ivjeti na kraju vremena

Slavoj @i`ek

ananja historijska situacija ne samo da nas ne obvezuje da odbacimo ideju proletarijata, stajalite proletarijata; naprotiv, prisiljava nas da je radikaliziramo do egzistencijalne razine poprilino udaljene od Marxove zamisli. Treba nam radikalnija ideja proleterskog subjekta, subjekta svedenog na prolaznu toku kartezijanskog cogito-a, uskraenoga za njegov supstancijalni sadraj. Tri su procesa proletarizacije na snazi: zastraujua prijetnja ekoloke katastrofe , neadekvatnost privatnog vlasnitva za takozvano intelektualno vlasnitvo, drutveno-etike implikacije novog tehno-znanstvenog razvitka. Ovi se procesi odnose na domene koje Hardt i Negri nazivaju zajednikim dobrima, zajednikom supstancoma naeg drutvenog bia: - kulturna zajednika dobra, neposredno socijalizirani oblici kognitivnog kapitala, ponajprije jezik, naa sredstva komuniciranja i obrazovanja (ako bi se Billu Gatesu dozvolio monopol, doli bismo do apsurdne situacije u kojoj bi privatna osoba doslovno posjedovala softversku potku nae osnovne mree komuniciranja); - zajednika dobra izvanjske prirode ugorena zagaenjem i eksploatacijom (od nafte do uma i samog prirodnog stanita) - zajednika dobra unutarnje prirode (biogenetiko nasljee ovjeanstva) s novom biogenetikom tehnologijom, stvaranje Novog ovjeka u doslovnom smislu mijenjanja ljudske prirode postaje realno izgledno. Ono to je zajedniko svim ovim naporima jeste svijest o destruktivnim potencijalima, sve do samoukinua samog ovjeanstva ako se dozvoli
171

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

neometano kretanje kapitalistike logike zauzimanja ovih zajednikih dobara. Nicholas Stern je bio u pravu kad je opisao klimatsku krizu kao najveu trinu propast u ljudskoj historiji.1 Dakle kad Kishan Khoday, voa UN tima nedavno pie: Narasta duh globalnog ekolokog dravljanstva, elja da se na klimatske promjene odgovori kao na problem od zajednikog interesa za cijelo ovjeanstvo.2, svu teinu treba staviti na pojmove globalno dravljanstvo i zajedniki interes potrebu da se uspostavi globalna politika organizacija i angaman koji, neutralizirajui i kanalizirajui trine mehanizme, zastupa pravi komunistiki stav. Ba ta orijentacija na zajednika dobra opravdava oivljavanje ideje komunizma: ona nam omoguava da vidimo rastue zauzimanje zajednikih dobara kao process proletarizacije onih koji su na taj nain iskljueni iz svoje vlastite supstance. Iz tog razloga, nove emancipatorske politike vie nee biti djela nekog posebnog drutvenog imbenika, nego eksplozivna kombinacija razliitih djelatnih initelja. Ono to nas ujedinjuje, nasuprot klasinoj slici proletera koji nemaju to izgubiti osim svojih lanaca, jeste opasnost da izgubimo SVE: prijeti nam svoenje na apstraktno prazni kartezijanski subjekt kojem je oduzet sav supstancijalni sadraj, koji je razbatinjen nae simbolike supstance, s izmanipuliranom naom genetskom osnovom, i koji vegetira u okoliu nepovoljnom za ivot. Ova trostruka prijetnja naem svekolikom biu sve nas na neki nain ini proleterima, svedenim na nesupstancijalni subjektivitet kako Marks kae u Grundrisse. Prepoznati sebe u ovoj figuri je etiko-politiki izazov na neki nain svi smo iskljueni, iz prirode kao iz nae simbolike supstance. Danas, svi smo mi potencjalni HOMO SACER, i jedini nain da sprijeimo da doista to i postanemo jeste u preventivnom djelovanju. Ako ovo zvui apokaliptino, treba se sjetiti da zapravo i ivimo u apokaliptinom vremenu lako je navesti kako se svaki od tri procesa proletarizacije odnosi prema apokaliptinoj toki: ekoloki slom, biogenetika redukcija ljudi na maine kojima se moe manipulirati, totalna digitalna kontrola nad naim ivotima Na svim ovim razinama, stvari se pribliavaju nultoj toki,
1 2

Citirnao iz Time magazina, 24/12/07, str.2. citirano iz op.cit.

172

Zenike sveske

kraj vremena se blii evo kako Ed Ayers opisuje: Suoeni smo s neim to je potpuno izvan naeg kolektivnog iskustva da ga zapravo i ne vidimo, iako su dokazi svud oko nas. Za nas, to neto je iznenadni napad kolosalnih biolokih i fizikih promjena na svijet u kojem obitavamo.3 Na geolokoj i biolokoj razini, Ayers navodi etiri prodora (ubrzana rasta) koji se asimptotino pribliavaju nultoj toki u kojoj e kvantitativno irenje dosei toku zasienja i prerasti u drukiji kvalitet: rast populacije, iscrpljivanje resursa, emisija ugljen dioksida, masovno istrebljenje vrsta. Kako bismo se nosili s ovom prijetnjom, naa kolekivna idelogija mobilizira mehanizme desimulacije i samozavaravanja koji idu tako daleko do otvorenog odbijanja da se zna: opi model ponaanja ugroenih ljudskih drutava dok propadaju jeste jo jae zamiriti nego vie se fokusirati na krizu. Nedavni preokret naina na koji oni na vlasti reagiraju na globalno zagrijavanje je oigledan primjer takve desimulacije. Veliki su mediji 27. juna 2008. izvijestili kako se, prema znanstvenicima iz Nacionalnog dokumentacijskog centra za snijeg i led iz Bouldera, Colorado, arktiki led topi daleko bre nego to se predvialo: led na Sjevernom polu bi se do septembra ove godine nakratko mogao potpuno istopiti. Do nedavno bi prevlaujue reakcije na ovakvu vijest bile zloslutni pozivi na hitne mjere: pribliava nam se nezamisliva katastrofa, vrijeme za akciju brzo curi U zadnje vrijeme, meutim, sve vie i vie uju se glasovi koji nas pozivaju da se zagrijemo za globalno zagrijavanje. Pesimistina predvianja, kau, treba staviti u neto uravnoteeniji kontekst. Istina je da e klimatske promjene donijeti poveanu utrku za resursima, poplave na obali, nanijeti tete infrastrukturi usljed topljenja permafrosta, poremetiti ivotinjske vrste i domorodake kulture u tom podruju, a sve e to pratiti etniko nasilje, graanski neredi i vladavina lokalnih bandi. Ali takoer treba imati na umu da e nam se otkriti dosad skrivena blaga novoga kontinenta, da e njegovi resursi postati dostupni, a zemlja pogodna za naseljavanje ljudi. Za godinu ili dvije teretni brodovi e moi voziti direktnom sjevernom rutom i tako smanjiti potronju nafte pa samim tim i emisiju ugljinog dioksida Velike korporacije i dravne sile ve tragaju za novim gospodarskim prilikama koji ne podrazumijevaju samo (ili ak ni prvenstveno) zelenu industriju, nego mnogo prostije i direktnije, eksploataciju prirode koju e otvoriti utjecaj klimatskih promjena.
3

Citirano sa www.blackwell-synergy.com/doi/abs/10.1046/j.1523-1739.2000.00053.x. 173

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Obrisi novog Hladnog Rata tako se naziru na horizontu a ovaj put taj e se sukob i doslovno voditi u vrlo hladnom okruenju. Ruski tim je 2. augusta 2007. postavio titanijumsku kapsulu s ruskom zastavom ispod ledene kape Sjevernoga pola. Ova objava ruskog polaganja prava na arktiki region nije uinjena niti iz znanstvenih razloga niti kao politiko-propagandna demonstracija. Njen istinski cilj bio je osigurati za Rusiju veliko energetsko bogatstvo Arktika: prema dananjim procjenama, oko jedne etvrtine raspoloivih zaliha gasa i nafte moda lei ispod Arktikog oceana. Ruskom su se potezu, kako se moglo i predvidjeti, suprotstavile etiri druge zemlje ija se teritorija granii sa arktikim regionom: SAD, Kanada, Norveka i Danska (preko svog suvereniteta nad Grenlandom). Iako nije lako procijeniti vjerojatnou ovih predvianja, jedno je sigurno: izuzetna druvena i psiholoka promjena se dogaa pred naim oima, promjena koju je prije jednog stoljea opisao Henri Bergson. U njegovim Dvama izvorima moralnosti i religije Bergson opisuje kako je 4. augusta 1914, kad su Francuska i Njemaka objavile rat jedna drugoj, iskusio udno osjeanje divljenja prema sposobnosti prelaska sa apstraktnog na konkretno: ko bi pomislio da se tako krupan dogaaj moe u stvarnosti zbiti uz tako malo uzbuenja?4 Ovdje je krucijalan nain prijeloma izmeu prije i poslije: prije no to je izbio, rat je Bergsonu izgledao istovremeno vjerojatan i nemogu: kompleksna i kontradiktorna ideja koja je potrajala do kraja5; nakon to je izbio, on je iznenada postao realan i mogu, a paradoks lei u ovoj retroaktivnoj pojavi vjerojatnoe: Nikad se nisam pretvarao da se stvarnost moe umetnuti u prolost i tako djelovati unatrag u vremenu. Meutim, bez svake sumnje mogunost jeste ona koja se moe tamo umetnuti, ili radije, mogue samo sebe u svakom trenutku tamo umee. Kao dotad nepredvidljiva i nova, realnost samu sebe stvara, svoju sliku reflektira iza sebe u neodreenu prolost: ova nova stvarnost shvata samu sebe kao da je sve vrijeme i bila mogua; a zapravo ba u tom momentu svoga nastanka ona poinje bivati kao da je uvijek bila i zato kaem da e joj njena mogunost, koja ne prethodi njenoj realnosti, prethoditi onog
4 5

Henri Bergson, Oeuvres, Paris: PUF 1991, str. 1110-1111 Bergson, ibid.

