MAGDA SZAB

Vrata

S maarskoga prevela
Kristina Peternai Andri

Hrvatsko filoloko drutvo

biblioteka knjievna smotra

Zagreb, 2014.

VRATA

Rijetko sanjam. Kada se to ipak dogodi, naglo se prenem, okupana znojem. Tad se
naslonim, priekam dok mi se srce ne smiri i razmiljam o nepobjedivim silama
maginih noi. U djetinjstvu i mladosti nisam sanjala, ni dobro ni loe, tek me starost
opet i opet iznova suoava s nanosima tvrdo zbijenih uasa prolosti to su tako
zastraujui jer su zgusnutiji i traginiji nego to sam ih ikad mogla proivjeti, naime
u zbilji mi se nikada nije dogodilo to zbog ega se budim vritei.
Moji su snovi navlas isti prividi to se vraaju, uvijek sanjam jedno te isto.
Stojim pred izlaznim vratima na dnu stubita, s unutranje strane vrata sa eljeznim
okvirom, pojaanih elinim nitima i neprobojnim staklom, i pokuavam otkljuati.
Vani na ulici stoje kola hitne pomoi, ljeskajue siluete bolniara to se razabiru kroz
staklo neprirodno su velike, lica oteena poput punog mjeseca. Klju se okree,
uzalud se trudim, ne mogu otvoriti vrata, a moram hitnu pomo pustiti unutra jer e
u protivnom kasno stii mom bolesniku. A brava ni da se mrdne, kapija stoji kao da
je zavarena u eljezni okvir. Zovem u pomo, ali nitko od stanara trokatnice ne
obraa panju na mene, naime tad shvaam ja samo zijevam, uprazno kao riba,
uas u snu dosee vrhunac kada postanem svjesna: ne samo to ne mogu otvoriti
vrata i pustiti pomo nego sam i zanijemjela. Tada me prene vlastiti vrisak, upalim
svjetlo i pokuavam suzbiti oajniko hvatanje zraka to me obuzima uvijek nakon
sna. Okruuje me poznat namjetaj nae spavae sobe, ponad kreveta obiteljski
portreti, ikone predaka u dolamama s gajtanom, nonjama maarskog baroka ili
bidermajera, svevidei i sveznajui, jedini svjedoci toga koliko sam puta nou trala
otvoriti vrata bolniarima i kolima hitne pomoi, koliko sam puta zamiljala dok su
na zanijemjelim ulicama umjesto poznate dnevne buke um noi koja se ulijeva iza

vrata proizvodile tek grane to se pomiu i make to se unjaju to bi se zbilo da se

jednom zbilja uzalud borim, a da se klju ne okrene.
Slike znaju sve, najbolje ono to se najvie trudim zaboraviti. To vie nije san.
To da su se jednom, samo jednom u mom ivotu, ne u cerebralnoj disfunkciji tijekom
spavanja, nego u zbilji, preda mnom raskrilila jedna vrata, koja nije htio otvoriti onaj
koji je ondje unutra elio obraniti svoju samou i nemoan jad, ak i da mu je nad
glavom krkao zapaljeni krov. Samo sam ja imala mo pomaknuti tu bravu: onaj tko
je okrenuo klju vie je vjerovao meni nego Bogu, u onoj sudbonosnoj minuti sama
sam o sebi mislila da sam bog: mudar, promiljen, dobar i racionalan. Oboje smo bili
u krivu, i onaj tko je vjerovao u mene i ja koja sam vjerovala u sebe. Sada je ve
doista svejedno jer vie se ne moe popraviti to to se dogodilo. Pa neka samo
Eumenide slobodno dou u moje snove, s vremena na vrijeme, pod traginim
maskama bolniara hitne pomoi, i neka se poslau oko mojega kreveta drei u
rukama isukane maeve moje snove. Svaku veer gasim svjetlo ekajui i
raunajui s njima, u uspavanom uhu odmah zabruji zvono na iji zvuk poinjem
uasnuto brzati prema vratima iz snova to se nikada ne otvaraju.
U mojoj vjeri nema mjesta osobnoj ispovijedi u kojoj mi kroz sveenikove usne
priznajemo da smo grenici, da smo zavrijedili prokletstvo jer smo na sve naine
zgrijeili, prekrili zapovijedi, i onda dobivamo oprost a da Bog od nas ne trai
objanjenja ili pojedinosti.
Ipak, ja u ih sada dati.
Ova knjiga nije namijenjena Bogu koji poznaje moju utrobu ni sjenkama to
svemu svjedoe i motre sate moje budnosti i snova, nego ljudima. Hrabro sam ivjela
dosad, nadam se da u tako i umrijeti. Hrabro i bez lai. Ali uvjet je za to da
izgovorim: ja sam ubila Emerenc. Nita ne mijenja na stvari to da je nisam eljela
unititi, nego spasiti.

DOGOVOR

Kada smo prvi put razgovarale, eljela sam joj vidjeti lice i uzrujalo me to mi za to
nije pruila priliku. Stajala je preda mnom kao kip, nepomina, bez trzaja, no ne u
stavu mirno, nego prije pomalo nagnuta. Jedva da sam vidjela neto od njezina ela,
tada jo nisam znala da u je tek na samrtnoj postelji vidjeti bez marame, uvijek je
hodala pokrivena, kao neka vrlo pobona katolkinja ili idovka kojoj vjera brani da
se pred Bogom pokazuje nepokrivene glave. Bio je ljetni dan, jedan od onih dana to
ne nagovjeuju nikakvu opasnost, stajale smo u vrtu u sumrak ispod ljubiasto
proaranog neba. Stajale smo meu ruama, no inilo se kao da njoj tu nije mjesto.
ovjek osjeti tko bi bio koji cvijet da se rodio kao biljka, njezino okruje zasigurno
nije bio ruinjak, bestidno rumenilo, rua nije cvijet nevinosti. Iako nita o njoj
nisam znala, a ponajmanje koji bi cvijet mogla biti, odmah sam osjetila da rua nije
Emerencin biljni identitet.
Njezina glava bila je pokrivena maramom tako da je rub pravio sjenu na elu,
tek sam kasnije uoila da ima plave oi. eljela sam doznati kakva joj je kosa, ali nju
je skrivala ostajui dosljedna sebi. Toga predveerja doivjele smo vane trenutke,
obje smo trebale odluiti o tome moemo li prihvatiti jedna drugu. Tek smo nekoliko
tjedana stanovali u novom, znatno veem stanu od prethodnog. U starom,
jednosobnom stanu nisam trebala pomo pri odravanju, ali sada je moja, punih
deset godina zamrznuta spisateljska karijera upravo bila na pragu oivljavanja.
Ovdje, na novom mjestu, postala sam profesionalna knjievnica, s obnovljenim
mogunostima i nebrojenim obavezama to bi me ili prikovale za pisai stol ili me
odvlaile iz kue. Zbog svega toga stajala sam u vrtu sa utljivom staricom, tada je
ve postalo jasno da u ako netko ne preuzme moje kune obaveze, teko moi
publicirati plodove nastale u godinama povuenog ivota, niti u moi izraziti sve

ono to bih jo mogla rei. im smo preselili nau biblioteku i oronuli namjetaj
koji je zahtijevao posebnu panju poela sam tragati za nekim tko e mi pomoi u
kui. Ispitivala sam svakog poznanika iz toga kraja dok me konano stari kolski
drug nije rijeio brige rekavi da ima pouzdanu osobu koja ve vie godina odrava
red kod njegove sestre, vrijedi vie od bilo koje mlae te da je svesrdno preporuuje,
samo je pitanje hoe li imati vremena i za nas. Jami da dotina nee zapaliti kuu
cigaretom, nee imati posla s mukarcima, nita nee odnijeti, ali ako joj se svidimo,
mogla bi tota donositi jer je strastvena darovateljica. Nikada nije imala mua ni
djecu, redovito je posjeuju nekakav neak i jedan policijski slubenik, svi je u
okolini vole. Govorio je o njoj toplo i s potovanjem, istaknuvi i to da je Emerenc
kuepaziteljica, gotovo slubena osoba. Nadao se da e nas prihvatiti jer ako joj se ne
svidimo, nema tih novaca zbog kojih bi prihvatila posao.
Cijela je stvar bila neizvjesna, ni sama Emerenc nije bila oduevljena kada sam
je zamolila da svrati k nama na kratak razgovor. Susrela sam je u dvoritu one kue
u kojoj je bila kuepaziteljica stanovala je blizu nas, toliko blizu da sam sa svog
balkona mogla vidjeti njezin dom. Prala je gomilu rublja na vrlo staromodan nain,
iskuhavala je posteljinu u kotlu nad otvorenim plamenom i velikom drvenom
kuhaom podizala plahte u vrijeme ionako velike vruine. Vatra ju je obasjala, bila je
visoka, koata, nekako glomazna za staricu, nije bila debela, nego miiava, iz nje je
izbijala snaga. Bila je kao kakva valkira, a marama na njezinoj glavi stajala je poput
vojnike kacige. Pristala je doi k nama i tako smo stajale zajedno u vrtu u suton.
Nijemo me je promatrala dok sam izlagala to bi sve trebala raditi kod nas, a dok
sam govorila, palo mi je na pamet da nikada nisam vjerovala knjievniku dok je u
nekom prolostoljetnom velikom romanu opisivao neije lice to je nalikovalo na
jezero. Zastidjela sam se, jednako kao i mnogo puta prije kada bih posumnjala u
klasike: Emerencino se lice jednostavno nije moglo usporediti ni s im drugim nego s
glatkim, potpuno mirnim vodenim zrcalom u zoru. Nisam znala koliko je
zainteresirana za moju ponudu, po cijelom njezinu dranju odmah se moglo vidjeti
da joj nije trebao ni posao ni novac. Meni je bilo izuzetno vano da ona pristane, ali
to lice nalik na jezero u sjeni marame zavezane kao dio nekog obreda dugo nije
odavalo nita. Emerenc nije podigla glavu ak ni kada je konano progovorila: nije
iskljueno da emo jo razgovarati o toj stvari jer je jedno domainstvo u kojemu radi
postalo za nju neeljeno radno okruje, mu i ena pijane, sin lumpuje, nee ih vie
zadrati. Ako netko jami za nas i uvjeri je da nitko od nas nije ni svadljivac ni
pijanac, moemo razgovarati o poslu. Zgranuto sam utjela, prvi se put dogodilo da
netko za nas trai preporuku. Neu prati bilo iji prljavi ve rekla je Emerenc.

Govorila je istim, ozbiljnim sopranom. Bit e da ve dugo ivi u glavnom

gradu, pomislila sam, jer da neko nisam stekla lingvistiku naobrazbu, ne bih po
izgovoru samoglasnika primijetila da vjerojatno potjee iz mojih krajeva. Upitala
sam je li podrijetlom iz pokrajine Hajdsg vjerujui da e se obradovati pitanju, ali
ona je samo kimajui potvrdila da je u metropolu dola iz sela Ndori, tonije iz
Ndorijeva sestrinskog sela Csabadul, ali je odmah promijenila temu kao da eli
staviti na znanje da se tim pitanjem ne namjerava baviti. Tek se kasnijih godina
ispostavilo da je pitanje, kao i mnogo toga drugoga, doivjela kao znatieljno
zapitkivanje i nasrtljivost, jednostavno se nije eljela sjeati. Emerenc nije uila o
Heraklu, ali ipak je bila pametnija od mene koja sam kad god bih uhvatila priliku
trala kui u grad koji sam ostavila, traei ono to je nestalo, ono nepovratno, sjene
kua to su nekada padale na moje lice, izgubljeni negdanji dom, naravno da nikada
nisam pronala nita jer davno je protekla rijeka to je meu svojim kapljicama
odnijela i krhotine moga ivota. Emerenc je bila mudrija, nije se troila na nemogue,
nego je uvala energiju iz prolosti za djelovanje u sadanjosti, meutim
razumijevanje svega toga krilo se jo daleko u vremenu.
Toga dana kada sam prvi put ula imena dvaju mjesta, Ndori i Csabadul,
osjetila sam samo to da ih ne trebam esto spominjati, iz nekog su razloga te dvije
rijei bile tabu. Kada je ve tako, razgovarajmo o praktinim stvarima. Mislila sam da
emo se dogovoriti oko satnice, za nju bi takva pogodba bila isplativija, ali
trenutano uope nije eljela donijeti odluku, odgovorila je tek da e odluiti o
iznosu plae kada bude imala povratnu informaciju o nama i kada dozna koliko smo
marni ili neuredni i koliko e posla imati oko nas. Potrudit e se doznati to vie o
nama ne od onog kolskog druga, jer on je subjektivan pa kada dobije
informacije, javit e se, bez obzira na to prihvati li posao ili ne. Zaprepateno sam
gledala za njom dok je odlazila. U jednom trenutku, kada mi je doprlo do uma to
neuobiajeno stariino ophoenje, dola sam u iskuenje da poviem za njom, moda
bi za sve nas bilo bolje da ne prihvatite posao, jo uvijek nije kasno, ponuda vie nije
aktualna. Ali nisam povikala. Emerenc se pojavila nakon nepunog tjedna. U
meuvremenu smo se nekoliko puta susreli na ulici, ali tada bi samo pozdravila i
mugnula pokraj nas kao netko tko ne eli da ga se pouruje ni da prije vremena
zalupi jo neotvorenim vratima. Kada je dola i pozvonila, vidjela sam da nosi
sveanu odjeu, odmah sam razumjela to to znai, zbunjeno sam se premjetala s
noge na nogu pokraj nje u kunoj haljini to je vie otkrivala nego pokrivala. Nosila
je crnu haljinu dugih rukava od finog tofa, lakirane cipele s kopom i kao da
nismo ni prekinule prethodni razgovor rekla da e sutradan moi zapoeti s
poslom, a ve e pred kraj mjeseca znati rei koliko e iznositi njezine usluge na

mjesec. Pritom je ukoeno promatrala moja razgoliena ramena. Bilo mi je drago to

makar mome muu ne moe nai zamjerku, on je i na vruini od trideset stupnjeva
sjedio u sakou i s kravatom, nikada, pa ni za najvee ege, nije odustajao od navika
steenih u prijeratnoj Engleskoj. Tako odjeveni njih su dvoje stajali pokraj mene kao
da ele pokazati dobar primjer novootkrivenoj primitivnoj zajednici, kojoj i ja
pripadam, elei je pridobiti na potovanje spram vanjtine koja prilii ljudskom
rodu. Ako je ikada itko na ovoj zemaljskoj kugli bio nalik na Emerenc to se tie
izvjesnih normi, to je bio moj mu. Vjerojatno se upravo stoga dugo nisu mogli
pribliiti jedno drugom.
Starica je i meni i njemu pruila ruku, iako je inae, kada god bi to mogla,
izbjegavala svaki dodir, ako bih koji put posegnula za njom, odagnala bi moje prste
kao da tjera muhu, naime te veeri nije stupila k nama u slubu, to ne bi bilo ni
pristojno ni dostojanstveno: Emerenc je zavladala. Odlazei, pozdravila je moga
supruga: Laku no elim gazdi. On je samo gledao za njom, na kugli zemaljskoj
nije bilo ni jednog ovjeka kojem je tako malo pristajao taj naziv kao njemu. Inae,
zvala ga je tako sve do svoje smrti, prolo je puno vremena dok se moj suprug nije
navikao na novo ime i poeo se odazivati na njega.
Koliko e vremena Emerenc provoditi u naoj kui, nije bilo utanaeno, kao ni
vrijeme njezina dolaska. Dogaalo se da je ne bismo vidjeli cijeli dan, a onda bi se
pojavila u jedanaest naveer, u sobe nije ulazila, ali je do zore pospremala kuhinju i
ostavu, dogaalo se takoer da se dan i pol nismo mogli koristiti kupaonicom jer je
nakvasila tepihe u kadi. Hirovito radno vrijeme ilo je u kombinaciji s nevjerojatnim
uinkom, starica je radila kao robot, ne tedei se podizala je namjetaj koji je bilo
nemogue podii, njezina izdrljivost i snaga imale su neto nadljudsko, gotovo
zastraujue, tim vie to joj nije bila sila da prihvati toliko posla. Bilo je oigledno da
je Emerenc posao ispunjavao, voljela je raditi, nije znala to bi otpoela s praznim
satima. Sve ega se dohvatila zavravala je s besprijekornim uinkom, hodala je goredolje po prostorijama uglavnom bez rijei, ne samo da je izbjegavala prisnost ili
znatielju nego se uklanjala svakom nepotrebnom razgovoru. Traila je puno, vie
nego to sam oekivala, ali je puno i davala. Ako bih najavila da dolaze gosti ili bi
prispio netko nenajavljen, ponudila bi svoju pomo, no u takvim sam prilikama
redovito izbjegavala tu mogunost. Nisam eljela da se u krugu naih prijatelja
dozna da u naem vlastitom domu ja nemam ime Emerenc je oslovljavala samo
mojeg mua, ja nisam bila ni knjievnica ni ena, nikako me nije zvala, sve dok me
konano nije uspjela smjestiti u svom ivotu, dok nije shvatila tko sam i koje mi ime,

iz njezine vizure, pristaje. Naravno, i u tome je bila u pravu, sve dok je stav prema
osobi nejasan, svaka je definicija bespredmetna.
Emerenc je, naalost, bila savrena u svakom pogledu, ponekad nepodnoljivo
savrena, moje s bojazni izreene rijei pohvale odbacivala je ne skrivajui prezir
prema stalnom odobravanju. Za pohvalama nije bilo ni najmanje potrebe, bila je
potpuno svjesna svoje vrijednosti. Uvijek se odijevala u sivo, crno je nosila samo za
blagdane ili posebne prilike, odjeu je uvala pregaom to ju je svakoga dana
mijenjala. Papirnate runike je prezirala, umjesto njih upotrebljavala je snjeno bijele
platnene ubruse utirkane toliko da su pucketali. Otkrie da i ona ima slabosti bilo je
ugodno olakanje, na primjer u situacijama kada bi danima utjela, ne odgovarajui
ak ni na moja pitanja, a za olujnog nevremena morala sam primijetiti: uasno se boji
munje i gromova. Kada se pribliavala oluja, bacila bi ono to je drala u ruci,
ostavljala sve bez najave ili objanjenja pa jurila kui i skrivala se u vlastitom domu.
Stara cura ne moe biti liena manija, rekla sam suprugu, a on je vrtio glavom. Taj je
strah i vie i manje nego manija, rekao je. Vjerojatno postoji neki razlog, ali nita to
bi se ticalo nas, zar nam je ikad ita vano rekla o sebi? Pokuavam se prisjetiti: nita;
Emerenc nije priljiva.
Radila je kod nas ve vie od godinu dana kada sam je jednom prilikom namjeravala
zamoliti da umjesto mene preuzme paket to je trebao stii to poslijepodne, suprug je
odravao ispite, a mene je zubar mogao primiti samo toga dana. Zalijepila sam na
naa vrata cedulju s porukom koga i gdje kurir treba potraiti ako nas nema, pa sam
pourila k Emerenc kojoj sam zaboravila rei dok je pospremala to bi trebala obaviti
umjesto mene. Ona je upravo zavrila s poslom kod nas, kod kue je mogla biti svega
nekoliko minuta. Njezina vrata ostala su nepomina na moje kucanje, iako sam ula
da se mota unutra, to je inae za nju bilo uobiajeno. Jo nitko nije vidio Emerencina
vrata otvorena, ovjek bi je tekom mukom mogao namoliti da izae nakon to je
jednom otila kui, istog bi asa sve zatvorila, na tu su se pojavu navikli ve svi u
okolini. Glasno sam je pozvala, molila neka pouri jer bih trebala poi, a imam za nju
jednu zadau. Isprva se nita nije dogodilo, vladao je velik muk, ali kada sam
protresla kvaku, izletjela je tako silovito da sam se uplaila da e me udariti. Zalupila
je vrata za sobom i poela vritati da je ne uznemiravam nakon radnoga vremena, to
nije u opisu njezina posla. Stajala sam postiena, jako se crvenei zbog pretjerane
vike za koju, mislila sam, nema opravdanja, ako je njoj iz nekog meni nepojmljivog
razloga bilo ispod asti sii sa svog prijestolja, mogla mi je to rei i tiim glasom.
Izmucala sam to za to sam je htjela zamoliti, nije odgovorila, samo je stajala preda

