Agresija na Bosnu i Hercegovinu

Foto: Ilustracija, Hamdo amo

Pie : Hamdo amo

1. Uvod Bosna i Hercegovina (BiH) je nesumnjivo od 1991. 1998. godine bila u ii svjetske pozornosti. Rat kao glavni uzrok tolike pozornosti bio je dugotrajan, krvav i okrutan, uz golema unitavanja ljudi i materijalnih dobara. Danas se BiH na simbolikoj razini svrstava uz zemlje poput Bijafre, Libanona i Kambode, gdje je u dugotrajnim ratovima gotovo potpuno devastirana drutvena struktura, promijenjena etnika slika i struktura, unitena ekonomska osnova drave, sve u izrazito okrutnim ratnim dejstvima, voenim nesofisticiranim orujem male preciznosti ali velike razorne moi, uz velike civilne rtve, koje su najee bile ciljana meta vojnih napada, a ne sluajne rtve. Nesrea i zlo najee su asocijacije pri spomenu na agresiju BiH. To podrazumijeva: Etniko ienje, masovne grobnice, civilne rtve, silovanja, urbicid, srednjovjekovne opsade, okrutnost, humanitarnu katastrofu, nemo meunarodne zajednice, mrnju (nacionalnu i vjersku), kao i sve do danas rairenu floskulu o sukobu civilizacija. Takvom kategorizacijom agresije na BiH, izgleda da se najee izbjegava analiza same agresije, metoda kojima su poela vojna djelovanja, operacija koje su voene i odnosi snaga koje su sudjelovale. Prva slika koja se stjee o poetku agresije bilo je stanje potpunog haosa, blisko Hobbesovom ratu sviju protiv svih, s mnotvom vojnih i politikih opcija, od najvie do najnie razine. Ipak, iza kulisa haosa vidljive su organizovane aktivnosti kojima je vanjska

manifestacija rata kao prirodnog stanja sluila za prikrivanje izvoenja jasno definiranih ratnih planova agresije na BiH. O kulisi haosa svjedoi Noel Malcolm: Na poetku maja (1992.) Miloevi najavljuje da e povui iz BiH sve vojnike koji su dravljani nove, dvorepublike Jugoslavije, a da e bosanski Srbi u JNA biti prebaeni, zajedno sa svom vojnom opremom i zalihama u tzv. Republiku Srpsku i biti stavljeni pod komandu generala Ratka Mladia. Bilo je jasno da je na taj poloaj Mladia postavio sam Miloevi i da je sva ta promjena bila uglavnom kozmetika operacija (). Kad se itaju iskazi rtava ratnih zloina iz kasnijeg razdoblja iste godine, esto se u njima spominju i vojnici iz Srbije i Crne Gore. Nemogue je povjerovati da se vojska koja se borila u BiH od kraja maja nadalje sastojala iskljuivo od bosanskih Srba. () Pa, ipak ta je kozmetika operacija postigla eljeni uinak. Uskoro su istaknuti zapadni politiari, recimo britanski ministar vanjskih poslova Douaglas Hurd, ustvrdili da se u BiH vodi graanski rat. Glasoviti bivi urednik Timesa objavio je niz lanaka u kojima je borbe u BiH okrstio tipinim graanskim ratom. BBC je neprestano sve strane u sukobu, pa i bosansku Vladu nazivao zaraenim frakcijama, a sam je rat proglasio slomom reda i zakona. (Jednom prigodom, potkraj maja 1992., kad su srpske paravojne jedinice otele est kamiona humanitarne pomoi Ujedinjenih naroda, BBC je javio da su napori da se dostavi pomo izbjeglicama ometeni slomom reda i zakona. Ovo je valjda prvi put u povijest i da su kamioni oteti slomom reda i zakona). (Malcolm,1995.:316.) Stoga je namjera pribliiti aktivnosti koje su inile vojnu stranu agresije na BiH u 1992. godini. Razdoblje od poetka u aprilu do pada Jajca potkraj oktobra 1992. godine znaajno je, jer s u se u tom vremenu definirale strane u sukobu, kao i crte bojinice koje se nisu u odnosu prema srpskom agresoru znaajnije mijenjale do 1995. godine. Rat u Bosni i Hercegovini moe se klasifikovati na nekoliko naina. Prema uzrocima koji su doveli do njega, spada u kompleks ratova uzrokovanih disolucijom Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Prema redosljedu, to je trei jugoslavenski rat, nakon ratova u Sloveniji i Hrvatskoj. Prema sadraju, to je rat za nezavisnost u kojemu je na jednoj strani sudjelovala Jugoslavenska narodna armija (JNA), kao oruana sila SFRJ, a na drugoj pobornici nezavisnosti republike, predvoeni republikim vodstvom izabranim na slobodnim izborima, koji su svoje zahtjeve za nezavisnou legitimisali na referendumu o nezavisnosti. Zajedniki elementi svih jugoslavenskih ratova jesu: - Sudjelovanje JNA, kao jedne zaraene strane; organizacija republikih vojnih formacija djelomino prema modelu jedinica republike teritorijalne odbrane (TO); premo JNA u tekom naoruanju kao dominantni inilac pri zaposjedanju teritorija; oslanjanje JNA na lokalno srpsko stanovnitvo kao mobilizacijsku bazu i politiki motiv za djelovanje; iako je na propagandnom planu srpske strane naglasak stavljan na samoorganiziranoj odbrani lokalnog srpskog stanovnitva, kojemu JNA prua tek nunu pomo, operacije je vodila i koordinirala JNA; korelacija izmeu brojnosti srpskog stanovnitva u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, s jedne strane, te duljine ratnih operacija i veliine zaposjednutog teritorija, s druge; razvoj dogaaja, JNA istodobno vodi rat protiv samo jednog protivnika. Rat u Bosni i Hercegovini razlikuje se od prethodna dva jugoslavenska rata u nekoliko elemenata. Otvoreni ratni sukob poeo je nakon proglaenja nezavisnosti i meunarodnog

priznanja BiH, a kako je JNA, kao oruana sila SFRJ, u prvom razdoblju bila nosilac vojnih operacija snaga koje su se protivile bosanskohercegovakoj nezavisnosti u pravnom smislu, rije je o vanjskoj agresiji. BiH je bila u nepovoljnijem geografskom poloaju od drugih republika bive SFRJ, s obzirom da republike granice nigdje nisu dijelom bile i dravne granice SFRJ. Kontrola granica s nejugoslavenskim zemljama omoguavala je svim republikama bive SFRJ tokom rata svojevrsni izlazni ventil, pretpostavljenu sigurnu pozadinu i koridor kojim se vrila doprema oruja, sirovina i proizvoda koji su bili pod embargom. BiH, koja granii s Hrvatskom i dananjom Saveznom Republikom Jugoslavijom (SRJ), a koje su bile u ratu i prije poetka sukoba u BiH, na taj je nain bila u dvostrukoj izolaciji. Bosanskohercegovake granice nisu bile pod nadzorom legalnih republikih vlasti, a ratni sukobi u Hrvatskoj dodatno su oteavali opskrbu stanovnitva i vojske hranom i logistikim materijalom. Trei element je sloena etnika struktura BiH, kao vienacionalne drave. Razvojem ratnih operacija, definisale su se, uslovno reeno, tri (3), a povremeno i vie strana u sukobu, po emu se rat u BiH izdvaja od prethodna dva jugoslavenska rata. Iako su sudjelovanje i odluujua uloga JNA u vojnom provoenju velikosrpskog programa zajedniki svim jugoslavenskim ratovima, njegovo sudjelovanje u agresiji na BiH izdvaja se od prethodnih djelovanja. Dok je u slovenskoj etapi rata JNA bio zateen u mirnodopskom stanju i raspren, a u hrvatskoj etapi prolazio kroz transformaciju od mirnodopske ka ratnoj vojsci, kao i kroz transformaciju od jugoslavenske ka srpskoj vojsci; agresiju na BiH je JNA doekala kao ratna vojska s jasnim ciljem vojnog ostvarivanja velikosrpskog programa. Povlaenjem jedinica iz Slovenije i Hrvatske, JNA je koncentrirala i reorganizirala svoje snage, a sudjelovanje u ratu osigurala joj je dodatno praktino iskustvo, uz ve postojeu formalnu obrazovnu osposobljenost profesionalnog sastava za rat. Polazite u definiranju strana u sukobu jest referendum o nezavisnosti BiH, odran 29. februara i 1. marta 1991.godine. Na referendumu se dvotreinska veina stanovnitva BiH s birakim pravom izjasnila za nezavisnost republike, ime je odluka za osamostaljenje republikog vodstva stekla legitimitet, a zadovoljen je i uvjet Badinterove komisije bez kojeg BiH ne bi mogla biti meunarodno priznata. Od tog dogaaja moemo ocrtati dvije strane u sukobu: pobornike nezavisnosti BiH i njezina postojanja kao suverene i samostalne drave, te protivnike tog procesa. 2. Predveerje agresije Popis stanovnitva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4.354 .911 stanovnika. Od toga su 1.902.869 stanovnika (43.7%) bili Bonjaci, 1.364 .363 (31.3%) Srbi, 752.068 (17.3%) Hrvati, dok su 7,7 posto inili pripadnici drugih nacija i Jugoslaveni. Bonjaci su bili veina u 45 opina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 opine (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili veina u 20 opina (6 relativna, 14 apsolutna). Na prvim slobodnim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je tzv. antikomunistika koalicija sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Nacionalne stranke, bez obzira na sporadina prepucavanja i uzajamne optube oko metoda agitacije (npr., nerijetko vezanje zelene zastave i ahovnice) i bojazan da se ne napravi politiki savez Muslimana i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile preutni (ili dogovoreni) savez. Iako su se one programatski i po politikim ciljevima znatno razlikovale, osnovna nit koja ih je