174

Zenike sveske

asa kad se ta realnost zbude.6 Dogaaj se, dakle, prvo doivljava kao nemogu i nerealan (mogua nadolazea katastrofa za koju, koliko god bili svjesni njene vjerojatnoe, ne vjerujemo da e se doista i desiti i na taj je nain odbacujemo kao nemoguu), a zatim kao realan i ne vie nemogu (jednom kad se katastrofa dogodi, ona se renormalizira, shvaa kao dio normalnog toka stvari, kao da je uvijek ve bila mogua). Ove paradokse ini moguima procjep izmeu znanja i vjerovanja: znamo da je (ekoloka) katastrofa mogua, pa ipak ne vjerujemo da e se ona doista i dogoditi. I nije li upravo to ono to se dogaa danas, pred naim oima? Deceniju ranije, javna debata o muenju ili ueu neofaistikih stranaka u zapadnoeuropskim demokratskim vladama, odbacivana je kao etika katastrofa koja je nemogua, kao neto to se doista ne moe dogoditi; a kad se dogodi, istog se trena privikavamo na nju, prihvaajui je kao oiglednu Ili, prisjetimo se poznate opsade Sarajeva od 1992. do 1995: injenica da e jedan normalan europski grad od pola milijuna stanovnika biti okruen, izgladnjivan, svakodnevno bombardiran, da e snajperska vata terorizirati njegove graane etc., i da e to trajati tri godine, bila je nezamisliva prije 1992. zapadnim silama bilo bi sasvim lako da prekinu opsadu i otvore uski koridor za grad. Kad je opsada poela, ak su i graani Sarajeva mislili da je to kratkotrajan dogaaj, nastojavi poslati djecu na sigurno na sedmicu-dvije, dok se guva ne smiri. A potom, ubrzo, opsada je normalizirana Taj isti izravni prijelaz od nemogunosti ka normalizaciji jasno pokazuje na koji se nain dravne sile i krupni kapital odnose prema ekolokoj prijetnji kao to je topljenje leda na polovima. Isti politiari i menaderi koji su donedavno odbacivali strahovanja od globalnog zagrijavanja kao apokaliptino zastraivanje bivih komunista, ili barem preuranjeno zakljuivanje zasnovano na nedovoljno dokaza, uvjeravajui nas da nema razloga za paniku, da e, u osnovi, sve tei kao i obino, odjednom poinju tretirati globalno zagrijavanje kao prostu injenicu, kao dio naina na koji sve tee kao i obino U julu 2008, CNN je opetovano prikazivao izvjetaj Ozelenjavanje Grenlanda*, slavodobitno navodei nove
6

Bergson, op.cit., str. 1340. Originalan naslov glasi: Greening of Greenland, prim.prev. 175

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

prilike koje e topljenje leda otvoriti za Grenlanane ve sada mogu uzgajati povre na otvorenom itd. Opscenost ovog izvjetaja nije samo u tome to se fokusira na minorne koristi globalne katastrofe; kao dodatna sol na ranu, on se poigrava s dvostrukim znaenjem rijei zeleno u naem javnom govoru (zelenilo vegetacije, zeleno za ekoloku svijest) i tako se injenica da vie vegetacije moe uspijevati na Grenlandu usljed globalnog zagrijavanja povezuje s rastom ekoloke osvijetenosti Nije li ovaj fenomen jo jedan primjer koliko je Naomi Klein bila u pravu kad je, u svojoj Doktrini oka opisala na koji nain globalni kapital iskoritava katastrofe (ratove, politike krize, prirodne katastrofe) kako bi se oslobodio starih drutvenih obzira i nametnuo vlastitu agendu na istinu nastalu nakon katastrofe. Moda e predstojee ekoloke katastrofe, umjesto da podriju kapitalizam, posluiti kao njegov najvei podstrek. Ono to se gubi u ovom obratu jeste pravi smisao deavanja, sa svim neoekivanim zamkama koje skriva katastrofa. Na primjer, jedan od neprijatnih paradoksa naih predvianja jeste da i sam pokuaj suprotstavljanja drugim ekolokim prijetnjama moe doprinijeti zagrijavanju polova: ozonska rupa slui i kao tit pred globalnim zagrijavanjem za unutranjost Antarktika, ako se ona zatvori, Antarktik bi ubrzo mogao sustii ostatak planeta u zagrijavanju. Jedno je barem sigurno. Posljednjih decenija, u modi je govoriti o prevlaujuoj ulozi intelektualnog rada u postindustrijskim drutvima meutim, materijalnost se sada osvetniki namee na svim poljima, od predstojee borbe za nedovoljne resurse (hrana, voda, energija, minerali) do zagaenja okolia. I dok, dakle, svakako da treba iskoristiti prilike koje se otvaraju globalnim zagrijavanjem, nikad se ne smije zaboraviti da se radi o neuvenoj drutvenoj i prirodnoj katastrofi, te da su te prilike nus proizvodi ove katastrofe protiv koje se treba boriti svim sredstvima. Usvajajui uravnoteen stav, ponaamo se kao oni koji plediraju za uravnoteen stav u odnosu na Hitlera: istina je da je on ubio milijune u logorima, ali je isto tako ukinuo nezaposlenost i inflaciju, naravio auto-putove, vozovi su stizali tano na vrijeme... Ova nova konstelacija daje polaznu toku Dipeshu Chakrabartyju kad elaborira historijsko-filozofske posljedice globalnog zagrijavanja7 a kao glavnu navodi kolaps razlikovanja
7

Dipesh Chakrabarty, The Climate of History: Four Theses, Critical Inquiry Vol. 35 No 2 (Winter 2009). Brojevi u zagradama odnose se na brojeve stranica ovog izdanja. 176

Zenike sveske

izmeu humane i prirodne historije: Poto pitanje vie nije samo ovjekov interaktivni odnos prema prirodi. To su ljudi oduvijek imali /.../ Danas se tvrdi da su ljudi prirodna sila u geolokom smislu (209) To e rei da injenica kako su ljudi zahvaljujui svojoj brojnosti, sagorijevanju fosilnih goriva i ostalim slinim aktivnostima postali geoloki faktor na planetu (209), znai da su oni u stanju utjecati na samu ivotnu ravnoteu na Zemlji, tako da po sebi s industrijskom revolucijom iz 1750, za sebe s globalnim zagrijavanjem - poinje nova geoloka era, koju neki znanstvenici krste kao antropocen. Nain na koji je ovjeanstvo prisiljeno vidjeti se u ovim novim uvjetima jeste kao vrstu, jednu od ivih vrsta na zemlji. Kad je mladi Marx odredio ovjeanstvo kao bie vrste /Gattungswesen/, on je mislio na neto sasvim drugo: da, nasuprot ivotinjskim vrstama, samo ljudi su bie vrste i.e. bie koje se aktivno odnosi prema sebi kao vrsti pa je tako univerzalno ne samo u sebi, nego i za sebe. Ova se univerzalnost prvi put javlja u svom otueno-pervertiranom obliku s kapitalizmom, koji povezuje i ujedinjuje cijelo ovjeanstvo u jedno svjetsko trite; s modernim drutvenim i znanstvenim razvojem mi vie nismo tek vrsta meu ostalim vrstama ili samo jo jedno prirodno stanje. Po prvi put u svekolikoj svojoj historiji mi, ljudi, kolektivno konstituiramo sami sebe i svjesni smo toga da smo takoer i odgovorni za same sebe: nain naeg opstanka ovisi o zrelosti naeg kolektivnog uma Meutim, znanstvenici koji govore o antropocenu kau neto sasma suprotno. Oni tvrde da to to ljudi ine posebnu vrstu, oni mogu, u procesu dominacije drugim vrstama, postii status geoloke sile. Ljudi, drugim rijeima,danas postaju prirodno stanje. (214) Standardni marksistiki kontraargument je kako se ovaj prelaz iz pleistocena u antropocen u potpunosti moe pripisati eksplozivnom razvoju kapitalizma i njegovom globalnom utjecaju i ovo nas suoava s kljunim pitanjem: kako misliti vezu izmeu drutvene historije Kapitala i mnogo krupnijih geolokih promjena uvjeta za ivot na Zemlji? Ako je industrijski nain ivota ono to nas je dovelo u ovakvu krizu, onda se postavlja pitanje zato misliti o vrsti, to je sigurno kategorija koja pripada daleko duoj historiji? Zato narativ o kapitalizmu a time i njegova kritika ne bi bio dovoljan okvir za istraivanje historije klimatskih promjena i razumijevanje njihovih posljedica? ini se istinitim da je drutveni model neracionalnog troenja energije koji stvara i promovira kapitalistika
177

