Você está na página 1de 173

Carlos Ruiz Zafon

Princ Magle
prevela sa panjolskog Silvana Rogli




scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php






Fraktura
Za mog oca
Dragi itatelju,

Princ Magle prvi je roman koji sam ikada objavio i
oznaio je poetak moje spisateljske karijere 1992. itatelji
upoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i
Anelove igre, moda ne znaju da su moja prva etiri
romana prvotno izdana kao "knjige za mlade". Iako su
ponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da e
privlaiti itatelje bez obzira na godine. Stvarajui te
knjige, pokuao sam napisati romane kakve bih i sam bio
volio itati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i u
dobi od dvadeset tri, ili etrdeset, ili osamdeset tri godine.

Prava na te knjige godinama su bila "zarobljena" u
pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uivati
itatelji diljem svijeta. Nasreu, ta moja ranija djela od
prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne toliko
mladi. Volim vjerovati da prianje pria nadilazi
ogranienja koja namee neija dob, te se nadam da
itatelji mojih romana za odrasle nee odoljeti iskuenju da
istrae ove prie pune arolija, tajni i pustolovina. I na
kraju, nadam se da ete i vi, novi itaoci, uivati u ovim
knjigama kada se otisnete u vlastite pustolovine u svijetu
knjiga.

Sretan put!

Carlos Ruiz Zafon,
prosinac 2009.



Prvo poglavlje
Morat e proi jo mnogo godina prije nego to Max
zaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasma sluajno, magiju.
Bila je 1943. i vjetrovi rata neumitno su vukli svijet
nizbrdo. Sredinom lipnja, na dan kad je Max navrio
trinaest godina, njegov otac, urar i u slobodno vrijeme
izumitelj, okupio je obitelj u salonu te objavio da je to
njihov posljednji dan u kui koju su posljednjih deset
godina nazivali svojim domom. Obitelj se seli na obalu,
daleko od grada i rata, u kuu na plai u malenom selu na
obalama Atlantika.
Odluka je bila konana: kreu sutradan u svitanje. Dotad
moraju spakirati sve stvari i pripremiti se za dug put do
novoga doma.
Obitelj je primila vijest bez iznenaenja. Gotovo su svi
nasluivali da se zamisao o naputanju grada u potrazi za
prikladnijim mjestom ve neko vrijeme motala po glavi
dobroga Maximiliana Carvera; svi osim Maxa. Za njega je
ta vijest poluila isti uinak kao ulazak pobjesnjele
lokomotive u duan s kineskim porculanom.
Zastao je bez rijei, sa irom otvorenim ustima i odsutnim
pogledom. Tijekom toga kratkog transa njegovom je
glavom prola uasna izvjesnost da e itav njegov svijet,
ukljuujui prijatelje iz kole, ekipu iz ulice i duan sa
stripovima na uglu, ubrzo nestati zauvijek. U hipu.
Dok su ostali lanovi obitelji bili usredotoeni na to da
se ponu ravnoduno pakirati, Max je ostao nepomian
promatrajui oca. Dobri je urar kleknuo pred sina i poloio
mu ruke na ramena. itao je Maxov pogled bolje od
knjige.
"Sad ti se ini kao da je kraj svijeta, Max. Ali obeavam
da e ti se svidjeti mjesto kamo idemo. Stei e nove
prijatelje, vidjet e."
"To je zbog rata?" upitao je Max. "Zato moramo otii?"
Maximilian Carver zagrlio je sina pa, i dalje se
smijeei, izvukao iz depa jakne sjajan predmet koji je
visio na lancu te ga stavio u Maxove ruke. Depni sat.
"Napravio sam ga za tebe. Sretan roendan, Max."
Max je otvorio sat izraen od srebra. Svaki je sat na
brojaniku bio oznaen crteom mjeseca koji je rastao i
opadao u ritmu kazaljki oblikovanih kao zrake sunca, koje
se smijeilo u sredini ure. Na poklopcu, ugravirano
krasopisom, stajalo je: "Maxov stroj za vrijeme".
Toga dana, i ne znajui, dok je promatrao svoju obitelj
kako baulja gore-dolje s kovezima i drao sat koji mu je
otac darovao, Max je zauvijek prestao biti dijete.

***

U noi svoga roendana Max nije oka sklopio. Dok su
drugi spavali, ekao je sudbonosni dolazak one zore koja
e obiljeiti konani oprotaj od malenog univerzuma koji
je stvorio tijekom godina. Proveo je sate u tiini, ispruen
na krevetu, s pogledom izgubljenim u plavim sjenama koje
su plesale na stropu njegove sobe, kao da je oekivao da e
u njima vidjeti proroanstvo koje moe ocrtati njegovu
sudbinu od toga dana. Drao je u ruci uru koju je njegov
otac napravio za njega. Mjeseci koji su se smijeili sjali su
u nonom polumraku. Moda oni kriju odgovor na sva
pitanja koja je Max poeo gomilati toga popodneva.
Napokon, prva je svjetlost praskozorja pukla nad plavim
obzorom. Max je skoio iz kreveta i zaputio se u salon.
Maximilian Carver sjedio je u naslonjau, odjeven, i drao
knjigu uz svjetlost petrolejke. Max je vidio da nije samo on
proveo besanu no. Urar se nasmijeio i zatvorio knjigu.
"to ita?" upitao je Max pokazujui na debeli svezak.
"To je knjiga o Koperniku. Zna li tko je Kopernik?"
upitao je urar.
"Idem u kolu", odvratio je Max.
Njegov mu je otac obiavao postavljati pitanja kao da je
pao s Marsa.
"to zna o njemu?" bio je uporan.
"Otkrio je da se Zemlja okree oko Sunca, a ne
obratno."
"Tako nekako. Zna li to je to znailo?" "Probleme",
odgovorio je Max. Urar se iroko osmjehnuo i pruio mu
debelu knjigu.
"Izvoli. Tvoja je. Proitaj je."
Max je prouavao tajanstveni svezak uvezan u kou.
inilo se kao da ima tisuu godina i kao da prua utoite
duhu kakvoga staroga genija zatoena stoljetnim urokom
na njegovim stranicama.
"No", rekao je njegov otac, "tko e probuditi tvoje
sestre?"
Max je, ne diui pogled s knjige, pokazao glavom da
mu preputa tu ast da izvue Aliciju i Irinu, njegove sestre
od petnaest i osam godina, iz duboka sna.
Onda, dok se njegov otac spremao probuditi itavu
obitelj, Max se smjestio u naslonja, nasumce otvorio
knjigu i poeo itati. Pola sata nakon toga itava je obitelj
posljednji put prela prag prema novom ivotu. Poelo je
ljeto.

***

Max je jednom u nekoj od oevih knjiga proitao da se
odreene slike iz djetinjstva usijeku u mentalni album
poput fotografija, poput prizora kojima se ma koliko
vremena prolo ovjek uvijek ponovno vraa i prisjea ih
se. Max je shvatio smisao tih rijei onoga asa kad je prvi
put ugledao more. Proveli su ve vie od pet sati u vlaku,
kad se iznenada, nakon to su izali iz mranoga tunela,
beskrajna ploa svjetlosti i bistrine poput prikaze pruila
pred njihovim oima. Bljetava modrina mora koje je sjalo
pod podnevnim suncem urezala se u njegovu mrenicu
poput nadnaravne utvare. Dok je vlak nastavljao put svega
nekoliko koraka od mora, Max je provukao glavu kroz
prozor i prvi put na svojoj koi osjetio vjetar natopljen
mirisom salitre. Ponovno je pogledao oca, koji ga je
promatrao iz kuta kupea, uz tajanstveni osmijeh kimajui
na pitanje koje Max nije ni stigao oblikovati. U tom je
trenutku znao da vie nije vano kakva je sudbina toga
putovanja ni na kojoj e se postaji vlak zaustaviti, od toga
dana nikad vie nee ivjeti na mjestu s kojeg ne moe
svako jutro vidjeti buenje toga plavog i zasljepljujueg
svjetla koje se penjalo prema nebu poput magine i
prozirne pare. Bilo je to obeanje koje je dao sam sebi.

***

Dok je Max gledao s perona seoske stanice kako se vlak
udaljava, Maximilian Carver ostavio je na nekoliko minuta
svoju obitelj s prtljagom pred uredom efa stanice kako bi s
nekoliko mjesnih prijevoznika pogodio razumnu cijenu za
prijevoz sanduka, osoba i ostalih drangulija do njihova
odredita. Prvi Maxov utisak o selu i prizoru koji su nudile
stanica i prve kue iji su se krovovi srameljivo pomaljali
iznad orezanih stabala bio je da to mjesto nalikuje na
maketu, na jedno od onih sela izraenih u minijaturi za
kolekcionare elektrinih vlakova, u kojima ovjek ako se
odvai otii dalje nego to bi trebao moe pasti sa stola. S
tom idejom Max je poeo razmiljati o zanimljivoj inaici
Kopernikove teorije o svijetu, kad ga je majin glas, tik uz
njega, istrgnuo iz njegovih kozmikih sanjarenja. "I?
Prolaz ili pad?"
"Jo je rano rei", odgovorio je Max. "Izgleda kao
maketa. Poput izloga duana s igrakama."
"Moda to i jest", nasmijeila se majka. Dok je to inila,
Max je na njezinu licu mogao vidjeti blijedi odraz svoje
sestre Irine.
"Ali nemoj to rei ocu", nastavila je. "Evo ga, stie."
Maximilian Carver vratio se u pratnji dvaju snanih
prijevoznika u slinoj odjei umrljanoj uljem, aom i
nekim tvarima koje je bilo nemogue razaznati. Obojica su
imala bujne brkove i mornarsku kapu kao da im je to
uniforma.
"Ovo su Robin i Philip", objasnio je urar. "Robin e
odvesti kovege, a Philip nas. Dobro?"
I ne priekavi pristanak, dva su se snagatora zaputila
do brda sanduka te promiljeno digla najvei bez i
najmanje natruhe napora. Max je izvukao sat i promatrao
brojanik s nasmijeenim mjesecima. Kazaljke su
pokazivale etrnaest sati. Stari sat na stanici pokazivao je
dvanaest i pol.
"Sat na stanici ne ide dobro", promrmljao je Max.
"Vidi?" odgovorio je otac razdragano. "Tek smo doli,
a ve imamo posla."
Majka se blago nasmijeila, kao to je uvijek inila pred
izljevima optimizma kojim je zraio Maximilian Carver,
ali Max je u njezinim oima uspio proitati sjenu tuge i onu
udnu svjetlost koja ga je jo od djetinjstva tjerala da
vjeruje da njegova majka nasluuje u budunosti ono to
drugi nisu mogli naslutiti.
"Sve e biti dobro, mama", rekao je Max, i osjetio se
glupo ve sekundu nakon to je izrekao te rijei.
Majka ga je pomilovala po obrazu te mu se nasmijeila.
"Naravno, Max. Sve e biti u redu."
U tom je trenutku Max bio siguran da ga netko
promatra. Brzo je skrenuo pogled i vidio kako ga meu
eljeznim ipkama s jednog prozora stanice pozorno gleda
veliki tigrasti maak kao da ita njegove misli. Maak je
trepnuo i u jednom skoku, koji je odraavao nesluenu
pokretljivost za ivotinju te veliine, bio to maak ili neka
druga ivotinja, doao do malene Irine te leima okrznuo
bijele glenjeve Maxove sestre. Djevojica je kleknula
kako bi pomazila ivotinju, koja je tiho mijaukala. Irina ga
je uzela u naruje, a maak se umiljato prepustio
ljuljukanju liui njeno prste djevojice, koja se smijeila
opinjena majim arima. Irina je s makom u naruju
dola do mjesta gdje je ekala obitelj.
"Tek smo doli, a ti si ve nala neku ivinu. Tko zna
to nosi na sebi", odrezala je Alicia, oito uzrujana.
"Nije ivina. To je maak i naputen je", objasnila je
Irina. "Mama?"
"Irina, nismo ni do kue doli", poela je njezina majka.
Malena je napravila saaljivu grimasu, kojoj je maak
pridonio njenim i zavodljivim mijaukanjem.
"Moe biti u vrtu. Molim te..."
"To je debeo i prljav maak", dodala je Alicia. "Pustit
e je da opet istjera svoje?"
Irina je uputila starijoj sestri prodoran i uljiv pogled
koji je obeavao objavu rata ako ova ne zatvori usta. Alicia
je izdrala pogled nekoliko trenutaka, okrenula se uz
bijesan uzdah te se stala udaljavati prema mjestu gdje su
prijevoznici tovarili prtljagu. Putem je naila na oca,
kojemu nije promaknulo Alicijino rumenilo.
"Ve smo se posvaali?" upitao je Maximilian Carver.
"to je to?"
"Sam je i naputen. Moemo ga uzeti? Bit e u vrtu i ja
u ga uvati. Obeavam", pourila je objasniti Irina.
Urar je nijemo pogledao maka pa svoju enu.
"Ne znam to e rei tvoja majka..."
"A to ti kae, Maximiliane Carveru?" odvratila je ena
uz osmijeh koji je pokazivao da se zabavlja dilemom koju
je prebacila na mua.
"Dobro. Trebalo bi ga odvesti veterinaru i osim toga..."
"Molim te..." cviljela je Irina.
Urar i njegova ena izmijenili su sudioniki pogled.
"Zato ne?" zakljuio je Maximilian Carver, ne elei da
ljeto pone obiteljskim sukobom. "Ali ti e se brinuti o
njemu. Obeava?"
Irinino se lice ozarilo, a maje su se arenice suavale
sve dok nisu postale poput igle na zlatnom i svijetlom
krugu njegovih oiju.
"Idemo! Hajde! Prtljaga je utovarena", rekao je urar.
Irina je nosila maka u naruju trei prema
kamionetima. Maak, s glavom naslonjenom na
djevojiino rame, prikovao je oi uz Maxa. "ekao nas
je", pomislio je.
"Nemoj samo stajati, Max. Idemo!" bio je uporan otac
dok je hodao prema kamionetu drei pod ruku njegovu
majku.
Max je iao za njima.
Tad ga je neto natjeralo da se okrene i ponovno
pogleda pocrnjeli brojanik sata na stanici. Pozorno ga je
promotrio i uoio da neto nije u redu. Max se savreno
dobro sjeao da je kad su doli na stanicu sat pokazivao
dvanaest i pol. Sada su kazaljke pokazivale deset do
dvanaest.
"Max!" zauo se glas njegova oca iz kamioneta.
"Idemo!"
"Evo", promrmljao je Max za sebe, i dalje gledajui
brojanik.
Sat nije bio pokvaren; savreno je radio, ali imao je
jednu posebnost: iao je unatrag.












Drugo poglavlje
Nova kua Carvera bila je smjetena na krajnjem sjeveru
duge plae koja se irila pred morem poput bijele i svijetle
pjeane ploe, s malenim otocima trave koja se njihala na
vjetru. Plaa je bila produetak sela koje se sastojalo od
malenih drvenih kua s ne vie od dva kata, veinom
obojenih ugodnim pastelnim tonovima, s vrtom i bijelom,
ljupko poredanom ogradom, pojaavajui tako utisak grada
od kuica igraaka koji je Max imao nedugo nakon
dolaska. Putem su proli selo, glavnu ulicu i trg ispred
vijenice dok je Maximilian Carver objanjavao divote sela
sa arom mjesnoga vodia.
Mjesto je bilo mirno i obavijeno onom istom svjetlou
koja je oarala Maxa kad je prvi put ugledao more. Veina
seljana rabila je bicikl kao prijevozno sredstvo ili
jednostavno hodala. Ulice su bile iste, a jedina buka koja
se ula, osim pokojega motornog vozila, bio je zvuk blagog
udaranja valova na plai. Dok su prolazili selom, Max je
uspio vidjeti kako lica svakoga lana obitelji odraavaju
misli koje je u njima budio prizor onoga to e predstavljati
poprite njihovih ivota. Malena Irina i njezin maji
saveznik promatrali su uredan niz ulica i kua sa smirenom
znatieljom, izgledalo je da se osjeaju kao kod kue.
Alicia, zadubljena u neprobojne misli, doimala se kao da je
kilometrima daleko, to je potvrivalo ono u to je Max
ve bio siguran, da malo ili nita zna o starijoj sestri. Majka
je promatrala selo s ravnodunim prihvaanjem, ne gubei
isforsirani smijeak kako ne bi pokazala uznemirenost,
koja ju je obuzimala iz nekog Maxu nedokuivog razloga.
Na kraju, Maximilian Carver pobjedonosno je promatrao
svoj novi dom upuujui poglede svakom lanu obitelji, a
oni su mu redom uzvraali osmijehom prihvaanja (zdravi
razum kao da je govorio kako bi bilo to drugo moglo
slomiti srce dobrog urara, uvjerena da je svoju obitelj
doveo u novi raj).
Pri pogledu na one ulice okupane svjetlom i spokojem
Max je pomislio da je duh rata dalek i ak nestvaran te da
je njegov otac moda imao genijalnu slutnju kad se odluio
preseliti ovamo. Kad su kamioneti krenuli putem koji je
vodio do njihove kue na plai, Max je ve izbrisao iz
misli sat sa stanice i nemir koji je novi Irinin prijatelj u
poetku izazivao u njemu. Pogledao je prema obzoru i
uinilo mu se da razaznaje obris broda, crn i zailjen, kako
poput aveti plovi izmeu plovaka koji su prekrivali
povrinu oceana. Nakon nekoliko sekunda nestao je.

***

Kua je imala dva kata i uzdizala se nekih pedeset
metara od ruba plae okruena skromnim vrtom omeenim
bijelom ogradom, koja je pod hitno traila jednu ruku boje.
Sagraena od drva i, osim tamnoga krova, obojena u bijelo,
bila je u solidnom stanju ako se uzme u obzir blizinu mora
i propadanje kojem ju je vlani vjetar natopljen salitrom
svakodnevno podvrgavao.
Putem je Maximilian Carver objasnio obitelji da je kua
sagraena 1928. za obitelj doktora Richarda Fleischmanna,
uglednoga kirurga iz Londona, i njegovu enu Evu Gray
kao ljetnikovac na obali. Kua je svojedobno predstavljala
ekscentrinost u oima seljana. Fleischmanni su bili brani
par bez djece, osamljeni i, ini se, ne odve skloni druenju
sa seljanima. Za prvoga je posjeta doktor Fleischmann
jasno naredio da materijal kao i radnici moraju biti
dopremljeni izravno iz Londona. Taj je hir pretpostavljao
gotovo trostruko vei troak gradnje, ali kirurgovo je
bogatstvo to doputalo.
Stanovnici su tijekom zime 1927. sumnjiavo i
nepovjerljivo gledali dolazak i odlazak nebrojenih radnika i
transportnih kamiona dok se kostur kue na kraju plae
polagano dizao, iz dana u dan. Napokon, u proljee idue
godine liioci su nanijeli zadnji sloj boje na kuu i
nekoliko tjedana nakon toga brani se par uselio u nju kako
bi ondje proveo ljeto. Kua na plai ubrzo je postala
talisman koji je trebao promijeniti sudbinu Fleischmanna.
Kirurgova ena, koja je, navodno, u nekoj nesrei prije
mnogo godina izgubila mogunost da zane, zatrudnjela je
te prve godine. Dana 23. lipnja 1929. Fleischmannova je
ena, uz muevu pomo, pod krovom kue na plai rodila
djeaka koji e nositi ime J acob.
J acob je bio blagoslov s neba koji je promijenio
ogoreno i osamljeniko dranje Fleischmanna. Ubrzo su
se lijenik i njegova ena poeli druiti sa seljanima te su
postali popularni i uvaeni tijekom sretnih godina koje su
proveli u toj kui na plai, do tragedije 1936. Jednoga jutra
u kolovozu te godine maleni se J acob utopio dok se igrao
na plai pred kuom.
Sva radost i svjetlo koje je eljeno dijete donijelo
branom paru ugasli su toga dana zauvijek. Tijekom zime
1936. Fleischmannovo se zdravlje postupno pogoravalo i
ubrzo su lijenici znali da nee doekati ljeto 1937. Godinu
dana nakon tragedije udoviini su odvjetnici oglasili
prodaju kue. Godinama je ostala prazna i bez kupca,
zaboravljena na rubu plae.
Tako je, sasvim sluajno, Maximilian Carver saznao za
njezino postojanje. Urar se vraao s puta na kojem je
kupovao dijelove i alat za svoju radionicu, kad je odluio
prenoiti u selu. Tijekom veere u malenome mjesnom
hotelu zapodjenuo je razgovor s vlasnikom, kojemu je
Maximilian izrazio svoju vjenu elju da ivi u selu poput
toga. Vlasnik hotela govorio mu je o kui, i Maximilian je
odluio odgoditi povratak te je sutradan posjetiti. Na
povratku kui njegov je mozak premetao brojke i
mogunost da otvori urarsku radnju u selu. Trebalo mu je
osam mjeseci da priopi vijest svojoj obitelji, ali duboko u
srcu ve je odavno odluio.

***

Prvi dan u kui na plai ostat e u Maxovu sjeanju kao
zanimljiva zbirka neobinih slika. Za poetak, im su
kamioneti zastali pred kuom i im su se Robin i Philip
bacili na iskrcavanje prtljage, Maximilian Carver
neobjanjivo se spotaknuo o neto to je izgledalo kao stara
kanta i nakon to je proao vrtoglavi put pun udaraca,
sruio je vie od etiri metra bijele ograde prizemljivi na
nju. Incident je zavrio prikrivenim smijehom lanova
obitelji i vorugom u rtve, nita strano.
Dva su snana prijevoznika odnijela sanduke s
prtljagom do trijema kue i, smatrajui da je njihov zadatak
gotov, nestala preputajui obitelji ast da odnese sanduke
uza stube. Kad je Maximilian Carver sveano otvorio kuu,
ustajali zrak izmigoljio je kroz vrata poput duha koji je
godinama bio zatoen meu njezinim zidovima.
Unutranjost je bila ispunjena blagom izmaglicom praine i
tananoga svjetla koje je prodiralo kroz zatvorene kapke.
"Boe moj", promrmljala je za sebe Maxova majka
zbrajajui tone praine koje je trebalo oistiti.
"Divota!" pourio se objasniti Maximilian Carver.
"Rekao sam vam."
Max je susreo ravnoduni pogled svoje sestre Alicije.
Malena je Irina zabezeknuto promatrala unutranjost kue.
Prije nego to je ijedan lan obitelji uspio ita izgovoriti,
Irinin je maak skoio iz njezina naruja i glasno mijauui
odjurio uza stube.
Sekundu nakon toga, slijedei njegov primjer,
Maximilian Carver uao je u nove obiteljske dvore.
"Barem se nekomu svia", uinilo se Maxu da uje
Alicijino mrmljanje.
Prvo to je Maxova mama naredila bilo je da ritualno
irom otvore vrata i prozore te prozrae kuu. Zatim se, u
iduih pet sati, itava obitelj posvetila tomu da novi dom
uini useljivim. Tono poput specijalizirane vojske svaki je
lan obavljao odreenu dunost. Alicia je spremala sobe i
krevete. Irina, s perukom u ruci, tjerala je itave kule
praine iz njihova skrovita, a Max, slijedei njezin trag,
brinuo se da ih pokupi. Za to vrijeme majka je
rasporeivala prtljagu i biljeila u mislima sve poslove koji
e ubrzo morati biti obavljeni. Maximilian Carver usmjerio
je svoje napore na to da cijevi, struja i druge mehanike
naprave u kui ponovno prorade nakon mrtvila zbog
godina neupotrebe, to se nije pokazalo lakim zadatkom.
Naposljetku, obitelj se okupila na trijemu te se sjedei
na stubama svoje nove kue, zaslueno odmarala
promatrajui zlaanu boju koju je poprimalo more dok se
sputala veer.
"Za danas je dosta", popustio je Maximilian Carver,
potpuno prekriven aom i tajanstvenim tvarima.
"Nekoliko tjedana rada, i kua e biti useljiva", dodala
je majka.
"U gornjim sobama ima paukova", objasnila je Alicia.
"Ogromnih."
"Paukova? Opa!" uzviknula je Irina. "Kakvi su?"
"Isti ti", odvratila je Alicia.
"Nemojmo poinjati, moe?" prekinula ih je majka
trljajui korijen nosa. "Max e ih ubiti."
"Nema razloga da ih ubijamo; dovoljno e biti da ih
skinemo i stavimo u vrt", priklopio je urar.
"Uvijek mene zapadnu junaki podvizi", promrmljao je
Max. "Moe li istrebljenje ekati do sutra?"
"Alicia?" uplela se majka.
"Ne kanim spavati u sobi punoj paukova i bogzna kojih
jo ivotinja", izjavila je Alicia.
"Milostiva", odrezala je Irina.
"udovite", odgovorila je Alicia.
"Max, prije nego to pone rat, uniti te paukove", rekao
je Maximilian Carver umornim glasom.
"Da ih ubijem ili da im samo priprijetim? Mogu im
zavrnuti jednom nogom..." predloio je Max.
"Max", prekinula ga je majka.
Max se protegnuo i uao u kuu s namjerom da uniti
bive podstanare. Krenuo je stubama koje vode na gornji
kat sa sobama. S najgornje stube sjajnim ga je oima
pozorno, netremice promatrao Irinin maak.
Max je proao kraj maka, koji kao da je poput straara
uvao gornji kat. im je uao u jednu sobu, maak je poao
za njim.
Drveni je pod tiho kripao pod njegovim nogama. Max je
poeo loviti i uhiivati paukove u sobama koje su gledale
na jugozapad. S prozora se moglo vidjeti plau i silaznu
putanju sunca prema zapadu. Pomno je pregledao pod u
potrazi za malenim dlakavim i brzim stvorenjima. Nakon
seanse ienja drveni je pod ostao razumno ist i Maxu je
trebalo nekoliko minuta da nae prvoga lana obitelji
paukova. Iz jednoga kuta promatrao je kako pozamaan
pauk ide ravnom linijom prema njemu kao da je rije o
ubojici kojeg je poslala njegova vrsta ne bi li ga natjerala
da se predomisli. Bio je gotovo palac dugaak i imao osam
nogu sa zlatnom pjegom na crnom tijelu.
Max je pruio ruku prema metli naslonjenoj na zid i
pripremio se za katapultiranje pauka u drugi ivot. "Ovo je
smijeno", pomislio je za sebe dok je oprezno rukovao
metlom kao ubojitim orujem. Ba kad je poeo
odmjeravati smrtonosni udarac, Irinin se maak sasvim
iznenada bacio na pauka pa ga otvarajui svoje minijaturne
lavovske ralje prodro i snano savakao. Max je spustio
metlu i nijemo pogledao maka, koji mu je uzvratio zluradi
pogled.
"Vidi ti maka", proaptao je.
ivotinja je progutala pauka i izala iz sobe, vjerojatno
u potrazi za nekim lanom obitelji netom pojedenog
aperitiva. Max je otiao do prozora. Njegova je obitelj i
dalje bila na trijemu. Alicia mu je uputila ispitivaki
pogled.
"J a se ne bih brinuo, Alicia. Sumnjam da e ugledati
ijednoga pauka."
"Uvjeri se u to", bio je uporan Maximilian Carver.
Max je kimnuo i zaputio se prema spavaonicama na
stranjoj strani kue, prema sjeverozapadu.
uo je maka kako mijaue negdje u blizini i
pretpostavio da je jo jedan pauk pao u pande maka
istrebitelja. Sobe na stranjoj strani bile su manje od onih
na glavnom proelju. S jednog prozora promatrao je
panoramu koja se vidjela odande. Kua je imala maleni
stranji vrt s kuicom za alat ili ak kakvo vozilo. Veliko
stablo, ija se kronja uzdizala iznad krovnih prozora,
nalazilo se u sredini dvorita i Max je po izgledu
pretpostavio da ondje stoji vie od dvjesto godina.
Iza dvorita, obrubljeno ogradom koja je okruivala
kuu, irilo se polje divlje trave, a nekoliko stotina metara
dalje uzdizalo se neto to je izgledalo kao maleni prostor
okruen ogradom od bjelkasta kamena. Vegetacija je
osvojila to mjesto i pretvorila ga u malenu dunglu iz koje
je izranjalo neto to se Maxu inilo kao figure: ljudske
figure. Posljednje su sunane zrake padale na polje i morao
je napregnuti vid. Bio je to naputen vrt. Vrt s kipovima.
Max je hipnotizirano promatrao prizor kipova zarobljenih
korovom i zatvorenih u onom prostoru koji je podsjeao na
maleno seosko groblje. Vrata od metalnih kopalja
zakljuana lancima prijeila su prolaz u unutranjost. Na
vrhu kopalja uspio je nazreti grb koji je inila estokraka
zvijezda. U daljini, tamo iza vrta s kipovima, uzdizao se
rub guste ume, koja se doimala kao da se prostire jo
miljama.
"Jesi li to otkrio?" majin glas iza lea probudio ga je
iz transa u koji ga je taj pogled uronio. "Mislili smo da su
paukovi savladali tebe."
"J esi li znala da je ondje iza, uz umu, nekakav vrt s
kipovima?" Max je pokazao prema kamenom dvoritu, a
majka je provirila kroz prozor.
"Pada mrak. Otac i ja idemo u selo po neto za veeru,
dok sutra ne kupimo namirnice. Ostajete sami. Pripazi na
Irinu."
Max je kimnuo. Majka ga je ovla poljubila u obraz i
sila stubama. Ponovno je prikovao pogled uz vrt s
kipovima, ije su siluete tonule u maglutinu sutona.
Povjetarac je ve poeo osvjeavati. Zatvorio je prozor te
se zaputio u druge sobe da uini isto to. Malena mu se Irina
pridruila u hodniku.
"J esu li bili veliki?" upitala je opinjeno.
Max je oklijevao sekundu.
"Paukovi, Max. J esu li bili veliki?"
"Kao aka", odgovorio je Max uzvienim tonom.
"Oooo!"
Tree poglavlje
Sutradan, malo prije svitanja, Max je uo kako mu lik
obavijen nonom maglom ape nekakve rijei na uho.
Naglo se dignuo, uza snano lupanje srca i isprekidan dah.
Bio je sam u sobi. Lik te mrane siluete iz sna koja apue
u polusjeni nestao je u nekoliko sekunda. Pruio je ruku
prema nonom ormariu i upalio lampu koju je Maximilian
Carver popravio prethodnoga popodneva.
Kroz prozor se prvo jutarnje svjetlo probijalo iznad
ume. Magla je lagano prelazila poljem divlje trave, a lahor
otvarao rupe kroz koje su se nazirali obrisi dvorita s
kipovima. Max je uzeo svoj depni sat s nonog ormaria i
otvorio ga. Brojanik s nasmijeenim mjesecima svijetlio
je poput zlatne ploe. Nekoliko minuta do est.
U tiini se obukao i siao stubama, oprezno, ne elei
probuditi ostatak obitelji. Zaputio se prema kuhinji, gdje su
ostaci sinonje veere stajali na drvenom stolu. Otvorio je
vrata koja su vodila u stranje dvorite i izaao. Hladan i
vlaan jutarnji zrak grizao je kou. Tiho je proao do vrata
ograde, zatvorio ih za sobom pa zaao u maglu u smjeru
vrta s kipovima.

***

Put kroz maglu uinio mu se duljim nego to je
zamiljao. S prozora njegove sobe inilo se kao da se
kameno dvorite nalazi na kakvih sto metara od kue. Ipak,
dok je hodao kroz divlju travu, Max je imao osjeaj da je
proao vie od tristo metara kad su iz magle izronila ulazna
vrata od kopalja vrta s kipovima.
Zahrali lanac okruivao je pocrnjele metalne ipke,
zapeaen starim lokotom ija je boja s vremenom postala
beivotna. Max je naslonio lice na koplja na vratima i
prouavao unutranjost. Korov je godinama polagano
osvajao zemljite i davao tomu mjestu izgled naputenoga
zimskog vrta. Pomislio je da vjerojatno nitko ve dugo nije
kroio na to mjesto i da je uvar toga vrta s kipovima
davno nestao.
Pogledao je oko sebe i naao kraj vrtnoga zida kamen
veliine svoje ake. Oistio ga je i nekoliko puta snano
udario u lokot koji je spajao dva kraja lanca, sve dok
dotrajali prsten nije popustio pred udarcima kamena. Lanac
se oslobodio ljuljajui se preko ipaka poput pletenica
metalne kose. Max je snano gurnuo vrata i osjetio kako se
lijeno otvaraju prema unutra. Kad je procjep izmeu
vratnica bio dovoljno irok da moe proi, naas je zastao
pa uao u ograeni prostor.
Kad je uao, zapazio je da je to mjesto vee nego to je
u poetku zamiljao. Na prvi pogled bio bi se zakleo da
ima dvadesetak kipova sakrivenih meu biljkama. Uinio
je nekoliko koraka i uao u divlji vrt. Figure su naizgled
bile poredane u koncentrine krugove i Max je tek tada
shvatio da sve gledaju prema zapadu. Kipovi su, ini se,
tvorili dio iste cjeline i predstavljali neto slino cirkuskoj
troupe. Dok je hodao meu njima, razabirao je likove
krotitelja, fakira orlovskoga nosa s turbanom,
kontorzionistice, snagatora i itavu galeriju likova
odbjeglih iz avetinjskoga cirkusa.
U sredini vrta s kipovima poivala je na prijestolju
velika figura koja je predstavljala nasmijeenoga klauna
nakostrijeene kose. Ruka mu je bila ispruena i inilo se
da akom uronjenom u nerazmjerno veliku rukavicu udara
neki nevidljivi predmet u zraku. U njegovu podnoju Max
je nazreo veliku kamenu plou na kojoj se dao naslutiti
crte u reljefu. Kleknuo je, razmaknuo korov koji je
prekrivao hladnu povrinu i otkrio veliku estokraku
zvijezdu upisanu u krug. Max je prepoznao simbol,
istovjetan s onim nad vratima od kopalja na ulazu.
Prouavajui zvijezdu, shvatio je da je ono to mu se u
poetku inilo kao koncentrini krugovi u koje su
smjeteni likovi zapravo replika estokrake zvijezde. Svaki
lik u vrtu uzdizao se na tokama krianja linija koje su
tvorile zvijezdu. Uspravio se i promatrao avetinjski prizor
oko sebe. Preletio je pogledom preko svakoga lika,
obavijenog stabljikama divlje trave koja se lelujala na
vjetru, dok nije ponovno zastao na velikom klaunu. Srsi su
mu proli itavim tijelom i ustuknuo je. Ruka figure koju je
prije nekoliko sekundi vidio zatvorenu u aku sad je bila
otvorena s ispruenim dlanom, pozivajui. Max je u
sekundi osjetio da mu hladan jutarnji zrak pali grlo i srce
kako mu kuca u sljepoonicama.
Polagano, kao da se boji da ne probudi kipove iz
njihova vjenoga sna, ponovno je krenuo prema ogradi
dvorita neprestano gledajui iza lea. Kad je proao vrata,
uinilo mu se da je kua na plai veoma daleko. Ne
razmislivi dvaput, potrao je, ali ovaj se put nije osvrtao
sve dok nije doao do plota stranjega dvorita. Kad je to
ipak uinio, vrt s kipovima ponovno je bio utonuo u maglu.