mnom, gledala me ravno u oi, a njezin pogled izgledao je kao pogled ovjeka kojem
su upravo zabili no u lea. Dobro. Pristojno sam je pozdravila, otila kui, otkazala
dogovor kod zubara telefonom, moj mu je ve bio na putu, samo sam ja ostala kod
kue ekati paket. Nisam imala volje ni itati, vukla sam se po stanu, razmiljala o
tome gdje sam pogrijeila, emu to bezosjeajno, grubo odbijanje koje, osim toga, nije
bilo svojstveno starici iako je njezino ponaanje povremeno bilo uznemirujue
formalno.
Dugo sam bila sama. Dan je potpuno pokvarila injenica da paket uope nije stigao,
uzalud sam ga ekala, ni moj mu se nije vratio u uobiajeno vrijeme, ostao je sa
svojim studentima nakon ispita, a ja sam listala album s reprodukcijama kada sam
zaula da se s vanjske strane vrata okree klju. Nisam ula rije kojom smo se
obino pozdravljali i po tome sam znala da se to nije vratio moj mu. Bila je to
Emerenc, koju te mune veeri uope nisam eljela vidjeti. Dosad se vjerojatno
ohladila razmiljala sam i dola se ispriati. Ali Emerenc nije ni provirila, nije se
ni oglasila, ula sam da neto radi u kuhinji, nedugo zatim kljocnula je brava, ve je
otila. Kada se moj suprug vratio, otila sam po nau uobiajenu veeru, dvije ae
kefira. U friideru sam pronala hladnu zdjelu: dva rumena pilea filea bila su
narezana s kirurkom vjetinom pa ponovno sloena. Kada sam sutradan Emerenc
zahvalila na gozbi pokore i pruila joj opranu zdjelu, ne samo to nije rekla nema na
emu ili bilo vam uzdravlje nego je zanijekala da ima bilo kakve veze s piletinom ili
posudom, koju ak nije ni uzela, jo je i danas imam. Iz jednog znatno kasnijeg
telefonskog razgovora, nakon to sam zapoela potragu za paketom to nije stizao,
ispostavilo se da sam uzalud amila kod kue cijelo poslijepodne, paket je bio u
ostavi ispod donje police, Emerenc ga je donijela iste veeri zajedno s piletinom
nakon to je cijelo poslijepodne straarila ispred ulaznih vrata ekajui kurira, kojem
je do posljednjeg slova prenijela poruku. Ne rekavi mi, preuzela je poiljku i
ponovno se stopila sa svojim stanom. Bila je to vana epizoda u naem ivotu jer
sam otad prilino dugo smatrala da je starica pomalo uknuta te da ubudue
moramo raunati s njezinim samosvojnim umom.
Mnogo je toga uvrstilo moje uvjerenje, a ponajprije informacija koju sam
dobila u razgovoru s jednim od stanara vile kojeg su zvali majstor jer je u slobodno
vrijeme za druge obavljao raznorazne poslove, a koji otkada tu ivi, tisuu godina,
nije doivio da je netko od stanara stigao dalje od Emerencina trijema, jer u svoje
sobe nikada ne puta goste, ak bi zamjerila i onomu tko bi je nenadano pozvao iz
kue. Unutra uva svoju maku, ne da joj izai, ponekad se uje mjaukanje, ali nita

od onoga to se nalazi unutra ne moe se vidjeti jer sve prozore prekrivaju uvijek
zatvorene drvene aluzine. Tko bi znao to uva unutra osim make, meutim ako
uistinu posjeduje neke vrijednosti, zakljuavanje nije dobar nain njihova uvanja jer
bilo tko moe pomisliti upravo to da skriva dragocjenosti, jednom e je zbog toga
orobiti. Nikada ne naputa okolno podruje, eventualno ako sahranjuju nekoga od
njezinih poznanika, isprati ga do vjenog poivalita, a nakon toga uri svojem
domu kao da se pribojava neke opasnosti. Neka me ne povrijedi ako ne mogu ui k
njoj, jer i vlastiti rod, sina svoga brata Jzsija, kao i potpukovnika, prima samo na
trijemu, i ljeti i zimi, oni su ve davno uzeli na znanje da im je ulaz zabranjen, ali
tomu se samo smiju, navikli su.
Na tragu tih rijei u mojoj se glavi stvorio prilino uznemirujui portret, to mi
je uzrokovalo dodatnu nervozu. Kako netko moe ivjeti u takvoj izolaciji? I zato ne
puta van maku ako je ve ima, a ima i svoj zaseban, ograen vrt u sklopu vile.
Smatrala sam da joj je um poremeen sve dok se iz epski duge prie jedne njezine
sljedbenice, Adlke, udovice laboranta, nije razjasnilo to se dogodilo: Emerencina
negdanja, prva maka bila je velik lovac i prorijedila je brojno stanje golubova
jednog drugog stanara, strastvenog golubara koji se doselio tijekom rata, a koji je
situaciju s istrebljivanjem rijeio na radikalan nain, naime nakon to mu je Emerenc
objasnila da maka nije sveuilini profesor da bi je se rijeima moglo u ita uvjeriti i
da je, naalost, u njezinoj prirodi da i sita rado lovi, on ni jednom rijeju nije zamolio
Emerenc da dri maku u kui, nego je hrabrog lovca uhvatio i objesio na
Emerencinu kvaku. Kada je Emerenc stigla kui i zastala pred mrtvom ivotinjom,
razjasnio joj je da je, naalost, bio prinuen na svoj nain obraniti jedini siguran izvor
hrane i zarade za svoju obitelj.
Emerenc nije rekla ni rijei, otpetljala je maku sa ice, jer krvnik nije
upotrijebio pagu, nego icu, prizor lea bio je okantan, usta su bila iroko
razjapljena, starica je maku pokopala u novi grob gospodina Szloke koji tada jo nije
bio ekshumiran, zbog ega su je dodatno opteretili jer je maji krvnik navukao
policiju, nasreu, ta se stvar ubrzo izgladila. Ipak, nita od toga nije donijelo sreu
golubaru, nije se mogao posvaati s Emerenc jer je ona gledala kroz njega, a ako bi
imala s njim kakvog slubenog posla, komunicirala bi preko posrednika, slala mu je
poruke preko majstora, a ivotinje kao da su bile povezane nekim mranim silama,
golubovi su jedan za drugim ugibali. Tada je policija ponovno izala, stigao je
potpukovnik, onaj koji je sada posjeuje, a koji je tada bio samo potporunik.
Golubar je prijavio Emerenc da mu je otrovala ptice, ali u elucima obduciranih ptica
nisu nali tragove otrova, lokalni veterinar utvrdio je da su uginule od nepoznatog

ptijeg virusa, uginuli su i drugi golubovi, nepotrebno je zbog neeg takvog

uznemiravati susjede i policiju.
Tada se cijela vila ujedinila protiv makoubojice, najcjenjeniji brani par,
Brodaricsi, dostavili su dopis savjetu u kojem je stajalo da im snove zorom remeti
neprekidno gukanje golubova, majstor se poalio da golubovi redovito izmetom
prljaju ba njegov trijem, inenjerova gospoa poalila se da joj golubovi izazivaju
alergije, savjet ipak nije naloio golubaru rashod inventara, ali ga je upozorio da su
stanari razoarani te da prieljkuju pravu kaznu zbog Emerencine objeene make.
Kazna je stigla: golubar je pretrpio jo jedan gubitak, nove ptice koje je nabavio
uginule su na jednako misteriozan nain kao stare. Jo je jednom pokuao s
prijavom, potporunik se tad nije zamarao lijenikom obdukcijom, nego ga je
prilino izgrdio to neutemeljeno uznemirava ionako optereenu policiju, iz ega je
golubar konano izvukao pouku, na trijemu je glasno prokleo Emerenc, bez vidljivog
razloga ubio joj i novu maku te se preselio u zeleni pojas na periferiji. ak je i nakon
svog konanog odlaska esto gnjavio policiju novim prijavama protiv
kuepaziteljice. Emerenc se s progonom nosila s nevinom vedrinom i mudrim
humorom, tako da su je i u savjetu i u policiji jednako zavoljeli, ni jedna od prijava
protiv nje nije ila na daljnje razmatranje, navikli su na to da stariina pojava privlai
neosnovane optube kao magnetno polje munje. U policiji su otvorili poseban dosje
za Emerenc gdje su slagali raznovrstan materijal, no samo bi odmahnuli rukom kada
bi pristiglo novo pismo, nije bilo ak ni poetnika koji nije prepoznavao golubarev
leksik i njegov raskoan, barokni nain izraavanja. Povremeno bi neki policajac
doao k Emerenc, samo u posjet, na alicu kave i razgovor, potpukovnik, koji je u
meuvremenu bitno napredovao u karijeri, postao je njezin redovit gost, ako bi u
postaju doao novajlija, predstavili bi ga Emerenc koja bi pripremila kobasice,
pogae, palainke, ovisno o tome za to je tko bio raspoloen, svakog je policajca iz
kraja podsjeala na ostavljeno selo, vlastitu baku ili daleke roake. Nisu je eljeli
optereivati time da je meu prijavama bilo i takvih koje su je optuivale da je za
vrijeme rata ubijala idove i pljakala, da je ameriki pijun, da posjeduje
radioodailja, da se u svom domu bavi preprodajom ukradene robe i skriva blago.
Zapravo sam se smirila tek nakon Adlkine prie, a potpuno kada sam zbog
izgubljene osobne iskaznice morala ii na policiju. Potpukovnik je upravo prolazio
prostorijom dok sam diktirala svoje podatke, uo je moje ime i ponudio mi da
priekam u njegovoj sobi dok mi ne izdaju novi dokument. Bila sam uvjerena da
poznaje moja djela i da tomu mogu zahvaliti njegovu panju, no kasnije se
ispostavilo da sam bila u krivu. Nije elio razgovarati ni o emu drugom osim o

Emerenc, o tome kako je i to radi, od nje je uo da je kod nas u slubi, a zanimalo ga

je je li curica sina njezina brata Jzsija ve putena iz bolnice. Nisam znala ak ni da
to dijete postoji. Mislim da sam se u poetku bojala Emerenc.
Brinula se o nama vie od dvadeset godina, ali prvih pet godina mjernim se
instrumentom morao precizirati stupanj do kojeg je doputala meusobne dodire.
Drueljubiva sam, ljubazno razgovaram ak i sa strancima, a Emerenc je prihvaala
samo najnunije ophoenje, urila je s briljivim obavljanjem poslova jer ju je uvijek
ekalo mnotvo drugih obaveza ili programa. Njezin ivot bio je ispunjen dvadeset i
etiri sata na dan, no iako nikoga nije putala meu svoja etiri zida, vijesti su
dolazile na njezina vrata, njezin trijem bio je kao soba za telefaks, svi su njoj javljali
najraznolikije vijesti: o smrti, skandalu, radosne vijesti, katastrofe. Briga za bolesnike
ispunjavala ju je, gotovo sam je svakodnevno susretala na ulici dok je nosila
pokrivenu posudu, po obliku sam prepoznavala to joj je u ruci, u velikoj je posudi
nosila hranu svakomu za koga bi na ulici ula da bi mu dobro doao hranjiv obrok.
Emerenc je uvijek znala gdje je potrebna, njezinu je duhu bilo svojstveno da
zadobiva povjerenje, ljudi su znali da mogu biti potpuno iskreni prema njoj, premda
e im ona uzvratiti samo opa mjesta i dobro poznate injenice. Politika je nije
zanimala, umjetnost ni najmanje, u sport se nije razumjela, posluala bi na ulici tra o
branim razmiricama, ali nikada ne bi osuivala, najradije se zanimala za vremensku
prognozu, eventualni odlazak na sprovod ovisio je o tome sprema li se kakva oluja,
od koje je, kao to sam ve rekla, strahovala. O vremenskim prilikama nisu ovisili
samo ti, takorei drutveni dogaaji, i Emerencine jesensko-zimske sate takoer je
krojila vremenska prognoza, a nakon to je stigao mraz, padaline su potpuno
ovladale njome. istila je snijeg gotovo pred svim veim kuama u okolici, nije imala
vremena ak ni posluati radio, osim nou ili u zoru. Hodajui ulicom, iz zvijezda je
pokuavala dokuiti to e donijeti idui dan, poznavala ih je pod onim imenima to
su ih preci dali nebeskim tijelima, otriji ili prigueniji sjaj za nju je bio pokazatelj
promjene vremena, ak i onda kada je meteorolozi jo ne bi bili najavili. Prihvatila je
posao ienja snijega ispred jedanaest zgrada, a dok bi radila, preobliila bi se do
neprepoznatljivosti, njezino uvijek njegovano tijelo nalikovalo je na veliku krpenu
lutku, umjesto ulatenih cipela nosila je gumene izme, za jake zime ovjek je mogao
pomisliti da Emerenc uope nije kod kue, nego iskljuivo na ulici, ak i da uope ne
spava kao ostali smrtnici. Upravo je to bilo tono: Emerenc nikada nije spavala, samo
bi promijenila odjeu nakon kupanja, meu njezinim namjetajem nije bilo kreveta,
drijemala je na malenom kanapeu, takozvanom ljubavnom sjedalu. Tvrdila je da je

im legne obuzme nekakva slabost, samo sjedei moe nai odgovarajui naslon za
bolnu kraljenicu, obuzme je vrtoglavica im legne, njoj ne treba krevet.
Dakako, kad bi jako padalo, nije se mogla odmoriti ni na ljubavnom sjedalu jer
kada bi zavrila s etvrtom kuom, na ploniku ispred prve ve bi napadao snijeg, pa
je trala od kue do kue u velikim izmama i s jo veom brezovom metlom. Ve
smo se navikli da u tim bijelim danima uope ne svraa k nama, pravila sam se da to
ne primjeujem, zato bih, njezini neizreeni argumenti bili bi neoborivi: imamo krov
nad glavom, ona uglavnom redovito obavlja spremanje, priekajmo dok ponovno ne
bude imala vremena, sve e to ona nadoknaditi, uostalom, ni meni nee nakoditi
malo gibanja. Kad bi se snijeg smirio, Emerenc bi se ponovno pojavila, udesno bi
dovela stan u red i bez objanjenja na kuhinjskom stolu ostavila kola ili tepsiju punu
medenjaka, shvatila sam da taj znak panje ima istu poruku kao i pilei file onaj put
nakon njezine neshvatljive grubosti: bili ste dobri, rekla je posuda, kao da smo jo
uvijek kolarci koji ne dre dijetu, a strpljiva i dobra djeca zasluuju nagradu.
Ne znam kako je u njezin ivot stalo toliko drugih ivota, ali Emerenc gotovo
nikada nije sjedila, kada nije imala metlu u ruci, nekamo je uurbano nosila posudu,
ili je bila u potrazi za vlasnikom odlutale ivotinje, a ako ga ne bi nala, pokuala bi
nekomu utrpati ivotinju, uglavnom uspjeno, a ako ipak ne, maka ili pas bi
najednom misteriozno nestali iz okoline kao da nikada nisu gladni lunjali oko kanti
za smee. Radila je puno, na mnogim mjestima, zaraivala je puno, ipak, nije
prihvaala napojnice ni u kakvom obliku, to sam jo donekle razumjela, ali nikada
nisam mogla shvatiti zato odbija poklone. Starica je voljela iskljuivo davati, ako bi
nju eljeli neim iznenaditi, ne bi se nasmijeila, nego razgoropadila. Godinama sam,
uvijek iznova, pokuavala, nadajui se da e moda konano ipak primiti neki dar
od mene, grubo bi mi uzvratila da za njezin rad ne treba posebna nagrada,
povrijeena do sri spremala sam kuvertu, dok se moj mu naslaivao, rekao mi je
neka se ne udvaram Emerenc, neka i ne pokuavam promijeniti ustaljenu situaciju,
njemu i te kako odgovara jedva vidljiva sjenka to iako s nevjerojatnim smislom za
vrijeme i izbjegavajui sva pravila ipak obavi sve poslove kod nas i pritom ne
prihvati ak ni alicu kave. Emerenc je idealna pomo i sama sam kriva ako mi
njezini rezultati nisu dovoljni, moj je problem u tome to sa svakim elim uspostaviti
i emocionalni odnos. Nije bilo lako priznati da nas je Emerenc, kao i svakoga u to
vrijeme, drala na distanci.

KRISTOVA BRAA I SESTRE

Zapravo joj godinama nismo bili potrebni, a onda smo to ipak postali kada se moj
mu razbolio i naao se u smrtnoj opasnosti. Budui da staricu naizgled nije
zanimalo nita to se odvija kod nas, bila sam uvjerena da osim posude pune hrane
ne bi pruila nita u smislu suosjeanja ako bih joj ispriala nezavidnu istinu, nisam
joj dakle rekla nita, pratila sam svog bolesnika na operaciju karcinoma plua tako
da nitko u kui ili okolici, pa ni ona, nije znao kamo idemo. Nije imala pojma o tome
to se dogaalo, predoperativne pretrage takoer smo obavili bez njezina znanja,
kada sam konano dola kui, Emerenc je sjedila u naslonjau i istila tucet srebrnih
lica koje je drala u svojoj pregai. Operacija je trajala gotovo est sati, onaj tko je
ve gledao u lampicu iznad operacijske sale znajui da mora raunati i s
mogunou da onaj koga operiraju moda vie nikada nee ustati, taj bez
objanjenja moe zamisliti u kakvom sam stanju ula u stan. Emerenc je prvi put
doivjela da je izostavljena iz najvanijeg trenutka neijeg ivota i obavijetena samo
o trenutnom stanju bez ikakvih detalja. Starica me je pogledala: iskljuila sam je iz
svojih strahova pred operaciju s moguim kobnim ishodom, kao kakvog stranca.
Raspravljala je, ne uvrijeeno, nego bijesno, a ja sam joj odgovorila da sve dosad
nisam primijetila da pokazuje interes za nas, odakle bih mogla znati da e ovo to
nam se sada dogaa emotivno utjecati na nju, uostalom, ako nee zamjeriti, neka me
ostavi nasamo, eljela bih danas rano lei, dananji dan nije bio lak, a jo se uvijek ne
zna kakav e biti ishod. Emerenc je odmah otila, pomislila sam da je otila zauvijek,
toliko sam je uvrijedila, ali kad sam se nakon otprilike pola sata trgnula iz nekog
povrnog, zbrkanog sna, ponovno se motala po stanu, a zatim se pojavila s peharom
iz kojega se isparavalo.

Na limenom posluavniku nosila je pravo umjetniko djelo od debelog

kraljevskoplavog stakla, na njemu su u obliku ovalnog vijenca bile ugravirane dvije
ruke, na enskom zglobu narukvica, na mukom ipkasti ukras, s obje su strane
pridravale zlatnu ploicu na kojoj je emajliranim slovima pisalo TOUJOURS. Drala
sam ga za postolje i usmjerila prema svjetlu, iz pehara se isparavala tamna tekuina s
mirisom klinia. Popiti! rekla je Emerenc. Nisam eljela piti, nisam eljela nita
osim tiine.
Popiti rekla je opet, kao da govori neodgojenom, slaboumnom djetetu, a
kada je vidjela da sputam pehar i ne otvaram usta, zgrabila ga je i u otvor moje
haljine ulila malo kuhanog vina, tako da sam vrisnula. Zgrabila me je za nadlakticu,
pritisnula rub pehara uz moje zube, ako ne elim da me zalije, moram gutati. Bilo je
to najbolje pie na svijetu, iako neizdrivo vrelo, u roku pet minuta iz mene je nestala
tresavica. Emerenc se prvi put u ivotu spustila pokraj mene na kanape, uzela
prazan pehar iz mojih ruku, a zatim je samo sjedila kao da eka da se oglasim i
izbacim iz sebe sve to se zbilo u onih njoj nepoznatih est sati i sve to je jo slijedilo.
Nisam mogla govoriti, rijeima uobliiti to se dogodilo, ili na bilo koji nain
prenijeti uase to su prethodili, a ni pie ispijeno naiskap nije bilo bez djelovanja,
znam to po tome to sam zaspala, najednom sam se probudila, svjetlo je jednako
gorjelo kao i kada sam stigla kui, samo je sat pokazivao dva poslije ponoi.
Raspremila je moj krevet, leala sam na kanapeu utopljena ljetnim pokrivaem, a
njega je mogla uzeti samo s kreveta. Svojim svakodnevnim glasom, bez ikakvih
emocija, rekla je da nema potrebe da no provedem ispunjena crnim mislima, mogu
se opustiti, sve je u redu, ona obino predosjea smrt, uostalom, u cijelom se kraju
nije javio ni jedan pas, nije napukla ni jedna aa, ni kod nje ni ovdje u kuhinji,
naravno, imam pravo ne vjerovati joj, ako se elim okrenuti nebesima, odmah e mi
donijeti Bibliju, nisam obavezna s njom razgovarati.
U tom trenutku ve sam zaboravila na kuhano vino, ak i na to da je bdjela uz mene,
osjetila sam samo sprdnju: opet je grizla. Nije li dovoljno to nedjeljom idem u crkvu
obilaznim putem da bih izbjegla njezine komentare? Kako da joj objasnim kada ne
eli shvatiti to je za mene tovanje Boga, koliko nevidljivih jo sjedi u klupama oko
mene koji su ve stoljeima izgovarali istu molitvu na isti nain kao i ja, da je to
jedini sat u kojem se sigurno susreem sa svojim mrtvim ocem, majkom, u tih
ezdeset minuta dok traje ceremonija? Emerenc nita ne razumije, nita ne prihvaa,
kao poglavica nekog primitivnog plemena mahala je svojom zastavom, bljetavom
veernjom haljinom nasuprot zastavi jaganjca Bojeg.

