1

A.Rutgers van der Loeff-Basenau

LAVINE BJESNE
S nizozemskoga preveo Josip Tabak

Naslov izvornika: LAWINES RAZEN

Kazalo
I. SELO POD SNIJEGOM II. U PLANINU III. STANOVNICI IZ DJEJEG SELA IV. SPUST V. DOGODILO SE NOU VI. POD SNIJEGOM VII. EVAKUACIJA VIII. PAOLO I WERNER IX. ODLAZAK VLAKOM X. IZVJEE NA RADIJU XI. POKUAJ SPASAVANJA XII. MARIELI XIII. TO NOSI BUDUNOST XIV. DJEJE SELO IZGOVOR IMEN Copyright

I. SELO POD SNIJEGOM

U ponedjeljak 17. sijenja osuo snijeg u rano jutro. Praminjao je i padao sate i sate, zasipao obdan i obno. U petak je snijeg ponovac dosezao vie od dva metra, debeo pokriva razastro je po starome, tvrdom sloju to je leao jo od prosinca. I sveer je zametao, kao da i ne kani stati. A ipak bijae kao da se provedrilo. Zrak postao jasniji, oblaci otanali. Oko podneva pahulje se prorijedile, vidljivost prvi put postala neto bolja. Stariji ljudi u malome planinskom selu to je utonulo u snijeg puni strepnje gledali prema vrletnim gorskim padinama, gdje su mrlje ume, inae tako crne, gotovo nestale pod debelim bijelim teretom i gdje su plastovi sijena i ograde za obranu od snjenih usova iezli kao da ih nikad nije ni bilo. Izborana smea lica okretala se samo na tu stranu, stisnute oi upirale pogled u visinu, glave zabrinuto kimale. Bilo je pretoplo za to godinje doba, a vjetar se mijenjao. Sve je podsjealo na nesretnu godinu 1927. Nije dobro, ne mrsio kroza zube stari cestar, Johannes Groosz, to se pogrbio od rada. Cijelo je prijepodne potratio muei se da proprti usku stazu cestom to inae prolazi izmeu seoskih kua, sada upalih u snijeg i duboko zametenih. Hej, pazi! povika mu Bartel, sin gostioniara Gurtnellija. Gotovo do pasa u snijegu, Bartel je stajao na krovu gostionice zvane Sunce i pokuavao, kao i minulih dana, da ozgo makne i zbaci togod od golemoga snjenog tereta. Ali mu trud bijae uzaludan. I ostali seoski itelji okanili se jalova posla. A nou se prevrtali u postelji i puni nemira oslukivali, inilo im se da uju kako grede ve pucaju poputajui pod pritiskom. Mogao bi i prestati! uzviknu Bartel obraajui se onome dolje. Dosta ti je, stari. Danas moemo u kuu i kroz prozore na katu. Bolje tako negoli da prokrujemo prolaz do vrata. Ali je Johannes Groosz uporno radio dalje, razgrtao snijeg irokom drvenom lopatom. Nema tu druge, valja raditi gunao je Johannes. Jer 4

ako ovjek ne radi, onda previe razmilja. Muklo su udarale lopate snijega to ih je Bartel bacao s krova gostionice. Za kolsku djecu ovo je divota, dakako! nastavljao je Bartel. Ve dva dana ne idu u kolu. U moje vrijeme nije toga nikad bilo! Njegov mladi glas sigurno bi ozgo, s krova, drukije odjekivao, uo bi se svakako jasnije, ali je sada, prelazei preko debelih snjenih gomila to su sve prekrivale, dolazio nekako priguen, a oduzimale mu snagu i pahulje to su sveudilj leprale i polako padale. Djeca kao djeca, pa i to bi drugo nego da se vesele gunao je Johannes Groosz. Ne znaju to ih jo sve eka. Ali Bartel nije sluao. Ipak mislim da e sunce probiti oblake nastavi momak te prui ruku i pokaza na blijedu, vodenastu mrlju u sivome zasnijeenom zraku. Dao Bog da snijeg prestane! promrmlja stari Johannes kad je pogledao u vis. to kaete? ozgo e Bartel, odvalivi dobranu lopatu snijega i gurnuvi teret dolje. Stari je cestar samo kimao glavom. Mladost je obijesna viknu starac ozdo. Ali e vas Khelihorn i Glarbeckscher ve neemu drugom nauiti! Ah, kojeta! doeka Bartel u smijehu i pogleda onamo gdje su se uzdizala dva istona gorska vrhunca to se jedva nazirahu. Tako su mirni i bezazleni. To ti kae gunao je Johannes Groosz. Izvukao je iz depa povelik sme rubac da otare nos. Obavljao je taj posao polako i temeljito, a kad bijae gotov, ree: Idem sada svojoj staroj. Sigurno mi je ve skuhala juhu. I to rekavi, stavi iroku lopatu na rame pa se proprenom stazom vrati dijelak puta natrag. Na uglu nestane meu visokim zametima to su sezali do drvenih balkona gornjih katova. * Ispred vrata i uz kue itelji su, kako god teko bilo, prokrili 5

uzane prolaze. Na male prozore u prizemlju ulazilo je mutno svjetlo, barem ondje gdje drveni kapci nisu bili zatvoreni i gdje su izgrnuli snijeg. U maloj trgovini mjeovitom robom stajale ene pod slabom svjetlou elektrine arulje bez ikakva zaslona i razgovarale. Nosile su pregae preko svojih crnih ogrnjaa, svaka o ruci imala torbu za kupovinu. Ispod vunenih rubaca izvirivala blijeda i ozbiljna lica. Pekar ima kvasca jo samo za dva dana ree jedna meu njima. Jeste li ule to su javili na radiju prije pol sata? upita druga. I tako su nastavljale razgovor. * Stari je cestar Johannes Groosz uao u tamnu kuhinju, ali nije naao enu kod kue. Lonac juhe nalazio se na petrolejskom kuhalu. Starac podie poklopac i omirisa sadraj u loncu. Juha od lee promrmlja Johannes. A gdje je luk? Kimao je glavom. U selu vie nije bilo luka, dakako. Svaki je dovoz bio prekinut. Johannes Groosz nae enu gore kod susjede; sjedila je kraj radio-aparata. U toj je sobi bila svjetlost nekako neobina, sivkasta i mlijena. Ali se na stolu ugodno svijetlio zelen stolnjak sa crvenim ruama, na kojem su poivale iznurene starake ruke njegove ene pokraj mladih, susjedinih. Starac se poea po eli. ena mu kretnjom glave pokaza na radio, te i on sjede. Na satu izbi dvanaest. Podne. Dugo su trajali udarci. Kad je i posljednji izminuo, prolo je jo nekoliko asaka dok se zauo ugodni glas spikerov. Weissfluhjoch-Davos. Savezni zavod za prouavanje snjenih prilika i lavina objavljuje: Od ponedjeljka, od prvih sati, na Alpama neprestano pada snijeg. Pue olujni vjetar iz pravca koji se protee od zapada do sjevera. Na podruju Bernskog visoja, Srednje vicarske i Glarnskih Alpa u posljednji tjedan napadalo je metar i pol do dva i pol metra novog snijega, U drugim dijelovima Sjevernih Alpa, ubrajajui Mittelbnden i Prtigau, palo je osamdeset do sto i pedeset 6

centimetara novog snijega. Prijeti opasnost od lavina, osobito u Srednjoj vicarskoj i u Istonim Alpama. U mnoge gorske prodole ve su nahrupili usovi. Blokirane su eljeznike veze i ceste, a telefonski vodovi prekinuti. Ponegdje je doao u pitanje i dovod elektrine struje. Kako snijeg ne prestaje, a temperatura i vjetar nisu povoljni, preporuujemo da se na podruju izmeu istone dravne granice i Bernskog visoja poduzme sve potrebno da bi se to prije ispraznile ugroene kue i sela. Opasnost od lavina raste iz asa u as. U sluaju nesree od lavina telefon 11 daje obavijesti o postajama gdje se nalaze psi za pomo. Gospoa Rhmi zavrnu puce na radio-aparatu. Bila je blijeda, usne joj drhtale. Ne mogu vie to sluati ree ona. Bojim se. Strepim zbog djece. Stari Johannes Groosz pogleda prema kolijevci to je stajala u kutu, pokraj kaljeve pei. Onda svrnu pogled na stol, gdje je do majinih nogu uao malian i zabavljao se presipajui grahovo zrnje iz jednoga krbavog lonia u drugi. Valjda nee sve okrenuti na najgore preuze starac. A sada bih utolio glad. Njegova ena ustade ne protisnuvi ni rijei. Zajedno krenue starci prema vratima. Kad su izili, Groosz se okrenu, proturi jo jednom glavu kroz vrata te e, smijeei se u neprilici: Nee biti zgorega ako spremite svoj kovei, za sluaj da moradnemo ostaviti selo. Jest, nee biti naodmet. Malo putovanje dolje unijet e neto promjene u ivot, a ni to nije loe. Mlada ena tre u nj pogled ne proustivi ni rijei. Zatim naglo ustade. Nogom je okrznula loni to ga je njezin malian strpljivo napunio grahom. Kad se loni prevrnuo, malian vrisnu ba kao prai kad zaskvii. Majka ga uhvati za hlae te ga izvue ozdo, a Groosz zavrtje glavom, smijui se. Malen pti, velik kri. Pusti li glas kroz prozor, mogao bi jo i lavinu pokrenuti, pa da nas zatrpa. I ode srkati svoju juhu od lee. * 7

Istinu je rekao stari Groosz. I povik bi mogao nesreu izazvati. Ne treba mnogo, dovoljna je malenkost pa da se zlokobne mase snijega odjednom pokrenu, da ozgo usovi zatutnje i zaprae, da provale te povaljaju i zbriu sve pod sobom, nosei bijelu smrt. Vjetar je na gorskim vrletima nainio neobine snjene balkone, sagradio udesne shodove, vrhunce izbrusio u najrazliitije oblike, naslagu snijega nabacao na naslagu, prevjesio jedno preko drugoga sve se jedva dri i samo to ne otpane, sve sama kobna napregnutost, sve kao da visi o niti koju i najmanja sitnica moe pretrgnuti: teina ovjeka ili divokoze, drhtaj u zraku, huj vjetra ili krik dovoljan je da se sve urui i da usov jurne nizdol. Meu starijima u malome planinskom selu Urteliju nema nikoga tko ne bi znao kakva strahota ozgo prijeti. Zato je uitelj i zvonar Altschwank odluio da sutradan ne zvoni i ne najavljuje nedjeljni poinak kao to je inae uvijek najavljivao kad bi se u subotu zavrio rad. Bojao se da bi zvonjava mogla pokrenuti rastresiti snijeg s gorskih padina. Ovo je prvi put otkad sam ovdje rekao je, ozlovoljen, cestaru Johannesu Grooszu, s kojim se susreo na uskoj seoskoj prtini. Prvi put u dvadeset godina neu zvoniti... Otkad Hans Altschwank uiteljuje u Urteliju, uvijek on udara u zvono skromne seoske crkve od siva kamena. Selo nema svoga sveenika ni zvonara: ono je premaleno i preve siromano. Ali nedjeljom i jo jednom u tjednu dolazi gore sveenik iz Glarmatta odrati propovijed. Toga tjedna nije mogao doi. Jeste li ve uli? upita mesar i kobasiar Finetti. Opasan krvlju poprskanom pregaom, doepesao je onamo nestrpljivo sputajui zavrnute rukave svoje debele sive bluze. U ponedjeljak ujutro poinje ovdje evakuacija. Sve ene i djeca moraju otii. Najprije dolje u Glarmatt, a onda dalje vlakom u nizinu. Doi e vojska da pomogne u odlasku. Vojnici od inenjerskog odreda iskopat e rov pa e iz minobacaa gaati lavine to prijete ozgo s Khelihorna i Glarbeckschera. Moemo im se nadati sutra o podne. Ha, moda je i moj momak s njima, dolje je u Glarmattu, slui u priuvi. Zar se jo i raduje? ljutito e mu stari Groosz. Idi radije za svojim poslom i nadijevaj kobasice! Sutra e mladost navaliti na jelo. 8

Finetti napuha obraze i pogleda u nebo; takav mu ve bijae obiaj, a selo ga je odavna znalo. Nitko vie nije mario za mesara. Uitelj Altschwank slee ramenima i ree: Neka se Finetti samo raduje... Nije mu zamjeriti to se veseli gdje e moda vidjeti sina. Dotra djeak, petnaestogodinj akpoprilici. Obrazi mu crveni, puni svjeine. Na glavi mu kapa s naunjacima kakvu ondje svi nose. inilo se da je momi uzbuen. mirkao je, jer su se javile prve blijede zrake sunca to se sada, kad je prestao snijeg, muno probijalo kroza sivu zavjesu od oblaka. Tata! viknu momi koji se nalazio jo koji metar udaljen od malog skupa. Hans Altschwank okrenu se na povik i upita: to je? Na radiju kau da nam valja ostaviti domove. Baumgartner od opinskog tajnitva ide po svim kuama da obavijesti ljude. Moe ostati samo onaj tko ima stoke na brizi. Mogu li i ja ostati, tata? A ja sam, sinko, mislio da eli vidjeti malko svijeta. Nema uvijek prilike sii u dolinu. Radije bih ostao ovdje kratko e Werner. Ali ne moe uvijek birati uzvrati otac. A sada, mome, hajdemo kui. Ima jo neto, tata opet e momi, kad su se okrenuli i poli. Finetti i Groosz pratili ih pogledom. Stari i mladi Altschwank bijahu podjednako visoki, ali je otac imao ira plea, a ija mu bila tamnija i jaa. Obojica su ila mirnim i odmjerenim ali vrstim korakom. Dva najbolja skijaa u selu ree Johannes Groosz. Sada svakako dvojica najboljih, kad nema mog sina doeka Finetti. I opet velim to sam rekao: idi za svojim poslom i nadijevaj kobasice odvrnu starac. A onda se poea prstom po svome neobinom nosu, pogleda prema Khelihornu i Glarbeckscheru, pokrenu glavom ovamo i onamo te promrmlja: Morali smo ve svi uzeti put pod noge. 9

Finetti ponovno napuha obraze. Okrenuo se i odgegao natrag u svoju mesnicu. ene to su ondje ekale zacijelo su bile eljne razgovora. I Groosz baci lopatu na rame te zamiljen krenu svojim putem. * Altschwank otac i sin bijahu ve kod kue. Sjedili su za stolom i bez rijei kusali juhu. Otac Altschwank zagnao se u misli i mrvio kriku kruha. Na licu mu sama ozbiljnost i zabrinutost. Kad je izmrvio cijelu kriku, njegova ena ustade te e sva uzbuena: Zato utite? Zar elite da dobijem slom ivaca? Bijesno je pokupila mrve sa stola te ih sasula muu u juhu. Uskoro neemo vie ni kruha imati ree ena, a onda odjednom prinese ruke licu i briznu u pla. Neto vi namjeravate a neete da mi kaete. Kao da mi nije dosta ve ovoga sadanjeg jada! Sin je, zbunjen, buljio u tanjur i mijeao licom po juhi. Nije se usuivao dignuti pogled. Otac je kusao dalje i utio. Tek poto je sve pokusao, spusti ruke na stol i upitno pogleda enu. Ima pravo, majice. Werner i ja neto smo smislili. Zna da se na pol puta prema Tschauscheggenu nalaze deki u skijakoj kolibi. Od ponedjeljka nije ih nitko vidio. Otkad je snijeg usuo oni su u kolibi. Jako razborito! Ali previe to traje. Jedva da jo imaju to jela, a zacijelo ne znaju to se zbiva. Nemaju radija gore, pa ne mogu uti obavijesti i upozorenja. Danas-sutra moraju krenuti, a udarit e put sela uobiajenim smjerom. Njihov voa, dakako, zna da nije lako sa toliko momaka krenuti po tako visoku snijegu ponovcu. Ali koliko je zapravo opasan poloaj u ovom trenutku, to on ne moe znati. Ne znaju oni ni to da selo treba isprazniti. Zato emo Werner i ja sad onamo. Ii emo obilaznim putem na Breitlibach, sve uz potok, a onda preko grebena. Ne treba se zabrinjavati, ondje nema lavina. Moramo mladiima pokazati put, jer udare li kuda se obino kree natrag, upoprijeit e preko golemoga snjenog povrja pod Khelihornom, a to znai da e se nai usred lavine prije nego to ita razaberu. A zato ba vas dvojica morate onamo? zajeca ena. A zato ne? mirno e on. 10

 Pa neka mladii gore gladuju jedan dan, nee im nita biti opet e ena. Mogli bi, to je do mene odgovori mu. Kad bi bilo samo to. Ali ne moemo ostati prekrienih ruku i pustiti ih da krenu opasnim putem. Moglo bi doi do strane nesree. I ne samo po njihove glave. Nae e se selo isprazniti, jer mu prijeti opasnost. Ma to se dogodilo, mi se moramo pobrinuti da se usov ne obori ni jedan dan prije. Ne mora se brinuti, majko preuze Werner. Otac i ja bit emo oprezni. Ah djeae, to ti zna o brdima! Werner sav pocrvenje, ali ne uzvrati nita. Bit emo krajnje oprezni odmah e otac. Vezat emo se konopom i svaki uzeti lopatu. Nee nam se nita dogoditi. Hans Altschwank govorio je tako uvjerljivo da je njegova ena uutjela. Nije vie rekla ni rijei. Rubom pregae otrla je suze to su joj potekle iz oiju i stisnutih je usana uzela slagati tanjure jedan na drugi. Hajde, mome, da se spremimo ree Altschwank. eno, ako se ne vratimo do mraka, onda znaj da smo ostali na noitu gore u kolibi. Dobro zatvori prozore. Ako moe, skokni do tete Auguste. Jogunasta je poput mazge: nee iz sela, tako je uvrtjela u svoju tvrdu glavu. Ve e morati gorko e njegova ena. Morat e kao i svi mi.

11

II. U PLANINU
Pravi konop za lavine vrst, crven i obiljeen na svakih pet metara ne, takvo to Altschwankovi nisu imali. U selu takve konope nisu upotrebljavali. To je nekakva moderna triarija, izmiljotina vratolomnih besposliara i skijaa, govorili seljaci u Urteliju. Neka samo idu s tim smijenim repom za sobom. Mi moemo i bez toga, ne treba nama novotarija kao to ih nije trebalo ni naim oevima... Sve to bi nam moglo posluiti uzet emo kod tete Auguste ree Hans Altschwank sinu. I jedan za drugim kliznue na skijama uskom seoskom stazom. Teta Augusta drala je u selu trgovinu manufakturnom robom. U svome malom i tamnom duanu prodavala je vrpce i patentna puca, koulje i hlae, pregae i platno, konop i konac. Sve po opipu. Bijae kao da po mirisu dokuuje gdje to lei. Njezine su muterije samo s mukom mogle razaznati to je naslagano u mranim kutovima njezina duana i to visi s tavaninih greda nad malom tezgom. Kupci se bijahu navikli da strpljivo ekaju u polutami, gdje je sladunjavo vonjao krob ili svjea, jo neprana tvornika tkanina. Teta Augusta tajanstveno je po policama premetala bezbrojne kutije od kartona ili se starakim krivim nogama uspinjala na klimave ljestve to ve godine i godine cvile i kripaju, ali njoj kao da sve to bijae na samu radost. Taj cvil starih ljestava pretakao se u najljepu glazbu za ui tete Auguste. Oito je to bio razlog to je onako uporno odbijala da uzme nove ljestve to ih je poodavno za nju pripremio i u svojoj sui uvao njezin neak Altschwank. Werner i njegov otac zabodoe skije u snijeg kraj duanskih vrata. Snjene gromade na uglu ulice dosezale gotovo do niskoga krova, koji bijae pod tolikim teretom da se pusti snijeg ozgo prevjesio poput debele, dobro rastresene perine i kanda htio da se spoji s naslagama koje su, podjednako debele, pritiskale susjedne krovove i zamraivale uski prostor meu kuama. Pred vratima su otac i sin ve pripremljenim metlama od slame oistili snijeg s visokih, namaenih cipela. Nato uoe u trgovinu. 12

 Jeste li dobro oistili cipele? ou se kretavi glas tete Auguste. Bila zima ili ljeto, uvijek je svakoga pitala je li dobro oistio cipele. Selo joj ve odavna nije na to odgovaralo. Doli smo, teta, da uzmemo dvjesta lakata vrste vrpce ree njezin neak Hans Altschwank. Hajde iznesi to god crveno ima u duanu. A ne bude li dovoljno, izvuci sve jarke boje koje ima. to kae? upita teta Augusta. Wernerov otac strpljivo ponovi to bi htio. Teta Augusta nije bila gluha Boe sauvaj ali su iznenaenja kojima ju je ivot zahvaao ponekad bila prevelika za nju. Da objasni, Hans Altschwank nadoveza: Naumili smo da iz skijake kolibe dovedemo skupinu djeaka prije nego to bude kasno. Tvoje emo vrpce upotrijebiti kao ue za lavine. Kao to? Ue za lavine! Za sigurnost. Trebao bi nam vrst crven konop, i da je obiljeen na svakih pet metara. Njime se opae i pusti da se za tobom vue kakvih dvadeset metara. Dogodi li se togod pa te snijeg zatrpa, drugovi ti lako nau kraj od konopa. A po obiljeenim mjestima mogu razabrati gdje te valja traiti. Lijepe li mi besmislice! uzviknu teta Augusta. Ba prava moderna glupost! Moga je djeda lavina odnijela s krova i zatrpala ga na kakvih est stotina metara od kue. Sam se iskopao iz snijega a nije dobio ni hunjavice. A sada? Sve same gluposti. Svi bi nekakve kojetarije, jer bi inae mogli pasti i ozlijediti prst! Zar da za takvu modernu besmislicu dadem svoje dragocjene vrpce? Ali je moderna besmislica spasila ve mnogi ljudski ivot mirno e njezin neak. Hajde daj nam to ima u boji. Teta Augusta poe gunati. Sve mrsei neto kroza zube uze se penjati po kripavim ljestvama. Nakon malo vremena stavi na tezgu podosta vrpce: bijae to vrpca za pregae, u dreeoj boji a namotana na karton; dohvatila je i na tezgu iznijela i nekoliko klubaka crvene i zelene vrpce. Pazite da sve ostane isto strogo e teta. Onda moete vratiti, a ja u izglaati pa opet namotati. Hans Altschwank samo se smjekao. Zna on da teta Augusta 13

nije zla. Bez rijei je sve strpao u svoju uprtnjau. On i sin imali su u njoj dvije kratke lopate i dva kruha. A nije bilo lako od pekara dobiti kruh. Uskoro ga neemo imati dovoljno ni za svoje ljude rekao je pekar. A to znai: za svoje ljude? uo je Werner kako otac pita. Zar deki gore u skijakoj kolibi nisu ljudi? Ma jeste li vidjeli? Ma jeste li uli? Sve same hvalie. Nikad nisam uo onakva smukana govora! uzbunio se pekar. Kojiput ni sami se meu sobom ne razumiju. I onda odjednom prijeu na njemaki. A ima ih koji govore i talijanski. Pa onda? upitao je Wernerov otac. Nita onda uzvratio je pekar. U normalna vremena peem kruh za svakoga, svaki mi je kupac drag. Ali u vrijeme nevolje peem za svoje ljude, za one koje poznajem. Toliko da zna! Altschwank slee ramenima. Werner je uzeo i spustio u naprtnjau dva kruha to ih je pekar protiv volje dodao preko tezge. Bit e naporno, mome ree Wernerov otac kad su pred vratima privezivali skije. Neemo ozdo staviti koe za uspinjanje. Bez njih emo lake ako se to dogodi. Osim toga, ii emo jedan za drugim, na stanovitoj udaljenosti, im se malko uspnemo. Tako, kakvih pedeset metara jedan od drugoga. Stanem li ja, stani i ti. Mahnem li dvaput rukom, odmah popusti petlje na skijama. Mahnem li triput, pritegni ih opet. Idemo dodue sigurnim putem, ali nam ipak valja pripaziti na male snjene usove. I pazi: odmah se oslobodi skija i odbaci tapove im vidi da ne moe dalje. Zatrpa li te snijeg, plivaj to moe bolje. Razmahuj nogama i rukama da se odri na povrju. Sve ve znam, tata. Werner je postao nestrpljiv. Nikad ti ne mogu dovoljno rei, mome. Nisi jo bio u ovakvoj prilici. Dok ti takvi pokreti ne prijeu u krv, moram ti ih ponavljanjem utuviti u glavu. I mnogi su iskusni skijai zaglavili samo zato to se nisu dovoljno brzo oslobodili skija. Skije i tapovi koe ovjeka i dre ga pod snijegom ba kao da su sidra. I ne smei s uma: kad se nae pod snijegom, dri ruku pred nosom i pred ustima, a lakte isturi naprijed, da stvori prostor kako bi mogao disati. I nikakve panike! Treba ostati miran, misli na to. Kad 14

drimo razmak meu sobom, nikad ne moemo obojica istodobno propasti u snijeg. Dugim ujednaenim koracima, utei, iao je Werner za ocem. Bio je sretan to ih nitko nije vidio. Inae bi sve selo znalo i gledalo za njima. Otac je odabrao zgodan as, odmah poslije ruka. U dvije minute bili su kod posljednjih kua, izbili na kraj seoske staze. Skrenuli su ustranu i poeli se penjati uz visoki snjeni bedem. Neto kasnije njihovi se tragovi urezivali u meki snijeg, koji se samo na povrju prekrio tvrdom skramom to je lako pucala pod dugim daskama njihovih skija. Za elnoga nije bio lak posao probijati se naprijed. Polako se uspinjahu. Inae tako poznati gorski obronci ispreavali se pred njima kao neto strano i sasvim nepoznato. Veina znakova za raspoznavanje bijae zametena snijegom. Mjestimice je vjetar nanio velike smetove, snjeni kupovi i nameti stajali u neobinim oblicima, osjenjeni plavkastim sjenama. Vrhunci Khelihorn i Glarbekscher gledali dolje na njih puni prijetnje. Sve je ovjeka ispunjalo strahom. Werner bijae neobino uzbuen. A ipak se radovao to je on rekao ocu ono o djeacima, da su gore u skijakoj kolibi. Nitko u selu nije na njih mislio. Pa i on ih je vidio samo jednom. Bilo je to u subotu, kad su stigli ozdo, prije nego to je snijeg ukijao. Na djeacima nije bilo nita neobino. Bijahu kao i drugi djeaci to su s uiteljem doli na teaj skijanja, zacijelo iz kakva pansionata. Na putu gore, od Glarmatta prema skijakoj kolibi, proli su kroza selo. U pekara su uzeli kruha. Kod Klugija kupili su jo naranaa i konopa. Ondje ih je vidio. Govorili su ondje samo njemaki. A onda je vidio kako su krenuli dalje, gore u planinu, u dugu redu, svi s tekim uprtnjaama. Nije ih brojio, ali posigurno bijahu desetorica. Cijepao je majci drva, a kad je kasnije iz dvorita za kuom pogledao gore, vidio je jo samo sitne crne tokice to su se polako kretale uz gorsku padinu. Tada su ve bili u blizini skijake kolibe. Onog dana sunce je jo sjalo, inilo se da e sve biti najbolje. Ali radost mladih skijaa nije bila duga vijeka. Dok je Werner namatao misli oko toga, stari Altschwank odjednom viknu nazad, sinu: Sada emo se opasati konopom za lavine! Odabrali su vrstu 15

crvenu vrpcu za pregae koju im je dala teta Augusta. Svaki je za sobom ostavio kraj dug dvadeset metara. Wernerova je uzbuenost porasla. Otac i sin nisu mnogo govorili. Ukoso pod njima lealo je selo, jedva vidljivo, duboko utonulo u snijegu. Na krovovirna leale debele bijele naslage, ispresijecane tamnim sjenama, a oko dimnjaka povijalo se i dizalo prljavosivo pramenje dima. Werner pogleda gore. Mogae vidjeti skijaku kolibu kako se gore poput crne mrlje utisnula u bjelinu. inilo se ludim toliko zaobilaziti da bi ovjek stigao onamo. U drugim prilikama, da ne mora obilaziti, uspeo bi se onamo u sat hoda. Ali sada? Uz potok Breitli i preko grebena a sve bez koa za penjanje? Ne ini se da je opasno, oe ree Werner. Glas mu nije bio ba bodar, nekako je zapinjao u grlu. Sada emo ostaviti razmak meu sobom i tako ii kratko e otac. Kretat emo se jedan od drugoga udaljeni pedeset metara. I dri na pameti: sve to sam ti rekao, rekao sam samo radi sigurnosti. I ne treba se bojati. Ne bojim se! usprotivi se Werner. Uspon bivao sve okomitiji. Werner je zaostao za pedeset metara. Jo se jednom obazreo. Selo je postalo jo manje. Jedva si ga ozgo mogao prepoznati: nekoliko bijelih malih uzviica, prilino jednakih, u dva reda du seoske ceste. A kad se ovjek nalazi posred sela, sve se ini kudikamo neurednije. Werner se malko razoarao gdje mu je selo tako neznatno. Ne ini mi se da bi se moglo to dogoditi, mrsio je kroza zube, kao da se eli umiriti. Zatim svrnu pogled gore, prema bijelim vrhuncima. Zaista, promrmlja opet, a bore mu se usjekoe meu obrvama. Zatim je svrnuo misli na godinu to je stajala u njihovoj kui: 1672. Jest, ba je davno sagraena. Ima u selu i drugih starih kua. A 1927. bila je godina nesree. Zna on to. Nitko nije tada poginuo, ali je stradalo neto stoke. Sagradili su nove kue i staje, bolje i modernije nego to bijahu stare koje su poruene. Zato su ljudi zapravo strahovali toliko? Odjednom Werner zauje lagan tropot. Vidio je kako je otac zastao. Lomot je dolazio s druge strane doline, a uo se poput priguene orljave iz daljine. Otac pokaza skijakim tapom: eno, niza strmu padinu Horningena odronio se usov, krenula urvina. Uas 16

se obronak, dotad bijel bjelcat, pretvorio u sivi plaz prljava snijega. Laki huk bujao i preao u pravu tutnjavu. Werner se sledio. Sva srea te ondje nema kua ni staja bijae ono poznati plaz niz koji se obranjaju urvine od snijega. Iako se s Wernerova mjesta nije moglo dobro razabrati, ini se da je lavina izvalila i povukla za sobom mnogo drvee, stijenje i kamenje. Werner tre oi u oca, koji je upravo mahnuo tapom, u znak da im valja ii dalje. Toga asa Werner je mrzio onih pedeset metara to ga rastavljahu od oca. Dotad se nije bojao, ali kratka i opasna grmljavina u onome moru tiine to ih okruivae ipak mu je utjerala neto straha u kosti. Bijae kao da uspon traje ve sate i sate. Ovda-onda otac je zastajao. Nadasve je brino birao put. Uspon bez koa bio je teak. esto su skije htjele skliznuti natrag. Mnogi i mnogi dio puta morali su se penjati raskreenih nogu, ukosujui skije. Otac se brzo probijao naprijed. Werner je nakon nekog vremena osjetio kako mu se znoj cijedi niz lice. Koulja mu se lijepila za lea. Tolika bijae njegova tjelesna napetost da je zaboravio svoj strah te mislio jo samo na to da odrava pravi razmak. Zaudio se kad su naposljetku izbili na sljeme. Odahnuo je. Skijaka koliba nalazila se sada nalijevo od njih, poprilici na istoj visini.. Valja im jo malo grebenom, u blagu usponu, i eto ih na cilju. Otac mu dade znak da stane. Sam je polako krenuo naprijed. Werner je vidio kako otac paljivo pokree skije. Je li htio da se odroni usov pa da im povratak bude sigurniji? Lavina koja sada klizne dolje, nee poslije izazvati nevolje. Ali se nije nita dogodilo. Werner se udio. Tschauscheggen bijae poznat kao bezopasno brdo s idealnim terenima za skijanje ali u normalnim prilikama. Hans Altschwank dade sinu znak da ide dalje. Werner krenu, ali poneto muno. Istom je sada, nakon male stanke i predaha, osjeao koliko ga je izmorilo upinjanje za uspona i koliko ga bole ruke i miice od vrstog baratanja tapovima. Ali se smijeio t bijahu na kraju puta. Pred skijakom kolibom vidio je sitne crne spodobe to su izgrtale snijeg. Valjalo im je vraki prionuti na posao da im oko kolibe bude neto slobodna prostora. Da nisu tako upinjali, morali bi unutri cio dan sjediti u tami. Dakako, nisu imali toliko petroleja da bi im i danju mogla gorjeti svjetiljka. 17

Otac se sad otisnuo za vonju dolje. U ravnoj crti kliznuo je niz obronak, sve do pred vrata kolibe, gdje je zakrenuo skijama i naglo stao. Werner se smjekao. teta, ne moe uti to vele zadivljeni djeaci. Koju minutu kasnije otisnu se i on prema vratima kolibe. Zaustavio se u izvrsno izvedenoj kristijaniji i pobjedonosno pogledao od sunca osmagla lica skupine djeaka koji svi odreda bijahu mlai od njega. Ali tek to se naao pred njima, bijae mu kao da se obreo u starom Babilonu. Jo im nije viknuo ni svoj Zdravo kadli oni zagrajae u svim jezicima svijeta. Crno mome taknu Wernera po ramenu. Bijae kao da se mladi neznanac spotie o vlastiti jezik. Najposlije protisnu neto to bijae razumljivo: Zovem se Nikolaj Kastopulos ree na razgovijetnu njemakom jeziku. Ja sam Grk, mi smo iz Pestalozzijeva sela u Trogenu. Iz Pestalozzijeva sela! Trebalo je da na to jo prije pomisli kad je pekar govorio o stranim hvaliama. Strane hvalie! Jo e sutra on, Werner Altschwank, pekaru odrati slovo! Otac je bio suvie uljudan. Prislonio je skije o zid kolibe, meu druge, i uao dok su se oko njega sveudilj natiskivali djeaci i salijetali ga pitanjima na razliitim jezicima. U kolibi je njegov otac razgovarao s njihovim vodiem, starijim, upadno visokim ovjekom na ijem se licu vidjela ljubaznost.

18

III. STANOVNICI IZ DJEJEG SELA

Pili su vru lipov aj, bez limuna, jer su limuni ve davno bili otili. Kruh su doekali podvriskujui od veselja. izrezali su ga na debele krike i brzo pojeli. Od svega imamo jo samo kutiju jemene prekrupe i metar planinarske salame povjeri Werneru tamnoput djeak dugonja. Taj bijae najmirniji meu svima. Bio je Finac, a zvao se Antti Rananjrvi. Werneru se inilo da ne moe upamtiti to ime. Ali mu se djeak svidio. Zapravo su mu se svidjeli svi odreda. Obasuli su ga pitanjima o tome to o snijegu kau vremenska izvjea. Werner im je rekao koliko je ve znao. Posljednjih dana na radiju su svakoga sata davali izvjee. to je u tome dijelu Alpa palo vie snijega nego igdje, i to dolini zbog toga prijeti opasnost, djeacima kao da prije bijae zanimljivo negoli strano. Samo je dugi Finac, Antti, pokazivao zabrinutost. Ne gledajte na njega javi se mali Talijan. Taj vam je uvijek ozbiljan i zabrinut. Antti se smjekao u neprilici i vrtio glavom. to ste zapravo namjeravali? upita Werner. Zacijelo ste ve jako gladni? Gladni? oglasi se jedan meu njima. Svi smo ve bili kudikamo gladniji. Taj to je govorio zvao se Jean Pierre, a potjecao je iz Marseillea. Bio je onizak, a jakih plea. inilo se da je stariji nego to uistinu bijae. Na rije gladni malko je istegao usta, kao u znak prezira. Pokazao je na kobasicu to je jo visjela o klinu. I gospodin Hutamki zna to radi umijea se drugi. Lijepo nam je razdijelio obroke. A kako nismo mogli ni na kakve ture, nije bilo ni gladi. Hm doeka Werner. Pogledao je vodia s kojim je razgovarao njegov otac. To je dakle gospodin Hutamki. Jo jedno strano ime. Valjda je i on Finac. Otac Altschwank i gospodin Hutamki sjedili u kutu, leima 19

napol okrenuti djeacima. ini se da su zali u ozbiljan razgovor, jer kad su im prila dvojica djeaka da ih neto upitaju, oni im dadoe znak neka ne smetaju. Takonen Hutamki na je upravitelj ree Antti, koji je vidio Wernerov pogled. On je starjeina finske kue. Stanujemo u vlastitim kuama u naem selu. I Talijani i Grci imaju svoje kue. Svi imamo nadstojnike ili nadstojnice, koji su nam ujedno uitelji. Zna, mi smo ratna siroad. Dugi Antti rekao je to nekako u neprilici, kao da se stidi to je siroe. Werner mu kimnu. Dobro znam ree. I mi smo u dolini za vas sadili voke a ljeti prodajemo voe u korist Pestalozzijeva sela. Tako rade mnoga djeca u vicarskoj. Sve se bojim da vam ba mnogo ne pomaemo, jer, meu nama reeno, jabuke nisu najbolje. Na je kraj na prilinoj visini da bismo imali dobro voe, tlo nam je siromano. Ali otac eli da inimo svoje. Zna, otac je uitelj. Kad djeaci meu sobom u razgovoru ponu upotrebljavati ono zna, znai da su u neprilici, a oni su uvijek u neprilici kad pripovijedaju to o sebi. Zato su Werner i Antti brzo preli preko onoga osobnog u razgovoru i svrnuli misli na kobasicu. I drugi su djeaci oko nje misli namtali. Sada, kad su na odlasku, zato je ne bi smazali? Poput magneta privlaila je svaiji pogled. uj, Hans Peter! Pitaj smijemo li razdijeliti kobasicu. Hans Peter, najstariji meu djeacima, bijae Austrijanac. Doao je s njima kao pomonik gospodina Hutamkija. U selu nije bio meu gostujuom djecom, nego je radio u trgovini odjeom, gdje je blanjao daske, gradio police i pomagao u razvrstavanju. Samo lijepo ekajte mirno e Hans Peter. Mali Talijan, koga je Werner zapazio zbog njegove ivosti, poe poskakivati ba kao majmun kojega su uzbunili. Istresao je itavu bujicu talijanskih rijei, izmeu kojih su se uli pojedini povici na njemakom ili francuskom: elio bih da ve krenemo odavde! Kad smo pet dana proveli ovdje zatvoreni, moemo jo sat odgovori Hans Peter. Kamo si navro? Djeco! viknu Takonen Hutamki uspravivi se i provukavi prste kroz upavu sivu kosu. Odlazimo im spremimo 20

naprtnjae i oistimo kolibu. Moglo bi to biti u etvrt sata. Umirite se i gledajte da uradite to vam kaem podviknu odjednom, kad su djeaci udarili u graju i poeli poskakivati. Koliba bijae jo divno uredna kad se promisli da je u njoj gotovo tjedan dana stanovalo deset djeaka. Hans Peter odredi svakome dio posla. Antti gasi vatru, Jean Pierre i Franois pomest e pod. Martin i Herbert oprat e posue. A Paolo neka se svakome sklanja s puta koliko moe. Na te rijei prolomi se smijeh, a mali Talijan zakri lice rukama i toboe udari u jecanje. Ostali prionue na posao. Spremali su i brinuli se da leaji budu isti. Pazite da u kutovima ne ostane nikakva smea! I pod klupama sve treba biti isto! vikao je Hans Peter. Pogledao je Wernera i namignuo. Bili su otprilike jednake dobi, vrnjaci, te se osjeali za nekoliko godina pametniji od svih tih vilastih djeaka od dvanaest, trinaest ili etrnaest godina. Samo je Anttiju bilo petnaest. Stariji djeaci nisu mogli s nama ovamo povjeri Werneru Finac. Dolje u Trogenu svi prate strunu nastavu, a neki su ve i zaposleni. Ja sam na liceju u St. Gallenu. Oni vam nee zavidjeti doeka Werner. To s vaim skijakim dopustom slabo je ispalo. Ali e se bojati za nas preuze Antti, zabrinut. Pote nismo mogli slati, a obavijesti na radiju oito ih nisu mogle ba umiriti. Uitelj Takonen poslat e brzojav im siemo u selo. Werner odmahnu glavom. Ne moe vie ree. Sve su veze prekinute. Kako javlja radio, potanski tehniari rade kao ludi da to prije uspostave najpotrebnije veze. Mrea kao to je ona u naem selu nee tako brzo doi na red. Sutra stiu vojnici. Sigurno e donijeti svoj odailja. Moda ete tako moi dalje predati svoju vijest. Nakon dvadesetak minuta graje i jurnjave djeaci su zaista uspjeli spremiti naprtnjae i sve dovesti u red. Gospodin Hutamki bubnjao akom po stolu da uspostavi mir. A sada jezik za ogradu i paljivo sluajte to vam ima rei uitelj Altschwank. Natrag emo pod njegovim vodstvom. Kreemo putem koji ne poznajemo, ali na kojem imamo najvie izgleda da 21

proemo bez neugodnih iznenaenja. Budete li se tono, ali ba tono, drali njegovih uputa, nee biti nevolje. Imajte na umu: o tome moe i ivot ovisiti. Takonen Hutamki, ije je lice na prvi pogled moda bilo poneto neobino jer se duboko naboralo, sada je svoju eticu gledao zabrinuto, tako te se nekim djeacima poelo u strahu otezati lice. Drugi se uozbiljili, ali svi bijahu u napetosti. Izvolite ree Hutamki obraajui se Hansu Altschwanku. Wernerov otac ponovi to je prije kakva dva sata govorio svome sinu. Osobito im je otvorio oi i uputio ih to im valja initi i kako postupati kad se nau u podruju gdje se mogu oboriti snjeni usovi. Svakome je dao obojene vrpce, da se opae i da je pusti za sobom im krenu u razmaku jedan za drugim. Obojena vrpca unijela je neto vedrine, ali su mnoga lica bila blijeda. Werner je opazio kako je mali ivahni Talijan obuhvatio rukama svoju naprtnjau, a brada mu se samo trese. Werner odlui ostati blizu njega, a to je znailo da e on na udaljenosti od pedeset metara biti prvi za malim Paolom. Reci, koliko ti je zapravo godina upita ga kada mu je pred kolibom privezivao skije. A zar te se to tie? britko e mali Talijan. Pa, moe to upitati i kad je psi posrijedi doeka Werner, poneto srdit. Nije znao zato, ali mu taj malian bijae ba drag. A ja sam ovjek dostojanstveno e Paolo. Ne treba se bojati Werner e mu prijateljski, jer je vidio da se tamnoputi momi jedva svladava. Jednom sam ve bio pokopan odjednom e Paolo, glasom to je podrhtavao. Pod ruevinama! Kad su nam u ratu sruili podrum. Ne bih htio opet... Sad su mu i usne podrhtavale. Werner je asak stajao bez rijei. A onda e mu jo prijateljskije: Pa zato smo, mome, i doli otac i ja. Da vas u sigurnosti odvedemo dolje. Nita ne brini. A taj konop ili vrpca nita ne znai... I na jezeru pliva s pojasom iako na nebu nema ni oblaka... Nije li tako? Ne kvari mome ocu veselja! 22

Krenuli su jedan za drugim. Onih pedeset metara odmjerili su odoka. Takonen Hutamki imao je biti posljednji u tome dugom redu. A Werner se brinuo da bude za Paolom. Mali se Talijan spretno otisnuo. Znao je voziti skije, dobro se vidjelo. Svi su to lijepo nauili. Sigurno je gospodin Hutamki poveo sa sobom samo najbolje. U lukovima punim zamaha slijedili su trag Hansa Altschwanka. Snijeg pri samo se praio. Tko nita ne zna i ne sluti, pomislio bi da je to bezbrian skup na veseloj skijakoj vonji.

