ALICE MUNRO

Dragi ivot

Dear Life, 2012

STII DO JAPANA
Jednom kad joj je unio prtljagu u vlak, Peter je oito jedva ekao da se makne. Ali ne da
ode. Objasnio joj je kako se pribojava da bi vlak mogao krenuti i to mu je nelagodno. Stao je
na peron i mahao, pogleda podignuta prema njihovu prozoru. Smijeio se, mahao. Smijeak
za Katy bio je irok, otvoren, vedar, bez i najmanje dvojbe na svijetu, kao da je vrsto uvjeren
kako e mu ona uljepavati ivot, i on njoj, zauvijek. Smijeak upuen eni kao da je bio pun
nade i povjerenja, a bilo je u njemu i stanovite odlunosti. Neeg to se nije dalo samo tako
izrei rijeima, a moda se i nee. Da je Greta to spomenula, on bi rekao: Ne budi smijena. A
ona bi se sloila s njim, mislila bi kako je neprirodno da ljudi koji se viaju svakodnevno,
neprestano, moraju bilo to jedno drugome objanjavati.
Kad je Peter bio sasvim mali, majka ga je prenijela preko nekih planina ije je ime Greta
uvijek zaboravljala, kako bi ga iznijela iz sovjetske ehoslovake u Zapadnu Europu. S njima
je ilo jo ljudi, naravno. Peterov otac takoer je namjeravao ii, ali zavrio je u sanatoriju
uoi dana kad su kriom otili iz zemlje. Trebao je doi za njima im bude mogao, ali je
umjesto toga umro.
itala sam prie o tome, rekla je Greta kad joj je Peter prvi put to spomenuo. Objasnila
mu je kako bi u priama beba zaplakala i uvijek su je morali uguiti ili zadaviti da bukom ne
ugrozi cijelu skupinu bjegunaca.
Peter je rekao kako nikad nije uo takvu priu i nije htio nagaati to bi njegova majka
poduzela u takvim okolnostima.
A poduzela je to da je stigla u Britansku Kolumbiju, gdje je usavrila engleski i zaposlila
se kao profesorica onog to se tada zvalo poslovna praksa za uenike srednje kole. Petera
je podignula sama, odkolovala na fakultetu, i sad je bio inenjer. Kad je dolazila u njihov
stan, kasnije kuu, uvijek je sjedila u dnevnoj sobi, nikad nije ula u kuhinju, osim ako je
Greta nije pozvala. To je bio njezin stil. Dovela je neprimjeivanje do krajnosti. Ne
primjeivati, ne mijeati se, ne predlagati, premda je u svakoj pojedinoj kuanskoj vjetini ili
umijeu snaha uvelike zaostajala za njom.
Takoer je prodala stan u kojem je Peter odrastao i preselila se u manji, bez spavae sobe,
gdje je mjesta bilo samo za kau na razvlaenje. Tako da se Peter ne moe vratiti kui majci?
bocnula ju je Greta u ali, ali nju je to samo zbunilo. ale je teko podnosila. Moda je
problem bio u jeziku. Ali engleski je sad bio jezik kojim se redovito sluila, tovie, i jedini
jezik koji je Peter govorio. On je uio poslovnu praksu - premda ne kod majke - dok je Greta
uila o Izgubljenom raju. Izbjegavala je bilo to korisno kao kugu. On kao da je iao posve
suprotnim smjerom.
Sa staklom meu njima i Katy koja nije doputala da se mahanje uspori, prepustili su se
grimasama komine, ak sumanute dobre volje. Pomislila je kako je on zgodan i kako toga
oito nije uope svjestan. Kosu je nosio kratko podrezanu, na etku, po modi toga doba posebno za mukarce koji su po struci bili inenjeri ili neto slino - a svijetla koa nikad mu
nije crvenjela kao njezina i nikad nije bila nadraena od sunca, nego ravnomjerno preplanula,
bez obzira na godinje doba.
Kakva mu je bila koa, takvi su mu uglavnom bili i stavovi. Kad god su ili u kino, poslije
nikad nije htio razgovarati o filmu. Rekao bi samo da je bio dobar, ili prilino dobar, ili nelo.
Nije shvaao svrhu daljnjeg razgovora. Gledao je televiziju i itao knjige na otprilike isti
nain. Imao je razumijevanja za takve stvari. Ljudi koji su ih proizveli sigurno su radili
najbolje to su znali i umjeli. Greta se prije prepirala s njim, nepromiljeno ga pitala bi li to
rekao i za neki most. Ljudi koji su ga napravili radili su najbolje to su znali i umjeli, ali to
nije bilo dovoljno i most se sruio.
Umjesto da se upusti u raspravu, on se samo nasmijao.
To nije isto, rekao je.
Ne?
Ne.
Greti je trebalo biti jasno da je takav stav - distanciran, tolerantan - bio za nju kao
naruen, jer ona je bila pjesnikinja, a neke stvari u njezinim pjesmama nisu bile nimalo vesele
3

niti su se lako dale objasniti.

(Peterova majka i kolege s kojima je radio - oni koji su uope znali za to - i dalje su
govorili poetesa. Ona ga je izdresirala da ne rabi tu rije. Inae nije bilo potrebe za dresurom.
Roake s kojima je izgubila svaku vezu i ljude koje je sad poznavala u svojoj ulozi kuanice i
majke nije morala dresirati jer nisu ni znali za tu njezinu neobinu stranu.)
S vremenom, kasnije u njezinu ivotu, postat e vrlo teko objasniti to je u to doba bilo
prihvatljivo, a to nije. Moglo se rei, no dobro, feminizam nije bio. Ali onda ste morali
objasniti da se u to doba uope nije upotrebljavala rije feminizam. Onda biste se potpuno
zapleli kad biste rekli da se bilo kakva ozbiljna ideja, ambiciju da i ne spominjemo, ak i
itanje obine knjige, doivljavalo kao neto sumnjivo, neto zbog ega vam je dijete moglo
zaraditi upalu plua, a da je politika primjedba na uredskoj zabavi mogla vaeg mua stajati
unapreenja. Ne bi bilo vano ak ni o kojoj je politikoj stranci rije. Kriva je bila ena jer
nije drala jezik za zubima.
Ljudi bi se na to smijali i govorili, Ma valjda se ipak alite, na to ste morali rei, Pa ba i
ne. A na to bi ona rekla: ali jedno stoji, ako ste ve pisali poeziju, bilo je donekle sigurnije biti
ena, a ne mukarac. Tu je rije poetesa zgodno sluila, poput mreice od pinanog eera.
Peter nije tako mislio, rekla je, ali sjetite se da je on roen u Europi. Ipak, shvaao je to se od
mukaraca s kakvima je radio oekuje da misle o takvim stvarima.
To ljeto Peter je trebao provesti mjesec dana, a moda i vie, nadgledajui gradilite u
Lundu, visoko na sjeveru, zapravo koliko god daleko se moglo na sjever kopnom. Za Gretu i
Katy nije ondje bilo smjetaja.
Ali Greta je ostala u kontaktu s djevojkom s kojom je prije radila u knjinici u
Vancouveru, koja je sad bila udana i ivjela u Torontu. Ona i njezin mu provest e mjesec
dana preko ljeta u Europi - on je bio profesor - pa je pisala Greti da je pita bi li im Greta i
njezina obitelj uinili uslugu - bila je vrlo uljudna - i odsjeli u njihovoj kui u Torontu bar dio
toga vremena, da kua ne stoji prazna. I Greta joj je odgovorila, rekla joj da Peter ima posla,
ali prihvatila je ponudu za sebe i Katy.
Zato su sad mahali i mahali s perona i iz vlaka.
U to je vrijeme postojao asopis, zvao se The Echo Answers, koji je neredovito izlazio u
Torontu. Greta ga je otkrila u knjinici i poslala im nekoliko pjesama. Dvije su pjesme
objavljene, zbog ega su je, kad je urednik asopisa prole jeseni doputovao u Vancouver,
pozvali s ostalim piscima na zabavu da ga upozna. Zabava je prireena u kui pisca ije joj je
ime bilo poznato, kako joj se inilo, cijeli ivot. Odravala se kasno poslijepodne, dok je Peter
jo bio na poslu, pa je pozvala bebisitericu i krenula autobusom preko mosta Lions Gate i
kroz Stanley Park. Zatim je morala ispred robne kue Hudsons ekati drugi autobus za
dugu vonju do sveuilita, gdje je pisac ivio. Kad je izila na posljednjem okretitu,
pronala je ulicu i krenula, kiljei u kune brojeve. Nosila je visoke potpetice, to ju je
znatno usporavalo. I svoju najelegantniju crnu haljinu, s patentnim zatvaraem na leima,
priljubljenu u struku i uvijek malo pretijesnu na bokovima. Izgledam pomalo smijeno u njoj,
pomislila je, dok se blago spoticala po zavojitim ulicama bez plonika, a nigdje na vidiku u
kasno poslijepodne nije bilo ni ive due. Moderne kue, velike staklene stijene, kao u
svakom perspektivnom predgrau, uope ne onakva etvrt kakvu je oekivala. Poela se pitati
nije li pogrijeila ulicu i nije joj bilo ni najmanje krivo kad je pomislila da jest. Moe se vratiti
na autobusnu postaju, gdje ima i klupa. Moe skinuti cipele i smjestiti se na sjedalo na dugoj i
samotnoj vonji do kue.
Ali kad je vidjela parkirane automobile, vidjela kuni broj, bilo je prekasno da se okrene.
Ispod zatvorenih vrata dopirala je buka i morala je dva puta pozvoniti.
Pozdravila ju je ena koja kao da je oekivala nekog drugog. Pozdravila nije prava rije ena je otvorila vrata, a Greta je rekla da se moda tu odrava zabava.
Nego to ste mislili? rekla je ena i naslonila se na dovratak. Put joj je bio zaprijeen
dok ona - Greta - nije rekla: Smijem ui?, na to je uslijedio pokret koji kao da je eni
vidljivo nanio bol. Nije rekla Greti da poe za njom, ali Greta je svejedno pola.
4

Nitko joj se nije obratio niti je primijetio, ali ubrzo joj je neka tinejderica gurnula pod
nos pladanj na kojem su stajale ae s neim to je izgledalo kao ruiasta limunada. Greta je
uzela au i iskapila je u jednom ednom gutljaju, a onda uzela jo jednu. Zahvalila je
djevojci i pokuala zapodjenuti razgovor o dugom pjeaenju po vruini, ali djevojku to nije
zanimalo i okrenula joj je lea te se vratila svojem poslu.
Greta je krenula dalje. Neprestano se smijeila. Nitko je nije pogledao ni kao da je
prepoznaje niti kao da im je drago, a zato i bi? Ljudi su je samo okrznuli pogledom, a onda
se vratili svojim razgovorima. Smijali su se. Svi osim Grete bili su opremljeni prijateljima,
alama, polutajnama, svi kao da su nali nekoga tko e im poeljeti dobrodolicu. Osim
tinejderica koje su neprestano nadureno i neumoljivo nudile ruiasta pia.
Ali nije se predala. Pie joj je pomoglo i odluila je popiti jo jedno kad pladanj ponovno
stigne do nje. Ogledala se da vidi moe li nai skupinu u ijem e se razgovoru otvoriti neki
prostor u koji se moe ubaciti. Uinilo joj se da ga je nala kad je ula da se spominju naslovi
filmova. Europskih filmova, kakvi su se u to doba pomalo poinjali prikazivati u Vancouveru.
ula je naslov filma koji su ona i Peter gledali. etiristo udaraca. , gledala sam to.
Izgovorila je to glasno i razdragano, i svi su pogledali u nju, a jedan od njih, oito u ime svih,
rekao je: Ma nemojte?
Greta je bila pijana, naravno. Pimms N0.1 i sok od crvenog grejpa iskapljen na brzinu.
Nije to ponienje primila srcu onako kako bi inae, u normalnim okolnostima. Samo je
odlunjala dalje, svjesna da je nekako izgubila orijentaciju, ali i s nekim osjeajem da ovdje
vlada atmosfera opijenosti, u kojoj je sve doputeno, da nije vano to se nije ni s kim
sprijateljila i da moe samo tumarati prostorijom i iznositi vlastito miljenje.
Pod nadsvoenim prolazom natisnula se gomila ljudi, svih odreda vanih. Meu njima je
primijetila domaina, pisca ije je ime i lice tako dugo poznavala. Razgovarao je glasno i
grozniavo, a iz njega i jo nekolicine mukaraca kao da je vrebala opasnost, kao da e te
uvrijediti s jednakom lakoom kao i pogledati te. Njihove su ene, zakljuila je, inile onu
skupinu u koju se pokuala ugurati.
ena koja joj je otvorila vrata nije pripadala ni jednoj od skupina, jer je i sama bila pisac.
Greta je primijetila kako se okrenula kad ju je netko zazvao po imenu. Bilo je to ime
suradnice u istom onom asopisu u kojem je i ona objavljivala. Ne bi li joj na temelju toga
mogla prii i predstaviti se? Kao njoj ravna, unato hladnom doeku na ulazu?
Ali sad je ena zabacila glavu i oslonila se o rame mukarca koji ju je zazvao imenom, pa
vjerojatno ne bi dobro primili da ih prekine.
Ta pomisao natjerala je Gretu da sjedne, a kako nije bilo stolica, sjela je na pod. Palo joj
je neto na pamet. Mislila je o tome kako je, kad s Peterom ide na zabave njegovih inenjera,
ondje atmosfera ugodna, premda se vode dosadni razgovori. To je zato to je svaija vanost
utvrena i postojana, bar na neko vrijeme. Ovdje nitko nije siguran. Sudovi se mogu donositi
iza lea, ak i o onima poznatima i objavljivanima. Prevladava neki ugoaj pametovanja ili
ivanosti, bez obzira na to tko si.
A ona se jadna oajniki nadala da e joj netko dobaciti bilo kakvu mrvicu razgovora.
Kad je razradila svoju teoriju o nelagodi, laknulo joj je i postalo joj je svejedno hoe li tko
s njom razgovarati ili ne. Skinula je cipele i osjetila neizmjerno olakanje. Sjela je leima
oslonjena o zid i ispruila noge preko jednog od manje prometnih prolaza na zabavi. Kako se
ne bi dovela u opasnost da prolije pie po sagu, na brzinu ga je ispila.
Nad njom je stajao neki mukarac. Rekao je: Kako ste stigli ovamo?
Saalila se nad njegovim tekim nogama u nezgrapnim cipelama. alila je svakoga tko
mora stajati.
Rekla je da je pozvana.
Da. Ali jeste li stigli autom?
Pjeke. Ali to nije bilo dovoljno pa je nakon nekog vremena uspjela ponuditi i ostatak
odgovora.
Dola sam autobusom, onda sam hodala.
Jedan od ljudi iz onog posebnog kruga sad je stajao iza mukarca s cipelama. Rekao je:
Sjajna ideja. Izgledao je kao da je zbilja spreman razgovarati s njom.
5

Prvom mukarcu ovaj drugi nije bio ba po volji. Donio je Greti njezine cipele, ali ona ih
nije htjela obuti, uz objanjenje da je previe uljaju.
Nosite ih onda. Ili u ih ja ponijeti. Moete ustati?
Pogledom je potraila onog vanijeg, da joj pomogne, ali nije ga vie bilo. Sad se sjetila
to je napisao. Dramu o duhoborcima koja je izazvala estoku svau jer su se duhoborci
trebali skinuti do gola. Naravno, nisu to bili pravi duhoborci, nego glumci. I na kraju im nisu
dopustili da budu goli. Pokuala je to objasniti mukarcu koji joj je pomogao ustati, ali njega
to oito nije zanimalo. Upitala ga je to on pie. Rekao je da on nije od te vrste pisaca, on je
novinar. Ovamo je doao u posjet sa sinom i keri, unuadi domaina. Oni su - djeca posluivali pie.
Ubojita su, rekao je za pia. Kriminal.
Sad su izili iz kue. U arapama je prela preko travnjaka i pritom jedva izbjegla neku
lokvu.
Netko je povratio ovdje, rekla je svojem pratiocu.
Zbilja je, rekao je on i smjestio je u auto. Svjei zrak joj je promijenio raspoloenje, iz
nemirne razdraganosti u neto to nije bilo daleko od nelagode, ak srama.
Sjeverni Vancouver, rekao je. Valjda mu je rekla gdje stanuje. Moe? Idemo. Lions
Gate.
Nadala se da je nee pitati odakle ona na zabavi. Ako mu bude morala rei da je
pjesnikinja, njezino sadanje stanje, pretjerano uivanje alkohola, ispast e kao otrcani
stereotip. Vani se jo nije smrailo, ali bila je veer. inilo joj se da su se uputili u pravom
smjeru, uz neku vodu, zatim preko mosta. Most u Ulici Burrard. Zatim jo prometa, otvarala
je oi i svaki put vidjela stabla kako promiu, a onda ih ponovno zatvarala, premda nije htjela.
Kad se auto zaustavio, znala je da su prebrzo stigli da bi bili kod kue. To jest, njezine kue.
Ta velika lisnata stabla iznad njih. Nisu se vidjele zvijezde. Ali neto je sjajilo na vodi,
izmeu ovog ovdje, gdje god da su sada, i gradskih svjetala.
Samo sjedite i razmotrite, rekao je.
Opinila ju je ta rije.
Razmotrite.
Na primjer, kako ete ui u kuu? Moete li se drati dostojanstveno? Nemojte pretjerati.
Nonalantno? Pretpostavljam da imate mua.
Moram vam prvo zahvaliti to me vozite kui, rekla je. Zato mi morate rei kako se
zovete.
Rekao je da ve jest. Moda i dva puta. Ali moe jo jednom ponoviti. Harris Bennett.
Bennett. On je zet ljudi koji su priredili zabavu. Njegova djeca su posluivala pia. On i djeca
doli su u posjet iz Toronta. Je li zadovoljna?
Imaju li djeca majku?
Itekako imaju. Ali u bolnici je.
ao mi je.
Nema potrebe. To je sasvim zgodna bolnica. Za duevne probleme. Ili bi se moglo rei
za emocionalne probleme.
Ona mu se pourila rei da se njezin mu zove Peter, da je inenjer i da imaju ker Katy.
Pa to je jako lijepo, rekao je i krenuo autom unatrag. Na mostu Lions Gate rekao je:
Oprostite to sam vam se onako obratio. Razmiljao sam o tome hou li vas poljubiti ili neu
i odluio sam da neu.
Uinilo joj se kako joj time eli rei da neto u njoj nije zavrijedilo da bude poljubljena.
Ponienje ju je otrijeznilo poput pljuske.
Sad kad prijeemo most, idemo ravno u Marine Drive? nastavio je. Oslanjam se na
vas.
U jesen, zimu i proljee koji su slijedili jedva da je dan proao, a da nije mislila na njega.
Kao da uvijek sanja jedan te isti san im zaspi. Naslonila bi glavu na jastuk kaua i zamiljala
da mu lei u naruju. ovjek ne bi oekivao da e mu zapamtiti lice, ali pojavilo bi joj se pred
oima do najsitnije pojedinosti, lice jednog zguvanog i po izgledu prilino umornog,
6

ironinog mukarca sklonog boravku unutar etiri zida. Ni tijelu mu nita nije nedostajalo,
djelovalo je rabljeno koliko se moglo i oekivati, ali u dobroj kondiciji i iznimno poeljno.
Gotovo je plakala od enje. A opet sve to matanje nestajalo je, tonulo u zimski san, im
bi Peter stigao kui. Tad su u prvi plan iskakale svakodnevne naklonosti, pouzdane kao
uvijek.
Taj je san zapravo uvelike nalikovao vremenu u Vancouveru - neka turobna enja,
kiovita sanjiva tuga, teina koja se slijee oko srca.
Pa to onda s tim to ju je odbio poljubiti, to je prilino nekavalirski udarac?
Jednostavno je to otpisala. Potpuno zaboravila.
A to s njezinom poezijom? Ni stiha, ni rijei. Ni traga tome da joj je ikad bilo stalo do
pjesnitva.
Naravno da je tim napadajima davala ivotnog prostora uglavnom kad je Katy spavala.
Katkad je izgovarala njegovo ime naglas, kretenski bi popustila. Nakon toga pekao ju je sram
i prijezir prema samoj sebi. Zbilja kretenski. Glupaa.
A onda, kao grom iz vedra neba, mogunost za posao pa onda siguran posao u Lundu,
ponuda kue u Torontu. Jasno razvedravanje, nastup smjelosti.
Uhvatila se kako pie pismo. Nije poinjalo ni jednom uobiajenom formulom. Nita
Dragi Harrise. Nita Sjeate me se.
Pisati ovo pismo je kao stavljati poruku u bocu I nadati se
Da e stii u Japan.
Najblie pjesmi nakon dugo vremena.
Nije pojma imala koja mu je adresa. Bila je dovoljno smjela i budalasta da telefonira
ljudima koji su priredili zabavu. Ali kad joj se ena javila na telefon, usta su joj se osuila i
razvukla, velika poput tundre, i morala je spustiti slualicu. Zatim je odvukla Katy sa sobom u
gradsku knjinicu i pronala telefonski imenik Toronta. Bilo je mnogo Bennetta, ali ni jedan
Harris ili H. Bennett.
Tada joj je neto uasno palo na pamet, da pregleda osmrtnice. Nije se mogla obuzdati.
Priekala je da ovjek koji je itao knjiniki primjerak prelista novine do kraja. Obino nije
itala novine iz Toronta jer se moralo prijei most da se kupe, a Peter je uvijek donosio kui
Vancouver Sun. Listajui stranice, napokon je uoila njegovo ime na jednoj kolumni. Znai,
nije umro. Novinski kolumnist. Naravno da ne eli da ga ljudi gnjave i zovu ga kui, imenom.
Pisao je o politici. lanak je djelovao inteligentno, ali to joj uope nije bilo vano.
Poslala mu je pismo onamo, u novinsku redakciju. Nije bila sigurna otvara li sam svoju
potu, a opet, napisati privatno na omotnici izgledalo joj je kao da zaziva nevolju pa je
samo napisala dan kad stie i vrijeme dolaska vlaka, nakon onog o boci. Bez imena.
Zakljuila je kako bi onaj tko otvori omotnicu, tko god to bio, pomislio da je posrijedi neka
postarija roakinja sklona aljivom izraavanju. Nita to bi ga moglo dovesti u nezgodnu
situaciju, ak i da mu takvu udnovatu poiljku dostave kui i da je otvori njegova ena, sad
kad je izila iz bolnice.
Katy oito nije shvatila da to to Peter stoji vani na peronu znai da ne putuje s njima.
Kad su krenuli, a on nije, i kad su ga sve veom brzinom potpuno ostavili za sobom, bolno ju
je pogodilo to je naputena. Ali nakon nekog vremena smirila se i rekla Greti kako e on
ujutro biti ovdje.
Kad je dolo jutro, Greta se usplahirila, ali Katy uope nije spomenula da tate nema.
Greta ju je upitala je li gladna, a ona je rekla da jest i zatim objasnila majci - kao to je Greta
objasnila njoj prije nego to su se uope ukrcale na vlak - da se sad moraju presvui iz
pidama i otii na doruak u drugi vagon.
to eli za doruak?
Fapuljice. To je znailo pahuljice.
7

Vidjet emo imaju li ih.

Imali su ih.
Idemo sad nai tatu?
U vlaku je postojala igraonica za djecu, ali bila je prilino malena. Zauzeli su je djeak i
djevojica - brat i sestra, sudei po njihovim jednakim odijelcima na zeie. Igra im se
sastojala u tome da su jurili autiima jedno prema drugom, a onda u posljednji as skretali.
TRES BUM TRES. Ovo je Katy, rekla je Greta. Ja sam njezina mama. Kako se vi
zovete?
Sudari su postali jo silovitiji, ali djeca nisu podignula pogled.
Tata nije tu, rekla je Katy.
Greta je zakljuila kako je najbolje da se vrate po Katynu knjigu o Christopheru Robinu i
odnesu je u panoramski vagon s ostakljenom kupolom te ondje itaju. Ondje sigurno nikoga
nee smetati jer doruak jo nije zavrio, a kroz najvanije planinske krajolike prolazit e tek
kasnije.
Problem je bio to je Katy htjela ponovno itati o Christopheru Robinu im bi doli do
kraja pjesme. Dok su itali prvi put, bila je tiho, ali sad je poela uskakati na kraju svakog
stiha. U sljedeem ponavljanju izgovarala je sve stihove rije po rije, premda jo nije bila
spremna sama itati. Greta je slutila kako bi to moglo ii na ivce ljudima kad se panoramski
vagon napuni. Djeca Katyne dobi nisu imala problema s monotonijom. Naprotiv, prihvaala
su je, uranjala u nju i prevrtala poznate rijei po jeziku kao da su slatkii koji traju zauvijek.
Neki momak i djevojka popeli su se stubama i sjeli s druge strane prolaza, preko puta
Grete i Katy. Vrlo su veselo rekli dobro jutro i Greta im je odgovorila. Katy nikako nije
odobravala to to ih Greta uope primjeuje i nastavila je tiho recitirati pogleda uprtog u
knjigu.
S druge strane zauo se momkov glas, gotovo jednako tih kao Katyn:
U Buckinghamskoj palai straa se mijenja
Christopher Robin s Alicom ih gleda
Kad je zavrio tu pjesmu, poeo je drugu: Neu ih jesti, Sam ja sam.
Greta se nasmijala, ali Katy nije. Greti je bilo jasno da ju je to malo sablaznilo. Mogla je
shvatiti da se blesave rijei itaju u knjizi, ali ne i da izlaze iz neijih usta, bez knjige.
Oprostite, rekao je momak Greti. Mi smo predkolci. Tu smo na svojem terenu.
Nagnuo se i ozbiljno i tiho obratio Katy.
Zgodna ti je ova knjiga?
Hoe rei da radimo s predkolcima, rekla je djevojka Greti. Ali katkad ni sami ne
znamo to smo.
Momak je i dalje razgovarao s Katy.
Moda bih mogao pogoditi kako se zove. Da vidimo. Reksi? Ari?
Katy je zagrizla usnicu, ali ipak nije mogla odoljeti da strogo ne odgovori.
Nisam ja pas, rekla je.
Ne. Ba sam blesav. Ja sam deko i zovem se Greg. Cura se zove Laurie.
Malo te zezao, rekla je Laurie. Da mu dam vrgu?
Katy je malo razmislila o tome pa rekla: Ne.
Alica se udaje za jednog straara, nastavio je Greg. Vojniki kruh ima sedam kora,
kae ona
Katy se tiho pridruila na ima sedam kora.
Laurie je ispriala Greti kako su obilazili vrtie i davali igrokaze. To se zvalo priprema za
itanje. Zapravo su glumci. Ona izlazi u Jasperu, gdje je dobila posao preko ljeta, radit e kao
konobarica, a nastupat e i kao komiarka. Ne ba u sklopu pripreme za itanje. Zabava za
odrasle, tako se to zvalo.
K vragu, rekla je. Nasmijala se: Uzmi to ti se nudi.
Greg je izmeu poslova, a izlazi u Saskatoonu. Ondje mu ivi obitelj.
8

Oboje su bili posebno lijepi, po Gretinu miljenju. Visoki, gipki, gotovo neprirodno
mravi, on tamne kose sa sitnim kovrama, ona crnokosa, sa svakom vlasi na mjestu poput
Madone. Kad je Greta kasnije i spomenula kako su slini jedno drugome, priznali su kako im
je to povremeno dobro dolazilo kad su unajmljivali sobe. To im je beskrajno olakavalo stvar,
jedino su se morali sjetiti zatraiti dva odvojena kreveta i paziti da ujutro oba budu razbacana.
A sad, rekli su joj, sad se vie nemaju oko ega brinuti. Ne moraju vie nikoga
sablanjavati. Raskinuli su, nakon tri godine hodanja. edni su ve mjesecima, bar jedno s
drugim.
A sad dosta Buckinghamske palae, rekao je Greg Katy. Vrijeme je za moje vjebe.
Greta je pomislila kako to znai da e otii, ili se barem smjestiti u prolaz izmeu sjedala
te gimnasticirati, ali umjesto toga on i Laurie zabacili su glavu, istegnuli vrat i poeli
pjevuiti, graktati i mumljati udnovate napjeve. Katy je bila oduevljena, sve je to prihvatila
kao dar, predstavu samo za sebe. I ponaala se kao prava publika - sjedila je potpuno
nepomino i bez rijei sve dok nisu zavrili, a onda prasnula u smijeh.
Neki ljudi koji su se namjeravali popeti u panoramski vagon zastali su na dnu stuba, ne
ba tako oarani kao Katy i pomalo zbunjeni svime time.
Oprostite, rekao je Greg, bez objanjenja, ali prisnim prijateljskim tonom. Pruio je
Katy ruku.
Idemo vidjeti ima li tu igraonica.
Laurie i Greta poli su za njima. Greta se nadala da on nije jedan od onih odraslih koji se
sprijatelje s djecom uglavnom da bi iskuali vlastiti arm, a onda im to dosadi i postanu
mrzovoljni kad shvate kako djeja naklonost moe biti neumorna.
Do ruka, ili ak prije, shvatila je da se ne treba brinuti. Ne samo da Grega nije izmorila
pozornost koju mu je Katy poklanjala nego se jo i nekoliko djece prikljuilo natjecanju, a on
nije pokazivao ni traga zamora.
Nije on organizirao natjecanje. Sve je izveo tako da je iskoristio pozornost to su je djeca
usmjerila na njega pa je skrenuo na to da primijete jedno drugo, a zatim na igru, ivahnu, ak
divlju, ali nikad zlonamjernu. Nije bilo durenja ni ispada bijesa. Nije bilo otimanja igraaka.
Jednostavno nije bilo vremena za to - dogaalo se previe toga zanimljivoga. Pravo je udo s
kakvom se lakoom divljalo i ludovalo u tako malom prostoru. A utroena energija obeavala
je poslijepodnevno spavanje.
Fantastian je, rekla je Greta Laurie.
Uglavnom je samo prisutan, rekla je Laurie. Ne tedi se. Znate to mislim? To mnogi
glumci rade. Posebno glumci. Kad nisu na pozornici, mrtvi su.
Greta je pomislila, upravo to ja radim. tedim se, uglavnom se tedim. Oprezna sam s
Katy, oprezna s Peterom.
U desetljeu u koje su ve zagazili, ali koje do sada, bar to se nje tie, nije previe
primjeivala, takvim e se stvarima pridavati velika vanost. Biti prisutan poprimit e
znaenje koje prije nije imalo. Prepustiti se. Davati se. Neki ljudi su se davali, neki se nisu ba
pretjerano davali. Pogazit e se granice izmeu unutranjeg i vanjskog ivota. Tako je
zahtijevala autentinost. Stvari kao to su Gretine pjesme, sve ono to se ne izlijeva bez
zadrke iz nutrine, postalo je sumnjivo, prezira vrijedno. Naravno da je ona i dalje radila po
svome, prtljala i svrdlala, potajno vojniki stroga prema alternativnoj kulturi. Ali trenutano
se njezino dijete predalo Gregu i onom to je on radio, to god to bilo; i bila je zahvalna iz dna
due.
Poslijepodne su, kao to je Greta i predvidjela, djeca pozaspala. I njihove majke, u nekim
sluajevima. Druge su se kartale. Greg i Greta mahnuli su Laurie na pozdrav kad je izila u
Jasperu. Ona im je slala poljupce s perona. Pojavio se postariji mukarac, uzeo joj kofer,
njeno je poljubio, pogledao prema vlaku i mahnuo Gregu. Greg mu je odmahnuo.
Njezin trenutni dragi, rekao je.
Jo mahanja kad je vlak krenuo i ubrzao, a onda su on i Greta odveli Katy natrag u
odjeljak, gdje je zaspala izmeu njih, zaspala doslovce usred skoka. Razmaknuli su zavjesu
odjeljka da ue zrak sad kad vie nije bilo opasnosti da dijete ispadne.
9

Kakva fora imati dijete, rekao je Greg. To je bila jo jedna nova rije u to doba, bar
nova za Gretu.
Tako to ide, rekla je.
Kako ste smireni. Sad ete jo rei, to je ivot.
Neu, rekla je Greta i potom se zapiljila u njega sve dok on nije okrenuo pogled,
odmahnuo glavom i nasmijao se.
Ispriao joj je kako je u glumu uao preko svoje vjere. Njegova je obitelj pripadala nekoj
kranskoj sekti za koju Greta nikad nije ula. Sekta nije bila brojano jaka, ali zato je bila
vrlo bogata, ili su bar neki lanovi bili bogati. U jednom gradu u preriji sagradili su crkvu s
kazalinom dvoranom. Ondje je poeo glumiti prije nego to je navrio deset godina. Izvodili
su biblijske prispodobe, ali i suvremene poune prie, o strahotama koje su zadesile ljude koji
ne vjeruju u isto to i oni. Obitelj se vrlo ponosila njime, a naravno, ponosan je bio i on sam.
Ni u snu im ne bi ispriao to se sve dogaalo kad su bogati preobraenici dolazili obnoviti
zavjete i osnaiti se u svojoj svetosti. U svakom sluaju, uivao je u opem odobravanju i
uivao je u glumi.
Dok mu jednog dana nije sinulo da bi mogao glumiti i bez cijele te crkvene prie.
Pokuao je to uljudno izvesti, ali rekli su mu da ga vrag dri u aci. Rekao je, haha, znam ja
tko je taj tko me dri u aci.
Zbogom.
Ne bi htio da mislite kako je sve bilo loe. I dalje vjerujem u molitvu i sve to. Ali nikad
nisam mogao svojima rei to se dogaa. Da saznaju samo pola istine, to bi ih ubilo. Znate
takve ljude?
Ispriala mu je kako se, kad su se ona i Peter tek preselili u Vancouver, njezina baka, koja
je ivjela u Ontariju, javila sveeniku mjesne crkve. Doao ih je posjetiti, a ona, Greta,
ponaala se prema njemu bahato i s visine. Rekao je da e moliti za nju, a ona samo to mu
nije rekla neka se ne zamara tim. Njezina baka je za to vrijeme umirala. Kad god se toga
sjetila, Greta se sramila i ljutila to se srami.
Peter to uope nije razumio. Majka mu nikad nije ila u crkvu, premda ga je preko planina
prenijela valjda i zato da bi mogli biti katolici. Rekao je kako su katolici vjerojatno u
prednosti, jer se moe osiguravati sa svih strana sve do posljednjeg daha.
Prvi put nakon dugo vremena sad se sjetila Petera.
injenica je da su ona i Greg pili dok se odvijao ovaj bolan, ali opet nekako utjean
razgovor. On je odnekud izvadio bocu ouza. Ona je pila prilino oprezno, jer je od one zabave
za pisce bila oprezna s alkoholom, ali pie je ipak donekle djelovalo. Dovoljno da ponu
jedno drugome milovati ruke, a onda se upustiti u malo ljubljenja i maenja. to se sve
dogaalo uz tijelo usnulog djeteta.
Bolje da prestanemo, rekla je Greta. Inae emo se zbilja nisko srozati.
To nismo mi, rekao je Greg. To su neki drugi ljudi.
Onda im reci da prestanu. Zna kako se zovu?
ekaj malo. Reg. Reg i Dorothy.
Greta je rekla: Dosta je bilo, Reg. Misli na moje nevino dijete.
Mogli bismo u moj odjeljak. Nije daleko.
Nemam nita za...
Imam ja.
Kod sebe?
Pa naravno da ne. to misli da sam ja, nekakva ivotinja?
I tako su popravili odjeu, tiho se izvukli iz odjeljka, pomno zakopali svaki gumb na
zavjesi leaja na kojem je spavala Katy i s nekom namjetenom nonalancijom preli iz
Gretina vagona u njegov. Nisu se morali pretvarati - putem nisu sreli nikoga. Oni koji nisu bili
u panoramskom vagonu i fotografirali beskonane planine bili su u vagonrestoranu ili su
drijemali.
U Gregovu neurednom odjeljku nastavili su gdje su stali. Nije bilo mjesta da se dvoje
ljudi propisno isprui, ali uspjeli su se otkotrljati jedno preko drugoga. U poetku prigueni
smijeh koji nisu mogli obuzdati, zatim snani valovi uitka, a gledati nisu mogli nikamo osim
10

jedno drugome u irom otvorene oi. I gristi jedno drugo da suspregnu divlje krikove. Fino,
rekao je Greg. Ba dobro.
Moram se vratiti.
Tako brzo?
Katy bi se mogla probuditi, a mene nema.
U redu. U redu. Ionako se moram pripremiti za Saskatoon. Kako bi to bilo da stignemo
onamo kad smo usred ovoga? Bok, mama. Bok, tata. Ispriavam se na trenutak, samo dok
huuu-haaaa!
Dotjerala se da izgleda pristojno i otila. Zapravo, nije marila hoe li koga sresti. Bila je
slaba, uzdrmana, ali i na krilima od uzbuenja, poput kakvog gladijatora - kad joj je to palo na
pamet, nasmijeila se - nakon borbe u areni. Uostalom, nije srela ni ive due.
Donji zatvara na zavjesi odjeljka bio je otkopan. Tono se sjeala da ga je zatvorila.
Premda, ak i da je irom otvoren, Katy bi teko mogla izii, a sigurno ne bi to ni pokuala.
Jednom kad je na minutu otila na zahod, Greta joj je iscrpno objasnila kako nikad ne smije
ii za njom, a Katy je rekla: Pa jasno, kao da joj je uvredljivo to se prema njoj ponaa kao
prema malom djetetu.
Greta je uhvatila zavjesu i povukla je do kraja, a kad ju je otvorila, vidjela je da Katy
nema.
Poludjela je. Naglo je podignula jastuk kao da bi se dijete Katyne veliine moglo pokriti
njime. Dlanovima je lupala po pokrivau kao da se Katy skriva ispod njega. Pribrala se i
pokuala se sjetiti gdje je vlak stajao i je li uope stajao dok je ona bila s Gregom. Dok je
stajao, ako je stajao, je li otmiar mogao ui u vlak i nekako odvesti Katy?
Stojei u prolazu, pokuala se sjetiti to mora napraviti da zaustavi vlak.
Zatim je pomislila, prisilila se da pomisli, da se nita takvog nije moglo dogoditi. Ne budi
smijena. Katy se vjerojatno probudila i shvatila da mame nema i otila je traiti. Sasvim
sama, ila ju je traiti.
Negdje je tu, sigurno je tu blizu. Vrata na obje strane vagona bila su vie nego preteka da
bi ih sama otvorila.
Greta se jedva s mukom pokrenula. Cijelo tijelo, um, prazni. To se nije moglo dogoditi.
Vrati se, vrati se u trenutak prije nego nego to si otila s Gregom. Tu stani. Stani.
S druge strane prolaza bilo je sjedalo, trenutano slobodno. Netko ga je oznaio kao svoje
enskim demperom i nekim asopisom. Neto dalje, odjeljak zatvoren zavjesom, kao to je
bio njezin - njihov. Razvukla je zavjese jednim potezom. Starac koji je ondje spavao okrenuo
se na lea, ali nije se probudio. On sigurno nikoga ne skriva.
Kakva idiotarija.
A onda novi strah. to ako je Katy stigla do jednog ili drugog kraja vagona i nekako
uspjela otvoriti vrata? Ili slijedila nekog tko ih je otvorio? Izmeu vagona bio je kratki
metalni most kojim se prelazilo tono preko mjesta gdje su vagoni spojeni kvailom. Tamo se
odjednom na zastraujui nain osjealo kretanje vlaka. Teka vrata ispred i iza mosta, a s
obje njegove strane zveket metalnih ploa. Ploe su prekrivale ljestve koje se sputaju kad
vlak stoji.
Uvijek urimo kroz te prolaze gdje nas lupa i ljuljanje podsjeaju da su stvari napravljene
na nain koji moda i nije tako neizbjean kako izgleda. Gotovo je nehajno, a opet pretjerano
uurbano, sva ta lupa i ljuljanje.
Vrata na kraju prolaza bila su teka ak i za Gretu. Ili joj je strah oduzeo snagu. Svom
silom je gurnula vrata ramenom.
I ondje, izmeu vagona, na jednom od onih nezaustavljivo bunih komada metala - ondje
je sjedila Katy. Oiju irom otvorenih i usta poluotvorenih, zapanjena i sama. Nije uope
plakala, ali kad je vidjela majku, briznula je u pla.
Greta ju je zgrabila i podigla na bok te spotiui se oteturala natrag kroz vrata koja je
netom otvorila.
Svi su vagoni imali imena, u ast bitaka ili istraivakih ekspedicija ili istaknutih
Kanaana. Njihov se vagon zvao Connaught. To nee nikad zaboraviti.
Katy nije zadobila ni najmanju ozljedu. Odjea joj se nije zakvaila, kao to se mogla, za
11

otre rubove pominih metalnih ploa.

Ila sam te traiti, rekla je.
Kad? Prije nekoliko minuta ili odmah im ju je Greta ostavila samu?
Valjda nije. Netko bi je vidio ondje, podignuo je, oglasio uzbunu.
Dan je bio sunan, ali ne i topao. Lice i ruke bili su joj sasvim hladni.
Mislila sam da si na stubama, rekla je.
Greta ju je u odjeljku pokrila pokrivaem i tek se tad i ona poela tresti, kao u groznici.
Obuzela ju je munina i stvarno je osjetila okus bljuvotine u grlu. Katy je rekla, Ne guraj
me i stala joj se otimati iz zagrljaja.
Smrdi na neto fuj, rekla je.
Greta je odmaknula ruke i legla na lea.
Ovo je strano, ono to je zamiljala da se moglo dogoditi bilo je strano. Dijete je jo bilo
ukoeno u prosvjedu i dralo se podalje od nje.
Netko bi bio naao Katy, sigurno bi. Neki pristojan ovjek, ne neki pokvarenjak,
primijetio bi je ondje i odnio je na sigurno. Greta bi preko razglasa ula obavijest koja bi je
potresla, vijest da je dijete pronaeno u vlaku, samo. Djevojica koja kae da se zove Katy.
Odjurila bi kao bez due odande gdje je ve u tom trenutku bila, nakon to se uredila koliko je
to mogue, odjurila bi kao bez due po svoje dijete i lagala bi, rekla bi da je samo skoknula na
zahod. Prestraila bi se, ali bila bi poteena slike koju je sad imala pred oima, slike Katy
kako sjedi u tom bunom prostoru, bespomona meu vagonima. Bez suza, bez prigovaranja,
kao da e ondje samo sjediti zauvijek i nikad joj nitko nee nita objasniti niti dati kakvu
nadu. Oi su joj bile udnovato bezizraajne, a usta ovjeena i otvorena sve do trenutka kad je
shvatila da je spaena i da moe poeti plakati. Tek tada mogla je ponovno pronai svoj svijet,
svoje pravo da pati i ali se.
Sad je rekla da joj se ne spava, da hoe ustati. Pitala je gdje je Greg. Greta je rekla da je
legao malo odspavati, umoran je.
Katy i Greta otile su u panoramski vagon da ondje provedu ostatak poslijepodneva.
Uglavnom im je cijeli vagon bio na raspolaganju. Ljudi koji su fotografirali krajolik valjda su
se umorili na Stjenjaku. A kao to je Greg rekao, u preriji im je sve bilo ravno.
Vlak je kratko stao u Saskatoonu i nekoliko je ljudi silo. Meu njima je bio i Greg. Greta
je vidjela kako ga doekuje neki par, vjerojatno njegovi roditelji. I ena u invalidskim
kolicima, po svoj prilici baka, a onda i neto mlaarije koja se motala uokolo, vesela i u
neprilici. Nitko od njih nije izgledao kao pripadnik neke sekte niti kao stroga ili na bilo koji
nain neugodna osoba.
Ali moe li se to sa sigurnou prepoznati u bilo kome?
Greg se okrenuo od njih i pogledom preao preko prozora vlaka. Mahnula mu je iz
panoramskog vagona, a on ju je primijetio i odmahnuo joj.
Eno Grega, rekla je ona Katy. Vidi ga ondje dolje? Mae nam. Hoe mu mahnuti?
Ali Katy je bilo preteko traiti ga pogledom. Ili nije ni htjela. Okrenula se, drei se jako
pristojno i malice uvrijeeno, a i Greg je jo jednom mahnuo kienim pokretom pa se onda i
on okrenuo. Greta se upitala kanjava li ga mala zato to je naputa pa nee da joj nedostaje,
nee ak ni priznati da je ovdje.
U redu, ako emo se tako ponaati, neka.
Greg ti je mahnuo, rekla je Greta dok je vlak izlazio iz kolodvora.
Znam.
Dok je Katy te veeri spavala kraj nje u odjeljku, Greta je napisala Peteru pismo. Dugo
pismo, koje je htjela da bude smijeno, o svim moguim likovima koji se susreu na vlaku.
O tome kako veina ljudi vie voli gledati kroz fotoaparat nego vidjeti ono to je zbilja
pred njima i tako dalje. O tome kako se Katy openito vrlo lijepo ponaa. Nita o tome kako
ju je izgubila, naravno, i kako se preplaila. Poslala je pismo kad su odavno iza sebe ostavili
preriju i crne smreke protezale su se u nedogled, a oni su zbog nekog razloga stali u
izgubljenom gradiu po imenu rnn.
Svi budni sati u tih dvjestotinjak kilometara bili su posveeni Katy. Znala je da nikad do
12

sada nije iskazala takvu posveenost. Istina je da se brinula za dijete, odijevala je, davala joj
jesti, priala s njom u onim satima to su ih provodile zajedno dok je Peter bio na poslu. Ali
Greta je tad morala obavljati i razne druge poslove po kui i pozornost joj je bila rastrzana,
njenost esto tek taktika.
I ne samo zbog kuanskih poslova. Ostale su misli izguravale dijete. ak i prije
beskorisne, iscrpljujue, idiotske obuzetosti tim mukarcem u Torontu, uvijek je tu bio onaj
drugi posao, posao pjesnitva koji kao da je obavljala u glavi vei dio ivota. To joj se sad
uinilo izdajom - Katy, Petera, ivota. Sad je, zbog slike koja joj je pred oima - Katy sama,
Katy kako sjedi u klopotu metala izmeu vagona - sad je to jo jedna od stvari kojih se ona,
Katyna majka, mora odrei.
Grijeh. Pozornost je usmjerila nekamo drugamo. Odlunu, pljakaku pozornost
poklanjala je neem drugom, a ne svojem djetetu. Grijeh.
U Toronto su stigli sredinom jutra. Dan je bio mraan. Grmjelo je i sijevalo u ljetnoj oluji.
Katy nikad nije vidjela takvo nevrijeme na zapadnoj obali, ali Greta joj je rekla da se nema
ega bojati i izgleda da se nije bojala. Niti se uplaila jo dublje tame osvijetljene umjetnim
svjetlom u koju su uronili u tunelu gdje se vlak zaustavio.
Rekla je: No.
Greta je rekla, ne, ne, samo moraju otii do kraja tunela sad kad su sili s vlaka. A onda
uza stube, ili e moda ondje biti pokretne stube, pa e se nai u jednoj velikoj zgradi, a onda
e izii na ulicu, gdje e uzeti taksi. Taksi je auto, nita drugo, i odvest e ih njihovoj kui.
Njihovoj novoj kui u kojoj e neko vrijeme ivjeti. Ondje e neko vrijeme ivjeti, a onda se
vratiti tati.
Popele su se uz rampu i dole do pokretnih stuba. Katy je zastala pa je zastala i Greta, i
stajale su dok svi nisu proli kraj njih. Zatim je Greta podignula Katy i smjestila je na bok te
drugom rukom uhvatila kofer i sagnuta udarala njime o pokretne stube. Kad su stigle do vrha,
spustila je malu na tlo, tako da su se opet mogle uhvatiti za ruke na jarkom, velianstvenom
svjetlu stanice Union.
Ondje su se ljudi koji su hodali ispred njih poeli razdvajati da se spoje s onima koji su ih
ekali i koji su ih dozivali, ili im jednostavno prilazili i uzimali im prtljagu iz ruke.
Kao to je netko sad uzeo njihovu. Uhvatio je, uhvatio Gretu i poljubio je prvi put,
odluno i slavljeniki.
Harris.
Prvo ok, a zatim se sve u Gretinoj nutrini preokrenulo i u golemom kovitlacu sjelo na
mjesto.
Trudila se drati Katy za ruku, ali u tom asu dijete se otrgnulo i izvuklo ruku iz njezine.
Nije pobjegla. Samo je stajala i ekala ono to se mora dogoditi.

AMUNDSEN
Na klupi ispred kolodvora, sjedila sam i ekala. Kolodvor je bio otvoren kad je vlak
stigao, ali sad su ga zakljuali. Jo jedna ena sjela je na kraj klupe, steui meu koljenima
mreicu punu zamotuljaka u votanom papiru. Meso - sirovo meso. Vonjalo je.
S druge strane pruge stajao je elektrini vlak, prazan, i ekao.
Drugih putnika nije bilo i nakon nekog vremena ef postaje provirio je iz ureda i viknuo:
San. U prvi mah pomislila sam da zove nekog mukarca po imenu Sam. A sa stranje strane
zgrade doista se pojavio jo jedan mukarac u nekoj vrsti slubene odore. Preao je tranice i
popeo se u elektrinu lokomotivu. ena sa zamotuljcima ustala je i krenula za njim pa sam to
napravila i ja. S druge strane ulice odjednom se zaula vika i vrata zgrade s ravnim krovom
prekrivenim tamnom indrom otvorila su se da propuste nekoliko mukaraca koji su navlaili
kape i udarali se porcijama za uinu po bedrima. Po galami koju su dizali pomislilo bi se da
e im vlak svaki tren pobjei. Ali kad su se smjestili u vlaku, nije se dogodilo nita. Vlak je
stajao dok su prebrajali jedni druge i otkrili tko nedostaje pa obavijestili vozaa da ne smije
13

jo krenuti. Onda se netko sjetio da onaj koji nedostaje danas ima slobodan dan. Vlak je
krenuo, premda je bilo teko odrediti je li voza uo bilo to od onog to su govorili i je li
mario za to.
Svi su mukarci izili kod pilane u umi - do tamo ne bi morali pjeaiti vie od deset
minuta - i nedugo nakon toga u vidokrugu se pojavilo jezero prekriveno snijegom. I pred njim
dugaka bijela drvena zgrada. ena je presloila svoje zamotuljke s mesom i ustala, a ja sam
je slijedila. Voza je ponovno viknuo San i vrata su se otvorila. Dvije su ene ekale da
uu. Pozdravile su enu s mesom, a ona je rekla kako hladnoa tipa.
Nitko nije pogledao u mene dok sam silazila iza ene s mesom.
Ovdje se oito nikoga nije moralo ekati. Vrata su se zalupila i vlak je krenuo natrag.
Zatim je zavladala tiina, zrak studen kao led. Uokolo krhke breze s crnim zarezima na
bijeloj kori i neka vrsta malih i neurednih zimzelenih stabala smotanih poput pospanih
medvjeda. Smrznuto jezero, ne posve ravno nego ispupeno pri obali, kao da su se valovi
pretvorili u led dok su se obruavali na nju. I zgrada na drugoj obali s promiljeno
postavljenim redovima prozora i staklenim verandama s oba kraja. Sve strogo i sjevernjaki,
crno-bijelo pod visokom kupolom oblaka.
Ali kora breza izbliza zapravo uope nije bijela. Nego sivkastouta, sivkastomodra, siva.
Tako nepomina, tako neizmjerna arolija.
Kamo idete? dobacila mi je ena s mesom. Posjeti su samo do tri.
Ne idem u posjet, rekla sam. Ja sam nastavnica.
No, kako god, na prednji ulaz vas nee pustiti, rekla je ena s odreenom dozom
zadovoljstva. Doite vi lijepo sa mnom. Nemate kofer?
ef postaje rekao je da e ga donijeti poslije.
Kako ste tu stajali, izgledalo mi je da ste se izgubili.
Rekla sam da sam stala jer je sve tako krasno.
Nekima moda je. Ako nisu previe bolesni ili previe zaposleni.
Nita vie nismo rekle dok nismo ule u kuhinju na jednom kraju zgrade. Ve mi je
trebala kuhinjska toplina. Nisam se stigla ogledati oko sebe jer su pozornost privukle moje
izme.
Daj ti njih skini prije nego to zatrackaju cijeli pod.
S mukom sam se izvukla iz izama - nije bilo stolice na koju bih sjela - i odloila ih na
otira gdje je i ena stavila svoje.
Uzmi ih i ponesi sa sobom, ne znam kamo e te smjestiti. I bolje je da ne skida kaput, u
garderobi nema grijanja.
Ni grijanja ni svjetla, osim ono malo to je dopiralo kroz prozori koji nisam mogla
dosegnuti. Poput kazne u koli. Idi stajati u garderobu. Da. Isti onaj vonj zimske odjee koja
se nikada dokraja ne osui, izama promoenih do prljavih arapa, neopranih nogu.
Popela sam se na klupu, ali svejedno nisam vidjela van. Na polici s nabacanim kapama i
alovima nala sam vreicu s neto suhih smokava i datulja. Netko ih je valjda ukrao i
spremio ovamo da ih poslije odnese kui. Odjednom sam bila gladna. Nita nisam jela od
jutra, osim suhog sendvia sa sirom u ekspresu Ontario Northland. Razmatrala sam je li etino
krasti od lopova. Ali smokve e mi se zalijepiti za zube i izdati me.
Sila sam s klupe u posljednji as. Netko je uao u garderobu. Ne netko od kuhinjskog
osoblja, nego kolarka u preglomaznom zimskom kaputu, sa alom preko kose. Utrala je
navrat-nanos - knjige bacila na klupu tako da su se razletjele po podu, al strgnula pa joj je
kosa poletjela uvis poput grma, a naizgled istodobno strgnula izme u jednom potezu i
odgurnula tako da su se odsklizale preko cijele garderobe. Nitko je oito nije zaustavio i
natjerao da ih skine na vratima kuhinje.
Hej, nisam vas htjela pogoditi, rekla je djevojka. Ovdje se ne vidi prst pred nosom kad
doe izvana, pa nemam pojma to radim. Smrzavate se? ekate nekoga da zavri posao?
ekam dr. Foxa.
Pa onda neete dugo ekati. Ba sam se dovezla iz grada s njim. Niste bolesni, ne? Ako
ste bolesni, ne smijete ovamo, morate se nai s njim u gradu.
Ja sam nastavnica.
14

Da? Vi ste iz Toronta?

Da.
Nastala je kratka stanka, moda iz potovanja.
Ali ne. Nego zbog razgledavanja mojeg kaputa.
Ba je lijep. Kakvo je to krzno na ovratniku?
Astrahan. Zapravo je imitacija.
Bome ja ne bih primijetila. Ne znam zato su vas ovamo stavili, guzica e vam se
smrznuti. Da prostite. Ako trebate doktora, ja u vam pokazati gdje je. Poznam ovo mjesto
kao svoj dep, ovdje ivim takoreku od roenja. Moja majka vodi kuhinju. Ja sam r.
Kako se vi zovete?
Vivi. Vivien.
Ako ste nastavnica, morate biti gospoica? Gospoica kako?
Gospoica Hyde.
Hajdehaj, to je kraj, rekla je. Oprostite, palo mi je na pamet, samo tako. Voljela bih da
mi vi predajete, ali ja moram ii u kolu u gradu. Glupa pravila. Jer nemam TBC.
Dok je govorila, vodila me, kroz vrata na dnu garderobe pa obinim bolnikim hodnikom.
Navoteni linoleum. Mrtvaka zelena boja zidova, vonj na antiseptike.
Sad kad ste doli, moda mi Reddy dopusti da se premjestim.
Tko je Reddy?
Reddy Fox. To je iz jedne knjige. Anabel i ja smo ga tako prozvale.
Tko je Anabel?
Sad vie nitko. Umrla je.
, ao mi je.
Niste vi krivi. To se tu dogaa. Ja sam ove godine krenula u srednju kolu. Anabel
zapravo nikad nije ni ila u kolu. Dok sam jo bila u osnovnoj u gradu, Reddy je nagovorio
mog uitelja da me pusti da puno izostajem, da joj mogu praviti drutvo.
Zaustavila se pred odkrinutim vratima i zazvidala.
Hej, dovela sam profu.
Muki glas je rekao: U redu, r. Tebe je za danas dosta.
Dobro, dobro, shvatila sam poruku.
Otila je nehajnim korakom, a mene ostavila licem u lice s mravim mukarcem
prosjenog stasa, ija je crvenkasta svijetla kosa bila vrlo kratko oiana i presijavala se pod
umjetnim svjetlom hodnika.
Upoznali ste r, rekao je. Ne gasi se. Ali nije u vaem razredu pa neete to morati
trpjeti svaki dan. Ljudima je ili simpatina ili nije.
Zakljuila sam da je izmeu deset i petnaest godina stariji od mene i isprva mi se obraao
ba tako, kao stariji mukarac. Prezauzeti budui poslodavac. Raspitao se kako sam putovala,
to sam dogovorila da naprave s prtljagom. Zanimalo ga je kako e mi se svidjeti ivot u
divljini nakon Toronta, hou li se dosaivati.
Ni najmanje, rekla sam, i dodala da je tu prelijepo.
Kao da smo - kao da smo u nekom ruskom romanu.
Prvi put me pozorno pogledao.
Ma nemojte? U kojem ruskom romanu?
Oi su mu bile svijetle, blistavo sivkastoplave. Jedna se obrva podignula, kao kakva
iljata kapica.
Nije da nisam itala ruske romane. Proitala sam neke do kraja, a neke djelimino. Ali
zbog te obrve i njegova izraza koji je pokazivao da ga to zabavlja, ali i da je spreman na
sukob, nisam se mogla sjetiti ni jednog naslova osim Rata i mira. A to nisam htjela rei jer bi
se toga svatko sjetio.
Rat i mir.
No, ovdje imamo samo Mir, rekao bih. Ali da vam je zbilja stalo do Rata, valjda biste se
pridruili onim enskim postrojbama i otili preko oceana.
Bila sam ljuta i poniena jer se zapravo nisam pravila vana. Ili se nisam iskljuivo
pravila vana. Htjela sam naglasiti kako udesno na mene djeluje ovaj krajolik.
15

On je oito bio od one vrste ljudi koji postavljaju takva pitanja da u njih upadne kao u
stupicu.
Mislim da sam zapravo oekivao da e se pojaviti neka stara gospoa nastavnica, rekao
je, kao da se blago ispriava. Danas kao da se svi normalnih godina i kvalifikacija
jednostavno dalje koluju. Niste studirali da biste postali nastavnica, je li tako? to ste tono
namjeravali raditi nakon dodiplomskog studija?
Upisati magisterij, kratko sam odgovorila.
I zato ste promijenili odluku?
Mislila sam da bih morala neto zaraditi.
Vrlo razborito. Premda, na alost, ovdje neete mnogo zaraditi. Oprostite na pretjeranoj
radoznalosti. Samo sam htio provjeriti da neete pobjei i ostaviti nas na cjedilu. Ne planirate
se udati, je li?
Ne.
Onda dobro. Onda dobro. Sad ste slobodni. Nisam vas valjda obeshrabrio?
Okrenula sam glavu.
Ne.
Idite do kraja hodnika, u ured glavne sestre i ona e vam objasniti sve to trebate znati.
Jest ete sa sestrama. Glavna e vam pokazati gdje ete spavati. Pokuajte se ne prehladiti.
Vjerojatno nemate iskustva s tuberkulozom?
Pa itala sam ...
Znam. Znam. itali ste arobni brijeg. Jo jedna stupica je kljocnula, a njega to kao
da je obodrilo. Nadam se da smo od onda ipak malko uznapredovali. Evo, neto sam napisao
o mladima koji su ovdje i to mislim da biste mogli raditi s njima. Katkad mi je drae
pismeno se izraavati. Glavna sestra e vas u sve uputiti.
Nisam jo ondje provela ni tjedan dana, a ve su mi dogaaji onog prvog dana izgledali
kao neto jedinstveno i nevjerojatno. Kuhinju i kuhinjsku garderobu, gdje su zaposlenici
drali odjeu i skrivali ono to su ukrali, vie nikad nisam vidjela, a vjerojatno nikad i neu. U
lijenikovu ordinaciju takoer nisam imala pristup, a pravo mjesto za sve upite, pritube i
obine promjene rasporeda bio je ured glavne sestre. Glavna sestra bila je niska i
debeljukasta, ruiasta lica, s naoalama bez okvira i teko je disala. to god da ste je pitali,
drala se kao da ju je to zaprepastilo i stvorilo joj probleme, ali s vremenom bi se sve obavilo
ili nabavilo. Katkad je jela u sestrinskoj blagovaonici, gdje su joj posluivali posebni puding, i
pritom sve kvarila svojom nazonou. Inae se uglavnom drala svojih prostorija.
Osim glavne sestre, bile su tu jo tri kolovane medicinske sestre, sve bar trideset godina
starije od mene. Ve su bile u mirovini, ali su dole raditi, da i one obave svoju dunost u
ratu. Tu su bile i pomone sestre, mojih godina ili ak mlae, koje su uglavnom bile udane ili
zaruene ili su radile na tome da se zarue, uglavnom s mukarcima u vojnim snagama. Kad
glavna sestra i ostale nisu bile u blizini, neprestano su brbljale. Ja ih nisam ni najmanje
zanimala. Nije ih zanimalo kako je u Torontu, premda su neke od njih poznavale ljude koji su
ili onamo na brano putovanje, i nije ih bilo briga kako se snalazim na nastavi ili to sam
radila prije nego to sam se zaposlila u Sanu. Nije da su bile neuljudne - dodavale su mi
maslac (to se zvalo maslac, ali zapravo je bio margarin proaran naranastim, obojen u
kuhinji, jedino to je zakon u ono doba doputao) i upozoravale me da ne jedem pastirsku
pitu, za koju su tvrdile da sadri mljeveno meso svisca. Stvar je bila samo u tome da su
uzimale s rezervom sve to se dogaa na mjestima koja ne poznaju, ljudima koje ne poznaju
ili u vremenima koja nisu poznavale. Plelo im se to pod nogama i svrbjelo ih pod koom. Kad
god su mogle, prebacivale su radio s vijesti i sluale glazbu.
Plei s lutkom s rupom na arapi...
Ni sestre ni pomonice nisu voljele CBC, dok sam ja odrasla u uvjerenju da ta postaja iri
kulturu u zabaenim krajevima. A opet, osjeale su strahopotovanje prema dr. Foxu, dijelom
zato to je proitao tako mnogo knjiga.
Rekle su i da nitko ne zna tako izribati ovjeka kao on, kad mu doe.
Nisam mogla utvrditi povezuju li to to on mnogo ita s ribanjem.
16

Uobiajene pedagoke ideje tu nisu prikladne. Neka od ove djece vratit e se u

svijet ili u obrazovni sustav, neka nee. Bolje ih je ne izlagati prevelikom stresu.
Onim glupostima s testovima i uenjem napamet.
Cijelu priu o ocjenama zanemariti. Oni kojima trebaju kasnije e to nadoknaditi
ili se snai i bez toga. Traiti vrlo jednostavne vjetine, cjeline injenica itd., potrebne
za snalaenje u svijetu. to s takozvanom nadarenom djecom? Odvratan termin. Ako
su tako pametni u tom upitnom akademskom smislu, lako e kasnije dostii ostale.
Zaboravite rijeke june Amerike, kao i Magnu Cartu.
Naglasak na crtanje glazbu pripovijedanje. Igre su dobre, ali paziti da ne bude
previe uzbuenja ni previe natjecanja.
Izazov je ostati izmeu stresa i dosade. Dosada je prokletstvo hospitalizacije.
Ako glavna sestra nema ono to vam treba, podvornik zna svata drati na
zalihama.
Bon voyage.
Broj djece koja su se pojavljivala na nastavi mijenjao se. Od petnaest pa do njih tek
estero. Samo ujutro, od devet do podne, ukljuujui i odmore. Djecu nisu putali na nastavu
ako im je porasla temperatura ili ako su ili na preglede. Kad su bili nazoni, bili su tihi i
posluni, ali ne osobito zainteresirani. Odmah su shvatili da je to samo tobonja kola u kojoj
su osloboeni svih zahtjeva da neto naue, kao to su osloboeni tablica mnoenja i uenja
napamet. Od te slobode nisu se razularili niti su izvodili psine od dosade, samo su postali
krotki i sneni. Tiho su pjevali kanone. Igrali su krii-krui. Nad improviziranom uionicom
lebdjela je sjena poraza.
Odluila sam vjerovati doktoru na rije. Ili bar u neke od njegovih rijei, na primjer, da je
dosada neprijatelj.
U podvornikovu skladitu vidjela sam globus. Zamolila sam da ga donesu. Poela sam s
najjednostavnijim zemljopisom. Oceani, kontinenti, klimatske zone. Zato ne vjetrovi i struje?
Zemlje i gradovi? Rakova obratnica i Jareva obratnica? Zato ne, napokon, i junoamerike
rijeke?
Neka su djeca ve uila o tome prije, ali su gotovo sve zaboravila. Svijet s onu stranu
jezera i ume ieznuo je. inilo mi se da ih veseli to su se ponovno sprijateljili s onim to su
nekad znali. Nisam ih natovarila svime odjedanput, naravno. I morala sam paziti da idem
polako s onima koji nikad nisu stigli do tih stvari u koli jer su se prerano razboljeli.
Ali sve se dobro odvijalo. Gotovo kao neka igra. Podijelila sam ih u grupe i traila da
izvikuju odgovore dok sam ja tapom pokazivala sad ovo, sad ono. Pazila sam da uzbuenje
ne traje predugo. Ali jedno jutro u uionicu je uao doktor, ravno s operacije, i uhvatio me na
djelu. Nisam mogla sve istog asa prekinuti, ali pokuala sam smiriti natjecateljski ar. On je
sjeo, drei se pomalo umorno i povueno. Nije nita prigovorio. Nakon nekoliko trenutaka i
sam se pridruio igri, izvikujui sasvim besmislene odgovore, imena ne samo pogrena nego i
izmiljena. Zatim je poeo postupno sputati glas. Sve nie, sve tie, prvo do mumljanja,
zatim do apta, a onda do toga da se vie nita nije ulo. Nita. Na taj nain, s tom smijenom
besmislicom, ovladao je prostorijom. Cijeli je razred nijemo otvarao usta oponaajui ga.
Pogledom su mu netremice pratili kretnje usnica. Odjednom je tiho zareao i sve ih natjerao u
smijeh.
Pa koga vraga svi gledaju mene? Tako vas ui nastavnica? Da zurite u ljude koji nikome
ne smetaju?
Veina ih se nasmijala, ali neki ga svejedno nisu mogli prestati gledati ak ni tada. Bili su
gladni jo lakrdija.
Ajde, idite. Idite i budite zloesti negdje drugdje.
Ispriao se to mi je prekinuo sat. Poela sam mu objanjavati zato se trudim da kola
bude to vie nalik pravoj.
Iako se slaem s vama to se tie stresa..., ozbiljno sam rekla. Slaem se s onim to ste
napisali u uputama. Samo sam mislila...
Kakvim uputama? Oh, pa to su samo neke nepovezane ideje koje su mi pale na pamet.
17

Nisam mislio da to mora biti uklesano u kamen.

