Você está na página 1de 85

ODABRANE TEME IZ SOCIJALNE PATOLOGIJE

Dr. sc. abani Alisabri

SARAJEVO / PRISTINA 2006 FSK/S - 13/06

UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET KRIMINALISTIKIH NAUKA SARAJEVO

Dr. sc. abani Alisabri

- ODABRANE TEME IZ SOCIJALNE PATOLOGIJE -

SKRIPTA

Sarajevo, 2006.

Nema osobe iji ivot nema potrebu da se odvij u koherentnom simbolikom sistemu. to je manje organizovan nain ivota, to e manje biti artikulisan simboliki sistem. Mary Douglas Prirodni simboli

Sociologija, socijalni problemi, socijalna patologija

to konstituira drutvene bolesti u povijesti sociologije bilo je pretjerano, nekritiki i moralizatorski intonirano. Etiki orijentiri ta je dobro" ili loe" varirali su u zavisnosti od razliitih socijalnih uslova i ponaanja. U odreenim trenucima socijalni reformatori su definirali ta je opravdano i moralno i iz te perspektive komentirali siromatvo, kriminal, prostituciju, alkoholizam, kocku i ostala sociopatoloka stanja i ponaanja kao izraz zla. Uopteno govorei, ove interpretacije su bile prisutne sve do ranih 20-tih dvadesetog stoljea i konstituirale su ono to se naziva socijalnom patologijom" kao one ljudske radnje koje su suprotne idejama stabiliteta, privatnog vlasnitva, trezvenosti, tedljivosti, navikama rada, seksualne diskrecije, malog biznisa, familijarnoj solidarnosti, orijentiranosti ka susjedstvu i disciplini volje. Socijalni problemi su bili razmatrani kao ponaanja koja su naruavala ove idealno tipske konstrukcije. Bili su vezani za ruralne i srednje klasne vrijednosti transponirani u javnu politiku kroz humanitarni socijalni rad i vjerske organizacije. Mnogi rani autori iz podruja socijalne patologije su ivjeli u malim gradovima ili ruralnim naseljima i bili su teoloki obrazovani. injenica je da su grad i urbanu kulturu smatrali izvorom univerzalnog zla, a tradicijske sredine izvorom opteg dobra i istine. Zbog ove uslovljenosti nastanka socijalne patologije kao aplikativne socijalne nauke, mnogi sociolozi smatraju da su ovi reformatori stvarali vie problema nego to su ih rjeavali. Dominantne vrijednosti kulture imale su vanu funkciju u stvaranju onih vrsta ponaanja koje su socijalni reformatori nastojali da onemogue i traili da se eliminiu. Od prepoznavanja ovih injenica dolazi do naglaavanja onih tendencija u socijalnoj patologiji koje proizilaze iz problemskog ponaanja. Analiza socijalnih problema je, stoga, integralni dio analize unutar predmeta socijalne patologije. U analizi definiranog socijalnog problema i reakcije zajednice, uoeno je da je kolektivna svijest o problemu'' esto centrirana oko oblika ponaanja koji naruavaju moralni i socijalni red. Ona ponaanja koja imaju lo edukativni i moralni uticaj u pravilu trae manje vremena da se prepoznaju kao socijalni i patoloki problem. Polazei od pretpostavke da socijalni problemi u najveoj mjeri pogaaju stanja kolektivne svijesti i drutveni ivot, veina sociologa smatra su vrijednosti i vrijednosne orijentacije ono to nedostaje akterima socijalnih problema. Iako je nemogue nametnuti devijantima poeljne vrijednosne orijentacije, smatra se da njihovo relativno odsustvo osigurava sklonost ka stvaranju socijalnih problema. Ovi etiki problemi i generalizacije ranih socijalnih reformatora imaju odijeka i danas u definisanju socijalnih problema i njihovog tretmana. Ovaj pristup je i oblikovao specifine pristupe analizi socijalnih problema poput relativno niskog stepena apstrakcije ili konceptualizacije, naglaska na praktine i svakodnevne potekoe ljudi. Diskusija o socijalnom problemu se uglavnom kretala kao snanim uticajem moralne prosudbe o njemu. Ipak pojam socijalni problem je i dalje operacionalno upotrebljiv u deskriptivnom ili klasifikacijskom smislu. Socijalni problem je svaka ona situacija u kojem veliki broj ljudi osjea uznemirenost i nesreu jer nisu u stanju da neutraliu dezorganizacijske posljedice. Pod dezorganizacijskim posljedicama socijalnih problema smatramo stabilizirane proizvode ili posljedice koje relativno trajno naruavaju pojedinanu ili grupnu egzistenciju i harmonizirajue odnose. Interes za socijalnu patologiju izraava obina svakodnevna svijest, umjetnost, mediji i esto predstavlja osnovu za konstrukciju ope nepoeljnih pojava. Socijalno problemske i patoloke 3

situacije su ekstremne i uzroci su drame pojedinaca, grupa i kolektiva i esto su za njih nepremostive i nesavladive. Meutim, u sociologiji problem socijalne patologije se nastoji tretirati sistematski. Postoje odreena metodoloka i nauna procedura koja niz sociopatolokih pojava klasifikuje u red objanjivih i socijalnoj kontroli podlonih pojava. Sociologija ima razvijen pojmovni aparat i epistemoloke kvalitete teorije. Redovito se postavlja pitanje o upotrebljivosti teorije u odnosu na realne i empirijske pokazatelje. Cilj je da se kroz kritiku evaulaciju razvije to upotrebljiviji instrumentarij razumjevanja socijalne patologije unato injenici to postoje razliiti teorijski pristupi. U dobroj teorijskoj ponudi komunikacija i komparacija izmeu njih postaje jasnija. Unutar niza kriterija za sistematizaciju, poev od apsolutnog zahtjeva za takvim pristupom, pa do umjereno poeljnih i preporuenih kriterija izdvojilo se nekoliko kriterija koji se trae i koji su izraeni u terminima pojedinanih oblasti istraivanja. To su: Unutar socijalne patologije podruje istraivanja mora biti strogo ogranieno; Konceptualni sistem ne mora biti konzistentan unutar sebe, ali bi morao biti konzistentan sa integralnim dijelovima teorije o ljudskom ponaanju; Konceptualizacija podruja istraivanja mora biti derivirana iz ogranienog broja postulata; Pojmovi moraju biti obuhvatni i sposobni objasniti veliki broj injenica klasificiranih kao sociopatoloke; Hipoteze moraju biti logiki kompatibilne sa postulatima; Pojmovi moraju biti dovoljno detaljni i snani da objasne analizirani fenomen bez upotrebe analogija; Analiza mora biti eksplicitna Socioloki pristup sociopatolokom ponaanju uzima u obzir sinteze koje su kombinirane sa biolokim, psiholokim, psihijatrijskim, geografskim i demografskim saznanjima u cilju objanjenja ljudskog ponaanja. Ona oblast gdje sociologija upotpunjuje svoju autonomnost jeste aparatus i pojmovna mrea tako da se zahvatju i marginalni fenomeni autentini socioloki pojmovi bivaju marginalni. Osnovna distinkcija izmeu sociologije i ostalih nauka koje se bave istim problemom jeste da je sociopatoloko ponaanje socioloki objanjivo u svojoj prirodi i izraeno je kroz pojmove poput kulture, subkulture, socijalne strukture, grupe, uloge, statusa, interaktivnih svakodnevnih modela itd. Svi navedeni pojmovi mogu biti aplicirani i na one faktore koji nisu striktno socioloki i mogu biti uzeti u obzir. Obino se to odnosi na urbanu patologiju, agresivnost, ekonomsku krizu, pol, dob, disperziju pozicija u prostornom rasporedu socijalne patologije i tome slino. Objasniti varijacije u nastanku sociopatolokih pojava, uz pomo upotrebljive pojmovne mree, mora pokazati kako neka pojava funkcionira kao izraz nekih od okolinskih ili unutarnjih prilika (egzogeni i endogeni faktori). Rije je o uzronosti koje mogu imati socioloki ili sociopsiholoki nivo to je i cilj sociolokog pristupa u konstruiranju objanjenja elemenata sociopatolokog ponaanja. Stavovi o faktorima, koji oigledno imaju empirijsku osnovu, grade osnovu za teoriju koja moe biti prihvaena kao polazna taka za analizu. U tom smislu se izdvojilo nekoliko teorija, a njihova klasifikacija se uglavnom dijeli na: strukturalne, sociopatoloke i bioloke faktore devijantnosti. Osnovno je uoiti da su modaliteti ljudskog ponaanja i grupe devijacija specifini i pripadajui odreenom odreenom prostornovremenskom diskursu. Bihevioralne devijacije su funkcija kulturalnog konflikta koji je izraen kroz konkretnu kulturu. Tip socijalne reakcije na devijacije kree se u kontinuumu od snanog odobravanja, preko indiferentnosti i do jakog neodobravanja. U duhu E. Durkheimovog stava socioatoloko ponaanje je devijacija koja je emocionalno neodobrena, prije svega zbog negativnog i moralno pogubnog uticaja. Devijantna osoba ija je devijantna uloga prije svega, ona osoba ija devijantna uloga, status i samodefinicija, prije svega 4

oblikovana devijacijom u koju je ukljuen i stepenom socijalne vidljivosti. Mjerenje socijalne vidljivosti devijacije treba da odgovori na pitanje: kako jedna devijacija izaziva societalnu reakciju? Niz je modela analize kako devijant participira u problemu, a u vezi sa njihovim statusom i socijalnom vidljivou socijalne patologije. Ovisnost u bilo kom obliku reducira niz uloga devijanta i njegova participacija je institucionalizirana kroz njegovu ovisnost (klub ljeenih alkoholiara, komune za odvikavanje od ovisnosti od narkotikih sredstava, zavodi, terapijske zajednice itd.). Devijanti su individualizirani ili definisani kroz societalnu reakciju kao takvi, zato to je devijantna osoba kao takva. Snana redukcija ostalih aspekata osobe umanjuje njihovu sposobnost za uspjenu revitalizaciju niza socijalnih osobina i uloga. Ukratko, njihova razliitost je kriterij varijabla koja izaziva societalne reakcije i to konstituira devijante kao predmet analize sociologije. Sociopatoloka devijacija je kulturalno definirana ali ona predstavlja i naruavanje konformiteta definiranih normama i idejama o tome to je normalno. Devijacije su provokativne i ponekad znae pravo i privilegiju subjekata koji su ukljueni u fenomen. Devijantno ponaanje se nuno odigrava kroz odreeni vremenski prostorni diskus i posebnim zahtjevima socijalnih uloga utemeljenih na dobi polu i drugim sociodemografskim varijablama osobe koja je socijalno devijantna. U teoriji mora biti naglaeno da je devijant takav samo na odreenom lokalitetu u odreenom vremenu i sa odreenim sociodemografskim varijablama. Na taj nain se moe uoiti i nivo odgovornosti ne samo osobe koja je devijantna ve i nivo zajednice koja uspjeno/neuspjeno kontrolira svoje lanove. Glavna distinkcija jeste izmeu aspekata oiglednih simbolikih devijacija i kako se one osuuju. Simboliki devijacije uglavnom ukljuuju usmenu ili pisanu ideju i smatra se verbalnim ponaanjem. To se odnosi na sleng, psovke, grafitije, verbalne uvrede, podrku nekonvencionalnim i radikalnim idejama o ekonomiji, religiji ili o politikim institucijama, ili pak o itavom drutvu. U socijalno vidljive patologije spada: hronini alkoholizam, narkomanija, prostitucija, suicid, kriminal, kocka, prosjaenje, skitnjienje i recidivitet u svijet socijalne patologije. U analizi sociopatolokih fenomena bitno je razlikovati osobe ije ponaanje je problem za druge ali ne za njih, osobe ije ponaanje je problem za njih ali ne za druge i osobe ije ponaanje je problem za jedne i druge. Devijantno ponaanje, kao i svi drugi oblici ponaanja, ne razvija se u izolaciji nego u komunikaciji ili prenesenim znaenjima iz okoline. To znai da se devijacija mora razumjeti u kategorijama konteksta i socijalne konfiguracije nastanka devijacije. To otvara mogunost za razumjevanje individualne, situacione i sistematske devijacije. Individualna devijacija Individualna devijacija je relativno personalni fenomen koji se deava u zajednici sa jedinstvenim osobinama linosti. Odnosi se na bioloke devijacije i anomalije povezane sa nasljednou, boleu ili nesretnim sluajem. Procentualno je vie onih devijanata kod kojih je socijalni i kulturalni uticaj organizirao povredu normi i sredine u kojoj se razvijao, iako kod njih nisu evidentirani neki bioloki faktori devijantnosti. esto ova vrsta devijacija je u udruena sa okolinskim uticajima i radi se o unutarpsihikim konfliktima ili konfliktima povezanim sa identifikacijom. Konflikti ovog tipa imaju porijeklo u drugim kontekstima, ali djeluju unutar pojedinca kao njegova realnost. Devijacija ne mora biti antisocijalna, ali moe se oekivati da bude usmjerena na kreativno rjeavanje konflikta. Za razumjevanje odreenih radnji potrebno je razumjeti distributivnu i personalnu ukljuenost na mikro nivou i kontekst u kojem je nastajao konflikt, a potom uzimati u obzir iri sociokulturni kontekst.

Situaciona devijacija Devijaciju moemo definirati kao funkciju uticaja pritisaka u vanjskoj okolini ili situacije u kojoj je individua integralni dio. Situacije imaju prisilni karakter i mogu uzrokovati naruavanje pravila i normi koje pojedinac potuje. Tako se moe oekivati da osoba pone vriti krivina dijela krae ili da se prostituie ukoliko je to nain da zadovolji izvjesne potrebe ili reducira devijacije. Sistematske devijacije Ukoliko se situacione devijacije kumuliraju kroz relativno trajne deprivacije ili nerjeive probleme koje osoba ima moe se oekivati sistematski pristup devijantnom ponaanju. Tako situacioni kradljivac moe prerasti u profesionalnog kradljivca ili situaciona prostitucija moe prerasti u zanimanje. Ovaj prelaz nije jednostavan i osoba je fokusirana na prepoznavanja nagrada i kazni koje slijede iz pristupa devijantnom ponaanju. Osim toga, devijant vremenom izgubi ili odustane od dijela onih normi koje su ga spreavale da bude devijant1.

Lemert, M.Edwin.1951. Social Pathology:A Sistematic Aproach To The Theory Of Sociopathic Behavior. McGraw-Hill Book Company. Inc. p.8-42.

Socijalni problemi
Socijalni problemi su centralna kategorija u socijalnoj patologiji. Ponekad je teko razlikovati istraivanja socijalnih problema unutar sociologije i drugih povezanih oblasti poput psihologije, socijalnog rada, socijalne psihologije i sl. Ipak, sociologija polazei od svojih generalnih kategorija poput porodice, socijalne stratifikacije, edukacije, manjina, statusa, uloga, socijalnih promjene i tome slino, u dovoljno dobroj mjeri identifikuje socijalne probleme kao svoj autentini predmet interesa. Postoje razliite teorijske orijentacije i esta preklapanja drugih drutvenih nauka, ali moemo rei da socijalni problemi indiciraju svoju univerzalnost zbog interesa niza drugih nauka. Ono oko ega je sociologija zaokupljena u vezi socijalnog problema jeste da otkrije kako je socijalni problem konstituiran u drutvu i koji su mogui istraivaki stilovi unutar socijalnih problema. U tom smislu se izdvojila podgrana u optoj sociologiji poznata kao sociologija socijalnih problema. Sociologija kao disciplina ispituje procedure, procese i promjene kolektivne aktivnosti u pogledu socijalnih problema i analizira socijalno proklamirana rjeenja. U velikom broju sociolokih radova naglaeno je da su socijalni problemi esto izolovani od problemske situacije i tretirani su bez irih veza sa ostalim socijalnim aspektima. U tim istraivanjima je sugerisano esto puta vladajue klasa u drutvu ona snaga koja definie socijalni problem. Tako npr. problem siromatva sa stanovita vladajuih klasa je problem siromatva sam po sebi, a ne kao izraz klasne nejednakosti. Takoe, u tom domenu postoji razliiti pristupi kako socijalne probleme treba rjeavati, a to se kree u rasponu od popravljanja subjekata ukljuenih u socijalni problem pa do kanjavanja2. Socijalni problemi su samoevidentne injenice ili objektivno data stanja. Uobiajena svijest o socijalnim problemima ne dopire do osnovnih protivrijenosti i geneze nastanka socijalnog problema. Kao to smo ranije naveli vidljivost socijalnog problema je dovoljna da se pripie subjektima njihova sklonost ka ueu u socijalnom problemu, a ne kao posljedicu dubljih uzroka. Ako analiziramo socijalni kontekst socijalnih problema vidjeemo da postoji organska veza izmeu njih. Npr. fenomen stalnog siromatva u svijetlu ekonomskih razlika jedno je od najproblematinijih pitanja razvoja danas. Unato injenici to je dvadeseto stoljee karakteristino po eksploziji bogatstva ak i u zemljama koje nisu zapadno-industrijski orijentisane, evidentni su problemi devijantnosti povezanih sa razvojem. Zbog toga je veoma grubo konstatirati da ekonomski razvoj rjeava niz socijalnih problema, nego naprotiv stvara nove. Analiza sugerira da ekonomski razvoj nije praen socijalnim razvojem, a rezultat je novi set devijacija i socijalnih problema. Tamo gdje socijalni razvoj ne prati ekonomski razvoj u pravilu se javljaju znaajniji socijalni problemi i pripadajua patologija. Nije problem u nedostatku ekonomskih resursa, nego neuspjevanje usaglaavanja ciljeva ekonomskog i socijalnog razvoja u kojem je implicitno sadran zahtjev da od ekonomskog razvoja koristi ima populacija u cjelini. ak i u klasino industrijskim i postindustrijskim zemljama siromatvo nije ukinuto. Zbog toga to znaajan dio populacije nije bio ukljuen u ekonomski razvoj i nije se ulagalo u tzv. humani kapital. Najpogoeniji su ruralne oblasti i predgraa starih industrijskih gradova poput Bradforda ili Manchestera u Britaniji ili Milvaukeeija i Detroita u SAD-u. To ne znai da nije bilo ulaganja u humani kapital ali stare radnike strukture nisu bile spremne na dokvalificiranje ili uenje novih vjetina koje su potrebne za nove oblike zaposlenja. Dolo je, kao posljedica, do socijalnog loma ovih struktura u svakom pogledu. U tim je dijelovima najvidljivije siromatvo, nezaposlenost, kriminal, dezintegracija porodice, narkomanija, prostitucija itd. ire javno mijenje e brzo iskonstruisati stav da su pojedini dijelovi navedenih gradova jednostavno opasni i da ih zbog toga treba izbjegavati, ali se nee uputati u diskusiju da su
Hadden, C. Stuart and Lester, Marilyn, 1976. Looking At Society's Troubles: The Sociology Of Social Problems, in: Zimmerman, H. Don, D. Wieder, Lawrence, Zimmerman, Siu (ed.), Understanding Social Problems, New York, Praeger Publishers, p: 5-19.
2

industrije tih gradova danas devastirane. To je ono na to sociologija obraa panju u svojim analizama. Devijantan ambijent inicaran ekonomskim razvojem ne manifestira se samo kroz siromatvo, nerazvijenost, lo materijalni status i neadekvatne ivotne uslove, ve i kroz iskljuivanje nekih dijelova populacije iz potpunog uea u razvoju. To se deava u etniki mjeovitm zajednicama i Treem svijetu gdje su manjine predmet diskriminacije i reducirana im je veina ansi za razvoj. Zbog izolacije od osnovnih resursa te manjine nemaju pristupa njima. Takoe, u mnogim zajednicama prisutna je polna diskriminacija. ene su izloene nadeksplataciji, diskvalifikovane su iako znatno doprinose ekonomskom razvoju. One ne uestvuju u raspodjeli bogatstva. ene su ukljuene u poljoprivredna i zanatska zanimanja i njihov doprinos ekonomskom razvoju se smatra zanemarljivim. Nametnuti su im uslovi ovisnosti od mukarca, u inferiornijem su statusu sa malim ansama da ga poboljaju. Isti je sluaj sa djeijim radom. Djeca nemaju mogunost kolovanja, socijalne zatite kao ni osjeaj sigurnosti. Njihov rad predstavlja pokuaj poveanja prihoda porodice. Osim toga, u novije doba djeca iz Treeg svijeta esto su predmet trgovine zbog pedofilije. Devijantnost se ispoljava i kroz degradaciju ekoloke strukture prirode i zbog toga su izazvane ekoloke tete koje se teko mogu popraviti ili spasiti. Veina zemalja Treeg svijeta su zemlje nestabilne demokracije i vojnih diktatura. Golemi resursi ovih zemalja odlaze na vojsku i vojnu opremu, a neznatan dio na socijalni razvoj. Niz je socioloki relevantnih uzroka zato pojedine regije ne uspjevaju da se revitalizuju unato snanim intervencijama finansijskih i humanitarnih institucija. Jedan od razloga jeste nekvalitetan socijalni kapital. Socijalni kapital je mrea odnosa izraslih na dobrovoljnoj bazi, a osnovni kvalitet je povjerenje na relaciji individuaindividua, grupe-institucije, institucije-institucije. Devijantan razvoj povezan sa socijalim problemima ostaje iroko rasprostranjen i u zemljama tranzicije. Poznato je da su istonoevropske i balkanske zemlje nakon disolucije politikih zajednica upale u nove zamke razvoja i najveu cijenu su platile obespravljenje mase. Kontinuum socijalne patologije na relaciji razvijeni-nerazvijeni je povezan i da bi se odreeni aspekti odrali mora postojati organizovani kriminal. Mi ne kaemo da je veina fenomena socijalne patologije rezervisan za Trei svijet nego da su tamo populacije izloene veim rizicima. I u razvijenim zemljama postoji znatan obim sociopatolokih i socioproblemskih situacija s tom razlikom to su one pod veom socijalnom kontrolom instutucija i vlade. Kao to je poznato najvee koliine droge su proizvedene u zemljama Treeg svijeta, a najznaajniji potroai su u razvijenim zemljama. Ovo sugerie da postoji organska povezanost razvijeni-nerazvijeni i ona je posredovana organizovanim kriminalom. Slina stvar je i sa tritem seksualnosti. U najveoj mjeri Trei svijet je izloen seksualnoj eksploataciji, a zapadne zemlje su najznaajniji korisnici tih usluga. Navedeni problemi osvjetljavaju, na pojednostavljen nain situacije koje involviraju niz ponaanja i stanja vezanih za socijalnu patologiju kao instanci drutvenog konteksta. Istina je da neki oblici ponaanja po sebi konstituiraju problem ali performanse ponaanja su ono to se osuuje kao problem. Razlika mora biti naglaena u analizi socijalnog konteksta i kako neka drutva definiu pojedine aktivnosti ili uslove kao problem. Socijalni problemi su rezultat niza udruenih faktora i analiza tih faktora mora biti sistematski analizirana. Tako za odreene djelove populacije u Treem svijetu ne smatra se problemom npr. uzgoj narkotikih sredstava niti je to problem za korisnike. Problem je definisan tek u iroj drutvenoj perspektivi jer zloupotreba narkotikih sredstava izaziva niz nepoeljnih stanja koja se teko mogu kontrolisati. Maloljetnika prostitucija organizovana u zemljama Treeg svijeta za potrebe razvijenih zemalja takoe ima isti status. Ove divergentne perspektive onih koji organizuju i koriste sociopatoloki definisiane usluge sugerira razliita rjeenja u rasponu od zabrane ili toleriranja odreenih pojava. Mogue je ovaj raspon analizirati i kroz definiciju socijalnog problema kao situacije koja je imakompatabilna sa vrijednostima znaajnog broja ljudi koji smatraju da je neophodno situaciju radikalno ukinuti ili je rjeiti na kompromisan nain.

Pristup u analizi socijalnih probleme i pripadajue socijalne patologije snano je obojeno uobiajenim koncepcijama koje se puno ne pitaju o uzronicima stanja. Taj aspekt je poznat kao primjenjena analiza. Drugi pristup je fokusiran na socijalnu kreaciju socijalnih problema kao predmeta istraivanja i konsekvence socijalnih problema. U sociolokoj literaturi postoje dva pricipa kao kriterija po kojem je socijalni problem: bilo koja objektivna neugodna aktivnost ili set aktivnosti u koje je ukljuen znaajan broj ljudi i osnova definisanja jeste da su socijalni problemi devijacije od uobiajenih i kulturalno definisanih normi vrijednosti i pravila u drutvu. Socijalni problemi, kao objektivni uslovi, znae da su neki fenomeni inherentno problematini za drutvo ili pojedine grupe i da je takav fenomen percipiran kao problem od strane onih koji su zainteresovani da ga shvate. Ovaj pristup socijalnim problemima je utemeljen na ideji da je povreda osnovnih kulturalnih orijentacija jednostavno tu'' i da je treba rjeavati. Ima niz faktora koji pogubno utiu na stvaranje socijalnih problema ali nisu tretirani kao socijalni problemi nego su konsekvence tretirane kao socijalni problemi (npr. gubitak posla smatra se izrazom ekonomskih kretanja i do te take to nije socijalni problem, ali posljedice jesu). Socijalni problemi kao devijacija od socijalnih normi Socijalni problem kao osnova socijalne patologije. Osnovna pretpostavka u analizi socijalnih problema jeste da su to stanja koja sa velikom vjerovatnoom uslovljavaju nastanak sociopatolokih fenomena. Ovaj pristup se ponekad naziva interpretativnom perspektivom. Analiza je fokusirana na vezu socijalni problem-socijalna patologija u stvaranju fenomena koji imaju odreene osobine, socijalne posljedice i koji ga povratno konstituiraju kao socijalni problem. Interakcionistiki orijentirana teorija socijalne patologije dokazuje da socijalni problem nije samo objektivni uslov ili set objektivnih uslova, nego razliite definicije problema. Npr. siromatvo je nekada bilo stanje stvari za veliki dio populacije i nije definisan kao socijalni problem, ali danas jeste. Na poetku industrijske ere ekoloko zagaenje nije bio socijalni problem, ali danas jeste. Ideja je da su neki socijalni problemi i pratea patologija socijalno iskonstruirani ili kad su uoene posljedice kao nepoeljne. U teoriji je prisutan i prirodno historijski pristup socijalnom problemu gdje je historija problema shvaena kao set nivoa koji funkcioniraju kao model. Rije je o tome da pojedini dogaaji ili neugoda mogu trajati kroz ivotni ciklus pojedinca ili grupa i doivljavaju se kao realnost. Kao realnost, za subjekta ili grupe, pristupa se reformiranju ili neutralzaciji problema. U osnovi rije je o razvojnom momentu onih problema koje pojedinac ili grupa imaju. U pravilu ovi problemi nisu vidljivi na javnoj sceni, ali tek u kasnoj fazi bivaju otkriveni poput pedofilije koja je u zadnje vrijeme definisana kao socijalni problem iako je, oigledno, postojala dugo. Problem je postao vidljiv tek kad su rtve progovorile o tome i kada je porasla svijest o tom problemu. Proces moe biti shvaen kao fenomen koji se pojavio, pretrpio i reagovalo se u odreenom zrelom dobu sa nastojanjem da se izazove socijalna akcija koja bi imala za cilj da se fenomen do kraja kontrolie i procesuira kako bi nestao kao problem. Razvojni modeli socijalnih problema pripremaju socijalnu scenu da se zainteresuju za detaljnije osobine samog problema. Ovaj proces sadri periode razvoja socijalne svijesti o problemu i uglavnom je praen zahtjevom za korektivnim zahvatima koji e rezultirati ili neutralizacijom problema ili nestankom. Proces moe biti shvaen kao injenica da je fenomen zapaen kao niz dogaanja, i konano se reagira na prirodu socijalnog problema. Veina problema zapaeni kao takvi

na socijalnoj sceni rezultiraju formaliziranjem postupaka borbe, ali fenomen esto puta preivljava kao socijalni problem. Interes sociologije jeste da shvati i objasni unutarnju dinamiku socijalnog problema, neovisno od socijalnih stavova. Jako malo istraivanja je zaokupljeno objanjenjem zato jedan fenomen ima osobine socijalnih problema, dok drugi socijalni fenomeni to nemaju. U literaturi se esto uzima primjer djeteta koje je odraslo u kriminalnoj okolini i u adolescentnoj je dobi bilo izloeno pritisku da izvri krivino dijelo zbog kojeg je osuen. Na izdravanju kazne upoznao je iskusnije kriminalce i s njima stvorio personalnu infrastrukturu za koju se opredjelio relativno trajno. Nakon izdravanja kazne, bez mogunosti da dobije ansu za potpunu resocijalizaciju, opet ini krivino dijelo i krug se zatvara. Analitiki pristup ovom ciklusu moe biti razmatran u okviru vie nivoa: Stresno djetinjstvo Neugodni grupni uticaj Liavanje slobode Izdravanje kazne u adolescentnoj dobi Socijalno odbijanje Kriminalni ivotni stil Ovaj sliaj objanjava kako se u ivotu individue ovog tipa sudbine koncentriralo est znaajnih perioda njegovog ivota. Naizgled, jedna faza pretpostavlja drugu. Iako analiza objanjava to se desilo, ne objanjava nam zato osoba nije postala neto drugo. U sutini, nedostaju dodatne analize unutranje dinamike konstituiranja ivotnog stila. Pojava socijalnih problema po sebi zahtjeva analizu ponaanja i reakcije na fenomen. Konkretno, analiza mora nastojati da shvati kako neke aktivnosti ili ponaanja privlae panju, dok neki ne. Socijalni fenomen, kao socijalni problem, tendira da se odrava i pretpostavke za njegovo trajanje u prostoru i vremenu jeste znatan broj ljudi koji su njime obuhvaeni. S druge strane, socijalni problem vee i niz socijalnih slubi koje su zaduene za kontrolu problema. Tako socijalni fenomen u cjelosti vee ne samo grupe ljudi na koje se odnosi, nego i institucionalne i dobrovoljno organizovane udruge zainteresovane za suzbijanje problema. Niz je istraivanja, poput sociologije zatvora ili sociologije totalnih institucija, dokazalo da i formalni sistemi podjednako uestvuju u fenomenu socijalnog problema (npr. kriminal je nezamisliv bez policije, psihijatrijska ustonova nezamisliva bez psihijatrijskog osoblja). Analiza socijalnih problema zahtjeva objektivan pristup koji je razliit od uobiajenog stava javnosti o socijalnom problemu. To je ne samo zahtjev za objektivnou i redukciju emocija, nego i redukcija onih uticaja koji mogu istraivanje snano ideoloki obojiti. esta metoda jeste metoda sa uestvovanjem i historija sociologije biljei nekoliko znaajnih poduhvata uz pomo tih istraivakih strategija. Veina analiza tog tipa je konstatirala da socijalni problemi imaju socijalno znaenje koje mu je dodijeljeno kroz javno mijenje koje, ipak, u krajnoj instanci nije kvalifikovano da definira socijalne probleme. Socijalni problemi imaju svoju karijeru. Ovaj pristup analizi nije vezan samo za pojedince nego za fenomen koji ima niz osobina poput duine trajanja, uspjene ili neuspjene borbe s njim, ili pak dali je jako ili slabo naglaavan na socijalnoj sceni. Drutvo nastoji da veinu socijalnih problema reducira na predvidljive kategorije, da ih kontrolie i da ih uini kratkotrajnim. No, priroda socijalnih problema jednostavno ne doputa kratkorone strategije (npr. problem zloupotrebe narkotikih sredstava je toliko univerzalan da on podjednako pogaa lokalnu zajednicu openito, ali je i globalni problem). Mnogi socijalni problemi su apsorbirani u dominantnu kulturu i time su prestali biti znaajan socijalni problem, nego su prerasli u lini izbor (npr. seksualni stilovi). Razlog zbog ega su socijalni problemi traju izmeu ostalog jeste i u injenici angaovanja koliine resursa koji su 10

upotrebljeni za borbu protiv njega. Tretman socijalnih problema esto puta zavisi od politike volje, stanja javnog mijenja, ekonomije, snazi drutva da se odupre ili jednostavno odsustva volje da se problem rijei. Znaenja socijalnog problema se takoe mijenjaju kroz izvjesne periode, ono to je nekada bio problem danas nije (npr. pojava nekih vrsta bolesti). Obrnuto, oni problemi koji su se nekad smatrali nevanim, danas su vani problemi (npr. migracije, ekoloko zagaenje i sl.). U sutini svaki vremenski period ili blok vremena ima svoje socijalne probleme i ne korespondira sa drugim odsjecima vremena poput prolosti i budunosti. Priroda savremenih problema i pripadajue socijalne patologije u suvremenom svijetu zbog produbljene kompleksnosti sadanjeg trenutka jesu takvi da moraju nuno korespondirati sa buduim rjeenjima. Historija socijalnih problema puna je neuspjenih ili promaeih akcija usmjerenih na suzbijanje i uoeno je da unutar samih socijalnih problema postoji neki oblici neformalne organizacije. Uglavnom je uzrok promaenih nastojanja suzbijanja socijalnih problema i jeste njihovo nepoznavanje i ad hoc pristup. Kao to smo ve naglasili pripisana znaenja socijalnom problemu od strane javnosti esto predstavljaju neku vrstu alarma ili uzbune. Ovaj proces ima nekoliko faza koji se kree u rasponu od neraspoznavanja problema, ili odsustvo brige o problemu, preko poetaka alarmiranja, mobilizacije resursa i stiavanja javne uzbune o problemu. Odsustvo brige o problemu proizilazi iz nepoznavanja konsekvenci koje problem moe izazvati. Poetak alarmiranja javnosti na problem jeste kada je on prepoznat kao nenormalan i kada mu se pripisuju razne konsekvence u vezi s njim. Socijalni problem, da bi se na njega reagovalo, mora biti u dovoljnoj mjeri proglaen za problem na osnovu kojeg bi se traila i zahtjevala socijalna akcija. Posljedice problema su u prvom planu, tek potom sam problem. On se obino prezentira u ekstremnim sluajevima i predstavljen je u simbolikim kategorijama ta bi oni mogli predstavljati u razvijenijim oblicima. Mobilizacija je organizovanje resursa u konkretnoj borbi sa problemom. Ovaj nivo predstavlja aspekt socijalne kontrole i poduzimaju se edukativni preventivni, i tretmanski postupci koji mogu biti shvaeni kao socijalni odgovor na problem. Ako problem ne moe biti suzbijen, strategije se mijenjaju i alternativni programi dobijaju mogunost da se realizuju. Stiavanja problema karakterie mala ili nikakva socijalna briga o problemu. Za problem se moe rei da je suzbijen onda kada se svede na minimalne i zanemarljive sluajeve. U ovom sluaju mogue su i drugaije definicije problema u zavisnosti od optih uslova (npr. u etniki izmjeanim zajednicama problem sukoba je uvjek definiran kao dezorganizirajui, ali u sluajevima otvorenog konflikta to se ne smatra problemom). Veina studija iz socijalne patologije koncentrirana je na socijalne probleme i njihovu klasifikaciju. Manje vie postoji slaganje o tome da je socijalna patologija odstupanje od prosjeka ili devijacija od institucionalnih oekivanja i u glavnom se dijele na egzogene i endogene faktore. Teorijske orijentacije u socijalnoj patologiji uzimaju u obzir strukturalne teorije o devijantnosti, socijalno psiholoke kao i bioloko- psiholoko patoloke teorije devijantnosti. U fenomenologiju socioloko patolokih pojava najee se ubraja fenomen kriminaliteta, fenomen suicida, toksikomanije, socijalne izopaenosti i tretman sociopatoloki inficiranih osoba. U etiologiju sociopatolokih pojava ili uzronost najee se uzimaju u obzir tzv. egzogeni (vanjski) faktori koji se odnose na okolinske pritiske poput siromatva, ekonomske krize, mogracija, klasne strukture drutva i sl. Ovaj pristup pokuava da interpretira sociopatoloke pojave kao masovne. Endogeni (unutranji) faktori etiologije socijalne patologije usmjereni su na analizu biolokih, psiholokih i mentalnih poremeaja pojedinca. Poremeaji pojedinca esto su klasifikovani po kriterijima medicinskih, psihijatarskih, sociolokih i demografskih varijabli. Osobina svih tih klasifikacija jeste da istiu pogreke ili nesposobnosti pojedinca da standardno i uobiajeno participira u zajednici, da uestvuje u njenim tokovima i da

