjetnost daje spoznati. Aristotel vrlo jasno definira kako objekt umjetnosti nije stvarno dogoeno, nego ono to se moglo dogoditi i ono to je nemogue, a sve pod vidom vjerojatnog (ekj).16 Aristotel dolazi do tvrdnje kako umjetniki objekt preko razliitih dimenzija vjerojatnog postaje univerzalan. No, potrebno je odmah naglasiti kako za Aristotela univerzalnost i mogunost nisu nain umjetnikog izraavanja, nego je takav objekt umjetnikog izraaja. Univerzalnost i mogunost kojima je okarakteriziran objekt pjesnitva doputaju da pjesnitvo u odnosu na univerzalnost mogueg moe donositi istinu i time spoznaju iste. 3.1. Aristotelovo razlikovanje pjesnitva i povijesti To to se objekt pjesnitva nalazi u moguem, a ne u stvarnom znai da ono o emu pjesnitvo govori, to mu je i specifian zadatak (toto to poihto

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

591

V. Roi, Poetika i vjerojatno

rgon), nije ono to se dogodilo (t genmena), dakle nije rije o injenicama na nain na koji su se odvijale nego o stvarnosti koja bi se mogla dogoditi (oa n gnoito) ili injenicama koje su se mogle odvijati na neki nain. Povijesti pripada ono to se dogodilo, a pjesnitvu ono to se nije dogodilo ali bi se moglo dogoditi. Na temelju ove razlike izmeu povijesti i pjesnitva postojala bi razlika u objektu. Ono to bi se moglo dogoditi moe se definirati, u odnosu na stvarnost, kao ono to se nije dogodilo i u odnosu na mogunost kao ono to logiki nije nemogue da se dogodi. Aristotel svoju prethodnu formulaciju dodatno pojanjava tvrdnjom da ono to bi se moglo dogoditi najvjerojatnije je mogue da se dogodi.17 Povijest dakle govori o dogoenom, dok pjesnitvo govori o moguem. U odnosu na mogunost, i dogoeno je mogue utoliko to nije nemogue da se dogodi, jer se dogodilo. Sam Aris totel primjeuje: oito je da je ono to se dogodilo mogue, jer da je bilo nemogue ne bi se dogodilo.18 L. Pareyson u svojoj interpretaciji Poetike
11

Ibid., 1448b 5. Na temu ovjekovog oponaanja razvila su se razliita tumaenja vezana uz za koje recimo Marcello Zanat ta dri da nije epeksegeza prethodnog totJ (ovjek se razlikuje od ivotinja, zbog injenice da je on ivotinja koja je nadasve sklona imitiranju) nego pokazuje razloge zbog kojih je oponaanje naravno ljudima. Aristotel po ovom autoru u prvom redu eli objasniti razlog nastajanja umjetnosti, a naravna sklonost prema imitiranju koja razlikuje ovjeka od ivotinja je sekundarna te se u njoj ne nalazi razlog nastanka umjetnikog djelovanja. Zanatta stoga smatra kako Aristotel argument eli razviti na sljedei nain: budui se ovjek kao ivotinja od ostalih razlikuje po najveoj sklonosti prema imitiranju te svoje prve spoznaje stjee preko oponaanja, moe se rei da je u njemu sklonost prema imitiranju naravna. Ako bi objanjavao zato naravna sklonost prema imitiranju raz likuje ovjeka od ivotinja, ideja o razlogu nastajanja umjetnikog djelovanja iz oponaanja, bila bi samo navijetena, ali ne i argumentirana. Time bi ak nastalo razilaenje sa sljedeim razlogom da svi u imitiranju kuaju uitak kojim Aristotel eli pokazati da je uitak proizveden od slika koje se u stvarnosti pokazuju bolnima. (Usp. M. Zanatta, La ragione verisimile. Saggio sulla Poetica di Aristotele, Luigi Pelegrini Editore, Cosenza 2001., str. 83.)
12

ce, Roma 2003., str. 151175; P. L. Donini, La tragedia e la vita, str. 4352. Ovi autori osim to istiu spoznajni aspekt Aristotelove poetike ukazuju na vanost emocija.
14

Aristotel, Poetika, 1449b 520. Aristotel za izraene slike upotrebljava grku rije koja se po M. Zanatti u cijelom djelu pojavljuje samo dva puta i to oba u citiranom tekstu. On naglauje kako se tu radi o predmetu koji nastaje preko oponaanja. Aristotel na slian nain govori o uitku koji nastane nakon shvaanja i divljenja u Retorici, 1371b 510.
15

Temu o povezanosti uitka spoznaje i uitka umjetnikog oponaanja posebno je razvio L. Golden, Aristotle on Tragic and Comic Mimesis, str. 6465. Istie da spoznajni karakter umjetnikog iskustva nije uvjetovano objektom oponaanja i zbog toga je zajedniki bilo tragediji bilo komediji. Golden povezuje spoznajnu narav uitka koji je proizveden umjetnou s tezom po kojoj je umjetnost postaje spoznaja univerzalnih principa ljudskog djelovanja. Poetry is an art that reveals universal causes of human action and thus necessarly provides us with intellectual pleasure. (Ibid., str. 65)
16

Usp. Aristotel, Metafizika, 980a 25.