Mislim, sve dok nisu previe bolesni...
Siguran sam da ste u pravu, nije to tako vano.
Inae su nekako nezainteresirani.
Ne morate praviti od toga veliku misu, rekao je i otiao.
Onda se okrenuo da mi se nekako nevoljko ispria.
Moemo o tome razgovarati drugi put.
Taj put, pomislila sam, nikad nee doi. Oito je mislio da sam gnjavatorica i glupaa.
Na ruku sam od pomonih sestara saznala da netko jutros nije preivio operaciju. Tako
da je ispalo da nema opravdanja za moju ljutnju, a zbog toga sam se osjeala jo gluplje.
Sva poslijepodneva bila su slobodna. Moji uenici odlazili su na dugo spavanje, a katkad
je i meni dolo da legnem i odspavam. Soba mi je bila hladna - svaki dio zgrade kao da je bio
leden, mnogo hladniji od stana na Avenue Roadu, premda su moji baka i djed radijatore drali
na niskoj temperaturi, iz domoljublja. A pokrivai su bili tanki - pa valjda tuberanima treba
neto udobnije.
Ja, naravno, nisam imala tuberkulozu. Moda su tedjeli na opremi za ljude kao to sam
ja.
Bila sam pospana, ali nisam mogla zaspati. Na katu iznad tropotali su kreveti na
kotaima dok su ih vozili na otvoreni trijem radi poslijepodnevnog izlaganja ledenom zraku.
Zgrada, drvee, jezero, nita mi vie nije izgledalo onako kao onog prvog dana kad su me
opinili svojom tajnovitou i autoritetom. Toga dana za sebe sam mislila da sam nevidljiva.
Sad sam slutila da tome nikad nije bilo tako.
Evo nastavnice. Kamo sad ide?
Gleda jezero.
Zato?
Nema pametnijeg posla.
Neki ljudi zbilja imaju sree.
Tu i tamo preskakala sam ruak, premda mi je bio besplatan. Odlazila sam u Amundsen i
ruala ondje u kafiu. Kava je bila kavovina, od jema, a najsigurnije je bilo uzeti sendvi s
lososom iz limenke, ako su ga imali. Namaz s piletinom morao se pomno pregledati jer je
znao sadravati komadie koe i hrskavice. Ipak, ondje sam se osjeala nekako lake, kao da
nitko ne zna tko sam.
to se toga tie, vjerojatno sam se varala.
Kafi nije imao enski zahod pa se moralo ii prvim susjedima, u hotel, zatim pored
otvorenih vrata pivnice, uvijek mrane i bune, odakle se irio miris piva i viskija te oblaci
dima od cigareta i cigara, gustog da padne u nesvijest. Ipak sam se ondje osjeala oputeno.
Drvosjee, radnici iz pilane, nikad nisu onako fukali za enama kao vojnici i piloti u
Torontu. Duboko su uronili u svijet mukaraca, gdje su na sav glas priali svoje prie, nisu
doli ovamo traiti enske. tovie, vjerojatno im je vie bilo stalo da se maknu iz njihova
drutva, sad ili zauvijek.
Lijenik je imao ordinaciju u glavnoj ulici. Bila je to samo mala prizemnica pa sigurno
ivi negdje drugdje. Od pomonih sestara doznala sam da ne postoji supruga. U jedinoj
postranoj ulici pronala sam kuu koja bi mogla biti njegova - kua s ukrasnom fasadom i
zabatnim prozorom iznad ulaznih vrata, na ijoj su dasci bile naslagane knjige. Bilo je neeg
sumornog, ali urednog u toj kui, nagovjetaj minimalne, ali precizno organizirane udobnosti
kakvu bi sebi stvorio jedan samac, samac redovitih navika.
Na kraju te jedine stambene ulice stajala je kolska jednokatnica. U prizemlju su bili
uenici osnovne kole, na katu srednjokolci. Jednog poslijepodneva primijetila sam r
koja se grudala s ostalima. inilo mi se da se djevojke bore protiv deki. Kad me vidjela,
r je glasno viknula: Haj, profa! i nasumce pobacala grude koje je drala u rukama te
prela ulicu. Vidimo se sutra, dobacila je preko ramena, vie-manje kao upozorenje da je
nitko ne slijedi.
18

Idete kui? rekla je. I ja. Prije sam se vozila s Reddyjem, ali sad sve kasnije kree.
Kako vi idete, tramvajem?
Rekla sam da, a r je rekla: , mogu vam pokazati drugi put, da utedite. Put kroz
umu.
Povela me uskom, ali prohodnom stazom, koja se penjala iznad grada, a zatim prolazila
kroz umu i kraj pilane.
Ovuda ide Reddy, rekla je. Strmije je, ali krae kad skrenete prema Sanu.
Proli smo pilanu, a ispod nas rastvorili su se runi usjeci u umi, s nekoliko straara,
oito nastanjenih jer su tu bila i drva za ogrjev i konopi za suenje rublja i dim iz dimnjaka. Iz
jedne je istrao velik pas nalik na vuka uz silni lave i reanje.
Zavei, dreknula je r. U tren oka je oblikovala grudu snijega i zavitlala je tako da je
ivotinju pogodila izmeu oiju. Pas je odskoio i okrenuo se, a ona je ve imala spremnu
drugu grudu da mu je baci u stranjicu. Iz kolibe je izila ena s pregaom i viknula: Mogla
si ga ubit.
Pa neka krepa.
ekaj da te moj mu dohvati.
E da mi je to vidjeti. Tvome muu i govno bjei.
Pas nas je pratio na udaljenosti i neiskreno se prijetio.
Mogu srediti svakog psa, nita ne brinite, rekla je r. Sto posto bih i medvjeda
sredila da naletimo na njega.
Pa zar medvjedi obino ne spavaju zimskim snom u ovo doba godine?
Jako sam se uplaila psa, ali hinila sam bezbrinost.
Da, ali nikad se ne zna. Jedan se jednom rano probudio i uvalio se u smetlite dolje u
Sanu. Mama se okrenula i vidjela ga pred sobom. Reddy je otiao po puku i upucao ga.
Reddy je znao mene i Anabel voziti na saonicama, nekad i druge klince, i imao je
posebnu zvidaljku za plaenje medvjeda. Previsoku za ljudske ui.
Zbilja? Jesi je vidjela?
Nije bila takva. Izvodio je to ustima.
Sjetila sam se predstave u uionici.
Ne znam, moda je to samo govorio da se Anabel ne boji. Ona se nije mogla voziti na
saonicama, morao ju je vui na djejim sanjkama. Ja sam ila odmah iza njih i neki put sam
skoila na sanjke, a on bi rekao, ma to se dogodilo s ovim sanjkama, teke su valjda tonu.
Onda bi se brzo okrenuo da me uhvati, ali nikad nije uspio. I pitao je Anabel zato su sanjke
tako teke, to si jela za doruak, ali ona mu nikad nije rekla. Ako su i drugi bili s nama,
nisam to radila. Bilo mi je najbolje kad smo ile samo ja i Anabel. Ona mi je bila najbolja
prijateljica koju u imati u ivotu.
A to je s onim curama iz kole? To ti nisu prijateljice?
Druim se s njima samo kad nema nikog drugog. One su mi nitko i nita.
Anabel i ja slavile smo roendan u istom mjesecu. U lipnju. Na na jedanaesti roendan
Reddy nas je poveo na vonju amcem po jezeru. Nauio nas je plivati. Dobro, mene je
nauio. Anabel je uvijek morao pridravati, ona nije mogla nauiti plivati. Jednom je otplivao
daleko od obale, sam, a mi smo mu dotle napunile cipele pijeskom. A onda na dvanaesti
roendan nismo mogle ii ni na kakav izlet pa smo bili kod njega kui i jeli smo tortu. Ona
nije mogla pojesti ni zalogaj pa nas je odvezao autom da bacamo komadie kroz prozor i
hranimo galebove. Tukli su se za tortu i kretali kao ludi. Mi smo se smijale do suza i on je
morao stati i drati Anabel tako da ne dobije krvarenje.
A poslije toga, rekla je, poslije toga vie je nisam smjela vidjeti. Mama ionako nije
htjela da se druim s djecom koja imaju TBC. Ali Reddy ju je nagovorio, rekao je da e to
prekinuti kad bude morao. I prekinuo je i ja sam se naljutila. Ali vie ne bi bilo zabavno
druiti se s njom, bila je previe bolesna. Pokazala bih vam njezin grob, ali jo nije obiljeen.
Reddy i ja napravit emo neto kad on bude imao vremena. Da smo ili ravno ovom cestom
umjesto da smo skrenuli ondje dolje, sad bi nas dovela do groblja gdje je pokopana. To je
groblje za one koji nemaju nikoga da doe po njih i odvede ih kui.
Sad smo se ve spustili na ravno tlo i pribliavali smo se Sanu.
19

Rekla je: Joj, skoro sam zaboravila i izvukla iz depa snop ulaznica.
Za Valentinovo. Dajemo predstavu u koli, zove se Pinafore, moram prodati sve ove
karte, a vi mi moete biti prvi kupac. I ja sam u predstavi.
Imala sam pravo u vezi s onom kuom u Amundsenu; doktor je stanovao ba u njoj.
Odveo me onamo na veeru. Poziv mi je uputio brzopleto, bez razmiljanja, kad smo se sreli
u hodniku. Moda se s nelagodom sjetio kako je rekao da emo se nai i porazgovarati o
idejama za nastavu.
Veer koju je predloio bila je ista ona za koju sam kupila ulaznicu za operu Pinafore. To
sam mu rekla, a on je kazao: Pa i ja sam je kupio. To ne znai da moramo doi.
Nekako mi se ini da sam joj obeala da u doi.
Pa dobro. A sad moe povui obeanje. Bit e jezivo, vjeruj mi.
Posluala sam ga, ali nisam vidjela r pa joj nisam nita rekla. ekala sam ga ondje
gdje mi je rekao da ekam, na otvorenom trijemu ispred ulaznih vrata. Imala sam na sebi
svoju najbolju haljinu, od tamnozelenog krepa sa sitnim bisernim gumbiima i ovratnikom od
prave ipke, a noge u antilop salonkama s visokom potpeticom ugurala sam u izme za snijeg.
ekala sam dulje od dogovorenog vremena - zabrinuta prvo da e glavna sestra izii iz ureda i
primijetiti me, i drugo, da je on zaboravio dogovor.
Ali onda se pojavio, zakopavajui kaput, i ispriao se.
Uvijek jo ima nekih sitnica koje treba obaviti, rekao je i poveo me ispod blistavih
zvijezda oko zgrade do auta. Moe hodati? upitao me, a kad sam rekla da - premda nisam
ba bila sigurna u antilopkama - nije mi ponudio da ga uhvatim pod ruku.
Auto mu je bio star i otrcan, kao i veina automobila u to vrijeme. Nije imao grijanje. Kad
je rekao da idemo k njemu kui, laknulo mi je. Nisam mogla zamisliti kako bismo se snali u
onom drutvu u hotelu, a nadala sam se da se neu morati zadovoljiti sendviima u kafiu.
Kad smo uli, rekao mi je neka ne skidam kaput dok se kua malo ne zagrije. Odmah se
bacio na posao i pripalio vatru u pei na drva.
Ja sam ti i podvornik, i kuhar, i konobar, rekao je. Ovdje e za as biti ugodno toplo, a
i nee mi dugo trebati da skuham veeru. Nemoj mi nuditi pomo, vie volim raditi sam. Gdje
bi voljela ekati dok kuham? Ako eli, moe razgledati knjige u primaoj sobi. Ne bi
trebalo biti neizdrljivo ako ne skida kaput. Kua se grije zasebnim peima, i ako se neka
prostorija ne upotrebljava, ne grijem je. Svjetlo se pali odmah pokraj vrata. Ne smeta ti ako
sluam vijesti? To mi je prelo u naviku.
Otila sam u primau sobu, s osjeajem da mi je tako vie ili manje zapovjeeno, a
kuhinjska vrata ostavila sam otvorena. Doao je za mnom i zatvorio ih, rekavi: Samo dok se
kuhinja malo ne zagrije, a onda se vratio sveano dramatinom, gotovo religioznom glasu
radija CBC i novostima iz ove, posljednje ratne godine. Nisam ula taj glas otkako sam se
odselila iz bakina i djedova stana i zapravo bih mnogo radije bila ostala u kuhinji. Ali ovdje
su me doekale knjige u velikim koliinama. Ne samo na policama nego i na stolovima,
stolicama i prozorskim daskama, i u visokim hrpama na podu. Kad sam ih malo pregledala,
zakljuila sam da mu je najdrae kupovati knjige u serijama i da je vjerojatno lan nekoliko
klubova knjige. Harvardski klasici. Povijest svijeta Willa i Ariel Durant - iste knjige kao na
djedovim policama. Donekle je oskudijevao u beletristici i poeziji, ali zato je imao
neoekivano mnogo klasika za djecu.
Knjige o amerikom graanskom ratu, junoafrikom ratu, napoleonskim ratovima,
peloponeskim ratovima, pohodima Julija Cezara. Istraivanje Amazone i Arktika. Shackleton
zarobljen u ledu. Franklinova sudbina, Putovanje Donnerovih, Izgubljena plemena; Zakopani
gradovi sredinje Afrike, Neiuton i alkemija, Tajne Hindukua. Knjige su otkrivale nekoga tko
gorljivo eli znati, posjedovati velike ratrkane grude znanja. Moda ne i nekoga s jasno
odreenim i zahtjevnim ukusom.
I tako kad me upitao: U kojem ruskom romanu?, mogue je da nije tako vrsto bio na
svojem terenu kako sam mislila.
Kad je viknuo Sve je spremno, otvorila sam vrata, oboruana novom skepsom.
Rekla sam: S kim se slae, s Naphtom ili Settembrinijem?
20

Kako molim?
U arobnom brijegu. Tko ti se vie svia, Naphta ili Settembrini?
Da budem iskren, uvijek sam mislio da su to dva dosadnjakovia. A ti?
Settembrini je ovjeniji, ali Naphta je zanimljiviji.
To si nauila u koli?
Nisam to itala u koli, hladno sam odgovorila.
Letimino me je pogledao, podignute obrve.
Pardon. Ako nae bilo to to te zanima, samo izvoli. Doi ovamo itati u slobodno
vrijeme, samo izvoli. Imam elektrinu grijalicu koju mogu ukljuiti, jer vjerojatno nema
iskustva s peima na drva. Hoemo razmisliti o tome? Mogu dati napraviti jo jedan klju.
Hvala.
Za veeru su bili svinjski kotleti, pire-krumpir i graak iz konzerve. Za desert pita od
jabuke iz pekarnice, koja bi bila bolja da je se sjetio podgrijati. Ispitivao me o ivotu u
Torontu, kolegijima na sveuilitu koje sam sluala, djedu i baki. Rekao je kako sam
vjerojatno odgojena samostanski strogo.
Moj djed je liberalni sveenik, onako u stilu Paula Tillicha.
A ti? Liberalna kranska unuica?
Ne.
Touch. Misli da sam neuljudan?
Ovisi. Ako me ispituje kao poslodovac, onda ne.
Dakle, nastavit u. Ima li deka?
Da.
U vojsci, vjerojatno.
Rekla sam, u mornarici. To mi se uinilo kao dobar izbor, jer sam tako mogla opravdati to
to nikad ne znam gdje je i ne primam redovita pisma. Mogu izmisliti i da nije dobio izlaz na
kopno.
Doktor je ustao i donio aj.
Na kakvom je brodu?
Na korveti. Jo jedan dobar izbor. Nakon nekog vremena mogu rei da ga je pogodio
torpedo, to se korvetama neprestano dogaalo.
Hrabar momak. Mlijeko ili eer u aj?
Nita, hvala.
To je dobro, jer nemam ni mlijeka ni eera. Zna da ti se na licu vidi kad lae,
pocrveni kao da ti je vrue.
Ako nisam prije pocrvenjela, sad jesam. Rumenilo me oblilo od nogu navie, a ispod
pazuha mi se cijedio znoj. Nadala sam se da neu unititi haljinu.
Uvijek mi je vrue kad pijem aj.
Aha, sad mi je jasno.
Gore od ovog nije moglo biti pa sam ga odluila smesti drskou. Naglo sam promijenila
temu i upitala ga kako operira. Vadi li ljudima plua, kao to sam ula?
Mogao mi je odgovoriti s jo podbadanja, jo nadmonosti - moda je to shvaao kao
nain flerta - a da je doista nastavio u tom stilu, mislim da bih obukla kaput i izila na
hladnou. A moda je on to naslutio. Poeo je priati o torakoplastici i objanjavati kako je to,
ipak, napornije za pacijenta od metode pneumotoraksa. to je, zanimljivo, ak i Hipokrat ve
znao. Naravno, uklanjanje renja takoer je u posljednje vrijeme popularno.
Ali neke izgubite, ne? rekla sam.
Valjda je zakljuio kako je opet vrijeme za alu.
Pa naravno. Neki pobjegnu i sakriju se u umi, ne znamo gdje - neki skau u jezero - ili
si htjela rei da neki umru? Da, imamo sluajeva kad nita ne pomae. Da.
Ali na pomolu su velike stvari, rekao je. Kirurki zahvati kojima se on bavi ubrzo e
zastarjeti, poput putanja krvi. Novi lijek je na vidiku. Streptomicin. Ve se pokusno
upotrebljava. Ima nekih problema, naravno da ima problema. Toksian je za ivani sustav.
Ali nai e se nain kako da se to rijei.
A mesari kao ja ostat e bez posla.
21

On je oprao sue, ja sam brisala. Zavezao mi je kuhinjsku krpu oko pasa da mi zatiti
haljinu. Kad su krajevi krpe bili propisno zavezani, poloio mi je dlan na gornji dio lea.
Takav vrsti pritisak, rairenih prstiju - gotovo kao da mi profesionalno procjenjuje tijelo.
Kad sam te veeri legla u krevet, jo sam osjeala taj pritisak. Osjetila sam kako intenzitet
raste od malog prsta do vrstog palca. Uivala sam u tome. To mi je zapravo bilo vanije od
poljupca koji mi je kasnije spustio na elo, trenutak prije no to sam izila iz njegova auta.
Poljubac suhih usnica, kratak i sluben, udijeljen uurbano i autoritativno.
Klju njegove kue pojavio se na podu moje sobe, gurnut ispod vrata dok me nije bilo.
Ali na kraju ga nisam upotrijebila. Da mi je to ponudio bilo tko drugi, objeruke bih
prihvatila. Pogotovo ako ukljuuje grijalicu. Ali u ovom sluaju njegova prijanja i budua
nazonost liila bi tu situaciju svakidanje udobnosti i zamijenila je napetim i nervoznim, a ne
oputenim uitkom. Ne bih prestala drhtati ak i da nije hladno, a sumnjam da bih uspjela
proitati i jednu jedinu rije.
Mislila sam da e se r vjerojatno pojaviti da me prekori to sam propustila Pinafore.
Mislila sam rei da sam se razboljela, prehladila. Ali onda sam se sjetila da su prehlade ovdje
ozbiljna stvar, da ukljuuju maske i dezinfekcijska sredstva, odlazak u progonstvo. A ubrzo
sam ionako shvatila da je svaki pokuaj da zatajim posjet doktorovoj kui potpuno uzaludan.
To ni za koga nije bila tajna, ak ni za sestre koji nisu nita rekle, ili zato to su bile iznad
toga i diskretne ili zato to ih takve majmunarije vie nisu zanimale. Ali pomone su me
sestre zadirkivale.
Je li bila fina veerica?
Ton im je bio prijateljski, kao da su to odobravale. Kao da se moje udatvo spojilo s
doktorovim ve poznatim udatvom, koje su potovali, a to mi je ilo u prilog. Ugled mi je
porastao. to god da sam inae bila, sad se bar pokazalo da sam ipak ena koja ima mukarca.
r se nije pojavila cijeli tjedan.
Sljedee subote, te je rijei izgovorio neposredno prije nego to mi je udijelio poljubac.
I tako sam ponovno ekala na prednjem trijemu, a on ovaj put nije kasnio. Odvezli smo se do
kue i ula sam u primau sobu, dok je on palio pei. Primijetila sam pranjavu elektrinu
grijalicu.
Nisi iskoristila moju ponudu, rekao je. Bojala si se da ne mislim ozbiljno? Uvijek
mislim to to kaem.
Rekla sam da nisam htjela dolaziti u grad od straha da ne naletim na r.
Jer sam propustila njezin nastup.
To je u redu ako misli ivot organizirati tako da bude r po volji, rekao je.
Jelovnik je bio slian kao proli put. Svinjski kotleti, pire-krumpir i kukuruz iz konzerve
umjesto graka. Ovaj put dopustio mi je da mu pomognem u kuhinji, ak me zamolio da
postavim stol.
Pa da naui gdje to stoji. Sve je prilino logino rasporeeno, ini mi se.
To je znailo da ga mogu promatrati dok kuha za tednjakom. Koncentracija koju je
postizao s lakoom, ekonomine kretnje, izazvali su u meni povorku iskrica i ledenih srhova.
Upravo smo sjeli za veeru kad je netko zakucao na vrata. Ustao je i povukao zasun, a u
kuu je uletjela r.
Sa sobom je donijela kartonsku kutiju, koju je stavila na stol. Zatim je strgnula kaput te se
pokazala u crveno-utom kostimu.
Sretno zakanjelo Valentinovo, rekla je. Niste me doli vidjeti na koncertu pa sam
donijela koncert k vama. I donijela sam vam poklon u kutiji.
Sa sjajnim osjeajem za ravnoteu, stajala je na jednoj nozi dok je zbacivala prvo jednu
pa drugu izmu. Ogurnula ih je da joj ne smetaju i poela skakutati oko stola te istodobno
zapjevala tugaljivim, ali snanim mladim glasom.
Zovu me mala Zlatica,
22

Jadna mala Zlatica,

Al ne znam vam rei zato.
Ipak me zovu Zlatica,
Jadna mala Zlatica,
Draga mala Zlatica...
Doktor je ustao od stola prije no to je zapjevala. Stao je uz tednjak te zaposleno strugao
tavu u kojoj su se pekli kotleti.
Zapljeskala sam. Rekla sam joj: Kakav boanstven kostim!
Zbilja je bio. Crvena suknja, jarko uta podsuknja, leprava bijela pregaa, izvezeni
korzet.
Mama mi ga je napravila.
ak i ovaj vez?
Pa da. ivala je do etiri ujutro no prije da bude gotova na vrijeme.
Slijedilo je jo vrtnje i poskakivanja, da se kostim pokae u najboljem svjetlu. Sue je
zveckalo na policama. Jo sam pljeskala. Obje smo eljele samo jedno. eljele smo da se
doktor okrene i prestane se drati kao da nas nema. Da izgovori, makar i nevoljko, jednu
uljudnu rije.
A gledajte sad ovo, rekla je r. Za Valentinovo. Razderala je poklopac kartonske
kutije, a u njoj su bili kolaii za Valentinovo, svi u obliku srca i premazani debelom crvenom
glazurom.
Zbilja sjajno, rekla sam, a r je opet stala skakutati.
Brodom Pinafore zapovijedam ja
I vraki sam dobar kapetan!
A vi ste najbolja posada,
Mornari svi sloni ko jedan.
Doktor se napokon okrenuo i ona mu je salutirala.
U redu, rekao je. Sad bi bilo dosta.
Ona kao da ga nije ula.
Pa tri put hura viknimo uglas
Za naeg kapetana snanog...
Rekao sam, sad bi bilo dosta.
Za naeg kapetana hrabrog...
r. Veeramo. Ti nisi pozvana. Jesi li shvatila? Nisi pozvana.
Napokon je utihnula. Ali samo naas.
Ma joj, nek vam bude. Niste ba ljubazni.
A i tebi bi bilo pametnije da se okani tih kolaa. Trebala bi sasvim prestati jesti kolae.
Ve si na najboljem putu da se udeblja kao prase.
r je lice nateklo kao da e svaki as zaplakati, ali umjesto toga je rekla: Gle tko to
kae. Vi gledate u kri.
Dosta je bilo.
Pa kad gledate.
Doktor je podignuo njezine izme s poda i poloio ih pred nju.
Obuj se.
Posluala ga je, oiju punih suza i s balama u nosu. Na sav glas je mrcala. Donio joj je
kaput i nije joj pomogao dok je lamatala rukama gaajui rukave i traila gumbe.
Eto tako. A sad - kako si dola ovamo?
Nije odgovorila.
Pjeke, je li? Gdje ti je majka?
Na kartanju.
23

No, mogu te ja odvesti kui. Tako da ti ne padne na pamet da se u samosaaljenju baci

u snijeg i umre od smrzavanja.
Nisam rekla ni rije. r me nijednom nije pogledala. Trenutak je bio previe potresan
da bismo se oprostile.
Kad sam ula da je auto krenuo, poela sam raspremati stol. Nismo stigli do deserta, i
ovaj put pite od jabuke. Moda nije znao da postoje i druge vrste pita, a moda su samo to
nudili u pekarnici.
Uzela sam jedan kolai u obliku srca i pojela ga. Glazura je bila odurno slatka. Nikakav
okus umskog voa ili vianja, samo eer i crvena jestiva boja. Pojela sam jo jedan, pa jo
jedan.
Znala sam da sam se bar morala pozdraviti s njom. Morala sam joj rei hvala. Ali ionako
je bilo svejedno. Rekla sam samoj sebi da bi bilo svejedno. Predstava nije bila namijenjena
meni. Ili je tek mali dio bio namijenjen meni.
Ponio se svirepo. Zaprepastilo me kako se svirepo ponio. Prema nekom kome toliko treba
panja. Ali napravio je to zbog mene, na neki nain. Tako da mu se ne oduzme vrijeme koje
provodi sa mnom. Ta mi je pomisao laskala, i sramila sam se to mi laska. Nisam znala to da
mu kaem kad se vrati.
Nije htio da kaem bilo to. Odveo me u krevet. Je li to od poetka planirano ili je i njega
iznenadilo ba kao i mene? Bar ga moje djeviansko stanje oito nije iznenadilo - imao je pri
ruci runik i kondom - pa nije stao, nego je nastavio, polako koliko je mogao. Moja je strast
mogla biti iznenaenje za oboje. Mata, pokazalo se, moe jednako dobro posluiti za
pripremu kao i iskustvo.
Namjeravam se oeniti tobom, rekao je.
Prije nego to me odvezao kui, bacio je sve kolaie, sva ona crvena srca, u snijeg da
budu hrana zimskim pticama.
I tako je to dogovoreno. Nae nenadane zaruke - malo se skanjivao oko te rijei - postale
su naa privatna, dogovorena injenica. Nisam o tome smjela nita pisati djedu i baki.
Vjenanje e se odrati kad god on uspije dobiti nekoliko slobodnih dana. Vjenanje svedeno
na ono najosnovnije, rekao je. Dao mi je do znanja da je obred pred drugim ljudima, ije
nazore ne potuje i iji bismo hihot i slinavo smijuljenje morali trpjeti, jednostavno vie nego
to je spreman podnijeti.
Niti je odobravao dijamantno prstenje. Rekla sam mu kako nikad nisam eljela dijamantni
prsten, to je bila istina, jer nikad nisam o tome ni razmiljala. Rekao je da je to dobro, da je
znao da ja nisam jedna od onih idiotskih konvencionalnih djevojaka.
Bit e bolje da prestanemo veerati zajedno, ne samo zbog glasina nego i zato to je teko
nabaviti dovoljno mesa za dvoje na kupone za hranu za jednu osobu. Moje kupone nismo
mogli upotrijebiti jer sam ih predala kuhinjskoj upravi - rn majci - im sam se poela
hraniti u Sanu.
Bolje je ne privlaiti pozornost.
Naravno, svi su naslutili da se neto dogaa. Starije sestre postale su srdane, ak mi se i
glavna sestra s naporom nasmijeila. Malo se jesam epirila, skromno, gotovo nenamjerno.
Poela sam se povlaiti u sebe, s nekim barunastim spokojem, malo oborena pogleda. Nije
mi zapravo sinulo da me starije ene promatraju da vide u kojem e smjeru krenuti naa
prisnost i da su spremne zauzeti pravedniko kreposni stav ako me doktor odlui ostaviti.
Zato su pomone sestre bile svim srcem na mojoj strani i zadirkivale me da mi u listiima
aja vide vjenana zvona.
Oujak je u bolnici bio muan i teak. Uvijek je to najgori mjesec, kad sve nevolje navale,
rekle su pomone sestre. Iz nekog razloga bolesnici bi odluili tad umrijeti, nakon to su
preivjeli zimske napade bolesti. Ako se dijete ne bi pojavilo na nastavi, ne bih znala je li mu
se stanje naglo i opasno pogoralo ili je samo u krevetu jer se sumnja na prehladu. Nabavila
sam pokretnu kolsku plou i ispisala po rubovima imena sve djece. Sad vie nisam morala
brisati imena one djece koje dulje nee biti. Druga su djeca to radila umjesto mene, bez
24

dogovora. Razumjeli su pravila ponaanja koja sam ja tek morala nauiti.

Nalo se vremena, meutim, da lijenik uglavi neke datume. Gurnuo mi je ispod sobnih
vrata ceduljicu na kojoj je pisalo da budem spremna u prvom tjednu travnja. Osim u sluaju
stvarne krize, tad e uspjeti sastaviti nekoliko slobodnih dana.
Idemo u Huntsville.
Put u Huntsville - naa ifra za vjenanje.
Poeo je dan koji u sigurno pamtiti dok sam iva. Moja haljina od zelenog krepa bila je
na kemijskom ienju i sad je paljivo smotana u maloj putnoj torbi. Baka me jednom
nauila tom triku, da se odjea mnogo manje guva ako je vrsto smota, nego ako je sloi.
Mislila sam da u se vjerojatno morati presvui u nekom enskom zahodu. Gledam iz auta da
vidim ima li ranog poljskog cvijea uz cestu koje bih mogla ubrati za buket. Hoe li on
pristati na to da imam buket? Ali prerano je ak i za kaljunice. Uz prazne zavoje ceste nema
niega osim mravih stabala crne smreke i otoia borovice i movara. A u usjecima ceste, taj
zbrkani kaos stijenja na koji sam se ovdje naviknula - krvavocrveno eljezo i nakoeni
granitni grebeni.
Radio u autu je upaljen i svira pobjedonosnu glazbu jer su saveznici sve blie Berlinu.
Doktor - Alister - kae da odgaaju ulazak kako bi pustili Ruse da uu prvi. Kae da e to
poaliti.
Sad kad smo se udaljili od Amundsena, otkrivam da ga mogu zvati Alister. To nam je
najdulja zajednika vonja i uzbuuje me njegova muka nezainteresiranost za mene - to sad
znam da se vrlo brzo moe pretvoriti u istu suprotnost - i njegova leerna vjetina za
volanom. Uzbudljivo mi je to je on kirurg, iako to nikad ne bih priznala. Ovog asa ini mi
se da bih za njega legla u svaku movaru ili blatnjavi jarak ili pustila da mi se kraljenica
drobi na stijenju uz cestu kad bi zatraio da to napravimo stojeki. Znam i da te osjeaje
moram zadrati za sebe.
Okreem se u mislima budunosti. Kad jednom stignemo u Huntsville, valjda emo
pronai nekog sveenika i stati rame uz rame u dnevnoj sobi koja e po skromnoj otmjenosti
nalikovati na stan mojeg djeda i bake i na dnevne sobe kakve sam poznavala cijeli svoj ivot.
Sjeam se kako su znali doi po djeda radi vjenanja ak i kad je ve bio u mirovini. Baka bi
utrljala malo rumenila u obraze i izvadila kaputi od tamnoplave ipke koji je uvala upravo
za te prilike kad je morala biti svjedok.
Ali otkrivam da ima i drugih naina da se ljudi vjenaju i da mladoenja gaji jo averzija
za koje nisam znala. Ne eli imati posla ni s kakvim sveenikom. U gradskoj vijenici
Huntsvillea ispunjavamo formulare u kojima se zaklinjemo da nismo u braku i dogovaramo
kod matiara termin za vjenanje kasnije toga dana.
Vrijeme za ruak. Alister staje pred restoranom koji bi mogao biti prvi roak kafia u
Amundsenu.
Moe tu?
Ali kad mi vidi lice, mijenja odluku.
Ne? kae. U redu.
Na kraju ruamo u studenoj blagovaonici jedne od toboe finih kua koje nude gotovi
ruak s piletinom. Tanjuri su hladni kao led, nema drugih gostiju osim nas, nema glazbe s
radija, samo zveckanje pribora za jelo dok pokuavamo razrezati ilavu piletinu. Sigurna sam
kako on misli da bismo u restoranu to ga je prvog predloio bolje proli.
Ipak, skupljam hrabrost da pitam gdje je enski toalet i u hladnoi koja jo vie
obeshrabruje od one u blagovaonici protresam zelenu haljinu i odijevam je, maem usta
ruem i namjetam kosu.
Kad iziem, Alistar ustaje da me pozdravi i smijei mi se i stee mi ruku i kae da lijepo
izgledam.
Ukoeno hodamo do auta drei se za ruke. Otvara mi vrata od auta, obilazi ga i ulazi s
druge strane, smjeta se na sjedalu, okree klju za paljenje, zatim gasi motor.
Auto je parkiran ispred eljeznarije. Lopate za snijeg su na rasprodaji, u pola cijene. U
izlogu jo stoji obavijest da se ovdje bruse klizaljke.
25

Preko puta, na drugoj strani ulice, drvena je kua obojena uljnato uto. Rasklimane ulazne
stube postale su opasne pa su preko njih zakucane dvije daske u obliku slova X.
Kamion parkiran ispred Alisterova auta predratni je model, s papuom i branicima
obrubljenim hrom. Iz eljeznarije izlazi mukarac u radnom kombinezonu i sjeda u kamion.
Nakon neto pritubi iz motora, zatim tropota i poskakivanja u mjestu, kamion odlazi. Na
ispranjeno mjesto sad se pokuava parkirati kamion za dostavu s imenom eljeznarije. Ali
nema dovoljno prostora. Voza izlazi iz kamiona, prilazi i kuca Alisteru na prozor. Alister se
iznenadi - da se nije tako udubio u ono to je govorio, primijetio bi u emu je problem. Sputa
prozor, a voza kamiona pita nas jesmo li se ovdje parkirali zato to namjeravamo neto kupiti
u eljeznariji. Ako nismo, moemo li se, molim lijepo, maknuti?
Mi smo ba na odlasku, kae Alister, mukarac kraj mene koji se trebao oeniti mnome,
ali sad se nee oeniti.
Mi smo na odlasku.
Mi. Rekao je mi. Na trenutak se hvatam za tu rije. A onda mislim kako je to posljednji
put. Posljednji put to sam ukljuena u njegovo mi.
Nije to mi vano, ne saznajem iz toga istinu. Vaan je njegov ton mukarca upuen
mukarcu, njegovo smireno i razborito opravdanje. Sad bih mogla poeljeti da se vrati onome
to je prije govorio, kad nije uope primijetio da se kamion pokuava parkirati. Ono to je tad
govorio bilo je uasno, ali u tome kako je grevito stiskao volan, u tom stisku, u
zaokupljenosti, u glasu osjeala se bol. to god da je rekao i mislio, govorio je iz iste one
duboke nutrine iz koje je govorio i kad je bio sa mnom u krevetu. Ali sad se to promijenilo,
nakon to je razgovarao s drugim mukarcem. Zatvorio je prozor i posveuje pozornost
automobilu, tome da izie unatrag iz malog prostora i makne se, a da pritom ne okrzne
kamion.
Ve trenutak kasnije bila bih sretna da se vratimo ak i u to vrijeme, kad je nakrivio vrat
da vidi iza sebe. Bolje i to nego vonja - jer sad ve vozi - glavnom ulicom Huntsvillea, kao
da se vie nema to rei ili urediti.
Ja to ne mogu, rekao je.
Rekao je da ne moe to napraviti.
Ne zna objasniti.
Samo zna da je pogrijeio.
Mislim da nikad vie neu moi pogledati kitnjasto slovo K poput onog na natpisu
Klizaljke brusimo, a da ne ujem njegov glas. Ni grube daske zakucane u obliku slova X,
poput onih na stubama ute kue preko puta eljeznarije.
Odvest u te sad na kolodvor. Kupit u ti kartu za Toronto. Sigurno ima vlak za Toronto
kasnije poslijepodne. Smislit u neku uvjerljivu priu i zamoliti nekoga da spakira tvoje
stvari. Mora mi dati svoju adresu u Torontu, mislim da je nisam sauvao. O, i napisat u ti
preporuku. Dobro si radila. Ionako ne bi ostala do kraja polugodita - nisam ti jo rekao, ali
djecu e preseliti. Dogaaju se razne velike promjene.
Novi prizvuk u njegovu glasu, neko gotovo bezbrino veselje. ujno olakanje. Trudi se
to suspregnuti, ne pokazati olakanje dok ne odem.
Promatram ulice. Ovo je kao da me voze na stratite. Ne jo. Jo malo. Ne jo da ujem
njegov glas posljednji put. Ne jo.
Ne mora pitati za put. Pitam se naglas je li ve i prije vozio djevojke na vlak.
Ne budi takva, kae on.
Svako skretanje kao da mi odsijeca komad onog to mi je preostalo od ivota.
Ima vlak za Toronto u pet. Rekao mi je da ekam u autu dok on ode provjeriti. Izlazi s
kartom u ruci i, kako mi se ini, lakeg koraka. Mora da je to i sam shvatio jer usporava dok
se pribliava autu.
Fino je toplo na kolodvoru. Ima posebna ekaonica za dame.
Otvorio mi je vrata auta.
Ili bi radije da ekam s tobom i ispratim te? Moda ima neki kafi gdje moemo pojesti
potenu pitu. Ruak je bio grozan.
To me tjera da se pokrenem. Izlazim iz auta i hodam ispred njega, ulazim u kolodvorsku
26

zgradu. Pokazuje mi ensku ekaonicu. Podie obrvu i pokuava se naaliti za kraj.

Moda e jednom ovo ubrojiti u najsretnije dane svog ivota.
U ekaonici za ene biram klupu koja ima pogled na ulazna vrata. To je zato da ga vidim
ako se vrati. Rei e mi da je sve to bila ala. Ili kunja, kao u kakvoj srednjovjekovnoj drami.
Ili se moda predomisli. Dok se bude vozio autocestom i vidio blijedo proljetno sunce na
stijenama koje smo tako nedavno gledali zajedno. Kad shvati kakvu je glupost napravio,
okree se nasred ceste i juri natrag.
Proao je bar sat dok vlak za Toronto nije stigao, ali ini mi se kao da nije proao ni tren.
ak i sad mata mi radi. Ukrcavam se na vlak kao da su mi okovi na glenjevima. Pritiem
lice uz prozor da pogledom prijeem preko perona dok zviduk najavljuje da kreemo. Moda
jo i sad nije prekasno da iskoim iz vlaka. Iskoim i otrim preko kolodvora na ulicu, gdje je
on upravo parkirao auto i sad tri uza stube mislei: samo da nije prekasno, molim te da ne
bude prekasno.
A ja mu trim u susret, nije prekasno.
A kakvo je to sad komeanje, vika, dreka, ne jedan zakanjeli putnik nego cijela gomila
koja se valja izmeu sjedala. Srednjokolke u sportskim dresovima, podrugljivo se smiju zbog
metea to su ga izazvale. Kondukter je nezadovoljan i pouruje ih dok se smjetaju na
sjedala.
Jedna je od njih, moda najglasnija, r.
Okreem glavu i vie ih ne gledam.
Ali evo je tu, izvikuje moje ime i pita me gdje sam bila.
U posjetu prijateljici, kaem joj.
Baca se na mjesto kraj mene i kae mi da su igrali koarku protiv Huntsvillea. Ludnica.
Izgubile su.
Izgubile smo, ne? vie oito razdragana, a ostale stenju i hihou. Kae mi rezultat, koji
je doista prilino sramotan.
Jako ste dotjerani, kae mi. Ali ne mari za to, moja objanjenja slua bez pravog
zanimanja.
Kao da me jedva uje kad kaem da putujem dalje, u Toronto, u posjet baki i djedu.
Jedino primjeuje da mora da su ve jako stari. Ni rijei o Alisteru, ak ni rune rijei. A
sigurno nije zaboravila. Samo je pospremila cijeli prizor i odloila ga u ormar gdje sprema
sebe kakva je prije bila. Ili se moda doista moe neustraivo suoiti s ponienjem.
Sad sam joj zahvalna, ak i ako se u tom asu nisam tako osjeala. Da sam bila
preputena samoj sebi, to bih bila u stanju napraviti kad smo stigli u Amundsen? Skoiti i
sii s vlaka i trk do njegove kue, gdje bih zahtijevala da mi kae zato, zato. Kako bih se
osramotila, zauvijek. Ovako, vlak je stajao jedva dovoljno dugo da se momad pripremi za
izlazak i kucanjem o prozore privue pozornost onih koji su doli po njih na kolodvor, dok ih
je kondukter upozoravao kako e se, ako ne poure, voziti sve do Toronta.
Godinama sam mislila da bih mogla naletjeti na njega. ivjela sam, i jo ivim, u
Torontu. ini mi se da svi na kraju zavre u Torontu, bar na neko vrijeme. Naravno, to nikako
ne znai da e vidjeti tu osobu, ako je ba zbog neega doista eli vidjeti.
Napokon se to dogodilo. U guvi na pjeakom prijelazu prometne ulice, gdje se ne moe
ni usporiti. Ili smo u suprotnim smjerovima. Zagledali smo se jedno u drugo, u isti mah, s
neskrivenim zaprepatenjem na licima oteenim vremenom.
Doviknuo mi je: Kako si?, a ja sam odgovorila: Dobro. I onda dodala, da pojaam
dojam: Sretna.
U tom trenutku to je bilo tono tek openito. Bila sam usred dugotrajne svae s muem,
zbog toga to smo morali otplaivati dug koji je napravilo jedno od njegove djece. Otila sam
to poslijepodne na izlobu u nekoj galeriji da si popravim raspoloenje.
Doviknuo mi je jo jednom:
Tako treba.
Jo mi se inilo da se moemo izvui iz te gomile, da emo za trenutak biti zajedno. Ali
27

isto tako je bilo sigurno da emo nastaviti svojim putem. I jesmo. Nije bilo priguenog krika,
nije bilo ruke na mojem ramenu kad sam stigla do plonika. Samo onaj bljesak koji sam
vidjela na asak, kad mu se jedno oko rairilo. Bilo je to lijevo oko, uvijek lijevo, kako sam
pamtila. I uvijek je izgledalo tako udno, budno i kao da se pita, kao da mu je na pamet palo
neto sasvim nemogue, zbog ega je umalo prasnuo u smijeh.
to se mene tie, ja sam se osjeala otprilike jednako kao kad sam naputala Amundsen,
dok me vlak vozio jo oamuenu i u potpunoj nevjerici.
Nita se zapravo ne mijenja u ljubavi.

OTII IZ MAVERLEYJA
U staro doba, kad je jo svaki grad imao kino, postojalo je kino i u ovom gradu, u
Maverleyju, i zvalo se Capital, kako su se kina esto zvala. Morgan Holly bio je vlasnik i
kinooperater. Nije volio imati posla s ljudima - drae mu je bilo sjediti u sobiku na katu i
upravljati priom na platnu - pa je prirodno da se uzrujao kad mu je djevojka koja je
prodavala karte rekla da mora dati otkaz jer je u drugom stanju. Trebao je raunati s tim - bila
je udana ve pola godine, a u ono doba se od ena oekivalo da se povuku iz javnosti prije
nego to trudnoa postane vidljiva - ali tako mu je mrska bila svaka promjena, kao i pomisao
na to da ljudi imaju privatan ivot, da ga je to zateklo nespremnog.
Na sreu, nala mu je nekoga tko bi je mogao zamijeniti. Djevojka koja je ivjela u
njezinoj ulici spomenula je da bi rado radila uveer. Dnevni posao nije dolazio u obzir jer je
morala pomagati majci oko mlae djece. Bila je dovoljno pametna da se snae, premda
srameljiva.
Morgan je rekao da je to u redu - ne plaa biljeterku zato da brblja s muterijama.
I tako je djevojka dola. Zvala se Lea, a Morganovo prvo i jedino pitanje upueno njoj
bilo je kakvo je to ime. Rekla mu je da je biblijsko. Primijetio je tada da nema ni trunke
minke na licu i da joj je kosa nelijepo zalizana uz glavu i privrena pangicama. Na
trenutak se zabrinuo je li joj doista esnaest godina i smije li je po zakonu zaposliti, ali kad ju
je promotrio izbliza, vidio je da vjerojatno jest. Rekao joj je da e raditi prije jedne predstave,
pod tjednom, s poetkom u osam, i dvije predstave, s poetkom u sedam, u subotu uveer.
Poslije zatvaranja dunost joj je prebrojiti utrak i spremiti ga na sigurno.
Iskrsnuo je samo jedan problem. Rekla je da moe sama pjeke kui u tjednu, ali to joj
nije doputeno u subotu uveer, a otac ne moe doi po nju jer i on radi u veernjoj smjeni, u
pilani.
Morgan je rekao kako ne zna ega se ima bojati u mjestu kao to je ovo i ba joj je htio
rei da od svega nee biti nita kad se sjetio policajca iz none smjene koji je esto prekidao
ophodnju da pogleda dio filma. Moda bi on mogao preuzeti na sebe da otprati Leu kui.
Rekla je da e pitati oca.
Otac se sloio, ali zahtijevao je da se zadovolje jo neki uvjeti. Lea ne smije gledati u
ekran niti sluati dijalog. Vjera kojoj je obitelj pripadala to ne doputa. Morgan je rekao kako
ne plaa biljeterke zato da besplatno gledaju film. to se dijaloga tie, slagao je i rekao da
kino ima zvunu izolaciju.
Ray Elliot, policajac, odabrao je nonu smjenu da se bar dio dana nae eni pri ruci.
Dovoljno mu je bilo odspavati oko pet sati tijekom jutra i onda jo odrijemati poslijepodne.
esto bi to poslijepodnevno spavanje izostalo zato to je morao neto obaviti ili samo zato to
su se on i ena - zvala se Isabel - zapriali. Nisu imali djece i mogli su priati u svako doba
dana i noi o svemu i svaemu. On joj je prenosio vijesti iz grada, koje su je esto
nasmijavale, a ona je njemu priala o knjigama koje ita.
Ray se u ratu prijavio u vojsku im je navrio osamnaest godina. Odabrao je Ratno
zrakoplovstvo, koje je obeavalo, kako se govorilo, najuzbudljivije pustolovine i najbru
smrt. Bio je strojniar na srednjem gornjem poloaju - poloaju koji si Isabel nikako nije
mogla predoiti - i preivio je. Pred sam kraj rata premjestili su ga u novu posadu, a nije
28

prolo ni dva tjedna i njegova stara posada, ljudi s kojima je toliko puta letio, oboreni su i svi
su poginuli. Kui se vratio s mutnom idejom da bi morao napraviti neto pametno od ivota,
koji mu je tako neobjanjivo poteen, ali nije znao to.
Prvo je morao zavriti srednju kolu. U gradu gdje je odrastao otvorili su, dobrotom
zahvalnih graana, posebnu kolu za ratne veterane koji su htjeli maturirati, u nadi da e se
upisati na fakultet. Isabel mu je predavala engleski jezik i knjievnost. Bilo joj je trideset
godina i bila je udana. I njezin je mu bio veteran, po inu znatno iznad svih uenika u
njezinu razredu. Namjeravala je predavati jednu godinu, iz openito domoljubnih razloga, a
onda se povui i osnovati obitelj. O tome je otvoreno razgovarala s uenicima koji su, im ih
nije mogla uti, govorili kako neki mukarci imaju sve.
Ray je nerado sluao da se tako o njoj govori, zato to se zaljubio u nju. I ona u njega, to
je bilo neusporedivo vee iznenaenje. Svima je to bilo potpuno neshvatljivo, osim njima
samima. Ona se razvela - skandal za njezinu uglednu i utjecajnu obitelj i udarac za mua koji
se od djetinjstva elio oeniti ba njom. Ray je sve to proivio lake od nje, jer nije imao
gotovo nikoga svoga, a i oni malobrojni roaci izjavili su kako mu oni sad sigurno vie nee
valjati kad se tako visoko prienio pa e mu se ubudue jednostavno uklanjati s puta. Ako su
oekivali da e se on braniti, nijekati to ili ih razuvjeravati, prevarili su se. to se njega tie, u
redu, viemanje je rekao. Vrijeme je za novi poetak. Isabel je rekla da moe i dalje predavati,
dok Ray ne zavri fakultet i afirmira se u struci koju ve odabere.
Ali plan se morao promijeniti. Njoj nije bilo dobro. Isprva su mislili da je to od ivaca.
Cijeli taj preokret. Glupo uzrujavanje.
Onda su poeli bolovi. Zaboljelo ju je kad god je duboko udahnula. Bol u prsnom kou i u
lijevom ramenu. Pravila se da joj nije nita. alila se da je Bog kanjava za njezinu ljubavnu
avanturu i govorila kako on, Bog, nepotrebno trati vrijeme kad ona ionako u Njega ne vjeruje.
Imala je neto to se zove perikarditis. Bolest je bila ozbiljna, a time to ju je
zanemarivala, dodatno je ugrozila zdravlje. Izlijeiti se ne moe, ali se moe uz stanoviti
napor drati pod kontrolom. Nikad vie ne smije predavati u koli. Bilo kakva zaraza bila bi
opasna, a gdje je lake neto pokupiti nego u uionici? Tako je Ray sad morao izdravati nju
pa se zaposlio kao policajac u ovom malom gradu po imenu Maverley, odmah s one strane
granice izmeu okruga Grey i Bruce. Posao mu nije teko padao, kao to ni njoj, nakon nekog
vremena, vie nije teko padao njezin polupustinjaki ivot.
O jednoj stvari nisu nikad razgovarali. Svatko od njih pitao se je li onom drugom teko
palo to to ne mogu imati djece. Rayu je sinulo kako moda ba zbog tog razoaranja Isabel
eli saznati sve o djevojci koju je subotom uveer pratio kui.
To je za svaku osudu, rekla je kad je ula za zabranu gledanja filmova, a jo se vie
uzrujala kad joj je rekao da maloj nisu dali da se upie u srednju kolu jer mora pomagati kod
kue.
A kae da je inteligentna.
Ray se nije sjeao da je to rekao. Rekao je da je sasvim udnovato srameljiva pa tako na
putu kui on mora razbijati glavu da smisli o emu bi razgovarali. Neka pitanja koja su mu
padala na pamet nisu dolazila u obzir. Na primjer, to ti je najdrai predmet u koli? To bi
pitanje trebalo postaviti u prolom vremenu, a sad ionako vie nije vano je li joj se u koli
bilo to svialo. Ili, to eli postati kad odraste? Sad je odrasla, u svakom pogledu, i pred
njom su rad i brige, htjela to ili ne. Kao i pitanje svia li joj se ovaj grad i nedostaje li joj
mjesto gdje je prije ivjela, gdje god to bilo - takoer besmisleno. A ve su proli, bez
ulaenja u pojedinosti, imena i godine mlae djece u obitelji. Kad ju je pitao za psa ili maku,
izvijestila ga je da nema ni jedno ni drugo.
S vremenom je i ona je smislila pitanje za njega. Upitala ga je emu su se ljudi tu veer
smijali u kinu.
Nije mislio da je mora podsjetiti kako zapravo nije smjela nita uti. Ali nije se mogao
sjetiti to je bilo smijeno. Pa je rekao da je to valjda bila neka glupost - nikad se ne zna emu
e se publika nasmijati. Rekao joj je kako se on ne unosi previe u filmove jer ih gleda kako
ih gleda, napreskokce i u dijelovima. Rijetko prati zaplet.
Zaplet, rekla je ona.
29

Morao joj je objasniti to to znai - da se tu priaju prie. I od tada pa nadalje razgovor je

tekao bez ikakvih zastoja. Nije je morao upozoriti kako je moda pametnije da nita od toga o
emu priaju ne ponavlja kod kue. Razumjela je. Od njega se nije trailo da ispria neku
odreenu priu - to bi mu ionako teko polo za rukom - nego da objasni kako se u priama
esto radi o zlikovcima i nedunim ljudima i da zlikovcima obino isprva ide sasvim dobro pa
ine svoja nedjela i varaju ljude dok pjevaju u nonim klubovima (to je neto poput plesnjaka)
ili katkad, sam Bog zna zato, pjevaju na planinskim vrhovima ili na nekom drugom
nevjerojatnom mjestu pod vedrim nebom i tako samo usporavaju radnju. Katkad su filmovi u
boji. S raskonim kostimima ako se pria dogaa u prolosti. Kostimirani glumci meusobno
se ubijaju uz veliku paradu. Glicerinske suze teku damama niz obraze. ivotinje iz dungle,
koje su vjerojatno doveli iz zoolokog vrta, podbadaju se da se pretvore u razjarene zvijeri.
Ljudi ustaju nakon to su ubijeni na kojekakve naine im ih kamera prestane snimati. ivi i
zdravi, premda si as prije vidio kako su ih ustrijelili ili im na stratitu odrubili glavu, koja se
otkotrljala u koaru.
Pazi malo, rekla je Isabel. Mala bi mogla od toga imati none more.
Ray je rekao kako bi ga to zaudilo. Djevojka je, u svakom sluaju, djelovala kao da zna
pohvatati konce, a ne uplaeno ili zbunjeno. Na primjer, nikad nije pitala to je stratite niti ju
je zaudila pomisao na glave koje tamo padaju. Ima neto u njoj, rekao je Isabel, neto to je
potie da upije sve to joj kae, a ne da je to samo uzbuuje ili zbunjuje. Neto ime se na
neki nain ve odvojila od obitelji. Ne tako da ih prezire ili da bude zla. Nego je samo sve
sagledavala do dna.
Ali onda je rekao to ga jo vie alosti, a da sam ne zna zato.
Ona se ba nema emu nadati, ovako ili onako.
Pa moemo je oteti, rekla je Isabel.
Na to ju je on opomenuo. Budi ozbiljna.
Da ti to nije palo na pamet.
Malo prije Boia (premda jo nije poteno zahladnjelo) Morgan je jedne noi usred
tjedna doao u policijsku stanicu oko ponoi i rekao da je Lea nestala.
Prodala je ulaznice kao i obino, zatvorila blagajnu, spremila novac na mjesto i krenula
kui, koliko je on znao. On je sve pozatvarao nakon to je zavrio s projekcijom, ali kad je
iziao pred kino, pojavila se njemu nepoznata ena i upitala ga to se dogodilo s Leom. To joj
je bila majka - Leina majka. Otac je jo bio na poslu u pilani i Morgan je spomenuo kako je
curi moda puhnulo da ga posjeti na poslu. Majka kao da nije shvaala to joj govori pa je
predloio da odu u pilanu i provjere je li djevojka ondje, a ona - majka - udarila je u pla i
stala ga preklinjati da ni sluajno ne ode onamo. Pa ju je Morgan odvezao kui jer je mislio da
se mala moda do tada ve pojavila, ali nita od toga, i onda je shvatio da mu nema druge
nego obavijestiti Raya.
Nije mu se milila pomisao da mora to javiti njezinu ocu.
Ray je rekao kako smjesta moraju u pilanu - postoji neznatna mogunost da je ona ondje.
Ali naravno, kad su pronali oca, ispostavilo se da je nije vidio, a pobjesnio je to mu je ena
izila iz kue premda nije imala za to doputenje.
Ray se raspitao o prijateljicama i nije se iznenadio kad je saznao da ih Lea nema. Zatim je
poslao Morgana kui, a sam otiao do Leine kue, gdje je majka bila u onom bunovnom
stanju koje mu je Morgan i opisao. Djeca su jo bila budna, bar neka, a i ona su utjela kao
zalivena. Drhtali su ili od straha i nepovjerenja prema strancu u kui ili od hladnoe koja je,
Ray je primijetio, stezala sve jae, ak i unutra. Moda je otac propisao pravila i o grijanju.
Lea je imala na sebi zimski kaput - toliko je uspio izvui iz njih. Poznavao je taj
bezoblini odjevni predmet od smee karirane vunene tkanine i zakljuio da e je bar neko
vrijeme braniti od hladnoe. Otkako se Morgan pojavio u postaji, snijeg je sve jae padao.
Kad mu je smjena zavrila, Ray je otiao kui i ispriao Isabel to se dogodilo. Zatim je
ponovno iziao, a ona ga nije ni pokuala zaustaviti.
Sat poslije vratio se bez rezultata i s vijestima da e vjerojatno zatvoriti ceste zbog prve
30

velike meave ove zime.

Do jutra se to i obistinilo; grad je prvi put te godine odsjeen od svijeta, a ralice su oistile
samo glavnu ulicu da bude koliko-toliko prohodna. Gotovo su svi duani bili zatvoreni, a u
onom dijelu grada gdje su stanovali Leini, nestalo je struje i nita se nije moglo poduzeti dok
je vjetar tresao i povijao stabla kao da e njima pomesti tlo.
Policajac iz dnevne smjene sjetio se neega to Rayu nije palo na pamet. Pripadao je
Ujedinjenoj crkvi i znao je - ili je njegova ena znala - da Lea svaki tjedan glaa kod
sveenikove ene. On i Ray otputili su se u upni dvor da vide zna li tko ondje bilo to to bi
moglo objasniti djevojin nestanak, ali nisu nita saznali i nakon tog kratkog proplamsaja
nade trag im je izgledao jo beznadnije nego prije.
Ray se malo iznenadio kad je saznao da je djevojka imala jo jedan posao, a nije mu ga
spomenula. Iako, u usporedbi s kinom, to nije djelovalo kao bogzna kako hrabar iskorak u
svijet.
Poslijepodne je legao i uspio odspavati sat ili dva. Isabel je za veerom pokuala
zapodjenuti razgovor, ali ni na emu se nisu zadrali. Ray se neprestano vraao na posjet
sveeniku i na to kako je ena bila ljubazna i zabrinuta da zabrinutija nije mogla biti, ali kako
se on - sveenik - nije ponaao ba onako kako bi se od sveenika oekivalo. Nestrpljivo je
otvorio vrata, kao da su ga prekinuli u pisanju propovijedi ili tako neto. Pozvao je enu, a
kad je dola, morala ga je podsjetiti tko je djevojka. Zna, ona mala koja dolazi pomoi s
glaanjem? Lea? Onda je rekao kako se nada da e se uskoro neto doznati, a pritom je
pokuavao zatvoriti vrata jer je jako puhalo.
Pa dobro, to je trebao? rekla je Isabel. Moliti se?
Ray je pomislio kako to ne bi kodilo.
Samo bi svima bilo neugodno, a i razotkrilo bi se kako je to jalovo, rekla je Isabel.
Zatim je dodala kako je to vjerojatno vrlo moderan sveenik koji vie naglaava simboliku.
Nekakva se potraga morala organizirati, bez obzira na vrijeme. upe iza kua i stare
konjunice, koje se nisu godinama upotrebljavale, morale su se silom otvoriti i pretresti za
sluaj da se ondje sklonila. Nalo se nije nita. Ukljuila se i mjesna radiopostaja i objavila
opis.
Ako je Lea krenula autostopom, mislio je Ray, moda su je pokupili prije nego to je
poela meava, to moe biti i dobro i loe.
Na radiju su rekli da je malo nia od prosjeka - Ray bi rekao malo via - i da ima ravnu
srednje smeu kosu. On bi rekao vrlo tamnu smeu, gotovo crnu.
Njezin otac nije sudjelovao u potrazi, kao nijedan od brae. Naravno, djeaci su bili mlai
od nje, a ionako ne smiju izii bez oeva pristanka. Kad je Ray otiao do kue i probio se do
vrata, otac mu je jedva otvorio, a onda mu bez oklijevanja priopio da je djevojka
najvjerojatnije pobjegla od kue. Zasluila je kaznu, ali to vie nije u njegovim rukama, nego
u rukama Bojim. Nije pozvao Raya da ue i malo se zgrije. Moda u kui jo nije radilo
grijanje.
Meava je napokon prestala negdje sredinom sljedeeg dana. Ralice su izile oistiti
gradske ulice. Velike okrune ralice preuzele su autoceste. Vozaima je reeno da dobro
otvore oi ne bi li u nanosima snijega primijetili smrznuto tijelo.
Dan poslije toga proao je potanski kamionet i donio pismo. Nije bilo adresirano ni na
koga iz Leine obitelji, nego na sveenika i njegovu enu. Pismo je bilo od Lee, javljala je da
se udala. Mladoenja je bio sveenikov sin, inae saksofonist u jazz-sastavu. On je na kraj
pisma dopisao: Iznenaenje! Ili se bar tako prialo, premda je Isabel postavila pitanje
odakle bi to bilo tko mogao znati, osim ako na poti nemaju obiaj otvarati omotnice nad
parom.
Saksofonist nije proveo djetinjstvo u ovom gradu. Otac mu je tad bio rasporeen negdje
drugdje. I vrlo je rijetko dolazio u posjet. Veina ljudi ne bi znala ni opisati kako izgleda.
Nikad nije dolazio u crkvu. Prije nekoliko godina doveo je kui jednu enu. Jako naminkanu
i napadno odjevenu. Prialo se da mu je to supruga, ali oito nije bila.
Koliko puta je djevojka dola glaati kod sveenika u isto vrijeme kad je ondje bio i
saksofonist? Netko je izraunao. Samo jedanput. To je Ray uo u policijskoj postaji, gdje su
31

se traevi irili na jednako plodnom tlu kao i meu enama.

Isabel je mislila da je pria sjajna. I nisu bjegunci krivi. Pa nisu oni naruili snjenu oluju.
Pokazalo se da ona zapravo pozna saksofonista, dodue, sasvim povrno. Jednom je
naletjela na njega u poti, kad je sluajno doao kui, a ona je imala jedno od onih razdoblja
kad se osjeala dovoljno dobro da izie. Bila je naruila neku plou koja nije stigla. Pitao ju je
koja je ploa posrijedi i rekla mu je. Sad se vie ne sjea koja. Ispriao joj je kako se on bavi
drukijom vrstom glazbe. Zbog neega je ve bila sigurna da nije odavde. Zbog toga kako joj
se unosio u lice i kako je snano mirisao na vakau Juicy Fruit. Nije spomenuo upni dvor,
ali netko drugi joj je objasnio vezu, nakon to se on pozdravio i poelio joj sreu.
Pomalo armer, ili siguran da e biti dobro primljen. Priao je neke budalatine, kako ga
treba pozvati da poslua plou ako ikad stigne. Nadala se da to ne mora ozbiljno shvatiti.
Zadirkivala je Raya pitajui se nije li djevojci takvo to palo na pamet zbog njegovih
opisa bijelog svijeta u filmovima.
Ray nije priznao, i jedva je vjerovao, kakvu je pusto osjetio kad je djevojka nestala.
Naravno, kamen mu je pao sa srca kad je otkrio to se zapravo dogodilo.
Ali ipak, nije je vie bilo. Moda nije nestala na neki posve neobian ili potpuno
beznadan nain, ali je nestala. udno, osjetio se povrijeenim. Kao da mu je mogla bar
natuknuti da postoji jo jedan dio njezina ivota.
Njezini roditelji i ostala djeca takoer su ubrzo nestali i inilo se da nitko ne zna kamo su
otili.
Sveenik i njegova ena nisu se odselili iz grada kad je on otiao u mirovinu.
Uspjeli su zadrati istu kuu, koju su ljudi i dalje esto zvali upnim dvorom premda to
zapravo vie nije bila. Mladoj supruzi novog sveenika nisu bile po volji neke stvari u toj kui
pa su crkvene vlasti, radije nego da ureuju staru kuu, odluile izgraditi novu tako da ona
vie nema to prigovarati. Stari upni dvor zatim su jeftino prodali starom sveeniku. U kui
je bilo mjesta i za sina glazbenika i njegovu enu kad su dolazili u posjet s djecom.
Djece je bilo dvoje, imena su im izila u mjesnim novinama kad su se rodila. Djeak i
djevojica. Povremeno su dolazili u posjet, obino samo s Leom; otac je valjda bio zaposlen
svirkama po plesnjacima ili ime ve. Ni Ray ni Isabel nikad ih nisu sreli kad su bili ovdje.
Isabel se stanje popravilo; bilo je gotovo normalno. Kuhala je tako dobro da su se oboje
udebljali pa je morala prestati ili se bar rjee uputati u kulinarske pustolovine. Udruila se s
jo nekim enama u gradu i zajedno su itale i razgovarale o velikim djelima. Nekoliko njih
nije shvatilo to e se tu zapravo raditi pa su brzo odustale, ali osim te iznimke, bio je to
nevjerojatan uspjeh. Isabel se smijala kakav e cirkus nastati u raju kad se dohvate jadnog
Dantea.
Onda su poele neke nesvjestice ili zamalo nesvjestice, ali nije htjela lijeniku sve dok se
Ray nije naljutio na nju, a ona izjavila da je bolesna zbog njegove nagle udi. Ispriala se i
pomirili su se, ali to sa srcem toliko se pogoralo da su morali unajmiti pomo, patronanu
sestru, da bude s njom kad Raya nema kod kue. Na sreu, pojavilo se neto novca - njezina
od nasljedstva i njegova od neznatne poviice - premda je on svojevoljno i dalje radio nonu
smjenu.
Jednog ljetnog jutra, na putu kui, provjerio je u potanskom uredu moe li pokupiti
potu. Katkad su je do tada ve razvrstali; katkad nisu. To jutro nisu.
A onda se na ploniku, prilazei mu u jarkom jutarnjem svjetlu, pojavila Lea. Gurala je
kolica s djevojicom od oko dvije godine, koja je udarala noicama po metalnoj preki
podnoja. Drugo dijete ozbiljnije se ponaalo, drei se majci za suknju. Ili za ono to su
zapravo bile duge hlae neodreene naranaste boje. Nosila ih je sa irokom bijelom
majicom, neim poput potkoulje. Kosa joj je bila sjajnija nego prije, a njezin smijeak, neto
to zapravo nikad prije nije vidio, kao da ga je zapljusnuo razdraganou.
Izgledala je gotovo kao jedna od Isabelinih novih prijateljica, koje su veinom bile ili
mlae ili novopridole u grad, premda je meu njima bilo i starijih, neko opreznijih,
stanovnica koje je ponijelo ovo novo doba pa su odbacile nekadanje nazore i promijenile
nain govora, trudei se da zvue odrjeito i neotesano.
32

Bio je razoaran to ga na poti nisu doekali novi asopisi. Nije da je to Isabel vie bilo
tako vano. Prije je ivjela za te asopise, sve redom ozbiljne i poticajne za razmiljanje, ali s
duhovitim karikaturama kojima se smijala. Nasmijavale su je ak i reklame za krzna i nakit, a
on se nadao, jo i sad se nadao, da e je to vratiti u ivot. Sad e joj barem imati to ispriati.
O Lei.
Lea ga je pozdravila novim glasom i pretvarala se da je zapanjena to ju je prepoznao, jer
je narasla - kako je sama rekla - i pretvorila se praktiki u staru damu. Predstavila mu je
curicu, koja ga nije htjela pogledati, nego je nastavila ritmiki udarati po metalnoj preki, i
djeaka, koji je upro pogled u daljinu i neto promrmljao. Zadirkivala je djeaka zato to joj
ne puta suknju.
Miiu, ve smo preli ulicu.
On se zvao David, curica Shelley. Ray se nije sjeao tih imena iz novina. inilo mu se da
su oba u modi.
Rekla je da stanuju kod muevih roditelja.
Nisu im u posjetu. Stanuju kod njih. Toga se sjetio tek kasnije, a moda i nije znailo
nita.
Ba smo krenuli u potu.
Rekao joj je da je upravo bio ondje, ali da jo nisu razvrstali poiljke.
, ba teta. Mislili smo da je moda stiglo tatino pismo, jelda, David?
Deki joj se ponovno uhvatio za odjeu.
ekaj dok ih razvrstaju, rekla je. Moda emo onda dobiti pismo.
Nekako se inilo da se ne eli jo oprostiti od Raya, a to nije elio ni Ray, ali zbilja mu
vie nije padalo na pamet to bi jo mogao rei.
Idem sad u ljekarnu, rekao je.
A, jel?
Moram podignuti lijek za enu.
, nadam se da nije bolesna.
Onda se osjetio kao izdajnik i brzo je rekao: Ne. Nita ozbiljno.
Ona je sad ve gledala nekamo pokraj Raya i pozdravljala nekog drugog istim onim
razdraganim glasom kojim je prije tek nekoliko trenutaka pozdravila njega.
Bio je to sveenik Ujedinjene crkve, onaj novi, ili razmjerno novi, ija je ena zahtijevala
modernu kuu.
Upitala je obojicu poznaju li se i rekli su da, poznaju se. Obojica su govorila glasom koji
je davao do znanja da se ne poznaju dobro, a moda ak i izraavao stanovito zadovoljstvo to
je tome tako. Ray je primijetio da sveenik ne nosi kolar.
Za sada me jo nije uhitio zbog prekraja, rekao je sveenik, valjda mislei da bi se
morao ee srdano aliti. Rukovao se s Rayem.
Kakva srea da sam vas srela, rekla je Lea. Htjela sam vas neto pitati i evo, ba ste mi
doli kao narueni.
Tu sam, rekao je sveenik.
Ma za vjeronauk, rekla je Lea. Neto sam mislila. Imam ovo dvoje malih koji rastu i
ba sam si mislila kako rano treba poeti i koja je procedura i sve to.
Aha, da, rekao je sveenik.
Rayu je bilo jasno kako sveenik spada u one koji se ba ne vole baviti svojim
sveenikim poslom u javnosti. Ne ele da se ta tema potee tako rei svaki put kad iziu
meu ljude. Ali prikrio je nezadovoljstvo najbolje to je mogao, a mora da je ipak naao neku
utjehu u tome to razgovara s tako zgodnom mladom enom kao to je Lea.
Moramo o tome popriati, rekao je. Dogovorite termin kad god vam je zgodno.
Ray je rekao kako mora krenuti.
Drago mi je to sam naletio na tebe, rekao je Lei i kimnuo sveeniku na pozdrav.
Krenuo je dalje, sad opremljen s dva nova podatka. Ona misli ostati ovdje neko vrijeme
ako djecu upisuje na vjeronauk. I nije se rijeila sve one religioznosti koju je upila s odgojem.
Nadao se da e je ponovno sresti, ali to se nije dogodilo.
Kad je stigao kui, ispriao je Isabel kako se djevojka promijenila, a ona je rekla: Ma sve
33

mi to zvui kao otrcana pria.