11

ispunjava oekivanja. Ovaj stav preovladava u socijalnoj patologiji jer je konformitet ono to se u interpretacijama nastoji opravdati ili istaknuti kao cilj funkcionalne osobe. Onemoguenosti ili nesposobnosti pojedinca sa minimalnim mogunostima na potpuni komformitet u skoro svim sociolokim i sociopatolokim interpretacijama ostaje predmet interesa. Veina studija iz socijalne patologije nastoji se fokusirati pored navedenih predmeta interesa, na efikasnije klasifikacije i podjele kako bi se pojedini socijalni problemi operacionalno mogli definisati zbog preciznijih istraivakih postupaka. U domenu endogenih faktora postoji niz preklapanja istih tema koji se faktiki prezentiraju na isti nain. U psiholoki orijentiranim studijama i analizama fenomena svijeta socijalne patologije fokus je dat na pojedinca i pripadajue endogene faktore poput psiholokih i drugih poremeaja. Teorijski pristupi su neto diferenciraniji i precizniji jer se snano oslanjaju na psiholoke teorije linosti, istraivanja na mikro razini i terapijskim i psihoterapijskim pristupima. U nekim specifinim studijama o specifinim socijalnim problemima, poput izbjeglitva, redovno se dovode u vezu sa situacionim teorijama i devijantnim ponaanjima. Budui da psihologija razvijenu metodoloku osnovu redvno se istrauju emocije, vrijednosne orijentacije, motivi, kao i sama aktualna situacija. U psihijatarski orijentiranim studijama socijalne patologije fokus je dat na specifine psihijatarske analize koje se dovode u vezu sa terapijom u uem i irem smislu, prevencijom, epidemiologijom duevnih poremeaja i organizacijom psihijatarske pomoi u zajednici. Postoji niz podgrana koje su se izdvojile kao specifine orijentacije sa definisanim predmetom istraivanja i odgovarajuom metodologijom. Manje vie u svim studijama socijalni problem je centralna kategorija koja se posebno analizira kroz metodoloke postupke prihvaenih kao relativno pouzdane i precizne. U zavisnosti od drutvene sredine ili potrebe studije iz socijalne patologije e se usmjeravati prema onim socijalnim problemima za koje postoji dovoljna teorijska, moralna, sigurnosna, pravna itd. opravdanost pa emo u nizu studija naii na probleme koji tretiraju slijepe, osobe sa govornim manama (npr. kod Lemmerta), a u novijim udbenicima iz podruja socijalne patologije centralne teme su problemi socijalne kontrole, neviolentni ili nenasilni kriminal (korporacijski kriminal), nasilje u meuljudskim odnosima, homoseksualnost, homofobija i sl. Zajednike teme su i u novijim i u starijim udbenicima, to nam sugerie da postoji tematski kontinuitet, su priroda devijacije, znaenje devijacije, socijalni kontekst devijantnosti i kriminaliteta, teme koje obrauju nain na koji se postaje delikvent, anomija i konfliktne teorije, stigmatizacijska teorija, alkoholizam, narkomanija i mentalni poremeaji (npr. Marshall B. Clinard i Robert F. Meier u Sociology of Deviant Behavior). Socijalna patologija je neto ui pojam od socijalnih problema, a njen glavni teorijski oslonac je i u dananjim interpretacijama Durkheimovo stanovite o anomiji i samoubistvima. On je smatrao, pored suicida, i razne druge pojave sociopatolokim poput prinudne podjele rada, nestabilnost unutarorganizacijskih odnosa, nejednoznanost zahtjeva i ciljeva u mikrorelacijama itd. Socijalna patologija je integralna nauka, Nakon Durkheima se opus interesa neto reducirao, sve dok je u centar interesa nisu doveli ikaki urbani sociolozi poput Parka, Thomasa, Burgessa i drugih. Naime, postdurkheimovski period razvoja socijalne patologije je bio oznaen snanim prisustvom konzervativnih teoretiara i reformatora. U godinama poetkom dvadesetog vijeka socijalne nauke, a osobito socijalni reformatori, bili su osobito nadahnuti teolokim i darwinistikim uenjima u kojima je preovladavao stav da je pojedinac odgovoran za svoju situaciju i da drutvo ne snosi onoliku odgovornost koliko pretpostavlja pojedinac koji je pogoen stanjem neke sociopatoloke situacije. Pojedinac je dugo vremena bio predmet socijalne patologije i tretmanska nastojanja su bila usmjerena na pojedinca i njegovo prihvatanje zajednikih vrijednosti veine. U tim godinama otvorena je relativno trajna dilema da li su devijacije proizvod pojedinca i njegovih karakteristika

12

ili su rezultat okolinskih pritisaka. Ovaj period je bio sklon da pojedinca proglasi odgovornim u svim aspektima sociopatolokih stanja. Tako, masovno siromatvo, bolest, ekonomske krize bile su pripisivane moralnim i socijanim nesposobnostima niih klasa da uspjeno rijee svoju vlastitu situaciju. Veina sociopatolokih interpretacija je bila kreirana od strane socijalnih teoretiara koji su po porijeklu bili sa amerikog srednjeg zapada, religiozni, iz relativno stabilnih srednjeklasnih porodinih i statusnih pozicija te nadahnutih za pomaganje onih struktura koje su oni shvatali kao bespomone. Iz ovih pokreta i nastojanja izrasle su i snane humanitarne i donatorske mree koje su se organizovale upravo kao oblik minimalne socijalne zatite. Osim toga oni su imali pred sobom sliku Amerike i privrede u nezapamenoj ekspanziji. Tih godina ogroman priliv svjetske imigrantske mase u SAD doveo ih je do zakljuka da samo nesposobni ne mogu da uspiju i da zbog toga ne mogu da uspiju u radnoj i ekonomskoj integraciji. Ovi teoretiari su imali predstavu o ivotu male gradske zajednice na srednjem zapadu koji je potpuno harmonizovan, gdje se svi ljudi meusobno poznaju, potuju i sarauju. Socijalna patologija je sve to remeti sliku ivota provincije sa srednjeg zapada. Tu harmoniju mogu da narue samo pojedinci, ali ne i iri drutveni procesi poput ekonomskih kriza ili kapitalizacije malih gradova od strane krupnog kapitala. Njihov poseban predmet kritike bili su konurbacije poput grada Chicaga, koji je kao sociotehniki sistem mijenjao i diskvalifikovao veinu njihovih idealno tipskih predstava o socijalnom ivotu. Iz ove tradicije razvila se uobiajena, relativno sintetizirana slika osobe koja ima problema, a to je: iracionalan, poremeen, nesposoban, profesionalno nekvalifikovan i sklon nasilju3 . ova slika odgovara pripadniku radnike klase i potencijalno buduem devijantu. Ovo stanovite snano je kritikovao Right Mills i pod njegovim uticajem socijalna patologija, kao integralna nauka, se preimenovala u sociologiju devijantnosti. Ono to Mills zamjera jeste slaba teorijska analiza i nepovezanost sa irim socijalnim problemima. Sljedea znaajna zamjerka jeste snano isticanje neprilagoenosti pojedinca drutvenoj strukturi. Trei znaajni prigovor se odnosi na teoriju kulturnog zaostajanja, po kojoj se devijacije javljaju uslijed neusklaenog drutvenog razvoja pojedinih slojeva drutva zbog ega oni dolaze u normativni i kulturalni konflikt sa onima koji su uspjeni u promjenama. Socijalni patolozi ovog perioda su protivnici socijalnih promjena, socijalnih pokreta, urbane kulture kao i sindikalnih i radnikih udruenja. Socijalnu patologiju u bivoj Jugoslaviji karakterizirala je prije svega teorijska i empirijska nezrelost, teorijska zaostalost i ideoloka obojenost u razmatranju problema4. Kao znaajnije figure u teorijskoj zasnovanosti socijalne patologije se javljaju Ljubo Balcon, Vladimir Jakovljevi, Jelena padjer-Dini i dr. U dijelima ovih autora, socijalna patologija je shvaena kao rezultanta ljudskog dijelovanja i ponaanja iji je zajedniki imenitelj suprotnost vaeim, drutveno priznatim i prihvaenim normama i vrijednostima, u isto vrijeme to su ponaanja koja okolia smatra asocijalnim i antisocijalnim. Sociopatoloke pojave su drutvene pojave zato to su masovne, zato to se krenjem uspostavlja poseban odnos sukoba podjele i prinude, sociopatoloka ponaanja imaju svoju unutranju strukturu i te pojave su posljedica drutvenih procesa. Centralno socijalno problemsko stanje smatra se stanjem otuenosti koje se manifestuje u obliku nezadovoljenosti osnovnih ovjekovih materijalnih i duhovnih potreba. Devijantno ponaanje zavisi od drutvenog poloaja, uspjene ili neuspjene socijalizacije i od vee ili manje uspjenosti socijalne kontrole. Socijalna dezorganizacija se smatra kljunom drutvenom determinantom devijacije. Teorija Vladimira Jakovljevia ima karakter integralne teorije sa idejom o poremeajima ovjekovog ivota u drutvu, da su one izraz drutvene dinamike. Otuenje je centralna kategorija koja predstavlja sve oblike zaustavljanja ovjekovog razvoja. Dijeli sociopatoloke pojave na tri vrste: socijalne bolesti, sociopatije i socijalnu dezorganizaciju. Sociopatija se sastoji od toksikomanija, perverzija i agresije.
3

Jankovi, Ivan i Pei, Vesna, 1981. Drutvene devijacije, kritika socijalne patologije. Prosveta, Beograd. str 25-28. 4 Ibidem str. 29-32

13

U pogledu etiologije, autor smatra da postoje socijalni, sociopsiholoki i biofiziki uzroci sociopatolokih fenomena. Osim ovih autora pojavilo se niz manje znaajnih koje karakterie ad hoc pristup i slabo poznavanje referentnih sociopatolokih pristupa. Poloaj socijalne patologije u predratnoj Jugoslaviji je bio vrlospecifian zbog ideoloke poziciije socijalnih problema, jer je socijalizam po definiciji trebao da rjeava sve probleme. Ovaj dogmatski pristup esto je u interpretacijama mao vulgarne rezultate pa se esto dolazilo do bizarnih zakljuaka. Ukratko o bijedi nije bilo poeljno polemizirati u kategorijama same bijede ili nepovoljnih drutvenih pojava jer su sve te sliku negativno percipirane kao indikatori neuspjeha socijalizna. U nizu rasprava osjeti se eklektizam, tautologinost, neutemeljeni kriticizam prema stranim autorima i openito neopravdani kriticizam. Takoe je uoeno pretjereno koritenje pojma otuenje koje veina autora varira prema svojim potrebama. Taj se pojam kree u rasponu od izolacije pa do negativnih uticaja urbanizacije na ovjeka. Sljedea bitna karakteristika ex. Jugoslovenske sociopatoloke tradicije jeste odbijanje i neprihvatanje suptilnih teorijskih analiza kakve se mogu ai kod interakcionista, kasnih funkcionalista i pozitivistiki orijentiranih analitiara. Ukratko, osnovne pretpostavke sociopatolokog pristupa u okviru navedenih orijentacija jeste: kvazibioloko i organicistiko shvatanje drutva, drava i drutvo se shvataju kao organizmi koji se spontano razvijaju. Diferencija normalnog od patolokog, gdje je patoloko sve to je nemoralno i ne doprinosi odranju drutvenog reda. Poremeaji funkcionisanja drutva se pripisuju naglim drutvenim promjenama i nesocijalizovanim pojedincima, a ne nedostatcima organizacije drutva. Reakcija drutva na devijanstnost mora biti takva da se pojedinac koriguje i prevaspitava Deterministiko shvatanje ovjekove akcije, odrie se autentinost i samostalnost ljudske akcije. U ovom radu mi neemo zbog ogranienog prostora baviti se svim fenomenima socijalne patologije izuzev onih koji su dramatino ispoljeni. Neto vie emo rei o socijalnoj dezorganizaciji, siromatvu, nezaposlenosti kao egzogenim faktorima i nastanku socijalne patologije i procesa koji proistiu iz njih.

Socioloki pristup istraivanju u socijalnoj patologiji i kriminologiji


Teorijski pristup istraivanju ima zadau da odredi mjesto empirijskih nalaza koji treba da je potvrde kao konfirmativnu i prediktivnu u odnosu na prouavani problem. Suglasnost teorije i empirije plastino je izrazio Kurt Lewin stavom: "Ne postoji nita tako praktino kao dobra teorija" i mi emo nastojati u teorijskom pristupu istraivanja iznijeti glavne postavke u sociologiji, glavne pojmove i racionalu interpretacije.Teorija je skup organiziranih ideja o pojavi i nastoji da bogatstvo socijalnog ivota svede na nekoliko faktora koji e vaiti uvijek i svuda. No, ivot je bogatiji od teorije, ali ona je vana jer daje smjernice, stvara ideje kako je neto mogue. Vane teorije su preivjele test empirije i potvrdile se kao istinite i provjerljive. Jedna od tih teorija je teorija socijalne dezorganizacije koju emo i argumentirati na temelju empirijskih nalaza u naem istraivakom iskustvu. Socijalna patologija i kriminalitet imaju mnotvo varijabli. Mnogobrojnost varijabli koje djeluju na ove pojave ukazuje da je svijet socijalne patologije, a unutar nje kriminalitet kao centralna kategorija, kompleksan, to znai da je pristup istraivanju mogu iz niza uglova posmatranja. 14

Nijedan pristup sam za sebe nije dovoljan da pojmi kriminal u njegovoj cjelovitosti. Socijalna patologija je "totalna drutvena injenica" i preklapa se sa nizom drugih "totalnih drutvenih injenica". Ona je uzrokovana drutvom, ali i sama uzrokuje pojave. Objektivni vanjski faktori uzrokovanja nisu dovoljni za objanjenje kriminaliteta. Isto tako kriminal se ne moe objasniti kriminalcem. Rije je o odnosu opteg i pojedinanog, objektivnog i subjektivnog, javnog i privatnog, o dvije "razine zakonitosti i svaki pokuaj da se pojava vieg reda objasni zakonitostima nieg reda ili obratno, nuno dovodi do neuspjeha".5 Stoga nae nastojanje u ovom radu e se fokusirati na one dinamike aspekte koji predstavljaju potencijal za nastanak sociopatolokih fenomena kao izvedenice ili rezultante. Miljenja smo da smo se u podjednakoj mjeri udaljili kako od pojedinca kao aktera u svijetu socijalne patologije i od optih teorija drutva. Ovaj pristup Robert K. Merton naziva "teorijom srednjeg obima" i kako kae: "Ona je posrednik izmeu optih teorija drutvenog sistema, koje su previe udaljene od pojedinanih klasa drutvenog ponaanja, organizacije i promjene da bi mogle prikazati ono to je posmatrano, i onih detaljnih sreenih deskripcija pojedinosti koje nisu nimalo uoptene".6 Svaka vanija teorija drutva, meutim, bila je implicite obavezna dati odgovor na pitanje ta je socialne patologija i kriminalitet. Klasina sociologija XIX vijeka (Marx, Comte, Spencer) nije dala konkretniji odgovor mada je bila svjesna kriminaliteta kao pojave.7 Bila je zaokupljena temeljnijim problemima drutva kao to je klasna borba, kapitalizam, odgonetanje novog drutva, pitanje dominacije klase, etinosti i pravednosti drutva. U XX stoljeu, sa bogatijom fenomenologijom drutvene stvarnosti, devijantnost, socijalna patologija i kriminalitet su locirani u oblasti teorije sukoba i konflikata, kao i socijalnih problema, i to u onom trenutku kada je sociologija priznala drutvu sukob kao njegov stalni atribut (Karl Marx, Georg Simmel, Lewis Coser). Ovu injenicu da je kriminalitet stalna i pratea pojava drutva i, stoga, normalna drutvena pojava konstatirao je jo Emil Durkheim od kojeg emo i poeti razmatrati socioloku teoriju socijalne patologije i kriminaliteta. Durkheim kae da: "Jedan in je kriminalan kada povreuje jaka i definisana stanja kolektivne svijesti... Mi neki in ne osuujemo zato to je kriminalan, nego je on kriminalan zato to ga mi osuujemo... Osjeanje, ma kakvo mu je porijeklo i sudbina, ugraeno je u sve umove do odreenog stepena, snage i jasnoe i svako djelo koje ga povreuje je zloin.8 Socijalna patologija i kriminalitet u najirem smislu je univerzalna, povijesna i svjetska kategorija i stalni je izvor interesa ljudi za ovu pojavu. Grubo govorei interes za njih je drutveno-zatitni, medijsko-publicistiki i nauni. Socijalna patologija i kriminalitet su osjetljiv i vaan pokazatelj stanja drutva i socioloki ugao posmatranja naglaava drutveni aspekt i uvjetovanost kriminaliteta, te njegovu sociokulturnu i institucijsku dimenziju. injenica da se odreeni sloj ljudi socijalno izraava u kriminalitetu obavezuje sociologiju da sagleda elemente societeta u samom patolokom i kriminalnom biu. Socioloko razmatranje socijalne patologije i kriminaliteta, kao njene centralne kategorije, otpoinje odbacivanjem antropoloke koncepcije "roenog zloinca". Iako predstavnik antropolokopozitivistike struje, bio je svjestan socijalne scene u kojoj je socijalna patologija i kriminal nuan
Mladen Zvonarevi: "Socijalna psihologija", kolska knjiga, Zagreb, 1978. godine, str. 751 Robert K. Merton: "O teorijskoj sociologiji" CDD Zagreb, 1979. godine, str. 44 7 Prof. dr. Ibrahim Baki, "Sociologija", FKN, Sarajevo 1997. god. Prof. Baki s pravom se zalae za posebnom sociolokom disciplinom: sociologijom nasilja. Nasilje je involvirano u fenomen kriminaliteta (KD protiv ivota i tijela, razbojnitvo, itd.) i kako prof. dr. Baki kae: "Nasilje, ni kao pojavu, ni kao problem, nije mogue potpuno izdvojiti kao strukturalni segment drutva, ali ono kao pojava i kao iskustveni problem i inilac drutvenog razvoja dosta autonomno figurira i funkcionira sve do stvaranja i zasebnih pod i sub sistema kultura i drutvenih vrijednosti i odnosa i to ne samo u konkretnim drutvima ve i na elementarnoj ravni." u "Ponovo, zato sociologija nasilja", str. 198. 8 Emile Durheim: "Forms of social solidarity-Repressive Solutions and Mechanical Solidarity", 123-127 in selected Writings, ed. Cambridge University Press, editor Anthony Giddens, 1972
6 5

15

proizvod prvobitne akumulacije kapitala u najdramatinijem periodu razvoja kapitalizma. Socioloka raspravu o socijalnoj patologiji i kriminalitetu otvara se pitanjem koje glasi: "ta je u strukturi socijalnog sistema koji odreuje vrstu kriminalnih djela koja se pojavljuju u tim sistemima i nain u kojima su takva djela rasprostranjena unutar sistema?" Uopte, socioloko polje razmatranja devijantnosti je zaokupljeno strukturom interaktivnog sistema, ne sa osobama, i distribucijom i artikulacijom dogaanja unutar tih sistema.9Ovo A.K.Cohenovo socioloko odreenje pitanja kriminaliteta ujedno nas distancira od ostalih disciplina koje se bave kriminalitetom kao to se i ostale discipline nastoje distancirati od sociologije. Stoga e biti primjeeno, u nizu psiholokih studija i ime E.H. Sutherlanda, koji je iznijeo postavku o diferencijalnoj asocijaciji u procesu stvaranja kriminaliteta, jer je postavio pitanje: "Kako ljudi postaju vrsta ljudi koji ine kriminalni akt?" Sutherland je dao socioloki odgovor, kriminalac se postaje uenjem kriminala od drugih kriminalaca, koji je dodue blizak psiholokom pojmu uenja, a psiholozi su dali odgovor da je u pitanju linost. Psihologija ima goleme rasprave o tome ta je kriminalna linost, jer se osobine linosti kriminalca i nekriminalca u znaajnom broju faktora podudaraju i teko je razlikovati kriminalnu od nekriminalne linosti. I nae teorijsko iskustvo upuuje na taj zakljuak, ali ipak zadravamo opreznost u pogledu generalizacije ovog stava. U ovom radu prihvatamo definiciju devijantnog ponaanja, kao uporite za socioloku teoriju sociopatokih stanja i kriminaliteta "Kao ponaanje koje povreuje institucionalizirana oekivanja-tj. oekivanja koja su raspodjeljena i prepoznata kao legitimna unutar socijalnog sistema."10Ova definicija odreuje devijantno ponaanje u terminima odnosa akcije prema institucionaliziranim oekivanjima, ne u terminima psiholoke strukture linosti. Psiholoka stanja "nenormalnih" su stanja ovisnosti (psihopate, neurotini, izofreniari, itd.) tih linosti od psiholokih stanja i nisu predmet interesa za sociologiju kriminaliteta. Linost nije mnoina za sociologiju, naime, golem obim kriminaliteta se odnosi na kliniki "normalnu" populaciju, koja povreuje institucionalizirana oekivanja.

Teorija socijalne sredine


Ukratko emo iznijeti glavne socioloke teorije kriminaliteta. Teorija "socijalne sredine" koja uvaava drutvenu sredinu i povezanost kriminalne populacije s tom sredinom. Osnivaem sociologije kriminaliteta se smatra A. Quietelet (cijenio ga je i Marx), koji je razvio klasifikaciju kriminogenih faktora i prouavao uticaj trgovine i industrije, neravnopravnosti, bijede, starosti, pola, vremenskih prilika i drugih inilaca. Uoio je da vremenska kolebanja kriminaliteta predstavljaju matematski shvatljivu funkciju svakodnevnih drutvenih prilika.

Predstavnici biologistiko-antropoloke struje


Bioloko-antropoloka teorija kriminaliteta smatra da je kriminalni in rezultat fizikih osobina lica i da fizika konstitucija odreuje psiholoko-bioloku strukturu povoljnu za kriminalno reagovanje. Predstavnici ove teorije su nastojali da utvrde odnos izmeu izgleda lica, morfologije tijela i moralnih osobina linosti. ovjek je zloinac zato to nosi odreena psiho-fizioloka obiljeja koja poveavaju vjerovatnou kriminalnog ina. Poinitelji pojedinih vrsta zloinstva razlikuju se meu sobom prema psihofizikim obiljejima, pa je mogue razlikovati kradljivce od ubica, silovatelje od razbojnika itd. Priroda zloina odreena je prirodom ovjeka. Bioloko-antropolokoj teoriji odmah je dat prigovor, budui da je ovjek dio prirode, ona se ne moe kanjavati pa prema tome ni ovjek
Albert K. Cohen: "The Study of Social Disorganization and Deviant Behavior" in "Sociology today-Problems and Prospects" VOL. II editors Robert K. Merton, Leonard Broom, Leonard S. Cottrell, Jr. Harper Torchbooks 10 Albert K. Cohen pomenuti rad
9

16

se ne moe kanjavati jer u prirodi vlada princip uzronosti, tj. nema slobode, a bez slobode nema odgovornosti. Cezare Lombroso u djelu ovjek-zloinac iznosi sve karakteristike roenog, nasljednim putem formiranog zloinca. Smatra da su svi zloinci karakteristini po nekim zajednikim anomalijama tijela i psihe (tetoviranje, izbaena vilica, nenormalno velika i nenormalno mala glava, asimetrinost tijela itd.). Sve vrste devijacija koje upuuju na anomaliju nazivaju se stigmati degeneracije i ukoliko su vidljive to je pouzdan uzrok eventualnog kriminalnog ponaanja. Lombroso je esto kritikovan i on je kasnije korigovao neke stavove. Drutvena interpretacija njegove teorije otvorila je put ka diskriminaciji izmeu ljudi i naroda. U manje vie raznim varijantama ostao je uticajan sve do poetka ovog vijeka, a za primjer pominjemo Charles Goringovu studiju The English Convict-a statistical study (objavljena 1913.) koja je ukljuivala inventar mjerenja psihikih i optih antropolokih podataka. Statistiku obradu izvrio je Karl Pearson, utemeljitelj poznatog koeficijenta korelacije i mjerile su se korelacije npr. izmeu fizikog izgleda i inteligencije. Ekstrahirali su tipian lik engleskog ubice sa varijacijom od preko 30 slinih likova. Zanimljivo je pomenuti da je izdavaka kua Patterson Smith izdala reprint 1972. godine. Enriko Ferri (1856-1928), iako pod uticajem Lombrosa, ubraja u uzroke kriminaliteta gustinu stanovnitva, stanje javnog miljenja i religije, sastav porodice, sistem vaspitanja, industrijsku proizvodnju, alkoholizam, ekonomsku i politiku organizaciju, organizaciju javne administracije, pravosue i policija, krivini i graanski zakonodavni sistem uopte.11 Raffaele Garafalo (1852-1934) uvodi pojam "prirodnog kriminala" koji postoji u drutvu nezavisno od zakona i zakonodavstva, ali kao jedan od uzroka kriminaliteta ukazuje i na drutvene faktore (porodica, religija, tradicija, itd.). Gabriel Tarde (1843-1904) u pogledu kriminaliteta istie zakon imitacije. Oponaanje u sluaju kriminaliteta odvija se u formi sukobljavanja, prelivanja i smjenjivanja mode i navika. Zloin je moda koja prelazi u naviku (kasnije e se u sociologiji razviti teorija uenja kriminalnog ponaanja).12

Formativna socioloka teorija sociajlne patologije i kriminologije


Emile Durkheim se smatra prvim teoretiarem koji je socijalnu patologiju i kriminalitet shvatio u kategorijama funkcionalnih aspekata samog drutva i dokazao da se radi o nunim atributima socijalne dinamike. Treba naglasiti da su ovi Durkheimovi stavovi samo izvedenice njegovih irih teorijskih perspektiva i da nije u strogo klasifikacijskom smislu bio usmjeren na analizu socijalne patologije i kriminaliteta. On smatra da je kriminalitet normalna drutvena pojava, jer je stalni atribut svakog drutva. Nema drutva bez kriminaliteta i stoga je neizbjena pojava. Kriterij normalnosti kriminaliteta za Durkheima je prosjenost odnosno stopa prosjenosti kojom se kriminalitet javlja, kriminalac je "redovan agent drutva". Stanje koje dovodi do pojave kriminaliteta je stanje anomije. Prema Durkheimu anomija je stanje u kojem drutvo sve vie gubi integrativne sile u procesu razvoja Sile drutvene kontrole i snage koja ga ujedinjavaju slabe. Ranije norme i standardi se naputaju i prihvataju se nove. Drutvo je dezorganizovano, fragmentirano i atavizirano. To je stanje nesigurnosti, nereda, entropije i haosa. Na taj nain dolazi do drutvene izolacije koja srazmjerno raste sa sve veom drutvenom pokretljivou, na scenu stupa pojedinac koji ivi za sebe i svoje interese.

11 12

Milan Milutinovi: "Kriminologija, Savremene administracije", 1979. godine, Beograd, str. 107 Milan Milutinovi, str. 110-111

17

Javljaju se zloini kao odgovor na stanje haosa, zloin je znak nestanka solidarnosti, normi i vrijednosti koje drutvo dre na okupu. Stanje anomije Durkheim operacionalizira prilikom objenjenja samoubistava kao definitivnog prekida veze pojedinca sa drutvom. On utvruje da je samoubistvo rjee gdje je jaka solidarnost (katolici), a da je vea stopa gdje je solidarnost slabija (protestanti). U uslovima poveane izolacije javlja se egoistian tip samoubice. Tamo gdje su ljudi vezani tradicijom, obzirima, obiajima preovladava altruistiki tip samoubice. Stanja anomije npr. gubitak statusa, prelaska iz sela u grad, upad u takmiarske uslove ivota rezultiraju anomikim tipom samoubistva. Durkheim doputa i fatalistiki tip samoubice koji se javlja kod raznih emocionalnih osujeenja, pretjeranog pritiska fizike okoline, kada su tenje i elje blokirani. Mi bi dodali i takozvani eskimski tip samoubistva. Naime neka eskimska plemena imaju ritual samoubistava kada prestanu biti funkcionalni za zajednicu i kad osjeaju da su na teretu zajednici. U toku rata primjetili smo taj tip samoubistava naroito kod starijih osoba i to onih koji su bili ovisni o medicinskim uslugama ili od lanova familije, naroito u vremenima teke oskudice. Tardeova i Durkheimova shvatanja snano su uticala na ameriku socioloku kolu. Mabel A. Elliot obrazlae da je presudan momenat za razvoj amerike kriminologije odravanje Nacionalne konferencije za krivino pravo i kriminologiju iz 1909. godine na Pravnom fakultetu NorthWesternuniverziteta u Chicagu. Sastali su se da bi rijeili narasle probleme krivinog prava i postupaka. Iz te konferencije je iznikao Ameriki institut za krivino pravo i kriminologiju. Do 1917. prevedena su sva glavna djela iz evropske kriminologije, a ve 20-tih godina amerika kriminologija biva prepoznatljiva preko Edwina H. Sutherlanda, same autorice, Clifforda R. Shawa, Henri D. McKay. Leon Radzinowicz smatra da se amerika kriminoloka misao do prvog svjetskog rata nalazila u stanju imitacije evropske kriminologije, u toku dvadesetih godina je bio period procvata, a poslije drugog svjetskog rata u fazi konsolidacije i stalne ekspanzije. Iz Tardeovog pojma imitacije izrasle su amerike teorije uenja kriminalnog ponaanja, a iz Durkheimovog pojma anomije izrasle su teorije dezorganizacije i R.K.Mertonova teorija anomije. Amerike socioloke teorije povezuju kriminalitet sa drutvenom strukturom s jedne strane, i s druge strane pokuavaju da daju odgovor na pitanje "kako se postaje kriminalac". Prema "teorija grupa" drutvo je zbir grupa u horizontalnom i vertikalnom nivou. Sve grupe imaju norme i zbog toga mogu uticati na svoje pripadnike. Dio odreenih grupa su i kriminalne grupe i stoga su one socijalni sistem. Donald Clemmer je npr. uveo pojam zatvoreniko drutvo (prison community) i otkrio da zatvorenika populacija zaista funkcionie kao drutvo sa odreenom hijerarhijom i strukturom.

Teorija diferencijalne asocijacije


Teoriju "diferencijalne asocijacije" utemeljio je Edwin H. Sutherland. Obratiemo panju na tekst "Socioloka teorija kriminalnog ponaanja" koji je uradio zajedno sa Donaldom R. Cressey-om.13 On smatra da nauno objanjenje kriminalnog ponaanja moe biti izraeno u terminima procesa kojim se operira u momentu javljanja kriminala ili pak u terminima koji operiraju sa life history injenicama. U prvom sluaju, objanjenje moe biti nazvano "mehaniko", "situacijsko" ili "dinamiko", a drugom "historijsko" ili "genetiko". "Situacijsko" objanjenje izoluje linu i drutvenu patologiju.
Edwin H. Sutherland and Donald R. Cressey in "Principles of Criminology" 7th ed., Philadelphia, J.B. Lippincott Co., 1966 PP. 77-83
13

18

Situacijska istraivanja rezultiraju zakljucima da neposredne determinante kriminalnog ponaanja lee u kompleksu linost-situacija, a kriminalci nastoje to tako i objasniti. Objektivna situacija je vana zbog osiguranja anse za kriminalni akt. Socioloki stav ne iskljuuje situaciju, jer je situacija definirana od osobe koja je ukljuena u kriminalni akt, ako je situacija "kriminalno izvrna". Druge osobe situaciju ne definiraju tako, to znai da osobe razliitog ivotnog iskustva inkliniraju ka artikulaciji alternativnih izbora, pa i otporu ka kriminalnom aktu. Prola iskustva osobe e u najveoj mjeri odrediti nain na koji e definirati situaciju. Objanjenje kriminalnog ponaanja u terminima prolih iskustava je presudno za objanjenje. Stoga za E. Sutherlanda kriminalno ponaanje ima slijedee odrednice: Kriminalno ponaanje je naueno-to znai da kriminalno ponaanje nije naslijedno kao takvo, takoe osoba koja nije ve odgojena u kriminalu ne iznalazi kriminalno ponaanje (kao odgovor-primjedba autora) na situaciju; Kriminalno ponaanje je naueno u interakciji sa drugim osobama u procesu komunikacije. Ova komunikacija je verbalna u mnogim pogledima, ali takoe ukljuuje "komunikaciju gestova"; Temeljni dio uenja kriminalnog ponaanja odvija se unutar intimnih osobnih grupa. Ovo znai da impersonalno posredovane komunikacije, kao filmovi i novine, igraju relativno nevanu ulogu u porijeklu kriminalnog ponaanja.; Kad je kriminalno ponaanje naueno, uenje ukljuuje: o tehnike izvedbe kriminala, koje su ponekad veoma komplikovane, a ponekad jednostavne, o specifian smjer motiva, poriva, racionalizacije i stavova,; Poseban smjer motiva i poriva je nauen u zavisnosti od definicija zakonskih pravila i kodova kao korisne ili nekorisne. U nekim drutvima individua je okruena osobama koje nepromjenjivo definiraju zakonska pravila kojih se pridravaju, dok u drugim je okruen osobama ije line definicije su sklone naruavanju zakonskih pravila. U drutvu su te definicije izmjeane, sa posljedicama da se manifestuju kao kulturalni konflikt u vezi zakonskih pravila; Osoba postaje delikvent zato to naglaava definiciju koristi naruavanja zakona nad definicijama nekorisnosti naruavanja zakona. To se odnosi i na kriminalne i antikriminalne asocijacije i ine se kao protivne sile. Kad osoba postane kriminalac, ona to ini zbog kontakta sa kriminalnim modelima i takoe zbog izolacije od antikriminalnih modela. Svaka osoba neizbjeno asimilira kulturu okruenja ukoliko drugi modeli nisu u konfliktu. Ova tvrdnja diferencijalne asocijacije znai da asocijacije, koje su neutralne, su bez uticaja na porijeklo kriminalnog ponaanja; Diferencijalna asocijacija moe varirati u uestalosti, trajanju, prednostima i intezitetu. Ovo znai da asocijacija sa kriminalnim ponaanjem i asocijacija sa antikriminalnim ponaanjem variraju u zavisnosti od kritinog izbora jednog od modela ponaanja. "Prednost" je vana u smislu da je zakonsko ponaanje razvijeno u ranom djetinjstvu i moe postojati kroz itav ivot. Delikventno ponaanje se razvija u ranom djetinjstvu i takoe moe postojati kroz cijeli ivot. To je ujedno i pitanje odabranog uticaja. "Intezitet" je prestini izvor "kriminalnog ponaanja" ili antikriminalnog ponaanja i popraeno je emocionalnim reakcijama, koje se odnose na tu asocijaciju; Proces uenja kriminalog ponaanja putem asocijacije prema kriminalnim i antikriminalnim modelima ukljuuje sve mehanizme koji su ukljueni u svako drugo uenje. Ovo znai da uenje kriminalnog ponaanja nije ogranieno na proces imitacije. Kriminalno ponaanje je izraz potreba i vrijednosti kao i antikriminalno ponaanje. Lopov krade da osigura novac, ali takoe poten rad je u skladu sa stjecanjem novca.

19

Dalje Sutherland objanjava da u oblastima gdje je delinkvencija visoka, maloljetnik (under age) koji je socijabilan, aktivan, sa velikom vjerovatnoom e doi u kontakt sa susjedstvom i izabrati delinkventno ponaanje, za razliku od maloljetnika koji je izolovan, introvertan i inertan ostaje kod kue i sa manjom vjerovatnoom e stupati u kontakt sa drugim maloljetnicima u susjedstvu i ne postaje delinkvent. Ali maloljetnik koji je komunikativan i nije ukljuen u delinkventno ponaanje, znai da je pod uticajem porodice koja potuje zakon. Personalne asocijacije su odreene u optem kontekstu drutvene organizacije. Dijete se uobiajeno uzdie u porodici, mjesto stanovanja porodice u Americi ponajvie je odreeno prihodima.Stopa delinkvencije je vea gdje su iznajmljene kue. Objanjenje visoke stope kriminaliteta je u izravnoj vezi sa socijalnom dezorganizacijom i Sutherland ga dopunjuje pojmom "diferencijalnom socijalnom organizacijom". Postulat na kojem je ova teorija temeljena polazi od toga da je korijen kriminala u socijalnoj organizaciji i u izrazu te socijalne organizacije grupa moe biti organizirana za kriminalno ponaanje ili organizirana protiv kriminalnog ponaanja. Sutherland, propitujui ovaj stav, otkriva da je kriminalno ponaanje rasprostranjeno du kontinuuma drutvene strukture. Drutvena struktura nije imuna na kriminalitet, i Sutherland je otkrio da kriminal ne vre samo nie klase nego je svojstven i viim klasama (npr. white collar crime-kriminal upravnog osoblja u industriji).

Teorija diferencijalne identifikacije


Stopa kriminala je izraz razliitih organizovanih grupa. Ovu teoriju je kritikovao Danijel Glaser istiui da ova teorija ne pravi razliku izmeu obinih i sluajnih delinkvenata. Glaser dopunjuje ovu teoriju modelom identifikacije sa raznim grupama i licima kriminalnog ili normalnog ponaanja ukoliko osoba smatra da je takvo ponaanje prihvatljivo. Stoga se zalae za pojam "diferencijalne identifikacije" u nastojanju da se objasne nivoi korisnosti odreenog ponaanja.

Teorija kulturnog konflikta


Ovim teorijama kojim je bliska i teorija "kulturnog konflikta" (Thorsten Sellin) koja polazi od konflikta kultura i kulturnih normi kao uzroka kriminaliteta. Prema Thorstenu Sellinu kulturni sukobi e se desiti: "Prvo, kada se ovi kodeksi sukobe na granici susjednih kulturnih podruja; drugo, kada se, to moe da bude sluaj sa zakonskim normama, zakon jedne kulturne grupe proiri i na teritoriju druge grupe; i tree, kada se lanovi jedne grupe presele na podruje druge grupe."14 Primarni sukobi su sukobi izmeu kultura, sekundarni sukobi su unutar jedne kulture. Sekundarni sukobi ine jednu homogenu zajednicu dezintegrisanom i neotpornom na integracijske i kohezione procese. Meutim mobilitet pojedinca, i to statusni, uslovljava da pojedinac biva izloen raznim kulturama i u zavisnosti od situacije on realizuje norme kulture koje odgovaraju njegovoj trenutnoj poziciji. Kultura pojedinca e rasti ukoliko pripada veem broju kulturnih modela, ali istovremeno ove kulture mogu biti u sukobu. Npr. migrant koji je ruralnog porijekla i koji je roenjem usvojio tu kulturu dolazi u industrijsko sredite i stupa u vezu sa urbanom kulturom koja mu je strana i nepodnoljiva ali je mora prihvatiti kako bi uope mogao funkcionisati i u to funkcionisanje ukljuuje i mjeru korisnosti. Mi na ovom mjestu nudimo da se uspostavi "pojam dvostrukih prostora" sa ciljem da nam empirijske injenice potvrde mjeru nepripadanja jednom socijalnokulturnom prostoru i da se ove mjere uporede sa mjestom porijekla i mjestom boravka kao sociokulturnim injenicama. Obzirom da je socio-kulturni prostor moniji i stabilniji od pojedinca, u smislu da potrauje od njega specifine uloge (oekivanja), vano je utvrditi i mjeru ispunjavanja
14

Prema Milanu Milutinoviu-ibidem str. 127

20

ovih uloga, a da kao kontrolna varijabla bude stvarno ponaanje pojedinca. Stoga bi bilo mogue govoriti o sukobu uloga ili o dvostrukosti identiteta koji mogu biti strateki organizovani za ostvarenje cilja, interesa ili veze sa poeljnom situacijom. Identitet, kao kulturalna strategema se pojavljuje kao instrument konformiteta.