13

Spoznajnu dimenziju umjetnosti kod Aristotela je posebno prouavao i jasno razloio L. Golden, Aristotle on Tragic and Comic Mimesis, American Classical Studies, 29, Scholaris Press, Atlanta 1992., str. 5364. Istu dimenziju kritiki su obraivali iako s razliitih aspekata: E. S. Belfiore, Tragic Pleasures. Aristotle on Plot and emotion, Princeton University Press, Princeton 1992.; E. S. Belfiore Il piacere del tragico. Aristotele e la poetica, Jouven-

O odnosu pjesnitva i povijesti te o razliitim dimenzijama vjerojatnog pisao je L. Pareyson i ovdje emo donekle slijediti njegovu koncepciju. L. Pareyson, Il verisimile nella Poetica di Aristotele, Pubblicazioni della Facolt di Lettere e Filosofia dellUniversit degli studi di Torino, Torino 1950. Kasnije tiskano u: Problemi dellestetica. II Storia, Mursia, Milano 2000., str. 95118.
17

Usp. Aristotel, Poetika, 1451a 36.

18

Ibid., 1451b 18.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

592

V. Roi, Poetika i vjerojatno

istie da Aristotel u Metafizici moguem pronalazi tri znaenja: mogue nije neophodno lano; mogue je ono to uistinu jest jer se dogodilo; mogue je ono to bi uistinu moglo biti.19
Jasno je iz reenoga i to da nije to pjesnikov posao govoriti ono to se dogodilo, nego ono to se moe dogoditi po vjerojatnosti ili nudi. Povjesnik se, naime, i pjesnik ne razlikuju tim to govore u mjerilima ili bez mjerila jer bi se mogla Herodotova djela staviti u mjere pa bi jednako bila povijest neka u mjerama ili bez mjera nego je razlika to jedan govori ono to se dogodilo, a drugi ono to se moe dogoditi.20

Povijest izraava onaj dio moguega koji se uistinu dogodio, dok pjesnitvo izraava kroz sve mogue; od onoga to se uistinu dogodilo do onoga to bi se moglo dogoditi. Iz ove Aristotelove definicije pjesnitva kao onog koje govori o moguem, bilo o onom to se dogodilo ili o onom to se nije dogodilo, proizlazi i pravilo kako bi pjesnitvo moglo priati o povijesnoj istini te da, ukoliko izmilja, otvara prostor vjerojatnom u kojem se ono treba drati povijesne istine u smislu da joj slii. Spominjanjem Herodotovih djela Aristotel eli izbjei svaku dvosmislenost koja bi mogla nastati oko pojma povijesti.21 Smatramo da se pojam povijesti u kontekstu Aristotelove filozofije moe koristiti i u znaenju opisivanja stvari u prirodi. U ovom bi smislu pjesnika naracija za razliku od povijesne trebala biti opisivanje dogaaja kako bi ih predstavila, dala upoznati i shvatiti kroz aspekt njihove mogunosti, gdje se mogunost u suprotnosti s opisivanjem donosi na odreenoj udaljenosti od stvarnosti koje su se dogodile. Stoga Aristotel ima potrebu naglasiti kako razlika izmeu povijesti i pjesnitva ne moe biti u sricanju slogova ili u metrici, nego u nainu opisivanja stvarnosti koje su se dogodile, dok bi pjesnitvo bilo imitacija tih stvarnosti.22 Drugim rijeima, umjetnost bi bila neka vrsta predstavljanja stvarnosti koja je obdarena spoznajnim momentom. Jasno je kako se ovdje nalazi prva smjernica koja upuuje na istinu u umjetnikom oponaanju; ona proizlazi iz spoznaje mogueg, a ne stvarnih dogaanja. Budui da umjetnost za objekt ima injenice koje bi se mogle dogoditi, a ne one koje su se dogodile to je razlikuje od povijesti, te da s druge strane umjetnost kao oponaanje daje spoznati ono o emu govori, istina umjetnikog oponaanja je upravo u onom dati spoznati mogunost dogaaja. Openito gledano, mogunost je istina imitacije i jer umjetnost za objekt ima dogaaje koji su se mogli dogoditi, a ne one koji su se uistinu dogodili; ona kao imitacija daje spoznati ono o emu govori te se istina pjesnikog izraaja nalazi u spoznaji mogunosti dogaaja. U tom smislu moemo rei da se vjerojatno u umjetnosti rjeava pojmom slinosti, gdje vjerojatno nije drugo doli slinost s povijesnom istinom. Ovdje se radi o jednoj vanjskoj slinosti u kojoj vjerojatno ne prelazi prag slinog, nego se definira preko vanjskog odnosa s povijesnom istinom kojoj je slino. 3.2. Mogue i vjerojatno Budui da se mogue u odnosu na stvarnost moe definirati kao ono to se nije dogodilo i u odnosu na mogunost kao ono to logiki nije nemogue da se dogodi, oito je kako Aristotel ovom problemu pridaje logikoempiriku postavku i empiriku razliku koja se temelji na dogoenom i nedogoenom. Ove se dvije razlike ne podudaraju u potpunosti jer je mogue mnogo ire od dogoenog i nemogue je manje od nedogoenog, iako postoji jedan dio moguega koji odgovora dijelu nedogoenog. Tako iz ove logikoempirike postavke razlikovanja povijesti i pjesnitva proizlazi da je vjerojatno neko mogue koje se nije dogodilo, logiki je u odnosu s mogunou, tj. vjerojatno, ukoliko nije nuno lano; onda je u odnosu s povijesnom