23

IV. SPUST
Prugu kojom su se Werner i njegov otac uspinjali dva sata, sada su u spustu preli u nepunih deset minuta. Sve je teklo dobro. Sve dok odjednom nisu zauli priguenu tutnjavu to najavljuje nesreu. Nad njima se u irini od kakvih sedamdeset metara otrgao snjeni pokriva, i debela je naslaga, praei se, kliznula prema dolini. Altschwank je neto viknuo, ali ga nitko nije razumio. Werner i Paolo nalazili se u pravcu lavine, premda dobrano s kraja. Munjevito je Werner odskoio ustranu i u brzoj vonji izmaknuo iz opasne zone. Nije imao vremena da ita dovikne Paolu. A ne bi ni koristilo. U kritinom trenutku Paolo se bespomono obazre oko sebe, opazi kako se zapraena bijela masa pribliuje, zau um i potmuli gromot. I on je mogao izmaknuti na drugu stranu, jo lake nego Werner, ali je u strahu napravio krivu kretnju. Pao je. Bijae to najgore to mu se moglo dogoditi. Vie nije mogao odbaciti skije i tapove. Prigueno je dopro njegov povik ispod snijega koji se gomilao. Sve se zbilo veoma brzo. Bila je to samo mala lavina i nije se odronila sa jako vrletne padine. Tko se nije ukoio od straha pojurio je onamo gdje se otprilike nalazio Paolo. Hutamki se prvi naao ondje. Za njim je stigao dugonja Finac. Werner je upeo iz sve snage da se iskobelja iz svog poloaja i da se to prije nae ondje i pomogne svojom kratkom lopatom koju je nosio u naprtnjai. Kad je priao otac Altschwank, namrtena lica s kojega je znoj curkom tekao, ve su nali kraj crvene vrpce koja je Paolu sluila kao konop za lavine. Da je nisu nali, ne bi znali gdje im valja traiti. Altschwank skijakim tapom pokaza onamo gdje miljae da se nalazi Paolo. Za svaku sigurnost grozniavo su traili na oba kraja vrpce. Pazite! povika Altschwank. Pazite da se vrpca ne prekine. Snijeg je teak, a to nije pravi konop. Otprilike poslije pet minuta naoe mjesto gdje se mogao nalaziti Paolo. Otkopali su ve dvadeset metara vrpce. Bijahu ih petorica koji su izgrtali: Werner i njegov otac, Hutamki i mladi 24

Finac Antti, i jedan drugi Talijan, koji se zvao Giuseppe i kome su suze tekle niz lice. Ostalima su Altschwank i Hutamki preporuili da ne prilaze. Istraivali su dubinu jedan za drugim, svaki svojim skijakim tapom, koji su oprezno zabadali okomito u snijeg. Odjednom Werner neto opazi. Sasvim malenu, tamnu mrlju. Tamo, tamo! povika on. Vidim vrak skije! Domala naoe Paola. Antti ga je prvi napipao svojim tapom. Nije leao duboko. Prionuli su da ga iskopaju. Uto, nenadano, nova nevolja, nova tutnjava. Bjeite! Bjeite svi! viknu Altschwank. Mala naknadna lavina. Valjala se ozgo poput kakve meke kugle. Opet je ozgo zapraio snijeg. Werner je mogao izmaknuti kao i drugi. Ali je pred sobom vidio u snijegu malu smeu ruku koja se micala. Werner se sae, uhvati ruku ljevicom, prinese lakat pred lice, a desnu ruku i lopatu podie jo navie. Lud sam, ree u sebi. Radim ba ono to je najgluplje u ovom asu. Znao je da se odronula mala lavina. A ipak je osjeao ne samo da ga snijeg pritie tekim teretom nego ga i sapinje i stee sa svih strana. Nalazio se u neugodnu poloaju. Jedino disanje nije bilo teko. Osjeao je da mu je lijeva noga iskrenuta, ali, udno, nije utio bolova. I nesvjesno je svejednako drao Paolovu ruku. Drao grevito. Werner nije znao koliko je vremena proteklo to se nalazi u tom poloaju. Mislio je na tisuu stvari, samo ne na Paola, za koga je to uinio. Vidio je pred sobom znojem prekriveno oevo lice, vidio je tanjur s juhom u koji je buljio kad je otac rekao majci kako je naumio otii po djeake u skijaku kolibu. Vidio je majku, njezinu pregau i ruke kad ih je podigla prema licu. Vidio je tetu Augustu glaala je vrpce koje im bijae posudila; glaala da ih moe prodati. Vidio je i tele to je na seoskoj cesti prolog tjedna slomilo nogu pa ga je mesar Finetti morao zaklati. Zaista je mogao dobro disati, ali je bio sapet. Strano je to kad se ne moe ni pokrenuti! Na malog Paola nije ni mislio. Ba smijeno, pomisli: pred oima mi nije ni bijelo ni crno, nego crveno. Osjeao je kako mu slabi svijest. Ali ne umirem, pomisli. Vjerojatno smo duboko pod snijegom. Moraju nas nai. 25

Iako nije mislio na malog Talijana, ipak je u sebi govorio mi, a ne ja. Ne, nee biti da smo duboko pod snijegom, pomisli opet. Ba glupo to ovjek ne moe vikati. I to je snijeg tako teak. Odjednom osjeti kako ga je neto gurnulo. Odmah zatim vidje svjetlo. uo je glasove. Najprije su mu od snijega oslobodili glavu. Evo ih! uo je kako netko vie. Bijae to onaj drugi Talijan. Werner ugleda pred sobom sjajno, mokro lice: bijae crno i smee prema onoj pustoj snjenoj bjelini. Pokuao se nasmijati, ali nije mogao. Boljeli ga obrazi, lice mu oteklo. Ugledao je oca. Nije bilo tako loe, oe proapta Werner. Tako si svojeglav... svojeglav kao... Ali dalje njegov otac nije stigao. Zapeo mu glas u grlu. U svemu je prolo kakvih sedam minuta. Brzo su opazili Wernerovu uzdignutu lopatu. Zahvali nebesima, sinko ree njegov otac to si izvukao ivu glavu. T sve si uradio naopako. Samo je to s lopatom bilo dobro. Werner se okrenuo. Vidio je kako kraj njega u snijegu lei Paolo. Lei nepokretan. Skije su mu skinuli. Werner muno ustane. Zapadao je u dubokom snijegu i stiskao zube da ne vikne od bola: strano ga je igalo u bedrenoj kosti. Drugi su dotle pomagali Paolu. Hutamki i Hans Altschwank primjenjivali su umjetno disanje. Austrijanac Hans Peter priao je i sam onamo i pred Paolovim ustima drao depno zrcalo. Povrina se na zrcalu zamagljivala. To jo nita ne znai promrmlja Altschwank. Samo da mu snijeg nije prodro u plua. Ali su Paola nali u pogodnom poloaju. Moda mu je u posljednji as sinulo to treba uraditi. tapove je mogao jo odbaciti, pa je ruke stavio pred lice. Za desetak minuta ve je disao normalno, ali je u spasioce gledao poneto staklenastim pogledom. Dok je Werner imao po elu i po bradi krvave ogrebotine, na Paolu nisi mogao vidjeti nita takvo. Ali mu je tamna koa na licu nekako posivjela. Giuseppe i Hans Peter, Hutamki i Altschwank teko su disali od napora. Trljali su Paolu ruke i noge, masirali mu miie, oprezno 26

mu pomicali zglavke. Najposlije se Paolo nasmijei. Ali mu smjeak prijee u drhtaj, cijelo mu se lice ustrzalo, i to podrhtavanje pretoi se u pla. Ispoetka suze se omicale niz lice, a onda djeak tuno procvilje i zarida. Giuseppe ustade. Nevoljko ubrisa suze s vrueg lica i ree glasom koji pokazivae olakanje i gotovo prezir: Taj vam cvil najavljuje da se naa buha vraa u ivot! Moe li ustati, a? kratko e Hutamki. Paolo kimnu jecajui. Osovi se na noge. Hans Peter pomoe mu ne kazujui ni rijei. Paolo je zapao u snijeg do koljena i dalje zapadao. Bespomono je gledao u druge, i paljiv mu se smijeak ukaza kroza suze. Njegovo je lice izraavalo sve to se nalazi izmeu gnjeva i samilosti. Werner, koji je osjeao bol na pozlijeenom licu, i sam se morade nasmijati. Nije mogao drugo. Werner opazi kako ga otac gleda. On se ohrabri. Boli li te jo djeae? Glas Hansa Altschwanka pokazivae zabrinutost. Ne boli odgovori Werner. Samo mi neto nije u redu s nogom, nategnuta ila ili takvo to. Moe li sam do kue? Brzo emo onamo. Selo je zaista bilo udaljeno samo nekoliko stotina metara. Jo kratak spust, i eto ih na cilju. Moe li se drati na skijama? upita Altschwank Paola. Si, si vedro zabrza Paolo. Ostali ga uspravie, postavie ga na skije i pripee veze. Werner preuze Paolovu naprtnjau. Prekratki remeni rezali ga pod pazusima. Mirno su se sputali. Otac Altschwank nalazio se kraj Paola i drao ga ispod miice. Werner se brinuo sam o sebi, nije mu trebalo pomoi. Hutamki je zavravao dugi red, bio na zaelju. Jo se jednom osvrnuo, preao pogledom po tragu to su ga ostavili za sobom, kliznuo okom po skijakoj kolibi, to je stajala poput male crne toke na Tschauscheggenu, promotrio golemi i sipki snjeni brijeg to ga je usov nagomilao. Lealo odronjeno brdo u irokoj bijeloj dolini, prilijepilo se kao neto maleno i bezazleno za blagi obronak, a ipak je sa svojim prerovanim snijegom i rupama u njemu bilo tako strano da ga nitko izmeu njih nee nikad zaboraviti. 27

Kraj prvih seoskih kua ekali su Hutamkija skijai koji su ili pred njim. Ve su otpasali svoje konope za lavine. Antti je stajao s drugima, i u ruci drao olabavjele, vlane vrpce kao kitu uvela cvijea. Lica pokazivahu proivljeni strah. Samo se Giuseppe uo u skupu tihih i uplaenih djeaka. Nije ih titila samo proivljena nesrea nego i pogled na to selo koje su prije tjedan dana vidjeli u sasvim drugom ruhu. Kue sada kao da su do polovine utonule u snijeg, krovovi dre nevjerojatan teret naslaga to su se prevjesile preko svih rubova i na svjetlo kasnog dana bacaju neobine, teke sjene. Niske staje i stogovi za kuama sasvim se uurili pod debelim bijelim pokrivaem rekao bi, jo malo pa ih vie i nema. Nadvoje nad prozorima prekrila kitina, nagomilao se snijeg na balkonima, svi zabati bili kao ukraeni. A svuda mir, tiina sve poklopila. Samo jedan malian, sa crnim psetancem kraj sebe, penjao se pobauke na gomilu snijega i u nju propadao. A psetance lajalo samo se njegov tanki glas uo i nita vie. Ljudi se drali kua, ivjeli u strahu. Werner, komu je sve ondje bilo bolje znano, kliznuo je pred drugima, radostan to se vratio. Na uskoj seoskoj prtini odvezao je skije i stavio ih na rame. Koracati bijae mu tee negoli voziti se na skijama. Imao je osjeaj kao da posre. Za njim su krenuli ostali. Kao red pueva promicali su seoskom cestom, kojom je ve zapasao suton. Vidjeli su kako u kuama gori svjetlo i kako se ljudi unutri pokreu. Ali nisu uli ni glaska. Odjednom se negdje otvori prozor i odande pokulja vonj zagorjele kae. Bilo je to kao buenje iz runa sna, iz teke snomorice. Ou se enski glas. agor proe redom djeaka. Javi se Paolo svojim visokim glasom. Viknuo je neto na talijanskom, a Giuseppe prasnu u smijeh. Na, smijae se i drugi koji su ga razumjeli. Werner razvue usta. Odvaan momak, mali Paolo, a u obinom ivotu oito nevaljalac. Ali mu se ipak sviao. Zaista. Werner! Bijae to duboki glas Wernerova oca. Werner! Pitat emo bi li momci mogli noas prenoiti u staji Hansa Taureggija. Ondje ima dovoljno mjesta. Vie nego u nas. Werner stane. Okrene se. Pogledao je ravno u crne oi malog Paola, koji je iao pred ocem Altschwankom. 28

Gle, momak tetura, ali to kao da je prije ala nego zbilja. Kovrava kosa pala mu po elu, ruke klimataju. Oi mu kao u bolesna djeteta, grozniave, a ipak iz njih kao da izbija nekakva drskost, neto to bi vie priliilo zdravu mladom vragolanu. Werner odvrati pogled od tih oiju u kojima se krio itav jedan njemu nepoznat svijet. Zbunile su ga. Osjeao se nekako glupavo kraj toga ivahnog, luckastog djeaka, s kojim nikako nije mogao biti naistu, a koji ga je ipak neim privlaio. Ako eli kui, samo idi uo je kako mu govori otac. Ali Werner odmahnu glavom. Htio je vidjeti hoe li se ostali za tu no lijepo smjestiti kod Taureggija. Hans Altschwank ue u veliku, tamnu kuu. Bila je najvea u selu. Teki zeleni kapci zatvaraju prozore. Zidovi joj obloeni malim tamnosmeim drvenim ploama preko kojih je vrijeme prevuklo svoj prijemaz. Krovne grede, to im krajeve vidi pod irokom strehom, nekako su osobito debele i rezbom ukraene. Lijepa je to, vrsta i dostojanstvena seljaka kua; ona kao da lako nosi silni teret snijega to se naslagao i prevjesio na sve strane. Paolo prie Werneru. Vele da si me spasio ree ozbiljno. Glas mu je jo podrhtavao od pretrpljenog straha. Kojeta! promrmlja Werner, zbunjen. Vie je negoli za glavu nadvisivao malog Talijana. Pogledao je u odsjaj sunca to zapada i rumenilom boji nebo i oblake nad plaviastobijelim gorama. Iz dimnjaka izlaze pramenovi dima i uvis se otiskuju, ali nekako sporo, kao da im se nee iz kua ni iz toga sela u kojem se zacarila tiina. Slika ba prisna i umilna. Ako te epa moja nona, tako e te zagrliti da e naprosto sunuti pod nebesa ree mu Paolo. A tko ti je to? Nona, moja nona. Zar ne zna? Pa to je moja baka, ti pospana sovuljago! Nona je mati mog oca, ona je baka svima svojim unucima, ali sam joj od sviju samo ja ostao. Zar nije strano! Uzbudio se mali Paolo i tupkao nogama po ugaenom snijegu. Moja nona, moja nona, ona e te zagrliti stotinu puta kad sazna to si za mene uinio. A to sam to uinio? upita Werner, poneto u udu. Pa to... ovaj... ne znam zapravo odgovori Paolo i sam 29

zauen. Mogli su to meni pripovijedati. Mogli su mirne due. Ali ako samo pisnu i tu njegov tanki glas prijee u duboku prijetnju ako i rije napiu mojoj noni o onom to se dogodilo, onda... onda e vidjeti vraga! Oi mu sijevale. Snjena kupelj oito te nije rashladila blago e Werner sa svoje visine. Odjednom se osjetio nadmoniji prema tome neobinom momiu. Koliko ti je zapravo godina? upita ga opet. Pa to si me jednom ve pitao! bijesno e Paolo. Jesam, ali mi onda nisi odgovorio ree Werner. U taj as pojavi se iz one kue otac Altschwank. Stamen, postariji brkonja u kratkoj surini od gruba sukna iao je za njim. Altschwank mahnu Hutamkiju da prie. U redu je. Sjenik vam je na raspolaganju. A juha je ve na vatri pridoda Hans Taureggi. Grakova juha na slanini! Prioe djeaci, poneto zbunjeni. Neto su promrmljali u pozdrav i pruili ruku. A seljak im svakome uzvrati vrstim stiskom. Momci iz Pestalozzijeva sela ree ovjek. Drago mi je to vas jednom mogu vidjeti. Uite. Premda ste doli s raznih krajeva svijeta, ipak ste isti lupeii kao to su bili i moji sinovi. Vidim vam to na licu. Pourite se, moram zatvoriti vrata, jer inae mi se valja pravdati sa enom. Dobro mi doli! A to je, kako da kaem, otac ovih mladia? Dugo je tresao ruku Takonenu Hutamkiju. Pripazi, Altschvank! Kad doe kui, kai eni neka Wernera valjano pokrije. Momak se, eto, sav trese, treperi kao jasikov list. Tako je i bilo. Sunce je zalo. Sve je izgubilo boju, sve je postalo sivo, lagan vjetar nonik poeo amoriti prolazei niskom i opustjelom seoskom prtinom. Werner odjednom outje kako mu nekakva studen prosrsuje tijelo i ulazi u kosti. Jo je asak-dva gledao u vrata za kojima su svi nestali, a onda se okrenu. inilo mu se da jo uje Paolov tanki glas. Hajdemo, mome! ree otac. I Werner osjeti kako mu je vrsta ruka obuhvatila rame. U svakom drugom trenutku drao bi to za smijeno, ali sada bijae 30

zahvalan. Oeva je ruka bila vrsta, prijateljska, a ak je i malko grijala. Sa skijama na ramenu polako su jedan kraj drugoga ili proprenom stazom kroza selo koje se zavilo snijegom, a sada se zavijalo i tamom. Tih je minuta Werner svjesnije i jasnije negoli ikad osjeao koliko voli oca. Neto od te ljubavi pokazati ne, to on nije znao ni mogao: bio je utljiv i povuen kao i njegovi roditelji. Ali nikad nee zaboraviti taj prolazak s ocem kroza selo.

31

V. DOGODILO SE NOU
Selo je prilino mirno leglo na poinak. Na radiju nisu javljali o novim nevoljama. inilo se da vjetar nee okrenuti, a prestao je i onaj strani snijeg. Sve bijae kao da e puste snjene mase postati vre i da se nee odronjavati s gorskih padina to su neprestano prijetile. I u malome gorskom selu Urteliju, koje se nalazilo u najugroenijem podruju, sa vie su povjerenja doekali no. Mesar Finetti leao na leima, otvorenih usta, i hrkao. Moda je sanjao o sinu, koji je imao stii sutradan. Johannes Groosz i njegova ena, okrenuvi jedno drugome lea, poivali su pod debelom perinom. San im bijae lak, kakav ve jest u staraca, ali u onim trenucima bdjenja i razmiljanja bijahu mirni, da drugima ne smetaju. Nije ba mnogo pomagalo, jer je dojene gospoe Rhmi, gore na katu, neprestano krialo, i esto se uli koraci tamo-amo. Ali je prema ponoi sve utihnulo: ulo se samo kako grede pucketaju. Kua stenje pod snjenim teretom, pomisli stari Groosz. Werner Altschwank leao je u svojoj sobici kraj kuhinje. Navukao je preko glave ruiasti, vezeni pokriva i vrsto spavao. Inae bi uo kako ovda-onda puckaraju cjepanice to ih je sam nacijepao, a njegova je majka njima natrpala veliku eljeznu pe prije nego to su legli na poinak. Otac mu je jo povezao nogu oblogom namoenim u octu i namazanim glinenom kaom. Bol je brzo popustio, pa je Werner odmah zaveslao u san. U sobi na katu spavali otac i mati u svojoj irokoj postelji. Dugo su jo leali budni i razgovarali o dogaajima toga dana i o tome kako im valja otii iz sela. Hans Altschwank nastojao umiriti enu. Ona je bila protiv evakuacije. Radije u da me snijeg zatrpa tvrdoglavila se ona. Ne zna to govori uvjeravae je mu. Zar da samo tako sve ostavim? oajavala ena. Da pustim sve to smo s mukom stekli? I to u onda nai? Ako vrijeme potraje kako je okrenulo, moe za nekoliko dana minuti opasnost pokua je on umiriti pa ve nakon 32

jednog tjedna moemo opet biti kod kue a da se nita ne dogodi. Ali emu onda sav trud i muka! Govori ba kao koko bez glave ljutito e on pa se okrenu. Ali mu odmah bi ao. Znao je da vie nije ona ista i da je sva izvan sebe koliko je strahovala od pustog snijega kad je padao dane i noi bez prestanka: t snijeg je u mnogih izazivao vei strah nego to ga mogahu i podnijeti. Altschwank se opet okrenu eni. Marija ree joj zna kao i ja to je posrijedi. Kue i staje mogu se opet sagraditi, ali se ljudski ivoti ne mogu nadoknaditi. Zato valja ii. Moemo tako izmaknuti najgorem. Zato se onda opire? Pa ne ide ni ti! odsijee ena. On je primi za ruku. Nee trajati ni dva dana, i eto nas za vama. Pa ne moemo samo tako ostaviti ivotinje. I u Glarmattu ispranjuju. Sve ondje eka na otpremu. im otpremimo stoku iz Glarmatta, eto nas. A zato ne bi mogao nae ivotinje smjestiti kod Taureggija? Ima on dosta posla da otpremi svoju stoku. Zna li da teta Augusta ide samo ako moe uzeti sa sobom i svoje make? Pa neka ih uzme doeka Altschwank. I neka joj Werner pomogne. to momka vie zaposli, to e mu biti lake. To vrijedi za svakoga ree ena. Za Wernera vie nego za druge opet e mu. On se drukije ne moe iskazati. Ne znam to time misli ree ona. Veina e izmeu nas iduih dana nauiti vie negoli minulih godina preuze on. A sada valja spavati. Trebat e nam snaga. I neka nebesa ne dopuste da se vjetar okrene, da ne bude otapanja, da ne bude kie ili novog snijega. Onda bi se nae selo moglo izvui. Laku no. ena uzdahnu. Kamo sree da ne moram ivjeti u ovom planinskom selu! ogoreno e ona. Ama eno! protisnu mu. Trebalo bi da se stidi. Zar nismo ovdje proveli mnoge lijepe godine? Zar imamo prava traiti 33

da se ove planine uzdiu samo na nau radost? Ne, Marija. Ovdaonda moraju se namrgoditi, jer ih inae moda ne bismo potovali, Ljudi sada imaju tako malo potovanja. Vjeruj mi, nee im nauditi ako malko prostoje u koulji i prodrhte. Trebalo bi... Ali je odjednom uutio, jer je osjetio kako se ena trese priguujui jecanje. Hajde, eno blago e on te je zagrli. Lijepo smo zajedno poivjeli. Sve e opet biti dobro. Drago mi je to sam te doveo ovamo. Nema nita ljepe od bregova, Marija, sve kad nas kadgod i dovedu u teak poloaj. Nije mu protuslovila. Ali je prestalo njezino jecanje. Najposlije usnue. U svojoj potkrovnici gostionice Sunce Bartel Gurtnelli odgurnuo je meku perinu sa sebe. Sanjao je da mora izgrnuti snijeg s goleme ahovske ploe, a stari Groosz velikom metlom brezovaom neprestano namee novi snijeg. Razljutio se Bartel i povikao: Gledaj da se izgubi odavde! Ali mu se stari Groosz nacerio i gle! starcu u ustima novi novcati zubi, bijeli i sjajni. Odlazi! povikao je Bartel u snu. Tvoji zubi nisu pravi! I mali je Talijan Paolo u Taureggijevoj tamnoj staji govorio u snu. Zvao je baku: neka se ne boji, odmah e on doi da joj pomogne. U glasu mu se razabirao strah. Hutamki, koji je leao kraj njega u sijenu, prodrma ga za rame i probudi. Hutamki je razumio samo rije nonna. Sve je u redu, Paolo apnu mu njemaki. Sve je dobro. A zato ne bi bilo dobro? iz tame e Paolov glas, odajui pospanost. Sanjao si o baki apnu mu Hutamki sasvim tiho, da se drugi ne probude. Ja? u udu e Paolo. Ah, jest, moda imate pravo. A zato ne bih sanjao? Ako kani jo sanjati o baki, onda nemoj tako glasno posavjetova starjeina Finaca. Moja baka i ja mnogo smo toga zajedno preturili, gospodine ree Paolo. ukalo je u sijenu i netko uzdahnu. Jedna se krava maknula, lanac joj zvecnu. Jedan je djeak jako hrkao. 34

 Straan zvuk, to hrkanje prezrivo e Paolo. Spavaj sada ree Hutamki. Sutra moe brljati. Brljati? upita Paolo. Ama spavaj sada. Okreni se na drugu stranu i uti. Brljati mrmljao je Paolo. Posluno se okrenuo na drugu stranu. Ne, brljati, ne, nije ispravno. Brbljati, eh, to bi ve neto bilo... Odjednom se opet okrenu. Gospodine Hutamki, je li i vama njemaki jezik tako teak? upita apui. Hutamki uzdahnu. Paolo on e zaklinjui. Paolo, sada mora spavati. Pa sami ste me probudili ou se iz tame glas razoaranog Paola. Hutamki mogae djeakovo lice vidjeti kao blijedu mrlju koja se jedva razaznavala. Vikao si u snu, Paolo, bio si u strahu. Nieg se ne sjeam apnu Paolo, razmislivi. A nisam vam kanio zadavati brige, zaista nisam. Ovih ste dana bili izvanredni. Hvala doeka Finac ozbiljno koliko mogae. ujem kako se smijete preuze Paolo. A to nije pravo, jer sam ja mislio ozbiljno. Znam, Paolo. Sve je u redu. A sada emo spavati. Laku no. Laku no, dobru no ree Paolo sjetivi se njemake pjesmice koju je neko uio. Gospodin Hutamki nije odgovorio. uo je kako Paolo jo mrmlja, gnijezdi se i smjeka i priklapa neto nerazumljivo. Zatim dubok uzdah, okret na drugu stranu, kratko smjekanje, i najposlije najposlije nastade tiina. Neobina li djeaka! uzdahnu Finac. Ali se zadovoljno smijeio dok se i sam okretao na drugi bok. Posljednja mu se misao dohvatila sutranjeg silaska. Hoe li sve dobro proi. * I ba se tada dogodilo. Bijae jo usred noi. Ispod samog vrha Khelihorna pokrenula se urvina od snijega, otrgla se s bukom kao da se togod naglo rasprslo. Polako je poela 35

kliziti, ali je prividno otezanje trajalo samo malo: nakon nekoliko trenutaka jurnula je lavina, a staza je bivala sve ira. Pred njom je iao strahovit zrani pritisak, koji je u selu stvarao nevolju jo prije nego to se lavina s grmljavinom oborila, ba kao kakva zvijer, na kue i staje uurene u snijegu. Sve se zbilo bre nego to bi itko pomislio. U selu, koje je spavalo dubokim snom, odjednom je nainjena rupa. Ali je u isti as i zatrpana snijegom, izdajniki prekrivena i poravnana: himbena se tiina na nju slegla. Kakvu promatrau sa strane ne bi bilo ni nakraj pameti da se tu dogodila strahota. Kud je usov projurio, sve je poravnao, ali su i s obiju strana, od zranog pritiska pred lavinom i za njom, kue poruene, zidovi povaljeni, prozori smrvljeni. Kratak as, kolik dok bi ovjek okom trepnuo, razjapile se rupe i zacrnjele na bjelini seoske slike, a odmah je zatim snijeg prevukao svoj plat preko tamnoga seoskog sredita, razastro svoj bijeli pokrov onuda gdje je stajao bunar, opinsko tajnitvo, pekarna i gostionica Sunce. Nakon udara, koji je u nevjerojatnoj silini polomio i poravnao sve to se moglo polomiti i poravnati, vladala je koji asak sablasna tiina. A onda se javie glasovi. Negdje je ena viknula, zaplakala djeca, razlegli se opori muki glasovi u blizini i daljini. Zazvonilo zvono na uzbunu jezivi zvuci lebdjeli nad pogoenim selom i javljali o nesrei. Ne, onaj to je zvonio nije bio Altschwank: nije to mogao biti on, jer njegova kua bijae pokopana pod snijegom. Ovdje-ondje upalile se petrolejske svjetiljke, svjetlost izbijala kroz pukotine na vratima i kroz ukrasne ureze na prozorskim kapcima. Ljudi s upaljenim zubljama penjali se po gomilama snijega i ruevina. Sve je vie bilo onih koji su dozivali svoje. Odnekle provali histerian pla. Ukriivali se povici sa zapovijedima. Slabi i bljedunjavi vijenci svjetla iz depnih svjetiljaka nemono padali i klizili po golemim, bezoblinim snjenim masama, iz kojih je strilo izlomljeno drvo, komadi pokustva, tokovi djejih kolica, krpe tkanine, dijelovi izvaljenih i smrskanih balkona. Od strahote i kaosa ljudi naprosto zanijemili. Potreseni stajahu u svjetlosti zubalja to su gorjele i svjetlmrcale. Vjetar se okrenuo javi se priguen glas. Jest, vjetar se okrenuo potvrdi mu drugi. 36

* Vjetar koji se okree, snijeg to pada, planine to su se ondje ustoboile, visoke, mrke i nemilosrdne sve se ujedinilo protiv ovjeka, i to on tu moe? Ljudi mogu podizati ograde i brane protiv snijega, mogu na ugroenim mjestima praviti nasipe, kopati opkope i jarke i ume saditi, ali im se onda, za stotinu godina ili jo i prije, nesrea ipak obori na glavu. Od pamtivijeka nije srce toga sela bilo ugroeno. Ljudi su imali brige zbog dvaju krajnjih rubova, gdje su posljednjih desetljea mnogo toga uradili za obranu od lavina na poznatim pravcima, moda i vie nego to je potrebno. Ali lavine ne znaju za red vonje ni za pravac kretanja mogu one u tome biti veoma udljive, toliko udljive da ovjek naprosto zanijemi. Sasvim je nepredvieno lavina s Khelihorna ovaj put krenula pravcem drukijim od svakoga prijanjeg. Udarila je ravno u sredinu sela, provalila onamo gdje su ljudi mislili da su najsigurniji. Onamo gdje je spavao Werner Altschwank i njegovi roditelji. Onamo gdje je Bartel Gurtnelli sanjao da mu valja izgrnuti snijeg s goleme ahovske ploe. Ali se s Bartelom Gurtnellijem dogodilo neto nadasve neobino. Pritisak zraka to ga je lavina tjerala pred sobom podigao je u visinu i Bartela i njegov krevet, zrana je silina sve zavitlala i bacila kroz rasprsli drveni krov, to je na snjenoj bjelini okolice zjapio poput neobine crne rane. U takvu je daljinu bio odbaen Bartel da su ga nali istom poslije etvrt sata, na njegovoj postelji, trapovijesna i napol oglupavjela, ali neozlijeena, ako ne brojimo ono malo drvenog iverja to mu se zabilo u ruku. Umotali su Bartela u pokrivae i prenijeli ga u Taureggijevu kuu, gdje su dotle uredili prihvatilite i prvu pomo i gdje je seoska primalja, koja ujedno bijae i sestra njegovateljica, imala pune ruke posla. U prvi mah vie su joj muke zadavali oni to su zapali u paniku nego sve pripreme za prihvat ranjenih. Bartel bijae esti koga su donijeli. Ni on ni oni prije njega nisu bili ozbiljno ranjeni. I inae su imali zajednikih znaajki. Svi se u udu i gotovo zbunjeno ogledali po Taureggijevoj velikoj sobi za prebivanje, gdje su leali na podu i upravo dobili topao gutljaj. 37

 Tako sam bio ljut na starog Groosza mrmljao je Bartel. Pa nisam ti nita naao uinio, mome branio se Groosz, koji je leao u najtamnijem kutu u sobi. Podigao je glavu pa je, uzdahnuvi, opet spustio. Njegova je ena sjedila na stolcu za njim, uspravna kao svijea, naslanjajui se leima o zid. Ruke je sklopila u krilu. Kad bi malko pospavao, bilo bi ti bolje ree ona. Jest, jest doeka stari Groosz. Ali bih najprije htio znati to to momak ima protiv mene. Njegova ena slee ramenima. Taureggijeva ena i njezine dvije odrasle keri pomagale su primalji. Vadile su iverke, premazivale ogrebotine, plahte derale na zavoje jako vonjao jod i eter. ene previjale ranice, tjeile pozlijeenoga upuujui mu koju blagu rije, dijelile toplo mlijeko i nareivale to da im se donese. Ponajvie su traile pokrivae, mnogo pokrivaa. I jastuke. Komu ivci bijahu pogoeni, toga je valjalo drati u toplu. I oni to su jako plakali, prestajali su im bi se dobrano ugrijali. Hans Taureggi stajao kraj vrata. Prilino je otresito otpravljao svakoga tko bi smetao, stajao na putu ili traio obavijesti kojih jo ne bijae. Ljudi nisu bili navikli na krtost u govoru i na otresitost u toga inae uvijek mirnog ovjeka, ali su to sada uzimali ne udei se. Samo je ena mesara Finettija, koja je plaui dojurila izvijestiti kako joj je svinja zatrpana, poela vikati kad joj je Taureggi grubo odgovorio: Pa otkopaj je, enska glavo! T zdrava si i itava! To je muki posao! povika ona. Kopanje je muki posao, a ti se tu ustoboio na vratima kao da si metlu progutao... Jest priklopi on stojim ovdje da bih preprijeio put takvim blebetuama da ne smetaju onima unutri. Pravi uzrok Taureggijevoj ljutnji bijae u tome to i sam nije mogao sudjelovati u radu na spaavanju. Neprestano su ljudi dolazili da ga pitaju za savjet, dolazili po lopate i drugo orue iz njegove dobro opskrbljene sue. A u suu moglo se jo ui samo s mukom, kroz prozori nad velikim vratima, koja se ve etiri dana nisu mogla otvoriti. Kolci, motke, letve sve se iznijelo da bi posluilo za mjerenje dubine snijega pod kojim leahu zatrpani ljudi. 38

* U Taureggijevoj staji, prigraenoj za kuu, vladala tiina. U tiini od koje se ovjeku srce stee, po mrklom mraku odijevali se djeaci u sijenu koje je ukalo na svaki pokret. Stajske svjetiljke bijahu odnesene, a dvije depne to ih imahu Antti i Hans Peter ve se istroile. Nigdje pukotine na koju bi ulazila svjetlost. Poslije prvoga strahovitog udarca, u kojem su se uli svi mogui zvuci, djeake koji su se trgli od sna uznemirila je grobna tiina to se naokolo slegla. A kad su zatim kroza snijeg do njih doprli prigueni povici, mnogi se meu njima najeili od straha. to li se dogodilo? Lavina? A oni to je s njima? Mogu li se uope izvui iz staje? Upalja gospodina Hutamkija pomogao im je da iziu iz nedoumice. Ugali su jednu stajsku svjetiljku koja im se nala pri ruci i u slaboj svjetlosti vidjeli svoja lica, savreno budna. Vidjeli su krave to su muklo mukale, nemirno tapkale i tresle lancima. Neki su u neprilici isklibili lice, a nitko se nije usudio da izusti rije lavina. Odjenimo se, momci rekao je gospodin Hutamki. I poeli se odijevati. Giuseppe i Grk Nikolaj Kastopulos ak su i u tome asu iskaljivali svoju srdbu jedan na drugome. Giuseppe je gurnuo Nikolaja tako te je Grk pao nazad u sijeno. Ali ih Hutamki odmah pozva na red. U taj as otvorila se stajska vrata. Stupie unutra dvojica ljudi te bez rijei uzee stajske svjetiljke. Moemo mi i tako ree Hutamki. I ja mislim podrugljivo e jedan od one dvojice. to se dogodilo? upita Hutamki. Uto zazvoni zvono na uzbunu. Lavina odgovori ovijek. I to pokraj sela. I odoe ona dvojica, a s njima nestade i svjetlosti. Upalja vie nije mogao pomoi. Uostalom, mogao bi izazvati i poar. Oi e se djeacima ve priuiti na tamu. urno se, i bez rijei, djeaci odijevali u suhom sijenu to je ukalo. Odjednom jedna krava tuno zamuka. Paolo okrenu u nervozan smijeh. Moda emo i tele dobiti ree on. Jezik za zube, tikvane! ukori ga Giuseppe. 39

 Ne mogu pronai cipele javi se Jean Pierre. Jesi li to obukao moje hlae, bukvane? upita Holdert obraajui se Martinu. U uzbuenosti to je vladala onog asa svatko je govorio svojim jezikom. Sve bijae sami nered i pometnja. Krava i opet zamuka. Zveckali lanci. Blago se zaista uznemirilo. Sigurno e se ovamo obroniti lavina za lavinom ree Finac Jussi na njemakom, glasom to bijae kao da dolazi iz groba. Ne govori takve gluposti prekori ga starjeina Finaca na finskom jeziku. I nadoveza na njemakom, da umiri druge: Brblja gluposti. Jedan izmeu djeaka tiho proplaka. Tuan pla koji je u srce dirao. Nemoj se prenemagati, Paolo protisnu Giuseppe. Prodoran krik bijae odgovor. Prestani, Paolo! ree sad i gospodin Hutamki. Paolo promrsi neto kroza zube, neto nerazumljivo. Veli, gospodine, da ga je strah objasni Giuseppe. Strah ili to drugo, svejedno, ali vritanje ne pomae odreito e Hutamki. Ostali djeaci bijahu umukli. Neu da budem pokopan, ne elim opet! povika Paolo. ulo se jae ukanje, a onda udarac, oito pljuska. Paolo odmah uutje. ao mi je javi se Hans Peter, glasom muklijim negoli inae ali nam ovakav kriavac ovdje nije potreban. Hajde, nemoj sam krojiti pravdu mirno e mu Hutamki. A ti, Paolo, svladaj se ve jednom. Kakvo te pokapanje spopalo. Ni govora o tome. Lavina se otisnula, a nama se nije nita dogodilo. Ali neka Bog bude na pomoi svima onima to lee pod snijegom. Kad budemo gotovi, i sami emo priskoiti upomo. Dosta je brbljanja. I utei odijevahu se dalje.