Starica je protiv crkve stajala s gotovo jednakom strau kao oni u esnaestom
stoljeu, ne samo to se tie sveenika nego i Boga i svih biblijskih osobnosti, izuzev
svetog Josipa. Naime do njega je izuzetno drala zbog njegova poziva Emerencin
otac bio je stolar. Kada sam vidjela njezinu rodnu kuu iji se krov dugom kosinom
nadvio nad irok trijem, kako s jednostavnim dostojanstvom toplo zrai meu
grmljem, podsjetila me je na seoski barok ili pagodu s Dalekog istoka, naslutila sam
neto od ukusa i karaktera pokojnog Jzsefa Szeredsa. Kravlja stabla, kako je
Emerenc nazivala platane, opkolila su kuu, razvila se do divovskih razmjera, oko
kue je provirivao cvjetnjak... kada sam bila u tom kraju, kua je jo bila najljepe
zdanje Nndorija, sada ve kao tesarsko-stolarska majstorska radionica zadruge.
Emerencin volterizam nije imao smisla, dugo nisam razumjela potrebu za njim, samo
mi je smetao, sve dok jednom od krhotina ovoga puta pomogla mi je druga dobra
osoba, povrtlarka Sutu nisam sve sloila. Tada se cijela pripovijest zaokruila.
Njezini stavovi nisu bili posljedica zavretka rata ili poetka mirnodopskog
razdoblja, nisu bili rezultat filozofije oblikovane uslijed ruenja jednoga svijeta, nego
primitivna elja za osvetom zbog poiljke pomoi iz vedske. Emerencina vjerska
zajednica dobila je pakete pomoi od jedne skandinavske crkve, za Emerencinu
vjeroispovijest dotad nitko nije znao, nije odlazila u crkvu, naime stalno je radila,
pogotovo u poetku, kada je uvijek prihvaala i pranje, a najvie je prljavog rublja
rjeavala nedjeljom. Dok su drugi urili u crkvu, ona bi u pogon stavila svoj mali
kazan i poela sapunati. Vijest da su daleka braa i sestre po vjeri poslali darove
njezinoj vjerskoj zajednici stigla je, naravno, i do nje, njezina prijateljica Polett
dotrala je k njoj s informacijom, a kada su u crkvenoj dvorani poeli dijeliti pakete,
Emerenc, koja se nikada nije pojavljivala u crkvi, najednom se pojavila u sveanoj
crnini i ekala da je prozovu. Svi su je iz okolnih kua poznavali, ali nikomu nije palo
na pamet da i nju uvrsti u popis, gospoe koje su bile zaduene za podjelu i koje su
prevodile pristiglim lanovima vedske misije zbunjeno su gledale nepomian mrav
lik koji je ekao. Odmah su shvatile da vjerojatno pripada istoj vjerskoj zajednici iako
ne dolazi u crkvu, ali ve su podijelile svu pamunu i vunenu odjeu, a na dnu
koare vedskog dobroinitelja, koji oito nije znao za ovdanje potrebe te je priloio
svu svoju nepotrebnu odjeu, ostale su samo veernje haljine. Nisu je eljeli pustiti
praznih ruku, kao to se kasnije ispostavilo, nadali su se da e moda moi prodati
poklon nekom kazalitu ili kulturnom centru ili ga eventualno zamijeniti za hranu
no ni u kojem sluaju nisu imali namjeru narugati joj se, a upravo je tako Emerenc
protumaila in i bacila veernju haljinu pred noge predsjednice dobrotvorne
zajednice. Otada u crkvu nije odlazila ne zbog posla, nego iz vlastitih uvjerenja, ak
ni kada bi imala sat slobodnog vremena. U njezinoj su se percepciji dobrotvorke

izjednaile s Bogom i crkvom i nikada nije proputala priliku da ubode u crkvenu

kastu, ni ja nisam bila izuzeta ako bi primijetila da praznikom, tono pola sata prije
poetka mise s molitvenikom u ruci izlazim kroz vrata.
Pri prvom takvom susretu jo nisam znala pripovijest o veernjoj haljini,
bezazleno i dobronamjerno pozvala sam je da mi se pridrui. Rekla mi je da ona nije
gospoja da bi se naminkana u plavo ili zeleno pokazivala u crkvi, ne bi ila ak ni
kada ne bi trebala mesti pred kuom. Gledala sam je s nevjericom, bilo je bjelodano
da Emerenc ima roakinju u Svetom pismu, biblijsku Martu iji se ivot sastojao od
rada i neprekidne pomoi drugima, pa kako se mogla toliko otuiti od Svevinjega?
Kada sam doznala razlog veernju haljinu razbjesnila sam se i traila od nje
objanjenje, no ona mi se nasmijala u lice, to joj je loe pristajalo, ni suze ni
samozadovoljan smijeh nisu bili dio Emerencina svijeta.
Rekla mi je da njoj ne treba sveenik ni crkva, da ne plaa ni lukno, vidjela je
dovoljno Bojih djela u ratno vrijeme, sa stolarom i njegovim sinom nema problema,
oni su bili radnici, samo su sina do te mjere zbunile politike lai da su ga nuno
morali uplesti u neto da bi ga mogli pogubiti kada je voama ve postalo
nelagodno. Najvie je alila majku, jer ta ena nije mogla imati ni jedan dobar dan,
iako je udno to je ba u noi Velikoga petka, ini se, jadnica prvi put mirno spavala,
jer je dotad neprekidno morala strahovati za sina. Mislila sam da e nas oinuti bi
Boji dok je u Emerencinoj izvedbi Isus, kao rtva politike spletke i pali junak
izreirane optube za kazneno djelo, napokon iziao iz ivota napaene Bogorodice.
Emerenc je primijetila da me je povrijedila i veselila se tomu, pratila me je zluradim
pogledom kada sam uzdignute glave pola prema crkvi. Tada mi je jedan jedini put
palo na pamet: to neobino bie koje se navodno nikada ne bavi politikom ipak kroz
nevidljive kanale svakodnevice upija u sebe neto to se odnosi na zbivanja ovih
poslijeratnih godina, pomislila sam i da bi trebalo nai nekog sveenika koji bi
ponovno probudio u Emerenc ono to je neko nesumnjivo imala u sebi, ali shvatila
sam da bi me samo izvrijeala. Emerenc je kranka, ali nema tog duhovnog pastira
koji bi je u to mogao uvjeriti, od one veernje haljine nije ostala ni jedna jedina
ljokica, ali je njihovo bljetavilo bilo duboko utisnuto u njezinu svijest.
One noi me je, naravno, htjela samo provocirati, a to me je na neki udan nain
smirilo jer, pomislila sam, kada bi nasluivala velike nevolje, prestala bi me
zadirkivati, ali me hvala Bogu i dalje zadirkivala i zabavljala se na moj raun.
Htjela sam ustati, nije mi dala, rekla mi je da e mi ispriati priu ako budem dobra,
ali ne smijem se mekoljiti, nego sklopiti oi. Ugnijezdila sam se, Emerenc je ostala

stajati naslonjena na pe. O njoj sam znala jako malo, imala sam tek fantomsku sliku
to sam je uspjela sloiti od krhotina skupljenih proteklih godina, gotovo nita. Te
nestvarne noi u kojoj su ivot i smrt u zimsku zoru stajali zajedno drei se za ruke
Emerenc se predstavila da bi odagnala moje rune misli.
Vi ste Kristova braa i sestre, ponavljala je moja majka, jer vam je otac bio
stolar, stolar i tesar koji je izraivao umjetniki namjetaj, a njegov brat, moj krsni
kum, graevinski predradnik, ali on je umro ubrzo nakon to me je krstio, bio je
ovjek spretne ruke kao i svi iz obitelji Szereds. Otac je takoer bio vrlo mudar,
stasit ovjek, a majka pravo vilinsko bie. Njezina zlaana kosa vukla se po zemlji,
ponekad bi ak i stala na nju, djed je bio vrlo ponosan na nju, nije ju htio dati za
paora, ak bi i za zanatliju teko ilo, kolovao ju je u gradskoj instituciji, a moj je otac
morao obeati da je nee siliti na pretjeran rad. I nije ju silio. Naa je majka itala sve
dok je otac bio na ivotu, ali ne zadugo, imala sam jedva tri godine kada je jadnik
umro, zanimljivo je pritom da ga je moj djed prezreo zbog toga to se usudio ve
umrijeti, kao da je on sam elio vlastitu propast da bi njemu napakostio, a onda je
doao rat i sve je postalo jo gore. Ne vjerujem da je majka u poetku voljela prvog
egrta, ali radionicu nije mogla voditi sama, pa se radije udala za njega, a moj ouh
nije volio knjigu, ali to nije bio glavni problem, glavni je problem bio taj to su sve
odveli u vojsku i bijednik se bojao da e i na njega doi red, a ba je izgradio ivot
pokraj moje majke, nas je takoer podnosio, nije bio lo ovjek iako je mene ispisao iz
kole, to je uzrujalo ravnatelja, morala sam kuhati pijanim eteocima jer majka nije
sve stizala, a i blizance sam ja uvala, njih ouh nikada nije ni taknuo, emu se
nimalo ne udim jer ako ste vidjeli dvoje djece kao iz bajke, to su bili oni, oba nalik
na moju majku, moj brat Jzsi, ijeg sina poznajete, onaj koji dolazi k meni, ne
nalikuje ni mrvicu ni na koga, njega nisam puno viala jer kada je na otac umro,
majin otac, djed Divk, pozvao ga je k sebi i vie je boravio u Csabadulu nego kod
nas u Ndoriju, ostatak majine obitelji jo i danas ondje ivi. Kada su me izvadili iz
kole, ravnatelj je vikao: kakva teta, gubitak, a moj je ouh rekao da je velika bitanga
onaj tko troi vrijeme petljajui se u tue obiteljske poslove, neka me ne huka protiv
njega jer e mu razbiti glavu, on se oenio udovicom s etvero djece, a uz to ga
svakog trenutka mogu odvesti u vojsku, ena se ne moe sama nositi sa svim
kuanskim poslovima, to on misli, da je njemu drago to i mene treba upregnuti, ali
nema izbora jer nema muke pomoi, ni u radionici ni na polju. Urod je i dalje
neophodan, a ne rodi dovoljno ni za stoku, rijeju, oitao je ravnatelju to ga je ilo, a
mene otpremio na posao. Nije on bio zao, nemojte to misliti, samo je bio uplaen, a i
vi ste ve iskusili kakav je ovjek kada se boji, na to je sve spreman. Ne ljutim se na
njega premda me je esto tukao jer sam u poetku bila nespretna, imali smo zemlju,

ali dotad nisam imala veze s poslom, odlazila sam se ondje igrati, a ne raditi, a ouh
je drhtao i psovao dok su pozivi u vojsku dolijetali kao ptice. Majka mu je jedne
veeri kada je konano zavladala tiina jer ja sam legla s blizancima, a brat Jzsi vie
nije bio kod kue, nego kod djeda rekla neka prestane vie spominjati to ega se
boji jer e ga sustii, ali on je neprestano ponavljao i objanjavao da sluti zlo jer je
sanjao da nas vie nee vidjeti ako ga odvedu. Pa i nije nas vie vidio, on je bio prvi
iz Ndorija koga su odveli i poginuo je. Majka nije znala to da pone sa stolarijom,
zabranili su i prodaju grae, ionako nije bilo ni gradnje ni ljudi, iako je u poetku
mislila da emo uspjeti opstati i bez muke ruke. Ona je gazdina ki, razmiljala je,
razumije se u zemlju, snai e se sama. Trebali ste vidjeti koliko se samo muila,
nisam bila glupo dijete, pomagala sam u svemu, radila to sam mogla, ali nismo se
pomaknuli s mjesta, u svojoj devetoj godini kuhala sam za sve i uvala blizance.
Kada je stigla vijest o ouhovoj pogibiji, ispostavilo se da ga je majka ve zavoljela,
oplakivala je obojicu, i moga oca i moga ouha, samo to ouh nije imao ni grob, a
majci je ivot bio sve manje podnoljiv, nemojte misliti da samo ljudi vaeg soja
imaju ivce. Bila je slaba, bespomona i mlada, jednoga dana kada su maliani bili
zloesti, a i u mene se neto uvuklo, jer ipak sam i ja jo bila dijete, i kada me je
udarila jer sam se umjesto da radim zaigrala potroivi isplanirano vrijeme,
pomislila sam na to da pobjegnem za svojim bratom Jzsijem u Csabadul, na njega
djed dobro pazi, a ako mu i daje posla, to je uvijek neto malo. eljela sam povesti i
blizance, pa neka majka onda ini to zna, mi emo otii, stii u onamo i pjeice,
znam ja kamo treba, Csabadul je ionako u susjednoj opini. Pa smo krenuli rano
ujutro nas troje, na rukama sam nosila dvoje plave djece, ali dospjeli smo samo do
ivice jer su odmah htjeli sjesti, jesti, zatim su traili vode, pa sam s limenim
loniem otrala do bunara na pojilu, taj je loni uvijek bio sa mnom, nosila sam ga
na uetu oko vrata, nauila sam ve da djeca uvijek trae vodu, bez njega nisam bila
ni u kui, a kamoli da bih pola na put. Pojilo je bilo i blizu i daleko, uostalom, kako
jedno dijete moe znati to je daleko, a to blizu. Upravo sam stigla kada se podigla
oluja, u ivotu nisam vidjela da se oluja moe podii tako brzo, nastala je takva
grmljavina kakvu jo nitko u okolini nije uo, niti se tko u uem i irem kraju sjeao
da je orkan pustoio takvom silinom kao tada. Nebo se u jednom asu potpuno
izmijenilo, nije postalo crno kao obino, nego ljubiasto, i sve je na njemu gorjelo kao
da su zapalili vatru meu oblacima, grmjelo je i zvuk se kotrljao na nebu, gotovo da
su mi popucali bubnjii. Bacila sam loni i pojurila natrag jer kada sam se okrenula
da vidim maliane, nisam vidjela njih, nego kako grom udara u drvo iznad njih. Sve
se puilo kada sam pala u njihovoj blizini, dotad su ve oboje bili mrtvi, ali nisam
shvaala da su oni to u to gledam jer nisu sliili niem ljudskom. Dotad se ve

spustio pljusak, lijepio se za mene kao znoj, samo sam stajala pred svojim bratom i
sestrom, vidjela sam dva crna panja koja su, ako na ita, najvie nalikovala na
spaljene trupce za ogrjev, samo kvrgavi i manji, stajala sam glupavo, vrtjela glavom
lijevo-desno, ta gdje su nestali maliani, pa ono neto ne mogu biti moj brat i sestra.
Zar se udite to se moja majka bacila u bunar? Jo joj je samo to trebalo, taj prizor i
moje urlikanje, histeriziranje, vritanje, bila sam tako glasna da sam se u trenutku
kada se oluja stiala ula sve do ceste i nae kue. Majka je istrala bosa, u spavaici,
skoila je na mene, udarala me posvuda, a nije ni znala da sam htjela pobjei od
njezinih suza, loeg raspoloenja i vjeite brige i nezadovoljstva, nije znala to ini, u
svojoj izbezumljenosti htjela je unititi mene, udariti onoga tko joj je nadohvat kada
ve ne moe ivot, a kada je shvatila zbog ega je dozivam i vidjela djecu, lice joj se
najednom zaarilo i kao strijela je proletjela pokraj mene u kii, njezina rasputena
kosa vukla se po zemlji, samo je jurila i vritala kao to to ine ptice. Vidjela sam da
e se baciti u bunar, ali nisam se mogla pomaknuti, stajala sam pokraj drveta i leeva,
vie nije ni grmjelo ni sijevalo, da sam tada potrala po pomo, jo bi je uspjeli
spasiti. Naa se kua nalazila pored ceste, gumno je poinjalo na kraju nae kue, ali
ja sam samo stajala kao omamljena, bez ijedne misli u glavi, mozak mi je utrnuo iako
mi je cijelo elo bilo u vodi. ovjek ne moe voljeti vie nego to sam ja voljela to
dvoje maliana, samo sam gledala u te panjeve, jo uvijek nisam mogla vjerovati da
su to oni ili da imaju neke veze s njima, nisam dozivala pomo, samo sam buljila i
gotovo usput mi je palo na pamet, zapitala sam se to li majka radi tako dugo na dnu
bunara. to je radila, to je radila nego bjeala od mene, od tog prizora i svoje
sudbine, bilo joj je dosta svega, da, dogodi se da ovjek jednom odlui sve okonati.
Neko sam vrijeme gledala ovamo-onamo, onda sam ipak krenula, lijepo komotno,
kua je bila prazna, zato bih ila onamo, stala sam na cestu i obratila se prvom
ovjeku koji je prolazio, pozvala ga da doe, da razgovara s mojom majkom jer je
skoila u bunar, a maliani, moj brat i sestra, nestali su ispod stabla i na njihovu je
mjestu neto crno. Susjed je otrao, naime tad sam nabasala na susjeda, na kraju je on
sve sredio, mene su poslali kod gospodina ravnatelja dok nisu otili po djeda, djed
me je odveo, ali nije me zadrao kod sebe, samo mog brata Jzsija, kada su gospoda
iz Pete dola po mladu sluinad, dao me je bez rijei, odveli su me odmah poslije
sprovoda. Na sprovodu nisam shvaala nita, iako sam ak mogla vidjeti svoje jer su
oba lijesa bila otkrivena, u jednom blizanci, u drugom majka. Majka je bila jednako
neshvatljiva pojava kao i blizanci, njima se nekako rastopila kosa, na glavi nisu imali
nita, zapravo nisu imali ni glave i bili su toliko drukiji od djece da nisam mogla ni
plakati, oplakivati ih, nakupilo se previe svega, toliko da nije sve stalo u mene.
Znate za to skupljam novac? Za grobnicu. Bit e velika kao svijet i lijepa kao nijedna

druga, svaki prozor imat e staklo u drugoj boji, imat e i police, na svakoj polici po
jedan lijes, otac, majka, blizanci, ja, ako sa sinom mojeg brata Jzsija ostane kako je
sad, preostale dvije police mogu biti njihove. Poela sam skupljati jo prije poetka
rata, ali tada je novac trebao za druge stvari, traili su ga u dobrotvornu svrhu, dala
sam, nije mi ao. Ponovno sam skupljala. Tada su me opljakali, ali nabavila sam
opet, imam ja i stalnih prihoda, redovito mi alje jedna osoba iz inozemstva,
uostalom, u svom ivotu nisam bila ni jedan dan bez posla. Sav je novac za grobnicu,
ako odem na nekakav sprovod, uvijek gledam postoji li graevina kakvu sam ja
zamislila, ali nema ni jedne, moja e se razlikovati od svih. Vidjet ete kakve e lijepe
pruge kroz raznobojne prozore na lijesove bacati sunce, kada izlazi i kada zalazi, moj
e nasljednik izgraditi grobnicu pred kojom e svatko zastati. Vjerujete li mi?