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

593

V. Roi, Poetika i vjerojatno

injenicom, utoliko to bi se moglo dogoditi. Za vjerojatno bi se moglo rei kako se nalazi izmeu istine i lai, gdje se pod istinom gleda povijesna istina, a pod lanim logika nemogunost. Neki vjerojatni dogaaj utvruje se pomou sljedee empirijske provjere. Mi najprije provjeravamo je li mogue pronai taj dogaaj u uobiajenom redu stvari, odnosno u redovitom ivotu. Kao posljedica ovih empirijskih provjera vjerojatni dogaaj postaje ne samo predmet empirijske nego i statistike provjere. Moemo rei kako se ovim postupkom umjetnika istina objanjava pomou empirijske injenice, pjesnitvo se objanjava pomou povijesti, a vjerojatni dogaaj se objanjava pomou povijesne istine. No, kako emo i vidjeti, pojam vjerojatnog se ne iscrpljuje samo podacima koje dobivamo iz empirijskog iskustva kao ni u logikoempirijskim parametrima istinitog i lanog, nego ga treba definirati na temelju nekih drugih kriterija koji su bitni za samo pjesnitvo. Aristotelovo mogue moglo bi se podijeliti na sljedee: dogoeno koje je kao takvo mogue mogue dogoeno; zatim mogue koje je nedogoeno ali bi se moglo dogoditi, to jest ono to je dogodljivo i na nedogoeno koje je kao takvo nemogue, to jest na nemogue koje se nije dogodilo. Iz ove logiko empirike postavke, koja bi se prema Pareysonu mogla pridati Aristotelovom tekstu, proizlazi podijeljenost moguega na tri dijela: povijest, argument i bajka. Povijest (stora) za objekt ima istinu, to jest povijesne injenice i tradiciju. Argument (plsma) za objekt ima vjerojatno, to jest izmiljene injenice koje su u skladu s povijesnim injenicama.23 Prie (mqoj) za objekt imaju neto lano, to jest nemogue, apsurdne, udne ili izmiljene injenice.24 Mogue koje se dogodilo je istinito; mogue koje se nije dogo19

Usp. Aristotel, Metafizika, 1019b 2025.

20

Aristotel, Poetika, 1451b 1020.

21

Gallavotti istie da Aristotel pojam povijesti (stora) shvaa u njenom izvornom smislu kao informaciju o stvarima koje su se dogodile, kao dogaaji u kronici, a ne u smislu historiografije ili kritike povijesti. Usp. C. Gallavotti, Aristotele. Dellarte poetica, Fondazione Lorenzo Valla, Mondadori, Milano 1974., str. 144145.
22

Upravo ovo bitno karakterizira pjesnitvo i razlikuje ga od povijesti, dok su mjere i stihovi manje vana oznaka. Pjesnik je stoga pjesnik u prvom redu jer na osobit nain prepriava stvarnost, a ne zbog toga jer je stavlja u stihove (Aristotel, Poetika, 1451b 2729). Uoljiva je dvoznanost rijei poihtj gdje je Aristotel namjerno koristi u znaenju pjesnika i izraivaa.
23

stvenu potrebu da svaka znanost (politika je, za Aristotela, praktina znanost u odnosu na koju ostale vjetine ne donose neki drugi stupanj spoznaje budui su one poietike znanosti, nego samo razliito ostvarivanje znanja o uzrocima u odnosu na objekt kojem se obraa) treba biti adekvatna tipu stvarnosti koju istrauje i tipu znanja koje ona izraava. Drugim rijeima, spoznaje i argumenti doneseni iz razliitih znanosti nemaju isti stupanj tonosti. Usp. M. Zanatta, Lineamenti della filosofia di Aristotele. Forme del sapere e modi della ragione, UTET, Torino 1996. Kako emo kasnije vidjeti, Martin Kuzmi u prijevodu Aristotelove Poetike rije rthj prevodi s pravilo i pravo, to uvijek ne uspijeva obuhvatiti irinu koju istoj rijei u svojim prouavanjima pridaje M. Zanatta (usp. Aristotel, Nauk o pjesnikom umjeu/Reprint, prev. M. Kuzmi, Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb 1912., str. 6263).
24

Marcello Zanatta se osobito bavio analognim znaenjem ovog pojma u Aristotelovim tek stovima. Dri da kroz prouavanje razliitog stupnja korektnosti i tonosti (rthj) poeti ke spoznaje u odnosu na tonost spoznaje dru gih vjetina i znanosti, Aristotel istie znan-

Usp. L. Pareyson, Il verisimile nella Poetica di Aristotele, str. 9698. N. Salantiro poput Pareysona dri da se pod pojmom mqoj mogu nalaziti izmiljene stvarnosti, meutim one u tragediji ne smiju biti nelogine ili razumski nemogue. (Usp. N. Salanitro, Studi sulla Poetica di Aristotele, Mimesis Edizioni, Milano 2007., str. 66.)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