40

VI. POD SNIJEGOM

U prvi osvit dana, u sivi pamik zore, ovjeku se pri pogledu na selo stjenjavalo oko srca, obuzimala te beznadnost jo gora negoli nou, kad su upaljene zublje svjetlmrcale i irile svoj naranastouti sjaj. Sran momak osamnaestgodinjak sin udovice Bonze, koja je trgovala kunim potreptinama nou je siao u Glarmatt, da onamo odnese vijest o nesrei. Prvi vojniki spasilaki odred doao je gore, a za njim su imali stii drugi vojnici, da to prije provedu evakuaciju sela. Stigao je odred, natovaren mnogim materijalom. Bijahu to mladi momci, crvena i ozbiljna lica; nisu znali kako bi se drali prema seoskim iteljima. Odmah su postavili odailja, i veza s vanjskim svijetom bijae uspostavljena. Primalju su zamijenili vojnici od Crvenog kria. Mrtve jo nisu sklonili. Bilo je trinaest ranjenih, od toga dva teko ranjena. Pet je ljudi nestalo: troje Altschwankovih otac, mati i sin i dvoje Gurtnellijevih naime mu i ena. Seljane koji su s improviziranim motkama za traganje stajali na snjenim gomilama i traili, zamijenili su vojnici od spasavalakog odreda. Sve je stavljeno pod vojno zapovjednitvo. Taureggi, koji je s kunih vrata upravljao poslovima, zamolio je Hutamkija da ga zamijeni, a sam je otiao zapovjedniku, mladu poruniku ije lice pokazivae umor i krutost, ali ije poznavanje stvari bijae temeljito. Dok su vojnici zavrtali est metara duge aluminijske motke jedne na druge i svrstavali se u dva reda, Taureggi je poruniku podnosio izvjee o poloaju. Kad je sunce pokazalo svoju crvenu kuglu probivi se kroza sivu maglu nad gorama i ruiastim sjajem obojilo zapadne vrhunce nad dolinom, stajali su vojnici u dva duga reda i zabadali motke u prilino visoko snjeno brdo koje je, izmijeano s ruevinama, kamenjem i zemljom, doplazilo usred sela. Okomito zabadajui duge motke paljivo su i strpljivo traili: najprije kraj lijeve noge, zatim izmeu jedne i druge, a onda kraj 41

desne. Nato bi svaki vojnik pokroio za korak. Veoma su sustavno pretraivali svaku gomilu. Jedan narednik i Hans Taureggi vodili su skupinu seljana koji su kopali lopatama. Pomagali su im, blijedih i napetih lica, djeaci iz Pestalozzijeva sela. Radili su ne diui glave i ne osvrui se ni lijevo ni desno. T tu je negdje djeak koji je juer doao u skijaku kolibu i koji je spasio Paola! Tu je negdje zatrpan, lei pod snijegom s ocem i majkom. Sav je gornji kat razoren uo je Antti kako govori neki od spasilake ekipe. Tko je spavao u prizemlju, ima vie izgleda da izvue ivu glavu. * to je Antti uo bijae istina. Werner, koji je spavao u prizemlju vrste stare kue, nalazio se na ivotu. Puzio je izmeu uruina, puzio kao mrav koji trai put ne znajui to je gore a to dolje, ali, gonjen slijepim nagonom za samoodranjem, puzi i mili dalje, u nadi da e negdje ugledati svjetlo. Koliko se sjea, probudio ga je neobian udar, praen silnim gromotom. U gromotu kao da bijahu ujedinjeni svi zvuci ovog svijeta, a sve se zavrilo stranim srazom. Sve je bilo tako nestvarno da se u prvi mah nije ni prestraio. Sjea se kako se silno zaudio. Tada se zatresla kua. Tresla se i lomila kao da je kakva divovska aka nesmiljeno mrvi. A onda se odjednom javio strah u njemu. Nije mogao ni glaska protisnuti. Odmah mu je misao pohrlila roditeljima, koji su spavali gore na katu, ali nije mogao ni da se krene ni da vikne. Dok se kua ruila u zaglunoj lomljavi i prasku, on je leao u postelji ba kao uzet. Sve je ilo tako brzo. Soba se zanjihala, zidovi se nakrivili i prsli, pod se podigao, i odjednom se tama sklopila, tiina pala po svemu. Nije vie vidio blagi odsjaj vatre u sobi. Iiljela je i nestala i nona sumrana svjetlost to je inae padala kroza zavjese na prozorima. Nije bilo ni naknadnog pucketanja polomljenog drveta sve sama tiina, skrknuo se mrak kao u rogu. Pipao je oko sebe i napipao prebijenu gredu, odmah nad 42

posteljom. Sezao je rukom dalje. Osjeao je ispucalo drvo i snijeg koji se stvrdnuo ba kao kamen. Svuda gdje miljae da e izmeu slomljenih greda i rasprslih zidova otkriti rupu, nailazio je samo na zidove od golog leda. Zraka je imao, mogae disati ali dokle jo? A gdje su roditelji? Izvukao se iz postelje. Uz donji kraj ne bijae stolice s odjeom. Ali je na podu naao cipele te ih nazuo. Ustati ne, to se nije moglo. Ve je zaradio jednu vorugu i ogrebotinu. Poeo je puzati, sasvim polako. Kad bi gdje naiao na hladan i tvrd zid od snijega, okrenuo bi se i traio izlaz na drugoj strani. Do njega nije dopirao nikakav zvuk ni um uo je samo svoje dahtanje i puzanje. Jedva da je osjeao hladnou. Ozlijeena noga nije ga vie boljela. Osjeao je jo samo strah. Htio je vikati, ali nije mogao. Osuio mu se u ustima jezik i nepce. Gutao je i gutao, ali sline kao da vie nije imao. Nije nou nikad pio, ali se sada toliko bojao ei da je lizao snijeg na koji je naiao. Werner pljunu. Bio je to prljav, sleen snijeg, izmijean sa zemljom i krupnim pijeskom. Bijae mu da zarida od jada, ali nije mogao. Mogao se samo vui dalje. Na trbuhu, jer ondje kamo je sad stigao, nije vie mogao puzati. Moda mu valja natrag? Ali kako? Nije znao gdje se nalazi. Postoji li jo kuhinja, staja, podrum, soba za prebivanje? Jesu li ono dovratnici ili tavanica o to je udario? Jesu li ono vrata ili raspuklina kuda se provlaio? Hoe li nai kakav otvor gdje mu snijeg nee prijeiti put? Malo-pomalo bivalo mu jasno koliko su ledeni snjeni zidovi oko njega i kako ga malo od studeni tite vunene gae i nona koulja. uti vonj paljevine. Nalazi li se moda blizu pei? Je li vatra togod oprljila prije nego to ju je zatrpao snijeg? Pomicao se dalje. Ruke mu na tome putu nailazile na tota. Na rbine i predmete koje opipom nije mogao razaznati. Naao je i jedan poklopac i papuu. Oito je to bila jedna od starih papua to ih je njegova majka nosila u kuhinji. Sve je ostavio, a samo je papuu zadrao. Odjednom mu se uini da uje tiho kuckanje. Zaista, ono je tika-taka bivalo sve jasnije. Naiao je na drvo. Bijae to naprosto kuhinjski ormar, stajae uspravno kao i prije, a budilica na njemu 43

udarala svoje tika-taka kao da se nita nije dogodilo. Uzeo je i budilicu, ali ju je uskoro ipak ostavio: njezino kucanje nije vie bilo tiho, inilo mu se da mu udara u sljepooice. Valjalo mu paziti da njome gdjegod ne tresne o snjene zidove koji ga okruivahu. Samo s papuom u ruci bahuljao je dalje. Slutio je da bi tuda mogao ii pognut, ali nije iao. Uto mu prsti napipae neto maleno. Bila je to kutija ibic. Sad je napokon prela rije preko njegovih usana i sam se zaudio to uje svoj glas. Ah, divno! rekao je i ponovio: Ah, divno! Nije, zaista, pogreno uo. Zatim ree: Hladno je! Ovo je zvualo manje uvjerljivo. Nije mu padalo na um da vikne: Tata, mama! Gdje ste? Znao je unaprijed da bi bilo uzalud. Upalio je jednu igicu. Prsti mu bili ukoeni od hladnoe, pa mu je drvce, ve upaljeno, ispalo iz ruke. Kresnuo je drugu i vrsto ju drao. Podigao je ruku sa slabim plamikom te se obazreo. Nita nije prepoznavao. Vidio je dio stropa, polomljene grede, sijeno to u raupanu pramenju visi iz rupa, razmrskane dovratnike, raspukla vrata to nakrivo vise drei se o jednoj jedinoj arki. Jest, ipak je neto prepoznao. Vrata, ta vrata zacijelo pripadaju praonici kraj staje. Nad njim se nalazio sjenik, to jest ono to je od sjenika ostalo. Dalje nije mogao pa se okrenuo. Kresao je ibice. Nastojao da nae ulazna vrata, stepenice. Samo kad bi se mogao uspeti na kat! Malo mu je jo ibic ostalo. Sad je i opet sve bilo tako razrueno da se morao vui potrbuke. I smjer je izgubio. Nita vie nije razaznavao. Ali mu odjednom vijenac slabanog svjetla upaljene ibice pokaza stubino priruje to je stralo iz snijega. Moda bi tuda mogao gore. Razvaline i krhotine preko kojih je puzao gore nisu ga mogle sprijeiti u naumu tvrdoglavo je puzao dalje. Uvijek je nalazio kakvu novu, esto veoma usku rupu za prolaz. Hoe li se probiti gore? Otile su ibice, nije ostalo ni jedno drvce. Bacio je kutiju. Papuu je jo imao. Dok se tako provlaio naprijed, zatekao se kako potiho mrsi: Oe, majko nejasno, besmisleno. Stisnuo je zube i prestao mrmljati. Ne, ne odustajem, nikad! miljae, ne poputajui u naumu. Puzat u dalje, sve ako se i budem samo vrzmao tamo-amo, ali ne ostajem leati. 44

I pomicao se dalje. Onda doe trenutak kad je vidio kao da pred njim prosivljuje svjetlo. Bilo je slabo, kao sutonsko, ali ga je vidio. Malo zatim uo je i glasove. uo je kako je izreena zapovijed i kako netko kazuje: Ne tako, nego ovako treba raditi! Jo malo, pomisli Werner. Jo samo malo... I nakon kakvih pet minuta pronaoe ga. * Naen je Werner Altschwank! viknuo je netko. Stajali su na golemoj snjenoj gomili koja jednim dijelom bijae otkopana. Werner polako ispuza iz rupe. Izvukao se kroz tavanski prozor povika isti onaj glas. A onda Werner osjeti kako ga diu i nose. Poloili su ga na neto i umotali u pokrivae. Dali su mu topao gutljaj i rekli mu mnogo ljubeznih rijei. Zatim je pao u drijem. Znao je samo to da ga nose, oito na nosilima ugodan osjeaj, kao da u perje tone. Grubi vuneni pokriva u koji su ga umotali nije jo davao topline. Hoe li dugo tako trajati? Odjednom je ugledao neije lice. Jedan je djeak odmaknuo krajiak pokrivaa te ga promatrao smijeei se. Bio je to Paolo, mali Talijan. Uhvatio je Wernera za ramena, prodrmao ga i rekao: Nisi presvisnuo od straha? Nije ti srce spalo u petu? Werner se morade nasmijati. Zato se smije? upita Paolo. Nije tu nita smijeno. Sve je jako alosno. Pravi si lakrdija ree Werner. Opazio je kako su mu usne ukoene kad pokua da se nasmije. A ti si valjan momak srdano e Paolo. Ali nemoj umiljati da si neto doivio, jer ima ovdje jedan koji izgre i kopa a bio je ve deset puta zatrpan pod lavinom. Werner nije uzvratio. I jedna je stara dama ovdje, zna je dobro, crna je i krivonoga; veli da je njena djeda lavina jednom odnijela esto metara dalje te ga zatrpala, a on se sam iskopao i nije poslije dobio ni hunjavice. To je teta Augusta proguna Werner. 45

Tada se javi nabusit glas jednoga izmeu nosaa: A sada dosta! Pusti djeaka na miru! I muka ruka to je virila iz vojnikog rukava vrati krajiak pokrivaa gdje je i bio i paljivo ga uuka oko Wernera. Samo sam htio da ga malko obodrim uo se Paolov glas, koji odavae razoaranje. Jo nisam upitao to sam kanio pitati, u sebi e Werner. Znaju li ve togod o mojim roditeljima? * Traganje za Altschwankovima nije jo bilo obustavljeno, ali se po sruenoj kui, to je djelimice naena pod snijegom, jasno razabiralo da od gornjeg kata nije ostalo gotovo nita. to je Werner naao dio stepenita te na svjetlo ispuzao kroz tavanski prozor, koji je kao kakav nakrivljen, razvaljen okvir visio u snijegu bijae neto to je nalikovalo na udo. Nitko vie nije gajio nade da bi Hansa i Mariju Altschwank mogli nai ive. Gurtnellijeve su, naprotiv, nali, ne ba ozbiljno pozlijeene ili ranjene, ali jako ivano rastrojene. Nije ih mogla umiriti ak ni vijest da je spaen Bartel, i to nadasve neobino, i da je iv i zdrav kao i prije. Oboma su dali injekciju za umirenje i napose mnogo toplih pokrivaa te ih oboje smjestili izmeu Bartela i Wernera. Ve je postalo dobrano tijesno u velikoj Taureggijevoj sobi za prebivanje. O urbi i o pripremama da se selo isprazni nisu bolesnici nita znali niti su ita od svega toga vidjeli. Nisu opazili ni grozniavo kopanje koje se nastavilo nou, pod svjetlou goruih zubalja. Stigao je drugi odred za spasavanje da zamijeni momke iz prvoga, koji ve bijahu nasmrt umorni. Hansu i Mariji Altschwank jo ne bijae ni traga. Razvaline njihove kue bile su odnesene samo su alosni ostaci virili iz snijega. Tri su krave naene u staji uginule snijeg ih pritisnuo teinom te ih uguio. Ni od pokustva nije ostalo gotovo nita. Za Wernera su stavili nastranu tunu hrpu nekadanje imovine: ulupljene lonce, neto odjee, budilicu, umrljanu posteljinu, rasklimane stolce i jedan kaveni mlinac bez ekala. to e momak sada? pitali se seoski itelji. Stajali su u svjetlosti zubalja to su svjetlmrcale i nepostojano osvjetljivale rad 46

oko spasavanja. Moe prijei k nama ree Regli, tesar u koga je Werner uio zanat. Moe imati hranu i polovinu nadnice. Uinit emo za njega sve to moemo. Jest, jest povlaivali mu ostali. Dobar je on momak, samo je tih nastavi Regli. Ne znam zapravo to je to s njime. Jest, jest doekivali ostali. A i ta drugo da kau? Regli je bio valjan tesar, ali mu je ena bila otrokonda, a uz to i jako naprasita. Svatko je znao da bi Hans Altschwank rado dao sina u drugi zanat. Za godinu, po prilici, mogao bi Werner postati uitelj skijanja u Glarmattu. Redovito je sudjelovao u skijakim natjecanjima i uvijek dobro prolazio. Uveer su otac i sin zajedno uili engleski. U selu su se tome esto smijali. Ali je Hans Altschwank najposlije postao uitelj premda je bio seljaki sin. Nou je opet okrenuo snijeg. Ni izvjea o vremenu nisu bila povoljna. U rano jutro napadalo je ve toliko snijega da su na neko vrijeme morali obustaviti rad na spasavanju. Ali se ispranjenje sela imalo provesti. Minulog popodneva i tijekom noi vojnici iz pionirskog odreda pripremili su put. Tri manje lavine bile su maknute granatama. Finettijev sin zaista je sa svojom etom doao gore u selo, ali mu je, dok je radio na spasavanju, pala greda na rame, pa je slomljene ruke leao s ostalim ranjenicima i ekao transport u dolinu. Bio je on valjan momak, i sav se crvenio od stida kad je njegov otac, uzbuen i gnjevan, stajao kraj njegove postelje i krivicu za nesreu to je zadesila sina svaljivao na zapovjednika spasilakog odreda. Finetti, idi nadijevaj kobasice rekao je Johannes Groosz, umoran, i od toga asa postalo je to krilaticom u selu, na veliki jad i muku mesara, koji je sebe smatrao za valjana i estita ovjeka na koga su se oborile sve nevolje i sve nepravde ovoga svijeta. Svoju je svinju dodue uspio iskopati ivu, ali je ivine odmah zatim uginulo. Stakla na Finettijevu duanu bijahu smrskana, sve ulupljeno, ureaj ugruhan, namjetaj sav isprevrtan, dio zabatnog zida njegove kue odnesen, vrata istavljena. ovjee, pogledaj kuu Rhmijevih! Naprosto je prepolovljena. Jedna joj polovina lei razmrskana dolje na potoku. 47

Pogledaj samo razvaljeni krov i razruene zidove u Sturkijevih i u gospoe Bonze. Idi, ovjee, nadijevaj kobasice! * Kupit u tri krave Altschwankove mrzovoljno e Finetti u rano jutro prije evakuacije. Htio je i on otii iz sela, ali je sada, gdje mu se pruila prilika za lijepe poslove s vojskom, odluio da ostane; kako je radio za opskrbu vojnika, mogao je ostati, zajedno sa seljacima koji su se morali brinuti za svoju stoku. Jesi li voljan platiti pristojnu cijenu? pitao je Taureggi, koji se osjeao odgovornim za Wernera. A koliko? proguna Finetti. Taureggi spomenu umjerenu cijenu. Finetti napuha obraze i upravi pogled u nebo, ali pristade. Valja mi ipak Werneru ree Taureggi, mrgodan. Moram mu kazati. Finetti je gledao za njim. Stari seljak, inae tako uspravan i io, iao je umorno, povijenih plea, kao da su ga isprebijali. Finetti napuha obraze. Gle ti njega! mrmljao je podrugljivo. Ide kao da mu se kakva teta na vrat oborila. A nije ni ovoliko, i pokaza prstom. Praviti se vaan, jest, to on umije, jer je sada sluajno prvi u selu i ve se napol smatra naelnikom. Dok Finetti bude Finetti, nee u njegovu glavu ii da netko moe biti zabrinut i za drugoga a ne samo za sebe i za svoje. Da Taureggi sada, teka srca, ide Werneru rei kako mu se valja okaniti nade da e ikad vie vidjeti roditelje ive ne, takvo to nije mesaru Finettiju bilo ni asak na pameti. Na putu kui naie Finetti na djeake iz Pestalozzijeva sela. Oni su od ranog jutra na saonama odvlaili pusti snijeg na potok izvan sela. Sa svih su strana dovozili izgrtani snijeg i bacali u potok pa i to bi drugo s tim silnim gomilama! A voda, to je brzo tekla, odnosila puste mase to su ih istresali u nju. Jedan izmeu stranih djeaka malen i tamnoput pjevajui je kaskao pored praznih saona s kojima se vraahu. Zar je takvo to pristojno? Zar te nije stid? upita ga 48

Finetti. Pa ovo je tuna pjesma, gospodine odgovori Paolo. Jako tuna pjesma, sm sam je sloio. Jo i drzak odgovor! viknu Finetti u bijesu. Ali je istina to vam kae, gospodine pouri se drugi djeak. Sloio sam pjesmu kad mi je umro prijatelj sveano uvjeravae Paolo. Miite se! gnjevno e Finetti. Pol je sela razoreno, a vi ne znate nita drugo nego pjevati i gluposti istresati. Gospodine ozbiljno e Paolo te se na kratkim nogama ponosno ustoboi pred epavim mesarom. ini mi se da niste nimalo glazbeni i da u ivotu niste imali pravog prijatelja pa ga izgubili. Inae biste shvatili da je istina to vam velim. Finettiju se uinilo da mu i opet netko dovikuje: Idi, ovjee, i nadijevaj kobasice! Zato se okrenuo i brzo odepesao dalje. A ipak ovjek ima brig, dobro vidim ree Paolo gledajui za njim. Odnio je pobjedu, mali Paolo, ali mu pri dui nije bilo tako da bi se zbog toga radovao. ak je asak poekao dok je ponovo okrenuo u pjesmu koja mu je i samome uvijek nagonila suze na oi. A kad ju je zavrio, ree: Ba je lijepa. Ali je nije iznova pjevao. A njegovi drugovi, koji su ga i predobro znali a da bi ga sada ismjehivali, utjeli su i sami. utio je i Finac Jussi Isontalon, muao Nijemac Holdert Kns, zanijemio Elzaanin Franois Mathieu i Talijan Paolo Fanfonetti bez glasa su vukli velike teretne saone uskom stazom kroz malo, opustoeno gorsko selo. Idem Werneru! odjednom povika Paolo. Neu da ga ostavim sama. Kladim se da mu upravo sada kazuju ono o roditeljima! I u tim rijeima odjuri. Ostali povikae za njim: Nee te pustiti k njemu! Paolo se okrenu. Hoe! Mene hoe! odviknu im uvjereno. Ja sam uvar brata svojega. I to u svima rei. 49

I tako se dogodilo da je Paolo doao Werneru ba kad je Taureggi otiao od njega. Werner je leao a pogled upro gore u stare, gotovo pocrnjele tavanike grede. Paolo sjede na pod do njegove postelje i poe Wernera milovati po ruci kao to djevojica miluje makicu. Werner nije nita govorio, ali nije ni ruku povukao. I Paolo je utio. A to posigurno bijae najvie to je za koga mogao uiniti.

50

VII. EVAKUACIJA
U osam sati sve je bilo spremno za evakuaciju. Polako je povorka krenula. utei, potiteni, odlazili su iz sela. Oni koji su ostali, zabrinuto su gledali za njima. Osim vojnika iz pratnje, koji su malu djecu nosili u naprtnjaama i vukli kovege, povorka se evakuiranih sastojala uglavnom od ena i djece. S tugom u srcu ostavljale su ene svoje domove i selo, gdje je veina mueva ostala da se brine o stoci, da podupire staje i kue i da radi na spasavanju. I pokraj svega to su vojnici iz inenjerskog odreda poduzeli radi sigurnosti, ene se nisu mogle otresti straha. Kad je Khelihorn sa sebe zbacio viak tereta, to li e istom Glarbeckscher? Izvjea o vremenu nisu postala povoljnija, a u zraku se osjeao snijeg. Na leima je taj vojnik nosio maliana gospoe Rhmi. Malianu je glavica s plavom i crvenom vunenom kapicom virila iz uprtnjae ba kao da je pile provirilo iz jajeta. Manja djeca, kojima je taj odlazak bio zabavniji negoli da u koli itaju i piu, neprestano su zapitkivala kada e otac sa stokom krenuti za njima i hoe li ga oni ekati dolje u Glarmattu. Majke, sa strepnjom u srcu, odgovarahu umorno, a kadikad i ljutito. A tko e sada ocu kuhati? jasnim glasiem pitala djevojica od pet godina. Sada e svi oni biti na vojnikoj hrani, dijete odgovori joj majka i krajikom crnoga vunenog rupca, kojim bijae pokrila glavu, otare suze s uplakanih oiju. Izvrsna hrana! bodro e mlad vojnik to je iao za njima i vukao koaru i povelik zamot uvijen u siv papir i brino zavezan sa mnogo konopca. Tvoj tata jo nikad nije tako dobro jeo nastavi vojnik. Osim kad je i sam sluio u vojsci. Neke izmeu ena suzdranim smijehom popratie njegove rijei. Naposljetku, nismo na pogrebu oglasi se jedna. 51

Gotovo su sve ene bile u crnu. Imale su crne rupce na glavi, a odjenule na se najbolje ogrtae. Poneke su povrh svega pripasale arenu pregau, jer im bijae ao svakog dijela odjee koji bi ostao. T nitko ne moe znati to ga eka. S mukom se kretahu dalje majke vodei malu djecu za ruku, starci kojima su pomagali vojnici, i djeca u skupovima po troje i etvero. Dolje u Glarmattu ukrcat emo se u vlak! Jo se nikad nisam vozio eljeznicom. Jedan je vojnik nosio jare u uprtnjai, a drugi koaru u kojoj su mijaukale tri make. Bile su to make tete Auguste, koja se, odluno odbivi svaku dalju pomo, gegala pokraj svog vojnika kako je ve mogla. Nemojte oko mene prtljati kao da sam kakva bakica rekla je odreito. Jo mene noge slue, Bogu hvala, i uvijek sam se sama o sebi brinula, pa u tako i dalje. Ima ih dovoljno kojima je pomo potrebnija. I dajte vi meni natrag moju robu, jer ako vas izgubim iz oiju, ode sve bestraga. Ali, dakako, nije moglo biti govora da bi itko ikoga izgubio iz oiju. Povorka se veoma polako kretala naprijed, i teta je Augusta bez muke mogla drati korak. Teti se na glavi zibao crn slamni eir, ukraen ruom od crvena sukna. Pri svakom koraku to bi ga njezine crne cipele na kopu prele po ugaenu dodue ali ipak neuravnatu snijegu, rua joj se na eiru njihala tamo-amo. S jedne i druge strane puta dizali se visoki zidovi od snijega, ali je, suprotno onima u selu, preko tih bijelih bedema pogled lijepo klizio udalj. A za tim snjenim zidovima nije bilo nita do bijelih bregova pod sinjim nebom, sve same bijele uzviice, uzbibana krajina sa jedva primjetnim prodolima i humcima grabe i potoci, ivice i grmovi, drvee i plastovi prekriveni debelim snjenim pokrivaem koji sve znano sakrivae radoznalu oku. Kad bi se ovjek osvrnuo, pogled bi mu otkrio selo to se, jedva jo vidljivo, utisnulo gore na padini. Samo je toranj male crkve strio svojom sivoom nad bijelim krovovima kua to su duboko utonule u snijegu. A dolje, u dolini, leao Glarmatt. Sudei joj po koraku kojega se dri, pred povorkom su dobra tri sata hoda. Tko je imao skije, nosio ih je na ramenima. Ranjene i bolesne, 52

dobro umotane u atorska krila i osigurane remenjem, vozili su na niskim i ravnim vojnikim saonama. Poneki su seljani krenuli sa saonama, veim ili manjim, to bijahu natovarene sanducima i kovezima, pokustvom i posteljinom i malim domaim ivotinjama. Bilo je i saona s konjskom zapregom i s upravljaima, mahom mladim ljudima. Gdje bijae uzbrdice, morali su se konji vraki upeti. Johannes Groosz sjedio je sa enom na takvim saonama, na posteljini, na loncima i tavama i jednom kovegu s odjeom gospoe Rhmi. Stara gospoa Groosz drala je na krilu dojene gospoe Rhmi i neprestano gledala prema selu: nije oiju mogla otrgnuti od Urtelija, odakle je dosad morala samo jednom otii, a davno je to bilo onda kad je kao mlada djevojka ila dolje u Glarmatt sluiti u jednom hotelu. Werner je leao na ravnim vojnikim saonama. Vojnike su saone ile jedne za drugima u posebnoj koloni; pred svakim saonama nalazila se dva vojnika. Werner bi radije iao pjeke, ali nije smio, jer mu noga jo bijae oteena. Povez to mu ga je otac stavio zamijenjen je novim. Momak je molio vojnika od Crvenog kria da mu ostavi stari zavoj, ali nije ovjeku objasnio zato to trai. I kunu je papuu svoje majke zadrao pod pokrivaem, zajedno s punom novanom kesom koju mu je dao Taureggi. Ima jo novaca, mome rekao je stari seljak ali u ti to priuvati dok se ne vrati. Je li u redu tako? Werner je jedva i shvatio da je to novac za tri njihove stradale krave. U selu je mnogo stoke propalo. Werner je uo kako neka djevojica plae za svojom kozom. Ali mu nisu misli zastale na tome, bijae mu to kao neto to ga se ne tie. Njegove se misli dohvaahu sitnih dogaaja, beznaajnosti to su se zbile u posljednje vrijeme i prolog ljeta, ali se neprestano vraahu na oca i majku to lee pod snijegom, u tami, meu ledenim zidovima. Obradovao se kad su mu vojnici donijeli jelo, vruu juhu: ba mu je prijala i duu mu vratila. Bio je sretan kad mu je priao Paolo, i to se mali Talijan vladao lue, to mu je bio drai. Tvoja teta, ona sa tri make, eh, to ti je prava ilava korjenika javio mu Paolo kad bijahu na pol puta. Ta gospoa Augusta kroi naprijed na svojim krivim nogama u crnim arapama, a upela je kao da joj valja na kraj svijeta. Ima poveliku rupu na arapi, kladim se u to hoe da je zaboravila konac za topanje. 53

Werner se smjekao. U mislima je vidio krivonogu tetu kako se penje po klimavim i kripavim ljestvama. A njegov je otac napravio teti nove, vrste ljestve. Jest, misli je, evo, i opet svrnuo na oca! A tu ti je ovo nastavljao Paolo neobian svat to mu tri sata vise na trbuhu, a povrh vunene kape nabio je na glavu jo i eir. On i ena mu nose meu sobom koaru punu kokoi to kakou, ali koke jedva da i uje koliko su se mu i ena raskvocali prekoravajui jedno drugo to su zaboravili pijetla. I opet se Werner nasmija. inilo mu se da zna o komu je rije. Oito je ono njegov majstor Regli i Reglijeva ena. Nita lake negoli njima dvoma zapodjeti svau. T otac je nedavno rekao... A onda ljutito e Paolo tu ti je djeak to neprestano kinji djevojke. Ako ga jednom dohvatim nasamu, vidjet e taj svoje. Zar treba jo i smutnje praviti kad ljudi odlaze iz sela! Werner je utio. Nadao se da e Paolo nastaviti. Opomenuo sam ga produi Paolo prijetei. Rekoh mu: Ako te jo jednom zateknem gdje djevojice vue za kike, i jo u ovakvim prilikama, bogme e ti prisjesti! Eto, tako sam mu kazao zakljui Paolo. I isprsi se i nadme koliko je god mogao, ali mnogo vei ba nije bio. Werner podie glavu. Ne razaznajem gdje smo ree. Hoe li da ti otpjevam pjesmu o trideset razbojnika to su se skrili u brda? upita Paolo. Nisam je dodue ja sastavio, ali je ipak lijepa. A sastavlja li ti mnogo pjesmica? upita Werner. Pjesama! ispravi ga Paolo. Jest, slaem pjesme. Nauio sam to od oca. On je sastavljao balade. Najljepe je balade ispjevao meu gomilama ruevina, nakon jednog napada iz zraka, kad smo bili tri tjedna zatvoreni u podrumu. Urezao ih je na zidu. Ali se poslije nisu mogle proitati. A kad smo se najposlije izvukli odande, mislili smo samo na kruh i juhu. Koliko ti je onda bilo godina? upita Werner tek da neto kae. T ionako nije nita shvaao od svega toga, jer bijae odsutan duhom. Gle, ti i opet! povika Paolo. Uvijek me pitaju za godine. A sve samo zato to sam malen i to nitko ne vjeruje da sam 54

ve toliko toga proivio. I ti me pita ve trei put priklopi razoaran. Werner se nasmijei. Kad jednom odgovori ree onda te vie neu pitati. Zar si ti iz matinog ureda? doeka Paolo. Bi li vidio i vjenani list moje majke? Bi li htio znati gdje mi je roen otac? Odjednom uutje, jer je oca ve dvaput spomenuo. A sada zdravo ree idem pogledati to nam radi zatitnica. Vidjet e me uskoro opet. I otkasa prema zaelju. Svoje je skije Paolo stavio negdje na jedne velike saone, da ih ne mora nositi. Nikomu drugom ne bi dopustili da tako vrlja kroz redove tamo-amo, ali je Paolo poput hitra mia klizio kroza svaku rupu, i za svakoga je uvijek imao kakvu alu ili osmijeh, i to je ljude razoruavalo. Paolo se znao smijati sa suzama u oima i plakati pokazujui smijeak na ustima. Umio se klibiti isteui lice u nevjerojatne komedijake grimase, znao je i nehotice pokazivati suut, tako te je ovjek u njemu gledao posebna prijatelja. Paolo je i opet u poslu napomenu Nikolaj Kastopulos blago se smijeei. I opet e uskoro udariti u viku zbog neega to mu nije po volji. Neka samo vrlja naokolo doeka Jussi. Tako je luckast. Luckast ali i jako drag prihvati Franois. Svi su voljeli Paola premda im je ponekad i dosaivao. On je poput ljetne muhe polako e Antti, Finac dugonja. Zuji ti oko nosa dok se ne rasrdi; udari za njom, a ona opet natrag. Ali ako je pravo promotri, vidjet e kako je lijepa na suncu. A kad ode, odjednom nastane neugodna tiina, i ini ti se da je i ljeto otilo. O tome neka Paolo sloi pjesmu, ali neka ne zna da je rije o njemu uzviknu Franois. Pjesmu o Anttijevoj ljetnoj muhi, o pravoj finskoj ljetnoj muhi za kojom alimo kad je vie nema. Nemojte da puknem od smijeha! Kod strica sam u Marseilleu vidio i previe muha na siru! Franois se tresao od pustog smijeha, pa i drugi momci udarie u hihot. Starjeina Finaca Hutamki ve je jednim okom pazio na svoje 55

mladie. Ali je imao pune ruke posla s jednim plaljivim djetetom koje bijae i suvie umorno a da bi moglo dalje ii. ovjek je majci toga djeteta ponio prtljagu da joj olaka teret. A onda je uzeo dijete i vratio joj njene dvije koare. Svoje je skije dao Holdertu Knsu, koji ih je na ramenima nosio sa svojima. Jo etvrt sata ree Hutamki umornoj majci koja je nespretno nabadala u loim cipelama. Zato niste obuli bolje cipele? htio joj je rei, ali nije to kazao: t Urteli je siromano planinsko selo ena zacijelo nema boljih postola. Kad budemo u Glarmattu... poe Hutamki, ali ne doree: rijei mu zamrijee na usnama, jer se ozgo, iznad Urtelija, prolomila potmula grmljavina. I opet se oborio usov pokua on rei to mirnije. Ali od tih naknadnih usova to se sad otiskuju rijetko kad ima kakve tete. Samo ako nije s Glarbeckschera doeka mlada ena. Cijela povorka stade, svi se osvrnue. Sva lica blijeda, na svima strah. Zar i opet nevolja na selo? Ponovno je zavladala tiina, ali malo zatim zazvoni u Urteliju zvono za uzbunu drugi put u trideset i est sati. Bijae to tuna zvonjava to ovjeka ispunja strahom, sablastan zvuk to se iri u toj bijeloj tiini, u kojoj je svatko uvukao duu u se, obuzet svojim strepnjama. Naprijed! ou se kratka zapovijed starijeg vodnika pod ijim se zapovjednitvom nalazila kolona. Saone s bolesnicima ponovo krenue. Ostali za njima, protiv volje, ali im ne bijae druge. Vojnici u zatitnici polako su ili na kraju povorke. Bilo bi besmisleno da se zastane i da doe do panike. Jedan starac koji je htio natrag, bijae zadran, mirno ali neumoljivo. Ubrzo ete uti izvjee o svemu viknu netko. Nije bilo druge. Valjalo se tjeiti tom milju. Ali kakve koristi od toga? Svakoga je pritiskala briga o kui, ene se bojale za mueve, mnogi su mislili na svoju stoku, u najvie sluajeva jedino blago, o kojem je ovisio njihov opstanak. Onaj koji je viknuo da e ubrzo znati to se dogodilo, imao je pravo. Nije prolo ni etvrt sata kad i se pojavi skija, koji je 56

dostignuo umornu i zabrinutu povorku te izvijestio: Nema mrtvih! Nema gubitaka ni u stoci! Pogoene su samo dvije naputene kue. ije? htjeli su svi znati. Reglijevih i Auguste Altschwank. Uzdisaj suuti proe povorkom to je zastala. I opet je nesrea pogodila jednoga od Altschwankovih. A onda se zau piskavi glas tete Auguste: A tko mi se to smijao kad sam sa sobom uzela svoje tri make? Tko se usuuje da sada to kae? Ljudi se malko nasmijae, a ujedno se naoe u neprilici. Svi su bili spremni da pomognu teti Augusti, i stidjeli se zbog toga to su joj se znali kadikad narugati i ne samo zbog njezinih maaka. Gospoa Regli briznu u pla. Ispustila je koaru s kokoima i sjela na zaveljaj to joj leae u snijegu. Mu pokua da je ohrabri, a ujedno e onima oko sebe: Iznova u sagraditi kuu! A mi emo ti pomoi prisnai netko. Ja sam osigurana slavodobitno e teta Augusta. Tko je meu vama bio tako razborit te se osigurao? Kroz redove proe mrmor, ali nitko ne ree ni rijei. Vele najposlije e netko da se za rtve lavine uvelike sabire: u dva dana ve je sakupljeno pol milijuna. Moda e nam se nadoknaditi sve to smo izgubili. A ljudski ivoti? javi se drugi. Naprijed! zapovjedi vodnik. Bartel Gurtnelli bez rijei je iao za saonama na kojima su leali njegovi roditelji. Majka mu je neprestano plakala, a otac leao zaklopljenih oiju i ni na koje pitanje nije odgovarao. Oe potiho e Bartel. Sad je iao pokraj saona i nagnuo se ocu. Oe, jesi li i ti osiguran? Gurtnelli nije odgovarao. Oe, onda moemo sve iznova sagraditi. Gostionica Sunce bijae razorena do temelja. Nije ostao ni pedalj zida. Teke mase snijega sve su zdrobile pod sobom i sve poravnale otila kua kao da je kutija ibic. Jedan vojnik Crvenog kria potee Bartela za rukav: 57

 Pusti oca na miru. Dobio je slom ivaca. Bit e mu ve bolje za dan-dva. Bijahu se primakli Glarmattu. Ljudi im izlazili u susret, na skijama ili pjeke. Meu njima bijae i turista koji jo nisu otili i koji su htjeli da jednom izbliza vide evakuaciju brana. Na uglu stajao ovjek to je htio fotografirati povorku koja je stigla do prvih seoskih kua. Jedan stariji seljak iz Urtelija namaknu eir duboko na oi, a dvije ene stavie ruke na lice. Zar elite nae ljude uplakanih oiju pokazati u vaim odvratnim novinama? viknu teta Augusta kriavim glasom. Dobivate li novac za to? Evo, pogledajte me, ja sam najvie plakala! I krenu ravno pred fotografa i stade pred leu, tako da nije mogao nita snimiti. ovjek se ukloni za snjeni bedem, da odande, izdaljeg, fotografira. Tako je bolje! viknu teta Augusta. Moete gore u Urteli, da se nauite skromnosti. Odjednom se kraj nje nae Paolo. Ispitljivo je gledao u nju i stupao kraj nje kad se opet zagegala. Ona ga samo pogleda, kratko, onako isprijeka, kao da je kakva u kraj nje. Je li istina? upita on. Imali ste mnogo jada? Gospa Augusta odmjeri ga okom. Nije nita odgovorila. Samo je stisnula usne tako da bi svakoga natjerala da uuti. Ali ne i Paola. I ja sam imao mnogo jada nastavi momi. I moja baka. Jako ste joj slini. A tko zna nije li u vas isto onakvo dobro srce. Rad bih znati je li tako. A to bi rad znati, mladiu? podrugljivo e gospa Augusta. Pripazit u na vas da vidim imam li pravo ree momi i pogleda je tako estitim pogledom da ju je uas razoruao: umjesto da se pokae zla, samo je zatreptala vjeama. Paolo vidje da su joj oi crvene i suzne. Bole li vas oi? upita on. Svjetlo mi udi odgovori ona. I starakom rukom protare upaljene oi. Sino sam u nesrei razbila naoari. Glas joj sada bijae tii negoli prije, zvuao je gotovo prijateljski. Nije bila vina da se drugi raspituju kako joj je. 58

 Ako kupite novine, ja u vam ih veeras itati neoekivano predloi Paolo. Rekao je to od srca, jer je rado itao novine. Volite li poare ili eljeznike nesree? Ili su vam drai stripovi? radoznalo e on. Stripovi? u udu e teta Augusta. A to je to? Glas joj odavae nepovjerenje. Stripovi, to su vam prie u slikama, prie o snanim, jakim ljudima objanjavao je Paolo sanjarei. Pogledao je u isueno lice tete Auguste. Moda vam nije stalo do jakih ljudi? A zanimaju li vas zamrena ubojstva? Teta Augusta kao da se odjednom neeg sjetila. Gdje je vojnik? upita glasno. Gdje su moje make? Potrait u ih ree Paolo i odjuri. Vojnik s makama iao je kakvih desetak koraka za njima. Sad je na leima nosio maliana, blijeda, ozbiljna maliana to je sebi na glavu nabio kapu svoga vojnika i vrsto se drao za crvenkastoplave uvojke svoga zatitnika. Kad god bi se malian obazreo da vidi je li majka dovoljno blizu, vojnik bi trznuo licem, ali ne bi nita rekao.