VIOLA

Meni je uvijek bilo vano da osjetim kako se oni s kojima sam jednom ostvarila
blizak kontakt raduju naem novom susretu. Emerencina savrena ravnodunost
koja me je doekala idueg dana nije povrijedila moj ponos, nego prije tu moju
potrebu to se javila nakon nestvarne noi u kojoj je ostala kraj mene i predstavila
svoje negdanje djeje sebstvo. Te sam zore zaspala bez nervoze i strepnje, imala sam
osjeaj da je svijet ipak okrugao i ni jedne sekunde nisam posumnjala u pozitivan
ishod operacije jer je Emerencina pripovijest otopila sve strahove u meni. Dosad je
svaki bitan djeli njezina bia prekrivala marama, a sada je postala sredinja figura
jednog divljeg ruralnog pejzaa: iza nje plamtee nebo, ispred nje pougljenjeni leevi,
a iznad erme munja. Zbilja sam pomislila da se na odnos konano razrijeio,
Emerenc vie nije strankinja, nego prijateljica, moja prijateljica.
Nisam je vidjela ni nakon buenja u stanu ni na ulici kada sam krenula u
bolnicu, ali se djelo njezinih ruku pokazivalo na ve od snijega oienom ploniku
pred ulaznim vratima. Emerenc je vjerojatno obilazila druge kue, objanjavala sam
sebi, tijekom vonje nisam osjetila strepnju ili probadanje u predjelu srca, osjetila
sam da me u bolnici ekaju samo dobre vijesti, i zbilja su me doekale. Ostala sam
vani do ruka, kui sam stigla gladna, bila sam sigurna da sjedi u stanu i vreba kada
u se vratiti, ali prevarila sam se. Dopustila je da se suoim s onim uznemirujuim
iskustvom, sa situacijom da nikoga nije briga dolazi li ovjek kui s radosnim ili
kobnim vijestima, neandertalac je vjerojatno nauio plakati u trenutku kada se prvi
put suoio s injenicom da se mora sam radovati pokraj ulovljenog bivola, da nema s
kim podijeliti doivljaj borbe, da nema komu pokazati ni lovinu ni svoje rane.
Doekao me prazan stan, prola sam kroz sve prostorije, traila sam je, dozivala je,
jednostavno nisam mogla povjerovati da danas moe biti negdje drugdje kada ne

zna je li moj bolesnik iv ili mrtav, uostalom, snijeg je stao, dakle nita je ne sili da
bude na ulici. Ali Emerenc nije bilo nigdje, otila sam u kuhinju i poela podgrijavati
ruak iako najednom vie uope nisam bila gladna. Logika mi je govorila da nemam
prava nita zahtijevati od starice, ali ne moe sve biti logino, ni neoekivan osjeaj
gubitka ni razoaranje. Emerenc toga dana uope nije pospremala, na kanapeu sam
zatekla zguvan pokriva, ba kakav je bio kada sam se izvukla ispod njega,
pospremila sam stan, oprala posue, zatim sam ponovno otila u bolnicu po jo
dobrih vijesti. Vraeno samopouzdanje me ovrsnulo, odluila sam da kada je opet
sretnem, ni jednom rijeju neu spomenuti to su rekli lijenici, neu joj dosaivati
vlastitim problemima. Vjerojatno je uope ne zanima, to mi jami da je govorila
istinu te noi ispunjene kuhanim vinom, naime ispriala je nevjerojatne stvari,
narodnu baladu u prozi, i to se ja uope toliko bavim s Emerenc, zar sam poludjela?
Toga je dana svratila tek kasno uveer i rekla da se opet sprema snijeg, moda ni
sutra nee moi pospremiti, ali nadoknadit e im dospije, te dodala: vidite da je
gazdi bolje. Nisu me zanimale ni njezine najave ni pokazan interes, demonstrativno
sam prelistavala knjigu, rekla sam joj da je moj suprug dobro, da moe slobodno
otii, a Emerenc je odmah i otila, poeljevi mi ugodnu no, nije osjetila potrebu da
baci u smee praznu au od kefira to sam je zaboravila u kuhinji. Nije se pobrinula
ni za vatru, te noi vie se nije vraala, nije bilo kuhanog vina, nije bilo prie. Pojavila
se tek nakon dva dana, tada je temeljito pospremila, vie se nije zanimala za gazdu,
vjerojatno je instinktivno znala da se njegovo stanje popravlja. Nije voljela suvine
razgovore.
Nakon toga je kod nas provodila i manje vremena nego inae, neto je drugo
upravljalo naim ivotima: mojim bolnica, njezinim padaline. Nisam primala goste,
gotovo da i nisam bila kod kue, konano je oko Boia kui doao i moj mu,
Emerenc ga je ljubazno pozdravila poeljevi mu potpun oporavak i, kako je
nalagala njezina politika, kod nas je osvanula posuda s pripadajuom hranom za
bolesnika. Sada sam posudu dobro pogledala, naime kada bismo se srele na ulici,
nisam joj je mogla uzeti iz ruku. Posuda je, kao i pehar, takoer bila unikatno
umjetniko djelo, s dvije rukice, okrugla, stajala je na maloj okrugloj nogici, a na
porculanskom poklopcu iznenaujue stajala je maarska zastava s Kossuthovim
likom i imenom. Donijela je bistru pileu juhu, vidjela je da se prvenstveno divim
posudi, rekla je da je zdjela vrlo praktina, dobila ju je od jedne od svojih ena,
gospoe Grossmann, kada su na snazi bili zakoni za idove, ona ju, naravno, nije
upotrebljavala za hranu, nego kao ardinijeru, no teta ju je pretvoriti u posudu za
cvijee. Imala je ona mnogo lijepog porculana, staklenih zdjela, a od gospoe
Grossmann naslijedila je i ono u emu je donijela kuhano vino.

Ba lijepo malo naslijee, pomislila sam s gnuanjem, ve sam bila iznervirana

to se opet povukla u staru pozu, sada mi je zbilja nedostajala tek slika nje kako
pakira u razvaljenoj i naputenoj kui. Tijekom godina to su prethodile Drugom
svjetskom ratu ivjela sam u povlatenim politikim okolnostima, meu strancima
koji su bili kudikamo bolje obavijeteni o svemu nego ovdanji Maari, ako jednom
uistinu opiem dogaaje iz toga dijela svoga ivota, o kojima se gotovo nikada ne
moe uti ni jedna jedina rije, povijest moje najranije mladosti nee ostati
nezapaena, naime ja sam znala to se prevozi u vagonima koga, kamo i s kojim
ciljem. Najradije bih vratila Emerenc njezinu posudu s hranom, ali to ne bi moglo
proi bez nekog objanjenja, a nisam mogla uznemiriti supruga, kojem sam svijet
dozirala kroz sito te koji bi ak i polumrtav skoio iz kreveta pri pomisli da su mu
servirali hranu u posudi stranca poslanog u plinsku komoru, jer je Emerenc u to
vrijeme razmiljala jednako kao i mnogi drugi: ako je ona ne odnese, odnijet e je
netko drugi. Pustila sam ga dakle da pojede juhu do posljednje kapi, a moja se osveta
sastojala u tome to joj nisam spomenula da je on sada prvi put jeo s apetitom, jer
Emerenc se jo dugo motala po kuhinji te iako nikada nita nije prihvaala, osjeala
sam da sada oekuje priznanje. Nisam joj ni zahvalila, stavila sam praznu posudu
pred nju i krenula natrag u spavau sobu. Na leima sam osjetila njezin probadajui
pogled, bila sam zadovoljna to ovaj put ona ne razumije to me je spopalo. Osjeala
sam se pobjedonosno, osorno, pomalo prezrivo, osjeala sam da imam objanjenje
zato ne doputa ulazak u svoj dom. Tone su dakle majstorove sumnje, iza njezinih
zakljuanih vrata mogu se nalaziti dragocjenosti, pokupljena blaga onih osuenih na
smrt, nije uputno pokazivati to ima, moda bi netko neto prepoznao, a onda bi
Emerenc mogla samo promatrati ono to bi uslijedilo, uzalud joj je bilo marljivo
sakupljanje, ne moe ak ni prodati svoj plijen bez straha da ne bude prepoznat.
Kakva osobnost, jadni Grossmannovi nemaju ak ni grob, a ona skuplja novac za Taj
Mahal! I pravi se da ne otvara vrata jer unutra uva maku! Alibi joj je maka koju
dri unutra kao roba, prilino spretan izgovor, ali nije ba potpun jer je ostavtina
Grossmannovih izostavljena iz legende.
Bila je ponosnija od mene, moda je bila zateena, ali ni jednom se nije zapitala
zato su se ohladili moji interesi za nju. Moj suprug nije bio drueljubiv, pogotovo ne
prema njoj, kao to sam ve rekla, iako se to nikada nije verbaliziralo, njega je
godinama oigledno iritirala stariina prisutnost, Emerenc je zraila snagom koja se
mogla okrenuti i na dobro i na zlo, nju se jednostavno nije moglo izostaviti iz naeg
okruja. Uostalom, vie nam nita nije nudila. Sada vie nisam kao neko osjeala da
je suverena, nego sam ivjela u uvjerenju da sam razotkrila njezinu tajnu, vie nisam
mislila ni da je neobino pametna, jer da ima ili da je ikad imala malo mozga, mogla

se obrazovati nakon etrdeset i pete. Da se nakon rata posvetila uenju, danas je

mogla biti konzul ili ministar, ali nju nije zanimala kultura, imala je pameti tek za
skupljanje tuih stvari, sada pak dijeli milostinju u ukradenoj zdjeli, a mene ranom
zorom zaluuje priom to ju je vjerojatno ula od vaarskog komedijaa ili ju je
pronala na djedovu tavanu u nekoj und-literaturi. Oluja, munja, bunar, to je ve
disonantno previe. Sada je postala bjelodana i njezina politika pasivnost i
odbojnost prema crkvi, zapravo joj je pametnije da se ne pokazuje ni na kakvom
okupljalitu, Budimpeta ipak nije tako mala, moda je preostao neki roak
Grossmannovih, moda e do nekoga dospjeti vijesti o njezinu uvijek zakljuanom
stanu, pa e poeti razmiljati i doi e do istih zakljuaka do kojih sam dola i sama,
uostalom, to bi uope jedna takva osoba radila u crkvi, u to bi vjerovala. Zima je
bila surova, Emerenc je imala puno posla, svaku moju minutu ispunila je suprugova
bolest, esto bih se mimoila sa staricom, nije bilo vidljivo da zapravo nikada nismo
zapoele iole ozbiljan razgovor.
Onda sam pronala psa.
Moj suprug je ponovno mogao izlaziti, poeo je postajati onaj stari, esto sam
ga morala njegovati, za trideset pet godina naeg braka vie se puta nekim udom
spasio iz ralja sigurne smrti i iz svake je opasnosti izlazio pomlaen i uvijek kao
pobjednik mom je muu na svim poljima ivota uvijek najvanija bila pobjeda. Na
Boi smo se nas dvoje polako vraali iz deurne ambulante kamo smo ili po recept
za lijek. Bio je suton i padao je sitan snijeg, u drvoredu smo nabasali na tene, bilo je
do vrata zakopano u snijeg. Takav nain izvravanja smrtne kazne mogao se vidjeti
u zatoenikim logorima u istonjakim ratnim filmovima: nekoga bi zakopali do
uiju, pijesak mu ve ulazi u usta i moe se glasati samo kroz nos, dakle ne moe
vikati, nego samo cviljeti. Ovaj je pas takoer cvilio, onaj tko je raunao na to da e
ga netko ipak prisvojiti nije bio lo psiholog, uostalom, tko bi ivo bie ostavio u
raljama smrti na veer Kristova roenja. Bio je to trenutak ijoj arobnoj moi nije
mogao odoljeti ni moj suprug, koji nije bio osobit ljubitelj ivotinja, pravo govorei,
nije elio pustiti ni stranca u na dom, a kamoli psa koji da bi se odrao na ivotu
nee zahtijevati samo hranu, nego i ljubav, no ipak mi je pomogao da ga izvadim iz
snijega. Zapravo ga nismo namjeravali zadrati zauvijek, mislili smo da e ga ve
preuzeti netko drugi, ali bili smo sigurni da ne moe ostati tu, u takvom stanju, jer e
do zore biti mrtav. ivotinja je naime nagovjetavala probleme, oigledno joj nije
toliko trebala hrana koliko lijenik. Pa ovo je zbilja poseban dar rekao je moj mu
kada sam tene zakopala ispod svog kaputa, a njegovo prestraeno crno lice izvirilo
nad krznenim ovratnikom motrei put, dok mu je s nogu i trbuha po meni curio

rastopljen snijeg ovjek rijetko doivi pravo boino iznenaenje. Emerenc je kod
kue ve zavrila veliko spremanje, svaka je soba blistala, dok smo se polako vraali
kui sa ivotinjom, razmiljali smo o tome kamo da smjestimo psa, odluili smo ga
smjestiti u sobu moje majke koja tada vie nije bila iva, meu lijep stari namjetaj,
ondje nismo ni grijali. Nadam se da voli osamnaesto stoljee rekao je moj suprug
psi grickaju stvari samo do svoje druge godine, nakon toga sami od sebe
prestanu. Nisam mu odgovorila jer je oito bio u pravu, ali to da se radi ako ovaj
nesretnik to mi visi za vratom zbilja izgrize sav namjetaj. Koraali smo tako, kao
neka tajanstvena mala vjerska sekta na svojoj procesiji, s crnom relikvijom oko moga
vrata te boine subote.
Nikada, ni prije ni poslije, ni u vremenu kada bi ve dala svoj ivot za mene u
ljubavi nedoivljenog majinstva, nisam vidjela Emerenc u svjetlu u kojem se
pokazala kada je vidjela to donosimo. Bila je u kuhinji kada smo uli, slagala je
boine kolae na posluavnik, ali istog je asa bacila no i zgrabila tene iz mojih
ruku. Uzela je krpu za brisanje praine i dobro ga posuila, a zatim ga je spustila na
kuhinjske ploice da provjeri moe li hodati. ivotinja je bespomono spustila svoju
mravu stranjicu, jo uvijek je bila ukoena od snijega u koji su je poloili, u strahu
se odmah i uneredila, Emerenc je tragove prekrila novinskim papirom i traila da joj
donesem manji frotirski runik za kupanje iz ugradbenog ormara. Sve dotad nisam
ni znala da ima pojma gdje to drim, naime uvijek je namjerno ostavljala stvari da
ih sama stavim gdje pripadaju jer se ona zgraala dotaknuti ono to nije njezino.
Postalo mi je jasno da je Emerenc naisto s tim gdje to stoji kod nas u ormarima, ne
dira nita, ali pomno prati, uva, dri na broju ona ne trpi tue tajne.
Donijela sam frotirski runik, njeno je umotala psa kao da je novoroene te
hodala s njim gore-dolje po predsoblju i aputala mu na uho. Ja sam otila
telefonirati, nismo smjeli gubiti vrijeme ako smo eljeli spasiti ivotinju, unutra je
ve radio televizor, tiha no, sveta no, zrakom se irilo sveano ozraje sa svojim
mirisima, svjetlima, glazbom. Puno je toga ve nestalo iz mene, ali boino
raspoloenje posuto prahom zvjezdanog sjaja je ostalo, kao i Djevica sa svjetlom
obasjanim djetetom u naruju. Emerenc nita nije ni vidjela ni ula, etala je sa psom
u predsoblju, promuklim glasom pjevuila neku pjesmicu, neskladnom rimom i
ganutljivom emotivnom iaenou slavila je Kristovo roenje, ta karikatura
majinstva njihala se s vrsto umotanim crnim psiem poput kakve apsurdne
Madone. Bog zna koliko bi ga dugo ljuljukala da nisu doli po nju iz susjedstva
neka odmah ide kui jer da je pukla cijev, treba neto poduzeti, gospodin Brodarics
ve je pozvao majstore, a ona neka tri zatvoriti glavnu slavinu. S ubojitim pogledom

spustila je psa u moje naruje, otila je kui pokupiti vodu, baviti se slavinom, no
svakih etvrt sata vraala se da provjeri to je sa ivotinjom. Za psa se u
meuvremenu pobrinuo na prijatelj veterinar kojeg smo namolili da se odvoji od
prskalica, Emerenc je s vidljivim nepovjerenjem sluala postavljenu dijagnozu,
svakoga je lijenika smatrala glupanom i neznalicom, nije ih mogla podnijeti,
uostalom, nije vjerovala ni u lijekove ni u djelotvornost cjepiva, tvrdila je da injekcije
daju samo da bi mogli uzeti novac, a legende o bijesnim lisicama i makama
proizvode zato da bi mogli jo bolje zaraditi.
Borba za psiev ivot trajala je tjednima, starica je istila tragove proljeva bez
ijedne rijei, ako nisam bila kod kue, nagurala bi lijek u psa unato svojim
uvjerenjima, pridravala ga je dok su mu davali injekciju antibiotika, mi smo u
meuvremenu pokuavali negdje udomiti tene, ali nitko ga nije htio. Nadjenuli smo
mu lijepo francusko ime, Emerenc ga nijednom nije izgovorila, a ni pas se nije
odazivao na njega, uostalom, iz dana u dan bio je sve vei, za vrijeme oporavka do
izraaja su dolazile sve drai i pozitivne osobine mjeanca, konano se potpuno
oporavio. Ispostavilo se da inteligencijom daleko nadmauje rasne pse naih
prijatelja. Nije bio lijep, bio je spoj previe razliitih elemenata da bi to mogao biti, ali
tko god bi pogledao te izrazito tamne oi neobina sjaja, zakljuio bi da se njegova
vrijednost moe izmjeriti gotovo ljudskim mjerilom. Dok smo se suoili s injenicom
da ne treba nikomu, ve smo ga zavoljeli. Kupili smo mu opremu, koaru za
spavanje, koju je izgrizao za svega nekoliko tjedana, razbacavi komadie prua po
cijelom stanu, a kada je htio spavati, legao bi pred prag bez ikakvog jastuka ili deke
na svoju sve guu valovitu dlaku. Brzo je svladao osnovni rjenik preivljavanja,
postao je takav lan obitelji kojeg se nije moglo izostaviti ni iz ega: osoba. Moj ga je
suprug podnosio, povremeno ak i pomazio ako bi pokazao neto neuobiajeno
pametno ili bio veseo, ja sam ga voljela, Emerenc oboavala.
Jo su bila svjea sjeanja na posudu i pehar s kuhanim vinom, kao i asocijacije
to su iz njih proizile. ovjek, naravno, mora potovati ljubitelje ivotinja koji bez
ijednog uzdaha, bez ijedne geste promatraju odlazak plombiranih vagona,
zlonamjerne glasine o tome da su unutra zakljuani ljudi bile su lai, s ironijom sam
promatrala Emerencinu odanost ivotinjama, naime ona je sama priala o tome da
privlai guske, patke, kokoi, sigurno nije lako udariti njima o zemlju ili prerezati
grkljan ako eli skuhati jelo od nekoga koga osobno poznaje, koga si za nekoliko
dana pripitomio do te mjere da kljuca zrna iz tvojih usta ili s povjerenjem skoi kraj
tebe na kanape. Veselilo me je dok sam mislila da se Emerenc predaje psu s
bezrezervnim osjeajem sluenja, ali kada sam shvatila da je njegov pravi gazda