Teorija podkulture i kontrakulture


Teorija "podkulture i kontrakulture" smatra da je drutvo odreeno jednom dominantnom kulturom (u SAD osobito kulturom srednje klase). Podkulture i kontrakulture se javljaju u klasnim drutvima gdje nije mogu svima pristup opte proklamovanim vrijednostima dominantne kulture. Clyde Kluckhohnu i Alfred Kroeber navode da se: "Kultura sastoji od eksplicitnih i implicitnih obrazaca, i od i za ponaanjem steenih, simbolima preneenih, svojevrsnih postignua ljudskih grupa, ukljuujui njihova otjelovljenja u umjetnosti; temeljna sutina kulture sastoji se od tradicionalnih ideja (povijesno izvedenih i selekcioniranih) i njima posebno pripisanih vrijednosti, kulturni sistemi mogu se na jednoj strani tretirati kao proizvodi akcija, a na drugoj kao pretpostavljeni elementi neke budue akcije".15 Oigledno je da kultura ima najveu "koliinu drutvenosti" za grupu na koju se odnosi, jer ujedinjuje drutveno vrijeme (prolost, sadanjost i budunost). Eksplicitni postupci su posljedica implicitnih obrazaca kulture. U diferenciranim drutvima postoji uvijek vie kulturnih obrazaca koji su, prema Kluckhohnu, raznoliki odgovori kulture na ove univerzalne kategorije okoline:16 Snadbijevanje biolokim potreptinama; Uloga razlikovanja; Djelotvorna kontrola upotrebe moi; Komunikacija; Raspored saznajnih orijentacija; Zajedniki artikulisani zbir ciljeva; Normativna regulacija znaenja; Regulacija i stvaranje djelotvornih izraza; Socijalizacija. Dakle, prema Kluckhohnu kultura nastoji organizirati svoju okolinu i oblikovati je prema svom obrascu. S tim u vezi postavlja se pitanje dominacije jedne kulture u odnosu na drugu. U drutvima velikih promjena i otvorenosti, kulture neminovno dolaze u sukob. U kulturnom pejsau vidljiva je i kultura kriminalaca koja ima svoje norme i sve oblike jedne kulture. Albert K. Cohen u studiji "Delinquent Boys: The Culture of the Gang" razvio je jednu takvu teoriju kulturnog sukoba i dokazao da se delinkventna podkultura javlja kao posljedica klasne strukture drutva.

Prema Ivanu Luevu "Socijalni karakter i politika kultura", Sociologija, No 1, godina XVI, Beograd, 1974. god. 16 Clyde Kluckhohnu "Culture and Behavior" in Handbook of Social Psychology, Addison-Wesley Publishing Company, P. 921-968

15

21

Teorija anomije
Teorija "anomije" takoe daje znaajne odgovore na problem kriminaliteta, jer je povezana sa drutvenim vrijednostima. Po Durkheimu "Anomija je situacija deregulacije ili relativnog nedostatka normi u nekoj socijalnoj grupi".17 Od novijih teorija "anomije" najpoznatija je Roberta K. Mertona. Njegov naglasak je na raskoraku izmeu vrijednosti koje drutvo namee i relanih mogunosti koje ljudi imaju da te vrijednosti ostvare. U postizanju ciljeva predvieni su naini, sredstva i institucije putem kojih se realizuju na drutveno poeljan nain, vrijeme i mjesto. Budui da je drutvo stratifikovano i klasno struktuirano mnotvo grupa ne mogu da ostvare svoje nakane putem predvienih institucija, jer su im nepristupane. Aberantno (zastranjeno) ponaanje se socioloki moe gledati kao simptom disocijacija izmeu kulturno propisanih aspiracija i socijalno okarakterisanih izlaza za ostvarivanje ovih aspiracija. R. K. Merton razmatra pet tipova adaptacije koje su ematski prikazane u tabeli, gdje (+) znai "prihvaaju",a (-) znai "odbijanje prevladavajuih vrijednosti i zamjena novim vrijednostima" u drutvenom sistemu.
Tabela 1 Tipologija naina individualne adaptacije

Naini adaptacije: I konformitet II inovacija III ritualizam IV povlaenje V pobuna

Kulturni ciljevi + + -

Institucionalna sredstva + + -

Iz sheme je vidljivo da je konformitet kao nain adaptacije predvieno kao kulturni cilj i pretpostavljaju se institucionalna sredstva. Konfiguracija institucija drutva objanjava koje se institucije nude kao legalna sredstva za postizanje ciljeva. Inovacija je predviena kao kulturni cilj, ali institucionalna sredstva ga ne predviaju, jer bi inovacija mogla institucionalna sredstva naruiti. Ritualizam nije predvien kao kulturni cilj, ali ga institucijska sredstva predviaju (npr. funkcija ceremonije je da potvrdi indentitet grupe). Povlaenje nije predvieno ni kao kulturni cilj, niti su predviena institucionalna sredstva, dok pobuna spada u zonu "prihvatanja-odbijanja", kao kulturnog cilja za koju su predviena, u strukturi drutva, institucionalna sredstva koja mogu prihvatiti ili odbaciti ovaj nain adaptacije. U zavisnoti od poloaja pojedinca u strukturi, drutvena struktura vri pritisak na jedan ili drugi nain ponaanja. Odabrana alternativa je manje vie dugotrajan odgovor pojedinca na pritisak drutvene strukture, i ne odnosi se na tipove line organizacije.18 U okrilju nedostinosti ciljeva legalnim putem stvaraju se kriminalne alternative, krenjem normi stvara se ambijent anomije i preko tog ambijenta ostvaruju se ciljevi. Na osnovu ovih shvatanja L. J. Srole je izradio skalu anomije i upotrijebljena u nizu istraivanja delinkvencije. U ovim
17

Prema dr. Milici Petrovi: Vrijednosne orijentacije delinkvenata, Institut za kriminoloka i socioloka istraivanja, Beograd 1973. godine, str. 16 18 Robert K. Merton: Social structure and Anomie, Harper and Row, Publishers 1969.

22

istraivanjima naena je korelacija izmeu anomije i niskog socijalnog statusa, sa prateim psiholokim stanjima pojedinca.

Teorija socijalnog interakcionizma


Teorija socijalnog interakcionizma i etiketiranja (Howard Becker, Ervin Goffman) polazi od hipoteze da je izvor devijacije u interakciji izmeu lica koje je izvrilo djelo i onih koji reaguju na to djelo. Oni su dokazali da "nosioci reagovanja na kriminalnu populaciju" su i sami ukljueni u fenomenologiju kriminaliteta. Naime u aktu reagovanja, mehanizmi etiketiranja jednu osobu proglaavaju delinkventnom na osnovu definisanja situacijske kao kriminalne, a osnovi okvir definicije su krivine norme koje je donijela vladajua politika grupa u drutvu. Drutvo je podijeljeno na konformiste, devijante, cenzore i cenzurisane, vaspitae i vaspitavane, dominantne i marginalne. Posljedice za etiketiranog pojedinca su trajne i najee ponovno upada u lanac reakcija drutva. Npr. osoba koja je bila u zatvoru ima manje anse za zaposlenje nego ona koja nije bila. Tako se etiketirani sve vie otuuje od normi legitimnih grupa i esto kao izlaz nalazi grupu koja je identifikovana kao devijantna. Iznijet emo kao primjer jednu raspravu Dr. Ivana Jankovia19, uglednog kriminologa koji je doktorirao kod Donalda R. Cresseya, i otrog kritiara KZ-a SFRJ, u vezi smrtne kazne, a rasprava je povezana sa inom etiketiranja. Biva SFRJ, odnosno KZ je spadala u retencionistike zemlje (zemlje koje prihvataju izvrenje smrtne kazne) za razliku od abolicionistikih zemalja koje zabranjuju izvrenje smrtne kazne. Naime KZ SFRJ je propisivao smrtnu kaznu u 45 lanova od ukupno 141 lana posebnog djela i kao takav je spadao u najrepresivnije na svijetu. Uoena je tendencija pootravanja represije, tj. uveanje ovog broja lanova. KZ svake republike i pokrajine predviaju smrtnu kaznu za razliite oblike ubistva. Takvih kapitalnih djela imala su po dva (Slovenija i Hrvatska), odnosno po tri sve druge federalne jedinice (danas drave) s izuzetkom Srbije koja je dodala i etvrti. U Srbiji se 1986. godine taj etvrti lan se odnosi na krivino djelo za koje je propisana smrtna kazna tj. "nasilje kojim se ugroavaju slobode i prava graana drugog naroda, narodnosti ili etnike grupe, ako je djelo za posljedicu imalo umiljaljno lienje ivota pripadnika drugog naroda (stav 4 u vezi stava 1 lana 61 KZ SRS). Jankovi konstatira da je ovim lanom, sve to se njime inkriminie odavno zabranjeno krivinim zakonima o razliitim oblicima nasilja prema linosti, imovini ili simbolima. Ovako formulisan lan sugerie da se kanjava zbog nacionalne pripadnosti izvrioca i rtve i zakljuuje da je rije o jednom srednjovjekovnom poimanju drutva i drutvenih odnosa. Teorija interakcionizma i etiketiranja fokusira svoje interese, osim definisanja situacije, na institucije koje stvaraju, interpretiraju i provode pravila za jedan set ponaanja koje je prihvatljivo dok drugi set ponaanja zabranjuje i kanjava. Njihovo pitanje glasi: "Zato je neki akt definiran kao kriminal dok drugi nije?". William J. Chambliss analizirajui zakonodavstvo feudalne Engleske od XV stoljea pa nadalje (osobito "zakon o skitnienju" i "zakon o krai") do zakonodavstva New Yorka i Kalifornije 50-tih godina XX stoljea uoio je da funkcioniu dva najoptija modela pravila stvaranja zakona. To su "vrijednosni konsenzus" i "vladajua klasa". Vrijednosni konsenzus se poklapa sa konsenzusom zajednice, tj. zajednica je pokretna snaga za definiciju ponaanja kao kriminalnog i delinkvent pronalazi malu podrku u razvoju krivinog prava. Vladajua klasa vlada u jurisdikciji preko pasivne mase i zakoni izaavaju interese onih koji vladaju. Zbog pasivnosti mase, vladajua klasa ne moe biti savladana. Alternativni modeli nastaju sa industrijskim drutvima sastavljenim od niza socijalnih klasa i interesnih grupa u konfliktu koje se takmie za naklonost drave. Zakon u takvom konfliktnom okruenju, preuzima njihove djelimine sadraje i forme. To preuzimanje je pokrenuto podjelom socijalno suprotne klase (npr. zakon o nadnicama)i kada konflikt ima klasni
19

Start Magazin broj 531, Zagreb 1989. godine

23

karakter tada drava mora reinterpretirati zakon na nain koji su opaeni kao rjeenje konflikta. Za vrijeme manifestnog klasnog konflikta, zakonodavstva i sudovi e istovremeno stvarati krivino pravo u cilju osiguranja vee kontrole nad takvim grupama koje su vezane u inu lomljenja status quo-a. Krize i socijalni konflikti rezultiraju refokusiranjem supstancijalnih prostora krivinog prava. Stoga, kriminal je politiki fenomen, kojim se odreuju kriminalno ili delinkventno ponaanje, i rezultat je politikog procesa unutar kojeg se formira definicija ta je zabranjeno ili se zahtijeva da se ljudi ponaaju na odreeni nain. Ako objanjavamo kriminal, prvo moramo objasniti socijalne snage koje neki akt definiraju kao kriminalan dok drugi ne.20

William J. Chambliss "The State, the Low, and the Definition of Behavior as Criminal or Delinquent" in "Handbook of Criminology" ed. by Glasser Rand McNally College Publishing Company, Chicago.

20

24

Teorija socijalne dezorganicije


Fokus funkiconalne teorije o drutvu je drutvo kao sistem. Drutveni sistem, koji funkcionalno stanovite uzima kao osnovni referentni okvir socioloke teorije, istovjetan je s konkretnim drutvom. Dijelovi sistema su institucionalni, slojni, klasni i prirodne sastavne jedinice globalnog drutva kao to su privreda, politika, vaspitanje, obrazovanje, klase, kaste, stalei, lokalne zajednice, male grupe, formalne organizacije. Nijedan drutveni oblik ne moe se u potpunosti objasniti pomou drutvenog sistema sve dok nisu poznati dijelovi. S druge strane, moe se poi od shvatanja da pojmu drutvenog sistema treba prilaziti postupno, poto su induktivnim putem otkriveni njegovi pojedini dijelovi. Ako se identifikovanje pojedinih inilaca drutva ili njegovih sastavnih dijelova provede na osnovu isto teorijskog razmatranja ili apriornog postuliranja, moguno je istai ono to je vano i propisati granice u kojima treba prouavanje da se kree. Postupno pojmovno konstituisanje drutvenog sistema putem empirije i pravljenje presjeka drutvenog sistema anatomski je cilj funkcionalne analize. Deduktivni prilaz ne treba u potpunosti nipodatavati, jer ako se ne polazi od nekih pretpostavki o najoptijim strukturnim crtama drutvenog sistema, ne bi bilo mogue provjeriti da li i do koje mjere jedan odreeni drutveni oblik zadovoljava izvjesne potrebe sistema. Drutveni sistem ima dva svojstva: 1. uzajamna povezanost svih dijelova, 2. tenja za odravanjem jednog odreenog poretka u odnosima izmeu dijelova. Ova dva svojstva nazivaju se meuzavisnost i ravnotea i kvantitativnog su karaktera tj. mogu se ispoljavati na razliite naine i u razliitom stepenu. Najvea meuzavisnost postoji onda kad svi dijelovi uzajamno zavise jedni od drugih, a najmanja kad svaki od dijelova podmiruje potrebe samo jednog drugog dijela ili sam pone podmirivati svoje vlastite potrebe. Kao to smo ranije naglasili, Durkheim, kao utemeljitelj funkcionalizma, smatra da svaka drutvena pojava ima svoju funkcionalnu korisnosnu ulogu. Prema Durkheimu, kriminal je kao drutvena pojava takoe funkcionalan, odnosno spada u atribut svakog drutva koje je zdravo i mijenja se. Normalitet kriminala Durkheima dovodi do poradoksalnog zakljuka: "Uvrstiti kriminalitet meu pojave normalne sociologije znai ne samo rei da je on neizbena pojava, iako za aljenje, koja se pripisuje nepopravljivom nevaljalstvu ljudi, ve i tvrditi da je on inilac javnog zdravlja, sastavni deo svakog zdravog drutva".21 Sutina kriminala je da vrijea izvjesna kolektivna osjeanja koja imaju posebnu snagu i jasnou i da bi kriminalne radnje prestale postojati u jednom drutvenom obliku potrebno je da, kao svijsne toga, djeluju odgovarajue snage kako bi se obuzdala suprotna osjeanja. Dakle, snana kolektivna svijest ne bi trebala dopustiti kriminal kao odgovor na prinudu kolektivne svijesti. Kriminal zajednica treba da ivlje osjea, odnosno treba da bude osjetiljivija na zabranjeni in i Durkheim to argumentira slijedeim stavom: "Da bi ubice iezle, potrebno je da gnuanje od prolivene krvi postane vee u onim drutvenim slojevima iz kojih se ubice vrbuju, ali

21

Emil Dirkem, O normalnosti zloina, u Elementi devijacije i drutvena kontrola, u Teorije o drutvu, ibidem, str.826-829.

zato je potrebno da gnuanje postane vee u itavom opsegu drutva."22 Durkheim naglaava da snaga kolektivne svijesti nije podjednako raspodijeljena u odnosu na kriminalni in, ali ukoliko jaa dovodi do toga da se i moralne greke multipliciraju u krivino djelo. Meutim pravilo je da kako se mijenja drutvo mijenja se i kolektivna svijest pa je u pitanju obrnut proces, ono to se nekada smatralo krivinim djelom prerasta u prekraj ili u moralnu osudu. Svaka promjena u drutvu poinje nekim oblikom devijantnosti. Rigidna kolektivna osjeanja unitila bi i orginalnost kriminalca i orginalnost gnuanja. Poroznost kolektivne svijesti omoguuje pojavu kriminala, ali i genija. Kriminalitet je povezan sa nekim drutvenim poremeajem kojeg ne izaziva sam kriminal nego je izraz biti poremeaja. Postojanje kriminala je od bitne vanosti za adaptabilnu mo drutva; kriminal nije potpuno nedrutveno bie, on je redovan agens drutvenog ivota. Funkcionalni aspekt kriminala razvija i Albert K. Cohen, teoretiar subkulture kriminala, koji dokazuje da kriminalitet funkcionira kao sigurnosni ventil, u smislu da se u njemu moe izraziti nezadovoljstvo, osobito u kriminalnim radnjama koje nemaju neposredne koristi za poinioca, kao to su vandalizam ili sitne krae. Drugo, kriminal je znak da pojedine skupine ljudi loe funkcioniraju i da nisu adaptirani na osnovnu matricu drutva, te se posredstvom te injenice poduzimaju mjere koje rjeavaju taj problem. Nasuprot stabilnosti drutva socijalna dezorganizacija se odnosi na rascjep u jedinstvu ciljeva i dovodi do jednog neuravnoteenog stanja drutva. Posrijedi je dezorijentacija u sluajevima promjene uslova ivota i pojava neprilagoenosti na nove uslove. Okolina postaje patoloki konfigurirana od strane grupa koje nisu u stanju da prihvate nove uslove. Hans fon Hentig smatra: "Da u ovakvim periodima zloini protiv imovine naglo dostiu strahovite razmjere pokazuje da neto nije u redu sa naom kulturnom organizacijom".23 Sposobnost prilagodbe pojedinca, koji je inae lojalan i prilagoen, im je dovedena u pitanje, pod jakim pritiskom promjena, poputa, i u nizu alternativnih odgovora na stanje, prihvata i kriminal. S tim u vezi teorija socijalne dezorganizacije uglavnom vee kriminalitet sa promjenama, a promjene vode javljanju novih znaenja i vrijednosti koje dovode do diferenciranja grupa. Drutvo je otvoreno polje sukoba i postoji gotovo maksimalna nesaglasnost oko vrijednosti i ciljeva. "Bilo da raspravljamo o poremeenim odnosima u okviru porodice, grupa po starosti i po polu, ili u okviru grupa profesionalnih irih zajednica, drutveni poremeaj je u odreenoj vezi sa kriminalom. Ti odnosi raaju frustracije koje dovode do nasilja i stvaraju stimuluse za ekonomsko krivino djelo. Ustanove koje vie ne odgovaraju potrebama ljudi doprinose neuspjehu pojedinaca da na drutveno prihvatljivoj osnovi definiu situacije. Drutveni poremeaj koji je odgovoran za zloin nastaje zbog nedostatka standarda, kao u sluaju osoba koje rastu u oblastima "sluma", ili od organizovanih pokuaja koje ine gangsteri, reketiri, korumpirani politiari i ostale antisocijalne grupe da bi izopaili drutvene ustanove u svoje sebine ciljeve."24 Dezorganizaciju moemo zamisliti jednako kao uzrok i kao posljedicu kriminaliteta, odnosno kao zavisnu ili nezavisnu varijablu. Dr. Stanko Frank25 smatra da je dezorganizacija fiziki proces, tj. fizikom raspadanju odgovara kulturno raspadanje (kulturni konflikt), uz napomenu da kriminalitet kao asocijacija dobiva neki stabilitet. Mi smo prihvatili definiciju socijalne dezorganizacije od Roberta E. L. Farisa, jer nam operacionalno najbolje empirijsku datost. Ona glasi: "Socijalna dezorganizacija je krah funkcionalnih odnosa meu lanovima (drutva) do onog stepena koji se mijea sa izvravanjem prihvaenih zadataka grupe. Raspad drutvene organizacije, da bi se postigao neki cilj, ne znai dezorganizaciju samu po sebi,
22 23

Emil Dirkem, ibidem,str. 827. Hans fon Hentig: "Zloin uzroci i uslovi", Veselin Maslea, Sarajevo, 1959. godine, str. 25 24 Mejbl A. Eliot: "Zloin u savremenom drutvu", Veselin Maslea, Sarajevo, 1962. godina, str. 316 25 Dr. Stanko Frank: "Teorija kaznenog prava", kolska knjiga, Zabreb, 1955. godine, str. 5

26

niti je dezorganizirajui faktor, jer ukoliko proizilazi iz okolnosti koje su izvan kontrole i nije greka nijednog od lanova, raspad moe biti prihvaen bez slabljenja solidarnosti grupe.26 Faris, pored navedenog u definiciji, kao opte simptome dezorganizacije u drutvu navodi: Formalizam; Opteprihvaeni elementi integracije u drutvu se mjenjaju i nameu se nove osobine i vrijednosti, kao centralne u novom drutvenom poretku, i koje e vremenom stei opte priznato znaenje. Propadanje optepriznatih, neprikosnovenih vrijednosti otvara put dezorganizaciji (npr. raspad SFRJ i istraivanje novih nacionalnih drava); Individualnost interesa i ukusa; Okolina koja naglaava i priznaje pretjerane line slobode i individualna prava je pogodan teren za procvat (flourish) dezorganizacije, to nije karakteristika stabilnih drutava; Hedonistiko ponaanje; Semantike potekoe se odnose na namjerne i artificijelne razlike u istom jezikom iskustvu u okviru heterogenih populacija (razne profesije, nacionalnosti) i same potenciraju ve postojee razlike; Uzajamno nepovjerenje izmeu grupa, nacija i onemoguavanje postizanja zajednikih ciljeva; Fenomen nemira: u periodima opte dezorganizacije ljudi bivaju svjesni neega to nisu u stanju definisati, ivot se ne odvija na uobiajen nain, ponaanje odraava napetost u drutvu, ali ne pomae rjeavanju problema. Kretanja stanovnitva su velika i samo kretanje daje iluziju poboljavaja kvaliteta ivota. Faris dalje pravi razliku izmeu socijalne dezorganizacije i katastrofe. Katastrofa moe uticati na drutvenu organizaciju u mnogim vidovima i moe prekinuti koordinirano funkcionisanje lanova drutva. U ekstremnim sluajevima javlja se privremena totalna drutvena dezorganizacija, sa provalama nasilja i pljake. Prirodne katastrofe mogu staviti drutvenu organizaciju pred ozbiljan test. Prirodna katastrofa nije neizbjeno povezana sa drutvenom dezorganizacijom, naprotiv, ekstremne nevolje jedne zajednice mogu je ak uvrstiti. Tamo gdje je drutvena organizacija bila u zdravoj formi, izbijanje nesree izaziva malu koliinu nereda. U simptome dezorganizacije mi ubrajamo i institucionalizacije agresivnosti ili nasilja. Agresivnost je jedan od pripadajuih oblika ponaanja unutar dezorganizacijskih stimulusa. Na udaljenost sociologije od problema nasilja kao konkretiziranog izraza dezorganizacije upozorava i T. B. Bottomore u Sociologija kao drutvena kritika u odjeljku "Sukob i drutvena promjena". On prigovara sociologiji da je razne vrste neslaganja, sukoba, pobune i represije smjestila u pojam "devijantnost", a zaboravlja da je sukob bitan unutarnji dio drutvenog ivota i esto je smatran izuzetnim nepredvienim drutvenim odnosom.27 Unato razliitim pristupima fenomenu nasilja i agresivnosti moe se rei da je agresivnost ljudska osobina i naueni oblik ponaanja koji se oituje u odreenim specifinim situacijama. S obzirom na situaciju ili vanjski stimulans, agresivno ponaanje ima za cilj nanoenje tete objektima, organizmima ili supstitutima organizama, i u tom smislu je za nas od znaaja klasina hipoteza agresivnog ponaanja (F--------A), koju su 1939. godine iznijeli profesori psihologije sa Yale univerziteta (John Dollard i suradnici) uz modifikaciju prof. Leonarda Berkowitza koji uvodi intervenirajue varijable (npr. srdba). Ovo nas upozorava da je agresivnost vezana za razliite podraaje (koji mogu biti institucionalizirani) i koji su uenjem (uvjetovanjem) povezani sa
26 27

Robert E. L. Faris,ibidem str.28-34. T. B. Bottomore: Sociologija kao drutvena kritika, Naprijed, Zagreb, 1977.

27

agresivnou i njihovo prisustvo olakava pojavu agresije. Albert Bandura je 1965. godine uveo pojam "vikarijskog" uenja koje se sastoji u tome da ljudi opaaju agresivno ponaanje koje u datoj okolini moe biti nagraeno, kanjeno ili ignorirano.28 Budui da smo svjedoci mase agresivnog ponaanja, smatramo, usljed niza intervenirajuih varijabli da se pojava manifestira i bez odgovarajuih inicijalnih uslova, te poprima i svoju relativnu samostalnost. Teko je utvrditi vremenski slijed uslijed sloene mree odnosa kad se javlja agresivnost, a kad konflikt. Sigurno je da se meusobno podupiru i da stvaraju niz situacija i ambijenata koji su u sutini institucionalizirani i formalno definisani i podrazumijevaju imenovanje izvrioca koji e razrijeiti konflikt ili realizovati agresivnost. Institucionalizacija konflikta i agresije, sa stanovita nae bh. drame, sastojala se u tome da je konflikt nerjeiv i da se moe oznaiti samo pozicijom pobjednika-gubitnika, dakle bez mogunosti kompromisa ili usaglaavanja aktera u sukobu. Dezorganizacija porodice takoe konstituira mogunost stvaranja delinkventa, sa naglaskom na dezorganizacijsko kanjavanje djece u porodici. Naime, ustanovilo se da je za razvoj delinkventa bitno je li odgajan strogo ili nedosljedno, uz fiziko kanjavanje ili preblag odgoj, s prevelikom ili nedovoljnom roditeljskom torturom, je li njihov odnos prema njemu "topao" ili "hladan". Iako su ova istraivanja psihologijski definirana, za nas su bitna, jer naglaavaju nered i nejednoznanost kanjavanja kao uzrok-povod za delinkventno ponaanje. Strogi stil znai da roditelji postavljaju jasna pravila ponaanja, prate pridravanje tih pravila i potiu to dosljednim potkrepljenjem (nagradom, pohvalom). Popustljivi (permisivni) roditelj to ne ini, makar misli da ini, jer esto vie na dijete, ali vie obino i kad treba i kad ne treba, pa dijete izgubi orijentaciju ta je dobro, a ta loe ponaanje i kako bi izbjeglo kaznu ili zaradilo pohvalu. Razliiti stilovi odgoja rezultiraju razliitim ponaanjem djece. Nizom multifaktorskih mjerenja utvreno je da e hladni i popustljivi roditelji odgojiti neprijateljski raspoloenu djecu, uvijek spremnu da kre, odbijaju pravila i zakon i koja e imati velike anse da postanu delinkventi.29 Smatramo da je kljuna teorija za razumijevanje kriminaliteta teorija dezorganizacije koja u najveoj mjeri sa sociolokog stanovita pokriva univerzum ove pojave u smislu da je za pojavu krivinog djela potrebno stanje dezorganizacije. Socijalna diferencijacija proizvodi neogranien broj drutvenih grupa i svaka od njih na svoj nain definie i percipira drutvenu situaciju i tumai na svoj nain drutvene odnose i stvara uslove svoje drutvenosti. Ovo naroito vai za uslove borbe reduciranih nedovoljnih resursa. Drutvo koje se pomjera i raspada implicira sukob kodeksa, kao nepisanih pravila ponaanja u konkretnim situacijama. Od niza varijabli koje djeluju na pojavu kriminaliteta u dezorganiziranom prostoru odluili smo se za one koje su imanentne dezorganizaciji: rast siromatva, rat i postratni period, multiplikacija nesposobnosti subjekata koji su pogoeni socijalnim problemima (izmeu ostalog i injenjem krivinog djela, koje jo vie fiksira nesposobnosti). Kvantitet i kvalitet devijantnog ponaanja koja moe biti tolerisana bez kanjavanja poinioca veoma varira u razliitim drutvima i za razliite vrste ponaanja u datom drutvu. Jedno drutvo moe biti veoma tolerantno kada je u pitanju alkoholizam, dok u drugom drutvu ak i blaga
Miomir uul: "Pregled teorija agresivnosti", Penoloke teme, br. 3-4, Zabreb, srpanj-prosinac 1986. str. 123-144. 29 Marika Toth: Roditelji i djeca- vjerovatno da, vjerovatno ne, Vijesnik u srijedu, 1991. godine
28

28

intoksikacija moe rezultirati kanjavanjem. Ameriko drutvo tolerie alkoholizam u nekim situacijama, kao na primjer novogodinje proslave, vie nego u nekim drugim situacijama. Seksualno aktivno ponaanje, koje se tolerie kod oenjenih osoba, ne tolerie se kad su u pitanju neoenjene osobe. Ubijanje ljudi se estoko osuuje kada je u pitanju zloin u odreenim uslovima, ali u nekim drugim uslovima, kao rat, se odobrava. Kada jedna osoba ubije drugu to je in zloina, nenormalnosti, nesree, dunosti ili heroizam. U nekim drutvima ubica se vjea, poremeeni ubica se zatvara, rtva okolnosti se puta na slobodu, a heroj dobija medalju. Na taj nain, analiza devijantnosti mora uzeti u obzir granice tolerancije odreenog drutva i situaciju u kojoj se odreeno ponaanje ispoljava. Devijantno ponaanje je esto samo naglaena forma opteg ponaanja. Reagovanje na razliite situacije, u veem ili manjem stupnju, prisutno je kod svih ljudi. U prenaglaenoj formi, meutim, moe onesposobiti osobu i ugroziti sigurnost zajednice. Ekstremni sluajevi prevazilaze granice tolerancije zajednice i rezultiraju javnom akcijom kojoj je cilj: zatita drutva, resocijalizacija prekrioca i da upozori svakoga da devijacija preko odreene take nee biti tolerisana. Tako "stroga ruka zakona", ukoliko jasno definie raspon tolerancije drutva, moe sluiti preventivno protiv devijantnog ponaanja i revitalizirati normalne standarde drutva. U dezorganizovanom prostoru kada se ire granice tolerancije vea je vjerovatnoa da e se pojaviti poinilac krivinog djela kao rezultat takvih uslova. Nered, dezorganizacija, sukob subdimenzija drutvenog sistema, nesaglasnost u pogledu ciljeva ve po sebi predstavljaju prijetnju veini standardnih normi. Prikazat emo normalnu krivu Georga A. Lundberga30 koja ilustrira ovaj temat.
Grafikon br. 1 Model za analizu devijacija u kategorijama normi.

Prezentirani grafikon predstavlja model za anlizu devijacija i pravce odvajanja iz grupnih normi. U situaciji raspada zajednice rastu negativni rezultati, ali se relativno poveava i prostor pozitivnih devijacija, i sve na raun normi koje su oznaene kao standardizirane. Tako kriva poprima platikurtian oblik (velik broj negativnih, ali i pozitivnih rezultata, i to na raun centralnih vrijednosti). Osnovni fokusi dogaaja su:
George A. Lundberg, Clarence C. Schrag, Otto Larsen, William R. Catton: " Discontinuity in Social Patterns:, in Sociology", Fourth Edition, Chapter 18, Deviant Behavior: Symptoms and Products of disorganization, Harper and Row, Publishers, New York, 1968. p. 560-562.
30

29

raspad normi i irenje granica tolerancije, kako prema pozitivnim tako i prema negativnim vrijednostima, udar na norme u krajnjoj liniji rezultira razliitim i suprotnim drutvenim grupama i pozicijama.

Kao to vidimo, kriminal spada u socijalproblemsku situaciju i participira u konfiguraciji socijalne patologije kao prostora van normalne krive, kao i sve oznaene negativne devijacije. Dr. Mladen Zvonarevi istie da na kriminalitet utjeu socijalni faktori koji ine elemente socijalnog problema, a to su: odnos najamnika i najmljenoga, otar karakter drutvenih odnosa, borba za status u drutvu, borba za novac, negativan odnos prema radu, gubitak drutvenog oslonca u modernom drutvu, brisanje razlike izmeu "potenja" i "kriminala", toleriranje nekih oblika ilegalne aktivnosti, itd. U takvim prilikama dolazi do socijalne adaptacije odnosno ponovnog ukljuenja u drutvo. Socijalna adaptacija dolazi na okolnosti promjena vrijednosti, blokiranja ekonomskog sistema, golemih migracija stanovnitva, velikih razaranja, veliki broj poginulih, odsustvo zdravstvenih usluga, ekstremne neuslovne prilike za ivot, itd. Oigledno je da ove okolnosti podstiu i kriminal kao reakciju na krajnje nepovoljnu okolinu. Uzimajui u obzir izneseno, prezentiramo shemu koja po naem miljenju situira kriminalitet u strukturi drutva prema kriteriju kvantiteta subjekata drutva na koje se odnosi. Shema sugerie da je socijalna dezorganizacija iri pojam od socijalnog problema, a da je kriminalitet ui problem od socijalnog problema. Razumljivo je da drutvo, sa najveim brojem subjekata, dominira. Kriminalitet je aktivnost koja moe biti otkrivena, a u dezorganiziranim prostorima manja je kvota otkrivenosti, ali je ujedno i vea kvota irenja kriminalne populacije. Razumljivo je da je najmanje kvantitativno prisutna kriminalna populacija, koja je zbog uinjenog KD kanjena i institucionalno tretirana, upravo zbog dezorganizacijskih stanja u drutvu.
Shema br. 1 Pozicija kanjenih u kontekstu socijalne dezorganizacije.

30

Kazna zbog krivi~nog djela

Kriminalitet (otkriveni, neotkriveni)

Socijalni problemi (rje{ivi, nerje{ivi

Socijalna dezorganizacija

Dru{tvo

U dezorganizacijskoj okolini red i ravnotea se lako naruavaju. Gustina dezorganizacijskih stimulusa (na drutvenoj ravni u to spada naroito nedostatak zajednikih vrijednosti i solidarnosti) utie da se kriminalno djelo lake racionalizira od strane aktera. Dr. Mladen Zvonarevi31 dalje istie da su pojedine karakteristike drutva zapravo kriminogene u sloenoj etiologiji kriminaliteta, kao socijalnoj pojavi-problemu. To su: eksploatatorski karakter kapitalizma kompetitivni karakter drutvenih odnosa borba za status uloga novca negativan odnos prema radu gubitak drutvenog oslonca gubi se razlika izmeu potenja i kriminala neki oblici ilegalne aktivnosti se toleriraju Postavlja se pitanje zato ipak veina ljudi ne ini krivino djelo. Isti autor odgovara na to pitanje:32 Nemaju "grene" elje, Nemaju prilike, Nemaju znanja, vjetine niti sposobnosti,
Dr. Mladen Zvonarevi: Kriminogene osobine ire drutvene zajednice, u Socijalna psihologija, grupa autora, Beograd, 1968. str. 280-285 32 Dr. Mladen Zvonarevi: "Socijalno-psiholoki faktori prijestupnitva", u "Socijalna psihologija", grupa autora, Rad, Beograd, 1968. godine, str. 291-295
31

31

Nemaju energije i upornosti, Nemaju emocionalne vrstine, Imaju sistem moralnih normi, Imaju strah od sankcija. Meutim krivino djelo se ipak ini, a mehanizmi koji ga podupiru su: afekti, kriminalni optimizam, proraunati rizik, drugaiji sisitem etikih normi, suprotan standardiziranom sistemu.

Analizirali smo nekoliko situacija koje po naem miljenju odgovaraju dezorganizacijskom karakteru drutva. Kao primjer iznosimo odnos evidentiranih lica koja su uinila krivino djelo u odnosu na broj institucionalno tretiranih lica na izdravanju kazne.33 Zbog jasnosti situacije prezentiramo slijedei grafikon:
Grafikon br 2. Odnos evidentiranih krivinih djela na podruju regije Zenica i institucionalno tretiranih lica KPD Zenica u periodu 1987-IV/1995.
2500

2000

1500 KPD CSB 1000

500

0 1987

1988

1989

1990

1991

1992

1993

1994

1995

Napominjemo da je institucionalno tretiranje osuenih lica obuhvaeno cijelom R BiH, a broj evidentiranih lica koja su uinila krivino djelo odnosi se na regiju Zenice. Time se pojaava jo vie nesrazmjer izmeu otkrivenih i osuenih lica. Kao kriterij godinu uzimamo 1987. Kao to vidimo, grafikon pokazuje da srazmjer raste kako se pribliava rat. Takoe treba napomenuti da u strukturi osuenih lica preteu tea krivina djela (ubistva, razbojnitva, krae). Disperzija niza drugih krivinih djela, koja su manje opasna, neznatno je prisutna. Preciznije odnose ilustrira slijedea tabela:
Tabela br. 2 Indeksi strukture evidentiranih uinioca KD u odnosu na uinioce na tretmanu u KPD Zenica u periodu 1987-IV/1995. godine

Indeksi strukture evidentiranih uinioca K.D. u odnosu na uinioce na tretmanu u KPD u periodu 1987 - 1995. (prva tri mjeseca) Srazmjer Period Godine KPD CSB KPD CSB KPD CSB Period prije 1987. 1988. 1989. 615 563 500 1685 1789 1332 36,5% 31,5% 37,5% 63,5% 68,5% 62,5% 1 1 1 2,7 3,2 2,7

33

Izvor KE CSB Zenica (danas MUP ZE-DO Kantona) i POO KPD Zenica (KPZ Zenica)

32

Period sada

1990. 1991. 1992. 1993. 1994. 1995.

434 459 120 87 144 189

1304 2308 932 1553 2139 1664

33,3% 19,9% 12,9% 5,6% 6,7% 10,2%

66,7% 80,1% 87,1% 94,4% 93,3% 89,8%

1 1 1 1 1 1

3 5 7,8 17,9 14,9 8,8

Ne ulazei u tretiranja niza varijabli koje nismo bili u stanju kontrolisati (vrijeme izvrenja krivinog djela, nacionalnu strukturu, dolazak na izdravanje kazne, duina istranih radnji, itd.), ipak su uoava pravilnost u predratnom periodu tj. na 3 lica evidentirana u CSB bivalo je jedno lice u KPD Zenica. U 1991. godini ovaj odnos se remeti, te na 5 evidentiranih lica dolazi 1 lice u KPD Zenica. Godine koje slijede ovaj srazmjer jo vie poveavaju, da bi tek u 1995. godini ovaj odnos bio 1:8.8. Kao to vidimo, uveani srazmjer odgovara uveanju dezorganizacije i u 1993. godini doivljava svoj maksimumu (1:17,9). Od momenta otkrivanja krivinog djela, pa do momenta izdravanja kazne stoji niz institucija i situacija koje doprinose da se broj evidentiranih lica osipa do izdravanja kazne. Prema Georgu A. Lundbergu34 i sur. postoje brojni naini dezorganizacije, ali najvie njih varira oko par bazinih formi i mogu biti podesni za jednostavnu klasifikacijsku shemu. Klasifikuje se ponaanje sa stanovita aktera i "drugih". Shema je nazvana: "Glavne socijal-sistemske komponente za dvopozicionalnu mreu". Iz nje je mogue oznaiti stepen sporazumijevanja izmeu stavova i ponaanja (aktera i drugih) kao pokazatelja organizacijedezorganizacije.