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

industrijalizacija, iazazvao krizu klimatskih promjena, ali je ona razotkrila i neke druge uvjete za opstanak ivota u ljudskom obliku koji i nemaju bitnu vezu s logikom kapitalistikih, nacionalistikih ili socijalistikih identiteta. Oni su prije povezani s historijom ivota na ovom planetu, nainom na koji se razliite forme ivota meusobno odnose i nainom na koji masovno istrebljenje jedne vrste moe ugroziti drugu // Drugim rijeima, kakvi god bili nai drutvenoekonomski i tehnoloki izbori, kakva god prava mi eljeli za ostvarenje vlastite slobode, ne moemo si priutiti destabilizaciju uvjeta koji ine granine parametre ljudskog postojanja (npr. temperaturnu zonu u kojoj planet egzistira). Ovi su parametri neovisni od kapitalizma ili socijalizma. Oni su nepromjenjivi daleko due no to traju historije ovih ureenja i omoguili su ljudima postati dominantnom vrstom na zemlji. Naalost, sad smo i sami postali geoloki faktor koji naruava ove parametre neophodne za nau vlastitu egzistenciju. (217-218) Nasuprot nuklearnom ratu koji bi bio rezultat svjesne odluke jednog odreenog imbenika, klimatske promjene su nenamjerna posljedica ljudskog djelovanja i samo putem znanstvene analize pokazuju efekte naeg djelovanja kao vrste. (221) Ova prijetnja samom opstanku ovjeanstva stvara novi smisao rijei mi koja istinski ukljuuje cijelo ovjeanstvo: Klimatske promjene, koje se reflektiraju kroz globalni kapital, bez sumnje e naglasiti logiku nejednakosti kojom se vodi logika kapitala; neki ljudi e bez sumnje profitirati na raun drugih. Ali ukupnost krize se ne moe svesti samo na priu o kapitalizmu. Za razliku od kapitalistikih kriza, ovdje nema amaca za spasavanje za bogate i privilegirane (svjedoci smo sue u Australiji ili poara u bogatim kalifornijskim kvartovima). (221) Najprikladnije ime za ovaj univerzalni subjekt koji se javlja moglo bi biti vrsta: Vrsta bi doista mogao biti naziv koji bi obuhvatio narastajuu, novu univerzalnu ljudsku historiju koja se javlja u trenutku opasnosti od klimatskih promjena. (221) Problem je to to univerzalno nije ono hegelijansko univerzalno, koje dijalektiki narasta iz historijskih kreatnja i subsumira-posreduje sve partikularnosti: ono prevazilazi nau sposobnost shvatanja svijeta (222), tako da jedino moe pogodovati negativno univerzalnoj historiji (222), a ne hegelijanskoj svjetskoj historiji kao postupno imanentno samo-ostvarenje slobode.
178

Zenike sveske

S idejom o ljudima kao vrsti, univerzalnost ovjeanstva ponovno se vraa partikularnosti ivotinjske vrste: fenomeni kao to je globalno zagrijavanje ine nas svjesnima da smo, sa svom univerzalnou naeg teoretskog i praktinog djelovanja, na stanovitoj bazinoj razini tek jedan oblik ivota na planetu Zemlja. Na opstanak ovisi o nekim prirodnim parametrima koje automatski uzimamo zdravo za gotovo. Lekcija globalnog zagrijavanja jeste kako je sloboda ovjeanstva bila mogua samo uz pozadinske stabilne prirodne parametre za ivot na zemlji (temperaturu, sastav zraka, dovoljno vode i energetskih izvora itd.): ljudi mogu initi ta im je volja samo dok su dovoljno marginalni, dok ozbiljno ne naruavaju parametre ivota na zemlji. Granica nae slobode to postaje opipljiva s globalnim zagrijavanjem paradoksalan je rezultat eksponencijalnog rasta nae slobode i moi, i.e., nae rastue sposobnosti da mijenjamo prirodu oko sebe sve do destabilizacije najosnovnijih geolokih parametara ivota na zemlji. Priroda tako doslovno postaje drutveno-historijska kategorija, ali ne u onom smislu oduevljenja kao kod mladog Lukacsa (sadraj onoga to je za nas priroda uvijek je pre-odreen historijski specifinim drutvenim totalitetom koji strukturira transcendentalni horizont naeg shvatanja prirode). Ona postaje drutvenohistorijskom kategorijom u mnogo radikalnijem i doslovnijem (ontikom) smislu neega to nije tek nepomina pozadina za ljudsko djelovanje, nego su njene najosnovnije komponente njime pogoene. Ono to se time naglaava je osnovna razlika izmeu prirode i ljudske historije: priroda slijepo slijedi svoj pravac i samo ga treba objasniti, dok se ljudsku historiju mora shvatiti. ak i ako je njen globalni smjer izvan kontrole i funkcionira kao Sudbina protivna eljama veine ljudi, ta je Sudbina rezultat kompleksnoga meudjelovanja mnotva individualnih i kolektivnih projekata i inova, utemeljenih na razumijevanju naeg svijeta u historiji, suoavamo se s rezultatima naeg vlastitog djelovanja. Izgleda da Chakrabarty ovdje proputa ukupnu sliku pravih dijalektikih odnosa izmeu osnovnih geolokih parametara ivota na zemlji i drutvenoekonomske dinamike ljudskog razvoja. Naravno, prirodni parametri nae okoline su neovisni od kapitalizma ili socijalizma oni su prijetnja svima nama, neovisno od gospodarskoga razvitka, politikog sustava isl. Meutim, injenica da je njihova postojanost ugroena dinamikom globalnog kapitalizma ima daleko jae posljedice od onih koje doputa Chakrabarty: na neki nain, mora se priznati da je Cjelina sadrana u njenim Dijelovima, i.e., da sudbina Cjeline (ivota na zemlji) zavisi od onoga ta se dogaa u jednom od njenih formalnih dijelova
179

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

(drutveno-ekonomskom nainu proizvodnje jedne od vrsta na zemlji). Zato moramo prihvatiti paradoks da je, u odnosu izmeu univerzalnog antagonizma (ugroenih parametara uvjeta za ivot na zemlji) i partikularnog antagonizma (orsokaka kapitalizma), kljuni napor partikularan: univerzalni problem (opstanka ljudske vrste) se moe rijeiti samo ako prvo rijeimo partikularni orsokak kapitalistikog naina proizvodnje. Drugim rijeima, potpuno je lano zdravorazumsko rezoniranje koje nam kae da se svi, bez obzira na na klasni poloaj ili politiku orijentaciju, moramo boriti portiv ekoloke krize da bismo preivjeli: klju za ekoloku krizu ne lei u ekologiji kao takvoj. Za ovakvu ogranienost moda bi bila kljuna Chakrabartyjeva simplifikacija hegelijanske ideje dijalektike. Odnosno, da li je ideja o negativnoj univerzalnoj historiji stvarno antihegelijanska? Nije li, naprotiv, ideja o mnotvu (ljudi) totaliziranom (zajedno) kroz negativno vanjsko ogranienje (prijetnju), hegelijanska par excellence? tavie, nije li za Hegela svaka univerzalnost u krajnjem negativna, upravo u smislu da se ona mora pojaviti kao takva, u suprotnosti (negativan odnos) sa svojim vlastitim partikularno-odreenim sadrajem prisjetimo se Hegelove teorije rata. Moe se uiniti da Hegel slavi prozaini karakter ivota u dobro organiziranoj modernoj dravi u kojoj se herojske pometnje prevazilaze spokojnou privatnih prava i sigurnou zadovoljenih protreba: privatno vlasnitvo je zagarantirano, seksualnost je ograniena na brak, budunost je sigurna U ovom organskom poretku, univerzalnost i partikularni interesi izgledaju pomireno: odaje se priznanje vjenom poretku subjektivne singularnosti, pojedinci vie ne doivljavaju objektivni dravni poredak kao stranu silu koja se mijea u njihova prava, oni u njoj prepoznaju supstancu i okvir vlastite slobode. Gerard Lebrun ovdje postavlja sudbinsko pitanje: Moe li se osjeaj Univerzalnoga razdvojiti od tog smiraja ?8 Odgovor je jasan: da, i zato je rat nuan u ratu, univerzalno iznova objavljuje svoje pravo u odnosu na konkretnoorgansko mirovanje prozainoga drutvenog ivota. Nije li onda nunost rata krajnji dokaz da je, za Hegela, svako drutveno izmirenje osueno na propast, da nema tog organskog drutvenog poretka koji efektivno sadri silu apstraktnouniverzalnog negativiteta? Zato je drutveni ivot osuen na lanu vjenost neprekinutog osciliranja izmeu stabilnog drutvenog ivota i ratnih nemira.
8

Gerard Lebrun, Lenvers de la dialectique. Hegel a la lumiere de Nietzsche, Paris: Editions du Seuil 2004, str. 214. 180