***

Miris maslaca i prepeenca preplavio je kuhinju. Alicia
je nevoljko gledala svoj doruak dok je mala Irina toila
malo mlijeka svome posvojenomu maku u tanjur, koji se
on nije udostojio ni taknuti. Max je prouavao prizor
mislei da su gastronomske preferencije te ivotinje
usmjerene na drugu stranu, kao to se uvjerio juer.
Maximilian Carver pridravao je alicu iz koje se puila
kava i razdragano promatrao svoju obitelj.
"Jutros rano prekapao sam po garai", poeo je
poprimajui ton a sada dolazi ono tajanstveno, kojim se
koristio samo kad je elio da ostali pitaju to je saznao.
Max je dobro poznavao urarovu taktiku, pa se katkad
pitao tko je tu otac, a tko sin.
"I to si naao?" popustio je Max.
"Nee mi vjerovati", odgovorio je njegov otac, dok je
Max pomislio "Ma sigurno hou." "Dva bicikla."
Max je instinktivno podigao obrve.
"Malo su stari, ali uz malo ulja po lancima mogu se
pretvoriti u bolide", objasnio je Maximilian Carver. "Bilo
je jo neto. Sigurno ne znate to sam jo naao u garai."
"Mravojeda", promrmljala je Irina i dalje gledajui
svojega prijatelja maka.
Sa samo osam godina ki Carvera razvila je razornu
taktiku za moral svojeg oca.
"Ne", odgovorio je urar, oito uzrujan. "Nitko ne eli
pogaati?"
Max je krajikom oka uoio kako njegova majka
promatra prizor i, kako nitko nije bio zainteresiran za
detektivske podvige njezina mua, krenula ga je spasiti.
"Album sa slikama?" predloila je Andrea Carver
najnjenijim tonom.
"Blizu, blizu", odgovorio je urar, ponovno osokoljen.
"Max?"
Majka ga je pogledala ispod oka. Max je kimnuo.
"Ne znam. Dnevnik?"
"Ne. Alicia?"
"Predajem se", odvratila je Alicia, oito odsutna.
"Dobro, dobro. Pripremite se", poeo je Maximilian
Carver. "Naao sam projektor. Kinoprojektor. I kutiju punu
filmova."
"Kakvih filmova?" upala je u rije Irina odvajajui
pogled od maka prvi put u petnaest minuta.
Maximilian Carver slegnuo je ramenima.
"Ne znam. Filmova. Nije li to oaravajue? Imamo
kino."
"Ako projektor radi", rekla je Alicia.
"Hvala na poticaju, keri, ali podsjeam te da tvoj otac
zarauje za ivot popravljajui pokvarene naprave."
Andrea Carver poloila je obje ruke na mueva ramena.
"Drago mi je to to ujem, gospodine Carver", rekla je,
"jer bi bilo lijepo da netko porazgovara s kotlom u
podrumu."
"Prepusti to meni", odgovorio je urar diui se od stola.
Alicia je slijedila njegov primjer.
"Gospoice", zaustavila ju je Andrea Carver, "prvo
doruak. Nisi ga ni taknula."
"Nisam gladna."
"Ja u ga pojesti", predloila je Irina. Andrea Carver
odluno je odbacila takvu mogunost.
"Ne eli se udebljati", proaptala je zlobno Irina svomu
maku.
"Ne mogu jesti dok to neto ovuda mie repom i puta
dlake", prekinula ju je Alicia.
Irina i maak pogledali su ju jednako prijezirno.
"Milostiva", odrezala je Irina izlazei sa ivotinjom na
dvorite.
"Zato joj uvijek doputa da istjera svoje? Kad sam ja
bila njezinih godina, nisi mi doputala ni pola toga", bunila
se Alicia.
"Opet emo poeti s tim?" rekla je Andrea Carver
mirnim glasom.
"Nisam ja poela", odgovorila je starija ki.
"Dobro. Oprosti." Andrea Carver pogladila je Alicijinu
dugu kosu, a ona je nagnula glavu izmiui se
pomirljivome milovanju. "Ali pojedi doruak. Molim te."
U tom trenutku metalni je prasak zajeao pod njezinim
nogama. Svi su se meusobno pogledali.
"Va otac na djelu", promrmljala je Andrea Carver
ispijajui svoju alicu kave.
Onako rutinski, Alicia je poela vakati prepeenac, dok
je Max pokuavao izbiti iz glave onu ispruenu ruku i
izbuljene oi klauna koji se smijeio u magli vrta s
kipovima.
etvrto poglavlje
Bicikli koje je Maximilian Carver spasio iz limba u
malenoj dvorinoj garai bili su u boljem stanju nego to je
Max oekivao. inilo se, dapae, kao da uope nisu
voeni. Oboruan s nekoliko krpica od jelenje koe i
posebnom tekuinom za ienje metala koje je majka
uvijek nosila sa sobom, Max je otkrio da su ispod sloja
prljavtine i gljivica bicikli novi i sjajni. Uz oevu pomo
nauljio je lanac i zupanike te napumpao gume.
"Vjerojatno emo morati promijeniti zranice", objasnio
je Maximilian Carver, "ali zasad su dobre za vonju."
J edan je bicikl bio manji i Max se istei ga neprestano
pitao je li doktor Fleischmann prije mnogo godina kupio te
bicikle u nadi da e se voziti s Jacobom putem uz plau.
Maximilian Carver proitao je u sinovljevu pogledu sjenu
krivnje.
"Siguran sam da bi stari doktor bio oduevljen da vozi
bicikl."
"J a nisam tako siguran", promrmljao je Max. "Zato bi
ih ostavili ovdje?"
"Prate te rune uspomene, a nema potrebe da ih nosi sa
sobom", odgovorio je Maximilian Carver. "Pretpostavljam
da ih vie nitko nee upotrebljavati. Da vidimo, penji se.
Idemo ih isprobati."
Spustili su bicikle na tlo i Max je namjestio visinu
sjedala isprobavajui istovremeno zategnutost ica
konice.
"Morali bismo staviti neto ulja na konice", predloio
je Max.
"I mislio sam", potvrdio je urar pa se bacio na posao.
"uj, Max."
"Da, tata?"
"Ne vrti te bicikle previe po glavi, dobro? To to se
dogodilo toj jadnoj obitelji nema nikakve veze s nama. Ne
znam jesam li vam to trebao rei", dodao je urar sa sjenom
zabrinutosti na licu.
"Nema veze." Max je ponovno stisnuo konice. "Sad je
savreno."
"Vozi onda."
"Ne ide sa mnom?"
"Popodne, ako jo bude htio, potui u te do koljena.
Ali u jedanaest se moram sastati s nekim Fredom u selu,
iznajmit e mi lokal za radnju. Moram razmiljati o poslu."
Maximilian Carver poeo je skupljati alat i istiti ruke
krpicom. Max je promatrao oca pitajui se kakav je bio
Maximilian Carver u njegovim godinama. Svi su u obitelji
obino govorili da su slini, ali isto je tako bio obiaj da
govore kako je Irina nalik na Andreu Carver, to je bilo
samo jedno od onih opih mjesta koje su bake, tete i itava
galerija nepodnoljivih roaka koji dolaze na boine
rukove ponavljale iz godine u godinu poput kokoi
nesilica.
"Max u jednom od svojih transova", komentirao je
Maximilian Carver smijeei se.
"Jesi li znao da se pokraj ume iza kue nalazi nekakav
vrt s kipovima?" natuknuo je Max i iznenadio sam sebe to
je to uope pitao.
"Vjerujem da ovdje ima jo mnogo toga to nismo
vidjeli. Garaa je krcata kutijama, a jutros sam vidio da je
podrum s kotlom poput muzeja. Mislim da ako prodamo
antikvaru svu kramu koja se nalazi u ovoj kui, neu ni
morati otvarati radnju; ivjet emo od rente."
Maximilian Carver uputio je sinu znatieljni pogled.
"uj, ako ne isproba taj bicikl, ponovno e ga prekriti
prljavtina i pretvorit e se u fosil."
"Ve jest fosil", rekao je Max okreui prvi krug
pedalom na biciklu koji J acob Fleischmann nikad nije
uspio isprobati.
Max se vozio putem uz plau u smjeru sela, prolazei
kraj dugakoga niza kua slinih rezidenciji Carvera koji je
vodio tono do ulaza u maleni zaljev s lukom za ribare.
Moglo se pobrojiti jedva etiri ili pet brodica usidrenih na
starim molovima, a veina plovila bili su maleni drveni
amci koji nisu bili dui od etiri metra i kojima su se
mjesni ribari koristili za istraivanje obale starim mreama
na stotinjak metara od plae.
Max je na biciklu izbjegavao labirint barki na popravku
posloenih na molu i redove drvenih kutija mjesnoga
skladita. S pogledom uprtim u maleni svjetionik zaputio
se zakrivljenim nasipom koji je zatvarao luku u obliku
polumjeseca. Kad je doao do kraja, naslonio je bicikl na
svjetionik i sjeo da otpoine na jedan od velikih kamena s
druge strane doka nagrizena naletima mora. Odatle je
mogao promatrati ocean kako se iri prema beskraju poput
ploe zasljepljujuega svjetla.
Sjedio je tako svega nekoliko minuta pred morem, kad
je ugledao drugi bicikl, koji je vozio visok i vitak mladi
koji se pribliavao molom. Momak, kojemu je Max davao
kakvih esnaest ili sedamnaest godina, vozio je bicikl
prema svjetioniku i ostavio ga kraj Maxova.
Onda je polagano sklonio gustu kosu s lica i doao do
mjesta gdje se Max odmarao.
"Bok. Ti si iz obitelji koja se uselila u kuu na kraju
plae?"
Max je kimnuo.
"J a sam Max."
Momak, izrazito preplanule puti i prodornih zelenih
oiju, pruio mu je ruku.
"Roland. Dobro doao u grad dosade."
Max se nasmijeio i prihvatio Rolandovu ruku.
"Kakva je kua? Svia vam se?" upitao je momak.
"Miljenja su podijeljena. Otac je oduevljen. Ostatak
obitelji na to gleda drukije", objasnio je Max.
"Upoznao sam tvog oca prije nekoliko mjeseci, kad je
doao u selo", rekao je Roland. "Uinio mi se kao zabavan
tip. Urar, jel?"
Max je kimnuo.
"Zabavan tip", potvrdio je Max, "katkad. Katkad si
zabije u glavu ideje poput te da se doselimo ovamo."
"Zato ste doli u selo?" upitao je Roland.
"Rat", odgovorio je Max. "Moj otac misli da nije dobar
trenutak za ivot u gradu. Vjerujem da ima pravo."
"Rat", ponovio je Roland sputajui pogled. "Mene e
regrutirati u rujnu."
Max je zanijemio. Roland je uoio njegovu utnju i
ponovno se nasmijeio.
"Ima to dobrih strana", rekao je. "Moda je ovo moje
posljednje ljeto u selu."
Max mu je srameljivo uzvratio osmijeh razmiljajui
da e za nekoliko godina, ako rat ne zavri, i on dobiti
poziv da se pridrui vojsci. ak i za bljetava dana poput
ovoga nevidljivi duh rata obavijao je budunost mranim
platem.
"Pretpostavljam da jo nisi vidio selo", rekao je Roland.
Max je odmahnuo glavom. "Dobro, novajlijo. Uzmi bicikl.
Poinjemo turistiki obilazak na kotaima."

***

Max se morao pomuiti kako bi pratio Rolandov ritam, i
nakon to su preli svega dvjesto metara od vrha nasipa,
poeo je osjeati kako mu prve kapi znoja klize niz elo i
lea. Roland se okrenuo i uputio mu prepredeni osmijeh.
"Nema prakse, ha? Od ivota u gradu nisi u formi",
vikao je ne smanjujui tempo.
Max je slijedio Rolanda preko etalita koje je
obrubljivalo obalu, a onda su zali meu seoske ulice. Kad
je Max poeo zaostajati, Roland je smanjivao brzinu sve
dok nije stao kraj velike kamene fontane u sreditu trga.
Max se dovezao donde i spustio bicikl na pod. Iz fontane je
izvirala ukusna hladna voda.
"Ne bih ti to savjetovao", rekao je Roland itajui mu
misli. "Nadut e se."
Max je duboko udahnuo i gurnuo glavu pod mlaz hladne
vode.
"Ii emo polake", popustio je Roland.
Max je ostao pod otvorom fontane nekoliko sekundi,
zatim se naslonio na kamen dok mu je s glave kapalo na
odjeu. Roland se smijeio.
"Iskreno, nisam oekivao da e toliko izdrati. Ovo je",
pokazao je oko sebe, "sredite sela. Trg s vijenicom. Ova
je zgrada sud, ali vie se ne upotrebljava. Nedjeljom je tu
trnica. A u ljetnim noima na zidu vijenice projiciraju
filmove. Obino stare i s pogreno poredanim trakama."
Max je blago kimnuo dok je povraao dah.
"Zvui oaravajue, ha?" smijao se Roland. "Imamo i
knjinicu, ali neka mi odreu ruku ako ima vie od ezdeset
knjiga."
"to se moe ovdje raditi?" uspio je izgovoriti Max.
"Osim voziti bicikl."
"Dobro pitanje, Max. Vidim da poinje shvaati.
Idemo dalje?"
Max je uzdahnuo i obojica su se vratila na bicikle.
"Ali sad ja odreujem ritam", zahtijevao je Max.
Roland je slegnuo ramenima i poeo okretati pedale.



***

Nekoliko sati Roland je vodio Maxa amo-tamo po
malenom selu i okolici. Promatrali su litice na samome
jugu, gdje mu je Roland otkrio da je to najbolje mjesto za
ronjenje, kraj staroga broda potopljenog 1918. koji se sad
pretvorio u podmorsku dunglu sa svom silom udnih alga.
Roland je objasnio da se tijekom jedne uasne none oluje
nasukao na opasne stijene koje su se prostirale nekoliko
metara ispod povrine. Furija nevremena i no koju su
jedva osvjetljivali praskovi munje bile su zaslune to su se
svi lanovi posade broda utopili u brodolomu. Svi osim
jednoga. Tragediju je preivio jedino inenjer koji se, u
spomen providnosti, koja je htjela da on spasi ivot,
nastanio u selu i sagradio veliki svjetionik na vrhu strmih
vrleti brda koje je svjedoilo dogaajima te noi. Taj
ovjek, sada starac, i dalje je bio svjetioniar i bio je ni
manje ni vie nego Rolandov "zamjenski djed". Nakon
brodoloma jedan je seoski brani par odveo svjetioniara u
bolnicu i njegovao ga dok se nije sasvim oporavio. Nakon
nekoliko godina oboje je poginulo u automobilskoj nesrei
i svjetioniar je preuzeo brigu o malenom Rolandu, koji je
imao jedva godinu dana.
Roland je ivio s njim u kui uz svjetionik, no veinu
vremena provodio je u kolibi koju je sam sagradio, podno
litica.
Svjetioniar je bio njegov pravi djed u svakom pogledu.
Rolandov je glas odavao odreenu gorinu dok je
pripovijedao te dogaaje, koje je Max sluao u tiini i bez
pitanja. Nakon prie o brodolomu ili su seoskim ulicama
do stare crkve, gdje je Max upoznao neke mjetane,
srdane ljudi koji su mu poeljeli dobrodolicu u selo.
Napokon je Max, onako iscrpljen, zakljuio da ne mora
upoznati selo u jedno jutro i da e, kako se ini, u njemu
provesti iduih etrdeset godina, a vrijeme e otkriti
njegove tajne, ako ih uope ima.
"I to je istina", popustio je Roland. "uj, ljeti gotovo
svako jutro ronim kraj potopljenog broda. Ide sutra sa
mnom?"
"Ako roni kao to vozi bicikl, utopit u se", rekao je
Max.
"Imam naoale i peraje vika", objasnio je Roland. Ponuda
je zvuala primamljivo. "Dobro. Moram li to ponijeti?"
Roland je odmahnuo glavom. "Ja u sve ponijeti. No... kad
bolje razmislim, ponesi doruak. Pokupit u te u devet kod
tvoje kue." "Devet i pol." "Nemoj prespavati."
Kad je Max krenuo natrag prema kui na plai, crkvena
zvona najavljivala su petnaest sati, a sunce se poelo
skrivati iza plata crnih oblaka koji kao da su najavljivali
kiu. Dok je odlazio, Max se na sekundu osvrnuo. Stojei
kraj bicikla, Roland mu je mahao.

***

Oluja se sruila na selo poput zlokobnog prizora
putujueg sajma. U nekoliko minuta nebo se preobrazilo u
olovni svod, a more je poprimilo metalnu i neprozirnu boju
poput beskonane bare od ive. Prve munje bile su
popraene jakim vjetrom koji je gurao oluju s mora. Max je
snano okretao pedale, ali potop ga je dohvatio kad mu je
preostalo jo kakvih petsto metara do puta prema kui na
plai. Kad je doao do bijeloga plota, bio je mokar kao da
je upravo izronio iz mora.
U trku je ostavio bicikl u garai i uao u kuu na
stranja vrata. Kuhinja je bila pusta, ali primamljiv miris
lebdio je zrakom. Na stolu je Max zatekao pladanj sa
sendviima s mesom i vr domae limunade. Kraj nje je
bila poruka napisana stiliziranim krasopisom Andree
Carver.

Max, ovo ti je ruak. Otac i ja bit emo u selu itavo popodne i
rjeavati neto oko kue. Neka ti NE padne na pamet koristiti se
gornjom kupaonicom. Irina je s nama.

Max je spustio poruku i odluio ponijeti pladanj u svoju
sobu. Jutronji biciklistiki maraton potpuno ga je iscrpio i
izgladnio. Kua je djelovala prazno. Alicia nije bila doma
ili se zakljuala u svoju sobu. Max se zaputio ravno u
svoju, presvukao i ispruio na krevet kako bi uivao u jako
ukusnim sendviima koje mu je ostavila majka. Vani je
kia snano lupala, a okna su podrhtavala od grmljavine.
Upalio je malenu svjetiljku na nonom ormariu i uzeo
svezak knjige o Koperniku koju mu je darovao Maximilan
Carver. Poeo je etvrti put itati isti ulomak, kad je otkrio
da umire od elje da sutra ode roniti kraj potopljenog broda
s novim prijateljem Rolandom. Prodro je sendvie u
manje od deset minuta pa zatvorio oi sluajui samo
lupkanje kie po krovu i prozorima. Volio je kiu i zvuk
vode koja se sputa niz oluk to je slijedio rub krova.
Kad bi padala jaka kia, Max bi imao osjeaj da je
vrijeme stalo. Bilo je to poput stanke u kojoj bi ovjek
mogao prestati raditi ono to bi u tom trenutku radio pa
jednostavno prii prozoru i satima promatrati prizor te
neizmjerne zavjese suza iz neba. Ponovno je odloio knjigu
na ormari i ugasio svjetlo. Sasvim polagano, obavijen
hipnotikim zvukom kie, predao se snu.
Peto poglavlje
Probudili su ga glasovi obitelji s donjega kata i Irinino
trkaranje gore-dolje. Ve se bilo smrailo, ali Max je
uspio vidjeti kako je oluja prola ostavljajui za sobom
tepih zvijezda na nebu. Bacio je pogled na svoj sat i
ustanovio da je spavao oko est sati. Ba se uspravljao, kad
su neiji lanci pokucali na vrata.
"Vrijeme je za veeru, uspavana ljepotice", galamio je
razdraganim glasom Maximilian Carver s druge strane.
Max se na sekundu pitao zato je njegov otac tako
veseo. Ubrzo se sjetio kino predstave koju je obeao toga
jutra za dorukom.
"Odmah silazim", odvratio je osjeajui jo uvijek u
ustima ljepljiv okus sendvia s mesom.
Iako nije bio ni najmanje gladan, Max je siao u kuhinju
i sjeo za stol kraj ostatka obitelji. Alicia je zamiljeno
gledala svoj tanjur, nije ga ni taknula. Irina je s uitkom
prodirala svoju porciju i mrmljala nerazumljive rijei
svome odurnomu maku, koji ju je netremice gledao pod
nogama. Mirno su veerali dok je Maximilian Carver
objanjavao da je naao sjajan lokal u selu u kojem e
otvoriti radnju i pokrenuti novi posao.
"A to si ti radio, Max?" upitala je Andrea Carver.
"Bio sam u selu." Ostatak obitelji gledao ga je kao da
oekuje pojedinosti. "Upoznao sam jednoga momka,
Rolanda. Sutra idemo roniti."
"Max je ve naao prijatelja", uzviknuo je Maximilian
Carver pobjedonosno. "Vidite to sam vam govorio?"
"Kakav je taj Roland, Max?" upitala je Andrea Carver.
"Ne znam. Simpatian. ivi s djedom, svjetioniarom.
Pokazao mi je gomilu stvari u selu."
"Kamo ono idete roniti?" upitao je njegov otac.
"Na junu plau, s druge strane luke. Roland tvrdi da su
ondje ostaci davno potopljenog broda."
"Mogu li ja ii?" prekinula ga je Irina.
"Ne", upala joj je u rije Andrea Carver. "Nije li to
opasno, Max?"
"Mama..."
"Dobro", popustila je Andrea Carver. "Ali budi
oprezan."
Max je kimnuo.
"Ja sam kao mladi bio dobar ronilac", poeo je
Maximilian Carver.
"Nemoj sad, sunce", odrezala je njegova ena. "Nisi li
nam htio prikazati film?"
Maximilian Carver slegnuo je ramenima i razmetljivo se
dignuo.
"Pomozi ocu, Max."
Na sekundu, prije nego to je uinio ono to se trailo
od njega, Max je ispod oka pogledao svoju sestru Aliciju,
koja je utjela sve vrijeme veere. Njezin odsutni pogled
kao da je vritao koliko je daleko odande, ali iz nekoga
razloga, koji Max nije uspio shvatiti, nitko drugi nije to
uoavao ili radije nije htio uoiti. Alicia mu je naas
uzvratila pogled. Max joj se pokuao nasmijeiti.
"Hoe li poi sutra s nama?" ponudio joj je. "Svidjet e
ti se Roland."
Alicia se slabano osmjehnula i bez rijei kimnula, a u
njezinim tamnim i beskrajnim oima upalila se nit svjetla.

***

"Sve je spremno. Gasi svjetla", rekao je Maximilian
Carver privrujui kolut s filmom za projektor. Aparat je
izgledao kao da potjee iz doba samoga Kopernika i Max
je dvojio radi li ili ne.
"to emo gledati?" upitala je Andrea Carver
uspavljujui Irinu na rukama.
"Nemam blagoga pojma", priznao je urar. "U garai se
nalazi kutija s desecima filmova bez ikakvog natpisa. Uzeo
sam ih nekoliko nasumce. Ne bih se udio da se nita ne
vidi. Celuloidna se emulzija veoma lako oguli, a nakon
svih ovih godina najvjerojatnije se odvojila od filma."
"to to znai?" prekinula ga je Irina. "Neemo nita
vidjeti?"
"Postoji samo jedan nain da to otkrijemo", odgovorio
je Maximilian Carver dok je ukljuivao projektor.
Za nekoliko sekunda zvuk staroga motocikla oivio je iz
aparata i bljetavi snop svjetla iz objektiva proao je sobom
poput koplja od svjetlosti. Max je usredotoio pogled na
pravokutnik projiciran na bijeli zid. Bilo je to kao da gleda
u arobnu svjetiljku, ne znajui sasvim sigurno kakve
vizije mogu pobjei iz tog izuma. Zadrao je dah i za
nekoliko asaka zid su preplavile slike.
Bilo je dovoljno nekoliko sekunda da Max shvati da taj
film ne potjee iz skladita kakvoga staroga kina. Nije bila
rije o kopiji nekog poznatog filma, ak ni o izgubljenom
kolutu kakvoga nijemog serijala. Mutne i vremenom
izgrebene slike otkrivale su amaterizam snimatelja. Bio je
to film kune izrade koji je vjerojatno prije mnogo godina
snimio stari vlasnik kue doktor Fleischmann. Max je
pretpostavio da se to odnosi i na ostatak kolutova koje je
njegov otac naao u garai, zajedno s tronim projektorom.
Svi snovi Maximiliana Carvera o privatnom kino klubu
sruili su se u manje od minute.
Film je nespretno prikazivao etnju neim to je
nalikovalo na umu. Vrpca je bila snimljena dok je autor
polagano hodao izmeu stabala i slike su tekle uz
spoticanje, naglu promjenu svjetla i fokusa, koji su jedva
doputali da se prepozna mjesto gdje se odvijala ta tako
udna etnja.
"Ma to je ovo?" uzviknula je Irina, oito razoarana
gledajui oca, koji je zabezeknuto promatrao udan i
tijekom prve minute projekcije neopisivo dosadan film.
"Ne znam", promrmljao je Maximilian Carver pokislo.
"Nisam oekivao ovo..."
Max je takoer poeo gubiti zanimanje za film, kad mu
je u kaotinoj kaskadi prizora neto privuklo pozornost.
"A da pokua s drugom rolom, duo?" predloila je
Andrea Carver pokuavajui spasiti od brodoloma
suprugove snove o navodnom kinematografskom arhivu iz
garae.
"ekaj", presjekao ju je Max prepoznajui poznati obris
u filmu.
Sad je kamera izala iz ume i pribliavala se neemu
to je izgledalo kao dvorite zatvoreno visokim kamenim
zidovima s velikim ulaznim vratima nainjenim od kopalja.
Max je prepoznao mjesto; bio je ondje juer.
Opinjen, Max je prouavao kako kamera polagano
posre pa ulazi u vrt s kipovima.
"ini se kao groblje", promrmljala je Andrea Carver.
"to je to?"
Kamera je prela nekoliko metara po vrtu s kipovima. U
filmu to mjesto nije izgledalo naputeno kao to ga je on
zatekao. Nije bilo ni naznake divlje trave, a povrina
kamenog poda bila je ista i uglaana, kao da se neki
paljivi uvar i danju i nou besprijekorno brine o
odravanju toga dvorita.
Kamera je zastajala na svakom od kipova poloenih na
glavnim tokama velike zvijezde koja se jasno mogla
razabrati podno figura. Max je prepoznao lica od bijeloga
kamena i njihovu odjeu putujuih cirkusanata. Bilo je
neto uznemirujue u napetosti i poloaju koji su zauzela
tijela tih avetinjskih figura i u teatralnoj grimasi njihovih
lica zamaskiranih iza nepokretnosti koja je djelovala
prividno.
Film je prikazivao lanove cirkuske trupe bez tjednoga
reza. Obitelj je promatrala tu avetinjsku viziju u tiini u
kojoj se ulo samo nezadovoljno pucketanje iz projektora.
Napokon, kamera se zaputila prema sredini zvijezde
ocrtane po povrini vrta s kipovima. Slika je u protusvjetlu
otkrila siluetu nasmijeenoga klauna, prema kojemu su bile
usmjerene sve druge statue. Max je pozorno promotrio crte
toga lica i ponovno osjetio onu jezu koja mu je prostrujala
tijelom dok ga je gledao pred sobom. Bilo je u toj slici
neto to se nije podudaralo s onim ega se Max sjeao iz
vrta s kipovima, ali loa kvaliteta filma onemoguivala ga
je da si jasno predoi cijeli kip, to bi mu pomoglo da
shvati o emu je rije. Obitelj Carver ostala je u tiini dok
su posljednji metri filma prolazili pod snopom svjetla iz
projektora. Maximilian Carver zaustavio je aparat i upalio
svjetlo.
"J acob Fleischmann", promrmljao je Max. "To su kuni
filmovi J acoba Fleischmanna."
Otac mu je kimnuo u tiini. Kino predstava je zavrila i
Max je na nekoliko minuta osjetio kako nazonost onoga
nevidljivoga gosta koji se prije gotovo deset godina utopio
na nekoliko metara odande, na plai, ispunjava svaki kutak
te kue, svaku stubu stubita te ga je nagnala da se osjeti
kao uljez.
Bez ijedne rijei Maximilian Carver poeo je rastavljati
projektor, a Andrea Carver uzela je Irinu u naruje i
odnijela je uza stube kako bi je stavila spavati.
"Mogu li spavati s tobom?" upitala je Irina grlei majku.
"Pusti to", rekao je Max ocu. "Ja u to spremiti."
Maximilian se nasmijeio sinu i kimajui ga potapao
po ramenima.
"Laku no, Max." Urar se okrenuo prema keri. "Laku
no, Alicia."
"Laku no, tata", odgovorila je Alicia promatrajui oca
kako se umorno i razoarano penje stubama na kat.
Kad su se urarovi koraci izgubili, Alicia je netremice
gledala Maxa.
"Obeaj mi da nikomu nee rei ono to u ti ispriati."
Max je kimnuo.
"Obeavam. O emu se radi?"
"Klaun. Onaj iz filma", poela je Alicia. "Vidjela sam
ga prije. U snu."
"Kad?" upitao je Max osjeajui da mu se puls ubrzava.
"No prije dolaska u ovu kuu", odgovorila mu je sestra.
Max je sjeo pred Aliciju. Bilo je teko itati osjeaje na
tom licu, ali Max je naslutio sjenu straha u djevojinim
oima.
"Objasni mi to", zamolio ju je Max. "to si tono
sanjala?"
"udno, ali u snu je bio, ne znam, drukiji", rekla je
Alicia.
"Drukiji?" upitao je Max. "Na koji nain?"
"Nije bio klaun. Ne znam..." odgovorila je slijeui
ramenima, kao da pokuava omalovaiti tu injenicu, iako
je drhtavi glas odavao njezine misli. "Misli da to neto
znai?"
"Ne", lagao je Max, "vjerojatno ne."
"Vjerojatno ne", potvrdila je Alicia. "Vrijedi li ono za
sutra? Odlazak na ronjenje..."
"Naravno. Da te probudim?"
Alicia se nasmijeila mlaem bratu. Bio je to prvi put u
nekoliko mjeseci da je Max vidi kako se smijei, moda i u
nekoliko godina.
"Bit u budna", odvratila je Alicia odlazei u svoju
sobu. "Laku no."
"Laku no", odgovorio je Max.
Max je ekao da se zatvore vrata Alicijine sobe pa sjeo
u naslonja u salonu, kraj projektora. Odande je mogao uti
roditelje kako poluglasno razgovaraju u svojoj sobi.
Ostatak kue utonuo je u nonu tiinu, remeenu tek
zvukom mora koje je udaralo o plau. Max je vidio kako
ga netko gleda sa dna stubita. ute i sjajne oi Irinina
maka netremice su ga promatrale. Max je maku uzvratio
pogled.
"Gubi se", naredio mu je.
Maak je izdrao pogled nekoliko sekundi pa se izgubio
u sjenama. Max se uspravio te poeo pospremati projektor
i film. Razmiljao je da vrati napravu u garau, ali zamisao
da izlazi usred noi nije mu djelovala primamljivo. Ugasio
je svjetla u kui i popeo se u svoju sobu. Provirio je kroz
prozor prema vrtu s kipovima, neraznatljivom u crnini
noi. Ispruio se na krevet i ugasio svjetiljku na nonom
ormariu.
Sasvim suprotno od onoga to je Max oekivao,
posljednja slika koja je prola njegovom glavom te noi
prije nego to je usnuo nije bila zloslutna kinematografska
etnja vrtom s kipovima, nego onaj neoekivani osmijeh
njegove sestre Alicije prije nekoliko minuta u salonu. Bila
je to prividno beznaajna gesta, ali iz nekog razloga koji
nije uspijevao shvatiti Max je naslutio da je otvorio vrata
izmeu njih i da od te noi svoju sestru vie nikada nee
vidjeti kao neznanku.
esto poglavlje
Malo nakon svitanja Alicia se probudila i otkrila iza
stakla svoga prozora dva duboka uta oka koja su je budno
promatrala. Naglo se digla, i Irinin se maak, sasvim
polagano, povukao s prozorske daske. Mrzila je tu
ivotinju, njezino oholo dranje i onaj prodorni miris koji
joj je prethodio i odavao njezinu nazonost prije nego to
bi ula u sobu. Nije to bio prvi put da ju je iznenadio
kriom je prouavajui. Od onoga trenutka u kojem je Irina
donijela mrsku maku u kuu na plai, Alicia je vidjela da
ivotinja esto ostaje nepokretna minutama, motrei,
uhodei pokrete pojedinih lanova obitelji s praga ili
sakrivena u sjeni. Alicia se potajno nadala da e ga spaziti
kakav pas lutalica tijekom njegovih nonih etnja.