Tabela br. 3 Glavne socijal-sistematske komponente za dvopozicionalnu mreu

Inicijator akcije

Recipient Akter

Drugi

Akter

Drugi

akterovi propisi za v akterovi propisi za pon ponaanje (utilitarna toleranc drugih (aktivna tolerancija) akterovo predvianje sebe akterova predvianja d akterovo opaanje v (hostilitet, nepoeljnost) predstave (osje akterova opaanja pred stigmatiziranosti i shodno drugih (izolacija) nepoeljna uloga propisi drugih za akt ponaanje (aktivna tolera propisi drugih za v usljed opte oteenosti drug ponaanje (utilitarna toleran predvianje drugih za aktere predvianje sebe kao drugo predstava drugih o akte opaanje vlastite pred predstavi (nepoeljnost akt drugih datom prostoru)

Kao to vidimo, dezorganizacija ima konzistentne forme javljanja (agresivnost, kriminal, institucionalna pasivnost, nasilne migracije, konflikti) i teko da se mogu ova stanja relativno brzo zamijeniti novim.
34

George A. Lundberg: Social Disorganization: Structures in Transition, ibidem, p. 523.

33

Savremeni teoretiari kriminaliteta smatraju da stabilna dezorganizacijska stanja, u nekim oblastima gradova ili regija, uzrokuju da kriminalitet dobija ne vei ili manji impuls javljanja, nego formu subkulture koja pretendira da bude dominantni kulturalni model. Obratili smo panju na istraivanja u predratnom periodu koja su se bavila neotkrivenim krivinim djelima, koja su utvrdila35 faktore koji su dominantnno definirani onom vrstom delinkventnog ponaanja koje se obino naziva imovinskim deliktima (kraa novca, predmeta od vrijednosti i automobila i to u situacijama odsustva oteenog), zatim kao faktor drugog reda su se pojavili oni oblici delinkventnog ponaanja koji se odnose na nasilno oduzimanje novca, vrijednosnih predmeta i automobila i to u prisustvu oteenog. Ostali faktori (od treeg do jedanaestog faktora) delinkventnog ponaanja se odnose na asocijalnost, nasilje, udruivanje sa elementima opijanja, narkomanije itd. U pogledu odnosa samoiskazane neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema drutvenim vrijednostima uz parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa36 utvreno je da prvi par kvazikanonikih varijabli u prostoru vrijednosti jest orijentiran u pravcu visokog odbijanja samoupravljanja (za ono vrijeme sociopolitiki proklamirane dominantne vrijednosti) i nekonformizma, malog odbijanja autoritarizma, i poveanja etnocentrike komponente i socijalnog hostiliteta. Istraivanja su izvrena u predratnom periodu na jugoslovenskoj populaciji i smatramo da ovi rezultati takoe argumentiraju teoriju dezorganizacije. Oigledno da uoena dezorganizacija predratnog perioda (hostilitet, etnocentrizam) imala izvjesnog uticaja na fenomenologiju i etiologiju kriminaliteta u ratu. Rat kao maksimalizirana forma dezorganizacije pruila je mogunost uoavanja fenomena koji su iz latentne strukture preli u manifestnu. Jedan od tih fenomena je i osipanje societeta BiH u smislu da jedan pripadnik etnike grupe poduzima pomjeranje koje je iskljuivo intonirano politikim motivima. Budui da su pojmovi organizacija - dezorganizacija dihotomni, potrebno je naznaiti ta karakterie pojam "organizacije". Organizaciju karakteriu ciljevi, norme, sposobnost kristalizacije mehanizma kanjavanja -nagraivanja, struktura pozicija, djelatnosti i namijenjena uloga u drutvenoj strukturi. Postizanje ciljeva implicira norme, podrane sankcijama i propisanim prozicijama, koje rezultiraju radnjama koje ostvaruju ili redefiniraju ciljeve. Distinkcija izmeu uloga, one koje se zahtijevaju i one koje se ispunjavaju je vana, zbog dvije vrste odnosa: formalnih propisa i neformalnog oekivanja. Da bi organizacija opstala svi njeni elementi moraju biti maksimalizirani kako bi opstalo u okolini drugih organizacija, to takoe pretpostavlja i njenu otvorenost. U prezentiranoj shemi dinamiki aspekt organizacije je oznaen strelicama. Moe se ree da je organizacija funkcionalna kada postoji set konzistentnih i logiki povezanih zahtjeva uloge (formalni propisi i neformalna oekivanja). Druga odrednica funkcionalne organizacije je konsenzus oko oekivanog (predvidljivog) ponaanja lanova grupe koje je u skladu kako sa formalnim tako i sa neformalnim zahtjevima.

Radmila Prilin, Boris Wolf: "Latentna struktura samoiskazanog delinkventnog i devijantnog ponaanja", Penoloke teme, br. 3-4, Zagreb, 1988. god., str. 162-175. Ispitivanje je izvreno nad 860 zdravih mukaraca dobi od 19-27 godina, koji su po statusu nedelinkventni. 36 Marina Ajdukovi, Dean Ajdukovi: "Odnos samoiskazane neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema drutvenim vrijednostima uza parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa:, Penoloke teme, br. 3-4, Zagreb, 1988. god., str. 177-197. Istraivanje je izvreno na uzorku od 743 mukarca, reprezentativnom za jugoslovensku populaciju izmeu 19-27 godina.

35

34

Shema br. 2 Elemetni organizacije


NORME Formalni propis i zabrana Neformalna o~ekivanja i tabui

CILJEVI manifestacijski latentni

SANKCIJE Negativne kazne Pozitivne nagrade

pripisane

postignu}e ili redefiniranje

pozicije

poja~ane ili slabe

rezultat u

akcije

Ukoliko jedna od ovih dimenzija nedostaje pojedinci dolaze u situaciju da im je dodijeljena uloga naporna ili se nalaze u konfliktu sa ulogama to predstavlja poetni stepen dezorganizacije.37 Organizacija zahtijeva da individue ili grupe budu ujedinjene zajednikim interesima i zajednikim strategijama postignua. Moderna drutva nisu potpuno visoko organizovana, premda obuhvataju niz posebnih interesnih grupa koje imaju efikasnu organizaciju. U cilju izbjegavanja konflikta, kompleksnija drutva razvijaju integrativne mehanizme koji balansiraju konfliktne interese u cilju ravnotee. Drutvena dezorganizacija je rezultat injenice kada lanovima sistema manjkaju bilo koje take slaganja o vrijednosnom konsensusu,istinitostima, strategijama ili interesima. Ova situacija je vidljiva u mnogim marginalnim grupama. Prezentiramo tabelu koja predstavlja neke od tih odnosa u vie detalja.
Tabela br. 3 Tipini normativni modeli i njihovi organizacijski uticaji

Ciljevi i objekti

Izvoenje strategije

Organizacioni rezultati

Visok stepen organ Uzajamni ili dopunski ciljev Ponaanje koje koristi akterim integracije, akter i i objekti i takoe koristi drugima identifikovani s grupom Razliitost i nepovez Ponaanje koristi akterima Dezintegracija, ravnodunos ciljeva i objekata nema efekta na druge Visok stepen dezorganiza Suprotnost izmeu povez Ponaanje koje koristi akte konflikt ili netrpeljivost iz ciljeva i objekata ali je tetno za druge grupa i individua Normativni propisi variraju u skladu sa variranjem stepena dezorganizacije koja je u stanju da uzdrma i najtemeljnije norme naroito u sluaju ratova, revolucije, masovnih migracija, dugih ekonomskih kriza itd. Pod pritiskom snanih emocija, ljudi koji su inae komformisti, mogu ispoljiti ekstremne forme devijacija poput ubistva, silovanja ili pljake. Socijalna kontrola je nefunkcionalna u sluaju dugih kriza koje u pravilu raaju nove norme koje odgovaraju zahtjevima situacije. Tada se deava u drutvenoj situaciji i standardizacija konflikta.
37

Georg Lundberg: Foundations of Sociological Inquiry, ibidem, p. 44.

35

Teorija kriminaliteta i delinkvencije nezaobilazno uzima u obzir navedene faktore. Unutarnju dinamiku kriminalitetu i devijantnom ponaanju prua subkultura putem podrke i nagrada za kriminalnu djelatnost sa vjerovatnoom da e se postignue ciljeva ostvariti nelegitimnim putem i gdje je nagrada srazmjerno vea nego da se posezalo za legalnim nainom. Na taj nain se osporavaju vrijednosti legitimnih normi.38 U zavisnosti od distribucije i snage regularnih i legitimnih metoda za postignue ciljeva (ukoliko se prihvati injenica da su ciljevi srednje klase opte prihvaeni ciljevi), prema klasama i slojevima, zavisi i nivo upotrebe legitimnih ili neligitimnih instrumenata postingua ciljeva. Legitimno nelegitimno implicira sukob, naroito kada bavljenje kriminalom ne rezultira uspjehom, ali oni mogu biti integrirani kada su u mogunosti da osiguraju uspjeh. Kriterij situacija - uspjeh, prema R. Clowardu stvara i tipove kriminalnih gangova. Tamo gdje su legitimni i nelegitimni normativni sistemi udrueni u gang, tamo gdje je osiguran utjecaj i uenje za one koji e se opredijeliti za kriminalnu karijeru, predstavlja tipian kriminalni gang. Tamo gdje ovi sistemi nisu integrirani, lanovi ganga su ukljueni u nasilje i druge forme destruktivnosti. Ovi gangovi se razumjevaju kao konfliktni gangovi. Ukljuenost u gangove je vea kod osoba koje su otuene od legitimnog normativnog sistema i koji okrivljuju drutvo za njihove probleme i poriu da bi ih eventualna suglasnost sa sistemom dovela do uspjeha. Otuenje od konvencionalnih normi ima izvor u moralnim zahtjevima za uspjehom i praktinim mogunostima. Odsustvo anse za uspjeh pojaava, stoga, pridruenost gangu. Pripadnost gangu se ne doivljava kao krivnja i upravo ova injenica omoguava prihvatanje subkulture ganga. Kriminalno ponaanje izraeno formulom: kriminalni repertoar + podraaji i situacije + percipirano potkrepljenje = kriminalno ponaanje u potpunosti se poklapa sa navedenim impulsima dezorganizacije. Niz programa prevencije, ili bolje rei kontrole kriminala, nisu dali rezultata ili su jednostavno skupi (tipina kategorija koju drutvo stvara da bi je savladalo - ako je neto skupo onda treba uloiti vea sredstva za rjeavanje problema). Kriminalitet, odnosno socijalna okolina koja ga je kreirala i koju on kreira, oigledno ima svoju autonomiju u smislu perzistentnosti i nemogunosti rjeavanja osobito u drutvu sa status quo strukturom koja prilagodbu i reformu proglaava uslovom opstanka. Meutim, bilo bi suvie mehanicistiki pojmiti datu stvarnost kao jednom zauvijek zadatu. Istina je da lanac situacija i poloaj pojedinca umnogome odreuje njegov sadanji i budui odnos prema toj stvarnosti, ali se ipak stvarnost pokazuje kao rigidna i nepromjenjiva u odnosu na kriminalnu populaciju. Zbog znaaja, u oblasti kriminalne pragmatike, izmeu kriminalne socijalne situacije i kriminalnog ponaanja, izvedene su takozvane pragmatike tabele, koje imaju za cilj do predvide budue kriminalno ponaanje. Prema . Pinatelu39 socijalna patologija, na temelju ovih pragmatikih tabela, izraava se u vidu hipoteze o buduem kriminalnom ponaanju. Npr. Schwabova, Schidova i Meywerkova tabela obuhvata petnaest faktora i odnosi se na prognozu recidiviteta. To su:
Richard A. Cloward and Lloyd E. Ohlin: "Delinquency and opportynity: A Theory of Delinq1uent Gangs", Free Press, Chicago, 1960. 39 an Pinatel: Kriminologija, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo, 1964. str. 109-117.
38

36

Nasljedna mana, Kriminalitet u uzlaznoj liniji srodstva, kod predaka, Loe prilike kod vaspitanja, Lo uspjeh u koli, Zapoeto a nezavreno uenje, Neredovan rad, Kriminalitet prije 18. godine, Vie od etiri ranije kazne, Naroito brz povrat, Meugradski kriminalitet, Psihopatije, Alkoholizam, Loe ponaanje u zatvoru, Otputanje iz zatvora prije 36. godine starosti, Loe drutvene i porodine prilike poslije otputanja.

Gerecke u svojoj tablici prognoze pridaje svakom faktoru kvantitativnu vrijednost koja se mnoi sa koeficijentom u rasponu od 1 do 4.
Tabela br. 4 Tablice prognoze kriminaliteta po Gereckeu

Karakteristika Afektivno siromatvo Nedostatak postojanosti

Vrijednost Koeficijent (od 1 do 4) 10 8 Od nedostatka mira i sloge u roditeljskoj ku radnom mjestu, do izraene afektivne frigidn Nedostatak eljene izgradnje, izdrlj postojanosti i podlonosti uticaju, do potpune nestalnosti elja za isticanjem, fanatizam, prema tipu i ozbiljnosti Zakanjela (1). Subnormalnno (2). Laka debilnost (3) Duboka debilnost ili imbecilnost (4) 15-17 god. (4); 18-20 god. (3); 21-25 god. (2); od 25 god. (1) 1 (1); 2-4 (2); 5-7 (3); vie od 7 (4) Prema tipu (kriminalnost, alkoholizam) kola, obuka, rad, drutveno ponaanje Dom, nedostatak vaspitanja, kriminalna sred Brak, zanimanje, prijatelji

Drugi psihopatoloki aspek 7 Slabost (debilitos) bez tano oznaene anorma 2 sa tano ozna anormalnou 6 Vrijeme prve kazne 9 Broj tekih kazni prije 7 25 god. Psihopatija kod pob 5 srodnika Dati uslovi ivota 8 Loi spoljanji uticaji sadanji 2 budui 3 Froy uzima u obzir osam faktora: Nasljednost, Anomalija karaktera,

37

Vaspitna sredina, Vaspitne tekoe, Savjest i samokritika, Posjeivanje loih mjesta i loe iskoritavanje slobodnog vremena, Vrsta i teina izvrenog prestupa, Prevremenost prestupnitva.

U tretmanu ovih faktora uzima se kvantitativni raspon od 5 do 50 (anomalije karaktera) koji se mnoi sa koeficijentom u rasponu od 1-5. Na temelju ovih tablica Glueckovi su u djelu "Unraveling Juvenile Delinquency" konstruirali tablice predvianja na temelju poreenja dvije grupe od po 500 prestupnika i 500 neprestupnika, sa slinim intelektualnim crtama i iz slinih ekolokih i ekonomskih prilika. Utvrdili su da unutar porodice treba prouavati pet faktora sa unutarnjim varijacijama: Disciplina prema djetetu koja je definirana od oca, Disciplina prema djetetu definirana od majke, Osjeanje oca prema djetetu, Osjeanje majke prema djetetu, Kohezija porodice. Na psiholokom nivou, upotrebom testova, izdvojili su pet osobina koje unutar psiholokog prostora linosti variraju. To su: drutvena afirmacija, prezir, sumnja, sklonost ka unitavanju, impulsivni karakter. Na psihijatarskom planu, izdvojeni su: pustolovnost, slobodan izraz u akciji, sposobnost primanja sugestija, upornost, nepostojanost u emocijama. Na temelju sociolokog, psiholokog i psihijatarskog faktora svaki od ispitanika je svrstan u pripadajui faktor, zatim je izraunat procenat prestupnitva i neprestupnitva. Utvrdilo se da meusobno slaganje tablica ne prelazi 70% sluajeva i da slaganje tabela i stvarnosti ima nivo od 13,2% greaka.40 Iz navedenih tablica mogue je zakljuiti da socijalne okolnosti, psiholoki interpretirane, imaju vlastitu autonomiju nad pojedincima zbog ega se moraju uzimati u obzir kao stvarna prepreka za socijalnu promociju, prepreka koju psiholozi nazivaju odbrambeni mehanizmi. Odbrambeni mehanizimi igraju veoma vanu ulogu u vertikalnoj socijalnoj mobilnosti pripadnika donjih slojeva. Pripadnik donje klase je uvijek primoran da investira odreenu energiju u okolinu, to je dokaz da struktura ipak nije neprobojna. Intelektualna" razina predstavlja najmanji utroak energije, dok oni
40

an Pinatel, ibidem, str.117

38

koji upotrebljavaju agresiju ili neke somatizirane oblike energije uglavnom ostaju na istom statusnom nivou. Snarey i Vaillant41 su ispitali nasljednike Glueckovih ispitanika, koje je u trenutku njihovog ispitivanja pokrila ve treu generaciju orginalnog uzorka od 1.000 ispitanika (500 prestupnika i 500 neprestupnika). Prestupnika generacija nije u potpunosti ostala prestupnika i istraivai su utvrdili da su tri odbrambena mehanizma linosti odgovorna za injenicu da je dolo do njihove socijalne promocije. To su: mehanizmi intelektualizacije, anticipacije, altruizma. Oni kojima je uspjelo ostvariti vertikalnu socijalnu promociju (prestupnicima u pravilu to teko uspijeva zbog niih razina investicija psiholoke energije u okolinu), koristili su prije svega mehanizam intelektualizacije, to znai "izoliranje uzbuenja", odnosno iskljuivanje onog stanja investiranja bez povrata (kompenzacije). Iz okoline su koritene informacije koje najefikasnije rjeavaju krizne situacije. Anticipacija ukljuuje momenat racionalnog predvianja ne samo oekivanih nagrada nego i unutarnjih nelagoda koje ukljuuju stres ili razoarenje. Altruizam se manifestira kroz pomo drugima, odnosno uloena energija se ne koristi za sukob nego za saradnju, to je poetna osnova stvaranja personalne infrastrukture zbog oekivanog i realizovanog okvira norme reciprociteta. Priroda i struktura socijalne okoline i nain na koji subjekt troi energiju zavise od vrste mehanizama odbrane, odnosno od kvalitete ulaganja nune energije aktera u institucionalnu i personalnu okolinu.

Socioloka tipologija kriminaliteta


Socioloka tipologija kriminalnog ponaanja, uz uvaavanje stava da je kriminalitet povreda institucionaliziranih oekivanja, pored forme kriminaliteta ukljuuje i societalnu reakciju bez obzira to se empirijska ravan oslanja na pravnu iz zakonsku tipologiju krivinih djela. Socioloko kriminoloka tipologija djela je neto dugaija i iznijet emo najvanije. Daniel Glaser42 smatra da su klasifikacijski sistemi krivinih djela razliiti za onoga ko donosi presudu, ko vri popis krivinih djela, ko objanjava krivina djela, ko eli ostvariti kontrolu injenja krivinih djela ili ko eli popravljati uinioce krivinih djela. Ove klasifikacije ovise od ciljeva koji su zadati u odnosu na kriminal i zbog toga su sve klasifikacije neadekvatne, jer je ljudsko ponaanje sloeno, protivrjeno i nekonzistentno u kriminalu. Npr. vaspitno popravne ustanove e u tretmanu kriminalca forsirati i aktualizirati njegove pozitivne strane linosti, na osnovu prijemivosti na tretman stvarae se drugaije klasifikacije kriminalaca. D. Glaser predlae da se aspekti klasifikacije razmatraju na osnovu: Klasifikacija presuda o Putem odgovornosti Temeljene na dobi (npr. maloljetnici) Temeljene na duevnom zdravlju (umobolan, zdrav, kvaziumobolan)

J. R.Snarey., G.E. Vaillant: How Lower and Working-Class Youth Become Middle- Class Adults: The Association between Ego Defense Mechanism and Upward Social Mobility, Child Developement, no.56.1985. p.899-910. 42 Daniel Glaser "The Classification of offends and offenders" in "Handbook of Criminology" ed. by Daniel Glaser, Rand Mc Nelly College, Publishing Comp. Chicago

41

39

Na inteligenciji Nejasne klasifikacije u praksi o Mentalne sposobnosti u toku sudbenog procesa o Maksimalnoj otrini i visini kazne o Putem specifine prekriteljeve odgovornosti Klasifikacija na osnovu evidencije o Prestupi koji su izali na vidjelo na osnovu albe rtava o Prestupi koji uznemiravaju javnost o Prekraji u privatnim transakcijama Eksplanatorne klasifikacije o Idealizirane i iskustvene tipologije o Eksplanatorne dimenzije o Individualna ili kolektivna dimenzija krivinog djela o Instrumentalna ili izraajna dimenzija krivinog djela o Steena ili situacijska dimenzija ili karijera.

Edwin Sutherland predlae tipove kriminaliteta kroz koncept "sistema ponaanja u kriminalu". Indentifikovao je tri tipa kriminaliteta. Svaka je zajednica, zajednica individualnih aktova, kodova, tradicija, duha, socijalnih odnosa izmeu direktnih uesnika i indirektnih uesnika. Kao osnovna crta kriminaliteta javlja se nain ivota grupe. Svaka je zajednica mrea intrasistemske komunikacije. Individua je razliita od zajednice, zajednica je "socijalna injenica" u Durkheimovom smislu pojma, tj. zajednica postoji nezavisno od individue koja uestvuje u njoj, zajednicu ini bihevioralni pritisak na njihove uesnike. Oni koji se kriminogeno ponaaju formiraju samosvijest grupe, tj. "osjeanja identifikacije onih koji uestvuju u tome". Znaajnu empirijsku klasifikaciju kriminala dao je Roebuck (1970) na sluajnom uzorku od 400 crnakih zatvorenika Distrikta Kolumbija, zatvora Lorton Virdinija i klasifikovao zatvorenike u zavisnosti da li su hapeni jedanput, dva puta ili vie puta. Dobio je slijedeu vrstu prestupnika: Prvi put ini prestup: o narkomani (50), o kraa (32), o kocka (16), o provalna kraa (15), o seksualni prestupnice (15), o prevara (10), o kradljivci automobila (8), o krivotvorenje i falsifikat (4). Dvostruki prestupnik: o kraa i provala (64), o pijanstvo uz napad (40). Trostruki prestupnik: o pijanstvo, napad i provala. Mijeani model: nediferencirani prestupnik (Jack-of-all-trades offender) (71). Bez modela (prekraji nisu indicirani, ali su svi ovisnici od heroina (32)).

40

Eksplanatorna vrijednost ovih nalaza sastoji se u izmicanju zakonskim definicijama krivinog djela i u antropolokom maniru otkrio razliite subkulture. Modeli ivotnih istorija prestupnika uporeeni sa prestupnicima u drugim zatvorima dali su dosta visok stepen podudarnosti. Svi crnci optueni zbog oruane pljake uglavnom su imali u ranom iskustvu konflikte u kui uz uee u ulinom ivotu gdje je nasilje osiguravalo glavni izvor reputacije i samosvijesti. Don C. Gibbons43 je indentifikovao odvojene uloge u prestupu i doveo ih u vezu sa varijacijama u "back ground-u" onih koji su izvrili prestup u cilju da razlikuje tipove koje je nazvao "uloga karijere". On je utvrdio slijedee varijacije: Imovinski prestupnici: o profesionalni lopovi, o profesionalni "teki" kriminalci, o polu-profesionalni kriminalci, o amaterski kradljivci po prodavnicama, o naivni krivotvoritelji, o kradljivci automobila, o imovinski prestupnik "nekadanji gubitnik". Potovani graani" kriminalci: o kriminal bijelih ovratnika, o pronevjeritelj, o profesionalni "ukraeni" nasilnik. Ubice i nasilnici: o napadai na linost o "gubitnici" psihopatski nasilnici. Seksualni devijanti: o "rapist" (silovatelj), o seksualni napadai, o ne nasilni seksualni napadai, o incestualni prekritelji, o homoseksualci. Ostali kriminalci: o organizovani kriminalci, o ovisnici o narkoticima, o "skid row" alkoholiari. Prednost kriminoloke nad pravnom definicijom kriminalog prestupa pokazao je D.Cressey (1953) analizirajui pronevjeritelje. On je definirao pronevjeru kao nasilje nad vjerovanjem osobe koja je prije prekraja imala karijeru koja je bila od povjerenja. Ovom definicijom ukljuio je u svoj uzorak osobe osuene zbog krivotvorenja, ali je iskljuio profesionalce. To su osobe koje su bile cijenjeni bankovni slubenici, brokeri sa reputacijom i izabrani javni slubenici. Ljudi sa tim socijalnim atributima u vrijeme prestupa su: Imali finansijske probleme u smislu odranja socijalnog statusa. U to vrijeme razradili preciznu pronevjeriteljsku shemu kao i nain rjeavanja problema. Izvrili prestup samo nakon razvijene racionalizacije koja e moi interpretirati pronevjeru kao suglasnu moralu i kao ne kriminalnu.

Don C. Gibbons "Changing the Lawbreaker", The treatment of delinquents and criminals Englewood Cliffs, N.J., Prentice Hall, INC. 1965.

43

41

Alfred R. Lindesmith i H. Warren Dunham44razlikuju kontinuum kriminalog ponaanja na individualni i socijalni. Individualni in je onaj koji je individua izvila iz linih razloga i sa malom kulturalnom podrkom. Socijalni tip kriminalnog ponaanja podran je kulturalno i objanjava se grupnim normama, realizuje se status i prepoznavanje u grupi. Socijalni-kriminal koristi znaenja koja su ilegitimna. U individualiziranim kategorijama kriminala dominiraju situacijske i neoekivane okolnosti (esto kod ubistava). U socijalnoj kategoriji kriminala dominira profesionalnost kao to je npr. raketiranje ili varanje. Trei tip je navika-situacija i ovaj tip je koriten da klasifikuje ne kriminalce koji nisu profesionalni, ali su vie nego situacijski ili neoekivani prestupnici. Ovaj tip prestupnika je opisan kao prekritelj koji, dok nije profesionalac je konstantno u nevoljama sa zakonskim autoritetom. Neoekivane situacije su forsirane od strane aktera usljed pretjerano slobodnog ponaanja kao to je tua ili razbojnitvo, ali je njegov status u vezi sa legitimnim ekonomskim prihodima. Don C. Gibbons i Donald L. Garrity45 predlau razlike izmeu prestupnika po osnovu kronoloke dobi u kojem je definiran kao takav od strane drutva. Oni izraavaju ove razlike kao dihotomije: da se grupa prestupnika odreuju kao takvi od vremena njihovog prvog kriminalnog akta; da se izdvoji grupa koja je u starijoj dobi izvrila prestup i da osnova razlikovanja bude relativno dug period uticaja neprestupnikih grupa na ove pojedince. Walter C. Reckless46 uoavajui da je kriminal zanimanje i predmet karijere, predlae tri vrste kriminalne karijere: Obina; Organizovana i Profesionalna. Kao kriminalne karijere ova tri tipa su slina, jer ukljuuje uobiajene imovinske prekraje za ciljeve ekonomskog postignua. Oni se specijalizuju za pojedina izvrenja prestupa koja podrazumijevaju uvjebanost i iskustvo. Kriminal je jednostavan nain ivota i karijera traje kroz dui vremenski period. U terminima razlike izmeu tipova karijere, obian kriminal predstavlja nivo karijere. Ukljuenost u prestupe kao to je razbojnitvo, kraa i pljaka pretpostavljaju ogranienu uvjebanost. Obinom kriminalci nedostaje organizacija da izbjegne hapenje i osudu. Organizovani kriminal karakterie visok stepen organizacije uz malu mogunost hapenja, osude i zatvaranja (npr. zastraivanje, podmiivanje, kontrola kocke, prostitucija, distribucija droge). Ruth Shonle Cavan47 kao kriterij razlikovanja prestupa uzima javnu reakciju kao i prestupniku reakciju na javnost. U ovoj interakciji izmeu javnosti i prestupa (kriminala) koncentrisala je sedam tipova reakcije: Kriminalna kontra-kultura (profesionalni kriminal, razbojnitvo, provalna kraa); Ekstremni nekomformisti (npr. alkoholiari, povremene pijanice); Mali, minarni nekomformist (npr. pronevjeritelji); Srednji komformitet (male krae); Manja nadkomfornost (pokoravaju se zakonu, kodovima);
Alfred R. Lindesmith and Warren Dunham,"Some Principles of Criminal Typology", Social Farees, 19 March, 1941. 45 Don C. Gobbons and Donald L. Garrity, "Some Suggestions for Developement of Etiological and Treatment Theory in Criminology", Social Forces, 38 (October, 1963) 46 Walter C. Reckless "The Crime Problem, 3 of ed. New York: Appleton Century-Croffs INC, 1961, Chap. 9. 47 Ruth Shanle Cavan Criminology, 3 of ed, New York, Thomas Y. Crowell Company, 1962, Chop. 3.
44

42

Ekstremna nadkomfornost (pokuaj reforme drutva putem legalnih sredstava); Ideoloka kontra kultura (naporni pokuaji preobraaja drutva, kroz upotrebu nelegalnih sredstava); Drutvena reakcija je krucijalna za vlastitu definiciju prestupnika i njegovog ponaanja. Marshall B. Clinard i Richard Quinney48 su konstruisali osam tipova kriminalnog ponaanja i mi smo je prihvatili kao najmjerodavniju sa socioloko-kriminolokog stanovita jer uzima u obzir societalnu reakciju i otvara prostor za socioloku definiciju krivinog djela (kriminalnim aktom se povreuje institucionalizirano oekivanje). Ti tipovi su: Kriminalno nasilje nad osobom: Ukljuuje ubistvo, napad i iznuenu otmicu. Prekrioci sebe ne shvataju kao kriminalci. Oni su esto osobe bez ranijih prekraja ali su ga izvrili zbog odreenih okolnosti. Nisu direktno podrani od grupe. Ponaanja su u otroj suprotnosti prema srednjoj klasi i estoka je reakcija prema prekriteljima. Povremeni imovinski kriminal: Ukljuuje neke krae po prodavnicama, krae automobila, prekritelji ne smatraju sebe kao kriminalci i u stanju su da racionaliziraju svoje kriminalno ponaanje. Skloni su opim vrijednostima drutva kao i ciljevima i pronalaze malu podrku za njihovo ponaanje u grupnim normama. Prekrioci u izvrenju naruavaju vrijednosti privatnog vlasnitva. Socijalna reakcija esto ukljuuje hapenje, posebno za prekritelje koji su ve izvrili kriminalno djelo. Kriminal kao zanimanje: Ukljuuje pronevjeru, lana prodaja, lani savjet, narueno nasilje i nasilje nad sigurnou. Ne doivljavaju sebe kao kriminalci i racionaliziraju svoje ponaanje kao dio svoje svakodnevnice. Ponaanje je tolerirano od strane naredbodavaca. Prihvataju konvencionalne vrijednosti i trae uee u dijeljenju nagrada u tom svijetu. Ilegalno ponaanje je u suglasju sa ek. i socijalnom filozofijom postignua ciljeva u drutvu. Prestup je nareen od strane osoba visokog statusnog nivoa i esto je nevidljiv za policiju, mala je reakcija javnosti upravo zbog nevidljivosti. Politiki kriminal: Ukljuuje pobunu, izdaju, sabotau, vojno nasilje, ratnu kolaboraciju, radikalizam i razne druge forme koje mogu biti definirane kao kriminal. Cilj je postizanje promjena u drutvu. Njihovo ponaanje je propisano i podrano od strane njihovih grupa. Socijalna reakcija je jaka jer se smatra kao prijetnja drutvu. Kriminal nad javnim redom i mirom: Ukljuuje pijanevanje, skitnju, nered, prostituciju, homoseksualnost, saobraajni prekaji i narkomansku ovisnost. Prekritelji sebe shvataju kao kriminalce kada ponove prekraj. Mogu se kolebati izmeu kriminalnih vrijednosti i vrijednosti drutvenog reda. Udruuju se sa drugim prestupnicima. Neke forme prekraja javnog reda su poeljni od dijelova legitimnog drutva (npr. prostitucija). Druge forme su smatrane reprezentom greaka ekonomskog sistema. Moe biti kanjiva reakcija kao to je hapenje ili ogranieno zatvaranje. Konvencionalni kriminal: Ukljuuje pljaku, krau, provalu i gang krae. Prestupnici izvravaju djelo kao djeliminu karijeru a prihode dopunjuju legitimnim sredstvima. Mnogi mladi otpoinju kriminalnu aktivnost u gangovima, sa velikom vjerovatnoom da e prihvatiti kriminalnu subkulturu. Ponaanje je u skladu sa ciljevima ekonomskog uspjeha, ali drutvo reaguje jer je narueno privatno vlasnitvo. Organizovani kriminal: Ukljuuje raketiranje, organizovanu prostituciju, kocku i kontrolu narkotika. Prestupnik shvata kriminal kao vid ekonomskog udruivanja ka niim redovima smatraju sebe kriminalcem, ukljueni prvenstveno sa drugim kriminalcima i izolovani su od ireg drutva. U gornjim slojevima pojedinci su udrueni sa osobama
Marshall B. Clinard and Richard Quinney, Criminal Behavior Systems - a typology Holt, Rinehart and Winston, INC - NewYork.
48

43

legitimnog drutva i esto smjeteni u rezidencijskim kvartovima. Prilina je suglasnost izmeu ileglanih aktivnosti organizovanog kriminala i legitimnog drutva. iroka skala aktivnosti organizovanog kriminala su odobreni od legitimnog drutva. Ilegalne usluge traene od legitimnog drutva su zatiene od strane organizovanog kriminala. Javnost tolerie organizovani kriminal, djelimino zato to traene usluge se tite i dejelimino zato to je teko poduzeti operacije koje kriminalci poduzimaju. Profesionalni kriminal: Ukljuuje tajne igre, krae po prodavnicama, deparenje, krivotvorenje i falsifikat. Profesionalni kriminalci slijede kriminal kao nain izraavanja i kao nain ivota. Smatraju se kriminalcima, udrueni su sa drugim kriminalcima i imaju visok status u svijetu kriminala. Uglavnom su izolovani od ireg drutva i slijede karijeru kao kriminalci. Postoji izvjestan stepen saglasnosti izmeu profesionalnog kriminala i dominantnog modela ponaanja. U ovu grupu ponekad upadaju oni koji pokuavaju stei novac na brz nain. Societalna reakcija nije jaka.

Diskurs devijantnosti
Najei, socijalno vidljivi, akt devijantnosti jest krivino djelo nad kojim je izvedena potpuna procedura. Pravni pojam krivinog djela je vladanje koje se podudara s djelima opisanim u kaznenom zakonu, a protivi se pravnim normama.49 Meutim neko djelo sa sociolokog stanovita moe biti neutralno ili doputeno, ali protivi se pravnim normama. Npr. to moe biti revolucija, terorizam, politiki delikt itd., ali ako su motivi u osnovi socijalno problemski humanistiki usmjereni onda sociologija ove aktove ne tretira kao krivino djelo nego kao reakciju na okolinu (situacijski ili deterministiki definirano), ili ako se ponaanje odvija u smjeru negiranja neke socijalne ustanove, (npr. odbijanje sluenja vojne obaveze zbog uvjerenja) sa sociolokog stanovita ne radi se o kriminalnom ponaanju iako kazneni zakon takvo ponaanje kanjava. Sociologija u krivino djelo, koje je drutveno opasno, uvrtava niz drutvenih pojava koje statistikom vjerovatnoom komponiraju ambijent za izvrenje krivinog djela. Opasnije je stanje socijalne dezorganizacije nego sam poinitelj, i uzaludna su, mada opravdana, kanjavanja ukoliko se okolnosti i stanja socijalne dezorganizacije ne blokiraju i ukinu kao takva. Poinitelj je u znatnoj mjeri samo posljedica socijalno-psiholokih okolnosti. Stoga se zalaemo da krivino djelo u sociolokom smislu rijei treba da predstavlja komponente okolinskih faktora koji ukljuuju ponaanje kao rezultat uenja i iskustva u odreenoj socijalnoj okolini. Socioloki pojam krivinog djela odnosno kriminalnog ponaanja je po naem miljenju na najpotpuniji nain izrazio J.S. Stumphauzer50 formulom:

Prema Pravnoj enciklopediji krivino djelo je: drutveno opasno djelo koje je zakonom odreeno kao krivino djelo i ija su obiljeja odreena zakonom. Na osnovu ove odredbe Krivinog zakona SFRJ (l. 8, st. 1), kojom je u jugoslovenskom krivinom pravu odreen opti pojam krivinog djela, mogu se ustanoviti bitni elementi pojma krivinog djela. Krivino djelo predstavlja djelo ovjeka, to znai realnu pojavu u spoljnom svijetu, izraenu u odrenom ponaanju ovjeka i u prouzrokovanju odreene posljedice tim ponaanjem. Ovom postavkom dolazi do izraaja prihvatanje realistike koncepcije k.d., za razliku od normativistikog (krivino djelo predstavlja povredu norme) i mnogih drugih shvatanja krivinog djela., koja su zastupljena u krivinopravnoj literaturi. Jedno djelo (ponaanje) predstavlja krivino djelo samo ako je opisano svojim obiljejima u zakonu kao krivino djelo i ako je drutveno opasno. Ova dva atributivna elementa opredjeljuju odreeno ovjekovo ponaanje kao krivino djelo. S obzirom da odreenost djela u zakonu predstavlja formalno obiljeje pojma krivinog djela, a drutvena opasnost materijalni supstrat krivinog djela, ovo shvatanje oznaava se kao formalno-materijalna definicija pojma krivinog djela., Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd 1989. godine. 50 Prema Predragu Zarevskom:, Modifikacija ponaanja u podruju kriminaliteta i penologije, Penoloke teme, 3-4, Zagreb 1989.