Zenike sveske

Drugim rijeima, Chakrabartyevo odbacivanje hegelijanske univerzalnosti moglo bi proi samo ukoliko ono to Hegel naziva konkretnom univerzalnou svedemo na organsko-korporativni model univerzalnog poretka unutar kojeg svaki pojedini moment igra svoju predodreenu ulogu, doprinosei blagostanju Svih. Ako, meutim, imamo na umu da se hegelijanskom konkretnom univerzalnou odreuje univerzalno koje stupa u dijalektiku napetost sa svojim vlastitim partikularnim sadrajem, odnosno da se svaka univerzalnost moe afirmirati (pozicionirati) kao takva samo na negativan nain, onda se ideja prirode kao ne tek samo-oigledne stabilne pozadine za ljudsku aktivnost, nego kao jedinstva nevidljive pozadine i apokaliptine prijetnje za ljudsku vrstu, javlja kao duboko hegelijanska. Danas imamo razne (najmanje tri) verzije apokaliptizma: kranskofundamentalistiki, New Age, tehno-digitalno-posthumani. Iako je svima zajednika osnovna ideja da se ovjeanstvo pribliava nultoj toki radikalne transmutacije, njihove se pojedinane ontologije potpuno razlikuju: tehnodigitalni apokaliptizam (iji je gavni predstavnik Ray Kurzweil) ostaje unutar okvira znanstvenog naturalizma i u evoluciji ljudske vrste pronalazi konture njene transmutacije u postljude; apokaliptizam New Agea ovoj transmutaciji daje spiritualni obrat, interpetirajui je kao prelazak iz jednog u drugi modalitet kosmike svijesti (obino od modernog dualistiko-mehanicistikog stajalita ka holistikoj uronjenosti); i napokon, kranski fundamentalisti apokalipsu tumae strogo biblijskim pojmovima, odnosno, u suvremenom svijetu trae (i pronalaze) znakove da se blii konana bitka izmeu Krista i Antikrista, da se stvari pribliavaju svom kritikom obratu. Iako se ova posljednja verzija smatra najsmjenijom, ali i opasnom po svom sadraju, ona je najblie milenaristikoj radiklano emancipatorskoj logici. Osvrnimo se prvo na tehno-digitalni apokaliptizam. Ako postoji naunikkapitalist koji je, ak vie nego Bill Gates, savren primjer za trei duh kapitalizma sa svojom nehijerarhijskom i antiinstitucionalnom kreativnou, humanitarno-etikom brigom itd., to bi bio Craig Venter sa svojom idejom o DNA-kontroli proizvodnje. Venterova oblast je sintetska biologija: ivot koji nije stvoren darvinovskom evolucijom, nego ljudskom inteligencijom. Venterov prvi proboj bilo je rafalno sekvencioniranje, bra i jeftinija nego ikad metoda analize ljudskog genoma; objavio je vlastiti genom, po prvi put je neija osobna
181

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

DNA sekvencionirana (sluaj je htio da se otkrije kako Venter spada u rizinu skupinu za Alzheimerovu bolest, dijabetes i nasljedno oboljenje oiju). Potom je najavio svoj novi veliki projekt: nainiti potpuno sintetiki organizam, koji bi se mogao upotrijebiti u obranu svijeta od globalnog zagrijavanja. Januara 2008 prvi u svijetu je konstruirao potpuno sintetiki genom ivog organizma: koristei laboratorijske kemikalije, stvorio je gotovo tonu kopiju genetskog materijala koji se nalazi unutar siune bakterije. Ova najdua DNA struktura koju je ovjek stvorio ima 582,970 osnovnih parova u duini; sastavljena je od etiri manja (ali jo uvijek ogromna!) niza DNA tako to se iskoristila snaga kopiranja kod gljivica, a oblikovana na genomu bakterije poznate kao Mycoplasma genitalium. (Micoplasma genitalium je bakterija uobiejena za ljudski reproduktivni trakt; odabrana je samo zbog svog relativno malenog genoma). Laboratorijski genom jo nije rezultirao ivim mikrobom koji funkcionira i razmnoava se; ali Venter kae da je samo pitanje vremena prije no to smisle kako da ga startaju tako to e ubaciti sintetiki DNA u ljuturu druge bakterije. Ovaj uspjeh otvara put razvoju novih tipova mikroorganizama koji se mogu upotrijebiti na razne naine: kao zeleno gorivo koje e zamijeniti naftu i ugalj, probavljati toksini otpad ili apsorbirati staklenike gasove itd. Venterov san je uspjeno kreirati prve organizme vrijedne trilion dolara patentirane bubice koje mogu izluivati biogoriva, generirati istu energiju u vidu vodika i ak proizvesti hranu po mjeri: Zamislite kraj fosilnih goriva: prestanak ekoloki pogubnih operacija buenja, opadanje politike i ekonomske moi neokonzervativnih naftakih barona, a pristupano grijanje i struja, te transport s malo ispunih gasova. Utjecaj ove tehnologije je i dublji i tu ne prestaje. Kad otkrijemo detalje biokemijskih i metabolikih puteva, moi emo poblie imitirati njihovu eleganciju i efikasnost kako bismo rijeili probleme koji mue industrijsku civilizaciju. Moda emo napraviti primitivnog, samoodrivog bio-robota koji se hrani s CO2, a izluuje O2. Moda moemo ukloniti ivu iz naih zaliha vode. Granica nema, a mogunosti su zauujue inspirativne.9 Ima, prizanje Venter, i zlokobnijih mogunosti: takoer e biti mogue sintetizirati viruse kao Ebola, ili stvoriti nove patogene... Ali probem je dublji: ovako ekstreman genetiki inenjering e poluiti znatno drukije organizme nai emo
9

Ian Sample, Frankensteins Mycoplasma, The Guardian, 8. juni 2007.

182

Zenike sveske

se na novom terenu punom nepoznanica. Problem je u naem ogranienom znanju o tome kako DNA djeluje, ak i ako moemo proizvesti niz sintetike DNA, ne moemo predvidjeti kako e se ovaj niz doista ponaati, kakvo e biti meusobno djelovanje njegovih komponenti. Drukije reeno, DNA s elijom komunicira tako to je nagoni da stvara proteine, a jo smo daleko od potpunog razumijevanja odnosa izmeu datog DNA niza, proteina koje stvara i konanih osobina organizma. Opasnost je tim vea to ne postoji nikakva javna kontrola kretanja u bioetici izvan bilo kakvog demokratskog nadgledanja, industrijalci eljni profita petljaju sa stvaranjem ivota. Venter je pokuao smiriti strahovanja od nastanka BladeRunner drutva: Film Blade Runner poiva na pretpostavci s kojom se ja uope ne slaem: da ljudi ele klasu robova. Kad ja zamiljam mogunosti ininjeringa na ljudskom genomu, onda mislim ne bi li bilo divno ako bismo mogli imati deset puta vee kognitivne sposobnosti nego sad? A ljudi me pitaju mogu li nainiti glupana da radi kao sluga. Dobijao sam pisma od tipova iz zatvora koji trae da im nainim enu koju bi drali sa sobom u eliji. Ja nas, kao drutvo, ne vidim tako.10 Venter moda ne vidi, ali zahtjevi kojima ga bombardiraju jasno dokazuju da u drutvu postoji tranja za podklasom sluinadi. Ray Kurzweil je drukije zanijekao ove strahove: Scenarij u kojem kiborzi proganjaju ljude ne stoji, stoga to ova dva entiteta nee biti razdvojena. Danas tretiramo Parkinsonovu bolest sa implantatom veliine graka u mozgu. Poveajte kapacitet tog ureaja za milijardu, a smanjite ga sto tisua puta i eto vam ideja ta e biti mogue za 25 godina. A ne OK, kiborzi, nadesno, ljudi nalijevo. To e dvoje biti izmijeano.11 I dok je ovo u naelu tono (i ovdje se u beskraj moe varirati deridaovski motiv kako je ljudskost uvijek-ve bila nadomijetana vjetakim protezama), problem je u tome da se, umanjena za sto tisua, proteza vie nee takvom smatrati, jer e biti nevidljiva, dijelom naeg neposredno-organskog samo-doivljavanja, tako da onaj ko tehnoloki kontrolira protezu, kontrolira i nas u samom srcu naeg doivljaja samih sebe. Paradoks je u tome da i sam Habermas, koji se suzdrava smatrati projekt moderne zavrenim, odnosno koji preferira modernu kao nedovreni projekt, bez obzira to je vjetako stvaranje ivota postignue (jedno u nizu) moderne,
10 11