***

Vani je nebo gubilo purpurnu boju koja je uvijek pratila
zoru i prve zrake jakoga sunca probijale su se nad umom
koja se prostirala iza vrta s kipovima. J o je nedostajalo
barem nekoliko sati do vremena kad e Maxov prijatelj
doi po njih. Ponovno se uukala u krevet i iako je znala
da vie nee zaspati, zatvorila je oi i sluala udaljeni zvuk
mora kako udara o plau.
Nakon sat vremena Max je lancima prstiju blago
pokucao na njezina vrata.
Alicia je sila na vrhovima prstiju. Max i njegov
prijatelj ekali su vani, na trijemu. Prije no to je izila,
zastala je na sekundu u predvorju i mogla uti deke kako
avrljaju. Duboko je uzdahnula i otvorila vrata.
Max, naslonjen na ogradu trijema, okrenuo se i
nasmijeio. Kraj njega je bio momak tamne bronane puti i
slamnate kose koji je bio barem za dlan vii od Maxa.
"Ovo je Roland", uskoio je Max. "Roland, moja sestra
Alicia."
Roland je srdano kimnuo i skrenuo pogled prema
biciklima, ali Maxu nije promaknula igra pogleda koja se u
desetinki sekunde odvila izmeu njegova prijatelja i
Alicije. Nasmijeio se u sebi i pomislio da e biti zabavnije
nego to je mislio.
"Kako emo?" upitala je Alicia. "Samo su dva bicikla."
"Mislim da te Roland moe voziti na svome", odgovorio
je Max. "Zar ne, Rolande?"
Roland je prikovao pogled uz tlo. "Da, naravno",
promrmljao je. "Ali ti onda nosi opremu."
Max je rastezljivim uzetom privrstio ronilaku opremu
koju je Roland ponio na prtljaniku iza sjedala svoga
bicikla. Znao je da je jo jedan bicikl u garai, ali ideja da
Roland vozi njegovu sestru silno ga je zabavljala. Alicia je
sjela na ipku bicikla i primila se Rolandu oko vrata. Max
je primijetio da se Roland uzaludno trudi da se ne zarumeni
ispod preplanule koe.
"Spremna", rekla je Alicia. "Nadam se da nisam
preteka."
"Idemo!" odrezao je Max i poeo okretati pedale po
putu uz plau, a pratili su ga Roland i Alicia.
Ubrzo ga je Roland pretekao i Max je opet morao
nagaziti kako ne bi zaostao.
"J e li ti dobro?" upitao je Roland Aliciju.
Alicia je kimnula promatrajui kako se kua na plai
gubi u daljini.

***

Plaa je od krajnjega juga do druge strane sela tvorila
rastegnut i pust polumjesec. Nije to bila pjeana plaa,
nego je bila prekrivena malenim oblucima koje je uglaalo
more te gomilom koljaka i morskih ostataka koje su
valovi i plima ostavljali da se osue na suncu. Iza plae,
uspinjui se gotovo okomito, uzdizao se zid od nasutoga
kamenja na ijem se vrhu, tamnom i osamljenom, uzdizao
svjetionik.
"To je svjetionik moga djeda", pokazao je Roland dok
su sputali bicikle na jedan od puteljaka koji su meu
stijenama silazili do plae.
"Obojica ivite tu?" upitala je Alicia.
"Tako nekako", odgovorio je Roland. "S vremenom sam
sagradio malenu kolibu ovdje dolje, na plai, i moglo bi se
rei da je to moj dom."
"Tvoja vlastita koliba?" zapitala je Alicia pokuavajui
je nai pogledom.
"Odavde je nee vidjeti", objasnio je Roland." Zapravo,
to je bilo staro naputeno ribarsko sklonite. Uredio sam ga
i sad ne izgleda loe. Vidjet ete."
Roland ih je poveo do plae i skinuo sandale kad su
doli onamo. Sunce se dizalo na nebu, a more je sjalo
poput lijevanog srebra. Plaa je bila prazna, a povjetarac
natopljen salitrom puhao je s oceana.
"Pazite na ovo kamenje. J a sam navikao, ali lako padne
ako nema prakse."
Alicia i njezin brat slijedili su Rolanda preko plae do
njegove kolibe. Bila je to malena drvena koliba obojena u
plavo i crveno. Koliba je imala maleni trijem i Max je
uoio zahrali fenjer koji je visio na lancu.
"To je s broda", objasnio je Roland. "Izvukao sam
gomilu stvari odozdo i donio ih u kolibu. to kaete?"
"Fantastina je", uzviknula je Alicia. "Spava ovdje?"
"Katkad, pogotovo ljeti. Zimi, ako i zanemarimo
hladnou, ne volim ostavljati djeda gore samoga."
Roland je otvorio vrata kolibe i propustio Aliciju i
Maxa.
"Naprijed. Dobro doli u palau."
Unutranjost Rolandove kolibe izgledala je poput
jednog od onih starih sajmova mornarskih antikviteta.
Plijen koji je djeak godinama otimao moru blistao je u
polusjeni kao u muzeju tajanstvenog blaga iz legendi.
"To su obine triarije", rekao je Roland, "ali skupljam
ih. Moda i danas izvuemo neto."
Ostatak kolibe sastojao se od starog ormara, stola,
nekoliko stolaca i leaja nad kojim se nalazila polica s
nekoliko knjiga i uljanica.
"Bio bih presretan da imam kuu poput ove",
promrmljao je Max.
Roland se skeptino nasmijeio.
"Primam ponude", alio se, oito ponosan na utisak koji
je koliba ostavila na njegove prijatelje. "Dobro, a sad u
more."
Pratili su Rolanda do ruba plae, a kad su doli donde,
Roland je poeo raspetljavati smotuljak s ronilakom
opremom.
"Brod je na kakvih dvadeset pet ili trideset metara od
obale. More je na ovoj plai dublje nego to se ini; na oko
tri metra vie ne moe dotaknuti nogama dno. Olupina je
na desetak metara dubine", objasnio je Roland.
Alicia i Max izmijenili su pogled koji je govorio za
sebe.
"Da, nije preporuljivo da prvi put idete do dna. Katkad
nastanu struje i moe biti opasno. J ednom sam se nasmrt
preplaio."
Roland je pruio Maxu naoale i peraje.
"Dobro. Imam samo dva kompleta opreme. Tko ide
prvi?"
Alicia je pokazala na Maxa ispruenim kaiprstom.
"Hvala", proaptao je Max.
"Ne brini se, Max", umirio ga je Roland. "Samo treba
krenuti. Prvi put kad sam siao, zamalo da me nije strefilo.
U jednom dimnjaku bila je ogromna murina."
"Ogromno to?" skoio je Max.
"Nita", odgovorio je Roland. "ala. Dolje nema
ivotinja. asna rije. I to je udno jer obino su potopljeni
brodovi poput akvarija u zoolokom vrtu. Ovaj nije. Ne
svia im se, pretpostavljam. uj, nee se valjda sad
preplaiti, ha?"
"Preplaiti?" rekao je Max. "J a?"
Iako je Max obuvao peraje, promatrao je kako Roland
rendgenskim pogledom prouava njegovu sestru dok je
skidala pamunu haljinu i stajala u bijelom kupaem
kostimu, jedinom koji je imala. Alicia je ula u more do
koljena.
"uj", apnuo mu je, "to je moja sestra, ne kola.
Dobro?"
Roland mu je uputio sudioniki pogled. "Ti si je doveo, ne
ja", odgovorio je s majim osmijehom.
"U more", presjekao ga je Max. "Dobro e ti doi."
Alicia se okrenula i promatrala ih onako nakinurene
kao ronioce, uz posprdnu grimasu.
"Kakav prizor!" rekla im je ne suspreui osmijeh.
Max i Roland pogledali su se preko ronilakih naoala.
"J o neto", dodao je Max, "ja to nikad nisam radio.
Ronio, mislim. Plivao sam u bazenima, naravno, ali nisam
siguran hou li znati..."
Roland je zakolutao oima.
"Zna li disati pod vodom?" upitao ga je.
"Rekao sam da ne znam roniti, ne da sam glup",
odgovorio je Max.
"Ako zna drati dah pod vodom, zna roniti", razjasnio
je Roland.
"Oprezno", dodala je Alicia. "uj, Max, siguran si da je
to dobra ideja?"
"Sve je u redu", tvrdio je Roland, okrenuo se Maxu i
potapao ga po ramenu. "Poslije vas, kapetane Nemo."

***

Max je prvi put u ivotu zaronio pod more i otkrio kako
se pred njegovim nijemim oima otvara univerzum
svjetlosti i sjena koji je nadmaivao sve to je zamiljao.
Snopovi suneva sjaja probijali su se u magliastim
zavjesama svjetlosti koje su se polagano lelujale, a
povrina se pretvorila u nepropusno i titravo zrcalo.
Zadrao je dah jo nekoliko sekunda i ponovno izronio po
zrak. Roland, na nekoliko metara od njega, pozorno ga je
promatrao.
"Sve u redu?" upitao je.
Max je razdragano kimnuo.
"Vidi? Lako je. Plivaj uz mene", rekao mu je Roland
prije nego to je ponovno zaronio.
Max je uputio posljednji pogled prema obali i vidio
kako ga Alicia pozdravlja smijeei se. Uzvratio joj je
pozdrav i urno zaplivao prema prijatelju, ususret puini.
Roland ga je odveo do toke s koje se inilo da je plaa
daleko iako je Max znao da je udaljena jedva tridesetak
metara od obale. Na povrini mora udaljenosti su rasle.
Roland ga je taknuo po ruci i pokazao prema dnu. Max je
uzeo zrak i uronio glavu u more namjetajui gumicu
ronilakih naoala. Njegovim je oima trebalo nekoliko
sekunda da se naviknu na blagu podmorsku polusjenu. Tek
se tad mogao diviti prizoru potopljene brodske olupine,
izvaljene na boku i obavljene arobnom avetinjskom
svjetlou. Brod je bio dugaak sigurno pedesetak metara,
moda i vie, i imao je otvoren procjep od pramca do
korita. Otvoreni procjep na olupini inio se poput crne rane
bez dna nanesene otrim kamenim kandama. Na pramcu
se pod bakrenastim slojem hre i alga moglo proitati ime
broda, Orpheus.
Orpheus je izgledao kao da je svojedobno bio stari
teretnjak, ne putniki brod. Raskalani elik broda bio je
izbrazdan malenim algama, ali, kao to je rekao Roland,
oko olupine nije bilo ni jedne jedine ribe. Dva su ga
prijatelja prouavala s povrine, zaustavljajui se svakih
est do sedam metara kako bi pozorno promotrila ostatke
brodoloma. Roland je rekao da se brod nalazi na desetak
metara dubine, ali odande se Maxu ta udaljenost inila
beskonanom. Pitao se kako je Roland uspio prikupiti sve
one predmete koji su visjeli u njegovoj kolibi na plai. Kao
da ita njegove misli, prijatelj mu je dao znak da prieka na
povrini pa zaronio, snano udarajui perajama.
Max je promatrao Rolanda, koji se sputao sve dok nije
taknuo Orpheusovu konstrukciju vrcima prstiju. Kad je
doao donde, vrsto se primivi za ispupenja na brodu,
otpuzao je do platforme koja je svojevremeno bila
zapovjedni most. Sa svoga poloaja Max je jo mogao
razabrati kormilo i druge instrumente unutra. Roland je
otplivao do vrata mosta, koja su leala skrena, i uao u
brod. Max je osjetio ubod nemira kad je vidio kako njegov
prijatelj nestaje u potopljenom brodu. Nije odvajao pogled
od tih vrataca dok je Roland plivao u unutranjosti mosta
pitajui se to bi mogao uiniti ako se to dogodi. Za
nekoliko sekunda Roland je ponovno izronio iz mosta i
brzo se digao do njega ostavljajui za sobom vijenac
mjehuria. Max je izvukao glavu na povrinu i duboko
disao. Rolandovo se lice pojavilo na metar od njegova s
osmijehom od uha do uha.
"Iznenaenje!" uzviknuo je.
Max je shvatio da neto dri u ruci.
"to je to?" upitao je Max pokazujui na udan metalni
predmet koji je Roland izvukao iz mosta.
"Sekstant."
Max je dignuo obrve. Nije imao pojma to njegov
prijatelj govori.
"Sekstant je naprava koja se rabi za izraunavanje
poloaja na moru", objasnio je Roland isprekidanim
glasom nakon napora da gotovo minutu zadri dah. "Idem
se ponovno spustiti. Pridri mi ga."
Max se poeo buniti, ali Roland je ponovno zaronio ne
dajui mu vremena ni da otvori usta. Duboko je udahnuo i
ponovno zagnjurio glavu kako bi pratio Rolandovo
ronjenje. Ovaj je put njegov prijatelj plivao du olupine sve
do krme broda. Max je mahao perajama pratei Rolandovu
putanju. Promatrao je prijatelja kako se pribliava
okruglom prozoru i pokuava gledati u unutranjost broda.
Max je zadrao dah dok nije osjetio da mu plua gore pa je
ispustio sav zrak, spreman ponovno izroniti i udahnuti.
Ipak, u posljednjoj sekundi njegove su oi otkrile neto
od ega se smrznuo. Kroz podmorsku izmaglicu treperila je
stara trula i iskidana zastava privrena za jarbol na
Orpheusovoj krmi. Max ju je pozorno promatrao i
prepoznao gotovo izblijedjeli simbol koji se ipak jo
mogao nazreti na njoj: estokraka zvijezda upisana u krug.
Osjetio je kako ga prolaze srsi. Vidio je ve tu zvijezdu na
vratima od kopalja vrta s kipovima.
Rolandov sekstant iskliznuo mu je iz ruke i potonuo u
tamu. Obuzet neobjanjivim strahom, Max je navrat-nanos
otplivao do obale.

***

Pola sata nakon toga, dok su sjedili u sjeni trijema
kolibe, Roland i Max promatrali su Aliciju kako skuplja
stare koljke meu kameniima na obali.
"Siguran si da si prije vidio taj simbol, Max?"
Max je kimnuo.
"Katkad pod vodom stvari izgledaju drukije nego to
jesu", poeo je Roland.
"Znam to sam vidio", odrezao je Max. "Dobro?"
"Dobro", popustio je Roland. "Vidio si simbol koji je,
navodno, i na tom nekom groblju iza vae kue. Pa to?"
Max se dignuo i okrenuo svom prijatelju.
"Pa to? Da ti ponovno ispriam itavu priu?"
Max je proveo posljednjih dvadeset minuta
objanjavajui Rolandu to je sve vidio u vrtu s kipovima,
ukljuujui i film Jacoba Fleischmanna.
"Nije potrebno", odgovorio je Roland suho.
"Onda? Kako je mogue da mi ne vjeruje?" napao ga je
Max. "Misli da sam sve to izmislio?"
"Nisam rekao da ti ne vjerujem, Max", rekao je Roland
smijeei se blago Aliciji, koja se vratila iz etnje obalom s
vreicom punom koljaka. "Jesi li imala sree?"
"Ova je plaa muzej", odgovorila je Alicia zveckajui
vreicom s plijenom.
Max je nestrpljivo zakolutao oima.
"Dakle vjeruje mi?" presjekao ju je prikovavi oi uz
Rolanda.
Prijatelj mu je uzvratio pogled i utio nekoliko sekunda.
"Vjerujem ti, Max", promrmljao je skreui pogled
prema obzoru, nemoan da sakrije tunu sjenu na licu.
Alicia je primijetila promjenu na Rolandu.
"Max kae da je tvoj djed putovao tim brodom one noi
kad je potonuo", rekla je stavljajui ruku na mladievo
rame.
"J e li to istina?"
Roland je neodreeno kimnuo.
"Samo je on preivio", odgovorio je.
"to se dogodilo?" upitala je Alicia. "Oprosti. Moda ne
eli razgovarati o tome."
Roland je odmahnuo glavom pa se nasmijeio bratu i
sestri.
"Ne, nema veze." Max ga je gledao pun iekivanja.
"Ne kaem da ne vjerujem u tvoju priu, Max. Ovo nije
prvi put da mi netko spominje taj simbol."
"Tko ga je jo vidio?" upitao je Max zinuvi od uda.
"Tko ti je govorio o njemu?"
Roland se nasmijeio.
"Djed. Kad sam bio djeak." Roland je pokazao prema
unutranjosti kolibe. "Osvjeilo je. Uimo; ispriat u vam
priu o tom brodu."

***

U poetku je Irina mislila da uje majin glas s donjega
kata. Andrea Carver esto je razgovarala sama sa sobom
dok je tumarala kuom i nijedan lan obitelji nije se udio
majinoj navici da ozvuuje svoje misli. Ipak, sekundu
nakon toga Irina je kroz prozor vidjela kako njezina majka
ispraa Maximiliana Carvera dok je urar odlazio u selo u
drutvu jednog od onih prijevoznika koji su im prije
nekoliko dana pomogli da dopreme prtljagu sa stanice.
Irina je shvatila da je u torti trenutku sama u kui i da je
stoga onaj navodni glas sigurno iluzija. Sve dok ga
ponovno nije ula, ovaj put u sobi, poput apta koji prolazi
zidovima.
inilo se da se glas uje iz ormara i zvuao je kao
udaljeno mrmljanje ije je rijei bilo nemogue razaznati.
Prvi put otkad su doli u kuu na plai, Irina je osjetila
strah. Prikovala je oi uz tamna zatvorena vrata ormara i
uvjerila se da je klju u kljuanici. Ne razmiljajui ni asa,
odjurila je prema ormaru i nespretno okretala klju dok
vrata nisu bila vrsto zaglavljena. Odmaknula se nekoliko
metara i duboko udahnula. Onda je ponovno zaula taj
zvuk i shvatila da to nije jedan glas, nego nekoliko glasova
koji istovremeno apu.
"Irina?" pozvala ju je majka s donjega kata.
Topli glas Andree Carver spasio ju je iz transa u koji je
utonula. Obuzeo ju je mir.
"Irina, ako si gore, doi mi naas pomoi."
Mjesecima Irina nije bila toliko voljna pomoi majci,
ma kakva je zadaa ekala. Ba je krenula da se sjuri
stubama, kad su se, nakon to je osjetila kako joj ledeni
povjetarac miluje lice i iznenada prolazi sobom, vrata sobe
s treskom zatvorila. Irina je potrala prema njima i hrvala
se s kvakom, koja se, ini se, bila zaglavila.
Dok se bezuspjeno borila da otvori ta vrata, mogla je
uti kako se iza njezinih lea kljuanica na ormaru lagano
okree, a oni su se glasovi, koji kao da su dolazili iz dubine
kue, smijali.

***

"Kad sam bio djeak", objanjavao je Roland, "djed mi
je toliko puta pripovijedao ovu priu da sam je godinama
sanjao. Sve je poelo kad sam doao ivjeti u ovo selo,
prije mnogo godina, nakon to sam izgubio roditelje u
automobilskoj nesrei."
"ao mi je, Rolande", prekinula ga je Alicia, koja je
nasluivala da je unato prijaznom osmijehu njezina
prijatelja i njegovoj spremnosti da im ispria tu priu o
djedu i njegovu brodu, prekapanje po tim uspomenama
mnogo tee nego to je htio pokazati.
"Bio sam veoma malen. Jedva da ih se sjeam", rekao je
Roland izbjegavajui Alicijin pogled, koju ta sitna la nije
mogla zavarati.
"to se onda dogodilo?" navaljivao je Max.
Alicia ga je prostrijelila pogledom.
"Djed se brinuo o meni i smjestio sam se s njim u kuici
uz svjetionik. On je bio inenjer i ve je godinama
svjetioniar na ovom dijelu obale. Opina mu je doivotno
dodijelila to mjesto nakon to je gotovo golim rukama
sagradio taj svjetionik 1919. To je zanimljiva pria, vidjet
ete.
Dana 23. lipnja 1918. moj se djed ukrcao u luci
Southampton na Orpheus, ali inkognito. Orpheus nije bio
putniki brod, nego teretnjak na veoma loem glasu.
Njegov je kapetan bio pijani Nizozemac pokvaren do sri,
koji ga je iznajmljivao najboljem ponuau. Omiljeni su
mu klijenti bili verceri koji su eljeli prijei La Manche.
Orpheus je bio na tako zlu glasu da su ga njemaki razarai
poznavali i iz samilosti ne bi potopili kad bi naletjeli na
njega. Kako bilo, krajem rata posao je poeo opadati i
lutajui Holandez, kako ga je nazivao moj djed, morao je
traiti jo mutnije poslove kako bi otplatio kockarske
dugove koji su se nagomilali posljednjih mjeseci. ini se
da je jedne od tih noi kad ga nije pratila srea, a takva je
bila veina, kapetan izgubio i gae u partiji s nekim
misterom Cainom. Taj je mister Cain bio vlasnik
putujuega cirkusa. Kao naplatu duga mister Cain je traio
od Nizozemca da itavu cirkusku troupe ukrca i inkognito
prebaci na drugu stranu Kanala. Ali naravno da je mister
Cain skrivao jo neto osim jednostavnih atora i htio je to
to prije ukloniti, naravno ilegalno. Nizozemac je pristao.
Kojeg je izbora imao? Morao je to uiniti, ili bi odmah
izgubio brod."
"Samo malo", prekinuo ga je Max. "Kakve je veze imao
tvoj djed sa svim tim?"
"Sad prelazim na to", nastavio je Roland. "Kao to sam
rekao, taj mister Cain, iako mu to nije bilo pravo ime, krio
je mnogo toga. Moj ga je djed pratio ve neko vrijeme.
Imali su neraiene raune i moj je djed mislio da e ako
mister Cain i njegovi pomagai prijeu Kanal, mogunost
da ih ulovi ispariti zauvijek."
"Zato se ukrcao na Orpheus?" upitao je Max. "Kao
slijepi putnik?"
Roland je kimnuo.
"Neto ne razumijem", rekla je Alicia. "Zato nije javio
policiji? Bio je inenjer, ne andar. Kakav je nerijeeni
raun imao s tim misterom Cainom?"
"Mogu li dovriti priu?" upitao je Roland.
Max i njegova sestra istovremeno su kimnuli.
"Dobro. U svakom sluaju, ukrcao se", nastavio je
Roland. "Orpheus je isplovio u podne i trebao stii na
odredite u gluho doba noi, ali situacija se zakomplicirala.
Nakon ponoi digla se oluja i vratila brod na obalu.
Orpheus se zabio u stijene litice i potonuo u nekoliko
minuta. Moj se djed spasio jer je bio skriven u amcu za
spaavanje. Ostali su se utopili."
Max je progutao slinu.
"Hoe rei da su njihova tijela jo dolje?"
"Ne", odgovorio je Roland. "Sutradan u svitanje magla
se satima vukla obalom. Mjesni su ribari nali djeda bez
svijesti na ovoj plai. Kad se magla razila, nekoliko
ribarskih brodica pregledalo je mjesto brodoloma. Nikad
nisu nali nijedno tijelo."
"Ali onda..." prekinuo ga je Max tiho.
Roland mu je pokretom pokazao neka ga pusti da
nastavi.
"Odveli su moga djeda u seosku bolnicu i ondje je bio u
deliriju nekoliko dana. Kad se oporavio, odluio je da e u
znak zahvalnosti za to kako su se ponijeli prema njemu,
sagraditi svjetionik na vrhu litice kako bi sprijeio da se
takva nesrea ponovi. S vremenom je postao uvar
svjetionika."
Troje je prijatelja ostalo u tiini gotovo pet minuta
nakon to su uli Rolandovu priu. Napokon, ovaj potonji
izmijenio je pogled s Alicijom i onda s Maxom.
"Rolande", rekao je Max trudei se nai rijei koje nee
povrijediti njegova prijatelja, "neto u toj prii ne klapa.
Mislim da ti djed nije sve ispriao."
Roland je nekoliko sekunda utio. Onda je, uz blagi
osmijeh na usnama, pogledao brata i sestru te kimnuo,
veoma polagano, nekoliko puta.
"Znam", promrmljao je. "Znam."

***

Irina je osjetila kako joj ruke trnu dok je pokuavala
nasilu okrenuti kvaku, bez ikakva rezultata. Bez daha se
okrenula i svom snagom nasrnula navrata sobe. Nije
mogla, a da ne prikuje pogled za klju koji se okretao u
kljuanici ormara.
Napokon, klju je zastao i poguran nevidljivim prstima
pao na pod. Vrlo polagano vrata ormara poela su se
otvarati. Irina je pokuala vrisnuti, ali osjetila je da nema
zraka ni da apne.
Iz polusjene ormara javila su se dva sjajna i poznata
oka. Irina je uzdahnula. Bio je to maak. Bio je to samo
njezin maak. Na sekundu je pomislila da e joj srce stati
od silne panike. Kleknula je kako bi podigla maka i tad je
uoila da je iza njega, u dnu ormara, jo netko. Maak je
otvorio drijelo te ispustio mukli i prodorni pisak, poput
kakve zmije, pa se opet zavukao u tamu, sa svojim
gospodarom. Daak svjetla upalio se u tami i dva su se oka,
blistava poput sjajnoga zlata, prikovala uz njezine oi dok
su oni glasovi zajedno izgovarali njezino ime. Irina je
vrisnula svom snagom, bacila se na vrata, koja su popustila
pod njezinim pritiskom, i pala na pod hodnika. Ne asei ni
asa, stutila se stubama osjeajui hladan dah onih
glasova za vratom.
U djeliu sekunde Andrea Carver oduzeto je promatrala
svoju ker Irinu kako skae s vrha stuba dok joj je lice
preplavljeno panikom. Viknula je njezino ime, ali bilo je
prekasno. Malena se svom teinom skotrljala do zadnje
stepenice. Andrea Carver pohitala je prema malenoj i uzela
joj glavu u ruke. Kapljica krvi prolazila je elom. Opipala
joj je vrat i osjetila slab puls. Borei se protiv histerije,
Andrea Carver podigla je kerino tijelo i pokuavala
smisliti to bi trebala uiniti u tom trenutku.
Dok je najgorih pet sekunda u njezinu ivotu beskrajno
sporo prolazilo pred njezinim oima, Andrea Carver
podigla je pogled prema vrhu stuba. S najvie ju je stube
pozorno promatrao Irinin maak. Izdrala je djeli sekunde
okrutna i podrugljiva osmijeha ivotinje pa se, osjeajui
kako joj kerino tijelo podrhtava na rukama, trgnula i
odjurila na telefon.
Sedmo poglavlje
Kad su Max, Alicia i Roland doli do kue na plai,
lijenikov je auto jo bio ondje. Roland je uputio Maxu
upitni pogled. Alicia je skoila s bicikla i otrala do
trijema, svjesna da neto nije u redu. Maximilian Carver, sa
staklenim oima i blijedim licem, doekao ih je na vratima.
"to se dogodilo?" promrmljala je Alicia. Otac ju je
zagrlio. Alicia je dopustila da je ruke Maximiliana Carvera
obgrle i osjetila njihov drhtaj.
"Irina je imala nezgodu. U komi je. ekamo kola Hitne
pomoi da je odvezu u bolnicu." "Mama je dobro?"
zacviljela je Alicia. "Unutra je. S Irinom i lijenikom.
Ovdje se vie nita ne moe uiniti", odgovorio je urar
upljim, umornim glasom.
Roland, tih i nepokretan podno trijema, progutao je
slinu.
"Hoe li biti dobro?" upitao je Max, mislei kako
pitanje zvui glupo u tim okolnostima.
"Ne znamo", promrmljao je Maximilian Carver,
bezuspjeno im se pokuavajui nasmijeiti, pa ponovno
uao u kuu. "Idem vidjeti treba li tvoja majka to."
Troje prijatelja ostalo je ukopano na trijemu, tiho poput
grobova. Nakon nekoliko sekunda Roland je prekinuo
utnju.
"ao mi je..."
Alicia je kimnula. Ubrzo su se na putu pomolila kola
Hitne pomoi i pribliila kui. Lijenik im je krenuo
ususret. Za nekoliko minuta dva su bolniara ula u kuu i
izvukla Irinu na nosilima, umotanu u deku. Max je u
prolazu uhvatio pogledom lice mlae sestre, blijedo kao
kre, i osjetio kako mu je eludac skliznuo u noge. Andrea
Carver, sa zgrenim licem te nateenim i crvenim oima,
uspela se u kola Hitne pomoi i uputila posljednji, oajan
pogled prema Aliciji i Maxu. Bolniari su otrali na svoja
mjesta. Maximilian Carver priao je djeci.
"Ne svia mi se ideja da ostanete sami. U selu ima mali
hotel; moda..."
"Sve e biti u redu, tata. Ne brini se zbog toga",
odgovorila je Alicia.
"Nazvat u poslije iz bolnice i ostavit u vam broj. Ne
znam koliko nas nee biti. Ne znam ima li..."
"Idi, tata", upala mu je Alicia u rije grlei oca. "Sve e
biti u redu."
Maximilian Carver iscijedio je posljednji smijeak
izmeu suza i popeo se u kola. Troje je prijatelja u tiini
promatralo svjetla vozila koje se gubilo u daljini dok su
posljednje zrake sunca umirale na purpurnom platnu
sumraka.
"Sve e biti u redu", ponovila je Alicia za sebe.