49

44

kriminalni repertoar + podraaji i situacije + percipirano potkrepljenje = kriminalno ponaanje. Definicija je nastala na niz eksperimentalnih i bihevioralnih ispitivanja, a jedno od njih je i East side story (pria sa istone strane). Rije je o istonoj strani Los Angelesa s viestrukim problemima visoke stope nezaposlenosti, siromatva, kriminala i izraenim nasiljem maloljetnikih bandi (gangs). Program Prie s istone strane poeo je bihevioralnom analizom na tri nivoa nasilja bandi u jednoj etvrti Los Angelesa s 15.000 stanovnika u kojoj su svakodnevne pojave pucnjava, otmice i suprostavljanja policiji. Prvo je obavljena bihevioralna analiza svih aspekata etvrti da se odredi koji aspekti igraju odreenu ulogu u nastanku i perzistenciji nasilnikog ponaanja maloljetnikih bandi: izgled, oblik i nedostaci etvrti, geografski smjetaj, kao i koji su osnovni socijalni utjecaji (roditelji, uitelji, policija, crkva, radni ljudi). Drugo, provedena je bihevioralna analiza dominantne bande nasilnika sastavljene od 400 mladih, u kojoj je direktno prouavano kako njeni lanovi oblikuju i odravaju nasilniko ponaanje. Tree, izvrena je bihevioralna analiza nedelinkventne omladine da se otkrije kako spontano nastaju utjecaji koji vode ponaanju nespojivom s delinkvencijom i da li se ti utjecaji mogu koristiti u smislu delinkvencije. Ta trodijelna bihevioralna analiza je dala niz podataka o tome kako nastaju i kako se odrava nasilniko ponaanje bandi. Naprimjer otkriveno je da: rivalska banda ulazi na teritorij domae bande i izaziva, veteran (stariji lan bande) opisuje u detalje (simboliki modelira) to on radi ili bi uradio u toj situaciji, podmladak bande izvodi osvetniku operaciju, prema drugoj bandi, vrnjaci, ali i ostali lanovi drutva pozitivno potkrepljuju takvo ponaanje pokazanom panjom i strahopotovanjem, podmladak bande odgovara na panju i strahopotovanje ponosom koji djeluje kao samopotkrepljenje, policija i ka uhvati delinkvente i zatim najee ih pusti (u smislu-malo se potukli klinci, nek-se elie) i time se vri daljnje potkrepljenje takvog (nasilnikog) ponaanja. Na osnovi preliminarnih rezultata svih tih analiza provedeni su odreeni postupci. Cilj je bio angairati tvrdokorne lanove bande u ponaanju inkompatibilnom s delinkvencijom: npr. obavljanje nabavke za starije osobe i tako ih zatititi od realne opasnosti da na ulici budu orobljeni; raditi na revitalizaciji vlastite etvrti, oznaena su mjesta s visokim rizikom za odvijanje kriminala (npr. prazne kue i sl.) i uenje naina da se popravi situacija; oformljene su uline glumake druine u kojim su mladi pisali, reirali i uvodili antikriminalne drame za vrnjake, ali i ostale lanove drutva. Uz razvoj tih aktivnosti program je obuhvatio i uklanjanje ili ograniavanje nekih od niza potkrepljivaa za delinkvenciju maloljetnikih bandi, kao to su panja, nagrada, materijalna dobra i nepodlijeganje sudskoj proceduri, prvenstveno kroz obrazovanje grupa roditelja i omladine. Nakon godinu dana provoenja programa pokazalo je da su mladi, angairani u aktivnostima nespojivim s kriminalnim, drastino smanjili svoje kriminalno ponaanje. Eksperiment je pokazao poeljne rezultate ali se ispostavilo da je skup. Jasno je iz formule da uklanjanje jednog faktora smanjuje kvotu kriminala odnosno razvijanje nekriminalnog repertoara bi se pokazalo kao uspjean znak nekorisnosti i neisplativosti kriminalnog ponaanja.

45

Urbano-ruralni antagonizmi i migriranje kao potencijal za nastanak socijalno patolokih fenomena


U ovom odjeljku emo diskutirat relaciju urbano-ruralno, njihov sukob preko migriranja, kao vezivnog tkiva, i kako poternciraju socioppatoloka stanja poput siromatva, akulturacije, izolacije i konflikata. Kao to se da zakljuiti radi se o egzogenim faktorima i navedene su samo najvanije situacije, zbog ega smo bili prinueni da prezentaciju u nekim interpretacijama reduciramo. Dihotomni karakter drutva, vidljiv iz osnovnih shvatanja Marxa, Webera i Durkheima, implicira da se zajednica shvati kao prethodnica drutva, odnosno suprotnost drutvu. Ova osnovna dihotomija zajednice i drutva, nee biti naputena ni u sociologiji 20. stoljea, ne samo zbog klasifikacijskih potreba sociologije, nego i zbog toga to je u pitanju problem realizacije ljudske ekspresije koja je dovedena u pitanje u savremenim i kompleksnim drutvima. Razmatranje odnosa zajednice i drutva najee se vee za dihotomiju feudalno drutvo industrijsko drutvo, selo - grad, mehanika - organska solidarnost, klasno - besklasno drutvo, prosta - sloena podjela rada itd. Najpotpunija distinkcija je Gemeinsehaft i Gesellsehaft od Ferdinanda Tenniesa. Kao kriterij razlikovanja zajednice i drutva on uzima odnose ljudskih volja u smislu uzajamnog djelovanja tako to jedna strana neto ini ili daje a druga strana neto trpi ili prima. Priroda ovih djelovanja je tendencija ka trajanju ili destrukciji volje drugoga. F. Tenniesa zanimaju odnosi meusobnih potvrivanja koji se sastoji u potpomaganju, olakavanju i smatraju se izrazima volja. Sam odnos, koji jedinstveno djeluje organski prema potvrivanju volja, naziva se zajednicom, a ako je idealna i mehanika tvorevina onda je rije o drutvu. Zajednica se temelji na jedinstvu ljudskih volja kao prirodnog stanja i karakterie je povezanost ljudi od roenja Tennies povezuje porijeklo po krvi, mjestu i duhu kao tri nepodijeljene osobine zajednice i u tom smislu kae: "Budui da zajednica po krvi kao jedinstvo bia prelazi evolucijom i diferencijacijom u zajednicu mesta, koja je neposredno izraena u zajednikom stanovanju, a dalji razvoj vodi opet do zajednice duha kao pukog zajednikog sudejstva u istom pravcu, u istom smislu, ta zajednica mesta moe da bude shvaena kao povezanost animalnog ivota, kao to zajednica duha moe biti shvaena kao povezanost mentalnog ivota; stoga zajednica duha u svojoj povezanosti sa zajednicom mesta predstavlja istinski ljudsku i najviu vrstu zajednice".51 Dakle po njemu odsustvo bilo kakve protivrjenosti mjesta i duha zajednice, vremena i prostora, ako se potvruju i veu meusobnim voljama moe da opstane, a najee forme su srodstvo, susjedstvo i prijateljstvo. F. Tennies smatra da je najvei kontrast u odnosu na zajedniki ivot, kontrast izmeu sela (zajednica) i grada (drutvo), odnosno da rezultiraju razliitim ekonomskim, politikim i kulturnim tvorevinama. Na osnovu ove dihotomije konstruira parove koncepata i sugerie da se shvate kao idealni tipovi koje treba kontrastirati realnosti i slue za daljna prouavanja sa ciljem da uine iskustvene podatke uporedivim. Konceptualni parovi se nalaze u meusobnom odnosu i prvi lan para je uvijek stariji od drugog jer proizilazi iz prvog. Oni se deriviraju iz samog drutva i Tennies ih je ponudio iz ekonomske, politike, duhovne i moralne oblasti.

51

Ferdinand Tenies "Zajednica i drutvo", odljeljak C, Oblici ustanovljenja akcije, u "Teorije o drutvu", Vuk Karadi, Beograd, 1968. godine

46

Tabela br. 5 Dihotomija selo (zajednica) - grad (drutvo) Ekonomska oblast Selo Grad selo mali grad grad metropolis Politika oblast Selo Grad folk drutvo aristokracija federalizam Duhovna ili moralna oblast Selo Grad muki um poznavanje vjerovanje u u prirode znanstvena religija spoznaja sekta hereza

dravno drutv enski um demokracija unitarizam

osnov. zemlja kolonija primarna proizv dimainstvo sekundarna proizvodnja trite

konzervativna mutativna parti crkva obiajni zakon revolucionar. legistrativa umjetnost nauk ortodoksija

veliko p malo predkapitalist. kapitalistiki proizv. proizv. distributivna pr komutativna pr

Tennies je jo uvijek upotrebljiv za empirijska istraivanja, a osobito u domeni njegovih konceptualnih parova. Realizacija ovih dihotomija nala je plodno tlo i u amerikoj sociologiji poznate kao dihotomije npr. obitelj - trite ili primarne - sekundarne grupe. Nasuprot zajednici, drutvo karakterie skup ljudi koji ive jedan pored drugog, ali nisu sutinski povezani i razdvojeni su uprkos svim faktorima povezivanja. Drutvo je skup segmentiranih pojedinaca koji svi rade za opte drutvo, iako misle da rade za sebe. ak i za Hegela dihotomija selo - grad se javlja kao fundamentalna. Grad je sjedite graanskog obrta, a selo je sjedite obiajnosti koje prelazi u dravu. Kao njihov istinski osnov i rezultat obiajnost je supstitucijalna volja drave, a u samosvijesti pojedinca, ima svoju posrednu egzistenciju. Gesellschaft je konanica u odnosu na Gemeinschaft, jer su u gradu ve zavladali mehanizmi racionaliteta drutvenog razvitka nasuprot zajednici, popraen industrijalizacijom i urbanizacijom drutva, zatim individualizacijom i definitivnom dominacijom novane kulture. Toennies ipak smatra da grad trajno ostaje ovisan o selu. Grad, obzirnom da je u njemu centriran razvoj, odvajajui se sve vie od sela, poprima znaajke metropolisa. Za njega je gustina naselja kriterij kakvi e odnosi vladati u gradu to se pokazuje kao vrlo znaajna konstatacija u vezi kontrasta izmeu glavnog grada i provincijskih gradova. Osnovna dihotomija, selo-grad, je temelj ostalih institucionaliziranih konfiguracija koje pripadaju gradskoj ili seoskoj kulturi. On uvodi i pojam socijalnog entiteta koji podrazumjeva kao proces posredovanja mnogih individua na prostoru koji je prirodan za njih, ali koji je osim okolinskih faktora definisan i interaktivnim faktorima. Unutar socijalnog entiteta on razlikuje socijalni i prirodni odnos. Prirodni odnos oznaava bioloke odnose, socijalni odnos psiholoke odnose koji su afirmativni i tendiraju da budu stalni i zadati za grupu na koju se odnose, iako ovaj smjer moe biti okrenut suprotno. To znai da e za pripadnike jedne grupe druga grupa biti neto neprijateljsko, a pripadnici vlastite grupe

47

neto stalno pozitivno, to je teorijski jo uvijek uotrebljivo za tumaenje nestabilnih urbano-ruralnih odnosa52. Toennies je imao nesumnjiv znaaj za ameriki socioloki nauk openito, a naroito na Chicago urbane sociologe. Oni su esto u nizu svojih istraivanja operacionalizirali dihotomne parove u amerikim urbanim prilikama i to je rezultiralo plodnom pojmovnom mreom. Prostor, drutveno koloniziran, tj. nastanjen, predstavlja zbir nacrta za zajedniko iskustvo ljudi. Nastanjeni prostor ili teritorija bitno je vrednovan prostor od strane zajednice koju na okupu dri prostorna zadatost. Skup odnosa i iskustava izmeu ljudi unutar relativno ogranienog prostora proizvodi ono to zovemo zajednicom i predstavlja osnovu kako urbane tako i ruralne zajednice. Za sociologiju, usmjerene na analizu grupa u prostoru, fizika okolina se razumijeva kao datost, a potom izvor parametara za razumijevanje ljudskog ponaanja. Oblikovani fiziki okvir izaziva oekivano ponaanje ije varijacije su shvaene kao funkcije, ne fizikih parametara, nego onih kompleksnih socijalnih i psiholokih odrednica koje su ukorijenjene u aktivnostima i odnosima socijalnog prostora. Fizika okolina grada ili sela poprima novu znaajnost kada je sagledana kao pritisak na probleme funkcionisanja u zadatim okvirima. Harold M. Proshansky53 smatra da se relacije ponaanja- okolina odigrava najee u sljedeim instancama: ovjek, u svim instancama i situacijama, je spoznajni i ciljno-usmjereni organizam. injenica je da je individualno ponaanje voeno ne samo ciljevima koje trai, nego takoe njegovim interpretacijskim procesima. Svaki individuum interpretira i daje znaenje njegovoj okolini, razlike izmeu individua ne lee u tome kako se ponaaju nego u tome kako opaaju i razumijevaju okolinu. ovjek, u nastojanju da zadovolji potrebu uvijek se ukljuuje u interakciju i razmjenu sa njegovom fizikom okolinom. On je ciljno-usmjereni i spoznajni organizam u interakciji sa drugim fizikim komponentama okoline. Pojedinac je aktivni organizam koji odreuje, interpretira i trai fiziku okolinu za odgovarajue naine postignua njegovih ciljeva. esto mora traiti subsidijarne (pomone) ciljeve u cilju da postigne osnovni. U bilo kojem situacijskom kontekstu, pojedinac nastoji organizirati svoju fiziku okolinu tako da to maksimalizira slobodu izbora. Sloboda izbora je kritiki aspekt ljudskog ponaanja i u relaciji prema njegovoj fizikoj okolini. U utemeljenim fizikim okvirima individua e se postaviti tako da moe ujedno precizno prepoznati i pokrenuti se u cilju postizanja zadovljenja cilja. Pojedinac mora znati svoju okolinu u cilju upotrebe na pripadajui nain u tenji postignua posebnih ciljeva ili objekata. Nove, neoekivane situacije i okviri kao to su rat i raspad sistema implicira da e individua u nekim oblicima reorganizirati svoje odnose prema fizikoj okolini pa je njegov slobodni izbor maksimaliziran. irenje slobode izbora, u datom fizikom okruju, ovisi ne samo od trajne strukture i oblika tog okvira, nego i od toga to se deava u tom okviru iz jednog momenta u drugi. Ako struktura fizikog okvira unaprijed iskljuuju mogunost eljenog ponaanja, razmjerne permanentne alteracije u fizikoj okolini su nune. Na ovaj nain nivo izbora je proiren. Svako irenje mogunosti kroz okolinsku manipulaciju u isto vrijeme unaprijed iskljuuje druge izbore
abani Alisabri, O elementima destruktivne Gemeinschaft u BiH, Hijatus br.5, Zenica 1996. godine. Harold M. Proshansky, William H. Ittelson and Leanne G. Rivlin "Freedom of Choice and Behavior in a Physical Setting" in "Environmental Psychology: Man and His Physical Setting", ed. by Harold M. Proshonsky, William H. Ittelson, and Leanne G. Rivlin, Holt, Rinehart and Winston, INC New York, 1970. p. 173-183
53 52

48

(npr. prihvatanje stanja kakvo jest ili se ponaati kako zahtijeva situacijski kontekst). Fizika okolina, socijalno interpretirana komponuje socijalnu okolinu. Jedna od primarnih socijalnih i prostornih okolina jeste selo. No ruralni socijalni prostor se stalno mijenja pod udarom strukturalnih sila drutvenog razvoja, no, selo ne gubi u potpunosti svoja tradicionalna obiljeja, ve se prilagoava nametnutim procesima. Status ruralne populacije je uvijek najnii i u pogledu pokretljivosti ono moe biti samo vertikalno. Tradicionalno drutvo, drutvene grupe i odnosi oteavaju bitnije socijalne promjene iako su one oigledne u pogledu pomjeranja radne snage sa sela koja je djelimino uvuena u gradsku privredu. Stalni kontakt tih grupa sa gradom unosi izvjesnu nekonzistentnost u tradicionalnu strukturu seoske sredine: Nastaju neisti oblici, izmijeana slika, ponaanje, konglomerati starog i novog u svim vidovima ivota i rada. Upravo to ini specifinom seosku zajednicu neodvojenost od jueranjeg i nedovoljna ukljuenost u sadanje te sve kombinacije koje iz te veze nastaju54. Selo je prije svega zajednica potpunog meusobnog poznavanja. Unutar ruralne zajednice diferencijacija uloga je jasna i poiva na polu, dobi i poloaju u srodnikoj ili domainskoj grupi. Pojedinci su odgojem prilagoeni svojim zadacima i svakoj situaciji. Razvijen je poseban moral unutar kolektiviteta koji, donekle, ne vai u odnosima sa vanjskim svijetom bilo oni povremeni ili esti. Iz zatvorenosti sela proizilazi socijalna struktura sela, njegova kulturna ali ne i socijalna homogenost (odrasli mladi, mukarci - ene, posjednici nadniari itd.). Henri Mendras55 smatra da je karakteristika sela relativna autonomija u odnosu na globalno drutvo; domainska grupa u selu istovremeno je potroa i proizvoa; Seljaka ekonomija je autarkina, i slui za reprodukciju domainske grupe i seoskog kolektiviteta; globalno drutvo saobraa sa seljakim drutvom posredstvom mediatora. Znaajnije migracije sa sela odvijale su se u doba prvobitne industrijalizacije sa izrazitom karakteristikom prostorne pokretljivosti. U tom periodu udrueno su djelovali faktori industrijske potranje za radnom snagom kao i pojava suvine seoske populacije to je u krajnjoj liniji u znatnoj mjeri promijenilo socijalno ekonomsku i demografsku sliku sela. U pogledu jugoslovenskog ruralnog egzodusa najznaajniji period se smatra nakon 1945. godine sa vrlo dramatinim reprekusijama kako na grad tako i na selo. Na ovom mjestu emo istai samo injenicu stvaranja ogromnog administrativnog aparata, u osnovi nesposobnog i parazitskog, koji je bio regrutovan iz seljake populacije. Zaostala poljoprivreda je bila jo vie pogoena deagrarizacijom seljake populacije to je izazvalo nove protivrijenosti na relaciji selo - grad. Maja tambuk navodi, u pomenutom izvoru, obiljeja sela koja nudi Placide Rambaud. On polazi od toga da je selo jedan od oblika prostorne organizacije grupa''. Obiljeja koja ine selo specifinom socijalnom sredinom: omeenost i zatvorenost prostora uvjetovana je identinou izmeu rezidencijalnog i radnog prostora, koncepcijom prema kojoj je i rad i vlasnitvo ponajprije prostornog karaktera. monovalentnost seoske privrede i razlike koje postoje izmeu ekonomskog sistema sela i proizvodnje u gradu takoe ine specifinost seoskog drutva. Selo je prostorna decentralizacija stanovnitva i poduzea (najee je to poljoprivreda, odnosno rad u poljoprivredi je dominantan). Seosko drutvo najprije uspostavlja tehnike, radne odnose sa
Maja tambuk Neka obiljeja seoskog socijalnog prostora Revija za sociologiju No. 1-2, Zagreb 1989. godine, s.121-128 55 Henri Mendras Sociologija seoske sredine u Sociologija, ur. G. Gurvitch, Zagreb, Naprijed 1966., s. 332348
54

49

prostornom a tek neposredna posljedica toga su socijalni odnosi. Za razliku od toga u prvom redu skup socijalnih odnosa, a tek onda izravni i radni (tehniki) odnos prema prostoru. Selo ne stvara mogunost izbora, ono je izraz volje mikroekonomskih jedinica, neorganski skup centara odluivanja koji trae unificiranost i izvan sebe, to je razlog i slabe socijalne mobilnosti zbog ega se selo sporo mijenja, a to nadalje objanjava pasivnu i epizodnu ulogu sela u promjenama globalnog drutva. Obiljeje sela je krut i stabilan odnos izmeu grupe i prostora. Prostor se vrlo kruto namee seoskoj grupi zbog radnih odnosa seljake populacije prema tom prostoru. Iz ovog proizilazi i prostorna stabilnost sela (za H. Mendrasa ruralni sociolog prouava posljedice koje za seoska drutva proizilaze iz ovjekove podreenosti prostranstvu). Odnosi izmeu grupe i prostora su ogranieni komunalnim prostorom to pridonosi jaanju svih oblika razmjene od brane do politike. Mo sela izraava se u stvaranju i odravanju osjeaja pripadnosti po porijeklu i po mjestu. Selo snano pamti i otuda proizilazi tradicija. Selo je grupa, kao to smo naveli potpunog meusobnog poznavanja. Selo se dri zajedno zbog nametnutih ekonomskih, socijalnih institucija kao i podreenost prirodi koja je jednaka za sve. Kreativna funkcija sela se ogleda u kombinaciji razliitih funkcija, predstava, odnosa kao to su kue, nonja, nain rada, svadbe itd.56 Industrijalizacija i urbanizacija su pridonijela kvantitativnom i kvalitativnom mijenjanju seoske sredine naroito promjene u bazinom sloju seoskog drutva. Seosko drutvo se osipa, ne reproducira se i iz njega se uglavnom odlazi. Oni koji ostaju sve ee kombiniraju nepoljoprivredno zaposlenje sa radom na poljoprivredi. U centru naeg interesa je tradicionalno drutvo decentrirano iz svog u urbani teritorijalitet, izaziva niz socijalnih problema i pripadajuu socijalnu patologiju. U teritorijalnom smislu selo je nevidljivo za grad. Pojam zajednice u urbanoj okolini nudi ekvivalent za socio prostornu strukturu ruralne okoline koja se moe oznaiti kao razlika izmeu vie polja simbolike akcije i jednog. Rije je o tome da tradicionalna zajednica ruralnog tipa (u idelano tipskom smislu) funkcionira kroz jedan jedini simboliki izraz, tj. data zajednica je sve to se poznaje i sve se u njoj dogaa. Urbana okolina je zbog niza posredovanih odnosa, nepoznata i ne spada u domen iskustva. To iskustvo je fragmentirano i viestrano, nepredvidljivo sa mnotvom simbolikih kodova zbog ega urbanit ne moe do kraja svoju ulogu prihvatiti kao definitivnu. Za tradicionalno drutvo ljudi su u trajnim meusobnim interakcijama, za urbano drutvo urbanit mora pripadati nizu drugih grupa. Ova gruba diferencijacija u realnosti nije potpuno ista. Naime, tradicionalno drutvo decentrirano iz svog teritorijaliteta u teritorijalitet grada je otporno na promjene, izmeu ostalog i zbog potrebe za identitetom, ali i kao odgovor na birokratizaciju i racionalizaciju drutva. Prema Dunji Rihtman- Augutin57 tradicionalno drutvo, sa stajalita kulture, je prisutno i u sadanjosti zbog razumijevanja povijesti koje nije geometrijsko (u smislu vremenskog kontinuuma prolost, sadanjost, budunost) nego kibernetsko koje smatra da je prolost sve ono to nema budunosti, to je iskljuilo sve svoje mogunosti osim jedne. Ta je prolost nijema jer u njoj nema otvorenih situacija ni zbivanja, budunost je ono to nijednu svoju mogunost nije otvorilo. Prolost je definitivna i univerzalna. Tradicijsko miljenje i iskustvo nije zavrilo sa minulim dogaajima i
56

Maja tambuk Neka obiljeja seoskog socijalnog prostora Revija za sociologiju No. 1-2, Zagreb 1989. godine 57 Dunja Rihtman- Augutin Struktura tradicijskog miljenja kolska knjiga, Zagreb, 1984. godine, s. 7-19

50

njegove mogunosti traju u sadanjosti i imaju perspektivu u budunosti. Iz ovog pristupa ona razvija najbolju kritiku pojma narod. Narod je u kulturologiji dugo tretiran na temelju mita, a pri tom se prikrivala socijalna slojevitost tog pojma, pa i konkurentne vrijednosti unutar te kulture. Mitsko koncipiranje naroda je bila baza zasnivanja nacionalistikog modela kulture u okviru tog pojma. Kulturoloka istraivanja naroda izgradila su kanon koji glasi: narod, izvornost, starina, kontinuitet. Pojam narodne kulture ponajbolje je potvrivala izvorna vrijednost, tj. ona vrijednost nastala bez vanjskih utjecaja (utjecaji grada) i koji su kao takve potvrivale kontinuitet. Realitet naroda je zapravo centriran, u kulturolokom smislu, u socio ekonomsku sferu, nain miljenja i nain ponaanja, akcija, te raskoraka izmeu narodnog miljenja i ponaanja. Na tragu Levi-Strausssa (ideja postojanja apstraktnih struktura i konkretnih injenica, te njihov meuodnos u iskustvu kulture), ona razvija model zamiljenog i ostvarenog reda, jer se ostvareno, preivljeno iskustvo redovito razlikuje od normi propisanog, vrednovanog, zamiljenog . Moemo postaviti pitanje nije li ta kategorija relevantna za politiku i ideologiju suvremenih drutava58 drugim rijeima, domen konkretnog u kulturi sugerira da je kultura protivrijena i u obliku svojih interpretacija definira ta je odstupajue. Na odstupajue kultura reagira i otkrivanje naina reagiranja moe nam otkriti totalni model drutva. Kultura ipak ostaje skup generativnih pravila to ih je povjesno oblikovalo ljudsko iskustvo. Kultura ostaje substitut za preivjelo drutvo i upravlja mentalnom i vrjednosnom orjentacijom pojedinca, preko nje se reducira kompleksnost okoline i, budui da je monija od pojedinca, jer se konkretizirala u socijalne strukture, ono mu se nudi kao zakonitost i socijalni zahvat u datost i odreuje nain prilagoenosti na datost. Industrijska revolucija je totalnost jednog svijeta zamijenila totalnou vlastitim svijetom. Seljatvo je prestalo biti izvor bogatstva i temelj starog drutva i kulture, zamijenjeno je novima kategorijama klasa u kapitalizmu koje unose veu kompleksnost u drutvo. Seljaka kultura je bila prinuena da se prilagoava novim, monijim momentima u drutvu ili se pak raspadala. Ekonomsko razaranje sela izbacuje na povrinu obitelj i uvrivanje obiteljskih vrijednosti kao kompenzaciju za itav jedan svijet. Preko obitelji bilo je mogue odrati sebe i svoje u kapitalistikoj okolini koja je to odranje stalno ugroavala. Na balkanskim prostorima poznata je zadruga ili proirena porodica koja je potvrdila jezgru tradicijskog. Dunja Rihtman Augutin prouavajui zadruge, konstatirala je nivoe stvarnosti tradicijskog uzimajui u obzir aspekte zajednice imovine, rada, ivota autoriteta i odnosa sa optim drutvom poredei ih sa nainima interpretacije u idelanoj i stvarnoj kulturi. Ona smatra da suvremeni ovjek treba istovremeno da postavi dva i vie pitanja i konstatira: Osim idilinih slika prolosti, naa je suvremena publicistika i suvremeni politiki jezik sve ee optereen grijesima takozvanoga naeg mentaliteta. Jesu li doista mentaliteti krivci za sve nae nedae? Je li idealizacija nae junake, demokratske i egaiitarne prolosti doista na jedini svijetli uzor? Ako strukturu tradicijskoga miljenja promatramo kao trajnu dilemu izbora izmeu zajednikoga i osobnoga, izmeu sloge i sukoba, izmeu autoritativne sile i neprestanoga dogovaranja i pregovaranja, izmeu razumnog i tedljivog ekonomiziranja i osobnog prisvajanja, izmeu zatvorenosti naih sredina i otvorenosti komunikacijskim procesima s Istoka i Zapada, sa Sjevera i
Claude Levi Strauss, prema Dunja Rihtman- Augutin Struktura tradicijskog miljenja kolska knjiga, Zagreb, 1984. godine, s. 14
58

51

Juga, onda emo je moi primijeniti i u analizi suvremenih postupaka i politika. Ti postupci i te politike jednako su djelo oni koji donose bitne i kljune odluke kao i svih takozvanih malih ljudi u njihovu svakodnevnom ivotu. Primitivni mentalitet nije sabijen u rezervat ovih posljednjih59. Disktinktivne karakteristike urbanog u odnosu na ruralno u odrednicama Wirth-ovih navedenih definicija, a uz Rihtman Augutinove naznake, da tradicionalno jo uvijek ivi, otvara nam mogunosti za nau definiciju post tradicionalnog unutar urbanog. Ona glasi: Karakteristike urbane okoline (kompaktnost urbnog prostora, posredovani socijalni ivot, asocijativni naboj prostora, set razliitih individualnih karakteristika, institucionalna infrastruktura, punktovi i arita individualnih i kolektivnih interesa) su nesavladive i kompleksne za tradicijsko drutvo zbog ega je prinueno, u uglavnom neizmjenjenom obliku jo od velikih migracija od drugog svjetskog rata, ponuditi definiciju prostorne blizine koja e urbani teritorijalitet moi svesti u savladive odrednice kao to je suradnja (sa sebi slinima) kako bi se uspostavila socijalna kontrola (neformalna solidarnost), mehanizmi pomoi, i zajednitva (uvjerenje da se nije sam), te snanog podupiranja tradicijskih vrijednosti na tragu religije, etnike i ideje teritorijaliteta. Ovu definiciju treba uzeti oprezno, zbog konkurentnih vrijednosti urbanog (zapoljavanje, instrumentalizacija institucija, anonimnost itd.) jer ipak znaajan dio ruralne populacije u gradovima, sada moemo rei druge ili tree generacije migrantske mase, ne bi se vratili tamo odakle su stigli. ini nam se da e ova situacija zadugo ostati atribut unutar urbanog, ali prije svega definirano tradicijskim obiljejima. Na toj ravni fenomenologija urbane svakodnevnice npr. u BiH se manifestira kao ruralno urbana napetost.
Tabela br. 6 Prikaz odnosa aspekata zajednice prema idealnoj i stvarnoj kulturi prema Dunji Rihtman Augutin ZAJEDNICA RA ZAJEDNICA IVZAJEDNICA ODNOSI S ZAJEDNICA IMO AUTORITETA DRUTVOM nedjeljiva, zajednika imovina; imovina odstupanje obi podjela rada proirena obitelj gospodar ogr nezavisnost muke,enske i skladu, sremukim obitelji zajednike poslodinja vrednota konsenzusom, a od opih drutva status mukih p mukarci imaj i pravedan ene sav rad u status, zajednice podreene s

IDEALNA KULTURA

STVARNA KULTURA

osporavanje str mnogobrojni individualna im podjednaka sukobi i esto uz zajedn reenost sobiteljskim loza gospodara; novrsni konta ekonmeu pojedi utjecaj u opozic komunikacije zakomplementarnoradom; odnosu; kraa funkcija enska sup-kultumukaraca; sukoi seoske zajed zajednike osobnog rada; zbog nepravedni feudalirnovine proturjeja speci postupaka gospocima, gospodom liziranoga rada i dara tritem, komuni zajednitva kacijskim sustav ma

59

op. cit. 83. s. 182-185

52

Decentriranje ruralne populacije iz njenog okvira vodi migriranju, koje smatramo univerzalnim faktorom sadanje urbane situacije. U narednom toku izlaganja nastojaemo izloiti teorijske odrednice migriranja. Smatra se da je kvalitet migrantske populacije u BiH bio odreen trajnom indoktrinacijom mitovima i politikom mrnjom prema bogatijim slojevima drutva. Fatalizam je bio stil ivota sa snanim otporima ka promjenama, te se tradicija nametnula kao optereenje i smetnja napretku. Relacija malo znanja- puno mitova funkcionirala je na razini naina ivota. Ruralno urbani kontinuum na BiH prostorima je transformiran u viedesetljetnu ruralno-urbanu konfliktnu napoetost. Seljak je veinu drutvenih drama, poput rata instrumentalizirao za trijumfalni ulazak u grad ali i donoenja nacionalizma. Posljednjih 50-tak godina seljaci pobjeuju u osvajanju gradova nametanjem primitivizma, barbarizma, i minornih ruralnih vrijednosti. Paradoks se odvijao u injenici da su agrarni prostori u BiH bili (a i sada posljednji po obradivosti) u Evropi. Zemlja se otimala od drugih na kojoj se nita nije radilo, jer su svi bjeali u gradove. Prenapueni gradovi prazna sela su izrazite populacijske osobine odnosa ruralnog urbanog. Osnovni model socijalne mobilnosti je fiziko preseljenje iz grada u selo zbog neatraktivnosti, stalnih neizvjesnosti i izolacije. Novi graani sa svim odlikama ruralnog ivota su ruralizirali gradove ne samo u domenu fenomenologije svakodnevnice nego i u prostornom obliku (bespravna izgradnja oko gradova). Ruralna struktura se odrala skoro nepromijenjena te se moe shvatiti kao zatvorena. Aproksimativni podaci o popisu stanovnitva u BiH sugeriraju da je neprimjereno poveanje urbanog stanovnitva prema svjetskim mjerilima.
Tabela br. 7 Tabelarni prikaz procentnih odnosa gradske i ruralne populacije u periodu 1961.1991. godine u BiH

GODINA 1961 1971 1981 1991

GRAD 22 % 28 % 32 % 38 %

SELO 78 % 72 % 68 % 62 %

Usljed zakanjele urbanizacije (neravnomjeran odnos urbane povrine i priliva novog stanovnitva) gradovi su devastirani ne samo u vezi fizike strukture, nego i u vezi kulturne devastacije). Kvantitativno-kvalitativne promjene su se meusobno ispreplitale i direktno utjecale na odravanje ruralno urbanog konflikta. Socijalna artikulacija proteklog rata je ponajee vidljiva u jeziku koji se mijenja tek u drugoj i treoj generaciji, ljubomornom uvanju rituala i nepovjeljivosti prema gradu. Snienje kriterija ponaanja u urbanom prostoru takoe je jedan pokazatelj devastacije urbane kulture. U vremenskom kontinuumu boravka seljaka u gradu svakodnevno ponaanje u poetku je bilo oprezno, a zatim je odreeno ruralnim stilom, uz znatnu zatvorenost i nepropusnost prema drugim kulturama. Seljaku se u gradu, kao strateki zadatak nametnula potreba da ima sva potrona dobra karakteristina za grad, ali sa specifino ruralnim nainom upotrebe: radio, izrazito glasna muzika, ki i und u opremi stanova, jednolina ishrana, zahtjevi za dominacijom ruralnog stila. Karakteristika javnog ponaanja je bilo izrazito neuestvovanje u glavnim kulturnim tokovima, a socijalni kontakti su se iscrpljivali samo sa oprobanim prijateljima, rodbinom i susjedima. Odbojnost prema gradu se manifestira i u stranim devastacijama urbanih sadraja kao to su javni prevoz, stubita, unitavanje sadnica, rasvjete, plakata itd. Dakle, centralno jezgro problema selo-grad jesu migracije.

53

Bosna i Hercegovina je predstavljala fokus migracijskih dogaanja u bivoj Jugoslaviji, mada se inilo da se taj fokus kadkad bio centriran na Kosovu. Problemi migriranja u tim regijama su bili artikulirani u nekim drugim dimenzijama (blizina Slovenije Zapadu, a na Kosovu politika intonacija migriranja). Bosna je konstantno, od 1953. godine egzodusna republika. Bosna i Hercegovina je prenjaila u pranjenju po broju stanovnika jer joj je oko 87 % teritorije egzodusnog karaktera, dok je na primjer unutar prilika bive Jugoslavije 48 % slovenske teritorije tog karaktera, a 52 % imigracijskog koncentracijskog teritorija. Zone tradicionalnog siromatva, brdsko planinska podruja, koja uglavnom pokrivaju centralnu Bosnu nisu imale drugu perspektivu nego su se praznile i danas su izrazita ruralna podruja vrlo niskog stupnja naseljenosti. Pranjenje se odvijalo, a u toku rata naglaeno prema nekom od republkih centara ili tzv. T-matrici (Banja Luka, Doboj, Tuzla, Bosanski Brod, Zenica, Sarajevo, Mostar). Silva Menari60 smatra da je Bosna i Hercegovina bila prva rtva staljinistikog koncepta razvoja Jugoslavije. Zeniki i tuzlanski bazen prvi su poslije rata prihvatili koncept elektrifikacije i industrijalizacije i ono to u to vrijeme odlazilo u druga velika imigracijska arita, tj. u beogradski, odnosno podunavsko- savski bazen odlazilo je prema pomenutoj T-matrici. Politika intonacija pranjenja posredstvoma nasilne industrijalizacije je dodatno osiromailo Bosnu i Hercegovinu. injenica je da se ono to se desilo Bosni i Hercegovini tokom rata u dimenziji migriranja i urbaniteta ima svoj background i u migracijama. Openito, osobine migracijskog kretanja su: relativno stalno pokretanja individua ili grupa iz jedne geografski odreene lokacije prema drugoj, kojem prethodi proces odluivanja na strani individue, zasnovane na hijerarhijski ureenim skupovima vrednota i elja, koje rezultiraju promjenom interakcijskog sistema individualnog migranta. Migracije onemoguavaju razvoj periferije zbog ega odnos centar periferije u Bosni i Hercegovni moe biti samo kumulativno asimetrian. Asimetrija se odrava na matrici modela neravnotee i nesigurnosti. Bosanskohercegovaka migracijska slika bitno je odreena lociranou u bivoj Jugoslaviji. Sama biva Jugoslavija, kao industrijska periferija, nikada nije ovladala migracijama. Snane migracije redovito su indikator neravnotee u drutvu. U bivoj Jugoslaviji prvo su po srijedi bile nasilne posljeratne migracije, snano prisutne u Bosni i Hercegovini, zatim intenziviranje migracija tokom 60tih godina i poetkom 70-tih prema zapadu. Ove migracije se nisu priznavale od strane politike koja je najvidljivija u krilatici, nastala 70 tih godina radnici na privremenom radu u inostranstvu. Rije je prije svega o izvozu nezaposlenosti koja je u Jugoslaviji umnoavala novu nezaposlenost. Viak stanovnitva je postalo problematino, ali taj se problem nije priznavao. Pomenuta krilatica se javlja istovremeno sa zatvaranjem trita radne snage na zapadu 1974. godine. Viak stanovnitva, nezaposlenost su poetkom 80-tih godina Jugoslaviju definirale kao zemlju koja nije u stanju da rijei problem i sa izrazitim karakteristikama krize, ili kako Vjeran Katunari kae Nemoni intermeco za treu generaciju. Teorija migracija, kao interakcijski pomak u domen nepoznatog, ali poeljnog, obogaena je sistematizacijskim informacijama o drutvu prijema i drutvu porijekla i kao najvanije, teite analize premjeta se s jedinine akcije (aktera) na internalizaciju sistemskih regulatora migracija.
60

Kako se Jugosloveni sele i dijele, Start magazin br. 529, 1989. godine s. 56-63.