Navod iz: Sample, op.cit. Navod iz: Sample, op.cit. 183

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

postavlja granice otkrivanju njenih potencijala. Ima jo radikalnijih pitanja koje ovdje treba postaviti, pitanja koja se tiu samih granica nae elje (i spremnosti) da znamo: ta e budui roditelji uraditi kad ih se obavijesti da im dijete nosi gen Alzheimerove bolesti? Najnovija krilatica nedoivjeli* (osoba koja nema rak ali posjeduje genetske predispozicije da razvije ovu bolest, prije-preivjeli) savreno doarava strepnju od anticipativnog znanja. Kineski znanstvenici sa Pekinkog instituta za genom kompletirali su etvrti ljudski genom koji e se sekvencionirati internacionalno; namjera im je upotrijebiti bazu podataka genoma kako bi rijeili probleme koji se tiu specifino kineskih genetikih bolesti (?) kao i poboljati dijagnosticiranje, predvianje i terapiju. Ovi su fenomeni samo vrh ledenog brijega cijelog procesa ekspanzije biogenetike revolucije koji se odvija u Kini, a o kojem neete mnogo uti u medijima ponajprije zainteresiranim za nevolje Tibeta, etc. Dok se mi na Zapadu zamaramo beskrajnim debatama o etikim i pravnim granicama biogenetikih eksperimenata i postupaka (matine elije da ili ne; do koje mjere se smije intervenirati u ljudski genom samo za prevenciju bolesti ili i za unapreenje eljenih fizikih pa ak i psihikih osobina kako bi se kreiralo novoroene koje odgovara naim eljama...), Kinezi to prosto rade bez ikakvih ogranienja i kao kolski primjer saradnje izmeu dravnih agencija (recimo, njihove Akademije nauka) i privatnoga kapitala. Ukratko, oba ogranka onog to bi Kant nazvao privatnom upotrebom uma (drava i kapital) udruili su snage na raun javne upitrebe uma (slobodne intelektualne rasprave u neovisnom civilnom drutvu o tome to se dogaa: kako sve ovo naruava status individue kao etiki autonomnog djelatnog initelja, etc., da ne spominjemo mogue politike zloupotrebe). Stvari se brzo odvijaju na oba fronta, ne samo ka distopijskoj viziji drave koja kontrolira i nadgleda biogenetiku masu vlastitih graana, nego i ka brzom stjecanju profita: milijarde amerikih dolara se investiraju u laboratorije i za razvoj klinika (najvea u angaju) koje e pruati komercijalne usluge bogatim Zapadnjacima koji, usljed zakonskih zabrana, ne mogu ovu vrstu tretmana dobiti u vlastitim zemljama. Problem je, naravno, u tome to u ovako globalnoj situaciji, zakonske zabrane postaju beznaajne: njihov glavni efekt e bit komercijalna i znanstvena prednost kineskih ustanova da ponovimo klie, angaj ima sve anse postati distopijski megalopolis ba kao nepoznati grad (LA?) u Blade Runneru.

u originalu: previvor analogija sa survivor (preivjeli)

184

Zenike sveske

Pribliava se vrijeme kad emo morati obrnuti standardnu alopojku kako u naim odnosima s drugim ljudima sve vie i vie posreduju digitalni strojevi, tako da izmeu svakog face to face stoji neki interface: u skorijoj budunosti u izgledu je eksplozivni razvoj direktnih veza meu samim raunalima (i ostalim medijima) tako da e oni komunicirati, donositi odluke etc., a do nas e dolaziti samo konani rezultati njihove interakcije. (Recimo, kad podignemo novac s bankomata, bankomat o tome informira nau banku, iji kompjuter elektonikom potom alje informaciju na na PC). ak i danas je vie veza meu samim raunalima nego izmeu raunala i njihovih ljudskih korisnika moe se primijeniti Marxova formula i ustvrditi kako i ovdje odnosi izmeu strojeva-stvari zamjenjuju odnose meu osobama. A ta ako iz ove interakcije nastane samoorganizacija koja moe nametnuti vlastitu agendu, koju ljudski korisnici vie nee kontrolirati i dominirati digitalnom mreom, nego e ona njih upotrijebiti? Noviji tehno-triler Eagle Eye (2008, D.J. Caruso) bavi se ovom mogunou u svoj njenoj dvosmislenosti nije ni udo da je film pao na box officeu iz zanimljivih ideolokih razloga. Evo zapleta ukratko poinje standardnom nezgodom u ratu protiv terorizma: amerika vojska prati trag osumnjienog za terorizam na Srednjem Istoku, no poto je tip kojeg prate samotnjak, teko je dobiti pozitivnu identifikaciju, te raunalni sustav koji procesira sve vojne podatke predlae da se misija obustavi. Sekretar obrane se slae, ali predsjednik izdaje nareenje da se misija svakako nastavi. Kad se ispostavi da su svi ubijeni bili civili, kao politika reakcija slijedi bombaka odmazda. Film nas sad upoznaje sa dvoje junaka, dvoje obinih amerikih graana, Jerry Shaw (propali student Stanford Univerziteta) i Rachel Holloman (mlada samohrana majka iji sin Sam svira trubu). Jednog dana, po povratku kui, Jerry zatie svoj stan pun oruja, eksploziva i krivotvorenih dokumenata. Na telefon ga zove nepoznata ena koja kae da e ga u roku od trideset sekundi FBI uhapsiti te da mora bjeati. Kako joj on nije povjerovao, FBI ga ulovi, no nepoznata ena opet telefonom isposluje Jerryev bijeg, te ga spoji s Rachel, koju ista ta ena, prijetei da e joj ubiti sina, prisiljava da mu pomae. ena-glas pomae paru da izbjegne jedinice ikake policije i FBI-a, demonstrirajui tako sposobnost da na daljinu kontrolira bilo kakav umreeni ureaj, kao semafore, mobilne telefone, ak i automatske kranove. Navodei ih do prodavnice elektronikih ureaja, ena-glas se tu predstavlja Jerry i Rachel: ona je tajni superkompjuter imenom Autonomous Reconnaissance Intelligence Integration Analyst (Ariia), koji prikuplja strogo povjerljive informacije
185

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

iz cijelog svijeta i moe kontrolirati praktino sve to je elektroniko ona je i njih pratila i dovela ih k sebi. U svjetlu one predsjednikove greke s poetka filma, Ariia je odluila kako je izvrna vlast prijetnja javnome dobru i da mora biti eliminirana. Ariia planira unititi predsjedniki ured, izuzev sekretara obrane, koji se sloio s preporukom o obustavljanju misije, te planira da on naslijedi predsjedniki poloaj. Jerry-ju i Rachel ona objanjava kako nastoji pomoi amerikom narodu Nije li Ariia prosto i jasno racionalni faktor, ne radi li ona u interesu amerikog naroda? Zar ne bi bilo najbolje za SAD da njen plan uspije? Ariia je spremna rtvovati desetine nedunih u Capitolu ali isto je uinio predsjednik odobrivi ubijanje desetina arapskih civila. Dvosmislenost filma je u tome to ostaje nejasno je li ova ironija namjerna ili ne. (Na intuitivnijoj razini, teko je odoljeti bajkovitoj logici scena u kojima Jerry i Rachel opetovano uspijevaju pobjei FBI-u. Kao da se kreu u zaaranom svijetu u kojem ne samo da se suprotstavljaju neprijateljima na neutralnoj pozadini stvarnosti samu stvarnost vodi magina ruka koja je izvre u njihovu korist: kad im se kola to ih progone previe priblie, pred njih se isprijei kran, kad bjeei od policije ulaze u stanicu podzemne eljeznice, displej reda vonje im kae kamo ii). Nije li to krajnje paranoian san, san kako realnost nije sazdana od neutralnih i inertnih stvari ravnodunih na naa nastojanja, nego je vjetaki mehanizam kojim upravlja blagonaklona inteligencija? Logika koja se (u svojoj slabijoj verziji) obino okree protiv junaka (prisjetimo se Dravnog neprijatelja u kojem, usljed sloenog satelitskog i drugog sistema praenja, izgleda da neprijatelj uvijek zna gdje je Will Smith), ovdje radi za junake s neminovnom posljedicom da, poto je kontrolna agencija po definiciji zla, junaci treba da budu nesvjesni instrumenti prisile zlog velikog Drugog koji kontrolira nau stvarnost. Moda je najpoetinija scena u filmu kad junaci ulaze u Ariiu: unutranjost velike kupole s trepuim neuronima kao da ulaze u glavu - u sami mozak enskog glasa koji im se obraa. arm (i istovremeno, kljuna ideoloka manipulacija) te scene jeste da, iako vidimo impersonalni-mehaniki rad mozga, kompjuter ostaje subjektiviziran a utvarni enski glas i dalje se obraa ljudima kao partner u dijalogu.) Kako, dakle, digitalizacija naih ivota utjee na hermeneutiki horizont naeg svakodnevnog iskustva? Prema CNN-ovom izvjetaju iz maja 2008., majmuni sa
186

Zenike sveske

senzorima implantiranim u mozak, nauili su mislima kontrolirati robotiku ruku, koristei je da se nahrane voem i kolaiima: u eksperimentu na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Pittsburghu, par makaki majmuna opremljen je elektrodama debljine ljudske dlake koje prenose signal iz onog podruja mozga koje je odgovorno za kretnje. Znanstvenici koji stoje iza eksperimenta tvrde kako je cilj proizvesti takvu protezu za amputirce ili pacijente s degenerativnim poremeajima, koja e se moi kontrolirati direktno iz mozga. Prvi prototip je ve u funkciji: na Univerzitetu June Floride napravljena je robotika ruka povezana s invalidskim kolicima, koja se kontrolira samo pomou misli.12 Ljude koji su potpuno paralizirani usljed ALS-a (amiotrofine lateralne skleroze) - iji je mozak u potpunosti funkcionalan ali nisu u stanju izraziti svoje misli ureaj osposobljava da poduzimaju jednostavne svakodnevne radnje koje bi u suprotnom bile nemogue. EEG snimci otkrivaju kako pacijenti sa ALS-om mogu komunicirati s vanjskim svijetom; na glavu im se privrsti kapa s elektrodama premazana provodljivim gelom, tako da znanstvenici mogu motriti posebne vrste elektrinih impulsa koji protiu mozgom. U ovom su sluaju znanstvenici pratili poseban modani val koji se naziva P300; itati P300 je kao itati neije misli, ali samo u najgrubljim obrisima. Kad je u pitanju robotika ruka povezana s invalidskim kolicima, osoba u kolicima usmjeri pogled u pokazne strelice koje bljeskaju na malom ekranu; kad strelica pokae pravac kojim ele ii, njihov mozak pokrene EEG, te se kolica ili robotika ruka pokreu u eljenom smjeru. ak ni poslovini mali prst Stephena Hawkinga minimalna veza izmeu njegovog uma i stvarnosti izvana, jedini dio njegova paraliziranog tijela koji Hawking moe pokretati nee vie biti potreban: vlastitim umom mogu izravno uiniti da se objekti kreu, odnosno sam mozak e sluiti kao daljinski upravlja. Sva najnovija istraivanja su usmjerena ka udovinoj injenici da su tajne slube amerike obrane ukljuene u obiman dugoroni projekt razvoja sredstava za kontrolu ljudskih emocija i stanja izvana, tako to bi mozgove napadali preciznim elektromagnetnim valovima. Poto je ve mogue identificirati modane valove koji materijalno podravaju pojedina emocionalna stanja (strah, mrnju, hrabrost), ideja je bombardirati mozak slinim vjetaki proizvedenim valovima kako bi se proizvela ili sprijeila ciljana osjeanja. Slian postupak je ve isproban u lijeenju veterana od post-traumatskih
12