594

V. Roi, Poetika i vjerojatno

dilo, ali bi se moglo dogoditi, je vjerojatno; nemogue koje se nije dogodilo je lano. Iz ove podjele otvara se novo podruje estetike problematike o odnosu pjes nitva i povijesti koje, ovisno o tome je li pjesnitvo uvjetovano povijeu ili je pak u potpunosti slobodno od dogoenog, otvara mogunost za rasprave o tome je li vjerojatno slino povijesti tako da daje privid onoga to se dogodilo ili se pak u pjesnitvu fantazija u potpunosti odvaja od povijesne istine te se pjesnitvo poinje vrjednovati kao udesno razvijajui time dimenziju izmi ljanja, a sam pojam vjerojatnog iri se na nemogue i apsurdno. 3.3. Pogreka u umjetnosti Ako umjetnost u vjerojatnom postie odreenu formu istinitog te stoga ima spoznajnu vrijednost, nezaobilazno je njeno konfrontiranje s pogrekom. Potrebno je meutim vidjeti koja vrsta pogreke u umjetnosti moe proizii iz vjerojatnog i kada nastaje. Budui da svaka vjetina slijedi istinu adekvatnu svom objektu temeljei se na vlastitim pravilima, tako i umjetnost postie vjerojatno, a time i istinu, naravno preko koritenja pravila vlastitih umjetnosti.25 Jasno je da e se i pogreka verificirati u onim sluajevima u kojima su se s nepanjom provodila pravila. Vjetina umjetnosti je mimetika, tj. vjetina proizvoenja slinog koja je kao svaka druga vjetina u odnosu s objektom, sredstvom i nainom. Stoga e i pogreka slijediti ove odrednice. U sluaju tragedije pogreka se moe pojaviti u imitiranju ljudskih radnji, u nainu na koji ih se imitira, to jest u narativnoj ili dramskoj formi te u sredstvima poput rijei, ritma i harmonije koji se koriste u postizanju imitacije. Iako se moe govoriti o pogreci u sva tri sluaja, presudnu ulogu ima ona koja je vezana uz objekt, jer samo u odnosu na njega oponaanje moe biti promaeno.26 Pogreka u metrici prema Aristotelu ne uspijeva toliko naruiti poetsku narav jer se pjesnitvo ne definira po stihovima, ve u oponaanju ovjekovog djelovanja. Na slian se nain moe govoriti o dramskoj ili narativnoj formi koja ne mora biti u skladu s umjetnikim pravilima zbog ega e nastati vrlo loa tragedija, komedija ili ep, ali prema Aristotelu u tom sluaju nije upitna umjetnika narav djela iako je loe napravljeno. Nasuprot ovome, pogreka u odnosu na objekt otvara problem promaaja u umjetnikom stvaralatvu, a time i u spoznaji koju pjesnitvo kao imitacija sa sobom nosi. Aristotel se zaustavlja na prouavanju pogreaka u pjesnitvu te se posebno zadrava na objektu imitacije:
kad je naime pjesnik oponaalac upravo kao slikar ili koji drugi kipar, treba uvijek da oponaa od trojega na broj jedno: ili naime ono, to je bilo ili jest ili to se kae i ini da jest ili to treba da bude. To se izrie obinim govorom ili i tuicama i prenesenim izrazima; i mnogo jo ima promjena u govoru: mi to naime pjesnicima doputamo.27

S obzirom na tako odreen objekt u odnosu na kojeg se pokazuje istina ili la pjesnitva Aristotel kae:
Osim toga nije isto pravilo (rthj) za dravniko i pjesniko umijee ni za drugo umijee i pjesniko.28

A o vrstama pogreaka kae:

Dvovrsna je pogreka (marta) samoga pjesnikog umijea: jedna je bitna (po sebi) druga je sporedna (akcidentalna). Naime ako odabere za oponaanje neto to ono ne moe, njegova je pogrjeka;29 ali nije bitna ona pogrjeka, kad se ne odabere pravo (rthj) nego konj s obje desne noge naprijed ispruene; ili ona pogrjeka koja se tie svakog pojedinog umijea, npr.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

595

V. Roi, Poetika i vjerojatno

ljekarskoga ili kakvog drugoga, iz kojega izlazi da je nemogue ono to je spjevano. Zato treba prigovore, koji su u pitanjima, iz tih toaka ogledati i pobijati.30

Kako vidimo Aristotel govori o bitnoj i sporednoj pogreci u pjesnikom oponaanju. M. Zanatta dri da prva pogreka pogaa pjesnitvo kao takvo, jer ovisi o nesposobnosti pjesnika da po umjetnikim pravilima realizira oponaanje onoga to je odredio te stoga ovakva pogreka za pjesnitvo ima bitan znaenje. Druga bi pogreka, prema ovom autoru, ovisila o shvaanju stvarnosti i stvari koju bi pjesnik elio predstaviti, a koju je tehniki po umjetnikim pravilima u stanju realizirati. U tom smislu i Aristotel donosi primjer konjskog kasa kojeg pjesnik moe vjeto opjevati, iako opjevana stvarnost ne mora odgovarati znanstvenoj stvarnosti. Budui da ovakve vrste pogreaka ne remete pjesnitvo u sebi, na njima se pjesniki kritiari ne moraju ni zadravati. Ovdje je vano naglasiti injenicu da za Aristotela pogreke vezane uz krivo shvaanje stvarnosti nisu pogreke oponaanja. To jo jednom potvruje kako je oponaanje, koje doputa pogreke udaljene od istinitog, sasvim drugaije od pukog kopiranja kako je to drao Platon. 3.4. Lano kao nemogue i iracionalno U definiranju lanog (yeud) Aristotelovi tekstovi u Poetici su prilino nejasni zbog nepreciznosti i neprestanog osciliranja terminologije. Moe se stoga pronai vie znaenja lanog. Svrstat emo ih u tri skupine. Prije svega, lano oznaava ono to se nije dogodilo, to nije realno, ono to nije u aktu: nadalje ako se prigovara da neto nije istinito (ok lhq), a ono moda
25

Problematikom praktine istine do koje se dolazi preko injenja i rada u odreenoj vjetini bavio se Gianni Vattimo. Usp. G. Vattimo, Il concetto di fare in Aristotele, Universit di Torino, Torino 1961., str. 716.
26

Slino Platonovom nauku o mimesisu po ko jem su istinitost i lanost prerogative koje pripadaju vrsti slike koju imitacija proizvodi, tj. identinu sliku (ekwn) ili puki privid (fntasma), Aristotel dri da pogreka nastaje u odnosu slike i modela, a ne toliko u odnosu slike i sredstava ili umjetnikim modalitetima po kojima se slika proizvodi. Usp. Platon, kratil, 423a423b, dok u djelu Gorgija, 463d 2, Platon koristi rije edwlon za lanu sliku.
27

vajue rjeenje ako se odnosi na pjesnika (pjesnik zbog nemogunosti imitira neki objekt), nego se najvjerojatnije odnosi na rezultat pjesnikog oponaanja. (Usp. Aristotele, Dellarte poetica, a cura di Carlo Gallavotti, Fondazione Lorenzo Valla, Mondadori, Milano 1974.)
30

Aristotel, Poetika, 1460b 1520.