Djelovala je malo nervozno, moda zato to ga je ekala da joj skuha kavu. Patronana
sestra trebala je doi tek u devet, a njoj je, nakon nezgode s kipuom vodom, zabranjeno da
kavu kuha sama.
Sve je krenulo nizbrdo i nakon jo nekoliko zastraujuih napada prije Boia, Ray je
uzeo slobodne dane. Otputovali su u grad gdje su bili odreeni lijenici specijalisti. Isabel su
odmah primili u bolnicu, a Ray se uspio smjestiti u jednu od soba na raspolaganju rodbini
pacijenata koji nisu iz grada. Odjednom nije imao nikakve druge obveze osim svaki dan
posjeivati Isabel i ostajati kod nje satima te promatrati kako reagira na razliite terapije.
Isprva ju je pokuavao zabaviti ivahnim razgovorom o dogaajima iz prolosti ili priama o
bolnici i ostalim pacijentima koje je uspio na kratko vidjeti. Redovito je etao, gotovo svaki
dan, uprkos vremenu, i priao joj je i o tim etnjama. Donosio je sa sobom novine i itao joj
vijesti. Napokon mu je rekla: To je jako lijepo od tebe, duo, ali mislim da je to iza mene.
to je iza? odgovorio je, ali ona je rekla: Daj, molim te i nakon toga uglavnom je tiho
itao knjige iz bolnike knjinice. Rekla mu je: Ne brini se ako zatvorim oi. Znam da si tu.
Premjetena je prije nekog vremena s intenzivne u sobu s jo etiri ene, koje su bile u
manje-vie istom stanju kao ona, premda je jedna od njih povremeno znala ivnuti i doviknuti
Rayu: Daj pusu!
Onda je jednog dana uao u sobu i zatekao drugu enu u Isabelinu krevetu. Na trenutak je
pomislio da je umrla, a da mu nitko to nije javio. Ali brbljava pacijentica u krevetu u kutu
viknula je: Na kat! Nekako raspoloeno ili pobjedonosno.
A to se upravo dogodilo. Isabel se tog jutra nije probudila i premjestili su je kat vie, gdje
su izgleda odlagali ljude koji nisu imali izgleda za oporavak - ak jo manje izgleda od onih u
prijanjoj sobi - ali nisu nikako umirali.
Moete mirno otii kui, rekli su mu. Rekli su da e ga obavijestiti ako doe do bilo
kakve promjene. To je zvualo razumno. Kao prvo, iskoristio je rok za boravak u sobama za
rodbinu. A i potroio je vie slobodnih dana nego to ih je dobio u policijskoj postaji u
Maverleyju. Sve mu je govorilo da bi se morao vratiti.
Umjesto toga, ostao je u gradu. Zaposlio se u bolnici, u slubi za odravanje, gdje je
pospremao, istio i prao podove. Pronaao je stan u blizini, namjeten onim najosnovnijim.
Otiao je kui, ali samo na kratko. im je stigao, stavio je kuu i sve u njoj na prodaju.
Prepustio je cijeli posao agenciji za nekretnine i maknuo im se puta to je prije mogao; nije
mu se dalo nikome nita objanjavati. Nije mu vie bilo vano nita to se dogodilo u toj kui.
Sve te godine u gradu, sve to je poznavao, kao da je samo isparilo.
Neto jest nauo dok je bio u gradu, o nekom skandalu sa sveenikom Ujedinjene crkve,
koji je zatraio od ene razvod braka zbog preljuba. Poiniti preljub sa upljankom ve je
samo po sebi loe, ali ini se da se sveenik, umjesto da se pritaji, pokrije uima i zatrai
oprost ili ode sluiti u neku zabaenu upu Bogu iza nogu, odluio hrabro suoiti s
posljedicama, i to s propovjedaonice. Bilo je to vie od ispovijesti. Sve je bila la, rekao je.
uplje ponavljanje Evanelja i zapovijedi u koje nije posve vjerovao, a i veina onog to je
propovijedao o ljubavi i seksu, njegovi konvencionalni, bojaljivi, okolini savjeti: la. Sad je
slobodan ovjek, slobodan da im kae kakvo je olakanje slaviti ivot tijela jednako kao i
ivot duha. ena koja mu je to omoguila bila je, kako se ini, Lea. Njezin mu, glazbenik,
saznao je Ray, doao je po nju neto prije toga, ali ona nije htjela otii s njim. On je svu
krivnju svalio na sveenika, ali bio je pijanac - mu - pa nitko nije znao da li da mu vjeruje ili
ne. Njegova mu je majka, meutim, oito vjerovala, jer je izbacila Leu iz kue i zadrala
djecu.
to se Raya tie, to su bila odurna naklapanja. Preljubi, pijanci, skandali - tko je u pravu,
a tko u krivu? Pa koga briga? Djevojka je odrasla i sad se prenemae i cjenka kao i sve one.
Trate vrijeme, trate ivot, ti ljudi koji se otimaju za uzbuenja i ne obraaju pozornost na ono
to je zbilja vano.
Naravno, dok je jo mogao razgovarati s Isabel, sve je bilo drukije. Nije da bi Isabel
traila odgovore - prije se radilo o tome da bi mu dala misliti kako se u toj prii krije znatno
34

vie nego to je on uzeo u obzir. A onda bi se naposljetku nasmijala.

Dobro se slagao s ljudima na poslu. Pozvali su ga da se pridrui kuglakoj ekipi i on im je
zahvalio, ali rekao da nema vremena. Zapravo je imao vremena napretek, ali morao ga je
provoditi s Isabel. Iekivati hoe li biti kakve promjene, kakvog objanjenja. Ne dopustiti da
mu bilo to promakne.
Zove se Isabel, u poetku je podsjeao sestre kad bi rekle Evo, gospoo ili U redu,
draga, a sad emo se okrenuti.
Zatim se naviknuo na to da joj se tako obraaju. Dakle, neke su se promjene dogodile.
Ako ve ne kod Isabel, primjeivao ih je kod sebe.
Prilino dugo posjeivao ju je jednom dnevno.
Onda je to prelo u svaki drugi dan. Pa na dva puta tjedno.
etiri godine. Mislio je kako je to sigurno neki rekord. Pitao je osoblje koje se brinulo o
njoj je li tako, a oni su rekli: No, tu smo negdje. Obiaj im je bio govoriti neodreeno o
svemu.
Vie nije onako uporno vjerovao da ona misli. Vie nije ekao da otvori oi. Ali
jednostavno se nije mogao pokupiti i ostaviti je ondje samu.
Promijenila se i iz vrlo mrave ene pretvorila ne u dijete, nego u nakupinu neskladno
sklepanih kostiju, s krestom kao u ptice, i disala neravnomjerno i nepouzdano, svakog trena
na rubu smrti.
U sklopu bolnice bile su i dvorane za rehabilitaciju i vjebanje. Obino ih je vidio samo
kad su ve bile prazne, sva oprema spremljena, a svjetla pogaena. Ali jedne je veeri na
odlasku iz nekog razloga krenuo drugim putem kroz zgradu i primijetio da je netko ostavio
upaljeno svjetlo.
A kad je uao vidjeti to je na stvari, primijetio je da je u dvorani jo netko. Jedna ena.
Sjedila je na napuhanoj lopti za vjebanje, kao da se samo odmara ili se moda pokuava
sjetiti kamo sad mora otii.
Bila je to Lea. Nije je odmah prepoznao, ali onda je jo jednom pogledao i bila je Lea. Da
je na vrijeme vidio tko je, moda ne bi uao u dvoranu, ali sad je ve bio na pola puta do
svjetla koje je htio ugasiti. Vidjela ga je.
Skliznula je s lopte. Bila je svrshishodno sportski odjevena i prilino se udebljala.
Mislila sam da bih mogla na vas naletjeti, rekla je. Kako je Isabel?
Malo ga je iznenadilo to Isabel zove imenom, ili to uope govori o njoj kao da se dugo
poznaju.
Kratko joj je rekao kako je Isabel. Sad se to vie i nije moglo drukije rei nego kratko.
Razgovarate s njom? rekla je.
Vie ne toliko.
Oh, ali morate. Ne smije se prestati razgovarati s njima.
Odakle joj ideja da o svemu toliko zna?
Niste se iznenadili to me vidite, je li? Sigurno ste uli, rekla je.
Nije znao kako na to odgovoriti.
Pa sad, rekao je.
Ja sam ve dosta davno ula da ste vi ovdje i sve to pa sam valjda mislila da ste i vi uli
da sam ja ovdje.
Rekao je da nije.
Vodim rekreaciju, rekla mu je. Radim s onima koji boluju od raka, znate. Ono, ako su
u stanju.
Rekao je kako mu se ini da je to dobra ideja.
Super je. Ono, i za mene je super. Uglavnom sam dobro, ali neki put me sve to pritisne.
Mislim, posebno u vrijeme veere. Onda mi zbilja zna doi teko.
Shvatila je da on pojma nema o emu ona govori i bila je spremna - moda je to jedva
ekala - da mu objasni.
Mislim bez djece i to. Niste znali da su pripala ocu?
Ne, rekao je.
35

Aha, jesu. Zapravo zato to su mislili da se njegova majka moe za njih brinuti. On je
lijeeni alkoholiar, i sve to, ali nikad ne bi tako presudili da nema nje.
mrcnula je i naglim, gotovo nemarnim pokretom obrisala suze.
Ne mora vam biti neugodno - nije tako strano kako izgleda. Plaem automatski. Osim
toga, plakanje pozitivno djeluje ako ne prijee u naviku.
Taj lijeeni alkoholiar valjda je saksofonist. Ali to je sa sveenikom i svime onim to se
s njim dogaalo, to god to bilo?
Kao da ju je to upitao naglas, rekla je: Ah. Dakle. Carl. Ta pria s njim oko koje se digla
cijela praina? Ne znam gdje mi je pamet bila.
Carl se ponovno oenio, nastavila je. Onda mu je bilo bolje. Mislim, jer me tako
prebolio, to god to bilo to je osjeao prema meni. Ma to je zbilja sve skupa smijeno.
Oenio se sveenicom. Znate kako danas i ene mogu biti sveenici? E, pa ona je sveenica.
Tako da mu on doe neto kao sveenikova ena. Da pukne od smijeha.
Sad suhih oiju, sa smijekom. Znao je da se sprema jo neto, ali nije mogao pogoditi to.
Vjerojatno ste ve jako dugo ovdje. Imate svoj stan?
Da.
Kuhate si veeru i sve to?
Rekao je, upravo tako.
Ja bih vam mogla neto skuhati tu i tamo. Ne bi to bilo dobro?
Oi su joj zasjale, uprte u njegove.
Rekao je moda, ali da bude iskren, u njegovu stanu ima tako malo mjesta da se dvije
osobe ondje istovremeno ne mogu kretati.
Zatim je rekao kako ve nekoliko dana nije posjetio Isabel pa mora sad k njoj.
Samo je lagano kimnula u znak pristanka. Nije djelovala ni povrijeeno ni obeshrabreno.
Vidimo se.
Vidimo se.
Posvuda su ga bili traili. Isabel je napokon otila. Rekli su otila, kao da je ustala i
izila iz bolnice. Kad ju je netko obiao prije nekih sat vremena, bila je kao uvijek, a sad je
vie nema.
esto se pitao hoe li to to promijeniti.
Ali zabezeknula ga je praznina koja se razjapila tamo gdje je ona bila.
U udu je pogledao sestru. Ona je mislila da je pita to sad mora obaviti i poela mu je
objanjavati. Upuivati ga. Sasvim ju je dobro razumio, ali je i dalje u mislima bio negdje
drugdje.
Mislio je da se to s Isabel dogodilo ve davno prije, ali nije. Sve do sada.
Postojala je, a sad vie ne postoji. Uope je nema, kao da je nikad nije ni bilo. A ljudi su se
ustrali kao da se ta uasna injenica moe svladati poduzimanjem razboritih koraka. I on se
pokorio obiajima, potpisao to treba potpisati da se pobrinu - kako su rekli - za posmrtne ostatke.
Kakva sjajna rije - ostatci. Kao neto to je ostavljeno da se sui u aavim slojevima
u ostavi.
Nije prolo dugo i naao se vani, pretvarajui se da ima jednako obian i dobar razlog kao
i svi ostali da stavlja nogu pred nogu.
Ono to je nosio sa sobom, sve to je nosio sa sobom, bio je manjak, neto poput manjka
zraka, poput nepravilnog rada plua, tegoba za koju je pomislio kako e, po svoj prilici,
potrajati vjeno.
Djevojka s kojom je razgovarao, koju je otprije poznavao - spomenula je djecu. Gubitak
djece. Kako se na to naviknula. Problem to se javlja za veerom.
Strunjakinja je za gubitke, moglo bi se rei - on sam bio je u usporedbi s njom poetnik.
A sad se nije mogao sjetiti kako se zove. Izgubilo mu se njezino ime, premda ga je dobro
znao. Izgubilo se, izgubljeno. ala na njegov raun, ako emo pravo.
Ve se uspinjao stubama prema svojem stanu kad mu je sinulo.
Lea.
Kakvo olakanje kad je se sjetio, iznad svih oekivanja.
36

LJUNAK
U to smo doba ivjeli kraj ljunare. Nije bila od onih velikih to su iskopane udovinim
strojevima, nego tek omanja jama od koje je neki seljak neto sitno zaradio, prije dosta
godina. Zapravo, jama je bila dovoljno plitka da navede na pomisao kako je moda bila
namijenjena nekoj drugoj svrsi - za temelje kue, na primjer, ija gradnja nikad nije ni poela.
Upravo je majka uporno to naglaavala. ivimo pokraj stare ljunare, gore na cesti
prema crpki i servisnoj postaji, govorila je svima i smijala se jer je bila tako sretna to se
rijeila svega povezanog s kuom, s ulicom - s muem - sa ivotom kakav je prije imala.
Ja se tog ivota gotovo i nisam sjeala. To jest, sjeala sam se nekih dijelova jasno, ali
bez onih poveznica potrebnih da se stvori potpuna slika. Od kue u gradu u sjeanju su mi
ostale samo tapete na medvjedie u mojoj staroj sobi. U ovoj novoj kui, koja je zapravo bila
kamp-prikolica, moja sestra Caro i ja spavale smo na uskim leajevima na kat. Kad smo se tek
doselili ovamo, Caro mi je puno priala o staroj kui i tjerala me da se sjetim ovog i onoga.
Obino je takve stvari priala kad smo bile u krevetu i razgovor je uglavnom zavravao time
da se ja neeg nisam mogla sjetiti, a ona se ljutila. Katkad mi se inilo da se sjeam, ali iz
inata ili zbog straha da ne pogrijeim pretvarala sam se da se ne sjeam.
Bilo je ljeto kad smo se preselili u kamp-prikolicu. Sa sobom smo poveli i naeg psa.
Kujicu Blitzee. Blitzee tu jako uiva, rekla je majka i to je bila istina. Koji pas ne bi volio
zamijeniti gradsku ulicu, ak i onu s prostranim travnjacima i velikim kuama, otvorenom
irinom prirode? Blitzee je lajala na svaki auto koji je proao, kao da je cesta njezina, a
povremeno je donosila kui vjevericu ili svisca kojeg je ubila. Caro se isprva uzrujavala oko
toga i Neal je morao razgovarati s njom, objanjavati joj to je psima prirodno uroeno i lanac
ivota u kojem jedni jedu druge.
Dobiva pseu hranu, bunila se Caro, ali Neal je rekao: A zamisli da je ne dobije?
Zamisli da jednog dana svi mi nestanemo i ona se mora sama pobrinuti da preivi?
Ja neu, rekla je Caro. Ja neu nestati i uvijek u se za nju brinuti.
Misli? rekao je Neal, a majka se umijeala da ga skrene s te teme. Neal je u svakom
trenutku bio spreman uhvatiti se Amerikanaca i atomske bombe, a majka je mislila kako
nismo jo spremni za to. Nije znala da sam ja, kad god bi on poeo o tome, mislila da govori o
atomskoj plombi. Znala sam da je neto pogreno u tom tumaenju, ali nije mi na pamet
padalo postavljati pitanja pa da mi se smiju.
Neal je bio glumac. U gradu se otvorilo profesionalno ljetno kazalite, nova pojava u to
vrijeme, to je neke ljude oduevljavalo, a neke zabrinjavalo jer su se bojali da e se zbog
toga u grad dovui svakakva bagra. Majka i otac podravali su kazalite, majka aktivnije, jer
je imala vie slobodnog vremena. Otac je bio agent osiguravajueg drutva i puno je putovao.
Majka se ukljuila u razne akcije skupljanja novca za kazalite, a sama nije darovala novac,
nego vrijeme, i radila je kao razvodnica. Bila je zgodna i dovoljno mlada da svi misle da je
glumica. Poela se i odijevati kao glumica, nositi alove, duge suknje i ogrlice koje su joj
padale do struka. Pustila je kosu neukroenu i prestala se minkati.
Naravno, tad nisam shvaala, ak ni posebno primjeivala te promjene. Majka je bila
majka. Ali nema dvojbe da ih je Caro primijetila. Kao to ih je morao primijetiti i otac. Iako
mislim, po svemu to znam o njegovoj naravi i osjeajima prema majci , da je moda bio ponosan
na to kako ona dobro izgleda odjevena u tom nekonvencionalnom stilu i kako se dobro
uklopila u kazalini svijet. Kad je govorio o tom vremenu, poslije, govorio je kako je uvijek
odobravao umjetnost. Mogu tono zamisliti kako je majci bilo neugodno, kako se sramila i
smijala da prikrije da se srami ako je takve izjave davao pred njezinim prijateljima iz kazalita.
Ali onda su se stvari razvile u smjeru koji se mogao predvidjeti, i vjerojatno su ga mnogi
predvidjeli, ali ne i moj otac. Ne znam je li se to dogodili bilo kojoj od ostalih volonterki. Ali
znam, iako se toga ne sjeam, da je otac plakao i cijeli dan pratio majku po kui, nije je putao
iz vida i nije htio vjerovati to mu govori. A umjesto da mu kae bilo to kako bi mu bilo
lake, ona mu je rekla neto od ega mu je bilo jo gore.
Rekla mu je da je dijete Nealovo.
Je li sigurna u to?
37

Apsolutno. Brojila je dane.

to se onda dogodilo?
Otac je prekinuo s plakanjem. Morao se vratiti na posao. Majka je spakirala nae stvari i
odvela nas da ivimo s Nealom u kamp-prikolici koju je naao, izvan grada. Poslije je rekla da
je i ona plakala. Ali rekla je i da se osjeala ivom. Moda prvi put u ivotu kao da istinski
ivi. Imala je osjeaj da joj je pruena nova prilika: poela je ivot ponovno ni od ega.
Ostavila je za sobom srebrninu, porculan, unutarnje dekoracije i cvijetnjak, ak i knjige na
policama. Sad e ivjeti, a ne itati. Ostavila je odjeu na vjealicama u garderobi i cipele s
visokom potpeticom na kalupima. Dijamantni prsten i vjenani prsten na toaletnom stoliu.
Svilene spavaice u ladici. Mislila je hodati uokolo gola bar dio vremena kad bude ivjela u
prirodi, dok god bude dovoljno toplo.
Od toga nije bilo nita jer je, kad je majka pokuala hodati gola, Caro pobjegla i sakrila se
pod pokriva na svojem krevetu, a ak je i Neal rekao kako nije ba lud od sree.
to je on mislio o svemu tome? Neal. Njegova filozofija, kako je to poslije rastumaio,
sastojala se u tome da prihvati sve to god se dogaa. Sve je dar. Dajemo i uzimamo.
Sumnjivi su mi ljudi koji tako govore, ali ne mogu rei da imam pravo na to.
Zapravo nije bio glumac. Upao je u glumu, kako je rekao, vie eksperimentalno. Da vidi
to moe saznati o sebi. Na faksu, prije nego to je odustao od studija, nastupao je u Kralju
Edipu, u koru. To mu se svidjelo - predavanje svojeg ja, stapanje s drugima. A onda je jednog
dana na ulici u Torontu naletio na prijatelja koji je upravo krenuo na audiciju za posao preko
ljeta u malom gradu s novom kazalinom skupinom. Pridruio mu se jer nije imao pametnijeg
posla i na kraju je on dobio ulogu, dok onaj drugi nije. Igrao je Banqua. Katkad u
predstavama ele da je Banquov duh vidljiv, katkad ne. Ovaj put htjeli su vidljivu verziju i
Neal je bio pravi broj. Savreno pogoen. Lijep stasiti duh.
Ionako je razmiljao o tome da prezimi u naem gradu i prije nego to ga je majka
zaskoila svojim iznenaenjem. Ve je zapazio kamp-prikolicu. Imao je dovoljno iskustva u
stolarskim sitnim radovima da dobije posao na obnovi kazalita, to mu je bilo dovoljno da
preivi do proljea. A dalje u budunost od toga nije volio gledati.
Caro se ak nije morala preseliti u drugu kolu. Vozila se kolskim autobusom, koji bi je
pokupio na kraju kratke staze to je vodila uz ljunaru. Morala se sprijateljiti s djecom sa
sela i moda poneto objasniti djeci iz grada s kojom se druila prole godine, ali ako se
pritom suoila s kakvim potekoama, ja o tome nisam nita ula.
Kad se vraala iz kole, Blitzee ju je uvijek ekala kraj ceste.
Nisam ila u vrti jer majka nije imala auto. Ali nije mi smetalo to se ne druim s
drugom djecom. Caro mi je bila dovoljna, kad je dola kui. A majka je esto bila raspoloena
za igru. im je te zime pao snijeg, ona i ja sagradile smo snjegovia i ona me upitala:
Hoemo mu dati ime Neal? Rekla sam da moe i onda smo pozabadale razne stvari po
njemu da bude smijean. Zatim smo odluile da u istrati iz kue kad ujem Nealov auto i
rei: Evo Neala, evo Neala!, ali pokazivati pritom na snjegovia. To sam i napravila, ali
Neal je ljutito iziao iz auta i izderao se da me je mogao pregaziti.
To je bila jedna od onih nekoliko rijetkih prilika kad sam ga vidjela da se ponaao kao otac.
Ti kratki zimski dani valjda su mi djelovali vrlo udno - u gradu se u sumrak pale svjetla.
Ali djeca se naue na promjene. Katkad sam se pitala to je s naom starom kuom. Nije mi
ba nedostajala niti sam htjela ponovno ondje stanovati - samo sam se pitala kamo je otila.
Majka se provodila s Nealom dugo u no. Ako sam se probudila i morala na zahod,
pozvala bih je. Dola bi drage volje, ali bez urbe, umotana u neki komad tkanine ili al - i s
mirisom koji me podsjeao na svijee i glazbu. I ljubav.
Dogodilo se i neto to nije bilo tako umirujue, ali u to doba nisam se previe trudila
shvatiti u emu je stvar. Naa Blitzee nije bila jako velika, ali niti ba tako mala da bi stala
Caro pod kaput. Nemam pojma kako joj je to polo za rukom. Ne jednom, nego dva puta.
Sakrila je psa pod kaput i unijela ga u kolski autobus, a onda, umjesto da ode ravno u kolu,
odnijela Blitzee u nau staru kuu u gradu, jednu ulicu dalje. Tamo je moj otac i zatekao psa,
38

na ostakljenom zimskom trijemu koji se nije zakljuavao, kad je doao kui na samotniki
ruak. Svi su se naveliko udili kako je onamo stigla, kako je samo nala put kui, kao pas u
onoj prii. Caro je dizala najveu halabuku i tvrdila da nije vidjela Blitzee cijelo jutro. Ali
napravila je pogreku jer je to pokuala ponovno izvesti, moda tjedan dana poslije, samo to
je ovaj put, premda ni u autobusu ni u koli nitko nije nita posumnjao, majka ipak
posumnjala.
Ne mogu se sjetiti je li otac doveo Blitzee. Ne mogu ga zamisliti ni kako stoji u prikolici,
ni na vratima prikolice pa ak ni na prilaznom putu. Moda je Neal otiao do kue u gradu i
uzeo psa. Nije da mi je to lake zamisliti.
Ako iz ovog to govorim ispada da je Caro bila nesretna ili da je cijelo vrijeme
spletkarila, to nije istina. Kao to sam rekla, tono je da me tjerala da razgovaram o raznim
stvarima, uveer u krevetu, ali nije se neprestano alila. Nije joj u naravi bilo da se duri.
Previe je eljela ostavljati dobar dojam. Voljela se svidjeti ljudima, voljela je unijeti
uzbuenje u prostoriju i stvoriti atmosferu obeanja neeg to bi se ak moglo nazvati
veseljem. O tome je razmiljala vie nego ja.
Sad mislim da je od nas dvije ona bila slinija majci.
Mora da su je ispitivali o tome to izvodi sa psom. Mislim da se sjeam dijelova toga.
Samo sam se htjela naaliti.
eli se preseliti i ivjeti kod oca?
Vjerujem da su je to pitali i vjerujem da je rekla ne.
Ja je nisam nita pitala. Ono to je napravila uope mi nije izgledalo udno. Tako je to s
mlaom djecom - nita udnovato to radi mono starije dijete ne djeluje mu neobino.
Potu su nam ostavljali u limenom sanduiu na stupu dolje kraj ceste. Majka i ja
pjeaile smo onamo svaki dan, osim ako nije puhao olujni vjetar, da vidimo ima li ega za
nas. Po potu smo ile nakon mojeg popodnevnog spavanja. Katkad je to bio jedini put u
cijelom danu da smo izile iz prikolice. Ujutro smo gledale televizijske emisije za djecu - ili je
ona itala dok sam ja gledala. (Nije se zadugo odrekla knjiga.) Za ruak bismo podgrijale
konzervu juhe, a onda sam ja ila na spavanje dok je ona jo itala. Ve je bila vrlo krupna i
beba joj se micala u trbuhu, tako da sam je i ja mogla osjetiti. Beba e se zvati Brandy - ve je
bila Brandy - bez obzira na to je li djeak ili djevojica.
Jedan dan kad smo krenule po potu i zapravo smo se ve sasvim pribliile sanduiu,
majka se zaustavila i ukipila.
Tiho, rekla mi je, premda nisam ni pisnula i ak nisam vrtjela vrhovima izmica po
snijegu.
Pa tiho sam, rekla sam.
. Okreni se.
Ali nismo uzeli potu.
Nema veze. Samo hodaj.
A onda sam primijetila da nema Blitzee, koja je inae uvijek bila s nama, odmah iza ili
ispred nas. Tu je bio neki drugi pas, na drugoj strani puta, ni metar od potanskog sanduia.
Majka je telefonirala u kazalite im smo stigle kui i pustila Blitzee, koja nas je ekala,
unutra. Nitko se nije javljao na telefon. Telefonirala je u kolu i zamolila nekoga da kae
vozau autobusa neka doveze Caro do kunih vrata. To se pokazalo nemoguim jer je
napadalo jo snijega otkako je Neal posljednji put oistio prilaz, ali voza je gledao za njom
sve dok nije stigla do kamp-prikolice. Vuka tad vie nije bilo.
Neal je mislio da ga nikad i nije bilo. A ako i jest, rekao je, ne bi nam mogao nikako
nauditi onako slab od zimskog sna.
Caro je rekla da vukovi ne spavaju zimski san. Uili smo o njima u koli.
Majka je htjela da Neal nabavi puku.
Misli da u nabaviti puku i upucati jadnu majku vuicu koja vjerojatno u umi skriva
hrpu mladunadi i samo ih eli zatititi, isto onako kako ti eli zatititi svoje potomke? tiho
je rekao.
Caro je rekla: Samo dva mladunca. Imaju ih samo po dva u leglu.
U redu, u redu. Razgovaram s tvojom majkom.
39

Ne zna to, rekla je majka. Ne zna ima li gladne mladunce, ili to.
Nikad nisam pomislila da bi mogla s njim tako razgovarati.
Rekao je: Polako. Polako. Ajmo malo razmisliti. Puke su grozne. Da odem i nabavim
puku, kakvu bih poruku time poslao? Da je Vijetnam u redu? Da sam isto tako mogao otii u
Vijetnam?
Nisi Amerikanac.
Nee mi dignuti tlak.
To je vie-manje ono to su rekli i zavrilo je s tim da Neal ne mora nabaviti puku. Nikad
vie nismo vidjeli vuka, ako je to bio vuk. Mislim da je majka prestala odlaziti po potu, ali
moda je ionako ve bila prekrupna pa joj je to teko padalo.
Snijeg se udesno otopio. Na drveu jo nije bilo lia i majka je tjerala Caro da ujutro
obue kaput, ali Caro se iz kole vraala vukui ga za sobom.
Majka je rekla da sigurno nosi blizance, ali doktor je rekao da ne.
Sjajno. Sjajno, rekao je Neal, svim srcem za blizance. to doktori znaju.
ljunara se napunila do ruba otopljenim snijegom i kiom pa ju je Caro morala paljivo
obilaziti na putu da uhvati kolski autobus. Bila je poput jezerca, mirnog i blistavog pod
vedrim nebom. Caro je, bez mnogo nade, upitala smijemo li se igrati u ljunari.
Majka je rekla da ne budemo lude. Sigurno je duboka pet metara, rekla je.
Neal je rekao: Moda tri.
Caro je rekla: Uz rub nije.
Majka je rekla da jest, duboko je. Naglo se obruava u dubinu, rekla je. Jebote, pa nije
to kao da si na plai. Samo se drite podalje.
Poela je govoriti jebote vrlo esto, ak ee od Neala, i to jo ivanijim glasom.
Da drimo i psa podalje? upitala ga je.
Neal je rekao kako to nije problem. Psi znaju plivati.
Subota. Caro je sa mnom gledala Dobrog diva i dobacivala primjedbe kojima mi je
kvarila gledanje. Neal je leao na kauu koji se rasklapao u njegov i majin krevet. Puio je
one svoje cigarete kakve nije smio puiti na poslu pa je to morao nadoknaditi vikendom. Caro
ga je katkad gnjavila i traila da i ona proba jednu. Jednom joj je dopustio, samo joj je rekao
da ne kae majci.
Ali ja sam bila ondje i vidjela sam pa sam rekla.
Digla se panika, premda nije izbila prava svaa.
Zna da bi on odveo djecu odavde dok trepne okom, rekla je majka. Nikad vie.
Nikad vie, rekao je pomirljivo Neal. A to ako ih on hrani onim otrovnim sranjima od
pahuljica sa eerom?
U poetku nismo oca uope viali. Onda je, poslije Boia, razraen plan za subote.
Majka nas je uvijek poslije pitala jesmo li se dobro provele. Uvijek sam rekla da jesmo i to
sam i mislila, jer sam vjerovala da ako ide u kino, ili na izlet na jezero Huron, ili na ruak u
restoran, to znai da si se dobro proveo. Caro bi takoer rekla da, ali tonom koji kao da je
upozoravao da se to mame ne tie. Onda je otac otiao na zimski odmor na Kubu (majka je to
spomenula s dozom iznenaenja i moda odobravanja), odakle se vratio s nekakvom gripom
koja se vukla i nije prolazila pa su posjeti prestali. Trebali su ponovno poeti u proljee, ali
nisu.
Kad je televizor ugaen, Caro i mene su poslali van da se istrimo, kako je rekla majka, i
malo budemo na zraku. Povele smo sa sobom psa.
Kad smo izile, prvo smo razvezale alove koje nam je majka omotala oko vrata i pustili
ih da se vuku za nama. (injenica je, premda mi moda nismo povezale te dvije stvari, da se
majka, kako joj je trudnoa odmicala, sve vie vraala obinom majinskom ponaanju, bar
kad su posrijedi bili alovi koji nam nisu bili potrebni, ili redoviti obroci. Nije se vie tako
zagovarala divlja sloboda kao jo ove jeseni.) Caro me upitala to bih htjela raditi i rekla sam
da ne znam. To je s njezine strane bila formalnost, ali prava istina s moje strane. Pustile smo
psa da nas vodi, uostalom, a Blitzee je samo htjela ii do ljunare i gledati vodu. Vjetar je
namrekao povrinu u sitnim valiima i ubrzo nam je postalo hladno pa smo ponovno omotale
40

alove oko vrata.

Ne znam koliko smo vremena provele gacajui rubom ljunare, gdje smo znale da nas ne
vide iz prikolice. Nakon nekog vremena shvatila sam da dobivam upute.
Moram se vratiti u prikolicu i neto rei Nealu i majci.
Da je pas pao u vodu.
Pas je pao u vodu i Caro se boji da e se utopiti.
Blitzee. Utopliti.
Utopiti.
Ali Blitzee nije u vodi.
Mogla bi biti. A Caro bi mogla skoiti za njom da je spasi.
Vjerujem da sam se i dalje opirala, neto u smislu: ali nije pala, nisi skoila, moglo bi se
dogoditi, ali nije. Sjetila sam se i kako je Neal rekao da se psi ne utapaju.
Caro mi je rekla da napravim to mi se kae.
Zato?
Moda sam to rekla, a moda sam samo stajala i nisam je posluala, nego sam pokuavala
smisliti jo jedno opravdanje.
U mislima vidim kako je podignula Blitzee i bacila je, premda se Blitzee batrgala i
hvatala za njezinu jaknu. A onda je zakoraila unatrag, Caro je zakoraila unatrag da se zaleti
u vodu. Zatrala se, skoila, odjednom se bacila u vodu. Ali ne sjeam se pljuska kad su jedna
za drugom pale u vodu. Ni malog pljuska ni velikog. Moda sam ve bila krenula prema
prikolici - morala sam ve krenuti.
Kad ovo sanjam, u snu uvijek trim. I u snovima ne trim prema prikolici, nego prema
ljunari. Vidim Blitzee kako mlatara apama, a Caro pliva, pliva snanm zamasima prema
njoj da je spasi. Vidim njezin svijetlosmei kaput na kocke, i karirani al, i njezino ponosno,
slavodobitno lice, i crvenkastu kosu s kovrama potamnjelim na krajevima od vode. Ne
moram nita, osim gledati i biti sretna - nita se, napokon, od mene ne trai.
Zapravo sam napravila to da sam se popela blagim usponom do prikolice. A kad sam
stigla onamo, sjela sam. Sjela sam kao da je ondje kakav trijem ili klupa, premda kraj
prikolice nije bilo niega od toga. Sjela sam i ekala to e se sljedee dogoditi.
Znam to jer je to injenica. Ne znam, meutim, to sam smjerala niti to sam mislila.
Moda sam ekala sljedei in u Caroinoj drami. Ili pseoj drami.
Ne znam jesam li ondje sjedila pet minuta. Vie? Manje? Nije bilo previe hladno.
Jednom sam zbog toga posjetila psihologinju i ona me uvjerila - bar na neko vrijeme me
uvjerila - da sam valjda pokuala otvoriti vrata prikolice i shvatila da su zakljuana.
Zakljuana jer su majka i Neal vodili ljubav, a zakljuali su ih kako ih ne bismo prekidali. Da
sam stala lupati na vrata, naljutili bi se. Psihologinja je bila zadovoljna kad me dovela do tog
zakljuka, a i ja sam bila zadovoljna. Jedno vrijeme. Ali sad vie ne mislim da je to istina. Ne
mislim da bi oni zakljuali vrata jer se sjeam da jednom nisu i Caro im je tada banula u sobu,
a oni su se smijali njezinu izrazu.
Moda sam se sjetila kako je Neal rekao da se psi ne mogu utopiti, to je znailo da nema
potrebe da Caro spaava Blitzee. Tako ni ona sama nee moi nastaviti svoju igru. Tolike
igre, s tom Caro.
Jesam li mislila da zna plivati? U dobi od devet godina mnoga djeca znaju. I zapravo se
pokazalo da je ona jednom bila na plivanju ljeto prije, ali onda smo se preselili u prikolicu i
vie na plivanje nije ila. Moda je mislila da e se snai. A ja sam valjda zbilja mislila da ona
moe to god poeli.
Psihologinja nije navela mogunost da mi je dozlogrdilo izvravati Caroine zapovijedi, ali
meni je to palo na pamet. Ipak, ne djeluje mi sasvim uvjerljivo. Da sam bila starija, moda.
Ali u to doba jo sam od nje oekivala da mi bude sav svijet.
Kako sam dugo ondje sjedila? Po svoj prilici ne dugo. I mogue je da sam pokucala.
Nakon nekog vremena. Nakon minutu ili dvije. U svakom sluaju majka je u jednom trenutku
otvorila vrata, bez razloga. Predosjeaj.
Sljedee to znam, unutra sam. Majka urla na Neala i pokuava mu neto objasniti. On
ustaje, stoji ondje i govori joj neto, dodiruje ju, tako blago i njeno i utjeno. Ali to nije ono
41

to majka eli, uope nije, trga mu se iz zagrljaja i leti kroz vrata. On vrti glavom i pilji u pod,
u svoje bose noge. U velike none prste bespomona izgleda.
Mislim da mi neto govori s pjevuckavom tugom u glasu. udno.
Osim toga ne pamtim nikakve pojedinosti.
Majka se nije bacila u vodu. Nisu joj poeli trudovi od oka. Moj brat Brent rodio se tek
tjedan ili deset dana poslije pogreba, na termin. Gdje je bila dok je ekala da pone poroaj,
ne znam. Moda su je zadrali u bolnici, pod sedativima, koliko je to bilo mogue u tim
okolnostima.
Dan pogreba pamtim vrlo dobro. Vrlo ugodna i prijazna ena koju nisam poznavala zvala se Josie - odvela me na mali izlet. Ili smo na ljuljake i u lutkinu kuu, koja je bila
dovoljno velika da stanem u nju, a za ruak smo jele moje omiljene slastice, ali ne tako
mnogo da bi mi bilo zlo. Josie sam poslije vrlo dobro upoznala. S njom se otac sprijateljio na
Kubi i poslije razvoda ona mi je postala maeha, njegova druga ena.
Majka se oporavila. Morala je. Tu je bio Brent, morala se brinuti za njega i, veinu
vremena, za mene. Mislim da sam bila kod oca i Josie dok se ona useljavala u kuu u kojoj je
namjeravala stanovati do kraja ivota. Ne sjeam se da sam ondje bila s Brentom, sve dok nije
bio dovoljno velik da sjedi u visokoj stolici.
Majka se vratila u kazalite na staru dunost. Isprva je moda radila kao i prije,
volonterski kao razvodnica, ali kad sam krenula u kolu, ve je imala pravi posao, s plaom i
dunostima cijele godine. Bila je poslovna ravnateljica. Kazalite je preivjelo razliite
uspone i padove i jo i danas radi.
Neal nije bio pristalica sprovoda pa nije bio na Caroinom sprovodu. Nikad nije vidio
Brenta. Ostavio je pismo - to sam saznala tek mnogo poslije - u kojem je napisao kako je,
budui da se ne misli ponaati kao otac, bolje da ispari odmah na poetku. Nikad ga nisam
spominjala Brentu jer sam mislila da bi to pogodilo majku. I jer je Brent tako malo nalikovao
na njega - Neala - i bio openito mnogo sliniji mojem ocu da sam se zbilja pitala to se tono
dogaalo u vrijeme kad je zaet. Otac nikad nije o tome rekao ni rijei, i nikad nee. Prema
Brentu se ponaa potpuno isto kao prema meni, ali on je takav ovjek da bi se tako postavio u
svakom sluaju.
On i Josie nisu imali svoje djece, ali mislim da im to ne smeta. Josie je jedina osoba koja
uope spominje Caro, a ak i ona je ne spominje esto. Spominje, meutim, da otac nikad nije
svalio odgovornost na majku. Rekao je jo i da je valjda bio dosadna stara konzerva kad je
majka poeljela vie uzbuenja u ivotu. Trebalo ga je prodrmati i upravo mu se to i dogodilo.
Nema smisla aliti zbog toga. Da ga to nije prodrmalo, nikad ne bi naao Josie i njih dvoje sad
ne bi bili tako sretni.
Koje dvoje? znala sam rei, samo da ga zbunim, a on je uvijek postojano odgovorao:
Josie. Josie, naravno. Majku se ne moe navesti da se sjeti bilo ega iz toga doba pa je i ne
gnjavim s tim. Znam da se ila provesti cestom gdje smo nekad ivjeli i otkrila je da se posve
promijenila, da je puna onih modernih kua kakve se danas viaju, sagraenih na neplodnoj
zemlji. Spomenula je to s onim blagim prijezirom to ga takve kue izazivaju u njoj. I sama
sam se provezla cestom, ali nisam to nikome rekla. Sve to otvaranje due i zavirivanje u
nutrinu, to se danas radi u obiteljima, ini mi se potpuno pogrenim.
ak i tamo gdje je bila ljunara sad stoji kua, a tlo pod njom je nasuto i izravnano.
Imam partnericu Ruthann, mlaa je od mene, ali mislim da je nekako mudrija. Ili je bar
optimistinija kad je posrijedi ono to ona zove istjeravanjem osobnih demona. Nikad ne bih
stupila u vezu s Nealom da me ona nije nagovorila.
Naravno, dugo nisam imala naina, kao ni elje da stupim s njim u vezu. Napokon je on
pisao meni. Kratko pisamce da mi estita, pisao je, kad je vidio moju sliku u fakultetskim
novinama. Zato je itao fakultetske novine, nemam pojma. Primila sam jednu od onih
akademskih poasti koje neto znae u uskom krugu, a gotovo nita svima ostalima.
ivio je jedva osamdeset kilometara od fakulteta na kojem predajem i na kojem sam,
tovie, prije studirala. Pitala sam se je li i tada bio tu. Tako blizu. Je li postao znanstvenik?
42

Isprva mu nisam namjeravala odgovoriti na pisamce, ali kad sam to rekla Ruthann, ona je
kazala da bih morala razmisliti o tome da mu piem. Na kraju sam mu poslala e-mail i
dogovorili smo se za sastanak. Trebala sam doi u grad u kojem je on ivio i nai se s njim u
sveuilinoj kantini, u okruenju koje mi je ulijevalo sigurnost. Rekla sam samoj sebi, ako
izgleda nepodnoljivo - ni sama nisam tono znala to pod time mislim - mogu samo proi
pored njega i otii.
Bio je nii nego prije, kao to obino jesu odrasli koje pamtimo iz djetinjstva. Kosa mu se
prorijedila i bio je oian vrlo kratko. Donio mi je alicu aja. I on je pio aj.
ime se bavi?
Rekao je da priprema studente za ispite. Pomae im i u pisanju eseja. Katkad ih pie
umjesto njih, moglo bi se rei. Naravno, za novac.
To nije posao s kojim u zaraditi milijune, to je sigurno.
ivio je u rupagi. Ili bar donekle pristojnoj rupagi. Svialo mu se ondje. Odjeu je
kupovao u duanima s rabljenom robom. I to je bilo u redu.
U skladu s mojim principima.
Nisam ga pohvalila ni za to od svega to je ispriao, ali, da budem sasvim iskrena,
mislim da nije to ni oekivao.
Uostalom, mislim da to kako ivim nije posebno zanimljivo. Vjerojatno bi htjela znati
kako se to dogodilo.
Nisam uspjela nita izustiti.
Bio sam napuen, rekao je. A osim toga, ne znam plivati. Nema ba previe bazena
tamo gdje sam ja odrastao. I ja bih se utopio. Jesi to htjela znati?
Rekla sam kako me zapravo ne zanima on.
A onda je postao trea osoba na svijetu koju sam upitala: to misli da je Caro imala na
umu?
Psihologinja je rekla kako to ne moemo znati. Vjerojatno ni sama nije znala to hoe.
Pozornost? Mislim da se nije htjela utopiti. Da netko obrati pozornost na to koliko je
nesretna?
Ruthann je rekla: Da natjera majku da napravi ono to ona hoe? Da se urazumi i shvati
da se mora vratiti ocu?
Neal je rekao: Nije vano to je mislila. Moda je mislila da zna plivati bolje nego to je
zbilja znala. Moda nije slutila kako zimska odjea moe oteati. Ili da nee biti nikoga da joj
pomogne.
Rekao mi je: Ne gubi s tim vrijeme. Ne misli valjda to bi bilo da si se pourila i rekla
to se dogodilo, je li? Ne optereuje se valjda s krivicom?
Rekla sam da sam razmatrala tu mogunost koju spominje, ali ne.
Stvar je u tome da bude sretna, rekao je. Bez obzira na sve. Probaj. Moe ti to. S
vremenom je sve lake i lake. Nema nikakve veze s okolnostima. Nee vjerovati kako je
dobro. Prihvati sve i tragedija nestaje. Ili tragedija izgubi na teini, a ti si jednostavno tu i
lagano ide kroz svijet.
A sada zbogom.
Shvaam to je mislio. To je zbilja najpametnije. Ali u mojim mislima Caro i dalje tri
prema vodi i baca se u nju, pobjedonosno, a ja sam i dalje zaustavljena, ekam nju da mi
objasni, ekam da ujem pljusak.

UTOITE
Sve se to dogodilo sedamdesetih godina, premda u tom gradu i ostalim slinim gradiima
sedamdesete nisu bile onakve kakvima ih sad zamiljamo ili kakve ak ja pamtim iz
Vancouvera. Deki su nosili dulju kosu, ali ne toliko da im neuredno pada niz lea, a u zraku
se ba nije pretjerano osjeao duh slobode ili otpora.
Moj tetak poeo je s tim da me zadirkivao oko molitve zahvale. Oko toga to nisam
43

molila zahvalnicu. Bilo mi je trinaest godina i s njim i tetom provela sam onu godinu dana
koliko su mi roditelji bili u Africi. Nikad u ivotu nisam prignula glavu na molitvu nad
tanjurom hrane.
Gospode, blagoslovi ovu hranu za nas i nas da ti sluimo, rekao je tetak Jasper, dok sam
ja zastala s vilicom na pola puta i prestala vakati meso i krumpire koji su mi ve bili u
ustima.
Iznenaena si? rekao je nakon u Isusovo ime. Amen. Zanimalo ga je mole li moji
roditelji nekako drukije, moda na kraju obroka.
Ne mole uope, rekla sam mu.
Zbilja, ne? rekao je. To je izgovorio s hinjenim zaprepatenjem. Nije valjda da mi to
zbilja govori? Ljudi koji se ne mole Gospodinu idu u Afriku da se brinu za divljake - ma
zamisli to!
U Gani, gdje su moji roditelji drali kolu, nisu nikad sreli nikakve divljake, koliko sam
znala. Kranstvo je upravo neoekivano bujno cvalo posvuda oko njih, ak i na naljepnicama
na stranjoj strani autobusa.
Moji roditelji su unitarijanci, rekla sam, zbog nekog razloga iskljuivi sebe.
Tetak Jasper zavrtio je glavom i zatraio da mu objasnim tu rije. Znai li to da oni ne
vjeruju u Boga Mojsijeva? Niti u Boga Abrahamova? Dakle, mora da su Zidovi. Ne? Nisu ni
muhamedanci, je li tako?
Uglavnom se radi o tome da svaki ovjek ima svoju ideju Boga, rekla sam, moda
odreitije nego to je oekivao. Imala sam dva brata studenta i nije izgledalo da e oni zavriti
kao unitarijanci pa sam se naviknula na vatrene vjerske - kao i ateistike - rasprave za stolom
za veerom.
Ali vjeruju u to da treba initi dobra djela i ivjeti dobrim ivotom, dodala sam.
Pogreka. Ne samo da se tetku lice razvuklo u izraz nevjerice - podignute obrve,
zaueno kimanje - nego su i rijei koje su mi izile iz usta zvuale strano ak i meni,
pompozno i neuvjerljivo.
Nisam odobravala to to su mi roditelji otili u Afriku. Prigovarala sam to su me utnuli moja rije - teti i tetku. Moda sam im ak i rekla, svojim strpljivim ispaenim roditeljima, da
su njihova dobra djela drek na ibici. U naoj kui smjeli smo se izraavati kako god smo
htjeli. Premda mislim da moji roditelji nikad ne bi upotrijebili rijei dobra djela ili initi
dobro.
Tetka je to zadovoljilo, bar trenutano. Rekao je da moramo prekinuti s tom temom jer se
on tono u jedan mora vratiti u ordinaciju da ini vlastita dobra djela. Vjerojatno je tad teta
uzela vilicu u ruku i poela jesti. Sigurno je ekala dok bockanje ne proe. Moda je tako
postupila iz navike, a ne zato to ju je prestravila moja odvanost. Bila je nauena suzdravati
se sve dok nije bila sigurna da je tetak rekao sve to je imao rei. ak i kad sam joj se izravno
obratila, malo bi priekala, pogledavajui prema njemu da vidi eli li moda ipak on
odgovoriti. Ono to jest govorila bilo je uvijek veselo, a im je bila sigurna da je u redu
smijeiti se, nasmijeila bi se i bilo mi je stoga teko o njoj misliti kao o nekom koga
ugnjetavaju. Jednako mi je bilo teko prihvatiti da je to sestra moje majke, jer je djelovala
neusporedivo mlae, i svjeije i urednije, osim to je bila sklona tim ozarenim osmijesima.
Moja majka bi mirno nadglasala oca ako se radilo o neem to je zbilja htjela rei, a to je
esto bio sluaj. Moja braa, ak i onaj brat koji je rekao da razmilja o tome da postane
musliman zato da bi mogao kanjavati ene, uvijek su je sluala kao ravnopravni autoritet.
Dawn je posvetila ivot svojem muu, govorila je majka trudei se zvuati neutralno.
Ili, hladnije: ivot joj se vrti oko tog ovjeka.
Takve su se stvari govorile u to doba i nije se time nikoga nuno omalovaavalo. Ali
nisam nikad prije vidjela enu za koju je to bilo do te mjere tono kao za tetu Dawn.
Naravno, sve bi bilo posve drukije, rekla je majka, da su imali djece.
Zamislite to. Djeca. Pletu se tetku Jasperu pod nogama, cendraju kako bi dobili bar
mrvicu majine panje. Razbolijevaju se, dure, prave nered po kui, zahtijevaju hranu koju on
ne voli.
Nemogue. Kua je bila njegova, izbor jelovnika njegov, radijski i televizijski programi
44

njegovi. ak i kad je bio u ordinaciji vrata do, ili u kunom posjetu, sve je u svakom trenutku
moralo biti spremno za njegov blagoslov.
Postupno mi je postalo jasno da takav reim moe biti vrlo ugodan. Srebrne lice i vilice
uglancane do visokog sjaja, ulateni tamni podovi, udobna lanena posteljina - sva ta kuanska
svetost kojom je stolovala moja teta, a ostvarivala je Bernice, slukinja. Bernice je svaki dan
kuhala veeru od svjeih namirnica, nita polugotovo, i glaala krpe za sue.
Svi ostali lijenici u gradu slali su rublje u kinesku praonicu, dok su Bernice i teta Dawn
vjeale nae da se sui na konopu. Bijelo od sunca, svjee od vjetra, plahte i zavoji, sve
besprijekorno i mirisno. Tetak je smatrao da kosooki pretjeruju sa krobljenjem.
Kinezi, blago bi ga podbola teta, kao da se mora ispriati i tetku i peraima rublja.
Kosooki, prkosno je ponavljao tetak.
Bernice je jedina to mogla izgovoriti tako da zvui sasvim prirodno.
Postupno sam popustila u odanosti vlastitom domu, intelektualno ozbiljnom i fiziki
neurednom. Naravno da je odravanje ovakvog utoita zahtijevalo cijelu eninu energiju. Ne
moe pisati unitarijanske manifeste na stroju niti odmagliti u Afriku. (Isprva sam govorila
Roditelji su mi otili u Afriku raditi svaki put kad bi neka osoba u ovoj kui spomenula
kako su odmaglili. A onda mi je dojadilo ispravljati ih.)
Utoite je bila prava rije. enin najvaniji zadatak je stvoriti svojem mukarcu
utoite.
Je li teta Dawn doista to rekla? Mislim da nije. Bjeala je od tvrdnji bilo kakve vrste.
Vjerojatno sam to proitala u nekom asopisu o domainstvu koji sam pronala u kui.
asopisu od kojeg bi se mojoj mami povraalo.
Prvo sam istraivala grad. Pronala sam teki stari bicikl u dnu garae i odvezla se na
njemu, a da mi na pamet nije palo traiti doputenje. Dok sam se sputala nizbrdicom prema
luci cestom svjee nasutom ljunkom, izgubila sam vlast nad upravljaem. Gadno sam ogulila
jedno koljeno i morala sam k tetku u ordinaciju, vrata do kue. Struno je obradio ranu. Drao
se sasvim poslovno, praktino, s nekom blagou koja je bila potpuno neosobna. Bez ala.
Rekao je kako ne pamti odakle se bicikl ondje stvorio - to je opasno staro udovite i ako se
elim vozikati uokolo, moemo se pobrinuti da mi nau neki pristojni bicikl. Kad sam se
bolje upoznala sa svojom novom kolom i s tamonjim pravilima o tome to djevojke smiju
raditi kad uu u tinejderske godine, shvatila sam da vonja biciklom ne dolazi u obzir pa od
toga nije bilo nita. Ali iznenadilo me da tetak nije sam potegnuo pitanje dolinosti ili toga to
djevojke smiju i ne smiju. U svojoj ordinaciji kao da je zaboravio da sam ja osoba koju treba
u mnogim stvarima izvesti na pravi put i kojoj se mora napominjati, osobito za stolom za
veerom, da se u ponaanju ugleda na tetu Dawn.
Ila si se voziti onuda sasvim sama? rekla je teta kad je ula to se dogodilo. to si
ondje traila? Nema veze, ubrzo e nai prijateljice.
I bila je u pravu, i u tome da u stei nekoliko prijateljica i u tome kako e to ograniiti
ono to smijem raditi.
Tetak Jasper nije bio samo lijenik; on je bio glavni gradski lijenik. On je stajao iza
izgradnje gradske bolnice, ali se uspjeno odupro tome da je nazovu po njemu. Odrastao je u
siromatvu, ali bio je bistar, i predavao je u koli sve dok si nije mogao priutiti da upie
medicinu. Poraao je djecu i operirao slijepa crijeva u kuhinjama na seoskim dobrima do
kojih se probijao kroz meavu. ak i pedesetih i ezdesetih godina takve su se stvari
dogaale. U njega su se pouzdavali da nikad nee odustati, da e se uhvatiti u kotac sa
sluajevima trovanja krvi i upala plua i da e pacijente izvui iz svega toga ive i zdrave u
doba kad za nove lijekove jo nitko nije ni uo.
A opet u ordinaciji je djelovao tako oputeno u usporedbi s onim kakav je bio kod kue.
Kao da je kod kue morao neprestano sve budno nadzirati, dok u ordinaciji nadzor nije bio
potreban, premda bi ovjek mislio da e biti upravo obrnuto. Sestra koja je radila kod njega
nije se prema njemu odnosila ni s kakvim posebnim potovanjem - ni blizu kao teta Dawn.
Provirila je kroz vrata ordinacije dok mi je istio ogrebotinu i rekla mu da ide kui ranije.
Morat ete se javljati na telefon, dr. Cassel. Sjeate se da sam vam rekla?
45

Mmmm-mmmmm, rekao je on.

Naravno, ona je bila stara, moda preko pedeset godina, a ene u tim godinama mogu
stei trunku autoriteta.
Ali nisam mogla zamisliti da e tako biti i s tetom Dawn. Djelovala je kao zaustavljena u
ruiastoj i bojaljivoj mladosti. U prvim danima mojeg boravka kod njih, kad sam mislila da
imam pravo tumarati kud me volja, ula sam u spavau sobu tete i tetka da pogledam njezinu
sliku na njegovu nonom stoliu kraj kreveta.
Mekane obline i tamnu valovitu kosu imala je i sad. Ali kosu joj je na slici dijelom
prekrivala neprivlana crvena kapa koja joj nije pristajala i nosila je ljubiastu pelerinu. Kad
sam sila u prizemlje i upitala je kakva je to odjea, rekla je: Kakva odjea? A to. To sam
nosila dok sam uila za bolniarku.
Bila si bolniarka?
Ma ne. Nasmijala se kao da bi to bilo upravo smijeno drsko. Prekinula sam
kolovanje.
Jesi tako upoznala tetka Jaspera?
Ma ne. On je bio lijenik ve godinama prije toga. Upoznala sam ga kad mi je puknulo
slijepo crijevo. Bila sam ovdje gore u gostima kod prijateljice - zapravo kod obitelji moje
prijateljice - i jako sam se razboljela, ali nisam znala to mi je. On mi je postavio dijagnozu i
izvadio slijepo crijevo. Na to je pocrvenjela jo jae nego inae i rekla da moda ne bih
trebala ulaziti u njihovu sobu, osim ako ne zatraim doputenje. ak i ja sam shvatila da to
znai nikad.
A tvoja prijateljica je jo tu?
Ma zna kako je. Jednom kad se uda, vie nema prijateljica onako kao prije.
Otprilike istodobno kad sam iskopala te injenice, otkrila sam i da tetak Jasper nije ovjek
posve bez obitelji, kako sam mislila. Imao je sestru. I ona je postigla uspjeh u ivotu, bar s
moje toke gledita. Bila je glazbenica, violinistica. Zvala se Mona. Zapravo, tim se imenom
predstavljala u javnosti, premda joj je pravo, krsno, ime bilo Maud. Mona Cassel. Prvi put
sam saznala za njezino postojanje kad sam u gradu ivjela ve oko pola kolske godine. Dok
sam se jednog dana pjeke vraala kui iz kole, primijetila sam u izlogu novinske redakcije
plakat s najavom koncerta koji e se odrati u gradskoj vijenici za nekoliko tjedana. Tri
glazbenika iz Toronta. Mona Cassel bila je visoka, sijeda dama s violinom. Kad sam se vratila
kui, spomenula sam teti Dawn prezime koje se nekim udom podudara, a onda je rekla: ,
da. To je sestra tvojega tetka.
A zatim je rekla: Samo o tome ni rijei u kui.
Trenutak kasnije kao da je zakljuila da mi mora jo toga rei.
Tetku se ne svia takva vrsta glazbe, zna. Simfonijska glazba.
A onda jo.
Rekla je kako je sestra nekoliko godina starija od tetka Jaspera i kako se neto dogodilo
kad su bili mladi. Neki su roaci mislili da djevojku treba odvojiti od obitelji i pruiti joj bolju
priliku jer je bila iznimno glazbeno nadarena. I tako je ona odgojena na drugi nain pa brat i
sestra nemaju nita zajednikog, a to je zapravo sve to ona - teta Dawn - zna o tome. Osim da
tetku ne bi bilo po volji uti da mi je ak i to ispriala.
On ne voli takvu glazbu? rekla sam. Kakvu glazbu voli?
Nekako staromodniju, moglo bi se rei. Svakako ne klasinu.
Beatlese?
O joj.
Ne Lawrencea Welka?
Nije na nama da o tome raspravljamo, je li tako? Nisam se trebala u to uope uputati.
Nisam obraala pozornost na to to govori.
A to ti voli?
Meni se svia gotovo sve.
Valjda ti se ipak neke stvari sviaju vie od drugih.
Nije se udostojila odgovoriti osim onim svojim kratkim smijehom. Bio je to nervozan
smijeh, neto zabrinutiji, ali inae nalik onom smijehu s kojim je, na primjer, pitala tetka
46

Jaspera kako mu prija veera. Gotovo uvijek je izrazio odobravanje, ali uz odreene ograde.
Dobro je, ali mrvicu prezainjeno ili mrvicu premalo zainjeno. Moda malice prekuhano ili
moda nedovoljno kuhano. Jednom je rekao: Ne prija, i nije htio ulaziti u pojedinosti, a njoj
je smijeh nestao u stisnutim usnicama i herojskom samosvladavanju.
to smo imali za tu veeru? Htjela bih rei urr, ali moda je to zato to moj otac ne voli
urr, premda nikad od toga nije pravio veliko pitanje. Tetak je ustao i namazao si kruh
maslacem od kikirikija, a vanost koju je tome pridavao bila je dovoljna da se to pretvori u
itekako veliko pitanje. to god da je teta Dawn posluila za veeru, sigurno nije bilo
smiljeno kao namjerna provokacija. Moda je posrijedi bilo neto pomalo neobino, a dobro
je izgledalo u asopisu. I, koliko se sjeam, pojeo je sve pa tek onda objavio presudu. Dakle,
na to ga nije natjerala glad, ve potreba da glasno iznese svoje potpuno i snano
neodobravanja.
Sad mi pada na pamet da se moda toga dana neto loe dogodilo u bolnici, moda je
umro netko tko nije trebao umrijeti - moda problem uope nije bio u hrani. Ali mislim da
takvo to teti Dawn nije palo na pamet - a ako i jest, nije dopustila da se to nasluti. Sva se
pretvorila u pokajanje.
U to doba teta Dawn imala je drugi problem, problem koji u razumjeti tek kasnije.
Problem je bio par iz susjedstva. Doselili su se u grad otprilike u isto vrijeme kad i ja. On je
bio opinski kolski inspektor, ona profesorica glazbenog. Bili su moda istih godina kao teta
Dawn, mlai od tetka Jaspera. Ni oni nisu imali djece, zbog ega su mogli slobodno uivati u
drutvenom ivotu. A bili su u onoj fazi osvajanja nove sredine kad svaka nova mogunost
druenja izgleda privlano i jednostavno. U tom duhu pozvali su tetu Dawn i tetka Jaspera
sebi na pie. Drutveni ivot moje tete i tetka bio je tako ogranien, a bilo je i tako
opepoznato da je ogranien, da teta nije imala dovoljno prakse u odbijanju poziva. I tako su
se nali u gostima, pijuckajui i avrljajui, i mogu zamisliti da se tetak Jasper zagrijao za
cijelu situaciju, premda pritom nije oprostio teti to je pogrijeila i prihvatila poziv.
I sad je bila u neprilici. Znala je da se, kad te ljudi pozovu k sebi kui i kad si im bio u
gostima, od tebe oekuje da ti njih pozove k sebi. Pie za pie, kava za kavu. Nema potrebe
za rukom ili veerom. Ali ak ni to malo to se trailo nije znala kako izvesti. Tetak nije
imao nita protiv susjeda - jednostavno nije volio da mu ljudi dolaze u kuu, ni u kojoj prilici.
A onda, s novostima koje sam joj donijela, pojavila se mogunost rjeenja problema. Trio
iz Toronta - ukljuujui, dakako, Monu - nastupao je u gradskoj vijenici samo jednu veer. I
sluajno se dogodilo da je to bila ba ona veer kad je tetak Jasper morao uveer izii i ostati
vani do prilino kasnih sati. Odravala se godinja skuptina i sveana veera pokrajinskih
lijenika. Ne banket - supruge nisu bile pozvane.
Susjedi su namjeravali ii na koncert. Morali su, s obzirom na njezinu profesiju. Ali
pristali su navratiti im koncert zavri, na kavu i zakusku. I na upoznavanje - tu je teta
nadmaila samu sebe - na upoznavanje s lanovima trija, koji e takoer navratiti na nekoliko
trenutaka.
Ne znam koliko je teta susjedima otkrila o vezi s Monom Cassel. Ako je imala trunku
razuma, nije im otkrila nita. A razuma je uvijek imala mnogo, vei dio vremena. Objasnila
im je, sigurna sam, da doktor ne moe biti nazoan te veeri, ali ne bi nikad otila tako daleko
da im kae kako on za to okupljanje ne smije ni sluajno saznati. A kako je to zatajila
Bernice, koja je odlazila kui u vrijeme veere i neizbjeno je namirisala pripreme? Ne znam.
I najvanije od svega, ne znam kako je teta Dawn poslala pozivnicu umjetnicima. Je li cijelo
vrijeme bila u vezi s Monom? Ne bih rekla. Sigurno nije imala snage da tetka obmanjuje na
dugi rok.
Najvjerojatnije se samo zanijela i napisala pisamce te ga odnijela u hotel gdje e trio
odsjesti. Nije mogla imati adresu u Torontu.
ak i kad je ulazila u hotel, mora da se pitala ije je oi prate i molila se da ne naleti na
upravitelja, koji je poznavao njezina mua, nego na onu novu mladu slubenicu, nekakvu
strankinju koja moda ak i ne zna da je ona doktorova supruga.
Vjerojatno je napomenula glazbenicima kako ne oekuje da ostanu dulje od nekoliko
47

trenutaka. Koncerti su naporni, a ve rano ujutro moraju krenuti u sljedei grad.

Zato se upustila u taj rizik? Zato nije pozvala samo susjede i primila ih sama? Teko je
rei. Moda joj se uinilo da nije u stanju sama odravati konverzaciju. Moda se htjela malo
napraviti vana pred tim susjedima. Moda - premda to jedva mogu vjerovati - moda je
htjela pruiti ruku prijateljstva ili prihvaanja svojoj ogorici koju, bar koliko ja znam, nikad
nije upoznala.
Mora da je hodala uokolo oamuena od vlastite urotnike hrabrosti. Da ne spominjemo
sva mogua dranja figa i molitve za sreu svih onih dana uoi koncerta kad je postojala
opasnost da tetak Jasper sluajno sve dozna. Da, recimo, sretne profesoricu glazbe na ulici, a
ona ga ushieno obaspe zahvalama i iekivanjima.
Glazbenici nisu bili tako umorni poslije koncerta kako bi se moglo oekivati. Niti su bili
tako obeshrabreni malobrojnou publike u gradskoj vijenici, to ih vjerojatno nije
iznenadilo. Oduevljenje gostiju iz susjedstva i toplina dnevne sobe (u gradskoj vijenici bilo
je prohladno), kao i sjaj barunastih zavjesa boje trenje koje su danju izgledale mutno smee,
ali nou su djelovale sveano - sve im je to valjda podignulo raspoloenje. Sumorni ugoaj
vani pojaavao je kontrast, a egzotine strance koji su oito svata proli zagrijala je kava. Da
i ne spominjemo eri koji je slijedio nakon kave. eri ili porto u kristalnim aama prikladna
oblika i veliine, pa kolaii posuti listiima kokosa, keksi u obliku romba ili polumjeseca,
okoladne napolitanke. Ni ja nisam nikad takvo to vidjela. Moji roditelji prireivali su
zabave one vrste na kojima se jeo ili iz glinenih zdjela.
Teta Dawn nosila je haljinu ednog kroja, od krepa boje mesa. Bila je to haljina kakvu je
mogla odjenuti neka starija ena i izgledati utegnuto, a opet dolino, ali moja teta neizbjeno
je izgledala kao da sudjeluje u nekoj pomalo kakljivoj proslavi. Susjedova ena takoer se
dotjerala, moda malo vie nego to je to prigoda zahtijevala. Niski, zdepasti mukarac koji je
svirao elo nosio je crno odijelo i samo ga je leptir-mana spaavala od toga da u njemu
izgleda kao pogrebnik, dok je pijanistica, njegova ena, imala na sebi crnu haljinu, naikanu
s puno previe volana za njezinu punu figuru. Ali Mona Cassel sjala je poput mjeseca u ravno
krojenoj haljini od nekog srebrnastog materijala. Imala je krupne kosti i velik nos, poput
brata.
Teta Dawn valjda je dala ugoditi klavir, inae ne bi na njemu nastavili svirati. (A ako
izgleda udno to je u kui uope postojao klavir, kad se uzmu u obzir tetkovi stavovi o
glazbi, koje e nam uskoro obznaniti, mogu samo rei da je neko svaka kua odreenog stila
i razdoblja imala klavir.) Susjedova ena zatraila je Eine kleine Nachtmusik, a ja sam je
podrala, pravei se vana. injenica je da nisam poznavala tu kompoziciju, samo naslov, jer
sam u staroj koli uila njemaki.
Zatim je susjed zatraio neto i to se odsviralo, a kad je zavrilo, ispriao se teti Dawn to
je bio tako nepristojan i uskoio sa svojom omiljenom skladbom prije no to je domaica
imala prilike zatraiti ono to ona najvie voli.
Teta Dawn je rekla: o, ne, neka se uope ne optereuje s njom, ona voli sve. Zatim je
nestala u navali rumenila. Ne znam je li joj uope bilo stalo do glazbe, ali svakako je izgledala
kao da je zbog neeg uzbuena. Moda samo zato to je osobno odgovorna za ove trenutke,
ovu gozbu uitka?
Je li mogue da je zaboravila - kako je mogla zaboraviti? Sastanak pokrajinskih lijenika,
godinja veera i izbor na funkcije u drutvu obino je zavravao do deset i trideset. Sad je
bilo jedanaest.
Prekasno, prekasno, obje smo shvatile koliko je sati.
Otvaraju se zatitna ulazna vrata, zatim vrata koja vode u predsoblje i, bez uobiajene
stanke da skine cipele i zimski kaput ili al, u dnevnu sobu ulazi tetak.
Glazbenici, usred kompozicije, ne staju. Susjedi pozdravljaju mojeg tetka veselo, ali
glasova utianih iz potovanja prema glazbi. On djeluje dvostruko vei nego inae u
otkopanom kaputu, s razmotanim alom koji mu visi s vrata i cipelama na nogama. Sijeva
48

pogledom, ali ni na koga odreenog, ak ni na svoju enu.