***

Nakon to su pribavili suhu odjeu (Alicia je posudila
Rolandu stare oeve hlae i koulju), iekivanje prvih
vijesti bilo je beskonano. Nasmijeeni mjeseci na
brojaniku Maxova sata pokazivali su nekoliko minuta do
dvadeset tri sata kad je zazvonio telefon. Alicia, koja je
sjedila izmeu Rolanda i Maxa na stubama trijema, ustala
je u skoku i utrala u kuu. Prije nego to je telefon
odzvonio drugi put, digla je slualicu pa kimajui
pogledala Maxa i Rolanda.
"Dobro", rekla je nakon nekoliko sekunda. "Kako je
mama?"
Max je mogao uti mrmljanje oeva glasa preko
telefona.
"Bez brige", rekla je Alicia. "Ne. Nema potrebe. Da, bit
emo dobo. Nazovi ujutro."
Alicia je zastala i kimnula.
"Hou", potvrdila je. "Laku no, tata."
Spustila je slualicu i pogledala brata.
"Irina je na promatranju", objasnila je. "Lijenici su
rekli da ima potres mozga, ali jo je u komi. Kau da e se
oporaviti."
"Sigurno su to rekli?" upitao je Max. "A mama?"
"Moe zamisliti. Ondje e prespavati. Mama ne eli ii
u hotel. Nazvat e opet ujutro u deset."
"A to sad?" upitao je stidljivo Roland.
Alicia je slegnula ramenima i pokuala namjestiti
umirujui smijeak na licu.
"Je li tko gladan?" upitala je djeake.
Max se iznenadio kad je otkrio da je gladan. Alicia je
uzdahnula i uputila im umoran smijeak.
"Mislim da e nam svima dobro doi veera", zakljuila
je. "J e li tko protiv?"
Za nekoliko minuta Max je pripremio sendvie dok je
Alicia cijedila limune za limunadu.
Troje je prijatelja veeralo na klupici na trijemu, pod
blagom svjetlou ukastoga fenjera koji se njihao na
nonom povjetarcu obavijen titravim oblakom nonih
leptira. Pred njima se puni mjesec uzdizao nad morem i
davao njegovoj povrini izgled beskonanoga jezera od
raarena metala.
Poveerali su u tiini, promatrajui more i sluajui
mrmor valova. Kad su smazali sendvie i limunadu, troje je
prijatelja izmijenilo sudioniki pogled.
"Sumnjam da u veeras oka sklopiti", rekla je Alicia
uspravljajui se i promatrajui obzor na moru.
"Sumnjam da e itko od nas moi", potvrdio je Max.
"Imam ideju", rekao je Roland s mangupskim
osmijehom na usnama. "Jeste li se kad kupali nou?"
"Ti se ali?" napao ga je Max.
Bez ijedne rijei Alicia je, sjajnim i tajanstvenim oima,
pogledala dvojicu djeaka i mirno se zaputila prema plai.
Max je nijemo promatrao sestru kako stupa na pijesak i ne
osvrui se skida haljinu od bijeloga pamuka.
Alicia je zastala nekoliko sekunda na rubu mora, s
blijedom koom i sjajnim oima pod iezavajuom i
plaviastom svjetlou mjeseine, i onda, sasvim polagano,
njezino je tijelo uronilo u onu neizmjernu baru od
svjetlosti.
"Ne dolazi, Max?" upitao je Roland pratei Alicijine
stope u pijesku.
Max je u tiini odmahnuo glavom, promatrajui kako
njegov prijatelj zaranja u more, i zauo sestrin smijeh
izmeu apata mora.
Stajao je ondje u tiini pokuavajui shvatiti rastuuje li
ga ta opipljiva elektrina struja koja kao da vibrira izmeu
Rolanda i njegove sestre, ta veza koja je izmicala svakoj
definiciji i iz koje je on bio iskljuen. Dok ih je gledao
kako se igraju u vodi, Max je znao, vjerojatno prije nego
to su sami to shvatili, da se meu njima gradi bliska veza
koja e ih toga ljeta povezati poput neumitne sudbine.
Razmiljajui o tome, u misli su mu dole sjene rata koji
se odvijao tako blizu, a ipak tako daleko od te plae, rata
bez lica koji e veoma brzo pozvati njegova prijatelja
Rolanda, a moda i njega. Razmiljao je i o tome to se
dogaalo tijekom toga dugog dana, od fantazmagorine
vizije Orpheusa ispod mora preko Rolandove prie u kolibi
na plai do Irinine nezgode. Daleko od Alicijina i
Rolandova smijeha, duboki nemir ovladao je njegovom
duom. Osjeao je da, prvi put u njegovu ivotu, vrijeme
tee bre nego to eli i da vie ne moe pobjei u san iz
prethodnih godina. Kolo sree poelo se okretati, ali ovaj
put on nije bacio kockice.
Malo poslije, uza svjetlost improvizirane lomae u pijesku,
Alicia, Roland i Max prvi su put razgovarali o onome to
im se svima ve satima motalo glavom. Zlaano svjetlo
plamena odraavalo se na vlanu i sjajnu Alicijinu i
Rolandovu licu. Max ih je pozorno promatrao i odluio
progovoriti.
"Ne znam kako da to objasnim, ali mislim da se neto
dogaa", poeo je. "Ne znam to, ali previe je sluajnosti.
Kipovi, taj simbol, brod..."
Max je ekao da mu ponu proturjeiti ili da ga umire
razumnim rijeima koje on nije uspijevao nai te ga uvjere
da je njegov nemir samo plod predugog dana u kojem se
dogodilo previe toga to je on shvatio previe ozbiljno.
Ipak, nita se od toga nije dogodilo. Alicia i Roland
kimnuli su u tiini, ne odvajajui pogled od vatre.
"Ti si sanjala toga klauna, zar ne?" upitao je Max.
Alicia je kimnula.
"Ima neto to vam nisam rekao", nastavio je Max.
"Sino, kad ste svi otili spavati, opet sam pogledao film
koji je J acob Fleischmann snimio u vrtu s kipovima. Prije
dva dana bio sam ondje. Kipovi su bili u drugom poloaju,
ne znam... Kao da su se pomaknuli. Ono to sam vidio nije
ono to se vidi u filmu."
Alicia je pogledala Rolanda, koji je omamljeno gledao
ples plamiaka u vatri.
"Rolande, djed ti nikad nije govorio o tome?"
Djeak je djelovao kao da nije uo pitanje. Alicia je
poloila ruku na Rolandovu i on je podigao pogled.
"Sanjam toga klauna svako ljeto, od svoje pete godine",
rekao je tananim glasom.
Max je proitao strah na prijateljevu licu.
"Mislim da emo morati porazgovarati s tvojim djedom,
Rolande", rekao je Max.
Roland je blago kimnuo.
"Sutra", obeao je gotovo neujnim glasom. "Sutra."
Osmo poglavlje
Malo prije svitanja Roland je ponovno sjeo na bicikl i
odvezao se do kue kraj svjetionika. Dok se vozio cestom
uz plau, blijeda je jantarna svjetlost poela bojiti svod s
niskim oblacima. Njegove su misli gorjele nemirom i
uzbuenjem. Ubrzao je do granica svojih mogunosti, uz
uzaludnu nadu da e tjelesna kazna ublaiti tisuu pitanja i
strahova koji su ga udarali iznutra.
Kad je proao zaljev s lukom i nakon to je krenuo
prema puteljku koji se uspinjao k svjetioniku, Roland je
zaustavio bicikl i povratio dah. Na vrhu litice snop
svjetlosti iz svjetionika kroz maglu je poput vatrenoga noa
rezao posljednje none sjene. Znao je da je djed jo uvijek
ondje, da eka u tiini, i da nee ostaviti svoje mjesto dok
no potpuno ne uzmakne pred svjetlou zore. Godinama
je Roland ivio s tom bolesnom starevom opsjednutou
ne preispitujui ni razlog ni logiku njegova ponaanja. Bilo
je to jednostavno neto to je prihvatio kao dijete, jo jedna
strana njegova svakodnevnog ivota, i nauio je ne
pridavati mu vanost.
Ipak, s vremenom je Roland poeo shvaati da stareva
pria ne dri vodu. Ali nikad do toga dana nije tako jasno
shvaao da mu je djed lagao ili barem da mu nije rekao
istinu. Nije ni trenutka sumnjao u starevo potenje.
Zapravo, djed mu je s godinama polako otkrivao komad po
komad te udne slagalice, ije je sredite sad bilo tako
jasno: vrt s kipovima. Neki put rijeima izgovorenima u
snu-, drugi put, mnogo vie, nepotpunim odgovorima na
pitanja koja je Roland postavljao. Na neki je nain
nasluivao da njegov djed dri tu tajnu po strani kako bi ga
zatitio. Ipak, inilo se da to blaeno doba dolazi kraju, a
trenutak suoavanja s istinom bio je sve blie.
Ponovno se poeo kretati dok je naas pokuao odagnati
tu temu iz svojih misli. Bio je predugo budan i njegovo je
tijelo poelo odavati umor. Kad je doao do kuice kraj
svjetionika, naslonio je bicikl na ogradu i uao u kuu ne
trudei se upaliti svjetlo. Uspeo se stubama do svoje sobe i
svom se teinom sruio na krevet.
S prozora sobe mogao je vidjeti svjetionik, koji se
uzdizao kojih trideset metara od kue, i nepomini djedov
obris kako se nazire kroz staklo promatranice. Zatvorio je
oi i pokuao zaspati.
Dogaaji od toga dana prolazili su mu glavom, od
sputanja pod more i Orpheusa do nesree Alicijine i
Maxove malene sestre. Roland je mislio da je udno i
istovremeno utjeno shvatiti kako ih je samo nekoliko sati
druenja toliko povezalo. Kad je u samoi svoje sobe
pomislio na brata i sestru, osjetio je kao da su mu od toga
dana oni najbliskiji prijatelji, drugovi s kojima e dijeliti
sve svoje tajne i nemire.
Uvjerio se da mu sama pomisao na njih ulijeva sigurnost
i osjeaj da nije sam te da kao odgovor na to osjea
odanost i zahvalnost zbog toga nevidljivog pakta koji kao
da ih je povezao te noi na plai.
Kad je napokon umor savladao uzbuenje
nagomilavano itavoga dana, posljednje Rolandove misli
dok je padao u dubok i okrepljujui san nisu bile povezane
s tajanstvenom nesigurnou koja se nadvila nad njih ni
mranom mogunou da te jeseni bude pozvan u vojsku.
Te noi Roland je blaeno zaspao u naruju vizije koja e
ga pratiti do kraja ivota: Alicia, obavijena tek
mjeseinom, uranjala je svoju bijelu kou u more od
srebrne svjetlosti.
Danje poeo pod platem od tamnih i prijeteih oblaka
koji su se irili s one strane obzora, proputajui slabanu i
izmagliastu svjetlost koja je podsjeala na hladan zimski
dan. Naslonjen na metalnu balustradu svjetionika, Victor
Kray promatrao je zaljev pod svojim nogama i pomislio
kako su ga godine u svjetioniku nauile da prepozna udnu
i tajanstvenu usahlu ljepotu tih olovnih dana odjevenih u
nevrijeme koji su nagovijetali raanje ljeta na obali.
S promatranice svjetionika selo je poprimalo neobian
izgled makete koju je pomno sagradio neki kolekcionar.
Tamo dalje, prema sjeveru, plaa se irila poput neprekidne
bijele linije. Za dana jakoga sunca s mjesta s kojeg je sad
promatrao Victor Kray jasno se pod morem mogla nazreti
olupina Orpheusa, kao da je posrijedi ogromni mehaniki
fosil nasukan u pijesku.
Toga se jutra more ipak zibalo kao tamno jezero bez
dna. Dok je prouavao neprobojnu povrinu oceana, Victor
Kray pomislio je na posljednjih dvadeset pet godina
provedenih u tom svjetioniku koji je sam sagradio. Kad se
osvrnuo, osjetio je svaku tu godinu kao teku plou na
svojim ramenima.
S vremenom ga je potajna tjeskoba zbog toga
beskrajnog iekivanja nagnala da pomisli kako je sve
moda bila iluzija i da ga je njegova tvrdokorna
opsjednutost pretvorila u uvara pred prijetnjom koja je
postojala samo u njegovoj mati. Ali, jo jedanput, snovi su
se vratili. Napokon, duhovi prolosti probudili su se iz
obamrlosti dugih godina i ponovno su prolazili hodnicima
njegovih misli. A s njima se vratio i strah da je odve star i
slab da se suoi sa starim neprijateljem.
Ve je godinama spavao jedva malo vie od dva ili tri
sata dnevno; ostatak vremena provodio je gotovo sam u
svjetioniku. Njegov unuk Roland obiavao je nekoliko noi
tjedno spavati u svojoj kolibi na plai i nije bilo udno da
katkad, gotovo danima, jedva da su provodili nekoliko
minuta skupa. To udaljavanje od vlastitog unuka, na koje
se Victor Kray samovoljno osudio, omoguivalo mu je
barem malo duevnoga mira jer je bio siguran da je bol
koju osjea to te godine mladieva ivota ne moe
provesti s njim cijena koju mora platiti za buduu
Rolandovu sigurnost i sreu.
Unato svemu svaki put kad bi s tornja svjetionika vidio
kako djeak zaranja u more zaljeva kraj olupine Orpheusa,
osjeao je da mu se ledi krv. Nije htio da Roland sazna ono
te je jo od njegova djetinjstva na njegova pitanja o brodu i
prolosti odgovarao pokuavajui ne lagati i istovremeno
mu ne rei pravi tijek dogaaja. Juer, dok je promatrao
Rolanda i njegovo dvoje prijatelja na plai, pitao se je li
moda strano pogrijeio.
Te su ga misli zadrale u svjetioniku mnogo dulje nego
to je jutrima obiavao ostati. Obino bi se vratio kui prije
osam. Victor Kray pogledao je na svoj sat i uvjerio se da je
ve prolo deset i pol. Spustio se niz metalnu spiralu tornja
i zaputio prema kui kako bi iskoristio one rijetke sate sna
koje mu je tijelo doputalo. Putem je ugledao Rolandov
bicikl i shvatio da je djeak onamo doao spavati.
Kad je uao u kuu, pokuavajui ne buiti kako ne bi
ometao unukov san, otkrio je da ga Roland eka sjedei u
jednom od onih starih naslonjaa u blagovaonici.
"Nisam mogao spavati, djede", rekao je smijeei se
starcu. "Spavao sam nekoliko sati kao klada i onda sam se
iznenada probudio i vie nisam mogao zaspati."
"Znam kako je to", odgovorio je Victor Kray, "ali znam
nepogreiv trik."
"Koji?" upitao je Roland.
Starac je pokazao svoj lupeki smijeak, od kojeg je
izgledao sedamdeset godina mlai.
"Kuhanje. J esi li gladan?"
Roland je razmislio o pitanju. injenica je da mu je
prizor prepeenca s maslacem, marmeladom i jajima na
oko izazivao golicanje u elucu. Kimnuo je bez mnogo
razmiljanja.
"Dobro", rekao je Victor Kray. "Ti e biti pomonik.
Idemo!"
Roland je pratio djeda do kuhinje i poeo slijediti
stareve upute.
"S obzirom na to da sam inenjer", objasnio je Victor
Kray, "pei u jaja. Ti pripremi prepeenac."
Za nekoliko minuta djed i unuk uspjeli su ispuniti
kuhinju dimom i natopiti kuu neodoljivim mirisom tek
pripremljenog doruka. Onda su sjeli suelice za kuhinjski
stol i nazdravili svaki sa svojom aom svjeega mlijeka.
"Doruak za ljude koji moraju rasti", naalio se Victor
Kray napadajui hinjeno pohlepno svoj prvi prepeenac.
"Juer sam bio na brodu", gotovo je promrmljao Roland
sputajui pogled.
"Znam", rekao je te se nastavio smijeiti i vakati. "Ima
li kakvih novosti?"
Roland je dvojio sekundu, spustio au mlijeka i
pogledao starca, koji je pokuavao zadrati nasmijeeni i
bezbrini izraz.
"Mislim da se dogaa neto runo, djede", rekao je
napokon, "neto to ima veze s kipovima."
Victor Kray osjetio je kako mu se stvara elina knedla
u elucu. Prestao je vakati i ostavio prepeenac napola
pojeden.
"Taj moj prijatelj Max neto je vidio", nastavio je
Roland.
"Gdje ivi tvoj prijatelj?" upitao je starac mirnim
glasom.
"U staroj Fleischmannovoj kui na plai."
Victor Kray polagano je kimnuo.
"Rolande, reci mi sve to ste ti i tvoji prijatelji vidjeli.
Molim te."
Roland je slegnuo ramenima i ispriao sve sluajnosti u
posljednja dva dana, otkad je upoznao Maxa do noi koja
je upravo zavrila.
Kad je zavrio svoju priu, pogledao je djeda
pokuavajui mu proitati misli. Starac mu je sasvim
ravnoduno uputio umirujui osmijeh.
"Dovri doruak, Rolande", rekao mu je.
"Ali..." pobunio se djeak.
"Poslije, kada dovri, otii po svoje prijatelje i dovedi
ih ovamo", objasnio je starac. "Moramo porazgovarati."

***

U 11.34 toga jutra Maximilian Carver nazvao je iz
bolnice kako bi djeci javio posljednje novosti. Malena Irina
polagano se oporavljala, ali lijenici se jo nisu usuivali
rei da je izvan opasnosti. Alicia se uvjerila da je oev glas
odraavao odreeni spokoj te da je najgore prolo.
Pet minuta nakon toga telefon je ponovno zazvonio.
Ovaj je put bio Roland, koji je zvao iz seoske kavane. U
podne e se sastati u svjetioniku. Kad je Alicia poklopila
slualicu, zadivljeni pogled koji joj je Roland uputio
prethodne noi na plai vratio joj se u misli. Nasmijeila se
sama sebi i izala na trijem kako bi Maxu priopila novosti.
Nazrela je obrise brata kako sjedi u pijesku s pogledom
uprtim u more. Na obzoru su prvi odsjevi elektrine oluje
zapalili iskru svjetlosti na nebeskom svodu. Alicia je otila
do obale i sjela kraj Maxa. Hladan jutarnji zrak grizao joj
je kou i poeljela je da je ponijela debelu vestu.
"Zvao je Roland", rekla je Alicia. "Njegov nas djed eli
vidjeti."
Max je kimnuo u tiini, ne odvajajui pogled od mora.
Zraka sunca koja je pala na ocean prepolovila je liniju
neba.
"Svia ti se Roland, ha?" upitao je Max igrajui se
akom pijeska meu prstima.
Alicia je nekoliko sekunda razmatrala bratovo pitanje.
"Da", odgovorila je. "Mislim da se i ja sviam njemu.
Zato, Max?"
Max je slegnuo ramenima i bacio aku pijeska prema
crti do koje su dolazili valovi.
"Ne znam", rekao je Max. "Mislio sam na ono to je
rekao o ratu i sve to. Da e ga moda nakon ljeta
regrutirati... No, svejedno. Pretpostavljam da to nije moja
stvar."
Alicia se okrenula mlaemu bratu i potraila njegov
neodreeni pogled. Dizala je obrve jednako kao i
Maximilian Carver, a njezine su sive oi odraavale, kao i
uvijek, gomilu ivaca zakopanih tik ispod koe.
Alicia je obgrlila rukom Maxova ramena i poljubila ga u
obraz.
"Idemo unutra", rekla je otresajui pijesak koji joj se
zalijepio za haljinu. "Ovdje je hladno."
Deveto poglavlje
Kad su doli do podnoja puta koji je vodio do
svjetionika, Max je osjetio da su mu miii nogu u sekundi
postali poput maslaca. Prije polaska Alicia se ponudila da
uzme drugi bicikl, koji je jo poivao u sjeni garae, ali
Max je odbacio ideju nudei se da je poveze kao to ju je
Roland vozio juer. Kilometar nakon toga Max je poeo
aliti zbog svojega junaenja.
Kao da je naslutio njegovu patnju tijekom dugakoga
puta, njegov prijatelj Roland ekao je na biciklu na samom
poetku puta. Kad ga je ugledao, Max je zastao i pustio
sestru da sie. Duboko je disao pa izmasirao miie,
zgrene od napora.
"Mislim da si se skupio za etiri-pet centimetara", rekao
je Roland.
Max je odluio da nee troiti dah odgovarajui na alu.
Alicia se bez rijei uspela na Rolandov bicikl pa su
ponovno krenuli. Max je ekao nekoliko sekundi prije nego
to je poeo ponovno okretati pedale uzbrdo. Znao je na to
e potroiti prvu plau: na motocikl.

***

Malena blagovaonica kue kraj svjetionika mirisala je
po svjee skuhanoj kavi i duhanu za lulu. Pod i zidovi bili
su od tamnoga drva i osim ogromne police za knjige i
nekoliko pomorskih predmeta, kojima Max nije mogao
odrediti namjenu, jedva da je bilo ikakvih uresa. Kamin za
loenje drva i stol prekriven platem od tamnoga velura
okruen starim naslonjaima od izblijedjele koe bili su
jedini raskoni predmeti kojima se Victor Kray okruio.
Roland je pokazao prijateljima da sjednu u naslonjae
pa se smjestio na drveni stolac izmeu njih. ekali su pet
minuta, ne prozborivi ni rije, dok su se starevi koraci
uli s gornjega kata.
Napokon se stari svjetioniar ukazao. Nije izgledao
onako kako ga je Max zamiljao. Victor Kray bio je
srednje visine, blijede puti i bujne srebrnkaste kose koja je
uokvirivala lice koje nije odavalo njegovu pravu dob.
Zelene i prodorne oi polagano su prele licima brata i
sestre, kao da im pokuava proitati misli. Max se
nervozno nasmijeio pred starevim ispitivakim
pogledom. Victor Kray uzvratio mu je prijaznim
osmijehom, koji mu je osvijetlio lice.
"Vi ste moji prvi gosti u mnogo godina", rekao je
svjetioniar sjedajui u jedan od naslonjaa. "Oprostite mi
na manirama. Kad sam bio klinac, mislio sam da je sve to s
ljubaznou nenadmaiva glupost. I dalje to mislim."
"Mi nismo klinci, djede", rekao je Roland.
"Svi mlai od mene su klinci", odgovorio je Victor
Kray. "Ti si sigurno Alicia. A ti Max. Ne trebam biti
posebno lukav da to zakljuim, ha?"
Alicia se toplo nasmijeila. Nije ga poznavala ni dvije
minute, ali starevo lupeko dranje bilo joj je oaravajue.
Max je pak prouavao ovjekovo lice pokuavajui ga
zamisliti desetljeima zatvorena u tom svjetioniku, kako
uva tajnu Orpheusa.
"Znam to mislite", objasnio je Victor Kray. "J e li istina
sve to smo vidjeli posljednjih dana ili mislimo da smo to
vidjeli? Zapravo, nikad nisam ni pomiljao da e doi
trenutak kad u s nekim razgovarati o toj temi, ak ni s
Rolandom. Ali uvijek se dogodi suprotno od onoga to
oekujemo, nije li tako?"
Nitko mu nije odgovorio.
"U redu. Prijeimo na stvar. Prvo mi recite sve to
znate. Kad kaem sve, mislim sve. Ukljuujui i pojedinosti
koje vam se mogu initi beznaajne. Sve. Jasno?"
Max je pogledao drugove. "Da ja ponem?" predloio
je. Alicia i Roland su kimnuli. Victor Kray dao mu je znak
da pone s priom.

***

U iduih pola sata Max je bez stanke pripovijedao sve
ega se sjeao, pod pozornim pogledom starca, koji je
sluao njegove rijei bez imalo nevjerice i, kao to je Max
oekivao, bez imalo uenja.
Kad je Max dovrio priu, Victor Kray uzeo je lulu i
paljivo je pripremio.
"Nije loe", promrmljao je. "Nije loe..."
Svjetioniar je zapalio lulu, i oblak slatkastoga dima
preplavio je sobu. Victor Kray polagano je povukao dim
posebnoga duhana te se opustio u svojem naslonjau. Onda
je, pogledavi u oi troje djece, poeo govoriti...


***

"Ujesen u napuniti sedamdeset dvije godine i iako mi
ostaje utjeha da ne izgledam tako, svaku od tih godina
osjeam kao plou na leima. S godinama vidi neke
stvari. Na primjer sad znam da je ovjekov ivot u osnovi
podijeljen na tri razdoblja. Prvo, kad ovjek i ne razmilja
da e ostarjeti, ni da vrijeme prolazi, ni da od prvoga dana,
kad se rodimo, kroimo prema jedinom kraju. Kad proe
prva mladost, poinje drugo razdoblje, u kojem ovjek
poinje shvaati krhkost vlastitog ivota, i ono to je u
poetku samo nespokoj raste u nama poput mora
nedoumica i nesigurnosti koje nas prate ostatak ivota. I
konano, na kraju ivota, poinje tree razdoblje,
prihvaanje stvarnosti te kao posljedica toga pomirenost i
iekivanje. Tijekom svoga postojanja upoznao sam mnogo
ljudi koji su ostali vrsto vezani uz neko od tih razdoblja i
nikad ih nisu uspjeli prevladati. To je neto uasno."
Victor Kray uvjerio se da ga troje djece pozorno i u
tiini promatra, ali svaki od tih pogleda kao da je pitao o
emu on govori. Zastao je kako bi povukao dim iz lule i
nasmijeio se svojoj malenoj publici.
"To je put koji svatko od nas mora nauiti proi sam,
molei Boga da mu pomogne da ne skrene s njega prije
nego to doe do kraja. Da smo svi na poetku svoga
ivota u stanju shvatiti ovo to se ini tako jednostavno,
dobar dio jada i muka na ovome svijetu nikad se vie ne bi
ponovio. Ali i to je jedan od velikih paradoksa univerzuma,
ta nam je milost udijeljena tek kad je prekasno. Kraj
lekcije.
Pitate se zato vam objanjavam sve to. Rei u vam.
Katkad, u jednome od milijun primjera, dogodi se da netko
veoma mlad shvati da je ivot put bez povratka i odlui da
ta igra nije za njega. Kao kad odlui varati u igri koja ti se
ne svia. U veini te sluajeva otkriju, i varanje je gotovo.
Ali u nekim sluajevima varalica istjera svoje. A kad se
umjesto kockama i kartama igra ivotom i smru, taj
varalica postaje veoma opasan.
Prije mnogo vremena, kad sam bio vaih godina, ivot
je spojio moju sudbinu s jednim od najveih varalica koji
je kroio na ovaj svijet. Nikad nisam saznao njegovo pravo
ime. U siromanoj etvrti u kojoj sam ivio sva su ga djeca
poznavala kao Caina. Drugi su ga zvali Princ Magle jer je,
kako se naklapalo, uvijek izranjao iz guste magle koja je
prekrivala none uliice i prije svitanja ponovno nestajao u
mraku.
Cain je bio mlad i naoit mladi ije porijeklo nitko nije
znao objasniti. Svaku je no u jednoj od uliica etvrti Cain
okupljao odrpanu djecu prekrivenu prljavtinom i aom iz
tvornica i predlagao im pakt. Svatko je mogao poeljeti
elju i on e je ostvariti.
Zauzvrat Cain je traio samo jedno: apsolutnu odanost.
Jedne noi Angus, moj najbolji prijatelj, odveo me na
jedno od tih Cainovih okupljanja s djecom iz etvrti. Taj je
Cain bio obuen kao gospodin iz opere i uvijek se smijeio.
Oi kao da su mu mijenjale boju u polumraku, a glas mu je
bio teak i odmjeren. Djeca su tvrdila da je Cain arobnjak.
Ja, koji nikad nisam vjerovao ni rije od svih tih pria koje
su u naoj etvrti kolale o njemu, te sam se noi bio
spreman narugati navodnom arobnjaku. Ipak, sjeam se,
pred njim se svaka naznaka poruge rasprila u zraku. im
sam ga ugledao, prvo sam osjetio strah i, za svaki sluaj,
pazio sam da ne progovorim ni rije. Te noi mnogi su
djeaci iz ulice izrekli svoje elje Cainu. Kad su svi bili
gotovi, Cain je uputio svoj ledeni pogled prema kutu u
kojem smo stajali moj prijatelj Angus i ja. Upitao nas je
imamo li kakvu elju. J a sam ostao ukopan, ali Angus je,
na moje iznenaenje, progovorio. Njegov je otac toga dana
izgubio posao. Ljevaonica u kojoj je radila velika veina
odraslih iz etvrti otputala je radnike i mijenjala ih
strojevima, koji su radili dulje i nisu otvarali usta. Prvi su
na ulici zavrili najsvadljiviji predvodnici meu radnicima.
Angusov otac zadovoljavao je sve kriterije.
Od toga popodneva podizanje Angusa i petorice
njegove brae, koji su se stiskali u bijednoj kui od opeke
trule od vlage, bilo je nemogue. Angus je tananim
glasom iznio Cainu svoju elju: da njegova oca ponovno
prime u ljevaonicu. Cain je kimnuo i, kao to su mi
prethodno rekli, ponovno se zaputio prema magli,
nestajui. Sutradan je Angusov otac sasvim neobjanjivo
opet pozvan na posao. Cain je odrao rije.
Dva tjedna nakon toga Angus i ja vraali smo se nou
kui nakon to smo bili na putujuem sajmu koji se
smjestio u okolici grada. Kako ne bismo odve zakasnili,
odluili smo krenuti preacem i pratiti stare naputene
tramvajske tranice. Hodali smo po mjeseini tim
zlokobnim predjelom, kad smo otkrili da iz magle izranja
silueta omotana platem sa zlatnom estokrakom
zvijezdom upisanom unutar kruga i hoda prema nama
sredinom mrtve pruge. Bio je to Princ Magle. Skamenili
smo se. Cain nam se pribliio pa se uz uobiajeni smijeak
obratio Angusu. Objasnio mu je da je doao trenutak da mu
vrati uslugu. Angus, oito uasnut, kimnuo je. Cain je
rekao da je njegova molba jednostavna: maleno
podmirivanje rauna. U to vrijeme najbogatiji ovjek u
etvrti, jedini zapravo bogat, bio je Skolimoski, poljski
trgovac koji je imao duan s hranom i odjeom u kojem je
kupovalo itavo susjedstvo. Angusov je zadatak bio
zapaliti duan Skolimoskoga. Posao je trebalo obaviti
idue noi. Angus se pokuao pobuniti, ali rijei mu nisu
doprle do grla. Bilo je neto u Cainovim oima po emu je
bilo sasvim jasno da nije spreman prihvatiti nita drugo
osim apsolutne poslunosti. arobnjak je otiao kako je i
doao.
Trali smo natrag i kad sam ostavio Angusa na vratima
njegove kue, od prestravljenoga pogleda koji je ispunjao
njegove oi stegnulo mi se srce. Sutradan sam ga traio po
ulicama, ali nije mu bilo ni traga. Poeo sam se bojati da je
moj prijatelj naumio ispuniti kriminalni zadatak koji mu je
povjerio Cain, i kad je pala no, odluio sam straariti pred
duanom Skolimoskoga. Angus nije doao i te zore
Poljakov duan nije izgorio. Osjeao sam se krivim jer sam
posumnjao u prijatelja i pretpostavio sam da bi bilo
najbolje da ga smirim jer, dobro ga poznajui, znao sam da
se sigurno krije u kui i trese u strahu od mogue odmazde
sablasnoga arobnjaka. Iduega jutra zaputio sam se
njegovoj kui. Angusa nije bilo. Sa suzama u oima
njegova mi je majka rekla da ga nije bilo itavu no te me
zamolila da ga potraim i dovedem natrag kui.
Sa zgrenim elucem proao sam itavu etvrt uzdu i
poprijeko, pregledavi svaki smrdljivi kutak. Nitko ga nije
vidio. U sumrak, iznuren i ne znajui gdje da ga vie
traim, obuzela me mrana slutnja.
Vratio sam se na staru eljezniku prugu i pratio trag
tranica koje su blago svijetlile na mjeseini u mranoj
noi. Nisam morao predugo hodati. Naao sam svoga
prijatelja ispruena na pruzi, na istome mjestu gdje je prije
dvije noi Cain izronio iz magle. Htio sam potraiti puls,
ali moje ruke nisu na tom tijelu nale kou. Samo led.
Tijelo moga prijatelja pretvorilo se u grotesknu figuru od
plavoga i zadimljenog leda koji se polagano topio na
naputenim tranicama. Maleni medaljon oko vrata
pokazivao je onaj simbol koji sam vidio otisnut na
Cafnovom plastu, estokraku zvijezdu opkoljenu krugom.
Ostao sam uz njega dok crte njegovog lica nisu zauvijek
nestale u lokvi suza smrznutih u mraku.
Te iste noi, dok sam uasnuto shvaao sudbinu svoga
prijatelja, duan Skolimoskoga izgorio je u stranom
poaru. Nikad nikomu nisam rekao to su toga dana vidjele
moje oi.
Dva mjeseca nakon toga moja se obitelj preselila na jug,
daleko odande, i vrlo brzo, dok su mjeseci prolazili, poeo
sam vjerovati da je Princ Magle samo gorka uspomena na
mrane godine koje sam proivio u sjeni tog siromanog,
prljavog i nasilnoga grada svoga djetinjstva... Sve dok ga
nisam opet vidio i shvatio da je to bio tek poetak."
Deseto poglavlje
Moj idui susret s Princem Magle dogodio se jedne noi
kad nas je moj otac, koji je promaknut u tehnikoga
voditelja tekstilnoga pogona, sve poveo u zabavni park
podignut na drvenome molu koji je ulazio u more poput
kristalne palae objeene na nebu. Kad je pala no, prizor
raznobojnoga svjetla s atrakcija na moru bio je oaravajui.
Nikad nisam vidio neto tako lijepo. Moj je otac bio
razdragan: spasio je obitelj od onoga to je izgledalo kao
bijedna budunost na sjeveru, i sad je imao poloaj, bio
uvaen i imao dovoljno novca da njegova djeca uivaju u
istoj zabavi kao bilo koje dijete iz glavnoga grada. Rano
smo veerali pa nam je tata dao svakomu po nekoliko
novia da ih potroimo na ono to nas najvie veseli dok
su on i moja majka etali ruku pod ruku, gurkajui se s
mjetanima u odijelima i uparaenim turistima.
Bio sam opinjen ogromnim kotaem koji se neprestano
okretao najednom kraju mola, a iji se odraz mogao vidjeti
na nekoliko milja du itave obale. Otrao sam u red za
kota i dok sam ekao, spazio sam na nekoliko metara
odande jednu kuicu. Meu tombolama i kolibama s
metama za gaanje jaka purpurna svjetlost osvjetljavala je
tajanstvenu kuicu nekoga doktora Caina, vraa,
arobnjaka i vidovnjaka, kako je ve stajalo na natpisu na
kojem je treerazredni crta uobliio Cainovo lice, koje je
prijetei gledalo znatieljnike to su se okupljali oko nove
jazbine Princa Magle. Natpis i sjene koje je purpurni fenjer
bacao na kuicu davali su mu jezovit i zloslutan izgled.
Zavjesa sa estokrakom zvijezdom izvezena u crnome
prijeila je ulazak.
Zaaran tim prizorom, izaao sam iz reda za kota i
otiao do ulaza u kuicu. Pokuavao sam nazreti
unutranjost kroz uski procjep, kad se zavjesa iznenada
razmaknula i ena odjevena u crno, koe bijele poput
mlijeka i tamnih i prodornih oiju, pozvala me da uem.
Unutra sam mogao razabrati onoga ovjeka kojega sam
dobro upoznao daleko odande pod imenom Cain, kako
sjedi iza stola pod svjetlou petrolejke. Veliki tamni
maak zlatnih oiju oblizivao se pod njegovim nogama.
Ne razmislivi dvaput, uao sam i zaputio se prema
stolu, gdje me nasmijeen ekao Princ Magle. J o se
sjeam njegovoga glasa, tekog i odmjerenog, kako
izgovara moje ime preko potmulog mrmora hipnotike
glazbe iz vergla nekog vrtuljka koji kao da je bio veoma,
veoma daleko odande..."

***

"Victore, dragi prijatelju", proaptao je Cain. "Da nisam
vra, rekao bih da nam sudbina eli ponovno ukriati
putove."
"Tko ste vi?" uspio je izgovoriti mladi Victor
promatrajui krajikom oka onu avetinjsku enu koja se
povukla u sjenu prostorije.
"Doktor Cain. Pie na natpisu", odgovorio je Cam.
"Zabavljate se s obitelji?"
Victor je progutao slinu i kimnuo.
"To je dobro", nastavio je arobnjak. "Zabava je poput
laudanuma; die nas iz bijede i boli, iako samo
kratkotrajno."
"Ne znam to je laudanum", odgovorio je Victor.
"Droga, sinko", odgovorio je Cain umorno, skreui
pogled prema satu koji je stajao na polici desno od njega.
Victoru se uinilo da kazaljke idu u suprotnome smjeru.
"Vrijeme ne postoji, zato ga ne moemo gubiti. J esi li
smislio svoju elju?"
"Nemam nikakvu elju", odgovorio je Victor. Cain se
nasmijao.
"Hajde, hajde. Svi imamo ne samo jednu elju, nego
stotine. A kako nam samo rijetko ivot prua priliku da ih
ostvarimo." Saaljivo je pogledao tajanstvenu enu. "Nije
li tako, draga?"
ena, kao kakav beivotni predmet, nije odgovorila.
"Ali ima sretnika, Victore", rekao je Cain naginjui se
preko stola, "poput tebe. Ti moe ostvariti svoje elje,
Victore. Zna ve kako."
"Kao Angus?" podbo ga je Victor, koji je tad postao
svjestan udne injenice koju nije mogao odagnati iz misli:
Cain nije trepnuo, ni jedan jedini put.
"Nesrea, dragi prijatelju. Nemila nesrea", rekao je
Cain poprimajui ojaeno-preneraeni ton. "Pogreno je
misliti da se snovi ostvaruju, a da mi ne ponudimo nita
zauzvrat. Ne ini ti se, Victore? Recimo da ne bi bilo fer.
Angus je htio zaboraviti odreene dunosti, a to je
nedopustivo. Ali to je bilo, bilo je. Razgovarajmo o
budunosti, tvojoj budunosti."
"To ste vi uinili?" upitao je Victor. "Ostvarili svoju
elju? Postali to to jeste? to ste morali ponuditi
zauzvrat?"
Cain je izgubio svoj gmazovski osmijeh i prikovao
pogled uz Victora Kraya. Momi se naas pobojao da e
se taj ovjek sruiti na njega, raskomadati ga. Napokon,
Cain se ponovno osmjehnuo i uzdahnuo.
"Pametan mladi. To mi se svia, Victore. Ipak, mora
jo poneto nauiti. Kad bude spreman, doi ovamo. Zna
kako me moe nai. Nadam se da emo se ubrzo vidjeti."
"Sumnjam", odgovorio je Victor uspravljajui se i
hodajui prema izlazu.
ena, poput potrgane marionete kojoj je netko iznenada
dignuo konce, poela je ponovno hodati elei ga ispratiti.
Na nekoliko koraka od izlaza Cainov se glas opet zauo iza
njegovih lea.
"Jo jedna stvar, Victore. to se tie elja. Razmisli.
Ponuda stoji. Ako tebe ne zanima, moda netko iz tvoje
blistavo sretne obitelji ima kakvu skrivenu neispovjedivu
elju. Takve su mi specijalnost..."
Victor nije zastao da mu odgovori i ponovno je izaao
na svjei noni zrak. Duboko je uzdahnuo te se brzim
korakom zaputio u potragu za obitelji. Dok se udaljavao,
smijeh doktora Caina izgubio se iza njegovih lea poput
hijenina pjeva zamaskirana glazbom s vrtuljka.
Max je do toga trenutka zaarano sluao starevu priu
ne usudivi se postaviti nijedno od onih tisuu pitanja koja
su mu kljuala u glavi. Victor Kray kao da je proitao
njegove misli, pa je u njega uperio prijetei prst.
"Strpljenja, mladiu. Svi e djelii sjesti na svoje mjesto
u svoje vrijeme. Zabranjeno prekidanje. J asno?"
Iako je upozorenje bilo upueno Maxu, troje je prijatelja
istovremeno kimnulo.
"Dobro, dobro..." promrmljao je za sebe svjetioniar.