Vidjeti Eric Bland, Wheelchair Arm Controlled by Thought Alone, Discovery News, dostupno online na http://dsc.discovery.com/news/2009/02/27/wheelchair-thought.html. 187

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

efekata: identificiranjem materijalne potpore traumatinim sjeanjima u mozgu i potom izlaganjem mozga specifinim valovima, ova se sjeanja mogu izbrisati iz mozga, uz ogranien i kratkotrajan gubitak pamenja kao neeljenom popratnom pojavom. I dok je razmjer ove prakse nepoznat, izgleda jasno da e to dati dosta osnova za paranoidna nagaanja kako su tajne slube umijeane u te napore kako eksploatirati budui nestanak razlike izmeu unutra i izvana, tj. direktnog povezivanja modanih procesa s izvanjskim, tehnoloki manipuliranim materijalnim procesima. Princip koji regulira ovaj proces je puna kontrola prolosti i budunosti na psihikoj razini. Strategija je uvijek ista: izum se uvijek prikae kao nuna ispomo za neke najtee bolesti (tako da se nitko ne moe suprotstaviti) a zatim se univerzalizira. Ve postoje iroka istraivanja genetikih i bio-kemijskih intervencija pomou kojih bi se subjektova traumatina prolost mogla selektivno izbrisati i tako omoguiti, recimo, povratak u normalnost rtvama brutalnog muenja ili silovanja problem e se javiti, naravno, kad se ova procedura univerzalizira u openitiju kontrolu tragova prolosti. Ili, budui roditelji ako su bogati, ve mogu priutiti da se mozak neroenog djeteta skenira ne bi li se otkrili tragovi moguih mentalnih slabosti u budunosti (nizak IQ, kriminalne tendencije) i, opet, koje su posljedice mogue univerzalizacije ovog postupka? Ovdje treba izbjei dvostruku zamku: utopijski san o dobronamjernom pranju mozga, zatiti od bolesti i (tragova) prolih trauma, ali i lanu perspektivu stranoga suda koja ovakvo interveniranje u mozak vidi kao kraj ovjeanstva. Svjetsko udruenje transhumanista (World Transhumanist Association, koje su osnovali 1998. godine Nick Bostrom i David Pearce) dalo je sebi u zadatak da se pozabavi ovim problemima. Ono sebe opisuje kao meunarodnu neprofitnu organizaciju koja zagovara etiku upotrebu tehnologije u cilju unapreenja ljudskih sposobnosti. 13 Njegova premisa je da ljudski razvoj, reeno pojmovnikom evolucije, ni blizu nije dosegao svoju krajnju toku: sve nadolazee tehnologije neurofarmakologija, vjetaka inteligencija i kibernetka, te nanotehnologije imaju potencijal, kae se, da unaprijede ljudske sposobnosti. Kako Bostrom kae: prije nekoliko godina, rasprava bi se uglavnom vodila oko pitanja da li je ovo zanastvena fantastika? Ili pred sobom imamo realnu buduu mogunost? Sada rasprava
13

John Sutherland, The ideas interview: Nick Bostrom, The Guardian, utorak, 9. maj 2006.

188

Zenike sveske

poinje s afirmativne pozicije - da, sve vie i vie bit e mogue mijenjati ljudske sposobnosti. Dananje pitanje je treba li to uraditi. I, ako uradimo, koja bi to bila etika ogranienja? U suprotnosti s Nietzscheovom idejom nadovjeka koja cilja na moralnu i kulturalnu transcendenciju (nekoliko odabranih s darom snane volje i uz veliku promjenu zbacit e okove tradicionalnog morala i konvencija i izdii se iznad ostatka ovjeanstva), transhumanistika ideja post-humanog cilja ka drutvu u kojem e svima biti dostupne napredne tehnologije: transhumanisti se zalau za poveanje fondova za istraivanje usmjereno na radiklano produenje zdravog ivotnog vijeka i favoriziraju razvoj medicinskih i tehnolokih sredstava za poboljanje pamenja, koncentracije i ostalih ljudskih sposobnosti. Transhumanisti predlau da svatko moe upotrebljavati ta sredstva kako bi poboljao razne dimenzije svog kognitivnog, emotivnog i psihikog blagostanja. Ne samo da je to prirodan nastavak tradicionalnih ciljeva medicine i tehnologije, nego je i velika humanitarna prilika da se istinski pobolja stanje ovjeanstva.14 Sljedstveno tome, glavna zabrinutost etike prirode je dostupnost, te pitanje ko koga transformira: Jedna je stvar ako govorimo o odraslim, kompetentnim graanima koji sami odluuju to da ine s vlastitim tijelom. Ako, s druge strane, razmiljamo o tome da modificiramo djecu, ili selektiramo embrije, tu se onda javlja sasvim drugi set etikih pitanja. A i kad je u pitanju dostupnost ima jo etikih pitanja. Ako neke od tehnologija, kao to je gotovo sigurno, budu vrlo skupe, kakav mehanizam pravednosti treba uspostaviti? Kako bi se preveniralo da dravne ili privatne ustanove odluuju o naoj sudbini, odluka o upotrebi i koristi od ovih poboljanja treba ostati na individualnoj razini ali da li je to dovoljna zatita? Sa svim tim upozorenjima kako smo na rubu post-humane ere, transhumansiti zapravo ostaju previe humanisti. Odnosno, kad opisuju mogunost interveniranja u nau biogenetiku osnovu i mijenjanja nae prirode, oni na neki nain pretpostavljaju kako e autonomni subjekt koji slobodno odluuje o svojim postupcima jo uvijek biti tu, odluujui kako da izmijeni svoju prirodu. Oni tako dovode podjelu na oznaujui subjekt i oznaeni subjekt do krajnjeg ekstrema: s jedne strane, kao objekt svojih intervencija, ja sam bioloki mehanizam ijim svojstvima, sve do onih mentalnih, se moe manipulirati; s druge strane, ja sam (ili se ponaam kao
14

Nick Bostrom, Transhumanism: The Worlds Most Dangerous Idea?, dostupno na www. nickbostrom.com. 189

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da sam) na neki nain izuzet od ove manipulacije, autonomni pojedinac koji, sa distance, moe uiniti pravi izbor. Ali ta ako se krug zatvori, tako da se u samu moju mo autonomnog odluivanja ve umijeala biogenetika manipulacija? Zbog ovoga je neto zapravo plitko, ak dosadno u svim tim transhumanistikim meditacijama: oni, u sutini, ignoriraju problem i, kao i njihovi kritiari, takoer izbjegavaju sr pitanja kojim se naoko i bave sve vrijeme; kako e biogenetike i druge intervencije utjecati na samu definiciju humanosti? Bostrom naglaava kako je izbor da li se podvri takvim poboljanjima na individui no da li e ta individua jo biti ovdje? I transhumanisti i njihovi kritiari tako se bez problema dre standardne ideje o slobodnoj autonomnoj individui razlika je da transhumanisti prosto prihvaaju da e ona preivjeti prelazak u posthumanu eru, dok njihovi kritiari vide postovjeanstvo kao prijetnju i time ele zaustaviti njegov dolazak. Kad se dovede do ovog ekstrema, tehno-digitalni apokaliptizam pretpostavlja oblik takozvane tehno-gnoze i prelazi u New Age apokaliptizam. Jedna od omiljenih janusovski dvostranih ideja koje prenose New Age duhovnjaci jeste ideja sinhroniciteta preuzeta iz kvantne fizike (veza izmeu dva dogaaja ili elementa koja je trenutna, odnosno bra od vremena koje treba svjetlosti da pree izmeu to dvoje): precizna kvantna ideja sinhroniciteta (dvije odvojene estice su povezane tako da vrtnja jedne utie na vrtnju druge bre nego njihova svjetlosna veza) tumai se kao materijalna manifestacija / upisivanje duhovne dimenzije koja dogaaje povezuje s onu stranu mree materijalne uzronosti: Sinhroniciteti su jokeri u prirodnom pilu karata poto odbijaju igrati po pravilima i navode na to da smo, u naoj potrazi za sigurnim odgovorima na pitanja o svemiru, zanemarili neke kljune znakove.15 U New Age kognitivnom mapiranju lijevo predstavlja nesvjesno i nepoznato, a desno svijest i budno stanje; tragedija politike ljevice u protekla dva stoljea jeste to se ograniila na socijalnu pravdu i ekonomsku jednakost, zaboravljajui na potrebu za jednim dubljim prelaskom od mentalno-racionalne svijesti ka priznavanju skrivenih dimenzija dostupnih jedino intuiciji: Ljevica se borila
15

F. David Peat, Synchronicity: The Bridge Between Nature and Mind, New York: Bantam1987, str. 3 igra rijei: u engleskom jeziku right istovremeno znai i desno ali i prvo na neto (prim-.prev).