28

Ibid., 1460 b 20.

29

Tekst u zagradama smo mi dodali. Zbog nedostatka u izvornom tekstu javila su se razliita tumaenja ovog dijela tako Gallavotti pretpostavlja isputanje nakon te umjestno ita . Dri ka ko se ovaj adverbijalni akuzativ koji oznauje razlog ne moe odnositi na oponaanje (nemogunost ne moe biti uzrok oponaanja) na isti nain ne nudi zadovolja-

Komentar koji donosi M. Kuzmi je dosta jasniji nego li sam prijevod. Stoga ga donosimo u cijelosti: Pjesniku se moe prigovoriti da grijei protiv drugih umijea. Ako pjesnik ree, da konj u isti mah obje desne noge naprijed baca, ili da kouta ima rogove grijei protiv propisa, ako ree da junak netom ranjen za tinji as ozdravi grijei protiv lijenitva, ali takve su pogreke za pjesnitvo sporedne kat sumbebhkj. No ako se pjesniko umijee zaleti onamo, kamo ne smije, ako se slui sredstvom koje zapravo nije sredstvo, onda je to za pjesniku umjetnost bitna pogreka kaq autn. Uzmimo na primjer Laokoona u pjesnitvu i kiparstvu. Pjesnik hoe da pokae bol Laokoonov i prikazuje ga, da vie bolno; tim sredstvom postie svrhu izvrsno. To isto hoe kipar i naini Laokoonu otvorena usta, ali svrhe ne postie, jer usta ne viu, ne ujemo vike. Kipar se zaletio i odabrao sredstvo koje za njega ne moe biti sredstvo, odabrao je nemogunost dunama. (Aristotel, Nauk o pjesnikom umjeu/Reprint, prev. M. Kuzmi, Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb 1912., str. 218219)

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

596

V. Roi, Poetika i vjerojatno

treba da bude, i takvo treba pobijati.31 Na drugom mjestu, lano je u suprotnosti s onim to se dogodilo u stvarnosti, ne susree se u uobiajenom iskustvu te se moe smatrati kao faktiki nemogue (dnaton) ili je odbojno (topon) jer je neto udno ili rijetko. Na treem mjestu, lano je ono to je apsurdno, iracionalno, ono to je razumski nemogue (logon),32 to je u suprotnosti s istinom, proturjeno i besmisleno (par tn dxan) ili je suprotno vjerojatnom miljenju (par t ekj). No, izmeu iznesenih razlika ne postoji vrsta linija ogranienja jer esto Aristotel isti dogaaj proglaava nemoguim i iracionalnim. Potrebno je sada kritiki istraiti kako ono to je iracionalno i nemogue moe ui u pjesniku koherentnost te postii kredibilitet i postati neto to se moe povjerovati (pistn). Opravdanje lanog Aristotel pokuava pronai u retorikom vidu pojma vjerojatnog. Retoriki vjerojatno je ono to, iako nije objektivno sigurno ili istinito, ipak ima visok stupanj odgovaranja stvarnosti ili istini. Retoriki vjerojatno je ono to je prihvatljivo (elogon) i uvjerljivo (piqann), to postaje ono u to bi se moglo povjerovati te zato postaje dostojno povjerenja, dapae, retoriki vjerojatno moe postati vjerodostojno (). Na ovaj nain gledano, neto to je vjerodostojno u sebi je mogue bez obzira na to je li se dogodilo ili se nije dogodilo. Aristotel stoga u vjerodostojnosti pronalazi temelj za opravdanje neeg to je nemogue i iracionalno. Ukoliko pjesnik svojom umjetnikom vjetinom postigne da nemogue i iracionalno izgledaju objanjivi razumskim razlozima, on tada zapravo ono to je nemogue i iracionalno prikazuje kao neto prihvatljivo ime uvjerava i samog sluaa. Nemogue prema Aristotelu moe postati vjerodostojno preko vjeto obraenog paralogizma:
Jer kad uz A jest ili postaje B, onda ljudi misle, ako B jest, da jest ili postaje A, a to je lano. Zato ako je prvo lano a drugo uz to prvo nuno jest ili postaje, treba predodati drugo. Jer znajui da je drugo istinito, misli krivo naa dua i za prvo da jest.33

Mo uvjeravanja pomou paralogizma je vrlo snana. Radnja se odvija u slijedu jednostavno i neprekinuto, sve je tako uvjerljivo da se vie i ne razmilja o prethodno nemoguem. Na analogan se nain moe prihvatiti i iracionalno, poput apsurdnih pria o bogovima koje nisu ni istinite ni moralne, ali se govore te uvjeravaju utoliko to se o njima govori. Nemogue postaje vjerodostojno kada odreenu radnju, stvar ili lik nije mogue susresti u stvarnosti i u opem iskustvu, poput izuzetne Ahilove hrabro sti, ali se svi slau kako bi ba tako trebalo biti. Tragedija prema Aristotelu govori o boljim ljudima nego to ih se moe nai u komediji.
A kad oponaaoci oponaaju ljude, koji rade, a ti su nuno ili ozbiljni ili nitavi, jer se znaaji uvijek povode tima jedinima: svi se naime razlikuju zloom i izvrtinom znaaja, to oponaaju ili bolje nego mi to smo ili gore ili i takve kao mi, poput slikara. Polignot naime slikae bolje, Pauson gore, a Dionisije nama jednake.34