A ona ga ne gleda. Poela je skupljati tanjure sa stola, slagati ih jednog na drugoga kao da
pritom uope ne primjeuje da su na nekima jo komadii kolaa koji e se zgnjeiti u kau.
Bez urbe i bez zastajanja on prolazi kroz dugaku dnevnu sobu, zatim kroz blagovaonicu
pa kroz pokretna vrata i ulazi u kuhinju.
Pijanistica sjedi s rukama na utihnulim klavirskim tipkama, a i elist je prestao svirati.
Violinistica svira dalje, sama. Ni do dana dananjeg pojma nemam ide li tako kompozicija ili
mu je namjerno prkosila. Ni u jednom trenutku nije podignula pogled, bar koliko se ja sjeam,
da se suoi s tim namrtenim mukarcem. Njezina krupna sijeda glava, nalik njegovoj, ali kao
da je vie toga prola, malo podrhtava, a moda je drhtala cijelo to vrijeme.
On se vraa s tanjurom svinjetine i graha. Mora da je jednostavno otvorio konzervu i
istresao sadraj, onako hladan, na tanjur. Nije se potrudio skinuti zimski kaput. I dalje nikog
ne gledajui, napadno zvekee vilicom i jede kao da je sam, i gladan. ovjek bi pomislio da
im na godinjoj skuptini i veeri nisu ponudili ni zalogaj hrane.
Nikad ga nisam vidjela da tako jede. Za stolom se uvijek ponaao vladarski, ali pristojno.
Kompozicija koju je svirala njegova sestra zavrava, valjda kad je i trebala zavriti. Malo
je preduhitrila svinjetinu i grah. Susjedi su se ve pokupili u predsoblje, zamotali se u kapute i
jakne i samo jednom provirili unutra da najdublje zahvale, oito u oajnikoj elji da to prije
odu.
A sad i glazbenici odlaze, premda ne u takvoj urbi. Instrumenti se, napokon, moraju
propisno spremiti; ne moe ih samo tutnuti u koveg. Glazbenici obavljaju ono to moraju,
vjerojatno na svoj uobiajeni nain, metodino, a onda i oni nestaju. Ne sjeam se nieg to je
bilo tko rekao niti je li se teta Dawn dovoljno pribrala da im zahvali ili ih isprati do vrata. Ne
mogu na njih obraati pozornost jer je tetak Jasper poeo govoriti, vrlo glasno, a osoba kojoj
se obraa sam ja. Mislim da se sjeam kako ga je violinistica pogledala, samo jednom, u
trenutku kad je poeo govoriti. Pogledom koji se on pravi da ne vidi ili moda doista ne
primjeuje. Nije to ljutit pogled, kako bi se moglo oekivati, ak ni zauen. Ona je samo
uasno umorna, a lice joj je blijedo, bjelje nego to moete zamisliti.
No reci mi, kae tetak i obraa se meni kao da nikoga drugoga nema, reci mi, sviaju
li se tvojim roditeljima ovakve stvari? Mislim, ovakva vrsta glazbe? Koncerti i tome slino?
Plaaju li oni kad za to da bi nekoliko sati sjedili i uljali stranjice sluajui neto to dan
kasnije nee ni prepoznati? Plaaju li samo zato da sudjeluju u prijevari? Jesi kad ula da su
takvo to napravili?
Rekla sam ne, i to je bila istina. Nikad nisam vidjela da su ili na koncert, premda su u
naelu bili pristalice koncerata.
Vidi? Imaju mozga u glavi, tvoji roditelji. Previe mozga da se pridrue svim tim
ljudima koji se uzbuuju i pljeu i ponaaju se kao da je to neko svjetsko udo. Zna na koje
ljude mislim? One koji lau. Seru kvake. Sve zato da ispadnu otmjeni. Ili jo bolje, zato to
poputaju eni koja se nada da e ispasti otmjeni. Zapamti to u ivotu. U redu?
Pristala sam zapamtiti. Nije me posebno iznenadilo ono to je govorio. Mnogi su tako
mislili. Naroito mukarci. Postojao je cijeli niz toga to su mukarci mrzili. Ili smatrali
nepotrebnim, kako su govorili. I to je bilo tono. Njima je to bilo nepotrebno pa su to mrzili.
Moda sam se i ja na isti nain odnosila prema algebri - sumnjala sam da e mi bilo kad u
ivotu trebati.
Ali nisam zato ila tako daleko da je poelim izbrisati s lica zemlje.
Kad sam ujutro sila u prizemlje, tetak Jasper ve je bio iziao. Bernice je prala sue u
kuhinji, a teta Dawn je odlagala kristalne ae u vitrinu. Nasmijeila mi se, ali ruke joj nisu
bile sasvim mirne pa su ae zveckale sitnim cilikom upozorenja.
Mukarac u svojem domu eli biti svoj na svomu, rekla je.
Pa to se ak i rimuje, rekla sam, da je razveselim.
Ponovno se nasmijeila, ali mislim da uope nije shvatila o emu govorim.
Kad bude pisala majci u Ganu..., rekla je, kad joj bude pisala, mislim da joj ne bi
trebala spomenuti - mislim, pitam se bi li joj trebala spomenuti ovu nepriliku koju smo imali
49

sino. Kad vidi toliko stvarnih problema oko sebe i ljude koji umiru od gladi i takve stvari,
mislim, moda bi to s nae strane bilo sitniavo i sebino.
Shvatila sam. Nisam se potrudila rei da do sada nije bilo vijesti o smrti od gladi u Gani.
Osim toga, samo sam prvi mjesec boravka ovdje slala roditeljima pisma puna sarkastinih
opisa i pritubi. Sad je sve postalo prezamreno za objanjavanje.
Nakon naeg razgovora o glazbi tetak Jasper poeo se odnositi prema meni s vie
potovanja. Sasluao je moje miljenje o socijalnoj zdravstvenoj zatiti kao da je moje
vlastito, a ne izvedeno iz stavova mojih roditelja. Jednom je rekao kako je zadovoljstvo za
stolom imati inteligentnu osobu s kojom se moe razgovarati. Teta je rekla da je zbilja
zadovoljstvo. Rekla je to samo zato da se sloi s njim, a kad se tetak nasmijao na onaj osobiti
nain, pocrvenjela je. ivot joj je bio teak, ali do Valentinova joj je oproteno, dobila je
privjesak od heliotropa, pa joj se lice ozarilo smijekom, a i okrenula se u stranu da pusti
nekoliko suza olakanja, sve u isto vrijeme.
Monino sablasno bljedilo, kosti iju otrinu nije uspjela ublaiti ni srebrna haljina, moda
su ve bili znaci bolesti. U mjesnim su novinama to proljee objavili da je umrla i pritom
spomenuli koncert u gradskoj vijenici. Prenesena je osmrtnica iz torontskih novina, s kratkim
pregledom njezine karijere, koja je, ini se, bila dovoljno uspjena da od nje ivi, ako i ne ba
briljantna. Tetak Jasper izrazio je uenje - ne zbog toga to je umrla, nego zbog injenice da
nee biti pokopana u Torontu. Sprovod i pogreb bit e u crkvi Hosana, nekoliko kilometara
sjeverno od ovog grada, duboko u unutranjosti. To je bila obiteljska crkva kad su tetak Jasper
i Mona/Maud bili mali, i bila je anglikanska. Tetak Jasper i teta Dawn sad su ili u Ujedinjenu
crkvu, kao i veina dobrostojeih obitelji u gradu. Pripadnici Ujedinjene crkve bili su
postojani u svojoj vjeri, ali nisu mislili da se mora naslikati u crkvi svake nedjelje niti su
vjerovali da Bogu smeta ako ovjek tu i tamo neto popije. (Bernice, slukinja, ila je u drugu
crkvu i ondje svirala orgulje. Njihova je pastva bila malobrojna i udnovata - ostavljali su
pamflete na ulaznim stubama po cijelom gradu s popisima ljudi koji idu u pakao. Ne mjesnih
stanovnika, nego poznatih ljudi, poput Pierrea Trudeaua.)
U crkvi Hosana uope se vie ne odrava sluba Boja, rekao je tetak Jasper. Kakva je
svrha toga da je dovlae ovamo? ovjek bi mislio da to uope nije doputeno.
Ali pokazalo se da crkva redovito radi. Ljudi koji su onamo ili u mladosti voljeli su
ondje prireivati sprovode, a katkad su im se i djeca ondje vjenavala. Iznutra je bila dobro
odravana, zahvaljujui pozamanom oporunom zapisu, i opremljena modernim grijanjem.
Teta Dawn i ja odvezle smo se onamo njezinim autom. Tetak Jasper imao je posla do
posljednjeg trenutka.
Nikad nisam bila na sprovodu. Moji roditelji smatrali su kako nema potrebe dijete izlagati
takvim stvarima, premda se u njihovu krugu - ako me sjeanje ne vara - to obino opisivalo
kao slavljenje ivota.
Teta Dawn nije nosila crninu, kao to sam oekivala. Odjenula je kostim njeno ljubiaste
boje i jaknu od astrahana sa tokom od istog krzna. Izgledala je jako zgodno i kao da je vrlo
dobre volje, to je jedva skrivala.
Trn je izvaen. Trn je izvaen iz oka tetka Jaspera i nije joj preostalo drugo nego da bude
sretna.
Neki moji stavovi promijenili su se dok sam bila kod tete i tetka. Na primjer, nisam vie
bila tako nekritina prema ljudima kao to je Mona. Ili prema samoj Moni, njezinoj glazbi i
njezinoj karijeri. Nisam mislila da je nakaza - ili da je to bila prije - ali shvaala sam zato bi
netko to mogao pomisliti. Ne samo zbog njezinih krupnih kostiju ili velikog bijelog nosa, ni
zbog violine i pomalo glupog naina na koji se dri - nego i zbog same glazbe i njezine
predanosti glazbi. Predanost bilo emu, ako si ensko, pretvara te u predmet poruge.
Ne mislim time rei da sam potpuno preuzela nain razmiljanja tetka Jaspera - samo da
mi vie nije bio tako stran kao prije. Dok sam se uljala pored zatvorenih vrata spavae sobe
tete i tetka u rano nedjeljno jutro, u pohodu na kuhinju po jednu od pogaica s cimetom to ih
je teta Dawn pekla svake subote uveer, ula sam zvukove kakve nikad nisam ula od svojih
50

roditelja niti od bilo koga drugoga - nekakvo stenjanje i ciku od uitka, a u tome se
nasluivalo suuesnitvo i neko razuzdano preputanje osjeajima koje me uznemiravalo i
podmuklo potkapalo.
Sumnjam da e ih ba mnogo doi skroz iz Toronta, rekla je teta Dawn. ak ni
Gibsoni ne mogu doi. On ima sastanak, a ona ne moe uenicima nadomjestiti sat.
Gibsoni su bili susjedi vrata do. Njihovo se prijateljstvo nastavilo, ali u malo niem
registru, koji nije ukljuivao uzajamne posjete kui.
Jedna mi je djevojka u koli rekla: ekaj dok te ne natjeraju na posljednji pogled. Ja sam
morala pogledati svoju baku i onesvijestila sam se.
Nisam nikad ula za posljednji pogled, ali pogodila sam o emu bi se moglo raditi.
Odluila sam da u stisnuti oi i samo se pretvarati da gledam.
Sve dok crkva ne vonja onako ustajalo, rekla je teta Dawn. To kodi tetkovim
sinusima.
Nije vonjalo na ustajalo. Iz zidova i poda nije izbijala turobna vlaga. Netko je valjda rano
ustao da doe upaliti grijanje.
Klupe su bile gotovo pune.
Dolo je dosta tetkovih pacijenata, tiho je rekla teta Dawn. To je lijepo. Nema drugog
doktora u gradu za kojeg bi to napravili.
Orguljaica je svirala kompoziciju koju sam dobro znala. Jedna djevojka s kojom sam se
druila u Vancouveru svirala je to na koncertu za Uskrs. Jesus bleibet meine Freude.
ena za orguljama zapravo je bila pijanistica koja je sudjelovala u onom malom
koncertnom podbaaju kod kue. elist je sjedio u blizini, na jednom od zborskih mjesta.
Vjerojatno e on nastupiti kasnije.
Nakon to smo neko vrijeme mirno sluali, s ulaza u crkvu doprli su umovi diskretnog
komeanja. Nisam se okrenula da pogledam to se dogaa jer sam u tom trenutku primijetila
tamni, uglaani drveni sanduk koji je stajao poprijeko tono ispod oltara. Lijes. Neki ljudi to
zovu koveg. Bio je zatvoren. Osim ako ga u nekom asu ne otvore, ne moram se brinuti zbog
posljednjeg pogleda. Svejedno, zamislila sam Monu kako lei unutra. Veliki joj koati nos
stri, put se osuila, oi su upale i vrsto zatvorene. Natjerala sam samu sebe da zadrim tu
sliku pred oima sve dok nisam osjetila da sam dovoljno snana da me ne potjera na
povraanje.
Teta Dawn se, kao ni ja, nije okrenula da vidi to nam se dogaa iza lea.
Izvor tog blagog nereda primicao se prolazom izmeu redova i pokazalo se da je to tetak
Jasper. Nije stao kraj klupe gdje smo mu teta Dawn i ja uvale mjesto. Proao je tik uz nas,
korakom dovoljno polaganim da iskae potovanje, a opet poslovno, a uz njega je bio jo
netko.
Slukinja, Bernice. Sva se dotjerala. Imala je tamnomodri kostim i pripadajui eir s
gnjezdacem od cvijea. Nije gledala ni u nas ni u bilo koga. Lice joj je bilo zajapureno, usne
vrsto stisnute.
Niti je teta Dawn gledala u bilo koga. Zaposlila se, u tom asu, listanjem pjesmarice koju
je izvadila iz pretinca klupe ispred sebe.
Tetak Jasper nije se zaustavio kod lijesa; odveo je Bernice do orgulja. Usred svirke zauo
se udnovati, mukli udarac, kao od iznenaenja. Zatim zujanje, nestanak, tiina, osim
ukanja ljudi koji su se vrpoljili u klupama i naprezali da vide to se dogaa.
Sad su i pijanistica koja je stolovala nad orguljama i elist otili. Valjda su negdje gore
bila bona vrata kroz koja su umaknuli. Tetak Jasper posjeo je Bernice na mjesto pijanistice.
Kad je Bernice zasvirala, tetak je istupio korak naprijed i dao rukama znak okupljenoj
pastvi. Ustajte i pjevajte, znaila je ta gesta i neki su ga posluali. Zatim jo njih. Zatim svi.
Pretraivali su pjesmarice, ali veina ih je mogla pjevati Stari troni kri i prije no to
su nali rijei u knjizi.
Tetak Jasper obavio je svoje. Sad se moe vratiti i sjesti na mjesto koje smo mu sauvale.
Osim to je iskrsnuo jedan problem. Neto s ime nije raunao.
Ovo je anglikanska crkva. U Ujedinjenoj crkvi, na koju je tetak Jasper nauen, lanovi
zbora ulaze kroz vrata iza propovjedaonice i smjetaju se prije no to sveenik izie pred oltar
51

pa se mogu gledati s pastvom, u nekoj oputenoj bliskosti, kao da govore, pa svi smo mi ovdje
zajedno. Zatim dolazi sveenik, to je znak da sve moe poeti. Ali u anglikanskoj crkvi zbor
ide od ulaza u crkvu prolazom meu klupama, pjevajui, i tako izvodi ozbiljnu, premda
anonimnu predstavu. Pogledi se podiu s pjesmarica samo da bi se zagledalo u oltar ispred
sebe, a lanovi zbora djeluju blago preobraeno, odvojeno od svojih svakodnevnih identiteta i
ne sasvim svjesni svojih veza s rodbinom ili susjedima ili bilo kime u crkvi.
I sad prilaze oltaru pjevajui Stari troni kri, ba kao i svi ostali - tetak Jasper valjda je
s njima razgovarao prije nego to je sve zapoelo. Vjerojatno im je rekao kako je to bila
najdraa pokojniina pjesma.
Problem je prostor i tijela u njemu. Kako je zbor zauzeo prolaz, nema naina da se tetak
Jasper vrati u nau klupu. Nasukao se.
Moe se poduzeti samo jedno, i to brzo, a upravo to i poduzima. Zbor jo nije stigao do
prve klupe pa se tetak ugura onamo. Ljudi koji stoje u prvoj klupi malo su zaueni, ali prave
mu mjesta. To jest, prave mu mjesta koliko mogu. Sluajno su svi oni krupni ljudi, a i on je
krupan, premda koat ovjek.
uvat u taj stari troni kri
Dok napokon ne doem svom kraju.
Stezat u taj stari troni kri
Jer s njim u se pribliit raju.
To pjeva moj tetak iz sveg glasa, koliko moe u prostoru koji su mu dali. Ne moe se
okrenuti licem prema oltaru, nego mora gledati u stranu, u uzbibane profile zboraa. Ne moe,
a da ne izgleda pomalo kao zarobljen. Sve je prolo u redu, ali ipak, ne ba onako kako je on
to zamislio. ak i kad je pjevanje zavrilo, on ostaje na tom mjestu, sjedi meu ljudima
stijenjen da ne moe biti vie. Moda misli da bi ustati i poi prolazom do nas djelovalo kao
antiklimaks.
Teta Dawn nije sudjelovala u pjevanju jer nikad nije uspjela nai pjesmu u pjesmarici.
Izgleda da nije mogla samo otvarati usta za ostalima, kao ja.
Ili je moda uhvatila sjenku razoaranja na licu tetka Jaspera prije nego to ga je sam
postao svjestan.
Ili je moda shvatila da je, prvi put u ivotu, nije briga. Da je jednostavno nije briga pa
kud puklo da puklo.
Pomolimo se, kae sveenik.

PONOS
Neki ljudi sve pogreno shvate. Kako da to objasnim? Mislim, ima onih protiv kojih se
sve urotilo - ne jedan nego sto problema - a oni opet ispadnu dobro. Rano naprave pogreku u
koracima - na primjer, u drugom razredu pobjegne im u gae u koli - a onda proive cijeli
svoj vijek u malom gradu kao to je na, gdje se nita ne zaboravlja (u bilo kojem malom
gradu, zapravo, jer svaki je takav), i opet se izvuku, budu od njih srdani i razgaljeni ljudi koji
tvrde, a tako i misle, kako ni za to na svijetu ne bi ivjeli nigdje drugdje nego ba tu.
S nekima je drukije. Ne odsele se, ali poeli da su se odselili. Za njihovo dobro, da tako
kaem. Kakvu god da su si jamu poeli kopati dok su bili mladi - i to ni izdaleka tako oitu
kao to su popiane hlae - ne prestaju nikad, kopaju i dalje, ak namjerno pretjeruju ako to
sluajno proe nezamijeeno.
Danas je sve drukije, naravno. Postoje savjetnici kojima se ovjek moe obratiti. Sama
ljubaznost i razumijevanje. Neki se ne snalaze tako dobro u ivotu, kau. Nije to njihova
krivnja, ak i ako su udarci potpuno izmiljeni. Onoga kojem su zadani, ili nisu zadani, kako
god, jednako bole.
Ali sve se moe pametno iskoristiti, samo ako to hoe.
Oneida ionako nije ila u kolu s nama ostalima. Hou rei, nije se ondje moglo dogoditi
52

neto to e joj odrediti ivot. Ila je u djevojaku kolu, privatnu kolu ijeg se imena ne
mogu sjetiti, ako sam ga uope znao. ak ni ljeti nije previe boravila ovdje. Mislim da su
njezini imali kuu na jezeru Simcoe. Imali su novca kao u prii - tako mnogo, zapravo, da
nisu spadali u istu kategoriju s bilo kim u gradu, ak ni s onima dobrostojeima.
Oneida je bilo neobino ime - i sad je - i nije se ovdje ba udomailo. Indijansko, otkrio
sam poslije. Vjerojatno ga je majka izabrala. Majka je umrla kad je Oneida bila tinejderica.
Otac ju je, mislim, zvao Ida.
Prije sam imao sve papire, gomile dokumenata za povijest grada na kojoj sam radio. Ali i
ondje je bilo rupa. Nije bilo zadovoljavajueg objanjenja kako je novac nestao. Meutim,
nije bilo za tim ni potrebe. U to doba sve bi se sasvim lijepo rijeilo glasinama koje su se
prenosile od usta do usta. Ono to se ne uzima u obzir jest da i sva usta nestanu, s vremenom.
Idin otac vodio je banku. ak i u ono vrijeme bankari su se redovito mijenjali, valjda zato
da se previe ne zblie s klijentima. Ali Jantzenovi su predugo tjerali po svom u gradu da bi ih
se ticali bilo kakvi propisi, bar se tako inilo. Horace Jantzen svakako je izgledao kao ovjek
roen da bude na vlasti. Gusta bijela brada, premda su, sudei po fotografijama, brade izile iz
mode jo prije Prvog svjetskog rata, visok i stasit, s trbuinom i sveanim izrazom lica.
U ona teka vremena tridesetih godina ljudima su i dalje na pamet padale ideje. Zatvori su
se proirivali da prihvate svu silu skitnica koji su tumarali du eljeznikih pruga, ali moete
biti sigurni da je ak i meu njima bilo onih koji su kovali poslovne planove kako zaraditi
milijun dolara.
Milijun dolara u to je doba bio milijun dolara.
Ipak, nije neki skitnica s pruge uao u banku da razgovara s Horaceom Jantzenom. Tko
zna je li to bila jedna osoba ili cijela eta njih. Moda neki neznanac ili prijatelj prijatelja.
Dobro odjeven i uvjerljiva izgleda, bez sumnje. Horace je drao do vanjtine i nije bio budala,
premda moda nije imao nos kakav je trebao imati da nanjui prijevaru.
Poslovna ideja bila je obnova automobila na parni pogon, kakvi su postojali na prijelazu
stoljea. Horace Jantzen moda je i sam imao takav automobil i sviao mu se. Ovaj novi
model bio bi poboljana verzija, naravno, a prednost bi mu bila to je ekonomian i ne die
buku.
Nisam upoznat s detaljima, jer sam u to vrijeme bio srednjokolac. Ali mogu zamisliti
kakve su sve glasine procurile, sprdnju i oduevljenje, vijesti o poduzetnicima iz Toronta ili
Windsora ili Kitchenera koji se spremaju otvoriti pogone u mjestu. Veliki igrai, govorili su
ljudi. A drugi su pak pitali imaju li financijsko zalee.
Imali su ga, itekako, jer im je banka dala zajam. Jantzen je donio tu odluku, a nije posve
jasno je li i sam uloio novac. Moda jest, ali poslije se ispostavilo i da je protupropisno
zagrabio u sredstva banke, vjerojatno uvjeren da e novac vratiti prije nego li bilo tko to
posumnja. Moda zakoni onda nisu bili strogi kao danas. I zbilja se zaposlilo neto ljudi, a
tala stare konjunice oiena je kako bi se ondje smjestili pogoni. Tu moje sjeanje postaje
nepouzdano, jer sam maturirao i morao razmiljati o tome kako osigurati egzistenciju, ako je
ikako mogue. Moja mana, ak i nakon to mi je usnica zaivena, iskljuivala je sve to
zahtijeva mnogo govora pa sam se odluio za knjigovodstvo, a to je znailo da sam morao
otii iz grada radi naukovanja u tvrtki u Goderichu. Kad sam se vratio kui, oni ljudi koji su
otpoetka bili protiv spominjali su poslovni pothvat s automobilima na paru s prijezirom, a
oni koji su ga podravali uope ga nisu spominjali. Doljaci koji su svim srcem bili za nestali
su iz grada.
Banka je izgubila gomilu novca.
Govorilo se ne o prijevari, nego o looj upravi. Netko je morao biti kanjen. Bilo koji
obian direktor izletio bi bez pardona, ali kako je posrijedi bio Horace Jantzen, to je
izbjegnuto. Ono to mu se dogodilo moda je bilo jo i gore. Premjestili su ga na mjesto
direktora banke u selu Hawksburgu, udaljenom od grada oko deset kilometara. Prije toga
ondje nije bilo direktora jer im nije ni trebao. Postojale su samo glavna i pomona blagajnica,
obje ene.
Naravno da je mogao odbiti premjetaj, ali njegov je ponos, po opem miljenju, odluio
drukije. Ponos je odabrao da ga svako jutro voze tih deset kilometara kako bi sjeo iza
53

pregrade od jeftine lakirane perploe u neto to uope nije pravi ured. Ondje je sjedio i nije
radio nita sve dok ne bi dolo vrijeme da ga odvezu kui.
Vozila ga je njegova ki. U nekom trenutku tijekom tih godina vonje Ida je postala
Oneida. Napokon je imala to raditi. Ali nije se bavila kuanskim poslovima jer nije dolazilo
u obzir da otpuste gospou Birch. Moglo se to tako rei. A moglo se rei i da nikad nisu
plaali gospou Birch dovoljno da ne zavri u ubonici u sluaju da je otpuste, ako se to
uope ozbiljno razmatralo kao mogunost.
Kad zamislim Oneidu i njezina oca na tim vonjama u Hawksburg i natrag, njega uvijek
zamiljam kako se vozi na stranjem sjedalu, a nju naprijed, kao vozaicu. Mogue je da je
bio prekrupan da stane na suvozako mjesto. Ili mu je trebalo prostora za bradu. Niti mi
Oneida izgleda kao da je potlaena ili nesretna zbog toga to radi niti njezin otac izgleda
doista nesretno. Zraio je dostojanstvom, imao ga je na bacanje. Ona je imala neto drugo.
Kad bi ula u duan ili ak samo hodala ulicom, kao da se oko nje raiavao neki mali
prostor, spreman za sve to bi mogla poeljeti ili za pozdrave to bi ih mogla uputiti. Tad je
djelovala pomalo smeteno, ali ljupko, spremna malo se i nasmijati samoj sebi ili situaciji.
Naravno, imala je pravilno lice i blistavu ljepotu, u svem tom zlatnom sjaju svijetle puti i
kose. Tako da je moda udno to sam je saalijevao, jer je bila takva kakva jest, uvijek
povrna, puna povjerenja.
Zamislite, ja da nekog saalijevam.
Poeo je rat i sve kao da se preko noi promijenilo. Skitnice vie nisu pratili vlakove.
Otvarala su se radna mjesta, a mladi mukarci nisu vie traili posao ili prijevoz, nego su se
posvuda vrzmali u svojim tamnoplavim ili kaki uniformama. Majka mi je govorila kako sam
sretan to sam takav kakav jesam i vjerovao sam da ima pravo, ali sam joj rekao neka to ne
govori izvan kue. Vratio sam se iz Godericha, zavrio sam naukovanje i odmah dobio posao:
vodio sam knjige u Krebsovoj robnoj kui. Naravno, moglo bi se rei, a vjerojatno se i
govorilo, da sam posao dobio zato to je majka ondje radila na tekstilnom odjelu, ali
poklopilo se s tim da se Knn Krebs, mladi upravitelj, pridruio Ratnom zrakoplovstvu i
poginuo na vjebenom letu.
Tada su se dogaale takve potresne stvari, a opet posvuda je vladala neka dobrodola
energija i ljudi su hodali uokolo depova punih novca. Imao sam osjeaj da sam odvojen od
deki moje generacije, ali za mene neka vrsta odvojenosti nije bila nita novo. A bilo je i
drugih u istom sosu. Seljaki sinovi koje su osloboeni vojske jer su se morali brinuti za
usjeve i stoku. Znao sam neke koji su se izvukli premda su na farmi imali najamnika koji je
obraivao zemlju. Znao sam da e se, ako me bilo tko pita zato nisam u vojsci, to pretvoriti u
vic. I imao sam spreman odgovor, da moram voditi knjige. Krebsu, a ubrzo i drugima. Moram
voditi raune. Tad se jo nije potpuno prihvaalo da to moe raditi i ena. ak ni krajem rata,
kad su ene ve neko vrijeme radile takve poslove. I dalje se vjerovalo da je za uslugu na koju
se moe istinski osloniti potreban mukarac.
Povremeno sam se pitao kako to da su zeja usna, pristojno, ako ne ba jako vjeto
sreena, i glas, koji zvui pomalo neobino, ali sasvim razgovijetno, bili dovoljni da zbog njih
ostanem kod kue? Valjda sam dobio poziv u vojsku, valjda sam iao na pregled kod lijenika
da bi me oslobodili. Jednostavno se ne sjeam. Jesam li bio toliko naviknut da budem iznimka
u kojeemu da sam to, kao i tota drugo, primio zdravo za gotovo? Moda sam majci rekao
da uti o nekim stvarima, ali ono to je ona govorila meni, uglavnom nije bogzna to znailo.
Uvijek je sve gledala s vedre strane. Neto sam saznao, ali ne od nje. Znao sam da se zbog
mene bojala imati jo djece i da je mukarca koji je jednom pokazao interes za nju izgubila
im mu je to rekla. Ali nije mi palo na pamet da zbog toga alim ni nju ni sebe. Nije mi
nedostajao otac, pokojan prije no to sam ga stigao upoznati, ni cura koju bih moda imao da
izgledam drukije, ni ono kratkotrajno epirenje kad odlazi u rat.
Majka i ja voljeli smo veerati odreena jela i sluati odreene programe na radiju, a prije
spavanja uvijek vijesti BBC-a za inozemstvo. Majci su oi sjale kad je govorio kralj ili
Winston Churchill. Odveo sam je u kino, na film Gospoa Miniver i on ju je dirnuo. Drama
nam je ispunjavala ivot, izmiljena i stvarna. Evakuacija iz Dunkerquea, hrabro dranje
54

kraljevske obitelji, bombardiranje Londona iz noi u no i Big Ben koji je svejedno zvonio da
objavi tune vijesti. Brodovi potopljeni na moru i onda ono najstranije, civilni brod, trajekt,
potopljen izmeu Kanade i Newfoundlanda, sasvim blizu nae obale.
Te noi nisam mogao spavati i hodao sam ulicama grada. Morao sam misliti o ljudima
koji su potonuli na morsko dno. O staricama, gotovo vrnjakinjama moje majke, koje su
stezale pletivo. O klincu kojeg je muila zubobolja. O ljudima koji su posljednjih pola sata
prije nego to su se utopili proveli alei se na morsku bolest. Obuzeo me vrlo udan osjeaj,
dijelom uas, a dijelom - da to opiem najtonije to mogu - neka vrsta ledenog ushita. To to
je sve otilo kao rukom odneseno, ta jednakost - moram to rei - jednakost, odjednom, ljudi
kao to sam ja i gorih od mene i ljudi poput njih.
Naravno da je taj osjeaj nestao kad sam se naviknuo na razne stvari, kasnije u ratu. Gole
zdrave stranjice, mrave stare stranjice, sve ih kao stoku tjeraju u plinsku komoru.
Ili sam ga, ako nije posve nestao, nauio potisnuti.
Vjerojatno sam tih godina sretao Oneidu i pratio to joj se dogaa u ivotu. Bilo je to
neizbjeno. Otac joj je umro neposredno prije Dana pobjede, tako da se pogreb nezgodno
umijeao u slavlje. Isto je bilo s pogrebom moje majke sljedeeg ljeta, ba kad se doznalo za
atomsku bombu. Samo to je majka umrla manje oekivano i vie javno, na poslu, tek to je
rekla: Moram malo sjesti.
Oneidina oca jedva se vidjelo i ulo posljednjih godina njegova ivota. Komedija s
Hawksburgom je zavrila, ali Oneida je djelovala zaposlenije nego bilo kad prije. Ili je ovjek
tada jednostavno dobivao dojam da svatko koga sree ima pune ruke posla, jer se mora brinuti
o tokicama za kupnju, pa slati pisma na bojinicu, pa priati o pismima koja su odande stigla.
A u Oneidinu sluaju tu je bila i briga za onu veliku kuu koju je sad morala voditi sama.
Jednog dana zaustavila me na ulici i rekla kako bi rado da je savjetujem oko prodaje.
Kue. Rekao sam joj da zapravo nisam prava osoba za taj razgovor. Ona je rekla da moda
nisam, ali mene pozna. Naravno da me nije poznavala nita bolje nego to je poznavala sve
ostale u gradu, ali bila je uporna i dola mi je kui da jo razgovaramo. Divila se kako sam
oliio prostorije i kako sam razmjestio pokustvo te primijetila kako su mi te promjene
sigurno pomogle da mi majka manje nedostaje.
Istina, ali veina ljudi to nikad ne bi tako izravno rekla.
Nisam bio nauen primati goste pa joj nisam ponudio nikakvo pie, samo sam joj dao
nekoliko ozbiljnih savjeta i upozorio je da bude oprezna s prodajom, neprestano je
podsjeajui da nisam nikakav strunjak.
A onda je napravila sve po svom, kao da sam sve to sam rekao govorio zidu. Prodala je
kuu im je dobila prvu ponudu, i to uglavnom zato to je kupac trabunjao o tome kako mu se
kua svia i kako jedva eka useliti se i u njoj podizati obitelj. On je bio posljednja osoba u
gradu kojoj bih vjerovao, imao djecu ili ne, a ponudio joj je i jadnu cijenu. Morao sam joj to
rei. Rekao sam joj da e djeca unititi cijelu kuu, a ona mi je rekla da tome djeca i slue. Da
lupaju i trgaju, upravo obrnuto od njezina djetinjstva. Zapravo, nikad je nisu stigli unititi, jer
je kupac kuu odmah sruio i na njezinu mjestu podignuo stambenu zgradu, trokatnicu s
dizalom, a vrt koji ju je okruivao pretvorio u parkiralite. Bila je to prva takozvana urbana
vila viena u gradu. Dola mi je potpuno potresena kad se sve to poelo dogaati i pitala me
moe li neto poduzeti - proglasiti kuu spomenikom batinom ili tuiti kupca to je prekrio
nikad zapisano obeanje, ili to ve. Zaprepastilo ju je da se netko moe tako ponaati. Netko
tko redovito ide u crkvu.
Ja to ne bih nikad napravila, rekla je, a tako sam slaba vjernica da idem samo na
Boi.
Onda je odmahnula glavom i prasnula u smijeh.
Ba sam budala, rekla je. Trebala sam te sluati, ne? U to vrijeme stanovala je u
sasvim pristojnoj iznajmljenoj kui, ali alila se da vidi jedino kuu preko puta.
Kao da drugi imaju bolji pogled s prozora - ali to joj nisam rekao.
A onda, kad su svi stanovi dovreni, to je ona napravila nego se uselila u jedan od
stanova na posljednjem katu. Pouzdano znam da joj nisu snizili stanarinu, ak nije to ni
55

traila. Prevladala je ljutnju na na vlasnika i nije mogla prestati hvaliti pogled i praonicu u
podrumu, gdje je svako pranje rublja plaala kovanicama.
Uim biti tedljiva, rekla je. A ne da samo bacim robu u perilicu kad god mi puhne.
Uostalom, ljudi kao to je on pokreu svijet, rekla je za svojeg prevaranta. Pozivala me
da doem vidjeti kakav ima pogled, ali uvijek sam naao neku izliku. U vrijeme kad se sve to
dogaalo, meutim, ona i ja poeli smo se esto viati. Prelo joj je u naviku navraati do
mene kako bismo pretresli njezine stambene jade i odluke koje je donijela, a onda je me
nastavila posjeivati premda je bila zadovoljna.
Kupio sam televizor - to ona nije, jer se bojala, kako je rekla, da bi postala ovisna.
Mene to nije brinulo zato to sam veinu vremena provodio izvan kue. A u to doba
prikazivalo se mnogo dobrih emisija. Njezin ukus uglavnom se podudarao s mojim. Voljeli
smo javnu televiziju, posebno engleske komedije. Neke smo gledali bezbroj puta. Uivali smo
u situacijama, a ne toliko u samim alama. U poetku mi je bilo neugodno zbog britanske
otvorenosti, koja je ak prelazila u prostote, ali Oneidu je to ba zabavljalo. Stenjali smo kad
bi se neka serija poela reprizirati od prve epizode, ali redovito bismo se navukli i gledali.
ak smo pratili kako boje blijede. Danas povremeno naletim na neku od tih starih serija,
osvjeenu tako da su boje jasne kao nove, i odmah prebacim na drugi program, takva me tuga
uhvati.
Dosta sam rano nauio pristojno kuhati, a budui da su najbolje stvari na televiziji
prikazivali odmah nakon veere, ja bih nam neto skuhao, dok bi ona donijela desert iz
slastiarnice. Uloio sam u dva ona stola na rasklapanje i jeli smo dok smo gledali vijesti i
nakon toga nae serije. Majka je uvijek zahtijevala da jedemo za stolom, jer je mislila da se
jedino tako i prilii, ali Oneida u tom smislu kao da nije drala do nekih zabrana.
Znala je od mene otii i poslije deset. to se nje tie, nije imala nita protiv da pjeai do
kue, ali meni se ta pomisao nije sviala pa bih izvezao auto iz garae i odvezao je. Nikad nije
kupila novi auto nakon to se rijeila onog u kojem je vozila oca. Nije joj smetalo to je ljudi
vide kako hoda gradom, premda su joj se smijali. To je bilo prije vremena kad su hodanje i
vjebanje postali moderni.
Nikad nismo zajedno izlazili. U nekim je razdobljima nisam viao jer je putovala nekamo
ili moda nije ni ila na put, ali je primala goste koji nisu bili odavde. Nikad me nije s njima
upoznala.
Ne. Sad ispada kao da sam se osjeao ponieno. Nisam. Upoznavanje s nepoznatim
ljudima bilo mi je iva muka i mislim da je ona to znala. A obiaj da zajedno jedemo i
provodimo veer pred televizorom - to je bilo tako oputeno i fleksibilno da je izgledalo kako
se tu nita ne moe zakomplicirati. Mnogi su vjerojatno za to znali, ali budui da se radilo o
meni, nisu na to obraali preveliku pozornost. Znalo se i da joj ja ispunjavam godinje
porezne prijave, ali zato ne? Ja sam u tome bio strunjak, a od nje nitko ne bi oekivao da to
zna.
Ne znam je li bilo poznato i da mi nikad nije platila. Traio bih simbolian iznos, samo da
raun bude ist, ali ta se tema nikad nije spomenula. Nije da je bila krta. Jednostavno se nije
toga sjetila.
Ako sam zbog neega morao spomenuti njezino ime, katkad bi mi izletjelo Ida. Malo me
zadirkivala ako sam je tako zvao. Rekla mi je kako sam uvijek, kad god mi se pruila prilika,
volio sve zvati starim nadimcima iz kolskih dana. Sam to nisam primijetio.
Nikome to ne smeta, rekla je. To si samo ti.
Zbog toga sam se malo naroguio, iako sam dao sve od sebe da to prikrijem. Odakle joj
pravo da komentira to ljudi misle o neemu to ja radim ili ne radim? Skriveni smisao te
primjedbe bio je da se ja ne elim oprostiti od djetinjstva nego elim ondje ostati i natjerati
sve ostale da ostanu sa mnom.
Previe je to pojednostavljeno. Sve godine u koli proveo sam, kako sam ja to vidio, u
privikavanju na to kakav sam - kakvo mi je lice - i kakvi su ostali u odnosu na to. Valjda je
neka sitna pobjeda to sam u tome uspio, to sam znao da mogu ovdje opstati i izdravati se
svojim radom i da ne moram neprestano privikavati nove ljude na sebe. Ali da bih htio da se
svi vratimo u etvrti razred, ne hvala.
56

A tko je uostalom Oneida da iznosi svoje stavove? Meni nije izgledala kao da se sredila.
Zapravo, sad kad vie nije bilo velike kue, kao da je nestao i dobar dio nje. Grad se mijenjao
i mijenjalo se njezino mjesto u gradu, a ona to uope nije shvaala. Naravno, i prije su se
stvari mijenjale, ali u danima prije rata promjena se sastojala u tome da su se ljudi iseljavali,
traili neto bolje negdje drugdje. Pedesetih, ezdesetih i sedamdesetih sve se promijenilo s
novim ljudima koji su se doseljavali. ovjek bi mislio da e Oneida to uoiti kad se preselila
u stambenu zgradu. Ali ona nekako nije drala korak. Jo se kod nje osjealo ono udno
oklijevanje i povrnost, kao da eka da joj ivot tek pone.
Odlazila je na putovanja, naravno, i moda je mislila da e ondje poeti ivot. Da ne bi.
U godinama dok se gradio novi oping-centar na junom rubu grada, a Krebs je ve bio
propao (nikakav problem za mene, imao sam dovoljno posla i bez njih), kao da je sve vie
ljudi iz grada odlazilo na zimski odmor, to je znailo da su putovali u Meksiko ili na Karibe
ili slina mjesta za koja smo prije jedva znali da postoje. Posljedica je, po mojem miljenju,
bila da su se odande donosile bolesti za koje takoer prije nismo ni znali da postoje. Dogaalo
se to jedno vrijeme. Pojavila bi se bolest godine, posebnog imena. Moda se te bolesti i dalje
prenose, ali nitko ih sad vie toliko ne primjeuje. A moe biti i da ljudi mojih godina vie ne
primjeuju takve stvari. ovjek postane siguran da ga nee pokositi nikakva dramatina
boljka, jer da je trebalo, to bi se ve do sada dogodilo.
Jedne veeri ustao sam kad je zavrila serija koju smo gledali da nam skuham aj prije
nego to Oneida ode kui. Krenuo sam prema kuhinji i odjednom me obuzela uasna slabost.
Posrnuo sam i sruio se na koljena, a onda na pod. Oneida me podignula i smjestila u stolicu i
nesvjestica je prola. Rekao sam joj da mi katkad pada tlak i neka se ne brine. To je bila la,
ne znam zato sam joj to rekao, ali ionako mi nije vjerovala. Odvela me u sobu u prizemlju
gdje sam spavao i skinula mi cipele. A onda smo nekako, zajednikim snagama, uz malo
prosvjeda s moje strane, uspjeli skinuti odjeu s mene i navui mi pidamu. Tek sam na
mahove bio svjestan to se dogaa. Rekao sam joj da uzme taksi i ode kui, ali nije se dala
smesti.
Te je noi spavala na kauu u dnevnoj sobi, a kad je sutra istraila cijelu kuu, smjestila
se u majinu spavau sobu. Mora da je preko dana skoknula u svoj stan po stvari koje su joj
trebale, a moda i u oping-centar po namirnice kojima e dopuniti moje zalihe. Razgovarala
je i s lijenikom i donijela mi lijek iz ljekarne, koji sam posluno gutao kad god mi ga je
prinijela ustima.
Vei dio tjedna naizmjence sam gubio svijest i budio se, povraao i tresao se u vruici.
Povremeno sam joj govorio kako osjeam da sam se oporavio i da se mogu sam brinuti za
sebe, ali to su bile besmislice. Uglavnom sam samo radio to mi je rekla i oslanjao se na nju
isto onako kao to se podrazumijeva da se oslanjamo na sestre u bolnici. Nije se tako vjeto
brinula za grozniavo tijelo kao medicinska sestra pa sam katkad, ako sam imao snage,
prigovarao kao kakav estogodinjak. Tad bi mi se ispriala, ne bi se uvrijedila. Izmeu izjava
da mi je bolje i da bi se trebala vratiti u svoj stan, bio sam dovoljno sebian da je zovem po
imenu bez ikakvog razloga, osim da se uvjerim da je ovdje.
A onda sam se dovoljno oporavio da se zabrinem hoe li se i ona zaraziti time to god to
bilo od ega ja bolujem.
Morala bi staviti masku.
Ne brini se, rekla je. Da sam htjela masku, valjda bih je do sada ve nabavila.
Kad mi je prvi put doista bilo bolje, bio sam prelijen priznati da ima razdoblja kad se
osjeam kao da sam opet malo dijete.
Ali, naravno, ona mi nije bila majka i morao sam se jedno jutro probuditi i to shvatiti.
Morao sam razmisliti o svemu to je napravila za mene, a to me ispunilo znatnom nelagodom.
Kao to bi svakog mukarca, ali posebno mene, jer sam se sjetio kako izgledam. Vie-manje
sam to zaboravio i sad mi se uinilo da njoj nije bilo nelagodno, da je tako mirno sve
obavljala zato to sam za nju bespolac ili nesretno dijete.
Postao sam pristojan i izmeu izraza zahvalnosti ubacivao sam, kako sam najbolje znao,
sad ve vrlo iskrenu elju da ode kui.
57

Shvatila je poruku, nije se uvrijedila. Valjda je ve bila izmorena od isprekidanog sna i

brige na koju nije bila naviknuta. Jo je skoknula kupiti sve to e mi biti potrebno i posljednji
put mi izmjerila temperaturu pa otila, kako sam mislio, zadovoljno raspoloena kao netko
tko je dobro obavio posao. Neposredno prije odlaska priekala je u dnevnoj sobi da vidi hou
li se moi sam odjenuti, bez pomoi, i uvjerila se da mogu. im je izila iz kue, ja sam
izvadio svoje poslovne knjige te se primio posla na raunima na kojima sam radio onog dana
kad sam se razbolio.
Mozak mi je funkcionirao sporije, ali precizno, i osjetio sam golemo olakanje.
Ostavila me samog sve do onog dana - ili tonije, veeri - kad smo obino gledali
televiziju. Onda je stigla s limenkom juhe. Nedovoljno da bude cijeli obrok i nita to je sama
skuhala, ali ipak doprinos veeri. I dola je ranije, da je stigne podgrijati. Otvorila ju je, a da
me nije morala nita pitati. Snalazila se u mojoj kuhinji. Podgrijala je juhu, stavila je u tanjure
i zajedno smo je pojeli. Njezino ponaanje kao da me podsjealo na to da sam jo do nedavno
bio bolesnik i da mi hitno treba okrepa. I to je na neki nain bilo tono. U podne toga dana
tako sam drhtao da nisam mogao otvoriti konzervu.
Inae smo pratili dvije serije, koje su se prikazivale jedna za drugom. Ali te veeri nikad
nismo stigli pogledati drugu. Nije mogla izdrati da druga zavri, nego je zapoela razgovor
koji me je vrlo uznemirio.
Ukratko, odluila se doseliti k meni.
Kao prvo, rekla je, u svojem stanu nije sretna. To je bila velika pogreka. Ona voli kue.
Ali to ne znai da joj je ao to se iselila iz kue u kojoj je roena. Da je ostala ondje ivjeti
sama samcata, sila bi s uma. Pogrijeila je samo u tome to je mislila da je stan rjeenje za
nju. Nikad ondje nije bila sretna niti e biti. A to je shvatila ba dok je boravila u mojoj kui.
Dok sam bio bolestan. Trebala je to odavno shvatiti. Odavno, jo dok je bila mala i gledala
neke kue, eljela je u njima stanovati.
Jo je rekla i da nismo sasvim sposobni brinuti se sami za sebe. to da sam se razbolio
kad sam bio sam samcat? to ako se to ponovno dogodi? Ili se dogodi njoj?
Neto osjeamo jedno prema drugome, rekla je. Osjeamo neto, samo ne ono
uobiajeno. Mogli bismo ivjeti zajedno kao brat i sestra i brinuti se jedno za drugo kao brat i
sestra i to bi bila najprirodnija stvar na svijetu. Svi bi to prihvatili kao takvo. Pa kako ne bi?
Cijelo vrijeme dok je govorila, bilo mi je grozno. Bio sam ljutit, uplaen, uasnut.
Najgore je bilo pod kraj, kad je govorila kako nitko ne bi o tome mislio nita loe. Istodobno
mi je bilo jasno to misli pa ak sam se moda i slagao s njom da bi se ljudi naviknuli na
takvo to. Uz prostu alu ili dvije koje moda ne bi ni dole do nas.
Moda je u pravu. Moda to ima smisla.
Kad sam to pomislio, osjetio sam se kao da me netko bacio u podrum i zalupio mi podna
vrata nad glavom.
To joj ne bih priznao ni po koju cijenu.
Rekao sam da je to zanimljiva ideja, ali nemogua zbog jedne stvari.
A to je?
Propustio sam joj rei. Zbog bolesti i cijele strke i svega. Ali stavio sam kuu na prodaju.
Kua je prodana.
Oh. Oh. Zato joj nisam rekao?
Nije mi bilo ni na kraj pameti, rekao sam tad, iskreno. Ni na kraj pameti da planira neto
takvo.
Znai, samo se nisam toga na vrijeme sjetila, rekla je. Kao i mnogo toga u ivotu.
Neto valjda nije u redu sa mnom. Nikad ne promislim stvari do kraja. Uvijek mislim da ima
jo vremena.
Izvukao sam se, ali to sam platio. Morao sam ponuditi kuu - ovu kuu - na prodaju i
prodati je to bre mogu. Gotovo isto kao to je ona napravila sa svojom kuom.
I prodao sam je gotovo jednako brzo, premda nisam bio prisiljen prihvatiti tako smijeno
nisku cijenu kao ona. A onda sam se morao suoiti s poslom raiavanja svega to se u njoj
nakupilo otkako su se moji roditelji ovamo uselili na medenom mjesecu, jer nisu imali novca
ni za kakvo putovanje.
58

Susjedi su bili zapanjeni. Nisu nam to bili oduvijek susjedi, nisu poznavali moju majku,
ali rekli su mi da su se jako naviknuli na moje odlaske i dolaske, moju redovitost.
Zanimalo ih je to sam naumio i shvatio sam da nisam naumio nita. Osim posla koji sam
uvijek radio, a i to sam u posljednje vrijeme smanjio, i iekivanja brine starosti.
Poeo sam po gradu traiti nekakav stan i pokazalo se da je od svih stanova koji bi mi i
priblino mogli odgovarati samo jedan prazan. A to je bio stan u zgradi podignutoj na mjestu
Oneidine stare kue. Ne na posljednjem katu, s pogledom, gdje je ona stanovala, nego u
prizemlju. Pogled mi ionako nikad nije bio previe vaan pa sam ga uzeo. Nisam znao to mi
drugo preostaje.
Naravno da sam joj mislio rei. Ali sve se proulo prije nego to sam se natjerao da joj
kaem. I ona je imala svoje planove, uostalom. Tad je ve bilo ljeto, nae serije nisu se
prikazivale. Bilo je to vrijeme kad se nismo redovito viali. I nisam mislio, ako emo pravo,
da bih joj se morao ispriavati ili traiti njezino doputenje. Kad sam otiao onamo razgledati
stan i potpisati ugovor, nje nije bilo ni blizu.
Jedno sam shvatio prilikom tog posjeta ili kad sam o njemu poslije razmiljao. Obratio mi
se ovjek kojeg nisam uspio prepoznati, a minutu poslije shvatio sam da ga poznam godinama
i pozdravljam na ulici pola ivota. Da sam ga susreo na ulici, moda bih ga i prepoznao,
unato tome to se s vremenom malo poruio. Ali ovdje ga nisam prepoznao pa smo se smijali
zbog toga, a on me upitao mislim li se useliti u kosturnicu.
Rekao sam kako nisam znao da to tako zovu, ali vjerojatno u se preseliti.
Zatim me pitao igram li kanastu i rekao sam da igram, do jedne mjere.
To e biti sasvim dobro, rekao je.
A ja sam tad pomislio, kad dovoljno dugo ivi, svi se problemi izbriu. Ue meu
odabrane. Kakve god da si imao nedostatke, ve samo to to si preivio do sada u velikoj e ih
mjeri izbrisati. Svaije lice je propatilo, ne samo tvoje.
To me podsjetilo na Oneidu i kako je izgledala kad mi je govorila o tome da bi se doselila
k meni. Nije vie bila vitka, nego upala, umorna, nedvojbeno od neprospavanih noi koje je
probdjela uz mene, ali i bez toga na njoj su se vidjele godine. Njezina je ljepota uvijek bila
krhka. Imala je onu vanjtinu plavokose ene koja lako porumeni, prema kojoj se odnosila s
udnom mjeavinom isprike i otmjenog samopouzdanja - to je imala i izgubila. Kad mi je
iznijela svoj prijedlog, izgledala je izmueno, a izraz joj je bio neobian.
Naravno, da sam ikad imao pravo birati, prirodno bih, u skladu sa svojom visinom,
odabrao niu djevojku. Poput one studentice, sitne i tamnokose, koja je bila u rodu s
Krebsovima i radila je ondje preko ljeta.
Jednog dana ta mi je djevojka onako prijateljski rekla da bi mi danas mogli bolje urediti
lice. Danas uda rade, rekla je. I ne bih morao nita platiti, sve preko zdravstvenog.
Imala je pravo. Ali kako da joj objasnim kako mi je jednostavno nezamislivo da uetam u
lijeniku ordinaciju i priznam da elim neto to nemam?
Oneida je izgledala bolje nego prije kad mi je banula usred pakiranja i bacanja stvari. Bila
je kod frizera i malo je promijenila boju kose, moda na malo smeiju.
Ne smije baciti sve najedanput, rekla je. Sve to si skupio za tu povijest grada.
Rekao sam da pomno biram, premda to nije bilo sasvim tono. Izgledalo mi je kao da se
oboje pretvaramo da nam je stalo do onog to se dogodilo vie nego to nam je doista bilo
stalo. Kad sam sad mislio o povijesti grada, inilo mi se kako naposljetku ne moe biti velike
razlike izmeu ovog i svih ostalih gradova.
Nismo spominjali da se selim u stan u zgradi. Kao da smo to ve odavno pretresli i uzeli
zdravo za gotovo.
Rekla je da ide na jedno od onih putovanja, a ovaj put mi je i rekla kako se mjesto zove.
Otok Savary, kao da mi je to dovoljno.
Uljudno sam je upitao gdje je to, a ona je rekla: Ma uz obalu.
Kao da je to odgovor.
Gdje ivi jedna moja stara prijateljica, rekla je.
59

Naravno, to je moda bila i istina.

Slui se e-mailom. Kae da bih morala i ja. Nekako mi se ne da. Ali mogla bih probati.
Pa dok ne proba, nee znati kako je.
Imao sam osjeaj da bih jo neto morao rei. Pitati je kakvo je vrijeme tamo kamo ide ili
neto u tom stilu. Ali prije nego to sam uspio smisliti to da kaem, sasvim je neobino tiho
vrisnula ili podviknula, a onda prekrila usta dlanom i prila velikim, opreznim koracima
prozoru.
Polako, polako, rekla je. Gledaj, gledaj.
Smijala se gotovo neujno, smijehom koji je mogao ak znaiti da je neto boli. Kad sam
ustao, dala mi je jednom rukom iza lea znak da se stiam.
U dvoritu iza moje kue stajalo je malo umjetno jezerce, pojilite za ptice. Postavio sam
ga prije mnogo godina da majka moe promatrati ptice. Vrlo ih je voljela i prepoznavala ih je
po pjesmi i izgledu. Dugo sam ga zanemarivao, ali ba sam ga to jutro napunio vodom.
I sad?
Bilo je puno ptica. Crno-bijelih, uskomeanih kao u vrtlogu.
Ne ptica. Neeg veeg od crvendaa, manjeg od vrana.
Rekla je: Tvorovi. Mali tvorovi. Vie su bijeli nego crni.
Ali tako lijepi. Poskakivali su i plesali i nikad nisu jedan drugom preprijeili put pa je
teko bilo odrediti koliko ih je, gdje koje tjelece poinje odnosno zavrava.
Dok smo ih gledali, izili su jedan po jedan iz vode i krenuli preko dvorita, brzo, ali u
ravnoj poprenoj crti. Kao da su ponosni sami na sebe, a opet samozatajni. Njih petero.
Boe moj, rekla je Oneida. Usred grada.
Lice joj se zadivljeno ozarilo.
Jesi li kad vidio takav prizor?
Rekao sam ne. Nikad.
Mislio sam da e rei jo neto, pokvariti sve, ali nije, ni jedno od nas nije reklo nita.
Bilo nam je drago da nam drae nije moglo biti.

CORRIE
Nije dobro kad je sav novac u jednoj jedinoj obitelji, kao to je sad ovdje, rekao je
gospodin Carlton. Mislim, nije dobro za djevojku kao to je moja ki Corrie. Na primjer, za
djevojku kao to je ona. Nije dobro. Nitko nije na njezinom nivou.
Corrie je sjedila za stolom nasuprot gostu i gledala ga u oi. Drala se kao da joj je to
smijeno.
Za koga da se ona uda? nastavio je otac. A navrila je dvadeset petu.
Corrie je podignula obrve, napravila grimasu.
Izostavio si jednu godinu, rekla je. Dvadeset i estu.
Samo daj, rekao je otac. Smij se koliko ti srce eli.
Glasno se nasmijala. I doista, to da radi? pomislio je gost. Zvao se Howard Ritchie i bio
je tek nekoliko godina stariji od nje, ali ve je bio opremljen enom i mladom obitelji, to je
njezin otac smjesta doznao. Izraz joj se vrlo brzo mijenjao. Imala je blistavo bijele zube i
kratku, kovravu, gotovo crnu kosu. Visoke jagodice koje su hvatale svjetlo. Ne mekana ena.
Ne s previa mesa na kostima, a ba bi to mogla biti sljedea primjedba njezina oca. Howardu
Ritchieju uinilo se da ona spada meu one djevojke koje uglavnom vrijeme provode na golfu
i tenisu. Unato tome to je bila brza na jeziku, oekivao je od nje konvencionalan um.
On je bio arhitekt, tek je poinjao karijeru. Gospodin Carlton uporno ga je nazivao
crkvenim arhitektom jer je trenutano restaurirao zvonik gradske anglikanske crkve. Zvonik
koji je bio na rubu ruenja sve dok gospodin Carlton nije priskoio u pomo da ga spasi.
Gospodin Carlton nije bio anglikanac - to je nekoliko puta naglasio. On je pripadao
Metodistikoj crkvi i bio je metodist duom i tijelom, zbog ega u kui nije drao alkohol. Ali
ne smije se dopustiti da onako lijepa crkva kao to je anglikanska propadne i pretvori se u
ruevinu. Ne treba se nadati da e anglikanci bilo to poduzeti - to je irska protestantska
60

sirotinja, oni bi samo sruili zvonik i podignuli neku nakazu koja bi nagrdila grad. Niti imaju
novca, naravno, niti su u stanju shvatiti zato je potreban arhitekt, a ne stolar. Crkveni
arhitekt.
Blagovaonica je bila odurna, bar po Howardovu miljenju. Bilo je to sredinom pedesetih,
ali sve je izgledalo kao da ondje stoji jo od prije prijelaza stoljea. Hrana je bila jedva
podnoljiva. Mukarac na elu stola nije prestajao govoriti. ovjek bi pomislio da e to
djevojku zamarati, ali ona je uglavnom djelovala kao da e svaki as prasnuti u smijeh. Prije
nego to je dovrila desert, pripalila je cigaretu. Ponudila je cigaretu i Howardu i sasvim ujno
rekla: Ne obraajte pozornost na tatu. Prihvatio je, ali nije zato promijenio miljenje o njoj
nabolje.
Razmaena bogata damica. Nema manire.
Iz ista mira upitala ga je to misli o premijeru Saskatchewana Tttu Douglasu.
Rekao je da ga njegova ena podrava. Zapravo, za njegovu enu Douglas nije bio
dovoljno lijevo, ali u ta se objanjenja nije namjeravao uputati.
Tata ga voli. Tata je komunist.
Na to je gospodin Carlton prezirno otpuhnuo, ali nju to nije zaustavilo.
Pa smije se njegovim alama, rekla je ocu.
Ubrzo nakon toga odvela je Howarda da razgleda teren. Kua je stajala preko puta
tvornice mukih izama i radnih cipela. Iza kue su se, meutim, prostirali iroki travnjaci i
rijeka koja je vijugala oko pola grada. Do rijene obale vodila je ugaena staza. Ona je ila
prva, pa je vidio ono u to prije nije bio siguran. epala je na jednu nogu.
Nee li uspon natrag biti strm? upitao je.
Nisam invalid.
Vidim da imate amac na vesla, rekao je, nudei to kao djeliminu ispriku.
Povela bih vas na vonju amcem, ali ne ba sad. Sad moramo gledati zalazak sunca.
Pokazala mu je staru kuhinjsku stolicu za koju je rekla da slui za promatranje zalaska sunca i
zapovjedila mu da sjedne. Ona sama sjela je na travu. Zaustio je da je upita hoe li moi bez
problema ustati, a onda zakljuio kako je bolje to ne pitati.
Preboljela sam djeju paralizu, rekla je. I to je cijela pria. Majka se takoer zarazila i
umrla je.
alosno.
Valjda. Ne sjeam je se. Sljedei tjedan putujem u Egipat. Jako sam se veselila
putovanju, ali sad kao da mi nije vie toliko stalo. Mislite da e biti zabavno?
Ja moram zaraivati za ivot.
Zaprepastio se to je to izgovorio, a nju je to, naravno, natjeralo u hihot.
Govorila sam openito, vano je rekla kad je prestala hihotati.
I ja.
Prije ili kasnije ulovit e je neki ljigavi lovac na miraz, neki Egipanin ili tko ve. Bila je
istodobno smjela i djetinjasta. Mogla bi u prvi mah zaintrigirati mukarca, ali bi onda ta
njezina drskost, to samozadovoljstvo, ako je to bilo to, postalo zamorno. Naravno, bilo je tu
novca, a to nekim mukarcima nikad ne postane zamorno.
Ne smijete nikad spomenuti moju nogu pred tatom ili e ga log trefiti, rekla je.
Jednom je otpustio ne samo klinca koji me zezao nego i cijelu njegovu obitelj. ak i bratie i
sestrine.
Iz Egipta su stizale udnovate razglednice, poslane na tvrtku, a ne na kunu adresu. Pa
naravno, odakle bi i znala gdje stanuje?
Ni jedne jedine piramide na njima. Ni sfinge. Umjesto toga, jedna je prikazivala
gibraltarsku stijenu, s porukom na kojoj je pisalo da je to piramida koja se rui. Na drugoj su
bila ravna, tamnosmea polja bogzna gdje, a pisalo je: More Melankolije. Bila je tu jo
jedna poruka ispisana sitnim slovima: Povealo dostupno aljite novac. Na sreu,
razglednice nisu dospjele u ruke nikom iz ureda.
Nije namjeravao odgovoriti, ali odgovorio je: Povealo neispravno molim povrat
novca.
61

Odvezao se u njezin grad u nepotrebnu inspekciju crkvenog zvonika jer je znao da se

morala vratiti s piramida, ali nije znao hoe li biti kod kue ili na nekom novom izletu.
Bila je kod kue i bit e ondje neko vrijeme. Otac joj je doivio modani udar.
Zapravo nije imala s njim toliko posla. Svaki drugi dan dolazila je patronana sestra. A
djevojka po imenu Lillian Wolfe brinula se za kamine, u kojima je vatra uvijek gorjela kad je
Howard dolazio. Naravno, obavljala je i druge poslove po kui. Samoj Corrie nije nekako
polazilo za rukom zapaliti potenu vatru niti pripremiti obrok; nije znala pisati na stroju ni
voziti auto, ak ni s cipelom s podebljanim potplatom. Howard je sve to preuzimao na sebe
kad god je doao. Pazio je na pei, popravljao razne sitnice u kui i ak obilazio Corriena oca,
ako je starac bio u stanju podnijeti posjet.
Nije bio siguran kako e reagirati na nogu, u krevetu. Ali na neki nain bila je jo
privlanija, nekako posebnija, nego sve ostalo na njoj.
Rekla mu je da nije djevica. Ali ispalo je da je to komplicirana poluistina, posljedica
petljanja s uiteljem klavira kad joj je bilo petnaest godina. Pristala je na to to je uitelj
klavira elio jer je saaljevala ljude koji neto tako silno ele.
Nemoj to shvatiti kao uvredu, rekla je, objanjavajui kako vie ne ali ljude na taj
nain.
I nadam se da ne, rekao je.
Onda je on morao njoj rei neke stvari o sebi. injenica da je imao spreman kondom ne
znai da redovito zavodi ene. Zapravo, ona je tek druga osoba s kojom je spavao, s tim da je
prva njegova supruga. Odgojen je u izrazito pobonoj obitelji i i jo vjeruje u Boga do neke
mjere. Tajio je to od ene, koja bi se s tim sprdala budui da je bila zakleta ljeviarka.
Corrie je rekla kako joj je drago da ga ono to rade - ono to su upravo uinili - oito ne
mui, unato njegovoj vjeri. Rekla je kako ona sama nikad nije stigla baviti se Bogom jer je
imala pune ruke posla s ocem.
Nisu se suoili ni s kakvim zaprekama. Howard je imao takav posao da je esto morao
putovati, radi dnevnih inspekcija ili sastanka s klijentom. Vonja od Kitchenera kratko je
trajala. A Corrie je sad bila sama u kui. Otac je umro, a djevojka koja je radila kod nje otila
je nai posao u gradu. Corrie je to odobrila, ak joj je dala novac za satove strojopisa, kako bi
se usavrila.
Prepametna si da se gnjavi s kuanskim poslovima, rekla je. Javi mi kako se
snalazi.
Je li Lillian Wolfe utroila novac na satove strojopisa ili na to drugo, ne zna se, ali i dalje
je radila kuanske poslove. To se otkrilo kad su jednom prilikom Howard i njegova ena, s jo
nekim gostima, bili pozvani na veeru k novim vanim stanovnicima Kitchenera. Za stolom
ih je posluivala Lillian koja se odjednom nala licem u lice s mukarcem kojeg je viala u
Corrienoj kui. Mukarcem kojeg je viala kako grli Corrie kad bi ula da odnese tanjure ili
pogleda vatru. Iz razgovora je bilo jasno da mu je ova supruga za stolom bila supruga i onda
kao to je i sada.
Howard je rekao Corrie kako joj nije odmah spomenuo tu veeru jer se nadao da e to
postati nevano. Domain i domaica koji su ih pozvali na veeru nisu bili bliski prijatelji, ni
njemu ni eni. Svakako ne njegovoj eni, koja se poslije sprdala s njihovim politikim
stavovima. Bilo je to poslovno druenje. A kuanstvo nije bilo od one vrste gdje posluga i
gazdarica zajedno ogovaraju.
Doista, nije bilo. Lillian je rekla kako nije o tome razgovarala ni s kim. Tako je napisala u
pismu. Nije ni mislila razgovarati s gazdaricom, ako ve bude morala s nekim razgovarati.
Razgovarat e s njegovom enom. Bi li njegovu enu zanimale te informacije? tako je to
formulirala. Pismo je poslala na adresu njegova ureda, bila je dovoljno bistra da je pronae.
Ali znala je i njegovu kunu adresu. Uhodila ga je. Napomenula je to, a spomenula je i kaput
njegove ene s ovratnikom od srebrne lisice. Zbog tog je kaputa njegovu enu grizla savjest
pa je esto mislila da mora ljudima govoriti kako ga je naslijedila, a ne kupila. Bila je to
istina. Ipak, voljela ga je nositi u odreenim prigodama, kao to je bila ta veera, nekako kao
da e se tako izboriti za dostojno mjesto ak i meu ljudima koji su joj ili na ivce. Uasno
62

bi mi bilo slomiti srce takvoj finoj gospoi s velikim ovratnikom od srebrne lisice, napisala
je Lillian.
Otkud Lillian zna razliku izmeu ovratnika od srebrne lisice i krpe za pod? rekla je
Corrie kad je shvatio da joj mora prenijeti novosti. Jesi siguran da je to rekla?
Siguran sam.
Odmah je spalio pismo, imao je osjeaj da je kuno.
Znai da je dosta nauila, rekla je Corrie. Uvijek sam mislila da je prepredena.
Ubojstvo vjerojatno ne dolazi u obzir?
On se nije ak ni nasmijeio pa je vrlo trijezno dodala: Samo se alim.
Bio je travanj, ali i dalje dovoljno hladno da poeli upaliti pe. Cijelu veer dok su jeli
namjeravala ga je zamoliti da to uini, ali ju je njegovo udnovato, mrko dranje omelo.
Rekao joj je kako njegova ena nije ni htjela ii na tu veeru. isti peh.
Trebao si je posluati, rekla je.
To je najgore, rekao je on. Najgore to se moe desiti. Oboje su zurili u crni kamin.
Dodirnuo ju je samo jednom, za pozdrav.
Pa i nije, rekla je Corrie. Nije najgore. Ne.
Ne?
Ne, rekla je. Moemo joj dati novac. Zapravo i nije tako mnogo.
Ja nemam...
Ne ti. Ja.
Oh, ne.
Da.
Natjerala se da govori nehajno, ali krv joj se ledila u ilama u smrtnoj studeni. Jer to ako
on kae ne? Ne, ne mogu to dopustiti. Ne, to je znak. Znak da moramo prestati. Bila je
sigurna da mu je tako neto naslutila u glasu, na licu. Sve te stare prie o grijehu. O zlu.
Meni to nita ne znai, rekla je. A ak i da lako moe doi do takvih iznosa, ne bi joj
mogao platiti. Imao bi osjeaj da otkida obitelji od usta - kako bi to mogao?
Obitelj. Nije to smjela nikad rei. Nikad nije smjela izgovoriti tu rije.
Ali njemu se lice razvedrilo. Rekao je, ne, ne, ali u glasu mu se ula dvojba. I onda je
znala da e sve biti u redu. Nakon nekog vremena mogao je postupiti praktino i sjetio se jo
neega iz pisma. Sve mora biti u gotovini, rekao je. ekovi su joj beskorisni.
Govorio je ne diui pogled, kao da govori o poslovnom ugovoru. I Corrie je odgovaralo
da sve bude u gotovini. Tako je nitko nee moi s povezati s tim novcem.
Dobro, rekla je. To ionako nije neki vrtoglavi iznos.
Ali ona ne smije znati da za nas nije, upozorio ju je on.
Trebalo je uzeti potanski pretinac u Lillianino ime. Novanice u omotnici naslovljenoj na
nju ostavljaju se ondje dva puta godinje. Datume e odrediti ona. Nikad se ne smije zakasniti
ni dan. Ili bi se, kako je rekla, mogla poeti brinuti.
On jo nije dodirnuo Corrie, osim kad se zahvalno i gotovo slubeno od nje oprostio. Ta
tema mora biti potpuno odvojena od onog to postoji meu nama, kao da joj je govorio. Poet
emo iznova. Opet emo moi vjerovati da nikome ne nanosimo bol. Da ne radimo nita loe.
Tako bi on to uobliio na svojem neizgovorenom jeziku. Ona se pak na svojem jeziku napola
naalila, ali ala nije bila shvaena.
Ve smo pridonijeli Lillianinoj naobrazbi - prije nije bila tako pametna.
Ne elimo da postane jo pametnija. I da trai jo.
tome kad doe vrijeme. Uostalom, moemo se zaprijetiti policijom. ak i sad.
Ali to bi znailo kraj za mene i tebe, rekao je. Ve se bio pozdravio i okrenuo je glavu.
Stajali su na vjetrovitom trijemu.
Rekao je: Ne bih mogao podnijeti da ovo za mene i tebe bude kraj.
Drago mi je to uti, rekla je Corrie.
Brzo je dolo vrijeme kad vie nisu o tome ni razgovarali. Ona mu je davala novanice
ve u omotnici. On je isprva tiho gunao s gnuanjem, ali poslije se to pretvorilo u uzdah
63

pokoravanja sudbini, kao da ga tko podsjea na neki svakodnevni posao.