190

Zenike sveske

za desno* u ljudima, za prava ovjeka, ignorirajui lijevu stranu mukaraca i ena.16 U radikalnoj verziji New Age spiritualizma, prijetea materijalna kriza (ekoloka katastrofa) svodi se na puki materijalni izraz psiho-spiritualnih procesa, prisiljavajui nas na prelaz ka novom, intenzivnijem stanju svijesti.17 Ovo nas vraa na tri duha kapitalizma koji uspjeno formiraju neku vrst hegelijanske trijade negacije negacije: individualistiki protestantsko-etiki subjektivitet poduzetnika, nadilazi korporativni organizacijski ovjek i vraa se u novom obliku prilino izvjetaenog kreativnog kapitalista. Bitno je zabiljeiti kako se ove dvije promjene ne odvijaju na istoj razini: prva se tie normativne sadrine unutar istog simbolikog oblika (Ego-ideal i idealni-ego), dok druga promjena naputa samu formu simbolikog Zakona, smijenivi ju maglovitim zabranama superega. Postoji li i etvrti duh kapitalizma, onaj koji bi ponovio prelazak s individualnog na kolektivno, od protestantske etike ka organizacijskom ovjeku na razini treeg duha, odnosno onaj koji bi treem duhu uinio isto to je drugi duh uradio prvome? Moglo bi se rei da ovaj etvrti duh upravo vie nije duh kapitalizma, nego ve ime (jedno od imena) za komunizam. Evo kako New Age duhovnjak opisuje novi socijalni poredak ija se pojava oekuje kao sporedni efekt mnogo sutinskije duhovne promjene: Ako uznapredujemo od nacionalne drave ka noosferinoj dravi, mogli bismo se nai kako istraujemo neku vrstu nehijerarhijske drutvene organizacije jedan sinkroni poredak zasnovan na povjerenju i telepatiji kakav Hopi i druga domorodaka plemena koriste tisuama godina. Ako se svjetska civilizacija moe samoorganizirati iz trenutnog kaosa, bit e zasnovana na suradnji prije nego na pobjednik-nosi-sve natjecanju, dovoljnosti prije nego vikovima, komunalnoj solidarnosti prije nego individualnom elitizmu, naglaavajui svetu prirodu svega ivoga na zemlji.18 Ne donosi li ovaj opis ako zagrebemo ispod njegova spiritualistikog pokrova neku vrstu komunizma? Kako, dakle, da se rijeimo tog pokrova?
16 17 18

Daniel Pinchbeck, 2012, New York: Jeremy P. Tarcher / Penguin 2007, str. 213. Op.cit., str. 392 Op.cit., str. 394. 191

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Najbolji lijek za ovo duhovnjako iskuenje jeste imati na umu osnovne lekcije darvinizma: krajnju kontingenciju u prirodi. Zato pele masovno ugibaju, naroito u Sjedinjenim Dravama gdje, prema nekim izvorima, ta brojka dosee i do 80%? Ova katastrofa moe imati razoran efekt na nae snabdijevanje hranom: oko jedne treine ljudske ishrane ine biljke koje oprauju insekti, a pele su odgovorne za 80% tog opraivanja evo kako se moe zamisliti mogua globalna katastrofa: ne veliki prasak, tek malo uplitanje s razornim globalnim posljedicama. ak ne moemo biti sigurni da je povratak prirodnoj ravnotei sve to treba uiniti kojoj ravnotei? ta ako su se pele u SAD i u Europi ve bile adaptirale na izvjestan stupanj i oblik industrijskog zagaenja? Masovno ugibanje pela obavijeno je velom tajne: iako se ista stvar simultano deava irom (razvijenog) svijeta, lokalna istraivanja ukazuju na razliite uzroke: otrovno djelovanje pesticida na pele, gubitak orijentacije u prostoru usljed elektronskih valova naih komunikacijskih strojeva, itd. Ovo mnotvo uzroka vezu izmeu uzroka i posljedice ine nesigurnom i, kao to znamo iz povijesti, gdje god postoji jaz izmeu uzroka i posljedica, javlja se iskuenje da se trai dublje Znaenje: ta ako je, u pozadini prirodnih uzroka, dublji duhovni uzrok? Kako drukije da shvatimo tajanstveni sinhronicitet fenomena koji, sa stanovnita prirodnih znanosti, ima razliite uzroke? Ovdje dolazi takozvana duhovna ekologija: nisu li konice neka vrst robovskih kolonija, koncentracijski logori u kojima se pele nemilosrdno eksploatiraju? ta ako Majka Zemlja uzvraa udarac zbog ove eksploatacije? Najbolji protuotrov za ovo spiritualistiko iskuenje je imati na umu lekciju iz Rumsfeldove teorije znanja pojam se, naravno, odnosi na dobro poznati incident iz marta 2003. kad se Donald Rumsfeld malo pozabavio amaterskim filozofiranjem o odnosu izmeu poznatog i nepoznatog. Pozivajui se (vjerojatno) na Davida Thoreaua (Znati da znamo ono to znamo i da ne znamo ono to ne znamo, to je istinsko znanje), Rumsfeld kae: Postoji poznato znanje. To su stvari za koje znamo da ih poznajemo. Ima i poznatih nepoznanica. To bi bile stvari za koje znamo da ih ne znamo. Ali ima takoer i nepoznatih nepoznanica. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.19 Ono to je Rumsfeld zaboravio dodati krucijalni je etvrti termin: nepoznato znanje, stvari za koje ne znamo da ih znamo, sva nesvjesna
19

Rumsfeldove primjedbe su dostupne online na http://www.defenselink.mil/transcripts/transcript. aspx?transcriptid=2636. 192

Zenike sveske

uvjerenja i predrasude koje odreuju nain na koji shvaamo realnost i djelujemo u njoj. Rumsfeld je mislio kako je glavna opasnost suoiti se sa irakim nepoznatim nepoznanicama, sa Saddamovim prijetnjama za koje ak ne moemo ni zamisliti ta bi one mogle biti. Kao to se sada jasno vidi, najveu opasnost predstavljalo je, naprotiv, nepoznato znanje, negativna uvjerenja i predrasude koje su dovele do toga da amerika vojska poini sve te greke u Iraku. U sluaju umiruih pela takoer su tu stvari koje znamo da ih znamo (njihova osjetljivost na pesticide) i stvari za koje znamo da ih ne znamo (naprimjer, kako pele reagiraju na radijaciju iji je uzronik ljudsko djelovanje). Ali tu su, povrh svega, i nepoznate nepoznanice i nepoznato znanje. Postoje dimenzije kako se pele odnose prema svojoj okolici koje ne samo da su nam nepoznate, nego ih nismo niti svjesni. A ima i mnogo nepoznatog znanja u naoj percepciji pela: sve te antropocentrine predrasude koje bojaju pristrasnou nae prouavanje pela. Posebno zabrinjavajui aspekt takve pojave je poremeaj u jo jednom tipu znanja, u onome to Jacques Lacan naziva znanjem u realnom: instinktno znanje koje upravlja djelovanjem ivotinja i biljaka. Ovo tamno znanje moe pokrenuti amok. Kad je zima previe topla, biljke i ivotinje toplo vrijeme u februaru pogreno protumae kao znak da je proljee ve poelo i u skladu s tim se ponu i ponaati, te tako ne samo da su ranjive na kasne udare hladnoe, nego i poremete cijeli ritam prirodne reprodukcije. Po svoj prilici neto od ovoga se deava pelama. Teorija kompleksnih sustava otkriva da takvi sustavi imaju dva suprotna lica: robustne osobine stabilnosti i ekstremnu ranjivost. Oni se mogu prilagoditi velikim poremeajima, integrirati ih i pronai novu ravnoteu i stabilnost sve do izvjesnog praga (toke kljuanja), preko kojeg e i najmanji poremeaj izazvati totalnu katastrofu i voditi uspostavi potpuno drukijeg poretka. ovjeanstvo stoljeima nije moralo brinuti o utjecaju svog proizvodnog djelovanja na okoli priroda je bila u stanju da se prilagodi sjei ume, upotrebi uglja i nafte, etc. Meutim, danas ne moemo biti sigurni nismo li dosegli toku kljuanja zaista se ne moe sa sigurnou rei, jer takve se toke jasno uoavaju samo onda kad je ve kasno. U takvoj situaciji, prie o predvianju, oprezu i kontroli rizika postaju besmislene, jer se radi o nepozantim nepoznanicama.