Idealiziranje kao takvo uspijeva opravdati nemogue u pjesnitvu. Na analogan nain iracionalno i nevjerojatno postaje vjerodostojno kada slii etikoj istini, kao na primjer kad pjesnik kae kako neka jednostavna i dobra osoba uspijeva prevariti vrlo inteligentnu i zlu osobu. Budui da takvo to zadovoljava ovjekove nutarnje elje i osjeaj za pravdu, pjesnik s lakoom uspijeva ono to je gotovo nemogue pretvoriti u vjerodostojno.
Pa ako i nije mogue, da bi ljudi bili onakvi, kako ih slikae Zeuksid, ali je bolje, jer uzor treba da nadmauje.35

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

597

V. Roi, Poetika i vjerojatno

Na kraju, neto nevjerojatno, iracionalno i udno u umjetnosti moe nai svoje opravdanje kada zadivljuje, zauuje ili izaziva estetiku ugodu. Kao to smo ve spominjali, svaka vjetina ima svoja pravila tako se i pravila umjetnikih vjetina razlikuju od ostalih. Zato umjetnik moe prikazati i konja koji ide naprijed s obje desne pa obje lijeve noge. Bitno je da djelo odgovara umjetnikim kanonima. Pjesnik nemogue i apsurdno moe uiniti vjerojatnima ako su usmjereni prema cilju samog pjesnitva, a to postie kada nemogue i apsurdno uini privlanim i ugodnim, kada ih postavi kao neto udesno. Pjesnik moe biti uvjerljiv i onda kada govori o istoj fantaziji, jer u to uvjeravanje unosi svega sebe, svu svoju duu; jer ono to je udesno i ugodno izgleda vjerojatnije.36 Na koncu pjesnikog opravdavanja lanog, Aristotel kae kako su prihvatljivije nemogue vjerojatne stvari (dnata ekta), negoli mogue ali nevjerojatne (dunat pqana).
Uope to, to pjesniki nije mogue, treba odbijati ili na to, to je bolje ili na opi nazor. Jer pjesniki vie vrijedi stvar vjerojatna a nemogua nego nevjerojatna i mogua pa ako i nije mogue.37

Ostaje vrlo nejasnim to bi za Aristotela bilo mogue, ali nevjerojatno. L. Pareyson dri da bi se to moglo odnositi na mogue koje nije u skladu s vjerojatnim i nunim, to jest na ono to je sluajno i spontano.38 Sam Aristotel s obzirom na ovo kae:
Jer jednomu se mnogo i premnogo toga deava, a od ega od toga nema nikakva jedinstva: tako ima od jednoga lica i mnogo ina, od kojih ne postaje nikakav jedan in.39

Pojedincu se dogode mnoge stvari, izmeu kojih ne postoji jedinstvo. Aristotelu je Homer pjesnik upravo stoga jer nije pisao o svemu to se dogodilo Odiseju, nego izostavlja ono gdje nije bilo nikakve nude ili vjerojatnosti da se dogodi druga, ako se dogodi prva.40 U Odisejevom ivotu, dakle postoji ostatak nesvodiv na pjesnitvo. U taj ostatak spada sve ono to se u ivotu sluajno dogaa (t kat sumbebhkj) u smislu da se ne moe utvrditi veza izmeu sluaja i ostalih stvarnosti, radi ega Aristotel na drugom mjestu za sluaj kae da je to takva vrsta stvarnosti koja se ne moe definirati.41 Potrebno je, prema njemu, iz pjesnitva izbaciti sve ono to je sluajno i spontano (p to atomtou) jer predstavlja promjenljiv, nesiguran i iracionalan element lien inteligencije te mu nedostaju red, svrha i pravilo. Sluajno i spontano bi se mogli pridati vjerojatnom, a time i pjesnitvu, samo onda kada
31 35

Aristotel, Poetika, 1460b 30.

32

Ibid., 1461b 1015.

36

Niccol Salanitro obradi pojma iracionalnog i neloginog (logon) posveuje itavo poglavlje. Istie da pojam logon, od kada ga prvi put spominje u Poetici 1454b 5, Aristotel uvijek vee uz neto to je razumski nemogue te ga se na taj nain moe i shvatiti. Usp. N. Salanitro, Studi sulla Poetica di Aristotele, str. 6578.
33

Usp. ibid., 1460a 35.

37

Ibid., 1461b 10.

38

Usp. L. Pareyson, Il verisimile nella Poetica di Aristotele, str. 114.

39

Aristotel, Poetika, 1460a 25.

34

Aristotel, Poetika, 1451a 1520.

40

Ibid., 1448a 110.

Ibid., 1451a 3035.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

598

V. Roi, Poetika i vjerojatno

bi izgledali kao da su se dogodili hotimice ili da su povezani s drugim dogaajima. Potrebno je jo jednom istaknuti da u Aristotelovom promiljanju o lanom, lano moe postati vjerodostojno i radi toga umjetniko, neto nemogue postaje moguim preko slinosti i nude, dok iracionalno postaje uvjerljivo i koherentno preko uvjeravanja i ponavljanja. Iz svega proizlazi nova koncepcija nutarnje koherencije djela koja se temelji na vjerodostojnosti te ima sasvim drukije kriterije od logiko empirikih i statistikih.