***

"Te sam se noi odluio zauvijek maknuti od te spodobe
i pokuati izbrisati iz glave bilo kakvu misao vezanu uz
njega. A to nije bilo lako. Ma tko on bio, doktor Cain imao
je onu rijetku sposobnost da se ovjeku zabije poput ivera
koji ti se to dublje zariva u kou to se vie trudi izvui
ga. Nisam mogao ni s kime razgovarati o onome, osim ako
nisam htio da me ponu smatrati luakom, i nisam mogao
otii na policiju jer nisam znao odakle da ponem. Kao to
je u takvim sluajevima mudro, pustio sam da proe
vrijeme.
Dobro nam je ilo u novom domu i imao sam priliku
upoznati osobu koja mi je mnogo pomogla. Bio je to
veleasni koji je predavao matematiku i fiziku u koli. Na
prvi se pogled inilo da je vjeno u oblacima, ali njegova
se inteligencija mogla usporediti samo s dobrotom koju je
pokuavao sakriti iza veoma uvjerljivog utjelovljenja
seoskoga ludog znanstvenika. Poticao me da temeljito
uim i otkrijem matematiku. Nije udno da je, nakon
nekoliko godina pod njegovom paskom, moja sklonost
prirodnim znanostima bivala samo sve jasnija. U poetku
sam htio krenuti njegovim stopama i posvetiti se
pouavanju, ali veleasni me snano ukorio i rekao da
moram ii na fakultet, studirati fiziku i postati najbolji
inenjer koji je kroio naom zemljom. Ili to, ili mi vie
nikad nee ni rije uputiti.
On mi je isposlovao stipendiju na sveuilitu i usmjerio
moj ivot onamo kamo sam mogao stii. Umro je tjedan
dana prije moje diplome. Vie se ne stidim rei da me
njegov odlazak zabolio jednako kao oev ili ak vie od
njegovog. Na fakultetu sam imao priliku druiti se s onim
tko e me ponovno odvesti do doktora Caina, mladim
studentom medicine koji je pripadao skandalozno bogatoj
obitelji (ili se meni barem tako inilo), a zvao se Richard
Fleischmann. Da, s buduim doktorom Fleischmannom,
koji e nakon mnogo godina sagraditi kuu na plai.
Richard Fleischmann bio je ivahan mladi veoma
sklon pretjerivanju. Bio je navikao itav ivot da sve
ispadne onako kako on eli, a kad bi neto, ma koji bio
razlog, ispalo protivno njegovim oekivanjima, raspalio bi
se na cijeli svijet. ivotna nas je ironija htjela sprijateljiti:
zaljubili smo se u istu enu, Evu Gray, ker
najnepodnoljivijega tiranina na katedri za kemiju u
kampusu.
U poetku smo obino izlazili sve troje i ili nedjeljom
na izlete kad god to ljudoder Theodore Gray ne bi
sprijeio. Ali taj sklad nije dugo trajao. Najzanimljivije je
to to smo Fleischmann i ja, daleko od toga da smo postali
suparnici, postali nerazdvojni drugovi. Svaku veer kad
bismo vratili Evu u ljudoderovu pilju, skupa smo se
vraali znajui da e, prije ili poslije, jedan od nas ispasti iz
igre.
Dok nije doao taj dan, proveli smo najbolje dvije
godine u mom ivotu. Ali sve ima kraj. Kraj nae
nerazdvojne trojke doao je one noi kad smo diplomirali.
Iako sam dobio sve mogue pohvale, moja je dua bila
shrvana zbog gubitka moga starog tutora, i Eva i Richard
odluili su, iako nisam pio, da me te noi moraju napiti i
svim sredstvima odagnati sjetu iz moje due. Uope ne
treba naglasiti da je ljudoder Theodore, iako je bio gluh
kao top, sve to uo kroza zidove, otkrio plan, i
Fleischmann i ja zavrili smo sami pijani kao deve u nekoj
smrdljivoj krmi, gdje smo se posvetili velianju svoje
neostvarene ljubavi Eve Gray.
Te iste noi, vukui se natrag prema kampusu, nekakav
je lutajui sajam izronio iz magle uz eljezniki kolodvor.
Fleischmann i ja, uvjereni da e vonja na vrtuljku biti
nepogreiv lijek za nae stanje, zali smo na sajam i
zavrili na vratima doktora Caina, vraa, arobnjaka i
vidovnjaka, kao to je i dalje stajalo na onom zloslutnom
natpisu. Fleischmann je imao genijalnu ideju. Ui emo i
pitati vraa da nam otkrije tajnu: koga e Eva izabrati?
Unato omamljenosti ostalo mi je dovoljno zdravoga
razuma da ne uem, ali ne i dovoljno snage da zadrim
svoga prijatelja, koji je odluno uronio u kolibu.
Pretpostavljam da sam izgubio razum, jer se ba ne
sjeam iduih sati. Kad sam doao svijesti, uz agoniju zbog
strahovite glavobolje, Fleischmann i ja leali smo na staroj
drvenoj klupi. Svitalo je, a cirkuska kola ve su bila nestala
kao da je itav onaj univerzum svjetala, buke i svjetine od
prethodne noi bio samo iluzija naih alkoholom
omamljenih mozgova. Uspravili smo se i promatrali
sunanu pusto oko sebe. Upitao sam prijatelja sjea li se
ega od noas. Uz veliki napor Fleischmann mi je rekao da
je sanjao da ulazi u kolibu nekog vraa i da je na pitanje
koja je njegova najvea elja odgovorio da eli ljubav Eve
Gray. Onda se nasmijao izrugujui se gadnome mamurluku
kojim smo bili kanjeni, uvjeren da se nita od toga nije
dogodilo.
Dva mjeseca nakon toga Eva Gray i Richard
Fleischmann vjenali su se. Nisu me pozvali na vjenanje.
Neu ih vidjeti dugih dvadeset pet godina."

***

"Jednoga kinoga zimskog dana neki ovjek umotan u
mantil slijedio me od ureda do stana. S prozora
blagovaonice mogao sam vidjeti da je neznanac jo uvijek
dolje, da me motri. Oklijevao sam nekoliko sekunda i
izaao na ulicu elei raskrinkati tajanstvenog uhodu. Bio
je to Richard Fleischmann, tresao se od hladnoe, a lice mu
je bilo ostarjelo. Imao je oi ovjeka kojeg itav ivot
progone. Pitao sam se koliko mjeseci moj stari prijatelj nije
spavao. Pozvao sam ga da se popne u stan i ponudio ga
vruom kavom. Ne usuujui se pogledati me u lice, upitao
me za onu davno zaboravljenu no prije mnogo godina u
kolibi doktora Caina.
Bez ikakve elje da budem uglaen, upitao sam ga to
ga je Cain traio u zamjenu za ostvarenje elje.
Fleischmann, s licem ispunjenim strahom i stidom,
kleknuo je pred mene i u suzama me preklinjao da mu
pomognem. Nisam se obazirao na jadikovke, nego sam
zahtijevao da mi odgovori. to je obeao doktoru Cainu
kao naknadu za usluge?
'Nae prvo dijete', odgovorio mi je. 'Obeao sam mu
nae prvo dijete...'



***

"Fleischmann mi je priznao da je godinama svojoj eni,
bez njezinog znanja, davao lijek koji ju je spreavao da
zane. Ipak, nakon toliko godina Eva Fleischmann zapala
je u duboku depresiju i izostanak tako eljenog potomstva
pretvorio im je brak u pakao. Fleischmann se bojao da e
Eva ako ne zane, ubrzo poludjeti ili utonuti u tako duboku
tugu da e se njezin ivot ugasiti poput svijee bez zraka.
Rekao mi je da se nema komu utei i preklinjao me da mu
oprostim i pomognem. Napokon, rekao sam da u mu
pomoi, ali ne zbog njega, nego zbog spone koja me jo
uvijek vezivala uz Evu Gray i u spomen na nae staro
prijateljstvo.
Te sam noi izbacio Fleischmanna iz svoje kue, ali s
drukijom namjerom od one koju je nasluivao ovjek
kojeg sam nekada smatrao prijateljem. Slijedio sam ga po
kii i preao grad za njim. Pitao sam se zato to inim. Od
same pomisli da Eva Gray, koja me odbila kad smo oboje
bili mladi, mora predati svoje dijete onomu bijednom vrau
zgrio mi se eludac i to mi je bilo dovoljno da se ponovno
suoim s doktorom Cainom, iako je moja mladost isparila i
bio sam sve svjesniji da u moda u toj igri nadrljati.
Fleischmannovo lutanje dovelo me do nove jazbine
moga starog znanca Princa Magle. Lutajui cirkus bio je
njegov novi dom i, na moje iznenaenje, doktor Cain
odustao je od svoje titule vraa i vidovnjaka te prihvatio
sasvim novu osobnost, skromniju, ali u veem skladu s
njegovim smislom za humor. Sad je bio klaun koji je
glumio s licem obojenim u bijelo i crveno, iako bi njegove
oi promjenjivih boja otkrile njegov identitet i iza tuceta
slojeva minke. Cainov cirkus imao je estokraku zvijezdu
na vrhu motke, a arobnjak se okruio opakom druinom
pomagaa koji su, inilo se, pod krinkom lutajuih
zabavljaa skrivali neto mranije. Dva tjedna uhodio sam
Cainov cirkus i ubrzo otkrio da istroeni ukasti ator
krije opasnu bandu prevaranata, kriminalaca i lopova koji
su otimali gdje god su stigli. Saznao sam i to da je doktor
Cain odabirui svoje robove, s ono malo elegancije
ostavljao za sobom uoljivi trag zloina, nestanaka i kraa,
koji nije izmicao mjesnoj policiji, koja je izbliza njuila
zadah pokvarenosti to se irio iz tog fantazmagorinog
cirkusa.
Naravno, Cain je bio svjestan situacije i stoga je odluio
da on i njegovi prijatelji moraju neodgodivo nestati iz
zemlje, ali neupadljivo i, po mogunosti, zaobilazei
naporne policijske formalnosti. Na taj nain, iskoristivi
kockarski dug koji mu se pruio na pladnju zbog
nespretnosti nizozemskoga kapetana, doktor Cain uspio se
te noi ukrcati na Orpheus. I ja s njim.
Ono to se dogodilo te olujne noi ni ja ne mogu
objasniti. Uasno nevrijeme povuklo je Orpheus natrag na
obalu i bacilo ga na stijene, ime je otvorilo put u
unutranjost broda moru, koje je potopilo brod u nekoliko
sekunda. Ja sam bio sakriven u jednom od amaca za
spaavanje, koji je izletio kad se brod nasukao na stijenu te
su ga valovi izbacili na plau. Samo sam se tako uspio
spasiti. Cain i njegovi pomagai putovali su na dnu broda,
skriveni pod kutijama u strahu od mogue vojne kontrole u
kanalu tijekom plovidbe. Kad je ledena voda preplavila
unutranjost broda, vjerojatno nisu ni shvatili to se
zbiva..."


***
"Svejedno", prekinuo ga je napokon Max, "tijela nisu
pronaena."
Victor Kray odmahnuo je glavom.
"esto u takvom nevremenu more povue tijela sa
sobom", naglasio je svjetioniar.
"Ali onda ih vrati, makar to bilo nakon nekoliko dana",
odvratio mu je Max. "itao sam o tome."
"Nemoj vjerovati svemu to proita", rekao je starac,
"iako, u ovom sluaju, to je istina."
"to se onda moglo dogoditi?" upitala je Alicia.
"Godinama sam imao teoriju u koju ni sam nisam
vjerovao. Sad se ini kao da joj sve ide u prilog..."

***

"Samo sam ja preivio brodolom Orpheusa. Ipak, kad
sam se osvijestio u bolnici, shvatio sam da se dogodilo
neto udno. Odluio sam sagraditi svjetionik i ostati
ivjeti ovdje, ali taj dio prie ve znate. Znao sam da ta no
ne znai nestanak doktora Caina, nego samo pauzu. Zato
sam ostao ovdje sve ove godine. S vremenom, kad su
Rolandovi roditelji umrli, ja sam preuzeo brigu o njemu, a
on mi je zauzvrat bio jedino drutvo u mom egzilu.
Ali to nije sve. S godinama sam uinio jo jednu fatalnu
pogreku. Htio sam stupiti u vezu s Evom Gray.
Pretpostavljam da sam htio znati je li sve to mi se
dogodilo imalo ikakvoga smisla. Fleischmann me
preduhitrio i kad je saznao gdje sam, doao me posjetiti.
Objasnio sam mu to se dogodilo i to kao da ga je
oslobodilo svih duhova koji su ga muili godinama.
Odluio je sagraditi kuu na plai i ubrzo nakon toga rodio
se maleni J acob. Bile su to najbolje godine Evinog ivota.
Do djetetove smrti.
Onoga dana kad se J acob Fleischmann utopio, znao sam
da Princ Magle nije nikad otiao. Stajao je u sjeni, strpljivo
ekajui da ga neka sila ponovno donese u svijet ivih. A
nita nema takvu snagu kao obeanje..."
Jedanaesto poglavlje
Kad je stari svjetioniar zavrio svoju priu, Maxov sat
pokazivao je nekoliko minuta do sedamnaest sati. Slabana
je kiica poela padati nad zaljevom, a vjetar koji je
dolazio s mora ustrajno je lupao kapcima prozora na kui
kraj svjetionika.
"Pribliava se oluja", rekao je Roland promatrajui
olovni obzor iznad oceana.
"Max, morali bismo se vratiti kui. Tata e ubrzo
nazvati", promrmljala je Alicia.
Max je ne ba previe uvjerljivo kimnuo. Trebao je pomno
razmisliti o svemu to je iznio starac i pokuati uklopiti
djelie slagalice. Starac, koji kao da je od napora da se
prisjeti svoje prie uronio u bezvoljnu tiinu, odsutno je
gledao u prazno iz svoga naslonjaa. "Max..." bila je
uporna Alicia. Max se uspravio i uputio starcu tihi pozdrav,
a on mu je uzvratio jedva primjetnim kimanjem. Roland je
nekoliko sekunda promatrao staroga svjetioniara pa
ispratio prijatelje.
"to sad?" upitao je Max.
"Ne znam to da mislim", rekla je Alicia slijeui
ramenima.
"Ne vjeruje u priu Rolandovog djeda?" upitao je Max.
"Nije lako povjerovati u tu priu", odgovorila je Alicia.
"Mora postojati drugo objanjenje."
Max je uputio Rolandu upitni pogled.
"Ni ti ne vjeruje djedu, Rolande?"
"Iskreno?" odgovorio je momak. "Ne znam. Hajde.
Ispratit u vas prije nego to nas uhvati nevrijeme."
Alicia se popela na Rolandov bicikl te su bez rijei
obojica krenula natrag. Max se naas okrenuo kako bi
promotrio kuu kraj svjetionika i pokuao je zamisliti jesu
li moda godine samoe na toj litici nagnale Victora Kraya
da izmisli tu zlokobnu priu, u koju je, ini se, tvrdoglavo
vjerovao. Pustio je da mu hladna kiica natopi lice i spustio
se nizbrdo na svom biciklu.
Pria o Cainu i Victoru Krayu motala mu se po glavi
dok je vozio cestom uz rub zaljeva. Okreui pedale pod
kiom, Max je poeo sreivati dogaaje na jedini nain
koji mu se inio prihvatljivim. Pod pretpostavkom da je
sve to je starac rekao istina, to i dalje nije bilo lako
prihvatiti, situacija je ostala nejasna. Moni arobnjak
utonuo u dugotrajnu obamrlost kao da se polagano vraao
u ivot. Sukladno tomu kao da je smrt malenoga J acoba
Fleischmanna bila prvi znak njegova povratka. Ipak, bilo je
neto u itavoj toj prii to je svjetioniar dugo krio, a to
se Maxu nije uklapalo.
Prve munje bojile su nebo u purpurnu boju i vjetar je
poeo snano bljuvati krupne kapi kie na Maxovo lice.
Ubrzao je iako se njegove noge jo nisu oporavile od
jutarnjega maratona. J o mu je ostalo nekoliko kilometara
puta do kue na plai.
Shvatio je da nee biti u stanju jednostavno prihvatiti
starevu priu i pretpostaviti da to sve objanjava.
Avetinjska blizina vrta s kipovima i dogaaji prvih dana u
selu dokazivali su da se pokrenuo neki opasni mehanizam i
da nitko nije mogao predvidjeti to e se dogoditi od toga
trenutka. Uz Rolandovu i Alicijinu pomo ili bez nje, Max
je odluio da e ustrajno do kraja tragati za istinom,
poevi od onoga to se inilo da vodi izravno u sredite te
tajne: filmova J acoba Fleischmanna. to je vie prevrtao tu
priu, to je bio uvjereniji da im Victor Kray nije rekao
cijelu istinu. Ni priblino.

***
Alicia i Roland ekali su pod trijemom kue na plai
kad je Max, natopljen kiom, ostavio bicikl u garai i
utrao kako bi se sklonio od snanoga potopa.
"Ovo je ve drugi put ovaj tjedan", smijao se Max. "Ako
nastavi tako, stisnut u se. Ne kani se sad vratiti, zar ne,
Rolande?"
"Bojim se da kanim", odgovorio je on promatrajui
gustu vodenu zavjesu koja je bijesno padala. "Ne elim
ostaviti djeda samoga."
"Barem uzmi kabanicu. Dobit e upalu plua", rekla je
Alicia.
"Ne treba mi. Navikao sam. Osim toga ovo je ljetna
oluja. Brzo e proi."
"Glas iskustva", alio se Max.
"Tako nekako", odvratio je Roland.
Troje prijatelja razmijenilo je poglede u tiini.
"Mislim da bi bilo najbolje da ne razgovaramo o ovome
do sutra", predloila je Alicia. "Poteno prospavana no
pomoi e nam da sve vidimo mnogo jasnije. Tako se
barem uvijek kae."
"A tko e uope veeras spavati, nakon onakve prie?"
protisnuo je Max.
"Tvoja sestra ima pravo", rekao je Roland.
"Mo mislit", presjekao ga je Max.
"Promijenimo temu, sutra sam kanio opet roniti oko
broda. Moda naem sekstant koji je nekomu juer
ispao..." objasnio je Roland.
Max je smiljao razorni odgovor kako bi jasno izrekao
da ne misli da je dobra ideja ponovno roniti oko Orpheusa,
ali Alicia ga je pretekla.
"Doi emo", promrmljala je.
esto ulo reklo je Maxu da je ta mnoina ista
uljudnost.
"Do sutra, onda", odvratio je Roland gledajui blistavim
oima Aliciju.
"Ovdje sam", rekao je Max pjevuei.
"Do sutra, Max", rekao je Roland ve na putu prema
biciklu.
Brat i sestra gledali su Rolanda kako odlazi u oluji i
ostali na trijemu dok njegova silueta nije nestala na cesti uz
plau.
"Trebao bi odjenuti suhu odjeu, Max. Dok se ti
presvlai, ja u pripremiti neto za veeru", predloila je
Alicia.
"Ti?" probo ju je Max. "Ti ne zna kuhati."
"Tko je rekao da kanim kuhati, mladi gospodine? Ovo
nije hotel. Ulazi!" naredila je Alicia sa zlobnim osmijehom
na usnama.
Max je odluio slijediti sestrin savjet i uao je u kuu.
Irinina odsutnost i odsutnost njegovih roditelja samo su
naglaavale onaj osjeaj da je uljez u udnom domu koji
mu je kua na plai ulijevala od prvoga dana. Dok se
uspinjao stubama prema svojoj sobi, postao je svjestan
injenice da ve nekoliko dana nije vidio Irinina odbojnog
maka. Nije to doivio kao velik gubitak i kako mu je ta
pomisao pala na pamet, tako ju je i zaboravio.

***

Drei se svoje rijei, Alicia nije u kuhinji gubila ni
sekundu dulje nego to je bilo potrebno. Pripremila je
nekoliko kriki raenoga kruha s maslacem i marmeladom
te dvije ae mlijeka.
Kad je Max uoio pladanj s navodnom veerom, izraz
njegova lica govorio je sam za sebe.
"Ni rijei", zaprijetila je Alicia. "Nisam dola na ovaj
svijet kako bih kuhala."
"Nemoj biti tako sigurna", odgovorio joj je Max, koji
ionako nije bio previe gladan.
Veerali su u tiini, iekujui da svaki as zazvoni
telefon s vijestima iz bolnice, ali poziva nije bilo.
"Moda su zvali prije, dok smo bili u svjetioniku", palo
je Maxu na pamet.
"Moda", promrmljala je Alicia.
Max je na njezinu licu proitao zabrinutost.
"Da se neto dogodilo", argumentirao je Max, "ponovno
bi nazvali. Sve e biti u redu."
Alicia mu se slabano osmjehnula, potvrujui Maxu da
ima uroenu sposobnost da druge tjei argumentima u koje
ni sam ne vjeruje.
"Vjerojatno", potvrdila je Alicia. "Mislim da idem
spavati. A ti?"
Max je ispio mlijeko i pokazao na kuhinju.
"Odmah u ii, ali prije u jo neto pojesti. Gladan
sam", slagao je.
im je zauo kako se vrata Alicijine sobe zatvaraju,
Max je spustio au i zaputio se u garau u potrazi za
filmovima iz osobne zbirke J acoba Fleischmanna.

***

Max je okrenuo prekida projektora, i snop svjetla
preplavio je zid mutnom slikom neega to je izgledalo kao
skup simbola. Sasvim polagano prizor je dobio veu
jasnou i Max je shvatio da navodni simboli nisu nita
drugo doli brojevi posloeni u krugove te da vidi brojanik
sata. Kazaljke na satu bile su nepomine i bacale savreno
preciznu sjenu preko brojanika, zbog ega je
pretpostavljao da je prizor sniman na sunevoj svjetlosti ili
pod snanim snopom svjetla. Film je nekoliko sekunda
pokazivao brojanik sve dok, u poetku sasvim sporo, a
onda sve bre, kazaljke sata nisu poele ii u suprotnom
smjeru. Kamera se povukla, i gledateljevo oko moglo se
uvjeriti da taj sat visi na lancu. J o metar i pol odmaka
otkrivao je da lanac visi s bijele ruke. S ruke nekoga kipa.
Max je odmah prepoznao vrt s kipovima koji se ve
pojavio u prvom filmu J acoba Fleischmanna to su ga
gledali nekoliko dana prije. J o jedanput raspored kipova
bio je drukiji nego to se Max sjeao. Kamera se opet
poela kretati preko figura, bez rezova i pauza, kao u
prvom filmu. Svaka dva metra objektiv kamere zastajao bi
pred licem nekoga kipa. Max je pregledavao jedno po
jedno smrznuto lice te zloguke cirkuske bande ije je
lanove sad mogao zamisliti mrtve u apsolutnome mraku
skladita Orpheusa dok im je ledena voda oduzimala ivot.
Napokon, kamera se polagano pribliavala figuri koja je
stolovala u sreditu estokrake zvijezde. Klaun. Doktor
Cain. Princ Magle. Kraj njega, pod nogama, Max je
prepoznao nepominu figuru maka koji je ispruio
naotrenu apu u zrak. Max, koji se nije sjeao da ga je
vidio prilikom posjeta vrtu s kipovima, bio bi se kladio na
sve ili nita da uznemirujua slinost kamenog maka s
ljubimcem kojeg je Irina prigrlila prvoga dana na stanici
nije plod sluajnosti. Promatrajui te prizore dok je kia
udarala po oknima, a oluja se udaljavala u unutranjost,
bilo mu je lako povjerovati u priu koju im je svjetioniar
ispriao toga popodneva. Zloslutna nazonost tih prijeteih
silueta bila je dovoljna da utia svaku sumnju ma kako
razumna bila.
Kamera se pribliila klaunovu licu, zastala je na jedva
metar od njega i ostala ondje nekoliko sekunda. Max je
bacio pogled na traku i uvjerio se da je film pri kraju te da
ga ima jedva jo koji metar. J edan pokret na platnu
privukao je njegovu pozornost. Kameno se lice jedva
primjetno pomicalo. Max se uspravio i krenuo prema zidu
na kojem se projicirao film. Zjenice tih kamenih oiju
rairile su se, a usne polagano izvijale u okrutan osmijeh
sve dok nisu otkrile dugaak niz dugih i zailjenih zuba
kao u vuka. Osjetio je kako mu se stvara knedla u grlu.
Nekoliko sekunda nakon toga slika je nestala i Max je
zauo buku vrpce projektora koja se vrti u prazno. Film je
bio gotov.
Ugasio je projektor i duboko udahnuo. Sad je vjerovao
u sve to je Victor Kray rekao, ali nije se zbog toga osjeao
bolje, nego upravo suprotno. Uspeo se u svoju sobu i
zatvorio vrata za sobom. Preko prozora, u daljini, mogao je
nazreti vrt s kipovima. Silueta kamene ograde opet je bila
utonula u gustu i neprobojnu maglu.
Te noi, ipak, titrava tama nije dolazila iz ume, nego se
inilo kao da zrai iz njegove nutrine.
Nekoliko minuta nakon toga, dok je pokuavao usnuti i
odagnati misli od klaunova lica, Max je zamislio da ta
magla nije nita drugo doli ledeni dah doktora Caina, koji
je smijeei se ekao trenutak svoga povratka.
Dvanaesto poglavlje
Iduega jutra Max se probudio s osjeajem da mu je glava
puna elatine. Ono to se naziralo s njegova prozora
obeavalo je bistar i sunan dan. Lijeno se uspravio i s
ormaria uzeo svoj depni sat. Prvo to je pomislio bilo je
da je pokvaren. Prinio ga je uhu i uvjerio se da mehanizam
savreno dobro funkcionira, a onda da je on taj koji je
izgubio smjer. Bilo je podne.
Skoio je iz kreveta i sjurio se stubama. Na stolu u
blagovaonici nalazila se poruka. Uzeo ju je i proitao
sestrina usiljena slova.

Dobro jutro, uspavana ljepotice,
kad bude ovo itao, ja u ve biti na plai s Rolandom.
Posudila sam tvoj bicikl, nadam se da ti ne smeta. S obzirom na to
da si sino bio "u kinu", nisam te htjela buditi. Tata je zvao rano
jutros i kae da jo ne znaju kad e se moi vratiti kui. Irinino je
stanje nepromijenjeno, ali lijenici kau da e se vjerojatno
probuditi iz kome za nekoliko dana.
Uvjerila sam tatu da se ne brine zbog nas (to nije bilo nimalo
jednostavno).
Usput, nema nita za doruak.
Bit emo na plai. Ugodni snovi...
Alicia

Max je triput proitao poruku prije nego to ju je opet
spustio na stol. J urnuo je niza stube i na brzinu se umio.
Obukao je kupae gae i plavu koulju pa se zaputio u
garau kako bi uzeo drugi bicikl. Prije nego to je doao do
puta uz plau, njegov je eludac vritao za svojom
jutarnjom dozom. Kad je doao u selo, siao je s puta i
skrenuo prema pekarnici na glavnome gradskom trgu.
Mirisi koji su se irili pedeset metara od lokala i onda
kruljenje odobravanja iz njegova eluca potvrdili su mu da
je ispravno odluio. Nakon tri muffina i dva lisnata tijesta s
okoladom zaputio se cestom prema plai s blaenim
osmijehom utisnutim u lice.

***

Alicijin bicikl bio je naslonjen na noicu podno puta
koji je vodio prema plai gdje je Roland imao kolibu. Max
je ostavio bicikl kraj sestrina i pomislio da, iako selo nije
izgledalo kao okupljalite lopova, ne bi bilo loe kupiti
nekoliko lokota. Zastao je, promatrao svjetionik na vrhu
litice pa se zaputio prema plai. Stao je nekoliko metara
prije kraja puteljka s visokom travom koji je vodio u
maleni zaljev.
Na obali, kojih dvadeset metara od toke na kojoj se
nalazio Max, Alicia je leala na pola puta izmeu mora i
pijeska. Nagnut nad njom, Roland, koji je drao ruku na
boku njegove sestre, pribliio se Aliciji i poljubio je u usta.
Max je ustuknuo za metar i sakrio se iza trave nadajui se
da ga nisu vidjeli. Ostao je ondje nepomian nekoliko
sekunda pitajui se to da sad radi. Da doeta kao
nasmijeena budala i poeli im dobro jutro? Ili da otie u
etnju?
Max nije bio uhoda, ali nije mogao suspregnuti nagon
da pogleda izmeu divljih stabljika prema svojoj sestri i
Rolandu. Mogao je uti njihov smijeh i vidjeti kako
Rolandove ruke srameljivo prelaze Alicijinim tijelom, i to
uz drhtaj koji je govorio da se prvi ili drugi put nalazi u
takvoj situaciji. Pitao se je li i Aliciji to bio prvi put i, na
svoje iznenaenje, shvatio da nije u stanju nai odgovor na
tu nepoznanicu. Iako su itav ivot ivjeli pod istim
krovom, sestra Alicia bila mu je nepoznanica.
Vidjeti je ondje kako lei na plai ljubei Rolanda bilo
mu je uznemirujue i potpuno neoekivano. Otpoetka je
osjetio da izmeu Rolanda i nje postoji neto vie, ali jedno
je neto zamiljati, a neto sasvim drago vidjeti to vlastitim
oima. Nagnuo se jo jedanput da pogleda i iznenada
osjetio da nema pravo biti ondje te da taj trenutak pripada
samo njegovoj sestri i Rolandu. Neujno se vratio istim
putem do bicikla i udaljio od plae.
Dok je to inio, pitao se je li moda ljubomoran. Moda
je samo rije o tome da je tolike godine proveo mislei da
je njegova sestra velika djevojica, bez ikakvih tajni i da
se, naravno, ne ljubaka okolo s drugima. Na sekundu se
nasmijao svojoj naivnosti i malo-pomalo poeo se veseliti
onomu to je vidio. Nije mogao predvidjeti to e se
dogoditi idui tjedan ni to e donijeti kraj ljeta, ali toga
dana Max je bio siguran da je njegova sestra sretna. A to je
bilo mnogo vie nego to se godinama moglo rei za nju.
Ponovno je vozio bicikl do sredita sela i zaustavio ga
kraj zgrade opinske knjinice. Na ulazu je bio stari
stakleni ormari u kojem su bili oglaeni rasporedi i drage
obavijesti, ukljuujui i mjeseni raspored jedinoga kina u
krugu od nekoliko kilometara i kartu sela. Max se
usredotoio na kartu i pozorno je prouio. Oblik sela
odgovarao je manje-vie modelu koji je stvorio u glavi.
Karta je detaljno prikazivala luku, sredite sela, sjevernu
plau, na kojoj su Carveri imali kuu, zaljev s Orpheusom i
svjetionik, sportska igralita kraj stanice i mjesno groblje.
Zaiskrilo mu je u glavi. Mjesno groblje. Zato se toga
ranije nije sjetio? Pogledao je na sat i vidio da je etrnaest i
deset. Uzeo je bicikl i krenuo glavnom seoskom ulicom,
prema unutranjosti, u smjeru malenoga groblja. Oekivao
je da e tamo nai grob Jacoba Fleischmanna.