59

VIII. PAOLO I WERNER

Svi su odahnuli kad su stigli u Glarmatt. Dobrodolica bijae srdana. Sve im je vie ljudi dolazilo u susret, a iz prvih kua donosili im zdjele s vruom juhom i lonce s kavom to se puila. Obuzela ih je radost zbog srdanog doeka, ali vee od te radosti bijae njihovo zaprepatenje nad onim to su tu vidjeli. Mogli su ve misliti da je snijeg prekrio i to veliko i lijepo turistiko selo ba kao to je prekrio i njihovo; i u Glarmattu su kue utonule u snijeg, i sve je prualo drukiju sliku, debele bijele naslage na krovovima dodirivale se meu sobom, a uski prolazi bili tamni i puni snijega. Jest, oni iz Urtelija mogli su i misliti da je sve tako. Ali tko bi pomislio da su se na Glarmatt oborile tri lavine, da i tu vrve vojnici, da i tu kopaju i vre radove na spasavanju i da je veliki hotel Pota naprosto otplavljen i pokopan pod snijegom? To je veinu pridolih zapanjilo, zaprepastili se ljudi. Zar je svuda tako? pitali su u strahu. Nije svuda, ali jest kod nas u Rohstockeru i u Belsu glasio je odgovor. U ovom je dijelu Alpa najgore. Svi moramo odavde. Jutros su krenuli posebni vlakovi. Ali je danas o podne pruga prema Brachenu opet zametena. Valja nam ekati. Spokojno su u malim skupovima stajali pred zgradom opinske uprave. Izvikivale se vojnike zapovijedi. Ordonansi i itelji kojima se oito urilo jurili tamo-amo. Neki su nosili bijeli ovoj na rukavu, drugi pak ovoj s crvenim kriem. Nitko nije pravo znao to e i kamo e s onima iz Urtelija dok se ne uspostavi eljeznika veza da bi mogli dalje. Hotel Tri kralja ponudio je da primi dvadeset osoba. Mnogi su turisti ve otputovali, a oni koji su jo ostali pokazali su spremnost da se stisnu koliko je god mogue. Zlatni lav mogao je primiti petnaest ljudi. Dolazile su u obzir i ekaonice na eljeznikoj postaji, ali, kako rekoe, te ve bijahu pune. Ipak nije bilo naodmet da se ovjek nae na postaji ako se iznenada oslobodi pruga i mogne krenuti kakav vlak. to prije 60

mogne odavde, to bolje. Hutamki, starjeina Finaca, pozva svoje momke na okup. Mi emo na postaju ree. Ostat emo ondje dok ne krene koji vlak. Ne idem bez Wernera javi se Paolo. Ostali djeaci odobravahu. Ali se Werner nalazi pod zatitom Crvenog kria odgovori Hutamki. Ne mora on leati na saonama uzviknu Paolo. I sam bi radije da se progiba. Meuto su doznali da e neke saone doi na postaju. Ranjenici trebaju otii s prvim transportom. U Brachenu je bolnica. A Brachen je siguran. Vie od polovine onih iz Urtelija krenulo je na postaju, koja se nalazila malko izvan sela. A iza nje bijae smjetena vojarna. Glarmatt se iz temelja promijenio. Nije ostalo ni traga od arolike i vesele rijeke turista to se inae razlijevala seoskim ulicama. Stranci koji jo nisu otili pomagahu u raiavanju. etvorica Engleza gurala su teke teretne saone pune snijega i teret bacali s mosta u rijeku, kao to su juer djeaci iz Pestalozzijeva sela radili u Urteliju. Stotine ljudi vojnika i mjesnih itelja upinjahu da maknu gomile snijega to bijahu visoke poput kua. Sa tri se strane oborile lavine na selo, a ono to su uinile prualo sliku pustoenja kakva se vidjela u Urteliju. Samo, snijeg je ovdje bio jo prljaviji i dovukao je iz ume mnogo ljiga, drvlja i neisti. Stabla, slomljena i smrskana, virila iz snijega, koji je, jo vie negoli gore u Urteliju, bio izmijean sa zemljom i kamenjem. Svjee drvo jako je mirisalo smolom. Cijeli zidovi bijahu odneseni, negdje uvis strile stepenice, postelja leala u snijegu, nad njom iz propukline visio slivnik, s razbijenih prozora padale zavjese u krpama. Telefonske ice sastavljale nerazmrsiv splet, stupovi polomljeni, struje vie nije bilo. Dotad su otkopali dvadeset i tri uginula grla stoke, to krupnog, to sitnog zuba. Nestalo je sedmero ljudi. Bolesnika soba u vojarni bijae puna ranjenih, ni za koga vie nije bilo mjesta. Oni koji su izbjegli iz Urtelija shvatili su sada, na prolazu kroz Glarmatt, da im to selo ne moe dati utoita. U neoteenim, sigurnim kuama i u vojarni sav je slobodni prostor ustupljen 61

stanovnicima Glarmatta koji su ostali bez krova. Uostalom, i Glarmatt se ispranjavao. Sve je ovisilo o prijevozu. Na pol puta prema Brachenu, kako su kazivali, opet se usov oborio na prugu. Vele da je iz Arth-Goldaua stigla ralica da oslobodi kolosijek. A onda? Svakog asa moe doi do nove nevolje. Prolazili su ispred trgovina i radionica. Strme stube, usjeene u snijeg, vodile su dolje prema vratima. Iako su svuda oko kua iskopani uski prolazi, izloge je ovjek jedva mogao vidjeti. Pojedine reklame na engleskom i njemakom, postavljene radi turista jo su se mogle itati. Ali veina izloga bijae prazna, a pred njima grede i daske, da ih zatite od snjenog pritiska. Na jednom mjestu stajao natpis Dancing sa crvenom strijelom u snijegu. Strijela je pokazivala prema klizalitu, odakle su inae u to doba odlijegali zvuci vedre glazbe. Ravni seoski put bio je tu ire prokopan negoli u malom Urteliju. Ali kad su se mimoilazile dvoje saone s volujskom zapregom, valjalo je i jednima i drugima na svojoj strani pribiti se sasvim uza snjeni zid. Volovi su imali klepke o vratu i svojom su prljavom bjelinom i blijedosmeim mrljama odudarali od iste bjeline snijega. Sitni, tamni, ekinjavi gonii protiskivali su otre grlene glasove da potaknu trome ivotinje, ali nije ba mnogo pomagalo. Polako su saone klizile jedne mimo druge. Prve bijahu natovarene crvenim kupusom, a druge naranama, lukom i zelenim kupusom. Na kraju ceste, podno dvanaestak strmih, u snijeg usjeenih stepenica pred ulazom u papirnicu i prodavaonicu duhana, stajala sitna sijeda gospoa te uplakanih oiju iza svojih naoari promatrala povorku izbjeglih. Evo ovdje emo kupiti novine, gospoo Augusta viknu Paolo i tako zabrza niz one glatke stepenice da se sitna starica od straha uhvatila rukom za usta. Posljednje novine bijahu od prekjuer, i Paolo ih dobi na dar. Dobio je i cigareta, deset kutija, te ih strpao u depove. Nisu za tebe, mome upozori sijeda gospoa i prilino ga otro pogleda. Premlad si za to. Podijelit e cigarete onima kojima su potrebne. Je li tako? Paolo odjednom tre oi u njezine naoari, uprije u njih tako ukoen pogled kao da ih eli smaknuti s njena nosa. 62

 Moja je baka izgubila naoari zajada Paolo. Moda imate koje suvine...? Sitna gospoa odmahnu glavom. Moje naoari ne bi njoj valjale, mome uzvrati mu ona. Baka je imala kuu, i duan, i drugo, ali je sve izgubila jadao je Paolo dalje. Naprosto ne znam kako emo ivjeti kad se vratimo. I napol zajeca. ivo je sve zamiljao, kao da je sve cijela cjelcata istina. Sada su nam ostale samo tri make nastavi Paolo. T i make moraju ivjeti. A bez naoari sve je kudikamo tee. Ako se vrati jedno pedeset koraka, na desnu ruku nai e optiara Bonzettija. Dobar je ovjek. Moda e on togod moi za tvoju baku ljubazno mu odgovori stara gospoa. Paolo je ve odjurio prije nego to je ona svoje dorekla. Optiara Bonzettija bilo je lako nai. Kako na to nisam prije mislio! korio se Paolo. Ba sam tikvan! Ali je u duan uao jako samosvjestan. Zazvonilo je zvonce nad vratima, i optiar se za tezgom pojavio u bijelu ogrtau, ba kao da nigdje nije bilo lavina. No uzalud je Paolu bila sva ljeporjeivost. Nije dobio naoari za osobu koje gospodin Bonzetti ne poznaje. Zar ti, mome, nisi nikad nita uo o jaini naoari? upitao je gospodin Bonzetti. A inae mi se ini sasvim pametan. Onda u je dovesti ovamo uzbueno e Paolo. Onda ete je lijepo vidjeti. Ali, sve mi se ini, bez naoari nee ona ovamo, nee ona lomiti noge na tim stranim stepenicama pred vaim duanom. Ako tvoja baka eli naoari, ne moe uzeti bilo kakve odsijee optiar. Ali... zaintai Paolo. Gospodin Bonzeti samo ga odmjeri preko svojih naoari. Zatim kliznu pogledom ispod uzvijenih obrva po zavracima svoga bijelog ogrtaa, sjede za stol pun instrumenata, a Paola ostavi da stoji. Momi odjuri. Poslije asak-dva eto ga i opet. Promolio je glavu na odkrinuta vrata, i dok je zvonce nad njim zvonilo, on e kao ozaren: Doskora, gospodine! Eto nas za etvrt sata! 63

Paolo otra na postaju. Moda se gospodin Hutamki ljuti to je on zaostao. Izbjegli itelji Urtelija bijahu stigli onamo te su stajali kao tamna, pogruena gomila to se zbila na malom peronu gdje su se ve mnogi nali. eljezniki slubenici, njih petorica, trkarali naokolo i pokuavali umiriti one koji su ekali. Doista, dva su vlaka stajala spremna. Jedan od njih bijae posebni vlak koji je imao krenuti im stigne obavijest da je pruga slobodna. Ne, nije jedna, nego se tri lavine oborile na prugu Glarmatt-Brachen. eljezniko je poduzee poslalo jo vie radnika, te ih je sada na pruzi radilo oko dvije stotine, a poslana je i druga ralica da raisti to se nagomilalo i da prokri prolaz. U radovima je pomagala i vojska. Ali posao nije tekao bez opasnosti. Vie je puta rad valjalo prekidati. eljezniki inenjer i strunjaci za usove preuzeli su upravljanje radovima. Ljudi treba samo da se strpe. ekaonice su odredili samo za ranjenike. Ostalima je valjalo ekati na peronu. Mali kolodvorski restoran bijae pun puncat, nabili se u nj turisti to su ekali da otputuju, tako te nitko vie nije mogao unutra. A u prometni ured nisu nikoga putali. Paolo se gurao kroz mnotvo to je ekalo, spoticao se o razliitu prtljagu i svima se smijeio tako prijazno da se nitko nije mogao ljutiti na nj. U toj vrevi i agoru dobro se osjeao. Volio je ljude. Meu natisnutim svijetom bio je sretan, uz uvjet da se tuda moe provlaiti i kretati. Strpljivo su oni iz Urtelija stajali meu drugim putnicima. Nisu mnogo govorili. Bili su tu stranci, osjeali se izgubljeni i nesretni otkako su ih vojnici ostavili. Samo su za uslugu bolesnima ostala dvojica vojnika Crvenog kria. Paolo je, na veliko svoje zadovoljstvo, otkrio Wernera kraj tete Auguste. Werner se naslonio na stup i mrano gledao preda se. Gospoo Altschwank, morate sa mnom ustro e Paolo. Dobit ete naoari! Slavodobitno je pogledao Wernera, a onda nastavio: Upoznao sam se s gospodinom Bonzettijem, koji izrauje naoari. Svatko eli pomoi jadnim izbjeglim branima. I na lice navue najtuniju komedijaku masku. Ali kad je razabrao da uspjeh izostaje, splasnu mu naum: silno se zaudio videi gdje se Werneru nije pomakla ni crta na licu. 64

Gospoa Augusta pogleda Paola nekako zamiljeno. Neobinom joj se inila srdanost toga stranog djeaka, na takvo to ne bijae ona navikla. Hajdemo nestrpljivo e joj Paolo. Gospodin Bonzetti ve vas eljno eka. Werner ostade sam. Putem je Paolo pokuavao gospoi Augusti objasniti kakva je njezina uloga. Ona je, rei emo, njegova baka, imala je kuu, duan, djecu i unuad njih devetero i sve je izgubila. Pa to je gotovo istina uvjerljivo je tumaio Paolo. Samo vam valja uvijek misliti na to i nikad ne smetnuti s uma da ste moja baka. Jedino to s makama nije istina. Paolo je bio toliko zanesen svojim kazivanjem i toliko je mijeao stvarnost s matanjem da je zbunio i gospou Augustu. * Vratili su se Werneru s naoarima ljepim od ikojih to ih je imala teta Augusta. I nisu stajale ni pikule zadovoljno objavi Paolo. Platit u mu ih kasnije ponosno e teta Augusta. Paolo je prezrivo otpuhivao. Ne smijete tako prezirati darove Naega Gospodina ree. Misli valjda: gospodina Bonzettija zajedljivo e teta Augusta. A rije prezirati ne pristaje djejim ustima. Ja imam svoj rjenik hladno doeka Paolo. Werner, koji je sve vrijeme utio, oglasi se, smrknuta lica: Ne volim hvalie i nimalo mi nije po udi prosjaenje i laganje. Paolo ga je asak gledao zabezeknut, a onda mu od bijesa navrijee suze na oi, te on pone sipati grdnje: Razmaeni seoski klipan, to si ti! Nisi jo nikad osjetio to je glad! Nisi izgubio brae ni sestara! Nisi spavao u jarku kraj puta. Nisi vidio kako ljudi ginu. Tvoje selo nije nikad bombardirano. Ti, ti... ti nema bake kao to je ja imam! Bake koja nema ni zuba u glavi, ali u koje su miii vrsti kao elina uad, a iz oiju joj munje sijevaju. Samo je mene uspjela spasiti, razumije li, mene jedinog! Sve je ostalo izginulo. U ratu, razumije li, u ratu koji vas 65

ovdje nije dosegao. Ti, ti... ti nisi uao u podrumu i morao ivjeti o komadu pljesniva kruha i o jednoj truloj repi. Nije ti po udi prosjaenje i laganje! Nisi se nikad nalazio u klopki, ivio si na sigurnu, u orlovskom gnijezdu, ti sovuljago! Paolo je promukao. Werner je stajao pred njim, crven mu udarila u glavu, ali se pravio kao da ne slua. Ljudi to su se natisli oko njih sluali su zbunjeni. Neki ovjek uhvati Paola za miku. uje, ti, momiu... Paolo se istre: Pustite me! povika. Dugonja Finac Hutamki progura se kroz gomilu. Glava mu strila iznad svih ostalih, Hans Peter i Antti ili u stopu za njim. Prije nego to su stigli onamo, Werner je vrsto za miku uhvatio uzbuenog malog Talijana. A sada jezik za zube zaprijeti mu ili u ti tako stisnuti miku da e sva poplavjeti! Mislio sam da si valjan i pravi momak, a kad tamo, ti si nita! Werner stisnu jae, Paolo uutje. Suze mu potekoe niz obraze, ne od bola, nego od bijesa. Hutamki gurnu ustranu posljednje radoznale promatrae to se bijahu natisli oko njih. Otro je pogledao Paola. Momi zatrepta onim kapcima. Paolo, dobro zna uz kakve smo te uvjete primili. Obeao si da nee izazivati svae niti stvarati zbrke, a eto ti si je opet zakuhao, i jo u ovakvim prilikama. Gospodin Hutamki obazre se naokolo i pokaza na blijede ljude to su ondje ekali sa svojim zaveljajima. Kao da sve ovo nije jo dovoljno nadoveza. I sam dobro zna to znai ostaviti svoj dom i biti izbjeglica ree tie. Hajdemo! I mirno uze Paola za ruku i odvue ga sa sobom, meu ostale. Sada emo ostati zajedno ozbiljno e mu Hutamki na kraju. Nee vie izmicati i vladati se kao da su te pustili s lanca. Paolo je, pokunjen, iao za njim. Werner ga je pratio pogledom. Paolo se osvrnu. Pogledae se. Werner osjeti na ramenu koatu ruku tete Auguste. 66

 Naoari su mi ipak dobro dole ree teta glasom kakav Werner jo nije u nje uo. Zategnute crte na Wernerovu licu poneto se opustie; djeak se ugrize za usne. Paola vie nisi mogao vidjeti. Stajao je zacijelo na drugom kraju perona, meu svojim drugovima, pa se hvastao i govorio naglas. Werner se osjeao usamljen. * Odjednom se svi prepadoe. Zauo se glas s megafona, zastraan. Dvaput je ponovljena obavijest dok su je okupljeni razumjeli. Danas vie nee krenuti ni jedan vlak. Umoljavaju se putnici da se strpe i da uu u ekaonice. Tu mogu provesti no oni koji ne ele potraiti noite u Glarmattu. Ranjene su prenijeli u ispranjeni efov ured. U rano jutro kazivala obavijest na kraju bit e ubaeno nekoliko posebnih vlakova te e se uspostaviti redovit promet. Otvorili su vrata na ekaonicama. Ljudi se gurali pokraj eljeznikih slubenika. Unutri bijae toplo. Samo su se male skupine sa zaveljajima i prtljagom vraale u Glarmatt. Naposljetku je svatko, od onih koji su ostali, naao u kojoj ekaonici mjesta da sjedne ili da legne. Werner, kivan na samoga sebe zato to je pogazio ponos, uredio je tako da se s tetom Augustom smjestio nedaleko od skupine djeaka iz Pestalozzijeva sela. Teta Augusta sjedila na klupi, a na pod je, preda se, stavila koaru s makama, sada ve smirenim. Werner sjeo na pod, naslonio se na zid i upiljio pogled ravno preda se. Nakon nekog vremena nije vie mogao izdrati. Oi mu zaokruile naokolo i potraile Paola. A momi je samo to i ekao te mu zamirkao. Werner osjeti kako ga proima topli val, ali svrnu pogledom ustranu. Ti sovuljago! jest, tako mu je ono rekao Paolo. U poljskoj kuhinji priredili izbjeglicama krepku juhu i dali im kruha. Teta Augusta dala je svoju juhu makama: jednu je po jednu vadila iz koare i hranila. ivotinje bijahu nemirne, i teko ih je bilo 67

drati, ali je stara gospoa otklonila Wernerovu pomo. Kad se umraalo, na zid objesie dvije svjetiljke sa crvenim staklom. U crvenkastoj svjetlosti, ispremijeani, leali i sjedili oni koji su ekali da se uspostavi promet pa da jednom krenu. Poslije zamorna i tegobna dana mnogi su pozaspali kraj svojih zaveljaja i koara. Jedno je dijete plakalo. Veinu je djece svladao umor te su nepokretno sjedila gledajui preda se i naslanjajui se na majku. Dvije-tri bebe upravo se hranile; zadovoljno su mljaskale. uo se poneki dubok glas, to su mukarci razgovarali. ene aputale. Nitko nije pokazivao nestrpljivosti. to je no dalje odmicala, bivalo sve tee. Make tete Auguste poele mijaukati. Dva psa, vezana vani, udarila u lave. Jedno dojene zakmealo. Djeca svaki as togod zapitkivala majke, a one im apui odgovarale. Pokraj Wernera sjedila trinaestgodinja djevojica, Engleskinja. Stigla je neto kasnije, s ocem, engleskim bojnikom. Oni bijahu meu malobrojnim turistima u ekaonici. Veinom su turisti provodili no u restoranu ili se vratili u hotele, poto su odluili da prvi vlak prepuste izbjeglicama. Mala je Engleskinja dugo neto raunala na prste, a onda je s ocem poela nekakvu igru od koje Werner nije nita razumio. Djevojica se zvala Winnifred, a oca je zvala Daddy. Werner je pokuavao togod razabrati iz njihova razgovora. Sjeao se veeri to ih je provodio doma kraj petrolejke kad je s ocem uio engleski. Majka bi im toila kavu... Papuu je sauvao, nosi je uza se, pod opasaem. Sigurno e jo togod nai za njega. Hoe li sve sauvati? Werner je osjeao kako ga hvata drijem. I dobro je tako: barem nee suvie misliti. Misliti eh, takvim im Paolo ne tare glave. On ispucava rijei umjesto da misli. Pa ipak... Noga ga je boljela. Winnifred ga taknu po ramenu. Do you speak English? Govorite li engleski? apnu ona. Werner, zbunjen, odmahnu glavom. Djevojica mu se nasmijei, a on joj pokua uzvratiti smijekom, bespomoan i ukoen, nezadovoljan samim sobom. Teta Augusta bijae zakunjala, san presvojio staricu. Werner ustade, uze koaru s makama te je iznese iz ekaonice. Valjalo mu oprezno prelaziti preko nogu i tjelesa onih to su spavali. Vani, na 68

tamnom peronu, spusti koaru na tlo i oprezno odmaknu poklopac. Make zafrktae na nj. Slama na kojoj su leale neugodno je vonjala. Jedna je maka pokuala umaknuti. Zelene joj se oi strano krijesile. Werner brzo namaknu poklopac. to da radi? Bilo je runo ostaviti ivotinje da tako lee u svojoj prljavtini. Za leima mu zakripae vrata na ekaonici. Osvrnuo se i ugledao Paola. Bio sam nepristojan prema tebi ree Paolo. Ali sam bio i jako ljut. Werner ne odgovori. Htio je neto rei, ali nije nalazio rijei. Paolo svrnu pogled sa njega na koaru s makama. Vidio sam hrpu slame ree. Tamo negdje gdje su kola sa zapregom. Hajdemo onamo. Podigoe koaru. Dok su koraali jedan uz drugoga, Werner e kao uzgred: Teta se Augusta raduje naoarima. Make su i opet tuno mijaukale. Na kraju natkritog perona leala hrpa slame, na sjevernoj strani, napol zatrpana snijegom. Stajala ondje i dva prazna vagona. Vrata na njima bijahu otvorena. Ako dobro zatvorimo vrata, moemo pustiti make da se malko protre po vagonu predloi Paolo. U zatvorenom vagonu make divlje iskoie iz koare. Jurile su po slami to je ukala, ali su svejednako mijaukale. Djeaci ih nisu mogli razlikovati jednu od druge. Samo se zelene maje oi krijesile u tami. Uske pruge sivog svjetla padale kroz otvore na vratima i gore kroza zrane poklopce. I u djejem selu kuali su oduiti me od lai ree Paolo ali ne vidim koristi. Potrajalo je neko vrijeme dok je Werner smogao odgovor. Dobio bi naoari i da si istinu govorio rei e Paolu naposljetku. Mnogo mu se toga vrzlo po glavi. Pih doeka Paolo ne znam posigurno je li ba tako. A, osim toga, ne bi ni upol bilo tako napeto. Kad se mora laima pomagati, to ti je kao da ne moe hodati bez taka s mukom e Werner. A zar bi da sakatu oduzme take? zabrza Paolo. To je neto sasvim drugo branio se Werner. Sakat ne 69

moe bez taka. A kad se ti laima pomae, onda je to od nemara i lijenosti, ili moda uiva da od drugih pravi budale, ili te naprosto strah. Werneru je godila tama. Znao je sasvim pouzdano: da je na svjetlosti, ne bi mogao takvo to izrei. A tko kae da me nije strah? Ponekad i to biva priznade Paolo. Ti si sovuljaga koja nita ne razumije, a ipak si valjan momak. Naprosto ne shvaam zato si mi tako drag. Werner je utio. Osjeao se uvrijeenim i nesigurnim. Oi im se privikle na tamu, pa su nejasno mogli nazrijevati jedan drugoga. Lica ne mogahu vidjeti. Make se umirile. Samo bi jo ovdje-ondje zaukalo u slami. Nee nam biti lako opet ih uhvatiti ree Paolo. Ima li ibic uza se? Nemam odgovori Werner. I odjednom ga obuze strah od svega onog to se zbilo juer, iskrslo mu u duhu kako se ono naao priklijeten meu ledenim, poput stijene tvrdim zidovima od snijega, meu polomljenim gredama i ruevinama roditeljske kue. ibice! udnovato, ali je maloj kutiji ibic vjerojatno imao zahvaliti to je iz one nesree izvukao ivu glavu. I obradovao se pri pomisli na to. Jesi li sretan to si ostao na ivotu? upita Werner, mislei na ono to je Paolo rekao o ratu. Jesam li sretan to sam ostao iv? doeka Paolo. T kako ne bih bio sretan! Sretan sam i presretan. Izvui ivu glavu, to je na naem selu bilo kao glavni zgoditak na lutriji. Kako ne bih bio sretan! Pomisli samo na sve napetosti i krasote koje ne bih doivio! Ali onda ne bi nita znao o njima ree Werner. Ne bih, istina je, ali sada znam. A moja baka? Pomisli samo na moju baku! T to bi ona da je ostala sama samcata na svijetu! Sad e i opet taj mokljan udariti u pla! pomisli Werner. Ali nije bilo tako: Paolo se ak poeo smijati. A da se ipak dogodilo, morala bi me se odrei nastavi Paolo. Da moju baku stavi na golu ruevinu na suncu, porasla bi kao korov. Iz tame se uo Paolov zadovoljan smijeh. ini se, sretan si to je jo ima? upita Werner tiho. A ima sreu to ivi u djejem selu. 70

 A ti sada nema vie nikoga? oprezno priupita Paolo. Samo jo tetu Augustu te ujaka i ujnu u Zrichu, ali njih i ne poznajem odgovori Werner. Hans Taureggi rekao je da zasad mogu stanovati kod njega. Lijepo je to od njega ree Paolo. Werner nije nita odgovorio. Bismo li sad pohvatali make? upita neto kasnije. Ali da najprije uje neto preuze Paolo i uhvati ga za miku. I poe pjevati. Pjevao je nekako jednolino i aljivo, a glas mu se esto mijenjao. Bijae kao da toga asa izmilja rijei, ali ih je zacijelo poodavno prevrtao u glavi. Paolo pjevae: Lanac aren ivot ti je ispod smijeha suzu lije. Ima mnogo raznog krasa, iz tuge se pjesma glasa. Svaka cesta susret krije, neiji te osmijeh grije. Na dvoritu pijevac poje, posvuda se zvuci roje. Na livadi bijelo stado, rukom mazi janje mlado. Sunce sija, sklapa oi, topli val se tijelom toi. Ljetna veer blagost iri, trava, cvijee divno miri. Sa sjenika poj se uje, gdje se pjeva, radost tu je. Slua pjesmu dokle traje, ujtehu ti ona daje. uti kako nakon jada duh ti nosi nova nada, i osjea svu divotu, pjeva to si na ivotu. Hm protisnu Werner u neprilici. Sva srea to ga Paolo vie nije drao za miku. Zaulo se kucanje na zidu vagona. 71

 Hej! viknu glas izvana. Vrata se razmakoe, i eljezniar svjetiljkom posvijetli unutra. Zar se tu u pono daje koncert? Pazite! prodera se Paolo. Nae make! Nita se nije dogodilo, ali umalo jedna maka ne umaknu. Paolo gurnu vrata natrag, eljezniaru pred nosom, a Werner uhvati maku. Ako oprezno uete, moete nam pomoi viknu Paolo. Ovdje ne vidimo ni prsta pred nosom. Nije prolo ni pet minuta a ve su djeaci, sa svim makama u koari i sa svjeom slamom, brzali natrag u ekaonicu. Tek su sada razabrali koliko su prozebli. Dajte mi make da ih spremim u prtljanicu ree eljezniar. T moja bi baka svisnula od straha i muke kad bi razabrala gdje su make odgovori Paolo, uasnut. Valja vam znati, ona je izgubila sve to je imala. Sve? upita ovjek, uplaen. Sve! potvri Paolo dramatski. Kuu, duan, djecu i unuad, njih sedmero, zatim... Onda nosi svoje make sa sobom odlui eljezniar i ode za svojim poslom. Paolo stavi ruku na kvaku vrata na ekaonici. Ali ga Werner zadra. Paolo ga pogleda u udu. Na slabom, plavkastom svjetlu pod krovom eljeznike postaje oi mu bijahu neprirodno krupne i crne. Mislit u na to apnu Werner. Na to? upita Paolo, zaudivi se. Pa... na ono o pijetlu, o janjetu i o drugom brzo odgovori Werner. Ah, jest, ima jo takvih pjesmica glatko e Paolo te otvori vrata. Unutri ih doeka neugodna toplina. Bijae ondje zaguljivo, utio se kiselkast vonj. Werner ustuknu, a Paolo ue kao da je sve u najboljem redu. Na oskudnoj svjetlosti to su je davale svjetiljke objeene na zidu djeaci oprezno potraie staro mjesto. Engleska je djevojica usnula naslonjena ocu na rame. Werner paljivo sjede do nje. Teta Augusta nije nita opazila: spavala je sjedei uspravno i pomalo hrkala, a ovda-onda makla bi glavom, kao da se neeg uplaila. Veina je ljudi spavala ili se pravila da spava. 72

Werner se polako obazre oko sebe. Ispunjae ga neobian osjeaj povezanosti sa svim tim ljudima. Ne samo s ljudima iz njegova sela nego i s mladom Engleskinjom to tu spava uz oevo rame, i s trojicom vojnika njemu suelice. Toliko je tu ljudi kojih ne poznaje, a ipak ga neto neobino vee s njima. Taj osjeaj pripadnosti i povezanosti zaista je udnovat. Moda je to neto od onoga o emu je govorio Paolo? ...Svaka cesta susret krije, neiji te osmijeh grije... Tu nitko nije pokazivao osmijeha. Pa ipak... S rukama na sklopljenim koljenima, Werner se nasloni na zid. Zaklopio je vjee i pomislio: Htio bih da mogu plakati.

