Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
Slavoj @i`ek
*
Je li neko rekao @i`ek? Mi jesmo u vi{e navrata, s ponosom, nepomu}enim zadovoljstvom i punim
pokri}em i onda nam se iznenada posre}ilo. Na SFF povodom predavanja Ideologija u kinematografiji pri
‘`ivom’ susretu dobili smo obe}anje o saradnji koje je veliki slovena~ki filozof ovim izvanrednim ogledom i
ispunio, za{to mu najiskrenije zahvaljujemo, tako|er na prijevodu s engleskog Veniti Popovi}.
Brojevi u zagradama odnose se na stranice iz “Critique of Violence”, Walter Benjamin. Selected
Writings, Cambridge: Harvard University Press 1996. Prim. prev: ovdje korišten postojeći prijevod Milana
Tabakovića iz Walter Benjamin, Eseji, Nolit, Beograd 1974.
Ideju
����������������������������������������������������
je propagirao Habermas (vidi Jurgen Habermas, The Theory of Communicative Action, Vol. 1 i
2, New York: Beacon Press 1985), ali nije strana ni Lacanu (vidi Jacques Lacan, The Function and Field of
Speech and Language in Psychoanalysis u Ecrits, New York, Norton 2006).
26
Zeničke sveske
Isti princip može se primijeniti na svaki politički protest: kad radnici protestiraju
protiv eksploatacije, oni se ne bune zbog proste realnosti, nego iskustva svog
Jean-Marie Muller, “Non-Violence in Education,” dostupno online na http://portal.unesco.org/
education/en/file_downlead.php/fa99ea234f4accb0ad43040e1d60809cmuller_en.pdf
Muller, op.cit.
����������������������
���������������������
Vidi ����������������
Clement Rosset, Le reel. Traite de l’idiotie, Paris: Les Editions de Minuit 2004, str.112-114.
27
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
stvarnog teškog položaja koje je svoj značaj dobilo kroz jezik. Sama realnost, u svom
prostom bivanju, nije nepodnošljiva: jezik je taj, njegova simbolizacija, koja je čini
takvom. Preciznije, kad imamo scenu pobješnjele gomile, koja napada i pali zgrade
i automobile, linčuje ljude etc., ne treba da previdimo transparente koje nose i riječi
kojima opravdavaju svoja djela. Na formalno-ontološkoj razini Heidegger je bio taj
koji je elaborirao ovaj aspekt kad je svojom interpretacijom bića /Wesen/ pomoću
glagola (“bivstvovanje”) omogućio deesencijalizirano tumačenje bića. “Biće” se
tradicionalno odnosi na stabilnu suštinu koja garantira identitet stvari. Za Heideggera,
“biće” je nešto što ovisi od historijskog konteksta, epohalnog raskrivanja bitka koje
se događa u jeziku i putem jezika; njegov izraz “Wesen der Sprache” ne znači “biće
jezika”, nego njegovo “bivstvovanje”, stvaranje bićâ, što je rad jezika.
“jezika koji privodi stvari svom biću, jezika što nas ‘pokreće’ tako
da nas se stvari tiču na poseban način, tako da se stvaraju prolazi
kojima možemo da se krećemo između entiteta, i tako da se entiteti
mogu međusobno podnositi takvi kakvi su. …Zajednički nam
je prvobitni jezik kad se svijet za nas artikulira na isti način, kad
‘slušamo jezik’, kad ‘mu dozvolimo da nam kaže svoje kazivanje.’”
����������������
Mark Wrathall, How to Read Heidegger, London: Granta 2005, str. 94-95.
28
Zeničke sveske
Lacan,
������� Ecrits, str. 276
Ibid.