povezivala i stvarala idilu harmonije i tolerancije bila je antikomunizam, zajednika elja da svim sredstvima skinu komuniste sa vlasti. (Durakovi:1993:203). Stranke su podijelile vlast po nacionalnom kljuu, pa je za predsjednika Predsjednitva Republike BiH izabran Bonjak, za predsjednika Parlamenta Srbin, a za predsjednika Vlade Hrvat. Sporazum o trodiobi vlasti funkcionisao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima i u podjeli funkcija, ime je u stvari i okonan. Na izborima 1990. godine nacionalne stranke su u republikom Parlamentu osvojile ukupno 84 posto poslanikih mandata. SDA je osvojio 35,85 posto mandata (86 zastupnika), SDS je osvojio 30 posto mandata 72 zastupnika, a HDZ je osvojio 18,35 posto mandata 44 zastupnika, dok je osam ostalih parlamentarnih stranaka osvojilo 15,8 posto mandata 24 zastupnika. U Vijeu opina tri nacionalne stranke osvojile su ak 95 posto poslanikih mjesta, a u Vijeu graana 75 posto. Od sedam izbornih jedinica u etiri s veinskim bonjakim stanovnitvom pobijedio je SDA (Sarajevo, Zenica, Biha i Tuzla), u dvije izborne jedinice s veinskim srpskim stanovnitvom pobijedio je SDS (Banja Luka i Doboj), a u izbornoj jedinici s veinskim hrvatskim stanovnitvom pobijedio je HDZ (Mostar). Zavretak raspada SFRJ, zapoet slovenskim proglaenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenzivisanjem napora Hrvatske na stjecanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991.godine (juni-juli) intenzivisani ratni sukobi izmeu JNA i Hrvatske vojske (tada republikog Ministarstva unutarnjih poslova /MUP/ i jedinica Zbora Narodne garde /ZNG/). JNA je koristila teritorij BiH kao osnovicu za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovnitva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji ile su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesenog moratorija na proglaenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglaava djelominu mobilizaciju 3. oktobra 1991.godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglaava prekid svih veza s ostatkom SFRJ. Skuptina BiH je, reagirajui na slijed dogaaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike BiH (RBiH). Tim inom odlueno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor izmeu svih republika koje ine Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ-a, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati sukladno Aktu. Na nivou Predsjednitva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se novaci i rezervni sastav nee upuivati u JNA. Ujedno, mobilisani su rezervni odredi MUP-a BiH i upueni prema Bosanskoj Gradiki i Bosanskoj Kostajnici da bi sprijeili mogue sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. No, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile paravojne formacije. (Ajanovi:1992.). Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajui se na opine u kojima je osvojio vlast, SDS uspostavlja srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne o centralnoj vlasti.

Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojemu su Srbi izglasali uspostavljanje samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom prikljuenja ostacima SFRJ. Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevaeim, pa nije poduzela dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio Hrvatsku Zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991.godine u Grudama je proglaena Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZHB). SDS je 9. januara 1992. godine autonomne oblasti formalno proglasio Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku RS) prije nego to je Skuptina BiH 25. januara 1992. godine uopte donijela odluku da se odri referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglaenje Hrvatske zajednice Srednje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom sluaju, stvaranje SAO bilo je prenoenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovaki teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio veinu glasova, a time i mandat, SDS je postojei dravno upravni aparat podredio svojim ciljevima i te opine sluile su mu kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio veinu, SDS je prionuo na stvaranje tzv. srpskih opina, to je odgovaralo njihovoj viziji apartheida, u kojemu bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe. Iznenaenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su neugodno podsjeale na SAO. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na podrujima gdje su nacionalne stranke osvojile veinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz ve postojei, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objanjavalo se brigom za zatitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u BiH nisu bila ugroavana, a njihovo sudjelovanje u dravnoj vlasti bilo je proporcionalno, pa i vee od njihova udjela u stanovnitvu, takva opravdanja otpadaju. Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno politikih jedinica u Republici bio je pokuaj dravnih organa da se po svaku cijenu ouva mir. Politike stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da sudjeluju u republikoj vlasti. Uz lojalne graane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglaene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito oteane i ometane. Uz oevidno razbijaku politiku SDS-a, uloga treeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u dravi (izjanjavanje na referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovaki) je povlaio poteze koji su pridonosili destabilizaciji drave (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, iji su vrhunac sastanci Boban-Karadi u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na ouvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logian izbor. Naknadni pregled aktivnosti

dravnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata agresije iskoristilo za brojne meunarodne kontakte i traenje pomoi. Miljenja smo da se s pravom moe ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje meunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice. Da BiH nije stekla meunarodno priznanje prije rata, pitanje je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela kasnije uopte ostvariti. Rast napetosti u Republici doveo je do masovnoga linog naoruavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republikog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Bonjaka prijavilo je 110.400 komada oruja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oruja, a 43.000 Hrvata prijavilo je 51.800 komada oruja. Smatra se da je stvarni broj oruja u posjedu graana bio gotovo triput vei. (Vego,1993a.:63). Prvi znak za poetak rata u BiH bilo je unitenje sela Ravno, u istonoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruenju, u novembru 1991. godine. Selo je uniteno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogunost republikog rukovodstva da sprijei koritenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku. Od jeseni 1991. godine do poetka agresije, diljem Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a presreu kamione s orujem za koje niko ne zna odakle su i kamo idu, rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilisani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, esto prave ekscese i otvaraju nasuminu vatru radi zaplaivanja stanovnitva, pojavljuju se barikade i samozvani organi reda vre kontrolu prometa. Sve ee su none pucnjave. Sve vei broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republiko vodstvo mobilisalo dio rezervnog sastava republikog MUP-a, jedinoga oruanog sastava koji je zadran pod nadzorom republikih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je poeo provoditi mobilizaciju, iako je republiko Predsjednitvo preporuilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bonjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se odrao red, ak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Kukanjcem, uspostavljene mjeovite patrole MUP-a i JNA, bez veih rezultata. Iako je zapovjednitvo nad bosanskohercegovakom TO-om spadalo u nadlenost republikih vlasti, JNA je akcijom izmjetanja oruja TO-a pod svoj nadzor razoruala tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljevi bili su Srbi, to je dodatno oteavalo pristup mobilizacijskim spiskovima. Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojemu je 64 do 67 posto biraa glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na referendum, srpske paravojne snage podigle su u razdoblju od 1. do 5. marta 1997. barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovakim gradovima (amac, Derventa, Odak), meu kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojega su se razbuktale oruane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon referenduma (1.3.1992.) podigli barikadu koju su polako pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na