zapravo ona, bila sam bijesna. Pas je imao bitno razliite standarde za svakoga od
nas, a i ophodio se s nama na tri razliita naina: prema meni se ponaao prijateljski,
pred mojim suprugom bio je tih, gotovo utiv, a kada bi osjetio da se pribliava
starica, odjurio bi do vrata i pozdravljao je cvilei od sree. Emerenc mu je mnogo
toga tumaila, povienim glasom, isprekidano, kao da pouava dijete to je upravo
poelo govoriti. Nije krila to ga pouava, neprekidno je ponavljala isti tekst kao
pjesmicu i nije ju bilo briga to mi mislimo o tome: Sa svojom gospodaricom moe
raditi to god eli, moe skakati na nju, moe joj lizati lice i ruke, moe stajati kraj
nje na kanapeu, sve e to tvoja gospodarica otrpjeti jer te voli. Gazda je tih kao voda,
ne moe se znati to se nalazi na dnu vode, nikad nemoj uzburkati vodu, psiu, ne
ivciraj gazdu jer e te izbaciti, a ovdje si na dobrom mjestu, koliko ve dobro moe
biti psu u stanu. U vezi sa sobom nije mu govorila nita, ivotinja ju je razumjela i
bez rijei, tada joj je ve dala i ime, nazvala ju je Viola. injenica da je to bilo muko
tene nije ni najmanje zamarala Emerenc. Ponekad ga nije pouavala, nego dresirala.
Sjedni, Viola. Dok ne sjedne, nema cukora. Sjedni! SJEDNI!
Kada sam prvi put primijetila ime ga nagrauje, opomenula sam ju, veterinar
je rekao da je psima cukor zabranjen. Doktor je glupan odgovorila je Emerenc i
potapala ga po leima. Sjedni, Viola, sjedni. Ako sjedne, dobije neto fino, slatko.
Cukor e dobiti psi, cukor. Sjedni, Viola, sjedni. I Viola je sjedio, isprva zbog
cukora, kasnije i bez nagrade, refleksno nakon to bi uo kljunu rije. Starica je
ponekad traila dozvolu da odvede psa k sebi, rekla je da je cijeli dan nema kod kue
pa neka uva kuu umjesto nje, dok ona isti snijeg. Moj bi suprug to dopustio, neka
ga vodi, dok ga nema, barem nee skakati, nee lajati, ja sam je pitala ne boji li se za
svoju maku jer sam ula da i nju dri u stanu, Emerenc je odgovorila da se ne boji,
ve e nauiti da drugu ivotinju treba voljeti, a ne je napadati. Violu se moe nauiti
bilo to. Ako bi pas uinio to loe, ona bi ga unato mojoj zabrani i vlastitoj
neizmjernoj ljubavi uasno istukla. U etrnaest godina svojeg ivota Viola ni jednom
nije dobio udarac od mene, a ipak je Emerenc bila njegova gazdarica.
Rado bih vidjela to ta ivotinja radi u stariinu carstvu to ga nikada nije
otvarala za druge. Da se ondje zbilja susreo s makom, mogla sam naslutiti po tome
to je kui donio buhe, otad smo se morali baviti i buhama. Prvi susret ni u kojem
sluaju nije protekao bez uzbuenja, na Violinoj njuci bila je rana, na uhu duboka
posjekotina, a da je bilo borbe, nakon koje je oito jo i dobio batina, pokazivalo je
njegovo raspoloenje: Emerenc je drastinim nainima utiskivala u njegovo
pamenje da se make ne smiju dirati. Nije to shvatio tragino, kui je doao stiui
svoju bucmastu adolescentsku facu uz Emerencino koljeno. Kasnije vie nije bilo

problema, naime kada sam izlazila s njim u etnju, po njegovu dranju na ulici
vidjela sam da bez uzbuenja i pomutnje dobroudno gleda za makama lutalicama
koje su bjeale pred njim skrivajui se pod terase, a njemu oigledno nije bilo jasno
zato bjee kada on nema nikakve zle namjere. Cijelu je zimu uvao Emerencin stan,
zabranila sam joj da ga odvodi tek kad je jedne nedjelje uveer kui doao pijan.
Kada ga je dovela kui, nisam mogla povjerovati svojim oima: pas je teturao,
trbuh mu je bio okrugao kao bava, teko je disao i kolutao oima. Nisam ga mogla
ni podii jer se stalno prevrtao, unula sam kraj njega i tako ga pregledala, Viola je
tucao i bazdio na pivo. Pas je pijan,Emerenc dahtala sam. Malo smo popili
odgovorila je mirno. Nee ga ubiti, bio je edan, prijalo mu je. Vi ste ludi
ustala sam i vie ne smijete odvoditi psa. I gotovo. Kada smo ga ve spasili,
neemo ga ubiti tako to ete ga vi naviknuti na alkohol. Jer to e ga ubiti, to malo
piva s gorinom je rekla zateena Emerenc to sigurno, peena patka to sam je
podijelila s njim, pivo to smo ga popili, to ga je izmolio, to ga je ON izmolio, to
u s njim kad ve sve zna rei i zbilja je govorio, iskamio je hranu i pie, nije to
makar kakav pas. To e ga ubiti, jelda, to je sa mnom ruao, poteno, to nije jeo
smee kao kod vas, samo u odreeno vrijeme i dijetalno, nikada u sobi ili iz ruke,
premda je jedina prava hrana ona to se uzima iz ruke, a ne iz zdjelice? Ja u ga ubiti,
ja koja ga odgajam, razgovaram s njim, uim ga to je dobro, a to loe govorila je
smrtno ozbiljno, kao pedagog kojem su povrijedili najsvetije osjeaje moda ste ga
vi nauili sjediti, stajati, trati, donijeti natrag lopticu, pozdraviti, pa vas dvoje samo
se grbite kod kue kao dva panja, ne govorite ni meusobno, jedan udara po
pisaem stroju u jednoj sobi, a drugi u drugoj. Pa samo zadrite Violu, vidjet ete na
to ete izai. Nakon to je to izgovorila, okrenula se na peti i izala. Kada su u
pitanju bile ozbiljne stvari, Emerenc nije razgovarala, nego bi se izjasnila. Viola je
klonuo i poeo hrkati, bio je toliko pijan da nije ni primijetio da je naputen.
Problemi nisu poeli odmah, ali jesu ve sutradan ujutro, jer Emerenc koja je
ivotinji dotad davala doruak, izvodila ju u etnju, a zatim najee vodila sa sobom
nije dola po psa. Viola se suzdrao i nije obavio nudu u stanu, ali je od est i
etrdeset pet toliko cvilio da sam morala ustati, proteklo je dosta vremena dok nisam
shvatila da uzalud ekam, Emerenc je kao Jehova, kanjava generacijama. Skandal je
izbio ispred vile u kojoj je Emerenc ivjela jer je pas, kao i svakoga jutra, elio ui u
stan, nikada nisam razumjela kako to da vie voli biti zakljuan kod Emerenc nego
kod kue, uz mene, gdje ima vie prostora za kretanje. Kada je shvatio da uzalud
vue povodac, postao je neposluan, silovito me vukao, jurio poteui me za sobom.

Bio je snaan pas, a ja na ploniku s ugaenim snijegom nesiguran pjeak: hrpe

snijega pokraj plonika bile su prijetnja mojoj sigurnosti, bojala sam se pada,
prijeloma, tim vie to nisam smjela pustiti ivotinju jer bi mogla podletjeti pod
automobil. Toga sam jutra nauila njihovu etaku rutu, Viola me vodio kroz
Emerencinu etvrt, odvukao me do svih jedanaest kua to ih je starica odravala.
Trala sam od kue do kue poluslijepa od snijega to je bez prestanka sipio i
zadihana u bezumnoj jurnjavi u stilu Peera Gynta to se odvijala Violinim ritmom.
Konano me je trgnuo izuzetno snano, toliko da sam se zbilja spotaknula i pala,
naime stigli smo na cilj, pronaao je onu koju je traio. Emerenc smo vidjeli
odostraga, pas je skoio na nju s lea, tako da je gotovo i nju sruio, ali Emerenc je
bila snana, deset puta snanija od mlae mene. Okrenula se, vidjela me kako kleim
u snijegu, bio joj je dovoljan trenutak da shvati to se dogodilo, prvo je dobro oinula
psa slobodnim dijelom povoca, a kada je zacvilio, nastavila ga je udarati. Nekako
sam se osovila na noge i ve mi je bilo ao ivotinje. Sjedni, zloo viknula je
Emerenc kao da se obraa ovjeku kakvo je to ponaanje, bitango! Viola je
netremice gledao u nju, a Emerenc ga je fiksirala pogledom kao dreser. Ako eli da
te tvoja gospodarica pusti, mora joj obeati da se vie nee opiti, jer tvoja je
gazdarica u pravu, samo to ona ne razmilja o tome da nitko ne obiljeava moj
roendan, zapravo samo ti zna kada je jer sam samo tebi to otkrila, nisam rekla ni
sinu mog brata Jzsija, ni Suti, ni Adlki, ni Polett, a potpukovnik je ve zaboravio.
Ali ujutro se ne ponaamo kao huligani, nego traimo doputenje. Ustani, Viola!
Pas je dotle leao i cvilio, dok ga je udarala, nije se ni pomaknuo, nije pokuavao
pobjei, sada se podigao. Moli za oprost! Nisam znala da razumije naredbe, no
oito ih je razumio, lijevu je apu podigao prema srcu, a desnom je pokazivao k nebu
kao kakav domoljubni spomenik. Reci, Viola! upuivala ga je Emerenc i Viola je
zalajao. Jo jednom! Ponovno je zalajao ne skidajui pogled sa svoje krotiteljice
da provjeri izvodi li tono svoju toku, instinkt mu je govorio da njegova budunost
ovisi o tome. A sada obeaj da e biti dobar deko ula sam i tada je Viola
pruio apu prema njoj. Ne meni, ja to znam, svojoj gospodarici. Viola se okrenuo
prema meni i kao vuk Svetomu Franji na slikama, pun pokajanja, trepui ponudio
prednju desnu apu. Nisam je prihvatila, koljeno me je nesnosno boljelo i bila sam
ljuta na njih oboje.
Uvidio je da me uzalud moli, pa je pokuao s neim drugim, bez naredbe je
salutirao i ponovno podigao desnu apu na srce. Predala sam se. Opet su me
pobijedili, znali smo to sve troje. Ne brinite se za njega rekla je Emerenc danas
e ruati sa mnom, naveer u vam ga dovesti. Oistite nogu, krvarite. elim vam
svako dobro. Izdala je Violi naredbu samo oima i gotovo nezamjetnim pokretom

glave, no pas ju je razumio, dva je puta kratko zalajao prema meni u znak pozdrava.
Emerenc je zavezala povodac za ogradu i nastavila istiti snijeg, a ja sam dobila
otpust. epesala sam sama prema kui kroz gust snijeg.

VEZE

Otkada smo Violu uzeli k sebi, krug naih poznanstava se proirio. Dotad smo
kontaktirali samo s prijateljima, a sada iako povrno s cijelom okolinom. Emerenc
je odvodila psa ujutro, u podne i naveer, ali ponekad ne bi mogla obaviti
poslijepodnevnu etnju zbog neplaniranog dodatnog posla, pa bi pas bio preputen
nama. etnju je obavljao ili moj suprug ili ja, uvijek smo ili onamo kamo nas je Viola
vodio. Povodac je prije svega redovito vukao u smjeru Emerencina stana: Violu je
uvijek trebalo pustiti do vrata da se uvjeri u to da se Emerenc zbilja ne skriva unutra,
no malo mu je trebalo da nanjui da ga starica nije prevarila, zbilja nije kod kue, pa
bismo nastavili dalje. Ponekad bi se dogodilo da je ipak bila kod kue, samo se bavila
takvim poslom koji nije trpio Violinu prisutnost. Tada bismo pas i ja postieno stajali
pred vratima sve dok se na njegovo cviljenje i grebanje Emerenc uz kletve ne bi
pojavila i zamolila ivotinju da je ne uznemirava. Ponekad bi ga ne samo udarila
nego i istjerala kao nepozvanog gosta, vikala na njega zbog toga to je prekida u
poslu, pa ve su se vidjeli jutros, vidjet e se opet uveer, drugi bi ga put istukla po
iji, gurnula mu u usta neki slatki, traila da izvede cijeli program i tek ga tada
potjerala na ulicu. Kada je ne bismo zatekli u stanu, morali bismo je potraiti pred
jednom od kua, ako bi bila ondje, tada bi se pod vedrim nebom odigrala potpuno
ista predstava kao na njezinu trijemu, s tom razlikom to je Emerenc vie puta
reprizirala repertoar s Violom, a mi smo neminovno dospjeli u sredite pozornosti i
tako se upoznali s nebrojenim stanovnicima okolnih kua s kojima u drugim
prilikama nikada ne bismo ostvarili kontakt. Ako bi Emerenc imala drutvo
naravno, samo za lijepog vremena, tijekom onih godinjih doba u kojima se moglo
sjediti na klupama postavljenim pred njezinim ulaznim vratima Viola bi na
naredbu sam pronalazio svoje zdjelice za hranu i vodu to bi ih starica sakrila uvijek
na drugo mjesto, a gosti bi u udu promatrali njihove trikove. S vremena na vrijeme

udila bih se s kakvom lakoom svi prihvaaju to da u stariinu Zabranjenom Gradu

mogu dobiti mjesto iskljuivo na trijemu, bez obzira na to radi li se o bliskim
poznanicima ili prijateljima, s tim da je sin brata Jzsija bio neposredan krvni
srodnik, ali zakon zakljuanih vrata odnosio se na sve.
Prostor koji je bilo doputeno vidjeti imao je oblik pravokutnika, odatle su
vodila vrata u smonicu, tu-kabinu i ostavu, vjerojatno ni Zabranjeni Grad nije bio
bilo kakav, mogla ga je lijepo urediti sa stvarima obitelji Grossmann. Na trijemu je
uvijek bilo isto, starica je pod prala dva puta dnevno sve dok su vremenske prilike
to doputale, na stolu koji se ondje nalazio obavljala je kuanske poslove ako bi joj
tijekom dana ostalo sat-dva slobodnog vremena. Stol je stajao izmeu dvije klupe,
esto sam sa svog prozora ili dok bih prolazila ulicom, kroz ivicu vidjela kako
posluuje aj ili kavu svojim gostima to su pripadali vrlo razliitim generacijama i
staleima, ulijevala je tekuinu u lijepo oblikovane porculanske alice glatkim i
sigurnim pokretom kao da je to uinila ve nebrojeno mnogo puta, a to kako se treba
ponaati za stolom nije nauila od bilo koga. Na jednoj premijeri Shawa slavna je
glumica tumaila lik Blanche u Johnu Tanneru1 i tijekom cijele izvedbe razmiljala
sam o tome na koga me lijepa mlada glumica podsjea u prizoru ajanke, kasnije sam
shvatila: bila je to Emerenc dok pred zabranjenim teritorijem prireuje prijam.
Nekada su u naoj etvrti stanovale poznate osobe i tada su ulicama esto etali
policajci, kasnije su se politiari odselili, neki su umrli, a zajedno s njihovim
nestankom postupno su nestajale i oi uvara reda. Kad je Emerenc dola k nama, u
naoj se ulici redovito pojavljivala samo jedna uniforma: ona potpukovnika. Dugo
nisam shvaala u kakvom su oni odnosu i zato tom asniku ugodne vanjtine ne
smeta zabrana ulaska, Emerenc je u domu mogla skrivati bilo to, no kasnije sam
doznala da je on bio unutra i da poznaje njezin stan. Uz optube za trovanje
golubova i oskvrnue groba stizale su i one politikog sadraja, tako da je policija
barem jednom morala pogledati to se to tajno i vrijedno krije unutra, to je to to
ljudsko oko ne smije vidjeti. Potpukovnik, koji je tada bio tek potporunik, zajedno s
kolegom i psom tragaem temeljito je pretraio irom otvorene prostorije to ipak
nije prolo bez njezina gunanja te pronaao tek jednu ogromnu maku, treu po
redu otkako je Emerenc ondje stanovala. im je vidjela psa, maka je pobjegla na
kuhinjske elemente. Nije bilo ni utajenog poreza, ni odbjeglih zatvorenika, ni
ukradene robe, samo blistavo pospremljena blagovaonica i udesno lijepa soba s

1 Ime glavnog lika u Shawovu djelu Man and Superman (op. ur.).

presvuenom sjedeom garniturom u kojoj oito nitko nije ivio i u kojoj ona nije
drala ni osobne stvari. Prijateljstvo izmeu asnika i Emerenc vjerojatno je zapoelo
svaom, jer je Emerenc, zatvorivi vrata, vikala za njim postoji li zakon koji
propisuje da ona mora pustiti unutra svakoga tko joj doe na vrata, zato je ona
duna otvoriti svakom tko pozvoni, neka radije potrae onog razbojnika koji ju je
prijavio jer stvarno je sramota da stalno samo nju uznemirava policija. Jednom je
gnjave zbog krepanih golubova, drugi put zbog majeg lea, kod nje trae oruje ili
izvore epidemije, preko glave joj je ve policije, sad je zbilja dosta!
Dok su se policajci povlaili u blagu defenzivu, a asnik je pomou sve
raspoloive elokvencije pokuavao stiati, Emerencin je glas postajao sve snaniji,
rekla je da su politiari iz okolice imali puke kojima su iz razonode ubijali vrane,
njih je, naravno, uvala policija, a k njoj dolaze njukati sa psima, dao bog pa se nebo
sruilo na njih. Na njih, a ne na nesretnog psa, on ne moe uiniti nita protiv toga
to ga koriste u zle svrhe, na psa se ne ljuti, samo na potpukovnika. aa gorine i
ponienja punila se i dalje: umjesto da iskopava le ili bilo koju drugu
inkriminirajuu stvar pokopanu u vrtu, pas traga je, protivno dresuri koja mu je to
strogo branila, dopustio Emerenc da ga gladi po glavi, drhtei mahao repom i, kao
vrhunac sramote, zbunjenim, zaljubljenim pogledom buljio u Emerenc umjesto da
obavlja radni zadatak. Njegovo cviljenje bilo je jasan kod upuen nadreenima:
molio je za oprost sve svoje nadreene i poruivao da ne moe uiniti nita, sila jaa
od svih ostalih prisiljava ga da se priljubi uz noge ove ene. Potporunik se poeo
smijati, Emerencino mrano lice postupno se poelo razvedravati, prestala je galamiti
pa su nekako obratili panju jedno na drugo, policijski asnik jo nije bio u kui u
kojoj su ga se manje bojali, a Emerenc se prvi put susrela s humorom i vedrinom
slubene osobe. Upamtili su jedno drugo. Istraitelji su se ispriali i otili, a asnik se
kasnije vratio sa suprugom. Njihovo nesvakidanje lijepo prijateljstvo nastavilo se
nakon to je mlada ena nenadano umrla, potpukovnik mi je kasnije rekao da ga je iz
vrlo tekog ivotnog razdoblja izvukla upravo Emerenc.
Otkad je vrijeme teklo prema Violinu i stariinu koordiniranom sustavu, poela sam
dvojiti o legitimnosti sumnje to su je u meni pobudili posuda i pehar. Na koncu, ako
potpukovnik redovito posjeuje Emerenc i ako je svojedobno osobno istraio to sve
ima ondje unutra, vjerojatno je provjerio i to kako je to nabavila, stoga, ako mi neto
nije promaklo, moe biti da sam ja pogrijeila u procjeni, da je ona obitelj ipak njoj
prepustila svoje stvari jer im je uinila neko dobro, naime pomo je u ono vrijeme
imala brojne i neobine oblike. Broj naih poznanika i dalje je rastao, i Viola i