Kako vrijeme leti.
Zbilja leti.
Lillianin neasni novac, znala je rei Corrie, a premda se njemu taj izraz isprva nije
sviao, s vremenom ga se nauio i sam upotrebljavati. U poetku ga je povremeno pitala je li
ponovno vidio Lillian, jesu li bili na jo kojoj veeri.
Nisu nam to takvi prijatelji, podsjetio ju je. Sad ih jedva via, pojma nema radi li
Lillian jo kod njih ili ne.
Ni Corrie je nije vidjela. Njezini su ivjeli izvan grada, na selu, i ak da ih je Lillian
posjeivala, teko da bi dolazili kupovati u grad koji je naglo propadao. U glavnoj ulici vie
nije bilo niega osim trgovine mjeovite robe, u koju su ljudi ulazili samo da kupe sreke ili
namirnice bez kojih su taj as ostali, i duana s namjetajem, gdje su u izlozima vjeno stajali
isti stolovi i kaui, a vrata kao da se nikad nisu otvarala - a moda i nee sve dok vlasnik ne
umre na Floridi.
Kad je Corrie umro otac, tvornicu cipela preuzela je jedna velika tvrtka koja je obeala tako je bar Corrie vjerovala - da e nastaviti proizvodnju. U roku od godinu dana, meutim,
zgrada je ispranjena, a potrebna oprema preseljena u drugi grad, i nije ostalo nita osim neto
zastarjelog alata kojim su se prije sluili u izradi izama i cipela. Corrie si je uvrtjela u glavu
da e otvoriti slatki mali muzej u kojem e izloiti te predmete. Ona e sama postaviti izloke
i voditi ljude na razgledavanje, objanjavajui kako su se stvari prije izraivale. Zbilja udo
kako se dobro u sve uputila, uz pomo nekih fotografija koje je njezin otac snimio da njima
poprati predavanje koje je moda i odrao - bilo je loe napisano na stroju - u enskom
institutu kad su uili o mjesnoj industriji. Do kraja ljeta Corrie je ve povela nekoliko
posjetitelja na razgledavanje. Bila je sigurna da e se sljedee godine posao razmahati, kad
stavi znak na autocestu i napie tekst za turistiku brouru.
Jedno jutro u rano proljee pogledala je kroz prozor i vidjela kako neki nepoznati ljudi
rue zgradu. Ispostavilo se da ugovor prema kojem se smjela koristiti zgradom dok god je
plaala odreenu najamninu ne doputa da izlae ili prisvaja bilo kakve predmete naene u
zgradi, bez obzira na to koliko se dugo smatraju bezvrijednim. Nije bilo govora o tome da ti
drevni komadi alata pripadaju njoj, tovie, imala je sreu da je nisu odvukli na sud kad je
tvrtka - koja je prije ostavljala dojam kao da joj ide na ruku - otkrila to radi.
Da Howard prolo ljeto, kad je ona poela svoj projekt, nije poveo obitelj na put u
Europu, mogao je pregledati ugovor i pritedjeti joj silne neprilike.
Nema veze, rekla je kad se smirila i ubrzo je nala neto novo ime e se zanimati. Poelo
je s tim da je zakljuila kako joj je dozlogrdilo sjediti u velikoj i praznoj kui - htjela se
maknuti i odluila se zaposliti u knjinici malo dalje u istoj ulici.
Bila je to zgodna zgrada od crvene cigle, jednostavna za odravanje, a kako je spadala
pod knjinice Carnegie, nisu je mogli samo tako zatvoriti, premda se uslugama sluilo vrlo
malo ljudi - ni izdaleka dovoljno da se opravda knjiniarkina plaa.
Corrie je odlazila onamo dva puta tjedno, otkljuavala vrata i sjedala za knjiniarski stol.
Brisala je prainu s polica ako joj se dalo i telefonirala ljudima za koje je prema evidenciji
utvrdila da nisu knjige vratili ve godinama. Katkad su ljudi koje je dobila na telefon tvrdili
da nisu ni uli za tu knjigu - posudila ju je neka teta ili baka koja je itala, a sad je pokojna.
Ona je tad spominjala vlasnitvo knjinice i knjiga bi se katkad doista pojavila u koari, meu
vraenim knjigama.
Dok je sjedila u knjinici, nita joj nije smetalo osim buke. Buku je dizao Jimmy Cousins,
koji je kosio travu oko zgrade i poinjao taj posao nanovo praktiki im bi ga zavrio jer
drugog posla nije imao. Zato ga je unajmila da kosi travnjake u njezinoj kui - to je do tada
radila sama, radi vjebe, ali zapravo joj to za liniju nije bilo potrebno, a i beskrajno je dugo
trajalo zbog epave noge.
Howarda je pomalo neugodno zatekla promjena u njezinu ivotu. Sad je dolazio rjee, ali
mogao je ostati due. ivio je u Torontu, premda je i dalje radio za istu tvrtku. Djeca su mu
bila tinejderske dobi ili na fakultetu. Curice su bile dobro, deki ne onako dobro kako bi on
elio, ali tako je to s dekima. ena mu je radila puno radno vrijeme i katkad prekovremeno u
64

uredu jednog pokrajinskog politiara. Plaa joj je bila bijedna, ali bila je sretna. Sretnija nego
bilo kad prije.
Prolo proljee odveo ju je u panjolsku, kao iznenaenje za roendan. Jedno dulje
vrijeme nije se javljao Corrie. Bilo bi neukusno da joj pie s putovanja koje je roendanski
poklon. Niti bi on takvo to uinio niti bi se njoj svialo da se on tako ponaa.
ovjek bi pomislio da je moja kua nekakav hram koliko se oko toga uzbuuje, rekla
je Corrie kad se vratio, a on je rekao: Upravo tako. Sve mu se sad svialo u tim velikim
sobama ukraenih stropova i tamne, sumorne oplate. Bilo je neeg velianstvenog u njihovoj
beskorisnosti. Ali shvaao je da to ona drukije vidi i da mora tu i tamo izii.
Poeli su odlaziti na kratka putovanja, zatim na dulja putovanja, kad bi prespavali u
motelima - premda nikad vie od jedne noi - i jeli u umjereno otmjenim restoranima.
Nikad nisu naletjeli ni na koga poznatoga. U prijanje vrijeme to bi se dogodilo - bili su
sigurni u to. Sad su se stvari promijenile, premda nisu znali zato. Moda zato to im vie nije
prijetila nikakva opasnost, ak i da nalete na nekog poznatog?
injenica je da nitko od onih koje su mogli sresti, ali nikad nisu, ne bi posumnjao da su
oni grean par kakav su i dalje bili. Mogao ju je predstaviti kao roakinju i ne bi izazvao
nikakvo posebno zanimanje - epava roakinja koju je odluio posjetiti. Doista je imao
rodbinu za koju njegova ena nije marila. A tko bi imao sredovjenu ljubavnicu sa epavom
nogom? Nitko ne bi pomno pohranio tu informaciju da je objavi u opasnom trenutku.
Sreli smo Howarda gore u Bruce Beachu sa sestrom, je li mu to sestra? On se dobro dri.
Moda mu je sestrina. Malo epa?
Tko bi se gnjavio s takvim stvarima.
I dalje su vodili ljubav, naravno. Katkad oprezno, izbjegavajui bolno rame, osjetljivo
koljeno. Uvijek su u tom pogledu bili, i ostali, konvencionalni, zadovoljni to se nikad nisu
morali dodatno poticati nekim izmiljotinama. To je za brane parove.
Katkad bi Corrie navrle suze i skrivala bi lice stiui se uz njega.
Kad imamo takvu sreu, govorila je.
Nikad ga nije pitala je li sretan, ali on joj je na zaobilazan nain davao do znanja da jest.
Rekao joj je da je u poslu postao skloniji konzervativnijim zamislima ili je moda samo
smanjio oekivanja. (Zadrala je za sebe misao da je uvijek bio prilino konzervativan.)
Uzimao je satove klavira, na iznenaenje svoje ene i obitelji. Dobro je u braku imati neto
to je samo tvoje.
Sigurno je dobro, rekla je Corrie.
Nisam mislio...
Znam.
Jednog dana - bilo je to u rujnu - Jimmy Cousins je doao u knjinicu da joj kae kako joj
danas nee moi kositi travu. Mora na groblje iskopati raku. Za nekoga tko je prije ovdje
ivio, rekao je.
Corrie ga je, drei prst u Velikom Gatsbyju, upitala kako se zove ta osoba. Rekla je da je
zanimljivo kako se mnogo ljudi ovamo vraa - oni ili barem njihova tijela - s tom posljednjom
eljom i gnjavaom za rodbinu. Moda su cijeli ivot preivjeli u gradovima blizu ili daleko, i
izgledali su sasvim zadovoljni ondje, ali nisu eljeli ondje ostati kad umru. Starcima udne
stvari padaju na pamet.
Jimmy je rekao da osoba nije ba tako stara. Prezime je Wolfe. Ime mu je pobjeglo.
Nije Lillian? Nije Lillian Wolfe?
inilo mu se da jest.
I pokazalo se da je ime upravo tu, u knjinikom primjerku mjesnih novina koje Corrie
nikad nije itala. Lillian je umrla u Kitcheneru, u dobi od etrdeset est godina. Sluba prije
sprovoda odrat e se u crkvi Bojih pomazanika, obred poinje u dva.
Dobro.
To je bio jedan od dva dana u tjednu kad je knjinica bila otvorena. Corrie ne moe ii.
Crkva Bojih pomazanika bila je nova u gradu. Ovdje vie nije uspijevalo nita osim onog
to je njezin otac zvao udakim religijama. Vidjela je crkvu s jednog od prozora knjinice.
65

Stala je na prozor prije dva i promatrala kako u crkvu ulazi pristojna koliina ljudi.
Danas eir oito vie nije obvezatan ni za ene ni za mukarce.
Kako e mu rei? Pismo u ured, morat e tako. Mogla mu je onamo i telefonirati, ali u
tom sluaju on bi morao odgovarati tako suzdrano, tako trijezno, da bi pola divote njihova
osloboenja bilo izgubljeno.
Vratila se Gatsbyju, ali samo je itala rijei, drao ju je prevelik nemir. Zakljuala je
knjinicu i proetala gradom.
Ljudi su govorili kako je u ovom gradu uvijek kao na sprovodu, ali kad se doista odravao
sprovod, grad je davao sve od sebe da djeluje ivahno. Toga se sjetila kad je iz druge ulice
vidjela kako iz crkve izlaze oni koji su bili na sprovodu, zastaju da proavrljaju i stresu sa
sebe sveanu ozbiljnost. A onda su, na njezino iznenaenje, mnogi od njih zakrenuli za crkvu
do bonih vrata, gdje su ponovno uli.
Naravno. Zaboravila je. Nakon obreda, nakon to je zatvoreni lijes poloen na svoje
mjesto u mrtvaka kola, svi osim onih najbliih koji e pratiti pokojnicu i gledati kako je
sputaju u zemlju otii e poslije slube na zakusku. Zakuska e ekati u drugom dijelu crkve,
tamo gdje je soba u kojoj se nedjeljom odrava vjeronauk i ugodna, gostoljubiva kuhinja.
Nema razloga zato im se ne bi pridruila.
Ali u posljednjem trenutku bila bi prola kraj crkve.
Prekasno. S vrata kroz koja su ostali ve uli zazvala ju je neka ena, izazivakim - ili bar
samouvjereno nealobnim - glasom.
Kad se primaknula, ena joj je rekla: Nismo vas vidjeli na slubi.
Corrie nije pojma imala tko je ena. Rekla je da joj je ao to nije dola, ali morala je
otvoriti knjinicu.
Pa naravno, rekla je ena, ali ve se okrenula posavjetovati s nekim tko je nosio pitu.
Ima li mjesta u hladnjaku za ovo?
Ne znam, draga, morat e sama pogledati.
Prema haljini s cvjetastim uzorkom ene koja ju je pozdravila Corrie je zakljuila da e
sve ene unutra biti slino odjevene. Najbolje haljine za paradu ili pogrebe. Ali moda je
njezino poimanje haljine za paradu bilo malo zastarjelo. Neke od ena nosile su hlae, ba kao
i ona.
Druga ena donijela joj je na plastinom tanjuru komad torte s cimetom i kliniima.
Sigurno ste gladni, rekla je. Svi ostali su gladni.
Biva Corriena frizerka kazala je: Svima sam rekla da ete vjerojatno navratiti. Rekla
sam im da ne moete prije nego to zatvorite knjinicu. Rekla sam im da je teta to morate
propustiti obred. Rekla sam im.
Jako lijepa sluba je bila, rekla je druga ena. Prijat e vam aj kad pojedete tu tortu.
I tako dalje. Nije se mogla sjetiti niijeg imena. Ujedinjena crkva i prezbiterijanska crkva
bile su na izdisaju, anglikanska crkva zatvorila se prije sto godina. Jesu li svi preli ovamo?
Samo je jo jedna ena na zakusci dobila toliko pozornosti kao Corrie, odjevena onako
kako bi Corrie oekivala od ene koja ide na sprovod. Imala je lijepu ljubiasto-sivu haljinu i
prigueno sivi ljetni eir.
enu su doveli do nje da ih upoznaju. Imala je skromni niz pravih bisera oko vrata.
, da. Govorila je njenim glasom, zadovoljnim koliko je to doputala prigoda. Vi ste
sigurno Corrie. Ona Corrie o kojoj sam toliko ula. Premda se nikad nismo upoznale, imam
osjeaj da se poznamo. Ali vi se sigurno pitate tko sam ja. Rekla je ime koje Corrie nije
znailo nita. Zatim je odmahnula glavom i kratko se, sa aljenjem, nasmijala.
Lillian je radila kod nas otkako se doselila u Kitchener, rekla je. Djeca su je
oboavala. Onda i unuci. Istinski su je oboavali. Boe moj, kad je imala slobodan dan, ja
sam jednostavno bila slaba zamjena za Lillian. Zapravo, svi smo je oboavali.
Rekla je to tako da je zvuala zaueno, a opet razdragano. Onako kako ene poput nje to
umiju, pritom tako draesno omalovaavajui samu sebe. Sigurno je prepoznala Corrie kao
jedinu osobu u prostoriji koja govori istim jezikom i koja nee misliti da njezine rijei znae
ono to naizgled znae.
Corrie je rekla: Nisam znala da je bila bolesna.
66

Otila je jako brzo, rekla je gospoa s ajnikom i ponudila jo aja gospoi s biserima,
koja je odbila.
Bre odnese one njezine dobi nego one zbilja stare, rekla je gospoa s ajem. Koliko
je bila u bolnici? upitala je pomalo zloslutno bisere.
Ba mislim. Deset dana?
Ni toliko, kako sam ula. I jo manje otkad su javili njezinima kod kue.
Ona je sve to drala za sebe. To je rekla poslodavka, koja je govorila tiho, ali nije se
dala omesti. Apsolutno nije bila od onih koji prave dramu.
Ne, nije, rekla je Corrie.
U tom trenutku prila im je punija, nasmijeena mlada ena i predstavila se kao sveenica.
Govorili ste o Lillian? upitala je. Kimnula je glavom s divljenjem. Lillian je bila prava
svetica. Rijetko se nae takva osoba kao Lillian.
Svi su se sloili. Ukljuujui i Corrie.
Suutna sveenica mi je malo sumnjiva, pisala je Corrie Howardu u dugom pismu to
ga je sastavljala u sebi na putu kui.
Kasnije uveer sjela je i poela pisati to pismo, premda ga nee moi jo poslati - Howard
je otiao s obitelji na nekoliko tjedana u vikendicu u Muskoki. Svi pomalo nezadovoljni, kako
joj je to unaprijed opisao - njegova ena bez politike, on bez svojeg klavira - ali opet se nisu
htjeli odrei tog rituala.
Naravno, glupo je misliti da je od Lillianina neasnog novca sagraena crkva, pisala je.
Ali dajem ruku u vatru da je sagradila zvonik. Taj zvonik ionako izgleda glupo. Nikad mi
prije nije palo na pamet kako mnogo otkrivaju ti zvonici koji izgledaju kao izvrnuti kornet za
sladoled. Zapravo odaju gubitak vjere, je li? Nisu toga svjesni, ali zvone o tome na sva
zvona.
Zguvala je pismo i poela nanovo, vie u slavljenikom tonu.
Dani ucjene su prolost. Kliktaj kukavice odjekuje zemljom.
Nikad nije primjeivala kakvo joj je to teko breme bilo, napisala je, ali sada shvaa. Nije
u pitanju bio novac - kao to on dobro zna, njoj novac nije vaan, a, uostalom, stvarna
vrijednost tog iznosa se smanjivala kako su godine prolazile, premda Lillian to izgleda nikad
nije shvatila. Nesretna je bila zbog onog osjeaja munine, osjeaja da nikad nisu sasvim
sigurni, koji je optereivao njihovu dugotrajnu ljubav. Imala je taj osjeaj svaki put kad bi
prola kraj potanskog sanduia.
Upitala se ima li izgleda da on sazna novosti i prije no to primi njezino pismo.
Nemogue. Nije jo doao do toga da ita osmrtnice u novinama.
U veljai i onda ponovno u kolovozu svake godine stavljala je snop novanica u
omotnicu, a on bi omotnicu spremio u dep. Poslije bi vjerojatno novanice prebrojio i
strojem ispisao Lillianino ime na omotnici prije nego to bi je odnio u njezin potanski
pretinac.
Postavlja se pitanje je li pogledao u pretinac da vidi je li netko uzeo novac od ljeta?
Lillian je jo bila iva kad ga je Corrie predala Howardu, ali sigurno nije bila u stanju otii do
pretinca da ga pokupi. Sigurno nije.
Corrie je zadnji put vidjela Howarda i predala mu omotnicu neposredno prije nego to je
otputovao u vikendicu. Pokuala je izraunati kad je to tono bilo, je li mogue da je stigao
jo jednom provjeriti pretinac nakon to je isporuio novac ili je otputovao ravno u vikendicu.
Nekad je, dok je odlazio u vikendicu, znao povremeno nai vremena da napie Corrie pismo.
Ali ne ovaj put.
Lijee u krevet, a da pismo nije dovrila.
I budi se rano, kad se nebo rasvjetljava, premda sunce jo nije izilo.
Uvijek postoji ono jedno jutro kad shvati da su sve ptice otile.
Neto je shvatila. Neto je otkrila u snu.
Nema novosti koje mu treba priopiti. Nema novosti jer ih nikad nije ni bilo.
Nema nikakvih novosti o Lillian, jer Lillian nije vana niti je kad bila vana. Nema
67

nikakvog potanskog pretinca, jer novac odlazi ravno na neki raun ili moda jednostavno u
lisnicu. Za sitne trokove. Ili skromnu uteevinu. Put u panjolsku. Koga briga? Ljudi s
obiteljima, vikendicama, djecom koju treba kolovati, raunima koje treba platiti - oni ne
moraju razbijati glavu time kako potroiti takvu svotu. Ne mora se ak ni tumaiti da je to
neki novac koji je neoekivano pao s neba. Nema potrebe za objanjenjima.
Ustaje, brzo se odijeva i prolazi svim prostorijama u kui, upoznajui zidove i namjetaj s
tom novom misli. Posvuda zjape praznine, a najprimjetnije njoj u prsima. Kuha kavu i ne pije
je. Ponovno odlazi u spavau sobu i otkriva da se mora iznova upoznati sa stvarima kakve
trenutno jesu.
Najkraa poruka, pismo je baeno.
Lillian mrtva, juer pokopana.
alje mu je u ured, ionako je svejedno. Posebnom dostavom, koga briga?
Iskljuila je telefon da se ne mui ekanjem. Tiina. Moda nikad vie nee uti.
Ali uskoro je tu pismo, jedva neto dulje nego to je bilo njezino njemu.
Sve je sad dobro, budi vesela. Uskoro.
Na tome e, dakle, to ostati. Prekasno da se poduzme neto drugo. Kad je moglo biti gore,
puno gore.

VLAK
Ovo je ionako spori vlak, a sad je jo usporio na zavoju. Jackson je jedini preostali putnik,
a do sljedee postaje, Clovera, ima jo tridesetak kilometara. I nakon toga Ripley, pa
Kincardine, pa jezero. Ima sree i ne smije propustiti priliku. Ve je izvadio ponitenu kartu iz
pretinca iznad glave.
Jednim zamahom baca torbu i gleda kako lijepo pada tono meu tranice. Sad vie nema
izbora - sporije od ovoga vlak nee voziti.
Riskira i skae. Mlad je, u dobroj kondiciji, na vrhuncu okretnosti. Ali razoarao ga je i
skok i to kako se doekao na noge. Manje je pokretan je nego to je mislio, ukoeno glavom
naprijed pada u prazno, dlanovima se doekuje na ljunak izmeu pragova, ogulio je kou.
ivci.
Vlak se gubi iz vidokruga, uje ga kako lagano ubrzava kad je zamaknuo za zavoj. Pljune
na bolne dlanove da oisti ogrebotine od ljunka. Zatim uzima torbu i kree u onom smjeru
odakle je upravo doao vlakom. Da slijedi vlak, pojavio bi se na postaji u Cloveru debelo za
mraka. I dalje bi se mogao aliti kako je zaspao i probudio se sav zbunjen pa pomislio da je
prespavao postaju, premda nije. I onako smeten skoio s vlaka pa morao pjeaiti.
I vjerovali bi mu. Dolazi kui izdaleka, vraa se iz rata, lako se ovjeku sve pomijea u
glavi. Nije prekasno, prije ponoi bi bio ondje gdje je i trebao biti. Ali sve vrijeme dok o tome
razmilja, hoda u suprotnom smjeru.
Ne zna kako se zove sve to drvee. Javori, to zna svatko. Borovi. Vie od toga slabo.
Mislio je da su ondje gdje je skoio s vlaka ume, ali nisu. Stabla su samo uz prugu, gusto
nanizana po nasipu, ali iza njih vidi kako se ljeskaju polja. Polja zelena, boje hre ili uta.
Ispaa, usjevi, strnika. Toliko zna. Jo je kolovoz.
A kad je tutnjavu vlaka jednom progutala daljina, shvaa da oko njega ne vlada savrena
tiina kako bi ovjek oekivao. Svaki as je neto remeti, uti suho kolovoko lie, ali ne od
vjetra, prijekorno krijete neke nevidljive ptice.
Skok s vlaka trebao je sve ponititi. Napregnuo si tijelo, pripremio koljena da se odbaci u
drukiji komad zraka. S nestrpljenjem oekuje prazninu. A umjesto toga to dobiva?
Smjesta te okruuje nova okolina i trai tvoju pozornost kako nikad nije dok si sjedio u vlaku
i samo gledao kroz prozor. to radi ovdje? Kamo ide? Osjeaj da te promatraju stvari za
koje nisi ni znao da postoje. Da si uljez. ivot oko tebe dolazi do nekih zakljuaka o tebi
promatrajui te s nekih povoljnih toaka koje ti i ne vidi.
Ljudi koje je susretao posljednjih nekoliko godina oito su mislili da ako nisi iz grada
68

mora biti sa sela. A to nije tono. Bilo je tu razlika koje lako promaknu onima koji ne ive
tako, izmeu sela i grada. Jackson je bio sin vodoinstalatera. Nikad u ivotu nije zakoraio u
talu niti je tjerao stoku na pau niti balirao ito. Niti se naao u situaciji da kao sad epesa uz
eljezniku prugu koja kao da se odrekla svoje uobiajene svrhe prevoenja ljudi i tereta da bi
se prometnula u carstvo divljih jabuka, trnovitih grmova bobica i uspuzalih povijua, gdje
vrane - bar je tu pticu znao - grde s grana skrivenih od pogleda. I gdje upravo sad izmeu
tranica gmie zmija, potpuno uvjerena u to da on nije dovoljno brz da je zgazi i ubije. Zna
dovoljno da bude siguran kako je bezopasna, ali ta njezina samouvjerenost ga bode.
Obino se moglo raunati na to da e se kravica pasmine Jersey, koja se zvala Margaret
Rose, pojaviti na vratima taglja radi munje dva puta na dan, ujutro i uveer. Belle ju je
rijetko morala zvati. Ali ovog jutra previe ju je zanimalo neto dolje u dubini panjaka ili kod
stabala to su skrivala eljezniku prugu s druge strane ograde. ula je kako Belle zvidi i
zatim je zove pa je nevoljko krenula prema njoj. Ali onda se predomislila i vratila da opet
pogleda.
Belle je odloila vjedro i tronoac pa zagazila u travu mokru od jutarnje rose.
Doi, doi.
Napola ju je mamila, napola grdila.
Neto se pomaknulo meu stablima. Muki glas doviknuo je da je sve u redu.
Pa naravno da je u redu. Misli li on da ga se ona boji? Bolje mu je da se boji krave,
naoruane rogovima.
Uspentrao se preko ograde uz prugu i mahnuo joj, to bi se valjda moglo shvatiti kao da je
smiruje.
To je bilo previe za Margaret Rose, morala je prirediti predstavu. Skoila je na jednu
stranu, pa na drugu. Zatresla podmuklim malim rogovima. Nita posebno, ali kravice te
pasmine znaju neugodno iznenaditi, i brzinom i naglim izljevima udi. Belle je podviknula, da
ukori nju i umiri njega.
Nee vam nita. Samo se nemojte micati. Usplahirena je.
Sad je primijetila da on u rukama dri torbu. Tu je leao uzrok nevolja. Mislila je da samo
hoda prugom, ali zapravo on nekamo ide.
Smeta joj vaa torba. Ako biste je mogli samo naas spustiti. Moram je dotjerati do
taglja da je pomuzem.
Napravio je kako mu je rekla, a onda stao i promatrao, ne elei se pomaknuti ni pedlja.
Uspjela je usmjeriti Margaret Rose prema vjedru i tronocu, s ove strane taglja.
Moete sad podignuti torbu, doviknula mu je. I prijateljski mu se obratila kad je priao
blie: Sve dok pred njom ne maete tom torbom. Vi ste vojnik, je li? Ako priekate da je
pomuzem, mogu vam dati da neto pojedete za doruak. Glupo ime kad se morate derati da je
dozovete. Margaret Rose. Bila je niska, nabijena ena ravne, sijede kose proarane ponekom
plavom vlasi, s djetinjastim ikama.
Ja sam kriva, rekla je kad se smjestila na tronoac. Pristaa sam monarhije. Barem sam
prije bila. Imam gotovu zobenu kau, eno je na tednjaku. Nee mi dugo trebati da pomuzem.
Ako vam nije teko, otiite na drugu stranu taglja i priekajte tamo da vas ne vidi. teta to
vam ne mogu ponuditi jaja. Prije smo drali kokoi, ali lisice su ih neprestano klale pa nam je
jednostavno dozlogrdilo.
Mi. Mi smo prije drali kokoi. To znai da je tu negdje i neki mukarac.
Zobena kaa je u redu. Drage volje u vam platiti.
Nema potrebe. Samo se naas maknite iz vidokruga. Previe je sad zanimate pa nee
pustiti mlijeko.
Maknuo se, otiao iza zgrade. tagalj je bio u loem stanju. Zavirio je izmeu dasaka da
vidi kakav auto ima, ali spazio je samo stara zaprena kola i neke krntije od strojeva.
Razaznavala se neka urednost, ali ne zapravo marljivost. Bijela boja gulila se s kue, sva
posivjela. Jedan prozor zakucan je daskama, valjda jer je staklo razbijeno. Ruevni kokoinjac
odakle je rekla da su lisice krale kokoi. indra nabacana na gomilu.
Ako ovdje jest kakav mukarac, mora da je invalid ili paraliziran od lijenosti.
69

Cesta je prolazila pokraj imanja. Ispred kue malena ograena livada, neasfaltirana cesta.
A na livadi konj zelenko miroljubiva izgleda. Razloge za dranje krave mogao je shvatiti, ali
drati konja? ak i prije rata ljudi su se na farmama rjeavali konja jer su dolazili traktori. A
ona mu ne izgleda kao ena koja bi se iz zabave uspela u sedlo da malo kaska.
A onda mu je sinulo. Kola u taglju. Nije to nikakav ostatak iz prolosti, to je sve to ima.
Ve neko vrijeme oslukivao je neobian zvuk. Cesta se uspinjala uz brijeg, a s druge
strane brijega ulo se klip-klop, klip-klop. A uz taj klopot uo se i tihi cilik ili zviduk.
I gle sad. Uz brijeg su se uspela dva siuna konjia, koja su vukla sanduk na kotaima.
Manja od onog u polju, ali neusporedivo ivahnija. A u sanduku je sjedilo pet ili est malenih
ljudi. Svi odjeveni u crno, s dostojanstvenim crnim eirima na glavi.
Zvuk je dopirao od njih. Pjevanje. Prigueni visoki glasii, slatki da slai ne mogu biti.
Dok su prolazili, nisu ga ni pogledali.
Proli su ga ledeni srsi od toga. Kola u taglju i konj u polju nisu nita prema ovom.
I dalje je stajao ondje i pogledavao sad ovamo, sad onamo kad ju je uo kako mu
dovikuje: Gotovi smo!. Stajala je uz kuu.
Ovdje ulazimo i izlazimo, pokazala mu je stranja vrata. Prednja vrata zaglavila su se
prole zime, jednostavno se ne daju otvoriti, ovjek bi pomislio da su jo zamrznuta.
Zakoraknuli su na daske poloene po neravnom podu od nabijene zemlje, u tami, jer kroz
prozor zakucan daskama nije prodiralo svjetlo. Ovdje je bilo ledeno kao i u onoj rupi u kojoj
je prespavao. Budio se i budio i pokuavao zguriti kako bi se zagrijao. ena nije drhtala - iz
nje je izbijao miris zdrava tjelesnog napora i neeg to je vjerojatno bila kravlja koa.
Natoila je svjee pomuzeno mlijeko u zdjelu i prekrila ga komadom gaze koji je imala
pri ruci, a zatim ga uvela u glavni dio kue. Na prozorima nije bilo zavjesa pa je u prostorije
ulazilo svjetlo. I pe na drva bila je u uporabi. Bio je tu sudoper s runom crpkom, stol
prekriven votanim platnom, mjestimino toliko izlizanim da su se otvorile rupe, i kau
prekriven zakrpanim starim pokrivaem.
I jastuk koji je izgubio neto perja.
Za sada ne prestrano, premda staro i otrcano. Sve to se vidjelo imalo je svrhu. Ali
podigni pogled i vidjet e na policama hrpe novina, asopisa ili samo papira nagomilane sve
do stropa.
Morao ju je upitati: pa zar se ne boji poara? Od pei na drva, na primjer.
Oh, ja sam uvijek tu. Hou rei, spavam tu. Ovo je jedino mjesto u kui gdje nema
propuha. I pazim. Nikad mi se nije dogodilo ni da se u dimnjaku zapalilo. Par puta vatra se
malo jae razgorjela pa sam samo bacila na nju sodu bikarbonu. as posla.
Majka je ionako morala biti ovdje, rekla je. Nigdje drugdje nisam je mogla udobno
smjestiti. Stavila sam joj leaj ovamo. Sve sam drala na oku. Palo mi je na pamet da ne bi
bilo loe premjestiti papire u primau sobu, ali ondje je zbilja prevelika vlaga, sve bi
istrunulo.
Zatim je rekla da je trebala ve prije sve objasniti. Majka je pokojna. Umrla je u svibnju.
Ba kad se vrijeme napokon malo proljepalo. Doivjela je da uje na radiju da je rat zavrio.
Savreno je sve razumjela. Odavno je izgubila sposobnost govora, ali razumjela je sve. Tako
sam se naviknula na to da ona samo uti da i sad katkad pomislim kako je ovdje, ali, naravno,
nije.
Jacksonu se uinilo kako je sad na njemu da kae da mu je ao.
Ah to se moe. Prije ili kasnije to svakoga eka. Srea da nije umrla u zimi.
Posluila mu je zobenu kau i nalila aj u alicu.
Nije prejak? aj?
Punih ustiju, samo je odmahnuo glavom.
Nikad ne tedim na aju. Ako emo na tome tedjeti, moemo isto tako piti vruu vodu.
Ponestalo nam ga je, dodue, prole zime kad je dolo ono uasno nevrijeme. Crpka se
pokvarila, radio je crknuo i nestalo nam je aja. Privezala sam ue na stranja vrata da se
imam za to drati kad idem pomusti kravu. Htjela sam dovesti Margaret Rose straga u
kuhinju, ali bojala sam se da e se previe uplaiti oluje pa je neu moi zadrati. U svakom
sluaju, preivjela je. Svi smo preivjeli.
70

Iskoristio je priliku kad je ona zastala pa je upitao ima li u susjedstvu patuljaka?

Nisam ba primijetila.
Na kolima?
Aha. Pjevali su? To su oni dekii menoniti. Voze se kolima u crkvu i cijelim putem
pjevaju. Curice moraju u natkrivenu koiju s roditeljima, ali deki smiju u zaprena kola.
Drali su se kao da me uope ne vide.
Pa i nisu vas vidjeli. Znala sam majci rei kako ivimo na pravoj adresi jer smo kao i ti
menoniti. Vozimo se u konjskoj zaprezi i pijemo nepasterizirano mlijeko. Samo to ni jedna
od nas ne zna pjevati.
Kad je majka umrla, donijeli su toliko hrane da sam je jela tjednima. Valjda su mislili da
e se odrati karmine ili tako neto. Sretna sam to su mi susjedi. Ali mislim si, i oni imaju
sree. Jer od njih se oekuje da rade dobroinstva i eto im mene odmah pri ruci, a kome treba
dobroinstvo vie nego meni.
Kad je pojeo, ponudio se da e joj platiti, ali odgurnula je novac.
Ali ima neto, rekla je. Ako bi prije nego to ode mogao popraviti pojilo za konja.
Zapravo se moralo izraditi novo pojilo, a da bi to napravio, morao se dati u potragu za
bilo kakvim raspoloivim materijalom i alatom. To je potrajalo cijeli dan, a ona mu je za
veeru posluila palainke s javorovim sirupom koji su joj dali menoniti. Rekla je, da je doao
samo tjedan poslije, jeo bi tek ispeeni pekmez. Nabrala je divlje bobice to rastu uz
eljezniku prugu.
Sjeli su na kuhinjske stolce pred stranja vrata i sjedili sve dok sunce nije zalo. Priala
mu je neto o tome kako je ovamo dospjela, a on ju je sluao, ali ne s punom pozornou jer
se ogledavao oko sebe i razmiljao o tome kako je cijelo imanje palo na niske grane, ali nije
potpuno beznadno, samo kad bi netko imao volje ovdje se skrasiti i sve popraviti. Potrebno je
stanovito novano ulaganje, ali mnogo vee ulaganja vremena i energije. Mogao bi to biti
izazov. Gotovo da je poalio to ne ostaje ovdje.
Nije obraao punu pozornost na ono to je Belle - zvala se Belle - govorila, iz jo jednog
razloga: jer je priala o ivotu koji si uope nije mogao predoiti.
Njezin otac - zvala ga je tata - kupio je kuu i zemlju da ovdje samo ljetuju, rekla je, a
onda je zakljuio kako sasvim lijepo mogu ovdje boraviti i cijele godine. On je mogao raditi
bilo gdje jer se izdravao piui kolumnu za novine Toronto Evening Telegram. Potar je
uzimao ono to je napisao pa se to slalo dalje vlakom. Pisao je o svim moguim stvarima koje
su se dogaale. ak i o Belle, koju je u kolumni zvao Micamaca. A spominjao je povremeno i
Bellinu majku, ali zvao ju je princeza Casamassima, prema knjizi iji naslov, rekla je, sad vie
nikome nita ne znai. Majka je moda bila razlog to su ostajali ovdje cijele godine. Uhvatila
je 1918. onu groznu gripu od koje su toliki pomrli, a kad ju je preboljela, postala je udna.
Nije zapravo onijemila, jer je mogla izgovarati rijei, ali mnoge rijei kao da je izgubila. Ili su
one izgubile nju. Morala je ponovno nauiti sama jesti i ii na zahod. Osim rijei morala je
nauiti i da se ne skida do gola kad je toplo. Pa je zato nikako nije bilo zgodno pustiti da lunja
gradskim ulicama i bude predmet sprdnje.
Belle je zimu provodila u kolskom internatu. kola je nosila ime biskupa Strachana i
zaudila se to on nikad nije za nju uo. Izgovorila mu je ime slovo po slovo. kola je bila u
Torontu i u nju su ile uglavnom male bogataice, ali i djevojice poput nje, koje su dobile
novac od rodbine ili nasljedstva ba za kolarinu. Ondje je nauila prilino dizati nos, rekla je.
I nita o tome to bi mogla u ivotu raditi.
Ali to je pitanje rijeila nesrea. Dok je hodao eljeznikom prugom, kuda se volio etati
za ljetnih veeri, na oca je naletio vlak. I ona i majka otile su na spavanje prije nego to se to
dogodilo i Belle je mislila da je neka ivotinja zalutala na tranice, ali majka je stala
strahovito jaukati i kao da je odmah znala to je.
Katkad bi joj neka djevojka s kojom se druila u koli pisala i pitala ime se, zaboga,
ondje moe baviti, ali to su one uope znale. Trebalo je i musti, i kuhati, i brinuti se za
majku, a tada je jo drala i kokoi. Nauila je kako izrezati krumpir tako da na svakom
komadiu ostane oko i posaditi ga pa sljedee ljeto iskopati. Nije nauila voziti pa je, kad je
poeo rat, prodala tatin auto. Menoniti su joj prepustili konja koji nije vie bio u stanju raditi
71

na farmi, a jedan od njih pokazao joj je kako da ga upregne i tjera kola.

Jedna od starih prijateljica, djevojka po imenu Robin, dola joj je u posjet i zakljuila
kako je njezin ivot tu vic. Nagovarala ju je da se preseli natrag u Toronto, ali to s majkom?
Majka je sad bila puno tia i nije se vie skidala, osim toga voljela je sluati radio, operu
subotom poslijepodne. Naravno, to je mogla i u Torontu, ali Belle je nije htjela istrgnuti iz
poznate sredine. Robin je rekla kako ona to govori o sebi, boji se odvajanja od poznatoga.
Ona - Robin - otila je i pridruila se onoj enskoj vojsci, kako god se ve zove.
Najprije je morao urediti jo neke prostorije osim kuhinje, da budu prikladne za spavanje
kad zahladni. Morao se rijeiti mieva pa ak i neto takora, koji su se sad poeli uvlaiti u
kuu bjeei pred sve hladnijim danima. Upitao ju je zato nikad nije kupila maku, a
odgovor koji je slijedio bio je ogledni primjer njezine osobenjake logike. Rekla je da bi
maka vjeno ubijala razne ivine i dovlaila ih u kuu da joj ih pokae, a ona to ne eli
gledati. Zato je napinjao sluh da na vrijeme uje kljocaj miolovki i rijei ih se prije nego to
ona shvati to se dogodilo. Zatim joj je odrao predavanje o kuhinji zatrpanoj papirima i o
opasnosti od poara, a ona je pristala premjestiti ih u primau sobu ako se soba uredi tako da
tamo vie ne bude vlage. To mu je postao glavni zadatak. Kupio je grijalicu i popravio zidove,
a nju nagovorio da se vei dio mjeseca penje po papire, ponovno ih ita i sreuje, i slae na
police koje je napravio.
Rekla mu je tada da je u papirima oeva knjiga. Katkad je govorila da je to roman. Nije
mu padalo na pamet pitati bilo to o tome, ali jednog dana rekla mu je da se u knjizi radi o
paru po imenu Matilda i Stephen. To je povijesni roman.
Zna povijest?
Zavrio je srednju kolu s pristojnim ocjenama, a posebno se iskazao u trigonometriji i
zemljopisu, ali povijesti se nije osobito sjeao. U zavrnom razredu ionako su svi mislili samo
o tome kako idu u rat.
Rekao je: Ne ba najbolje.
Sjeao bi se ti najbolje da si iao u Biskupa Strachana. Tamo bi te opali povijeu. Bar
engleskom povijeu.
Rekla je da je Stephen bio junak, astan ovjek, predobar za svoje vrijeme. Bio je jedan
od onih rijetkih pojedinaca koji ne gledaju samo vlastitu korist i nee pogaziti rije im im se
prui prva prilika. Slijedom toga na kraju se nije ovjenao uspjehom.
A zatim Matilda. Ona je bila izravna potomkinja Vilima Osvajaa, okrutna i uznosita
kako se moglo i oekivati. Premda bi neki mogli biti dovoljno glupi da je brane jer je ensko.
Da ga je uspio zavriti, bio bi to jako dobar roman.
Jackson je, naravno, znao da knjige postoje jer ljudi sjednu i napiu ih. Ne pojave se tek
tako iz vedra neba. Ali zato, to je pitanje. Ve je bilo tih knjiga na bacanje. A dvije od njih
morao je proitati u koli. Priu o dva grada i Huckleberryja Finna, obje napisane jezikom
koji te, svaki na svoj nain, umarao do besvijesti. A i razumljivo. Bile su napisane u davnoj
prolosti.
Bilo mu je zagonetno, premda nije namjeravao to nikome priznati, zato bi netko htio
sjesti i napisati jo jednu knjigu u sadanjosti. Sada.
Tragedija, ustro je rekla Bella, a Jackson nije znao govori li o ocu ili o ljudima u knjizi
koja nikad nije zavrena.
U svakom sluaju, sad kad se u ovoj prostoriji dalo ivjeti, usredotoio se na krov. Nema
smisla urediti sobu, a onda pustiti krov u takvom stanju, pa da se opet za godinu ili dvije u
njoj ne moe boraviti. Uspio ga je zakrpati tako da e joj posluiti jo nekoliko zima, ali vie
od toga ne moe joj jamiti. A on je ionako namjeravao krenuti svojim putem ve prije
Boia.
U menonitskim obiteljima na susjednim farmama bilo je dosta starijih djevojaka, a
momii koje je vidio nisu jo bili dovoljno snani da preuzmu tee poslove. Jackson se tako
zaposlio kod njih kao najamnik tijekom jesenske etve. Pozvali su ga u kuu da jede s
ostalima i, na svoje iznenaenje, primijetio je da se djevojke vrckasto ponaaju dok ga
72

posluuju, nisu uope bile utljive kako je oekivao. Majke su ih drale na oku, primijetio je,
a oevi su njega drali na oku. Bilo mu je drago to zna da je po volji i majkama i oevima.
Vidjeli su da se u njemu nita ne budi. Nema opasnosti.
Naravno, s Bellom se o takvim stvarima nije moralo uope govoriti. Bila je - to je saznao
- esnaest godina starija od njega. Spomenuti to, ak se i samo naaliti, pokvarilo bi sve. Ona
je bila odreena vrsta ene, on odreena vrsta mukarca.
Grad u kojem su kupovali, kad su morali, zvao se Oriole. Bio je u suprotnom smjeru od
grada u kojem je odrastao. Ostavio je konja u tali Ujedinjene crkve, jer na glavnoj ulici
naravno vie nije bilo ograda za vezivanje konja. Isprva je izbjegavao eljeznariju i brijanicu.
Ali ubrzo je shvatio neto o malim gradovima, neto to je morao znati ve samim tim to je u
takvom gradiu odrastao. Nisu imali previe veze jedni s drugima, osim ako se nije radilo o
doigravanjima na nogometnom ili hokejskom igralitu, gdje je na djelu bilo uno, ali
umjetno neprijateljstvo. Kad su morali kupiti neto ega nije bilo u duanima u njihovu
gradiu, odlazili su u veliki grad. Isto i kad su se htjeli posavjetovati s drugim lijenicima
osim s onima koji su im bili na raspolaganju u vlastitom gradu. Nije naletio ni na koga
poznatoga niti ga je tko znatieljno odmjeravao, premda su katkad pogledavali konja. A u
zimskim mjesecima ni to, jer putevi u unutranjosti nisu bili oieni od snijega i ljudi koji su
nosili mlijeko u mljekaru ili jaja u trgovinu morali su se sluiti konjima, ba kao on i Belle.
Belle bi se uvijek zaustavila da pogleda koji se film daje u kinu, premda nije namjeravala
gledati ni jedan. Filmove i filmske zvijezde poznavala je dubinski, ali njezino je znanje
potjecalo iz nekih ranijih vremena, neto poput Matilde i Stephena. Na primjer, znala je s kim
je Clark Gable bio u braku u stvarnom ivotu, prije nego to je postao Rhett Butler.
Ubrzo je Jackson odlazio u grad na ianje kad god je to bilo potrebno i po duhan kad bi
mu ga ponestalo. Sad je puio kao pravi farmer, sam je motao cigarete i nikad nije pripalio u
zatvorenom prostoru.
Trebalo je proi jo vremena da se na tritu pojave rabljeni automobili, ali kad jesu, kad
su napokon izili novi modeli, a farmeri koji su u ratu zaradili neto novca bili spremni rijeiti
se starih, popriao je s Belle. Konj Freckles bio je Bog te pitaj koliko star, a i tvrdoglav i na
najblaoj uzbrdici.
Jackson je saznao da ga je trgovac rabljenim automobilima zapazio, premda nije ba
raunao na njegov posjet.
Uvijek sam mislio da ste vi i sestra menoniti, ali od onih koji se drukije odijevaju,
rekao je trgovac.
To je Jacksona malo potreslo, ali i to je bilo bolje nego da je mislio da su mu i ena.
Shvatio je koliko mora da je ostario i promijenio se za svih tih godina i kako se ona osoba
koja je skoila s vlaka, onaj mravi vojnik rastrojenih ivaca, vie ne moe prepoznati u
ovjeku kakav je danas. Dok se Belle, koliko je on vidio, zaustavila u nekoj toki ivota i
ostala ondje kao odraslo dijete. A taj je dojam pojaavao nain kako je govorila, kako je
skakala as u prolost, as u sadanjost, tako da je izgledalo kako za nju nema razlike izmeu
njihova posljednjeg izleta u grad i posljednjeg filma to ga je gledala s majkom i ocem ili
onog smijenog dogaaja kad je Margaret Rose - sad mrtva - uprla rogove u zabrinutog
Jacksona.
Bio je to drugi auto to su ga posjedovali, rabljeni, naravno, kojim su se odvezli u Toronto
u ljeto 1962. To putovanje nisu predvidjeli, a zateklo ih je i u nezgodnom trenutku za
Jacksona. Kao prvo, gradio je novu konjunicu menonitima koji su bili zauzeti usjevima, a
kao drugo, morao je pobrati svoj urod povra to ga je ve prodao trgovini voem i povrem u
Orioleu. Ali Belle je imala kvricu koju su je napokon nagovorili da odstrani i sad su joj
zakazali operaciju u Torontu.
Kakva promjena, neprestano je ponavljala Belle. Jesi siguran da smo jo u Kanadi?
To je bilo prije nego to su proli Kitchener. Kad su jednom izili na novi autoput, istinski
se prestravila i preklinjala ga da pronae neku obinu sporednu cestu ili da se okrenu i odu
kui. Uhvatio se kako se otresa na nju - promet je i njega iznenadio. Nakon toga je cijelim
73

putem bila tiho, a nije mogao utvrditi je li oi sklopila zato to je odustala ili zato to se moli.
Nikad je nije vidio da se moli.
Jo toga jutra pokuala ga je nagovoriti da se predomisli oko odlaska. Rekla je da kvrica
ne raste, nego se smanjuje. Otkako su uveli zdravstveno za sve, rekla je, nitko ne radi nita,
osim to svi samo tre doktoru za svaku sitnicu i prave veliku dramu oko bolnica i operacija,
od ega nema nikakve vajde osim to se produljuje ono razdoblje pred kraj ivota kad si
svima na teret.
Smirila se i razvedrila kad su napokon sili s autoputa i doista uli u grad. Nali su se na
Avenue Roadu i unato uzvicima kako se sve promijenilo, kao da je na svakom dijelu ulice
neto prepoznala. Tu je stambena zgrada gdje je stanovala jedna profesorica iz Biskupa
Strachana. U podrumu je bila trgovina gdje se prodavalo mlijeko, cigarete i novine. Ne bi li
bilo udno, rekla je, da sad ue, a ondje bude Telegram, u kojem bi nala ne samo oevo ime
nego i njegovu mutno otisnutu sliku, snimljenu kad je jo imao svu kosu?
Zatim lagani uzvik kad je u sporednoj ulici spazila ba onu crkvu - dala bi ruku u vatru da
je to ta crkva - u kojoj su se vjenali njezini roditelji. Odveli su je jednom onamo da joj je
pokau, premda to nije bila crkva u koju su redovito ili. Nisu ili ni u koju crkvu, daleko od
toga. Bila je to kao neka ala. Otac je rekao da su se vjenali u podrumu, ali majka je rekla u
sakristiji.
Majka je tad jo mogla sasvim lijepo govoriti, bila je kao i svi ostali.
Moda je tada postojao neki zakon da se mora vjenati u crkvi ili brak nije legalan.
U Eglintonu je vidjela znak za podzemnu eljeznicu.
Zamisli, nikad nisam bila u podzemnoj eljeznici.
Rekla je to s nekom mjeavinom boli i ponosa.
Zamisli, biti takva neznalica.
U bolnici su je ekali spremni. I dalje je bila ivahna, priala im je sve o uasima prometa
i o tome to se sve promijenilo te se pitala prireuje li trgovina Eaton i dalje onakav spektakl
za Boi. I ita li jo tko Telegram?
Trebali ste se provesti kroz Kinesku etvrt, rekla je jedna od sestara. Tu se zbilja ima
to vidjeti.
Nadam se da u je vidjeti na povratku kui. Nasmijala se i rekla: Ako se vratim kui.
Ma dajte, ne budite smijeni.
Druga sestra upitala je Jacksona gdje se parkirao i rekla mu kamo da premjesti auto da ne
dobije kaznu. I potrudila mu se objasniti sve o smjetaju za lanove obitelji izvan grada, gdje
e proi mnogo jeftinije nego da uzme sobu u hotelu.
Belle e sad u krevet, rekli su. Lijenik e je pregledati, a Jackson se moe poslije vratiti
da joj poeli laku no. Tad e ve moda biti pomalo grogi.
ula je to su rekli i izjavila kako je ona cijelo vrijeme pomalo grogi pa ga to nee ni
najmanje iznenaditi, to je na as izazvalo ope veselje.
Sestra ga je odvela da neto potpie prije odlaska. asak je oklijevao kad je na formularu
vidio pitanje u kakvom je odnosu s njom. Zatim je napisao prijatelj.
Kad se uveer vratio, vidio je na njoj promjenu, premda ne bi rekao za Belle da je grogi.
Navukli su joj neku vrstu vree od zelenog platna iz koje su joj virili vrat i dobar dio ruku,
sasvim goli. Rijetko ju je vidio tako razgolienu, niti je kad primijetio tetive koje su joj se
bolno zatezale izmeu kljune kosti i brade.
Ljutila se to su joj usta suha.
Ne daju mi nita za pie, samo najkrtiji gutljaji vode.
Htjela je da joj ode po Coca-Colu, neto to u ivotu nije popila, koliko je on znao.
U hodniku je automat - mora biti. Vidim ljude kako prolaze i nose boce i od toga sam jo
ednija.
Rekao je da ne smije protiv uputa lijenika.
Na oi su joj navrle suze i uvrijeeno se okrenula.
Hou kui.
Jo malo.
74

Mogao bi mi pomoi i nai mi odjeu.

Ne, ne bih.
Ako ti nee, ja u sama. I sama u otii na kolodvor.
Nema vie vlakova koji voze u naem smjeru.
A onda kao da je iznenada odustala od planova za bijeg. Nekoliko trenutaka kasnije
poela se prisjeati kue i svega to su napravili - odnosno, uglavnom on - da bude udobnija.
Bijela boja kojom sad blista proelje, ak i stranja kuhinja okreena, s novim podom od
dasaka. Krov nanovo prekriven indrom, prozori paljivo popravljeni tako da njihova
starinska jednostavnost dolazi do punog izraaja i, najvei od svih uspjeha, unutarnji zahod i
kupaonica, takva radost zimi.
Da se ti nisi pojavio, jo malo pa bih ivjela u potpunom svinjcu.
Nije naglas iznio miljenje da ve jest ivjela u svinjcu.
Kad ovo proe, napisat u oporuku, rekla je. Sve ostaje tebi. Tako da se nisi uzalud
muio.
Naravno, ve je on razmiljao o tome i ovjek bi oekivao da e ga izgled da postane
vlasnikom ispuniti nekim trijeznim zadovoljstvom, premda bi on svakako izrazio iskrenu i
srdanu nadu da do toga nee prebrzo doi. Ali nije. Kao da to ima vrlo malo veze s njim, da
je daleko.
Ponovno se poela ivcirati.
Joj da sam barem ondje, a ne tu.
Bit e ti puno bolje kad se probudi poslije operacije.
Premda je prema svemu to je uo to bila teka la.
Odjednom ga je obuzeo velik umor.
Bio je blie istini nego to je i sam slutio. Dva dana nakon to su joj uklonili kvricu,
Belle je sjedila u krevetu, premjetena u drugu sobu, i jedva ekala da ga pozdravi, ni
najmanje uznemirena stenjanjem ene u susjednom krevetu koje je dopiralo iza zastora. Tako
je vie-manje i ona Belle - zvuala juer, kad je nije uspio nagovoriti da otvori oi ili da ga
uope primijeti.
Ne obraaj pozornost na nju, rekla je Belle. Sad ne zna gdje je. Vjerojatno ne osjea
ama ba nita. A sutra e se probuditi kao nova. Ili nee uope.
Iz nje je izbijao donekle samozadovoljni autoritet osobe koja dugo boravi u ustanovi,
veteranska okorjelost. Sjedila je u krevetu i srkala neki jarko naranasti napitak na praktino
savijenu slamku. Djelovala je znatno mlae od one ene koju je tako nedavno doveo u
bolnicu.
Zanimalo ju je spava li dovoljno, je li naao mjesto gdje voli jesti, nije li pretopio za
etnju, je li stigao posjetiti ontarijski Kraljevski muzej, to joj se inilo da mu je predloila.
Ali nije se mogla usredotoiti na njegove odgovore. Kao da je bila u stanju zapanjenosti.
Kontrolirane zapanjenosti.
Joj, moram ti rei, rekla je, prekinuvi ga na pola objanjenja zato nije stigao u muzej.
Ma nemoj praviti tako prestraeno lice. Nasmijava me tom facom, popucat e mi avovi.
Uostalom, za koga vraga uope mislim na smijeh? To je uasno tuno, zapravo, jedna
tragedija. Zna za mojeg oca, to sam ti priala o ocu...
Primijetio je da je rekla otac umjesto tata.
Otac i majka...
Kao da je morala potraiti neto da moe nastaviti.
Kua je tad bila u boljem stanju nego kad si je ti prvi put vidio. Pa i jasno da je bila.
Upotrebljavali smo onu prostoriju na vrhu stuba kao kupaonicu. Naravno, morali smo vui
kante vode gore-dolje. Tek kasnije, kad si ti doao, poela sam se sluiti onom u prizemlju.
Onom s policama, zna, koja je prije bila ostava?
Kako je mogla zaboraviti da je upravo on izvadio te police i ondje napravio kupaonicu?
No dobro, sad to ionako vie nije vano, rekla je, kao da mu ita misli. I tako sam ja
zagrijala vodu i odnijela je na kat da se operem stojei u lavoru. Pa sam se skinula. Nego to.
75

Iznad umivaonika visjelo je veliko ogledalo, zna, tamo je bio i umivaonik kao u pravoj
kupaonici, samo to si na kraju, kad si bio gotov, morao izvaditi ep i pustiti vodu da iscuri u
kantu. Zahod je bio drugdje. Shvaa sad. I tako sam se ja prala i bila sam gola golcata,
prirodno. Mora da je bilo oko devet uveer pa je svjetlo jo bilo jako. Bilo je ljeto, jesam to
spomenula? I da je ta prostorija gledala na zapad?
A onda sam ula korake i, naravno, bio je to tata. Moj otac. Valjda je upravo smjestio
mamu u krevet. ula sam korake na stubama i primijetila da zvue nekako teko. Nekako
drukije nego inae. Vrlo odluno. Ili sam tek naknadno stekla takav dojam. ovjek je sklon
dramatizirati poslije svega. Koraci su se zaustavili tono pred vratima kupaonice i ako sam
bilo to pomislila, onda sam pomislila, aha, mora da je umoran. Nisam navukla zasun na vrata
jer, naravno, zasuna nije ni bilo. Jednostavno, ako su vrata bila zatvorena, podrazumijevalo se
da je netko unutra.
I tako je on stajao pred vratima, a meni nita nije bilo udno, a onda je otvorio vrata i
samo je ondje stao i gledao me. I moram rei to tono pod time mislim. Gledao me cijelu, ne
samo lice. Lice koje gleda u ogledalo i sebe kako me gleda u ogledalu i ono otraga, to nisam
vidjela. To nije bio ni u kojem smislu normalan pogled.
Rei u ti to sam pomislila. Pomislila sam, hoda u snu. Nisam znala to da ponem, jer
ne smije preplaiti nekoga tko mjeseari.
Ali onda je rekao Oprosti i znala sam da ne spava. A rekao je to neobinim glasom,
mislim, bio je to udan glas, kao da me se gnua. Ili se ljuti na mene, nisam mogla odrediti.
Onda je otiao, ostavio je vrata otvorena i samo otiao niz hodnik. Obrisala sam se i obukla
spavaicu, legla u krevet i odmah zaspala. Kad sam se ujutro probudila, voda koju nisam
bacila jo je ondje stajala i nisam joj htjela ni blizu prii, ali jesam.
Ali sve mi je djelovalo normalno, on je ve ustao i sjedio je za strojem i pisao. Samo mi je
doviknuo, dobro jutro, a onda me pitao kako se tono pie neka rije. Onako kako me esto
pitao jer sam ja bila bolja u pravopisu. Pa sam mu rekla kako se pie i jo sam mu rekla da bi
morao nauiti pravopis ako misli postati pisac, zbilja pojma nije imao. Ali u jednom asu
kasnije toga dana, dok sam ba prala sue, priao mi je s lea i stao kao ukopan. Samo mi je
rekao: Belle, ao mi je. A ja sam pomislila, oh, da bar to nije rekao. Uplaio me. Znala sam
da je istina da mu je ao, ali sad je to iznio na vidjelo tako da nisam mogla zatvarati oi pred
tim. Samo sam rekla: U redu je, ali nisam se mogla prisiliti da to kaem bezbrinim glasom
ni kao da je to zbilja u redu.
Nisam mogla. Morala sam mu dati do znanja da nas je promijenio. Otila sam baciti vodu
od sua, zatim sam se vratila poslovima koji su me ekali, ma koji ve bili, i vie ni rijei
nisam rekla. Poslije sam pomogla majci da ustane nakon popodnevnog sna i spremila veeru i
pozvala ga, ali nije doao. Rekla sam majci da je valjda otiao u etnju.
esto je iao etati kad bi zapeo s pisanjem. Pomogla sam majci narezati hranu, ali nisam
mogla prestati misliti o kojekakvim gadarijama. Najvie o zvukovima koje sam katkad ula
kako dopiru iz njihove sobe, a ja sam se onda pokrivala preko uiju da ih ne ujem. Sad sam
se pitala to majka misli dok sjedi ovdje i veera, pitala sam se to misli i razumije li bilo to
od svega toga.
Nisam znala kamo je otiao. Pripremila sam majku za spavanje premda je to bio njegov
posao. Zatim sam ula vlak kako se pribliava, a onda odjednom komeanje i kripu konica i
morala sam shvatiti to se dogodilo, iako ne znam kad sam tono shvatila.
Ve sam ti rekla. Rekla sam ti da ga je pregazio vlak.
Ali sad ti kaem ovo. I ne govorim ti to samo zato da budem naporna. U poetku nisam to
mogla podnijeti i jako dugo sam se doslovce prisiljavala da mislim kako je hodao tranicama i
zanio se u misli o poslu pa nije uo da vlak dolazi. Takvu sam priu sloila. Nisam htjela
misliti da se radilo o meni, ak ni o emu se u biti radilo.
O seksu.
Sad znam. Sad to potpuno razumijem i znam da nitko nije kriv. Kriv je seks, seks kojem
se ljudi odaju, seks u jednoj traginoj situaciji. Ja sam odrastala, majka je bila takva kakva je
bila, a tata, prirodno, onakav kakav se oekivalo da e biti. Nisam ja bila kriva, niti je on bio
kriv.
76