54

Rije je o Anthony Richmond-ovom61 modelu koji shematski prezentiramo:


Shema br. 3 Anthony Richmondov model regulatora migriranja
IZOBRAZBA PORIJEKLO DEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE O^ EKIVANJA MOTIVI

PREDMIGRACIJSKO STANJE MIGRANTA IDENTIFIKACIJA POLITI^ KI SOCIJALNI KULTURNI EKONOMSKI O^ EKIVANJA OBJEKTIVNI VIDICI DU@ INA BIVANJA U DRU[TVU PRIJEMA SUBJEKTIVNI VIDICI INTERNALIZACIJA ZADOVOLJENJE

SITUACIJSKE DETERMINANTE PRIHVATANJA MIGRANTA

DEMOGRAFSKE

URBANIZACIJSKE

INDUSTRIJA POLITIKA LEGITIMITET STRATIFICILIZACIJSKE (PROGRAM) PRIHVATA RANOST PRIHVATA DRU[TVA PRIJEMA

Shema obuhvata predmigrantsko stanje migranta i situacijske determinantne prihvata'' kao eksplanatorne varijable migriranja, odnosno odrednice migrantskog kolektiviteta. Nuna je inkorporacija ovog koncepta za istraivanje prijelaznog stanja migranta u vezi sa duinom bivanja u drutvu prijema. Preko ovog odnosa prelazi vertikalna os modela koja dijeli itav model na lijevi i desni diskurs migriranja (sistemski i individualni). Dospijevi u situaciju migriranja, individue i grupe, postaju nosioci struktura na taj nain to, osim fizikog pomaka, poduzimaju i intorojekciju novih interakcijskih sistema koji su joj ponueni preko simbolikih sistema migrantskog kolektiviteta ili imigrantskog drutva. Nain da doe do introjeciranja jeste kontakt migranta, ili potencijalnog migranta sa migrantskim kolektivitetom, poznavanje i djelovanje oba sistema. Na strani imigrantskog drutva i migrantskog kolektiviteta prireene se uloge za promjene koje u alokaciji i integraciji uloga u sistemima unosi masa novih potencijalnih nosilaca ili struktura. Na ovoj ravni mogue je razlikovati uspjenog i neuspjenog migranta, on je nuno u okruju koje treba savladati. Kompeticijski usmjeren migrant kontrolira svoju okolinu, a nekompeticijski ne samo da je kontrolira, ve je prikraen u izvjesnim aspektima i za identifikacijsku razinu. Za Bosnu i Hercegovinu moemo rei da ima znaajna migrantska iskustva sa Slovenijom. Silva Menari62, prouavajui migracije zapadne Bosne u odnosu prema Sloveniji, uoila je 6 tipova transformacije grupa u drutvu prijema (Slovenija) koje prezentiramo radi analitikih razloga:
61

Prema Silvi Menari Osvajanje prostora, prekrivanje vremena migracije umjesto razvoja, socioloko drutvo Hrvatske, Zagreb, 1991. godine, s. 9-119 62 Ibidem,, s. 75-76

55

TIP A - grupe izolirane od imigranata i od lanova grupa vlastitog drutva, apatine, marginalne; TIP B - grupe izolirane od imigranata, nemarginalne, stabilna ponaanja, komunikacija s vlastitim drutvom samo u instrumentalnoj sferi (porodica - rad - potronja); TIP C- grupe, izolirane od imgiranata, aktivne u vlastitom drutvu, ekstenzivno participativno polje sa strogo diferencira identifikacijom u simbolnom prostoru (religiozna identifikacija, na primjer); TIP D - kohezivna etnika grupa, diferencirano saobraanje s imigrantima (prema potrebama), naglaena orjentacija participiranja s centralnim sferama moi drutva (alokacije resursa), mobilna, identificiranje bez ostatka s vrednotama, normama drutva, ali ne i sa simbolnim prostorom koji ostaje tradicionalan (jezik, literatura, rituali, primarna grupa i njeno znaenje), mogua regresija na etnocentrizam; TIP E- otvorena aktivna etnika grupa - ekstenzivno polje participiranja, netradicionalne vrednote i simbolni prostor, razvija novi identitet, orijentirana na drutvenu promjenu, aktivna; TIP F - instrumentalna kohezivna grupa granini sluaj prethodne; identifikacije s vrednotama, simbolnim prostorom, normana drutva bezrezervno, bez kritike orjentacije i bez akcije promjene. Participacija u drutvu i saobraanje s migrantima samo u instrumentalnoj sferi, orijentirana na mobilnost i potronju. Mogunost regresije u etnocentrizam, nacionalizam zbog kompeticije s imigrantima za privilegije u kanalima mobilnosti i potronji. Meutim, mi smatramo upitnim da li je u okviru urbanih prilika Bosne i Hercegovine mogue govoriti o drutvu prijema (urbano drutvo). Aktivni migrant je onaj koji bespovratno investira prednosti steene u drutvu prijema. Karakterie ga kritiko, ali aktivno primanje novih vrednota, normi, simbola u drutvu prijema.Aktivni migrant je vana pojava u bosanskohercegovakim urbanim prilikama i ne veemo je neposredno za rat. Ako bi se pogledala druga ili trea generacija primarne migrantske mase uvidjeli bi da je aktivni odnos na primjer prve generacije prema vrednotama normi i simbolima grada u drugoj generaciji ve rezultirao znatnim pomacima u usvajanju urbane kulture bar u njenom simbolnom znaenju. Ova pojava se posebno odnosi na onu djecu migranata koje su kolovanje shvatili kao jedini mogui mobilnosni kanal, to im je kasnije potpomoglo na tritu personalnosti i radne snage. Otvorenog migranta karakterie nedovrenost identiteta u smislu povratka starom identitetu, (mit o povratku), bijeg od bilo kakvog identiteta, gubitka identiteta, traganje za novim identitetom. Jedno postmigrantsko stanje u pravilu bi trebalo da rijei ove aspekte nedovrenosti, ali na razini svakodnevnog ivota oni ostaju vidljivi kao nedovrenosti. Bitna karakteristika nedovrenog postmigracijskog iskustva je redukcija sa klasnog na etniki i nacionalni aspekt. Migracije selo-grad su imale dramatine socijalno strukturne promjene i proizvele su niz sociopatolokih stanja. Za samo 10-tak godina, od 1947. do 1957. godine u Jugoslaviji se smanjio udio poljoprivrednog stanovnitva od 67 % na 56 %. Brzi porast nenpoljoprivrednog stanovnitva i nepoljoprivredne zaposlenosti doveo je do formiranja neurbaniziranog nepoljoprivrednog stanovnitva koje je uglavnom ivjelo u predvorju gradskih naselja. Drutvena podjela rada nije diktirala stepen urbanizacije, a taj se raskorak industrijalizacijom (potranja radne snage) samo poveavao.

56

Zbog toga je dolo do pogoranja postojeeg stambenog standarda, kao imput za patologiju unutranjeg vanjskog prostora. To je doba, kako Silva Menari, kae priprema za migracijski skok. Regulacija se nalazila u stanju oekivanja, pobuenih aspiracija za pomak, za zapoljavanje, ali sa minimalnim mogunostima da se ue u urbani ivot. U razdoblju od 1957 1961. godine evidentna je otvorena populacija sposobna za migriranje na veu razdaljinu sa posljedicama koje se tiu i bosanskohercegovake populacijske T- distribucije. Dolo je do opte jugoslovenske preraspodjele stanovnitva du Dunava i Save oko Beograda, usmjerenost na Sloveniju, te u centralnoj Bosni (T- distribucija). Neke regije su postale izrazito egzodusnog karaktera, poput periferije Bosne, te ih karakterie snabdijevanje susjednih industrijskih podruja radnom snagom. Stanovnitvo neagrarnih podruja raslo je mnogo bre od agrarnih podruja to je na urbanom planu dovelo do prenaseljenosti gradova. Ujedno sa porastom zaposlenosti rasla je i nezaposlenost. Pojam blagostanja, te motivacija da se ono postigne, povezano je sa migriranjem, daje uvid u uzroke, motive i tipove suvremenih migracija. U vezi ljudskih potreba migriranje je uvijek znak deprivacije i deficijencije u drutvu. Brojna migracija ponajbolje govori o stanju u drutvu. Paradoksalno, migracijom se izvozi suvino stanovnitvo i nezaposlenost, ali se zahvaljujui migraciji ponovno stvara suvino stanovnitvo i nezaposlenost. Pogled na potrebe ljudi otkriva ovjeka spram onog to radi i spram onog kako ivi. Odgovor na pitanje to radi raspravlja o motivima ovjekovih prava i sloboda, dok odgovor na pitanje kako ivi kree se u okvirima blagostanja i zadovoljstva. Neudovoljavanje potrebama odnosno deprivacije doivljava se na raznim nivoima, no treba rei da ve puko postojanje deprivacija, ne dovodi do migriranja. U dinamici migriranja vaan je momenat kriterij i proces koji postojeu deprivaciju prevodi u odluku migriranja.
Tabela br. 8 Tipovi migriranja spram ekonomije deprivacije; dostupnost i kontrola sredstava za ivot Pozitivne slobode (+) Negativne slobode (-) A) Migriranje iz sistema blago B) Migriranje iz sistema otvo cirkuliranje siromatva; radne migracije (iz (primjer EEZ) istoka Evrope Grka, Prostor nije odluujui Portugal, SSSR, prema EEZ, Iz Vrijeme: privremeni migranti; Prostor: dijelom odluujui; od prag zadovoljenja odreen mo mogunou prostorne i ku kvalitete ivota kontrole vlastitih opcija Motiv: zadov Vrijeme: privremeni migranti; visokodiferenciranih ivotnih po zadovoljenja potreba prom kreacije, specijaliziranog fleksibilan odreenog ivotnog stila. Akteri: struni internac Motiv: zadovoljenje osnovnih migranti (SIM), e potreba (stan, vii doh meunarodnih organizacija automobil) uz mogunosti vl kompanija, rentijeri, stude izbora i kontrole ishoda. akademsko osoblje, zaba (sportai, muziari itd.) Akteri: Gastarbeiteri, Brain ilegalna i legalna masovna mig sezonci. C) Migriranje iz sistema blago D) Migriranje iz sistema zatvo (iz Japana, June Afrike, Iz siromatva; prinudne mig Hong Konga...) izbjeglitvo (Jugoslavija deved Prostor: dijelom odluujui; od godina, Irak, Sovjetski Mogunosti izbora i slobode kontrole ivljenja

57

mogunou proizvodnje i ko savez) specifinih prostora sloboda) Prostor: odreen dihoto Vrijeme: privremeni, zadovoljenja neodreen, d siguran/nesiguran ovisan o politikim i ku promjenama u zemlji porijekla. Vrijeme: odreeno sigurno Motiv: nezadovoljstvo ili ugro nesigurnou prostora negativnih slo povratka i prijemom u zbjegu. ekonomski motivi drugorazr Mmotiv: ouvanje osnovnih poz znaaja. Akteri: kulturna emigracija, la prava na goli ivot i opstanak. politika emigracija, s emigracija Akteri: izbjeglice, azilanti, i migranti

Dobivamo: migriranje blagostanja ili cirkuliranje (tip A), ekonomske ili radne migracije (tip B), migraranje "zatvorenog" blagostanja (tip C) i migraranje zatvorenog siromatva (tip D). Slijedea e stoljea, prema mnogima, biti oznaena dvjema suprotnim tipovima migriranja: tipom "A", cirkuliranje migranata, i tipom "D", prinudnim migracijama i izbjeglitvom. Silva Menari nam tumai prezentiranu tabelu na sljedei nain: Razmotrimo primjerice tip A, cirkuliranje migranata; to je sve izrazitiji tip migriranja u razvijenom svijetu. U tom migriranju glavnu ulogu ima "siva materija", nosioci specifinih informacija i znanja "mozgovi". Migracija je mozgova odlikovana stalnom potragom za sve veim obujmom negativnih sloboda, napose kreativnosti i autonomnosti. Postoji, naravski, i migracija mozgova iz prostora ugroenih pozitivnih, ne samo negativnih sloboda (nepostojanje osnovnih uvjeta za ivot, ne sarrio za kreaciju). Tada se asimetrinosti razdiobe izvora za ivot dodaje i asimetrija u izvjesnosti negativnih sloboda: sloboda da se, SLOBODAN 0D zahtijevanja POZITIVNIH SLOBODA, ovjek posveti osnovnoj realizaciji svojih potencijala. A to su takvi potencijali (visoka strunost, kreativnost, inovativnost) koji mogu doi do izraaja samo u prostoru steenlh NEGATIVNIH SLOBODA. Takav se sklop ekonomike deprivacije i migriranja opisuje kao "odljev mozgova"; kao "brain-drain", migriranje iz "nerazvijenih" k "razvijenima". U "razvijenosti" se ne kriju samo mogunosti i izvori zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba, ve i visoka razina slobode izbora i djelanja (negativnih sloboda i prava). U suvremenoj tehnologiji, naime, zahtjevi koji se postavljaju pred "mozgove" u znanosti i tehnici kompleksniji su nego prije samo desetak godina, ili, bolje reeno, sve se vie kompleksnih zahtjeva stavlja pred sve vie Ijud. U toj se kompleksnosti zahtjeva sve vie krije i zahtjev "igre", "neureenog", mnogo kada i naizgled nesvrhovitog miljenja, "izlaska iz rutine"...itd. Tome zahtjevu moe odgovoriti samo odreeni tip socijalizacije odnosno kolovanja i socijalnog standarda: - tip neauitoritarne socijalizacije koji se zasniva na potivanju zasebnih prostora sloboda, no koji s druge strane zarana ui i o suvremenim prostorima drugih i o razliitosti; - tip kolovanja uravnoteenog izmeu humanistike, filozofije, drutvenih i prirodoslovnih znanosti; - i tip uravnoteenog standarda svakodnevice - to znal zadovoljenja osnovnih potreba na takvom nivou da se to manje nameu kao ogranienje63. Sa stanovnita bosanskohercegovakih prilika, pred poetak rata i u toku poetka rata, prezentirana tabela nam moe protumaiti tip migracija Bosne i Hercegovine kao prostora zatvorenog siromatva, niske razine negativnih sloboda i potpune ugroenosti pozitivnih prava i sloboda. Bosna i Hercegovina, posredstvom rata, zala je u jednu kulturu nasilja i oskudice zbog ega se bijeg najkvalitetnijeg dijela stanovnitva smatra sasvim loginim, a sa druge strane preivljavanje je
63

Ibidem, s. 118-119

58

postala jedna strategija deprivacije. Smisao deprivacija u ovoj dimenziji jeste gubitak vremenske i prostorne dimenzije znaenja. Deprivacije su zadate i nesavladive. Jo 1991. godine Silva Menari je u pomenutoj studiji najavila, na temelju ozbiljnih studija novu, izbjegliku kulturu Balkana (pa i Bosne i Hercegovine). Ovih godina, sa izvjesne vremenske distance, moemo rei da je bila vie nego u pravu. Prenapueni gradovi Bosne i Hercegovine sa novnoformiranim migrantskim masama su oblikovani prema maksimalama migranata (vidljive i opipljive deprivacije u svim aspektima svakodnevnice). Realna urbana situacija u bosansko hercegovakim T-populacijskim gustinama jeste enormna gustoa. Populacijska prenapuenost ima ravnopravan intervenirajui znaaj na ponaanje i socijabilnu interpretaciju te gustoe kao okvir ponaanja. Relacije unutar karaktera prenapuenosti gradova govore da postoje konkurencije za odgovarajui broj lokacija u prostoru. Borba oko nedovoljnog prostora izraava se nediferenciranim pristupom jednih ljudi u odnosu na druge. U gustoi jedan pojedinac ima slobodan pristup drugom pojedincu i zato se gustoa koristi kao strateka okolnost. S druge strane razvija se i strategija blokade pristupa koja kae da pojedinac kontrolie pristup do sebe i svoj individualni integritet dijeli samo u sluaju kada oni to odlue. U svakom sluaju gustoa je okolnost koja naruava odravanje uravnoteenog emocionalnog i psiholokog balansa. Eksperimentalna istraivanja na ivotinjama (pacovima) se donekle mogu dovesti u vezu sa ljudskim ponaanjem u gustoama. Najpoznatija takva situacija je J. B. Calhounovo istraivanje ponaanja pacova u stanju poveanih gustoa:64 enke ne ele vie da grade gnijezda, premda na raspolaganju za tu uobiajenu djelatnost imaju dovoljno graevinskog materijala. Pojavljuje se nebriga za potomstvo. Majke naputaju mladunad, koja zbog toga krepavaju ili bivaju pojedena od drugih pacova. Dolazi do pojave abnormalnog seksualnog ponaanja: otpadaju uobiajeni rituali upoznavanja (flert), odmah se prelazi na kopulaciju, odnosi postaju izrazito seksualni itd. Pad u ponaanju (behavioural sink) animalnih populacija je izazvalo estoke diskusije zbog analogije sa ljudima, ali argumentacija za ove eksperimente je da se ljudi tee kreu u urbanim prostorima nego animalne populacije i stoga ima smisla traiti izvjesne podudarnosti. Tako su vreni novi eksperimenti na mievima u zatvorenim prostorijama koji su pokazali jake populacione sposobnosti. Nakon 50 sedmica mievi nisu imali mjesta za kretanje i ponaanje im je bilo fokusirano u gore navedenim obiljejima. Gustoa u vezi s tim dovodi pojedinca do potrebe za posebnim stilom ponaanja u prenapregnutom prostoru. To ponaanje vodi do devijantnog ponaanja, i rezultira socijalnom dezorganizacijom. Vodi se borba oko oskudnih i nedovoljnih sredstava i prostora, nizak je stepen harmonije u sistemu vrijednosti, socijalni kontakti su vrlo grubi i otvoreni, dolazi do preskakanja odreenih faza u kontaktiranju, izbjegava se ceremonija i uglavnom dolazi do sukoba. Moemo da kaemo da je rat bio totalan fenomen i jedan od rijetkih fenomena koji je u stanju da utie na sve segmente drutva, pa i na vrstu meuovisnosti meu ljudima. Budui da je totalan, njega intenzivno doivljavaju i interpretiraju kako selo tako i grad. Fokus ruralne definicije ratne situacije jeste da seljak u ratnoj situaciji apstraktne kategorije poput patriotizma, nacionalnih interesa, politikih vrednota ne interpretira na nain koji su kao takve i seljak je u stanju da ih prihvati samo
64

Aleksandar Levi "Gustoe naseljenosti", Pregled br. 10, Sarajevo, oktobar 1980., s. 1329-1350

59

ako su one instrumentalno operacionalizirane i pretoene u vidljive prednosti. S tim u vezi je i pojam ratnog dobitnitva. Seljak insistira na svom vlastitom interesu i trai naine na koji e naplatiti svoje uee u ratu. To je prilika da seljak neutralie sve one faktore njegovog pomjeranja ka gradu. Osnovni razlog koji seljaka stimulira na aktivno participiranje u ratu jeste to to pored optih i zajednikih politikih ciljeva on vidi mogunost da ovim putem doivi svoju kako kulturoloku i socijalnu, tako i ekonomsku promociju. Promjena ekonomskog statusa se dogaa prije svega kroz nagradu za ratne zasluge i ona je najee u obliku dodjele zemljinih posjeda poraenih ratnim pobjednicima, kao i kroz novanu naknadu ili sticanje prava na ubiranje novanih prihoda po osnovu steenog vlasnitva. U novije vrijeme posebno znaajan motiv za uee seljatva u ratu predstavlja to to na temelju ratnih zasluga seljak, ratnik, eli doseliti u grad sa svojom porodicom pri emu ulazei u gradsku sredinu biva osloboen ranije frustriranosti i niza kompleksa koji su ga prije toga u slinim prilikama pratili, od kulture ponaanja do ekonomskog statusa, poto u urbanu sredinu dolazi sa oreolom pobjednika65. Zanimljivo je primjetiti da se odnos sela i grada, posredstvom rata, odigrao sa istom pravilnou kako nakon II svjetskog rata tako i u periodu od 1992 godine pa nadalje. Racionalizacija pomjeranja u periodu nakon II svjetskog rata od strane socijalistike vlasti je bio opravdan programom dokidanja eksploatacije i uspostavljanja socijalne pravde. Istina da je seljatvo znaajno uestvovalo u ratu i to je nastojalo da naplati. Ueem seljatva u ratu legitimizira se njihov dolazak u grad. Na taj nain se zaobilaze zapravo selektivni urbani mehanizmi i grad prestaje biti mjesto moi i neprijateljstva. Ideja osloboenja seljatva realizirala se u gradu, a ne na selu unato paroli fabrike radnicima zemlja seljacima. Bilo je jasno da seljatvo moe izvesti promjene na selu, ali samo na selu, no novoj vlasti je trebala masovna i jeftina radna snaga kako bi se proveli elektrifikacija i industrijalizacija. U ovim zahtjevima ak je bila primjetna kompetetivna dimenzija sa kapitalizmom, u smislu da ga treba sustii. Pri tome se nije vodilo rauna o tradicionalnoj kulturalnoj matrici sela i ak ta vie odreene dimenzije petogodinjih planova su bile usmjerene na ruenje seljakog kulturalnog miljea. Selo je proglaavano konzervativnim, retrogradnim, nosiocem kontrarevolucionarnih procesa itd. Obraun sa selom je izveden na najbrutalniji nain. Konana posljedica jeste da grad, socijalistikog tipa, nije uspio seljaka pripremiti za grad, a kamoli transformirati njegovu linost. Nagli priliv neurbaniziranog stanovnitva nisu postavljeni nikakvi mehanizmi ili kriteriji za useljavanje u gradove. Moemo rei da su u dobroj mjeri procesi izmakli kontroli i da je grad postepeno gubio svoj identitet. Na drugoj strani, seljatvo nije pokazivalo interes adaptacije na urbani nain ivljenja te stoga nije insistiralo na usvajanju stoljeima formiranih kulturolokih, urbanistikih, estetskih, higijenskih i drugih civilizacijskih urbanih vrednota, ve je naprotiv agresivno istrajavalo na ouvanju i nametanju plemenske kulture i mitomanskog, arhainog ukusa koji je neumitno producirao ki i rustikalne kvazikulturne vrednote, to je vodilo permanentnom poseljaenju gradova.66 Priliv seljakog stanovnitva od 1995. godine u bosanskohercegovake gradove bio je nekontrolisan, grub, neobjanjiv u domeni odnosa tih ljudi prema gradu. Zapravo unutar nacionalnih programa grad nije centar interesa nego seljak glasa. Veina glasake mase nacionalnih stranaka su ruralnog porijekla ili statusa. Substanca Bosne kao agrarne zemlje, egzodusne, siromane unutar nacionalnih etnoprograma i nemoe drugom voditi do sukobu, ali sukobu teritorija. Seljak je uvijek vezan za zemlju i gotovo sva kultura mu je definirana odnosom prema zemlji. Nacionalne stranke nisu u stanju da konsitituairaju povoljnu ambijentalnu situaciju grada jer ne izraavaju gradske vrijednosti.

65 66

Nijaz Musabegovi Ruralno urbani antagonizmi im oderni svijet, FEB- Sarajevo 1997. godine, s. 83 Ibidem, s. 385

60

Posredstvom rata (izbjeglice, progoni, itd.) instrumentalno je legaliziran dolazak seljaka u formirane urbane sredine, ali sa istim implikacijama kakve su bile na sceni nakon II svjetskog rata. Transmisija ratnog stanja na ponaanje ljudi nosi sa sobom niz promjena koje moemo shvatiti kao odgovor na naruenu ravnoteu. Rat je totalna pojava, a na nivou linosti se javlja kao situaciona determinanta koja izaziva niz deprivacija povezanih sa frustracijom. Promjena stanja okoline praena je subjektivnim modelima ponaanja koji kristaliziraju odreene forme tipinog odgovora na stanje rata. G. W. Allport, J. S. Bruner i E. M. Jandorf, ispitujui ivotne istorije odraslih osoba u Njemakoj poslije 30. januara 1933. godine, usmjerivi ispitanike da daju odgovore na sadraje, poput izvora frustracija, reakcija na patnju i grubosti, naine komformistikog ponaanja, osjeanja sigurnosti, identifikacija sa grupama, regresivnih reakcija, ekspresiju humora, itd. zakljuili su da se unutar ispitivanog uzorka, kao okvir sigurnosti, javilo vie sadraja kao to su: nada u kretanja, koja nisu bila vidljiva za vlasti (23%) nada u emigraciju (75%) komformitet (26%) kontinuitet zaposlenja (47%) kontinuitet rutinskih aktivnosti (32%)67 Izvjesno je da je rat u BiH djelovao u smjeru nade u migriranje to se i potvrdilo u empiriji. Tranzicijska definicija Bosne i Hercegovine glasi da se ona nalazi u tranzicijsko socijalnom stanju u kojem treba da se brzo organizuje trina privreda pri emu socijalne posljedice nisu toliko bitne. Ona na taj nain spada u tzv. tranzicijska drutva. Zajednika karakteristika tih drutava jeste da su to bila partijska, pretpolitika drutva. Partija je bila personificirani suveren i faktor socijalne fragmentacije koja je uspijevala savladati drutveni ivot na taj nain to ga je kolonizirala. U okviru politike kulture tih prostora nametnuo se obrazac supstance drutva posredstvom partije koja je pokrivala univerzum drutva. Promjene 90-tih godina dovele su naprosto do prirodnog stanja tih drutava i ponovne potrebe drutvenog ugovora kao najnieg zajednikog naziva u uspostavi razumne vladavine i drave. Na sceni je bio negativni drutveni ugovor koji je rezultirao razliitim koncepcijama poeljnog stanja drutva. Meutim, u okviru socijalnih realnosti tog svijeta, razliito se odgovorilo na promjene. Balkanske zemlje su, u osnovi, nepromijenjeno stanje proglasile opom voljom, a srednjoevropske drave su se najvie primakle modelima zapadnoevropskih tipova drutva. No, politiki momenat promjena nije centar ove rasprave nego injenica da su tranzicijske zemlje imale razliitu sudbinu promjena. Motivi promjena u devedesetim spadaju u one faktore koji su visoko korelirali sa dominirajuim partijskim ustrojstvima tih drutava. Razmjere, karakteristike i uzroci novonastajuih stanja su bile nepodudarne izmeu percipiranih problema i podruja u kojima su promjene bile traene. Same promjene u tim zemljama znaile su i nasljeivanje problema koje su partijska drutva nagomilala, te traene promjene nisu mogle biti adekvatno aktualizirane. U lepezi potresa tih drutava najdramatinija sudbina bila je dodijeljena Bosni i Hercegovini. Dio tih problema predstavlja i urbanitet, koji je usko povezan sa migratorno demografskim kretanjima u tim zemljama. Socijalizam je prihvatio industrijalizaciju, a industrijalizacija uvijek i
G. W. Allport, J. S. Bruner and E. M. Jandorf "Personality Under Social Catastrophe" in Clyde Kluckhohn and Henry A. Murray "Personality in Nature, Society, and Culture" second edition, New York: Alfred A. Knopf, 1965.
67

61

svuda razara sve pretkapitalistike oblike proizvodnje, pa tako i seljatvo kao populaciju i seljatvo kao specifian nain ivota. Socijalizam je razorio sve strukturalne elemente seljatva fragmentirajui ga na manje- vie neorganizovanu masu sitnih poljoprivrednika. Najbitnije karakteristike ove mase koje su se istakle u socijalizmu su: mali posjed, razvijena podjela linih i generacijskih uloga u nedovoljno razvijenoj drutvenoj podjeli rada, relativno visok stepen izolacije, snana neformalna socijalna kontrola i mehanika solidarnost, koja ih lako dovodi u stanje politike manipulacije jer su nesposobni za smostalnu politiku borbu. Seljatvo je i u socijalizmu kao i u etnonacionalizmu definirano kao poeljan politiki plijen, jer se preko njega, kao neartikulirane drutvene snage najefikasnije ostvaruju ciljevi i interesi politikih oligarhija. Socijlizam je seljatvu ponudio migraciju umjesto razvoja sa relativno najteim reperkusijama u Bosni i Hercegovini. Migracije golemih razmjera izazvale su nesavladivo siromatvo agrarnih podruja popraeno drutvenim procesima koji oznaavaju enorman rast gradova i prenoenje siromatva u urbane okvire. Korelacija izmeu porasta gradova i siromatva na selu, te poveanja nepoljoprivrednog stanovnitva je opta odrednica balkanskih, pa i istonoevropskih prostora. Migracijska kretanja su uglavnom usmjerena ka gradu i gradskim centrima to je rezultiralo enormnim rastom tih gradova u odnosu na ostale regione ili periferije. U veini istonoevropskih zemalja migracije selo grad su se odvijale zbog zahtjeva industrije, ali ono je zahvatilo i nekontrolirane migratorne tokove tako da je primarni (najee glavni) grad nekontrolisano primao nepripremljene i neplanirane nove stanovnike . Uz taj proces se javljala i pratea patologija malog stambenog prostora. Na razini fenomena, migracije su ruralizirale gradove i jo vie poveele napetost u dinamici ruralno urbanog kontinuuma. U kontekstu rata u Bosni Hercegovini najporazniji migratorni refleks doveo je do temeljite promjene demografske strukture u BiH, o emu zorno ilustrira podatak da je na dan 31. 03. 1991. godine broj stanovnika bio 4 340 718 sa naseljenou na kvadratnom kilometru od 84, 8 stanovnika, a do 31.03. 1998. godine stanovnitvo se smanjilo za 1 200 924 i naseljenou po kvadratnom kilometru za 23,5 stanovnika manje. Pored migracija u Zapadnu Evropu, snani migratorni procesi inspirirani etnopolitikim projekcijama i planovima partija na vlasti u BiH, mogu se smatrati intervenirajuom varijablom demografskih lomova sela. Ruralno-urbana situacija trenutno u Bosni prije svega je definirana neposrednim posljedicama minulog rata. U predratnom periodu demografsko-migratorna situacija je bila relativno struktuirana predvidljivim siromatvom sela i ve prenapuenim gradovima, ali te migracije nisu bile izazvane snanim dezorganizacijskim procesima kao to je na primjer industrijalizacija. Taj stav je primjereniji za pedesete i ezdesete godine kada je industrijalizacija izazvala nastanak T-urbane distribucije stanovnitva lociranih u gradovima: Banja Luci, Doboju, Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru. Du ove osi bila je i ostala koncentrirana veina BiH stanovnitva. Industrijalizacija je tih godina u osnovi bila nasilna jer se nije potovala kulturalna matrica sela kao rtve, ali se i grad kao vrijednost nametnuo kao pull faktor, a selo kao push faktor, te su povrijeeni uobiajeni migratorni tokovi populacije. Gradovi su naglo poveali broj stanovnitva i postali disfunkcionalni sa konanim rezultatima meusobne poraenosti ruralne i urbane kulture koja je najvidljivija izmeu zahtjeva urbanog drutva i tradicija ruralnog naina ivota. Posredstvom rata urbana situacija se naglo pogorala, od socijalistikog grada i njegovih problema, grad u BiH se transponirao u grad treeg svijeta sa snanim tradicijskim obiljejima newcomers-a. Potujui tragediju napaenih migranata ostaje injenica da oni nisu u stanju da participiraju urabnim oblicima ivota zbog toga to su dovedeni u pasivnu poziciju. Migracije su bile nasilne i neplanirane

62

od strane samih subjekata migracije. Analize povratka pokazuju da je povratak politika floskula. Fizika je injenica da su migranti prisutni u gradu i ona bitno doprinosi definiciji dananjih BiH gradova kao gradova treeg svijeta. Unato injenici to se broj stanovnika BiH smanjio pomenuti T-gradovi su poveali broj stanovnika i to od strane migratorno prognanikog profila. U tom kontekstu moemo da kaemo, posredstvom rata i etnonacionalnih programa, da se BiH pretvara u getoiziranu drutvenu supstancu i ruralno nasljee, transponirano u urbane forme, ini dalju inspiraciju kontinuuma ruralno-urbanog sukoba. U periodu prije rata Bosna i Hercegovina je sa industrijskom i poljoprivrednom strukturom spadala u srednje siromane zemlje, a rat ju je sunovratio na granice ispod siromatva i u tom stanju se nalazi preko 60 % stanovnitva. Najvee populacijske koncentracije su zahvaene urbanim siromatvom koje je drastinije nego ruralno. Ruralne populacije na selu poprimaju distribucijski U-oblik to znai da e ruralna podruja, s obzirom na dinamiku povratka zadugo ostati bez najvitalnijeg dijela populacije. Zakanjela urbanizacija i nagli priliv ruralnog stanovnitva drastino istiu problem gradovi nemaju rastue potrebe za ruralnim stanovnitvom u industriji ak i u pretpostavci da se u okviru tranzicijskih procesa kapital doseli u BiH. Recentne migratorne mase su prve rtve nezaposlenosti ili niske zaposlenosti i u tom sluaju goleme nadeksploatacije. ansa, bilo kojeg oblika, sa stanovita stanja i procesa u BiH, koncentrirana je uglavnom u Sarajevu, o emu govori i podatak da je u tom gradu koncentrirano oko 20 % ukupne bosansko-hercegovake populacije. ta su osobine prenapuenog grada ili grada Treeg svijeta? Grad u treem svijetu predstavlja poseban sluaj jer je glavni tok urbane teorijske analize bio vezan za analize globalnih razmjera. Urbana sociologija treeg svijeta je neto novijeg datuma jer pojave i odnosi su specifini ba za ta podruija. Gradovi treeg svijeta nisu imitacije gradova u ekonomski razvijenim sistemima, ni po svom postanku niti po svojim trenutnim okolnostima. Ova injenica je bila poznata i Lewisu Mumfordu koji u studiji Grad u historiji (nije se bavio azijatskim i junoamerikim gradovima pod utjecajem panjolske civilizacijske matrice), naglasivii da je evropski i ameriki grad paradigma specifino evropskog racionalizma. Urbani razvoj i promjene u treem svijetu, za razliku od faktora koji su stvorili gradove Evrope, su uzrokovani drugim faktorima, a prije svega posljedicama kolonijalizma, meunarodne podjele rada te snanih migracija u tim zemljama. Organizacija prostora gradova u treem svijetu predstavlja manifestaciju meunarodnih politikih i ekonomskih odnosa. Stepen rasta gradova je dramatian. Ta dramatinost je izraz rezerviranost siromatva za ta podruja i zasigurno je da su najvee konurbacije locirane u treem svijetu. Karakteristika tih zemalja jeste da veina stanovnitva ivi u gradovima, sa veinskom mladom populacijom i imaju snaan uticaj na trite rada. Urbanizacija siromanih regija svijeta nije izazvana potrebom za radnicima u industriji, nego je urbana populacija rtva niske zaposlenosti i nezaposlenosti. Nerazvijenost pojmovno znai rasprostranjenu relativnu siromatinu veih segmenata populacije, koja zbog stagnantnih ekonomskih uvjeta ili nepovoljnih posljedica loe ekonomske politike ima malo izgleda za bilo to drugo, osim za marginalno uee u rastuem ekonomskom toku razvoja i isto tako male izglede da pobolja svoje anse za uspjeh68. Udrueno, siromatvo i urbanizacija, rezultiraju visokom stopom smrtnosti kod novoroenadi, niskom stopomo pismenosti, kratkim ivotnim vijekom. Studij urbanih procesa treeg svijeta okarakterisan je upitom da li su globalne teorije adekvatne kao vodii u razumijevanju urbane situacije u treem svijetu. Urbana situacija treeg svijeta je prije svega problematina, a ona izvire iz odnosa selo-grad (agrarno stanovnitvo se pretvara u neagrarno), ogranienih izvora, enormnosti nekontroliranih dimenzija urbanog rasta itd. Izrazita
V. G. Flanagan Contemporary urban sociology, Cambridge University Press, Cambridge 1993. godine, op. cit. p. 108-136.
68

63

karakteristika konflikata u urbanom okruju u zemljama treeg svijeta nije toliko izmeu radne snage i kapitala, nego meu ruralnim i urbanim klasama. Ruralni sektor sadrava veinu bijede i veinu jeftinih resursa za potencijalne ekonomski napredak, ali urbani sektor sadrava veinu organizirane moi. Ogromna ponuda radne snage stvara neformalni sektor ekonomije ili ogromnu masu nezatienog rada. Agrarne mase doseljene u grad prodaju se ispod cijene i oni produciraju tzv. jeftino stanovanje. Grad treeg svijeta je okruen improviziranim kuama na vlasnitvu koje nije njihovo. Periferija tih gradova nema granicu. Ta ilegalna naselja zapravo stvaraju novu potencijalnu masu siromanih. Suvina radna snaga trai angaman u onim poslovima koji su najnie plaeni i koji nisu pod nikakvom kontrolom. Procijenjeno je da neformalna preduzea upoljavaju preko 35 % nekontrolirane radne snage koja stvara izmeu 20 i 40 % bruto dohotka zemalja treeg svijeta. Flanagan smatra da je neregulirani sektor ipak stvorio dugorono amortizer za prekomjerni urbani rast, te zakljuuje da se moe uoiti veza izmeu elastinog kapaciteta urbanog sektora da ipak u vremenskoj perspektivi zaposli suvinu radnu snagu, ali i da aktulenu agrarnu populaciju zadri na selu. Ipak, koncentracija ansi u urbanim centrima dugorono osigurava dalji priliv ruralnog populusa. Obeavani ekonomski rast, koji nosi rizike i potencijale za nastanak sociopatolokih fenomena, imae problematinu prirodu u urbanim centrima, jer e se otvoriti dodatno polje sukoba oko oskudnih resursa i prostora i povezano je sa nekontroliranim prilivom ruralnog stanovnitva to doprinosi opadanju cijene rada i poveanju trokova ivota. Urbani centri su prenapueni a nisu popraeni sa urbanizacijom. Problem se jo vie uslonjava injenicom da mase nemaju ekonomsku perspektivu ak ni u neformalnoj ekonomiji jer je ograniena ponuda slaboplaenih poslova. Konflikt u urbanom okruju je decentriran sa konflikta radne snage i kapitala na podruje ruralnih i urbanih klasa, a unutar entitetskih glavnih gradova (Sarajevo, Banja Luka). U neideolokom prostoru urbnog iskustva reflektira se drugaija slika vide se sukobi i razjedinjenosti kao i beskonane varijacije pokuaja da se potlaene tradicije sela i grada nametnu i promoviu kao pobjednici. Stil nastupa ruralne tradicije u urbanom se okruju doradio na iskustvima rata preko kojeg su legalizirani voluntarizam u doseljavanju i stanovanju kao i egalitarizam u raspodjeli stanova. Etniko bratstvo, koje su u ratu nametnulo kao paradigma drutvenog reda, na tlu grada u postratnom dobu predstavlja drutveni problem. Rat je stvarao razne vidove neformalnog ponaanja i osjeaj zajednike sudbine to je davalo impuls egalitarizmu i kontroli nad onima koji nisu slini. U uslovima ograninene drutvenosti grada, jo je vie osnaena ideja socijalne promocije ruralne nad urbanom kulturom. Nizak stepen diferencijacije i ekspresije grada nuno je povezan sa optim siromatvom i integrativni procesi, koje grad moe pokrenuti, su dovedeni u pitanje. U sociolokoj domeni urbanizacija je dinamiki socijalni proces koji predstavlja kretanje, promjene i konflikt kao stalne atribute drutva grada. Urbanizacija za BiH prilike nije samo mehaniko premjetanje ljudi u prostoru iz rurisa u urbis nego odsustvo snage apsorpcije ogromne ponude agrarnog stanovnitva, a bez ekspanzije industrijskih i urbanih podruja. S toga moemo rei da se navedeni socijalni proces aplicira viestrano: kao proces razobliavanja urbanog prostora u prostor sluanjnog i prolaznog tipa; kao proces prelaza drutva iz urbanog u ruralno i kao proces prelaska urbane kulture u kompromis sa ruralnom kulturom. Realnost ovog procesa je konfuzija ruralno urbanih odnosa. Nagla gustoa, anomijski intonirana, dovela je do konfliktnog rasporeda odnosa u urbanom prostoru kao zadatog za ove populacije. Grad je projekcija drutvenih odnosa na tlu (A. Lefebvre), a BiH grad zapravno odraava krizu ruralnih oblasti i prekomjernost stanovnitva grada. Osnovna neravnotea tog tipa se ogleda u