policijsku patrolu koja je pokuala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon ega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili veim intenzitetom (razmjenjivanje pjedijske i topovske vatre), nastavio do slubenog poetka rata. Tokom marta rukovodstvo SDS-a zavrava pripreme za poetak rata. Dovrava se formiranje srpskih opina, kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vre se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republikog MUP-a koji su trebali initi srpski MUP. Potkraj marta biljee se mjestimina pukaranja (23. marta u Goradu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od poetka aprila 1992. proirili cijelom BiH: - 1. april 1992. u Bijeljini poinju sukobi izmeu Arkanove Srpske garde i Patriotske lige. Istoga dana JNA blokira puteve prema itluku i povlai snage iz Mostara, stanovnitvo se evakuie iz Kupresa. U Sarajevu se organizuje miting milicionara protiv podjela u MUP-u; - 3. april 1992. Srpske odbrambene snage preuzele su kontrolu nad Banjom Lukom. Istoga dana poinje mobilizacija TO-a u Tuzli i Livnu. U Mostaru pred kasarnom Mostarski bataljon eksplodira kamion-cisterna napunjena eksplozivom, to oznaava poetak rata u tom gradu, koji je vie od mjesec dana bio izloen teroru rezervista JNA iz Crne Gore; - 4. april 1992. Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom. Na Bosanski Brod JNA i SDS vre opti napad vatrom iz minobacaa, topova i VBR-a. U Neumu optinsko predsjednitvo proglaava optu mobilizaciju. U noi s 4. na 5. aprila 1992. godine paravojne jedinice SDS -a izvele su napad na sve policijske stanice u Sarajevu; - 5. april 1992. Demonstracije za mir u Sarajevu i Mostaru. Srpski MUP napada kolu MUP -a na Vracama u Sarajevu. JNA napada Neum. - 6. april 1992. na dan priznanja od strane Evropske unije, poinje mobilizacija TO Mostara. Nastavljaju se sukobi u Sarajevu; - 7. april 1992. SAD priznaje BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a JNA raketira iroki Brijeg kasetnim bombama. Predsjednik Predsjednitva BiH Alija Izetbegovi prosvjeduje kod Blagoja Adia izjavljujui da je to napad na hrvatski narod i meunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istoga dana tzv. srpska Skuptina BiH zavrava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momilo Krajinik (koji je istovremeno bio predsjednik Skuptine RBiH, sada se nalazi u Hagu zbog ratnih zloina) potpisao je dokument o proglaenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjednitvu RBiH, Biljana Plavi, (sada se nalazi u Hagu zbog ratnih zloina) i Nikola Koljevi, povlae se iz Predsjednitva RBiH; - 8. april 1992. Predsjednitvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republike oruane sile umjesto dotadanjeg TO-a. U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijee odbrane (HVO). Na sastanku je reeno da HZ HB ne prihvaa iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjednitva BiH o TO BiH politiki nepromiljena, te da su sve formacije osim HVO-a na podruju HZ HB nelegalne ili neprijateljske; - 9. april 1992. jedinice srpske opine Zvornik osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske jedinice JNA, a za njima su uli Arkanovci;

- 10. april 1992. srpske snage zauzimaju Kupres, pjeako-topovske bitke kod Bosanskog Broda i Dervente. Jose Cutilheiro pregovara s Izetbegoviem i Karadiem. - 11. april 1992. napadi na itluk, vazdune uzbune u Livnu i irokom Brijegu, JNA ula u Modriu, vri topovske napade na Fou. Istog dana dogaa se jedna od najdramatinijih epizoda s poetka rata. Grupa pod vodstvom Murata abanovia zauzima branu u Viegradu i prijeti dizanjem brane u zrak, ako JNA ne prestane s napadima na Viegrad i ne dopusti evakuaciju stanovnitva iz grada. Toga dana je Predsjednitvo RBiH donijelo Ukaz o potinjavanju svih postrojbi TO-a BiH do 15.4.1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatrat e se ilegalnim snagama i jedinicama. - 14. april 1992. zauzeto skladite TO-a Dervente i predano TO-u BiH. U Sarajevu zatvoren aerodorom Butmir. U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine. Kao to je vidljivo iz djelomine hronologije dogaaja u prvoj polovici aprila 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini poeli su i prije slubenog poetka rata, 6. aprila 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je jo u novembru 1991. godine napadnuto i uniteno selo Ravno u istonoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpoetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, takoer predstavljaju rat prije rata. No, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih snaga moe se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992.godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde poela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja skupina pripadnika Patriotske lige. Arkanovci su uspjeli slomiti otpor i poeli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija ratnog ludila, nego sistematsko uklanjanje vienijih ljudi, kao i bonjakog stanovnitva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak. Prvo: Bijeljina je komunikacijski znaajna, jer je ona sjecite dvaju krakova kojima su poeli srpski napadi na BiH sjevernobosanskog (posavskog) i istonobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, sredinjim gradom Semberije, omoguilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zalea prema Srbiji, a time i logistiku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i uem Drine u Savu. Drugo, brutalnost kojom je izvren napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastraivanja bosanskohercegovakog stanovnitva. Napad je izvren uoi Bajrama, muslimanskoga vjerskog praznika, kao jo jedan simbolini in. Bijeljina je bila generalna proba prije poetka otvorenog sukoba. U zauzeu Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica. Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmonih snaga, uz potporu oklopno mehanizovanih snaga i artiljerije. Grad predvien za zauzimanje bio bi okruen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informisanja lokalno stanovnitvo je pozivano na nepruanje otpora, najee koritenjem sintagmi o Jugoslaviji i bratstvu i jedinstvu. U sluaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pjeake jedinice koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovnitvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih graana, poinjalo se s etnikim ienjem, a paravojne jedinice su, kao nagradu, stjecale pravo na pljaku. Ako bi dolo do jaeg otpora (koji su u praksi najee pruale lokalne snage naoruane osobnim naoruanjem), pjeadija bi stala i pozvala artiljeriju da omeka otpor. Uopte, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i

koristile su se neselektivno artiljerijom gdje god je to bilo mogue. Takav nain upotrebe artiljerije srpski general Mladi je kasnije u opsadi Sarajeva definisao kao razvlaenje pameti. 3. Ratne operacije Namjera JNA bila je ovladati teritorijem Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opti napad na etiri glavna pravca: 1. Sarajevo Cilj JNA bio je ovladati gradom i zauzeti republike institucije. Srpske paravojne formacije poele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presjeku napola. Istodobno, u gradu su poeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize ivota. Patriotska liga i vie drugih grupa su odgovorile podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela oistiti jezgro grada i uspostaviti unutranje komunikacije. Kako je JNA djelomino izaao na ranije pripremljene poloaje u okolini grada, poela su neselektivna djelovanja artiljerijskim oruima po samome gradu. Sefer Halilovi, zapovjednik Glavnog taba AR BiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih orua svih moguih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova (Lati,1997a.:13). Jedinice JNA su 5. maja 1991. godine u prodoru pokuale zauzeti centar grada i zgradu Predsjednitva RBiH, ali su u estokom okraju odbaene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjednitva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovia na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedeega dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegovieva zarobljenitva, dolo je do pokuaja preuzimanja vlasti od strane Fikreta Abdia, tada lana Predsjednitva RBiH. Abdi je onemoguen u svom naumu, nakon ega se on povlai u Cazinsku krajinu. Linije oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutranji prsten opsade) do kraja rata. 2. Podrinje Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandaka i etniko ienje bonjackog stanovnitva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foe. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istonoj Hercegovini ivi preteno srpsko stanovnitvo, tako da juzno od Foe nije bilo znaajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Viegrad i Fou, dok su se Srebrenica i Gorade odbranili i potkraj ljeta lokalna snage AR BiH uspjele su osloboditi znaajan teritorij i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na dravnu granicu. 3. Posavina Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i podrujem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su ve nadzirali Srbi (banjaluka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angairaju se krupni oklopno-mehanizovani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomae Hrvatska vojska, uz pruanje logistike na pravcu djelovanja i sudjelujui i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja politike i

vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, ime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjeno izvrenje takvih operacija, politiki argument je presudio i dolo je do povlaenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon ega je uslijedilo i srpsko zauzee toga dijela BiH. Juni dio Posavine (Gradaac, Brko) pod nadzorom je AR BIH. Ljeto 1992. prolo je u estokim ofanzivama i protuofanzivama, no krajnji rezultat je za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofanzivnih djelovanja. U maju su zauzeli Bosanski amac (4.5.1992.) i Brko (7.5.1992.). U junu su zauzeli Derventu (7.7.1992.), Modriu (10.7.1992.) i Odak (13.7.1992.), a konani slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskim zauzeem Bosanskog Broda. U razdobljima izmeu srpskih ofanziva slijedile su protuofanzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doi do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene politikim direktivama. AR BiH zabiljeila je uspjeh odbranom Gradaca, a manje je poznat podatak da su snage AR BiH do 1993. godine drale liniju u predgraima Brkoga na pribllino kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se odrala samo enklava kod Oraja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlaenju. 4. Hercegovina U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i drale Dubrovnik u okruenju, namjera JNA je bila odsjei Mostar s juga, te pravcem Stolac apljina Metkovi ovladati istonom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofanzivi (24 -28.4.1992.) uspjele ovladati istonim dijelom Mostara i probiti se do apljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istono od Stoca. U borbama je osloboena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveleje. Osloboenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo zdruenim djelovanjem moe postii uspjeh. Arif Paali, lokalni zapovjednik AR BiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-as, uz kvalitetnu artiljerijsku podrku HVO-a (Lati,1997a.:15). Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, poinju brojni incidenti, poevi od ubistva generala HOS-a Blaa Kraljevia (iz vlastitih redova), koji e zavriti sukobom AR BiH i HVO-a. U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine nee bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilovi navodi da su AR BiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto dravnog teritorija (Halilovi,1997.:121). Tani podaci nisu utvreni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjaluko-dobojska regija, s brojnim stanovnitvom i urbano-industrijskim sreditima. Podruje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska crna rupa BiH, bez dovoljno domicilnog stanovnitva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je znaajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem veinskoga bonjakog stanovnitva ostalo je bez demografskog potencijala. Istona Bosna i istona Hercegovina su brdsko-umski i kraki krajevi, takoer rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzeem najveeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla znaajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.

Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu brzom zauzimanju teritorija BiH i kvalitetnom osiguranju najvaznijih komunikacijskih pravaca prema tzv.Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prele u strategijsku defanzivu koja e trajati do kraja rata. Snage odbrane BiH uspjele su odbraniti kljune dijelove teritorija Republike industrijske i urbane centre no, nisu uspjele rijeiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija te pitanje zajednikog zapovjednitva i usklaivanja ratnih ciljeva AR BiH i HVO-a. Armija BiH je do avgusta 1992. godine izvrila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najvei problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao to je reeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podruju koje je smatrao da pripada HZ HB, na teritoriju pod kontrolom AR BiH jedinice HVO-a su prihvaene kao dio oruanih snaga BiH. Prema navodima oficira AR BiH, HVO je od poetka rata zaustavljao konvoje s orujem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog komandovanja koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bit e izraen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogui tamo gdje postoji koordinirano djelovanje. Nakon pada Bosanskog Broda, izbija prvi veliki sukob izmeu AR BiH i HVO-a, 25. Okt. 1992., kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom AR BiH, i zauzimaju ga. Nekoliko dana kasnije, srpske snage zauzimaju Jajce, to je njihov posljednji vei teritorijalni dobitak do 1995. godine. Zauzimanjem Prozora od strane HVO-a i Jajca od strane VRS-a otvara se problem bonjako-hrvatskih odnosa koji se, nakon intenzivne politike pripreme, pretvara u rat. 4. Suprotstavljene snage Formalno, odbrambene snage Bosne i Hercegovine prije proglaenja nezavisnosti bili su republiki MUP, TO i JNA u sklopu sastava odbrane SFRJ. Bosansko-hercegovaki TO je na papiru predstavljao jaku vojnu formaciju. Tablica 1: Formacijski sastav bosanskohercegovacke TO: Vrsta jedinice Broj jedinica, sastav (ljudi) ukupno ljudi Republiki tab TO 1, 1300, 1300 Glavni tab, TO 1, 500, 500 Okruni tab TO 9, 450, 4050 Optinski tab TO 109, 260 28 ,340 Brigada TO 26, 1800 46, 800 Odred TO 13, 112, 1456 Odred TO 29, 537 11, 223 Odred TO 67, 497 33, 299 Divizion PZO 5, 330, 1650 Pontonska brigada 8, 140, 1120 Jedinica lakih minobacaa 9, 87 783. UKUPNO 277, 130, 521. Izvor: Muslimovi (1995:28) Oduzimanjem naoruanja od strane JNA, TO je izgubio svoju snagu i nije mogao ispuniti svoju funkciju suprotstavljanja agresiji. Dio TO-a se ipak naoruao. Rije je o jedinicama pod kontrolom SDS-a koje su oruje dobile od JNA. Tako su jedine jedinice koje su dobile oruje namijenjene odbrani suvereniteta Republike bile upravo one koje su ga ruile!? Uz njih, stvorene su paravojnih formacija na nacionalnoj osnovi. Najpoznatije meu njima su bonjake, Bosna i Patriotska liga, te hrvatske, Hrvatsko vijee obrane (HVO) i Hrvatske odbrambene snage (HOS). Uz njih, svoje snage organizovali su i Srbi, no kod njih je identifikacija oteana. Naime, s obzirom na intenzivnu saradnju s JNA, SDS je svoje jedinice organizovao kroz mobilizaciju rezervista JNA, iz Srbije su uvezene Arkanova Srpska garda i eeljev Srpski etniki pokret, zabiljeena su djelovanja Belih orlova', a prilikom preuzimanja vlasti u Banjoj Luci pojavile su

se Srpske odbrambene snage. Samozvane srpske opine takoer su imale svoje jedinice. U svom arenilu srpskih paravojnih snaga i jedinica kao konstanta izdvaja se saradnja s JNA, koji je bio njihov logistiki centar. O saradnji JNA i srpskih paravojnih formacija Kadijevi navodi: Posto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva BiH usmjeri ka novoj jugoslavenskoj dravi onih jugoslavenskih naroda koji to zaista hoe nisu urodili plodom, te smo se mi morali orijentisati na saradnju sa predstavnicima srpskog naroda i sa srpskim narodom u cjelini, nikada ne zatvarajui vrata za saradnju i sa ostalima , makar pojedincima koji su za novu Jugoslaviju. Time smo obezbijedili da za vrijeme rata u Hrvatskoj vrimo manevre i pokrete snagama JNA preko BiH, to je za JNA bilo od vitalnog znaaja. Ti manevri i pokreti su vrseni sa potekoama, ponegdje su i ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. To nam je takoe, omoguilo da mobilizacija u srpskim dijelovima BiH bude vrlo uspjena. Na taj nain smo, barem donekle, ublaili probleme u JNA, izazvane neuspjehom mobilizacije u drugim dijelovima zemlje (tj.u Srbiji,Op.Aut.). (Kadijevi,1993:147). Potreba Bonjaka i Hrvata da uz postojee legalne strukture odbrane organizuju i dodatne paravojne formacije ukazuje na nepovjerenje prema tim institucijama, vjerojatni strah od nemogunosti ouvanja tajnosti priprema i zebnju od sveprisutne vojne kontraobavjetajne slube (KOS-a). Iako je razumljiva nakana da se stvore nove, sigurne institucije, takvo to je bilo mogue u malim razmjerima i u ilegalnim uvjetima. Prva prava vojna odbrambena struktura bio je ipak rezervni sastav MUP-a kojemu su pristupali i Bonjaci i Hrvati. Otpoinjanjem rata rezervni sastav MUP-a potinjen je TO-u BiH, a aktiviran je i mobilizacijski sastav TO-a, koji je bio pod razliitim nazivima, ali je bio osnova stvaranja vojske. Tako je u BiH ponovljen postupak primijenjen u Hrvatskoj, gdje je MUP takoer inio osnovu stvaranja vojske, a kako ZNG-a nije mogao samostalno iznijeti teret rata, takoer je aktiviran mobilizacijski sastav TO-a, na osnovi kojeg je stvorena ratna vojska koja je i odbranila Hrvatsku. Tablica 2: Procjene suprotstavljenih snaga u BiH pred rat: Formacija, Izvor JNA Srpske snage, Patriotska liga, HVO HOS HVO i HOS, Halilovi. 2 do 3 korpusa KoV i ojaani VaKc 80 do 120 000 60 do 70 tisua ili 120 000 tj. 1 2 brigade; Vego 80 000d 4000 do 5000f 335 000 do 37 000. Malcolm 10 000, 5 000 Izvor: Halilovi (1997), Malcolm (1995), Vego (1993a, 1993c). 4.1. JNA Ukupna snaga JNA sredinom 1991. godine procijenjena je na 165.600 ljudi, od toga 40.000 oficira. U rezervi je bilo priblino 500.000 ljudi. Na papiru, sn aga Teritorijalne odbrane SFRJ, kao druge komponente OS SFRJ, iznosila je 1,5 miliona ljudi. Organizacijski, JNA je bio rasporeena u tri vojne oblasti, Vojnopomorsku oblast (Split) i Komanda RZ i PZO (Zemun). Prva vojna oblast (Komanda u Beogradu) pokrivala je teritorij Vojvodine, zapadne Srbije i istone BiH (istono od rijeka Bosne i Neretve). U njezinu sastavu bili su: 1. (beogradski), 4. (sarajevski), 12.(novosadski), 17.(tuzlanski), 24.(kragujevaki) i 37.(uiki) korpus ukupno 90.000 vojnika. Trea vojna oblast (zapovjednitvo u Skoplju) pokrivala je teritorij Makedonije, Crne Gore, istone Srbije i Kosova. U njezinu sastavu bili su:

2. (titogradski), 21.(niki), 41.(bitoljski), 42.(kumanovski) i 52.(pritinski) korpus ukupno 60.000 vojnika. Peta vojna oblast (Komanda u Zagrebu) pokrivala je teritorij Slovenije, Hrvatske (izuzimajui obalu i zalee) i zapadne Bosne. U njezinu sastavu bili su: 5.(banjaluki), 10. (zagrebaki), 13. (rijeki), 14. (ljubljanski), 31. (mariborski) i 32. (varadinski) korpus. Vojnopomorska oblast nadzirala je najvei dio bive savezne ratne mornarice i 20 22.000 vojnika bili su rasporeeni u priobalnom podruju. Veina jedinicai bila je pod komandom 9.korpusa (kninskog). Po jedna motorizovana brigada pjeadije bila je podreena 5.pomorskom sektoru u Puli i 9.pomorskom sektoru Boka (u Kumboru), a 12.amfibijska brigada bila je pod komandom 8.pomorskog sektora u ibeniku. Nakon rata u Sloveniji (26.6. -3.7.1991.) Komanda JNA prihvatila je da povue svoje jedinice iz Slovenije u razdoblju od tri mjeseca, to je i ostvareno do kraja oktobra 1991. Jedinice 14.(ljubljanskog) korpusa dodijeljene su dijelom 2.(titogradskom) korpusu, a veinom 17.(tuzlanskom) korpusu, kao i dio 31.(mariborskog) korpusa, zato to je 17.(tuzlanski) korpus pretrpio teke gubitke u istonoj Slavoniji. Sjedita 14. i 31. korpusa prerasporeena su u zapadnu Srbiju. Iako je Slovenija zadrala dio opreme i municije. JNA je evakuirala oko 120 tenkova, 100 BVP-a, 200 topova, 45 aviona i 12 helikoptera. Sporazumom o povlaenju JNA iz Hrvatske (15.11.1991.), dogovoreno je povlaenje snaga JNA iz etrdesetak kasarni koje je blokirao HV. Prema sporazumu, snage JNA trebale su se povui na najmanje 20 km od hrvatske granice, pod meunarodnom kontrolom. JNA je iz Hrvatske izvukla 310 tenkova, 210 oklopnih transportera, 260 topova, 210 aviona i 40 helikoptera, kao i 4 podmornice, 4 fregate i 38 manjih ratnih brodova. Zauzvrat, JNA je vratila oruje hrvatskog TO-a koje je zaplijenila u proljee 1991. godine. Reorganizacija JNA uslijedila je 30.12.1991.godine, kad je ostatak Predsjednitva SFRJ dekretom ukinuo 5.(zagrebaku) vojnu oblast i vojnopomorsku oblast (Split). Umjesto toga, uz dvije preostale vojne oblasti (1. i 3.) osnovane su 4. vojna oblast u Sarajevu (ukinuta 1987.) i 2.vojna oblast u Titogradu. Komanda pomorskih snaga smjetena je u Kumbor (Boka Kotorska), gdje je uspostavljeno Vojnopomorska Komanda. Reorganizaciji JNA oigledno je bio cilj i uvrivanje pozicija u BiH. Sudei prema rasporedu zona odgovornosti jedinica, JNA je BiH smatrao integralnim dijelom srpsko-crnogorske federacije. Tako je dio BiH istono od rijeka Bosne i Neretve bio dodijeljen 1.vojnoj oblasti, dok je juni dio Republike vojno podreen 2.VO-u. Ostatak BiH bio je vojno podreen 4.VO-u. Nakon premjetanja snaga i ustrojavanja novih vojno-teritorijalnih cjelina, u BiH su bili sljedei korpusi JNA: 4. (sarajevski), 5. (banjaluki), bivi 10.(zagrebaki), 17.(tuzlanski) i 5. zrakoplovni korpus sa sjeditem u Bihau. Tadanji savezni sekretar za narodnu obranu, general Kadijevi, o razlozima koncentracije velikih vojnih snaga u BiH iznosi sljedee: Procjenjujui dalji razvoj dogaaja, smatrali smo da nakon naputanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj moguoj politikoj opciji razvoja

dogaaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da e i Hrvatska potovati Vanceov plan (Kadijevi,1993.:147). Snage JNA smjetene u BiH nisu sluile samo kao garancija potovanja Vanceovog plana nego su imale i odreenu namjenu: Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega oko jedne treine planom operacije predvienih snaga. Zbog toga se poetni zadatak morao bitno izmijeniti i ograniiti na obezbjeenje mostarskog aerodroma i, osloncem na istonu Hercegovinu, stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ogranieni zadatak mostarska grupacija je izvrila mada je stvarala dosta problema na terenu. Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmijenjenim planom operacija imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira iri rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka uu Neretve. Snage predviene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujui uspjenoj mobilizaciji u istonoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvrila efikasno i brzo. Doprinos hercegnovsko-trebinjske grupacije ostvarenju ukupniih ciljeva operacije bio je vrlo znaajan, jer je oslobaanjem Prevlake i njenog ireg rejona obezbijeen Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston Neum predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu sa mostarskom grupacijom. (Kadijevi;1993.:140). 4.2. PATRIOTSKA LIGA Bonjako vodstvo slubeno pristupa pripremama za odbranu 10. juna1991. godine, kad se na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osniva Savjet za nacionalnu obranu koji treba da djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe. (Muslimovi,1995.:206). Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja zaetak AR BiH. U saradnji s Patriotskom ligom osnivaju se jedinice Bosna koje se oznaavaju brojevima, a bile su poznate pod nazivom Zelene beretke. Koritenje vie naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je u predveerje rata esto bilo nejasno o kome se zapravo radi. Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, tako da npr. ni kasniji visoki oficiri AR BiH, generali Alagi i Muslimovi, nisu uspjeli da se, unato pokuajima, poveu s njima. (Halilovi, 1997.; Lati, 1997.). U Patriotskoj ligi naelno je vladalo nepovjerenje prema oficirima iz JNA koji su su se pokuavali pridruiti organizaciji, iako su neki oficiri, poput Sefera Halilovia i Mustafe Hajrulahovia Talijana postavljeni na visoke poloaje. Pokuaj izbjegavanja rata esto se tumai kao neobjanjiva naivnost i nesposobnost vrha SDA. Neki pokazatelji ipak ukazuju na drukiji pristup stvarima. Tako general Muslimovi navodi da su postojala dva strateka politika pristupa. Prvi je znaio preuzimanje politikih akcija koje bi dovele do ubrzanog zaotravanja odnosa sa nosiocima velikosrpskog koncepta i njihovog dovoenja na nivo direktnog sukoba s JNA u BiH, pa da se