Moralo bi se to priznati, samo to bih htjela rei, i morala bi postojati mjesta kamo ljudi
mogu otii kad su u takvoj situaciji. A ne da se stide i predbacuju si. Ako misli da mislim na
javne kue, u pravu si. Ako misli, prostitutke, opet si u pravu. Razumije?
Jackson je, gledajui iznad njezine glave, rekao da razumije.
Osjeam takvo olakanje. Nije da sam zaboravila kako je to tragino, ali odmaknula sam
se od tragedije, to hou rei. To su samo ljudske pogreke. Ne smije misliti da zato to se
smijeim nemam suuti. Osjeam duboku suut. Ali moram rei da mi je laknulo. Moram rei
da se osjeam nekako sretno. Nije ti neugodno to sve ovo slua?
Nije.
Jasno ti je da nisam u normalnom stanju. Znam da nisam. Sve mi je vie nego jasno.
Zahvalna sam na tome.
ena na susjednom krevetu kroz sve to nije usporila ritmino stenjanje. Jacksonu se inilo
da mu se taj refren uvukao u glavu.
uo je kako cipele medicinske sestre ljapkaju hodnikom i nadao se da e ui u ovu sobu.
I ule su. Sestra je rekla kako je dola dati tabletu za dobar san. Uplaio se da e se od njega
zahtijevati da poljubi Belle za laku no. Primijetio je da u bolnici ima puno ljubljenja. Bilo
mu je drago da, kad je ustao, to nitko nije spomenuo.
Vidimo se sutra.
Probudio se rano i odluio se proetati prije doruka. Spavao je sasvim dobro, ali rekao je
samom sebi da mu treba odmor od bolnikog zraka. Nije ga toliko zabrinjavala promjena kod
Belle. Mislio je kako je mogue, pa ak i vrlo vjerojatno, da se vrati u normalu, ili danas ili za
nekoliko dana. Moda se ak nee ni sjeati to mu je ispriala. to bi bila velika srea.
Sunce se ve dobrano diglo, kao to se moglo i oekivati u ovo doba godine, i u
autobusima i tramvajima ve je vladala prilina guva. Hodao je jedno vrijeme na jug, zatim
skrenuo na zapad u Ulicu Dundas i nakon nekog vremena zatekao se u Kineskoj etvrti o
kojoj je sluao prie. Gomile prepoznatljivog i ne tako prepoznatljivog povra teglile su se
kolicima u duane, a male, oguljene i oito jestive ivotinje ve su visjele izloene za prodaju.
Ulice su bile pune nepropisno parkiranih kamiona i glasne, nepovezane dreke na kineskom
jeziku. Kinezi. Sva ta galama, povieni tonovi, zvualo je kao da ratuju, ali njima je to
vjerojatno bilo neto svakodnevno. Ipak, poelio se maknuti na sigurno pa je uao u restoran
koji su vodili Kinezi, ali je nudio obian doruak s jajima i slaninom. Kad je iziao,
namjeravao se okrenuti i vratiti istim putem kojim je doao.
Ali umjesto toga uhvatio se kako ide dalje u smjeru juga. Doao je u stambenu ulicu u
kojoj su se na obje strane nizale visoke i prilino uske kue od opeke. Mora da su sagraene
prije nego to su ljudi u tom dijelu grada osjetili potrebu za kolnim prilazom ili moda ak
prije nego to su uope imali aute. Prije nego to su uope postojali auti. Hodao je dalje dok
nije spazio znak za Ulicu Queen, za koju je uo. Ponovno je skrenuo na zapad, a nakon
nekoliko blokova naiao je na prepreku. Naletio je na gomilu ljudi koje se nagurala pred
pekarnicom.
Na putu su im se isprijeila kola hitne pomoi koja su se stranjim dijelom popela na
plonik tako da se nije moglo proi. Neki su se bunili zbog zastoja i glasno pitali je li uope
po propisu da se kola hitne pomoi parkiraju na ploniku, dok su se drugi drali sasvim
miroljubivo i pretresali to se moglo dogoditi. Spominjala se smrt, neki od promatraa
navodili su razliite kandidate, dok su drugi govorili kako je to jedino zakonito opravdanje da
vozilo bude tu gdje jest.
ovjek kojeg su napokon iznijeli, privezana za nosila, sasvim sigurno nije bio mrtav jer bi
mu inae pokrili lice. Bio je, meutim, bez svijesti, koe sive boje cementa. Nisu ga iznijeli
kroz pekarnicu, kao to su neki u ali prorekli - u posprdnom komentaru koji se odnosio na
kakvou peciva - nego kroz glavni ulaz u zgradu. Zgrada je bila solidna stambena
etverokatnica od opeke, s praonicom i pekarom u prizemlju. Ime uklesano iznad glavnog
ulaza otkrivalo je ponos, ali i neku budalatinu u prolosti.
Bonnie Dundee, prema staroj pobunjenikog pjesmi.
Posljednji je iz zgrade iziao ovjek u obinom odijelu, ne u odori hitne slube. Stao je i
77

razdraeno se zagledao u gomilu koja kao da se spremala razii. Jedino je jo preostalo ekati
da sirena velianstveno zatuli kad hitna pomo sie na ulicu i odjuri.
Jackson je bio meu onima kojima se nije dalo otii. Ne bi rekao da je ostao zbog
radoznalosti, vie zato to je jednostavno ekao onaj neizbjeni zaokret koji e ga odvesti
onamo odakle je i doao. Tad je iz zgrade iziao mukarac, priao mu i upitao ga da li mu se
uri.
Ne. Ne posebno.
Bio je to vlasnik zgrade. Onaj kojeg je odvela hitna pomo bio je pazikua i nadzornik.
Moram u bolnicu da vidim to mu je. Juer je bio zdrav kao dren. Nije se nikad ni na to
alio. Nema nikoga svoga koga bih mogao pozvati, koliko ja znam. to je najgore, ne mogu
nai kljueve. Ni kod njega ni ondje gdje ih obino dri. Zato moram kui po rezervne pa sam
samo mislio, ako biste mogli za to vrijeme malo pripaziti na sve ovo? Moram kui, a onda
moram i u bolnicu. Mogao bih pitati nekog od stanara, ali radije ne bih, ako me razumijete.
Ne elim da me tupe i ispituju to se dogodilo kad ni sam ne znam nita vie od njih.
Ponovno je upitao Jacksona je li siguran da mu to nije nezgodno, a Jackson je rekao, ne, u
redu je.
Samo malo pripazite na sve koji ulaze i izlaze, traite da vam pokau kljueve. Kaite im
da je hitan sluaj, nee dugo potrajati.
Ve na odlasku, okrenuo se prema Jacksonu.
Moete i sjesti, znate.
Ondje je stajala stolica koju Jackson do sada nije uoio. Sloena i uklonjena s puta, tako
da se hitna pomo moe parkirati. Bila je to obina sklopiva platnena stolica, ali sasvim
udobna i vrsta. Jackson je zahvalio i stavio je na plonik tako da ne smeta prolaznicima i
stanarima. Nitko na njega nije obratio pozornost. Zaustio je da spomene bolnicu i injenicu da
i sam mora ubrzo onamo. Ali ovjeku se urilo, osim toga ionako je ve imao dovoljno briga,
a naglasio je i kako e se vratiti to bre moe.
Kad je sjeo, Jackson je shvatio kako je u tom silnom pjeaenju ve jako dugo na
nogama.
ovjek mu je rekao da u pekari uzme kavu ili neto da prigrize, ako osjeti potrebu.
Samo recite moje ime.
Ali Jackson nije ni znao kako se on zove.
Kad se vratio, vlasnik mu se ispriao to toliko kasni. Ali stvar je bila u tome da je ovjek
kojeg je odvezla hitna pomo umro. Mnogo toga mora se srediti. Moraju se izraditi novi
kljuevi. Evo ih ovdje. Treba prirediti neki sprovod, kako bi mogli doi svi koji ve dugo
stanuju u zgradi. Obavijest u novinama moda privue jo koga. Gadno razdoblje dok se sve
to ne obavi.
To bi rijeilo problem. Kad bi Jackson mogao. Privremeno. Samo na neko vrijeme.
Jackson je uo samog sebe kako govori, da, moe, to se njega tie.
Ako eli uzeti neto slobodnih dana, to se da urediti. uo je kako mu taj ovjek - njegov
novi gazda - to kae. Odmah poslije sprovoda i kad se iznesu stvari. Onda moe dobiti
nekoliko dana, da sredi poslove i propisno se useli.
Nema potrebe, rekao je Jackson. Njegovi su poslovi sreeni, a sve to posjeduje nosi sa
sobom. Naravno da je to izazvalo stanovitu sumnju. Jackson se nije iznenadio kad je nekoliko
dana poslije uo da je njegov novi poslodavac posjetio policiju. Ali oito je sve bilo u redu.
Ispalo je samo da je on jedan od onih samotnjaka koji su se na ovaj ili onaj nain u neto
preduboko uvalili, ali nisu prekrili nikakav zakon.
U svakom sluaju, inilo se da ga nitko ne trai.
U pravilu, Jackson je volio imati starije ljude u zgradi. I u pravilu, samce. Nipoto ive
mrtvace. Nego ljude irokih interesa. Moglo bi se rei talentirane. S onom vrstom talenta koji
je jednom bio zapaen, jednom donosio neka sredstva za ivot, premda ne i dovoljno da se
samo na to osloni do kraja ivota. Spiker iji je glas bio poznat na radiju prije mnogo godina,
za vrijeme rata, ali ije su glasnice otile u nepovrat. Ljudi su uglavnom mislili da je mrtav.
Ali bio je ovdje, stanovao je u samakom stanu, pratio vijesti i bio pretplaen na novine The
78

Globe and Mail, koje je zatim davao Jacksonu za sluaj da u njima nae neto njemu
zanimljivo.
Jednom je naao.
Marjorie Isabella Treece, ki Willarda Treecea, dugogodinjeg kolumnista u Toronto
Evening Telegramu, i njegove ene Helene (roene Abbott) Treece, dugogodinje prijateljice
Robin (roene Shillingham) Ford, preminula je nakon hrabre bitke s rakom. Novine u Orioleu
neka prenesu vijest. 18. srpnja 1965.
Nije navedeno gdje je ivjela. Vjerojatno u Torontu, kad je Robin imala tako vanu ulogu
u njezinu ivotu. Poivjela je moda dulje nego to bi ovjek oekivao i to moda ak
razmjerno udobno i u dobrom raspoloenju, osim naravno pred kraj. Pokazala je odreeni dar
za prilagodbu okolnostima. Vei, moda, no to ga on ima.
Nije da je provodio vrijeme zamiljajui prostorije koje je s njom dijelio i sve ono to je
popravio na njezinoj kui. Nije ni morao - takvih se stvari esto sjeao u snovima, a tad ga je
obuzimala razdraljivost prije nego enja, osjeaj da se smjesta mora latiti posla na neemu
to nije dovrio.
U zgradi Bonnie Dundee stanari su uglavnom sumnjiavo gledali na sve to bi se moglo
nazvati poboljanjem, jer su mislili da bi to moglo dovesti do poveanja stanarine. Uspio ih je
pridobiti ponaanjem punim potovanja i zdravim smislom za financije. Zgrada je popravljena
i postala je tako traena da se stvorila lista ekanja. Vlasnik je prigovarao da su se pretvorili u
utoite za udake. Ali Jackson je rekao kako su oni uglavnom uredniji od prosjeka i dovoljno
stari da ne prave ispade. Bila je tu ena koja je neko svirala u Torontskom simfonijskom
orkestru i izumitelj koji do sada nije imao uspjeha sa svojim izumima, ali i dalje se nadao, pa
maarski glumac, izbjeglica s naglaskom koji mu nije iao u prilog, ali ipak je snimio reklamu
to se prikazivala negdje u svijetu. Svi su se pristojno ponaali i nekako su uspijevali skuckati
neto novca da odu u restoran Epicure i ondje cijelo poslijepodne prepriavaju svoje
dogodovtine. Osim toga, imali su i nekoliko istinski slavnih prijatelja, koji bi ih doli
posjetiti jednom u sto godina. A nije se smjela zanemariti ni injenica da je zgrada Bonnie
Dundee imala i vlastitog propovjednika, u nategnutim odnosima sa svojom crkvom, koja god
to bila, ali uvijek pripravnog da obavi sveenike poslove ako zatreba.
Stanarima je prelo u naviku da ostanu sve dok im ne mora dati posljednju pomast, ali to
je bilo bolje nego da bjee ne plativi stanarinu.
Iznimka je bio mladi par, Candace i Quincy, koji nisu platili stanarinu i pobjegli su usred
noi. Vlasnik je ba bio deuran kad su doli traiti stan, a svoju lou odluku opravdavao je
govorei da je zgradi bilo potrebno jedno svjee lice. Candaceino lice, ne ono njezina deka.
Deko je bio idiot.
Jednog vrueg ljetnog dana Jackson je irom otvorio stranja dvokrilna vrata, vrata za
dostavu, kako bi ulo to vie zraka dok on polira jedan stol. Bio je to zgodan stol, koji je
dobio ni za to jer mu se politura potpuno ogulila. Mislio je da e lijepo izgledati u predvorju,
da se na njega odlae pota.
Nije morao sjediti u uredu jer je ondje bio vlasnik, provjeravao je neke stanarine.
Netko je sasvim lagano dodirnuo zvono na ulazu. Jackson se spremio ustati, ve je oistio
etku, jer je mislio da se vlasniku moda nee dati prekidati posao usred raunanja. Ali sve je
bilo u redu, uo je kako se vrata otvaraju, zatim enski glas. Glas na rubu iscrpljenosti, koji je
ipak zadrao neto od svojeg arma, apsolutnog uvjerenja da e, to god da govori, osvojiti
svakoga tko mu se nae u dosegu.
Vjerojatno je to naslijedila od svojeg oca, propovjednika. Jackson je to pomislio ak i
prije nego to je, kao gromom pogoen, sve shvatio.
Ovo je posljednja adresa, rekla je, gdje zna da joj je stanovala ki. Trai ker. Candace,
svoju ker. Koja moda putuje s prijateljem. Ona, majka, dola je ovamo iz Britanske
Kolumbije. Iz Kelowne, gdje ive ona i otac te keri.
Ileane. Jackson nije dvojio da je to njezin glas. Ta je ena Ileane.
uo ju je kako pita moe li sjesti. Zatim kako vlasnik primie njegovu - Jacksonovu stolicu.
79

U Torontu je mnogo toplije nego to je oekivala, premda poznaje Ontario, tu je odrasla.

Upitala je bi li mogla dobiti au vode.
Mora da je spustila glavu na ruke jer joj je glas zazvuao prigueno. Vlasnik je doao u
predvorje i ubacio neto sitnia u automat da uzme 7Up. Moda je mislio da je to damskije
pie od Coca-Cole. Primijetio je Jacksona iza ugla kako slua i dao mu kretnjom znak da bi
on - Jackson - morao preuzeti, jer je moda viniji razgovoru s izbezumljenim stanarima. Ali
Jackson je silovito odmahnuo glavom.
Ne.
Ali nije dugo ostala izbezumljena.
Ispriala se vlasniku, a on je rekao kako je danas tako vrue da to moe prevariti ovjeka.
A sad to se tie Candace. Otili su nema tomu ni mjesec dana, moda prije tri tjedna.
Nisu naveli adresu na koju bi im se mogla proslijediti pota.
U takvim sluajevima obino je ne ostavljaju.
Shvatila je poruku.
Oh, pa naravno da ja mogu srediti...
Zaulo se mrmljanje i ukanje papira dok se to obavljalo.
A onda: Vjerojatno mi ne biste dopustili da vidim gdje su stanovali..
Stanar je sad vani. Ali i da je tu, sumnjam da bi na to pristao.
Naravno. Ba sam glupa.
Je li vas neto posebno zanima?
Oh, ne. Ne. Jako ste bili ljubazni. Oduzela sam vam puno vremena.
Sad je ustala i krenuli su. Iz ureda, niz onih nekoliko stuba do izlaznih vrata. Zatim su se
vrata otvorila i buka s ulice progutala je njezine rijei ako ih je jo bilo na rastanku.
Koliko god razoarana bila, sigurno je to dostojanstveno podnijela.
Kad se vlasnik vratio u ured, Jackson je iziao iz svojeg skrovita.
Iznenaenje, samo je rekao vlasnik. Dobili smo na novac.
Kao ovjek bio je u osnovi lien znatielje, bar kad su posrijedi osobne stvari. Osobina
koju je Jackson kod njega cijenio.
Naravno da bi je Jackson rado vidio. Sad kad je otila, gotovo je alio to je propustio
priliku. Nikad se ne bi tako nisko spustio da pita vlasnika je li joj kosa jo tamna, gotovo crna,
a stas visok i vitak, s vrlo malim prsima. Nije stekao neki dojam o keri. Kosa joj je bila
plava, ali vjerojatno ju je bojila. Nije imala vie od dvadeset godina, premda je danas godine
esto teko odrediti. Jako pod utjecajem deka. Bjei od kue, bjei od rauna, slomi
roditeljima srce, a sve to zbog nadurene mustre kao to je taj deko.
Gdje je Kelowna? Negdje na zapadu. U Alberti, ili Britanskoj Kolumbiji. Dalek je put
prela traei je. Naravno, ta je majka jednom bila uporna ena. Optimistina. Vjerojatno je
takva i ostala. Udala se. Osim ako djevojka nije roena izvan braka, to mu se inilo krajnje
nevjerojatnim. Bila bi sigurna, sljedei put bila bi sigurna u sebe, nije ona za tragediju. Nije ni
djevojka. Doi e kui kad joj bude dosta. Moda donese i koje dijete sa sobom, ali to je
danas u modi.
Malo prije Boia 1940. u srednjoj koli podignula se strahovita galama. Doprla je ak do
drugog kata, gdje je buka pisaih i raunskih strojeva obino nadglasavala zvukove to su
dopirali iz prizemlja. Ondje su bile najstarije djevojke u koli - djevojke koje su jo prole
godine uile latinski, biologiju i europsku povijest, a sad su uile strojopis.
Jedna od njih bila je Ileane Bishop, sveenika ki s prezimenom koje znai biskup,
premda u Ujedinjenoj crkvi, kojoj je pripadao njezin otac, nije bilo biskupa. Ileane se doselila
s obitelji kad je bila u devetom razredu i pet je godina, zbog obiaja da uenici sjede prema
abecednom redu, sjedila iza Jacksona Adamsa. Do tada su ve svi ostali u razredu prihvatili
da je Jackson izrazito srameljiv i utljiv, ali njoj je to bilo novo i u sljedeih pet godina,
samim tim to to nije prihvaala, postigla je neko zatopljenje odnosa. Posuivala je od njega
gumice, drae za pero i pribor za geometriju, ne toliko da razbije led koliko zato to je po
prirodi bila rastresena. Razmjenjivali su rjeenja matematikih zadataka i ocjenjivali jedno
drugom testove. Kad su se sreli na ulici, pozdravljali su se, a njoj njegovo bok nije zvualo
80

kao mrmljanje - ula je taj jedan, jasno naglaen slog. Nisu ili mnogo dalje od toga, osim to
su imali neke zajednike ale. Ileane nije bila srameljiva, ali bila je pametna, povuena i ne
osobito omiljena, a to mu je moda odgovaralo.
S mjesta gdje je stajala na stubama, kamo su se svi strali da vide guvu, Ileane je s
iznenaenjem shvatila da je jedan od dvojice deki koji su je izazvali Jackson. Drugi je bio
Billy Watts. Deki koji su se samo godinu prije grbili nad knjigama i posluno cupkali iz
kabineta u kabinet sad su se preobrazili. U vojnim uniformama djelovali su dva puta vii nego
prije, a dok su stupali uokolo tako su silovito udarali izmama da je sve odjekivalo. Vikali su
kako danas nema kole jer svi moraju u rat. Svima su dijelili cigarete i bacali ih po podu, tako
da ih mogu pokupiti deki koji se jo nisu ni brijali.
Nepromiljeni ratnici, buni osvajai. Pijani kao letve.
Nisam ja kukavica, to su izvikivali.
Ravnatelj ih je pokuavao istjerati iz kole. Ali kako je to bio tek poetak rata i momci
koji su se prijavili u vojsku jo su izazivali neko strahopotovanje i posebno divljenje, nije
smio postupiti onako bezobzirno kako bi postupio godinu poslije.
No, no, rekao je.
Nisam ja kukavica, rekao mu je Billy Watts.
Jackson je otvorio usta valjda da kae to isto, ali u tom asu oi su mu se susrele s oima
Ileane Bishop i pogledima su neto priopili jedno drugom.
Ileane Bishop je shvatila da je Jackson doista pijan, ali da pijanstvo tako djeluje na njega
da moe glumiti pijanca, pa stoga moe i pijanstvo to ga pokazuje drati pod kontrolom.
(Billy Watts bio je jednostavno pijan do daske.) Kad je to shvatila, Ileane je sila stubitem,
smijeei se, prihvatila cigaretu te je neupaljenu stisnula prstima. Uhvatila je oba junaka pod
ruku i odrjeitim korakom izvela ih iz kole.
Kad su bili vani, pripalili su cigarete.
O tome su se miljenja razilazila u pastvi Ileanina oca. Neki su govorili da Ileane nije
zapravo popuila svoju cigaretu, samo se pretvarala da pui kako bi umirila deke, dok su
drugi tvrdili da ju je popuila. Itekako. Ki njihova sveenika. Pui.
Billy jest obujmio Ileane i pokuao je poljubiti, ali se spotaknuo i sjeo na stube pred
kolom te zakukurikao kao pijetao.
Za dvije godine bit e mrtav.
U meuvremenu su ga morali odvesti kui pa ga je Jackson povukao i osovio na noge
tako da mu ruke mogu prebaciti preko svojih ramena i odvui ga. Sreom, nije stanovao
daleko od kole. Ostavili su ga pred kuom na stubama, bez svijesti. Zatim su poeli
razgovarati.
Jackson nije htio kui. Zato ne? Jer mu je ondje maeha, rekao je. Mrzio je maehu.
Zato? Bez razloga.
Ileane je znala da mu je majka poginula u automobilskoj nesrei kad je bio sasvim mali to se katkad navodilo kao objanjenje za njegovu povuenost. Mislila je da vjerojatno
pretjeruje zbog pia, ali nije ga poticala da jo o tome govori.
U redu, rekla je. Moe ostati kod mene.
Sluajno se dogodilo da Ileanina majka nije bila kod kue, jer je njegovala Ileaninu
bolesnu baku. Ileana je u to vrijeme traljavo vodila kuanstvo ocu i dvojici mlae brae. Sve
je to, po miljenju nekih, bilo vrlo nezgodno. Nije da bi se majka usprotivila, ali htjela bi znati
to je tono na stvari i tko je taj deko? U najmanju ruku, bar bi se pobrinula da Ileane
redovito ide u kolu, kao i do sada.
Vojnik i djevojka, odjednom tako bliski. Nakon to sve to vrijeme meu njima nije bilo
niega osim logaritama i deklinacija.
Ileanin otac nije na njih obraao pozornost. Njega je rat zanimao vie nego to su neki u
njegovoj pastvi mislili da bi trebao zanimati sveenika pa je stoga bio ponosan to ima
vojnika u kui. A bio je i nesretan to ne moe ker poslati na studij. Morao je tedjeti kako bi
na studij jednog dana mogao poslati njezinu brau, jer oni e morati izdravati obitelj. Zbog
toga je prema Ileani bio uvijek popustljiv, to god da je radila.
Jackson i Ileane nisu ili u kino. Nisu ili na ples. Ili su u etnju, po svakom vremenu i
81

esto po mraku. Katkad su ili u restoran na kavu, ali nisu se ni s kim pokuavali druiti. to
im se dogaalo, jesu li se zaljubljivali jedno u drugo? Na etnji su se znali lagano dodirnuti
rukama i on se natjerao da se navikne na to. A onda kad je ona sa sluajnog prela na
namjerno, otkrio je da se i na to moe naviknuti kad prevlada laganu malodunost.
Postao je smireniji, a ak se pripremio i za ljubljenje.
Ileane je sama otila Jacksonovoj kui da uzme njegovu torbu. Maeha joj je iskezila
blistave umjetne zube, drei se kao da je spremna na zabavu.
Upitala ju je to smjeraju.
Bolje ti je da malo pripazi s tim stvarima, rekla je.
Bila je na glasu kao alapaa. tovie, prostakua.
Pitaj ga sjea li se da sam mu prala guzicu, rekla je.
Kad mu je to prenijela, Ileane je rekla kako se ona sama drala iznimno uljudno, ak
nadmeno, jer nije podnosila tu enu.
Ali Jackson je pocrvenio, stjeran u kut i oajan kao kad bi ga prozvali u koli.
Nisam je uope trebala spomenuti, rekla je Ileane. Kad ivi u upnom uredu, stekne
naviku da karikira ljude.
Rekao je da je sve u redu.
Ispalo je da je to Jacksonu bio posljednji dopust iz vojske. Dopisivali su se. Ileane je
pisala kako je zavrila teaj strojopisa i stenografije i zaposlila se u uredu tajnika gradskog
vijea. Svemu je pristupala nesmiljeno satiriki, vie nego u koli. Moda je mislila da
nekome tko je u ratu treba ale. I uporno je htjela dokazati kako je iskusna. Kad god se preko
njezina ureda moralo organizirati vjenanje na brzinu, govorila je o djevianskoj mladoj.
A kad god bi spomenula da je upni dvor posjetio neki sveenik te prespavao u sobi za
goste, pisala bi kako se pita je li mu krevet potaknuo prljave snove.
On je pisao o guvi na brodu Ile-de-France i o tome kako manevrima izbjegavaju
podmornice. Kad je stigao u Englesku, kupio je bicikl i pisao joj o mjestima koja je obiao,
ako im pristup nije bio zabranjen.
Ta pisma, premda prozainija od njezinih, uvijek su bila potpisana s ljubavlju. Kad je
doao Dan D, nastupilo je ono to je nazvala neizdrljivom utnjom, ali shvaala je zato je
tome tako, a onda joj je on ponovno pisao, da je sve u redu, premda nije smio ulaziti u
pojedinosti.
U tom pismu spomenuo je i ono to je ona esto spominjala, brak.
I napokon, Dan pobjede i put kui. Nebo je puno, rekao je, ljetnih zvijezda padalica.
Ileane je nauila ivati. ivala je novu ljetnu haljinu u ast njegova povratka kui, haljinu
od umjetne svile zelene boje limete, s punom suknjom i raglan rukavima, koja e se nositi s
uskim zlatnim remenom od imitacije koe. Smislila je i kako e oko ljetnog eira omotati
vrpcu od istog zelenog materijala. Sve ti ovo opisujem zato da bi me primijetio i znao da sam
to ja, a ne da nestane s nekom drugom ljepoticom koja se sluajno zatekla na kolodvoru.
Poslao joj je pismo iz Halifaxa da je obavijesti kako e biti u vlaku koji stie u subotu
uveer. Rekao je kako je se vrlo dobro sjea i kako nema opasnosti da je zamijeni s drugom,
ak i ako kolodvor te veeri bude krcat enama.
Posljednje zajednike veeri prije nego to je otiao dugo su sjedili u kuhinji upnog
dvora, gdje je na zidu visjela slika kralja Georgea VI, te godine prisutna posvuda. Kao i rijei
ispod nje.
I rekao sam ovjeku koji je stajao na vratima godine:
Daj mi svjetlo da mogu sigurno zakoraiti u nepoznato.
A on je odgovorio: Poi u tamu i stavi svoju ruku u ruku Boju. To e ti biti
bolje od svjetla i sigurnije od poznatog puta.
Zatim su se vrlo tiho popeli na kat i on je otiao u krevet u sobi za goste. Kad je dola k
njemu, to je vjerojatno bilo po uzajamnom dogovoru, ali on moda nije sasvim shvatio to su
se dogovorili.
82

Bila je to katastrofa. Ali sudei po tome kako se ponaala, ona to moda uope nije znala.
to vea katastrofa, to je ona vie mahnitala i tjerala dalje. Nije dolazilo u obzir da je zaustavi
u njezinom trudu ili da joj objasni. Je li mogue da djevojka tako malo zna? Na kraju su se
razili kao da je sve dobro prolo. I sutra ujutro se oprostili u nazonosti njezina oca i brae.
Ubrzo su se poeli dopisivati.
Napio se i pokuao jo jednom, u Southamptonu. Ali ena mu je rekla: Dosta ovoga,
momak, visi kao kruka.
Nije mu se svialo to se ene i djevojke tako dotjeruju. Rukavice, eiri, utave suknje,
sve je to zahtjevno i naporno. Ali odakle da ona to zna? Limeta zeleno. Nije bio siguran da
zna koja je to boja. Zvualo je kao neka kiselina. Zatim mu je, i bez mnogo razmiljanja,
sinulo da ovjek moe jednostavno ne biti ondje.
Hoe li ona sebi ili ostalima rei da je valjda pobrkala datume? Uspio se natjerati da
povjeruje kako e se ona svakako snai i neto slagati. Napokon, bila je snalaljiva.
Sad kad je izila na ulicu, Jackson osjea elju da je vidi. Nije mogao pitati vlasnika kako
izgleda, je li joj kosa tamna ili sijeda i je li jo mrava ili se popunila. Glas joj je ak i onako
uzrujanoj bio udesno nepromijenjen. Pridavao je svu vanost sebi, svojim tonskim
registrima, a istodobno se pripremao da izgovori isprike.
Prela je dug put, ali bila je uporna ena. Moglo bi se rei.
A ki e joj se vratiti. Previe je razmaena da se ne vrati. Naravno da je Ileanina ki
razmaena, da prilagouje svijet i istinu kako njoj odgovara, kao da je nita ne moe omesti
na dugi rok.
Da ga je vidjela, bi li ga prepoznala? Mislio je da bi. Bez obzira na to koliko se
promijenio. I oprostila bi mu, bi, na licu mjesta. Kako bi sauvala vlastitu sliku o sebi,
zauvijek. Ve sljedeeg dana onog olakanja koje je osjetio kad mu je Ileane otila iz ivota
nije vie bilo. Znala je ovu zgradu, mogla bi se vratiti. Mogla bi se ovamo useliti na neko
vrijeme i hodati ovim ulicama u potrazi za jo svjeim tragovima. Ponizno, ali ne i zaista
ponizno, ispitujui ljude, tim moleivim, ali razmaenim glasom. Mogao bi naletjeti na nju
odmah tu pred vratima. Iznenadila bi se samo na tren, kao da ga je oduvijek oekivala. Nudei
mu ivotne mogunosti, onako kako je mislila da moe.
Stvari se mogu staviti pod klju, treba samo biti odluan. Kad je bio sasvim mali, sa est
ili sedam godina, stavio je pod klju maehino zadirkivanje, ono to je zvala zadirkivanjem ili
draenjem. Istrao je na ulicu kad je ve pao mrak i ona ga je uhvatila, ali shvatila je da e on
zaista pobjei od kue ako ne prestane, pa je prestala. I rekla da joj nije zabavan jer sad ne
moe rei da je netko mrzi.
Proveo je jo tri noi u zgradi po imenu Bonnie Dundee. Napisao je vlasniku izvjetaj o
svakom stanu, kad se mora urediti i to to obuhvaa. Rekao je da su ga pozvali, a da nije
objasnio zato i kamo. Podignuo je sav novac s rauna i spakirao ono malo stvari koje je
posjedovao. Uveer, kasno uveer, sjeo je na vlak. Po noi je naizmjence spavao i budio se i u
jednom od tih budnih odsjeaka vidio je kako dekii menoniti prolaze u svojim kolima. uo
je njihove tanke glasie kako pjevaju.
Ujutro je siao u Kapuskasingu. Mirisalo je na pilane i ohrabrio ga je svjeiji zrak. Ima
posla, sigurno ima posla u gradu s drvnom industrijom.

POGLED NA JEZERO
ena ide lijenici po novi recept za lijek. Ali lijenice nema. Danas joj je slobodan dan.
Zapravo, ena je pobrkala dane, zamijenila ponedjeljak s utorkom.
Ba je o tome htjela razgovarati s lijenicom, ne samo uzeti novi recept. Pita se odlazi li
pomalo na kvasinu.
Ma nemojte me nasmijavati, oekuje da e joj rei lijenica. Vi. Od svih ljudi ba vi.
(Nije da je lijenica ba tako dobro poznaje, ali imaju zajednike prijatelje.)
83

Umjesto toga sestra iz ordinacije ope prakse telefonira joj dan poslije da joj kae kako je
recept eka, a ugovoren joj je i pregled kod specijalista, kojem se ena - zove se Nancy - mora
javiti radi tegoba s glavom.
Nije glava u pitanju. Samo pamenje.
to god. Specijalist se bavi starijim pacijentima.
Ba tako. Starijim pacijentima kojima fali daska u glavi.
Djevojka se smije. Napokon se netko smije.
Kae da je specijalistika ordinacija u mjestu Himen, tridesetak kilometara udaljenom od
mjesta gdje Nancy ivi.
Joj meni, brani specijalist, kae Nancy.
Djevojka ne shvaa, ispriava se.
Nije vano, otii u.
U posljednjih nekoliko godina specijalisti su se ratrkali posvuda. Na kompjutersku
tomografiju ide se u jedan gradi, onkologu u drugi, zbog problema s pluima u trei i tako
dalje. To je zato da se ne mora za svaku stvar putovati u bolnicu u veliki grad, ali svejedno
zna potrajati jednako dugo, jer nemaju svi ti gradii bolnice pa se, kad stigne onamo, mora
pomuiti da nae ordinaciju.
Upravo zato Nancy odlui da e se u selo starijeg specijalista - kako ga je odluila zvati odvesti veer prije nego to je naruena na pregled. Tako e imati dovoljno vremena da
pronae gdje je pa se nee dovesti u situaciju da u ordinaciju stigne sva usplahirena ili ak da
zakasni te tako na samom startu ostavi lo dojam.
Njezin mu mogao bi ii s njom, ali ona zna da on eli gledati nogomet na televiziji. On
je ekonomist i pola noi gleda sport na televiziji, a preostalu polovinu radi na svojoj knjizi,
premda njoj kae neka ljudima govori kako je u mirovini.
Ona kae kako eli sama pronai tu ordinaciju. U ordinaciji ope prakse dali su joj upute
kako da stigne do tog gradia.
Veer je lijepa. Ali kad sie s autoceste, na izlazu u smjeru zapada, otkriva da se sunce
upravo toliko spustilo da joj bljeti ravno u lice. Ako pak sjedi sasvim uspravno i podigne
bradu, oi su joj u sjeni. Osim toga, ima i dobre sunane naoale. Moe proitati znak s kojeg
saznaje da mora prijei jo deset kilometara do sela Heeman.
Heeman. Dakle, to je to, nikakva ala. Broj stanovnika 1553.
emu napisati taj 3?
Svaka dua je vana.
Prelo joj je u naviku razgledavati mala mjesta iz zabave, da vidi bi li mogla ondje ivjeti.
Ovo kao da udovoljava svim njezinim zahtjevima.Trnica pristojne veliine gdje se moe
kupiti razmjerno svjee povre, premda vjerojatno ne s okolnih njiva, podnoljiva kava. Zatim
praonica rublja i ljekarna gdje bi mogla uzimati lijekove na recept, iako ne dre bolje
asopise.
Ima naznaka, naravno, da je mjesto vidjelo bolje dane. Sat koji vie ne pokazuje vrijeme
stoluje nad izlogom koji obeava Fini nakit, ali sad je pun svakojakog starog porculanskog
suda, zdjela, kanti i vijenaca od ice.
U to smee gleda jer je mjesto za parkiranje nala tono ispred duana u ijem je izlogu
izloeno. ini joj se da lijeniku ordinaciju moe potraiti pjeke. I doista uskoro, gotovo
prebrzo da bi u tome uivala, ugleda prizemnicu od tamne opeke u praktinom stilu prolog
stoljea za koju bi dala ruku u vatru da je to to. Lijenici u malim gradovima obino su
ordinacije imali u sklopu kue u kojoj su stanovali, ali onda se pojavila potreba za
parkiralitima pa su se poele graditi ovakve zgrade. Crvenkastosmea opeka i, zbilja, znak s
natpisom Medicina/stomatologija. Parkiralite iza zgrade.
U depu ima lijenikovo ime pa vadi komadi papira na kojem je napisano da provjeri.
Imena na mutnom staklu su dr. H.W. Forsyth, stomatolog, i dr. Donald McMillen, lijenik
primarne zdravstvene zatite.
Na Nancynu komadiu papira nisu ta imena. Nije ni udo, jer na njemu ne pie nita osim
broja. To je broj cipela mueve sestre, pokojne. Broj je O 37. Treba joj neko vrijeme da shvati
na to se to tono odnosi: O za Oliviju, ali nakrabano na brzinu. Mutno se sjea kako je
84

kupovala papue dok je Olivia bila u bolnici.

Od toga nema nikakve koristi.
Jedino ako se lijenik kod kojeg je naruena nije moda nedavno doselio u ovu zgradu i
jo nije promijenio ime na vratima.
Morala bi nekoga pitati. Prvo mora pozvoniti za sluaj, malo vjerojatan, da je netko tu i
radi do kasno. I zvoni, a u neku ruku je dobro da nitko ne dolazi jer joj je ime lijenika kojeg
trai na trenutak skliznulo pod povrinu uma.
Jo jedna mogunost. Nije li sasvim mogue da je ta osoba - doktor za luake, kako ga
zove u sebi - nije li sasvim mogue da on (ili ona - kao i veina njezine generacije ne uzima
automatski u obzir tu mogunost) da on ili ona ordinira kod kue? To bi bilo razumno i
jeftinije. Za lijeenje luaka ne treba puno aparature.
Zato i dalje hoda, dalje od glavne ulice. Ime lijenika kojeg trai u meuvremenu joj se
vratilo, kako se to obino i dogaa kad vie ne gori pod petama. Kue pored kojih prolazi
uglavnom su sagraene u devetnaestom stoljeu. Neke od drveta, neke od opeke. One od
opeke esto su prave jednokatnice, one od drveta neto su skromnije, umjesto punog kata
imaju samo potkrovlje i kosi strop u sobama. Neka se ulazna vrata otvaraju ni metar od
plonika. Druga izlaze na iroke verande, ponekad zastakljene. Prije jednog stoljea, u veer
kakva je ova, ljudi bi sjedili na verandi ili na prednjim stubama. Kuanice, koje su upravo,
posljednji put toga dana, oprale sue i pomele kuhinju, i mukarci, koji su smotali crijevo za
polijevanje nakon to su dobro zalili travnjak. Nije tad bilo vrtnog namjetaja poput ovog koji
se sad tu kooperi prazan. Samo drvene stube ili pokoja kuhinjska stolica izvuena pred kuu.
Razgovori o vremenu ili o konju koji je pobjegao ili o nekom tko je pao u postelju i po svoj se
prilici nee vie oporaviti. Nagaanja o njoj, kad bude dovoljno daleko da ih vie ne uje.
Ali ne bi li im do sada ve utaila znatielju da je zastala i upitala: Molim vas, moete li
mi rei gdje stanuje doktor?
Nova tema za razgovor. Zato trai doktora?
(Kad je ve dovoljno daleko da ih ne uje).
Sad su svi ivi u kuama, s ukljuenim ventilatorima ili klimama. Na kuama su brojevi,
ba kao u gradu. Ni traga lijeniku.
Tamo gdje zavrava plonik die se velika zgrada od opeke sa zabatima i tornjem sa
satom. Moda je to kola, iz onih vremena prije nego to su poeli djecu razvoziti autobusima
u vea i sumornija sredita znanja. Kazaljke su se zaustavile na dvanaest, u podne ili u pono,
to nikako ne moe biti tono vrijeme. Izobilje ljetnog cvijea koje djeluje kao da je
profesionalno aranirano - cvijee se izlijeva iz starih taaka, a jo vie iz vjedra za mlijeko
kraj njih. Znak koji ne moe proitati jer sunce udara ravno u njega. Uspinje se na travnjak da
ga pogleda iz drugog kuta.
Pogrebni zavod. Sad vidi dograenu garau gdje vjerojatno stoje mrtvaka kola.
Nema veze. Bolje da ide dalje svojim poslom.
Skree u sporednu ulicu gdje su kue doista vrlo njegovane, kao dokaz da i gradi ove
veliine moe imati otmjeno predgrae. Kue se malice razlikuju, a opet sve izgledaju
jednako. Njeno obojen kamen ili blijeda opeka, iljati ili zaobljeni prozori, nema vie
utilitarnosti, nema onih jednostavnih prizemnica graenih u stilu proteklih desetljea.
Ovdje ima i ljudi. Nisu se svi uspjeli zatvoriti u kuu s klimom. Jedan djeak vozi bicikl,
dijagonalno sijee plonik. Neto je udno u tome kako vozi, ali isprva ne moe odrediti to.
Vozi unatrag. Tako je. Jaknu je prebacio tako da se ne vidi - ili da ona ne vidi - to nije u
redu.
ena koja je moda prestara da mu bude majka - ali svejedno vrlo vitka i ivahna izgleda
- stoji na ulici i promatra ga. Dri u ruci konop za preskakivanje i razgovara s mukarcem koji
joj ne moe biti mu - oboje se ponaaju presrdano.
Ulica zavija i prestaje. Slijepa ulica, nema dalje.
Ispriavajui se, Nancy prekida odrasle u razgovoru. Kae da trai lijenika.
Ne, ne, kae. Ne bojte se. Samo trebam adresu. Mislila sam da vi moda znate.
Zatim se javlja problem kad shvati da i dalje nije sigurna kako se lijenik zove. Oni su
85

odvie pristojni da pokau da se tome ude, ali ne mogu joj pomoi.

Djeak juri oko njih u jednom od svojih unatranih naleta i gotovo se sudara sa sve troje.
Smijeh. Nema prijekora. Pravi mali divljak, a oni svi kao da mu se istinski dive. Svi
komentiraju kako je veer lijepa, a Nancy se zatim okree da se vrati istim putem kojim je
dola.
Osim to ne ide do kraja, ne do pogrebnog zavoda. Tu je jo jedna sporedna cesta, koju
prije nije uzela u obzir, moda zato to nije asfaltirana, a doktor valjda ne bi stanovao na
takvom mjestu. Nema plonika, a kue su okruene smeem. Par mukaraca zaposleno prka
ispod haube kamiona i nekako joj se ini da ih ne bi bilo zgodno prekidati. Osim toga,
zapazila je neto zanimljivo malo dalje pred sobom. Tu je ivica koja izbija ravno na cestu.
Dovoljno je visoka da joj izgleda kako nee vidjeti preko, ali nada se da e moi zaviriti kroz
nju.
To nije potrebno. Kad stigne do kraja ivice, otkriva da je prostor - velik kao otprilike
etiri graevinska zemljita - potpuno otvoren prema cesti po kojoj hoda. Izgleda da je to
nekakav park, sa stazicama od kamenih ploa koje dijagonalno presijecaju pokoenu bujnu
travu. Kroz travu izmeu staza probija se cvijee. Prepoznaje neke vrste - tamnozlatne i
svijetloute ivanice, na primjer, i ruiaste i rumenilom osute bijele plamence s crvenim
srdacima - ali ona sama nije osobita vrtlarica, a ovdje ima busenova i viseeg cvijea svih
boja, kojemu ne zna imena. Neto se penje po reetkama, neto se slobodno razraslo po tlu.
Sve je umjetniki sloeno, ali nita namjeteno i ukoeno, ak ni vodoskok koji se propinje
nekih dva metra uvis prije nego to se obrui u bazen obloen kamenjem. Skrenula je s ceste i
prila vodoskoku da je zapahne malo svjee vodene rose te je nala klupu od kovanog eljeza
na koju moe sjesti.
Jednom od staza nailazi mukarac s vrtnim karama u ruci. Ovdje se oito od vrtlara
oekuje da rade do kasno. Premda, da bude iskrena, ovaj ne izgleda kao unajmljeni radnik.
Visok je i vrlo mrav, ima na sebi crnu koulju i hlae tijesno pripijene uz tijelo.
Nije joj palo na pamet da bi ovo moglo biti neto drugo, a ne gradski park.
Ovdje je zbilja krasno, dovikne mu svojim najsamouvjerenijim glasom punim
odobravanja. Sjajno to odravate.
Hvala, kae on. Samo se izvolite tu odmoriti. Obavjetavajui je ujedno, s nekom
suhoom u glasu, da ovo nije park, nego privatno imanje i da on nije gradski zaposlenik, nego
vlasnik.
Trebala sam vas pitati smijem li.
U redu je.
Zaokupljen neim drugim, prigibajui se da odree biljku koja se odnekud probila i
prisvaja stazu.
To je vae, ne? Sve ovo?
Nakon trenutka zauzetosti: Sve ovo.
Mogla sam i misliti. Previe je matovito da bi bilo javna povrina. Previe neobino.
Nema odgovora. Pitat e ga voli li ovdje sjediti sam uveer. Ali bolje da se ne zamara tim.
On ne djeluje kao netko s kim se lako sporazumjeti. Jedan od onih koji se vjerojatno time i
ponose. Samo jo trenutak i zahvalit e mu pa ustati.
Ali umjesto toga, trenutak kasnije, on prilazi i sjeda kraj nje. Govori kao da joj odgovara
na postavljeno pitanje.
Zapravo, osjeam se ugodno samo dok radim neto to se mora napraviti, kae. Ako
sjednem, moram paziti da nita ne gledam, jer inae samo vidim koliko jo posla ima.
Trebala je odmah shvatiti da je to ovjek koji ne voli avrljanje u aljivom tonu. Ali ipak
je radoznala.
to je ovdje bilo prije?
Prije nego to je uredio vrt?
Tvornica pletiva. Sva su ova mala mjesta imala neto slino, tad se jo moglo radnicima
plaati crkavicu. Ali s vremenom je tvornica propala pa se pojavio poduzetnik koji ju je
planirao pretvoriti u staraki dom. Onda su iskrsnuli neki problemi, grad mu nije htio izdati
dozvolu, jer da e sve biti puno staraca pa e biti deprimantno. Pa je on podmetnuo poar ili
86

sve sruio, ne znam tono.

On nije odavde. ak i ona zna da inae ne bi govorio tako otvoreno.
Nisam odavde, kae on. Imao sam prijatelja koji je bio odavde, domai, a kad je umro,
doao sam ovamo samo da se rijeim svega i odem.
A onda sam jeftino dobio svu ovu zemlju, jer je poduzetnik ostavio pusto pa je to
nagrivalo grad.
Oprostite ako sam previe radoznala.
U redu je. Kad ne elim neto objanjavati, onda i neu.
Nisam nikad ovdje bila, kae ona. Naravno da nisam, inae bih vidjela ovo mjesto.
Hodala sam ovuda jer traim neto. Mislila sam da e mi biti lake traiti ako parkiram auto i
nastavim pjeice. Traila sam lijenika, zapravo.
Tumai mu kako nije bolesna, samo ima dogovoren pregled za sutra, a ne eli ujutro juriti
gradom u potrazi za adresom. Zatim mu kae kako je parkirala auto i kako se iznenadila to
ime lijenika kojeg trai nije nigdje istaknuto.
Nisam mogla pogledati ni u telefonski imenik jer znate da danas vie nema ni
telefonskih govornica ni imenika. Ili su im sve stranice iupane. Sad ve zvuim prilino
smueno.
Kae mu kako se lijenik zove, ali njemu ime nita ne govori.
Ali ja i ne idem doktorima.
To je vjerojatno i pametnije.
Ah, ne bih ba rekao.
U svakom sluaju, morala bih se vratiti do auta.
Ustao je kad i ona i rekao da e je otpratiti.
Da se ne izgubim?
Ne ba samo zato. Obino ovako predveer volim protegnuti noge. Od rada u vrtu
ovjek se sav zgri.
Sigurna sam da postoji neko razumno objanjenje zato ne mogu nai tog doktora. ini li
vam se neki put da se prije vie toga dalo razumno objasniti nego danas?
On ne odgovara. Moda misli na prijatelja koji je umro. Moda je vrt spomenik prijatelju
koji je umro.
Umjesto da joj bude neugodno sad kad mu se obratila, a on joj nije odgovorio, ona osjea
neku svjeinu, neku smirenost u razgovoru.
Hodaju i putem ne sreu ni ive due.
Ubrzo stiu do glavne ulice, ona zgrada s lijenikom i zubarom odmah je tu, na nekoliko
koraka. Pogled na nju donekle je uznemiruje, ne zna zato, ali tren kasnije zna. Odjednom joj
na pamet pada glupa, ali zastraujua pomisao koju je potaknuo upravo pogled na tu zgradu.
to ako ono ime, ime za koje je rekla da ga ne moe nai, stoji ovdje cijelo vrijeme? Ubrzava
korak, primjeuje da drhti, a onda, kako joj je vid sasvim dobar, proita ista ona dva
beskorisna imena koja je vidjela i prije.
Pretvara se da se pourila pogledati to je u izlogu: lutke s porculanskim glavama,
prastare klizaljke, none posude i raspadnuti prekrivai od krpica.
Tuno, kae ona.
On ne obraa pozornost. Kae da se upravo neega sjetio.
Taj doktor, kae.
Da?
Da nije moda povezan s domom?
Idu dalje, prolaze pored dvojice momaka koji sjede na ploniku, jedan nogu ispruenih
tako da ga moraju zaobii. Mukarac s njom ne obazire se na njih, ali spustio je glas.
S domom? kae ona.
Ne vidi se ako dolazite s autoputa. Ali ako nastavite od izlaza iz grada prema jezeru,
proi ete pored njega. Ne vie od kilometra od grada. Proete kraj gomile ljunka na junoj
strani ceste, a onda samo jo malo naprijed, s druge strane. Ne znam imaju li ondje stalne
lijenike, ali logino bi bilo da imaju.
Mogli bi imati, kae ona. Bilo bi logino.
87

Onda se ponada kako on ne misli da ga ona namjerno oponaa, u nekoj glupoj ali. Istina
je da eli i dalje s njim razgovarati, zbijajui glupe ale ili kako god.
Ali sad se pojavljuje jo jedan od njezinih problema - mora se sjetiti kamo je stavila
kljueve, to joj se esto dogaa prije nego to sjedne u auto. Redovito se zabrinuto pita je li
ih zakljuala u auto ili su joj negdje ispali. Osjea kako je obuzima poznata, zamorna panika.
Ali zatim nalazi kljueve, u depu su.
Vrijedi pogledati, kae on, a ona se sloi.
Ima dovoljno mjesta da skrenete s ceste i pogledate. Ako je lijenik ondje redovito nema
potrebe da istakne ime negdje u gradu. Ili lijenica, kad smo kod toga.
Kao da se ni njemu ne uri previe da se rastanu.
Moram vam zahvaliti.
Pa samo mi je palo na pamet.
Pridrava joj vrata dok ona ulazi u auto, zatvara ih, eka dok ne krene u pravom smjeru i
tada joj mahne na pozdrav.
Na putu prema izlazu iz grada, ponovno ga na kratko vidi u retrovizoru. Saginje se i
razgovara s onom dvojicom djeaka ili momaka koji su sjedili na ploniku leima naslonjeni
na zid duana. Prije jedva da ih je primijetio pa ju je iznenadilo to sad s njima razgovara.
Moda je pala neka primjedba, neka ala o njezinoj izgubljenosti ili gluposti. Ili samo o
njezinim godinama. To su negativni bodovi, ak i kod najpristojnijih mukaraca.
Mislila je kako e se vratiti kroz selo da mu jo jednom zahvali i kae je li doista nala
lijenika kojeg je traila. Mogla bi samo usporiti, nasmijati se i doviknuti mu to kroz prozor.
Ali sad je zakljuila kako e samo nastaviti putem uz jezero i drati se dalje od njega.
Zaboravi ga. Pred njom je hrpa ljunka, mora sad paziti kuda ide.
Tono kao to je rekao. Znak. Ploa s natpisom Pogled na jezero, dom za starije osobe. I
doista, odavde puca pogled na jezero, nit blijedoplavog razvuena po obzoru.
Prostrano parkiralite. Dugako krilo u kojem su oito zasebni apartmani, ili bar sobe
pristojne veliine, s vlastitim malim vrtovima i mjestima za sjedenje vani. Ukrasna reetkasta
ograda, prilino visoka, zatvara svaki od njih radi privatnosti, ili sigurnosti. Premda sad nitko
ne sjedi vani, koliko vidi.
Naravno da ne. U ovakvim ustanovama rano se ide na spavanje.
Svia joj se kako te ukrasne reetke daju notu matovitosti. Javne zgrade promijenile su
se u posljednjih nekoliko godina, ba kao i privatne kue. Onaj neumoljivi izgled bez trunke
arma - jedini prihvatljiv kad je ona bila mlada - sad je nestao. Ovdje se parkira ispred svijetle
kupole koja odie dobrodolicom, nekom veselom razmetljivou. Neki bi vjerojatno rekli da
je to sve lano, ali nije li to upravo ono to se trai? Sve to staklo sigurno razvedrava starce,
pa ak i one koji nisu tako stari, nego samo malo skrenuli.
Trai pogledom, dok prilazi vratima, dugme koje bi mogla pritisnuti, zvonce na koje bi
pozvonila. Ali nema potrebe - vrata se otvaraju sama od sebe. A unutra, im je ula, doekuje
je jo dojmljiviji prostor, prozranost, modrikasti preljev na staklu. Pod je prekriven
srebrnastim ploicama po kakvim se djeca vole klizati i na trenutak joj se pred oima
pojavljuje slika pacijenata kako se kliu i odsklizavaju po podu za zabavu, a od te pomisli
lagano joj se zavrti u glavi. Naravno da pod ne moe biti tako sklizak kako izgleda, pa ne ele
valjda da ljudi lome vratove.
Nisam se usudila sama to probati, kae ona armantnim glasom nekom u svojoj glavi,
moda muu. Ne bi to bilo pametno, ne? Mogao me vidjeti ba onaj doktor kojem se
spremam na pregled da provjeri moju mentalnu stabilnost. I to bi onda taj rekao?
U tom trenutku na vidiku nema nikakvog doktora.
Pa naravno da ga nema, ne? Doktori ovdje ne sjede za stolom ekajui da se pojave
pacijenti.
A ona ak nije ni dola na pregled. Morat e ponovno objanjavati kako je htjela
provjeriti gdje i kad tono sutra ima zakazano. Od svega toga odjednom ju je obuzeo prilian
umor.
Tu je zaobljeni pisai stol, visok do struka, s tamnim drvenim ploama koje izgledaju kao
da su od mahagonija, premda vjerojatno nisu. Za stolom trenutano nema nikoga. Naravno,
88

prolo je radno vrijeme. Trai zvono, ali ne vidi ni jedno. Zatim pokuava nai popis lijenika
ili bar ime glavnog lijenika. Ni to ne moe nai. ovjek bi pomislio da e postojati nain
kako nekog dozvati, bez obzira na vrijeme. Nekoga tko je deuran u ustanovi kao to je ova.
Nema ni one vane gomile stvari iza stola. Nema kompjutera ni telefona, papira ni arenih
gumba za pritiskanje. Naravno, nije se uspjela zavui sasvim iza stola, moda je ondje neka
brava ili pretinci koje ne vidi. Gumbi koje recepcionerka moe dohvatiti, a ona ne.
Odustaje na trenutak od stola i pomnije razgledava prostor u kojem se nala. To je
esterokut, s vratima u pravilnim razmacima. etvera vrata - jedna su vrata velika i kroz njih
ulazi svjetlo i bilo kakvi posjetitelji, druga su iza stola, slubena vrata do kojih nije lako doi,
a djeluju kao da vode u neto privatno, dok preostala dvoja vrata, potpuno jednaka i jedna
nasuprot drugima, oito vode u dugaka krila zgrade, u hodnike i sobe gdje su stanari doma.
Na svakim je vratima u gornjem dijelu staklo koje izgleda dovoljno prozirno da se vidi kroz
njega. Prilazi jednim od vrata kojima se moe prii i kuca, zatim pokuava pritisnuti kvaku,
ali ona se ne mie. Zakljuano. Ne vidi dobro ni kroz staklo. Gledano izbliza, staklo je
valovito i izoblieno.
Na vratima nasuprot isti problem sa staklom i isti problem s kvakom.
Kuckanje njezinih potpetica po podu, varljivo staklo, beskorisne uglaane kvake, sve ju je
to obeshrabrilo vie no to je voljna priznati.
Ipak ne odustaje. Opet provjerava vrata istim redoslijedom, s tim da ovaj put trese obje
kvake to snanije moe, a i vie Halo!, glasom koji prvo zvui trivijalno i blesavo, zatim
ojaeno, ali ne i s vie nade.
Ugura se iza stola i udara i po tim vratima, sad ve sasvim beznadno. Ta vrata ak nemaju
ni kvaku, samo kljuanicu.
Nita joj ne preostaje osim da se pokupi odavde i ode kui.
Sve je to jako vedro i elegantno, misli ona, ali se ni ne pretvaraju da su usluni. Naravno,
strpaju stanare ili pacijente, ili kako ih ve zovu, rano u krevet, ista pria posvuda, kako god
glamurozno okruenje bilo.
I dalje misli o tome dok gura ulazna vrata. Preteka su. Gura ponovno.
Ponovno. Vrata se ne miu.
Vidi lonce s cvijeem vani pod vedrim nebom. Auto prolazi cestom. Blago veernje
svjetlo.
Mora stati i razmisliti.
Ovdje nema umjetne rasvjete. Past e tama. Ve sad, unato posljednjim zrakama svjetla
vani, unutra je sve mranije. Nitko nee doi, svi su obavili svoje poslove, ili barem one
poslove koje ih dovode u ovaj dio zgrade. Gdje god da su sada, ondje e i ostati.
Otvara usta da vikne, ali krik ne izlazi. Trese se od glave do pete i koliko god se trudi, ne
moe uhvatiti dovoljno zraka. Kao da joj je bugaica zastala u grlu. Guenje. Zna da se mora
ponaati drukije, tovie, mora vjerovati u neto drugo. Smiri se. Smiri se. Dii. Dii.
Ne zna je li panika trajala dugo ili kratko. Srce joj udara, ali jo malo pa je izvan
opasnosti.
Ovdje je ena koja se zove Sandy. Tako joj pie na brou koji nosi, a uostalom, Nancy je
poznaje.
to emo s vama? kae Sandy. Samo vas elimo presvui u spavaicu. A vi se batrgate
kao pile koje vode na klanje.
Mora da ste neto sanjali, kae opet Sandy. to ste sad sanjali?
Nita, kae Nancy. O onom kad mi je mu jo bio iv, a ja sam jo vozila.
Imate dobar auto?
Volvo.
Vidite? Mozak vam radi kao urica.

89

DOLLY
Te jeseni vodili smo neke razgovore o smrti. Naoj smrti. Kako je Franklinu u to doba
bilo osamdeset i tri godine, a meni sedamdeset i jedna, naravno da smo isplanirali nae
sprovode (nee ih biti) i pokope (odmah) na grobno mjesto koje smo ve kupili. Odluili smo
da se neemo dati kremirati, to je bilo popularno kod naih prijatelja. Jedino nam je samo
umiranje ostalo preputeno sluaju.
Jednog dana vozikali smo se prirodom, ne predaleko od mjesta gdje ivimo, i otkrili put
za koji nismo znali da postoji. Drvee, javori, hrastovi i ostalo, bilo je mlado i nedavno
zasaeno, premda impozantno visoko, to je upuivalo na to da je teren bio raskren. Nekad
su tu bile farme, panjaci, kue, staje. Ali od njih nije ostalo ni traga. Put je bio neasfaltiran,
ali dobro ugaen. Izgledao je kao da njime proe nekoliko vozila na dan. Moda su ga
kamioni upotrebljavali kao preac.
To je vano, rekao je Franklin. Ni u kojem sluaju ne elimo ovdje leati dan ili dva, ili
ak cijeli tjedan, a da nas ne nau. Niti elimo ostaviti prazan auto, da se policija mora
probijati izmeu drvea u potrazi za ostatcima koje su moda ve dohvatili kojoti.
Osim toga, dan ne smije biti previe sjetan. Nikako kia ili rani snijeg. Lie poutjelo, ali
da nije sasvim otpalo. Nego obojeno zlatom, kao danas. Ali moda da ne sija sunce, inae bi
se zbog tog zlata, arolije toga dana, mogli osjetiti kao da neto kvarimo.
Malo smo se razili oko poruke. To jest, oko toga trebamo li ostaviti poruku ili ne. Ja sam
mislila da ljudima dugujemo objanjenje. Moramo im rei da nije u pitanju neizljeiva bolest,
prijetei bolovi koji onemoguavaju svaki izgled za pristojan ivot. Moramo im objasniti
kako smo tu odluku donijeli bistre glave, moglo bi se ak rei laka srca.
Bacili smo karte dok smo jo na dobitku.
Ne. Povukla sam to. Neozbiljno. Uvredljivo.
Franklin je smatrao da je svako objanjenje samo po sebi uvredljivo. Ne za druge, nego za
nas. Za nas. Pripadamo sebi i jedno drugome i svako objanjavanje njemu je izgledalo kao
cendranje.
Shvaala sam to hoe rei, ali sam svejedno bila sklona ne sloiti se. A sama ta injenica
- nae neslaganje - kao da je za njega ukinula tu mogunost.
Rekao je da je to glupost. Za njega u redu, ali ja sam premlada. Moemo ponovno
razgovarati kad mi bude sedamdeset i pet.
Rekla sam da mi jedino, i to sasvim malo, smeta to to se nekako podrazumijeva da nam
se u ivotu vie nee nita dogoditi. Nita vano za nas, nita ime bismo se morali
pozabaviti.
On je rekao kako smo se upravo posvadili, pa kud e vie od toga?
To je daleko prepristojno za svau, rekla sam.
Nikad nisam imala osjeaj da sam mlaa od Franklina, osim moda kad bi se u razgovoru
spomenuo rat - mislim Drugi svjetski rat - a to se danas ve rijetko dogaa. Kao prvo, on je
fiziki mnogo aktivniji i bavi se napornijim stvarima od mene. Jedno vrijeme radio je kao
nadglednik u konjunici - mislim, u konjunici gdje dre konje za jahanje, a ne trkae konje. I
dalje onamo ide dva ili tri puta tjedno, jae svojeg konja i razgovara s konjuarom, koji ga
katkad pita za savjet. Premda kae da se uglavnom trudi drati po strani i nikome se ne petljati
u posao.
Zapravo je pjesnik. Zapravo je pjesnik i zapravo je trener jahanja. Radio je na raznim
fakultetima, po semestar, ali nikad previe udaljenima, tako da bi mogao odlaziti u talu.
Priznaje da javno ita poeziju, ali, kako on kae, jednom u sto godina. Ne istie svoj pjesniki
poziv. Katkad mi taj stav ide na ivce - zovem to seljakom u njemu - ali jasno mi je u emu je
stvar. Kad se bavite jahanjem i konjima, ljudi lijepo vide da imate posla, ali kad se bavite
smiljanjem pjesme, izgleda im kao da plandujete, a objanjavati da zapravo radite nekako
vam je glupo ili neugodno.
Drugi je problem to je on, premda inae suzdran ovjek, najpoznatiji po pjesmi za koju
bi ovdanji svijet - ovdje gdje je odrastao - vjerojatno rekao da je kakljiva. Prilino je
90

kakljiva, ula sam ga kako sam kae, ne da se ispria, nego moda da nekog upozori da je ne
ita. On ima razumijevanja za osjeaje tih ljudi, dobro ih pozna pa zna kako ih neke stvari
mogu uznemiriti, premda je, openito gledano, veliki zagovornik slobode govora.
Nije da se i ovdje dosta toga nije promijenilo, kad pogledate to se sve smije rei naglas i
objaviti u tisku. Nagrade su napravile svoje, a i spominjanje u novinama.
Sve one godine dok sam predavala u srednjoj koli nisam predavala knjievnost, to bi se
moda oekivalo, nego matematiku. Onda sam prestala raditi, ali nisam znala to bih sa
sobom pa sam se latila neeg drugog - pisanja dotjeranih i, nadam se, zabavnih biografija
kanadskih pisaca koji su nepravedno zaboravljeni ili nikad nisu ni dobili zasluenu pozornost.
Mislim da posao ne bih nikad dobila da nije bilo Franklina i njegove knjievne reputacije, te
koju nikad ne spominjemo - roena sam u kotskoj i zbilja ne poznam ni jednog kanadskog
pisca.
Nikad ne bih ubrojila Franklina ili bilo kojeg pjesnika meu one koji zasluuju suut to
sam je iskazivala prema proznim piscima, suut zato to su izblijedjeli ljudima u sjeanju ili
su posve zaboravljeni. Ne znam tono zato. Moda mislim da je poezija nekako vie sama
sebi svrhom.
Posao mi se sviao, inilo mi se da je vrijedan truda i vremena, a nakon sati provedenih u
uionicama godilo mi je to sam gospodar svojeg vremena, a godila mi je i tiina. Ali dolo bi
vrijeme, recimo oko etiri poslijepodne, kad sam se samo htjela opustiti i biti u drutvu.
I upravo mi je nekako u to vrijeme, jednog sivog, sparnog dana, na vrata pozvonila ena s
naramkom kozmetike. U bilo koje drugo vrijeme ne bi mi bilo drago to je vidim, ali tada jest.
Zvala se Gwen i rekla mi je kako me nije nikad prije posjetila jer su joj rekli da nisam taj tip.
to god to bilo, rekla je. Ali eto, dolo mi je do mozga pa neka ena govori sama u
svoje ime, ako nee, samo mora rei ne.
Upitala sam je mogu li je ponuditi kavom koju sam upravo skuhala i rekla je, jako rado,
dapae.
Rekla je kako se ionako sprema zatvoriti duan za danas. Zastenjala je i odloila svoj
teret.
Vidim da niste naminkani. Ne bih se ni ja mazala da nisam u ovom poslu.
Da mi nije to rekla, mislila bih da joj je lice golo poput mojeg. Golo, sivkasto i sa
zapanjujuim gnijezdom sitnih boria oko usta. Naoale su joj poveavale oi, vrlo svijetlo
plave. Jedino joj je mjedenasta tanka kosa podrezana na ravne ike bila oito obojena.
Moda joj je bilo neugodno to to sam je pozvala da ue. Neprestano se trzajui
ogledavala se oko sebe.
Bome je hladno danas, rekla je.
A onda je ispalila: Ne vidim nigdje nikakvu pepeljaru?
Nala sam jednu u kuhinjskom ormaru. Izvadila je cigarete i zavalila se na kau s
olakanjem.
Vi ne puite?
Puila sam prije, prestala sam.
Svi ivi su prestali.
Ulila sam joj kavu u alicu.
Bez mlijeka, rekla je. Oh, kakva uivancija! Nadam se da vas nisam prekinula u
neemu to ste radili. Pisali ste pisma?
I uhvatila sam se kako joj priam o zanemarenim piscima, ak sam joj rekla kako se zove
autorica na kojoj trenutano radim. Martha Ostenso, napisala je roman pod naslovom Divlje
guske i jo itavu hrpu knjiga, a sve su danas zaboravljene.
Kaete da e se to to napiete objaviti? Kao u novinama?
U knjizi, rekla sam. Pomalo je sumnjiavo otpuhnula dim, a ja sam se uhvatila kako joj
elim rei neto jo zanimljivije.
Navodno je njezin mu napisao dijelove romana, ali udno je to se njegovo ime nigdje
ne spominje.
91

Moda nije htio da ga deki zezaju, rekla je. Znate ve ono: to e misliti o tipu koji
pie knjige.
To mi nije palo na pamet.
Ali nije se bunio kad mu je trebalo platiti, rekla je ona. Znate kakvi su muki.
Onda se nasmijeila, klimnula glavom i rekla: Pametna ste vi ena. ekajte samo da
svojima doma ispriam da sam vidjela kako se pie knjiga.
Da je skrenem s teme koja mi je postala pomalo nelagodna, upitala sam je tko su njezini
kod kue.
Ljudi ija imena nisam sva pohvatala kako spada, ili se moda nisam ni potrudila. Nisam
sigurna kojim ih je redom navodila, osim da je mua spomenula zadnjega, a on je bio mrtav.
Od lani. Osim to mi nije slubeno bio mu. Znate.
Nije bio ni moj, rekla sam. Mislim, sad nije.
Ma nemojte kazati. Danas toga ima koliko hoe, je li tako? Nekad je to bilo, ono, uas i
strava, a sad, ma koga briga. A ima i onih to ive zajedno, godinama, i onda odjednom, evo ti
ga na, vjenat emo se. ovjek si misli, pa emu sad to? Zbog darova ili samo zato da se
moe prenavljati u bijeloj haljini? Ma daj, za krepati od smijeha.
Rekla je da ima ker koja je prola cijelu tu paradu i, molim vas lijepo, kakva joj sad
korist od toga kad je zavrila u zatvoru zbog preprodaje droge. Glupaa. Taj za kojeg se udala
uvukao ju je u to. I zato sad ona mora prodavati kozmetiku i brinuti se za kerino dvoje male
djece, jer nemaju nikoga drugoga.
Cijelo vrijeme dok mi je to priala ponaala se kao da je izvrsno raspoloena. Tek kad je
prela na temu druge, sasvim uspjene keri, medicinske sestre u mirovini, koja ivi u
Vancouveru, obuzele su je dvojbe i neka nervoza.
Ta je ki htjela da majka ostavi sve redom, koliko ih god ima, i doe ivjeti s njom.
Ali ja ne volim Vancouver. Svi ostali ga vole, znam. Ali meni se ne svia.
Ne. Problem je, zapravo, bio u tome da ako ode ivjeti s tom keri mora prestati puiti.
Nije stvar bila u Vancouveru, stvar je bila u prestanku puenja.
Platila sam za neki losion koji e mi povratiti mladost, a ona mi je obeala da e ga
donijeti kad sljedei put proe ovuda.
Ispriala sam Franklinu sve o njoj. Gwen, tako se zvala.
To je drugi svijet. Ba sam uivala, rekla sam. I odmah sam samoj sebi bila antipatina
zato to sam to izgovorila.
On mi je rekao da moda moram vie izlaziti i neka se prijavim za zamjene u koli.
Kad je ubrzo navratila i donijela losion, iznenadila sam se. Napokon, ve sam ga platila.
ak mi nije pokuala utrpati jo neto i to joj doista nije bila taktika, nego izgleda istinsko
olakanje. Ponovno sam skuhala kavu i razgovarale smo s lakoom, ak euforino, kao i prije.
Dala sam joj primjerak Divljih gusaka kojim sam se sluila dok sam pisala o Marthi Ostenso.
Rekla sam joj da moe zadrati knjigu jer u ja ionako dobiti novu kad izie ta biblioteka.
Rekla je da e je proitati. Kud puklo da puklo. Ne sjea se kad je proitala knjigu od
poetka do kraja, jer uvijek ima posla preko glave, ali ovaj put obeava da hoe.
Rekla je da nikad nije upoznala nikoga kao to sam ja, tako obrazovanu osobu s kojom je
opet tako jednostavno razgovarati. Bila sam pomalo polaskana, ali istodobno i na oprezu, kao
kad naslutite da vas neka uenica previe simpatizira. A onda mi je postalo neugodno, kao da
se nemam pravo drati tako svisoka.
Ve je pao mrak kad je izila i sjela u auto, ali nije ga mogla upaliti. Trudila se i trudila,
motor je isputao posluni zvuk, a onda stao. Kad se Franklin dovezao u dvorite i nije mogao
proi kraj njezina auta, pourila sam mu rei u emu je problem. Ona je izila iz svog auta kad
ga je vidjela da dolazi i poela mu objanjavati to se dogodilo i kako joj se u posljednje
vrijeme auto inati kao da je sam vrag uao u njega.
Pokuao ga je upaliti, dok smo nas dvije stajale kraj njegova kamioneta, da mu ne
smetamo. Ni on nije uspio. Uao je u kuu telefonirati mehaniaru u selu. Ona nije htjela ui,
premda je vani bilo hladno. Nazonost mukarca kao da ju je utiala. ekala sam vani s njom.
92

Franklin se pojavio na vratima i doviknuo nam da mehaniar ne radi.