193

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ova nas situacija iznova suoava s orsokakom suvremenog drutva izbora. Ponosimo se to ivimo u drutvu u kojem slobodno odluujemo o stvarima koje fundamentalno utiu na nae ivote, ali bez prave osnove u znanju. Takva je situacija zapravo frustrirajua: iako znamo kako sve ovisi o nama, ne moemo predvidjeti posljedice naih inova nismo nemoni, nego ba nasuprot omnipotentni smo, a nesposobni da odredimo okvir svojih moi. I dok ne moemo sasvim ovladati naom biosferom, naalost jeste u naoj moi da je unitimo, da naruimo njenu ravnoteu tako da e ona pokrenuti amok, otpuhavi nas tokom tog procesa. Ili uzmimo nedavno otkriveno ogromno sleeno tresetite u zapadnom Sibiru (veliine Francuske i Njemake zajedno): poelo se otapati, i mogue da e poeti isputati u atmosferu milijarde tona metana, staklenikoga gasa dvadeset puta monijeg od ugljinog dioksida... Ovu hipotezu treba tumaiti zajedno s izvjetajem istraivaa sa Medicinskog koleda Albert Einstein iz maja 2007., po kojem su pronaeni dokazi kako odreene gljivice imaju sposobnost koristiti radijaciju kao izvor energije za proizvodnju hrane i stimulaciju rasta. Njihov interes se javio prije pet godina kad se robot kojeg su poslali u jo uvijek visoko radioaktivni ernobilski reaktor vratio s uzorcima crnih gljivica bogatih melaninom, a koje rastu na uruenim zidovima reaktora. Istraivai su tad poduzeli niz testova koristei nekoliko razliitih gljivica. Dvije vrste jedna koju su nagnali da proizvodi melanin i druga koja ga prirodno sadri izlagane su razinama ionizirajueg zraenja otprilike 500 puta jaim od normalne; obje ove vrste koje sadre malanin rasle su daleko bre nego u uvjetima standardne radijacije. U daljem istraivanju, mjeren je signal rezonance vrtnje elektrona nakon to je melanin izloen ionizirajuoj radijaciji i otkrilo se da radijacija u kombinaciji s melaninom mijenja strukturu njegovih elektrona bitan korak za hvatanje radijacije i njeno pretvaranje u drugaiju vrstu energije kako bi se proizvela hrana. Ve krui ideja o gljivicama deraima radijacije kao sastavnom dijelu menua buduih svemirskih misija: poto ionizirajue zraenje prevladava u vanjskom svemiru, astronauti bi se mogli osloniti na gljivice kao neiscrpan izvor hrane na dugim misijama koloniziranja drugih planeta... Umjesto da se prestravimo te perspektive, u ovakvim bi sluajevima trebalo imati um otvorenim za nove mogunosti, imajui na umu da je priroda kontingent vieznanih mehanizama u kojima katastrofe mogu voditi ka neoekivano pozitivnim rezultatima, kao u Altmanovim Kratkim rezovima u kojima katastrofalna prometna nesrea dovodi do neoekivanog prijateljstva.
194

Zenike sveske

Teko je odravati ovakvu otvorenost za radikalnu kontingenciju ak je ni racionalist poput Habermasa nije mogao due odrati. Njegovo kasno zanimanje za religiju kosi se s tradicionalno liberalnom zabrinutou za humanistiki, duhovni etc., sadraj skriven u religijskoj formi; ono to njega zanima jeste sama ta forma; ljudi koji ZAISTA duboko vjeruju i spremni su za to zaloiti i vlastiti ivot, pokazuju sirovu energiju vjere i pratei bezuvjetni angaman koji nedostaje aneminoskeptinoj liberalnoj poziciji kao da navala takvog bezuvjetnog angamana moe revitalizirati nau post-politiku suu demokracije. Habermas ovdje reagira na isti problem kao i Chantal Mouffe u svom agonalnom pluralizmu: kako ponovno unijeti strast u politiku? Ne upetljava li se on, pak, ovdje u neku vrst ideolokog vampirizma, isisavajui energiju iz naivnih vjernika a da nije spreman napustiti svoju temeljnu sekularno-liberalnu poziciju, tako da potpuno religijsko uvjerenje ostaje neka vrsta fascinantne i misteriozne Drugosti? Kao to je ve Hegel pokazao apropos dijalektike prosvjetiteljstva i vjere u svojoj Fenomenologiji duha, takva opozicija formalnog prosvjetljenja i fundamentalno-supstancijalnog vjerovanja je lana, klimava ideologijsko-egzistencijalna pozicija. Ono to treba napraviti jeste potpuno pretpostaviti identitet dvaju suprotstavljenih momenata, a to je ba ono to apokaliptini kranski materijalizam moe uraditi odbacivanjem boanske Drugosti i bezuvjetne predanosti. Kako emo kombinirati takvu radikalnu otvorenost s apokaliptinom izvjesnou kako se pribliava kraj vremena? Apokalipsu karakterizira specifini vid vremena, jasno suprotstavljen drugim dvama predominantnim vidovima, tradicionalnom cirkularnom vremenu (vremenu kojim upravlja i kojeg reguliraju priroda i nebesa oblik vremena u kojem se mikrokozmos i makrokozmos harmonino ogledaju jedan u drugom) i modernom linearnom vremenu postepenog napretka i razvoja: apokaliptino vrijeme je vrijeme kraja vremena, vanredno vrijeme, stanje izuzetnosti kad se blii kraj i za njega se spremamo. Ovdje treba imati na umu pravi dijalektiki obrat od kontingencije ka nunosti, odnosno, retroaktivnu prirodu nunosti predstojee katastrofe. U takvoj konstelaciji, standardna logika vjerojatnoe vie ne vai; treba nam drugaija logika temporalnosti, kako ju je opisao Jean Pierre Dupuy: Katastrofalni dogaaj upisan je u buduost kao sudbina, zasigurno, ali takoer i kao sluajan dogaaj: mogao bi i da se ne dogodi ak i ako se, u futur anterieur, javlja kao nuan. //
195

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ako se izuzetni dogaaj desi, katastrofa na primjer, ona nije mogla da se ne desi; meutim, sve dok se nije desila nije ni neizbjena. Dakle aktualizacija nekog dogaaja injenica da se desio retroaktivno stvara njegovu nunost.20 Dupuy daje primjer francuskih predsjednikih izbora u maju 1995.; evo januarske prognoze glavnog izbornog instituta: Ako 8. maja bude izabran g. Balladur, moe se rei da su predsjedniki izbori odlueni prije no to su se i odvili. Ako se kojim sluajem dogaaj odvije, stvara se lanac prethoenja koji ini da on izgleda neizbjenim: OVO, a ne uobiajeno miljenje kako se sutinska nunost iskazuje kroz i putem sluajne igre pojava, jeste in nuce hegelijanska dijalektika kontingencije i nunosti. U tom smislu, iako nam je sudbina odreena, mi smo ipak slobodni da je biramo. Na ovaj nain se, prema Dupuyu, treba odnositi i prema ekolokoj krizi: ne da realistino sudimo o mogunosti za katastrofu, nego da je prihvatimo kao Sudbinu u pravom hegelijanskom smislu: kao izbor Balladura, ako se katastrofa dogodi, moe se rei da je njena pojava odluena i prije same realizacije. Sudbina i sloboda djelovanja (opozvati ono ako) tako idu ruku pod ruku: sloboda je, u svom najradikalnijem smislu, sloboda promijeniti Sudbinu. Dakle ako emo se zaista suprotstaviti prijetnji (kozmike ili ekoloke) katastrofe, moramo uvesti novu ideju vremena. Dupuy ovo vrijeme naziva vremenom projekta, zatvorenog kruga izmeu prolosti i budunosti: budunost obino kreira nae djelovanje iz prolosti, a nain naeg djelovanja odreujemo svojim oekivanjem od budunosti i naom reakcijom na ta oekivanja. Evo, dakle, kako Dupuy predlae suoiti se s katastrofom: prvo je trebamo posmatrati kao svoju sudbinu, kao neizbjenu, a zatim, projektirajui se u nju, prihvaajui njenu perspektivu, u njenu prolost (prolost budunosti) treba retroakvino umetnuti suprotne mogunosti (Da smo uradili to i to, katastrofa u kojoj smo sad ne bi se ni desila!) na osnovu kojih onda danas djelujemo. U tome je Dupuyeva paradoksalna formula: moramo prihvatiti da je, na razini mogunosti, naa budunost odreena, katastrofa e se dogoditi, to je naa sudbina i, potom, na temelju ovog prihvaanja, mobiliziramo se za djelovanje koje e promijeniti samu tu sudbinu i tako umetnuti novu mogunost u prolost.
20

Jean-Pierre Dupuy, Petite metaphysique des tsunami, Paris: Seuil 2005, str. 19.

196

Zenike sveske

Za Alaina Badioua vrijeme pouzdanja u neki dogaaj je futur anterieur: dajui se budunosti, djeluje se kao da je budunost koja se prieljkuje ve tu. Upravo je ta kruna strategija futur anterieur jedino istinski efikasna kad se suoimo s moguom katastrofom (recimo, ekolokom): umjesto da kaemo budunost je jo uvijek otvorena, jo uvijek ima vremena za delovanje i prevenciju najgorega, katastrofu treba prihvatiti kao neizbjenu i zatim retroaktivno ponititi ono to je ve zapisano u zvijezdama kao naa sudbina.

Prevela s engleskog: Venita Popovi}

197