***

Seosko je groblje bilo klasini pravokutni ograeni
prostor koji se uzdizao na kraju dugog uzlaznog puta
omeenog visokim empresima. Nita posebno originalno.
Kameni zidovi bili su umjereno ostarjeli, a mjesto je nudilo
uobiajeni izgled malenoga seoskoga groblja gdje su, osim
nekoliko dana na godinu, ako ne raunamo lokalne pokope,
posjetitelji bili rijetki. Ograda je bila otvorena, a metalni
natpis prekriven hrom najavljivao je vrijeme posjeta od
devet do sedamnaest ljeti i od osam do esnaest zimi. Ako
je i postojao kakav uvar, Max ga nije vidio.
Putem onamo nagaao je da e zatei mrano i
zloslutno mjesto, ali blistavo sunce poetka ljeta davalo mu
je izgled malenoga klaustra, mirnog i pomalo otunog.
Naslonio je bicikl na vanjski zid i uao u groblje.
Groblje je izgledalo kao da je napueno skromnim
mauzolejima, koji su vjerojatno pripadali obiteljima s
najduljom tradicijom u selu, a okolo su se uzdizali nedavno
sagraeni zidovi s niama.
Pretpostavio je da su moda Fleischmanni
svojevremeno radije pokopali malenoga J acoba daleko
odande, ali intuicija mu je govorila da ostaci nasljednika
doktora Fleischmanna poivaju u njegovu rodnom selu.
Maxu je trebalo gotovo pola sata da nae Jacobov grob, na
jednome kraju groblja, u sjeni dvaju starih empresa. Bio je
to maleni kameni mauzolej kojemu su vrijeme i kia dali
nekako zaputen i zaboravljen izgled. Graevina se
uzdizala u obliku uske kue od pocrnjela i prljava mramora
s vratima iskovanim od eljeza, obrubljenim kipovima
dvaju anela koji su uzdizali tugaljiv pogled prema nebu.
Meu zahralim ipkama vrata jo je stajao ouvani buket
suhoga cvijea iz prastarih vremena.
Max je osjeao da to mjesto iri oko sebe ganutljivu
auru i iako je bilo oito da ga dugo nitko nije posjetio,
odjeci boli i tragedije jo su bili vidljivi. Krenuo je
malenim puteljkom od ploa koji je vodio do mauzoleja i
zastao na pragu. Vrata su bila pritvorena, a iznutra je
izbijao snaan ustajali zadah. Oko njega apsolutna tiina.
Uputio je posljednji pogled prema kamenim anelima koji
su uvali grob Jacoba Fleischmanna i uao, uvjeren da e
ako prieka jo minutu, odjuriti s toga mjesta.
Unutranjost mauzoleja bila je uronjena u polusjenu i
Max je mogao razabrati trag uvenula cvijea na podu koji
je zavravao kod ploe na kojoj je bilo reljefno uklesano
ime J acob Fleischmann. Ali bilo je tu jo neto. Ispod
imena simbol estokrake zvijezde unutar kruga dominirao
je ploom koja je uvala djetetove ostatke.
Max je osjetio neugodne trnce na leima i prvi se put
upitao zato je doao sam na to mjesto. inilo se da sunce
iza njegovih lea lagano blijedi. Izvukao je sat i pogledao
ga razmatrajui besmislenu pomisao da se moda predugo
zadrao i da je uvar groblja zatvorio vrata ostavljajui ga
zatoena unutra. Kazaljke sata pokazivale su petnaest sati i
nekoliko minuta. Duboko je uzdahnuo i umirio se.
Bacio je posljednji pogled i nakon to se uvjerio da
ondje nema niega to bi dalo novo svjetlo prii o doktoru
Cainu, okrenuo se da otie. U tom je trenutku shvatio da
nije sam u mauzoleju i da se tamna silueta kree po stropu,
oprezno prilazei poput kakvoga kukca. Max je osjetio
kako mu sat klizi od hladnoga znoja na rukama i podigao
pogled. Jedan od kamenih anela koje je vidio na ulazu
hodao je naglavce po stropu. Figura je zastala,
promatrajui Maxa, pokazala psei osmijeh i uprla zailjeni
optuujui prst u njega. Sasvim polagano crte toga lica
preobrazile su se i poznata fizionomija klauna iza kojeg se
krio doktor Cain izbila je na povrinu. Max je u njegovu
pogledu uspio proitati gorui bijes i mrnju. Htio je otrati
prema vratima i pobjei, ali njegovi udovi nisu reagirali.
Nakon nekoliko trenutaka utvara je nestala u sjeni i Max je
ostao paraliziran dugih pet sekunda.
Nakon to je povratio dah, otrao je do izlaza ne
zastajui da se osvrne sve dok se nije uspeo na bicikl i
odmaknuo petsto metara od grobljanske ograde. Neumorno
okretanje pedala pomoglo mu je da postupno povrati
kontrolu nad ivcima. Shvatio je da je bio predmet klopke,
jezovite manipulacije vlastitih strahova. Ipak, ideja da se
vrati onamo po svoj sat zasad nije dolazila u obzir. Kad se
smirio, ponovno je krenuo prema zaljevu. Ali ovaj put nije
traio svoju sestru Aliciju i Rolanda, nego staroga
svjetioniara, za kojega je uvao nekoliko pitanja.
Starac je s najveom pozornou sasluao to se
dogodilo na groblju. Na kraju izlaganja ozbiljno je kimnuo
i pokazao Maxu da sjedne kraj njega.
"Mogu li iskreno razgovarati s vama?" upitao je Max.
"Nadam se da hoe, mladiu", odgovorio je starac.
"Izvoli."
"Imam utisak da nam juer niste iznijeli sve to znate.
Ne pitajte me zato to mislim. Predosjeam to", rekao je
Max.
Svjetioniarevo je lice ostalo nepokolebljivo.
"to jo misli, Max?" upitao je Victor Kray.
"Mislim da e taj doktor Cain, ili ma tko to bio, uiniti
neto. Ubrzo", nastavio je Max. "I mislim da su sve ovo to
se dogaa posljednjih dana samo predznaci onoga to mora
doi."
"Onoga to mora doi", ponovio je svjetioniar.
"Zanimljivo se izraava, Max."
"Gledajte, gospodine Kray", presjekao ga je Max,
"upravo sam se nasmrt prestraio. Ve nekoliko dana
dogaaju se veoma udne stvari i siguran sam da smo moja
obitelji, vi, Roland i ja u opasnosti. Zadnje to sam sad
spreman podnositi jesu nekakvi misteriji."
Starac se nasmijeio.
"To mi se svia. Izravno i vrsto", smijao se Victor
Kray neuvjerljivo. "Zna, Max, juer sam vam iznio priu
o doktoru Cainu ne zato da vas zabavim ni da se prisjetim
starih vremena. Uinio sam to zato da znate to se dogaa i
da budete oprezni. Ti si zabrinut nekoliko dana; ja sam
dvadeset pet godina proveo na ovome svjetioniku s jednim
jedinim ciljem: da motrim tu zvijer. To je jedini smisao
moga ivota. I ja u biti iskren prema tebi, Max. Neu
upropastiti dvadeset pet godina ivota zato to se nekakav
novopridoli djearac odluio igrati detektiva. Moda vam
nita nisam trebao rei. Moda bi bilo najbolje da
zaboravi sve to sam ti rekao i makne se od tih kipova i
mojega unuka."
Max se htio pobuniti, ali svjetioniar je dignuo ruku
upozoravajui ga da ne otvara usta.
"Rekao sam vam vie nego to trebate znati", rekao je
Victor Kray. "Ne budi nasrtljiv, Max. Zaboravi J acoba
Fleischmanna i jo danas spali te filmove. To je najbolji
savjet koji ti mogu dati. A sad, mladiu, brii odavde."

***
Victor Kray promatrao je kako se Max udaljava nizbrdo
na biciklu. Uputio je grube i nepravedne rijei djeaku, ali
u dubini due bio je uvjeren da je to najmudrije to je
mogao uiniti. Djeak je bio pametan i nije ga mogao
prevariti. Znao je da krije neto od njih, ali i tako nije
mogao shvatiti razmjere te tajne. Dogaaji su se poeli
odvijati i, nakon pet petoljea, strah i tjeskoba zbog novoga
dolaska doktora Caina utjelovili su se pred njim na zalasku
ivota, kad se osjeao najslabiji i najosamljeniji.
Victor Kray pokuao je odagnati iz misli gorku
uspomenu na itav jedan ivot povezan s tim zlosretnim
likom, od prljavoga predgraa svoga djetinjstva do
zatoenitva u svjetioniku. Princ Magle oteo mu je
najboljeg prijatelja iz djetinjstva, jedinu enu koju je volio
i, napokon, ukrao mu svaku minutu duge starosti
pretvarajui ga u svoju sjenu. Tijekom beskrajnih noi u
svjetioniku obino bi zamiljao kako bi izgledao njegov
ivot da sudbina nije odluila staviti na njegov ivotni put
toga monog arobnjaka. Sad je znao da e uspomene koje
su ga pratile posljednjih godina ivota biti samo fantazije u
biografiji koju nikad nije proivio.
Svu je svoju nadu sad polagao u Rolanda i vrsto
obeanje koje je dao sam sebi da e mu pruiti budunost
daleko od te more. Ostalo je jo malo vremena i njegova
snaga nije bila poput one koja ga je drala prije toliko
godina. Za jedva dva dana navrit e se dvadeset pet
godina od noi kad je Orpheus doivio brodolom tek
nekoliko metara odande, i Victor Kray mogao je osjetiti
kako Cain sa svakom minutom koja proe smae sve veu
snagu.
Starac je priao prozoru i promatrao mranu siluetu
olupine Orpheusa uronjene u plave vode zaljeva. Ostalo je
jo nekoliko sati sunca prije nego to se smrai i padne ono
to je mogla biti njegova posljednja no na promatranici
svjetionika.

***

Kad je Max uao u kuu na plai, Alicijina poruka jo je
bila na stolu u blagovaonici, to je upuivalo na to da se
njegova sestra jo nije vratila i da je jo uvijek s Rolandom.
amotinja koja je vladala kuom sjedinila se s onom koju
je u tom trenutku osjeao. U glavi su mu jo odzvanjale
stareve rijei. Iako ga je zaboljelo kako se svjetioniar
ponio prema njemu, Max nije osjeao nikakvu gorinu. Bio
je sasvim siguran da taj ovjek neto krije; ali bio je
siguran i da ako je ustrajao u tome, ima snaan razlog.
Uspeo se u sobu i ispruio na krevet razmiljajui kako nije
dorastao toj stvari i da se iako su djelii tajne na pomolu,
osjea nemonim da nae naina da ih uklopi.
Moda je trebao posluati savjet Victora Kraya i sve
zaboraviti, makar na nekoliko sati. Pogledao je noni
ormari i vidio da je knjiga o Koperniku jo ondje, nakon
nekoliko dana zanemarenosti, poput razumnoga
protuotrova za sve enigme koje su ga okruivale. Otvorio
je knjigu ondje gdje je stao s itanjem i pokuao se
usredotoiti na istraivanja o smjeru kretanja planeta u
svemiru. Vjerojatno bi mu Kopernikova pomo izvanredno
dola za raiavanje zapleta toga misterija. Ali, jo
jedanput, bilo je oito da je Kopernik izabrao pogreno
vrijeme da provede praznike na ovome svijetu. U
beskrajnom univerzumu bilo je previe stvari koje su
izmicale ljudskom razumijevanju.
Trinaesto poglavlje
Nakon nekoliko sati, kad je Max ve bio veerao i bilo
mu je ostalo jo svega deset stranica do kraja knjige, do
njegovih je uiju dopro zvuk bicikala koji ulaze u prednji
vrt. Max je uo mrmor Alicijina i Rolandova apta na
trijemu jo gotovo sat vremena. Oko ponoi je opet spustio
knjigu na noni ormari i ugasio svjetiljku. Naposljetku je
uo Rolandov bicikl kako se udaljava putem za plau i
Alicijine korake kako se isprekidano penju stubama.
Sestrini koraci zastali su naas pred njegovim vratima.
Nakon sekundu-dvije produili su nekoliko metara, do
njezine sobe. Max je uo kako se njegova sestra prua na
krevet i sputa cipele na drveni pod. Sjetio se prizora kako
Roland ljubi Aliciju toga jutra na plai i nasmijeio se u
polumraku. Prvi put bio je siguran da e njegovoj sestri
trebati mnogo vie nego njemu da zaspi.

***
Iduega jutra Max je odluio uraniti prije sunca i u zoru
je vozio bicikl prema seoskoj pekarnici s namjerom da kupi
ukusan doruak i izbjegne da mu Alicia sama neto
pripremi (kruh s marmeladom i maslacem te mlijeko).
Ujutro je selo bilo utonulo u mir koji ga je podsjeao na
nedjeljno jutro u gradu. J edva nekoliko tihih prolaznika
razbijalo je narkotino stanje ulica u kojem su ak i kue,
sa zatvorenim kapcima, izgledale uspavano.
U daljini, tamo iza izlaza iz luke, rijetke su ribarske
brodice koje su tvorile lokalnu flotu okrenule pramce
prema puini i nee se vratiti do sumraka. Pekar i njegova
ki, debeljukasta djevojka rumenih obraza od koje je
mogao napraviti tri svoje sestre Alicije, pozdravili su Maxa
i dok su mu posluivali iznimno ukusan pladanj tek
ispeenih lisnatih savitaka, raspitivali su se za Irinino
stanje. Vijesti su letjele i ini se da seoski lijenik za
kunih posjeta nije samo stavljao toplomjere.
Max se uspio vratiti u kuu na plai s jo toplim
neodoljivim slasticama za doruak koje su se dimile. Bez
ure nije pouzdano znao koliko je sati, iako je pretpostavljao
da je nekoliko minuta do osam. Pred nimalo poeljnom
idejom da eka Aliciju da se probudi i tek onda dorukuje
odluio se posluiti lukavtinom. Tako je, s izlikom da je
doruak jo topao, pripremio pladanj s plijenom iz
pekarnice, mlijeko i nekoliko salveta pa se uspeo do
Alicijine sobe. Kucao je lancima prstiju na vrata dok
sestrin sneni glas nije odgovorio nerazumljivim
mrmljanjem.
"Posluga u sobu", rekao je Max. "Mogu li ui?"
Gurnuo je vrata i uao u sobu. Alicia je bila zabila glavu
pod jastuk. Max je bacio pogled po sobi, odjea prebaena
preko stolaca i galerija Alicijinih osobnih stvari. enska
soba oduvijek je predstavljala oaravajui misterij za
Maxa.
"Brojit u do pet", rekao je Max, "a onda u poeti
dorukovati."
Lice njegove sestre promolilo se ispod jastuka njuei
miris maslaca u zraku.
.

***

Roland ih je ekao na rubu plae, obuen u stare hlae s
odrezanim nogavicama koje su glumile kupae gae. Kraj
njega je bila malena drvena barka, ne dulja od tri metra.
Izgledala je kao da je provela trideset godina nasukana na
suncu na plai i drvo je poprimilo sivkastu boju, koju je
nekoliko mrlja plave to se jo nisu odlijepile jedva
uspijevalo prikriti. Ipak, Roland se divio svom brodiu kao
da je posrijedi raskona jahta. I dok su brat i sestra
izbjegavali kamenje na plai u smjeru obale, Max je uspio
razaznati da je Roland napisao na pramcu ime plovila,
Orpheus II, jo svjeom bojom, vjerojatno tog jutra.
"Otkad ti ima barku?" upitala ga je Alicia pokazujui
na rahitini amac u koji je Roland ukrcao opremu za
ronjenje i nekoliko koara tajanstvena sadraja.
"Od prije tri sata. Jedan je ribar htio rascijepati lau
kako bi napravio drva za loenje, ali nagovorio sam ga da
mi je daruje u zamjenu za uslugu", objasnio je Roland.
"Uslugu?" upitao je Max. "Mislim da si mu ve uinio
uslugu."
"Moe ostati na kopnu", odgovorio je Roland
podrugljivim tonom. "Idemo, svi na ukrcaj!"
Izraz "ukrcaj" bio je malo neprikladan za dotino
plavilo, ali nakon petnaest metara Max se uvjerio da se
njegova prognoza trenutanog brodoloma nije ostvarila.
Zapravo, amac je vrsto plovio na komandu svakoga
zamaha vesala, koje je Roland energino zabadao.
"Donio sam maleni izum koji e vas iznenaditi", rekao
je Roland.
Max je pogledao jednu od prekrivenih koara i podigao
pokrov za nekoliko centimetara.
"to je to?" promrmljao je.
"Podmorski prozor", objasnio je Roland. "Zapravo, to je
kutija s kristalnim dnom. Ako je prisloni na povrinu
vode, moe vidjeti dno, a da ne zaroni. Poput prozora."
Max je pokazao na svoju sestru Aliciju.
"Barem e neto moi vidjeti", natuknuo je
podrugljivim tonom.
"Tko ti je rekao da kanim ostati ovdje? Danas ja idem
dolje", odgovorila je Alicia.
"Ti? Ne zna roniti!" uzviknuo je Max pokuavajui
razbjesniti sestru.
"Ako zove ronjenjem ono to si ti radio neki dan, ne
znam", naalila se Alicia ne prihvaajui ratnu sjekiru.
Roland je nastavio veslati ne dolijevajui ulje na vatru u
raspravi izmeu brata i sestre te je zaustavio barku na
nekih etrdeset metara od obale. Ispod njih se tamna sjena
olupine Orpheusa protezala po dnu poput velike psine
izvaljene na pijesku, kao da eka.
Roland je otvorio jednu koaru i izvukao zahralo sidro
svezano za debelo, oito istroeno ue. Kad je vidio toliku
opremu, Max je pretpostavio da su sve te pomorske
naprave dole sa zgoditkom koji je Roland dogovorio kako
bi spasio jadni amac od dostojnoga kraja, prilinoga
njegovu stanju.
"Pazi, poprskat u te!" viknuo je Roland bacajui u
more sidro, ija je itava teina okomito potonula i digla
maleni oblak mjehuria odnosei za sobom gotovo petnaest
metara ueta.
Roland je pustio da struja odnese barku nekoliko metara
i svezao ue od sidra za maleni prsten koji je visio s
pramca. amac se blago zibao na vjetriu i ue se
zategnulo, od ega je kostur barke zakripao. Max je bacio
sumnjiavi pogled na spojeve olupine.
"Nee potonuti, Max. Vjeruj mi", tvrdio je Roland
vadei podmorski prozor iz koare i naslanjajui ga na
povrinu.
"To je rekao i kapetan Titanica prije nego to je
isplovio", odgovorio je Max.
Alicia se nagnula kako bi pogledala kroz kutiju i prvi
put vidjela Orpheusovu olupinu kako poiva na dnu.
"Nevjerojatno!" uzviknula je pred podmorskim
prizorom.
Roland se zadovoljno nasmijeio te joj pruio naoale
za ronjenje i peraje.
"Priekaj da ga vidi izbliza", rekao je stavljajui
opremu na sebe.
Prva je u more skoila Alicia. Roland, sjedei na rubu
amca, uputio je Maxu umirujui pogled.
"Ne brini se. Pazit u je. Nita joj se nee dogoditi",
tvrdio je.
Roland je skoio u more i pridruio se Aliciji, koja je
ekala nekoliko metara od amca. Pozdravili su Maxa i
nakon nekoliko sekunda nestali pod povrinom.


***

Pod morem je Roland uzeo Aliciju za ruku i polagano je
vodio iznad ostataka Orpheusa. Temperatura mora lagano
se podigla od posljednjeg puta kad su ondje ronili i to su
dublje ili, zahladnjenje je bilo osjetnije. Roland je bio
navikao na taj fenomen koji se katkada dogaao tijekom
prvih dana ljeta, osobito kad bi hladne struje s puine
snano tekle ispod est ili sedam metara dubine. Kad je
shvatio situaciju, Roland je automatski odluio da toga
dana nee dopustiti ni Aliciji ni Maxu da rone s njim do
Orpheusove olupine, bit e ve dana do kraja ljeta da
pokuaju.
Alicia i Roland plivali su du potonulog broda. Zastali
bi katkad da izrone po zrak i u miru promotre brod koji je
leao u avetinjskoj polusjeni dna. Roland je nasluivao
Alicijino uzbuenje pred tim prizorom i nije skidao oka s
nje. Znao je da ako eli roniti s gustom i u miru, to mora
initi sam.
Kad je ronio s nekim, pogotovo s poetnicima na tom
polju, kao to su to bili njegovi novi prijatelji, nije mogao,
a da ne preuzme ulogu podmorske dadilje. Ipak, posebno
mu je zadovoljstvo prualo dijeljenje toga arobnoga
svijeta, koji je godinama pripadao samo njemu, s Alicijom
i njezinim bratom. Osjeao se kao vodi nekog zaaranog
muzeja koji prati posjetitelje u oaravajuem obilasku
potonule katedrale.
Podzemna je panorama ipak nudila i druge drai. Volio
je promatrati kako se Alicijino tijelo kree pod morem. Sa
svakim zamahom mogao je vidjeti kako se miii njezina
torza i nogu napinju i njezina koa poprima plavkasto
bljedilo. Zapravo, osjeao se mnogo lagodnije
prouavajui je dok nije primjeivala njegov nervozni
pogled. Ponovno su izronili kako bi povratili dah i shvatili
da su amac i Maxova nepomina sjena na njemu udaljeni
vie od dvadeset metara. Alicia mu se razdragano
nasmijeila. Roland je uzvratio osmijehom, ali je pomislio
kako bi bilo bolje da se vrate u barku.
"Moemo li se spustiti do broda i ui?" upitala je Alicia
kroz isprekidani dah.
Roland je vidio da su se djevojine ruke i noge najeile.
"Danas ne", odvratio je. "Vratimo se u barku."
Alicia se prestala smijeiti osjeajui sjenu zabrinutosti
kod Rolanda.
"J e li sve u redu, Rolande?"
Roland se mirno nasmijeio i kimnuo. Nije sad htio
razgovarati o podmorskim strujama od pet stupnjeva. U
tom trenutku, kad je Alicia uinila prve zamahe prema
amcu, osjetio je kako mu je srce poskoilo. Mrana sjena
kretala se dnom zaljeva, pod njegovim nogama. Alicia se
okrenula da ga pogleda. Roland joj je pokazao da nastavi i
ne zastaje pa zagnjurio glavu kako bi pregledao dno.
Crna silueta, poput siluete velike ribe, krivudavo je
plivala oko Orpheusove olupine. Na sekundu je Roland
pomislio da je rije psini, ali drugi mu je pogled omoguio
da shvati kako grijei. Nastavio je plivati za Alicijom ne
odvajajui pogled od toga udnog oblika koji kao da ih je
slijedio. Silueta se zmijoliko kretala u sjeni Orpheusove
olupine, ne izlaui se izravno suncu. Sve to je Roland
uspio razabrati bilo je izduljeno tijelo, slino nekoj velikoj
zmiji, i udna treperava svjetlost koja ga je obavijala poput
pokrova od priguenih odraza. Roland je pogledao prema
amcu i shvatio da ga jo uvijek dijeli vie od deset metara
od njega. inilo se kao da sjena pod njegovim nogama
mijenja smjer. Pregledao je dno i shvatio da taj oblik izlazi
na svjetlo i sasvim se polagano uspinje prema njima.
Molei Boga da ga Alicia ne vidi, zgrabio je djevojku za
ruku i svom snagom poeo plivati prema amcu. Alicia ga
je prestraena gledala nita ne shvaajui.
"Plivaj prema brodu! Brzo!" zavikao je Roland.
Alicia nije shvaala to se dogaa, ali Rolandovo je lice
odraavalo takvu paniku da nije zastala kako bi razmislila
ili raspravljala te je uinila ono to joj je naredio. Rolandov
je krik uzbunio Maxa, koji je promatrao kako njegov
prijatelj i Alicia oajniki plivaju prema njemu. Sekundu
nakon toga ugledao je mranu sjenu kako se penje pod
morem.
"Boe moj!" promrmljao je, oduzet.
J o u moru, Roland je gurao Aliciju sve dok nije osjetio
da je djevojka dotaknula konstrukciju amca. Max je urno
primio sestru ispod pazuha i povukao je prema gore. Alicia
je snano zamahnula perajama i tim je odrazom uspjela
pasti na Maxa u barci. Roland je duboko udahnuo i
spremao se uiniti isto. Max mu je pruio ruku s ruba, ali
Roland je na prijateljevu licu uspio proitati uas pred
onime to je iza njega. Osjetio je kako njegova ruka klizi
niz Maxovu podlakticu i naslutio da nee iv izai iz mora.
Polagano, hladan stisak apio ga je za noge i s
nezadrivom snagom povukao u dubinu.


***

Nakon prvih trenutaka panike Roland je otvorio oi i
promatrao to ga to odvlai sa sobom prema tami dna.
Naas je pomislio da halucinira. Ono to je vidio nije bio
vrst oblik, nego nekakva neobina silueta koju je tvorilo
neto poput veoma guste tekuine. Roland je promatrao tu
nemirnu pokretnu skulpturu od vode koja je neprekidno
mijenjala oblik i pokuao se osloboditi njezina mrtvakoga
zagrljaja.
Vodeno se stvorenje izvinulo i sablasno lice koje je
vidio u snovima, klaunovo lice, okrenulo se prema njemu.
Klaun je otvorio ogromno drijelo ispunjeno dugim i
zailjenim onjacima poput mesarskih noeva, a oi su mu
se poveavale dok nisu poprimile veliinu ajnoga
tanjuria. Roland je osjetio kako mu ponestaje zraka. To
stvorenje, ma to ono bilo, moglo je oblikovati svoj izgled
kako je god htjelo, a njegove su namjere bile jasne: vuklo
je Rolanda prema unutranjosti potopljenog broda. Dok se
Roland pitao koliko e dugo moi zadrati dah prije nego
to klone i udahne vodu, shvatio je da je svjetlost oko njega
nestala. Bio je u utrobi Orpheusa i tama oko njega bila je
apsolutna.

***

Max je gutao slinu dok je stavljao ronilake naoale i
pripremao se skoiti u vodu u potrazi za prijateljem
Rolandom. Znao je da je pokuaj spaavanja potpuno
besmislen. Za poetak, on jedva da je znao roniti, a sve i da
je znao, nije htio ni zamisliti to e se dogoditi ako onaj
neobini vodeni oblik koji je epao Rolanda krene za njim
kad se spusti pod more. Ipak, nije mogao mirno sjediti u
barci i pustiti prijatelja da umre. Dok je navlaio peraje,
mozak mu je iznosio tisuu razumnih objanjenja onoga
to se upravo dogodilo. Roland je osjetio gr; promjena
temperature u moru izazvala je napadaj... Svaka je teorija
bila bolja od toga da prihvati da je ono to je zgrabilo i
odvuklo Rolanda u dubinu bilo stvarno.
Prije nego to je zaronio, izmijenio je posljednji pogled
s Alicijom. Na sestrinu licu jasno se mogla proitati borba
izmeu elje da spasi Rolanda i panike da ista takva
sudbina ne snae njezina brata. Prije nego to ih je zdravi
razum oboje odvratio od toga, Max je skoio i zaronio u
kristalno bistro more zaljeva. Pod njegovim nogama
Orpheusova olupina prostirala se sve donde gdje se maglio
vid. Max je zaplivao prema pramcu broda, prema mjestu
gdje se posljednji put pod morem izgubila Rolandova
silueta. Uinilo mu se da kroz pukotine potonule
konstrukcije vidi treperava svjetla koja kao da se probijaju
u slabanomu mlazu sjaja koji je zraio iz procjepa koji su
nainile stijene na brodskom koritu prije dvadeset pet
godina. Max je krenuo prema tom otvoru u brodu. inilo
se kao da je netko zapalio stotine svijea u Orpheusu.
Kad se nalazio okomito iznad ulaza u brod, izronio je na
povrinu da uzme zrak i ponovno zaronio ne zaustavljajui
se sve dok nije doao do olupine. Sputanje tih deset
metara ispalo je mnogo tee nego to je zamiljao. Na pola
puta poeo je osjeati bolni pritisak u uima i pobojao se da
e mu bubnjii prsnuti pod morem. Kad je doao do hladne
struje, miii itavoga tijela napeli su se kao elina uad i
morao je udarati perajama svom snagom kako bi sprijeio
da ga struja odnese poput suhoga lista. vrsto se drao za
rub olupine i s naporom smirivao ivce. Plua su mu
gorjela i znao je da je na korak od panike. Pogledao je
prema povrini i vidio siunu konstrukciju amca,
beskonano daleko. Shvatio je da se ako ne bude odmah
djelovao, uzalud sputao dovde.
Svjetlost kao da je dopirala iz skladita i Max je pratio
onaj trag koji je otkrivao sablastan prizor potopljenog
broda to je izgledao kao jezovita podmorska katakomba.
Proao je hodnikom, u kojem su se krpe od istroene
tkanine lelujale objeene poput meduza. Na drugom kraju
hodnika razabrao je odkrinuta vrataca iza kojih kao da se
krio izvor te svjetlosti. Zanemarujui odbojno milovanje
trule tkanine po koi, primio je ruicu vrataca i povukao
svom snagom koju je uspio skupiti.
Vrataca su vodila u jedno od glavnih spremita
skladita. U sredini se Roland borio kako bi se izvukao iz
zagrljaja onoga vodenog stvorenja, koje je sad poprimilo
izgled klauna iz vrta s kipovima. Svjetlost koju je Max
vidio izbijala je iz njegovih okrutnih i za to lice
nerazmjerno velikih oiju. Max je upao u dubinu skladita i
to je stvorenje diglo glavu i pogledalo ga. Osjetio je
neodoljivi nagon da pobjegne to bre moe, ali pogled na
sapetog prijatelja prisilio ga je da se suoi s tim pogledom
ludoga bijesa. Bie je promijenilo lice, i Max je prepoznao
kamenog anela s mjesnoga groblja.
Rolandovo tijelo prestalo se izvijati i ostalo je
nepomino. Stvorenje ga je pustilo i Max je, ne ekajui
njegovu reakciju, otplivao do prijatelja te ga primio za
ruku. Roland je bio u nesvijesti. Ako ga ne izvue na
povrinu u nekoliko sekunda, izgubit e ivot. Max ga je
odvukao do vrataca. U tom trenutku stvorenje u obliku
anela s licem klauna i dugim onjacima hitnulo se na
njega pruajui svoje zailjene kande. Max je ispruio
aku i proao kroz lice tog bia. To je bila samo voda,
toliko hladna da je samo kontakt s koom izazivao gorui
bol. Doktor Cain jo je jedanput pokazivao svoje trikove.
Max je povukao ruku i utvara je nestala, a s njome i
svjetlost. U urbi zbog ono malo zraka to mu je ostalo,
povukao je Rolanda hodnikom skladita do ruba
konstrukcije. Kad su stigli onamo, njegova plua samo to
se nisu raspuknula. Nije bio u stanju zadrati dah vie ni
sekunde i ispustio je sav zrak koji je imao. Zgrabio je
Rolandovo besvjesno tijelo i zaplivao prema povrini
mislei da e svakog asa izgubiti svijest zbog nedostatka
zraka.
Samrtna borba tih zadnjih deset metara uspona trajala je
vjeno. Kad je napokon izronio, ponovno se rodio. Alicia
se bacila u more i plivala prema njima. Max je nekoliko
puta duboko udahnuo borei se s probadajuim bolom u
prsima. Nije bilo lako uspeti Rolanda u amac, a Max je
vidio da je Alicia dok se borila da digne mlohavo tijelo
ogrebla kou na rukama na iverasto drvo barke.
Kad su uspjeli ukrcati Rolanda, smjestili su ga
potrbuke i nekoliko mu puta pritisnuli lea prisiljavajui
njegova plua da izbace vodu koju su udahnula. Alicia,
prekrivena znojem i raskrvarenih ruku, primila je Rolanda
za ruke i pokuala ga natjerati da die. Napokon je duboko
udahnula zrak i zaepivi djeakove nosnice, snano
upuhala sav taj zrak u Rolandova usta. Morala je ponoviti
taj postupak pet puta, sve dok Rolandovo tijelo nije uz
nagli trzaj reagiralo, poeo je bljuvati morsku vodu i griti
se dok ga je Max pokuavao drati.
Naposljetku je Roland otvorio oi i njegova je ukasta
koa poela polagano poprimati boju. Max mu je pomogao
da se uspravi i malo-pomalo povrati normalno disanje.
"Dobro sam", probuncao je Roland diui ruku u
pokuaju da umiri prijatelje.
Alicia je pustila ruke da joj padnu i briznula u pla,
cvilei onako kako je Max nikada dotad nije vidio.
Priekao je nekoliko minuta dok se Roland nije mogao sam
pridravati, uzeo vesla i krenuo put obale. Roland ga je
promatrao u tiini. Spasio mu je ivot. Max je znao da e
ga taj oajni pogled pun zahvalnosti pratiti zauvijek.