ratom do kojeg bi dolo 1991. proizvede vojni poraz JNA i stvore pretpostavke za meunarodno priznanje BiH. Drugi pristup (koji je i ostvaren) bio je da se iskoriste sve anse za ouvanje Jugoslavije koju je trebalo demokratizovati, a paralelno s tim, u mjeri u kojoj su se gubile anse za ouvanje SFRJ, razvijaju aktivnosti za ouvanje dravno-politikog subjektiviteta Republike BiH. Istovremeno, da se u mjeri u kojoj se gube anse za demokratizaciju JNA, u mjeri u kojoj se bude uvialo da se JNA instrumentalizuje protiv politikog subjektiviteta Republike BiH, preduzimaju mjere za vlastito vojno organizovanje, uz izbjegavanje vojnih sukoba s JNA, te da se uz sve te procese na diplomatskom planu postigne meunarodno priznanje BiH i da tako JNA postane strano tijelo na prostoru te drave. (Muslimovi: 1995.: 58). Na vojnom savjetovanju u Mehuriima kod Travnika (7 8.2.1992.) ustanovljeno je da Patriotska liga raspolae sa 60 do 70.000 naoruanih lanova. Sastav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog taba PL-a na razini Republike, devet regionalnih tabova, 103 optinska taba i velikog broja razliitih jedinica, organizovanih u formacije od voda do Brigade. (Halilovi:1997.:120). Formacijski sastav ukazuje da je u teritorijalnom organizovanju djelomino preuzet model organizacije TO-a. Razgranatost PL-a na podruju cijele Republike, trebala je osigurati pravodoban i odluni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. Relativno brza osvajanja JNA, medijska slika Bosne koja aptom pade, izbjegliki val, masakri civilnog stanovnitva i otkrie koncentracijskih logora zakrilili su injenicu da je u gotovo svim veim mjestima BiH koje je zauzeo JNA pruen otpor napadau. Taj otpor na mnogim mjestima nije bio dovoljno organizovan i uspjean, uz enormnu razliku u naoruanju agresora i branitelja, koja je esto bila presudan inilac. 4.3. HOS Hrvatske odbrambene snage (HOS), oruano su krilo Hrvatske stranke prava, iji je tab za Hercegovinu osnovan 3. januara 1992. godine u Ljubukom. U ratu u Hrvatskoj, HOS je proao kroz tri etape djelovanja u prvoj je djelovao potpuno autonomno, u drugoj je poeo koordinirati djelovanja s HV-om zadrzavajui autonomiju, a u treoj je uslijedila integracija u HV. Procjenjuje se da je HOS u BiH imao do 5.000 pripadnika, koji su bili dobro naoruani pjeadijskim naoruanjem. HOS je u BiH stekao popularnost imageom spremnih i sposobnih boraca i stavom da najprije treba vojno osloboditi BiH, a onda pristupiti razgovorima o njezinu politikom ureenju. Zbog toga je i veliki broj Bonjaka pristupao HOS-u. Tome je pripomogla i karizmatska linost zapovjednika HOS-a, generala Blaa Kraljevia, koji je priznavao vrhovnu Komandu Predsjednitva BiH. Izmeu HOS-a i HVO-a vladala je napetost i nadmetanje za utjecaj meu Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. HOS je odigrao znaajnu ulogu u oslobaanju Mostara, apljine, Neuma i Stoca i bio je vrlo utjecajan meu brojnim pripadnicima HVO-a u Hercegovini. Potkraj jula 1992., u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prelo je u redove HOS-a u apljini, a slini sluajevi desili su se u Tomislavgradu (Duvnu), Livnu i Mostaru. Vlada u Sarajevu je poetkom avgusta imenovala generala Kraljevia lanom Glavnog taba AR BiH, no nedugo zatim Bla Kraljevi i njegova pratnja ginu u zasjedi u Kruevu pokraj Mostara, u oito politiki motiviranom atentatu, koji je poinjen od strane ekstremnih elemenata HVO-a. elnistvo HSP-a uinilo je sve

da smiri situaciju, jer je postojala otvorena prijetnja sukoba izmeu HVO-a i HOS-a. Kao posljedica toga, potpisan je Sporazum u Grudama 23. avgusta 1992.godine izmeu Mate Bobana i naelnika Glavnog stoera HOS-a Ante Prkaina koji je rezultirao de facto rasputanjem HOS-a. (Vego1993c.:100). 4.4. HVO Oruane grupe, kasnije podreene HVO-u, poele su se organizovati u prvoj polovici januara 1992., iako je naoruavanje Hrvata, lanova HDZ-a poelo jos potkraj ljeta 1991. godine. Rauna se da izmeu 10.000 i 20.000 Hrvata iz BiH sudjelovalo u ratu u Hrvatskoj. Poetkom rata u BiH, HVO je kontrolisao veinu zapadne Hercegovine i dijelove istone Hercegovine, gdje su Hrvati bili veina stanovnitva. Odbranu Mostara HVO je vodio u suradnji s TO-om BiH. HVO je organizovao i odbranu opina u sjevernoj Bosni, gdje su Hrvati bili veina populacije. Odbranu sredinje Bosne HVO je vodio s HOS-om i PL-om. Rauna se da je na poetku rata HVO (s HOS-om) imao 35.000 do 37.000 pripadnika, organizovanih u 40 do 45 jedinicai veliine bataljona i 20 jedinica veliine voda. Teritorijalno, u zapadnoj Hercegovini bilo je oko 20.000 pripadnika HVO-a, 10.000 do 12.000 u sjevernoj Bosni, 3.000 u sredinjoj Bosni i 2.000 ljudi u sjevernoj Bosni. HVO je bio organizovan na teritorijalnom principu i na poetku rata nije imao izrazitijih manevarskih jedinica. Logistiki, HVO se oslanjao na Hrvatsku vojsku i pomo od dijaspore. Organizaciono, HVO je djelovao u saradnji s Hrvatskom vojskom i pod direktnom komandom HV-a, to je vidljivo iz zapovijedi generala zbora Janka Bobetka. Teko je procijeniti samostalnu bojnu sposobnost HVO-a na poetku rata, s obzirom na stalnu saradnju s HV-om. Naime, svi vei uspjesi i neuspjesi HVO-a u prvom razdoblju rata u BiH ostvareni su u sklopu zdruenih sastava s HV-om i AR BiH, pa je teko izdvojiti operaciju koja bi se mogla promatrati kao samostalna operacija HVO-a radi detaljnije analize. 4.5. VOJSKA REPUBLIKE SRPSKE Okosnicu oruane sile bosanskih Srba, Vojske Republike Srpske, inile su jedinice JNA, to potvruje general Kadijevi: Komande i jedinice JNA su inile kimu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoruanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac zatitila srpski narod i stvorila vojnike pretpostavke za adekvatna politika rjeenja koja e odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadanje meunarodne okolnosti dozvoljavaju. (Kadijevi:1993:148). Zametak Vojske Republike Srpske (VRS), oruane sile bosanskih Srba, nalazi se u planu reorganizacije JNA poznatom pod nazivom Koncept formiranja Jugoslavenskih odbrambenih snaga, koji je napravio Savezni sekretarijat za Narodnu odbranu u saradnji s Ministarstvom odbrane Srbije poetkom 1992. Uz razradu reorganizacije JNA, plan je pozivao JNA da: ..nastavi sa zatitom srpskog stanovnitva izvan Srbije transferom svojih zapovijednih struktura u jedinice Teritorijalne odbrane i opskrbom tih snaga linim naoruanjem, artiljerijom, oklopnim jedinicama i raketnim lansirnim sistemima. Ministarstva odbrane SAO-a u Hrvatskoj i BiH bila su potinjena Ministarstvu odbrane Srbije s kojim su trebala koordinirati svoje odbrambene planove, zajedniki tititi vanjske granice i ustavni poredak.