Nije preostalo drugo nego da je pozovemo da ostane na veeri i prespava kod nas.
Ispriavala se do besvijesti, zatim se malo opustila kad je ponovno sjela i pripalila novu
cigaretu. Poela sam pripremati stvari za veeru. Franklin se otiao presvui. Upitala sam je
eli li telefonirati kome ve kod kue.
Rekla je, da, bilo bi dobro.
Mislila sam da e ondje biti netko tko bi mogao doi po nju i odvesti je kui. Nije mi se
ba sviala pomisao da u cijelu veer razgovarati s njom dok Franklin sjedi ondje i slua nas.
Naravno, mogao bi otii u svoju sobu - nije je htio zvati radnom sobom - ali imala bih tada
osjeaj da je prognan mojom krivnjom. Osim toga, htjet emo gledati vijesti, a ona e sve
vrijeme dok ih gledamo htjeti priati. ak i moje najpametnije prijateljice priale su pod
vijestima, a njega je to tjeralo u ludilo.
Ili bi mogla sjediti utljiva i udnovato zbunjena. Jednako loe.
Na telefon se oito nitko nije javljao. Zato je nazvala prve susjede - ondje su bila djeca pa se naveliko ispriavala uz puno smijeha, zatim je zatraila da djeca dou na telefon da ih
opomene neka budu dobra, a zatim je jo tu bilo razuvjeravanja i zahvala od srca ljudima kod
kojih e djeca ostati. Premda se pokazalo da ti prijatelji sutra nekamo idu, pa e djeca morati s
njima i tako je sve to skupa bilo malo nezgodno.
Franklin se vratio u kuhinju ba kad je spustila slualicu. Okrenula se prema meni i rekla
kako su moda izmislili tu priu s odlaskom nekamo, takvi su to ljudi. Briga njih za silne
usluge koje je ona njima inila kad je trebalo.
I ona i Franklin shvatili su u isti mah.
, moj Boe, rekla je Gwen.
Ne, to sam samo ja, rekao je Franklin.
I stali su kao ukopani. Kako to nisu odmah primijetili, rekli su. Shvativi, valjda, da ba
nije zgodno rairiti ruke i pasti jedno drugom u zagrljaj. Umjesto toga izvodili su neke udne
nepovezane kretnje, kao da se moraju dobro ogledati posvuda oko sebe ne bi li se uvjerili da
se to zbilja dogaa. Pritom su ponavljali ime jedno drugoga, glasom u kojem se uo traak
podrugljivosti i nevjerica. Ali ne imena koja bih ja oekivala da e izgovoriti.
Frank.
Dolly.
Trebao mi je trenutak da poveem kako se Gwen, Gwendolyn, moe pretvoriti i u Dolly.
A svaki momak bi se radije zvao Frank nego Franklin.
Nisu me zaboravili, ili bar Franklin nije, osim na taj jedan trenutak.
ula si za Dolly, spominjao sam je, ne?
Njegov glas inzistirao da se svi vratimo u normalu, dok je Dollyn ili Gwenin glas
inzistirao na golemoj ili ak nadnaravnoj ironiji koja ih je ponovno spojila.
Ne sjeam se kad sam zadnji put ula da me netko tako zove. Vie nitko na svijetu ne
zna me pod tim imenom. Dolly.
udno je to sam se tad i ja ukljuila u sveope veselje. Jer se njihova zauenost morala
pretvoriti u veselje pred mojim oima, i to se dogaalo. itavo to otkrie moralo je naglo
skrenuti u neto drugo. A ja sam tako revno tome htjela pridonijeti da sam iznijela bocu vina.
Franklin vie ne pije. Nikad nije pio mnogo, a onda je nekako neprimjetno posve prestao.
Tako je mene i Gwen zapalo da brbljamo i objanjavamo, u novootkrivenom veselom
raspoloenju, i da neprestano iznova ponavljamo kako su sluajnosti nevjerojatne.
Ispriala mi je da je radila kao dadilja kad je upoznala Franklina. Radila je u Torontu,
uvala je dvoje malih Engleza koje su roditelji poslali u Kanadu da izbjegnu rat. U kui je bilo
jo posluge pa je naveer uglavnom imala slobodno i izlazila je da se zabavlja, pa koja cura
tih godina ne bi? Upoznala je Franklina kad je bio na posljednjem dopustu prije nego to su
ga poslali preko oceana i moete zamisliti kako su ludovali. Moda joj je napisao pismo ili
dva, ali ona jednostavno nije imala vremena za pisma. A onda, kad je rat zavrio, ukrcala se
to je prije mogla na brod da preveze male Engleze kui i na tom brodu upoznala je mukarca
za kojeg se udala.
Ali nije potrajalo. Engleska je bila tako oajno otuna poslije rata da je mislila kako e
93

svisnuti pa se vratila kui.

O tom dijelu njezina ivota nisam tada nita znala. Ali znala sam za njezina dva tjedna s
Franklinom, a znali su, kao to sam rekla, i mnogi drugi. Bar ako su itali poeziju. Znali su
kako se irokogrudno razbacivala ljubavlju, ali nisu znali, kao to sam ja znala, da je vjerovala
kako ne moe ostati u drugom stanju jer se rodila kao blizanka i nosila je uvojak kose pokojne
seke u medaljonu na ogrlici oko vrata. Vjerovala je u sve i svata i dala je Franklinu arobni
zub - nije znao iji - da ga uva kad ode u rat. Uspio ga je smjesta izgubiti, ali ivot mu je bio
poteen.
Imala je pravilo da e joj cijeli dan poi naopako ako sie s plonika na krivu nogu pa bi
se morali vratiti i krenuti iznova. Njezina pravila njega su oaravala.
Da budem sasvim iskrena, intimno nisam bila nimalo oarana kad mi je to rekao. Mislila
sam kako su mukarcima tvrdoglave muice armantne ako je djevojka dovoljno zgodna.
Naravno, to sad vie nije u modi. Barem se nadam da nije. Sva ta ushienost infantilnim
enskim mozgom. (Kad sam poela predavati, rekli su mi da ene jo do nedavno nisu
predavale matematiku. Spreavala ih je slabost intelekta.)
Naravno, ta djevojka, ta zavodnica o kojoj sam ga nagovorila da mi sve ispria, moda je
sve u svemu bila izmiljena. Svatko ju je mogao stvoriti. Ali sumnjala sam u to. Ona je sama
odabrala svoje drsko, jeziavo ja. I voljela je samu sebe.
Naravno, nisam ni pisnula o onome to mi je on ispriao i to je ulo u pjesmu. A i
Franklin je uglavnom o tome utio, osim to je spomenuo kakav je Toronto bio u tim burnim
ratnim vremenima, glupe zabrane alkohola i farsu odlaska vojnih postrojbi na misu. Ako sam
u tom trenutku i pomislila da bi joj mogao darovati neto od onog to je napisao, inilo se da
sam se prevarila.
On se umorio i otiao na spavanje. Gwen ili Dolly i ja namjestile smo joj krevet na kauu.
Sjela je na rub s posljednjom cigaretom i rekla mi neka se ne brinem, nee zapaliti kuu,
nikad ne legne prije nego to popui i ugasi cigaretu.
U naoj je sobi bilo hladno, prozori su bili otvoreni ire nego inae. Franklin je spavao.
Doista je spavao, uvijek sam znala kad se samo pretvara.
Mrzila sam ii na spavanje dok je prljavo sue jo na stolu, ali odjednom sam bila
preumorna da ga operem dok mi Gwen pomae, a znala sam da bi mi pomagala. Mislila sam
ustati rano ujutro i sve pospremiti.
Ali probudila sam se kad je ve svanuo bijeli dan, uz zveckanje iz kuhinje i miris
doruka, kao i miris cigareta. I uz zvuke razgovora, a govorio je Franklin premda sam
oekivala da to bude Gwen. ula sam je kako se smije neemu to je rekao, to god to bilo.
Smjesta sam ustala, na brzinu na sebe nabacila odjeu i ak se poeljala, s im se nikad
nisam zamarala tako rano ujutro.
Sva sigurnost i veselje veeri napustili su me. Dok sam silazila stubama, podignula sam
prilinu buku.
Gwen je stajala kraj sudopera uz koji se suio red blistavo istih staklenki.
Oprala sam sve sue na ruke jer sam se bojala da neu znati rukovati s vaim strojem za
pranje, rekla je. A onda sam dohvatila ove staklenke pa sam i njih oprala kad sam ve kod
toga.
Te nisu prane valjda sto godina, rekla sam.
Da, tako sam i mislila.
Franklin je rekao kako je bio vani i pokuao upaliti auto, ali nije ilo. Ipak, dobio je
mehaniara i rekli su da e netko doi ovamo poslijepodne pogledati auto. Ali umjesto da
besposleno eka, on je zakljuio da e sam odvui auto u grad, pa ga mogu pregledati ve
ujutro.
Tako da se Gwen stigne dohvatiti i ostatka kuhinje, rekla sam, ali ni jedno od njih nije
imalo sluha za moju alu. Rekao je ne, bolje je da Gwen ide s njim, htjet e s njom razgovarati
jer je to ipak njezin auto.
Primijetila sam da mu je malo teko izgovoriti Gwen, morao je ime Dolly gurnuti ustranu.
Rekla sam da sam se samo alila.
Upitao me hou li neto dorukovati i rekla sam da neu.
94

Zato ima takvu figuru, rekla je Gwen. A nekako se i taj kompliment pretvorio u neto
emu se njih dvoje moglo zajedno smijati.
Ni jedno ni drugo nisu niim pokazali da vide kako se osjeam, premda se meni inilo da
se ponaam ludo, da svaka moja primjedba zvui kao nabrueno podrugivanje. Tako su puni
sebe, pomislila sam. Taj mi je izraz doao ni sama ne znam odakle. Kad je Franklin iziao iz
kue da pripremi auto za vuu, ona je pola za njim, kao da ga ni na trenutak ne eli ispustiti
iz vida. Na izlasku mi je s vrata doviknula kako mi je zahvalna do neba.
Franklin mi je zatrubio na pozdrav, to inae nikad nije radio.
Htjela sam potrati za njima, zdrobiti ih u komadie. Ushodala sam se gore-dolje jer me
sve vie obuzimalo to muno uzbuenje. Nije bilo nikakve dvojbe to moram uiniti.
Razmjerno brzo izila sam iz kue i sjela u auto, nakon to sam ubacila svoj kuni klju
kroz prorez na ulaznim vratima. Kraj sebe sam imala koveg, premda sam ve viemanje
zaboravila to sam nabacala u njega. Napisala sam i saetu poruku da moram provjeriti neke
podatke o Marthi Ostenso, a onda sam poela pisati duu poruku, koju sam namjeravala
nasloviti na Franklina, ali nisam htjela da je Gwen vidi kad se vrati s njim, to sigurno hoe.
U poruci je pisalo da mora biti slobodan da postupi kako eli i da mi je nepodnoljiva jedino
obmana, ili moda samoobmana. To se ne moe ispraviti nikako drukije nego time da on
prizna to eli. Idiotski je i okrutno tjerati me da to gledam pa u se jednostavno maknuti s
puta.
Dalje sam napisala da nema tako tekih lai kao to su one kojima maemo oi sami sebi,
a onda si naalost moramo i dalje lagati da zadrimo muninu u elucu da ne izleti kao
povraotina, nego nas ive izjeda, kao to e on ubrzo saznati. I tako dalje, predbacivanje koje
se ak i na tom kratkom prostoru poelo ponavljati i postalo nesuvislo, sa sve manje
dostojanstva ili drai. Kad sam napisala pismo, shvatila sam da ga moram preraditi prije nego
to dopustim da ga Franklin vidi pa sam ga ponijela sa sobom da ga poslije poaljem potom.
Na kraju naeg kolnog prilaza skrenula sam u smjeru suprotnom od sela i mehaniara i
uinilo mi se da sam se za tren oka nala na glavnoj autocesti vozei na istok. Kamo idem?
Ako ubrzo ne odluim, stii u u Toronto, a ondje ne samo da neu nai mjesto za skrivanje
nego u se i neizbjeno susretati s mjestima i ljudima povezanim s mojom bivom sreom i
Franklinom.
Da to izbjegnem, okrenula sam se i uputila prema Cobourgu. Gradu u kojem nikad nismo
bili zajedno.
Nije jo bilo ni podne. Uzela sam sobu u motelu u centru grada. Prola sam pokraj
sobarica dok su pospremale sobe koje su sino bile zauzete. Moja soba, koja nije bila zauzeta,
bila je vrlo hladna. Pojaala sam grijanje i odluila se malo proetati. A onda, kad sam ve
otvorila vrata, nisam mogla izii. Drhtala sam i tresla se. Zakljuala sam vrata i legla u krevet
potpuno obuena, ali i dalje sam se tresla pa sam navukla pokrivae preko glave.
Kad sam se probudila, bilo je ve debelo poslijepodne, vedro i jasno, a odjea mi se
zalijepila za tijelo od znoja. Iskljuila sam grijanje i pronala neto odjee u kovegu,
presvukla se i izila. Hodala sam jako brzo. Bila sam gladna, ali imala sam osjeaj da nikako
ne mogu usporiti, niti sjesti, da bih neto pojela.
Ono to mi se dogodilo nije neobino, mislila sam. Ni u knjigama ni u ivotu. Morao bi
postojati, sigurno i postoji, neki dobro uhodani i ve izlizani nain kako se s tim nositi.
Ovakvim hodanjem, naravno. Ali mora zastajati, ak i u gradu ove veliine mora stati zbog
automobila i crvenog svjetla na semaforu. Osim toga, ima ljudi koji se jako trapavo kreu,
zastajkuju pa idu dalje, i opora kolaraca poput onih koje sam ja znala natjerati da budu
posluni. Zato ih je tako mnogo i zato se tako idiotski ponaaju, s toliko cike i dreke i s tom
suvinou, istom nepotrebnou svojeg postojanja. Posvuda uvrede koje te pogaaju ravno
u srce.
Kao to su uvredljivi bili duani i njihovi natpisi i buka automobila dok su koili i davali
gas. Posvuda je sve objavljivalo: ovo je ivot. Kao da nam to treba, jo ivota.
Kad su se duani napokon prorijedili i nestali, pojavili su se neki bungalovi. Prazni,
prozora zakucanih daskama, u iekivanju da ih srue. Tu su ljudi nekad odsjedali na
skromnijim putovanjima za praznike, prije motela. A onda sam se sjetila da sam i ja tu bila.
95

Da, u jednom od tih mjesta kad su spala na to - moda je to bilo izvan sezone - spala na to da
prihvaaju poslijepodnevne grenike, a meu njima sam bila i ja. Bila sam jo studentica na
uiteljskoj praksi i ne bih se ak ni sjetila da se to dogodilo u ovom gradu da me neto na
bungalovima sad zatvorenim daskama nije na to podsjetilo. Mukarac je bio nastavnik, stariji
od mene. Sa enom kod kue, vjerojatno i djecom. ivoti koje se moglo naruiti. Ona ne
smije saznati, to bi joj slomilo srce. Meni se ivo fukalo. Pa neka se slomi.
Mogla bih se sjetiti i vie da se potrudim, ali nije bilo vrijedno toga. Osim to me to
usporilo, tako da sam sad hodala normalnijim korakom i ponovno prema motelu. A ondje je
na komodi stajalo pismo koje sam napisala. U omotnici, ali bez marke. Ponovno sam izila,
pronala potu, kupila marku i ubacila omotnicu kamo treba. Gotovo bez razmiljanja i bez
ikakvih dvojbi. Mogla sam ga i ostaviti na stolu, kakve sad to veze ima? Svemu je kraj.
Dok sam hodala gradom, primijetila sam restoran do kojeg se silazilo stubama. Pronala
sam ga i prouila izloeni jelovnik.
Franklin nije volio jesti vani. Ja jesam. Jo sam malo hodala, ovaj put normalnom
brzinom, i ekala da se restoran otvori. U izlogu sam vidjela al koji mi se svidio i pomislila
sam kako bih trebala ui i kupiti ga, to bi bilo dobro za mene. Ali kad sam ga uzela u ruku,
morala sam ga odmah ispustiti. Od svilenkastog dodira gotovo mi je pozlilo.
U restoranu sam pila vino i dugo ekala hranu. Gostiju jedva da je bilo - tek se postavljala
glazba za veeras. Otila sam u toalet i zaudila se to izgledam sasvim nalik sebi. Pitala sam
se je li mogue da nekom mukarcu - nekom starcu - padne na pamet ubacivati mi se.
Pomisao je bila groteskna - ne zbog mukarevih godina, nego zato to nisam mogla misliti ni
na kojeg mukarca osim na Franklina, nikad.
Jedva sam dotaknula hranu kad su je donijeli. Ne zato to je bila loa. Nego samo zato to
mi je bilo udno da sjedim sama, jedem sama, udan mi je bio taj bezdan samoe, nestvarnost
toga.
Sjetila sam se ponijeti tablete za spavanje, premda sam se njima rijetko kad koristila.
Zapravo, tako sam ih dugo imala da sam se pitala hoe li djelovati. Ali jesu - zaspala sam i
nisam se nijednom probudila, sve do gotovo est ujutro.
Neki veliki kamioni ve su izlazili s parkiralita motela.
Znala sam gdje sam, znala sam to sam napravila. I znala sam da sam strano pogrijeila.
Odjenula sam se i to sam bre mogla izila iz motela. Jedva sam izdrala prijateljsko
avrljanje ene na recepciji. Rekla mi je da e kasnije, tijekom dana, pasti snijeg. uvajte se,
rekla mi je.
Promet na autocesti ve je bio gust. A onda se dogodila i neka nesrea, to je jo dodatno
usporilo stvari.
Mislila sam na na Franklina i kako me moda eka. I njemu se moe desiti nesrea. Mogli
bismo se vie nikad ne vidjeti.
Nisam mislila na Gwen, osim kao na osobu koja nam se isprijeila na putu i izazvala
idiotske probleme. Na njezine punane noice, glupu kosu, gnijezdo boria. Karikatura,
moglo bi se rei, osoba koju ne moe okriviti niti se uope smije uzimati ozbiljno.
A onda sam bila kod kue. Naa se kua nije promijenila. Zaokrenula sam na kolni prilaz
i vidjela njegov auto. Hvala Bogu, tu je.
Primijetila sam da auto nije parkiran na uobiajenom mjestu.
Razlog tome bio to je na tom mjestu stajao drugi auto, Gwenin auto.
Nisam vjerovala svojim oima. Cijelim putem mislila sam o njoj, ako sam uope mislila o
njoj, kao o nekom tko e ve biti odbaen, tko nakon onog prvog upletanja nee opstati kao
lik koji ima veze s naim ivotima. Jo sam osjeala duboko olakanje to sam kod kue i to
je i on kod kue, na sigurnom. Spokoj me potpuno preplavio pa mi je tijelo i dalje bilo
spremno iskoiti iz auta i potrati u kuu. ak sam pipajui traila kljueve kue, jer sam
zaboravila to sam s njima napravila.
Ionako mi ne bi trebali. Franklin je otvorio ulazna vrata. Nije viknuo od iznenaenja ili
olakanja, ak ni kad sam izila iz auta i krenula prema njemu. Samo je siao niza stube
odmjerenim korakom, a njegove su me rijei zaustavile dok sam mu prilazila. Rekao je:
ekaj.
96

ekaj. Naravno. Ona je ovdje.

Vrati se u auto, rekao je. Ne moemo vani razgovarati, prehladno je.
Kad smo se nali u autu, rekao je: ivot je potpuno nepredvidljiv.
Glas mu je bio neobino blag i tuan. Nije gledao u mene, nego je zurio ravno pred sebe,
u prednje staklo, u nau kuu.
Nema koristi od toga da kaem da mi je ao, rekao je.
Zna, nastavio je, nije ak rije o toj osobi. To je vie kao neka vrsta aure. arolija.
Naravno, zapravo je to osoba, ali to ih okruuje i utjelovljuje. Ili ta osoba utjelovljuje - ne
znam. Razumije to govorim? To se jednostavno dogodi, kao pomrina ili tako neto.
Zavrtio je pognutom glavom. Sav potiten.
eznuo je govoriti o njoj, vidjelo se. Ali od takvog prodavanja magle njemu bi se inae u
normalnim okolnostima povraalo. Zato sam izgubila nadu.
Osjetila sam kako se ledim. Htjela sam ga pitati je li upozorio i drugu stranu na tu
promjenu. A onda sam pomislila, pa naravno da jest, i ona je tu s nama, u kuhinji, sa stvarima
koje je ulatila.
Njegova opinjenost bila je tako turobna. Kao i kod svih ostalih. Turobna.
Ne govori vie, rekla sam. Samo nemoj govoriti.
Okrenuo se i prvi put me pogledao i progovorio bez onog posebnog priguenog uenja u
glasu.
Isuse, pa alim se, rekao je. Mislio sam da e skopati. U redu. U redu. Za Boga
miloga, smiri se i sluaj me.
Jer sad sam tulila od bijesa i olakanja.
U redu, malo sam se naljutio na tebe. Htio sam ti malo zagorati ivot. to sam trebao
misliti kad sam doao kui i vidio da si se pokupila i otila? U redu, svinja sam. Prestani.
Prestani.
Nisam htjela prestati. Znala sam da je sve u redu, ali tako mi je utjeno bilo tuliti. A sjetila
sam se i to mu jo mogu predbaciti.
Pa to onda njezin auto radi ovdje?
Ne mogu ga popraviti, auto je za otpad.
Ali zato je tu?
Rekao je da je auto tu jer oni dijelovi koji nisu za otpad, a nema ih mnogo, sad pripadaju
njemu. Nama.
Jer joj je on kupio auto.
Auto? Novi?
Dovoljno nov da ide bolje od ovog koji je imala.
Stvar je u tome to ona hoe u North . Ima ondje neku rodbinu, to ja znam, i eli
otii onamo im nae auto s kojim se moe odvesti dotamo.
Ima rodbinu i ovdje. Gdje god ve da ivi. Ima djecu od tri godine za koju se mora
brinuti.
Pa oito joj rodbina u North u bolje odgovara. Ne znam nita o trogodinjoj djeci.
Moda e ih povesti sa sobom.
Je li ona traila da joj kupi auto?
Ona nije nita traila.
Tako dakle, rekla sam. Sad nam je ona dio ivota.
Ona je u North . Idemo unutra. Nemam ak ni jaknu.
Dok smo ulazili, upitala sam ga je li joj spomenuo svoju pjesmu. Ili joj je moda proitao.
Rekao je: Boe dragi, ne, pa zato bih?
Prvo to sam vidjela u kuhinji bile su blistave staklenke. Izvukla sam stolac, popela sa na
njega i poela ih slagati na vrh kuhinjskih elemenata.
Moe mi pomoi? rekla sam mu i on mi ih je poeo dodavati jednu po jednu.
Pitala sam se - je li mi moda slagao za pjesmu? Moda ju joj je ipak proitao? Ili je
ostavio da je ona proita nasamo?
Ako jest, nije reagirala na pravi nain. Tko bi uope mogao reagirati na pravi nain?
Recimo da je rekla da je pjesma ba slatka? To bi mu uasno ilo na ivce.
97

Ili se moda naglas upitala kako je smio napisati takvo to i proi nekanjeno. Te
prostote, mogla je rei. To bi bilo bolje, ali ne onoliko bolje koliko moda mislite.
Tko moe pjesniku rei ono pravo o njegovoj pjesmi? I ne previe i ne premalo, nego ba
dovoljno.
Obujmio me i spustio sa stolca na kojem sam stajala.
Ne moemo si priutiti svae, rekao je.
Zbilja ne. Zaboravila sam kako smo stari, sve sam zaboravila. Mislila sam da imamo sve
vrijeme svijeta da patimo i prigovaramo.
Sad sam vidjela klju, onaj koji sam ubacila kroz prorez na vratima. Upao je u prostor
izmeu upavog smeeg otiraa i praga.
Morat u paziti i da doekam ono pismo koje sam napisala.
Recimo da umrem prije no to pismo stigne. ovjek moe misliti da je u sasvim
pristojnom stanju i onda umrijeti, iz ista mira. Trebam li ostaviti Franklinu poruku za svaki
sluaj?
Ako ti od mene stigne pismo naslovljeno na tebe, poderi ga.
Stvar je u tome, on bi napravio to traim. Ja ne bih, na njegovu mjestu. Ja bih razderala
omotnicu i izvadila pismo, bez obzira na to to sam obeala.
On bi posluao.
Kako su se u meni mijeali gnjev i divljenja zbog toga to je spreman tako postupiti. I to
je trajalo cijeli na zajedniki ivot.

FINALE
etiri posljednja teksta u ovoj knjizi nisu ba prave prie. ine zasebni dio,
autobiografski po osjeajima, premda katkad ne sasvim i po injenicama. Vjerujem da je to
prvo i posljednje - a i najblie - to imam rei o vlastitom ivotu.

OKO
Kad mi je bilo pet godina, roditelji su odjednom odnekud stvorili malenog djeaka za
kojeg je majka rekla da je to ono to sam oduvijek eljela. Odakle joj ta ideja, nisam pojma
imala. Prilino je nairoko to razraivala, sluei se pukim izmiljotinama, koje je svejedno
bilo teko pobiti.
Onda se godinu dana poslije pojavila curica i opet su se svi ustrali, ali su ipak bili malo
suzdraniji nego prvi put. Sve do trenutka kad je dola prva beba nikad se nisam osjeala
drukije nego onako kako je majka rekla da se osjeam. A sve do tog trenutka cijela je kua
bila puna majke, njezinih koraka njezina glasa njezina puderastog a opet zloslutnog mirisa
koji se uvukao u sve prostorije i boravio ondje ak i kad ona nije bila u njima.
Zato kaem zloslutnog? Nisam je se bojala. Nije da mi je majka govorila kako da se
osjeam i to da mislim o bilo emu. Bila je za to pravi strunjak, a da pritom nita nije
morala ispitivati. Ne samo u sluaju malog brata nego i kad je bila rije o pahuljicama Red
River, koje su zdrave pa ih zato moram voljeti. I o tome kako tumaim sliku koja mi je visjela
u podnoju kreveta, a prikazivala je Isusa kako puta djeicu neka dolaze k njemu jer takvih je
kraljevstvo nebesko. Kakvih to tono, nisam znala, ali nismo se na to usredotoile. Majka mi
je pokazala djevojicu koja se napola skriva iza ugla jer eli k Isusu, ali je previe
srameljiva. To si ti, rekla mi je majka, a ja sam zakljuila da onda valjda jesam, premda ne
98

bih to nikad sama pogodila da mi ona nije rekla, a i bilo bi mi mnogo drae da to nisam ja.
Uvijek bih se snudila kad je Alica u zemlji udesa, onako golema, zaglavila u zejoj
rupi, ali smijala sam se jer je majci to oito bilo krasno.
Ali s dolaskom brata i beskonanim naklapanjem o tome da je on nekakav dar za mene,
poela sam sve jasnije shvaati koliko se majin pojam o meni razlikuje od mojeg.
Vjerojatno me sve to pripremilo za Sadie, kad se zaposlila kod nas. Majino se podruje
djelovanja svelo na bavljenje najmanjom djecom. Kako vie nije provodila toliko vremena sa
mnom, mogla sam razmiljati o tome to je istina, a to nije. Imala sam dovoljno mozga u
glavi i da o tome nikome niti ne pisnem.
Najneobinije je kod Sadie bilo to - premda se takvim stvarima u naoj kui nije pridavala
vanost - to je bila slavna osoba. Na grad imao je radijsku postaju gdje je ona svirala gitaru i
pjevala uvodnu pjesmu dobrodolice, koju je sama skladala.
Pozdrav, pozdrav, pozdrav svima...
A pola sata kasnije, Zbogom, zbogom, zbogom svima. Izmeu toga pjevala je pjesme
po eljama sluatelja, kao i neke koje je sama odabrala. Oni ljudi iz grada koji su vidjeli malo
vie svijeta znali su ismijavati njezine pjesme i cijelu postaju, koja je navodno bila najmanja u
Kanadi. Ti su ljudi sluali Radio Toronto, gdje su putali tad popularne lagere - tri male
ribice i mama riba s njima - a Jim Hunter je izvikivao sumorne ratne vijesti. Ali ljudi na
farmama voljeli su mjesnu postaju i pjesme kakve je Sadie pjevala. Glas joj je bio snaan i
tuan, a pjevala je o samoi i boli.
Sjetno stojim uz ogradu
Tog korala starog
U suton gledam niz livadu
Al nema vie dragog
Farme u naem dijelu zemlje veinom su izgraene na zemlji iskrenoj i naseljenoj prije
nekih sto pedeset godina i kad ste iz bilo koje kue pogledali kroz prozor, vidjeli ste kuu na
susjednoj farmi, odmah tu, tek nekoliko njiva dalje. A opet su pjesme koje su farmeri voljeli
sluati govorile o usamljenim kaubojima, o zovu i razoaranju dalekih krajeva, o tekim
nedjelima nakon kojih zloinci umiru s majinim, ili Bojim, imenom na usnama.
I o tome je Sadie pjevala s takvom tugom u grlenom altu, ali na poslu kod nas bila je puna
energije i samopouzdanja, spremna veselo pripovijedati, i to pripovijedati uglavnom o sebi.
Obino nije imala s kim razgovarati osim sa mnom. Zbog poslova koje su obavljale, ona i
majka su se najvei dio vremena zadravale svaka na svojoj strani, a nekako mislim da ionako
ne bi uivale avrljajui jedna s drugom. Majka je bila ozbiljna osoba, kao to sam ve
napomenula, osoba koja je radila kao uiteljica u koli prije nego to je pouavala mene.
Moda bi joj bilo drae da je Sadie netko kome moe pomoi, nauiti je da se ne kae za
svih. Ali Sadie nije niim pokazivala da eli pomo od bilo koga niti da bi htjela govoriti
drukije nego kako je oduvijek govorila.
Nakon ruka, koji smo jeli u podne, Sadie i ja ostajale smo same u kuhinji. Majka se
povlaila na poslijepodnevni odmor i, ako je imala sree, i bebe su spavale s njom. Kad bi
ustala, presvlaila se u drugu haljinu, kao da oekuje da e poslijepodne provesti u dokolici,
premda e svakako biti jo prljavih pelena koje treba promijeniti, a i one gadljive radnje, koju
sam svim silama izbjegavala, kad joj je najmanje dijete sisalo na prsima.
I otac je drijemao poslijepodne - moda petnaest minuta na trijemu s novinama preko lica,
prije no to bi se vratio u staju.
Sadie bi tad zagrijala vodu na tednjaku i oprala sue uz moju pomo i uz sputene rolete
da ne ue vruina. Kad smo to obavile, ona bi oprala pod, a ja sam ga brisala metodom koju
sam sama izmislila - kliui se u krug na krpama. Zatim smo skidale vijugave ljepljive ute
papirnate vrpce koje smo objesile poslije doruka, a sad su ve oteale od mrtvih ili
polumrtvih crnih zunzara, i vjeale nove muholovke koje e do veere opet biti prekrivene
mrtvim muhama.
Sve to dok mi je Sadie priala o svojem ivotu.
99

Teko mi je tad bilo procijeniti koliko je netko star. Ljudi su mi bili ili djeca ili odrasli, a
nju sam smatrala odraslom. Moda joj je bilo esnaest godina, moda osamnaest ili dvadeset.
Koliko god da joj je bilo, vie nego jednom je objavila kako joj se nimalo ne uri udati se.
Ila je na ples svaki vikend, ali ila je sama. Sama i za sebe, govorila je.
Priala mi je o plesnjacima. Bio je jedan u gradu, odmah uz glavnu ulicu, gdje je zimi bilo
klizalite na kojem se igrao curling. Za ples se plaalo deset centi, a onda se izlazilo na podij
na kojem se plesalo, dok su okolo stajali ljudi i buljili, ali njoj se fukalo za to. Uvijek je
voljela sama platiti svojih deset centi, da ne bude nikom duna. Ali katkad bi je neki momak
prestigao. Pitao bi je hoe li plesati, a ona bi prvo rekla: A je li zna? Zna plesati? izravno bi
ga pitala. Onda bi je on udno gledao i rekao da, kao da hoe rei, pa to bih tu inae traio?
A obino bi se pokazalo kako je njemu ples geganje dok vue noge po podu i pritom je drpa
znojnim ruerdama. Katkad bi se samo istrgnula partneru iz ruku i ostavila ga na cjedilu pa
nastavila plesati sama - to je ionako najvie voljela. Zavrila bi ples koji je bio plaen, a ako
bi joj blagajnik prigovorio i pokuao je natjerati da plati za dva premda je otplesala samo
jedan, rekla bi mu da malo ohladi. Neka joj se slobodno smiju to plee sama, koliko im srce
eli.
Drugi plesnjak bio je odmah na izlazu iz grada, na autocesti. Ondje se plaao ulaz, na
vratima, nije se plaalo za pojedinani ples, nego za cijelu veer. Plesnjak se zvao Royal-T. I
ondje je sama plaala za sebe. Onamo su openito zalazili bolji plesai, ali ipak se uvijek
potrudila bar donekle vidjeti kako im ide prije nego to bi im dopustila da je izvedu na plesni
podij. Obino su to bili deki iz grada, dok su oni u drugom plesnjaku bili sa sela. Bili su
okretniji na nogama - ovi iz grada - ali nisi im na noge morao paziti. Nego gdje e te uhvatiti.
Katkad im je morala oitati bukvicu i objasniti im to e ih snai ako ne prestanu. Dala im je
na znanje i ravnanje da je dola ovamo plesati i da je sama platila svoju ulaznicu zato da bi
plesala. Osim toga, znala je tono gdje ih treba zveknuti. Pa e vidjeti svoje. Katkad su jako
dobro plesali pa bi se provela kao nikad. A onda, kad su odsvirali zadnji ples, mugnula bi
kui.
Nije ona kao neke, rekla je. Ne da se ona samo tako uloviti.
Uloviti. Kad je to rekla, zamislila sam veliku ianu mreu kako pada, a neka je zlobna
sitna stvorenjca navlae preko tebe i gue te tako da vie nikad ne moe pobjei. Sadie je
valjda neto od toga naslutila po mojem izrazu jer mi je rekla neka se ne bojim.
Ne treba se bojati niega na ovom svijetu, samo se uvaj i pamet u glavu.
Ti i Sadie puno razgovarate, rekla je majka.
Znala sam da sad slijedi neto ega se moram uvati, ali nisam znala to.
Svia ti se, je li?
Rekla sam, da.
Pa jasno. I meni se svia.
Nadala sam se da e to biti sve i na trenutak sam pomislila da i jest.
A onda: Ti i ja vie ne provodimo onoliko vremena zajedno sad kad imamo bebe. Ne
ostavljaju nam ba puno slobodnog vremena, jelda? Ali volimo ih, je li tako?
Brzo sam rekla da.
Iskreno? rekla je ona.
Nee prestati dok ne kaem iskreno pa sam rekla.
Majka je silno neto eljela. Da ima otmjene prijateljice? ene koje igraju brid i iji
muevi idu na posao u odijelima s prslucima? Ne ba, a za to ionako nije bilo nikakvog
izgleda. Da ja budem onakva kakva sam prije bila, s kosom u dugakim uvojcima, za koje mi
nije bilo teko stajati mirno i trpjeti, i majstorskim recitacijama na vjeronauku? Nije vie
imala vremena sve to nadzirati. A u meni se javljalo neto izdajniko, premda nije znala zato,
a nisam znala ni ja. Na vjeronauku se nisam sprijateljila ni s kim iz grada. Umjesto toga
oboavala sam Sadie. ula sam kako majka to kae ocu. Ona oboava Sadie.
Otac je rekao da je Sadie prava blagodat. to je to znailo? Zvuao je veselo. Moda je
znailo da nee stati ni na iju stranu.
100

Da bar imamo potene plonike, rekla je majka. Da imamo potene plonike, moda bi
mogla nauiti roluati se i nai prijateljice.
Zbilja sam eljela koturaljke. A sad sam znala, premda pojma nisam imala zato, da to
neu nikad priznati.
Onda je majka rekla neto o tome kako e biti bolje kad pone kola. Neto e sa mnom
biti bolje ili e neto u vezi sa Sadie biti bolje. Nisam htjela uti to.
Sadie me uila nekim svojim pjesmama, a ja sam znala da mi pjevanje ba ne ide. Nadala
sam se da nije to ono to mora ili biti bolje ili prestati. Istinski nisam htjela da prestane.
Otac se tu nije mogao previe mijeati. Bilo je to majino podruje, osim poslije, kad sam
postala zbilja jeziava pa su me morali kanjavati. ekao je da brat naraste i bude njegov.
Deko nee biti tako kompliciran.
I zbilja, moj brat nije bio kompliciran. Odrastao je i postao ovjek na mjestu.
Sad je ve poela kola. Poela je prije nekoliko tjedana, prije nego to je lie
pocrvenjelo i poutjelo. Sad je uglavnom otpalo. Ne nosim kolski kaput, nego onaj za
paradu, s manetama i ovratnikom od tamnog baruna. Majka nosi kaput koji odijeva za
crkvu, a kosu joj veim dijelom pokriva turban.
Majka nas vozi onamo kamo ve idemo. Ne vozi esto, pa uvijek vozi nekako
dostojanstvenije, a opet nesigurnije od oca. Trubi na svakom zavoju.
Stigli smo, kae, ali treba joj neko vrijeme da parkira auto.
Evo nas tu. Kao da eli da joj glas zvui ohrabrujue. Dodiruje mi nadlanicu kako bi mi
pruila priliku da je uhvatim za ruku, ali pravim se da to nisam primijetila i ona se povlai.
Pred kuom nema kolnog prilaza, ak ni plonika. Kua je pristojna, ali sasvim obina.
Majka je podignula ruku u rukavici da pokuca, ali ispada da ne moramo kucati. Otvaraju nam
vrata. Majka je zaustila da mi kae neto ohrabrujue - neto u stilu proi e puno bre nego
to misli i onda je gotovo - ali ne stie zavriti. Ton kojim mi se obratila bio je donekle
strog, ali i pomalo utjean. Kad su se vrata otvorila, glas joj se priguio, omekao, kao da je
pognula glavu.
Vrata su se otvorila da bi neki ljudi izili, ne samo zato da mi uemo. Jedna od ena na
izlazu dovikuje preko ramena glasom koji se ni najmanje ne trudi biti mekan.
To je ona kod koje je radila, i ona mala.
Zatim nam prilazi neka ena, vrlo dotjerana, pa razgovara s majkom i pomae joj skinuti
kaput. Kad je to obavljeno, majka meni skida kaput i kae eni kako sam ja osobito voljela
Sadie. Nada se da je u redu to me dovela.
, slatkica mala, kae ena, a majka me lagano dodiruje da me potakne da pozdravim.
Sadie je voljela djecu, rekla je ena. Jako ih je voljela.
Primjeujem da je ovdje jo dvoje djece. Dva djeaka. Znam ih iz kole, jedan je sa
mnom u prvom razredu, drugi je stariji. Vire s vrata koja po svoj prilici vode u kuhinju. Mlai
trpa cijeli keks u usta na komian nain, a drugi, stariji, gadljivo je iskrivio lice. Ne gadi mu
se taj to gura keks u usta, nego ja. Naravno, mrze me. Deki su se openito ili pravili da te ne
vide ako su te sreli negdje izvan kole (a i u koli su se pravili da te ne vide), ili su se
kreveljili i dobacivali ti grozote. Ako sam se morala pribliiti nekom deku, ukoila bih se i
pitala to da ponem. Naravno, sve je bilo drukije ako je u blizini bilo odraslih. Ovi deki
nisu mi nita dobacivali, ali ipak sam se osjeala malo jadno, sve dok ih netko nije obojicu
povukao u kuhinju. Tad sam postala svjesna majina iznimno blagog i suutnog glasa,
damskijeg ak i od glasa glasnogovornice s kojom je razgovarala, i palo mi je na pamet da je
iskreveljeno lice moda bilo namijenjeno njoj. Ljudi su katkad oponaali njezin glas kad bi
me zazvala pred kolom.
ena s kojom je razgovarala i koja kao da je upravljala situacijom odvela nas je u dio
prostorije gdje su na kauu sjedili mukarac i ena, drei se kao da ne razumiju sasvim zato
su ovdje. Majka se nagnula i obratila im se s puno potovanja, a onda pokazala na mene.
Ona je jako voljela Sadie, rekla je. Shvatila sam kako se od mene oekuje da sad neto
kaem, ali prije no to sam stigla progovoriti, ena koja je sjedila na kauu ispustila je urlik.
Nije gledala nikoga od nas, a zvualo je kao da joj kakva zvijer kida i gloe meso. Mlatila se
101

po rukama kao da neto tjera, to god to bilo, ali to nije odlazilo. Pogledala je majku kao da bi
majka morala neto poduzeti.
Starac joj je rekao da se smiri.
Jako je to teko primila, rekla je ena koja nas je dovela. Ne zna to radi. Sagnula se
jo nie i rekla: No, no. Uplait ete curicu.
Uplaiti curicu, posluno je ponovio starac.
im je to izgovorio, ena je uutjela i sad se tapala po izgrebenim nadlakticama kao da
ne zna to im se dogodilo.
Majka je rekla: Jadna ena.
I to jedinica, rekla je ona koja nas je vodila. Meni je rekla: Nita se ti ne brini.
Brinula sam se, ali ne zbog vike.
Znala sam da je Sadie negdje ovdje, a nisam je htjela vidjeti. Majka nije ba izrijekom
rekla da u je morati vidjeti, ali isto tako nije rekla ni da neu.
Sadie je poginula dok se vraala pjeke kui iz plesnjaka Royal-T. Auto ju je pogodio
upravo na onom, ljunanom, djeliu puta izmeu parkiralita plesnjaka i poetka gradskog
plonika. Vjerojatno je urila, onako kao to je uvijek urila, i bez sumnje mislila kako je
vozai vide, ili kako ona ima pravo onuda prolaziti ba kao i oni, a moda je auto iza nje
odjednom zaplesao ili moda nije bila ba ondje gdje je mislila da jest. Udario ju je s lea.
Auto koji ju je udario uklanjao se s puta autu iza sebe, a taj drugi auto htio je skrenuti u ulicu
prema gradu. U plesnjaku se pomalo pilo, premda se ondje nije toio alkohol. A kad je ples
zavrio, uvijek se trubilo, dovikivalo, naglo kretalo i vrtjelo u mjestu. Dok je brzala u mraku,
jo i bez baterije, Sadie se sigurno ponaala kao da su se svi duni njoj maknuti s puta.
Djevojka bez momka pa da na ples ide pjeke, rekla je ena koja je i dalje razgovarala s
majkom kao da su prijateljice. Govorila je vrlo tiho, a majka je tronuto neto promrmljala.
Zazivala je vraga, rekla je prijateljski raspoloena ena jo tie.
Kod kue sam bila naula razgovore koje nisam razumjela. Majka je htjela poduzeti neto
to je moda imalo veze sa Sadie i autom koji ju je udario, ali otac je rekao neka se okani
toga. Nemamo mi to traiti u gradu, rekao je. Nisam to ni pokuala odgonetnuti jer sam se
trudila uope ne razmiljati o Sadie, a kamoli o tome da je mrtva. Kad sam shvatila da idemo
Sadieinoj kui, silno sam poeljela ne ii, ali nisam znala kako da se izvuem osim neopisivo
nepristojnim ponaanjem.
Nakon ispada one starice, uinilo mi se da bismo se mogle okrenuti i poi kui. Nikad
neu morati priznati istinu, a to je da se zapravo oajniki bojim svakog mrtvog tijela.
Ba kad sam pomislila da bi se to moglo ostvariti, ula sam kako majka i ena s kojom
kao da se urotila govore o onom najgorem od svega.
Da vidimo Sadie.
Da, govorila je majka. Naravno, moramo vidjeti Sadie.
Mrtvu Sadie.
Uglavnom sam drala pogled vie-manje oboren, tako da sam vidjela samo one djeake
koji jedva da su bili vii od mene i stare ljude koji su sjedili. Ali sad me majka povela za ruku
u drugom smjeru.
U sobi je cijelo to vrijeme stajao lijes, ali mislila sam da je to neto drugo. Zbog premalo
iskustva nisam znala kako zapravo izgleda. Polica za cvijee, to je mogao biti taj predmet
kojem smo se primicali, ili zatvoreni pijanino.
Moda su ljudi koji su stajali oko njega nekako prikrili njegovu pravu veliinu, oblik i
svrhu. Ali sad su se svi ti ljudi s potovanjem razmaknuli, a majka je progovorila novim, vrlo
tihim glasom.
Doi, rekla mi je. Njezina mi je blagost zvuala mrsko, pobjedonosno.
Sagnula se da mi virne u lice i to zato, bila sam sigurna, da me sprijei u onom ega sam
se upravo dosjetila - da vrsto zatvorim oi. Tad je skrenula pogled s mene, ali mi je i dalje
stezala ruku. Uspjela sam spustiti kapke im me prestala gledati, ali nisam ih sasvim sklopila,
da se ne spotaknem ili da me netko ne gurne ba onamo gdje ne elim biti. Tek sam nazirala
ukrueno cvijee i sjaj ulatenog drva.
A onda sam ula majku kako mrca i osjetila kako se odmie od mene. kljocaj kad je
102

otvorila torbicu. Morala je zavui ruku u nju, pa je olabavila stisak i ja sam se uspjela odvojiti
od nje. Plakala je. Pozornost koju je pridala svojem plau i mrcanju dala mi je priliku da se
oslobodim.
Pogledala sam ravno u lijes i vidjela Sadie.
U nesrei su joj bili poteeni vrat i lice, ali nisam sve to vidjela odjednom. Samo sam
stekla opi dojam da ne izgleda tako strano kako sam se bojala. Brzo sam sklopila oi, ali
shvatila sam da se ne mogu suzdrati da ponovno ne pogledam. Prvo onaj uti jastui koji joj
je bio pod glavom, ali joj je uspio pokriti vrat i bradu, i onaj jedan obraz koji sam odmah
vidjela. Trik je bio u tome da brzo pogledam djeli nje, zatim se vratim na jastui, a sljedei
put natjeram se pogledati jo malo vei dio onoga ega se ne bojim. A onda je to bila Sadie,
cijela Sadie ili bar sve to sam mogla vidjeti na dostupnoj strani.
Neto se pomaknulo. Vidjela sam to, oni kapak na mojoj strani se pomaknuo. Nije se
otvorio, niti napola otvorio, ni blizu tome, nego se tek mrvicu podignuo, tek toliko da biste, da
ste na njezinom mjestu, da ste u njoj, mogli virnuti kroz trepavice. Tek moda da razaberete
to je svjetlo, a to tama.
Nisam se tad iznenadila niti se i najmanje uplaila. Taj se prizor odmah uklopio u sve to
sam znala o Sadie i nekako, istodobno, u neki posebni doivljaj koji je pripadao samo meni.
Niti mi je na kraj pameti bilo svratiti neiju pozornost na to to se dogaa, jer to i nije bilo
namijenjeno njima, nego iskljuivo meni.
Majka me ponovno uhvatila za ruku i rekla da smo spremne za odlazak. Razmijenilo se
jo nekoliko rijei, ali za tili as, kako mi se uinilo, nale smo se vani.
Majka je rekla: Dobro si se drala. Stisnula mi je ruku i rekla: Eto, sad je to gotovo.
Morala je zastati i popriati s nekim tko se upravo spremao ui, a onda smo sjele u auto i
krenule kui. Sinulo mi je kako bi ona voljela da neto kaem, da ba njoj neto povjerim, ali
nisam.
Nikad vie nisam doivjela slino privienje, a Sadie mi je zapravo brzo izblijedjela u
sjeanju, najvie zbog oka koji mi je izazvala kola gdje sam se jedva nekako nauila
snalaziti uz pomo neobine mjeavine smrtnog straha i toga da se pravim vana. Sasvim
iskreno, neto od njezine vanosti izblijedjelo je jo u onom prvom tjednu rujna kad je rekla
da se mora brinuti za oca i majku pa nee vie raditi kod nas.
A onda je majka otkrila da radi u mljekari.
Ipak, jo dugo, kad god sam se nje sjetila, nisam sumnjala u ono to sam vjerovala da mi
je pokazano. Dugo, dugo poslije, kad me vie ni najmanje nisu zanimale nikakve natprirodne
pojave, jo mi je u mislima bilo da se takva stvar dogodila. Jednostavno sam vjerovala u to,
jednako lako kako vjerujemo i zapravo se sjeamo da smo jednom imali druge zube, kojih sad
vie nema, ali unato tome su stvarni. Sve dok jednog dana, jednog dana kad sam ve moda
bila tinejderica, nisam s nekom mutnom prazninom duboko u sebi shvatila da sad vie u to
ne vjerujem.

NO
Kad sam bila mala, kao da nije bilo nijednog poroda, nijednog prsnua slijepog crijeva ili
bilo kakvog drugog hitnog medicinskog sluaja da se nije poklopio s meavom. Ceste bi bile
zatvorene, otkopati auto iz snjenih nanosa ionako nije dolazilo u obzir i morali bi se
upregnuti konji da se probije do gradske bolnice. Sreom smo jo drali konje - u normalnim
okolnostima odavno bi se od njih odustalo, ali rat i tednja benzina sve su promijenili, bar
privremeno.
Kad me, dakle, odjednom otro zaboljelo u slabinama, to se moralo dogoditi oko
jedanaest uveer i morala je huati snjena oluja, a kako u tom asu nismo u staji imali
vlastite konje, morali smo posuditi susjedovu zapregu da me odveze u bolnicu. Put ne dulji od
tri kilometra, ali svejedno prava pustolovina. Lijenik je ve ekao i nitko se nije zaudio kad
se pripremio da mi izvadi slijepo crijevo.
Jesu li se tad ee vadila slijepa crijeva nego danas? Znam da se to i sad radi i da je to
103

nuno - ak sam ula za nekoga tko je umro jer mu ga nisu na vrijeme izvadili - ali pamtim to
kao neku vrstu obreda koji je prilian broj mojih vrnjaka morao proi, ne moda masovno,
ali ne ba ni neoekivano, niti naroito alosno, jer je to znailo odmor od kole i davalo ti
neku vrstu statusa - na kratko si bio odvojen od ostalih jer te dotaknulo krilo smrtnosti, a sve
to u razdoblju ivota kad to jo prua zadovoljstvo.
I tako sam leala, laka za slijepo crijevo, i nekoliko dana kroz bolniki prozor promatrala
kako se snijeg nekako mrko runi kroz neke zimzelene. Koliko se sjeam, nije mi ni sinulo
pitati se kako e otac platiti moj uzvieni status. (Mislim da je prodao komad ume koji je
zadrao kad se rijeio oeve farme. Vjerojatno se nadao da e ga iskoristiti za lov zamkama ili
za skupljanje javorova sirupa. Ili je osjeao neku neizrecivu nostalgiju.)
Zatim sam se vratila u kolu i uivala u tome to sam osloboena tjelesnog dulje nego to
je bilo potrebno, a jedno subotnje jutro kad smo majka i ja bile same kod kue, rekla mi je da
mi je u bolnici izvaeno slijepo crijevo, ba kao to sam i mislila, ali da to nije jedino to su
mi uklonili. Lijenik je zakljuio kako ga treba izvaditi kad me ve otvorio, ali mnogo vie ga
je zabrinula izraslina. Izraslina, rekla je majka, veliine pureeg jajeta.
Ali ne brini se, rekla je, to je sad rijeeno.
Rak mi nije pao na pamet, niti ga je ona spomenula. Mislim da se danas ne bi moglo
takvo to priopiti, a da se ne postave odreena pitanja, da se ne nagaa je li to rak ili nije.
Kancerozna ili dobroudna izraslina - odmah bismo to htjeli znati. Ne mogu drukije objasniti
kako to da nismo o tome govorili, osim da je valjda tu rije okruivao neki oblak, poput onog
oblaka pri spomenu seksa. Jo gore. Seks je bio odvratan, ali valjda je donosio neki uitak zapravo smo znali da donosi uitak, premda nae majke toga nisu bile svjesne - dok je ak i
sama rije rak podsjeala na neko tamno, trulo stvorenje gnjila vonja koje ovjek ne bi
pogledao ni dok ga udarcem noge uklanja s puta.
Tako ja nisam nita pitala niti su mi to rekli pa mogu samo zakljuiti da je izraslina bila
dobroudna ili da je uklonjena s najveom vjetinom, jer evo me danas ovdje. I tako joj malo
vanosti pridajem da cijeli ivot, kad god se od mene trai da nabrojim operacije koje sam
imala, automatski kaem ili napiem samo slijepo crijevo.
Taj razgovor s majkom vjerojatno se vodio za vrijeme uskrsnih praznika, kad su se
meave i snjeni nanosi povukli, potoci nabujali i poplavili, nosei pred sobom sve to
dohvate, a drsko nam je ljeto prijetilo na obzoru. U naem podneblju nije bilo ni
odugovlaenja ni milosti.
kolska godina za mene je zavrila u vrelini ranog lipnja jer sam imala dovoljno dobre
ocjene da me oslobode zavrnih ispita. Izgledala sam dobro, obavljala poslove po kui, itala
knjige kao i obino pa nitko nije slutio da neto sa mnom nije u redu.
Sad moram opisati raspored u sobi u kojoj smo spavale moja sestra i ja. Bila je to mala
prostorija u koju nisu stala dva kreveta jedan do drugoga pa su rjeenje bili kreveti na kat, s
malim ljestvama postavljenim tako da se onaj tko spava na gornjem leaju moe popeti na
poinak. To sam bila ja. Kad sam bila jo mala i sklona zadirkivanju, znala sam zadignuti
ugao svojeg tankog madraca i prijetiti mlaoj sestri, koja je bespomono leala na donjem
krevetu, da u pljunuti na nju. Naravno, sestra - zvala se Catherine - nije zapravo bila
bespomona. Mogla se sakriti pod pokriva, ali moje se lukavstvo sastojalo u tome da vrebam
sve dok je nedostatak zraka ili radoznalost ne natjeraju da izviri, a onda pljunem, ili se
uspjeno pretvaram da joj pljujem na otkriveno lice, to je nju tjeralo u bijes.
Bila sam prevelika za takve gluparije, u vrijeme o kojem govorim svakako prevelika.
Sestri je bilo devet godina kad je meni bilo etrnaest. Odnos izmeu nas dvije uvijek je bio
neuravnoteen. Kad je nisam muila, zadirkivala na neki idiotski nain, preuzimala sam ulogu
iskusnog savjetnika ili pripovjedaa jezovitih pria. Odijevala sam je u staru odjeu koja je
bila pohranjena u majinoj krinji, prefma da se razree za prekriva sastavljen od krpica i
prestaromodna da bi je bilo tko nosio. Mazala sam joj lice majinim starim sasuenim
rumenilom i puderom i govorila joj kako je lijepa.
I bila je lijepa, bez sumnje, premda je s tim naminkanim licem izgledala kao neka
udovina strana lutka.
Ne elim rei da sam potpuno vladala njom pa ak ni da su nam ivoti bili neprestano
104

isprepleteni. Imala je vlastite prijatelje, vlastite igre. Naginjale su kuevnom, a ne

glamuroznom. Lutke su se vodile u etnju u kolicima, a katkad su se umjesto lutaka u robicu
oblaili i u kolicima vozili maii, koji su uvijek izbezumljeno pokuavali umaknuti. A bilo je
i onih skupnih igara u kojima je jedna djevojica bila uiteljica pa je mogla ostale udarati po
zapeima i tjerati ih da se pretvaraju da plau, kao kaznu za razliite prijestupe i gluposti.
U mjesecu lipnju, kao to sam rekla, bila sam slobodna od kole i preputena samoj sebi,
koliko se sjeam, vie nego bilo kada tijekom odrastanja. Radila sam pomalo po kui, ali
majci je valjda bilo dovoljno dobro, jo, da moe obavljati veinu kuanskih poslova. Ili smo
moda u to doba imali upravo toliko novca da zaposlimo djevojku koju bi ona - majka - zvala
dvorkinjom, premda su svi ostali govorili spremaica. U svakom sluaju, ne sjeam se da sam
se morala hvatati u kotac s bilo kojim od onih poslova to e me zatrpavati u ljetima pred
nama, kad sam se svojevoljno borila da odrim kuu u pristojnom stanju. Oito mi je
tajanstveno puree jaje dalo neki status invalida pa sam mogla dio vremena provoditi
tumarajui uokolo kao da sam ovdje u gostima.
Premda se nisam vidljivo preputala sjeti. To u naoj obitelji ne bi nikome prolo. Sve
sam zadrala za sebe - to kako se beskorisno i udno osjeam. Ali ne neprestano beskorisno.
Sjeam se kako sam uala meu gredicama da prorijedim mlade mrkvice, to se moralo
obaviti svako proljee kako bi korijen narastao do pristojne veliine za jelo.
Vjerojatno je stvar bila samo u tome to mi nije svaki trenutak u danu bio ispunjen
poslom kao prijanjih i kasnijih ljeta.
I to je moda bio razlog to me poela muiti nesanica. Isprva sam samo leala budna
negdje do ponoi i udila se kako mi se oi ne sklapaju, dok svi ostali u kui spavaju. Uveer
sam obino itala i umorila se pa ugasila svjetlo i ekala. Nitko mi prije toga nije doviknuo da
ugasim svjetlo i odem na spavanje. Prvi put uope (a i to mora da je odavalo moj iznimni
status) doputeno mi je da sama odluujem o neem takvom.
Trajalo je neko vrijeme da se kua preobrazi nakon dnevnog svjetla i kune rasvjete koja
se palila kasno uveer. Kad je prestao onaj sveopi tropot stvari koje se moraju obaviti,
objesiti, odloiti, zgotoviti, pretvarala se u neko udnovatije mjesto, gdje su ljudi i poslovi to
su im ravnali ivotima nestali, sve stvari oko njih izgubile svrhu, a sav se namjetaj povukao u
sebe i nije vie postojao zbog neije pozornosti.
Moda to djeluje kao osloboenje. Moda je i bilo, ispoetka. Sloboda. Neobinost. Ali
kako mi je san sve dulje izmicao, dok nesanica napokon nije posve prevladala tako da je
trajala do svitanja, to me sve vie uznemiravalo. Poela sam smiljati rime, zatim recitirati
poeziju, najprije da se uspavam, a zatim gotovo i ne svojom voljom. To to sam radila kao da
mi se rugalo. Rugala sam se samoj sebi, dok su se rijei pretvarale u besmislice, u najblesavije
trabunjanje.
Nisam bila svoja.
Povremeno sam ula da to kau za nekoga, cijeli ivot sam to sluala, a da nikad nisam
razmislila to to znai.
Pa to si ti zamilja tko si?
I to sam ula, a da nisam to shvaala kao pravu prijetnju, nego tek kao neku vrstu
uobiajenog podsmijeha.
Razmisli malo.
Tad mi ve i nije bilo do sna. Znala sam da je puki san teko dostian. Moda ak i
nepoeljan. Neto me obuzelo i sad sam se morala, nadala, od toga obraniti. Bila sam izgleda
toliko pri sebi da znam da to moram, ali jedva. to god to bilo, nagovaralo me na svata, ne
zbog nekog posebnog razloga nego tek zato da vidi mogu li se takve stvari poiniti. Davalo
mi je do znanja da povod nije nuan.
Nuno je samo popustiti. Kako udno. Ne iz osvete, ili zbog bilo kojeg normalnog
razloga, nego samo zato to ti je neto palo na pamet.
I padalo mi je na pamet. to sam vie tjerala tu misao od sebe, upornije se vraala. Bez
odmazde, bez mrnje - kao to sam rekla, bez razloga, osim to je neto nalik potpuno
hladnoj, dubokoj misli koja jedva da se mogla nazvati porivom, vie razmiljanjem, moglo
stei vlast nada mnom. Nisam smjela ni misliti na to, ali sam ipak mislila.
105

Misao je bila ondje i vrtjela mi se po glavi.

Misao da mogu udaviti svoju sestricu, koja je spavala na donjem krevetu, ispod mene, i
koju sam voljela vie od svih na svijetu.
Mogla bih to napraviti ne zbog neke ljubomore, zlobe ili ljutnje, nego zbog ludila koje
kao da je lealo tik uz mene u noi. I nije to bilo neko divlje ludilo, nego neto to gotovo da
me zadirkivalo. Lijeni, podmukli, napola tromi poriv koji kao da ve dugo eka i vreba.
Kao da mi govori, zato ne. Zato ne uiniti ono najgore?
Najgore. Ovdje, na mjestu koje najbolje poznam, u sobi gdje smo spavale cijeli ivot i
mislile da smo najsigurnije. Mogla bih to napraviti bez ikakvog drugog razloga shvatljivog
meni ili ostalima, osim da nisam mogla nita protiv toga.
Rjeenje je bilo ustati, izii iz te sobe i iz kue. Spustila sam se ljestvama i nisam bacila ni
jedan jedincati pogled na sestru koja je ondje spavala. Zatim tiho niza stube, dok svi spavaju
dubokim snom, u kuhinju gdje mi je sve tako poznato da se mogu snai i bez svjetla.
Kuhinjska vrata nisu se zapravo zakljuavala - nisam ak sigurna da smo imali klju. Pod
kvaku se gurnula stolica tako da bi svatko tko pokua ui podignuo buku do neba. Uz oprez,
stolica se mogla ukloniti neujno, bez i najmanjeg uma.
Nakon prve noi uspjela sam glatko proi sve korake bez zastajanja i nala sam se vani,
inilo mi se, u nekoliko sekundi.
Naravno, nije bilo uline rasvjete - bili smo predaleko od grada.
Sve je bilo vee. Stabla oko kue uvijek smo zvali imenom - bukva, brijest, hrast, javori o
kojima smo uvijek govorili u mnoini i nismo ih razlikovali jer su se drali zajedno. Sad su
sva bila intenzivno crna. Crno je bilo i stablo bijelog jorgovana (sad ve ocvalo) i stablo
ljubiastog jorgovana - koje smo uvijek zvali stablima jorgovana, a ne grmovima jer su
narasla prevelika.
Na travnjacima ispred, iza i bono od kue s lakoom sam se snalazila jer sam ih sama
kosila ne bih li nam tako izborila neku vrstu graanskog ugleda.
Istona strana nae kue i njezina zapadna strana gledale su na dva razliita svijeta, tako
se bar meni inilo. Istona je strana bila gradska strana, premda se nije vidio nikakav grad.
Niti tri kilometra od nas stajale su kue u nizu, s ulinim svjetiljkama i tekuom vodom. I
premda sam rekla da se nita od toga nije vidjelo, zapravo nisam sigurna da se nije nazirao
neki nejasni odsjaj ako ste dovoljno dugo zurili u tom smjeru.
Na zapadu se sterao dugi rijeni zavoj i polja, drvee i zalasci sunca, i nije bilo nieg da
ih poremeti. Niega povezanog s ljudima, za moj pojam, ili uope s obinim ivotom, bilo
kad.
Hodala sam amo-tamo, prvo uz kuu, a onda se odvaila poi i dalje, kad sam se ve
mogla osloniti na vid i biti sigurna da neu naletjeti na ruku crpke ili podupira za konop za
suenje rublja. Ptice su se uskomeale, a zatim i zapjevale - kao da se svaka od njih toga
sjetila sama za sebe gore u kronjama drvea. Budile su se puno ranije nego to sam mislila da
je to mogue. Ali ubrzo nakon tih ranoranilakih cvrkuta nebo se lagano zabijeljelo. A mene
je odjednom svladala pospanost. Vratila sam se u kuu gdje je odjednom posvuda bilo
mrano, oprezno i neujno nagnula sam stolicu i uglavila je pod kvaku ba kako treba i
beumno se uspela na kat, uza stube i pokraj vrata, s nunim oprezom, premda sam ve
napola spavala. Pala sam na jastuk i probudila se kasno - a kasno je kod nas znailo oko osam
ujutro.
Tad bih se svega sjetila, ali bilo je to tako besmisleno - onaj runi dio bio je zbilja
besmislen - da sam prilino lako sve zaboravila. Brat i sestra bili su u koli, ali posue od
njihova doruka, s nekoliko loptica pahuljica od rie koje su plutale u viku mlijeka, jo je
stajalo na stolu.
Besmisleno.
Kad bi se sestra vratila iz kole, ljuljale smo se u viseoj mrei, svaka na svojoj strani.
U toj viseoj mrei provodila sam dobar dio dana, to vjerojatno objanjava zato naveer
nisam mogla zaspati. A kako nisam nikome spomenula svoje none tegobe, nitko mi se i nije
sjetio rei da e mi biti lake ako budem aktivnija preko dana.
106

Tegobe su se, naravno, po noi vraale. Demoni su me ponovno hvatali. Sad sam ve
znala da je najbolje odmah ustati s gornjeg leaja i ne pretvarati se da e se neto popraviti i
da u zaspati samo ako se dovoljno potrudim. Oprezno sam izlazila iz kue kao i prije. Sad
sam se ve bolje snalazila; ak mi je i unutranjost prostorija bila vidljivija, a opet udnija.
Razabirala sam kuhinjski strop na pero i utor, postavljen prije valjda sto godina i okvir
sjevernog prozora to ga je oglodao pas kojeg su sluajno tu zatvorili preko noi, davno prije
nego to sam se ja rodila. Sjetila sam se neega to sam potpuno zaboravila - da sam prije
imala pjeanik za igru smjeten tako da me majka moe gledati ba s tog sjevernog prozora.
Na tom mjestu sad se rascvala bujna suruica pa se kroz prozor jedva vidjelo.
Istoni zid kuhinje nije imao prozora, ali zato je imao vrata koja su izlazila na povienu
stubu, na kojoj smo stajali dok smo vjeali otealo mokro rublje ili ga otud unosili kad se
osuilo i sve mirisalo svjee i slavljeniki, od bijelih plahti do tamnih, tekih radnih odijela.
Na tom sam trijemu katkad zastajala na svojim nonim etnjama. Nikad nisam sjela na
stubu, ali kad sam gledala prema gradu, osjeala sam olakanje, moda samo od toga to sam
udisala tu normalnost. Svi ti ljudi koji e uskoro ustati, jer moraju ii u duan, otvoriti vrata i
unijeti boce mlijeka, sva ta zaposlenost.
Jedne noi - ne mogu rei je li to bila dvadeseta, dvanaesta ili tek osma ili deveta no
otkako sam ustajala iz kreveta i hodala uokolo - odjednom sam naslutila, prekasno da usporim
ili skrenem, da je netko iza ugla. Netko me ondje eka, a ja ne mogu nita osim hodati dalje.
Ako okrenem lea, dohvatit e me i to e biti gore nego da se susretnemo licem u lice.
Tko je to bio? Nitko drugi do moj otac. I on je sjedio na stubi na trijemu i gledao prema
gradu i onom jedva vidljivom slabom traku svjetla. Imao je na sebi dnevnu odjeu - tamne
radne hlae, isto to i kombinezon, ali malo bolje, tamnu grubu koulju i izme. Puio je
cigaretu. Koju je sam smotao, naravno. Moda me dim cigarete upozorio na neiju nazonost,
premda je mogue da je u ono vrijeme miris dima cigareta bio posvuda, u unutranjosti zgrada
i izvan njih, pa se vie nije ni primjeivao.
Rekao mi je dobro jutro, to bi moglo zvuati prirodno, osim to nije bilo nieg prirodnog
u tome. U naoj obitelji nismo bili navikli tako se pozdravljati. Nije u tome bilo nieg
neprijaznog - samo se smatralo nepotrebnim, valjda, kad emo se ionako cijeli dan susretati.
I ja sam njemu poeljela dobro jutro. Vjerojatno se zbilja bliilo jutro jer inae otac ne bi
bio odjeven za radni dan. Nebo se moda ve zabijeljelo, ali jo se skrivalo meu tekim
stablima. I ptice su pjevale. U posljednje vrijeme sve sam kasnije odlazila u krevet, premda
mi to vie nije donosilo onakvo olakanje kao prije. Mogunosti koje su se prije zadravale
samo u spavaoj sobi, u krevetu na kat, sad su se gnijezdile u svim kutovima.
Sad kad o tome razmiljam, pitam se zato otac nije bio u radnom kombinezonu. Odjenuo
se kao da ide u grad po neto, kao da je to prvo to mora ujutro obaviti.
Nisam mogla hodati dalje, cijeli mi se ritam poremetio.
Ne moe spavati? rekao je.
Prvi poriv bio mi je da kaem ne, ali onda sam pomislila kako u teko objasniti zato bez
razloga hodam uokolo pa sam rekla da.
Rekao je da se to esto dogaa u ljetnim noima.
Legne u krevet pospana, a onda, tono kad pomisli da e zaspati, sasvim se razbudi.
To ti se dogaa?
Rekla sam da.
Sad sam znala da me nije samo ovu jednu no uo kao ustajem iz kreveta i hodam. Netko
kome je stoka tu na imanju, iji prihodi, kakvi jesu da jesu, ovise o tome, netko tko dri pitolj
u ladici stola, svakako e se trgnuti iza sna i na najtii uanj na stubama i najpaljiviji okret
kvake.
Nisam sigurna u kojem je smjeru mislio nastaviti razgovor to se tie toga da sam budna.
Kao da je utvrdio da je stanje budnosti nezgodno, ali hoe li na tome stati? Svakako mu nisam
namjeravala nita vie rei. Da mi je dao i najmanji znak kako sluti da ima jo neega, da mi
je samo natuknuo kako je doao ovamo s namjerom da sazna sve o tome, mislim da opet ne bi
iz mene izvukao apsolutno nita. Morala sam prekinuti utnju svojom voljom i rekla sam da
ne mogu spavati. Moram ustati iz kreveta i hodati.
107

Zato?
Ne znam.
Runi snovi?
Ne.
Glupo pitanje, rekao je. Ne bi te iz kreveta istjerali lijepi snovi.
Pustio me da priekam s nastavkom, nita me nije pitao. Mislila sam odustati, ali i dalje
sam govorila. Istinu sam izgovorila tek s najsitnijim preinakama.
Kad sam spomenula sestricu, rekla sam da se bojim da u joj nauditi. Mislila sam da je to
dovoljno, da e on znati to time mislim.
Da u je udaviti, tad sam izgovorila. Ipak se nisam mogla suzdrati.
Sad to vie nisam mogla porei, nisam se mogla vratiti i ponovno biti ona ista od prije.
Otac me uo. uo je kako mislim da sam sposobna, bez ikakvog razloga, udaviti malu
Catherine u snu.
Rekao je: No dobro.
Zatim je rekao neka se ne brinem. Rekao je: Ljudima katkad padaju na pamet takve
misli.
Rekao je to sasvim ozbiljno i bez ikakve zabrinutosti ili paninog uenja. Ljudima
dolaze takve misli ili strahovi, ako hoe, ali ne treba se zbog toga zbilja brinuti, ne vie nego
zbog kakvog sna, moglo bi se rei.
Nije izrijekom rekao kako nema opasnosti da takvo to zbilja i uinim. Vie kao da je
uzimao zdravo za gotovo da se to ne moe dogoditi. To ti je od etera, rekao je. Etera koji su ti
dali u bolnici. Ne znai nita vie nego san. I to se ne moe dogoditi, isto kao to meteor ne
moe pogoditi nau kuu (naravno da moe, ali izgledi da je doista pogodi tako su mali da se
to svrstava u kategoriju nemogueg).
Nije mi predbacivao, meutim, to to mislim. Nije mi se udio, to mi je rekao.
Mogao je rei jo toga. Mogao me dalje ispitivati o mojem stavu prema mlaoj sestri ili
mojem nezadovoljstvu ivotom openito. Da se to dogaa danas, moda bi mi zakazao
razgovor kod psihijatra. (Mislim da bih ja tako postupila s djetetom, jednu generaciju i jedan
prihod poslije).
Zapravo, i to kako je postupio djelovalo je. Spustilo me, ali bez poruge ili straha, natrag u
svijet u kojem ivimo.
Ljudima se po glavi motaju misli koje radije ne bi mislili. To se dogaa u ivotu.
Ako danas poivite dovoljno dugo kao roditelj, otkrivate da ste pravili pogreke kojih se
uope niste potrudili biti svjesni, uz one kojih ste i previe svjesni. U srcu pomalo osjeate
poniznost, katkad se gnuate samih sebe. Mislim da moj otac nije nikad osjetio nita slino.
Znam da bi, da sam mu ikad predbacila to me tukao remenom za britvu ili od hlaa, po svoj
prilici rekao neto u stilu uzmi ili ostavi. Te batine on bi zapamtio, ako ih je uope pamtio,
tek kao nuno i djelotvorno obuzdavanje jeziavog djeteta koje umilja da moe voditi glavnu
rije.
Mislila si da si svu pamet svijeta popila, moda bi mi naveo kao razlog za kaznu, a to se
doista esto ulo u ono doba, kao da je pamet omraeni zlotvor iz kojeg treba batinama izbiti
drskost. Inae bi mogao odrasti mislei da je pametan. Ili pametna, ovisno.
Ali tog jutra, dok je svitalo, rekao mi je upravo ono to sam trebala uti i to sam ak
ubrzo i zaboravila.
Mislila sam da je moda u boljoj radnoj odjei zato to ima ujutro sastanak u banci gdje
e, ne na svoje iznenaenje, uti kako mu nee odobriti odgodu otplate kredita. Radio je
najmarljivije to je mogao, ali trite se nije oporavljalo i morao je nai novi nain da nas
izdrava i istodobno otplauje dugove. Ili je moda saznao da majino drhtanje ima ime i da
nee prestati. Ili da je zaljubljen u nemoguu enu.
Nije vano. Od tada sam opet mogla spavati.