***

Brat i sestra polegli su Rolanda na krevet u kolibi na
plai te ga pokrili dekama. Nijedno od njih nije osjealo
elju da razgovara o onome to se zbilo, barem zasad. Prvi
je put prijetnja Princa Magle bila tako bolno opipljiva i bilo
je teko nai rijei koje bi mogle izraziti nemir to su ga
osjeali u tim trenucima. Zdravi razum nalagao je da se
prvo pobrinu za osnovne potrebe, pa su tako i uinili.
Roland je u kolibi imao malenu kutiju prve pomoi, iz koje
je Max uzeo to mu je trebalo da dezinficira Alicijine rane.
Roland je zaspao za nekoliko minuta. Alicia ga je
promatrala s uzrujanim licem.
"Bit e dobro. Iscrpljen je, to je sve", rekao je Max.
Alicia je pogledala brata.
"A ti? Spasio si mu ivot", rekla je Alicia, iji je glas
odraavao veliku nervozu. "Nitko ne bi bio u stanju uiniti
ono to si ti uinio, Max."
"On bi to uinio za mene", rekao je Max, koji je radije
izbjegavao tu temu.
"Kako si?" bila je uporna njegova sestra.
"Iskreno?" upitao je Max. Alicia je kimnula.
"Mislim da u se ispovraati", nasmijeio se Max.
"Nikad se u ivotu nisam osjeao gore."
Alicia je snano zagrlila brata. Max je ostao nepokretan,
sa sputenim rukama, ne znajui je li rije o izljevu
sestrinske ljubavi ili o izrazu uasa koji je njegova sestra
doivjela nekoliko minuta prije toga, dok su pokuavali
oiviti Rolanda.
"Volim te, Max", apnula mu je Alicia. "Jesi li me uo?"
Max je smeteno utio. Alicia ga je oslobodila
sestrinskog zagrljaja i okrenula se prema vratima kolibe,
leima prema njemu. Max je shvatio da njegova sestra
plae.
"Nikad to nemoj zaboraviti, braco", promrmljala je.
"Sad malo spavaj. I ja u."
"Ako sad zaspim, nikad se vie neu dii", uzdahnuo je
Max.
Pet minuta nakon toga troje je prijatelja u kolibi na plai
spavalo dubokim snom i nita ih na svijetu ne bi moglo
probuditi.
etrnaesto poglavlje
Kad je pao sumrak, Victor Kray zastao je sto metara od
kue na plai gdje su Carveri savili novi dom. To je bila
ona ista kua u kojoj je jedina ena koju je stvarno volio,
Eva Gray, rodila J acoba Fleischmanna. Ponovni pogled na
bijelo proelje kue u njemu je iznova otvorilo rane za koje
je mislio da su zarasle zauvijek. Svjetla u kui bila su
ugaena i mjesto je izgledalo pusto. Victor Kray
pretpostavljao je da su djeca jo uvijek u selu s Rolandom.
Svjetioniar je preao put do kue i proao bijelu ogradu
koja ju je okruivala. Ista vrata i isti prozori kojih se
savreno sjeao blijetali su pod posljednjim zrakama
sunca. Starac je preao vrt do stranjega dvorita i zaao u
polje koje se irilo iza kue na plai. U daljini se uzdizala
uma i na njezinu rubu vrt s kipovima. Ve dugo nije iao
onamo i ponovno je zastao da ga pogleda izdaleka u strahu
od onoga to se krije iza njegovih zidova. Gusta magla
irila se u smjeru kue preko tamnih ipaka ograde vrta s
kipovima.
Victor Kray bio je uplaen i osjeao se staro. Strah koji
mu je nagrizao duu bio je isti onaj koji je osjetio prije
toliko desetljea u uliicama onog industrijskoga predgraa
gdje je prvi put uo glas Princa Magle. Sad, na zalasku
ivota, taj krug kao da se zatvarao i u svakom sljedeem
potezu starac je osjeao da vie nema asova za zavrni
krug.
Svjetioniar je vrstim korakom hodao do ulaza u vrt s
kipovima. Ubrzo ga je magla koja je izbijala iznutra
prekrila do pasa. Victor Kray zavukao je drhtavu ruku u
dep kaputa i izvadio stari revolver, koji je pomno napunio
prije nego to je krenuo, i jaku svjetiljku. S pitoljem u ruci
uao je u ograeni prostor i osvijetlio unutranjost vrta.
Snop svjetla otkrio je neuobiajeni prizor. Victor Kray
spustio je pitolj i protrljao oi mislei da halucinira. Neto
je polo po zlu ili, u najmanju ruku, to nije bilo ono to je
oekivao da e vidjeti. Pustio je da snop iz svjetiljke opet
presijee maglu. To nije bila iluzija: vrt s kipovima bio je
prazan.
Starac se pribliio te uznemireno promotrio prazna i
naputena postolja. Dok je pokuavao srediti misli, Victor
Kray uspio je uti udaljeno mrmljanje nove oluje koja se
pribliavala te je podigao pogled prema obzoru. Prijetei
pokrov od mranih i mutnih oblaka rasprostro se nebom
poput mrlje boje u jezeru. J edna je munja rasparala nebo na
pola i odjek groma doao je do obale kao upozoravajue
bubnjanje prije bitke. Victor Kray uo je alopojku
nevremena koje je poinjalo na puini i, napokon,
prisjetivi se da je taj isti prizor vidio kad se ukrcao na
Orpheus prije dvadeset pet godina, shvatio je to e se
dogoditi.

***

Max se probudio mokar od znoja i trebalo mu je
nekoliko sekunda da shvati gdje se nalazi. Osjeao je kako
mu srce lupa poput motora kakvoga starog motocikla. Na
nekoliko metara od sebe prepoznao je poznato lice: Aliciju
kako spava kraj Rolanda; i onda se sjetio da je u kolibi na
plai. Bio bi se zakleo da je njegov san trajao jedva neto
dulje od minute, iako je zapravo spavao gotovo sat
vremena. Oprezno se dignuo i izaao u potrazi za svjeim
zrakom dok su likovi iz tjeskobne i zaguljive more u kojoj
su on i Roland bili zatoeni u olupini Orpheusa polako
nestajali iz njegove glave.
Plaa je bila pusta i plima je odnijela Rolandov amac
na puinu, odakle e ga ubrzo odnijeti struja i maleni e se
un nepovratno izgubiti u neizmjernosti oceana. Max je
otiao do obale te natopio lice i ramena hladnom morskom
vodom. Onda je otiao do zavoja koji je oblikovala malena
uvala i sjeo na stijene, s nogama umoenima u more,
nadajui se da e povratiti mir, koji mu san nije priskrbio.
Nasluivao je da se iza dogaaja od posljednjih dana
krije neka logika. Osjeaj neminovne opasnosti utio se u
zraku i ako bi zastao i razmislio o tome, mogla bi se povui
uzlazna linija u broju pojavljivanja doktora Caina. Sa
svakim satom koji je prolazio njegova je nazonost mogla
poprimiti veu mo. U Maxovim oima sve je bilo dio
zakuastoga mehanizma koji je sklapao svoje dijelove,
jedan po jedan, i ije se sredite okretalo oko mrane
prolosti J acoba Fleischmanna; od tajanstvenih posjeta vrtu
s kipovima koje je vidio u filmovima iz garae do onoga
neopisivog stvorenja koje samo to ih nije usmrtilo toga
popodneva.
Sabirui sve to se dogodilo toga dana, shvatio je da si
ne mogu priutiti taj luksuz da ponovno ekaju susret s
doktorom Cainom kako bi krenuli u akciju; bilo je nuno
preduhitriti ga i pokuati predvidjeti njegov idui korak. Za
Maxa je postojao samo jedan nain da to sazna: slijediti
trag koji je J acob Fleischmann ostavio prije toliko godina u
svojim filmovima.
Ne trudei se probuditi Aliciju i Rolanda, sjeo je na
bicikl i zaputio se prema kui na plai. U daljini, iznad
linije horizonta, mrana je toka izronila niotkuda i poela
se iriti poput oblaka smrtonosnog dima. Oluja je
poinjala.

***

Kad se vratio do kue obitelji Carver, Max je namotao
rolu filma na kolut projektora. Temperatura je osjetno pala
dok se vraao biciklom, a padala je i dalje. Prvi odjeci
nevremena mogli su se uti izmeu povremenih nasrtaja
vjetra koji su udarali kapcima na kui. Prije putanja filma
brzo se uspeo stubama i obukao suhu odjeu. Ostarjela
drvena konstrukcija kue kripala je pod njegovim nogama
i inila se ranjivom pri napadajima vjetra. Dok se
presvlaio, uoio je s prozora svoje sobe da se pribliava
oluja i prekriva nebo tamnim platem, koji je ubrzao
dolazak noi za nekoliko sati. Dobro je zatvorio prozore i
ponovno siao kako bi upalio projektor.
J o su jedanput slike oivjele na zidu i Max se
usredotoio na projekciju. Ovom prilikom kamera je
prolazila poznatim okruenjem: hodnicima kue na plai.
Max je prepoznao sobu u kojoj se u tom trenutku nalazio,
dok je gledao film. Ukrasi i namjetaj bili su drukiji i kua
je odisala raskoi i izobiljem pred kamerom koja je lagano
kruila pokazujui zidove i prozore kao da je otvorila vrata
u vremenskoj varci koja mu je omoguivala da vidi kuu
otprije gotovo deset godina.
Nakon nekoliko minuta na donjem katu film je selio
gledatelja na gornji kat.
Kad se nala na rubu hodnika, kamera se poela
pribliavati zadnjim vratima koja su vodila u sobu, u kojoj
je sve do nesree bila Irina. Vrata su se otvorila i kamera je
ula u sobu utonulu u polusjenu. Soba je bila prazna i
kamera je zastala pred ugraenim ormarom.
Prolo je nekoliko sekunda filma, a da se nita nije
dogodilo i da kamera nije zabiljeila nikakav pokret u
praznoj sobi. Iznenada, vrata ormara snano su se otvorila i
udarila o zid ljuljajui se na arkama. Max je napeo oi
kako bi razabrao to se nazire u mranom ormaru i ugledao
kako ruka obavijena bijelom rukavicom izranja iz sjena
pridravajui sjajan predmet koji je visio s lanca.
Pretpostavio je to e se dogoditi: doktor Cain izaao je iz
ormara i nasmijeio se kameri.
Max je prepoznao brojanik koji je Princ Magle imao u
rukama; bio je to sat koji mu je darovao otac i koji je
izgubio u mauzoleju J acoba Fleischmanna. Sad je bio u
rukama arobnjaka, koji je na neki nain odnio sa sobom
njegovu najdrau stvar u avetinjsku dimenziju crno-bijelih
likova koji su izvirali iz staroga projektora.
Kamera se pribliila satu i Max je uspio jasno vidjeti
kako se kazaljke na njemu okreu nevjerojatnom i sve
veom brzinom sve dok ih nije bilo nemogue razabrati.
Ubrzo se brojanik poeo dimiti i iskriti te je na koncu sat
buknuo. Oarano je promatrao taj prizor i nije bio u stanju
odvojiti pogled od sata u plamenu. Trenutak nakon toga
kamera se naglo preselila na zid sobe i usredotoila na
staru komodu iznad koje se vidjelo zrcalo. Kamera mu se
pribliila i zastala kako bi sa stopostotnom jasnoom na
kristalnoj povrini otkrila sliku onoga tko je drao kameru.
Max je progutao slinu; napokon se naao licem u lice s
osobom koja je prije toliko godina snimila te filmove, u toj
istoj kui. Uspio je prepoznati ono djetinje i nasmijeeno
lice koje je snimalo sebe. Imao je nekoliko godina manje,
ali crte lica i pogled bili su isti kao oni koje je prepoznavao
posljednjih nekoliko dana: Roland.
Vrpca je zapela u projektoru i zaglavljeni fotogram pred
leom poeo se polagano topiti na platnu. Max je ugasio
projektor i stisnuo ake kako bi zaustavio drhtanje koje je
obuzimalo njegove ruke. J acob Fleischmann i Roland bili
su ista osoba.
Svjetlost munje na djeli je sekunde preplavila sobu u
polumraku i Max je nazro kako neki lik udara lancima
prstiju o prozor pokazujui da eli ui. Upalio je svjetlo u
boravku te prepoznao mrtvaki blijedo i prestravljeno lice
Victora Kraya, koji je, sudei prema izrazu njegova lica,
vidio utvaru. Max se zaputio prema vratima i pustio starca.
Morali su ozbiljno porazgovarati.
Petnaesto poglavlje
Pruio je starom svjetioniaru alicu aja i ekao da se
starac ugrije. Victor Kray se tresao i Max nije znao da li da
to stanje pripie onomu hladnom vjetru koji je donosio
oluju ili strahu koji starac vie nije mogao skrivati.
"to ste radili vani, gospodine Kray?" upitao ga je Max.
"Bio sam u vrtu s kipovima", odgovorio je starac
pribravi se.
Victor Kray otpio je malo aja iz alice iz koje se puilo
te je odloio na stol.
"Gdje je Roland, Max?" upitao je napeto starac.
"Zato vas to zanima?" odvratio je Max tonom koji nije
prikrivao nepovjerenje koje je u njemu izazivao starac u
svjetlu njegovih posljednjih otkria.
Svjetioniar kao da je osjetio njegovu sumnjiavost i
poeo je mahati rukama kao da pokuava objasniti, a ne
moe nai rijei.
"Max, neto e se uasno dogoditi noas ako to ne
sprijeimo", rekao je napokon Victor Kray, svjestan da
njegova izjava ne zvui odve uvjerljivo. "Moram znati
gdje je Roland. ivot mu je u velikoj opasnosti."
Max je utio i promatrao starevo preklinjue lice. Nije
vjerovao ni rije od onoga to je svjetioniar upravo
izgovorio.
"Koji ivot, gospodine Kray, Rolandov ili ivot J acoba
Fleischmanna?" upitao je oekujui reakciju Victora
Kraya.
Starac je zakolutao oima i ponizno uzdahnuo.
"Mislim da te ne razumijem, Max", promrmljao je.
"J a mislim da me razumijete. Znam da ste mi lagali,
gospodine Kray", rekao je Max prikovavi optuujui
pogled uz starevo lice. "Znam tko je Roland zapravo.
Laete nam otpoetka. Zato?"
Victor Kray uspravio se, otiao do prozora te se navirio
van, kao da oekuje dolazak kakvoga gosta. Novi je grom
protresao kuu na plai. Oluja je bila sve blie obali i Max
je mogao uti zvuk valova kako riu u oceanu.
"Reci mi gdje je Roland, Max", inzistirao je opet starac,
i dalje gledajui van. "Ne smijemo gubiti vrijeme."
"Ne znam mogu li vam vjerovati. Ako elite da vam
pomognem, prvo ete mi morati rei istinu", zahtijevao je
Max, koji nije bio spreman dopustiti da ga svjetioniar opet
ostavi na pola puta.
Starac se okrenuo prema njemu i strogo ga pogledao.
Max je vrsto izdrao pogled pokazujui mu da ga se ni
najmanje ne boji. Victor Kray kao da je shvatio situaciju,
slomljeno se sruio u naslonja.
"Dobro, Max. Rei u ti istinu ako to eli", promrmljao
je.
Max je sjeo nasuprot njemu i kimnuo, spreman da ga
ponovno saslua.
"Gotovo sve to sam vam rekao neki dan u svjetioniku
istina je", poeo je starac. "Moj stari prijatelj Fleischmann
obeao je doktoru Cainu da e mu dati prvo dijete u
zamjenu za Evu Gray. Godinu dana nakon vjenanja, kad
sam ve izgubio vezu s oboje, Fleischmanna je poeo
posjeivati doktor Cain podsjeajui ga na prirodu
njihovog pakta. Fleischmann je pokuavao pod svaku
cijenu izbjei to dijete, do te krajnosti da zamalo da nije
upropastio svoj brak. Nakon brodoloma Orpheusa osjeao
sam dunost da im piem i oslobodim ih kazne koja ih je
tijekom godina unesreila. Mislio sam da je prijetnja
doktora Caina ostala zauvijek zakopana pod morem. Ili
sam, u najmanju ruku, bio toliko nerazuman da samoga
sebe uvjerim u to. Fleischmann se osjeao krivim i mojim
dunikom te je pokuavao da nas troje, Eva, on i ja, opet
postanemo prijatelji, kao u studentsko doba. To je bilo
besmisleno, naravno. Dogodilo se previe toga. Svejedno,
spopao ga je hir da sagradi kuu na plai, pod ijim e se
krovom ubrzo nakon toga roditi njegov sin J acob. Maleni
je bio blagoslov s neba koji im je oboma vratio volju za
ivotom. Ili je barem tako izgledalo, jer ve te noi kad se
rodio, znao sam da neto nije u redu. Te sam iste zore
ponovno sanjao doktora Caina. Dok je maleni rastao,
Fleischmann i Eva bili su toliko zaslijepljeni sreom da
nisu bili u stanju prepoznati prijetnju koja se nadvila nad
njih. Oboje su se posvetili tomu da usree dijete i udovolje
svim njegovim hirovima. Nijednom djetetu na zemlji nitko
nije toliko ugaao i razmazio ga kao to je to bilo s
J acobom Fleischmannom. Ali malo-pomalo znakovi
Cainove nazonosti bili su sve opipljiviji. Jednoga dana,
J acob je imao pet godina, maleni se izgubio dok se igrao u
stranjemu dvoritu. Fleischmann i Eva traili su ga oajni
nekoliko sati, ali nije mu bilo traga. Kad je pala no,
Fleischmann je uzeo svjetiljku i zaao u umu strahujui da
se maleni izgubio u gustiu i doivio nesreu. Prisjetio se
da je kad su sagradili kuu, est godina prije toga, na rubu
ume postojao ograen i pust prostor koji je nekada davno
bio stara tenara, sruena poetkom stoljea. Bilo je to
mjesto gdje su zatvarali ivotinje koje su trebale biti
ubijene. Te je noi intuicija nagnala Fleischmanna da
pomisli kako je maleni uao onamo i ostao zatoen.
Njegova je slutnja bila djelomino tona, ali ondje nije
naao samo svoga sina.
Ograeni prostor, koji je neko bio pust, sad je bio
napuen kipovima. J acob se igrao izmeu figura kad ga je
otac naao i izvukao odande. Nekoliko dana nakon toga
Fleischmann me posjetio u svjetioniku i sve mi objasnio.
Natjerao me da se zakunem da u se ako se njemu to
dogodi pobrinuti za malenoga. To je bio tek poetak.
Fleischmann je krio od ene neobjanjive dogaaje oko
djeteta, ali u dubini due znao je da nema izlaza i da e
prije ili poslije Cain ponovno zatraiti ono to mu pripada."
"to se dogodilo one noi kad se J acob utopio?"
prekinuo ga je Max nasluujui odgovor, ali i prieljkujui
da stareve rijei dokau neopravdanost njegova straha.
Victor Kray pognuo je glavu i zastao nekoliko sekunda
prije no to je odgovorio.
"Toga dana, kao i danas, dvadeset treega lipnja, istoga
dana kad je Orpheus potonuo, stravina oluja zavladala je
morem. Ribari su pohitali privezati svoje barke, a ljudi u
selu zatvorili su vrata i prozore, kao i u noi brodoloma.
Selo se pretvorilo u avetinjsko mjesto pod nevremenom.
Bio sam u svjetioniku i spopala me strana slutnja: djeak
je u opasnosti. Proao sam puste ulice i to sam bre
mogao, doao ovamo. J acob je bio izaao iz kue i hodao
plaom prema obali, gdje su se valovi bijesno lomili. Padao
je snaan pljusak i vidljivost je bila gotovo zanemariva, ali
uspio sam nazreti sjajnu siluetu kako izranja iz mora
pruajui djetetu dvije dugake ruke, poput pipaka. J acob
je hodao kao hipnotiziran prema toj vodenoj figuri koju
gotovo da nisam uspio vidjeti u mraku. Bio je to Cain, u to
sam bio siguran, ali inilo se kao da su se jedan jedini put
svi njegovi identiteti stopili u tu nestalnu siluetu... Teko
mi je objasniti to sam zapravo vidio..."
"Vidio sam taj oblik", prekinuo ga je Max te tako
potedio starca opisa bia koje je on vidio prije jedva
nekoliko sati. "Nastavite."
"Pitao sam se zato Fleischmann i njegova ena nisu
ondje, zato ne pokuavaju spasiti dijete, i onda sam
pogledao prema kui. Banda cirkuskih figura, koje su
izgledale poput pokretnih kamenih likova, drala ih je na
trijemu."
"Kipovi iz vrta", potvrdio je Max.
Starac je kimnuo.
"U tom sam trenutku samo razmiljao kako da spasim
dijete. Ono neto uzelo ga je u naruje i vuklo u more.
Bacio sam se na to stvorenje i proao kroz njega. Ogromna
vodena silueta nestala je u tami. J acob je potonuo. Zaronio
sam nekoliko puta, sve dok nisam napipao tijelo u mraku,
uspio ga spasiti i ponovno izvui na povrinu. Vukao sam
dijete po pijesku, daleko od valova, i pokuao ga oiviti.
Kipovi su bili nestali s Cainom. Fleischmann i Eva trali su
prema meni kako bi pomogli djetetu, ali kad su doli, vie
se nije osjeao puls. Unijeli smo ga u kuu i sve pokuali,
no uzalud: dijete je bilo mrtvo. Fleischmann je bio izvan
sebe i izaao u oluju vritei i nudei Cainu svoj ivot u
zamjenu za djetetov. Nakon nekoliko minuta, sasvim
neobjanjivo, J acob je otvorio oi. Bio je u oku. Nije nas
prepoznavao i nije se sjeao ni svog imena. Eva je utoplila
dijete pa ga odnijela gore, gdje ga je polegla. Kad se vratila
dolje, nakon nekoliko trenutaka, prila mi je i veoma mirno
rekla da je djetetov ivot u opasnosti ako ostane s njima.
Molila me da se pobrinem za njega i odgojim ga kao
vlastitoga sina, kao sina koji je, da je sudbina krenula
drugim putem, mogao biti na. Fleischmann se nije usudio
ui u kuu. Prihvatio sam ono to je Eva Gray traila od
mene i vidio u njezinim oima da se odrekla jedinoga to je
davalo smisao njezinom ivotu. Sutradan sam odveo
malenoga sa sobom. Nikad vie nisam vidio
Fleischmanne."
Victor Kray dugo je utio. Max je imao osjeaj da starac
pokuava zadrati suze, ali Victor Kray sakrio je lice meu
bijelim i ostarjelim rukama.
"uo sam nakon godinu dana da je on umro kao rtva
udne infekcije koju je dobio nakon ugriza divljeg psa. Jo
uvijek ne znam ivi li Eva Gray negdje na zemlji."
Max je prouavao starev shrvani izgled i pretpostavio
da ga je pogreno osudio, iako bi mu bilo drae da se
uvjerio da je zlikovac te da se ne mora suoiti s onim to su
otkrivale njegove rijei.
"Vi ste izmislili priu o Rolandovim roditeljima, ak ste
mu izmislili ime..." zakljuio je Max.
Kray je kimnuo priznajui pred trinaestogodinjim
djeakom, kojeg je vidio jedva nekoliko puta u ivotu,
najveu tajnu svoga ivota.
"Dakle Roland ne zna tko je on zapravo?" upitao je
Max.
Starac je nekoliko puta odmahnuo glavom i Max je
vidio suze bijesa u njegovim oima, kanjenim predugim
godinama motrenja s vrha svjetionika.
"Tko je pokopan u grobu J acoba Fleischmanna, na
groblju?" upitao je Max.
"Nitko", odgovorio je starac. "Taj grob nikad nije
sagraen niti je obavljen sprovod. Mauzolej koji si vidio
neki dan pojavio se na groblju tjedan dana nakon oluje.
Seljani vjeruju da ga je Fleischmann dao sagraditi za sina."
"Ne razumijem", odvratio je Max. "Ako to nije uinio
Fleischmann, tko ga je sagradio i zato?"
Victor Kray gorko se nasmijeio momiu.
"Cain", odgovorio je naposljetku. "Cain ga je smjestio
onamo i otad ga uva za Jacoba."
"Boe moj", promrmljao je Max shvaajui da je
potroio dragocjeno vrijeme prisiljavajui starca da mu
prizna svu istinu. "Moramo smjesta izvui Rolanda iz
kolibe..."

***

Udarci valova koji se lome na plai probudili su Aliciju.
Ve je pala no i, sudei po snanom bubnjanju vode po
krovu kolibe, snana se oluja sruila na zaljev dok su oni
spavali. Alicia se uspravila, jo uvijek omamljena, te se
uvjerila da Roland i dalje lei na krevetu mrmljajui
nerazumljive rijei u snu. Max nije bio ondje i Alicia je
pretpostavljala da je njezin brat vani, da promatra kiu na
moru; Max je bio opinjen kiom. Zaputila se prema
vratima te ih otvorila bacajui pogled prema plai.
Gusta plaviasta magla gmizala je s mora prema kolibi
poput prijetee utvare i Alicia je uspjela razabrati nekoliko
tuceta glasova koji kao da su ukali iz njezine
unutranjosti. Snano je zatvorila vrata i naslonila se na
njih odluna u namjeri da se ne prepusti panici. Roland,
uplaen udarcem vrata, otvorio je oi i tekom se mukom
uspravio ne shvaajui ba dobro kako je dospio onamo.
"to se dogaa?" uspio je promrmljati.
Alicia je rastvorila usne kako bi odgovorila, ali neto ju
je zadralo. Roland je osupnuto gledao kako gusta magla
prodire kroz sve pukotine kolibe i obavija Aliciju.
Djevojka je vrisnula, a vrata na koja je bila naslonjena
izletjela su van, iupana iz arka nekom nevidljivom
silom. Roland je skoio s leaja i potrao prema Aliciji,
koja se udaljavala prema moru obavijena tom pandom
koju je tvorila koprenasta magla. Nekakva mu se figura
isprijeila i Roland je prepoznao vodenu sablast koja ga je
odvukla u dubine. Klaunovo se vuje lice osvijetlilo.
"Bok, J acobe", promrmljao je glas kroz elatinozne
usne. "Sad emo se zabaviti."
Roland je udario vodenastu tvorbu, i Cainova se silueta
rasprila u zraku ostavljajui za sobom litre i litre vode.
Pourio je van, gdje ga je udarila snaga oluje. Velika
kupola gustih purpurnih oblaka stvorila se iznad zaljeva. S
njezina vrha zasljepljujua je zraka pala na jedan vrh litice
i pretvorila u prah tone kamenja rasprujui kiu usijanih
niti nad plaom.
Alicia je vrisnula borei se da se izvue iz smrtonosnog
stiska koji ju je drao zatoenom i Roland je potrao preko
kamenja do obale. Pokuao je dohvatiti njezinu ruku, ali
sruio ga je snaan udarac mora. Kad je ponovno stao na
noge, itav je zaljev podrhtavao pod njegovim nogama i
Roland je zauo zaglunu riku iz dubina. Mladi je
ustuknuo borei se da odri ravnoteu i uspio vidjeti kako
divovska svijetla tvorba izranja sa dna mora prema
povrini, diui valove od nekoliko metara u svim
smjerovima. Na sredini zaljeva Roland je prepoznao obrise
jarbola koji izranja iz vode. Polagano, pred njegovim
zapanjenim oima, olupina Orpheusa izala je na povrinu,
obavijena avetinjskom aureolom.
Na mostu je Cain, omotan u svoj plat, podigao srebrni
tap prema nebu i nova je zraka pala na njega obavijajui
blistavom svjetlou itavu konstrukciju Orpheusa. Odjek
okrutnoga arobnjakova grohota preplavio je zaljev dok je
sablasna apa drala Aliciju u njegovu podnoju.
"Tebe elim, J acobe", aptao je Cainov glas u
Rolandovoj glavi. "Ako ne eli da umre, doi po nju...
esnaesto poglavlje
Max je okretao pedale na kii, kad ga je prestraio bljesak
munje i otkrio pogled na Orpheus, koji je uskrsnuo iz
dubina natopljen hipnotikom svjetlou to je izbijala iz
samoga metala. Stari je Cainov brod ponovno plovio po
pobjesnjelu moru zaljeva. Max je vrtio pedale dok nije
izgubio dah, bojei se da e kada doe do kolibe biti
prekasno. Ostavio je za sobom staroga svjetioniara, koji
nikako nije mogao pratiti njegov ritam. Kad je doao na
rub plae, skoio je s bicikla i potrao prema Rolandovoj
kolibi. Otkrio je da su vrata izvaljena iz arki i na obali
razabrao paralizirani obris svojega prijatelja kako
opinjeno gleda utvaru broda to ree valove. Max je
zahvalio nebesima i otrao da ga zagrli.
"J esi li dobro?" vikao je protiv vjetra koji je ibao plau.
Roland mu je uzvratio pogled pun panike, poput ranjene
ivotinje koja ne moe pobjei od svoga progonitelja. Max
je u njemu vidio ono djeje lice koje je dralo kameru pred
zrcalom i osjetio jezu.
"Dri Aliciju", rekao je Roland napokon.
Max je znao da njegov prijatelj ne shvaa to se zapravo
dogaa i naslutio je da bi objanjavanje samo jo vie
zamrsilo situaciju.
"Ma to se dogodilo", rekao je Max, "makni se od njega.
Jesi li me uo? Makni se od Caina."
Roland je zanemario njegove rijei i ulazio u more sve
dok mu valovi nisu pokrili struk. Max je krenuo za njim i
primio ga, ali Roland, jai od svoga prijatelja, lako se
otrgnuo te ga blago gurnuo prije nego to je zaplivao.
"ekaj!" viknuo je Max. "Ne zna to se dogaa! Trai
tebe!"
"Znam", odgovorio je Roland ne dajui mu vremena da
izgovori jo jednu rije.
Max je vidio svoga prijatelja kako se baca u valove pa
nakon nekoliko metara izranja i pliva prema Orpheusu.
Mudra polovica njegove due vritala je da otri natrag u
kolibu i sakrije se pod prostirku dok sve ne proe. Kao
uvijek, Max je posluao drugu polovicu i bacio se za
svojim prijateljem, siguran da se ovaj put nee iv vratiti
na kopno.
Dugi Cainovi prsti obavijeni rukavicom stegnuli su
Alicijino zapee poput klijeta i djevojka je osjetila kako
je arobnjak vue preko skliske povrine Orpheusa. Alicia
se pokuala osloboditi kande snano se opirui. Cain se
okrenuo i diui je u zrak bez ikakva napora, pribliio
svoje lice na nekoliko centimetara od Alicijina, tako da
djevojka nije mogla vidjeti zjenice tih oiju kako se ire od
bijesa i mijenjaju boju od plave do zlatne.
"Neu ponavljati", zaprijetio je arobnjak metalnim i
beivotnim glasom. "Miruj, ili e se pokajati. Jasno?"
arobnjak je bolno poveao pritisak svojih prstiju i
Alicia se pobojala da e ako ne zastane, Cain smrviti
njezine kosti kao da su od suhe gline. Djevojka je shvatila
da je beskorisno pruati otpor, te je nervozno kimnula.
Cain je popustio pritisak i nasmijeio se. Nije bilo
suosjeanja ni ljubaznosti u tom osmijehu, samo mrnje.
arobnjak ju je pustio, i Alicia je ponovno pala na palubu,
udarila je elom o metal. Opipala je kou i osjetila otro
arenje porezotine od pada. Ne davi joj ni trenutka
predaha, Cain ju je ponovno primio za zgnjeenu ruku i
povukao prema utrobi broda.
"Digni se", naredio joj je arobnjak gurajui je kroz
hodnik koji se irio preko Orpheusova mosta i vodio prema
kabinama na palubi.
Zidovi su bili pocrnjeli te prekriveni hrom i itkim
pokrovom od tamnih alga. U Orpheusu se nalazio pedalj
muljevite vode iz koje se irila para to je izazivala
muninu. Deseci trupala plutali su i zibali se pri snanim
zamasima broda meu valovima. Doktor Cain zgrabio je
Aliciju za kosu i otvorio vrataca koja su vodila u kabinu.
Oblak plinova i ustajale vode zatoen unutra dvadeset pet
godina ispunio je zrak. Alicia je zadrala dah. arobnjak ju
je snano povukao za kosu i odvukao do vrata kabine.
"Najbolji apartman na brodu, draga. Kapetanova kabina
za moju poasnu gou. Uivaj u drutvu."
Cain ju je divljaki gurnuo unutra i zatvorio vrata za
njom. Alicia je pala na koljena i pipala zid iza sebe u
potrazi za kakvim osloncem. Kabina je bila gotovo
potpuno utonula u mrak, a jedina svjetlost koja se uspjela
probiti dolazila je kroz usko okruglo okno koje su godine
pod morem prekrile debelom poluprozirnom korom od alga
i organskih ostataka. Neprestani trzaji broda u oluji bacali
su je na zidove kabine. Alicia se primila za zahralu cijev i
prouavala polumrak borei se da odagna iz misli onaj
prodorni zadah koji je vladao tim mjestom. Nakon
nekoliko minuta oi su joj se navikle na minimalnu
koliinu svjetla i omoguile joj da promotri eliju koju je
Cain sauvao za nju. Nije uspjela nazreti nijedan drugi
izlaz osim vrataca koja je arobnjak zatvorio izlazei.
Oajniki je traila kakvu metalnu ipku ili vrst predmet
kojim bi provalila ta vrataca, ali nije nita uspjela nai.
Dok je pipala u mraku, u potrazi za kakvim alatom koji bi
joj pomogao da se oslobodi, njezine su ruke napipale neto
to je bilo naslonjeno na zid. Prestraeno se odmaknula.
Neprepoznatljivi ostaci kapetana Orpheusa pali su joj pod
noge i Alicia je shvatila na koga je mislio Cain kad je
govorio o drutvu. Sudbina nije ila naruku starom ukletom
Holandezu. Gromot mora i oluja uguili su njezine krikove.

***

Za svaki metar koji je Roland osvajao putem prema
Orpheusu bijes mora vukao bi ga dolje i vraao na
povrinu na prelomljenom valu obavijajui ga vrtlogom
pjene, s ijom se snagom nije mogao boriti. Pred njim se
brod borio sa zidinama valova koje je oluja bacala na
njegovu konstrukciju.
Kako se primicao brodu, silina mora sve mu je vie
oteavala kontrolu smjera u kojem ga je struja valjala i
Roland se bojao da e ga iznenadni udar valova zabiti u
konstrukciju Orpheusa te e od toga izgubiti svijest. Ako se
to dogodi, more e ga prodrljivo progutati i vie ga nikad
nee vratiti na povrinu. Zaronio je kako bi izbjegao krestu
koja se nadvila nad njega i ponovno izronio vidjevi kako
se val udaljava prema obali punei uvalu mutnom i
uzburkanom vodom.
Orpheus se uzdizao na manje od desetak metara od
njega, i dok je promatrao zid od elika obojen raarenim
svjetlom, znao je da se nee moi popeti do palube. Jedini
je prohodan put bio kroz otvore koje su stijene nainile u
njegovoj konstrukciji i izazvale potonue broda prije
dvadeset pet godina. Otvor se nalazio u razini mora te se
pojavljivao i nestajao pod morem sa svakim udarcem
valova. Otrgnuti metalni komadi trupa broda koji su
okruivali crnu rupu nalikovali su na drijelo velike
morske zvijeri. Roland se uasavao same pomisli da se
uvue kroz tu klopku, ali to je bio jedini nain da doe do
Alicije. Borio se da ga ne povue idui val i kad je kresta
prola preko njega, bacio se prema rupi u trupu pa uao u
njega poput ljudskog torpeda u tamu.