SAO su trebale organizirati svoje oruane snage i novaiti vojne obveznike, uz prethodno doputenje Beograda. Operativno zapovjednitvo nad svim snagama imao je Generaltab JNA. (Vego,1993d.:250). Na poetku rata u BiH, Predsjednitvo BiH zatrailo je od pripadnika JNA da se pridrue TO-u BiH do 24. aprila 1992. godine, jer e se, u protivnome, smatrati protivnicima republike nezavisnosti i suvereniteta. Potom je Predsjednitvo BiH 27. aprila 1992. godine naredilo JNA povlaenje iz BiH i ponovilo zahtjev da se sve snage JNA koje su ostale u BiH integriu u TO BiH. Generaltab JNA je 4. maja 1992. godine objavio povlaenje vojnog osoblja i njihovih porodica iz BiH, koji nisu stanovnici BiH u roku 15 dana, dok su pripadnici saveznih snaga, stanovnici BiH transformirani u Teritorijalnu odbranu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS). Vlada u Beogradu tvrdila je, da je u BiH rasporeeno priblino 60.000 pripadnika JNA, od kojih su 80 posto stanovnici BiH. Druge procjene govore da je JNA u BiH imala priblino 95.000 ljudi, to je u skladu s procjenama da je oko 68 posto efektiva JNA (tada ukupno oko 140.000 ljudi) bilo rasporeeno u BiH. (Vego, 1992.). Sarajevska vlada navela je da je tek 20 posto pripadnika JNA porijeklom iz BiH, to bi znailo da su od 95.000 vojnika samo priblino 19.000 bili lokalni Srbi. Do 20. Maja 1992. priblino 14.000 pripadnika JNA bilo je povueno iz BiH, tako da je oko 80.000 pripadnika JNA prelo u VRS. Organizacijski, VRS je bio podijeljen u pet korpusa: 1. krajiki korpus (Banja Luka), 2. krajiki korpus (Drvar), 3. sjevernobosanski korpus, 4. istonobosanski korpus (sarajevsko-romanijski) i 5. hercegovaki Korpus. Sredinom jula 1992. naelnik Glavnog taba JNA general ivota Pani, branei se od optubi da je JNA izdao bosanske Srbe, naveo je da VRS posjeduje 900 tenkova i oklopnih transportera, 852 topa i viecijevna raketna bacaa (VRB) i 48 aviona; bez helikoptera. (Vego,1992.). Hrvatski su izvori procijenili da VRS posjeduje oko 350 tenkova (T54/55, T84), vie od 200 oklopnih transportera, 1.000 topova (76, 100, 105, 122, 130, 152, i 155 mm), 800 bestrzajnih topova (82 i 105 mm), i 1.200 minobacaa (82 i 120 mm). VRS takoer koristi veliki broj VRB-ova 128 mm plamen i oganj, te mali broj VRB-ova 262 mm orkan. (Vego,1992.). Uza sve prednosti u naoruanju, esto je zabiljeeno da su srpske jedinice uglavnom vrlo loe uvjebane i voene, uz veliki manjak oficira i podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su inile jedinice teke i raketne artiljerije, te Vojna policija. 4.6. HRVATSKA VOJSKA Djelovanje Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini vezano je uz dva inioca: Prvi je geografska povezanost BiH i Hrvatske. JNA i srpske paravojne jedinice su u poetnim djelovanjima teritorije republika tretirale kao jedinstveno ratite, ne uvaavajui dravne granice Hrvatske i BiH, te su naizmjenino koristile teritorij jedne republike radi izvoenja vojnih djelovanja protiv druge tokom cijeloga rata. Stoga je HV bio primoran, radi stvaranja povoljnije operativne pozicije i neutralizovanja protivnika, ulaziti u dravni prostor BiH, to je primjetno u operacijama deblokade Dubrovnika 1992. godine i u pripremama za oslobaanje Knina 1994./1995. godine.

Drugi inilac je postojanje brojnog hrvatskog stanovnitva u BiH koje je bilo izloeno agresiji JNA i srpskih paravojnih jedinica, pa je Hrvatska imala legitimno pravo pomoi bosansko-hercegovakim Hrvatima u odbrani. Vojni argument govori u prilog angamanu HV-a u BiH, s obzirom da su na hercegovakom ratitu napadi JNA i srpskih paravojnih jedinica imali za krajnji cilj izbijanje na Jadransko more i zauzimanje dijelova hrvatskoga dravnog teritorija, dok je padom Bosanske Posavine, podruje hrvatske Posavine bilo izloeno artiljerijskom i snajperskom djelovanju VRS-a do kraja rata, primarno usmjerenom protiv civilnog stanovnitva. Problem u djelovanju HV-a u BiH ponajprije je politike prirode, s obzirom na ambivalentnost i nedefiniranost hrvatskih politikih ciljeva u odnosu na BiH. Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuman je 1990.godine amerikom ambasadoru Zimmermanu izjavio u vezi s hrvatskim namjerama u BiH sljedee: Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi emo braniti nae interese. Ako ne, mi se slaemo da Bosna ostane samostalna republika.(Zimmerman,1997.:95). U prilog tome govore memoari generala zbora HV-a Janka Bobetka, zapovjednika Junog ratita 1992. godine. On iznosi da je linom procjenom doao do zakljuka kako je najvea opasnost za Hrvatsku odsjecanje ili presjecanje junog dijela ratita. Procjenu je 10. aprila 1992. godine iznio hrvatskom ministru odbrane Gojku uku i predsjedniku Tumanu, te se dobrovoljno stavio na raspolaganje za izvrenje zadatka, a iste je veeri imenovan zapovjednikom bojita. Po svom dolasku, Bobetko zatie stanje opte panike, jedinice koje naputaju poloaje, nesreeno i nejasno stanje povodom zapovijedanja, odgovornosti i naina izvravanja zadataka. Na to je reagirao protumjerama, uspio uvesti red i stabilizovati linije bojita. (Bobetko,1996.:200.-217.). U poetnom razdoblju rata, snage HV-a angaovane su na tri ratita - u Bosanskoj Posavini, u zapadnoj i sredinjoj Hercegovini, te s manjim snagama u srednjoj Bosni. U ljeto 1992., Bosansku Posavinu branilo je osam brigada HVO-a i petnaest brigada HV-a koje su se izmjenjivale ili su cijelo vrijeme bile prisutne u odbrani bosanske Posavine. etiri brigade HV-a su bile cjelovite 108.,139., 157. i 3. gardijska, a ostale su brigade bile sastavljene od jedne ili dvije bojne, ojaane artiljerijom i s neto tenkova, a brojile su od 600 do 1200 ljudi. Brigade kao to je 111. rijeka, 105. bjelovarska, dijelovi 2. gardijske jedna sa 150 ljudi maksimalno su brojile do 400 ljudi. (pegelj,1995.). U Hercegovini su djelovali 1. i 4. gardijska brigada, 116. i 156. brigada HV-a u saradnji s kojima su djelovale snage HVO-a, pod direktnom komandom zapovjednika Junog ratita, generala zbora Janka Bobetka. U tu svrhu Bobetko zapovijeu od 16. aprila 1992. godine u Grudama oformljuje izdvojeno zapovjedno mjesto Komande Junog ratita, a u njegovoj je odsutnosti odgovorni oficir, pukovnik Milivoj Petkovi s ovlastima zapovijedanja i koordiniranja bojnih djelovanja. IZM Grude vri i koordiniranje i usmjeravanje logistikih sredstava. (Bobetko,1996.:206.). U srednjoj Bosni prema Bobetkovoj zapovijedi, uspostavljen je IZM Srednja Bosna u Gornjem Vakufu, pod komandom brigadira arka Tolea, sa svim ovlastima koordiniranja i zapovijedanja na podruju Busovae, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora, Tomislavgrada (Duvna) i Posuja. (Bobetko,1996.:221).