73

IX. ODLAZAK VLAKOM

Mimo svako oekivanje prvi je jutarnji vlak krenuo tono prema redu vonje, a odmah za njim imao je poi posebni vlak. inilo se kao kakvo udo to to je pruga osloboena, jer je svu no padao snijeg dodue, ne ba gust, ali zato neprekidan. Zacijelo je ovo danas jedini odlazak prema planu ree miran stari gospodin to je u odjeljku sjedio pokraj Hutamkija, u kutu do prozora. Bio je to malen vlak, u svemu pet kratkih vagona s elektrinom lokomotivom, to jest tri putnika vagona, svaki sa dva vea odjeljka i s prostorom za prtljagu, i dva vagona za stoku, na kraju kompozicije. Posljednju su, u svoj brzini, ukrcali stoku, koja je uznemireno mukala. Putniki odjeljci i prtljani prostor bijahu puni prepuni. U dva prostora za prtljagu stajala, jedna tik na drugima, nosila s ranjenima. Lake ranjeni, kao ona tri vojnika to su u ekaonici sjedila suelice Werneru, i mladi Finetti sa slomljenom rukom, dobili su sjedala u putnikom odjeljku. Ondje su putnici stajali i sjedili dobrano nagurani. Djeaci iz djejeg sela sjedili stisnuti jedan uz drugoga i zbijali ale. Tko je imao sjedalo, drao je drugoga na krilu. Werner je, sav u neprilici, drao na koljenima sitnu djevojicu to se njihala i hvatala ravnoteu. Teta Augusta morala je make predati u nakrcani prostor za prtljagu. Pa to je da ovjek zavapi do neba zajadala teta Augusta. to to? upita Werner. Paolo se nakesi odande sa svoga mjesta. Teta Augusta nije odgovorila. Stisla je bezbojne usne i uprla pogled, pun otrine i optube, prijeko u maloga kretavog Rhmija, koga je s tekom mukom majka upravo otrla i posuila. Umazane pelene nestale su meu koarom i kovegom pod klupom. Maleni se vlak polako vukao bijelim gorskim krajem probijajui se izmeu visokih snjenih zidova. Pred lokomotivom tutnjili tokovi ralice to je razgrtala snijeg i odbacivala ga sa 74

tranica nekoliko metara ustranu. Putnici su vidjeli skupine eljeznikih radnika i vojnika iz inenjerskog odreda to su stajali gore na snjenim bedemima ili se pak prislanjali uza zidove i kamene podzide i proputali vlak zabrinuto gledajui za njim. Stotine su i stotine ljudi posljednjih dana radile na oslobaanju pruge. I ne samo ondje, nego svuda u Alpama. Radili su u danjim i nonim smjenama. Imali su najmodernije ralice i builice, ali sve pruge osloboditi od snijega, kad se neprestano obaraju novi usovi i kad se gomilaju novi zameti, bijae nemogue. Samo na prugu to vodi prema Gotthardskom prijevoju u posljednji se tjedan oborila trideset i jedna lavina. A oslobaanje pruge od snijega bogme je opasan posao. To se i opet javio stari gospodin to je sjedio u kutu kraj prozora. to je rekao nije bila novost ni za koga. Pogledom je preao po suputnicima, kao da im eli iz usta iupati odgovor. A razlog bijae u tome to se zabrinuo za svog sina, koji je morao ostati u Glarmattu, a radio je kao strunjak u inenjerskom odredu. Otac je elio zapodjenuti razgovor kako bi zaboravio brige. Najposlije mu odgovori sitna blijeda ena tono je sa svojim dvjema djevojicama sjedila u ekaonici. Pod crnim eirom sjedila je sad uspravna poput svijee. Zaklanjajui rukama dijete na krilu, ree irom otvorivi krupne oi: Moj je mu pozvan u vojsku. Cio bataljun mora istiti snijeg. Kao da samom Glarmattu nije potrebna pomo! Poslali su ga gore u Urteli. Po glasu joj se razabiralo koliko je ogorena. A moj je najmlai sin otiao u Prtigau preuze stari gospodin. Znate, on je strunjak. Ondje se oborila tri usova, a moe naii jo koji. Sada e ondje otvoriti paljbu. Nije li to opasno? upita Jean Pierre, a drugi ga prijekorno pogledae. Opasno? doeka stari gospodin gotovo ljutit. T kako ne bi bilo opasno, molim vas! Ljudi danas misle da sve znaju, a jo nemaju dovoljno iskustva. Ima pol stoljea kako nije pao ovoliki snijeg. Radovi na spasavanju uvijek su opasni opet e gospoa te kerkici navue kaputi na koljena. Kod Ofenberga je lavina zatrpala jednog radnika dok je istio snijeg. Oni od spasavalakog 75

odreda nali su ga pomou psa, ali dok su pokuavali da ga umjetnim disanjem vrate u ivot, oborila se nova lavina pa ih sve zatrpala. Uutjela je naas, a onda nastavila glasom u kojem je podrhtavao strah: A sad su mi mua pozvali u slubu u Urteli. Za tog razgovora Wernera je oblilo crvenilo. Radije bi da nita ne uje. Moda je mu te ene jedan od onih vojnika to jo stoje na ruevinama njihove kue i trae njegove roditelje. Ponekad stave na kocku desetoricu ivih da bi izvukli dvojicu mrtvih mirno e jedan izmeu lake ranjenih vojnika. Imao je on povoj oko glave i bogme nije izgledao sjajno s onim tamnoplavim podonjacima i s dubokirn borama na mladom, smeem licu: bijae kao da nekoliko noi nije spavao. Nato se javi mladi Finetti: A ako ipak ima neke anse da su jo na ivotu? upita ustro. A to je to ansa? priupita vojnik. Pa, hou da kaem: ako ima i najmanje nade nastavi mladi Finetti. Ako postoji i najmanji izgled, i najmanja mogunost, valja izdrati. Nemojte mi govoriti da nije tako. Vidio sam vam lice kad ste iz snijega iskopali onog maliana, priije nego to vas je greda smjerila po glavi. Bio je to najljepi trenutak u vaem ivotu. T priznajte, ovjee! Svi su u odjeljku utjeli. Stari gospodin kimnu, teko uzdahnuvi. Nemoj se, dijete, tako vjeati o me ree uplaena gospoa, odjednom uzbuena. Dijete briznu u pla. U taj as poe Paolo svoje. Okrenuo je u kreveljenje, a kad time nije nita poluio, uze se potezati za resicu na desnom uhu i svaki put protiskivati drugi glas, zavijanje i mijaukanje, I upravo kad je stari gospodin rekao: Prestani, djeae! Paolo je uspio da se na licu vilaste a uplakane djevojice pojavi bojaljiv smijeak. Ali samim tim nije on jo bio zadovoljan. Boli li te trbuh? upita on dijete. Djevojica ozbiljno odmahnu glavom. Boli li te glava? 76

Ona i opet odmahnu. A svrbi li te meu nonim prstima? upita Paolo. Ne svrbi plaljivo odgovori djevojica. Ali su Paolu ta pitanja donijela bubotak u lea: to ga je munuo Antti. Paolo stupi natrake prema Anttijevoj cjevanici te upita: Zato se mala ne moe bolje smijati? Evo ovako! I za primjer razvue usta u cerenje koje djevojica sa svojim uiljenim sitnim i njenim licom nije mogla oponaati. U taj as Antti ga i opet bubnu. Paolo viknu, a nato ga Hutamki oinu strogim i prijekornim pogledom. Starjeina Finaca nije mogao nita vie, jer je bespomono sjedio uklijeten izmeu staroga gospodina i trojice svojih djeaka to su sjedili jedan na drugome. Kako je Jean Pierre uope uspio da poskoi u toj stisci i da rukom pokae van, to nitko nije mogao razumjeti. Takvo se to ne moe u nas ni zamisliti! povika on. Tko je mogao, gledao je van. Na drugoj strani uskog prodola kojim se vlak sputao, gotovo se okomito, poput kakva zida, uzdizale sive hridi to ih je snijeg obijelio samo mjestimice. Pojedini jadni patuljasti borovi, to su neobjanjivo pustili korijenje u rupama i pukotinama, nosili su visoke bijele vlasulje: bijae to kitina to se na njima nahvatala te ih poklopila. Raspukline to su proparale sive hridi bijahu ispunjene snijegom. U dubini tekla u veliku padu rijeka to se pjenila i umila hitei izmeu leda i snijega po kojemu se uhvatila debela sivkasta skrama. Korito joj se jedva vidjelo od pustih kamenih i ledenih gromada to sastavljahu najneobinije oblike. Pogledajte onamo! pokaza Jean Pierre prema bijeloj evuljici. Bila je to cesta to s gorskog prijevoja vodi u dolinu u otrim zavojima poput ukosnice, a sva potpuno zametena snijegom. Eno mosta! pokaza Paolo nanie. Most bijae kao bijelo snjeno brdo to se proteglo preko rijeke. Da mi je znati to je od njega jo ostalo ree Hans Peter. Sad je vlak promicao pod galerijom podignutom protiv lavina. Lijevo bijahu crne stijene to se pruahu poput zida, a desno nz crnih stupova od betona. iroki propusti meu pojedinim stupovima 77

bijahu zakovani debelim grubim daskama. Na uske otvore probijalo svjetlo. Vlak je klizio sve nie u usku dolinu, i putnici su prolazili mimo nove skupine eljeznikih radnika. Dolina bivala ira. Gdje brdske padine nisu bile tako okomite, opet se vidjele velike naslage snijega, a kuda su protutnjile lavine, vidjeli se crni tragovi. Samo u Gotthardskom podruju ima najmanje pet stotina poznatih pravaca kojima se obaraju lavine ree stari gospodin to je sjedio do prozora. On je imao najbolji vidik. Neprestano je gledao u dolinu. Moete li ve vidjeti Brachen? upita Paolo, pun nade. Mladost i nestrpljivost jedno je te isto prijekorno e stari gospodin. Phi! oduhnu Paolo. Trebalo bi da vidite moju baku! Nisam ja nita prema njoj. Jo u nonoj koulji i s jednom nogom u postelji ona vam ujutro muze kozu, a danju joj nikad dovoljno sunca, jer bi ve uveer htjela sira od jutarnjeg mlijeka. Mladost udari u smijeh. Eto se i opet javio na hvalia naceri se Holder Kns. Da mi je znati izmiljati takve bajke, eh, bogme bih se brzo obogatio. A onda? to bi ti kada bi se ba i obogatio? nastavi Paolo prkosno. Kladim se da ni jedan meu vama ne bi znao to da pone s bogatstvom. Misli? podrugljivo e mu djeaci. Znali bismo mi to bolje nego ti, budi uvjeren. Phi otpuhnu Paolo. Dobro ja znam to biste. Kupili biste automobile i avione, pa onda na put oko svijeta. Potratili biste sav novac uzimajui uvijek sve najljepe i najbolje. Svake nedjelje torta i peenka. Ne, takvo to ja bogme ne bih! Ja bih najprije od kakva doma za siroad sagradio arku, s vlastitim basenom za plivanje i s kinom, pa bih u nju potrpao najmraviju i najuljiviju siroad koju bih mogao nai. A onda bih lijepo otplovio u Brazil. Ondje bih kupio podobar komad zemlje, da sva djeca iz sirotita mogu doi onamo i raditi. Kad bismo dovoljno zaradili, opet bismo podigli dom za siroad te i opet kupili zemlju. Tako bismo sagradili itav grad i onamo doveli svu siroad svijeta, da i njima jednom 78

bude dobro! Ostali se egaili i smijali. I stariji su prasnuli u smijeh. Paolu se oi zakrijesie, bijae kao da iz njih munje sijevaju. Ali ja mislim kako govorim! povika momi. Werner je jedini koji mi se ne smije. Ni baka me ne bi ismjehivala. Ona bi mi rekla: Dobro je tako, dijete. Zaista dobro, samo ono s basenom i kinom moe mirne due izostaviti. Paolo! ozbiljno e Hutamki. Ti si pravi unuk jedne neobine bake! Ama vi je i ne poznajete, gospodine Hutamki u udu e Paolo. Tu ste se zabunili. Svi je mi dobro poznajemo iz tvog pripovijedanja uvjeravae ga starjeina Finaca. Vidimo je kao da nam stoji pred oima i znamo je bolje nego to i misli. Zar zaista? upita Paolo nekako blaeno. Mislite li to ozbiljno? Ja sam... Ali ga u rijeima prekinu pitanje lokomotive. Vlak je uao u tunel. Upalila se svjetla, ali su gorjela slabo. Na tamnim zidovima u tunelu crne ledene mrlje sjajuckale poput biljura. Ovda-onda proiavali poluokrugli otvori. Na granitnim zidovima visjele ledenice u svim modrim i zelenim preljevima i mjestimice stvarale itave zavjese to su tajanstveno svjetlucale. Kad su izili iz tunela, danje im se svjetlo inilo sivo i blijedo. U dubini pod njima, neto iznad rijeke, protezao se put. Gledajte, ograda je odnesena! povika Nikolaj. Crna ograda, smrskana poput sitne i krhke igrake, leala u snijegu, vie metara podno puta. Samo su joj pojedini dijelovi virili iz snijega. I opet naie galerija za obranu od lavina. Sada se sastojala od betona i eljeznih ploa. Mjestimice se nalazili povei otvori, pa su putnici mogli gledati u dolinu. Visina bivala sve manja, a brda na suprotnoj strani sve via. Eto nas uskoro ree Hutamki. I opet sirena, opet tunel dodue neto krai od prijanjega, ali prilino dug. Werner je osjeao kako ga umorne oi bole od danjeg svjetla kad bi izili iz kojeg tunela. Gle ptice! javi se Paolo. Vjebaju letenje. Otro odudarajui od bijelih padina, letjeli crni gavrani. 79

Krijetei su kruili naokolo, najprije u irim, a onda u sve uim krugovima. Bijae kao da prate vlak. Gladni su ree Antti. Nemoj mi glad spominjati, jer u presvisnuti uzdahnu Paolo. Bi li torte? bocnu ga Antti. Ili peenke? primetnu Franois. Pogledajte onamo! svrnu Paolo na drugo. Visoko nad bijelim vrhuncima vidio se avion. Zrakoplov se sputao. Kladim se da baca pakete ree Paolo. itao sam o tome u novinama. I ponosno iz vjetrovke izvue stare veernje novine koje su mu juer poklonjene. Posudio ih je teti Augusti, a onda ih opet spremio u dep. Ovo mi je prvi put u ivotu to imam vlastite novine, rekao je tada. Sad je rastvorio iroke listove da su sve utali. Federalna vlada vicarske savezne republike poe Paolo itati sveano ponosna je to moe izvijestiti da su zrakoplovne snage izrazile spremnost da daju ljudstvo i sredstva da bi se ublaila nevolja u udaljenim podrujima, u planinskim selima to su zbog silnog snijega odrezana od ostalog svijeta. Jo nikad u povijesti vicarske nije zabiljeena takva velianstvena spremnost za pomo i takva portvovnost, ali ni priroda nije jo nikad nau zemlju pogodila takvim udarcem i nikad prouzrokovala toliko rtava. Pogledao je povrh novina onamo prema Werneru. Pogledi im se susretoe. Paolo obori oi. Trei put zapita sirena. Sad je vlak kretao laganije. Kliznuo je u tamu treeg i posljednjeg tunela. Razgovor prestade. U tami je netko ukao papirom i poeo jesti. Bijae kao da svi oslukuju samo to. Svjetlucajui kristalima i ledenim plohama, polako su promicali tamni zidovi tunela. Gospoa Augusta brisala nos. Suelice njoj zaplaka dijete. Majka ga otro prekori. Jo pet-est minuta, dijete, i eto nas uo se iz tame glas mladog Finettija. Odjednom zakripae konice. Teta Augusta udari zatiljkom o naslon tako da joj je pao eir s glave. Paolo ga dohvati. U opoj zbunjenosti zbog neoekivana koenja nitko osim 80

Paola nije opazio da teta Augusta, koja je dotle sjedila uspravno, tiho plae. Nemojte usrdno e Paolo. Nemojte! Starima to ne pomae. Pogledala ga je u udu i kao odsutna duhom. Va eir ree Paolo, ljubazno se smijeei. I svojim rukavom prijee po njemu da ga otare. Stavite ga na glavu, nije mu se nita dogodilo. Vlak je stajao u polutami na izlazu iz tunela. Svi su govorili u isti mah, mijeali se glasovi, Giuseppe i Paolo razgovarali se talijanski. I Finci su okrenuli da govore na svome jeziku. Tiina je nastala samo onda kad je netko otvorio vrata na prednjoj platformi i kad je unutra nahrupila studen. Zatvori vrata! zapovjedi stari gospodin. Malo zatim u odjeljak ue sjedokos kondukter. Probijao se kroz nagurani prolaz po sredini vagona i ljubazno se naklanjao lijevo i desno. Obadvjema je rukama davao uzbunjenim putnicima znakove da se umire, i tek poto je galama jenjala, on ree: Naili smo na malu lavinu i zastali. Nita se nije dogodilo. Ali ako meu putnicima ima koga tko bi htio pomoi u otklanjanju snijega s pruge, dobro bi doao eljeznikom inenjeru koji se vozi s nama. Domala se pred lokomotivom nalo nekoliko desetaka putnika, veinom mukaraca i mladei. eljezniko je poduzee raunalo sa svim mogunostima, pa je zato bilo dovoljno orua za sve ruke. eljezniki je inenjer davao upute. Proradile lopate, pijuci i drugo orue. Mnogi su radili i golim rukama uklanjajui s pruge kamenje, izvaljeno drvee i polomljeno granje to ga je snijeg dovaljao. Bila je to lavina to je kojeta izvalila i sa sobom dovela. Samo se jedan dio njen oborio na prugu pred tunelom, i sva je srea to je vlakovoa na vrijeme opazio da je pruga zatrpana te zaustavio vlak. Navaljani snijeg bijae vie crn negoli bijel i zbog mnoge razmrskane jelovine jako je mirisao po smoli. Nije se govorilo, nisu se troile rijei ak je i Paolo, koji je radio pokraj Wernera, aptao kad je htio togod kazati. Sa sive visine padale bijele, lake pahuljice, i nakon jednog sata bijae sve opet bijelo: trag to ga je lavina ostavila za sobom, nagomilani snijeg, lokomotiva te ramena i lea putnika koji su utke 81

radili. Kadikad bi tko zabrinuto pogledao gore prema gorskoj padini odakle su se oborile snjene gomile. Tko zna nee li se i opet ponoviti isto? A koliko ve rade! inilo se da posao traje sate i sate. Hoe li ikada stii u Brachen? Ralica motornih kola ostala je nemona pred silnim zbijenim snijegom: svaka izgrnuta lopata toga snijega teila je nekoliko kilograma. eljezniki je inenjer uspostavio radio-vezu sa stanicom u Brachenu. Na put je krenuo elektrini probija, a s druge strane snjenog brda, to ga je stvorila lavina, ve je radilo dvadesetak eljeznikih radnika. Nadali su se da e pruga do podneva biti osloboena. Oko dvanaest sati snijeg je prestao, ukazalo se sunce. Meu putnicima poraslo raspoloenje. Werner, koji je u radu upeo kao konj, smijao se Paolovim dosjetkama. I Jean Pierre izazivae smijeh premeui se na snijegu. Kroz vlak, koji sad ne bijae natrpan, prolazio mladi Finetti; sa slomljenom rukom nije mogao vani pomagati. Sjeo je na klupu suelice teti Augusti. Dobro je poznavao njezin mali duan u kojem je prodavala manufakturu. Taj duan vie ne postoji. Nema ga. Paljivo ju je motrio, a kad je ona svrnula oi s Paolovih novina, on e joj, poneto zbunjen: Nikad se nismo ovako lijepo gledali. Ona ga pogleda kroz naoari i ree: Ti si uvijek bio jedan od onih malobrojnih djeaka koji me nisu srdili. Uvijek si bio uljudan kad bi te majka po togod poslala k meni, i nisi se rugao mojim krivim nogama. A boli li te ruka? * Raskravanje pruge dobro je napredovalo. Kopai s jedne i s druge strane lavine ve se sreli. S obje strane pruge dizali se visoki zidovi prljava snijega. Posljednji dio zapreke stajao je najvie muke. Na tranicama leala itava stabla. Builica, koja tu vie nije mogla nita, vraena je u Brachen. Pijucima, pilama i lopatama maknuti su i posljednji ostaci. Jo jedno pol sata, pa moemo dalje predviao sjedokosi kondukter, koji je kao kakav general prolazio meu svojim etama 82

te ih sokolio. A onda prije nego to je itko oekivao i opet zapita sirena. Ali mladi eljezniki inenjer, koji je stajao na lokomotivi, imaae drugu poruku. Lice mu bijae strano napeto kad je promuklim glasom brzo povikao: U vlak! Brzo u vlak! Natrag u tunel! U brzini nitko nije pitao zato moraju u vlak, ali im svima strah od lavine bijae urezan na licu. Sve je ilo nevjerojatno brzo. I eljezniki radnici umaknu vlakom u tunel. Na vagonskim platformama natisli se ljudi, vrata jo nisu bila zatvorena. Odjednom se prolomi tutnjava, a za njom zagluan udar. Stakla zazvecnue. Svi uvukoe glavu meu ramena i poklopie ui rukama. Zrani pritisak zazuja kroz tunel ba kao da je vihor nahrupio. Paolo otvorenih usta pade natrake prema Werneru koji ga pridra. Ali tek to se osjetila ona silina, sve je ve prolo. Bijae kao da iz mnogih grla izlazi dubok uzdah, pun zahvalnosti. Bogu hvala, bili su ve u tunelu kad se oborila nevolja. Nakon nekoliko asaka duboke tiine nastade vika, u kojoj kao da bijahu ujedinjeni svi ljudski glasovi: pla, jecanje, smijeh i klicanje. Bilo je pojedinih posjekotina, ali u silnoj radosti zbog toga to su se spasili, nije se na njih nitko osvrtao. Teti Augusti, koju je pogodio komadi razbijenog stakla, tekao crven curak niz obraz, ali se ona hrabro smijeila, a mladi joj Finetti brisao krv. Malo kasnije pojavio se stari kondukter; rukom je pritiskao krvav rupi na obraz. Prolazio je kroz odjeljke da umiri putnike. eljezniki je inenjer preko radija dobio zapovijed da vlak uvue u tunel, jer je na pravcu Bretschela krenuo usov s vrha Glucknera. Najvei dio lavine udarit e dodue poznatim pravcem preko brane kod Brachena te nee biti neke tete. Ali joj odvojci mogu dosegnuti do pruge. Tako je i bilo: jedan joj je odvojak dosegnuo prugu nedaleko od mjesta na kojem su ljudi upravo radili. Kudikamo opasniji bijae zrani pritisak: mogao je baciti vlak u dubinu. Onda smo i opet pretrpjeli strah, je li? upita sjedokosi 83

kondukter dok je Paola prijateljski tapao po ramenu. Blijed od straha i drhtavih usana upirae momi pogled u okrvavljeni rubac. Kondukter se smijao. Mamica e rupi u rublje za pranje, pa e opet biti ist. Ne brini, djeae. Ali, bogme, malo je falilo... Stresao je ruku Jean Pierreu, kimnuo Hutamkiju upuujui mu pogled pun razumijevanja zbog toga to je ovjek sokolio toliko djeaka, i najposlije se kratko naklonio teti Augusti. Oh, vi ste pokraj sina u dobrim rukama, nema brige za vas ree prijateljski i pogleda mladog Finettija. Momak se nasmijei; nije smatrao za potrebno da ispravi zabunu. Werner se osjeti postien pa se izmeu Franoisa i Hans Petera progura do tete Auguste. Ali kad se naao kraj nje, nije mogao mnogo za nju uiniti, premda mu je mladi Finetti napravio mjesta. Stari je kondukter iao dalje i dijelio svoje vijesti kao pilule. Prilino je potrajalo dok su se poeli pitati to e biti dalje. Hoe li uope jo stii u Brachen? I kako? Pojedinci su sebi postavljali takva pitanja, ali je veina putnika jo bila pod dojmom dogaaja koji se zbio i sretna to je izmakla nesrei te izvukla ivu glavu. A minulih dana i noi nauili su da budu strpljivi i da ekaju. Redovit ivot kakav su imali prije katastrofe inio im se kao neto nestvarno i jako daleko. Hoe li ikada opet biti kao to je bilo? Mnogi su izgubili toliko toga da se nisu usuivali ni pomisliti na to. * Prolo je nekoliko sati. Svjetlost svjetiljaka sa stropa bivala sve slabija, a studen se osjeala sve vie. Akumulatori se prazne ree netko. Nitko izmeu putnika nije htio nikamo iz vlaka. T i vani, pred tunelom, biva sve tamnije, hvata se mrak. U redovitim vremenskim razmacima javljao se kondukter na svom obilasku, hrabrio putnike i prenosio najnovije vijesti. Iz Brachena stigao je odred inenjerije da sa eljeznikim radnicima makne ono to je nova lavina navaljala. Pod svjetlom acetilenskih reflektora nastavljao se rad. U svojoj dugoj slubi na eljeznici ve sam svata doivio kazivae stari kondukter. Ali ovo to smo proivjeli u 84

posljednjem tjednu vie je nego u sve etrdeset i tri godine moga slubovanja. Hutamki je ba hrabrio svoje nasmrt umorne i oneraspoloene djeake, kad i opet naie kondukter i ree: Ima vam razliitih odjeljaka, gospodine. U jednima vam samo tue i kukaju, u drugima samo mrmljaju i hru. A ima ih i takvih u kojima ljudi sjede i jezivim priama samo poveavaju strah. Ali vi ovdje odravate duh. Drugi Finac naao se u neprilici te je samo neto mrsio kroza zube, jer je na samome sebi vidio da su mu gole rijei slaba utjeha. Djeaci zebli, bili premoreni i gladni. Jedinom se Paolu posreilo da zaspi. Poput nejaeta prislonio je glavu Werneru na rame i usnuo. Planula je sva zaliha hrane to su je ponijeli. Glad je Grka Nikolaja natjerala da odjednom vikne: Htio bih kobasicu, veliku, debelu, masnu, da mi sok potee niz usta kad u nju zagrizem. Nikolaj bi kobasicu, a ja tanjur juhe ree Pierre. Tanjur juhe na kojoj bi se iskrila mast u iskrama velikim... velikim koliko je samo mogue. To iskazivanje elja prelo je u igru. Teta Augusta zaeljela je postelju kakve nitko nema, a mladi vojnik s povezom na glavi zaelio veliku gramofonsku plou sa jazz-muzikom. Jussi je pak toliko premiljao da je Franz Finetti umjesto njega zaelio: Ja bih samo valjan gutljaj neega toplog. A Jussi e nato: I ja, i ja! U taj as opet doe kondukter. Sad je vodio malu Engleskinju koja je ono sjedila kraj Wernera u ekaonici, a zvala se Winnifred. Odmah je prepoznala Wernera. Zdravo! tiho e ona. Zdravo! uzvrati on, poneto zbunjen. Vodim je sve dovde zato to je osamljena ree kondukter. I zato to vi ovdje govorite sve mogue jezike. Gdje ti je otac? upita Werner na engleskom, izgovarajui veoma paljivo. Oh, onda ti zna engleski zaudi se djevojica. I na slaboj svjetlosti mogao je Werner vidjeti da su djevojici 85

oi crvene od plaa. Kad joj je htio napraviti mjesta, probudi se Paolo, a Jean Pierre svali se s Holdertovih koljena. Moe sjediti i na podu ree mu Hutamki. Tata mi je s odredom koji raskruje. I on je inenjerijski asnik odgovori djevojica na Wernerovo pitanje. Po glasu joj se razabiralo da je ponosna zbog toga. Upravo smo poeli jednu igru objasni Hutamki na engleskom koji je razumjela i veina djece iz djejeg sela. Nabrajamo to bismo najvie eljeli. Ve je na redu bila kobasica i juha. Hans Peter, da ujemo sada tvoju elju! Ja bih i opet da mi je nekoliko dana skijanja pouri se Hans Peter. A ja bih da vidim to nam radi Coco ree Giuseppe. Coco bijae seosko magare u djejem selu. elio bih da je sada ljeto sa suncokretima javi se Nikolaj. I da gledam dobru nogometnu utakmicu, u toplo predveerje, u zelenilu gdje nema ni najmanje mrlje snijega. I da vi Grci i opet izgubite utakmicu! podsmjeljivo e mu Jean Pierre. Nikolaj samo slee ramenima: Ne marim ree ravnoduno. Doao je red na Wernera. On je utio. Gledali su ga, oekujui da iznese svoju elju, ali on je utio. Polako mu je udaralo crvenilo u lice, nemirno je strugao nogama po podu. Ne mogu nita smisliti ree naposljetku, promuklim glasom. Paolo je vidio kako se Werneru jabuica na vratu pomie goredolje. Werner proguta slinu, jednom pa i drugi put. Paolo vie nije mogao izdrati. Ba ste budale! povika mali Talijan. Svi znate to Werner eli u dnu due. elja mu je da opet svoju kuu vidi kao to je bila, da su mu roditelji na ivotu i da s njima sjedi za stolom. Da opet moe majci cijepati drva, i da dobije batina zato to je opet poderao cipele. I da ga otac kori to je kasno doao kui, i da se sutra opet svi od srca smiju! Paolu je podrhtavao glas. Starjeina Finaca isprui ruku te je stavi Paolu na rame, da ga umiri, ali mali Talijan maknu ruku i povika: 86

 I mi smo neko svi odreda eljeli to isto. Ali je davno to bilo. Ja sam plakao, udarao nogama po tlu i tulio, dok najposlije, sasvim umoran, nisam zaspao u bakinu naruju. A kad sam se probudio, poeo sam iznova. to ste vi tada radili, ne znam. Ali nas je sve muio jednak jad. Roditelji nam poginuli, ili oboljeli, ili umrli od jada. Ili naprosto nestali. Nema ih vie. Davno je to bilo. A mi svi jo ivimo, opet se smijemo, igramo nogomet, piemo zadae, stvaramo goleme planove za budunost. I... i... igramo se kazujui to bismo najvie eljeli, pa jedan spominje kobasicu, drugom je na pameti Coco, a Werner sve vrijeme sjedi i slua. Ali on jo nije kadar zbijati ale, razumijete li? On samo sjedi i guta, a ja bih ga dobro izdevetao pa da konano jednom zarida. Dobro bi to bilo. Sve je onda lake, i sve tada bre proe. Morao bi izridati svoju bol, olakati duu, ali on to ne ini. On... Odjednom Paolo uutje. Promukao je od vikanja. Ali je postigao to je htio. Werner je sjedio nalaktivi se na koljena i zakrivi lice rukama. Zajecao je divlje i glasno, sav se tresao. Mala Winnifred, uplaena, stavi mu ruku na rame i pogleda Paola, od ijeg govora nije ni rijei razumjela, samo ga je ula kako vie i prekorava. A Paolo uzdahnu duboko, sjede na klupu i ree: Bit e mu od toga bolje. U dugoj tiini koja je nastala i u kojoj se uo samo Wernerov pla i struganje nogu po podu, mala e Winnifred naposljetku, sasvim polako, u najrazgovjetnijem engleskom: Ja bih najvie eljela da su kraj mene moje igrake to prikazuju ivotinje. Wernerovo jecanje bivalo tie. Obrisao je nos, otro oi, ali nije podigao lice. Hans Altschwank bio je najbolji ovjek koga sam poznavala ree teta Augusta visokim glasom to je podrhtavao. A Wernerova majka bila je dobra ena i dobra mati, Pokoj joj dui. I ona obrisa nos, poneto drhtei. Sjedila je podalje od Wernera, tako da nije mogla uhvatiti njegovu ruku. A da je i mogla, ne bi to uinila. Altschwankovi ne bijahu navikli da pokazuju osjeaje. U odjeljku vladala tiina. Samo je jedna djevojica neto apuui pitala majku, ali joj majka odmahnu glavom. Svi bijahu 87

smeteni, svatko utonuo u svoje misli i predao se svojim osjeajima. Proli dani bijahu tako teki. A to jo ovjeka eka! Franz Finetti poea podbradak ali nije mogao izrei ono to mu bijae na jeziku: da Werner moe raunati na njega, na njegovu pomo i prijateljstvo. Najposlije takve rijei izree Takonen Hutamki. Werneru se jo trzala ramena. Nitko mu nije mogao vidjeti lice, ali se djeak ve toliko umirio da je mogao razumjeti to se govori. Werner je prije dva dana spasio Paola. I zacijelo su on i njegov otac za sve nas uinili jo mnogo vie kad su nas u sigurnosti proveli iz skijake kolibe. I nije Werner samo Paola stekao za doivotna prijatelja nego i sve nas. U svako doba moe raunati na nau pomo. I oito je dobro to se njegov jad istoio meu nama. Nije bilo dobro to smo svi utjeli o tome. Sada emo se bolje razumjeti. Werner, daj mi ruku, hoe li? Nisi vie sam. Svi smo tvoji prijatelji. I dugonja Finac prui mu svoju dugu ruku. Potrajalo je nekoliko asaka dok je Werner digao pogled i pruio ruku. Jo su mu suze tekle niz obraze, ali se vie nije stidio. Poetak smijeka zaigra mu oko usta. Hvala vam, gospodine Hutamki~ ree tiho, jedva razumljivo. Onda mu oi pooe prema Paolu. Pogledae se. I na jednoj i na drugoj strani razumijevanje, kao meu prijateljima koji se znaju godine i godine. Velika je ozbiljnost leala u Paolovim oima kad je, tie negoli inae, rekao: Da nisu oko mene ovi Finci, zagrlio bih te kao brata, kako je obiaj u nas na jugu. Ali bi me, kao i uvijek, ismijali. Jer ti sjevernjaci pruaju ruku kao da e ti prste zgnjeiti. Nekoliko se djeaka nasmija. Napetost je popustila, put razgovoru bijae otvoren. Meuto je u vlaku dobrano zastudilo. Svjetiljke na stropu bijahu na izdisanju. Na zidovima tunela leao odsjaj acetilenskih reflektora koji su svijetlili onima to su radili na osloboenju pruge. Koliko e jo ovo trajati? bijae svakome u misli, a neki su to i rekli. Stari kondukter donese odgovor. Odlueno je da vlak tu no ostane u tunelu. A putnici e u skupinama u Brachen. Ve su 88

krenule skijake patrole koje e ih pratiti. Neki e prenoiti u motornim kolima, koja se donekle mogu grijati. U svakom sluaju moraju krenuti sve ene i djeca. Neka se spreme za pokret. Nakon pol sata putnici su u dugim crnim redovima, u pratnji vojnika i nekoliko slubenika eljeznike postaje u Brachenu, koraali du snjenih zidova, visokih nekoliko metara. Gdje se sruila posljednja lavina nije bilo mogue prolaziti. Valjalo se penjati preko grana i stabala. Ali su vojnici pomagali. Splet korijenja na ponekoj golemoj jeli sablasno je strio iz snijega. Kroz zatitne hodnike bijae lake. Ondje su stajali ljudi sa zubljama da posvijetle putnicima. Tu su evakuirani mogli jedan drugome vidjeti lice. Werner je vidio kako Bartel Gurtnelli pomae Johannesu Grooszu i njegovoj eni. Werner je na leima nosio Veroniku Spitz, jednu od dviju blijedih djevojica. Vidio je i gospou Rhmi s njezinim malianom, koji je tuno plakao, a Reglijevi su sveudilj meu sobom nosili koaru s kokoima i muno hramali probijajui se naprijed. U otroj igri svjetla i sjene od zubalja to su jako plamtjele, ona lica, tako poznata, bijahu nekako neobina i udno se doimahu. Nije se mnogo govorilo. Uzbuenost bijae velika, a tako i napetost. Vojnici su nosili nosila s ranjenima. Winnifred skakutala pokraj oca. Paolo iao pored tete Auguste. Nosio je koaru s makama, iz koje se ovda- onda ulo slabano mijaukanje. Za njima u daljini ulo se mukanje krava, koje su nepomuzene ostale u hladnim vagonima. Njima se moglo pomoi tek ujutro. U velikoj toploj ekaonici eljeznike postaje u Brachenu putnike je doekao i zbrinuo Crveni kri. U redovima stajali kreveti, naslagani pokrivai, puilo se toplo jelo, ureena je prva pomo. Bilo je vrue kave za starije i topla mlijeka za dojenad. Nale se i ruke koje su pomogle u razodijevanju, a za najstarije bijae i grijalica za postelju. Kad je ena Johannesa Groosza legla u postelju, potiho je promrmljala starim upalim usnama: A nikad u ivotu nisam imala grijalicu.

89

X. IZVJEE NA RADIJU
Brachen bijae pun prepun. Putnici iz zaustavljenih meunarodnih vlakova morali su odsjesti u hotelima Adula i Pota. Evakuirani iz ugroenih planinskih sela smjeteni su u privatnim stanovima. Ispranjene su i prostrane dvorane kolodvorskog restorana da se u njima prihvate izbjegli. Vlasnik restorana, inae navikao na dobre poslove, odmah je bez ustezanja stavio Crvenom kriu na raspolaganje svoju kuhinju, a kuhinjsko osoblje i posluga radili su dragovoljno. Njegov radio-aparat stavljen je u spremite za prtljagu, kako bi svatko mogao uti najnovije vijesti o opasnosti od lavina. Dugi peron, gdje su se inae na nekoliko minuta zaustavljali brzi vlakovi, bio je prazan i naputen. Prljav snijeg leao meu tranicama, na kojim su stajali robni vagoni i veliki zeleni ekspresni vlak Luzern-Rim, koji je ve osam sati ekao na polazak. Pojedini slubenici u modrim radnim odijelima i sa crnom eljeznikom kapom prolazili staninim prostorom. Iz jednoga stonog vagona, to je stajao na sporednom kolosijeku pod irokim natkrovom, ovda-onda ulo se mukanje. Tri bijele volovske glave, s velikim torbama o vratu, strpljivo su iz jednog otvora gledale van. Teki buai stroj stajao na drugom sporednom kolosijeku. Dva vojnika u radnim odijelima radila na njemu. U sedam sati ule se prve vijesti na radiju. Skupina evakuiranih i tri eljeznika slubenika sakupili se pred prtljanicom. Putnici blijeda lica i pospana izgleda silazili s ekspresnog vlaka to je ekao i pridruivali se njima. Iz toplog, zaguljivog zraka ekaonice pretvorene u spavaonicu izie nekoliko djeaka na otri i svjei jutarnji zrak. Najmanji meu njima, tamnoput momi s divljom kosom crnom kao ugalj, strano zijevae. Kad su opazili ljude pred radio-aparatom i uli poznati glas spikerov, pobrzae onamo. Samo je jedan zaostao i polako tapkao za njima, zabivi ruke u depove na hlaama. Oko usta vidjela mu se crta nevoljkosti. Zastao je neto podalje od drugih i, napol okrenut, sluao izvjee to su ga davali na radiju: 90

U tijeku posljednja dvadeset i etiri sata na sjevernoj strani Alpa, u junom dijelu Gotthardskog podruja i u Gomsu opet je napadalo dvadeset do trideset centimetara novog snijega. Ondje gdje se temperatura u niim zranim slojevim kree oko dva stupnja iznad nitice, postoji i dalje velika opasnost od lavina. Vjetar koji pue prema jugoistoku jo i poveava tu opasnost. Mnoga su sela i gorski udoli odsjeeni od vanjskog svijeta. Civilno zrakoplovstvo i vojna avijacija poduzima sve da pomogne nevoljnom stanovnitvu u odsjeenim podrujima. Nabavno-potroaka zadruga u Davosu telefonski je zamolila zranu luku u Zrichu da joj dobavi dvadeset kilograma kvasca za pekarne. Pomou helikoptera ta je dragocjena poiljka sputena u Davos. Pekarne opet mogu pei kruh za dvadeset tisua osoba. I graevinski radnici na brani Mauvoisin u Wallisu opskrbljuju se zranim putem. Vojni letai ugovorili su sa stanovnitvom u odsjeenim podrujima stanovite znakove na snjenim povrinama, pomou kojih e puanstvo izraavati svoje elje i potrebe osim potrebnog ivea. U Brachensku dolinu, koju je juer pet lavina potpuno zatvorilo, baene su tijekom dananjeg dana velike koliine ivea. Meunarodni vlakovi sada zaobilaze te idu kroz Simplonski tunel. U Santa Mariji u Mnstertalu stanovnici su golemim slovima na snijegu ispisali rije Ulje te razastrtom vicarskom zastavom oznaili mjesto na koje treba izbaciti teret. Baeno im je dvjesta litara nepreienog ulja za upotrebu na snjenim ralicama. Vojni letai morali su preuzeti i potanski promet. S vojnog uzletita u Dubendorfu obavlja se potanska sluba jednim aparatom Ju-52. Potanske vree bacaju se bez padobrana u meki snijeg. Poiljke s lomljivim sadrajem i lijekovi sputaju se padobranom. Nisu zabiljeene nove rtve lavina. O pojedinim posebnim akcijama spasavanja moemo izvijestiti 91

slijedee: U Zuozu, kad je nahrupila lavina, nalazio se mali Peter Castry u podrumu. Leao je pod klupom i svu no vikao u pomo, ali ga spasavalaka ekipa nije ula. Zatim je zaspao. Ujutro je opet poeo vikati, pa su ga otkopali. U St. Niklausu kod Zermatta dvije su se djevojke, pred lavinom koja se odronila, sklonile u staju izvan sela, i ondje su bile zatrpane pod krovom koji se sruio pod snjenim masama. Sluajno je pismonoa vidio kad su bjeale. Nakon nekoliko sati seosko je stanovnitvo iskopalo ispod ruevina obadvije djevojke ive i neozlijeene. U Realpu je spaeno dvadeset ovaca koje su sto sati bile zatrpane. Lavina je sijeno sa sjenika potisla dolje u staju, pa ivotinje nisu gladovale. Jedno sasvim neobino spaenje javljeno nam je iz Urtelija. Ondje su nakon pedeset i est sati traganja spaeni seoski uitelj Hans Altschwank i njegova ena Marija Altschwank. Teko su ranjeni, ali im je ivot izvan opasnosti. Spaene je avion prenio u Dubendorf. To spaenje valja zahvaliti upornosti spasilake ekipe i injenici to je jedna teka krovna konstrukcija zadrala zrani pritisak nad ugroenim parom. Od trenutka kad mu je uho uhvatilo rije Urteli, Werner je polako prilazio blie. Zastao je na kraju skupine to je sluala i uhvatio se za miku Anttiju i Hans Peteru. Cijelo mu se lice iskrivilo, a protisnuo je i nekoliko glasova nalik na jecaj, ali ne bijahu to jecaji. Potkraj izvjea sva mu krv bijae nestala s lica. Branei se od nenadane radosti to je u njemu htjela buknuti zbog vijesti u koju nije mogao vjerovati, stajao je ondje ba kao da se pretvorio u kip. Skupina se pred njim pokrenu. Paolo, koji se proguao u prvi red, sad se odjednom naao kraj Wernera. Suze su mu tekle niz obraze, ali nije kazao ni rijei. Nije ga ak ni za ruku pograbio. Samo ga je gledao. Hajdemo promuklim e glasom Werner. Djeaci krenue za njim. Malko su potrali prugom pa se onda zaustavili: nisu znali to da rade. Odjednom Paolo otra. Hans Peter i Antti stisnue Werneru ruku i promrsie nekoliko nerazumljivih 92

rijei. Paolo je odjurio u ekaonicu gdje je Hutamki, u hlaama i u koulji, stajao pred ogledalom i muio se pokuavajui se obrijati. Mali Talijan prodrma mu ruku i drhtavim glasom priopi mu novost. Dugonja Finac otare sapunicu s lica i dugim koracima krenu na peron, Werneru. Werner ga doeka zagrljajem, a i Hutamki zagrli njega dugim rukama. Werner, Werner, kako se radujemo zbog tebe! To bijae sve to je starjeina Finaca mogao rei. * Od toga asa Werner bijae kao preporoen. ak je bio i drukiji nego to je inae znao biti prije svih tih dogaaja. Bartel Gurtnelli, koji ga je poznavao itava ivota i s njime iao u kolu u isti razred, gledae ga udei se. Werner je sada pripovijedao, smijao se. Werner, koji je uvijek bio utljiv i drao se postrani premda su ga svi u selu voljeli taj Werner sada je postao razgovorljiv, okretan, ak je i ale zbijao. Bijae kao da su ga prodrmali iz sna, prenuli iz mrtvila i dozvali u ivot. Poto je Bartel estitao Werneru, promatrao ga je jo samo izdaljeg. Naprosto nije prepoznavao toga novog Wernera, toga djeaka koji grli tetu Augustu i ljubi joj upale obraze to ih suze oblijevaju. Wernerova radost prela je na sve djeake iz djejeg sela. Bartel se smijeio poneto gorko. Sam je rano iao u bolnicu, u koju su preneseni svi ranjeni i bolesni, ali ga nisu pustili k roditeljima. Sad se osjeao dvostruko osamljen. Kad su u podne razdijelili topli ruak, Werner se na svoj naklopio ba kao vuk. Poto su poruali, Hutamki je s djeacima otiao u Brachen. Bartel je iao s njima dijelak puta. Sunce sjalo, ak je i vjetar otoplio, pa su im cipele ljapkale po dubokom i gnjecavom sivom snijegu na ulicama. Brachen bijae vee selo nego Glarmatt, s veim prometom, ali sa svojim zavijanim kuama pruae sliku kakva se vidjela posvuda. Na jednom krovu gdje se snijeg nagomilao u visokoj naslagi, stajala dvojica ljudi te zaleeni snijeg rezali na etvrtaste blokove. I vitki zvonik imao bijelu kapu. 93