***
Victor Kray bez daha je proao divlje trave koje su
odvajale zaljev od puta prema svjetioniku. Kia i vjetar
snano su tukli i zaustavljali njegovo napredovanje poput
nevidljivih ruku koje su zapele da ga maknu s onoga
mjesta. Kad je uspio doi do plae, Orpheus se uzdizao u
sredini uvale plovei ravno prema liticama, obavijen aurom
natprirodne svjetlosti. Pramac broda probijao je valove koji
su meli palubu i podizao oblak bijele pjene sa svakim
novim udarcem oceana. Sjena oaja sruila se na njega:
njegovi su se najgori strahovi obistinili i nije uspio; godine
su oslabile njegov um i Princ Magle jo ga je jednom
nadigrao. Samo je molio nebesa da ne bude prekasno da
spasi Rolanda od sudbine koju je arobnjak uvao za njega.
U tom trenutku Victor Kray rado bi dao svoj ivot kad bi to
osiguravalo Rolandu ma i najmanju mogunost bijega.
Ipak, mraan predosjeaj tjerao ga je da posumnja da je
iznevjerio obeanje koje je dao djeakovoj majci.
Victor Kray zaputio se prema Rolandovoj kolibi
uzaludno se nadajui da e ga nai ondje. Nije bilo ni traga
Maxu i djevojci, a pogled na vrata kolibe izvaljena na
plau izazvao je u njemu najcrnje slutnje. Iskra nade
upalila se kad je vidio da ima svjetla u kolibi. Svjetioniar
se pourio unutra zazivajui Rolandovo ime.
Lik bacaa noeva od blijeda i iva kamena izaao mu
je ususret.
"Malo prekasno za aljenje, djede", rekao je i starac je
prepoznao Cainov glas.
Victor Kray zakoraio je unatrag, ali netko je bio iza
njegovih lea, i prije nego to je uspio reagirati, osjetio je
tupi udarac u zatiljak. Spustio se mrak.

***

Max je uoio da Roland ulazi u Orpheus kroz rupu u
trupu i osjeao kako ostaje bez snage sa svakim novim
udarcem valova. Nije bio nikakav pliva u usporedbi s
Rolandom i jedva da bi se dulje uspio odravati na povrini
usred one oluje, osim ako ne bi naao nain da se popne na
brod. S druge strane, izvjesnost da ih u utrobi broda eka
opasnost bila je u svakom trenutku sve vea i shvatio je
kako ih arobnjak navlai na svoj teren poput muha na
med.
Nakon to je uo zaglunu buku, Max je vidio kako se
neizmjeran vodeni zid uzdie nad krmom Orpheusa i
veoma brzo pribliava se brodu. U nekoliko sekunda
udarac vala gurnuo je brod do litica i pramac se zabio u
stijene izazivajui divlju trenju itave konstrukcije. Jarbol,
koji je nosio svijetle znakove na brodu, tresnuo je pored
broda, njegov je kraj pao na nekoliko metara od Maxa i
zaronio u more.
Max je tekom mukom otplivao donde, primio se za
jarbol i poinuo nekoliko sekunda kako bi povratio dah.
Kad je podigao pogled, vidio je da mu srueni jarbol nudi
most do palube broda. Prije nego to ga novi val iupa
odande i odnese zauvijek, poeo se penjati prema
Orpheusu, ne opaajui da ga, naslonjena na ogradu
desnoga boka, eka nepomina silueta.

***

Nalet struje gurnuo je Rolanda preko poplavljenog dna
Orpheusa i djeak je rukama zatitio lice kako bi izbjegao
udarce koje mu je jamio prolazak meu ostacima
brodoloma. Zibao se na milost i nemilost mora sve dok ga
tresak u konstrukciji broda nije bacio na zid, gdje se mogao
primiti za metalne ljestve koje su vodile do gornjega dijela
broda.
Uspeo se uskim ljestvama i proao grotlo koje je vodilo
do mrane strojarnice u kojoj su se nalazili uniteni motori
Orpheusa. Proao je kraj ostatka strojeva dok nije doao do
hodnika koji se uspinje na palubu pa je brzo preao hodnik
s kabinama do mosta broda. Uz neki udni osjeaj
prepoznavao je svaki kutak te prostorije i sve predmete
koje je toliko puta promatrao ronei pod morem. S te toke
gledita imao je potpuni pregled prednje palube Orpheusa,
na kojoj su valovi meli povrinu i gasnuli na platformi
mosta. Iznenada je osjetio da je nezaustavljiva sila gurnula
Orpheus prema naprijed i nijemo promatrao kako pramac
broda meu sjenama uranja u litice. Udarit e o stijene za
nekoliko sekunda.
Pohitao je da se primi za kota kormila, ali noge su mu
se poskliznule na film od algi koji je prekrivao pod.
Kotrljao se nekoliko metara dok nije udario o stari
radioaparat i njegovo je tijelo osjetilo strahovit udar
konstrukcije o litice. Kad je proao najgori trenutak,
uspravio se i zauo nekakav zvuk u blizini, ljudski glas u
tutnjavi oluje. Zvuk se ponovio i Roland ga je prepoznao:
to Alicia negdje u brodu vriti upomo.

***

Tih deset metara koliko je Max morao puzati po jarbolu
do Orpheusove palube uinilo mu se kao vie od stotinu.
Drvo je bilo gotovo trulo i tako naglodano da su mu kad je
napokon doao do ruba broda, ruke i noge bile prepune
malenih rana koje su snano arile. Procijenio je da je
mudrije ne obazirati se na rane i pruio ruku prema
metalnoj ogradi.
Kad se vrsto primio, nespretno je skoio na palubu i
pao potrbuke. Mrani oblik stao je pred njega i Max je
podignuo pogled nadajui se da e ugledati Rolanda.
Cainova silueta razmotala je ogrta i pokazala mu zlatan
predmet koji se njihao na kraju lanca. Max je prepoznao
svoj sat.
"Trai ovo?" upitao je arobnjak kleei uz momka i
ljuljajui pred njegovim oima sat koji je Max izgubio u
mauzoleju J acoba Fleischmanna.
"Gdje je J acob?" upitao je Max ignorirajui podrugljivu
grimasu, koja kao da je bila privrena za Cainovo lice
poput votane maske.
"To je nagradno pitanje", odgovorio je arobnjak, "a ti
e mi pomoi da naem odgovor."
Cain je sklopio aku oko sata i Max je mogao uti
krckanje metala. Kad je arobnjak ponovno pokazao
otvoreni dlan, od dara njegova oca ostala je samo
neprepoznatljiva hrpica zgnjeenih vijaka i matica.
"Vrijeme, dragi moj Max, ne postoji; to je iluzija. ak
bi i tvoj prijatelj Kopernik to znao da je imao upravo toga
vremena. Ironino, zar ne?"
Max je raunao u glavi kakve su mu anse da skoi
preko ograde i pobjegne od arobnjaka. Bijela Cainova
rukavica stegnula se oko njegova vrata prije nego to je
uspio udahnuti.
"to ete uiniti sa mnom?" cvilio je Max.
"to bi ti uinio da si na mome mjestu?" upitao je
arobnjak.
Max je osjetio kako mu Cainov smrtonosni stisak
presijeca disanje i cirkulaciju u glavi.
"To je dobro pitanje, zar ne?"
arobnjak je spustio Maxa na palubu. Udarac hrava
metala o njegovo tijelo zamaglio mu je na nekoliko
sekunda pogled i savladala ga je munina.
"Zato progonite J acoba?" probuncao je Max
pokuavajui dobiti vrijeme za Rolanda.
"Posao je posao, Max", odgovorio je arobnjak. "Ja sam
odradio svoj dio dogovora."
"Kakvu vama vanost moe imati ivot jednog
djeaka?" upitao je Max. "Osim toga osvetili ste se ubivi
doktora Fleischmanna, zar ne?"
Lice doktora Caina osvijetlilo se kao da mu je Max
upravo postavio pitanje na koje je arko elio odgovoriti
jo otkad su poeli razgovor.
"Kad se ne vrati pozajmica, moraju se platiti kamate.
Ali to ne ponitava dug. Takav je moj zakon", prosiktao je
arobnjak. "To je moja hrana. Jacobov ivot i ivot mnogih
poput njega. Zna li koliko godina hodam svijetom, Max?
Zna li koliko sam imena imao?"
Max je odmahnuo glavom zahvaljujui Bogu na svakoj
sekundi koju je arobnjak gubio u razgovoru s njim.
"Recite mi", odgovorio je tananim glasom, hinei
strahopotovanje pred sugovornikom.
Cain se razdragano nasmijeio. U tom se trenutku
dogodilo ono ega se Max bojao. U tutnjavi oluje odjeknuo
je Rolandov glas koji je dozivao Aliciju. Maxov i
arobnjakov pogled susreli su se; obojica su ga ula.
Smijeak je nestao s Cainova lica i brzo je povratio mrani
izgled gladnog i krvolonog progonitelja.
"Veoma lukavo", promrmljao je.
Max je progutao slinu pripremajui se na najgore.
arobnjak je izvukao ruku pred njim i Max je
skamenjeno promatrao kako se svaki prst poinje pretvarati
u dugaku iglu. Na nekoliko metara odande Roland je
ponovno viknuo. Cain se okrenuo kako bi pogledao iza
lea, a Max se bacio prema ogradi broda. arobnjakova se
kanda stisnula oko njegova vrata i polagano ga okretala
prema sebi dok nije stajao licem u lice s Princem Magle.
"teta to tvoj prijatelj nije ni upola lukav kao ti. Moda
bih trebao sklopiti posao s tobom. Drugi put", izbljuvale su
arobnjakove usne. "Dovienja, Max. Nadam se da si
nauio roniti od posljednjeg puta."
Snano poput lokomotive arobnjak je bacio Maxa u
zrak, natrag u more. Djeakovo je tijelo ocrtalo luk vei od
deset metara, palo na valove i potonulo u snanu ledenu
struju. Max se borio da izbije na povrinu i svom snagom
udarao rukama i nogama kako bi pobjegao od smrtonosne
usisne snage koja kao da ga je vukla prema crnoj tami dna.
Plivajui naslijepo, osjeao je kako plua samo to mu ne
prsnu i napokon je izronio na nekoliko metara od stijena.
Udahnuo je zrak i borei se da ostane na povrini, uspio je
da ga valovi malo-pomalo odnesu do ruba stjenovita zida,
gdje se uspio primiti za nekakvu izboinu, uspeti se i doi
na sigurno. Rubovi zailjenih stijena grizli su mu kou i
osjeao je kako mu se otvaraju malene rane u udovima
tako obamrlima od hladnoe da jedva da je osjeao bol.
Borei se da se ne onesvijesti, uspinjao se nekoliko metara
dok nije naao uleknue u stijenama daleko od dosega
valova. Tek se tad mogao ispruiti na tvrdi kamen i otkriti
da ga je uas toliko preplavio da nije u stanju vjerovati da
si je spasio ivot.
Sedamnaesto poglavlje
Vrata kabine polagano su se otvorila i Alicia, skutrena u
sjenovitu kutu, ostala je nepomina i suspregnula disanje.
Sjena Princa Magle protegnula se prostorijom i njegove
oi, upaljene poput eravica, promijenile su boju, od zlatne
do duboke crvene. Cain je uao u kabinu i priao joj. Alicia
se borila da sakrije drhtaj koji je ovladao njome i uputila je
posjetitelju drzak pogled. arobnjak je pred takvom
oholou pokazao psei osmijeh.
"To je neto u obitelji. Svi imaju potrebu biti junaci",
komentirao je ljubazno arobnjak. "Poinjete mi se
sviati."
"to hoete?" rekla je Alicia proimajui svoj drhtavi
glas svim prijezirom koji je uspjela skupiti.
Cain se doimao kao da razmatra pitanje te je oprezno
skinuo rukavice. Alicia je opazila da su mu nokti dugi i
otri poput vrha bodea. Cain je upro jedan u nju.
"Ovisi. to mi ti predlae?" ponudio je arobnjak
blago, ne odvajajui oi od Alicijina lica.
"Nemam vam to dati", odgovorila je upuujui kriom
pogled prema otvorenim vratima kabine.
Cain je odmahnuo kaiprstom itajui njezine misli.
"To ne bi bila dobra ideja", upozorio ju je. "Vratimo se
svojoj temi. Zato se ne bismo dogovorili? Pakt izmeu
odraslih, da tako kaemo."
"Kakav dogovor?" odgovorila je Alicia trudei se
izbjei Cainov hipnotiki pogled, koji kao da je usisao
njezinu volju s nezasitnou duevnog parazita.
"To mi se svia, da razgovaramo o poslu. Reci mi,
Alicia, bi li voljela spasiti J acoba, oprosti, Rolanda? On je
naoit mladi, rekao bih", rekao je arobnjak, neizmjerno
tankoutno uivajui u svakoj rijei svoje ponude.
"to hoete zauzvrat? Moj ivot?" odgovorila je Alicia,
kojoj su rijei izlazile iz grla ne dajui joj vremena da
razmisli.
arobnjak je zamiljeno prekriio ruke i izvio obrvu.
Alicia je uoila da nikad ne trepe.
"Imao sam neto drugo na umu, draga", objasnio je
arobnjak gladei donju usnu jagodicom kaiprsta. "to
kae na ivot svoga prvoroenca?"
Cain joj je sasvim sporo priao i pribliio svoje lice
djevojinu. Alicia je osjetila kako iz Caina izlazi snaan
slatkasti zadah, koji ju je tjerao na povraanje. Suoivi se
s njegovim pogledom, Alicia je pljunula arobnjaku u lice.
"Idite k vragu", rekla je suspreui bijes.
Kapi sline isparile su kao da ih je bacila na plou od
usijana metala.
"Draga djevojice, od njega i dolazim", odgovorio je
Cain.
Suzdrano, arobnjak je pruio golu ruku prema
Alicijinu licu. Djevojka je zatvorila oi i na elu naas
osjetila ledeni dodir njegovih prstiju te dugih i iljatih
noktiju. ekanje joj se uinilo beskrajnim. Naposljetku je
ula kako se njegovi koraci udaljavaju i vrata kabine
ponovno zatvaraju. Zadah po trulei raziao se kroz
spojeve grotla kabine poput pare iz parnog ventila. Alicia
je osjetila elju da zaplae i udara po zidovima dok ne
ublai gnjev, ali uloila je napor da ne izgubi kontrolu i
odri mozak bistrim. Morala je izai odande, a nije imala
ba mnogo vremena.
Otila je do vrata i pipala rub u potrazi za pukotinom ili
nekim procjepom kroz koji bi ih mogla razvaliti. Nita.
Cain ju je zatvorio u sarkofag od zahralog aluminija u
drutvu s kostima staroga kapetana Orpheusa. U tom
trenutku snaan je udarac protresao brod, i Alicia je pala
potrbuke na pod. Za nekoliko sekunda iz utrobe broda
zauo se prigueni zvuk. Alicia je naslonila uho na vrata i
pozorno posluala; bilo je to nepogreivo siktanje vode
koja je prodirala. Velike koliine vode. Alicia, obuzeta
panikom, shvatila je to se dogaa: trup je poplavljivao i
Orpheus je ponovno tonuo, poevi od skladita. Ovaj put
nije mogla zatomiti uasnuti vapaj.

***

Roland je bezuspjeno proao itav brod u potrazi za
Alicijom. Orpheus se pretvorio u labirintsku podmorsku
katakombu s beskrajnim hodnicima i zaglavljenim vratima.
arobnjak ju je mogao sakriti na desetke mjesta. Vratio se
na most i odluio da e pokuati zakljuiti gdje je mogla
biti zatoena. Od udarca koji je proao brodom izgubio je
ravnoteu te pao na vlaan i sklizak pod. Iz sjena mosta
pojavio se Cain kao da je njegova silueta izronila iz
kalavog metala poda.
"Tonemo, J acobe", oprezno je objasnio arobnjak
pokazujui oko sebe. "Nikad nisi znao odabrati trenutak,
zar ne?"
"Ne znam o emu govorite. Gdje je Alicia?" zahtijevao
je Roland, spreman da se baci na suparnika.
arobnjak je zatvorio oi i skupio dlanove ruku kao da
e poeti molitvu.
"Negdje u brodu", odgovorio je mirno Cain. "Ako si bio
dovoljno glup da doe dovde, nemoj sad sve pokvariti.
eli li joj spasiti ivot, J acobe?"
"Zovem se Roland", prekinuo ga je mladi.
"Roland, J acob... Svejedno koje ime", smijao se Cain.
"J a ih imam nekoliko. Koja je tvoja elja, Rolande? eli
spasiti prijateljicu. To je, zar ne?"
"Gdje ste je ostavili?" ponovio je Roland. "Proklet bio!
Gdje je?"
arobnjak je protrljao ruke kao da je hladno.
"Zna li koliko brodu poput ovoga treba da potone,
J acobe? Nemoj mi rei. Najvie nekoliko minuta.
Neobino, zar ne? Reci to meni", smijao se Cain.
"elite Jacoba ili kako ve elite da se zovem", potvrdio
je Roland. "Imate ga; neu bjeati. Pustite je."
"Kako originalno, Jacobe", odrezao je arobnjak
prilazei mladiu. "Istjee ti vrijeme, Jacobe. Minuta."
Orpheus se poeo polagano naginjati na desni bok.
Voda koja je plavila brod rikala je pod njegovim nogama, a
ve oslabjela metalna konstrukcija snano je podrhtavala
pred bijesom kojim si je more probijalo put kroz utrobu
broda poput kiseline na kartonskoj igraki.
"to moram uiniti?" preklinjao je Roland. "to
oekujete od mene?"
"Dobro, Jacobe. Vidim da se urazumljujemo. Oekujem
da ispuni dio dogovora koji tvoj otac nije bio u stanju
ispuniti", odgovorio je arobnjak. "Nita vie. I nita
manje."
"Moj je otac poginuo u nesrei, ja..." poeo je oajniki
objanjavati Roland.
arobnjak je oinski spustio ruku na djeakovo rame.
Roland je osjetio metalni dodir njegovih prstiju.
"Pola minute, mome. Malo je prekasno za obiteljske
prie", presjekao ga je Cain.
Voda je snano udarala o palubu na kojoj se drao most
i Roland je uputio arobnjaku posljednji pogled pun
zaklinjanja. Cain je kleknuo pred Rolanda i nasmijeio se
momku.
"Moe dogovor, J acobe?" proaptao je arobnjak.
Suze su navirale na Rolandove oi i djeak je lagano
kimnuo.
"Dobro, dobro, J acobe", promrmljao je Cain. "Dobro
doao kui..."
arobnjak se uspravio i pokazao prema jednom od
hodnika koji je kretao od mosta.
"Zadnja vrata u ovom hodniku", pokazao je Cain. "Ali
posluaj savjet. Kad ih uspije otvoriti, ve emo biti pod
vodom i tvoja prijateljica nee imati ni trunice zraka. Ti si
dobar ronilac, Jacobe. Zna to mora uiniti. Ne zaboravi
dogovor..."
Cain se nasmijeio posljednji put i nestao u tami
omatajui se platem dok su se nevidljivi koraci udaljavali
od mosta i ostavljali tragove udubljena metala u
konstrukciji broda. Momak je ostao oduzet nekoliko
sekunda, povraajui dah, dok ga novi trzaj broda nije
gurnuo na okamenjeni kolut kormila. Voda je poela
plaviti razinu mosta.
Roland se bacio prema hodniku koji mu je arobnjak
pokazao. Voda je kapala s ljestava koje su vodile gore i
plavila hodnik dok je Orpheus postupno tonuo u more.
Uzalud je lupao akama po vratima.
"Alicia!" povikao je iako je bio svjestan da ga ona jedva
moe uti s druge strane debelog elika. "Ja sam, Roland.
Zadri dah! Izvui u te odatle!"
Zgrabio je kolut vrata i pokuao ga okrenuti svom
snagom, ranjavajui u tom pokuaju dlanove, dok mu je
ledena voda prekrivala struk i nastavljala se penjati.
Kolut je popustio za jedva nekoliko centimetara. Roland je
duboko udahnuo i ponovno pokuao otvoriti. Uspio ih je
polagano otvoriti dok mu je ledena voda pokrivala lice i
napokon preplavila itav hodnik. Tama je ovladala
Orpheusom.
Kad su se vrata otvorila, zaronio je u mranu kabinu
pipkajui naslijepo u potrazi za Alicijom. U jednom
uasnom asku pomislio je da ga je arobnjak prevario i da
ondje nema nikoga. Otvorio je oi pod morem i pokuao
razabrati neto u podmorskoj tami borei se protiv arenja.
Naposljetku su njegove ruke dohvatile komad tkanine s
Alicijine haljine; divlje se borila protiv panike i utapanja.
Zagrlio ju je i pokuao umiriti, ali djevojka nije mogla
znati tko ili to ju je dohvatilo u mraku. Svjestan da mu je
ostalo jo svega nekoliko sekunda, obgrlio ju je oko struka
i povukao prema hodniku. Brod se i dalje nesmiljeno
strmoglavljivao u dubine. Alicia se bezuspjeno hrvala, a
Roland ju je vukao prema mostu preko hodnika kroz koji
su plutali ostaci to ih je voda izvukla iz najveih dubina
Orpheusa. Znao je da ne mogu izai iz broda sve dok
konstrukcija ne dotakne dno jer bi ih u suprotnome usisna
snaga neizbjeno povukla u podmorsku struju. Ipak, znao
je i da je prolo barem trideset sekunda otkad je Alicia
posljednji put udahnula te da je dosad u naletu panike
sigurno ve poela udisati vodu. Uspon prema povrini
vjerojatno bi za nju bio put u sigurnu smrt. Cain je pomno
isplanirao svoju igru.
ekanje da Orpheus dotakne dno bilo je beskonano i
osjetio je udarac kada se dio krova mosta odlomio nad
Alicijom i njime. Snani se bol uspinjao njegovom nogom
i Roland je shvatio da mu je metal zaglavio zglob. U svoj
svojoj veliini Orpheus je polagano nestajao u dubinama.
Roland se borio protiv probadajueg bola koji mu je
upao nogu i u polusjeni potraio Alicijino lice. Djevojka
je imala otvorene oi i bila na rubu utapanja. Vie nije
mogla ni sekunde zadrati dah i zadnji mjehurii zraka
pobjegli su izmeu njezinih usana poput bisera koji nose
posljednje trenutke ivota koji je gasnuo.
Roland ju je primio za lice i nastojao da ga Alicia
pogleda u oi. Njihovi su se pogledi susreli u dubinama i
ona je u trenutku shvatila to on namjerava. Odmahnula je
glavom pokuavajui ga odmaknuti od sebe. Pokazao joj je
zglob zatoen u smrtonosnom zagrljaju metalnih krovnih
greda. Alicia je otplivala kroz ledenu vodu prema sruenoj
gredi i pokuala osloboditi Rolanda. Razmijenili su
oajnike poglede. Nitko i nita nije moglo pomaknuti tone
elika koje su drale Rolanda. Alicia je doplivala do njega i
zagrlila ga osjeajui kako gubi svijest zbog nedostatka
zraka. Ne ekajui ni trenutka, Roland je uzeo Alicijino
lice i pritiui svoje usne uz djevojine izdahnuo u njezina
usta zrak koji je uvao za nju, ba kao to je Cain predvidio
na samome poetku. Alicia je udahnula zrak s njegovih
usana i snano stisnula Rolandove ruke, spojena s njim u
tom poljupcu spasa.
Mladi joj je uputio oajni pogled za rastanak i gurnuo
je protiv njezine volje s mosta, odakle se Alicia lagano
poela uspinjati prema povrini. To je bio posljednji put da
je vidjela Rolanda. Nakon nekoliko sekunda djevojka je
izronila nasred zaljeva i mogla vidjeti kako se oluja
udaljava prema puini, odnosei sa sobom sve nade koje je
polagala u budunost.

***

Kad je Max ugledao kako se Alicijino lice pomalja na
povrini, ponovno se bacio u more i urno zaplivao prema
njoj. Njegova sestra jedva da se mogla odravati na
povrini i buncala je nerazumljive rijei, snano kaljui i
bljujui more koje je progutala uspinjui se sa dna. Obgrlio
joj je ramena i vukao je sve dok nije mogao stajati,
nekoliko metara od obale. Stari je svjetioniar ekao na
plai i potrao da im pomogne. Skupa su izvukli Aliciju iz
mora i polegli je na pijesak. Victor Kray traio joj je puls
na zapeu, ali Max je blago povukao starevu drhtavu
ruku.
"iva je, gospodine Kray", objasnio je Max milujui
sestrino elo. "iva je."
Starac je kimnuo i prepustio Aliciju Maxovoj njezi.
Teturajui poput vojnika nakon dugake bitke, Victor Kray
otiao je do obale i zalazio u more sve dok mu voda nije
pokrila struk.
"Gdje je moj Roland?" mrmljao je starac okreui se
prema Maxu. "Gdje mi je unuk?"
Max ga je promatrao u tiini, gledajui kako se stareva
dua i snaga koja ga je drala sve one godine na vrhu
svjetionika gube poput ake pijeska meu prstima.
"Nee se vratiti, gospodine Kray", odgovorio je
napokon mladi sa suzama u oima. "Roland se vie nee
vratiti."
Stari ga je svjetioniar promatrao kao da ne moe
vjerovati njegovim rijeima. Onda je kimnuo, ali ponovno
je skrenuo pogled prema moru, iekujui da njegov unuk
izroni i pridrui mu se. Polagano, more je povratilo
mirnou i niska zvijezda zapalila se na obzoru. Roland se
nikada nije vratio.
Osamnaesto poglavlje
Dan nakon oluje koja se sruila na obalu one duge noi
23. lipnja 1943. Maximilian i Andrea Carver vratili su se u
kuu na plai s malenom Irinom, koja je bila izvan
opasnosti, iako e se sasvim oporaviti tek za nekoliko
tjedana. Snani vjetrovi koji su ibali selom do malo prije
svitanja ostavili su za sobom mreu sruenih stabala i
elektrinih stupova, barke izvuene iz mora sve do etnice i
razbijene prozore na dobrom dijelu seoskih proelja. Alicia
i Max ekali su u tiini, sjedei na trijemu, i istoga trenutka
kad je Maximilian Carver izaao iz auta, koji ih je dovezao
iz grada, uspio je vidjeti na njihovim licima i izderanoj
odjei da se dogodilo neto uasno.
Prije nego to je uspio postaviti prvo pitanje, Maxov
pogled nagnao ga je da shvati da e objanjenja, ako ih
ikad i bude bilo, morati jo malo priekati. Ma to da se
dogodilo, Maximilian Carver shvatio je, onako kako nam
malo puta u ivotu bude dano da shvatimo, bez potrebe za
rijeima ili razlozima, da se iza tunih pogleda njegovo
dvoje djece krije kraj jedne etape u njihovim ivotima koja
se nikad nee vratiti.
Prije nego to je uao u kuu na plai, Maximilian
Carver pogledao je u rupu bez dna Alicijinih oiju.
Odsutno je gledala liniju obzora kao da oekuje da e
ondje nai odgovor na sva svoja pitanja; pitanja na koja ni
on niti itko drugi vie nee moi odgovoriti. Iznenada, i u
tiini, shvatio je da je njegova ki odrasla i da e jednoga
dana, ne tako dalekoga, krenuti novim putem u potrazi za
vlastitim odgovorima.

***

eljezniki kolodvor bio je uronjen u oblak pare koji je
isputao stroj. Zadnji su se putnici urili da se popnu u
vagon te se oproste od obitelji i prijatelja koji su ih
dopratili do perona. Max je promatrao stari sat koji mu je
poelio dobrodolicu u selo i uvjerio se da su ovaj put
njegove kazaljke stale zauvijek. Nosa je priao Maxu i
Victoru Krayu s ispruenim dlanom i jasnom nakanom da
dobije napojnicu.
"Kovezi su u vlaku, gospodine."
Stari mu je svjetioniar pruio nekoliko novia i
momak se udaljio brojei ih. Max i Victor izmijenili su
osmijehe kao da im je ta anegdota bila zabavna i kao da je
to rutinski oprotaj.
"Alicia nije mogla doi jer..." poeo je Max.
"Nije potrebno. Razumijem", prekinuo ga je
svjetioniar. "Pozdravi je. I uvaj je."
"Hou", odgovorio je Max.
ef stanice zazvidao je u zvidaljku. Vlak samo to
nije krenuo.
"Neete mi rei kamo idete?" upitao je Max pokazujui
na vlak koji je ekao na tranicama. Victor Kray
nasmijeio se i pruio djeaku ruku.
"Ma kamo otiao", odgovorio je starac, "nikad neu
moi otii odavde."
Ponovno se zauo zviduk. Samo je jo Victor Kray
morao ui u vlak. Kondukter je stajao na vratima vagona.
"Moram ii, Max", rekao je starac. Max ga je snano
zagrlio i starac ga je obgrlio rukama.
"E, da, imam neto za tebe." Max je uzeo malenu kutiju
iz svjetioniarevih ruku. Blago ju je protresao; u njoj je
neto zveckalo. "Nee je otvoriti?" upitao je starac. "Kad
otiete", odgovorio je Max.
Svjetioniar je slegnuo ramenima.
Victor Kray zaputio se u vagon i kondukter mu je pruio
ruku kako bi mu pomogao da se uspne. Kad je svjetioniar
bio na najgornjoj stubi, Max je brzo potrao prema njemu.
"Gospodine Kray!" uzviknuo je Max.
Starac se okrenuo i zainteresirano ga pogledao.
"Drago mi je to sam vas upoznao, gospodine Kray",
rekao je Max.
Victor Kray nasmijeio se posljednji put i blago udario
kaiprstom po prsima.
"I meni, Max", odgovorio je. "I meni."
Vlak je sasvim sporo krenuo i njegov parni trag zauvijek
se izgubio u daljini. Max je ostao na peronu sve dok vie
nije bilo mogue razabrati tu toku na obzoru. Tek je tada
otvorio kutiju koju mu je starac dao i otkrio da je u njoj
sveanj kljueva. Nasmijeio se. Bili su to kljuevi
svjetionika.
Epilog



Posljednji tjedni ljeta donijeli su nove vijesti o onome ratu
iji su dani, prema svima, bili odbrojeni. Maximilian
Carver otvorio je urarsku radnju u malenom lokalu blizu
trga s crkvom i ubrzo nije bilo nijednog seljanina koji nije
posjetio maleni duan uda Maxova oca. Malena Irina
sasvim se oporavila i inilo se da se ne sjea nesree koju
je doivjela na stubitu kue na plai. Ona i njezina majka
obiavale su ii u duge etnje plaom u potrazi za
koljkama i malenim fosilima, kojima su zaele zbirku to
e najesen izazivati zavist njezinih novih prijateljica u
razredu.
Max, odan ostavtini staroga svjetioniara, svaki je dan
u sumrak dolazio biciklom do kue kraj svjetionika i palio
zraku svjetla koja e voditi barke do novoga svitanja.
Popeo bi se na promatranicu i odande gledao ocean kao
to je Victor Kray inio gotovo itava ivota.
Tijekom jednoga od tih popodneva u svjetioniku otkrio
je da Alicia esto dolazi na plau na kojoj se uzdizala
Rolandova koliba. Dola bi sama i sjela tik uz obalu
bludei pogledom po moru i provodei sate u tiini. Nikad
vie nisu razgovarali kao onih dana koje su dijelili s
Rolandom i Alicia nikad nije spomenula ono to se
dogodilo te noi u zaljevu. Max je od prvoga trenutka
potovao njezinu utnju. Kad su doli posljednji rujanski
dani, koji su nagovjetavali poetak jeseni, sjeanje na
Princa Magle kao da je konano ieznulo iz njegova
pamenja poput sna na dnevnoj svjetlosti.
Promatrajui svoju sestru Aliciju dolje na plai, Max se
esto prisjeao Rolandovih rijei kojima mu je prijatelj
otkrio svoj strah da e to ljeto biti njegovo posljednje u tom
selu ako ga regrutiraju. Iako su brat i sestra jedva zborili o
tome, Max je sada znao da e uspomena na Rolanda i na to
ljeto u kojem su zajedno otkrili magiju ostati u njima
zauvijek ih povezujui.

















Carlos Ruiz Zafon roen je 25. rujna 1964. u Barceloni.
Pohaao je isusovaku kolu Sarria. Taj je gotiki dvorac u
njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima,
budio njegovu djeju matu i elju za pripovijedanjem
pria. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao
dvadesetdevetogodinjak, za svoj je prvi roman Princ Magle
(1996.) primio knjievnu nagradu i ubrzo je objavio
romane Ponona palaa, Rujansko svjetlo i Marina. Od 1994.
ivi u Los Angelesu, radi kao scenarist i pie za panjolske
dnevne novine El Pais i La Vanguardia. Godine 2002. u
panjolskoj je postao knjievnom senzacijom, a njegov
roman Sjena vjetra, ija se radnja odvija u Barceloni 50-ih
godina 20. stoljea, proglaen je knjigom godine. Dosad je
preveden na vie od etrdeset jezika te prodan u desecima
milijuna primjeraka. Nastavak Sjene vjetra, roman Anelova
igra, u panjolskoj je objavljen na Svjetski dan knjige 23.
travnja 2008., a u studenom 2011. pojavio se roman
Zatoenik neba, trei do pentalogije o Groblju zaboravljenih
knjiga.

scan i obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

Você também pode gostar