108

GLASOVI
Kad je majka bila mlada, ona i cijela njezina obitelj odlazili su na ples. Ples se odravao u
koli ili katkad na farmi koja je imala dovoljno veliku primau sobu. Okupilo bi se i mlado i
staro. Netko bi svirao klavir - klavir u kui ili onaj u koli - a netko bi donio violinu. Ples u
kvadrat, slian kadrili, imao je sloene figure i korake, ije je nazive izvikivao netko poznat
po posebnoj snalaljivosti (uvijek je to bio mukarac), na sav glas i u nekoj udnovatoj,
oajnikoj urbi, od ega nije bilo ba nikakve koristi ako niste ve znali plesati. A znali su
svi, jer su svladali sve korake ve sa deset ili dvanaest godina.
Sad udana, s nas troje djece, majka bi jo po godinama i temperamentu mogla uivati u
plesu da je ivjela na pravom selu gdje su se takve stvari jo prireivale. Uivala bi i u
plesovima koji se pleu u paru i u krug, to je do jedne mjere ve nadomjetalo stari nain
plesa. Ali bila je u neobinoj situaciji. Mi smo bili u neobinoj situaciji. Naa je obitelj ivjela
izvan grada, ali ne zapravo na selu.
Moj otac, mnogo omiljeniji od majke, bio je od onih ljudi koji vjeruju da mora prihvatiti
to ti je sudbina udijelila. Ne i majka. Ona se uzdignula iznad ivota kakav bi vodila kao
seoska djevojka roena na farmi i postala je uiteljica, ali to joj nije bilo dovoljno, nije joj
osiguralo poloaj koji je prieljkivala ni prijatelje kakve je htjela imati u gradu. ivjela je na
pogrenom mjestu i nije imala dovoljno novca, ali ni inae nije ispunjavala uvjete. Znala je
igrati kanastu, ali ne i brid. Vrijeao ju je prizor ene koja pui. Mislim da je ljudima
djelovala nasrtljivo i kao da pretjerano inzistira na gramatiki pravilnom izraavanju.
Upotrebljavala je rijei kao to su glede i doista. Zvuala je kao da je odrasla u nekoj
neobinoj obitelji iji su svi lanovi uvijek tako govorili. Ali nije. I nisu. Na svojim farmama
ujaci, ujne i tete govorili su onako kao to govori sav ostali svijet. A majka ni njima nije bila
previe simpatina.
Ne elim rei da je majka provodila svaki budni trenutak elei da su stvari drukije nego
to jesu. Kao i svaka druga ena koja je teglila korita vode za pranje rublja u kuhinju jer nije
imala tekue vode i morala vei dio ljeta utroiti na pripremu hrane koja e se jesti zimi, imala
je posla preko glave. Nije ak mogla posvetiti onoliko vremena koliko bi inae posvetila tome
da bude razoarana sa mnom i da se zapita zato iz gradske kole ne dovodim kui prijateljice
kakve bih trebala dovoditi, ili bilo kakve prijateljice uope. Ili zato sada bjeim od recitiranja
na vjeronauku, a prije sam se otimala za to. I zato dolazim kui s raupanim uvojcima u
kosi - oskvrnue koje bih poinila jo na putu u kolu, jer ba nitko nije nosio kosu tako
poeljanu kako je ona eljala mene. Pa ni zato sam nauila potisnuti ak i onu udesnu
sposobnost pamenja kojom sam se sluila za recitacije ni zato se vie nikako ne elim time
praviti vana.
Ali nisam uvijek nadurena i svadljiva. Jo ne. Evo me tu s otprilike deset godina, jedva
ekam da se dotjeram i s mamom odem na ples.
Ples se odrava u jednoj od onih kua u naoj ulici koje izgledaju sasvim pristojno, ali ne
ba i imuno. To je velika, drvena kua o ijim stanarima nisam znala nita osim da mu radi
u ljevaonici, premda je dovoljno star da mi bude djed. Tada se nije prestajalo raditi u
ljevaonici, radilo se dokle god ide i pokuavalo utedjeti za onda kad vie nee ii. Smatralo
se sramotnim, ak i usred onog to sam kasnije nauila zvati velikom krizom, da ovjek
spadne na starosnu mirovinu. Smatralo se sramotnim i da neija odrasla djeca to dopuste, bez
obzira na to u kakvim se tegobama sama nala.
Sad mi se nameu neka pitanja koja mi se onda nisu nametala.
Jesu li ljudi koji su stanovali u toj kui priredili ples jednostavno zato da unesu malo
veselja u ivot? Ili su naplaivali ulaz? Moda su i sami zapali u ozbiljne tekoe, ak i ako je
mu imao posao. Lijeniki rauni. Znala sam kako to bolno moe pogoditi obitelj. Moja
mlaa sestra bila je osjetljiva, kako se govorilo, i ve su joj izvadili krajnike. Brat i ja svake
smo zime patili od neobino jakog bronhitisa, zbog ega je lijenik morao dolaziti u kuni
posjet. Lijenici su skupi.
Jo neto sam se mogla upitati: zato sam ja odabrana da pratim majku, umjesto da otac
109

ide s njom. Ali to zapravo nije tako zagonetno. Otac moda nije volio plesati, majka jest.
Osim toga, kod kue je bilo jo dvoje male djece koju je trebalo uvati, a ja jo nisam bila
dovoljno velika da mi se to povjeri. Koliko se sjeam, roditelji nijednom nisu unajmili
bebisitericu. Nisam sigurna da je u to vrijeme uope postojala ta rije. Kao tinejderica tako
sam zaraivala deparac, ali to su ve bila druga vremena.
Sveano smo se odjenuli. Na seoskim plesnim zabavama kojih se moja majka sjeala
nitko se nije pojavljivao u onim smijenim narodnim plesnim nonjama kakve su se poslije
viale na televiziji. Svi su odijevali najljepe to su imali, a ne odjenuti se tako - pojaviti se u
bilo emu nalik onim volanima i rupcima oko vrata kakve su navodno nosili seljaci - bila bi
uvreda za domaine i sve ostale. Nosila sam haljinu, koju mi je majka saila, od meke tople
vunene tkanine. Suknja je bila ruiasta, a gornji dio ut, sa srcem od ruiaste vunice
naivenim ondje gdje e mi jednog dana biti lijeva dojka. Kosa mi je bila zalizana, navlaena i
oblikovana u one vrste, duguljaste uvojke nalik oprugama koje sam raeljavala svaki dan
na putu u kolu. Prigovarala sam to moram s takvim uvojcima na ples s objanjenjem da ih
nitko ne nosi. Majin odgovor glasio je da nitko nema takvu sreu kao ja. Odustala sam od
prigovaranja jer sam silno eljela ii ili moda zato to sam mislila da na plesu nee biti
nikoga iz kole pa nije vano kakvu frizuru imam. Uvijek sam se u koli najvie bojala
ruganja.
Majina haljina nije bila kune izrade. Bila je to njezina najljepa haljina, odvie
elegantna za crkvu i presveana za sprovod, pa je stoga gotovo nikad nije nosila. Bila je od
crnog baruna, s rukavima do lakta i visokim ovratnikom. Najljepe na njoj bilo je obilje
sitnih perlica, zlatnih, srebrnih i u raznim bojama, to su se, naivene po cijeloj prednjici,
prelijevale pod svjetlom i mijenjale kad god se pomaknula pa i dok je samo disala. Splela je
kosu, tad jo uglavnom crnu, u vrstu krunu od pletenica i privrstila je ukosnicama na vrh
glave. Da je to bio bilo tko osim majke, pomislila bih kako je to zanosno lijepa ena. Zapravo
sam to i mislila, ali im smo zakoraili u tu nepoznatu kuu, nisam mogla ne zamijetiti da
njezina najljepa haljina nije ni slina haljinama ostalih ena, premda su i one sigurno
odjenule najbolje to imaju.
Ostale ene o kojima govorim bile su u kuhinji. Ondje smo se i mi zaustavile i razgledale
sve izloeno na velikom stolu. Sve mogue vrste kolaa, sitnih kolaia, pita i torti. I majka je
stavila na stol neku cifrastu poslasticu i usprtljala se oko nje da izgleda to ljepe. I
komentirala je kako sve izgleda da ti zazubice rastu.
Jesam li sigurna da je to rekla - zazubice? to god da je rekla, zazvualo je pogreno.
Poeljela sam da je otac ondje, jer je uvijek zvuao tono u skladu s prilikom, ak i kad je
govorio gramatiki ispravno. Kod kue je govorio kako spada, ali ne i izvan kue. Znao se
glatko uklopiti u svaki razgovor koji se vodio - shvaao je da je najvanije nikad ne rei nita
posebno. Majka je bila suta suprotnost. Kod nje je sve bilo jasno i zvonko i sluilo je tome da
privue pozornost.
Sad se upravo to dogaalo i ula sam je kako se smije, razdragano, kao da e time
nadoknaditi to to joj se nitko ne obraa. Zatim se raspitala gdje bismo mogli ostaviti kapute.
Pokazalo se da bismo ih mogli ostaviti bilo gdje, ali ako elimo, netko je rekao, moemo
ih odloiti na krevet gore na katu.
Na kat se ilo zatvorenim stubitem na kojem nije bilo svjetla, osim na vrhu. Majka mi je
rekla da krenem naprijed, ona dolazi za minutu, i pola sam uza stube.
Ovdje bismo se mogli upitati je li se dolazak na ples doista naplaivao. Majka se moda
zadrala dolje da to obavi. S druge strane, bi li ljudi od kojih se oekivalo da plate svejedno
donijeli cijelu tu zakusku? I je li zakuska doista bila tako raskona kako pamtim? Kad su svi
bili tako siromani? Ali moda im se ve inilo da vie nisu tako siromani, s poslovima koji
su se nudili u ratu i plaom to su je vojnici slali kui. Ako mi je zbilja bilo deset godina, kao
to mislim da jest, onda su se te promjene dogaale ve dvije godine.
Stube su vodile iz kuhinje, ali i iz primae sobe, a onda se spajale u jedno stubite za
spavae sobe na katu. Nakon to sam skinula kaput i izme i ostavila ih u uredno
pospremljenoj velikoj spavaoj sobi, jo sam ula majin glas kako se razlijee u kuhinji. Ali
ula sam i glazbu iz primae sobe pa sam se spustila tim putem.
110

Soba je bila prazna, uklonjeno je sve pokustvo osim klavira. Rolete od tamnozelenog
platna, za koje sam mislila da su posebno turobne, bile su navuene na prozore. Ali ugoaj u
prostoriji nije bio ni najmanje turoban. Mnogi su plesali, u paru kako i dolikuje, lagano se
okreui ili se ljuljajui gotovo u mjestu. Nekoliko djevojica koje su jo ile u kolu plesale
su na nain koji je upravo ulazio u modu, izvodile su pokrete jedna nasuprot drugoj i katkad
se drale za ruke, katkad ne. Nasmijeile su mi se na pozdrav kad su me vidjele, zbilja, a ja
sam se rastopila od sree, kao to sam se uvijek topila im se neka samouvjerena starija
djevojica udostojila obratiti pozornost na mene.
U toj je prostoriji bila i ena koja nikome nije mogla promaknuti i ija bi haljina sigurno
zasjenila majinu. Mora da je bila prilino starija od majke - kosa joj je bila sijeda i sloena u
rafiniranu frizuru od uvojaka koje smo onda zvali onduliranim, vrsto priljubljenih uz glavu.
Bila je krupna, lijepih ramena i irokih bokova, a nosila je haljinu od zlatnonaranastog tafta,
s prilino dubokim etvrtastim izrezom i rubom koji joj je jedva prekrivao koljena. Kratki
rukavi vrsto su joj stezali nadlaktice, a meso na njima bijelilo se, teko i glatko, poput masti.
Prizor me zapanjio. Nisam mislila da ena moe istodobno biti i stara i dotjerana,
istodobno prekrupna i graciozna, bezobrazno drska, a opet silno dostojanstvena. Moglo bi se
rei da je bila besramna, a moda ju je majka poslije tako i opisala - bila je to rije koju bi ona
upotrijebila. Netko blagonakloniji moda bi rekao upadljiva. Nije se zapravo namjerno
isticala, osim cijelim stilom i bojom haljine. Ona i mukarac s njom plesali su vrlo pristojno i
pomalo odsutno duhom, kao da su brani par.
Nisam pojma imala kako se zove. Nikad je prije nisam vidjela. Nisam pojma imala da je
na zlu glasu u gradu, a moda i ire, to se mene tie.
Da piem beletristiku umjesto da se sjeam neeg to se dogodilo, mislim da joj nikad ne
bih odjenula tu haljinu. To je neka reklama koja joj nije potrebna.
Naravno, da sam ivjela u gradu, umjesto da svaki dan samo idem onamo u kolu i natrag
kui, moda bih znala da je ona poznata prostitutka. Sigurno bih je tu i tamo negdje vidjela,
premda ne u toj naranastoj haljini. I ne bih upotrijebila rije prostitutka. Laka ena,
vjerojatnije. Naslutila bih da u njoj ima neeg odvratnog i opasnog, uzbudljivog i drskog, a da
ne bih mogla tono odrediti to je to. Da mi je netko i pokuao objasniti, mislim da mu ne bih
vjerovala.
U gradu je bilo nekoliko ljudi neobina izgleda i moda bi je jednostavno svrstala meu
njih. Bio je tu grbavac koji je svaki dan latio vrata gradske vijenice i, koliko mi je bilo
poznato, osim toga nije radio nita. Pa ona gospoa sasvim pristojnog izgleda koja je
neprestano razgovarala sama sa sobom, vrlo glasno, i korila ljude kojih nije bilo ni blizu.
S vremenom bih saznala kako se zove i na kraju otkrila da zbilja radi ono to nisam mogla
vjerovati da radi. I da je mukarac s kojim sam je vidjela da plee i ije ime takoer nisam
znala vlasnik biljarnice. Jednog dana, kad sam ve ila u srednju kolu, nekoliko me
djevojaka nagovorilo da u prolazu uem u biljarnicu, ako se usudim, i ja sam ula, a on je bio
ondje, isti taj mukarac. Premda je sad bio elaviji i deblji i nosio je iznoeniju odjeu. Ne
sjeam se da mi se obratio, ali nije ni morao. Izletjela sam van, natrag meu prijateljice, koje
mi, naposljetku, i nisu bile prave prijateljice, i nisam im rekla nita.
Kad sam vidjela vlasnika biljarnice, odjednom mi je u sjeanju oivio cijeli onaj prizor s
plesa, nabijanje klavira i cilik violine, i naranasta haljina, za koju bih tad ve rekla da je
idiotska, i kako se majka odjednom pojavila, jo u kaputu koji vjerojatno nije stigla ni skinuti.
Stvorila se ondje i pozvala me, kroz glazbu, glasom koji mi je naroito iao na ivce,
glasom koji kao da me posebno podsjeao na to da samo njoj mogu zahvaliti to sam uope
na ovom svijetu.
Rekla je: Gdje ti je kaput? Kao da sam ga negdje zametnula.
Na katu.
Pa idi po njega.
Da se uope popela na kat, vidjela bi ga. Vjerojatno nije dospjela dalje od kuhinje, gdje je
prtljala oko hrane, raskopana kaputa koji jo nije skinula, sve dok nije zavirila u sobu gdje se
plesalo i odmah shvatila tko je plesaica u naranastom.
Bez otezanja, rekla je.
111

Nisam ni mislila otezati. Otvorila sam vrata prema stubitu i potrala uz prvih nekoliko
stuba, a onda otkrila da ondje gdje stube skreu sjede neki ljudi i prijee mi prolaz. Nisu me
vidjeli da dolazim - bili su oito zauzeti neim ozbiljnim, tako mi se uinilo. Ne ba
raspravom, ali nekim vanim i hitnim razgovorom.
Od to troje, dvojica su bili mladii. U odorama Ratnog zrakoplovstva. Jedan je sjedio na
stubi, a drugi, na nioj stubi, nagnuo se naprijed, oslonivi se rukom o koljeno. Na stubi iznad
njih sjedila je djevojka, a mukarac blie njoj tapao ju je po nozi kao da je tjei. Pomislila
sam da je pala na ovim uskim stubama i da se ozlijedila, jer je plakala.
Peggy. Zvala se Peggy. Peggy, Peggy, govorili su momci, zabrinutim i ak njenim
glasovima.
Rekla je neto to nisam razabrala. Govorila je djetinjastim glasom. alila se, onako kako
se alimo na neku nepravdu. Ponavljamo i ponavljamo kako to nije pravedno, ali beznadno,
kao da ne oekujemo da e se nepravda ispraviti. Podlo je jo jedna rije koja se upotrebljava
u tim okolnostima. To je tako podlo. Netko se podlo ponio.
Sluajui to majka govori ocu nakon to smo se vratile kui, saznala sam djelimino to
se dogodilo, ali nisam uspjela sve povezati. Na plesu se pojavila gospoa Hutchinson,
dovezao ju je vlasnik biljarnice, za kojeg tada nisam znala da je vlasnik biljarnice. Ne znam
kojim ga je imenom majka nazvala, ali bila je oaloena i zgroena njegovim ponaanjem.
Vijesti o plesu nadaleko su se pronijele pa su i neki momci iz Port Alberta - to jest, iz
zrakoplovne baze - odluili doi. Naravno da bi to bilo sasvim u redu. Deki iz Ratnog
zrakoplovstva su sasvim u redu. Gospoa Hutchinson je sablazan. I ta cura.
Sa sobom je dovela jednu od svojih cura. Moda je samo htjela u mali provod, rekao je
otac. Moda samo voli plesati.
Majka kao da ga uope nije ula. Rekla je da je to sramota. ovjek oekuje da e se lijepo
provesti, na lijepom i pristojnom plesu u susjedstvu, a onda ti sve pokvare.
Imala sam obiaj procjenjivati izgled djevojaka starijih od sebe. Peggy mi se nije inila
posebno zgodna. Moda joj se minka skinula dok je plakala. Bezbojna kosa podignuta u
pundu izvukla joj je iz ukosnica. Imala je lakirane nokte, ali svejedno su izgledali kao da ih
grize. Nije djelovala nita odraslije od onih cmizdravih, zlobnih starijih cura koje sam
poznavala, a koje su se vjeno na neto alile. Ipak, momci su se prema njoj ponaali kao da
nije zasluila proivjeti ni jedan teak trenutak u ivotu, kao da je njezino sveto pravo da bude
maena i paena i da joj se svi klanjaju.
Jedan od njih ponudio joj je kupovnu cigaretu iz kutije. To mi je ve samo po sebi
izgledalo kao posebna povlastica, jer je moj otac motao cigarete, kao i svi ostali mukarci
koje sam poznavala. Ali Peggy je odmahnula glavom i poalila se onim uvrijeenim glasom
da ne pui. Na to joj je drugi momak ponudio vakau gumu i to je prihvatila.
to se dogaalo? Nisam to mogla nikako odgonetnuti. Momak koji joj je ponudio
vakau primijetio me dok je kopao po depu i rekao: Peggy? Peggy, tu je curica koja
mislim da bi htjela na kat.
Ona je spustila glavu tako da joj ne vidim lice. Dok sam prolazila kraj nje, namirisala sam
parfem. Osjetila sam i miris njihovih cigareta i muevnih suknenih odora, ulatenih izama.
Kad sam krenula u prizemlje s kaputom na sebi, jo su bili ondje, ali ovaj put su me
oekivali pa su svi uutjeli dok sam prolazila. Osim to je Peggy glasno mrcnula, a momak
blizu nje i dalje joj je gladio nogu iznad koljena. Suknja joj se zadignula i vidjela sam abicu
koja joj pridrava arapu.
Dugo sam se sjeala tih glasova. Razmiljala sam o tim glasovima. Ne Peggynu. O
glasovima momaka. Sad znam da su neki od vojnika u zrakoplovnim postrojbama u Port
Albertu doli poetkom rata iz Engleske da bi se ovdje obuavali za borbu protiv Nijemaca.
Pa se pitam je li to bio naglasak iz nekog dijela Britanije koji mi je zvuao tako blago i tako
me opinio. Svakako stoji da nikad u ivotu nisam ula mukarca da tako govori, da enu
gleda kao stvorenje tako krhko i dragocjeno da se to god je dotaknulo, kakva god
neljubaznost, nekako pretvaralo u krenje zakona, u grijeh.
to sam mislila da se dogodilo i rasplakalo Peggy? Pitanje me u ono vrijeme nije previe
zanimalo. Osobno nisam bila ba hrabra. Plakala sam kad su me natjeravali i tukli indrom na
112

putu kui iz prve kole. Plakala sam kad me uiteljica u gradskoj koli prozvala pred cijelim
razredom da svima pokae kakav je strahovit nered na mojoj klupi. I kad je zbog toga
telefonirala mojoj majci, a majka je spustila slualicu i sama se rasplakala jer joj nisam sluila
na ast. Neki ljudi su po prirodi hrabri, a neki nisu. Netko mora da je neto rekao Peggy i sad
je mrcala jer kao ni ja nije imala debelu kou.
Sigurno je ona ena u naranastoj haljini bila zla prema njoj, pomislila sam, bez pravog
razloga. Sigurno je posrijedi ena. Jer da je mukarac, jedan bi ga od tjeitelja iz Ratnog
zrakoplovstva kaznio. Rekao mu da pazi to govori, moda ga izvukao van i pretukao.
Tako da me nije zanimala Peggy, ni njezine suze, njezin zguvani izgled. Previe me
podsjeala na mene. Divila sam se njezinim tjeiteljima. Tome kako su se poklonili pred njom
i otvorili joj srce.
to su joj govorili? Nita posebno. Sve je u redu, govorili su. Sve je u redu, Peggy,
govorili su. Ajde, Peggy. U redu je. U redu.
Takva ljubaznost. Da netko moe biti tako ljubazan.
Istina je da su ti momci, dovedeni u nau zemlju na obuku za letove bombarderima, na
kojima e toliki od njih poginuti, moda govorili obinim naglaskom Cornwalla ili Kenta,
Hulla ili kotske. Ali meni je izgledalo da usta ne mogu otvoriti, a da ne izgovore neki
blagoslov, blagoslov tog trenutka. Nisam mislila o tome kako im je budunost nerazdvojno
povezana sa strahotama niti da im je obian, svakodnevan ivot izletio kroz prozor i razbio se
na tlu. Mislila sam samo o tom blagoslovu, kako je divno biti onaj kome je upuen, kako je
neobino sretna ta Peggy i kako ga uope nije zasluila.
I mislila sam na njih, ne znam koliko dugo. U hladnoj tami moje spavae sobe oni su me
uspavljivali. Mogla sam ih oivjeti, prizvati im lica i glasove - ali, oh, jo mnogo vie, njihovi
su se glasovi sad obraali meni, a ne nekoj nepotrebnoj treoj strani. Njihove su ruke sad
blagoslivljale moja mrava bedra, a njihovi su me glasovi uvjeravali da sam i ja vrijedna
ljubavi.
I dok su i dalje obitavali u mojim jo ne ba erotskim fantazijama, otili su. Neki, mnogi,
otili su zauvijek.

DRAGI IVOT
ivjela sam, kad sam bila mala, na kraju dugake ceste, ili ceste koja se meni inila duga.
Dok sam pjeaila kui iz osnovne, a onda i iz srednje kole, iza mene je ostajao pravi grad,
sa svojim prometom i plonicima i ulinim svjetlima kad padne mrak. Zavretak grada
oznaavala su dva mosta preko rijeke Maitland: jedan uski, eljezni, gdje bi se automobili
katkad zaglavili jer se nisu mogli dogovoriti koji se treba povui i pustiti drugog da proe, i
drugi, drveni, pjeaki, na kojem je povremeno nedostajala koja daska pa se moglo gledati
ravno dolje u blistavu, hitru vodu. To mi se svialo, ali s vremenom bi uvijek netko zamijenio
dasku koja nedostaje.
Zatim malo sputeno tlo, nekoliko klimavih kueraka koji bi svako proljee stradali u
poplavi, ali su se ljudi - svaki put drugi - ipak uvijek nanovo useljavali i ivjeli u njima. A
onda jo jedan most, preko mlinskog potoka koji je bio uzak, ali dovoljno dubok da se utopi
u njemu. Dalje se cesta ravala, jedan je krak vodio na jug, uzbrdo i ponovno preko rijeke,
gdje se pretvarao u pravu autocestu, dok je drugi kaskao oko starog sajmita i skretao na
zapad.
Taj put, u smjeru zapada, bio je moj.
Bila je tu i cesta koja je vodila na sjever i imala kratak, ali pravi plonik te nekoliko kua
zbijenih tijesno jedna do druge, kao da su u gradu. Jedna od njih imala je na prozoru natpis
aj Salada, dokaz da su se tu jednom prodavale namirnice. Tu je zatim bila kola u kojoj
sam provela dvije godine ivota i eljela da je nikad vie ne vidim. Nakon te dvije godine
majka je nagovorila oca da kupi neku staru upu u gradu kako bismo plaali gradski prirez da
ja mogu ii u gradsku kolu. No pokazalo se da to nije uope bilo potrebno jer je te godine,
113

istog mjeseca kad sam krenula u kolu u gradu, objavljen rat Njemakoj i, kao nekim udom,
u staroj koli u kojoj su mi nasilnici krali ruak i prijetili da e me pretui i gdje u paklenoj
galami nitko nije nita nauio, zavladao je mir. Ubrzo je kola spala na samo jednu prostoriju
i jednu uiteljicu, koja vjerojatno nije ni zakljuavala vrata pod odmorom. Izgleda da su se
sad isti oni deki koji su me neprestano, retoriki i zastraujue, pitali hou li se jebati
jednako gorljivo htjeli zaposliti kao to su se njihova starija braa gorljivo htjela prijaviti u
vojsku.
Ne znam jesu li se kolski zahodi tad poboljali ili nisu, ali prije su bili isti uas. Nije da
i mi kod kue nismo ili na vanjski zahod, ali bio je ist, ak je imao linoleum na podu. U toj
koli, zbog prijezira ili ega ve, nitko kao da se nije ni trudio gaati u zahodsku rupu. Na
mnogo naina ni u gradu mi nije bilo lako, jer su svi ostali bili zajedno od prvog razreda, a i
nisam znala mnoge stvari koje su oni ve uili, ali su me u novoj koli tjeile neuprljane
zahodske daske i plemeniti graanski zvuk zahodskih kotlia.
Dok sam pohaala prvu kolu, imala sam jednu prijateljicu. Djevojica koju u nazvati
Diane dola je polovinom drugog razreda. Bila je otprilike mojih godina i stanovala je u
jednoj od onih kua s plonikom. Jednog dana upitala me znam li plesati kotski step, a kad
sam rekla da ne znam, ponudila se da e me nauiti. S tim na umu, otile smo poslije kole k
njoj kui. Majka joj je umrla, a ona je dola ovamo ivjeti s bakom i djedom. Da bi se plesao
kotski step, rekla mi je, trebaju ti cipele za step, koje je ona imala, a ja, naravno, nisam, ali
noge su nam bile gotovo iste veliine pa smo, dok me je pokuavala nauiti plesnim
koracima, zamijenile cipele. Nakon nekog vremena oednjele smo i njezina baka dala nam je
vode, ali bila je to ogavna voda iz iskopanog bunara, poput one u koli. Objasnila sam im
kako mi imamo neusporedivo bolju vodu, koju crpimo iz vlastitog artekog bunara, a baka je
rekla, a da se ni najmanje nije uvrijedila, kako bi lijepo bilo da i oni imaju takav bunar.
Ali onda se, prebrzo, pred kuom stvorila moja majka, koja je otila po mene u kolu i
saznala gdje sam. Zatrubila je da me dozove i nije uope odgovorila baki, koja joj je
prijateljski mahnula na pozdrav. Majka nije vozila esto, a kad je i vozila, bilo je neke
nervozne i sveane ozbiljnosti u tome. Na putu kui reeno mi je da nikad vie ne smijem
nogom kroiti u tu kuu. (To se pokazalo kao ne preteak zadatak jer se Diane nekoliko dana
poslije prestala pojavljivati u koli - nekamo su je poslali.) Rekla sam majci da je Dianina
majka mrtva, a ona je rekla, da, zna to. Priala sam joj o kotskom stepu, a ona mi je rekla da
ga jednom moda mogu propisno nauiti plesati, ali ne u toj kui.
Nisam tada otkrila - i ne znam kad sam to zapravo otkrila - da je Dianina majka bila
prostitutka i da je umrla od neke bolesti koju dobivaju prostitutke. Htjela je biti pokopana kod
kue, a slubu je drao sveenik nae crkve. Miljenja su se razilazila oko itanja koje je
odabrao. Neki su mislili da je to trebao izostaviti, ali moja majka smatrala je da je ispravno
postupio.
Jer je plaa grijeha smrt.
Majka mi je to rekla mnogo kasnije, ili mi se ini da je to bilo mnogo kasnije, kad sam
bila u fazi da mi ide na ivce gotovo sve to je ona govorila, a posebno kad se sluila tim
glasom ustreptala, ak uzbuenog uvjerenja.
Svako malo znala sam naletjeti na baku. Uvijek je za mene imala spreman smijeak.
Rekla mi je kako je krasno to i dalje idem u kolu i izvijestila me o Diane, koja se takoer
prilino dugo kolovala, gdje god bila - premda ne tako dugo kao ja. Prema bakinim rijeima,
dobila je zatim posao u restoranu u Torontu, gdje je nosila odoru sa ljokicama. Bila sam tada
ve dovoljno odrasla, i dovoljno podla, da zakljuim kako je to sto posto mjesto gdje se odora
sa ljokicama i skida.
Nije samo Dianina baka mislila kako se ja dugo kolujem. Na mojoj cesti bilo je nekoliko
kua koje su jedna od druge bile udaljene vie nego to bi to bilo u gradu, ali ih ipak nije
okruivao bogzna kako velik teren. Jedna od tih kua, ona na omanjoj uzvisini, pripadala je
Waiteyju Streetsu, jednorukom veteranu Prvog svjetskog rata. Uzgajao je neto ovaca i imao
enu koju sam svih tih godina vidjela jedan jedincati put, i to kako na crpki puni kantu vodom
za pie. Waitey se volio aliti na raun toga kako dugo idem u kolu i kako je teta to ne
114

mogu nikako poloiti te ispite i napokon s tim zavriti. A ja sam mu uzvraala alama,
pretvarajui se da je to istina. Nisam bila sigurna to on tono vjeruje. Takva su bila
poznanstva na naoj cesti, toliko su ljudi znali jedni o drugima. Ti pozdravi njih, oni tebe,
kau neto o tome kakvo je vrijeme, a ako imaju auto, a ti si pjeke, povezu te. Nije to bilo
kao na pravom selu, gdje su ljudi obino poznavali kue jedni drugih iznutra i izvana i viemanje svi ivjeli i zaraivali za ivot na isti nain.
Nije mi trebalo nita vie vremena da zavrim srednju kolu nego bilo kome drugome tko
je proao svih pet razreda. Ali malo je uenika stizalo do kraja. U to doba nitko nije oekivao
da e isto onoliko uenika koliko ih se upisalo u srednju kolu iz nje i izii na kraju
posljednjeg razreda, krcato znanjem i gramatikim pravilima. Ljudi su se zapoljavali na pola
radnog vremena, to se postupno pretvaralo u puno radno vrijeme. Djevojke su se udavale i
raale djecu, tim redom ili obrnutim. Na zadnjoj godini, kad je ostala tek oko etvrtina
uenika, zavladao je neki duh uenosti, ozbiljnog postignua, ili moda tek posebna vrsta
vedre nepraktinosti koja se trajno zadrala, bez obzira na to to ti se poslije dogaalo.
Imala sam osjeaj da me cijela vjenost dijeli od veine onih koje sam poznavala u prvom
razredu, prvu kolu da i ne spominjem.
U kutu nae blagovaonice stajalo je neto emu bih se uvijek nanovo malo zaudila kad
bih izvukla Electrolux da usisam pod. Znala sam to je to - torba za golf, izgledom sasvim
nova, sa tapovima i lopticama. Samo sam se pitala to radi u naoj kui. Nisam znala gotovo
nita o toj igri, ali imala sam neku sliku o soju ljudi koji je igraju. To nisu ljudi koji nose
radnike kombinezone, kao moj otac, iako je uvijek oblaio bolje radne hlae kad je iao u
grad. Mogla sam, do neke mjere, zamisliti majku u sportskoj odjei kakva se zahtijevala, s
rupcem zavezanim oko fine, leprave kose. Ali ne i da zbilja pokuava ubaciti lopticu u rupu.
Frivolnost takvog ina njoj bi sigurno bila sasvim nepojmljiva.
Vjerojatno je nekad mislila drukije. Mora da je mislila kako e se ona i otac preobraziti u
neku drukiju vrstu ljudi, u ljude koji uivaju u stanovitoj dokolici. Golf. Veere za goste.
Moda je samu sebe uvjerila da odreene granice zapravo ne postoje. Uspjela se maknuti s
farme u pustoi Kanadskog tita - farme kudikamo beznadnije od one na kojoj se rodio moj
otac - i postala je uiteljica, a izraavala se tako da ni njezinoj vlastitoj rodbini nije bilo
ugodno u njezinoj blizini. Moda je mislila da e, nakon to je uloila takav trud, svagdje biti
dobrodola.
Otac je na to gledao drukije. Nije da je mislio da su ljudi iz grada ili bilo tko drugi zbilja
bolji od njega. Ali je moda vjerovao da oni tako misle. I bilo mu je drae da im nikad ne
prui priliku da to i pokau.
ini se da je, to se golfa tie, moj otac pobijedio.
Nije da bi bio zadovoljan s tim da ivi onako kako su njegovi roditelji oekivali od njega
da ivi, da preuzme i nastavi voditi njihovu sasvim pristojnu farmu. Kad su on i majka
napustili svoje sredine i kupili ovaj teren na kraju ceste u blizini grada koji nisu poznavali,
gotovo su sigurno imali plan da ostvare blagostanje uzgajajui srebrne lisice i, kasnije, kune
zlatice. Jo kao djeak, otac je ustanovio da je sretniji dok u umi traga za stupicama nego kad
pomae na farmi ili ide u srednju kolu - a i imuniji nego prije - pa mu je tako sinula ta
zamisao i upustio se u pothvat za koji je mislio da e mu trajati cijeli ivot. Uloio je sav
novac koji je prikupio, a majka je pridodala ono to je utedjela kao uiteljica. On je sagradio
sve kaveze i nastambe u kojima e ivotinje boraviti i podignuo iane ograde koje e ih
opkoljavati u suanjstvu. Teren, povrine gotovo pet hektara, bio je prave veliine, a imao je i
sjenokou i panjak za nau kravu i stare konje, koliko god ih bilo, koji su ekali da ih bace
kao hranu lisicama. Panjak se sputao sve do rijeke, a dvanaest brijestova bacalo je na njega
sjenu.
Prilino se mnogo ubijalo, kad bolje razmislim o tome. Stari konji morali su se klati i
preraditi u meso, a ivotinje koje su davale krzno svaku jesen ubijati kako bi ostale samo one
za rasplod. Ali bila sam se naviknula na to i s lakoom sam pred svim tim zatvarala oi,
stvarajui proienu sliku tako da podsjea na prizore iz knjiga koje sam voljela, kao to su
Anne od zelenih zabata ili Pat iz srebrnog ipraja. Pomagali su mi brijestovi to su se
115

nadvijali nad panjakom i svjetlucava rijeka i iznenadni izvor na uzvisini iznad panjaka, koji
je davao vodu konjima osuenim na smrt, kravici pa i meni, dok sam je pila iz limenog
lonia to sam ga donijela ovamo. Posvuda je uvijek lealo svjee stajsko gnojivo, ali i pred
tim sam zatvarala oi, kao valjda i Anne u kui sa zelenim zabatima.
U to doba morala sam katkad pomagati ocu jer moj brat jo nije bio dovoljno velik.
Natoila bih svjeu vodu na crpki i ila od kaveza do kaveza da oistim i opet napunim zdjele
iz kojih su ivotinje pile vodu. U tome sam uivala. Vanost posla, esta samoa, ba sam to
voljela. Poslije sam morala ostati u kui da pomaem majci i bila sam puna ogorenja i
svadljivih primjedbi. Odgovaranje, tako se to zvalo. Povrijedila sam je, rekla bi ona, pa bi
me otila u talu tuiti ocu. Onda bi on morao prekinuti posao da me istue remenom. (U to
doba to nije bila neuobiajena kazna.) Poslije bih leala u krevetu plaui i kovala planove za
bijeg od kue. Ali i ta je faza prola i u tinejderskim godinama moglo se sa mnom izii na
kraj, postala sam podnoljiva, ak vesela, poznata po tome kako sam aljivo znala prepriati
to se govori u gradu ili to se dogodilo u koli.
Naa kua bila je pristojne veliine. Nismo znali kad je tono izgraena, ali moralo joj je
biti manje od stoljea jer se tek 1858. prvi doseljenik zaustavio u mjestu po imenu Bodmin koje je u meuvremenu nestalo - sagradio splav i spustio se niz rijeku da iskri stabla sa
zemljita na kojem je kasnije niknulo cijelo selo. To prvo selo ubrzo je dobilo pilanu, hotel, tri
crkve i kolu, onu istu kolu koju sam prvu pohaala i koje sam se tako grozila. Zatim je
sagraen most preko rijeke i ljudima je postupno sinulo kako bi bilo puno zgodnije ivjeti na
drugoj strani, na povienom tlu, pa je izvorno naselje najprije spalo na zloglasno, a zatim
samo udnovato, poluseloo kojem sam govorila.
Naa kua nije bila meu prvima sagraenim u tom ranom naselju jer je bila prekrivena
ciglom, a ostale su bile samo od drva, ali vjerojatno je podignuta nedugo nakon njih. Selu je
okrenula lea; gledala je na zapad preko polja to su se lagano sputala do mjesta gdje je
rijeka skretala u skrivenom zavoju koji se zvao Big Bend. S onu stranu rijeke prostirao se dio
prekriven tamnim zimzelenim drveem, vjerojatno cedrovima, ali predaleko da se tono
odredi. A jo dalje, na sljedeem breuljku, stajala je jo jedna kua, sasvim malena iz te
daljine, okrenuta proeljem prema naoj, kua koju nikad neemo posjetiti ni upoznati i koja
je meni izgledala poput patuljkove nastambe iz bajke. Ali znali smo kako se zove ovjek koji
ondje stanuje, ili je jednom stanovao, jer je moda u meuvremenu umro. Roly Grain bilo mu
je ime i nema nikakvu daljnju ulogu u ovome to piem, unato tome to mu je ime
vilenjako, jer ovo nije pria, nego samo ivot.
Majka je dva puta pobacila prije nego to je dobila mene pa je tako, kad sam se 1931. ja
rodila, u kui sigurno zavladao neki osjeaj zadovoljstva. Ali vremena su sve manje
obeavala. Istina je da je otac mrvicu zakasnio kad je uao u posao s krznima. Uspjeh kojem
se nadao lake bi bio postigao prije, sredinom dvadesetih, kad su krzna tek ula u modu, a
ljudi imali novca. Ali nije poeo onda. Ipak, preivjeli smo, sve do rata i cijeli rat, a mogue
je ak da se na samom kraju rata osjetio neki ohrabrujui zamah jer je to ljeto otac popravio
kuu i dodao sloj smee boje preko tradicionalno crvene cigle. Bio je neki problem s tim kako
su cigle i daske bile sloene; nisu branile od hladnoe onako dobro kako bi morale. Oekivalo
se da e sloj boje poboljati stvar, premda se ne sjeam da je bilo bolje. Osim toga, dobili smo
kupaonicu, a dizalo za kuhinju kojim se nikad nismo sluili pretvoreno je u kuhinjski ormar,
dok je velika blagovaonica s otvorenim stubitem pregraena u obinu sobu, a stube
zatvorene. Ta me promjena utjeila na neki nain o kojem nisam htjela previe razmiljati, jer
me otac tukao u staroj sobi, dok sam ja htjela umrijeti od jada i stida. A sad je zbog promjene
u izgledu sobe bilo teko i zamisliti da se takvo to ovdje dogaalo. Ve sam ila u srednju
kolu i svake godine bila sam sve bolja uenica, kako su otpadali predmeti kao to su
porubljivanje i krasopis, povijest je zamijenila prirodu i drutvo i moglo se uiti latinski.
Nakon optimizma tog razdoblja preureenja, meutim, posao je ponovno zamro, a ovaj
put vie se nije oporavio. Otac je oderao sve lisice, zatim kune, i izvukao za njih ono alosno
malo novca koliko se dalo, te nakon toga danju ruio nastambe u kojima se njegov poslovni
pothvat rodio i umro, a onda odlazio u ljevaonicu na ihtu od pet poslijepodne, gdje je radio
116

kao nadzornik. Nije se vraao kui sve negdje do ponoi.

im bih stigla kui iz kole, latila bih se posla da pripremim ocu ruak. Isprila bih dvije
krike dimljene unke i stavila na njih mnogo keapa. Napunila bih mu termosicu jakim crnim
ajem. Dodala bih i kolai od mekinja s demom ili moda sonu kriku domae pite.
Katkad sam u subotu pekla pitu, a katkad ju je pekla majka, premda se tad vie nije moglo na
nju osloniti kad je posrijedi bilo peenje kolaa.
Ono to nas je zadesilo bilo je mnogo neoekivanije, a postat e i mnogo razornije od
gubitka prihoda, premda to jo nismo znali. Bila je to Parkinsonova bolest, koja se kod majke
rano pojavila, kad je imala etrdeset i neto godina.
U poetku nije bilo tako loe. Rijetko se dogaalo da izgubljeno koluta oima, a i blagi
maak od previe sline oko usnica jedva joj se nazirao. Ujutro se mogla sama odjenuti uz
malo pomoi i uspijevala je povremeno obavljati neke poslove po kui. Iznenaujue dugo je
zadrala neku snagu u sebi.
Pomislili biste da je to jednostavno previe. Posao propao, majino zdravlje propada. To u
knjievnosti ne bi prolo. Ali zaudo, ne pamtim to vrijeme kao nesretno. U kui nije vladalo
neko posebno beznadno raspoloenje. Moda tad jo nismo shvaali da majci nikad vie nee
biti bolje, samo gore. to se mog oca tie, on je bio u punoj snazi i jo e dugo biti. Sviali su
mu se ljudi s kojima je radio u ljevaonici, ljudi koji su uglavnom bili poput njega jer se i
njima dogodio neki zaokret nagore ili im je ivot donio neko dodatno breme. Volio je
izazovni posao koji je obavljao uz to to je nadzirao ranu veernju smjenu. Posao se sastojao
u ulijevanju rastaljenog metala u kalupe. Ljevaonica je proizvodila starinske pei koje su se
prodavale diljem svijeta. Posao je bio opasan, ali tvoje je da pazi, govorio je otac. A donosio
je i pristojnu plau - to je za njega bilo neto novo.
Vjerujem da mu je bilo drago izii iz kue, ak i raditi taj teki i rizini posao. Izii iz
kue i pridruiti se ostalim mukarcima koji su imali svoj kri, ali se nisu predavali, nego su
se snalazili kako su najbolje znali i umjeli.
Kad bi on otiao na posao, ja sam pristavljala veeru. Smjela sam kuhati jela koja su mi se
inila egzotina, kao to su pageti ili omlet, dok god su bila jeftina. A kad je sue bilo oprano
- moja sestra je brisala, a brata se moralo natjerati da izlije vodu za pranje u tamno polje
(mogla sam to i sama, ali sam voljela zapovijedati) - sjela bih zagrijati noge uz penicu, koja
je ostala bez vrata, i itala debele romane koje sam posuivala iz gradske knjinice, kao to su
Neovisni ljudi u kojem se radilo o ivotu na Islandu, kudikamo teem od naeg, ali
obiljeenom nekom uzaludnom uzvienou, ili U potrazi za izgubljenim vremenom, u kojem
se radilo o neemu to nisam uope shvaala, ali se nije smio zbog toga odbaciti, ili arobni
brijeg, o tuberkulozi i sa sjajnom raspravom gdje je na jednoj strani bila rije o vedrom i
naprednom shvaanju ivota, a na drugoj o mranom i nekako uzbudljivom beznau. Nikad u
tim dragocjenim trenutcima nisam pisala zadau, ali kad je dolo vrijeme ispita, zagrijala sam
stolicu i uila cijelu no, punei glavu svime onime to se od mene oekivalo da znam. Imala
sam udesno kratkorono pamenje i to mi je sasvim dobro posluilo za ono to se trailo.
Unato viestruko nepovoljnom poloaju, vjerovala sam da imam sree.
Katkad smo majka i ja razgovarale, veinom o njezinim mlaim danima. Sad sam rijetko
prigovarala njezinu nainu gledanja na stvari.
Nekoliko mi je puta ispriala priu povezanu s kuom koja je sad pripadala ratnom
veteranu po imenu Waitey Streets - ovjeku koji se snebivao nad time koliko mi dugo treba da
zavrim kolu. Pria nije bila o njemu, nego o nekome tko je ivio u toj kui davno prije
njega, ludoj starici po imenu Netterfield. Gospoi Netterfield su, kao i svima nama,
dostavljali u kuu namirnice koje je naruivala telefonom. Jednog dana, priala mi je majka,
trgovac je zaboravio maslac, ili ga je ona zaboravili naruiti, a kad je mali dostavlja otvorio
stranja vrata kamioneta, ona je primijetila da je dolo do propusta i naljutila se. A na neki
nain bila je na to i spremna. Imala je sa sobom sjekiricu i podigla ju je kao da e kazniti
dostavljaa - premda, naravno, nije on bio kriv - na to je on bre-bolje uskoio na vozako
sjedalo i odjurio, a da nije ni zatvorio stranja vrata.
Neto me uvijek zbunjivalo u toj prii, premda nisam o tome razmiljala u ono doba, a
nije ni majka. Kako je starica mogla biti tako sigurna da u poiljci namirnica nedostaje
117

maslac? I zato bi dola naoruana sjekirom prije nego to je znala da je uope dolo do
propusta? Je li uvijek nosila sjekiricu sa sobom, da joj se nae u sluaju bilo kakve
provokacije?
Govorilo se da je gospoa Netterfield bila ena i pol kad je bila mlaa.
Postojala je jo jedna pria o gospoi Netterfield, koja mi je bila zanimljivija jer se vrtjela
oko mene i dogaala se u naoj kui.
Bilo je to jednog lijepog dana u jesen. Mene su stavili da spavam u kolicima pred kuom,
na novom, malenom travnjaku. Otac to poslijepodne nije bio kod kue - moda je pomagao
svojem ocu na staroj farmi, kamo mu je katkad odlazio priskoiti u pomo - a majka je prala
rublje u sudoperu. Nakupila se slavljenika hrpica pletenine za prvo dijete, manice i robica
koja se morala paljivo prati na ruke u mekoj vodi. Nije bilo prozora kroz koji je majka mogla
gledati dok je prala i izaimala rublje. Da pogleda van, morala je prijei prostoriju i prii
sjevernom prozoru. Od tamo se vidio kolni prilaz, koji je vodio od potanskog sanduia do
kue.
Zato je majka odluila ostaviti pranje i izaimanje da bi pogledala na kolni prilaz? Nije
oekivala nikakve goste. Otac nije kasnio. Moda ga je zamolila da joj kupi neto u trgovini,
neto to joj je trebalo za veeru, to god da je kuhala, pa se pitala hoe li stii na vrijeme da
zgotovi jelo. U to doba bila je prilino matovita kuharica - svakako matovitija no to su
njezina svekrva i ostale ene u oevoj obitelji smatrale nunim. Kakav nepotrebni troak,
rekle bi one.
Ili to moda nije imalo nikakve veze s veerom, nego se radilo o kroju ili tkanini za novu
haljinu koju si je htjela saiti.
Nikad poslije nije rekla to ju je ponukalo da pogleda kroz prozor.
Nije samo nepovjerenje prema majinoj kuhinji bilo kamen smutnje u odnosima s
oevom obitelji. Mora da su raspravljali i o njezinoj odjei. Sjeam se kako je odijevala
poslijepodnevnu haljinu ak i ako je samo prala rublje. Poslije ruka u podne legla bi pola
sata odrijemati, a kad je ustala, uvijek bi se presvukla u drugu haljinu. Kad sam poslije
gledala fotografije, razmiljala sam o tome kako joj moda toga doba nije dobro pristajala, ni
njoj ni bilo kome. Haljine su bile bezobline, a kratko oiana kosa nije ila uz majino puno,
mekano lice. Ali nisu joj to predbacivale oeve roakinje koje su ivjele dovoljno blizu da je
dre na oku. Njezina je krivnja bila to to nije izgledala kao ono to jest. Nije izgledala kao da
je odrasla na farmi niti kao da namjerava ostati na farmi.
Nije vidjela oev auto da dolazi cestom. Umjesto toga vidjela je staricu, gospou
Netterfield. Gospoa Netterfield mora da je dopjeaila od svoje kue, iste one kue gdje u,
mnogo godina poslije, vidjeti jednorukog ovjeka koji me zadirkivao i, samo onaj jedan put,
na crpki, njegovu enu kratke kose sa ikama. Kue iz koje je, davno prije nego to sam
uope ula za nju, luda baba izila sa sjekirom i potrala za dostavljaem, a sve zbog maslaca.
Majka je sigurno ve u vie navrata vidjela gospou Netterfield i prije nego to ju je ugledala
kako prilazi naoj kui. Moda nisu nikad razmijenile ni rije. Mogue je, meutim, da jesu.
Majka je moda na tome inzistirala, ak i ako joj je otac rekao da nema potrebe. To bi ak
moglo izazvati potekoe, vjerojatno joj je rekao. Majka je osjeala suut prema ljudima
poput gospoe Netterfield dok god su se ponaali pristojno.
Ali sad nije mislila ni o prijateljstvu ni o pristojnosti. Sad je poletjela kroz kuhinjska vrata
da me zgrabi i izvadi iz kolica. Ostavila je kolica s dekicama gdje su bila i utrala u kuu,
pokuavajui zakljuati kuhinjska vrata za sobom. Za prednja vrata nije se morala brinuti uvijek su bila zakljuana.
Ali postojala je jedna potekoa s kuhinjskim vratima. Koliko je meni poznato, nikad nisu
imala potenu bravu. Umjesto toga, svake veeri na vrata se dovlaila stolica i tako uglavila
pod kvaku da bi svatko tko gurne vrata da ue podignuo strahovitu buku. Glede sigurnosti
prilino se mnogo preputalo sluaju, ini mi se, nikako ne u skladu s injenicom da je otac
drao revolver u kui, u ladici pisaeg stola. Osim toga, sasvim prirodno, u kui ovjeka koji
je morao redovito ubijati konje bila je i lovaka puka te nekoliko samarica. Nenabijenih,
naravno.
118

Je li majci na pamet palo bilo kakvo oruje kad je uglavila kvaku tako da se ne moe
pomaknuti? Je li ikad u ivotu uzela u ruke puku ili je napunila?
Je li joj palo na pamet da joj starica moda samo dolazi u dobrosusjedski posjet? Mislim
da nije. Mora da je bilo neto drukije u hodu, neke odlunosti u tome kako je ena koja inae
ne dolazi u goste prilazila naom stazom - nije prilazila prijateljski.
Mogue je da se majka molila, ali nikad to nije spomenula.
Shvatila je da se pretrauju dekice u kolicima jer je, asak prije nego to je navukla roletu
na kuhinjska vrata, opazila kako jedna dekica leti iz kolica i pada na tlo. Nakon toga je
odustala od sputanja roleta na prozorima i sa mnom u naruju stisnula se u kut u kojem je
nitko nije mogao vidjeti.
Nije bilo uljudnog kucanja na vratima. Ali ni odgurivanja stolice. Ni lupe ni udaraca.
Majka se skutrila u svom skrovitu kraj dizala za kuhinju, uzaludno se nadajui da ta tiina
znai kako se ena predomislila i otila kui.
Ali ne. Hodala je oko kue, bez urbe, i zastajkivala kraj svakog prozora u prizemlju.
Naravno, na prozorima nisu bili zatitni kapci jer je bilo ljeto. I tako je mogla pritisnuti lice uz
svako okno. Sve su rolete bile podignute jer je dan bio jako lijep. ena nije bila previsoka, ali
nije se morala podizati na prste da zaviri unutra.
Kako je to majka znala? Jer nije bezglavo trala sa mnom u rukama i skrivala se iza sad
jednog, sad drugog komada namjetaja, provirujui izbezumljena od strave da se susretne s
oima koje pilje u nju, a moda i divljim iskeenim smijekom.
Ostala je kraj kuhinjskog dizala. to drugo da radi?
Bio je tu i podrum, naravno. Podrumski prozori bili su tako mali da se nitko ne bi mogao
provui kroz njih. Ali na podrumskim vratima nije bilo zasuna na unutranjoj strani. A nekako
bi bilo jo stranije ostati zarobljen dolje u mraku da ena ipak provali u kuu i pone silaziti
stubama u podrum.
Bile su tu i sobe na katu, ali da stigne onamo, majka bi morala prijei cijelu veliku
blagovaonicu - onu sobu gdje e se jednom poslije dijeliti batine, ali koja je izgubila
zloslutnost nakon to su stube zazidane.
Ne znam kad mi je majka prvi put ispriala tu priu, ali ini mi se da su prijanje verzije
tako zavravale - s gospoom Netterfield kako pritie lice i dlanove o staklo dok se majka
skriva. Ali u kasnijim verzijama pukom gledanju je doao kraj. Obuzelo ju je nestrpljenje ili
ljutnja i poela je lupa i zveket. Nije se spominjala vika. Moda starica nije imala daha za
viku. Ili je moda zaboravila po to je dola kad ju je snaga izdala.
U svakom sluaju, odustala je; na tome je ostalo. Nakon to je obila sve prozore i vrata,
pokupila se. Majka je napokon smogla hrabrosti da se u tiini osvrne oko sebe i zakljuila je
da je gospoa Netterfield nekamo otila.
Nije, meutim, uklonila stolicu ispod kvake na vratima sve dok otac nije doao kui.
Ne elim rei da je majka esto o ovome govorila. To nije spadalo u repertoar koji sam
upoznala i koji mi je, uglavnom, bio zanimljiv. Borba koju je vodila da se upie u srednju
kolu. kola u kojoj je predavala u Alberti, gdje su djeca na nastavu stizala jaui na konjima.
Prijateljice koje je stekla u koli, njihove bezazlene nepodoptine. Uvijek sam razumjela to
govori, premda ostali ljudi esto nisu, kad joj je govor postao nerazgovijetan. Bila sam joj
tuma i katkad sam htjela svisnuti od muke dok sam ponavljala kiene reenice ili ono za to
je mislila da su ale, a pritom jasno vidjela kako svi oni fini ljudi koji su navratili da popriaju
s njom umiru od elje da odu.
Pohoenje stare gospoe Netterfield, kako je to zvala, nije bilo neto o emu se od mene
trailo da govorim. Ali mora da sam dugo za to znala. Sjeam se da sam je jednom upitala zna
li to se poslije dogodilo sa staricom.
Odveli su je, rekla je. Oh, mislim da jesu. Nisu je ostavili da umre sama.
Nakon to sam se udala i preselila u Vancouver, i dalje sam primala tjednik koji je izlazio
u gradu u kojem sam odrasla. Mislim da se netko, moda moj otac i njegova druga ena,
pobrinuo da budem pretplaena. esto ga nisam ni prelistala, ali jednom kad jesam, zapazila
sam ime Netterfield. To nije bilo ime nekoga tko je sada ivio u gradu, nego oito djevojako
119

prezime ene iz Portlanda u Oregonu koja je napisala pismo redakciji. Ta je ena, kao i ja, i
dalje bila pretplaena na novine iz rodnog grada i napisala je pjesmu o djetinjstvu to ga je
ondje provela.
Znam breuljak travnati
Nad rjeicom sniva
Mir i spokoj toga mjesta
Uspomena iva ...
Bilo je nekoliko strofa i dok sam itala, postalo mi je jasno da govori o istim poljanama
uz rijeku za koje sam ja mislila da pripadaju meni.
Stihovi koje prilaem napisani su po sjeanju na taj breuljak iz davne prolosti,
napisala je. Ako su zavrijedili malo mjesta u vaem cijenjenom listu, zahvaljujem vam.
Sunce se na rjeici
Iskricama premee
A na drugoj obali
areni se cvijee ...
To je bila naa obala. Moja obala. Sljedea je strofa govorila o umarku javora, ali mislim
da ju je pamenje prevarilo - bili su to brijestovi, koji su se u meuvremenu svi sasuili od
nizozemske bolesti brijesta.
Ostatak pisma dodatno je objasnio stvari. ena je napisala da je njezin otac - koji se
preivao Netterfield - kupio 1883. komad zemlje od drave u mjestu koje se kasnije zvalo
Lower Town. Zemlja se sputala sve do rijeke Maitland.
Potoi s perunikama
Javori pod sjenom kriju
U bistroj se rijenoj vodi
Bijele guske miju.
Izostavila je, ba kao to bih i ja izostavila, kako je taj potoi bio mutan i blatnjav, a sve
oko njega ugaeno i oneieno od konjskih kopita. I, naravno, izostavila je stajsko gnojivo.
Zapravo i ja sam jednom sastavljala neke pjesme, vrlo sline naravi, premda su sad
izgubljene, a vjerojatno nikad nisu ni zapisane. Stihove koji su slavili Prirodu, a onda ih je
bilo malice teko zavriti. Vjerojatno sam ih pisala ba onda kad sam bila onako netrpeljiva
prema majci, a otac je batinama izbijao zlou iz mene. Odnosno, mlatio me kao vola u kupusu
da me naui pameti, kako bi ljudi u ono doba veselo to opisali.
ena je rekla da je roena 1876. Mladost je, do udaje, provela u oevoj kui. Tamo gdje
grad zavrava i otvaraju se polja, i odakle se iz kue vidi zalazak sunca.
Naoj kui.
Je li mogue da majka to nije znala, da nikad nije doznala da je obitelj Netterfield ivjela
u naoj kui i da je starica gledala kroz prozore u ono to je neko bio njezin dom?
Mogue je. Pod stare dane dovoljno sam se zainteresirala za to da se pozabavim
dokumentacijom u arhivima i dosadnim poslom traenja i provjeravanja pa tako otkrila da je
nekoliko obitelji posjedovalo kuu od kada su je Netterfieldovi prodali do trenutka kad su se
moji roditelji u nju uselili. Mogli biste se zapitati zato su prodali kuu kad je ena pred
sobom imala jo dosta godina ivota. Je li ostala udovicom, bez novca? Tko zna? I tko je onda
doao i odveo je, kako je majka rekla? Moda njezina ki, ista ona ena koja je pisala pjesme i
ivjela u Oregonu. Moda je ba tu ker, sad odraslu i daleku, traila u djejim kolicima.
Nakon to me majka zgrabila i odnijela, trei, kako je rekla, kao da je u pitanju goli ivot,
dragi ivot.
Ki je neko vrijeme ivjela sasvim blizu mene kad sam ja ve bila odrasla ena. Mogla
120

sam joj pisati, moda je i posjetiti. Da nisam bila tako zauzeta vlastitom obitelji, malom
djecom i vlastitim, u pravilu nezadovoljavajuim pisanjem. Ali osoba s kojom sam tad zbilja
eljela razgovarati bila je moja majka, a ona vie nije bila dostupna.
Nisam putovala kui tijekom majine posljednje bolesti niti sam joj dola na sprovod.
Imala sam dvoje male djece i nikoga u Vancouveru s kim bi ih mogla ostaviti. Jedva da smo
si mogli priutiti putovanje, a moj mu je prezirao takve formalnosti. Ali zato kriviti njega? I
ja sam mislila tako. Kaemo da se neke stvari ne mogu oprostiti ili da neto nikad neemo
sami sebi oprostiti. Ali opratamo - cijelo vrijeme opratamo.

ALICE MUNRO (1931.) roena je u Winghamu (Ontario) u Kanadi. Ve kao studentica

poinje objavljivati kratke prie po asopisima, a 1968. god. dobiva svoju prvu Guvernerovu
nagradu - najprestiniju kanadsku knjievnu nagradu - za zbirku pria Dance of the
Shades. Guvernerovu nagradu dobila je i 1978. za zbirku Who Do You think You Are? te
1986. za The Progress of Love.
Dvostruka je dobitnica i vane Gillerove nagrade - 1998. god. za zbirku The Love of a
Good Woman i 2004. za Runaway, zbirku koja je dobila i Commonvvealth Writers Prize
(2005.).
Godine 2009. Alice Munro nagraena je i prestinom nagradom Man Booker
International za ivotno djelo, a 2013. i Nobelovom nagradom za knjievnost kao majstorica
suvremene pripovijetke.
Objavila je 14 zbirki pria i slovi za jednu od najboljih kanadskih knjievnica uope.
Zbirku Sluba, druba, pronja, ljubav, brak hrvatska je kritika 2011. godine proglasila
literarnim otkriem, a iste je godine nagraena i Kiklopom za najbolju stranu prozu. Te je
godina i prevoditeljica Maja oljan nagraena godinjom nagradom Josip Tabak Drutva
hrvatskih knjievnih prevodilaca za najbolji prozni prijevod te Kiklopom za najbolji prijevod.
Godine 2012. na hrvatski jezik prevedena je i objavljena zbirka Previe sree.

121