Ulice bijahu uske i strme. Kamene kue premazane prljavoutim, sivim i blijedoruiastim sadrenim vapnom. Na jednom uglu Bartel podie ruku. Ja moram ovamo. Do vienja. Kamo e? upita Werner. U bolnicu, k roditeljima odgovori Hans Peter. Werner uutje. Gledao je za Bartelom. Polako mu se vrati u svijest da je i sam imao briga zbog roditelja. I njegovi roditelji lee negdje u nekoj bolnici. Moda ih mue bolovi, a moda su doivjeli i slom ivaca kao to su doivjeli Bartelovi. Ali u svakom sluaju znaju oni o njemu i on o njima da su spaeni. Ne i Werner odmahnu glavom ne, ne mora vie strahovati. Strah bijae neto to je za njega sada prolo. Tri su zrakoplova kruila nad selom. Sputahu se sve nie. Kladim se da bacaju robu! povika Paolo. Da odemo do oznaenog mjesta i pogledamo? Dakako, stigli su prekasno. Prvi denjci ve su pali kad su se oni jo nalazili meu posljednjim kuama. Kad su prili blie, vidjeli su da je vojska zaposjela cijelo podruje. Mogli su gledati samo izdaljega. Mjesto za bacanje bijae iroka i ravna udolina, oznaena razastrtim zastavama. Baeni denjci, koje je trebalo natovariti na saone, leali podaleko jedan od drugoga. Za denjke bile privezane duge ute vrpce, da se olaka traenje. Neki su denjci leali duboko u snijegu. Cijelim putem Werner se smijeio svakome tko mu dolazae u susret. Pozdravljao je nepoznate ljude i zadovoljno se osvrtao po tome selu, koje bijae vee i znatnije od njegova. Ali su drvene kue ipak bolje zakljuivao Werner. Sadreno vapno puca. Na je Urteli ljepi. Mora jednom vidjeti nae djeje selo ree Paolo. Prekrasne kue. Sami smo ih podigli. Uljena je boja jo svjea. Nema ljepih u svoj vicarskoj. Doi u jednom da vidim obea Werner. Selom prolazilo vie stranaca. Bijahu to putnici koji vlakom nisu mogli dalje, stranci u gradskoj odjei, dame u krznenim ogrtaima, gospoda u kaputima to bijahu podstavljeni krznom. Bilo je i mnogo vojnika i dragovoljaca. U tome se selu stanovnici iz evakuiranih susjednih planinskih sela osjeali kao u tuini. Neki su 94

u se upijali sve to im bijae novo, a drugi ravnoduno ili tupo gledali oko sebe ne videi nita. U ekaonici jo su na poljskim posteljama leali Johannes Groosz i njegova ena. Uzdignuvi jastuke za leima, jedno su do drugoga, s uitkom koji se mogao uti, srkali novu alicu kave koju su dobili. Njihove putne koare i dva mala crna zaveljaja stajahu podno postelja. Jo nikad nismo bili ovako paeni i maeni ree Werneru starac rastegavi krezuba usta u irok osmijeh. U tvoje zdravlje, mome, i u zdravlje tvojih roditelja! Ni oni se nee moi potuiti na njegu ba kao ni mi. Tako je stari Groosz pozdravio Wernera kad je ovaj uao u ekaonicu koja je pretvorena u bolniku sobu. Poto je izrekao svoj pozdrav, starac je zamirio i pobono, u malim gutljajima, nastavio srkati kavu. Kad je ispio do dna, spusti alicu na pod do enine. Pazi, mome, kako e brzo odnijeti alice. Eh, dvore nas ba kao predsjednika republike i njegovu enu. Eno je, ve dolazi. Prie ljupka djevojka s bijelom vrpcom na rukavu da podigne prazne alice to su stajale na podu meu posteljama. Kimnula je glavom, Werneru na pozdrav. On se sae, stavi alice na njezin pladanj te joj se nasmijei. Nisi li ti onaj momak iji su...? upita ona. Jest, ja sam odgovori on. estitam od srca! preuze ona. Takvu sreu nemaju ba mnogi. A sada emo se ja i moja stara opet opruiti i lijepo ljenariti nasmija se Johannes Groosz dok se sputao na lakte. Naas tre pogled gore, u strop. teta to jo imam dobar sluh. Mali Rohmi dere se ovdje kao i kod kue, tako da se uje kroza sve zidove. I zaista se ozgo ula stana djeja dreka. ena efa eljeznike postaje bila je tako dobra te je uzela k sebi, gore u slubeni stan, ne samo tri make tete Auguste, nego i bolesno dijete gospoe Rohmi. A inae je to zlatan malian ree starac te rukom prijee po ekinjama na bradi tako te bijae kao da je negdje zastrugalo. Eh, tako, tako namignu Werneru te se lijepo isprui. Njegova je ena ve mirno leala, sklopljenih oiju. Bijae kao 95

da je umorna od itava jednog ivota. Na susjednoj postelji uspravno je sjedila teta Augusta; meu stisnutim usnama drala je pet ukosnica. Od prorijetkog pramenja svoje crno-bijele kose plela je dvije tanke pletenice da ih savije i uzdjene u punu. Kad je povadila sve ukosnice iz usta, pogleda Wernera i ree: Ne treba tako buljiti. On se nasmija i dade joj naranu koju joj bijae kupio. Kiselo je to, ali zdravo, kako vele doeka teta Augusta, poneto isprijeka. Ali po boji to joj je izbila na licu moglo se razabrati da se raduje tome malom daru. * Malo prije veere a bio je tada ve mrak stie devetero novih to su izbjegli iz svog sela. Bijae to eljad iz Valgretta, seoceta u gorskoj udolini nad Brachenom. U toj skupini bio djeak od kakvih jedanaest godina to je strano jecao. Dvije ene, u crnim ogrtaima i s crnim rupcima na glavi, uzalud su nastojale da ga tjee. I same imadahu uplakana lica, a crne pruge pod oima jasno pokazivahu da su mnogo puta otirale suze uprljanim rukama. Za njima iao star brani par i nekoliko smrknutih mukaraca to su u muk utonuli. Smjestie ih u najdalji kut od vrata, do kavenog kotla to je brujao u sav jek, i svime ih odmah opskrbie. Dobili su pune tanjure vrelih krumpira s kobasicom i pune alice vrue kave. Ali oni nisu marili, njih kao da se sve to nije nita ticalo. Samo su buljili preda se, u njihovim oima ne bijae sjaja. ak se nisu ni meu sobom gledali. Djeak je sveudilj plakao. Jela nije htio, a kad mu jedna od onih ena uli kave u usta, on gutljaj ispljunu. Druga ena htjede mu svui kaput i hlae i poloiti ga u postelju, a on udari u viku i poe oko sebe mlatarati rukama. ene ga poloie onako odjevena. Uspjele su mu samo cipele izuti. Tako je leao potrbuke, podnimivi se obadvjema akama, i plakao dalje. Kadikad bi togod viknuo uzdignute glave, dok je pod pokrivaem batrgao nogama. Stariji koji su se nalazili u blizini, vrtjeli su glavom kao da hotijahu rei: E, brajko, tako ne valja! Ostali u dvorani nisu mogli razabrati 96

to to djeak vie. Raspoloenje u dvorani, koje je postalo bolje zbog dobrih vijesti iz Urtelija, sad je opet palo. Prestao je smijeh, a govorilo se samo apui. Paolo, koji je gorio od nestrpljivosti da dozna to novo, ponudi svoje usluge kraj kavenog kotla. A kad mu ondje rekoe da im nije potreban, vrzmao se u blizini. Naao je zgodan zakutak i ondje se uunjio. Tako je sjedio nedaleko od djeaka koji je svejednako plakao. Neopazice se Paolo priuljao blie, a polako su i drugi prilazili skupini to je istom stigla: ljudi bijahu radoznali, eljeli su uti to se dogodilo u dolini u Valgrettu. Toga su se jutra gotovo susljedice oborile tri lavine u dolinu. Poto je zamnio i posljednji mukli udar, ulo se zapomaganje iz triju seljakih kua to su stajale sublizu. Ljudi iz okoline odmah su prionuli na spasavanje. Jednog su skijaa poslali po pomo. Od triju kua, jedne pilane i pet staja nije ostalo nita do razbacanih komada drveta, izvaljenih prozorskih okvira i vrata, izvijenih ljebova, unitenog pokustva i razmetanog sijena: sve polomljeno, sve razvueno, sve uniteno. Nakon nekoliko sati kopanja izvukli su devet ivih ljudi i jednog starca ve mrtva. Pod snijegom je stradalo trideset i osam grla stoke. Jo su tri osobe nedostajale: otac i mati toga djeaka i njegova sestrica. Djeak je stajao na krovu kue i zgrtao snijeg kad je usov nahrupio. Bio je odbaen daleko odande, i nali su ga neozlijeena. U Valgretto je ozdo stigla kolona za spasavanje, da pomogne u traenju nestalih, ali jo nita nisu nali. Djeak je bio sav izvan sebe i nije htio maknuti se s mjesta nesree kad je zapovjednik spasavalakog odreda, zbog novih lavina to su prijetile, naredio da se zasad obustavi traganje. Valgretto je bio potpuno ispranjen. Djeaka zvao se Klaus Watzig morali su silom odvesti. Naprosto nisu znali to da ponu s djeakom, cijelim je putem vikao te vikao da su mu roditelji bili u staji, a sestra u sui i da su sigurno jo ondje. Ali sui nije vie bilo traga, od staje ostalo samo trijee. Sve se vie izbjeglih natiskivalo oko male skupine iz Valgretta. Ti ljudi, u poetku tako utljivi, sada su govorili. Uvijek su iznova pripovijedali o strahu to su ga pretrpjeli. Mali Klaus Watzig ovda-onda podizao glavu da osluhne. Lice mu bilo oteeno i uplakano. I nehotice mu oi prelazile po licima 97

drugih djeaka. Vidjele su Paola sasvim u blizini, vidjele su Nikolaja i Wernera. A djeaci prilazili sve blie, dok su stariji ostajali podalje. Najposlije je Paolo sjedio kraj Klausa na postelji. Nije se mnogo govorilo, ak je i Paolo bio suzdrljiv. Klaus je neprestano ponavljao da su mu roditelji u staji, a sestra u sui. Glas mu bio slab i drhtav, ali je na mahove postajao piskav, kao u nejaka djeteta koje poslije silnog plaa govori jo drui i jecajui. Ondje su uporno ponavljao djeak. A trait e ih istom ujutro, ako noas smrzne. Sm sam uo kad su tako rekli. Werner pretitra u glavi to su jutros objavili na radiju: ... Zahvaljujui nevjerojatnoj izdrljivosti spasavalake ekipe... I u njegovu Urteliju nastavljali su traganje nou, na svjetlosti zubalja. Ali opasnost od lavina nije svuda ista. Ipak je strano ostaviti ljude ako jo ima ikakva izgleda da su na ivotu. Kad postoji i najmanja nada, valja raditi dalje, rekao je Franz Finetti. Zbilja teta to je sada u bolnici. Klausovo pjegavo lice sa crvenim mrljama i ona ekinjava kosa na uzglavnici s modrim etverokutima zaista se doimae jadno. One oi iza crvenih, oteenih vjea molile za pomo, molile i preklinjale. Ali tko i kako da mu pomogne? Dobrano se ve unoalo. Svjetlo je jedva gorjelo, kao da bijae na izmaku. Starjeina Finaca pozva svoje djeake: valja im na poinak. Werner je jo malo ostao kod Klausa. Sjeo je podno kreveta i rekao: Moji su roditelji leali pod snijegom pedeset i est sati pa su sino ipak spaeni. Klaus sprva nije odgovorio, a onda promrmlja neto nerazgovijetno. to veli? priupita Werner te se nae. Velim: blago tebi apnu Klaus. A ja mislim preuze Werner da e tako biti i s tvojim roditeljima. Klaus lako odmahnu glavom. Moja majka nije ba jaka ree djeak. A sestra mi je jo tako malena. Ne moe nikad znati opet e Werner. Jednom su ve spasili ovjeka koji je osamdeset sati leao pod snijegom. Klaus kimnu, ali mu je izraz na licu pokazivao kako ne vjeruje. 98

 iva je to istina uvjeravae ga Werner. A danas sam uo kako je neki ovjek bio pod snijegom pokopan etiri dana i pol. Namjerio je da putuje u Kaliforniju, pa je ve i kartu platio. I krenuo je posljednji put na brijeg, da se pobrine za oeve krave to su ondje bile u staji. Kad se oborio usov, ovjek je stigao samo toliko da uhvati komad drveta, i njime je nad sobom napravio rupu, dok je pod sobom snijeg koji je padao, vrsto gazio nogama. Kad su ga najposlije nali, onesvijeena od silnog naprezanja, sam se ve bio pet metara probio kroza snijeg uvis. Posljednjeg dana pod snijegom sanjao je da je ve u Kaliforniji, da ima dobar posao i da dobro zarauje. A je li taj ovjek jo iv? upita Klaus razrogaenih oiju. Bilo je to prije ezdeset godina i vie objasni Werner. Istom sam danas o tome uo u trgovini. Priala je to neka ena o svome ujaku. Ipak moe biti istina. Klaus pogleda Wernera i okrenu se na bok. Hoe li jo togod prije nego to odem k svojima? apnu Werner. Klaus nije odgovorio. Samo je navukao pokriva preko glave. U velikoj dvorani najposlije sve utihnulo. Werner krenu prema svojoj postelji. Spavao je izmeu Anttija i Paola, koji su, dakako, jo bili sasvim budni. Werner se razodjenu te se uvue u postelju. S rukama pod glavom leao je poleice i buljio u strop. U velikoj dvorani ulo se samo tiho utanje: bijae to dah usnulih ili aptanje budnih, ili pak tanka kripa vrata kad bi tko iziao ili uao. Inae tiina pala po svemu. A ipak, posred te tiine, bijae teko usnuti.

99

XI. POKUAJ SPASAVANJA

Werneru se inilo da ve sate i sate lei budan. Sad je uo nekakvo tiho i ravnomjerno iuljanje: dolazilo je od centralnog grijanja. Gore, na katu, promicali brzi koraci. Dijete gospoe Rohmi opet se poelo derati. Netko teko uzdahnu. Bijae kao da glasovi rastu to no dalje odmie. I Paolo se nemirno prevrtao na svome krevetu. Gotovo je zbacio pokriva sa sebe. Mjeseina se toila na gornji dio prozori, nije bio zastrt. I opet je do Wernerova uha doprlo jecanje. Mogao je to biti samo Klaus. Glas bijae priguen, kao zatomljen, kao da je djeaku pokriva sveudilj navuen preko glave. Werner se jo vie uznemiri. Odjednom se Paolovo lice nae do njegova. Mali je Talijan aptao: Zar ba ne moemo nita? A to bismo? uzvrati Werner. Neemo valjda onamo pa kopati? A zato ne bismo ako nas odvedu onamo? preuze Paolo. U jednom sam prigratku ovdje vidio mnogo lopata i motki za traenje. Gospodin Hutamki ne bi dopustio ree Werner. Naravno da ne bi! Ali dok on spava mi moemo probuditi ostale. I onda put pod noge. Vani nije tamno. Mjeseina je. Werner se uzbudio. Osjeao je da nita ne bi tako rado kao ba to. inilo mu se: u toj dvorani, na toj postelji, naprosto e se uguiti. Gorio je od elje za kretanjem, za djelom. Htio je ak kopati, traiti, sondirati, sve dok ne pronau koga tko je kao i on, kao njegov otac i njegova mati, osjetio i iskusio jezivi strah pod snijegom Kad samo pomisli da bi mogli nai Klausove roditelje i sestricu te ih ive iskopati... Ili kad pomisli da bi jadnici mogli ba noas izgubiti ivot zato to ih nitko ne trai... Klausu je sada kao to je njemu bilo. Ali se Klaus jo nada. Zamisli samo: kako bi meni bilo da se jo nadam, a spasilaki je odred obustavio traganje za mojim roditeljima! T to bih ja onda? Poduzeo bih togod sve ako bi se inilo i ludo. Traio bih dalje do 100

iznemoglosti, sve dok ne bih pao ili poludio. A Klaus? T njemu je istom jedanaest godina. Njega su naprosto uklonili, odvukli. Mogao je samo plakati i udarati nogama. Paolo je poeo aptati Anttiju. Antti je sjedio uspravno na postelji i kimao. Werner gurnu Paola. Kako emo znati da Hutamki spava? apnu glasom promuklim od uzbuenja. To je moja briga uvjerljivo e Paolo. Priekajte samo. Ubrzo se jasno ulo gdje netko stenje. Bijae to Paolo. Moj trbuh, oh, trbuh! stenjao Paolo. Uh, uh, boli me, joj, ne mogu izdrati. A ovda-onda prostenjao bi i jae. S drugog kraja dvorane netko uutkivao: Pst! Tiho! Javio se enski glas to je aptao: Mogu li pomoi? Jasno se sad uo i kretavi glas tete Auguste, koja je prigueno opominjala: Idi na zahod, djeae! Oh, ne stenjao je Paolo neto tie nije to. Uh, uh, uh! Jedna sestra od Crvenog kria doe iz sobice iza velikog ormara. Oprezno je klizila izmeu redova. Djeaci se uplaie. Mogli su i misliti da tkogod bdi u nonoj slubi. Oh, sestro, ve mi je bolje, mnogo bolje uzdisao Paolo. Nemojte se truditi. Na ovakve bolove u trbuhu ve sam navikao. Imam ih esto. Nije to nita. Wernera obuze stid kad se sestra ljubazno starije eljade, koje zacijelo i samo bijae umorno udaljila hodei na vrcima prstiju. Ali se Hutamki nije javio. Spavao je kao klada, to je bilo oito. Paolo apnu Werneru na uho: Idemo jedan po jedan na zahod, i vie se ne vraamo. Kazat u ostalima. A ti povedi Klausa. Antti je ve krenuo. Paolo je oprezno puzao du poljskih kreveta na kojima su spavali djeaci iz Pestalozzijeva sela. Izostavio je samo Hansa Petera: pomonik Hutamkijev nije mogao sudjelovati u pothvatu. Werner je malko poekao, i to mu se vrijeme inilo kao 101

vjenost. Vidio je kako djeaci jedan za drugim, poput utvara, nestaju za vratima. S odjeom pod mikom najposlije se Werner priuljao Klausu. Sva srea, iscrpljeni ljudi spavahu dubokim snom. Klaus je leao mirno i tiho, ali se jako prepao kad mu je Werner stavio ruku na rame. Naglo se okrenuo, a Werneru ruka pade na mokri jastuk. Klaus proguta slinu i uzdahnu: to je? Pst! proapta Werner stavivi prst na usta. Hajdemo! Treba da nam pokae put onamo gdje ti je kua, pa emo traiti. Znamo gdje emo uzeti orue. Ima nas jedanaest, zajedno s tobom. Djeak poskoi. Zadahtao se. Ne rekavi ni rijei, sie s postelje, uze cipele te na vrcima prstiju krenu pred Wernerom prema vratima. Prolazei pokraj usnulih, Werner zgrabi neiju vjetrovku to se nalazila na donjem kraju jednog kreveta. ovjek ija bijae, hrkao je kao da negdje pile drva. Ba dobro to su toliki hrkali i prevrtali se: tako se manje ulo kretanje djeaka. Na! ree Werner kad su izili. Vani studen stezala. Werner stavi preveliku vjetrovku djeaku na remena. Klaus je navue na se. Bijae u njoj ba smijean. Ostali su ekali kraj prigradnje na kraju perona. Tri plave svjetiljke gorjele pod krovom te s mjeseinom i okolnim snijegom stvarale hladnu i sablasnu svjetlost. Samo su male crvene svjetiljke meu tranicama svijetlile toplo i nekako hrabrile ovjeka. Nigdje unja ni veska. Oboruani lopatama i motkama, uzee djeaci put pod noge. Na elu je iao Klaus. Pruili su korak, pourili se. Snijeg, to se nou smrzao, pucketao im pod nogama. Kao neto nestvarno, utonulo u more tiine, lealo selo pod debelim bijelim pokrivaem. Ovdje-ondje vidjela se svjetla. Gorjela su i u bolnici. Trebalo je da, povedemo Bartela, sjeti se Werner. Ali sada, gdje su ve prevalili dobar dio puta, inilo mu se preve smionim da se vrati po njega. A koliko nam se valja uspinjati? upita Antti. Na to jo nitko nije pomislio. Tri sata, ako se pourimo odgovori Klaus. Nije vie bio ni nalik na onog djeaka to je leao u dvorani i plakao. Holdert mu je dao svoju vjetrovku, a on je uzeo onu veliku. Tako bijae bolje. Klaus je dobrano pruao korak, a ostali za njim. 102

Brzo su napredovali. U malo vremena ostavili su selo pod sobom. Kad su se osvrnuli, Jussi apnu: Pa ovo je kao u snu! Nikolaj, koji je iao za njim, samo se zgrozio. * Kad su najposlije stigli, mjesec se ve dobrano uspeo. Antti ocijeni da bi mogla biti neka dva sata po ponoi. Nad njima se nadvodile nepomine gore. Dobro ugaena staza kojom su se uspinjali protezala se poput crne pruge u snijegu. U nekoj udaljenosti ugledae pojedine kue a neto vie stajalo nekoliko staja, koje se jedva zamjeivahu. Evo, ovdje je pokaza Klaus. Gdje? upitae svi u jedan glas. Nita se nije vidjelo. Naokolo razmetane krhotine, u snijegu upale rupe, negdje leala hrpa drveta i otpadaka prljava, crna hrpa u toj bijeloj, mjeseinom obasjanoj beskonanosti. Gdje? upitae opet. Ovdje! viknu Klaus nestrpljivo. Ovdje je stajala staja, a tu sua. Odakle zna da je ba tako? upita Franois. Pa sve je pod snijegom. Zacijelo ti se sve ini drukije. Ovdje je! viknu Klaus jo jednom ovaj put plaljivimm glasom. Ni drugi mi nisu htjeli vjerovati. Ondje su traili, i ondje. Pokazao je na toke iznad mjesta gdje je lealo najvie krhotina. Ondje je snjena povrina bila omeena zabodenim zastavicama obiljeeno podruje na kojem je ve pretraivao prvi spasavalaki odred. Ali je Klaus stajao neto nalijevo odande. Ovdje je, ovdje! I gazio je u otiske svojih stopala u snijegu. Zatim je s mukom optrao malen krug, zapadajui do koljena u snijeg, kojemu se gornji sloj lomio uz jasan i suh zvuk. Da imamo psa! uzdahnu Werner. Kako da ponemo? upita Paolo i pogleda Wernera. Lica su na tome svjetlu izgubila svaku boju. Najprije pretraiti teren zakljui Werner. A onda 103

sondirati, da vidimo hoemo li na to naii. Napipamo li to, kopat emo. Motke za sondiranje to su ih ponijeli bijahu teke i zastarjele. Posao bijae tei nego to su mislili. U Urteliju i, kasnije, u Glarmattu vidjeli su kako rade vojnici: u redu jedan do drugoga, s malim razmakom meu sobom, zabadali motke okomito u snijeg, najprije pokraj lijeve noge, zatim izmeu jedne i druge, a onda pokraj desne. Potom korak naprijed, pa opet isto. Muno je bilo zabijati motku okomito u snijeg. A podjednako bijae teko izvlaiti je okomito iz snijega. Paolo, onako malen, nije uope bio za taj posao. Lice mu se isklibljivalo od napinjanja, i od bijesa bi mogao zavijati. Nita viknu Werner. Opet korak naprijed. Ali je postalo ba muno. A tko im je ikad kazao kolika je dubina snijega to ga moraju pretraiti? Tko im jami da je Klaus pokazao pravo mjesto? Oni ne poznaju taj kraj pa teko mogu i vjerovati da se tu oborio usov. Na snijegu nigdje mrlje. Nema zemlje, nema ljunka, nema izvaljenih i dovuenih stabala. Ne vidi ak ni traga po kojemu bi mogao zakljuiti da je tuda prola lavina. Djeaci su osjeali kako ih studen ujeda za obraze. Znoj ih oblijeva, a veina se zadihala od napora. Prebrzo su radili. Malopomalo koile se ake koje su drale motke. Mi smo neiskusna druba apnu Antti Werneru. Werner kimnu. Radio je upinjui vie negoli ijedan meu njima. Motkom-sondirkom ve je lijepo rukovao. Ali je posao tekao polako, muno se otezao. esto mu je valjalo zastati i poekati druge, koji su nespretno zabadali na istome mjestu. Pazite opominjae ih on. Kad motku savijete, nije vam vie ni za to. Klaus je radio izvan Wernerove skupine. Nije imao motke, nego dug drveni tap, koji je bio kudikamo laki, ali i krai. Kadikad bi potrao naokolo i njukao ba kao pas. Zabijao je tap sad ovdje, sad ondje, bez reda. Radio je u krugu oko drugih, ali bez nekog sustava. Za togod sustavno bio je i previe nemiran i nestrpljiv da ve jednom vidi uspjeh u pothvatu. Nije imao ni asak mira, oi mu na toj neobinoj mjeseini divlje zvjerale i grozniavo se krijesile. Djeaci su red za redom dubili tamne rupe u snijegu, da ih zatim, kad zakorae korak naprijed, opet ugaze. inilo im se da su 104

pretraili ve golemo polje, a kad se Werner osvrnuo, ispuni ga osjeaj beznadnosti: pretraili su istom neznatnu povrinu a koliko ve rade! Mjesec je sad nisko visio nad gorskim vrhuncima. Za koji sat izii e sunce. Studen kao da je stezala sve vie. Jesi li asak zastao, onako oznojen, odjea ti se, hladna i vlana, lijepila o tijelo bijae kao da golo vrue tijelo oblae mokrom i hladnom koom. Werner je utio kako mu hladni srsi prolaze leima. Radili su kakvih pedeset metara nad dolinskim tlom, leima okrenuti gorskoj padini. Tako su marno prionuli na posao da ih veina nije ni pomislila na opasnost od nove lavine na istome mjestu. A ba je zbog te opasnosti juer prekinuo rad spasavalaki odred. Juer se topio snijeg kad je sunce u podnevne sate stajalo nad tim padinama to su okrenute prema jugozapadu. Odonda je dobrano zastudjelo, studen traje ve toliko sati, pa je pogibao manja. Werner nije ni sebi ni drugima doputao mira ni predaha, pa ni onda kad je veina djeaka bila blie plau negoli smijehu. Ovdje! odjednom povika Jussi, koji je stajao na kraju reda. Nailazim na neto. Neto je ovdje posigurno. Drui izvue motku iz snijega. Kao da su podivljali, poee Paolo i Holdert bosti odmah pokraj Jussija. Stanite! povika Werner. Oprezno valja traiti, a ne tako! Jedva su sastavili novi red, i to s jedne i s druge strane Jussiju, koji nije htio da se odrekne mjesta na kojem je stajao. U silnoj napetosti poee opet zabadati motke u snijeg. Klaus, koji bijae kao da je izludio, uzbuen povika: To je staja, to je sigurno naa staja. Naprijed, pourite se! Holdert i Antti naioe na neto. Kasnije i Werner. Valjda je Klaus imao pravo. Moda je zaista oznaio pravo mjesto. Kopajmo! predloi Werner. Svaki bijae zadovoljan to teku motku za sondiranje moe zamijeniti lopatom za izgrtanje snijega. Ali su imali samo osam lopata. Tko je ostao bez lopate kopao je rukama. Klaus se ba kao krtica zavukao u jednu rupu, ali nije nita naao. Nad onim to su napipali leala naslaga snijega visoka nekoliko metara. Moglo bi to biti i stablo ree Werner. Nije stablo! povika Klaus prodornim glasom. 105

 Ili kakvo orue, ili klada... I jednoga je i drugoga bilo u naoj staji i u sui viknu Klaus. Ili bilo to odvaljeno javi se Antti. Nije htio da u djeaku budi praznih nada. Ali ovdje stojimo na viem negoli ondje pokaza Werner. Pogledao je prema hrpi krhotina to je leala povie na snijegu i prema izgaenim i izrovanim mjestima na kojima je tragao i kopao spasavalaki odred. Kopali su i rovali. Svaki na svoju ruku. Nitko nije odustajao, ali su neki bili tako umorni da vie nisu ni vidjeli to rade. Kopali su nepromiljeno, nasumce, dok im se pred oima hvatao mrak i magla. Werner i Antti unosili su vie smiljenosti u svoj rad. Klaus bi iskopao sad ovdje rupu, sad ondje drugu. Najposlije vie nisu znali rade li jo na onome mjestu gdje bijahu neto napipali pod snijegom. Sunce izlazilo. Topao, crven sjaj iskakao iza zavjese od sivih oblaka nad gorskim vrhuncima na istoku. Na zapadu se bijela brda prebojila blijedim rumenilom, a planine na istoku obrubile se purpurom. Ali nijedan djeak nije zastajao da gleda i da se divi niti je ita od toga zapaao. Iznurio ih rad za tih dugih nonih sati rad muan i bezuspjean. Bijahu iscrpljeni, a ipak nisu mogli prestati. Bijae im gotovo da zaplau od muke i umora, ali su uporno nastavljali. Paolo i Klaus vikali naizmjence; suze im se gotovo smrzavale na obrazima. Ama tu lee, tu su! jadikovao Klaus. Odjednom se i opet zau orljava, svima im dobro znana. Bljei ve ne mogahu biti. Paolo pritisnu ui rukama. Neu da to ujem! povika kroz muklu tutnjavu. I lica ostalih djeaka napela se od straha. Samo Werner, naoko, ostao miran. Napeto je oslukivao. Ne znam gdje je ree glasno. Ali ovdje nije. Imao je pravo. Malo kasnije u gorskom prodolu i opet se slegla tiina, mrtva tiina. Gdje je bilo? Na drugoj strani? Ili na ovoj, ali dalje? Jeka je tako varala uho. ulo se kao da se grmljavina sastavila sa svih strana, bijae kao da se prolomila odasvud u isti mah. Kopajmo dalje ree Werner. Naprijed! Sve dok je i najmanje nade, ne odustajemo. 106

Rekao je to nekako mahinalno, kao neto to mu valja ponavljati i uvijek nanovo u glavu utuvljivati. Bez rijei su kopali dalje. Klaus se tako duboko ukopao da ga nisu vie vidjeli. Ostali su iskopali dva duboka jarka preko polja koje su izboli motkama. Ve su do ramena stajali u snijegu. Werner je znao da izgrnuti snijeg valja zapravo odvesti, ali nisu imali saona. Pokraj prokopa uzdizali se visoki bedemi, koji su stvarali teak teret na ionako tekom sloju snijega na zatrpanom mjestu. Werner, ovako ne moemo dalje apnu Antti, koji je radio pokraj njega. Werner se uspravi te rukom prijee po elu. Zvijezde mu sijevale pred oima. Nije pomoglo to je vrsto zaklopio oi. ujte! viknu Jussi. Jest, i opet... Strana, zloslutna tutnjava, glomot snjenih masa to su nagrnule u dolinu. Gdje je sada? Osvrnue se na sve strane. Nita nisu vidjeli. Odasvud prijetei huk i jeka. Odjednom Nikolaj pokaza: Eno, na onoj strani! Ukoso na suprotnoj strani, daleko gore nad dolinom, obarala se lavina i ostavljala za sobom trag. U tekim gromadama tutnjila je niz dugi pristranak. Sve je potrajalo samo minutu. Ali je u toj jednoj minuti usov prevalio mnoge stotine metara. Dok su djeaci tako stajali i gledali, zauli su udaljeni zuj. S rukama nad oima pretraivali su nebo. Sunce je ve stajalo nad gorama, jo nisko, ali je sunani sjaj vrijeao oi. Zujanje na istoku bivalo ujnije, prelo u brujanje, a domalo dva zrakoplova u nisku letu proletjee nad glavama djeaka. Paolo zaurla i poe mahati. Pobauke se uspeo na jedan snjeni bedem, kao da e odatle bolje vidjeti. Kad su letai izmakli, ostao je razoaran, a ruke, uzdignute da mau, brzo mu klonule. Ali su se avioni vratili. Letjeli su jo nie. I drugi djeaci poee vikati i mahati. Werner i Antti podigli lopate te su njima mahali. Samo je Klaus utei gledao u visinu, mrzovoljan i nesretan. Kad su strojevi trei put proletjeli, bacili su tri svenja. Paketi su padali visei o malim padobranima. Uzbueno kliui i maui rukama gazili su djeaci duboki snijeg hitei onamo gdje su pala tri paketa. I iza tih paketa vijorile se duge ute trake koje su olakavale nalaenje. Samo je jedan paket, najtei pao tako duboko u snijeg da 107

su ga morali traiti. Sve emo odmah odnijeti Werneru povika Paolo, koji je dahtao pod teretom posljednjega, najteega paketa: ni za to na svijetu nije htio pustiti da ga nosi tko drugi. Otro se razlijegao Paolov glas brdskom udolinom to je opet utonula u mir i tiinu. Samo je jeka pronosila: -erner, -erner! S lijeve strane dooe Jussi i Giuseppe s jednim paketom, a s desne Nikolaj, Holdert i Martin s drugim. Franois je sam iao za Paolom. Svi su do koljena propadali u snijeg. Otvaranje paketa nije bilo ba jednostavno. Preko sivog debelog platna i kartona bila omotana vrsta eljezna ica. Ali je Anttijev depni no inio udesa. Kruh! povika Franois. Du pain, du pain! I uhvati za ramena svog zemljaka Jean Pierrea te se s njime triput okrenu uokrug. Ali mu najednom pogled pade na Klausa, te on uutje. Pustio je Jean Pierrea i postieno promucao: To je, ovaj, zato to sam tako gladan. utei je jedanaest djeaka prikovalo pogled u deset velikih smeih kruhova kojima se kora lijepo sjala. Nitko nije za njima segnuo rukom, sve dok Antti nije narezao krupne krike te im redom podijelio. I Klaus je uzeo svoju. Ali jedva da je jeo: samo je gledao druge, zagrizao dvaput-triput i gutao s tekom mukom. Nije vie plakao. Ukoen pogled upiljio je ravno preda se. Antti i Werner zajedno otvorie drugi paket. Sadravao je lijekove, zavoje i vatu, nekoliko tapia joda i sredstva za ublaavanje bolova. Nisu znali to da s time ponu, pa su opet sve brino upakovali. U treem paketu, najteem, bijae vreica eera, kutija mljevene kave, est kutija govedine i est kutija bijelog graha u umaku od rajica. Oh, umak od rajica! uzviknu Paolo. Antti, ovamo no! Ima na njemu i otvara konzervi. Vidjet ete kako emo kopati kad se najedemo. Dajte mi graha u umaku od rajica sa enjakom, pa u vam raditi kao mrav. A kako e grah podgrijati? promrmlja Martin te malog Talijana pogleda prilino prezrivo, jer je njemu ila na ivce Paolova ivahnost. 108

 A gdje je uope moj no? upita Antti. Nemam ga. Je li u tebe, Paolo? Gdje je Anttijev no? upitae svi u jedan mah. U mene nije, stavio sam ga ondje uvjeravae Paolo. I pokaza na komad debelog platna to je sluio kao omota jednom paketu. Uzalud su traili. Zacijelo je pao u snijeg zajada Paolo. I odmah nadoveza: Oh, Antti, bio je to lijep no. Ba lijep no. Kupit u ti drugi im utedim dovoljno novaca. Od toga nam sada slaba korist proguna Martin. Traili su no i u snijegu. Ali su tolike noge tuda ve gazile, pa uzalud traenje. Nema smisla traiti dalje odlui Werner. Klaus, koji je stajao po strani, odjednom podie oi, u udu. Werner osjeti kako mu taj pogled prodire u kosti. Nisam to mislio, Klaus odmah e Werner. Bila je samo rije o nou. Naravno, trait emo dalje. Klaus htjede neto kazati, ali mu se glas izgubi, jer je i opet, sada potmulije i iz vee daljine, zatutnjila lavina. Djeaci su podigli glave i oslukivali. Nisu nita govorili, samo je Klaus neto mrmljao. Bilo je daleko ree Antti. Tek to je to izrekao kad se i opet razlijee gromot, i to tako blizu da su svi zakrili lice rukama ili poklopili ui te uvukli glavu u ramena. Odlazi, odlazi! zavapi Paolo. Ne ovamo, ne ovamo! Bijae kao da se sve njegovo siuno bie opire stranoj prirodnoj sili. Njegov otri glas uperio se protiv niza potmulih udara. Kao kakvom divovskom akom bijahu djeaci odbaeni ustranu. Padali su, posrtali, vikali, ali su ujedanput utihnuli kad su razabrali da je sve opet prolo. Gutali su ili iskaljavali snijeg to im je dopro do usta. Jean Pierre i Martin imali okrvavljeno lice, a Holdert se, iskrivivi usta, drao za nadlakticu. Samo se za dlaku razminulo protisnu Paolo hvatajui dah. Ali je ono najgore prolo, tako sigurno kao to se moja nonna ovaj as molila za me. 109