4. Nutarnja koherencija djela

Pojmovi ono to se dogodilo i ono to bi se moglo dogoditi, kao to smo ve vidjeli, donose odreenu razliku u objektu, meutim nisu dovoljni da bi se definirao objekt pjesnitva. Zbog toga Aristotel nadopunja poetnu formulaciju na sljedei nain:
Jasno je iz reenoga i to, da nije pjesnikov posao govoriti ono, to se moe dogoditi po vjerojatnosti ili nudi.42

Znaenje ovog objanjenja koje se dodaje pojmu mogueg nije toliko definicija vjerojatnog i nunog, vie bi se moglo shvatiti kao detaljnije objanjenje razlike izmeu povijesti i pjesnitva.
To treba da dolazi iz samog sustava prie, tako te se dogaa, da to ili po nudi ili po vjerojatnosti nastaje iz preanjega. Velika je naime razlika, da li nastaje radi ovog (tde di tde) ili iza ovog (tde met tde).43

Aristotel primjeuje da dok povijest opisuje dogaaje u kronolokom slijedu, dotle pjesnitvo izraava uzronu vezu. To to je jedna stvar efekt druge sasvim je drugaije od onoga da jedna stvar slijedi iza druge. Drugim rijeima, pjesnitvo pripovijeda jedan dogaaj u njegovoj jedinstvenosti, dok povijest donosi odreeni vremenski period sa svim dogaajima koji su se dogodili jednoj ili vie osoba i svaki od tih dogaaja stoji u odnosu s drugima onako kako se dogodio. Povijest donosi simultane injenice koje nisu usmjerene jednom te istom cilju koji bi ih ujedinjavao ili pak donosi dogaaje koji su u slijedu, ali meusobno nisu povezani; ona ostavlja dogaaje rasprenima u vremenu, dok im pjesnitvo daje nutarnju povezanost. Kada Aristotel definira pojam mogueg preko pojmova vjerojatnog i neophodnog on, kako je to izvrsno istaknuo Pareyson,44 aludira na princip povezanosti i dosljednosti. Time donosi novu definiciju vjerojatnog. S tom novom definicijom pojma vjerojatnog moe se rijeiti i potekoa koja izvire iz problema razlike povijesti i pjesnitva. Zapravo, ako se primijeti da povijest i pjesnitvo imaju razliite objekte, povijest samo ono to se dogodilo dok pjesnitvo i ono to bi se moglo dogoditi, dolazi se do toga da se vjerojatno identificira s onim to bi se moglo dogoditi. Meutim, ako se kae kako se povijest i pjesnitvo podudaraju u objektu, to jest da i jedno i drugo govore o onom to se dogodilo, onda bi se trebala uvesti i specifina razlika, a to je nain kojim obrauju jedan te isti objekt. Tada e pojam vjerojatnog biti definiran upravo po toj razlici.
Odatle je dakle jasno, da pjesnik treba biti vie pjesnik pria nego mjera, kad je pjesnik po oponaanju, a oponaa ine. Dakle i onda kada se desi da pjeva ono to se dogodilo, jednako je pjesnik. Jer nekim dogaajima, koji su se dogodili, nita ne smeta da budu takvi te je vjerojatno da se mogu dogoditi, a po tome je on pjesnik onih dogaaja.45

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

599

V. Roi, Poetika i vjerojatno

Razlika u nainu pristupa objektu izmeu povijesti i pjesnitva nalazi se u tome da povijest ne brine o drugom doli o kronolokoj povezanosti, pjesni tvo iziskuje vezu vjerojatnosti i nunosti. Povijest dogaaje izlae po slijedu i usporedo, to meu dogaajima stvara jednu izvanjsku povezanost. Povjesniar se ne brine uspostaviti neku perspektivu vrijednosti, svi su dogaaji jednako izneseni, jednako zabiljeeni pa i oni koji su manje vani ili beznaajni. Ukratko, povijest se bavi onim to se dogodilo utoliko to se dogodilo. Pjesnitvo nasuprot tome, izmeu dogaaja stvara odreeno nastavljanje i uspostavlja nutarnju povezanost. Dogaaji su meusobno koordinirani te, osim uske veze izmeu pojedinih dogaaja, postoji veza izmeu svakog pojedinog dogaaja i cjeline.
Zato, kao to je i u ostalim umijeima, koja oponaaju, jedno oponaanje za jednu stvar, tako treba da i pria bude oponaanje jednog ina, kad je oponaanje ina, i to ina cijela, i da dijelovi dogaaja tako budu sastavljeni, da se razilazi i poremeuje cjelina, ako se koji dio premee ili oduzima.46

Pjesnitvo dogaaje promatra utoliko to je bilo vjerojatno da se dogode, ono zapravo reproducira povijesnu stvarnost na nain da je interpretira, rekonstruira i nanovo stvara. Sve proizlazi iz odvijanja ina, iz intimne strukture prie. Vjerojatnost shvaena kao koherencija nije vie izvanjska vjerojatnost definirana odnosom izvanjske slinosti, nego postaje svojstvena umjetnosti. Stoga Aristotel donosi jo jednu razliku izmeu povijesti i pjesnitva. Pjes nitvo je vie filozofsko i vie uzdignuto nego li povijest, jer pjesnitvo vie izraava ono to je univerzalno, a povijest ono to je pojedinano.
Zato je mudrije i vrjednije pjesnitvo od povijesti, jer pjesnitvo govori vie openito a povijest pojedinano.47

Prema Aristotelu pjesnitvo ne predstavlja univerzalno u apsolutnom smislu, kako je to vlastito znanosti, nego donosi skoro univerzalno, to jest donosi neko pojedinano koje uzdie na univerzalno. Pjesnik u svoje djelo unosi proivljeno poznavanje ljudske naravi te preko vjerojatnog i nunog kroz princip koherencije proiuje i produbljuje povrnu povijesnu sliku objavljujui u njoj neto univerzalno. Aristotelovo izlaganje pojma vjerojatnoga, kako smo kritikim analiziranjem pokazali, visoko nadilazi prvotnu povezanost sa slinim. Drimo da se upravo time umjetnost oslobaa od izvanjskih zakonitosti ili izvanjskih provjera
41 43

Aristotel, Fizika, 196a 2030.