Emerenc dolazili su u dodir sa sve vie ljudi, koji su zatim poeli pozdravljati i nas,
sve su se ee pokraj mene zaustavljale Emerencine stalne prijateljice Sutu sa
tanda s voem i povrem, Polett koja se bavila uslunim glaanjem i Adlka,
laborantova udovica pa bismo razmijenile nekoliko reenica. Jednog ljetnog
poslijepodneva, dok su njih etiri uz kavu jele kola primamljivog mirisa, Emerenc
mi je mahnula i pozvala me da sjednem s njima za stol. etala sam s Violom, nisam
mogla uvrijediti ni nju ni njezine prijateljice, a pas je ionako ve odluio, poeo me
vui, a zatim je prosio zalogaje oko stola. Kruna svega bila je da uope nije htio poi
kui sa mnom, to me je razljutilo. Uveer, kada je starica dola po psa radi jo jedne
etnje prije spavanja, upitala sam je ne bi li ga uzela k sebi za stalno, isprva smo mu
ionako htjeli dati tek privremeni smjetaj, a ne dom, neka ga uzme k sebi, ne bi
trebala ni zakljuavati vrata, Violi bi bila dovoljna njezina naredba da otjera onoga
tko prekorai kuni prag.
Dok sam govorila, starica je gladila ivotinju po iji s tolikom brigom i ljubavlju
kao da njeguje cvijet ili dijete i pritom odmahivala glavom: ne moe. Da je imala
slobodu, ve bi odavno nabavila psa, ali prema potpisanom ugovoru ona ne moe u
stanu drati bilo to, kokoi ili guske samo dok ih ne priredi za jelo, uostalom,
nikada nije kod kue, a psu treba sloboda, kretanje, vrt, nije ona ubojica da ga mui,
ni maka ne trpi lako zatoenitvo, a kako bi tek jedna takva znatieljna i
drueljubiva ivotinja kakva je Viola. Pas nije roen za roba, on uva kuu iz
ljubaznosti, stari ljudi ne bi trebali drati pse jer e prije ili kasnije pas ostati siroe,
zatim e ga izbaciti i preostat e mu samo da luta naputen. Ali ako mene vrijea to
to Viola i nju voli, ona moe srediti da to bude drukije, i ivotinju se moe uiniti
divljom, ne samo ovjeka. Imala sam osjeaj da izbjegava odgovornost i doslovno
sam bila bijesna na nju, jer to ga vabi k sebi ako joj ne treba. Kasnije, puno puno
kasnije, kada je doao red na to da ozbiljno shvatim najave Emerencina odlaska iz
svijeta ivih, shvatila sam da nitko nikada nije raunao na njezinu smrt, i sama sam
imala dojam da e ostati s nama zauvijek, sve dok smo mi na ivotu, obnovit e se u
proljee zajedno s prirodom, jer njezin otpor ne dosee samo do zabrane zakljuanih
vrata, nego se odnosi na sve, pa tako i na prolaznost. Tada sam mislila da ne govori
istinu i zbog vlastitog poraza kanjavala sam Violu: zabranila sam mu da ulazi u
sobu gdje je bio televizor. Pas je bio zaljubljen u TV-ekran, pomicao je glavu lijevodesno kada bi se kotrljala lopta, sluao bi ptiji pjev, svaki um iz dokumentaraca o
prirodi, prepoznao bi neko iskustvo koje nije doivio, naime nitko ga nikada nije
odveo ak ni na brdo Jnos. Nakon tjedan dana postidjela sam se, nisam ga mogla
kanjavati zbog neega s im nema nikakve veze, ne bih imala pravo na to ak i da je
imao. Prihvatila sam, primila na znanje da starica i pas pripadaju zajedno, ja sam

ujutro previe pospana, tijekom dana previe zauzeta, a naveer preumorna da bih
se njime bavila ili ga redovito izvodila u etnju, moj je suprug esto bolestan, a
nerijetko odlazi na dua putovanja u inozemstvo. Viola je privren Emerenc, pa s
obzirom na sve moramo shvatiti: pas je zapravo njezin.
Zamislila sam se nad tim to sada, prvi put otkako smo se upoznale, spominje
svoje godine, jer to nikada nije bila tema. Emerenc je podizala nemogue terete,
trala na kat s najteim paketom ili kovegom, bila je snana kao kakva mitoloka
figura, a pritom nikada nije spomenula koliko joj je zapravo godina, to smo mogli
naslutiti samo iz onoga to nam je priala o svom ivotu: imala je tri godine kada joj
je umro otac, devet kada su njezina ouha pozvali u vojsku koji je nakon toga odmah
poginuo devetsto etrnaeste. Ako je devetsto etrnaeste imala devet, znai da se
rodila devetsto pete, bila je zapanjujue, uasno stara i bilo je logino da razmilja o
tome to e se dogoditi kada jednom konano padne s nogu. Svi ostali s kojima nije
podijelila povjerljive intimne sadraje mogli su samo nagaati o njezinoj dobi, a
pokopati Emerenc tog stranog, nezaboravnog dana moglo se opet samo uz
pomo potpukovnika: u ladicama izvuenim prije dezinfekcije nije bilo ni jednog
osobnog dokumenta, ini se da je starica bila jedina graanka koja je potpuno
iskljuila dravne aparate iz svoga ivota im se za to ukazala prilika. Potpukovnik
je u poetku kod nje jo vidio papire, ak je prelistao i njezinu radnu knjiicu na
temelju koje su joj svojedobno izdali osobnu iskaznicu, kasnije je iz nekog zauvijek
nepoznatog razloga uklonila svu dokumentaciju, naime nakon njezine smrti nije
preostao ni jedan jedini dokument. Emerenc je prezirala putovnice, osobne karte,
mjesene tramvajske karte, a u knjizi stanara to ju je vodila grevitim rukopisom
koju smo takoer morali unititi tijekom selekcije njezinih stvari o sebi je upisala da
je roena 15. svibnja 1848. godine u Segesvru. Bila je to vrsta frivolne, neozbiljne
napomene, tipina Emerencina odmazda na raun znatieljnika, njezine sitne osvete
bile su podmukle i raznolike.
Sutu je bila mlada djevojka kada se Emerenc doselila u ulicu, kasnije je
napomenula da se bez osobnih dokumenata u godinama prije izbijanja rata, pa ni u
poslijeratnim godinama, Emerenc ne bi mogla ni useliti ni preuzeti slubu. Emerenc
je pak preuzela slubeni stan u kui, donijela svoj bajkoviti namjetaj, sam vlasnik ju
je smjestio prije nego to je otiao na Zapad, tada je sigurno imala dokumente, i ona i
njezin ivotni partner za iju je volju Emerenc ve tada poela zakljuavati vrata.
Imala je nedrueljubivog prijatelja, nikoga nije putala k njemu, toliko ga je
ljubomorno uvala, a komu bi uope trebao onakav bolestan, imao je papire koji su
ga oslobaali svake sumnje, ipak, nije izlazio ak ni na ulicu, nije bio dobar ni za

vojsku ni za posao, sav je reumatian, rekla bi Emerenc. Uvijek je sebi nalazila takve,
i kod ivotinje i kod ovjeka zanimale su je ruine. Gospodina Szloku vjerojatno je
previjala do smrti jer nije bio sav svoj, osim toga, nije imao ni obitelj.
Sutuina pria sastojala se od toliko zbrkanih elemenata da mi je dvaput morala
ispriati dok nisam shvatila: Emerenc je, prema svemu sudei, prije i poslije
okupacije ivjela s nekim. Ispoetka dakle nije imala samo maku, nego i podstanara
ili koga ve, i pod svojom je paskom drala nekakvog gospodina Szloku koji,
potpuno naputen, nije mogao ni bjeati ni brinuti se o sebi jer zbog bolesti srca nije
mogao u sklonite ni za vrijeme zrane opasnosti, a nakon jedne zrane uzbune
iznenada je, u najnezgodnijem trenutku, umro. Bila su to teka vremena, okupacija je
poela i uzalud je Emerenc trala od Poncija do Pilata sa zahtjevom da odnesu tijelo,
ostao je njoj za vratom, stigao je i praznik, nitko nije obraao panju ni na to, na
kraju su se za tijelo morali pobrinuti sami. Emerenc je preuzela na sebe da gospodina
Szloku pokopa u vrtu, traei zauzvrat njegov bicikl, bicikl je kasnije nestao,
vjerojatno ga je odnio njezin partner koji je i sam otiao, vie ne zna kamo. Emerenc
je gospodina Szloku zakopala ispod dalija, ondje se raspadao dok ga vlasti u ljeto
etrdeset i este konano nisu ekshumirale. Dotad su se u kui neprestano
izmjenjivali stanari, bilo je tu svakovrsnih nacija, Emerenc je prala za Nijemce, prala
je i za Ruse. Svijet se postupno normalizirao, opet su ivjeli u miru. Optube na
raun Emerenc zapravo nisu poele zbog navodnog trovanja golubova i politike
pijunae, nego zbog oskvrnjivanja groba gospodina Szloke u koji je Emerenc
pokopala objeenu maku, ali nakon to je potpukovniku ispriala da je ta maka
bila njezina jedina obitelj, on je stanarima koji zbog takve bedastoe optereuju
policiju poruio da e ih poslati na radnu akciju, da pomognu dovesti red na
Vrmez jer tu trune jednak broj i konja i ljudi, neka razvrstaju ono to je preostalo
od njih, a nakon toga e ljudi u posveenu zemlju, a ivotinje gdje bude mjesta.
Nemaju li pametnijeg posla sad kad drava pokuava stati na noge nakon potpunog
kraha? Ba im zavidi! Budu li puno povlaili tu maju povijest, on e poeti
istraivati ono smee od ovjeka koji nije trpio maku Emerenc Szereds, pa ju je
objesio na tako okrutan, faistiki nain umjesto da se pokuao dogovoriti s
vlasnicom. Postoje i zakoni o zatiti ivotinja.
Jednoga dana Emerenc nije dola izvesti psa u etnju, iako nije bilo vidljivog
razloga za njezino izbivanje, nisam je vidjela cijeli dan. Bila je jesen, snjeni dani bili
su jo daleko, ali ona se nije javljala, padala je kia, blaga, gotovo mlaka kia, ja sam
proetala psa. Viola ju je ujutro pokuao pronai kod kue, ali njegov mu je osjetljiv

nos kazao da je ondje nema, tada su na red dole poznate kue, pas me odveo ak na
trnicu, ali njegovo bezvoljno ponaanje i dalje je signaliziralo da nje nema u blizini,
moda ak ni u etvrti, ni na jednom mjestu koje Viola poznaje. ivotinja se
snudila, ja sam pospremila stan, zvono na vratima neprekidno se oglaavalo, svi su
je s njezinih nebrojenih radnih mjesta traili kod nas ako se ne bi javljala, svi su se
poznanici uplaeno pitali to se dogodilo, nije pomela lie s plonika, kanta za
smee nije pred ulaznim vratima, nije dola s opranim rubljem, prethodnu veer
izostalo je dogovoreno uvanje djece, nije obavila kupovinu. Neprestano sam
otvarala i zatvarala vrata pred znatieljnicima, Viola je cvilio, reao, nije htio jesti,
ekao je.

MURANSKO OGLEDALO

Emerenc se pojavila kasno uveer, izvela u etnju psa koji je od olakanja isputao
neartikulirane glasove, a zatim je pokucala i zamolila neka siem k njoj jer bi eljela
neto sa mnom dogovoriti, a ne eli gazdu za svjedoka. Mogli smo ui i u bilo koju
od naih soba, ali inzistirala je na tome da je otpratim, pa smo ili utroje: ona, ja,
Viola. Viola je plesao pred nama, u te kasne sate vie mu nismo stavljali povodac,
nije se trebalo bojati da e se sresti s nekim ratobornim psom.
Emerenc mi je pokazala mjesto na trijemu, za besprijekorno istim stolom
prekrivenim najlonskim stolnjakom, i ja sam sjela. Tu bi nas uvijek zapahnuo snaan,
teak zadah klora, kemikalija za ienje i nekakve mjeavine osvjeivaa zraka, kua
je ve bila potpuno tiha, ni svjetla nije bilo na prozorima. Danju se nije razabiralo, ali
sada kada smo na trijemu nas troje bili sami i budui da je bila mrkla no, gotovo
vjetiji sat, najednom sam osjetila neke ili neto od onih prisutnosti to su
naseljavale Emerencin dom. U velikoj tiini uo se um, mekan um, Viola se skutrio
uz prorez na vratima i uzdisao: ako bi nekamo elio ui, isputao bi karakteristian
zvuk koji je najvie sliio ljudskom stenjanju ili dubokom, tekom disanju. U svakom
sluaju, bila je rije o nesvakidanjoj veeri, nekako neugodnoj i neharmoninoj, s
nagovjetajem nejasne slutnje. U uobiajenim okolnostima povremeno bi mi palo na
pamet da gotovo nita ne znam o Emerenc, u najboljem sluaju poznajem njezine
openite manije i fino izbruene evazivne odgovore.
Ovih u dana dobiti gosta zapoela je. Bio je to glas ovjeka koji se budi iz
anestezije, isprekidano nestvaran, kao kada um silom trai jasnou. Znate da u stan
ne putam nikoga, ali onoga tko e doi ne mogu posjesti ovdje gdje vi sada sjedite.
To je nemogue.

Iskustvo me je nauilo da je ne trebam ispitivati ni o emu jer e uplaena

rei jo manje. Ako eka gosta kojega je nemogue primiti ovdje, a unutra ga ne
moe pustiti, oito to nije bilo tko, moda e joj u posjet doi njezini pougljenjeni
blizanci koji moda nisu nikada ni postojali, nego su tek uspomena iz balade, ili
Gospodin Bog u kojeg Emerenc ne vjeruje jer joj je umjesto vunene dao sveanu
odjeu. Vieg je ranga i od sina brata Jzsija i od potpukovnika jer njih prima ovdje.
Doputate li mi da s njim razgovaram kod vas? Drugi bi se izbrbljali, vi
neete. Pravili bismo se kao da je va gost. Toga dana gazda radi poslijepodnevnu
smjenu, a ako ga vi zamolite, pristat e. Hoete li to uiniti? Znate da vam neu ostati
duna.
elite primiti gosta kod nas? gledala sam u nju. Bilo je to nepotrebno
pitanje, Emerenc se jasno izrazila, potpuno egzaktno. Naravno da je to eljela.
Ali morate uiniti tako da dotini pomisli da i ja ondje ivim, zajedno s vama.
Sve u ponijeti, alicu, kavu, pie, vi ne trebate dati nita osim prostora. Recite da.
Oduit u se. Dok gazda uveer stigne kui, nas vie nee biti. U srijedu u etiri?
Moe?
Viola je uzdisao na pragu, vani je sipila meka kia. Tada su se okolnosti ve
odavno normalizirale, Emerencin gost mogao je biti i francuski predsjednik, to ne bi
prouzroilo politike komplikacije. Pitanje zato ga Emerenc nije mogla primiti ovdje
samo je produbljivalo tajne to ih je nosila kao veliku maramu. Slegnula sam
ramenima, neka dotini doe, nadam se da neu morati straariti i biti kod kue jer
ona ne eli ostati nasamo s njim. Na povratku kui razmiljala sam kako u sve to
rei svom suprugu koji je najvie od svega mrzio mutne situacije, sve to nije
cjelovito, sigurno ili opravdano, ali umjesto da se usprotivi ili da to zabrani, smijao
se i za njega je u cijeloj stvari bilo neeg bizarnog, neeg to pokree pievu matu.
Emerenc i njezin gost kojeg e primiti kod nas! Zar se moda eli udati, dolazi li taj
stranac moda zbog enidbenog oglasa, a Emerenc, koja nikada ne otvara vrata
svoga doma, dovest e ga ovdje da ga pogleda? Neka samo doe! Gotovo mu je ao
to nee biti kod kue. No mirne nas due moe ostaviti u stanu s potpunim
strancem jer bi Viola sredio svakog tko bi nas dirnuo. uvi da se spominje njegovo
ime, pas mu je oblizao ruku, a zatim se prevrnuo na lea ponudivi svoj trbuh na
ekanje. To to Viola sve razumije bilo je potpuno neshvatljivo.
Toga dotinog dana Emerenc se ponaala kao luakinja to se obuzdava
eljeznom voljom, pa ni Viola, koji je preuzimao svako njezino raspoloenje, nije bio
normalan. Starica je na prekrivenom posluavniku donijela k nama raznovrsne

tanjure i zdjele, to me je razbjesnilo pa sam je pitala zato prenosi svoje stvari preko
ulice kada je taj banket tako tajnovit, ni ona, a vjerojatno ni njezin gost nemaju kugu,
zato ne bi mogli jesti iz naih tanjura i s naim vilicama, ondje je kredenc, neka
uzme to hoe, moe postaviti stol sa sveanim servisom moje majke, sa srebrninom,
zato misli da joj to ne bih ustupila? Nije zahvalila iako je primila na znanje, nikada
ne bi zaboravila neiju gestu, bila ona dobra ili loa. Odgovorila je da nije rije o
tome da bi se ona skrivala, nego ne bi voljela da dotini vidi da nema obitelj i da ivi
sama, a i ne bi se voljela pravdati kada bi se postavilo pitanje zato ne otvara vrata ili
zato ivi tako kako ivi.
Dok je postavljala stol u sobi moje majke, osjetila sam da je nastupilo vrijeme
da joj kaem ono na to sam se ve due pripremala. Slagala je hladno peenje, salatu
u serviranju je takoer bila udesno spretna a ja sam je upitala je li ikada
pomislila da s nekim medicinskim strunjakom razgovara o svojim takorei
simptomima, o tome to iskljuuje svijet iz svojeg doma, zasigurno ta dijagnoza, ili
to ve jest, ima neki medicinski naziv i moe se izlijeiti.
Doktor Emerenc me je pogledala briui ae za ampanjac na dugim
nogicama to se upotrebljavaju u najsveanijim prilikama pa nisam bolesna, niti
ikomu nanosim zlo zbog toga to ivim kako ivim, a osim toga i sami znate da ne
podnosim lijenike. Pustite me na miru, ne volim kad mi pametujete. Ako vas neto
zamolim i dopustite mi, uinite to bez predavanja, inae je sve uzalud.
Ostavila sam je, otila u spavau sobu i stavila gramofonsku plou, nisam
eljela uti ono to nisam mogla vidjeti. Dotad mi je ve bilo dosta Emerencina
primanja gosta kod nas. Jednom e nam zbilja navui nevolju na vrat, ona je stvarno
luda. Koga dovodi u kuu, vjerojatno bih se bojala da nije psa, i kog joj vraga trebaju
ae za ampanjac za taj kamuflirani susret? Nisam voljela ni svoje tajne, a kamoli
tue.
Glazba to je dopirala s gramofona prikrila je svaki zvuk, dvije sobe dijelile su
me od majine u kojoj je Emerenc postavila stol. Pokuala sam itati, prelistala sam
pedesetak stranica dok se nije pojavila prva sumnja, naime Emerenc mi je dala na
znanje da me eli upoznati sa strancem, ali gdje je taj gost i to rade u tolikoj tiini?
Viola je takoer tih, je li gost uope doao? Proao je gotovo sat od vremena to ga je
Emerenc naznaila kada sam konano zaula lave, pomislila sam da je vrlo
praktino to je doljaka doekala s hladnim peenjem, a ne s nekim uzbudljivim
toplim jelom, jer je ovo barem ostalo svjee, nastavila sam sluati glazbu sve dok se
najednom vrata nisu otvorila, Viola je dojurio, plesao, vrpoljio se oko kreveta i
naoigled neto tumaio. To je u svakom sluaju bilo neobino jer da se gost plaio

psa, Emerenc bi ga poslala u neku od pokrajnjih prostorija, a ne bi ga pustila unutra

k meni. to oni rade vani, zato starica ne trpi Violu? Ubrzo se sve razotkrilo jer je
nedugo nakon psa stigla i ona, njezino lice na prvi pogled nije odavalo nita, znala se
ponaati kao gluhonijemi. Viola je tada ve leao kraj mene na francuskom leaju,
Emerenc ga nije ni vidjela. Obavijestila me je da onaj kojeg je ekala nee doi,
majstor je dotrao iz vile, njega su na telefon dobili iz hotela u kojemu je trebao
odsjesti njezin gost i poruili su Emerenc: posjet je zbog poslovnih razloga otpao u
posljednji trenutak, nije ni doao u Budimpetu, ako putovanje opet bude aktualno,
javit e se na vrijeme.
Propustila sam obaviti bezbroj slubenih susreta, a gost se nije ni pojavio, no u
cijeloj stvari nisam vidjela nita tragino osim toga da je Emerenc nepotrebno
potroila prilino mnogo novca, starica je odjurila kao tajfun zalupivi za sobom
vrata, ula sam kako u predsoblju vie na psa koji je otrao za njom toliko da sam
morala ustati i pogledati zato ga maltretira, konano, Viola nije uinio nita loe. Iz
majine sobe u kojoj je bio postavljen stol ula se glasna lupa, prvi put sam se
uplaila Emerencina rjenika: iz usta su joj letjele kletve i opscene psovke. Otvorila
sam vrata, ali zastala sam na pragu. Nije grdila psa, psovala je nekoga drugog,
Viola je sjedio za stolom, na majinu stolcu, i jeo, Emerenc je pred njega
dovukla posudu, a pas je izvlaio jednu po jednu nitu narezane peenke i halapljivo
gutao. Jednom se apom oslanjao na podmeta, a druga mu je klizala po zrcalu
muranskog posluavnika, kojim se jo nikada u svom ivotu, ni za najvee praznike,
nisam koristila i na kojem se lijevo-desno klimao srebrni svijenjak s pet svijea.
Viola bi povremeno ispustio zalogaj iz usta pa ga opet pokuavao uloviti meu
masnim otiscima na zrcalnom posluavniku. Mislim da nikada u ivotu nisam bila
toliko bijesna.
Gubi se, Viola! Silazi! Majino ogledalo, porculan! to se ovdje dogaa,
Emerenc? Jeste li poludjeli?
Nikada, ni prije ni poslije, sve do njezina smrtnog asa, nisam ula Emerenc da
plae. Poela je plakati, ja pak nisam znala to da uinim jer me pas nikada nije
sluao u kljunim trenucima sve dok mu Emerenc ne bi ponovila naredbu. Sada je
takoer nastavio oputeno veerati, Emerenc je stajala s druge strane stola i jecala,
Viola je s razumijevanjem trepnuo prema njoj, ali je i dalje jeo, nije mogao odoljeti
biranim zalogajima. Ne mogu rei da ga Emerenc nije nauila ponaanju za stolom,
mogao bi sudjelovati u predstavi, jeo je gotovo bez greke, sjedio na stranjici kao
ovjek i oslonjen na prednje noge, samo to nije jeo iz tanjura i posluivao se
njukom umjesto apama. Slika je bila do te mjere apsurdna i iritantna da