Franois, koji se nalazio na koljenima, pokaza: Gledajte! I zaista, kakvih pedeset metara odande krajolik se sasvim izmijenio. Lavina to se slila u gromadu dala je drugi obris gorskoj udolini. Jo se snijeg praio nad njom. Dovueno je i jedno stablo. Lealo je u najgornjoj naslagi: slomljenim granama strilo je iz snijega. Na sve se opet slegla tiina. ini mi se da sam slomio ruku ree Holdert. Neu vie odjednom zajada Jussi. elim se vratiti. Nema nikakve koristi od toga kopanja. Nema nikakva smisla. Da vidimo ree Werner i poe prema Holdertu. Djeak mu zatetura dva koraka u susret. Werner mu pogleda ruku, ali se nije usudio da je dodirne: podlaktica i nadlaktica stvarale neobian kut. Moda je samo uganuta ree Werner. Ili istavljena. Holdert stisnu zube. Htio bih s kime dolje, lijeniku. Mogao bi Jussi sa mnom. On samo skvii. Werner je utio. Drugi ga pogledae; i nehotice su u njemu gledali svoga vou. Klaus, koji je jo kaljao, bespomono prijee pogledom s jednoga na drugog. Zar e odustati? Zar da sav trud i muka bude uzalud? Zar da ih opet ostavi bez pomoi oca, majku i Marieli? Ja ne idem! povika, on prkosno. Ne idem odavde, da znate! Ni ja ree Werner. Tko jo eli da ostane? Ali mu u glasu ne bijae bodrosti, i gotovo je izgubio svaku nadu kad je pogledao ona smrknuta lica. I ja ostajem javi se Antti. Ja u s Holdertom oglasi se Martin. Ali je to rekao odvraajui lice, kao da se stidi. Ja ostajem sa svoje e strane Giuseppe. Po licu mu se moglo vidjeti koliko ga je muke stajala ta odluka. A Jussi? A Franois i Jean Pierre? A Nikolaj? upita Werner. Nastojao je da ne pokae u kakvoj je napetosti. A siliti ih da ostanu, to nije smio. Bilo je ondje i previe opasnosti. Jussi se toliko prepao zranog pritiska da je i dalje ostao na koljenima i tiho jadao. 110

 Jussi e svakako dolje odlui Antti za svoga mlaeg zemljaka. Jussi u Finskoj ima jo brata, dvije sestre i, kao Paolo, baku. Ja sam sm. To je neto sasvim drugo. Da sam na tvome mjestu, Werner, radije bih triput promislio. Ne zaboravi da opet ima oca i majku. Jest, ali tek poto su drugi, ne promiljajui, tragali za njima pedeset i est sati. Da su triput premiljali, sad bih ja sigurno bio siroe ba kao i vi. Ne ostavljam Klausa na cjedilu. Dok je to govorio, Werner nije nikoga gledao, ni Klausa, jer se bojao da bi tko mogao proitati strah u njegovim oima. Prije nije mogao pravo zamisliti uas onih to su pokopani pod snijegom, a sada zna taj uas, i zato ga je strah. Ali nije on bio jedini koji je osjeao strah. Sad se javi Paolo, visokim glasom u kojem je podrhtavao strah: I ja ostajem. Od mene ba nemate mnogo, jer sam malen i straljiv kao zec, ali izmai ili sakriti se, ne, to ja ne inim. Gdje su kutije s grahom i umakom od rajica? Pritisak zraka sve je ispremijeao. Paolo uze kupiti to je ostalo. Drugi nisu ni gledali na nj. Puni napeta iekivanja uprli su pogled u Franoisa i Jean Pierrea, koji su se ustro saaptavali na francuskom i ivo razmahivali rukama. Nikolaj stajae postrani, sam. Ni on se nije jo odluio. Da malko prekine napetost, Antti nalomi kruha te zareda dijeliti. Veina, automatski, poe jesti. Bili su gladni, dakako. Ali e bijae jo vea. Francuzi kao da su nali rjeenje. Birat emo ree Franois. Jean Pierre hoe ostati, a ja bih otiao. Ali se mi ne rastajemo. Zato, Antti, razlomi komad kruha na dva dijela pa ih sakrij za lea. Tko od nas dvojice izabere vei komad, neka bude na njegovu. Antti uini kako mu je reeno. Franois je dobio vei komad. Trebalo bi dakle da idu. Jo je samo ostao Nikolaj. I ja bih dolje ree on oteui. Ali vas je onda premalo. Ostajem. Paolo poput make poskoi prema njemu: Pa ti si divan momak, Nikolaj! Ne bih to nikad oekivao od jednog Grka. Vidi kako je sve bolje nego to ovjek misli. Kladim se da emo sada, gdje sunce sja i gdje smo se najeli, nas estorica 111

sve bolje obaviti negoli prije, kad smo jedan drugom samo smetali. A onda e onoj petorici to su odluili otii: Hajte! Izvolite! I jo im mahne rukom. Zaklopi kljun, Paolo! nabusito e mu Antti. T radili su svu no, a ni Holdert nije slomio ruku u nekakvoj ali. Holdert, komu se lice krivilo od bola, bijesnim pogledom oinu Paola. Ima pravo krotko e Paolo. Ali ipak moraju krenuti. I nadoveza, oborivi oi: Inae sve se bojim da bih mogao... ovaj... i sam poi s njima. Petorica djeaka odoe. Ostali, nepokretna lica, gledahu za njima. Samo je Paolo mahao, lopatom. Kaite dolje da nam dou pomoi viknu im kad su malko odmakli. A malo zatim, okrenuvi se Werneru i Anttiju, ree: Kladim se da se Franois i Jean Pierre i opet kvae. Ali Werner i Antti nisu marili za njegovo torokanje: oni su ve radili. I Nikolaj je prihvatio lopatu. Klaus je ionako marno kopao, poput krtice. Onda bez graha mrmljao je Paolo. I poe ogoreno kopati. Ba si tikvan, Paolo, ree samom sebi. Da nisi tikvan, mogao si i sam poi dolje. Za jedan sat bio bi u postelji, mogao bi piti toplu kavu, mogao bi spavati i sanjati o rascvalim limunima, a ne ovdje kao najgori glupan kopati po ovome prokletom snijegu... Kopao je dalje, divlje, neobuzdano. Onako premoren esto je padao na koljena u rupi, ve duboko iskopanoj. U bijesu je zarivao ruke u snijeg. Mahnito je rovao prstima dok ga ne bi zapekli od bola. Skvren, s glavom na koljenima, u suzama je izlijevao svoj jad. U nemoi je udarao akama po tvrdim zbijenim snjenim kristalima dok ga zglavci ne bi zaboljeli. Od silnog napora gotovo je gubio razbor. Mrak mu se hvatao pred oima, a ipak je kopao, kopao dalje, divlje, zabadajui ruke u snijeg do lakata. Ljudi ovdje lee, ljudi, ljudi! vikao je stenjui. uje li, ljudi ovdje lee, ljudi koje si ive zakopao, ti prokletnie! 112

Mislio je to na snijeg. On, mali Paolo Fanfonnetti, upuivao je rijei samom snijegu, ustajao protiv prirode, protiv sile mnogih gora, protiv svega s ime ovjek u svojoj nemoi ne moe izii nakraj. I upravo u tome asu, kad se osjeao slomljenim pred nesmiljenou svega ledenog i snjenog to ga bijae priklijetilo, upravo u tome asu prsti njegove desne ruke napipae neto u snijegu, neto vrlo tvrdo i uglato. Pokuao je ne bi li pomou prstiju napravio veu rupu, ali nije mogao. Rupa koju je iskopao odmah je dobila tvrdu ledenu koru. Poskoio je i ponovo zgrabio lopatu. Nije zvao druge. U nevjerojatnoj napetosti kopao je dalje. Na onome mjestu iskopao je rupu. Ubrzo naiao na drvo. Kopao je dalje. Bijae to ugao na kojem su se sastavljale dvije grede. Morao je to biti dio krova. Najposlije se uspravio. Ni uz najbolju volju nije vie mogao gledati preko ruba jame koju je iskopao: nije vie dosezao. Kad je htio zvati, inilo mu se da ga izdaje glas. Samo jedan glasak prijee preko njegovih ispucalih usana. A grlo mu se osuilo, odrvenjelo. S tekom se mukom iskobeljao iz jame. Kad je iziao na povrje, ostade na koljenima. Mahao je i vikao. Naao sam neto! Klaus, Werner, Antti, ovamo! Njegov inae neobuzdani glas sada se jedva uo. Ostali ga pogledae u udu. Nejasno su razabirali da je naao neto vano. Werner prie prvi. Klaus kao da vie nije imao ni oiju ni uiju. Bio je duhom sasvim odsutan kad su ga doveli onamo. Ali kad je ugledao osloboeni dio krova, protisnu kratak krik, ba kao preplaena ivotinja. Ali nita nije rekao. Bezglavo se baci u iskopanu jamu i poe dalje kopati. Nali su razmrskano drvo. Nali su dio zgnjeenoga krova, nali su debelu gredu s urezima. To je sua! apnu Klaus, jedva razgovijetno. Nije staja. Klaus bijae prije rekao da mu je ondje, u sui, sestra. Zvala se Marieli. Naprosto kako im kazivae osjeaj, a s posljednjim snagama, kopali su dalje. Disali su teko, zadahtano. Naas pomislie da su na cilju, ali su polako razabrali da ih eka posao od nekoliko sati. A razabrali su i to da ne rade kako treba. Sua se ne smije dalje prolamati: ako je Marieli jo iva, mogla bi joj to biti smrt. 113

 Ne smijemo ovdje svi stajati u gomili upozori Antti. Ne mogu vie uzdahnu Nikolaj i sloi se poput vree. Werner ga prodrma, ali nije koristilo. ujte! viknu Paolo promuklim glasom. ujte! Podigli su glavu i sluali. Negdje je netko vikao. Jasan muki glas orio se udolinom: Heilihooo! Dolaze! Dolaze! slavodobitno e Paolo. Samo je Nikolaj leao nepokretno, a ostali se uspee na snjeni bedem. Domalo i Nikolaj otvori oi. S mukom su se drali na snjenom breuljku. Polako su ispruali ukoene i umorne udove. Premorene, napol stisnute oi gledale su udalj. Tamo! viknu Werner i pokaza rukom. S kraja doline polako se kretao nz crnih toaka. Bijae to spasavalaki odred koji je krenuo da ih zamijeni. Sad e oni nastaviti posao. Paolo pade na koljena: O, Svevinji i svi sveci moje dobre bake! promuca on. Hvala vam! I povue Anttija do sebe i zapsika: Moli se, poganska duo, da djevojica ostane u ivotu! Heilihooo! odlijee opet iz daljine. Werner snimi kapu s glave i uze polako mahati. Pokraj sebe uo je Paola gdje kazuje: Moli se, poganska duo. Werneru ruka klonu. Stajao je ne miui se. Bi li tiha a arka elja mogla biti to i molitva? Nije znao.

114

XII. MARIELI
Malu Marieli izvukli su iz ruevina neozlijeenu. Malo tijelo bijae tako blijedo, tako beivotno i ukoeno, te djeaci, kad vidjee kako ga vojnici nose, naprosto nisu vjerovali da bi se djevojica ikad mogla vratiti u ivot. Werneru se steglo grlo, a Paolo proplaka kad mu je pogled pao na crne pletenice i na votano lice s plavkastim sklopljenim vjeama i bezbojnim usnama. Lijepa je apnu Paolo. Werner nije mogao odgovoriti. to su uspjeli nai djevojicu zahvaljujui njihovu radu minule noi, ispunjae ga osjeajem koji bijae sastavljen od radosti i boli. I to mu je oduzelo govor. A Paolu, kao svagda, bilo lake. Werner pogleda Klausa. Jadni djeak! Jo prije nego to su vojnici spasili njegovu sestru, on se sruio bez glasa. Bolniari ga umotali u pokrivae, poloili na saone i dali mu gutljaj. Ali nije pomoglo. Beivotno je, ba kao i njegova sestra, leao usred vreve i rada na spasavanju. Paolo, koji je pokraj iznurenog Giuseppea sjedio na saonama, poskoi i zaustavi jednog bolniara to je prolazio onuda. Je li iva? upita pun napetosti. Vojnik je oklijevao. Bez rijei je gledao Paola, a onda upita: Ti joj nisi brat? Nisam ree Paolo. Nije sigurno da je mrtva odgovori vojnik. Paolo kimnu u znak zahvale te opet sjede. Ta no puna uzbuenja i napetosti, puna tekog rada i napora, puna straha i neizvjesnosti, bijae previe za sve djeake. Wernera boljelo cijelo tijelo, sav je drhtao. Gledao je prema Klausu, koji je leao na ravnim saonama, do vrata pokriven sivim pokrivaem. Sunane zrake, to su prolazile kroz tanku koprenu od oblaka, blago su djeaku obasjavale mali, otri i pjegavi nosi i izboeno elo. Na drugim saonama, odmah do njegovih, leala velika bijela koza koju su s djevojicom izvukli iz staje ivu i neozlijeenu. I 115

kozu su vojnici vrsto trli, uvili u pokrivae i vezali na saone. A koza je strpljivo leala. Repi joj, prljavobijel, na jednoj strani visio ispod pokrivaa. Djevojicu su nali kako lei meu nogama ivotinje, pod izvaljenim i slomljenim vratima, koja su titila i jednu i drugu i stvorila im prostor sa zrakom. Djevojica je po svoj prilici muzla kozu kad je nahrupila nesrea. Moda je nou mogla piti mlijeko iz njezine muzlice izvali Giuseppe, razrogaivi oi kao da je pred sobom ugledao udo. Iz svoje muzlice, tikvane ispravi ga Paolo. Giuseppe slee ramenima. Dobro doeka on, ravnoduan prema gramatici. Paolo, komu se ruke i koljena tresla od umora, morao je i opet kazati svoju: uvijek njegova bijae posljednja. Za koji dan opet emo sjediti u razredu, a papa Bradini tesat e svoje ree nekako kooperno. Ali se meni, dakako, sve ispuilo iz glave. Jadni papa Bradini! I zavrtje glavom. Ali ga drugi nisu ni sluali, nisu marili za njegovo preklapanje. Prioe dvojica vojnika koja bijahu zaposlena oko male poljske kuhinje. U velikim tanjurima od aluminija donesoe vrele juhe to se puila. U juhi bijae zobena prekrupa. Dotad su djeaci dobili samo neto mlakog aja: jo su im usta bila suha. Werneru se ruke tako tresle da je jedva drao tanjur. Ni s drugima nije bilo bolje. Paolu se pol tanjura izlilo na snijeg. Tikvan nad tikvanima, to sam ja, korio je samog sebe prije nego to je drhtei ispio ostatak. Ostali su pili polako i nisu oiju skidali sa skupine vojnika oko Mariele. Djeaci nisu vidjeli djevojice, i bilo im je zabranjeno da prilaze. Poslali su ih u mali tabor pokraj poljske kuhinje, tamo gdje su stajale saone, gdje je poloena oprema spasilake ekipe i gdje se nalazio poljski telefon. Poto je jedan izmeu bolniara djevojici paljivo pregledao sve dijelove tijela i sve lanke, bolniari sastavie dvije skupine svaka od tri ovjeka koje su se smjenjivale svake etiri ili pet minuta. Skupine su djevojici davale umjetno disanje. Bio je to muan posao, bolniarima se lica crvenjela i znojila. Djeaci napeto gledali onamo; bijae kao da svojim oima 116

uprtim u onu skupinu ele djevojici udahnuti ivot. Ne bi se oni toliko muili da nema nikakve nade apnu Paolo. Ali su drugi djeaci utjeli. Na drugoj strani, na mjestu gdje se oborila lavina, spasilaka je ekipa radila svoje. Jo nije bilo traga roditeljima maloga Klausa i male Marieli. Juer pretraeni teren, na kojem su jo stajale pobodene zastavice, nalazio se odmah na rubu gomile to ju je natrpala nova lavina. Da je odred juer nastavio rad, bilo bi nesree. Sad je zapovjednik svoje momke uputio da trae vie nalijevo onamo gdje je Klaus juer uzalud elio da ih vidi na poslu. Mjesto na kojem su nali suu pokazalo je gdje valja traiti odbaenu staju. Najprije su pretaili teren kao i pri sondiranju u dugu redu, ali s veim razmakom od ovjeka do ovjeka. Rad im nije urodio plodom, pa je i opet pretraeno polje obiljeeno zelenim zastavicama, a onda su poeli sondirati. U gustom redu dvadeset je momaka zabadalo duge motke u snijeg. Kakvih li motaka! divio se Paolo. Gledajte ih! Moe njima baratati kao da su ibice. Bile su to lake vojnike motke za sondiranje, od aluminija, sastavljene od est nastavaka to se naviju jedan na drugi. Mirno i ravnomjerno zabadali su ih u snijeg. Ovda-onda poneki bi vojnik pregledao sastavke na svojoj motki, da se uvjeri da navoj nije popustio. Kadikad bi tko to rekao, ili bi se ula zapovijed. Inae u udolini savren mir i tiina. Sunce irilo toplinu. Raspoloenje meu vojnicim opalo. Bilo je malo nade da jo na ivotu nau Klausove roditelje. Werner pogleda Anttija i Paola. Prvi je kunjao, a drugi grevito irio oi nastojei ostati budan. Nikolaj je, iscrpljen, leao na saonama. Giuseppe sjedio podnimivi se obadvjema, a ovda-onda oteo bi mu se dubok uzdah. Werner je osjeao kako mu sunce grije lea. Nakon mnogo dana to je prvi put nebo bilo zaista plavo. Vrijeme odjuilo, snijeg se poeo otapati, a otapanje u tim prilikama bijae opasno. Svuda su svjetlucali snjeni kristali. Sva srea te nije bilo vjetra. Polako je Werner vrtio glavom, kao ovjek koji ne moe shvatiti to se oko njega zbiva. Sve je bilo tako nevjerojatno: strahote minulih dana, napor i napetost minule noi. Nita od toga, nije se slagalo s varljivom ljepotom bijelih snjenih vrhunaca pod plavim nebom i s 117

prividnim mirom te obasjane gorske udoline. Svuda je naokolo vrebala bijela smrt. Odjednom je zauo krik. Tre oi u skupinu oko Mariele i vidje kako ljudi ustaju i neto viu. Jedan momak uzmahnu obadvjema rukama i povika: iva je! iva! Werner poskoi da jurne onamo, ali mu valjade opet sjesti. Uhvati se obadvjema za glavu i poe njome mahati na ovu i na onu stranu. Misli li da to pomae? upita Antti. Drago mi je to eto i ti vidi zvijezde. iva je! Uspjeli su! Jeste li uli? povika Paolo i zaglavinja prema saonama na kojima je leao Klaus. Ondje poe nepokretnog djeaka tresti za ruku i za ramena. Klaus! Klaus! Sestra ti je iva! uje li? iva! Ali Klaus nije pokazivao znakove ivota. Jedan vojnik koji je to asak promatrao, otre Paola od Klausa. Premorenog i preuzbuenog djeaka odnio je na jedne saone, uvio ga u pokriva i rekao: Umiri se ve jednom, inae emo imati jo jednog bolesnika. A to nam, bogme, ne treba, jer i ovako imamo posla uvrh glave. Werner, posrui, krenu prema skupini pokraj Mariele. I zapovjednik je stajao ondje. Momci propustie Wernera. Djeak je ozbiljno promatrao djevojicu. Vidio je njezine usne, koje su ve dobile neto boje, vidio njene obraze, koji vie nisu bili tako blijedi. Pravilno je disala, ali su joj oi ostale sklopljene bijae kao da je utonula u dubok san. Brzo su je uvili u tople pokrivae. Jedan joj bolniar uli topao gutljaj u usta, a ona proguta. Pokrenue joj se trepavice. Werner osjeti kako mu suze naviru na oi. Tiho se okrenuo i udaljio. Svega ga ispunio osjeaj zahvalnosti. vrljao je pokraj nagomilanog materijala i opreme. Stajalo ga je muke da se dri uspravno. Ukoile mu se noge i ruke, sve ga boljelo. Usta mu jo suha, grlo se zapeklo od ei. Juha nije mogla ugasiti tu e. Priao je vojniku kraj poljskog telefona. Momak je uao u snijegu i centrali u Brachenu javljao veliku vijest. Werner je stajao i sluao. Upijao je svaku rije. Ovdje spasavalaki odred u Valgrettu. Desetgodinjoj 118

djevojici Mariji Watzig upravo je vraen ivot umjetnim disanjem. Priredite joj mjesto u bolnici. Unutarnje ozljede i gubitak krvi. Deset momaka sa saonama silazi u Brachen. Molimo poaljite smjenu i psa tragaa. Odmah, ako je mogue. Roditelje jo nismo nali. Kraj! Telefonist je odloio slualicu. Werner je nepomino stajao na istome mjestu. ovjek ga pogleda. to eli? upita ga. Werner je traio rijei. Biste li u centrali mogli upitati togod za mene? protisnu naposljetku. A to bi htio znati? upita vojnik. Rado bih znati je li moj prijatelj slomio ruku odogovori Werner. Vojnik ga pogleda nekako udno. Noas nas je ovdje bilo jedanaest djeaka objasni Werner. Petorica se jutros vratila. Jedan se pozlijedio. Bojali smo se da je slomio ruku. Vojnik ga je gledao ne odgovarajui. Lice mu bilo mlado i smee, a oi tako modre kakve Werner nije nikad vidio. Izraz tih oiju nije Werner mogao odgonetnuti. Tako dakle najposlije e vojnik. Jedanaest je dakle bilo tikvana i usijanih glava to su zamijesile svoje i to su drugome mogle navalit na vrat toliku muku! Werner pocrvenje. Nije znao to da odgovori. Samo je buljio u ovjeka. Uostalom nastavi vojnik takve tikve i takve gluposti pokreu svijet. Vi ste tikvani kakvih nema pod kapom nebeskom. Zasluili ste da vas svojski izdevetaju, ali... vi ste spasili ivot toj djevojici. I pokaza onamo gdje je leala Marieli. A tko zna opet e vojnik neemo li jo i roditelje izvui iz snijega. Nikad se ne zna. Ovih dana dogaaju se i najlue stvari. ovjeka koji je leao pod snijegom samo etiri minute, nae mrtva. Drugi ostanu pod snijegom dane i dane, pa su opet ivi. U Urteliju izvukli su ive mua i enu poslije pedeset i est sati. Werner se poe smijati. Nije mogao drugaije. Smijao se od pustog umora, oputena ramena tresla mu se od smijeha. A ujedno 119

mu dolazila volja da plae. Ali se takvo to, dakako, ne radi. Moe tako Paolo, on to i ini, ali on nije nikakav momak. Ili ipak? Paolo je ostao sa svima iako je priznao da je najstraljiviji. A zar poslije nije bio i najjunaniji? Bili su tikvani, tako je rekao vojnik. Mogli su drugima zadati jada i muke! I zasluili su da ih svojski izdevetaju, te najvee tikvane pod kapom nebeskom. Ali je Marieli ipak spaena. Djevojica ima duge, crne pletenice, najdulje i najcrnje to ih je ikad vidio u jedne djevojice. Pletenice koje trebaju uvijek poigravati i leprati. A ondje, u Urteliju, vojnik to zna, izvukli su mua i enu poslije pedeset i est sati. Izvukli ih ive ispod snijega. A on, Werner, stoji tu i smije se, u grlu mu gvalja, i ne moe suspregnuti smijeh. Hej! prodrma ga vojnik. to ti je? Jesi li enuo? Werner je pustio da ga drma. Divan osjeaj. Tko zna, moda e tako sve ono to se ispremijealo doi opet na pravo mjesto. Hej! viknu mu vojnik u uho. Nisi li htio uti je li ti prijatelj slomio ruku? Pitat u. Jest, Holdert... Werner osjeti kako ga vojnik puta. asak je Werner jo stajao na nogama, a onda mu se uhvati mrak pred oima, i on pade niice u bijeli snijeg.

120

XIII. TO NOSI BUDUNOST

Kad je Werner doao k sebi, leao je na poljskom krevetu u eljeznikoj ekaonici u Brachenu. Bijae svijetao dan, i samo su ovdje-ondje ljudi sjedili ili leali na posteljama. Velika prostorija kao da vie nije bila onako natrpana. I kut kraj kavenog lonca, gdje su mu oi najprije potraile Klausa, sasvim je ispranjen. Werner se polako obazre oko sebe. Imao je osjeaj kao da mu je glava nekako neobino lagana i prazna. Koliko je spavao? Pokraj njega leao Paolo. Spavao je, ali mu se ruke nemirno pokretahu pod pokrivaem, a kadikad bi rekao togod nerazgovijetno, ba kao da mumlja. Nikolaj i Giuseppe leali podalje, mirni, u dubokom snu. Poljski kreveti ostalih djeaka bili prazni i ureeni. Zacijelo su djeaci u selu. Werner se podlakti. Prostenjao je, boljeli ga miii. Osvrnu se. Odmah za sobom vidje Hansa Petera. Sjedio je na hrpi uprtnjaa, oslonjen na zid, i smrknut gledao preda se. Werner mu mahnu glavom, ali ga Hans Peter nije opazio: utonuo je u misli. Ljuti li se moda to ga nisu pozvali i poveli? Dobro bi im doao, ali odvui ga samo tako od Hutamkija ne, to nije bilo mogue. Zna li on moda to je i kako je s Klausom i malom Marieli? I jesu li naeni njihovi roditelji? Werner se jo vie uspravi; bijae kao da se njegovi miii tome opiru i brane se. Lea, ramena, ruke sve ga je odmah zaboljelo. Hans Peter! apnu on. Hans Peter tre se. Nevoljko je ustao i priao Wernerovoj postelji. Kako se osjea? upita suho. Dobro odgovori Werner. A to je s ostalima? Ja ovdje sjedim kao pas uvar ree Hans Peter. Ne smijete ustati dok lijenik ne dopusti, a doi e opet poslije podne. U bolnici nije za vas bilo mjesta. 121

 Pa nije nam nita? u udu e Werner. Hans Peter nije odgovorio. A koliko smo spavali? opet e Werner. Nikako ne mogu zamisliti. Dvije noi i dan i pol odgovori Hans Peter. Werner zinu od uda. Dali su vam injekcije da spavate. Bili ste premoreni. Nikolaj je uhvatio upalu plua, a ni tebi nije mnogo falilo. Ali se ja osjeam izvrsno ree Werner. Samo me miii bole. Hans Peter slee ramenima. Da si samo vidio kakvu ste tunu povorku sastavljali kad su vas prekjuer dovezli ovamo. U bolnici su vam svoj etvorici dali injekcije. Predahnuo je asak pa nastavio: Bili ste vie mrtvi nego ivi, to ti mogu rei! A Hutamki se nasmrt uplaio. Vodio je dug telefonski razgovor s djejim selom. Sasvim je izgubio glavu. A bila je glupost i lupetvo onako nas ostaviti da spavamo. Pa nismo mogli drukije branio se Werner. Hutamki ne bi nikad dopustio. A tebe nismo smjeli buditi, jer bi ti bila dunost da probudi Hutamkija i da ga upozori. Ne znam to bih uinio ree Hans Peter iskreno i ne vie onako osorno. I dometnu: Ali nikad u ivotu nisam bio onako ljut. Werner i opet pogleda u kut gdje se nadao da e vidjeti Klausa. Oklijevao je asak-dva, a onda ipak upita: Zna li kako je Klaus i njegova sestra? Hans Peter opet se smrknu. Zatezao je s odgovorom. Kutovi usana malko mu se pomaknu. Nije gledao Wernera. Zar je sve bilo uzalud? upita Werner. Srce mu se gotovo ispelo u grlo. Hans Peter odmahnu glavom. Marieli je jo na ivotu, ali nitko ne zna hoe li i ostati. Malo je poutio, a onda nastavi, oklijevajui: A roditelje su... nali mrtve. I opet je prolo neko vrijeme dok je proslijedio: Klaus je teko obolio, ivot mu je u opasnosti. 122

Werner je osjeao kako mu krv udara u sljepooicama. Srce mu je strano lupalo. Uhvati ga omaglica, te on opet lee na lea. Upiljio je pogled u strop. Hans Peter sjede na pod, izmeu Paolove i Wernerove postelje. Ne rekoe vie ni rijei. Dosta je vremena izminulo dok je Hans Peter naposljetkuu progovorio. Inae su svi drugi dobro ree bezizraajnim glasom. Roditelji Bartela Gurtnellija lijepo se oporavljaju. A Bartel je od jednog lijnika u bolnici posudio ah pa sad ui Johannesa Groosza toj igri. Tvoja teta Augusta bila je ponajvie gore, kraj svojih maaka. I ona je pruala pomo, oko maliana gospoe Rhmi, koja je dobila upalu slijepog crijeva te je morala u bolnicu. A mala Engleskinja uva sada djeaia gospoe Rhmi. Hans Peter obazre se po gotovo praznoj dvorani. Veina je sad otila ree. Vrijeme je posjeta u bolnici. I vlakovi opet voze. Mnogi su turisti otputovali, a otilo je i dosta izbjeglih. Ali Werner vie nije uo premda je sluao. U mislima je vidio pred sobom Klausa i malu blijedu Marieli. Zar zbilja nisu za njih smjeli uiniti to su uinili? Zar su zaista bili tikvani? I opet je pred sobom vidio Klausa onako kako su ga uveli ovamo: uplakan mlatara oko sebe, jer su ga prisilili da ostavi roditelje pokopane pod snijegom. Werneru su jo u uima djeakovi povici vie djeak neto to drugi ne uju i ne mare. Djeak je znao da su traili na krivom mjestu. Jest, stariji su mislili da bolje negoli djeak znaju gdje je bila staja i sua... I najposlije je Klaus, bespomoan, mogao jo samo plakati. A kasnije kako li je samo kopao. Gotovo nadljudski. Poput ivotinje zario se u snijeg i kopao. I sada da je sve glupost to su uradili? Da je time nastala vea nevolja? Jadni Klaus u pogibli, roditelji mrtvi, a Marieli... A to je zapravo s malom Marieli? upita u strahu. Vidio je kako se Hans Peter skanjuje. Ipak je doao odgovor: Imala je unutarnji izljev krvi, pa ju je valjalo operirati. Trebalo je to biti juer u podne, ali nisu za nju imali krvi. Krvi? upita Werner. Jest, krvi za transfuziju, prije i poslije operacije. Nije bilo nikoga s pravom krvnom grupom. Veina nas je otila onamo da 123

nam pogledaju krv. Uzeli su krv i od mene, od Hutamkija i Bartela. Ali ni naa nije bila prava. I to misli tko je naposljetku imao pravu? Ne bi nikad pogodio. Tko? napeto e Werner. Tvoja teta Augusta! U poetku nisu njenu krv htjeli ni ogledati. Rekoe da je gospoa stara i da nema ni povien tlak. A htjeli su Grooszovu. Ali njegova nije odgovarala. Pa jesu li najposlije uzeli njezinu? upita Werner. Gospoa je Augusta bila ljuta na lijenike to s njome nisu htjeli ni pokuati, a ba je ona imala to se trai. Krvna grupa O, faktor Rhesus negativan, jesi li ikad za to uo? upita Hans Peter. Werner slee ramenima. to ga se tiu te strane rijei? I onda? upita. Jesu li stigli jo za vremena. Ne znam pravo to je bilo dalje. Odluili su se za gospou Augustu, a nas su otpravili. Za Johannesa Groosza bilo je to strano razoaranje. Je li operacija izvrena? Jest, sino. A je li uspjela? Jo se pravo ne zna, sve je trebalo obaviti ranije. Groosz i njegova ena sad su otili tvojoj teti. Mora ostati u bolnici. Werner je opet legao. Bilo je i previe toga a da bi mogao sve odjednom probaviti. Teta Augusta i Marieli sve je to tako neobino... Werner je dobro znao to bi na to rekao njegov otac. Rekao bi: Tako je moralo biti. Werner je pokuao razmiljati. Da on i njegov otac nisu djeake doveli iz skijake kolibe, ne bi zajedno bili evakuirani. Da nisu doli u Brachen, ne bi ih Klaus mogao odvesti gore u Valgretto. I Marieli bi sada bila mrtva, jer jo koji sat ne bi izdrala. A da teta Augusta nije krenula s njima, ne bi mogla dati krv. Tako je moralo biti. A lavine? Zar su i one morale biti? Nije mogue! Ne, to nije moralo biti. Svi oni mrtvi i ranjeni, svi oni jadi i nevolje... Wernerovo se mlado srce uzbunilo kad je pomislio na sve one patnje. Nikakva smisla nije bilo u tome to se snijeg obarao s brda. Uasno je to priroda zahvaa ovjeka nesreom i strahom. A ipak je tako. Zato? Zato? Zato moraju Klaus i Marieli biti siroad? Ne znam prostenja poluglasno. 124

 to kae? upita Hans Peter. to to ne zna? Zato se dogaa sve to? Zato ljudi ne bi mogli ivjeti mirno i sretno? ree Werner. Mirno i sretno, to nije jedno te isto polako odgovori Hans Peter. Mislim da je ovjek samo onda sretan kad zna o svojoj srei. A o svojoj srei moe znati samo ako si bio nesretan. Mnogi meu nama u djejem selu znaju to. Werner je utio. A Hans Peter nastavi polako: Naelnik naeg sela jednom je rekao: Nesrea ovjeka prodrma i probudi. A vi ste svi grubo prodrmani, pa sada, kad ste budni, moete ivot pravo cijeniti, jer ste saznali koliko vrijedi. Kako je Werner i dalje utio, Hans Peter nadoda, poneto u neprilici: Zvui kao prodika, je li? Kakva prodika? Tko dri prodiku? Prodike su uvijek dosadne umijea se odjednom Paolov glas. Probudio se Paolo te njih dvojicu gledao izvalivi krupne, okrugle oi. Na odgovor nije ni ekao. Nisam jo nikad ovako divno spavao uvjeravae Paolo. Sve jedan san ljepi od drugoga. teta to sam sada budan te moram gledati vaa lica. Nema na njima nita. Ba nita. Werner i Hans Peter samo se zgledae. Nasmijeili se jedan drugome, osjeali se kudikamo starijima. Samo se okreni na drugu stranu predloi mu Hans Peter. Moda e opet usnuti. Kad sam se ve probudio, onda i ostajem budan ree Paolo. Koliko je sati? A gdje su drugi? to je od Klausa i njegove sestre? I jesu li... Naglo se prekide i nesigurnim pogledom prijee s Wernera na Hans Petera pa opet natrag. Dijelak istine probio se u njegovu svijest prije nego to su drugi stigli da ita kau. Bijae kao da Paolo vie nije Paolo. Ali je Marieli na ivotu proapa Hans Peter nagnuvi se nada nj. Jo bi nam samo to trebalo da nije uo se Paolov priguen glas. * 125

Vijesti to su ih posjetioci donijeli iz bolnice bijahu povoljne. Maloj Marieli bilo je bolje, a teta Augusta bijae jo slaba nakon gubitka krvi, ali se inae osjeala izvrsno. I jede samo bifteke, sve jedan za drugim izvjetavao Johannes Groosz A sada se ona zove donor. To je otmjena rije, latinska, a znai da je darovala svoju krv. Nikad nisam ni u snu pomislio da bih mogao jednom biti ljubomoran na Augustu Altschwank. Werneru i Paolu lijenik je odobrio da uveer posjete tetu Augustu. Dok su prolazili ulicama osjeali su se lagodno. Snijeg, koji se u tijeku dana raskaio, sad se opet smrznuo te je pucketao pod nogama. U bolnici su ih zaista pustili k teti Augusti, a na njihovu veliku radost u dvorani je pokraj nje leala Marieli. Tu, gdje je sve blistalo bjelinom zidovi, postelje i pokrivai mirno lice male Marieli opet je imalo boje. Leala je sklopljenih oiju i s rukama pod pokrivaem. Duge joj, crne pletenice leale na uzglavnici. Bijae ona ba kao kakva lutka. Pa mene i ne gledate zauje odjednom zajedljivi glas tete Auguste. Werner i Paolo okrenue se k njoj. Mislili su da e vidjeti staru tetu Augustu ali ni govora! To blijedo, prijateljsko, naborano lice nije imalo nita od one tete Auguste kakvu su pamtili. Glas joj je, dodue, jo imao onaj stari prizvuk zajedljivosti, ali se oi smijeile, a usta nisu vie bila ona nekadanja tvrda i ravna crta. Dobar dan, teta Augusta ree Werner u neprilici. Paolo uze kopati po depu na hlaama te odande izvue poneto zguvan ali inae ist i lijepo presavijen rubac. Nije nita osobito, ali je od srca uvjeravae Paolo dok je stavljao dar na postelju. To je rubac za muke ree teta Augusta, a radost joj ozari lice. Jest, muki je doeka Paolo ali nos to nee opaziti. Nisam jo nikad od mladia dobila dar ree teta Augusta potiho. Ovo je moja druga mladost. Smijala se svojoj dosjetki. Zatim pogleda prema Marieli. Zar nije lijepa? upita. Jeste li ikad vidjeli ovakvu djevojku? A dobro joj je sada, lijenik je zadovoljan. 126

Glas joj je pao do apata. A ivi jer je dobila moju krv. Jeste li to znali? Djeaci kimnue ne rekavi ni rijei. Mislili su da Marieli, naposljetku, ivi i zato to su je oni nali u snijegu. Za koji tjedan bit e opet zdrava nastavi teta Augusta. Ali nema vie roditelja ni kue. Moe doi k meni, kad se opet podigne moja kuica. U Urteliju imamo zdrav zrak. A ona e imati vlastitu sobicu i uvijek e ostati kraj mene. U mislima je Werner uo oca kako je jednom kazao majci: Jadna teta Augusta. Njezina osamljenost njezina je nesrea. Gledao je svoju staru, neobinu tetu. Nije je nikad vidio takvu. Ponosno je i uspravno sjedila naslonjena na jastuke i bila sretna. Vidjelo se na njoj kako ju je ispunio osjeaj da ostali dio ivota nee biti sama. Gledala je djevojku kao da joj je postala ki. A Werner se osjeao nesigurnim kad je gledao Marieli. Odmah u opet podii svoju kuicu uo je kako kazuje teta Augusta. A kasnije mi moe pomagati u duanu, pa emo zajedno tedjeti za njezinu opremu. Lijepu e opremu od mene dobiti, lijep miraz. Werner je vidio Marielino njeno lice kako kao neto svijetlo lebdi u malom duanu tete Auguste. I nekako se pobojavao. Nije bio siguran eli li ba od srca da Marieli doe gore u malo planinsko selo, da ivi kod tete Auguste i da tedi za opremu. Pogledao je Paola, kao da trai pomo svojim mislima. Ali Paolo kao da bijae sav utonuo u promatranje Marieline glave na jastucima. Snjeguljica o kojoj se uvijek toliko pria ree Paolo sigurno nije bila ljepa. Rad bih znati kakva je kad je budna. Vidjela sam je budnu apnu teta Augusta. Bila je budna kad su je sestre prenijele ovamo. Zapravo bi trebalo da bude s Klausom bezazleno e Paolo. Jo i za djeaka u mene nema mjesta zaguna teta Augusta. Djeaci su teret. Ali ovakva djevojica... Jako sam alio za braom i sestrama ree Paolo i pogleda tetu Augustu pravo u oi. Imao sam ih petero, a odjednom sam ostao sam. Tjeila me nonna, jer je shvaala zato plaem. Da nisam doao u djeje selo... Teti Augusti izbile crvene pjege na licu. Rukama je pokretala 127

kao da se brani. Nemoj mi govoriti o tome djeaku ree teta Augusta. Ima on djeda i baku u Appenzelu, pa moe onamo. Onda i Marieli mora onamo doeka Paolo glasom tako mirnim i neobinim za njega da se Werner samo udio. Teta Augusta sijevala oima i nervozno pokretala rukama. Werner se saali na nju. Moda bi se djed i baka zadovoljili jednim djetetom ree Werner. Nema mnogo ljudi koji odjednom mogu uzeti dvoje djece. Sad Paolove oi sijevnue prema Werneru. Ne zna to govori prekori ga Paolo. Pa i moji roditelji imaju samo mene objasni Werner. Jest, ali ti i nisi nikad imao brae ni sestara. Kad Marieli doe u Urteli, bit u ondje i ja ree Werner, malko nelogino. Tiho im prie bolniarka. Zaboravljate da ste u bolnici apnu im prijekorno. Svaati se moete vani. Osim toga, prolo je vrijeme posjeta. Werner je pocrvenio do uiju. Ustuknuo je korak nazad, a Paolo obisnu teti Augusti oko vrata, poljubi je u oba obraza tako da su joj se pomakle naoari, i ree: Uvijek ja velim da ste slini mojoj nonni: izvana puni bodlja, a unutri meki kao pretopljeni sir. Moda ete jo razmisliti. Kad su djeaci izili iz bolnice, teta je Augusta vrtjela glavom. Djeaci su me uvijek uzrujavali, a ni Klaus nee biti bolji od drugih, mrmljala teta Augusta. Marieli je djevojica, mila i njena, a ja sam dala litru krvi za njezin ivot. Bez mene je vie ne bi bilo na svijetu. Eto, i ja najposlije imam dijete. Brinut u se i skrbiti za nju kao to ne bi ni njezina roena mati. Morate malko spavati ree bolnika sestra kad je opet ula. Previe se uzbuujete. Djeaci! ponovi teta Augusta. Jesu, djeaci su me uvijek uzrujavali. Samo taj mali crni deko, jest, nekako je na svoje brdo tkan, i nije najgori. I dohvati rubac to je ostao na njezinu pokrivau te uze njime brisati nos premda joj i nije trebalo. 128