64

neravnotei zaposlenja i pasivnosti migrantskih grupa naroito u modelima urbnog naina ivota i potronje. To je jedan od razloga zbog ega im je kulturalna matrica netaknuta, a matrica im kae da grad treba iskoristiti. Migrantska grupa unutar urbanih formi nuno interpretira drutvo odlaska (selo) i drutvo prijema (grad) a temelj te interpretacije je snana i solidarna veza sa rodbinom koja je u izbjeglitvu ili radu u inostranstvu. Oni pojam grada lokaliziraju na nivo moralnog ureenja svoje okoline to predstavlja njihov odgovor na anonimnost grada (anonimnost je primarni cilj predurbanita kada je grad izabran kao cilj preseljenja) jer se radi uglavnom o predurbanim populacijama koje nisu planirale preseljenje u grad. Neplanirano preseljenje u grad podrazumjeva, na teorijskom nivou, da e se artikulirati prvi zakon pristupanosti koji kae da svaki pojedinac, grupa ili organizacija eli imati slobodan pristup do svakog drugog pojedinca, grupe ili organizacije sa najmanjim utrokom. Tei se lokalizaciji socijalnog prostora grada od strane ruralnog stanovnitva bez obzira na razliitost pojedinaca grupa ili organizacija koje nuno funkcioniraju u gradu. Iz tog razloga dolazi do konkurencije za odgovarjui broj lokacija u prostoru, a pristup je bitno ogranien gustoom grada (A. Levi, 1980.) Centralizirani grad ili vorne take grada su instrumentalizirane lokacije prezentacije konflikta, gdje se apsorbira ne samo simboliki prostor nego i nejednakost dostupnih osnovnih izraza moi i kontrole u drutvu. Odsustvo kontrole i planiranja migracijskih tokova rezultiralo je nekontrolisanim posljedicama koje redovito dovode do diobe prostora i izraza konfliktne zbilje. U konfliktnoj zbilji problem stanovanja ima anomijski karakter jer je pravno pitanje stanovanja, usljed nasilnog izmjetanja stanovnitva, kompleksno i u ovom trenutku teko rjeivo. Politika kriza (nastanak i povratak izbjeglica koje nije realizovano) izazvala je nelegalno, polulegalno i neinstitucializirano stanovanje. Ovaj tip stanovanja izaziva neodgovornost od strane mase stanovnitva u urbanim formama, te se na taj nain urbana konfuzija jo vie pojaava. Kriza urbaniteta u BiH je nasljeen problem, a posredstvom rata multipliciran. Urbanitet, kao konfiguracija pritisaka na specifian vid ivota transcendira sve individualne varijacije ponaanja razliita od ruralnog socijalnog ponaanja to je i prirodno jer se radi o dvije razliite okoline. Unato injenici to je BiH tipina migracijska zemlja (u meurepublikim migracijama u periodu 1971 1981 godine BiH je imala 2 do 3 puta vei gubitak stanovnitva u odnosu spram ostalih nerazvijenih podruja) dananja urbana situacija je krajnje neprirodna i problematina sa naznakama da se nametne fenomenologiji grada. S obzirom na problem bie neophodno utvrditi zakonske forme odnosa izmeu uspostavljenih i nekontrolisanih procesa u urbanoj okolini i odgovoriti na pitanje da li su klasine urbane populacije doista toliko slabe da ne mogu izazvati konflikt i identificiranje socijane distance izmeu grupacija unutar urbane okoline. Za sada moemo da kaemo da nasilno proizvedene migratorne grupe smjetene u urbane okolinu poprimaju forme krize prepoznate u postojanju socijalnih procesa produciranih post-tradicionalitetom u kojima marginalne grupe preuzimaju tzv. sick role poziciju; konflikti ne rezultiraju rjeenjem nego odlaganjem problema; sukob u pravilu socijalizira svoju pobjedu u svakodnevnici grada, te je grad posluio socijalno prostorno za promociju pobjede nad njim samim. Identitet izmeu urbane krize i krize drutva, posredstvom snanih dezorganizacijskih impulsa, namee snane prepreke za promjenu i reformu ne samo grada nego i drutva. Navedene odrednice artikuliraju,uz niz ograda i ogranienja, potrebu ponovnog definiranja grada u tranzicijskoj BiH i identifikaciju onih atributa urbaniteta ovih prostora kao djelotvornih i centra

65

drutvenih promjena. Reforma sela, kao distinktivnog, ali vanog prostora, mora ii u pravcu koji moe apsorbirati suvino stanovnitvo i ekonomski ga uzdii. Interakcija urbano-ruralno nije pretvorena u interakcijski pomak nego u jednostavno egzistiranje jednog pored drugog. Interakcijski pomak je potreba imigrantskog drutva da priredi svoje komponente kulturnu, ekonomsku, socijalnu za prihvat, te predvia procese adaptacije, akulturacije i integracije, koje u osnovi znae tip interakcije izmeu raznih podsistema migriranja: grupu, migrantski kolektivitet, emigrantski i imigrantski kolektivitet. Nain kako se u komponentama zadovoljavaju potrebe jednih, drugih i treih objanjava konfliktne drutvene procese izmeu migrantskih podsistema. Migrantima jednostavno nije imao ko da postavi odreene granice i kulturalne zahtjeve. Urbano stanovnitvo, budui mobilno, u znaajnoj mjeri se odlilo, te se na taj nain urbana srednja klasa (koja je ionako bila segmentirana), kao orijentir unutar urbanog iskustva, izgubila. U sluajevima kada se pojavljivala srednja klasa, njeni mehanizmi nastanka su bili odreeni politizacijom njihovog poloaja. Politizacija u osnovi znai, s obzirom na predratne prilike, pasivan poloaj aktera koji pretendira na pomjeranje ka statusu srednje klase. Pasivnost, kao dimenzija odnosa sa umanjenim investicijama energije pojedinca u okolinu, koja je sistemski struktuirana, na nivou saglasnosti prema drutvenim objektima, rezultira potinjavanjem, a u odnosu saglasnosti sa normama rezultira ritualizmom. Za R.K. Mertona atribut ritualizma je kulturni cilj. U sistemu postoji saglasnost oko sredstava ustanovljavanja ovog tipa prilagodbe (npr. pripadnik nie srednje klase, koji pretendira na status srenje klase, mora zadravati standarde srednje klase, sa relativno niskim primanjima). Pojedinac u tim okolnostima prekida sa navikama i dostignuima nie srednje klase, a obaveze prema vrijednostima nie klase imaju obiljeja reakcionarnog stava. Stoga pojedinac na putu iz nie srednje klase ka statumima srednje klase ne doputa novitete koji bi u vioj srednjoj klasi bili osujeeni. Realno, pojedinac zapravo ulae u svoju porodicu i djecu i tek, zahvatom u srednju klasu posredstom obrazovanja, tada stiu status srednje klase. Ritualizmu je svojstvena disciplina, ali tek u slijedeoj generaciji uvruje obaveza vrijednostima srednje klase uz odgovarajua finansijska primanja. Razmotrimo jednu hipotetinu situaciju, u krajnje reduciranom obliku, koja figurira kao empirijska injenica, s obzirom na BiH prilike. Ritualizam je instrumentalna kategorija privremenog karaktera, a ne stalna osobina osobe u statusnom usponu. Zbog ie pojmovne strukture ritualizma pomjeriemo ga na prelazu iz kulture siromatva u kulturu srednje klase za koju pretpostavljamo da su vidljive u drutvenoj empiriji. Pretpostavimo da je za taj prelaz, u naim uslovima izmeu 1950tih i 1980-te, u relativno stabilnim prilikama bilo potrebno desetak godina, npr. putem obrazovanja. Prve dvije godine se u tom vremenskom kontinuumu odnose na donoenje odluke za prelaz u kojem se jasno definiraju kvantitativo - kvalitativne razlike tretiranih kultura. U tom periodu se i naputa kulturalna matrica siromatva i priprema ritualizacija tog naputanja. Ne ulazei u niz razlika ovih dvaju kultura recimo samo to da kao konstante siromatva funkcioniraju umnoene osujeenosti i nesposobnosti, u smislu da jedna nesposobnost producira drugu, a konstante statusa srednje klase kao umnoene sposobnosti, u smislu da jedna trina prednost izaziva drugu (npr. strunjak sa visokom kolskom spremom e imati ansu za specijalizacijom koja e mu poboljati trinu situaciju i shodno tome primanja).

66

Period postignua, koji je i najdui u vremenskom kontinuumu pomjeranja u pravcu kulture srednje klase, je i izraziti period ritualizacije tog pomjeranja. Veini klasa koje se pomjeraju je svojstvena upadljiva potronja kao jedna od dimenzija ritualnog postignua. U obiljeja te ritualizacije po nama spada prije svega ulaganje u strunost (npr. zavravanje fakulteta). Sklonost modi je inspirisana klasama u usponu, a sklonost ka umjetnosti se uzima u obzir upravo zbog svoje nekorisnosti, kao kriterij bogatstva ili mogunosti za simboliko prevazilaenje zadatih okvira egzistencije. Politika adaptibilnost je najprihvatljiviji oblik politikog stava jer odluka o pomjeranju je donesena u skladu sa politikim stanjem sistema. Odsustvo politikog konzervatizma ili progresizma, u odnosu na politiko stanje tumaimo injenicom da svako ulaganje u jednu od ove dvije varijante oduzima zapravo energiju koja se ulae u navedene atribute rituala. Bitna odredba ritualizma je i predvianje koja treba da da odgovor na pitanje kada e se u punoj mjeri koristiti prerogativi kulture srednje klase uz odgovarajua finansijska priznanja. Period stabilizacije karakterie prevalentnost linih osobina koja je povezana sa eljenim postignuem i u ovom periodu je prepoznatljivo koliko je ritualizam instrumentaliziran kao strateki faktor. U ovoj fazi i prestaje potreba za ritualizmom i dolaze do izraaja line osobine koje su predhodno usvojene i socijalizirane u kulturi siromatva. Tako se siromatvo pojavljuje kao fiksirana osobina ljudi koji su se uspjeli stratifikacijski pomjeriti ka nivou srednje klase. Fiksacija osobina u osobi, koja je izala iz kulture siromatva, je izvjesnija ukoliko je bio krai period postignua odnosno ritualizacije uspona. Mi smatramo da je ritualizacija nuni strateki faktor za uspon koji ima razumno i prihvatljivo vremensko trajanje (hipotetiki moe trajati do 10 godina), dok u strogo hijerarhijskim drutvima klasne i statusne pozicije su tee savladive zbog ega je itavoj jednoj generaciji potrebno da pripremi uslove za statusno pomjeranje njihove djece. Analiza migrantskog statusa populacije srednje klase, ili onih koji pretenduju na taj status, bi pokazala da kulturna prolost nije postojala kao kultura srednje klase. Prepreke za pojmeranje, ukoliko nisu stigmatizirane, su u socijalnom iskustvu poprimile atribute buduih stabilnih statusnih prilika. To znai da ako je neko imao strane potekoe u usponu, te potekoe e ostaviti relativno trajan trag i u buduim, boljim statusnim pozicijama. Naprosto, postoji niz dokaza u teoriji koji kau da one osobe koje su utroile pretjerano mnogo energije na odravanje i uspon u ranijoj dobi, u kasnijoj dobi bivaju iscrpljeni ili motivaciono nezainteresovani za steeni status. To je i razlog zato se esto deava da one grupe koje su se naglo obogatile imaju niz simbolikih tragova povuenih iz prolosti. U sociolokom i antropolokom smislu rijei, siromatvo je zbog toga opasno. Steeni status, oigledno, kreira ambivalentan stav prema onim vrijednostima koje su bile poeljne prilikom ritualizacije pomjeranja. Zamka ritualizacije se sastoji upravo u tome to ni sam akt ritualizacije ne moe biti totalno instrumentaliziran nego daje prednosti naslijeenoj kulturi. Formirana srenja klasa nastala posredstvom obrazovanja, kao jedinog mobilnosnog kanala, zbog nedostatka srednjoklasne prolosti uglavnom se inkorporiraju kao nedovrene klase. To stanje im onemoguava da definiraju svoje zahtjeve, osim materijalnih nego su od strane politikih definicija drutva ili nosilaca politike moi dovedeni u pasivnu poziciju ili u poziciju servera. Sutina srednje klase u starim hijerarhijskim drutvima jeste da je ona posrednik izmeu elite i irih radnih masa, ona svoju kriteriologiju definira kao obavezujuu za sve. Oigledno da bosanskohercegovaka srednja klasa to nije. Ovaj uvid nam je vaan zbog konstatacije da je urbana srednja klasa u BiH segmentirana i instrumentalizirana od strane dominantinih politikih centara moi te da je na taj nain eliminirana kao kriterij drutvenosti. Na kraju moemo da zakljuimo da su ratna zbivanja u BiH, bestidan teror, nasilne migracije i migracije uopte, odsustvo plana odnoa urbano-ruralno doveli u pitanje pojam grada i njegove kulture.

67

Siromatvo
Karakteristike siromatva naih prostora jeste trajni osjeaj siromatva socijaliziran kroz porodini ivot i nauenost na trajnu uskraenost materijalnih i duhovnih dobara i uz odsustvo ideja za izlaz iz statusa siromatva*. Osobina siromatva i siromanih jeste glorifikacija siromatva kao vrline i ideal ovjenosti, potenja, skromnosti i slino. Glorifikuju se i zanimanja vezana za siromane klase. Kultura siromatva ostavlja trag trajnog karaktera kroz itav ivot. Fenomenologija siromatva najee se ispoljava kroz igre na sreu, kroz glorifikaciju lake zarade, kroz prepoznatljivo oblaenje, kockanje, kroz prezir prema radu, koli, obrazovanju, tetoviranje i neuestvovanje u glavnim tokovima drutva. Posredstvom opteg siromatva izazvane su teke i nepopravljive populacione i demografske promjene naroito u vezi alimentiranih skupina (djeca, stari, osobe bez zatite, krize institucije, razdvojene i razorene porodice, nemogunost aktualizacije ivotne dobi). Populacijska kriva u Bosni i Hercegovini ima tipini U oblik. Kontingent radnog stanovnitva je takoe devastiran usljed uea u ratu, migracijama i nemogunosti rada. Deava se teko rjeiva situacija da veina radno aktivnog stanovnitva se transformira u ovisno stanovnitvo, a i ono malo radne snage to je uposleno izloeno je brutalnoj nadeksploataciji. Siromatvo se nametnulo kao trajni proces s obzirom na mentalitet, ratna razaranja i kvalitet populacije. Prema dr. Rudiju Stojaku razvio se jadan svojevrstan mentalitet ovisnosti prema meunarodnoj zajednici. Mi primjeujemo da se pojam rada, koji je temeljan u drutvenoj dinamici zamijenio pojmom donacije. Nismo zapazili nijedan ozbiljan program borbe protiv siromatva, a i ono malo akcija nisu dale adekvatne rezultate i oekivane perspektive. Adekvatan izlaz iz stanja i procesa siromatva predstavljaju efikasne promjene u obrazovanju za potrebna adekvatna zanimanja. Dr. Rudi Stojak smatra da veini radne populacije treba dati do znanja da zapoljavanje ne trebaju shvatiti kao trajni status i da treba razbijati famu o tzv. radnikim zanimanjima. Akcije trebaju biti usmjerene na iskorjenjivanje nepismenosti i polupismenosti, te poduzeti istraivanja u oblasti matrice potreba i kvaliteta kolskog sistema70. Siromatvo je kultura ili nacrt za ivot koji se prenosi iz jednog pokoljenja u drugo. Siromatvo snano razvija osjeaj marginalnosti, ovisnosti i inferiornosti, te je usmjereno prema sadanjici i sklonosti za trenutnim zadovoljenjem. Sutina siromatva sastoji se u umnoavanju nesposobnosti, tj. vjerovatnoa da e jedna nesposobnost izazvati drugu. Rat je doprinio snanom osjeaju identifikacije sa siromatvom, ono se vie ne krije, i postaje stereotipno. Siromana populacija je izuzetno pogodan materijal za politike manipulacije i teren na kojem je mogue provoditi uske i parcijalne politike volje. Veina populacije nalazi se u urbanom siromatvu gdje je preivljavanje posredovano institucijama. Prava slika tog siromatva jeste preuzimanje sick-role pozicije veine stanovnitva, te aktualizacija jo snanijih migratornih impulsa kvalitetne populacije. Posredstvom te injenice potvruje se i dugorono budue siromatvo.

Na podruju Bosne i Hercegovine socijalnu zatitu trai preko 1 500 000 ljudi. Ispod linije siromatva ivi 60 % stanovnitva, ali najvei problemi preivljavanja se odnose na izbjeglice i raseljena lica. Prema statistikama svega 1,95 % ivi od svog rada jer polovina od te populacije nije sposobna da privreuje s obzirom na starosnu strukturu, a 43 % radno sposobnih odraslih evidentirano je kao izdravana lica. Aktuelnom siromatvu doprinosi i faktor smanjenja meunarodne pomoi tako da se moe rei da e stanje siromatva zadugo biti dominantno stanje ovih prostora. Na taj nain Bosna i Hercegovina izlazi iz okvira tranzicijskih zemalja i poprima karakteristike zemalja treeg svijeta. 70 Dr. Rudi Stojak Hijatus br. 3 Zenica 1996. godine

68

Zapazili smo u istraivanju siromatva jednu neugodnu koincidenciju izmeu situacije u BiH danas i istraivanja primarne linije siromatva u Yorku od prije 100 godina, koje je trebalo da utvrdi granice golog fizikog opstanka siromanih klasa. Istraivanje je obuhvatalo sve one trokove odravanja koje nisu ukljuivali nepredviene trokove poput trokova za lijekove, raznovrsniju hranu, duvan i tome slino. Istraivanje je vrio B. S. Rowntree. Dananje istraivanje siromatva u BiH takoe bi konstatiralo da veina stanovnitva egzistira samo u kategorijama golog opstanka, unato injenici to je vremenski razmak injenica u kojoj su se elementi elemntarne potronje proirili, jer je materijalni ivot individua u osnovi i drutveni ivot. Ovo grubo poreenje treba da nas upozori na injenicu da siromatvo nije prevazieno, unato vremenskim distancama, nego da se ono nanovo vraa sa svojim demonskim licem koje je teko pobjedivo. Pojava masovnog siromatva u BiH nije sluajna pojava, niti je borba sa siromatvom rezultirala nekom osobitom pobjedom. U predratnom periodu siromatvo je bilo samo uspjeno kontrolirano. Uzrok eksplozije siromatva u dananjim uslovima jeste minuli rat, ali i ono to je autonomno u siromatvu kultura siromatva. Ono nije izdvojeno iz ostalih socijalnih fenomena, nego je samo najvidljivije. Zato ga treba posmatrati u kontekstu drutvene krize, okolinskih pritisaka, migracija, nezaposlenosti i sa konanicom u drutvu rizika. U ovom radu emo nastojati konkretizirati i sistematizirati, te dati pregled teorijskih uvida o navedenim osobinama osnovnog drutvenog iskaza u BiH. Oigledno, dugo trajanje krize je ono to potvruje siromatvo i otvara uporita za stabiliziranje siromatva. Kriza u svom elementarnom znaenju znai odsustvo ravnotee i kao fenomen u stanju je da izvri destabilizaciju u nizu drugih sub fenomena, ali ''posljednji uzrok svih stvarnih kriza ostaje uvijek siromatvo masa i ogranienje njihove potronje71 Odsustvo ravnotee znai da drutvo primarno mora iznalaziti funkcionalna rjeenja za opstanak. Za Habermasa: ''krize nastaju kada struktura nekog drutvenog sistema doputa manje mogunosti rjeavanja problema no to se moralo upotrijebiti za odranje ustrojstva sistema. U tom smislu krize su stalne smetnje integracije sistema''.72 Mjesto nastanka krize je ekonomski politiki i sociokulturni sistem, a prepoznaje se kao kriza sistema kroz ekonomsku krizu, krizu racionalnosti, te kroz krizu identiteta kao kriza legitimacije i kriza motivacije. Kompleksnost krize, odnosno njena sistemska naznaka njena uina redovito identificiraju nesposobnost legitimacijskih struktura za rijeenje kriza, to rezultira, u naem sluaju, ogromnom masom nezaposlenih i etabliranje kulture siromatva kao odgovora na krizu.73 Zbog toga kriza obavezno razvija svoje vlastite fenomene i reaktivne strategije kod ljudi, a glavni tipovi odgovora su: aktivni odgovor na krizu koji ukljuuje pojaane napore, kao nadomjestak za gubitke, kao i proteste trajkove pobune adaptacija na promjene (smanjenje potronje) destruktivni odgovori (kolektivna destrukcija) autodestruktivni odgovori (alkoholizam, narkomanija itd.)74 Jedan od aktivnih oblika odgovora na krizu jeste tzv.Ted Palmerov koncept snage ili razvojnog kapaciteta.75 On izgleda ovako:
Karl Marx, Kapital, Kultura, Zagreb, 1948., s.446. Jrgen Habermas, Problemi legitimacije kasnog kapitalizma, Naprijed, Zegreb 1982., s.11. 73 Marijan Koroi, Jugoslavenska kriza, Naprijed, Zegreb, 1989., s.21. 74 Z. Mlinar ''Phenomenology of the Local Response to the Economic Crisis'' Revija za sociologiju No.Zegreb 1990.
72 71

69

(PO) (OV) (PC) (RK) =-------------------------------------------------------(OO) (PTCA) (TOC + TSZ) (VT) (RK)= ukupna snaga ili razvojni kapacitet (PO)= podrka okoline (OV)= osobne vjetine (PC)= mogunosti i interesi ili ciljevi osobe da promjeni svoje ciljeve (OO)= otpori iz okoline (PTCA)= psiholoke tekoe, konflikti i ambivalentnosti (TOC)= tekoe socijalnih zahtjeva ili mogunosti (VT)= velike traume to je vea vrijednost brojnika, a manja vrijednost nazivnika, to su dakle vee snage ili razvojne mogunosti osobe da da odgovor na kriznu okolinu i stanje. Iz obrazca oigledno slijedi da konstituirana okolina ima presudnu snagu, kako u podsticaju, ali isto tako, u spreavanju razvoja osobnih kapaciteta. Faktor okoline stoga igra vanu ulogu u konstituiranju specifinih odgovora na krizu. Oblikovani fiziki okvir krizne okoline izaziva oekivano ponaanje ije varijacije su shvaene kao funkcije onih kompleksnih socijalnih i psiholokih odrednica koje su ukorijenjene u aktivnostima i odnosima datog socijalnog prostora. Fizika okolina krize poprima novu znaajnost kada je prepoznata kao pritisak na probleme funkcionalna rjeenja u zadatim okvirima. Najnii oblik promjene okoline jeste migriranje. Kulturno siromatvo je teorijski pojam amerikih antropologa 50-ih godina prolog stoljea, a osobito Oscara Lewisa.76 Dva su razloga nastanka pojma kulture siromatva. Prvo, uoeno je da veina ljudi u zonama siromatva reaguju slino: uoljiv je snaan osjeaj marginalnosti, bespomonost, ovisnost i inferiornost, slaba organizovanost, snana orijentacija prema sadanjosti, nesposobnost odgode nezadovoljstva, fatalizam unutar razorenih porodica ili nekvalitetnih porodica snana usmjerenost djece na majku.

Prema: Mladen Kneevi, Obsojenc, zapor in odtujitev, Univerza v Ljubljani, Fakulteta za drubene vede, doktorska disertacija, Ljubljana, 1992., s.204-205. 76 Oscar Lewis, The Culture of Poverty, Scientific American, 1966.,p. 19-25 Sintagma ''kultura siromatva'' je bila dana od Oskara Lewisa (1959.) i popularizirana od Harringtona (1962.). Izmeu mnogih diskusija ''kulture nie klase su H. Gans (1962,1965.),W. B. Miller (1958.), i Rainwater (1966.). izvori koji se odnose konceptualno na ovaj pojam ukljuuju Irelanda (1966. ''ivotni stil slabo plaenih radnika''), Keil (1966.,''kultura crnaca nie klase''), Schwartz i Henderson (1964.,''kultura nezaposlnosti''), Davis (1952., ''kultura slama''), i Bartky (1963.,'' kultura dna''), p. 192.

75

70

Drugo, navedene osobine su socijalizacijski prenosive na mlau populaciju trajno ih stigmatiziraju, bez obzira to u nekim sluajevima nestaju neposredne okolnosti siromatva. Osnovna kulturalna usmjerenost na vrijednosti rada i potronje i strukturalnih sredstava za njihovo postizanje dovodi do neke preutne saglasnosti izmeu drutva i njegovih aktera, meutim, neusaglaenost izmeu kulturalno definiranih vrijednosti i strukturalnih sredstava za njihovo postizanje dovodi do anomije. Relativno rano je otkriveno zato je nia klasa optereena nemogunostima postignua osnovnih ciljeva. Ona u okviru kulture siromatva funkcionira kao kultura i kree se oko est taaka interesovanja.77Prva je ''nevolja'' sve situacije i ponaanja koja dovode do neugodnog kontakta sa predstavnicima vlasti (tue, pijanke, vanbrana trudnoa); druga je ''ilavost'' stanja koja obuhvata fuziku snagu i izdrljivost hrabrost i vjetinu; trea je ''lukavost'' funkcionira kao vrijednost u kulturi nie klase i obuhvata sposobnost nadmudrivanja drugih, podrazumjeva vjetinu da se novac zaradi na lak nain, te spremnost na brz i duhovit odgovor; etvrta taka je ''uzbuenje'' spremnost na bilo kakav eksces koji za rezlultat ima emocionalnu uzbuenost; peto se odnosi na sudbinu povezana je sa vjerovanjem da supjeh nije mogu bez posredovanja sila van kontrole pojedinca. Konano, esta taka fokusa interesovanja je autonmomija konkretizira se kroz nezavisnost i slobodu od nadzora i autoriteta. Teorija suprotna od kulture siromatva je teorija situacijskih prisila (Elliot Liebow, Tallys Corner).78 Teoretiari ove orijentacije uoavaju kod siromanih populacija slijedee karakteristike: slabo plaeni poslovi te poslove oni sami preziru kao i njihovi poslodavci defektnu vremensku orijentaciju, te odsustvo sposobnosti ulaganja vremena u bolji posao isti je razlog visoke stope divorsiteta jer nisu u stanju zadrati enu i porodicu, njihovo ponaanje je proizvod prisile i definicije situacije. Prema marksistikim uvidima siromatvo je rezultat klasne podjele drutva i stalni pratilac kapitalistikog drutva i moe biti ukinuto samoukidanjem klasne strukture drutva. Max Weber dokazuje da klasna situacija nekog pojedinca ovisi o njegovoj trinoj situaciji, a koliina moi kojom raspolae utjee na djelovanje trita u svoju korist. Nagrada je rezultat njegovih vjetina i strunosti koje postie na takmiarskom tritu. Siromatvo se prenosi na alimentirane populacije (starci, bolesni, invalidi) ali samo zato to je veina te populacije ve ovisila o poslovima koji im nisu osiguravali gotovo nikakva sredstva na koja bi se mogla osloniti. Njihovo siromatvo je uglavnom nastavak njihovog siromatva proizalog iz slabo plaenih poslova. Novija istraivanja siromatva sugeriraju da siromana radnika klasa uglavnom ima slabu pregovaraku mo koja i potvruje njihovo siromatvo.79 80 81 Budui da u drutvu postoji niz prateih fenomena koji predstavljaju zonu rjeivih i nerjeivih socijalnih problema siromatvo figurira kao problem koji je nerjeiv za tranzicijske zemlje u ovom
77

Prema: Ivan Jankovi, Vesna Pei, Drutvene devijacije: kritika socijalne patologije, Via kola za socijalne radnike, Beograd, s.73-74. 78 Prema: Michael Haralambos, Robin Heald, Uvod u socijologiju, Globus, Zagreb, 1989., s.153-161. 79 Socioloki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982.: Osiromaenje radnike klase se ogleda u zakonomjernoj tendenciji sve vee proleterizacije stanovnitva, guenju, potiranju, dekvalifikaciji, desocijalizaciji radne snage, eksploataciji i nadeksploataciji i obaranju vrijednosti radne snagwe ispod njene vrijednosti, te proirenje bijede na sve vei broj lanova drutva. 80 Jutarnje novine, 19.06.2001.,U Federaciji milion i pol siromanih, s.4 81 Dnevni avaz, 20.06.2001., Siromaan je svako ko dnevno troi do 8 maraka, s.9.

71

trenutku. Rije je o predvienom siromatvu koje bi trebalo da ima odreeni rok trajanja, no uprkos tome uoljivo je nekoliko funkcija siromatva: siromatvo predstavlja znaajnu rezervu radne snage, rezerve radne snage su predviene za obavljanje prljavih poslova u meunarodnoj podjeli rada kao i organizaciju slabo plaenih radova (rad djece, ena u polurazvijenim zemljama ili tranzicijskih), siromatvo je izvor prihoda za razne humanitarne organizacije koje predstavljaju za njih isplativu kategoriju, siromani predstavljaju moralni produkt lijenosti za ideologiju vladajuih klasa i slue kako uvjerljiva argumentacija opravdanosti datog drutvenog ureenja (Torsten Veblen Teorija dokoliarske klase). Urbano siromatvo i duga nezaposlenost rezultiraju nizom nekontroliranih stanja kao situacionim determinantama kulture siromatva. Postoji nekoliko znaajnih karakteristika nezaposlenosti. Simptomatologija nezaposlenosti pretpostavlja niz stanja i situacija koje je karakteriziraju kao odreeno drutveno psiholoko stanje. Da bi shvatili nezaposlenost moramo istai to znai ekonomski ivotni ciklus.82 Ekonomski ivotni ciklus se odnosi na periode ekonomskog prosperiteta ili oskudice tokom radnog vijeka. On se sastoji iz vie faza, a kriterij je nivo potronje. Obian zaposlenik svoj potroni maksimum postie aktom zaposlenja i zadovoljava potrebe poveanim obimom i stoga je, dok je mlad, relativno potrono najaktivniji. Druga faza nastupa kada se stupa u branu zajednicu i formira porodica, taj period karakterizira relativno siromatvo (putem kreditnog angamana), dok ne spadne znatno ispod nepredviene granice slobodne potronje, ako se stekne porodica prosjene veliine. Trea faza se odnosi na period kad djeca postanu radno aktivna, zavre kolovanje, ponu prireivati i ostanu u primarnoj porodici. Ovu fazu takoe karakterizira relativno blagostanje. etvrta faza je period kada djeca ponu formirati svoje porodice, a u meuvremenu su se poveale potrebe (i poskupile) zbog starosti i zdravstvene njege, te se moe opet govoriti o povratnom siromatvu.

Tokom ovog ciklusa mogue su kratkotrajne krize i nezaposlenosti ali se u osnovi ne naruava osnovni tok ciklusa. Meutim permanentna nezaposlenost naruava ovaj ciklus i namee novi ciklus (radikalno siromatvo radikalni identitet) ciklus koji moemo nazvati ciklus nezaposlenosti koji takoe ima vie faza. Rije je o onome to zovemo man without work. Prvu fazu nezaposlenosti karakterizira kratak period olakanja (praznino raspoloenje), a potom se nakon relativno kratkog vremena uvlai briga i depresija tako da resursi slobodnog vremena ubrzo postanu optereenje. Drugu fazu manifestira nesposobnost smirivanja i obino u mentalnom smislu strada ne samo nezaposleni nego i primarna porodica (este svae rezultiraju dezorganizacijom porodice i snanim utrocima potencijalne apsorpcije meugrupnih konflikata). U uslovima radikalnog siromatva, treu fazu karakterizira izjednaenost ekonomskog standarda izmeu zaposlenih i nezaposlenih, te se gotovo podjednako formira isti red sociopatolokih
82

Hans fon Hentig, Zloin: uzroci i uslovi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1959., s.247-263. 72

fenomena (vea stopa divorsiteta, suicida, itd.). Po nama izdvaja se jedan fenomen koji zasluuje posebnu panju, a to je fenomen isekivanja pomoi, kako na formalnoj tako i na neformalnoj razini. Formalnu razinu karakterizira prezentacija nemoi od strane institucionalne infrastrukture gdje se bavljenje odreenim stanjima, poput siromatva, vrlo brzo formira aktivnost kao zanimanje ili vjetina prezentacije problema kao nesavladivog (npr. organizacija donatorske konferencije ili institucionalna ukljuenost meunarodnih humanitarnih organizacija u organizaciji pomoi populacijama u stanju potrebe). Drugo je pitanje kako se instrumentalizira od strane posrednika jedno takvo stanje i kako se formira posebna klasa posrednika izmeu institucija koja imaju sredstva i institucija koje posreduju za pomo. Neformalni aspekt oekivanja pomoi esto je komponiran precizno razraenom strategijom prezentacije nevolja subjekta, najee prema primarnoj okolini. Budui da je BiH egzodusna zemlja pretpostaviti je da jedan znaajan broj populacije ivi od pomoi rodbine koja je na radu u inostranstvu i da to predstavlja veoma ilav nain opstanka. Zbog injenice da je to veoma varijabilan, dakle nepouzdan, nain preivljavanja razraeni su itavi mehanizmi i strategije odreene vrste norme reciprociteta zahvale i manje vie stalne moralne ovisnosti od onoga ko subjektu osiromaenja pomae. etvrtu fazu karakterizira gubitak autoriteta u porodici, zbog ega dolazi do substituiranja drugim autoritetima od strane djece, to takoer formira drugi niz sociopatolokih fenomena (alkoholizam, narkomanija, tabletomanija, nikotinomanija, skitnienje). Formira se i ulina subkultura gdje se mlae populacije osjeaju zatienije i subjektivno vanije. Porodica jednostavno prestaje biti fokus zadovoljavanja emocionalnih i sociorealizacijskih potreba. Petu fazu karakterizira gubitak proirene porodice za nezaposlenog koju je imao na radnom mjestu gdje je uglavnom mogao zadovoljavati odreene i specifine potrebe (drugarenje, potreba za alom, potreba za igrom, traem, potencijalnim konfliktima verbalnog nivoa, itd.). esta i najtea posljedica je gubitak sposobnosti rada i tehnika zaostalost u odnosu na savremene procese rada usljed dugog odsustva sa posla. Gubi se sposobnost stjecanja novih umjenosti zbog promjenjenog karaktera rada. No, nezaposlenost u svom dugom trajanju predstavlja ne samo konfliktni potencijal nego i potencijal za kulturalni iskaz. U studiji Social theory and social structure83 Merton razlikuje pet tipova individualnih adaptacija na anomijsku situaciju: konformizam, inovaciju, ritualizam, povlaenje i pobunu. Ove bihevioralne reakcije su struktuirane oko osnovnih kulturalnih ciljeva kao to su rad i potronja, te institucionalizacija sredstava postignua tih ciljeva.84 Rad i potronja su centralni kulturalni ciljevi i stoga dugorona nezaposlenost izaziva probleme oko alternativa za isto. Iz Mertonove tipologije adaptivnih strategija derivirano je, povodom istraivanja nezaposlenosti u Holandskim urbanim centrima Amsterdamu, Rotterdamu i Enschedeu, est tipova adaptacije na dugoronu nezaposlenost, koji korespondiraju sa Mertonovim klasifikacijama Novi oblici adaptacije su preduzimljivost, kalkuliranje i autonomija.
83

Robert K. Merton, Social theory and social structure, Glencoe, Free Press, 1957.

adaptivnih strategija kao to su konformizam, ritualizam i pobuna 84 Godfried Engbergsen, Kees Schuyt, Jaap Timmer, and Franse van Waarden, Comparative Look at Long term Unemployment and Urban Poverty, Westview press, 1993., p. 153-179.