jednostavno nisam znala kako reagirati. Moj pas ignorira naredbe, sjedi i jede u
majinoj sobi za majinim stolom, za sveano postavljenom bogatom trpezom,
bacajui s vremena na vrijeme pogled na stalak na kojem se uzvisuje velika torta i
oito se domiljajui kako e je otuda skinuti, dok Emerenc nezaustavljivo jeca.
Sigurno je puno potroila, iako je zdjela ve bila prilino ispranjena, ostaci su
svjedoili da je gost koji se nije pojavio bio vrlo cijenjen. Osjetila sam kako u meni sve
vie raste ljutnja, gotovo da je dosegnula vrhunac kada je Emerenc najednom
obrisala lice, protrljala oi akama, a zatim, kao netko tko se iz narkoze ne budi lijepo
postupno, nego biva grubo protresen, skoila na psa koji je oputeno jeo i poela ga
udarati drkom vilice za posluivanje. Nazivala ga je svakako: nezahvalnim
udovitem, besramnim lacem, bezosjeajnim kapitalistom. Viola je cvilio, skoio sa
stolca, legao na tepih i ekao presudu koju nije razumio. Kada bi ga Emerenc tukla,
Viola nikada nije bjeao niti se pokuavao zatititi. Vjerujem da ovjek jedino u snu
moe vidjeti tako uasne, nadrealne prizore kakvi su se ondje odigravali. Viola se
skvrio i tresao pod udarcima, posljednji zalogaj u strahu nije uspio ni progutati, iz
njegovih je usta ispao na majin omiljeni tepih. Pomislila sam da e ga Emerenc
probosti vilicom za posluivanje jer je tako zamahnula prema njemu, u tu jednu
minutu naguralo se toliko toga, toliko sam se uplaila da sam poela vritati, no
potom je starica unula pokraj psa, podignula mu glavu, poljubila ga izmeu uiju,
a Viola je zastenjao od olakanja i poeo lizati ruku koja ga je trenutak prije tukla.
To je stvarno bilo previe, neka za svoje ispade potrai drugu publiku.
Okrenula sam se na peti, zamolila je neka poisti nered u majinoj sobi i, ako ne
traim previe, neka nas vie ne uzima kao sporedne glumce za te nemogue
epizode iz svog privatnog ivota, neka se naim domom ne koristi kao pozornicom.
Nisam to rekla tako pretenciozno, nego rijeima koje je mogla razumjeti. I razumjela
je. Iznutra sam ula kako se kree po sobi, no nisam mogla znati to radi, kasnije se
ispostavilo da je slatkie i ampanjac s kojima je ekala gosta vraala na led, kao i
posluavnik s nedirnutim drugovrsnim peenim mesom, vjerojatno za nas. Ono to
je Viola jeo ispraznila je u pseu zdjelicu. Pas se vie nije ni pomaknuo, konano je
oko mene bila tiina, mislila sam da je Emerenc ve otila, ali ispostavilo se da se tek
sprema, stavljala je Violi povodac. Ve se nekoliko puta pas neobino uznemirio,
tada bi mu priutila due, izvanredne etnje, inila je tako ak i ako bi zbog toga
morala prekinuti pranje i peglanje. Kada se javila s najavom da e napraviti krug
prema umi, bila je ista kao i uvijek, stajala je sa psom na pragu i zamolila za oprost.
Nikada nikoga nisam ula da se ispriava s tolikim dostojanstvom, bez trunke
kajanja ili poniznosti, kasnije sam uvijek imala dojam da mi se oito narugala, ak i
da nita nije skrivila ona, nego ja. Objanjenje, naravno, nije dala pa su otili.

Moj je suprug odmahnuo rukom kada sam mu te veeri ispriala kako je

Emerenc provela poslijepodne. Tako mi i treba, ula sam, kad sve i svakoga uzimam
zaozbiljno i neprestano sudjelujem u ivotima stranaca. to nije u vlastiti klub odvela
svog tajnovitog gosta koji je toliko vie rangiran od potpukovnika da mu je samo
soba moje majke dostojna blagovaonica? Uzalud je kuhala i pekla dok nije pala s
nogu, gost nije doao. Neka joj odnesem natrag ono to nam je spakirala u ledenicu,
nee on jesti to je preostalo od uvaenog gosta, nije on Viola.
Osjeala sam da je u pravu jednako koliko i u krivu, uinila sam, naravno,
onako kako je rekao, stavila sam na posluavnik sve to sam mogla da bih joj vratila.
I sama sam bila ljuta na staricu, ali ipak sam razumjela ono to se toga
poslijepodneva odvilo kod nas, to god to bilo, u Emerencinim oima vidjela sam
krajnji uas i ula sam njezine jecaje, a budui da je od njezina odlaska proteklo
nekoliko sati, smirila sam se do te mjere da se u meni probudila sumnja: to su
ozbiljni problemi, ne isplati se njegovati vlastitu sujetu. Slika koju sam vidjela
Violu kako jede bila je samo prividno idilina slika, Emerencin banket prije je
predstavljao mitoloki ritual, jer ako bolje razmislim, to nije bila slika hrabrog psa
kojeg nagrauje njegov gazda, vie su nalikovali na dva lika iz grke mitologije to
sudjeluju u nekoj uasnoj gozbi, gdje meso koje je pas poderao nije bilo pravo
peenje, nije bilo samo jelo, nego suma nevidljivih miinih vlakana i iznutrica,
svojevrsna ljudska rtva, kao da je Emerenc zajedno sa svim uspomenama i
uloenim trudom tog nekog bacila i njime nahranila psa, tog nekog tko nije doao
dogovorenog poslijepodneva, nego je poslao poruku povrijedivi ono najosjetljivije u
njoj, ono o emu nikome nije govorila. Viola je bio bezazleni Jazon, a ispod marame
Medeje-Emerenc ario se paklenski plam. Nisam se veselila tomu to joj moram
vratiti hranu, ali ni tomu to nas tetoi ostacima. I sama sam iz provincije, imamo isti
senzibilitet i znala sam da u je povrijediti, ali je iz istog razloga nisam mogla ni
potedjeti, morala sam joj staviti na znanje da je prevrila svaku mjeru.
Posluavnik je bio teak, jedva sam mogla otvoriti izlazna vrata, paljivo su me
motrili dok sam ga nosila ulicom. Emerenc nisam vidjela, ali se iza zatvorenih vrata
jasno ulo kretanje, ak i razgovor, vjerojatno razgovara sa svojom makom, pa i
Violi stalno neto objanjava. Dozvala sam ju, povikala da, naalost, ne mogu
zadrati hranu sa sveane gozbe, donijela sam je, ostavit u je na stolu na trijemu,
neka izae po nju. Tada je ipak provirila kroz prorez na vratima, toliko malen da ak
ni maka nije mogla izai, a ni gost zaviriti, ali vidjela sam da ve nosi svakodnevnu,
a ne sveanu odjeu. Nije rekla ni rijei, iz sobice to ju je koristila kao ostavu
donijela je ogromnu posudu, u nju je sve istresla, tortu zajedno s mesom i salatom,

zatim je sve odnijela u kupaonicu odakle se ulo da to malo-pomalo ubacuje u WC

koljku pa puta vodu. Viola je bio izbezumljen, ali nije mu dala ni zalogaj, nije ga
ak ni pustila blizu, potpuno ga je ignorirala, ak ga je utnula u stranu. Tada je u
meni Emerenc ponovno izazvala strah, stvaran strah, stezala sam Violin povodac
iako sam znala da ako u nekom nenadanom slomu ivaca ona navali na mene,
ivotinja nee stati u moju obranu, nego u njezinu. Emerenc je dokrajila i pie, uzela
je boce za grlo i porazbijala ih o tok, ampanjac je eksplodirao, pas je prestraen
poeo cviliti. Emerenc je pobacala ostatke boca u kantu za smee, pod prebrisala
prolivenim vinom i ampanjcem, irio se vonj krme. Sutu, Adlka i Polett, koje je
upravo u tih etvrt sata dovela sudbina, vidjevi nas odmah su se okrenule i otile,
bili smo skupina to je djelovala izvan pameti, nismo ulijevali nikakvo povjerenje.
Emerenc je nijemo razmazivala alkohol po podu, pas je cvilio, ja sam bila ukipljena,
bilo je bolje drati se podalje, brzo su otile.
Tada sam ve bila sigurna to poslijepodne se na majinu stolu dogodilo
ubojstvo, Emerenc se zajedno s hranom u prenesenom smislu obraunala i s gostom.
Inae, sa rtvom sam se nekoliko godina poslije upoznala, lijepa i vitka mlada ena
spoticala se pokraj mene u meteu procesije Dunoga dana, nije mogla izabrati gori
dan za obavljanje svojih poslova u Budimpeti ili obilazak groba, ali znala se ona
nositi i sa zahtjevnijim izazovima nego to je pronai Emerencino posljednje
poivalite. Na prag bajkovite grobnice spustila je cvijee, ona nije ni slutila, samo
sam ja znala da e sve do jedne u celofan zasebno zamotane duge rue jo iste veeri
ukrasti. Bilo joj je ao to nije mogla doi onda kada je obeala, naime onda je jo
mogla vidjeti Emerenc, ali ona je poslovna ena, otkako su se njezin otac i stric koji je
inae ivio u inozemstvu povukli, sama vodi tvornicu, a tada su se okolnosti vezane
za europsko poslovanje odvijale tako da su ono zbog ega je trebala doi u
Budimpetu odgodili, pa ne bi imala koristi od puta, trebalo je ekati novu priliku u
kojoj e obaviti i poslovni sastanak i posjet. Nije New York ba tako blizu.
Veerala je s nama, naravno, ono to sam nala u naoj ledenici, nita
usporedivo s Emerencinom sveanom trpezom, uz svijee to su se zrcalile u
muranskom ogledalu. Ispriala sam joj da je njezin nedolazak jako povrijedio
stariine osjeaje, udila se, nije joj bilo jasno kako promjena datuma moe izazvati
toliku bol, takvo to uvijek se moe dogoditi u poslovnom svijetu. Inae, jo sam na
groblju osjetila da je vijala neka neugodna, otra studen, kao da starica od nje ne eli
prihvatiti ni plamen svijee. I vjetar se podigao kada je mlada ena prila grobnici, s
grana breza neka se vlaga slila za njezin vrat, a svaki se plamen na svijei gasio im
bi ga upalila, kao da je Emerenc punim pluima puhala natrag u njezino lice.

Uostalom, nebrojeno puta od njezine smrti inilo se kao da se okree na svojoj

iznoenoj peti i pokazuje ipak naoj grinji savjesti ili pokuaju da joj se pribliimo:
u tim bi prilikama prema nama zasvijetlilo mnotvo dotad nepoznatih kristala kao
dio milijuna njezinih tajni.
Uznemirujua je bila pomisao da bi Emerenc moda razumjela i prihvatila
razloge nedolaska mlade ene da su se poslije susrele, nije ju eljela ni zadirkivati ni
povrijediti, nije derite koje je ignoriralo njezinu gorljivu posveenost posjetitelju,
nego odrasla poslovna ena koja pokuava uklopiti vrijeme posjeta u svoje ivotne
mogunosti, ena koja je kao odrasla tono znala rekonstruirati osjeaje koje je
svojedobno u Emerenc izazvalo dijete potpuno ovisno o njoj te koja je bila svjesna
zbog ega sve ona i njezina obitelj trebaju biti zahvalni tadanjoj slukinji. Bez izljeva
emocija pojela je kod nas dijetalnu veeru, bilo joj je ao to na kraju ipak nije
upoznala staricu, ona bi je sada zapravo prvi put vidjela jer se ne sjea njezina lica, u
to je vrijeme bila premalena, koliko god ju je voljela zaboravila ju je. Razmiljala
sam o tome to bi to njeno stvorenje reklo da dozna kako ju je u mislima ubila, da je
zbog naizglednog nepotovanja ljubavi njezin zdrav razum na petnaest minuta
zamijenio slijepi bijes i da je peenje, to jest neko spaenu djevojicu koja se
prometnula u nedostojno bie, bacila pred psa: neka je podere.
Sve to se dogaalo te veeri daleko je od nas, uasno daleko, rei u to da je sve to
sam osjeala te veeri kada sam stigla kui bilo da sam uinila neto to ipak nije bilo
ispravno, neto uvredljivo. Nisam trebala dopustiti Emerenc da kod nas prima
nepoznatog gosta, nisam joj smjela asistirati u tome da za nekoga radi privid ivota
u obitelji skrivajui da ivi posve sama te tako produbljujui neprobojne tajne to je
omataju, a kada sam to ve uinila, nisam joj trebala u lice baciti ono to nije eljela
vidjeti, ono to je poklonila nama, nekakav budalast ponos ponekad opsjedne
ovjeka, moda bi lake preradila tu, ne razumijem kakvu, nesreu da ima osjeaj da
njezin trud nije bio potpuno uzaludan, naime priredila je jelo kakvo se rijetko via i
u kuhinjama najboljih hotela. Nisam joj smjela nita vratiti. Netko je ve povrijedio
staricu, namjerno ili sluajno, ne znam, mogue je i to, sve ima logino i jednostavno
objanjenje, jedino to se Emerenc ne slae u tome sa mnom, ona u sekundi shvaa
mnoge stvari koje su drugima neshvatljive, ali isto toliko stvari ne razumije. Zato
sam je i ja udarila? Kako je samo izudarala Violu, pas joj to ipak nije zamjerio,
ivotinja zna sve, osjeti ono to dopire kroz tajnovite kanale. Legli smo, bila sam loe
volje, moj je suprug ve odavno zaspao, ja nisam mogla ni spavati ni pomiriti se sa
situacijom. Ponovno sam se odjenula, Viola je bio u treoj sobi, ispred kreveta moje

majke, i odmah je podigao pogled na moje kretnje, ali nije cvilio, nego je samo tiho
zagrebao po vratima kao da ne eli da ga moj suprug primijeti. Dobro, idemo nas
dvoje, psiu, istina da je blizu, ali ne volim se sama smucati nou.
Ili smo kao junaci iz Eneide u sjeanjima iz mog djetinjstva, kao ponosni mladi
otac u estom pjevanju epa, moda je to bio trenutak u kojem se neto konano
odluilo u odnosu i ivotima nas dviju. Ibant obscuri sola sub nocte per umbram perque
domos Ditis vacuas.2 Samo smo hodali u dubokoj tami, Viola i ja, kapija je bila
zakljuana, pritisnula sam Emerencino zvono, trebala sam ekati dok se nije pojavila,
pono je odavno prola, ali vidjela sam upaljeno svjetlo na trijemu, a Emerenc nee
otii na poinak dok ga ne ugasi. Zaista, ubrzo se pojavila, stajale smo jedna
nasuprot drugoj, dijelila nas je reetka ograde, Viola je dahtao, podigao ape na
kameni rub.
Je li gazda bolestan? upitala je Emerenc. Govorila je slubeno, tiho, suhim
glasom. Kua je spavala.
Nije bolestan. Voljela bih ui.
Pustila me unutra i zakljuala za nama kapiju, dola je iz stana, ali vrata su i
sada, naravno, bila briljivo zatvorena. Viola je legao na prag i dahtao prema maki s
druge strane proreza na vratima. eljela sam rei neto lijepo, pomirljivo, neto u
smislu: ne razumijem to se dogodilo, ili to se ovdje sada dogaa, no ao mi je to
danas poslijepodne, kada je ona zbog neega bila izvan sebe, ja nisam bila pametnija,
iako ne razumijem to ju je tako razbjesnilo, suosjeam s njom. Meutim nita mi nije
palo na pamet, uglavnom samo na papiru znam to trebam initi, u ivotu teko
pronalazim prave rijei.
Gladna sam rekla sam konano. Imate li kod kue togod za jelo?
Ni sunce ne izbija tako nenadano, nasuprot svakoj logici, iza olovnosivih
oblaka kada se vrijeme mijenja. Nasmijeila se i u tom sam trenutku shvatila koliko
se zapravo rijetko smije. Odmah je nestala u kupaonici, ula sam da curi voda, prala
se, naime Emerenc nikada nije dotaknula hranu prije nego to bi oprala ruke, a zatim
je otvorila vrata ostave. Ispostavilo se da ondje ne dri samo hranu, nego da je na
policama i pribor za jelo. Viola je htio poi za njom, zgrabila sam povodac, starica
mu je naredila da ostane, pa je legao, a ona se vratila sa utim damastnim
stolnjakom, donijela je tanjur, no i peenje, ali ne kod kue ostavljen komad peenke
to ju je pripremala za gosta, nego nepoznato peenje marinirano u intenzivnom
2 [h]odali mrklim su mrakom, prazninom i pustoju samom (Vergilije, Eneida, s latinskoga preveo Bratoljub Klai,
Globus media, Zagreb, 2005, str. 147) (op. ur.).

zainskom bilju. Bilo je nezamislivo ukusno, jela sam s dobrim tekom, Viola je dobio
kost. Ponudila me je i vinom, ne iz boce, nego je izlila iz demiona, popila sam sve
iako ne volim alkohol, ali te sam noi morala prihvatiti cjelinu bez ostatka, inae bi
moj dolazak bio uzaludan. Nisam znala koga je zamislila za stolom, ali znala sam da
sada glumim neku ulogu, onoga koga je uzalud ekala, zbog koga je prevladala
svaki umor, trudila sam se to bolje upriliiti tog nepoznatog o kojemu tada jo
nisam imala ni najmanjeg pojma. Obje smo mazile Violu po uima, igrale se
njegovim apama, a kada sam pola kui, Emerenc me otpratila kao da sam krenula
u Kbnyu pjeice, u papuama i kunoj haljini. Razgovarale smo iskljuiv o opsu,
kao da je to od najvanijeg interesa te noi, teme su bile Violino dranje, umne
sposobnosti, lijepa graa, a gosta koji nije doao nijedna nije spomenula. Kada smo
stigle do moje zgrade, Emerenc mi je u ruku dala povodac, priekala da uem u vrt,
a zatim polako, vrlo precizno, kao da izrie nekakav zavjet u toj vergilijanskoj noi u
kojoj su se izmijeali realni i nadrealni elementi, apnula za mnom: nikada mi to nee
zaboraviti. Kada sam legla u krevet kraj supruga, on se nije probudio, no Violu,
kojega je neobino uzbudljiv dan prilino uznemirio, jedva sam uspjela natjerati na
njegovo mjesto. Zatim je i on zaspao, ne u majinoj sobi, nego na pragu kupaonice,
ula sam kada se konano smirio jer je hrkao kao ovjek.