* Djeaci su ili dugim ulicama i prolazima. Sasvim si smutio tetu Augustu ree Werner. Paolo ga ozbiljno pogleda. Mi smo izvukli Marieli iz snijega uzvrati Paolo pa smo sada i odgovorni za njezin ivot. Udari se u prsa te e gotovo sveano: Barem se ja osjeam kao... kao u neku ruku... njezin ouh! Koliko li onda ouha ona ima? nasmija se Werner. Deset hitro e Paolo. Nije to nikad naodmet. Ali ti i ja, dakako, mi smo najvaniji. Bez tebe ne bismo ono nikad izveli, a ja sam je naao. Moda i nee biti loe ako doe k nama u Urteli. Teta Augusta lijepo e je paziti. A neu je ni ja odvrgnuti, moe se pouzdati obea Werner. On nije tetinu osnovu uzimao tragino kao Paolo; pravo da se kae, radovao se na pomisao da bi Marieli dola gore k njima. Jasno, nedostajat e joj Klaus. Ali nije sve to tako loe kako misli Paolo. Susreli su lijenika u dugoj bijeloj halji. Otro ih je pogledao, zastao te upitao: Jeste li vi djeaci koji su Klausu pomogli da izbavi sestru? Jesmo, gospodine doktore. Lijenik ih je dugo, ispitivaki gledao. Sad ste sasvim drukiji nego onda kad sam vam dao injekciju. Jeste li se ispavali? Dok je govorio, bijae kao da misli na drugo. Pogled mu klizio preko dvojice djeaka udalj, prema maloj crvenoj svjetiljki to je gorjela nad nekim vratima. I tada sam vas predao svom asistentu, ali je Klaus ostao moj pacijent ree lijenik. Biste li ga vidjeli? Moda e vas prepoznati, pa bi mu to moglo pomoi, jer s njime nije dobro. Krenue za lijenikom. * Klaus leao u maloj sobi, sm. Promijenio se toliko da su ga jedva prepoznali. Lice mu mravo, uiljeno, nos iskoio ba kao 129

kakva kuka. Oi napol otvorene, vidi im samo bionjau. Uplaeni stajali Werner i Paolo do podnoja postelje te upirali pogled u sasvim beivotnog djeaka. Sad je miran ree bolnika sestra lijeniku, koji je stajao odmah za djeacima. Inae mnogo fantazira. Govori o nekakvoj kozi to je odbjegla u umu pa je on mora dovesti. Koza skae po vrletima i preko klanaca kamo on ne moe za njom. Lijenik kimnu i pogleda dvojicu djeaka. ujte ree im. Ne treba da se zabrinjavate. Klaus e ozdraviti, u to se moete pouzdati. Od prevelikog naprezanja dobio je slom ivaca. Nije bila nikakva malenkost ono to ste izdrali one noi. Ali je njegova sestra spaena, i ve zaradi toga isplatio se trud i muka. Od mene neete uti nikakvih prijekora. Stavio je ruke na njihova ramena i nastavio: A mogli biste jo neto uiniti. Zbog svega to je proivio Klaus je zapao u takvu pomutnju da je najposlije naao utoite u prolosti. Ali je zacijelo i u prolosti doivio to strano. Sada sanja o tome i kada je budan. A on se mora vratiti u sadanjost, razumijete li? Moda biste mu u tome mogli pomoi. Ako vas prepozna, ve je mnogo dobiveno. Treba vidjeti vaa lica i uti va glas. Imate li na sebi ista odijela koja ste imali one noi? Djeaci kimnue. Onda stanite pokraj njega pa mu govorite ono to ste mu govorili one noi. Lijenik, kao da neto oklijeva, pogleda dvojicu djeaka pa nastavi: Dobro znam da nije lako, ali pokuajte to najbolje moete. I nemojte se uplaiti kad postane nemiran. Valja vam znati: prepoznavanje ne ide bez uzbuenja. Bojat e se i misliti da opet doivljava lavine. Ali nije opasno. Mora to proi. Ono to ste preturili bilo je kudikamo gore. Skanjujui se, Paolo prie blie. Klaus! povika on. Klaus, koliko jo imamo ii? Od uzbuenja bijae Paolov glas visok i kriav. Ruke se djeaku ovlaile. Klaus! viknu on ponovo. Klaus! Je li jo daleko do Valgretta? Pomakle se Klausove trepavice, oi se vie otvorile, cijelim mu 130

tijelom proe drhtaj. Lijenik dade znak Werneru. Klaus javi se i Werner, ali mu glas bijae tako tanak da gotovo i nije imao zvuka. Djeak proisti grlo te pokua jo jednom. Klaus, to sam ja, Werner. Uzmi cipele pa za mnom. Pokai nam put gore. Hoemo da otkopamo Marieli iz snijega, mora nam pokazati put. Klaus, ima nas jedanaest djeaka, zajedno s tobom. Hajde, brzo iz postelje i uzmi cipele. Werner je stisnuo ake. Trzanje na Klausovu licu paralo mu srce. Djeak u postelji prostenja, poe udarati rukama i bacati se. Neu, ne usuujem se! viknu Klaus u strahu. Klaus opet e Paolo. Evo motke, trait emo. Gdje je sua? Neu, neu! nemirno e Klaus. Klaus, nali smo ugao staje. Kopaj dalje, lopatom. Rukama nee nita postii. Ovdje je jama. Proirit emo je. Vidi li? Klaus, eno ih. Idu nam u pomo. Klaus, vojnici! Bolesnik se tako uzbudio da su i Werner i Paolo pogledom potraili lijenika. Ali je on samo kimnuo, umirujui ih. Priite da vam vidi lica. Sasvim do njega. Klaus! viknu Paolo i nae se nada nj, nad njegovo lice. Bolesnik irom otvori oi. Upiljio je u Paola ukoen pogled i viknuo: Neu sam... neu da budem sam! Pa i nisi sam razgovijetno e mu Paolo. Svi smo s tobom. Pomaemo ti. Sve je u redu. Jo je gledao Paola ukoenim pogledom i irom otvorenih oiju. Zjenice mu bijahu neobino velike i crne. Zbilja me neete ostaviti sama? upita tuno. Nikada! sveano e Paolo. Gdje su drugi? apnu Klaus. Paolo gurnu Wernera naprijed. Evo Wernera ree. Koza neprestano odmie razoarano e Klaus. A uskoro e i mrak. Duboko razoarani, djeaci pogledae lijenika. Ali je on samo kimao. 131

 Nije loe ree lijenik. No s vama i njegov raniji doivljaj mogu se mirno pretakati jedno u drugo. Bit e sve u redu. Biste li mogli opet doi? Volio bih da dovedete jo kojeg djeaka, od onih koji su onda bili s vama. Mi se ujutro vraamo u djeje selo. Vlakovi opet kreu prema Zrichu. Onda zamolite svoga starjeinu da me jo veeras nazove na telefon ree lijenik. Ovdje sam do deset sati. I isprati djeake van. Znam, nije vam ovo bilo lako ni ugodno ree i drugi put. Ali mi je vaa pomo od velike koristi. * Bez rijei su Werner i Paolo probijali tamu uskih ulica gdje je sve odjekivalo; ili su prema postaji. Naposljetku e Paolo: Jest, kad Klaus opet doe k sebi, doznat e svu istinu: da su mu roditelji mrtvi i da on mora djedu i baki. Nadajmo se da mu je baka barem malo slina mojoj. Bit e sretan kad opet vidi Marieli tiho e Werner. Paolo uhvati Wernera za miku i tako se nenadano ustoboi pred njim te umalo to nije izgubio ravnoteu. Werner je jo stigao da ga pridri. Paolo upilji pogled u njega i ree: Napokon! Sada barem pokazuje vie razumijevanja nego prije. Je li ti najposlije jasno da njih dvoje pripadaju jedno drugom? A mi im neemo okrenuti lea, uje li? Moramo im i dalje pomagati. Samo jo ne znam kako. Jesi li uo kako je Klaus jadao: nemojte me ostaviti sama, nemojte me ostaviti sama. Uskoro e ozdraviti, ali ga eka i samoa. Bit e sam. Pustit e ga iz bolnice, ali misli li da e se time osloboditi i straha? Strah e mu ostati, drat e ga jo godine i godine. I meni je bilo tako, a i sad ima trenutaka kad me napada strah. Nema pojma to si za mene uinio kad si mi ono prvog dana uzeo ruku na snijegu te je nisi isputao. Neto vie ne bi mogao za me uiniti ni moj najvei prijatelj. Ti si u tri etvrtine glupan, a onom jednom svetac. Ali su to, veli moja nonna, najbolji ljudi. Dva prolaznika zastala na ulici da uju to taj mali crnokosi 132

djeak ima rei svome drugu kad se toliko raspriao i tako razmahao rukama. Werneru bijae neugodno. Gurnuo je Paola i potiho mu rekao: Ne treba da govori rukama i nogama. Uostalom, jo si me nedavno astio nazivom sovuljaga. A zar nisi? upita Paolo. Ti si sovuljaga i ni o emu nema pojma. Ali si se posljednjih dana ipak malo prodrmao i probudio. Werner morade pomisliti na ono to je rekao Hans Peter: nesrea ovjeka prodrma i probudi. Pomislio je i na to kako je prvih dana bio jako nesretan. To je Werner mislio, ali je glasno rekao neto sasvim drugo: Konano bih htio znati koliko ti je zapravo godina. Jako si radoznao odogovori Paolo. Isto dosadno i glupo pitanje to ga odrasli uvijek postavljaju kad nemaju i ne znaju nita bolje. Ali u ti odmah rei: upravo mi je etrnaest godina i tri mjeseca. Nitko tko me vidi ne bi vjerovao. Kladim se da nisi mnogo stariji. Meni je petnaest ree Werner. Na proljee mi je esnaest. Mnogo, mnogo! uzviknu Paolo rugajui se. Ali si sveer veliko dijete. Werner sa svoje visine pogleda dolje na malog Talijana. Mislim da si i ti ponekad ree Werner. Kad na ulici die toliku galamu ni za to. Paolo slee ramenima. Moja baka veli: to je krv, to je na temperament. Moe li ribi zamjeriti to je nijema? Ili prasetu to roke? Moj je otac bio izvikiva na trgu, i svojim je grlom zaraivao kruh za estero djece i za enu. Pol je dana govorio samo u stihovima, tako se navikao. A moj stariji brat zvao se Dante, i trebalo je da studira. Ponekad mi se i samom ini da sada moram sam dizati galamu to bismo je inae dizali nas estero, da su svi ostali u ivotu. Paolo nogom gurnu komad smrznuta snijega. Kad je vidio da Werner uti, on e opet: Klaus i Marieli trebaju doi k nama, u djeje selo. A i ti treba doi raditi kod nas. Hans Peter nee ostati, on e u St. Gallen, da ui stolarski zanat. Ti bi mogao pokuati da preuzme njegov 133

posao. I ti si bio u naukovanju kod jednog drvodjelje? Werner odmahnu glavom. Nemogue! uzvrati on. Potreban sam roditeljima. A Marieli e svakako doi teti Augusti. U djeje selo dolazi samo ratna siroad? Sada nije vie tako zabrza Paolo. Sve ih je manje, na svu sreu. Klaus i Marieli mogli bi lijepo doi u poljsku kuu, jer su svi Poljaci otili, i zasad su ondje dali mjesta vicarskoj siroadi. Werner je koraao sve bre i bre znak da je utonuo u misli. Ve je vidio sutranji rastanak. Nije vie mogao zamisliti ivot bez Paola i ostalih. Osobito bi mu nedostajao Paolo, jer je Werner sada prvi put u ivotu stekao prijatelja. Sve je lijepo to pria ree gotovo mrzovoljno. Ali ti jo ne upravlja djejim selom, nisi naelnik. Nisam ni dugonoga ptica noj priklopi Paolo, zadihan. Nemoj tako grabiti tim svojim krakovima. Bijahu ve blizu postaje. Snijeg pred njom bio prljav na hladnoj svjetlosti uline svjetiljke. Svakako je sve to besmisao ree Werner, u nadi da e uti protivljenje. Ali jednom, eto, Paolo nije proturjeio. Jest, i ja mislim da je tako potvrdi Paolo tihim, poneto drhtavim glasom. Werner ga pogleda u udu. Mogao bih sav vlak razmrskati! prasnu Paolo. Ba glupo da emo se sutra vidjeti posljednji put, i nikad vie. tedjet u novac da vas posjetim u djejem selu obea Werner. Tada u dovesti i Marieli.

134

XIV. DJEJE SELO

Nije to nikakva kita cvijea, to je travurina ree djevojica koja se zvala Sylvia, a koju su najee zvali po nadimku Nitschi ili Kihavka, jer je tako mnogo kihala, a najvie sada, u doba sjenokosa. Bila je zgodno, ljupko stvorenje, a vezala je prijateljstvo s Paolom. Kad bi trinaest puta zaredom kihnula, tuno bi gledala oko sebe, a ve asak zatim smijala se i govorila: Ve me umorilo i dodijalo mi, ali se vi samo smijte, jer imate i emu. I ja mislim da je kihanje jako glupo. Sad je Kihavka stajala prema Paolu, prezrivo ga gledala i rekla: Nije to ni nalik na kitu cijea, to je mjeavina sastavljena zbrda-zdola. Ispalo jadno, premda je Paolo namjerio i uinio najbolje. Ali moda suncokret, grahorika i dralinjak nisu osobit sastav za buket. Naprijed! viknu Kihavka. Nabrat emo divljeg cvijea koliko god naemo. Moda e onda i taj tvoj korov nai drutvo. Ali vie nemamo mnogo vremena opomenu Paolo. Oh, imamo ga dovoljno zakljui Kihavka i potra naprijed. Nije odabrala put dolje, nego stazu to vodi gore. U visokoj travi izmeu polja i puta bilo mnogo cvijea, a neto povie prostirala se brdska livada, sva proarana kamilicom i kasnim zvoniima. Kihavka je brala i kihala, a Paolo brao i ovda-onda podizao glavu da osluhne. Dakako, nije to imalo nikakva smisla, jer vlak jo nije mogao uti. Ako malo prorauna, razabrat e da je vlak istom krenuo iz St. Gallena. Ali Paolo nije imao glavu za raune, a bio je i nestrpljiv. Kihavka je imala itavu rukovet cvijea. Spopala ju je kihavica da bijae strahota. Daj ovamo ree Paolo te joj uze cvijee, ali tako da je polovina pala na zemlju. Dok je on kupio, Kihavku i opet napade kihanje. Suze su joj 135

tekle niz lice. Ba glupo kako protiv toga jo nisu pronali lijek! ljutnu se Paolo. Bit e i to jednog dana ree Kihavka izmeu dva naleta kihavice. Hodi pozva je Paolo i potra prema putu to vodi u djeje selo. Na zavijutku to ide pored djejih kua ostali su ih ve ekali. Bijahu to Finci Antti i Jussi i Francuz Jean Pierre sa dvije francuske djevojke. Holdert i Martin nisu mogli krenuti, jer su morali slagati svoje seoske novine te im nije preticalo vremena da idu u Trogen. Ali su se Talijan Giuseppe i Grk Nikolaj nali ondje. Iao je i starjeina Austrijanaca sa dvije svoje tienice, jer je u Trogenu imao posla. Jeste li konano! nestrpljivo e Antti. A kamo si ti navro kao da su te silom podboli? uzvrati mu Paolo, a na to sva druba udari u smijeh. Oh, znam jednoga koji je jutros ve u pet sati bio u praonici i prao zube i time dotuio Bradiniju viknu Giuseppe, koji je uvijek znao istresti tajne iz talijanske kue Pinocchio. Starjeina Austrijanac, u kariranoj koulji i u kratkim konim hlaama, vodei za ruke dvije djevojice, ve je krenuo. irokim je putem silazio pred drugima. Pod njima je leao Trogen s malom eljeznikom postajom, sa crnim crkvenim tornjem, s krovovima i vrtovima. Kad su stigli meu prve kue, Paola vie nisu mogli zadrati. Dok su svi imali vremena da odmjereno idu irokim putem, on je krenuo uskim i strmim preacem. Neodluno je Kihavka u skupini na irokom putu gledala prema tamnom uskom otvoru u grmlju kuda je nestao Paolo. Ipak je odluila da ide s ostalima. Bila je poneto vana, ta mala Kihavka, jer joj je Paolo upravo odabrao vanu ulogu. On se, naime, bojao da e u Trogenu na doek gostiju ii sve sami djeaci, a to mu nije bilo po volji. uj, Kihavka rekao je djevojici. S mojim prijateljem Wernerom dolazi djevojica, koja se zove Marieli. Moe djeci u svojoj kui (Sylvia-Kihavka stanovala je u grkoj kuci Argonauti) pripovijedati da je Snjeguljica bila takva kakva je Marieli. 136

Djevojica ima pletenice crne kao to su crna krila u gavrana, i plave oi, to jest mislim da su plave, jer ih otvorene nisam nikad vidio. A tako je strano sama da joj je zaista potrebna prijateljica. A gdje e bolju nai od tebe. Lijepo ju je i moleivo pogledao, pa je Kihavka privoljela. Iako se kod Paola nikad pravo ne zna je li istina sve ono to kae, ipak mu je ovaj put povjerovala. T govorio je s takvim tonom i s takvim prizvukom u glasu da se nje dojmilo. Govorio je ozbiljno i mirno, i bez pretjerivanja a to se, bogme, kod njega izrijetka dogaa. Na malom peronu valjalo im ekati jo sedam minuta dok se polako, tamo gdje zaokree seoska cesta, pojavio vlak, koji se sastojao od svijetloplavih motornih kola i jednog vagona u istoj boji. Sprijeda, izmeu Anttija i Kihavke, stajao Paolo s velikom kitom cvijea. I Kihavka je, dostojanstveno i svjesna svoje uloge, istupila naprijed, na jad i muku Jean Pierreu i Giuseppeu, koji su smatrali da ona tu nema to traiti. Ali joj je Paolo na brzinu jo priapnuo: Ni brige te za ono to drugi govore. Kihavka, koja bijae samosvjesna mala dama i koja je ve tota proivjela prije nego to je kao dijete od est godina dospjela u sirotie u Ateni ta Kihavka, Paolova drga, samo kimnu. Od jezika trojice-etvorice djeaka nije ona imala straha. U posljednji je as brzo iupala nekoliko cvjetova iz Paolova buketa, da ne bi stajala praznih ruku. Vlak se zaustavio, ljudi izlazili. Djeca koja su ekala gledahu napeto. to? Zar nisu doli? Ali se odjednom pojavi Werner. Bio je neto vei nego prije. U novom novcatom odijelu, stajao je pred djecom iz Pestalozzijeva sela, pred tom mladou u izblijedjeloj praktinoj odjei. Bio je malko u neprilici, crvenilo mu navrlo na lice. Paolo prisloni cvijee na grudi i upita: A gdje je Marieli? Nije mogla doi odgovori Werner, poneto neodluno. A zato? opet e Paolo, ljutit. Werner bespomono prijee pogledom po sakupljenoj drubi koja ga je doekala te ree: Ba sam vam htio o tome priati. 137

Kihavka, kojoj se razoaranje jasno italo na licu ba kao i na Paolovu, utisnu ono nekoliko cvjetova Werneru u ruku. Ja sam Sylvia Nikomenides kaza ona. Htjela sam se sprijateljiti s Marielom. Zasad nita od toga preuze Paolo. I svoj veliki buket tutnu njoj u ruku, jer ga onako ljut nije mogao pristojno predati Werneru. Djeaci se okupie oko Wernera. Zapljusnuli su ga tolikim pitanjima da naprosto nije dolazio do rijei. Htjeli su sve doznati o Urteliju. Kako su mu roditelji. Kako teta Augusta? Jesu li sve kue ponovo sagraene? Ima li mnogo nove stoke? Je li Marieli dobro? Je li zdrava? Starjeina Austrijanaca progura se kroza skupinu te Werneru stisnu ruku. Male Austrijanke pozdravie gosta prigibnuvi koljeno tako te im se veselo zanjihae kratke pletenice. Dobro doao u nae selo! poelje Werneru starjeina Austrijanaca. Dobro doao i u ime Hutamkija, starjeine Finaca, koji je, na svoju alost, morao u St. Gallen, na neku skuptinu. Ali prije nego to veeras opet krene, ve e ga vidjeti. Werner ga je gledao razoarano, jer je ba htio s Hutamkijem govoriti o Marieli. A to nee biti jednostavno i lako u tako kratku susretu. I zato je elio da se to prije nae nasamu s Paolom. Ali nije bilo mogue. Skup vesele i srdane djece okruio je Wernera dok su se uspinjali prema selu. Kako Kihavka nije doekala Marielu, drala se Wernera. On ju je kriom gledao. inila mu se vedrom i otvorenom djevojkom suprotno maloj Marieli. Morao se smijati Paolu, koji je iz daljine htio sazdati to prijateljstvo i ne znajui koliko je to potrebno. Ostavili su za sobom i posljednje kue. Bile su to svijetle, kamene kue, obasjane suncem i i obrasle u zelenilo izmeu malih vrtova, punih grmlja i cvijea. Put se dalje uspinjao izmeu polja. Lijevo je jo stajao star seoski dvor: na dvoritu, nakrcanu svim i svaim, starac isprezao konja, a pas lajao. ovjek pozdravi djecu, a skupina mu veselo uzvrati. Mir, Cezare! zaguna seljak psu te mu poprijeti. Samo ga ostavite, ne bojimo se mi nasmija se jedna od djevojaka to su ile sa Jean Pierreom. Bilo je to veliko dijete s plavim pletenicama. ovjek bi 138

pomislio da je iz Njemake, a bila je Francuskinja. Ve je pet godina u djejem selu, a govori izvrsno oba jezika: njemaki i francuski. to je Werner due gledao djecu koja su ila pokraj njega, to je vra bila njegova odluka da se pobrine ne bi li se Marieli tu smjestila. Paolo e mu sigurno rei to treba poduzeti. Ve je Paolo mislio na to onda kad je Werner jo vjerovao da e Marieli biti najljepe u Urteliju. Werner nije pravo znao zato onda nije sve ilo kako treba. Jasno je vidio da je Marieli jo blijeda i bojaljiva. to je eznula za domom, i to je shvaao. Ali da bi djeaci u njegovu malom i zabitom selu mogli biti drski i neodgojeni, ne, to nikad ne bi vjerovao. Uitelj koji je do Duhova imao zamijeniti Hansa Altschwanka, pokuao je sve, ali nije uspio pribliiti djecu iz Urtelija i malu Marieli. Siroe iz Valgretta ostalo je otueno, plaljivo i usamljeno. Werner je ve dosta vremena izbivao iz Urtelija. Dok su mu roditelji leali u bolnici, on je boravio kod ujaka i ujne u Zrichu. Tri je mjeseca pohaao teaj iz elektrotehnike i marljivo je radio. Vratio se istom proljetos. Tada je nova kua Altschwankovih bila gotovo dovrena. Stranim je tesarima jo pomagao dva-tri tjedna. U selu ga gotovo nisu prepoznali. Nije dodue postao govorljiv, ali se oslobodio stare zatvorenosti. Sad je vidio svijeta rekao je njegov stari majstor Regli, kimajui glavom. Nee on dugo ostati u Urteliju, moete mi vjerovati. Regli, koji je uvijek neto prorokovao, a proroanstva mu se nisu ispunjavala, pogodio je ovaj put. Werner je odluio otii. Sretno mome! rekao je juer otac kad se Werner opratao polazei u Trogen. I misli na to da ne odlazi samo radi sebe, nego i radi Mariele. U naprtnjau sam ti stavio pismo za upravitelja djejeg sela. Moda nee biti koristi, a moda hoe. Majka mu je priredila paket s kruhom i najboljom kobasicom to ju je nabavila u mesara Finettija. I rekla mu je: Valja ti potraiti posla meu mladim ljudima. Nije ovdje vie za tebe. I Bartel je otiao. Gurtnellijevi nisu vie doli u Urteli. Bartel se zaposlio kao najmlai konobar u hotelu Tri kralja, u Glarmattu. Juer ga je Werner, prije nego to je otiao na postaju potraio te se s njime 139

pozdravio. Sretno! rekao je i Bartel. I sve ih pozdravi od mene. A u glasu mu bio prizvuk po kojem je Werner zakljuio: Zavidi mi. Dugo je Bartel gledao za njim, sve dok Werner nije zamaknuo za uglom, tamo gdje je novi most preko rijeke i gdje optiar Bonzetti pred duanorn razgovara sa svojim susjedom koji prodaje cigarete. Werner je proitao ime Bonzetti na velikom staklu i vidio kako se u izlogu sjaje naoari. Nasmijeio se i pomislio na Paola. Kako se sve to ini da je davno bilo, promrmlja. U Glarmattu je obnova tekla bre nego u naem Urteliju. Vlak je u Brachenu stajao dvije minute. Iz ekaonice iziao ovjek s velikim pladnjem na kojem bijahu zdjelice s kavom. Za njim ila mlada djevojka s bijelom pregaom na crnoj haljini; ila je s onim ovjekom du vlaka i prodavala sendvie i okoladu. Werner zavrtje glavom i proapta: Gotovo ne mogu vjerovati. A onda mu se misao vrati Marieli, kako ju je prije dva dana vidio u sobi tete Auguste, gdje su zavjese uvijek navuene. Uvijek je ondje vonjalo po makama. U tamnom kutu sjedila Marieli i u rukama drala pletivo. Skoila je kad je zazvonilo zvonce nad duanskim vratima. Kad je izila iz sobe, ree teta Augusta: Tako je draga, ali je kod mene nesretna. A ja sam prestara da se mijenjam. Sada to uviam. Werner je alio tetu Augustu, jer su joj dvije krupne suze potekle niz naborane obraze. A tako sam joj se radovala doda teta Augusta. Werner joj je kazao kako ide u Pestalozzijevo selo, nedaleko od Appenzella, gdje ive Klausovi i Marielini djed i baka. Ali je teta Augusta odmahnula glavom: Ne, mome, ne bi to nita pomoglo. Djed i baka ne mogu je uzeti. Ve sam im pisala. Werner je samo s mukom zatomio uenje. I morao je pomisliti na ono to je jednom rekao Paolo: Izvana puna bodlja, a unutri meka kao pretopljeni sir. Paolo je u malo dana upoznao tetu Augustu bolje nego on, Werner, za tolikih godina. Teta... poe on. Ali je stara teta podigla drhtavu ruku: 140

 Ja sam, Werner, staro eljade. Prevarila sam se. Tvoj mali crni prijatelj imao je pravo. Vjeruj, razmiljala sam o tome. Onda, u bolnici, a i kasnije, inilo mi se da sam nala u njoj svoju ker. inilo mi se da najposlije i sama imam dijete kao i drugi, i da ga je nebo poslalo. Sve sam znakove naopako proitala i protumaila. Ona ne smije dulje ostati ovdje. Ona je siroe ak i ovdje. Moda bi mogla u djeje selo, gdje su tvoji prijatelji. Pokuaj, Werner, pokuaj kad bude ondje. Suze su joj tekle niz lice. Traila je u pregai rubac i asak je Werner napeto ekao; ali ne, rubac nije bio Paolov. Teta Augusta smijeila se kroza suze i rekla. Ne, nije, onaj sam spremila u ladicu, ondje ga uvam. Uspomena. Rijetko sam kad dobivala darove. Werner se postidio. Istog je podneva odabrao pogodan komad drveta i uveer u njemu izrezao noem dvije figure: staru gospou kako za ruku dri djevojicu. Sutradan je rad odnio teti Augusti. * Sad se eto nalazi meu veselom djecom, zapljuskuju ga zvonki glasovi. Samo bi kadikad zabrujao Anttijev bas. Ondje su nae kue pokaza Kihavka. Na iroku brijegu nad poloitim poljima ugleda Werner skupnu velikih, svijetlih kua. Jo dugo nee vidjeti sve ree Jean Pierre, koji je iao odmah za njim. Ponos je bio u djejim glasovima. To je njihovo selo. Tamo je nae nogometno igralite, a naa je i ona stara sua. A ondje smo na obronku podigli skakaonicu. Ali nikad nee pogoditi tko je meu nama najslabiji skaka ree Jean Pierre. Paolo, koji je iao pred njim, utljiv i jo razoaran, pogleda ga preko ramena, prijekorno. Paolo odmah e Werner. Djeaci se nasmijae. Ali je Paolo dobar skija branila ga Kihavka. Jest, dobar je skija, a slab skaka mirno e Antti. Kad Paolo skae, skije mu nekako lamataju i strigu ba kao magaree ui. Za skakanje su Finci, a ne Talijani. 141

 A Martin? upita djevojica s plavim pletenicama. Eh, jest doeka Paolo okreui se. Ima ih koji sve znaju i umiju, a ipak su strano dosadni. Martin zna ovo, Martin zna ono, a kad dou poklade, umilja da je najveseliji, ali je zapravo ba kao mrav kad ga baci u kutiju za maslac. Nemoj sad zapodijevati svae umijea se Kihavka. Reci, Werner: mislio si da ovdje ne znamo za svau? Werner se smjekao. Sve mu je bilo tako zabavno. Stigli su gore i prolazili seoskim putem meu kuama. Evo, ovdje stanujemo pokaza Paolo. Vidi li suncokrete? I udarivi se u prsa nastavi ponosno: Ja sam ih zasadio. Sljez je Giuseppeov. A malu vodenu branu podiglo je troje djece iz nae kue, bez iije pomoi. Ono je naa vijenica sa sveanom dvornicom objasni Jussi. Straga je finska kua. Ovdje je ured i stan seoskog upravitelja ili naelnika. A kamo zapravo idemo? upita Kihavka. Najprije na obilazak odgovori Paolo. Zatim nastavi sveano: Poslije oekujemo Wernera u Pinocchiju s jelom. Ima i za tebe mjesto, Kihavka, jer smo raunali s Marielom. Werner povue Paola ustranu. Htio bih s tobom govoriti nasamu apnu mu. Uskoro emo moi nairoko raspredati o svemu uzvrati Paolo. I ja sam spremio neto za tebe. * Popodne su se ispruili na travi. Uspeli su se do lijepe brdske livade, jer tu jo dugo nije bilo takve strmeni ni takvih vrleti kao u Wernerovu kraju. Legli su u hlad pod jelama. Gledali su dolje djeje selo i Trogen u dolini. A jo nie, mnogo nie i dalje, leao je na velikoj pruzi St. Gallen i neto sjevernije Konstanz na Bodenskom jezeru. Lijepo je ovdje ree Werner. I kod nas je lijepo, ali gorovitije i nekako surovije. Neto ti je sasvim drugo na srcu doeka Paolo. Hajde 142

da ujemo! Zato Marieli nije dola? Jest, o tome elim razgovarati s tobom odgovori Werner pratei pogledom malen oblak to je plovio plavim nebom. Je li i tebi tako kao da je zima bila davno, davno, sada kada je ljeto u jeku? Ne tiu me se godinja doba doeka Paolo. Kazuj to je od Mariele. Nije sretna povjeri Werner. I onda? napeto e Paolo. Igrao se travkom. Drao ju je meu zubima i putao da mu lepra pred nosom. Paolo je uzbuen ba kao i ja, pomisli Werner. Bi li mogla doi ovamo? poe Werner ispitivati. Paolo se i dalje igrao travkom. Pa to sam jednom i predloio doeka on gotovo hladno. A to bi trebalo poduzeti? opet e Werner. Paolo polako izvue travku iz usta i pobjedonosno pogleda Wernera: Sva je prilika da e Klaus uskoro ovamo izvijesti Paolo, a glas mu pokazivae koliko je time zadovoljan. Antti i ja ili smo ga posjetiti. tedjeli smo novac nekoliko tjedana da moemo onamo. Adresu sam dobio od Crvenog kria. Jer onda u Brachenu, kad smo morali onako brzo otii, poto smo u rano jutro svi bili kod Klausa u bolnici, a on tako vikao, jest, onda sam bio smuen pa sam sasvim zaboravio pitati za adresu njegova djeda i bake. A onda je stigla adresa, u otmjenu omotu s naslovom: Gospodinu Paolu Fanfonnetiju. Drugi su me ismjehivali i govorili da se opet brinem za tue poslove. Samo me Antti razumio. Tako je poao i on, jedne nedjelje, a Hutamki je znao i ak nam je ishodio dopust. Paolo naas uutio. Igrao se svojom travkom. Moda je dobro to nisi vidio kako je ondje Klausu. Razbolio se od enje za kuom i za svojima, i nije izgledao nimalo bolje negoli onda u bolnici. Djed i baka bijahu oboje stari i bolesni. Mi u Italiji znamo dobro to je sirotinja, t ni moja se nonna nije imala ime razmetati. Ali da i ovdje, u vicarskoj, ima sirotinje kakvu sam ondje vidio, ne, to nisam znao niti bih ikad vjerovao. Klaus nas je odmah prepoznao i zaplakao ba kao malo dijete. Kasnije je jednom onamo iao Hutamki. Ba lijepo od njega. Sam je sve vidio pa je o tome razgovarao s naim naelnikom. Poslije je i 143

opet otiao onamo, pa je djed morao ispuniti formulare i potpisati. I tako je podnesena molba. Sve je u redu, rekao je Hutamki, samo je teta to e mali ovamo doi sam. Trebalo bi da i sestra doe, da djeca budu zajedno. Paolo pogleda Wernera, i oba se u isti mah nasmijeie. S dostojanstvenom kretnjom odbaci Paolo svoju travku te e izmijenjenim glasom: Morat e vlasti jo jednom zautati takvim formularima. Hajdemo odmah naelniku. Moemo u svako doba govoriti s njime, divan je ovjek. Werner se okrenuo na lea i kako se zbilo, to ni sam nije znao, ali je sada on imao travku meu zubima. Potrajalo je neko vrijeme dok, je, zateui, upitao: Misli li da bih mogao ovdje dobiti posao? U Zrichu sam proao teaj iz elektrotehnike. Misli li da bih im mogao trebati? Paolo skoi. Povue Wernera da ustane i povika: Naprijed! Brzo! Hans Peter nije vie ovdje, a zamjene nemaju. Vukao je Wernera, ali se spotaknuo o nekakav panj i pao. Werner pade preko njega. Leali su u travi i valjali se od smijeha. Tako vedrim i sretnim nije se Werner jo nikad osjeao. I sve je krasno, sve je utjecalo da bude sretan: plavo i vedro ljetno nebo, cvijee naokolo, pele to zuje, Paolo koji poput drebeta poskakuje livadom, i jo izgled da ivi meu prijateljima to su se sjatili sa svih strana svijeta... * Werner Altschwank stupio je 1. rujna na posao u djejem selu ne kao nasljednik Hans Petera, nego kao pomonik seoskog tehniara. Klaus i Marieli Watzig stigli su poslije pet dana. Kao novi stanovnici Pestalozzijeva sela uli su u poljsko-vicarsku kuu, gdje su ih doekali i pozdravili pjesmom djejeg sela: Mir i radost nek procvjeta kada djeca cijelog svijeta jedno drugom ruku prue, 144

u vrst savez kad se zdrue... I Paolo je ondje stajao, s velikom kitom cvijea, koje ovaj put nije ubrano uzalud, a Kihavka je stavila Marieli na glavu vijenac koji je splela od posljednjeg cvijea to ga je mogla nai. Klaus i Marieli drali se za ruku, a na licu im sjao smijeak kroza suze radosnice. Wernera je stajalo muke da i sam ne zaplae, i svi su bili ba od srca zahvalni Paolu kad je i opet ubacio dosjetku. Molim, samo nikakva kratkog spoja! zapovjedi Paolo. A onda, deklamirajui, nastavi: Potovane gospoe i gospodo. Osobita mi je ast i zadovoljstvo povesti vas sada kroza slavno Pestalozzijevo selo, u kojemu djeca sa svih strana svijeta ive slono kao braa. To ete najbolje vidjeti po svaama to ih meu sobom zameu... Prolomi se jednoduan i srdaan smijeh, a Marieli ispusti bratovu ruku i prie Kihavki.

145

IZGOVOR IMEN
Altschwank Appenzell Basenau Bonza Bonzetti Brachen Breitlibach Casty Coco Daddy Dancing Franois Franz Giuseppe Glarbeckscher Groosz Hutamki Jazz Jean Kns Khelihorn Luzern Mathieu Mittelbnden Mnstertal Nitschi Pestalozzi Pierre Pinocchio Prtigau Rhmi Rananjrvi Rostocker Rutgers Spitz Altvank Apencel Bazenau Bonca Bonceti Brahen Brajtlibah Kasti Koko Dedi Dansin Fransoa Franc uzepe Glarbeker Gros Hutameki Dez an Knes Kielihorn Lucern Matje Mitelbinden Minstertal Nii Pestaloci Pjer Pinokjo Pretigau Remi Rananjervi Rotoker Rithers pic 146

St. Gallen St. Niklaus Tschauscheggen Van der Loeff Watzig Weissfluhjoch Winnifred Zermatt Zuoz Zrich piu.

Sankt Galen Sankt Niklaus auegen Fan der Luf Vacih Vajsflujoh Uinifred Cermat Cuoc Cirih

Ostala imena u ovoj knjizi itaju se uglavnom onako kako se i

147

Copyright
Dubravko Deletis Sva prava pridrana.
e-izdanje pripremili: Dubravko Deletis i Mirna Goacher website: www.josiptabakknjige.org 30/01/2013

148

149