U Bugojno je upuena bojna Frankopan s ciljem stvaranja sigurnosti i vrstine na pravcu Donji Vakuf Bugojno. (Bobetko;1996.:231.). Djelovanjima u Hercegovini Komanda Junog bojita osigurala je bok za dalji razvoj snaga HV-a u deblokadi Dubrovnika i sprijeila prodor JNA prema Splitu, te dalje presjecanje dalmatinskog priobalja. Djelovanja HV-a na sjeveru Bosanske Posavine ne mogu se smatrati naroito uspjenima, s obzirom da su okonana ulaskom jedinica VRS-a u Bosanski Brod, u oktobru 1992. godine, i potpunim povlaenjenjem HV-a iz Bosanske Posavine. No, povlaenje nije bilo posljedica vojne nadmoi VRS-a ili poraza HV-a u borbi, nego je do njeg dolo na osnovi politike odluke. 5. Je li se rat mogao sprijeiti? S obzirom na opseg duhovnih i materijalnih razaranja koje je pretrpjela Bosna i Hercegovina i njeni stanovnici, teoretisati o mogunostima izbjegavanja rata 1992. iz dananje perspektive izgleda okrutno i nepotrebno. Imajui u vidu navedene podatke, pitanje je da li je uope bilo mogue izbjei rat. Naime, Bosna i Hercegovina nalazi se izmeu Hrvatske i SR Jugoslavije, koje su bile u ratu i prije poetka ratnih operacija u BiH. Ciljevi djelovanja JNA bili su, prema Veljku Kadijeviu: - Zatita srpskog stanovnitva, osiguravanje teritorija pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj i zadravanje BiH u Jugoslaviji. U to je ulazilo i pomaganje pobunjenika u RSK kojima se dostava oruja i logistike kopnenim putem mogla obavljati samo preko BiH. S druge strane, hrvatski ratni ciljevi bili su: - Stjecanje potpune nezavisnosti i ovladavanje svim dijelovima dravnog teritorija. Kako iskustvo hrvatskog Domovinskog rata i praksa iz prethodnih ratova pokazuju kako je, da bi se ovladalo dijelovima Krajine, nuno zauzeti polazine take u BiH. S obzirom na geografska ogranienja, kao i na odlunost zaraenih strana u Domovinskom ratu, bilo bi neminovno da se dio operacija odvija na teritoriju BiH. Da Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnost, ostala bi u sastavu krnje Jugoslavije, to bi otvorilo mogunost da se, uz vjerojatna brojna ikaniranja, stanovnici BiH iskoriste kao vojni obveznici JNA u ratu s Hrvatskom. Imajui na umu tendencije srpske politike da stvori privid neumijeanosti u rat u Hrvatskoj i BiH, kao i nepopularnost rata u Srbiji, mogunost da se Bosanci i Hercegovci iskoriste za provoenje srpskih ratnih ciljeva bila bi nesumnjivo dobro doekana u srbijanskim politikim krugovima. Druga opcija bila bi da Bosanci i Hercegovci krenu putem samoizolacije i iskljuenja iz svih oblika javnog ivota, prema modelu primijenjenom kod albanskog stanovnitva na Kosovu. Nezavisnost BiH kao neminovnost, nakon izlaska Slovenije i Hrvatske iz SFRJ, definisao je u razgovoru s Zimmermanom lan Predsjednitva BiH Ejup Gani nekoliko dana nakon odluke EZ-a, 17.12.1991., da prizna Sloveniju i Hrvatsku, a BiH ponudi priznanje. Naravno da smo izabrali nezavisnost. Sad kad su Hrvatska i Slovenija otile, Bosna vie ne moe opstati u Jugoslaviji koju kontrolira Srbija. Imali smo dovoljno vremena vidjeti kako se

Miloevi obraunava s manjinama u Srbiji Madarima, Muslimanima, Albancima. Bili bismo ludi kad bismo se prepustili ovakvoj vrsti ugnjetavanja. (Zimmerman;1997.:209). Rat u BiH omoguio je Hrvatskoj vrijeme potrebno za ustroj i opremu HV-a, a iscrpljenost SR Jugoslavije ratom u BiH bila je dodatni olakavajui inilac za uspjeno izvoenje operacija Bljesak i Oluja, te osloboenje najveeg dijela dravnog teritorija. Pitanje na koje e tek trebati nai odgovor, nije li BiH mogla izbjei rat i je li ga doekala nespremna, nego je li bilo mogue obavljene pripreme izvriti bolje i kvalitetnije? Dugorono, najvea strategijska greka Hrvatske bila je neodlunost prema Bosni i Hercegovini kao dravi, koja je, zbog hrvatskih djelovanja 1993./1994. godine u BiH, pogorala meunarodni poloaj Hrvatske, prouzrokovavi dodatna razaranja i u Hrvatskoj produenjem okupacije dijela teritorije te brojnim ljudskim i materijalnim rtvama. Da su Hrvatska i BiH, kao dvije drave, uspjele ranije stvoriti istinski odbrambeni savez i koordinaciju djelovanja, koja se pokazala vrlo uspjenom 1994./1995., vjerojatno bi rezultati agresije bili ranije anulirani. Danas se smatra da se rat u BiH moda mogao izbjei da je tada Hrvatska uspjeno izvela operacije s ciljevima kakve su imali Bljesak i Oluja, i to prije Sarajevskog primirja 3. januara 1992. godine. U tom sluaju nestalo bi potrebe JNA za odravanjem komunikacijskih pravaca za Krajinu preko BiH, glavna fronta hrvatsko srpskog sukoba premjestila bi se u istonu Slavoniju, a moe se pretpostaviti da bi i srpsko jugoslavenska volja da se upusti u jo jedan rat nakon takvog ishoda bila mnogo manja. Za kraj Tema obrauje zbivanja u Bosni i Hercegovini u periodu od ljeta 1991. godine do kraja oktobra 1992.godine, u vremenu priprema za rat i odvijanja prve etape rata u BiH. Namjera je bila dati prikaz vojnog aspekta zbivanja u BiH, uz osvrt na politike faktore koji su utjecali na razvitak sukoba, utvrditi kljune elemente i pozicije strana u sukobu pri poinjanju rata, kao i pripremljenost strana za rat. Tu su navedeni dogaaji koji su prethodili poetku agresije i vojnog sukoba, izmeu Srbije i Hrvatske, tok vojnih operacija poetkom rata, zaraenih strana, naini njihova nastanka i ukljuivanja, te sastav oruanih formacija. Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, rat, vojne operacije, Armija Republike Bosne i Hercegovine (AR BiH), Jugoslavenska narodna armija (JNA), Hrvatsko vijee obrane (HVO), Vojska Republike Srpske (VRS). Bibliografija: - Ajanovi, Irfan (1992.) Sada se eli podvaliti Hrvatima. Intervju u Nedeljnoj Dalmaciji, 23.1. Bildt, Carl (1998.) Dr.Franjo Tuman veliki je pobjednik u drami podjele Jugoslavije, a Slobodan Miloevi alosni gubitnik, Globus, 16.1. Bobetko, Janko (1996.) Sve moje bitke, Zagreb, vlastita naklada Cigar, Norman (1997.) Okonanje rata i hrvatski rat za nezavisnost: Odluka o asu zaustavljanja, Erasmus, 5, 20; 37-54 Durakovi, Nijaz (1993.) Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, Osloboenje Halilovi, Sefer (1997.) Lukava strategija, Sarajevo, Maral d.o.o. Izetbegovi, Alija (1997.) Teze o islamskom fundamentalizmu u Bosni nemaju temelja, Ljiljan, 31.12. Klemeni, Mladen (1992.):Moe li se dijeliti Herceg Bosnu?, Nedeljna Dalmacija, 30.1. Lati, Nedad i Isakovi, Zehrudin (ur): (1997a.) Armija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, NIPP Ljiljan -(1997b.) Ratna sjeanja generala Alagia Rat u srednjoj Bosni, Zenica : Bemust Malcolm, Noel (1995.) Povijest Bosne, Zagreb Sarajevo:

Erasmus Gilda Novi Liber Dani Maleevi, Krstan (1991): Marginalije o Be-Ha izborima 90, Revija za sociologiju XXII(3-4):315.-326. Muslimovi, Fikret (1995): Odbrana Republike, Sarajevo, Ljiljan Selimbegovi, Vildana (1996): Zelene beretke, Dani, Sarajevo, br.41, s.40 41 pegelj, Martin (1995) intervju u tjedniku Nacional , br. 3 od 8.12.1995. Vego, Milan: -(1992.) Federal Army Deployments in Bosnia and Herzegovina, Jane's Intelligence Review, 4, 10; 445 (1993a.) The Army of Bosnia and Herzegovina, Jane's Intelligence Review, 63-67 (1993b.) The Croatian Army, Jane's Intelligence Review, 5,5; 203-210 (1993c.) The Croatian Forces in Bosnia and Herzegovina, Jane's Intelligence Review, 5, 3; 99-103 (1993d.) The Yugoslav Ground Forces, Jane's Intelligence Review, 5, 6; 247-253 Zimmerman, Warren (1997.): Izvori jedne katastrofe, Zagreb, Globus International d.o.o. unec, Ozren (1997): Rat u Hrvatskoj 1991.-1995. Strata Studija 304. Zagreb, neobjavljeno.