�����
29
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Jaz koji dijeli Lacana od Heideggera ovdje je jasno vidljiv, baš tu gdje je i
bliskost, odnosno u činjenici da Lacan, da bi ukazao na simboličku funkciju u
samoj njenoj osnovi, još uvijek rabi Heideggerov pojam “bića”: u ljudskom biću
želje gube svoje ukotvljenje u biologiji, one su operativne samo onoliko koliko
su upisane u horizont Bitka koji se održava jezikom; međutim, da bi se desila
ova transpozicija od neposredne biološke realnosti tijela u simbolički prostor,
ona mora ostaviti trag torture na tijelu u vidu njegovog osakaćenja. Tako da nije
dovoljno reći kako “Riječ tijelom postade”: ono što treba dodati jeste da, kako bi
se Riječ upisala u tijelo, dio tog tijela – poslovična Shylockova funta mesa – mora
Jacques Lacan, Le desir et son interpretation (neobjavljeni seminar), 20 maj 1959.
30
Zeničke sveske
biti žrtvovan. Pošto ne postoji predodređena harmonija između Riječi i tijela, samo
putem takve žrtve tijelo postaje prihvatljivo za Riječ.
10
������������������������������������������������������������������
Philippe Lacoue-Labarthe, “De l’ethique: a propos d’Antigone,” u Lacan avec les philosophes, Paris:
Albin Michel 1991, str. 28.
31
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
Ovaj višak jouissance-a koji se opire simbolizaciji (logosu) razlog je zbog kojeg
u posljednje dvije decenije svog učenja Lacan (nekad gotovo patetično) insistira
kako sam sebe smatra anti-filozofom, nekim ko se buni protiv filozofije: filozofija
je onto-logija, njena osnovna premisa je, kako je to već Parmenid, prvi filozof,
postavio, “mišljenje i bitak su isto”, jedinstvo mišljenja (logos kao razum/govor)
i bitka – sve do Heideggera, bitak koji filozofija ima na umu je uvijek bitak čija
je kuća jezik, bitak koji se jezikom održava, bitak čiji se horizont jezikom otvara,
ili, po Wittgensteinu, granice mog jezika granice su mog svijeta. Nasuprot ovoj
ontološkoj premisi filozofije, Lacan se fokusira na realno jouissance-a kao nešto
što, mada je daleko od toga da bude prosto izvanjsko jeziku (ono je radije “eks-
timno” ∗ u odnosu na njega), se opire simbolizaciji, ostaje strano tijelo unutar nje,
pojavljuje se u njoj kao pukotina, rez, zijev, nekonzistentnost ili nemogućnost:
11
����������������
Jacques Lacan, L’objet de la psychanalyse (neobjavljeni seminar), 8. juni 1966.
*
“extimité” – Lacanova kovanica nastala spajanjem prefiksa –ex od exterieur i intimité. Žižek u ovom
tekstu koristi analogan engleski neologizam “ex-timate”, ovdje prevedeno “ekstimno”, kao suprotnost
“intimnom”(prim.prev.)
32
Zeničke sveske
Upravo u ovom smislu Lacan određuje vlastitu poziciju kao poziciju “realizma
jouissance” – realizma jouissance čiji se “prirodni” neprijatelj javlja u Hegelovom
“panlogizmu” kao klimaksu ontologije, logike (samo-ostvarenju duha) kao
potpunog objašnjenja bitka, putem kojeg bitak gubi svoju neprozirnost i biva
potpuno transparentan… Ali ne ide li Lacan ovdje prebrzo? Da li je stvar s
Hegelom doista tako jednostavna? Nije li naličje Hegelove osnovne teze “nema
ničega što nije duh”, slijedeći Lacanove “formule seksuacije” prihvatanje ne-Svega
– “nije sve duh”, to jest duh je ne-sve, načet i okrnjen iznutra antagonizmima i
naprslinama, nikad potpuno svoj?