42

Aristotel, Poetika, 1452a 20.

44

U grkom tekstu oa n gnoito ka t dunat kat t ekj t nagkaon (Aristotel, Poetika, 1451a 35.) M. Kuzmi isputa izraz ka t dunat jer dri da su oito neiji zalian dodatak, dok L. Pareyson upravo na prijevodu s ka t dunat temelji svoju postavku razlikovanja objekta izmeu povijesti i pjesnitva te donosi: to se moe dogoditi, mogue je preko vjerojatnog i neophodnog. (L. Pareyson, Il verisimile nella Poetica di Aristotele, str. 99) Istom se problematikom bavio Niccol Salanitro i polazi upravo od prijevoda s umetnutim ka t dunat. (Usp. N. Salanitro, Studi sulla Poetica di Aristotele, str. 83, 106109.)

Usp. L. Pareyson, Il verisimile nella Poetica di Aristotele, str. 98100.

45

Aristotel, Poetika, 1451a 35.

46

Ibid., 1451a 30.

47

Ibid., 1451b 5.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

600

V. Roi, Poetika i vjerojatno

istinitosti umjetnikog oblikovanja, ime se potvruje autonomnost umjetnikog djela. Koherencija umjetnikog djela temelji se na osobi pjesnika koji se preko umjetnosti izraava i koji je ujedno princip velikog utjecaja umjetnosti. Vanost principa koherencije u Aristotelovoj Poetici pokazuje se vrijednom osobito u suvremenoj estetici, kada se vjerojatno u potpunosti odijelilo od odnosa s povijesnom istinom, to jest kada se produbilo shvaanje koje izvanjsku vjerojatnost i slinost povijesnoj istini zamjenjuje s nutarnjom slinou. Iako Aristotel uglavnom govori o pjesnitvu tragediji, smjernice koje donosi mogu se aplicirati na umjetnost uope, ime Poetika jest i ostaje neiscrpan izvor za nove interpretacije iz ega proizlazi njena trajna aktualnost u filozofskoj misli.
Literatura
Aristotel, Nauk o pjesnikom umjeu/Reprint, pr. M. Kuzmi, Tisak Kr. zemaljske tiskare, Zagreb 1912. Aristotel, Dellarte poetica, a cura di Carlo Gallavotti, Fondazione Lorenzo Valla, Mondadori, Milano 1974. Belfiore, E. S., Tragic Pleasures. Aristotle on Plot and Emotion, Princeton University Press, Princeton 1992. Belfiore, E. S., Il piacere del tragico. Aristotele e la poetica, Jouvence, Roma 2003. Brock, S. L. (ur.), Lattualit di Aristotele, Armando editore, Roma 2000. Donini, P. L., La tragedia e la vita. Saggi sulla Poetica di Aristotele, Edizioni dellOrso, Alessandria 2004. Gallavotti, C., Aristotele. Dellarte poetica, Fondazione Lorenzo Valla, Mondadori, Milano 1974. Gastaldi, S., Paideia/mythologia, u: Platone, La Repubblica, Vegetti, Pavia 1998. Golden, L., Aristotle on Tragic and Comic Mimesis, American Classiccal Studies, 29, Scho laris Press, Atlanta 1992. Halliwell, S., Aristotles Poetics, Chapel Hill, The University of North Carolina Press, Derald Duckworth & Co., London 1986. Isnardi Parente, M., Techne. Momenti del pensiero greco da Platone ad Epicuro, La nuova Italia, Firenze 1966. Pareyson, L., Il verisimile nella Poetica di Aristotele, Pubblicazioni della Facolt di Lettere e Filosofia dellUniversit degli studi di Torino, Torino 1950. Reale, G., Storia della filosofia greca e romana. Aristotele e il primo peripato, sv. 4, Tascabili Bompiani, Milano 2004. Salanitro, N., Studi sulla Poetica di Aristotele, Mimesis Edizioni, Milano 2007. Vattimo, G., Il concetto di fare in Aristotele, Universit di Torino, Torino 1961. Zanatta, M., Lineamenti della filosofia di Aristotele. Forme del sapere e modi della ragione, U.T.E.T., Torino 1996. Zanatta, M., La ragione verisimile. Saggio sulla Poetica di Aristotele, Luigi Pelegrini Editore, Cosenza 2001. Zanatta, M., La fisica di Aristotele Studi sulla fondazione della scienza della natura e sui fondamenti linguistici della ricerca dei principi in Aristotele, prev. C. Gentili, Il Mulino, Bologna 1993. Woodruff, P., Aristotle on Mimesis, Oksenberg Rotry, Princeton University Press, Princeton 1992. Yarza, I., Filosofa antica, Le Monnier, Milano 1996. Yarza, I., Unintreduzione allestetica, Edizioni Ares, Milano 2004.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 115 God. 29 (2009) Sv. 3 (587601)

601
Vani Roi

V. Roi, Poetika i vjerojatno

Poetics and the Probable

Abstract

One of the fundamental concepts of Aristotles theory of poetry is probable. Probable is usually thought of being similar to truth, as for Aristotle it is but one of its features. Reflecting the differences between historical and poetic expression, through what happened and what might happen, Aristotle deepens the concept of probable. The article analyzes Aristotles surpassing Platos comprehension of art, primary through perceiving art as a skill and the new attitude toward imitation. Thereupon, the development of the difference between true and similar is being studied: between the possible and the impossible. The main interest of this study is to present how Aristotle, through mentioned differences, indicates not only the philosophical dimension of poetry, but through the concept of probable, confirms inner coherence and connection of a work of art which does not depend on external laws but finds its own principle, means and objectives within itself.
Key words Aristotle, coherent, skill, imitation, mistake, false