73

Osobina konformista jeste da kontinuirano trae posao u cilju zadovoljavanbja potreba koje su formirane na temelju ranije radne angairanosti. Ponekad pohaaju kurseve za dodatne kvalifikacije, nisu aktivni u sivoj ekonomiji i ne zloupotrebljavaju sistem socijalne sigurnosti. Ritualisti gube nadu da e nai posao i da e moi zadovoljavati visok nivo potronje, ali u potpunosti potuju glavne vrijednosti drutva i propisane regule. Najbolji pokazatelj ove orijentacije i strategije jeste uredno prijavljivanje i odlazak na biro za zapoljavanje unato injenici da posao nee dobiti. Nisu aktivni u sivoj ekonomiji, starije su dobne strukture, dugog radnog iskustva, niske edukacione razine i uglavnom su familijarni. Oni koji su izabrali povlaenje, kao nain adaptacije (izolacionisti) nemaju aspiracija prema zaposlenju niti prema visokom nivou potronje i ne koriste predviena sredstva za postignue ciljeva. Sebe u budunosti nevide kao zaposlene i ne koriste kanale dodatne zarade u sivoj ekonomiji. Rije je o starijim ljudima koji su dugo nezaposleni i uglavnom se odnosi na strance i migrante koji su nepotpuno adaptirani na drutvo prijema. Preduzimljivci (climberi) izrazito imaju aspiracije prema dobro plaenom poslu i visokom nivou potronje, dosta postiu bavei se nelegalnim poslovima u sivoj ekonomiji, te ne odustaju pretenzija na srednje klasni status, ak i u simbolnoj ravni. Boljeg su obrazovnog statusa, sa izvjesnim radnim iskustvom i mlae dobi. Uglavnom su neoenjeni. Kalkulanti su jako ukljueni u sivu ekonomiju, mlaeg su dobnog statusa, ulau u obrazovanje kao mobilnosni kanal i openito su dobro obrazovani, nisu u branoj vezi, nikada nisu bile zaposlene, esto se radi o enama. Autonomisti jako malo panje poklanjaju ciljevima rada i potronje ili ih ak i odbijaju. Uope se nevide kao zaposleni i zaokupljeni su svojim hobijima i volonterskim radom, nisu aktivni u sivoj ekonomiji, ukljuen je veliki broj ena i starijih osoba, nisu u branoj vezi, nie su obrazovne strukture. Mogu biti prepoznati i kao nosioci subkultura. Postavlja se pitanje koja socijalna okolina stimulira razvoj razliitih bihevioralni reakcija i strategija na nezaposlenost. Teorija Mary Douglas omoguava objanjenje nezaposlenosti kao kulture u smislu da se kultura oslanja na socijalnu okolinu u kojoj ljudi funkcioniraju, ali se takoe oslanja na simbole, ideje i uvjerenja koja reguliraju, racionaliziraju i opravdavaju njihove akcije i prua im temelj i okvir njihovih meusobnih odnosa. Uz pomo Mary Douglasovog modela grupa/mrea mogue je pronai veze izmeu socijalne okoline i tipova dugorone nezaposlenosti, te strategija koje razvijaju i opravdavaju motivacije za te strategije. Na taj nain konstatirane su etiri kulture nezaposlenosti: konformistika, individualistika, fatalistika i autonomistika, odnosno est tipova nezaposlenosti situirano u razliitim odnosima grupa/mrea modela.
Tabela broj 9. Kulture nezaposlenosti i est tipova nezaposlenosti.

+ mrea

FATALISTIKA KULTURA izolacionisti INDIVIDUALISTIKA KULTURA kalkulanti, preduzimljivci

HIJERARHIJSKA KULTURA
AUTONOMNA KULTURA autonomisti KONFORMISTIKA KULTURA ritualisti, konformisti

74

grupa +

Konformisti i individualisti ive u socijalnoj okolini sa jakom grupom ali slabom mreom ili slabo razvijenim sredstvima za postignue ciljeva. Preduzimljivci i kalkulanti operiraju u individualistikoj kulturi nezaposlenosti sa veoma slabom grupom i slabom mreom, a izolacionisti u fatalistikoj kulturi nezaposlenosti sa slabom grupom i jakom mreom, ili eventualnim nekoritenjem sredstava za postignue ciljeva. Socijalnu okolinu autonomista ili subkulturalnih subjekata karakterizira snana distanca prema kulturi openito i to je ono to Douglasova razumjeva kao kosmologiju povlaenja. Ipak, oni zavise od socijalne pomoi i nemogu potpuno izolirati svoju instancu uvrenu kao pogled na svijet. Hijerarhijska struktura nezaposlenosti u ovom modelu je nepostojea jer nezaposlenost i siromatvo konvergiraju jednom stanju, a kulturalni kontekst hijerarhije vie je vezan za strukturu raspodjele moi u organizacijama. Klasifikacijski model, primjenjen na nezaposlene, moe biti aplikativan i za druge kulturalne situacije, kao to je BiH. Sa stanovita jednog okolinskog pritiska, poput nezaposlenosti, mogue je utvrditi, s obzirom na kulturu nezaposlenosti, radnu etiku, percepciju vremena, zavisnost, odgovornost i percepciju rizika. Sutinski, rezultat kulture siromatva i duge nezaposlenosti je drutvo rizika. Percepcija rizika po nama uglavnom se javljaju u okviru situacija i stanja koja se ne mogu kontrolirati i koja izazivaju nenamjeravane posljedice. Suvremena socioloka refleksija istie da je znanje o riziku, udrueno sa pojavom neizvjesnosti i odsustvom mogunosti kontrloe nad buduim stanjima, nuno personalna oprema u okruju moderniteta. Osjeaj da se ima jako malo kontrole nad buduim stanjima unosi jo veu konfuziju u kompleksnost zahtjeva za prevazilaenje te osobine okoline, te se stvara reaktivni pritisak na stvaranje stabilnijih formi societeta. Jedna od najpouzdaniji formi stabiliteta jeste upravo zaposlenost, kao jedna od preostalih formi drutvenosti sa stanovita kulturalnih pritisaka. Eksplicitno siromatvo jeste drutvo rizika u smislu dominacije, nestabilnosti, nepredvidivosti i nekonzistentnosti drutvenog ivota. Ambijent i okolina takvog tipa pogoduju struktuiranju drutva rizika i format rizika ovisi u velikoj mjeri od karaktera samog drutva, a sukladno tome i format kontrole rizika. Obzirom da je na sceni znatno osiromaenje populacije moemo rei da je to takoe i udar na odreene aspekte ljudske slobode u kategorijama slobode kao mogunosti troenja. Maksimalno se uveava ovisnost individue o socijalnoj politici, ekonomskim nestabilnostima i tritu, tako da se pojedincu njegova individualnsot pojavljuje kao floskula o njemu samom. Neizvjesnost opstanka izraena je kroz odsustvo ekonomskog i institucionalnog oslonca i kroz reprodukciju nepredvidivosti kao potencijal za budue rizike. Siromatvo ima vane implikacije za nae razumjevanje rizika koje s reflektira najveim djelom kroz nepouzdanost instrumenata, okvira i sredstava za voenje ureenog socijalnog ivota. Naprosto, socijalne promjene, izraene kroz naglo siromaenje, u BiH fatalno znae samo socijalne promjene.

75

Tautologija socijalne promjene i siromatva, a ne identitet siromatva i borba protiv njega, kae nam da je socijalna promjena sama sebi svrha i porazno utie na pojedinca i njegov identitet, pri emu ga znaajno oblikuje u smjeru egzistencijalne anksioznosti i ontoloke nesigurnosti. Masovna produkcija takvih stanja rezultira optom nesposobnou da se izvri poeljna socijalna promjena i reducira rizik u predvidljive kategorije.

Akulturacija
Pojam akulturacije se odnosi na postojani izravni dodir izmeu razliitih kultura koji rezultira preoblikovanjem izvornih matrica kultura. Sa stanovnita ruralno-urbanog kontinuuma akulturacija je koritene u vezi fenomena migracija gdje nuno dolazi u dodir urbana i ruralna kulturalna matrica. Akulturacija je samo jedna varijanta dodira kultura. Akulturaciji je bliska i teorija "kulturnog konflikta" koja polazi od konflikta kultura i kulturnih normi. Prema Thorstenu Sellinu kulturni sukobi e se desiti: "Prvo, kada se ovi kodeksi sukobe na granici susjednih kulturnih podruja; drugo, kada se, to moe da bude sluaj sa zakonskim normama, zakon jedne kulturne grupe proiri i na teritoriju druge grupe; i tree, kada se lanovi jedne grupe presele na podruje druge grupe."85 Primarni sukobi su sukobi izmeu kultura, sekundarni sukobi su unutar jedne kulture. Sekundarni sukobi ine jednu homogenu zajednicu dezintegrisanom i neotpornom na integracijske i kohezione procese. Meutim mobilitet pojedinca, i to statusni, uslovljava da pojedinac biva izloen raznim kulturama i u zavisnosti od situacije on realizuje norme kulture koje odgovaraju njegovoj trenutnoj poziciji. Kultura pojedinca e rasti ukoliko pripada veem broju kulturnih modela, ali istovremeno ove kulture mogu biti u sukobu. Npr. migrant koji je ruralnog porijekla i koji je roenjem usvojio tu kulturu dolazi u industrijsko sredite i stupa u vezu sa urbanom kulturom koja mu je strana i nepodnoljiva ali je mora prihvatiti kako bi uope mogao funkcionisati i u to funkcionisanje ukljuuje i mjeru korisnosti. Mi na ovom mjestu nudimo da se uspostavi "pojam dvostrukih atributivno-kulturalnih prostora" sa ciljem da nam empirijske injenice potvrde mjeru pripadanja-nepripadanja jednom socijalno-kulturnom prostoru i da se ove mjere uporede sa mjestom porijekla i mjestom boravka kao sociokulturnim injenicama. Obzirom da je socio-kulturni prostor moniji i stabilniji od pojedinca, u smislu da potrauje od njega specifine uloge (oekivanja), vano je utvrditi i mjeru ispunjavanja ovih uloga, a da kao kontrolna varijabla bude stvarno ponaanje pojedinca. Stoga bi bilo mogue govoriti o sukobu uloga ili o dvostrukosti identiteta koji mogu biti strateki organizovani za ostvarenje cilja, interesa ili veze sa poeljnom situacijom. Identitet, kao kulturalna strategema se pojavljuje kao instrument konformiteta. Stil akulturacije u BiH prilikama doveo je do negativne akulturacije izraenu kroz homogenizaciju i antagonizme. Bosna i Hercegovina je tradicionalno drutvo to znai da su se glavni socijalizacijski procesi odvijali u obitelji i sredini koja nije imala snage da apsorbuje drutvo i drutvene procese. U kunom ambijentu su se njegovali kultovi prema starijima, tradiciji, oblicima ponaanja koji su strogo razlikovali unutranjost i vanjskost drutvenog iskustva. Oblici isticanja drutvenog religijskog i nacionalnog entiteta su bili intenzivno naglaavani unutar etiri zida, a u vanjskoj komunikaciji strategijski skrivani. Rat je ukinuo razliku unutranjost vanjskost i doveo do iracionalnih ponaanja stavova i prakse u nacionalnom aranmanu. Rezultat na meureligijskoj ili meunacionalnoj razini jeste jalovi dodir i to dodir koji je omoguen uglavnom posredstvom meunarodne zajednice.
85

Prema Milanu Milutinoviu Kriminologija, Savremena administracija, Beograd 1976 -s. 127

76

Antagonistiki akulturalizam snano je zahvatio urbanu svakodnevnicu, distanca i otpor prema drugima jednostavno dugo traje. Moe se konstatirati da je izgraena jedna posebna fenomenologija odbojnosti. Negativna akulturacija zapravo predstavlja adaptivnu reakciju na deprivacije koje je minuli rat uspostavioi zadao ih za due vrijeme kao neprevaziene. Velika socijalna mobilnost (fizika) tj. najnia razina mobilnosti ostavlja trajne posljedice i uvruje antagonizam. Taj antagonizam je kapitaliziran od strane nacionalnih stranaka. Svijest o tom stanju, ili za aktere koji su u tom stanju, neminovno vodi uvrivanju vlastitog integriteta, a integrigtet homogenizaciji i antagonizmu prema drugima. Ovaj gotovo fiziki proces, redovito aktuelizira etniku posebnost, a alost te etnike posebnosti se sastoji u tome to se zapravo nije imalo slobodno etniko iskustvo koje je bilo inkorporirano kompleksnijom, ali politiziranom, idejom bratstva i jedinstva u bivoj Jugoslaviji. Etnicitet je u tom smislu nia razina komuniciranja i kao takva nije u stanju da kategorije etnikog susjedstva definira kao takve, nego prije svega kao antagonistike. Razmjena, otpor izmeu etniciteta, primanja i davanja je ritualno i ceremonijalno uvren, a u organizacijama provedeno kao naelo podsjeanja da nismo svi isti. Dr. Rudi Stojak antagonistiku akulturaciju razlikuje u tri njena osnovna tipa: odbrambena izolacija usvajanje novih sredina kako bi se ojaale postojee svrhe negativna disocijativna akulturacija Odbrambena izolacija je jedna varijanta kulturnog dodira koja se manifestira kao moralna zabrana dodira sa drugom kulturom. Ove zabrane mogu biti institucionalizirane. Odbrambena izolacija je bila naroito prisutna tokom rata, ali sa posljedicama na postratnu drutvenu i urbanu situaciju. Usvajanje novih sredina kako bi se ojaale postojee svrhe deava se u situaciji kada su dvije kulture posredovane treom kulturom, te stvaranje novih kulturnih stavki je usmjereno na ouvanje postojeih svrha (npr. multikulturalnost je esto puta instrumentalizirana kako bi se prema treoj kulturi (meunarodnoj zajednici) pokazalo da je ona mogua izmeu dvije kulture). Negativna disocijativna akulturacija je svoenje kompleksnih nacionaliteta na sliku jedne individue sa kvalitetima kakvim se opisuje jedna osoba. Sintelitet ili skup negativnih osobina druge nacionalne grupe proizvodi kod interpretirajue grupe skup kontra-obiaja, uspostavu odrednice stranac (u stigmatiziranom obliku), te definiciju vanjske skupine kao polarnog kontra-tipa. Antagonistika akulturacija je snano inspirisana zloupotrebnom moi sa svrhom da samu sebe umnoava i uvruje svoju poziciju to nije teko s obzirom na politiki karakter populacije koja je sklona podanitvu. Negativna akulturacija ini da se kultura homogenizira, standardizira i ideologizira to sve skupa vodi iskljuivosti i zatvaranju kruga u jalovom dodiru izmeu kultura. Jalovost dodira uslovljena je prije svega istom zadatom prostornom blizinom. Na planu urbanog ta ideja je prepoznatljiva kao etniki grad, a grad definiran u odrednicama etnikog simbolikog pejsaa.

77

Marginalizacija
Kao to je poznato, glavni indikator zastupanja neke vrijednosti pokazuju se one izjave koje odravaju racionalizaciju (odbrana, preporuka, opravdanje, kritika) "aspekata naina" ivota. Vrijednost diktira ljudsko ponaanje, vjernost vrijednosti je nova vrijednost. Vrijednost definira usmjereno ponaanje, tj. ponaanje je instrument preko kojeg se stie do cilja, odnosno eljene vrijednosti i na taj nain vrijednost se oituje u samom aktu ponaanja. Vrijednost odgovara na pitanje: "ta ja treba da inim i koje su posljedice toga to N ini ili je inio?". Linost N djeluje u smjeru Z zato to ima vrijednost X. Shema N-X-Z nam slui u svrhu objanjenja ponaanja.86 Vrijednosti populacije, koje su se stabilizirale u devijantnom pravcu, ine suprotnost standardiziranim vrijednostima zato to devijantnim vrijednostima nije osigurana tipizacija i standardizacija, u ujedinjenom drutvenom vremenu (vrijednosti koje su vaile u prolosti ne vae u sadanjosti, a neizvjesna je budua forma vrijednosti zbog ina odstupanja i zbog toga se u drutvenoj interakciji negiraju neke odreene vrijednosti koje su situirane u prolim standardizacijama). Drugim rijeima restauracija prolih standardiziranih vrijednosti e biti oteana pojedincu u devijaciji zbog same te injenice i shodno tome oekuje uloge koje su suprotne standardiziranim ulogama. Tako dolazi do nesuglasnosti oko vrijednosti koja vodi meumarginaliziranju na fonu prolosti i sadanjosti. Stanje marginaliziranosti se zatie kao stanje odsustva socijalnih promjena. Jesse Pitts smatra da su izvori marginalnosti (nesaglasnosti): Podreenost dvojnom autoritetu jer sukob autoriteta ne prua uslove za stvaranje konstruktivnih odluka. Sukob se prelama u izvriocu; Uloge u zanimanjima koja su na ivici profesionalnog statusa jer nisu u stanju da zahtjevaju ista prava koja imaju tradicionalne profesije (Pitts navodi primjer veterinara i ljekara)87; Prilagodba koja ne podrazumijeva promjenu u ulogama statusa koje je linost internalizovala, a u stanju je da se za emocionalnu potporu obrati grupi iste nacionalnosti. Unutar ovog izvora marginalnosti figurira porodica druge generacije, kao i brak izmeu pripadnika razliitih etnikih grupa. Sukob sa marginalnou, kao sukob izmeu orijentacija u ulogama, moe se ispoljiti: o agresivnou prema dominantnim grupama iz koje se pojedinac formirao, o pridobijanjem vanjske grupe ojaavanjem dominantnih obaveza vanjske grupe, najee kroz uenje, o kompromis izmeu orijentacija uloga pronalaenjem strukturalnog poloaja gdje pojedinac uspjeno moe da odigra obje uloge, (npr. uspjean strunjak, pripadnik etnike manjine, reprezentuje svoju manjinu nekoj dominantnoj etnikoj grupi, a

Davorka Mati "Revija za sociologiju", VOL XXI, NO 3, Zagreb, srpanja - rujan, 1990. godine Na dvanaestom svjetskom kongresu sociologa odranog jula mjeseca 1990. godine u Madridu pod naslovom "Sociologija za jedan svijet - jedinstvo i razliitosti", John Markoff je prezentirao rad s naslovom "Neodoljivi uspon ekonomista" u kojem je ekonomiste nazvao "vraevima modernog doba". Naime, ekonomisti su zadobili fantastinu mo, nalaze se na visokim dravnim funkcijama i vode ameriko drutvo ravno u propast. Ekonomisti prakticiraju mo, mistificiraju svoju znanost i pri tom ne nude nikakva zadovoljavajua rjeenja. Nisu li ideje koje nudi sociologija preskupe, pita se Markoff, ekonomisti unaprijed odgovaraju da. Zadatak je sociologije da ekonomiju stavi na svoje mjesto. Jednostavno, sociolozi su danas udaljeniji od vlasti i centara moi vie nego ikad u vlastitoj povijesti. Sociolozi su postali obini profesionalci, unato znaajnim naunim dostignuima. I rat u BiH je pokazao da sociolozi nisu bili socijalno promovirani u mjeri u kojoj su to bili pravnici, psiholozi, istoriari i ekonomisti. Niz je tema koje su jednostavno preuzete iz "vrta" sociologije i stavljene pod patronat jedne od pomenutih nauka (npr. anomia ili etnike grupe su krajnje psiholoko - istorijski interpretirane u intelektualnoj prezentaciji mada spadaju u klasine socioloke teme).
87

86

78

ujedno etnikoj manjini reprezentuje dominantnu etniku grupu, posredstvom svog uspjeha). Marginalnost kao pojava predstavlja prije svega nesaglasnost oko dominantnih vrijednosti. Drutvena kontrola se javlja kao nain da se zadri osnovna saglasnost osoblja sistema oko dominantih vrijednosti. Razumljivo je da drutveni pritisak marginalnosti pojaava upotrebu instrumenata drutvene kontrole i ona e se javiti kod ograniavanja i kontrole posljedica devijacija. Kao najei postupci socijalne kontrole se koriste mehanizmi: savladavanje zategnutosti putem braka, religioznosti ili zabavom, pojaavanja pritiska socijalizacije putem rituala, sastanaka, kritike, hapenja i komercijalnom, masovnom zabavom, etiketiranjem i izolacijom onih koji su devijantni, kanjavanjem na vremensku kaznu zatvorom. Marginalizacija je, kao tema, duboko zaputena na naim prostorima. Razlozi su mnogobrojni u koje neemo ulaziti na ovom mjestu. Manifestacije marginalizacije su mnogobrojne i bolne te razbijaju okvire klasinih uvida o marginalnim skupinama. Moemo rei da je sa stanovita BiH stvarnosti, marginalizacija totalna zbog ega to stanje vie nema status subdrutvenog ili subsocijalnog fenomena. Socioloki govorei marginalnost je sve ono to nije sa dominirajuom grupom ili stanjem koje je izabrano kao poeljno u drutvu. Mehanizmi stvaranja marginalnog jesu zapravo u funkciji potvrivanja masovnog, kao jedna komprativna estica koja ima da potvrdi vrijednosnu prednost dominirajueg. Partijska drutva imaju osobito snane mehanizme marginalizacije, a u njihovoj fenomenologiji poznati kao disidenti, crne knjige, ideoloki neprijatelji, filmovi u bunkeru itd. Sutina marginalizacije u Bosni i Hercegovini jeste da je ona masovna u smislu da je veliki dio populacije pauperiziran i razoaran, to s druge strane predstavlja izvore raznih oblika deprivacija, anomije i patolokih stanja. Nae siromatvo spada u kategoriju zatvorenih siromatava, u smislu da nije tranzitorno nego perzistentno i kao takvo perspektivno osigurava marginalizaciju kao trajnu za veinu populacije. Zatvoreni tip siromatva reducira bilo kakve anse za izlaz iz marginalizacije. Osim injenice da smo realno margina Evrope, momenat marginalizacije na naim prostorima je i tzv. interna marginalizacija koja se ogleda u karakteristinom antagonistikom tipu akulturacije88. Marginalizacija je popraena sistematskim stilom ivota o dugogodinjem preputanju da e se ovo stanje samo od sebe rijeiti, to je vidljivo iz interpretacije meunarodne zajednice od strane naih graana. Individualna briga o sebi je velikim dijelom zaputena. Veliki broj ljudi jednostavno nije svjestan da je trajno marginaliziran. Vidljiva je i suprotna tendencija, adaptiranje na marginalizaciju. Stanje marginalizacije moe biti jasno vidljivo i iz poznatog stava dobro je, moe biti gore. Interna marginalizacija vodi jo veem eksternom marginaliziranju i udaljavanju od glavnih evropskih tokova. Istinu govorei, golemi dio nae populacije nije ni spreman za evropeizaciju naina ivota (puno rada, redefinicija odnosa pojedinac- drava, konsenzus o osnovnim vrijednostima). Naslijeeni problemi, te tradicijsko optereenje dodatno usporavaju rezultate napora za jednu stabilniju ekonomsku situaciju. Dr. Rudi Stojak primjeuje da naglaeni etnocentrizam (kao jedna varijanta marginalizacije) vodi zatvorenosti prema okolini i uspostavljanje nepovjerenja kao stila ponaanja uz pratee etiketiranje do neprijateljstva. Civilizacijski pomaci unazad su uglavnom izvreni pod okriljem tradicije i mitova i prenaglaenim uvanjem nacionalnog entiteta. U skupu tih faktora, koji udrueno i jedinstveno djeluju lako se prihvataju modaliteti primitivnog mentaliteta, razvija se samozadovoljstvo i samodovoljnost i uz snaan otpor prema promjenama (resistance to change).

88

Dr. Rudi Stojak Marginalizacija: tematika obmana i opiranja, Hijatus br.1, juni- lipanj Zenica 1995. godine

79

Na urbanoj sceni, usljed siromatva, koje stvara umnoeno siromatvo, grad Bosne i Hercegovine se polagano transponira u grad treeg svijeta sa izrazitim osobinama zakanjele urbanizacije, degentrifikacije, te odsustva urbanog naina ivota. Ruralna iskljuivost i teke naslage tradicijskog su pobijedile segmentirane oblike urbaniteta. Ionako poraena, urbana kultura nije u stanju da se odupre silini ovog stanja. Predmet marginalizacije predstavlja i urbana marginalizacija jer je grad upravo scena antagonistike akulturacije. Dr. Rudi Stojak istie nekoliko tipova marginalizacije: marginalizacija spram djece zbog nekog fizikog hendikepa zbog porijekla nacionalne pripadnosti zbog historijskih razloga Marginalizaciji na razini selo-grad se ispoljava u matrici grad je elita, a nasuprot njemu seljaci kao predstavnici marginalnog. Marginalizacija je vidljiva i u pogledu obrazovnog statusa: - obrazovani-neobrazovani, - pismeni-nepismeni, - gradski-seoski mentalitet. Marginalizacija je izazvala i kompenzacije koje se ispoljavaju kao vladavina primitivnog duha, podcjenjivanje nauke i znanja, favorizovanje snalaljivosti te marginalizacija onih koji ive po naelima male zarade i velike tednje. Po meni upravo ovo naelo predstavlja jedan izlaz iz postojee situacije. Marginalizacija kao proces zapaa se i na organizacionom nivou, tj. u hijerarhijskim strukturama (vojska, policija, kantonalne vlasti) u smislu da su podreeni marginalizirani uz ve obezvrijeeni rad, te su marginalizirani politiki neistomiljenici. U ovim procesima i mediji znaajno doprinose irenju marginalizacije, a analiza sadraja sugerira da je jezik marginalizacije militantnost, podsmjeljivost, ironija, vrijeanje, podcjenjivanje, osude itd. Socijalni kontekst marginalizacije stvara jak osjeaj socijalne pravde, insistiranje na egalitetu kao politikom maksimumu. Politike i druge strukture spretno koriste marginalne grupe ak i u konfliktnim situacijama. alost trajkova obespravljenih sastoji se upravo u injenici isplaivanja traenih sredstava. Geometrijskom tanou, isplata sredstava marginaliziranim grupama, potencijalni konflikt svodi na ugodno askanje89. Marginalne grupe ne treba mijeati sa subkulturnim grupama. U naem drutvenom okruenju takoe je mogue identificirati subkulturne grupacije uz segmentirane identitete instrumenata i uslova nastanka subkultura. Treba podsjetiti na Georg-a Simmel-a koji kae da drutvo nastaje od malih drutava, stav izreen 1908. godine, u sociolokom nasljeu transformiran je u pojam subkulture osobito od strane Chicago sociologa. Kada govorimo o subkulturi tada govorimo nuno o dominantnoj kulturi unutar jednog drutvenog oblika. Smisao dominantne kulture jeste nain kako drutvo rjeava probleme u odnosu na okolinu koja je kompleksna, nesavladiva i nepredvidiva, te joj je osnovna funkcija da unutar sebe organizuje naine kako da potvrdi svoju vlastitu svrhu i kako da reducira okolinu u kategorije koje su savladive. Subkultura spada u bitne pokazatelje kulturalne konfiguracije otvorenih drutava kojeg artikuliraju razliite grupe sa svojim interesima. Bitna
89

abani Alisabri Zatvoreniko drutvo i zajednica (studija sluaja KPD Zenica) FPN Sarajevo Univerzitet u Sarajevu, Doktorska disertacija, u tom radu raspravljamo, na tragu Ervina Goffman, kako se konflikt institucionalizira i svodi na kategorije koje potvruju legalitet onih koji odluuju i nelegalitet onih koji se bune.

80

odrednica nastanka subkulture je postojanje problema kojeg ona sama definie kao stanje neuravnoteenosti izmeu onog to grupa zahtijeva u odnosu na drutvo i onog to dato drutvo nudi. Rjeenje problema odgovara na pitanje to je prepreka, prilika, nagrada, kazna, gubitak, postignue i zavisi od ciljeva aspiracija i vrjednosne skale samih aktera subkulturnog procesa. Status stvarnog problema je onaj problem za koji se nema rjeenja. Rjeenje problema za subkulturnu grupe e biti zadovoljavajue samo u onom stepenu u kojem ne postoji grinja savjesti u odnosu prema dominantnoj kulturi. Subkulturni stav polazi od pretpostavke da dominirajua kultura ne zasluuje potovanje niti po nainu kako rjeava probleme. ira aplikacija pojma subkulture vodi ocrtavanju stepena kohezije i modelima interakcije subkulturnih aktera90. Subkulturni akteri su u pravilu vre integrisani nego oni koji koriste matricu dominantne kulture. Prema Miltonu Gordonu za teoriju subkulture je vano kako su razliite subkulture rangirane na skali diferencijalnog pristupa prema nagradama, ukljuujui materijalna postignua i status. Vanost ima i iskustvo odrastanja u pojedinim subkulturama reflektirano u linosti, te koji su identini elementi dominantne kulture i subkulture, kako subkultura objanjava devijanta i da li socijalna mobilnost prema gornjim slojevima mijenja subkulturnu linost i kojom napetou rezultira. Moramo istai da su u bosanskohercegovaim prilikama istraivanja subkulture veoma rijetka. Naveemo lapidarno samo nekoliko tipova subkulture koji uglavnom podpadaju pod urbanu kulturu jer je grad mjesto njihovog nastanka i mjesto odakle mogu da aktualiziraju problem. Najee su to omladinske subkulture, profesionalne, finansijske, znanstvene, enske, neformalne grupe u organizacijama itd. Karakterie ih snana vezanost, organizovanost neformalnog tipa i meusobno podpomaganje.

Izolacija
Izolacija, kao rezultat ukupnih procesa unutar drutva u pravilu ima porazne posljedice za drutvenu dinamiku. Izolacija indicira odsustvo socijalnih pokreta. Izolacija urbanog populusa od urbane kulture dovodi do gubitka uzajamnih funkcionalnih doticaja. Izolacija od urbane kulture ne samo da dovodi do meusobne izolacije izmeu drutvenih strata nego dovodi i do izolacije onih potencijala unutar grada koji bi stanovnika mogli aktualizirati kao urbanita. Nasuprot aktualizaciji grada glorifikuje se zajednica koja potvruje mitoloki znaaj migriranja nanovo vodi daljoj izolaciji. Napor da se proisti definiranje zajednice u urbanoj okolini nuno nas vraa pitanju moe li se uope govoriti o zajednici u gradu. Gradsko stanovnitvo, s obzirom na odsustvo urbanih pokreta predstavlja prostor nastanjen odjeljenim socio - kulturnim grupama koje se razlikuju ponajee u odnosu prema gradu. Ideja urbane integracije je znatno reducirana. Analiza upotrebe pojma grad govori da se on upotrebljava najee instrumentalno i prigodniarskog karaktera od strane politiara. Redovito je popraeno nejasnom idejom o opim dobrobitima. Ipak zajednica u gradu se reflektira povremeno kao substanca koja slijedi aspekte urbane kulture. Podsjetiemo na A. Hunterovo poimanje uvjeta zajednice91.Zajednica je funkcionalna prostorna jedinica u kojoj se podmiruju egzistencijalne potrebe; Zajednica je jedinica specifino struktuiranih drutvenih
Milton M. Gordon The Concept of the Sub-culture and its Application in Subcultures ed. by David O. Arnold, Glendessary Press-Berkley, 1970. 91 Aleksandar tulhofer Prema teoriji nevidljive zajednice Revija za sociologiju No.4 Zagreb 1990. s. 729743
90

81

interakcija; zajednica je kulturno-simbolika jedinica kolektivnog identiteta. Maksimum atributa zajednice u bosanskohercegovakim prilikama se svodi na nivo susjedstva. Unato injenici to susjedstvo ne ukljuuje potrebne opskrbne objekte moemo rei da posjeduje prepoznatljivost. Grad je po prirodi stvari obuhvatniji od susjedstva, ali se on pretvara u lokalizirani grad. Identitet izmeu aktera urbane scene i identiteta urbanog promatraa dovodi do naputanja javnog ivota koji se definira se kao neprijateljska sila. Publikum nema vlastitog izraajnog sredstva i odbija da bude kritino. Izolovani stanovnik rijeen je napora da uestvuje u oblicima kako e se njime vladati. okove vladanja doivljava kao sudbinu. Publikum je naprosto utljiv i posmatra ivot grada koji prolazi pored njega neopaeno. Izolaciju od glavnih urbanih tokova prati ideologija povlaenja i glorifikacija porodice kao pribjeita. Izolirana okolina osujeuje sve ivotne brige, a prostor gubi znaenje. Izolacija proizilazi iz prava na utnju u javnosti, pravo da se bude nijem u haotinoj i nepredvidljivoj, ne samo urbanoj nego i ivotnoj situaciji. Izolacije pokazuje, sa drutvenog stanovita, nagomilane onemoguenosti. To ima snanih implikacija na same gradove, njih vode nestruni ljudi, ne kontrolie se priliv stanovnitva, izgradnja prigradskih naselja je stihijna i protivzakonita. Umjesto urbanog stanovnitva dobila se neartikulirana aglomeracija subjekata gdje akteri jedni drugima nude male umirujue znakove da se nije sam, koja istodobno svaku osobu ostavlja izoliranom. Ponaanjem se uvjerava da ste bezopasni, svako obraenje neznancu poinje sa izvinjavanjem itd. Ipak, masovna izolacija ima klasni karakter, ali njena osnovna dimenzija jeste neorganizovanost.

Konflikti
Stanje konflikata u BiH je maksimalizirano na nivou polarizacije, to znai da je konfliktni proces sve vrste neslaganja apsorbirano do otvorenog hostiliteta. Urbana stvarnost, koja je u stanju internalizirati ove konflikte, pretvara se u geto. Getoizacija gradova je stvarni rezultat konfliktne kulture u Bosni i Hercegovini. Ve smo ranije naveli da okruje konflikta inicira migracije, ne samo ekonomskog, politikog nego i moralnog karaktera. Univerzum konflikta unutar urbanih formi, pored instrumentalizacije, prelazi u domene koji zahvataju koflikt interesa, konflikt vrijednosti pa do personalnog nivoa konflikta. Sutina konflikta u Bosni jeste, povodom naeg temata, u tome to je nesavladiv i to je inspirisan teritorijalitetom, koji je kao ideal, transponiran u prostor grada. Zenica ili Tuzla nikada nisu bile izrazito etniki gradovi, one su uvijek bile industrijske take i regije u Bosni i Hercegovini. Unato injenici to je karakteristika tih gradova industrija i to je ona posljedica politikih posljeratnih definicija, industrija je ipak univerzalnija i ljudski oslobaajua od etnike definicije grada. Mehanizam konflikta u Bosni i Hercegovini je njegova trajnost i doseg do statusa pobjednika, unato, prema G. Simmelu, to je konflikt stalna osobina drutva. Uz konflikt ide redovno dezintegrirana socijalna kontrola koja se personalizira. Socijalna kontrola je dezintegrirana u sluaju dugih kriza koje u pravilu raaju nove norme koje odgovaraju zahtjevima situacije. Tada se deava, u drutvenoj situaciji i standardizacija konflikta. U zavisnosti od razorne snage i nivoa konflikta ovisie i socijalna promocija cilja konflikta. Konflikt je teko odrediti zato to se dogaa u razliitim datostima. Kako god, kroz razliite datosti sutina konflikta je neslaganje, kontradikcija ili nesuglasje. Konflikt je odreen kao bilo koja situacija u kojoj su neusklaeni ciljevi, saznanja ili emocija unutar ili izmeu individua ili grupa to vodi suprotnosti ili dezinterakcijama. Ova definicija prepoznaje tri osnovna tipa konflikta: Ciljni konflikt, koji se deava kad eljeni konflikt, definitivno ima za posljedicu pojavu neusaglaenosti. 82

Saznajni konflikt koji se deava kad individue postaju svjesne da njihove ideje ili miljenja su nekonzistentni. Emocionalni konflikt, koji se deava kod osjeanja ili emocija koje su ne suglasne.

Problem u odreenju konflikta je tendencija izjednaavanja konflikta i takmienja. Konflikt nije sinonim s kompeticijom. Kompeticija ukljuuje akciju jedne linosti ka postizanju ciljeva koji mogu rezultirati nepostizanjem cilja druge osobe. Kod njih je mala interakcija ili meuzavisnost. Naravno takmienje moe proizvesti konflikt, ali svi konflikti ne ukljuuju takmienje. Drugim rijeima, takmiarsko drutvo (competitive society) nije konfliktno drutvo, ali stvara potencijal za konflikt i takmienje predstavlja strategijski odgovor na mogunost konflikta. Vrijednost konflikta je znaajna u organizacionim datostima i nema nuno negativni oblik. esto, rjeenje konflikta vodi konstruktivnom razrjeenju problema. Potreba za razrjeenjem konflikta moe voditi traenju naina za promjenu uobiajenih naina dogaanja stvari. Tako, rjeenja konfliktnih procesa moe stimulirati pozitivne promjene u drutvu. Bilo ta, to razbija strukturu grupe ili drutva, poput konflikta i dezorganizacije, rezultira devijantnou kojoj je olakana ekspresija u situaciji: promjene vrijednosne skale koja odreuje grupne ciljeve i raspored njihove socijalne pozicije, pojave bilo kojeg faktora koji ometa jasnost i konzistentnost normativnih propisa i oekivanja, pojave drutvenih snaga koje ometaju djelovanje sankcija, pojava snaga koje su ohrabrene anticipacijom ponaanja u dezorganizovanim prostorima. alosno je to to grad, kao impersonalna matrica, moe apsorbirati veinu konflikata i zahvaljujui svojoj kompleksnosti u stanju ih je dovesti do kompromisnih regulacija i stanja. Struktura konflikata u Bosni i Hercegovini u zadnjih 10 godina ne samo da je dovela do urbicida nego mu je i oduzela potencijal da konflikte pretvori u korisno rjeenje i iskustvo.

83

Sadraj
Sociologija, socijalni problemi, socijalna patologija .....................................................3 Individualna devijacija...........................................................................................5 Situaciona devijacija ..............................................................................................6 Sistematske devijacije............................................................................................6 Socijalni problemi......................................................................................................7 Socijalni problemi kao devijacija od socijalnih normi ..........................................9 Socioloki pristup istraivanju u socijalnoj patologiji i kriminologiji.....................14 Teorija socijalne sredine ..........................................................................................16 Predstavnici biologistiko-antropoloke struje ........................................................16 Formativna socioloka teorija sociajlne patologije i kriminologije.........................17 Teorija diferencijalne asocijacije .............................................................................18 Teorija diferencijalne identifikacije.........................................................................20 Teorija kulturnog konflikta ......................................................................................20 Teorija podkulture i kontrakulture ...........................................................................21 Teorija anomije ........................................................................................................22 Teorija socijalnog interakcionizma..........................................................................23 Teorija socijalne dezorganicije ....................................................................................25 Socioloka tipologija kriminaliteta ..........................................................................39 Diskurs devijantnosti ...............................................................................................44 Urbano-ruralni antagonizmi i migriranje kao potencijal za nastanak socijalno patolokih fenomena ......................................................................................................................................46 Siromatvo ...............................................................................................................68 Akulturacija..............................................................................................................76 Marginalizacija ........................................................................................................78 Izolacija....................................................................................................................81 Konflikti...................................................................................................................82 Sadraj......................................................................................................................84

84

Você também pode gostar