Možda je Lacan na neki način bio opskurno svjestan svega ovoga, kao što se
da razabrati u gore citiranom pasusu iz radoznalog i neočekivanog postavljanja
granice njegovog brutalnog odbacivanja filozofije kao “jadne napuštene filozofske
nakaze koje vučemo za sobom od početka prošlog /19-og/ stoljeća” na post-
hegelijanskoj misli. Najprostije bi bilo kazati da je upravo post-hegelijanska misao
ta koja prekida s onto-logijom, prihvatajući primat trans-logičke Volje ili Života –
anti-duha (anti-filozofije) koja počinje od kasnog Schellinga preko Schopenhauera
do Nietzschea. Kao da je Lacan ovdje naučio lekciju od Heideggera: Marxova
formula “bitak određuje svijest” nije dovoljno radikalna – sva priča o stvarnom
životu angažiranog subjektiviteta nasuprot “pukoj spekulativnoj misli” ostaje
unutar granica ontologije, stoga što se (kako pokazuje Heidegger) bitak može
pojaviti samo putem duha. Za razliku od Heideggera Lacan se, umjesto prihvatanja
tog jedinstva (istosti) bitka i logosa, nastoji kretati izvan njega, dimenzijom
realnog, naznačenog nemogućom vezom između subjekta i jouissance-a. Ne čudi
onda da, kad je u pitanju strepnja, Lacan preferira Kierkegaarda Heideggeru: on
Kierkegaarda vidi kao anti-Hegela za kojeg paradoks kršćanske vjere singnalizira
radikalan raskid s drevnom grčkom ontologijom (nasuprot Heideggerovu svođenju
kršćanstva na moment u procesu sumraka grčke ontologije u srednjovjekovnu
metafiziku). Vjera je egzistencijalni skok u nešto što (s ontološkog motrišta)
ne može a da ne bude ludilo, to je suluda odluka za koju uopće ne treba razum
– Kierkegaardov Bog je efektivno “izvan bitka”, Bog Realnog, ne Bog filozofa.
Stoga će, opet, Lacan prihvatiti poznatu Heideggerovu tvrdnju iz 1920-tih kad je
napustio katoličku crkvu, kako je religija smrtni neprijatelj filozofije – ali on će to
vidjeti kao razlog da se drži suštine Realnog u religijskom iskustvu.
33
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
12
�������������������������������������������������������������������������������������������������
Ovdje
������������������������������������������������������������������������������������������������
također možemo uspostaviti vezu sa Meillassoux-ovim dizajnom spekulativnog materijalizma:
znanstveno matematizirano Realno izvan je transcendentalne korelacije duha i bitka. Vidi � Quentin
��������
Meillassoux, After Finitude, London: Continuum Books 2008.
35
^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
š����������������������������������������
to��������������������������������������
materijalisti������������������������
�������������������������������������
����������������������
ka���������������������
dijalektika���������
��������������������
dodaje��
��������: “... s izuzetkom istinâ”13 Ima, dakle i druga
verzija demokratsko-materijalističkog aksioma: “Sve što se događa u današnjem
društvu kretanja su post-moderne globalizacije i (konzervativno-nostalgičnih,
fundamentalističkih, staro-ljevičarskih, nacionalističkih, religijskih...) otpora i
reakcija na nju” - kojoj, naravno, materijalistička dijalektika dodaje svoju klauzulu:
“...s izutetkom radikalno-emancipatorske (komunističke) politike istine.”
I učiniti još jedan korak dalje: odgovor na Benjaminovo pitanje s kojim smo počeli
nije prosto negativan. Ima “jezika” izvan nasilja, ali ga Benjamin traži na pogrešnom
mjestu. To nije jezik mirne komunikacije subjekata, nego jezik čiste matematike, to
veselo proučavanje multipliciteta. Treba li je još uvijek zvati jezikom? Lacanov je
odgovor bio ne: on se služio terminima kao ���������������������
“mathem” ili “pismo”.
13
���������������
Alain Badiou, Logiques des mondes, Paris: Editions du Seuil 2006, str. 9.
36