ODVOZ GLOMAZNOG OTPADA

Mislim da sam u to vrijeme ve uistinu voljela Emerenc, bez zadrke, gotovo

komorno, kao onaj tko je postao svjestan obaveze to je ljubav nosi sa sobom, svih
njezinih opasnosti i rizika. Te se godine na Majin dan rano ujutro iznenada pojavila
u naoj spavaoj sobi, moj se suprug teko budio iz sna zbog sedativa, ja sam se
probudila istog asa i netremice gledala Emerenc obasjanu jutarnjim svjetlom to je
dopiralo kroz otvoren prozor, u sveanoj je odjei na povocu k mom krevetu
dovodila Violu. Na glavi mu je bio stari crni eiri krivudavog oboda, za njegovu
traku pak zataknuta svjee ubrana rua, oko vrata objeen vijenac od cvijea.
Emerenc je u Violino ime zapoela sveani pozdrav:
Hvala na dobroti i ljubavi pruenoj,
izobilju hrane i postelji mekanoj,
hvala mami i tati, svim uiteljima,
Bog neka nagradi bogatim usjevima.
Pjesmica to ju je vjerojatno u treem osnovne recitirala svom uitelju za neki
kolski praznik, nekoliko godina poslije ruske revolucije devetsto pete i prije
izbijanja Prvog svjetskog rata, godinama je odzvanjala Emerencinim uvijek zvonkim
glasom pokraj naeg kreveta, Viola je uporno pokuavao skinuti svoj mali eir to
ga je ona nabavila bogzna gdje, ali mu to, naravno, nije bilo doputeno. Starica bi
svake godine ritualno dodala i zavretak prigodnice: Na svemu zahvalan sam sin i
gospodarici dajem ruu sa eira. Za svaki Majin dan imao je ruu zataknutu za eir,
otad ne mogu vidjeti stari crni eir s krivudavim obodom a da mi u sjeanje ne
prizove njih dvoje, sveano odjevenu Emerenc i psa s vijencem oko vrata, uiju

pritisnutih obodom eira. Zora je, mirisna, u dvorcu Modrobradog jasno su

razdijeljena doba dana. Emerenc je u prostoru stekla neko svoje vjeno vrijeme,
njezine su zore obasjane jutarnjim svjetlom i mirisom vrtnih trava. Mog je supruga
taj ritual toliko ivcirao da veer uoi Majina dana uglavnom nije ni iao na
spavanje, drijemao je u naslonjau, u ogrtau, ili bi se pokupio u majinu sobu i
zatvorio za sobom vrata, nije mogao podnijeti ranojutarnji posjet dok je jo
neodjeven bio u krevetu. Mislim da vjerojatno nije prihvaao ni to to me je Emerenc
toliko voljela i ljubav iskazivala na uvijek osebujne naine.
Jer Emerenc nije voljela bilo kako, nego upravo onako kako bi mogla proitati
u Bibliji da ju je ikad uzela u ruke, da je imala tu knjigu, ili da su u vrijeme kada je
zavravala trei razred stigli dalje od apostola. Emerenc ih nije poznavala, ali je
ivjela po poslanicama apostola Pavla, i mislim da nije postojao nitko osim onih
etvero to su izgradili luk na svodu mog ivota moji roditelji, suprug i usvojeni
brat Agancs tko me je mogao voljeti tako potpuno i bezuvjetno kao ona. Emocijama
me najvie podsjeala na Violu, on je s jednakom strau tumarao kroz labirint svog
osjeajnog svijeta, samo to Viola nije bio moj pas, nego njezin. Bez obzira na to gdje
bi bila i to bi radila, najednom bi samo pustila posao jer se sjetila da mi moda neto
treba i umirila bi se tek kada bi uvidjela da mi nita ne nedostaje, zatim bi ponovno
otrala, uveer bi mi redovito pripremila neko od jela za koja je znala da ih volim, ali
pojavljivala se i s neim drugim, naime niim izazvana donosila bi neoekivane i
nezasluene darove. Jednom prilikom kada je u etvrti organiziran odvoz
glomaznog otpada obila je redom sve ulice i pokupila sve stvari to su joj se uinile
zanimljivima i rijetkima, oprala ih, dovela u red i prokrijumarila u nau kuu.
Dok je ona sigurnom rukom skupljala odbaene stvari, zemlju jo nije uhvatio
val nostalgije, kasnije su se one pretvorile u vrijednosti: jednoga jutra u biblioteci
sam pronala sliku, dodue oteena okvira, koja se kasnije pokazala vrijednom.
Nala sam i par lakiranih izama, prepariranog sokola privrenog na granu, ajnik
s carskom krunom i kutiju za minku bive glumice toga smo se jutra moj suprug i
ja probudili od njezina prodornog mirisa. Poetak dana bio je traumatian. Viola je
cvilio, oito je s Emerenc obavio etnju i pronjukao po etvrti, pa ga je po povratku
zakljuala u majinu sobu da ne smeta dok se pronaeni predmeti ne pripreme, ne
oiste i ne smjeste u zamiljenu kolekciju iznenaenja, gdje je pripadao i vrtni
patuljak te pomalo oteena statua smeeg psa. Vjerojatno smo toga jutra ustali iz
kreveta potaknuti Violinim nemirom, a scena je izazvana time to nisam ja prva
izala iz spavae sobe, nego moj suprug. ivotinja je lajala signalizirajui da eli
unutra, Emerenc je svojim dobro izbruenim smislom za darivanje tek razmjestila

blago, tako da ono na prvi pogled nije bilo vidljivo. Moj je mu poeo urlati ubrzo
nakon to je izaao iz spavae sobe, u njegovoj sobi na tepihu ispred biblioteke to je
ispunjavala zid od poda do stropa, ba ispred njegove zbirke engleskih klasika,
smjestio se i smijeio vrtni patuljak u drutvu izme. Emerenc je Uliksa ugurala
dublje u policu da bi napravila mjesta za okrunjeni ajnik koji je ispunila umjetnim
cvijeem, dok se gore na kaminu smjestio sokol. uvi njegove nemodulirane rijei,
pojurila sam za suprugom, nikada u ivotu nisam ga ula da govori s takvom
silinom, nisam ni slutila da se ispod njegove mirnoe moe kriti takav bezuman
bijes. Nije se zadovoljio ogranienom analizom pitanja to realno moe probuditi
ovjeka u vlastitoj kui, njegova je argumentacija pretpostavljala iri filozofski okvir
kroz pitanje koji je uope smisao ivota ako se moe dogoditi da bezboni vrtni
patuljak zauzme njegov tepih, pokraj pola para lovakih jahaih izama s mamuzom
u obliku orlovih krila. U bijesnom izlaganju skakao je s jedne teme na drugu. Bilo je
to grozno jutro. Nisam znala to da radim, uzalud sam suprugu pokuavala objasniti
da se starica izraava na nain koji diktiraju njezini osobni interesi, sve ovo to vidi
oko sebe izrazi su njezine ljubavi, ona na tako neobian nain pokazuje najrazliitije
osjeaje, a izbori su u skladu s njezinom tokom gledita. Molila sam ga da ne skae s
teme na temu, da ne galami, rijeit u ja sve to, uasno ga je sluati! Izjurio je iz kue,
zapravo mi ga je bilo ao, nikada ga nisam vidjela toliko uzrujanog i bespomonog,
jo nikada dotad. Kasnije mi je ispriao daljnji slijed zbivanja, tada ve kroz nervozan
smijeh, Emerenc je istila vani na ulici, pozdravila ga je, on je projurio pokraj nje, na
to mu se ona nasmijeila kao loe odgojenom djeaiu koji bi u tim godinama ve
trebao znati lijepo uzvratiti pozdrav, ali to ne ini. No dobro, kada ve nee
pozdraviti, treba ga prihvatiti takvog kakav jest, ve e se on s vremenom popraviti.
Emerenc je uglavnom odnos izmeu supruga i mene doivljavala kao misterij, neto
nerazjanjivo, nije shvaala kako sam se ja uplela u tu vezu, ali kada se to ve
dogodilo, ona e to prihvatiti, jednako kao to sam ja prihvatila to da ona nikomu ne
otvara vrata. to emo kad je gazda takav, nijedan mukarac nije posve pri zdravoj
pameti.
Uostalom, meu Emerencinim darovima samo je jedan bio namijenjen njemu,
neto to isprva nisam ni primijetila: meu svim tim smeem izdizalo se jedno
uistinu lijepo izdanje Torquata Tassa u konom uvezu koje sam brzo sakrila meu
ostale knjige. Ipak, na poetku nisam znala to bih s ostalim darovima, na primjer s
vrtnim patuljkom koji je imao ofucanu zelenu pregau i drao svjetiljku, imao je ak i
ukrasnu kianku na vrhu svoje kape. Kuhinju sam uredila prilino po svojoj volji, s
predmetima koje sam naslijedila jo od svoje prabake, i bilo je ondje stvarno svaega:
od posuda za brano do alatki za oblikovanje tjestenine-puia, stroja za punjenje

kobasica, tezulje, starih utega i jednog unikatnog mlinca za kavu marke Peugeot koja
je tada proizvodila samo male kuanske aparate. Patuljak je taman stao u prazan
prostor ispod sudopera, iznijela sam i carski ajnik, posluit e kao kantica za
deterdent, a u glumiinu kutiju za minku prebacila sam svoje potreptine.
Kao nerjeiv problem ostali su slika, jahae izme i sokol. Sokola sam povjerila
Violi, kada sam ga pustila iz majine sobe, pokazalo se da je opravdao povjerenje, za
nekoliko minuta od sokola su preostali samo dronjci, pas ga je rastranirao, nadala
sam se da mu nee nakoditi kemikalije za prepariranje, ali ptica se doimala tako
starom da je otrov vjerojatno vie nije mogao tititi, bio je zagrizao u nju i neki
glodavac, drveno postolje odmah se odvojilo. Sliku sam izbila iz okvira, uzrujana
mlada ena zurila je s litice u valove pobjenjelog crnog oceana s morbidnom
namjerom, iza nje se nazirao manji zamak, niz strmu padinu sputao se red
empresa. Sliku sam okaila na unutarnji svjetlarnik kuhinjskih vrata, a izmu
naslonila uza zid u predsoblju. Nismo imali kanticu za kiobrane, pomislila sam da
e odgovarati, Emerenc ju je izvrsno ispolirala. Luda ena na kuhinjskim vratima,
unikatan mlinac za kavu, milijun drugih sitnih predmeta, vrtni patuljak postavljen
kraj slivnika pored kantice na kojoj je ogromnim slovima pisalo: Ona koja voli svoga
mua kuha sa svinjskom masti, a koja je neko krasila kuhinju moje tete cjelina je
tvorila takav dojam da su svi nai posjetitelji nuno reagirali na jedan od dva naina:
ili su ostali paralizirani od zaprepatenja ili su se previjali od smijeha. Naime ni
zidovi nae kuhinje nisu bili makar kakvi, umjesto tapeta ili boje prekrivala ih je
muema s vjevericama, guskama i ostalom peradi. Veina naih posjetitelja bili su
umjetnici kojima je njeno ludilo ambijenta bilo itekako poznat svijet, svoju rodbinu
bez mate davno sam otpisala, jedina prava oporba mogla je biti Emerenc za koju bi
bilo logino da ne trpi to sam kuhinju i predsoblje pretvorila u ludu kuu, ali ona je,
ini se, nala zadovoljstvo u tome da se kree meu dekorima na toj svojevrsnoj
ekscentrinoj pozornici. Imala je osjeaj za neobine predmete poput E. T. A.
Hoffmana, poput Hauffa, Emerenc je voljela neuobiajeno, meu velike dogaaje
njezina ivota pripadao je i onaj kada je zatraila i dobila krojaku lutku iz ostavtine
moje majke, nosila ju je kui tako trijumfalno kao da je sveta relikvija. Bez ikakve
nade u rjeenje zagonetke razbijala sam glavu pitanjem: ako se ona tajnovita vrata
nikada ne otvaraju, zato onda u svom domu sakuplja fantastino beskorisne
predmete? Osim toga bila sam opinjena au, time da je traila neto od mene,
rekla sam ve da Emerenc nije primala nikakve darove. Kasnije, opet tek puno
kasnije, u jednom od najnadrealnijih trenutaka to sam ih doivjela dok sam lutala
meu ruevinama Emerencina opustoena ivota, ta ista lutka oblikovana za divnu
figuru moje majke, bez lica, ve je stajala vani na tratini i prije nego to su je polili

benzinom i zapalili, uoila sam na njoj Emerencin ikonostas. Zabodeno u tkaninu

iznad prsnog koa lutke stajalo je nas nekoliko: obitelj Grossmann, moj suprug,
Viola, potpukovnik, neak, pekar, odvjetnikov sin i ona sama, mlada Emerenc sjajne
zlaane kose, u uniformi sobarice s kapicom i nekoliko mjeseci starim djetetom u
naruju.
Emerencina strast za udnim predmetima nije bila nita novo, vie me je toga jutra
iznenadila injenica da vie ne skuplja za sebe, nego za mene. Nisam je se usudila
uvrijediti, nisam to ni eljela, ali uistinu nisam znala to uiniti sa psom okrhnutog
uha, prizor je bio oajan, pogreka to ju je nainio diletant poremeena pogleda na
svijet. Skrila sam ga iza muara, znala sam da e ga moj suprug baciti u smee ako
ga pronae, taj je pas ipak bio previe. Dok se Emerenc pojavila, ja sam ve sjedila za
pisaim strojem, u poslu, sama.
Jeste li vidjeli to su sve rasipnici izbacili? pitala je. Pokupila sam sve,
drugima nita nije ostalo. Jeste li se obradovali?
Kako se ne bih obradovala, rijetko kad sam imala tako harmonino jutro.
Nisam odgovorila, lupala sam dalje po stroju, pod udarcima mojih bijesnih prstiju
raale su se besmislene reenice. Emerenc je redom obila sobe, traila gdje sam
emu odredila mjesto, pobunila se to sam vrtnog patuljka i sliku smjestila u
kuhinju, zato skrivati takve rijetkosti, zbog raskomadanog sokola tresnula je Violu
po glavi, a jadniak nije mogao prebaciti odgovornost na mene i rei da sam mu ja
pod nos stavila taj primamljivi le, uostalom, dobro sam se izvukla jer je Emerenc
najvie zanimalo gdje sam izloila lijepog malog psa. Rekla sam joj da sam ga
maknula ispred oiju jer se u njega ne moe gledati, na to se razljutila, stala s druge
strane pisaeg stola i povikala prema meni:
Zar si ne smijete ugoditi ak ni toliko, postali ste toliki rob? Zato to gazda ne
voli ivotinju, vi ne smijete drati ni njezin kip, ni kip vam ne treba? to ima ljepe u
ovoj odurnoj koljci to je drite na stolu, i nije vas sramota skupljati u njoj pozivnice
ili vizit-karte? Pas ne, koljka da? Maknite mi je ispred oiju jer u je jednom razbiti,
gadi mi se kad je moram dotaknuti.
Zgrabila je koljku s koraljnim nogicama, bila je to indijska laica koju je jo
moja majka dobila s konzole Marije Rickl nakon podjele stana u ulici Kismester,
gadljiva lica odnijela ju je zajedno s vizitkama i pozivnicama u kuhinju, postavila je
pokraj eera u prahu i griza, a na njezino mjesto stavila je psa okrhnutog uha.

Izmaklo je kontroli. Pristala sam na to da Emerenc ulazi i izlazi s pozornice mog

ivota i sudjeluje u zbivanjima, ali nije mogla oblikovati moje okruje umjesto mene.
Emerenc obratila sam joj se neuobiajeno ozbiljno budite ljubazni i vratite
mali kip na ulicu ili, ako ga ne elite baciti, vratite ga na mjesto gdje sam ga stavila,
to dalje od mojih oiju. To je stvar sa sajma, neukusna i oteena, ne moe ostati u
stanu, ne samo da je gazda ne trpi nego ne treba ni meni. To nije umjetniko djelo, to
je ki.
Njezine svjetlee plave oi okrenule su se prema meni. Prvi sam put u njima
umjesto interesa, panje ili brige vidjela prezir.
to je to ki? pitala je. to znai ta rije? Objasnite mi.
Razbijala sam glavu kako da joj objasnim to je mana tog nevinog, ali
neskladnog i jeftinog vaarskog psa. Ki je ono to nije pravo u nekom djelu, ono to
su nainili radi povrnog, beznaajnog ljudskog zadovoljstva, ki je neto to
oponaa, ki je varanje, obmana ili zamjena za pravu stvar.
Ovaj pas je varka? pitala je zaprepateno. Obmanjuje? Pa zar nema sve to
treba: ui, noge, rep? Pa i sami ste stavili limenu lavlju glavu na pisai stol, i
oboavate je, i svi vai prijatelji uvijek je oboavaju, i lupkaju po njemu kao budale, a
taj lav nema ni vrata, nema nita, samo glavu, a brojni gosti njime udaraju po drvu
stola u kojem drite papire. Lav koji nema tijelo, on nije varka, a pas koji ima sve to
ima pravi pas je varka? to mi laete, priate zbrda-zdola, recite slobodno da ne
elite nita od mene, i to je to. Ne smeta vam valjda to mu je vrh uha slomljen, pa vi
pod staklom uvate nekakav crijep to ga je va atenski prijatelj iskopao na nekom
otoku i imate mi hrabrosti rei da je to neto prljavo i crno cjelovito? Nemojte lagati
barem sebi, recite da se bojite gazde, to mogu razumjeti, ali nemojte svoj kukaviluk
skrivati iza toga da za neto kaete: to je ki.
Najvie me uznemirilo to to je gotovo pogodila u emu je stvar. Figurica psa i
meni je bila odbojna, ali to nije bio pravi razlog zato sam je gurnula iza muara,
nego ono to je rekla: bojala sam se suprugove reakcije i svi materijali iz arheolokog
muzeja Heraklion ne bi bili vrijedni toga da mu opet priutim loe sate, pa sam se
zgrbila kao ljeviarski likovni kritiar. Emerenc je sluala s podrugljivim izrazom,
zatim je psa spustila na dno svoje torbe to ju je uvijek nosila sa sobom i pola. Na
izlasku je primijetila izmu oslonjenu na zid predsoblja, zgrabila ju je i istresla
kiobrane pred moje noge. Razbjesnila se, pocrvenjela i poela urlati na mene:

 Jeste li vi poludjeli? Vi mislite da normalan ovjek u izmi dri kiobrane, da

sam zato donijela izmu, kao neku futrolu? Smatrate me glupaom, nekim tko ne zna
to se pristoji?
Naglo je otvorila ladicu s alatom, zgrabila odvija i poela neto raditi na izmi.
Bila mi je okrenuta leima, pogledom prema svjetlu, i bez prestanka me je psovala,
to je za mene bilo neuobiajeno iskustvo jer me ni u djetinjstvu nisu grdili, kazne
mojih roditelja bile su rafiniranije, nisu me ranjavali vikom, nego utnjom, vie bi me
potreslo to mi se netko nije udostojio obratiti ni jednom rijeju, pitanjem ili
objanjenjem. Emerenc je stavila izmu pod pazuh s oitom namjerom da je ponese
sa sobom, a pred mene je bacila skinutu mamuzu.
Jer ste vi i slijepi i glupi i kukavica nabrajala je. Bog zna to to volim na
vama, ali to god to bilo ne zasluujete. Moda ete u starosti stei i dobar ukus i
hrabrost.
Otila je, mamuzu je ostavila na stolu. Podigla sam je, moj je suprug mogao
stii svakoga asa, nisam eljela ni nervozu ni svau. Zabljesnulo je nasred krijeste,
jako i crveno. Stajala sam zgranuta drei u rukama od oksidacije pocrnio umjetniki
predmet s umetnutim draguljem. Emerenc, koja bi uvijek sve temeljito oribala prije
nego to bi unijela u kuu, znala je, naravno, to je to vani pronala i zato je to dala
nama, oito nije bila rije o pola para izama, nego o dragom kamenu koji je tijekom
ienja uoila na sredini srebrne mamuze. Mogla sam mamuzu odnijeti zlataru i
napraviti nakit, kamen je bio besprijekoran i prekrasan. Suoena s krvavocrvenim
granatom, ponovno postiena, eljela sam potrati za staricom, no ipak sam se
suzdrala, moram je odviknuti od toga da svoju privrenost izraava bezumnim
sredstvima, krajnje nedisciplinirano. Danas znam ono to tada jo nisam znala, da se
ljubav ne moe izraziti pitomo, kontrolirano i razgovijetno te da njezin oblik ne
mogu odrediti za nekog drugog.
Moj suprug se vratio s naramkom novina, bijes je izvjetrio u etnji, stanom je
zavladala tiina, briljivo je obiao sve prostorije istraujui jesu li nestali
neprimjereni predmeti. Kuhinju je, dodue, smatrao nakaznom, ali dotad se ve i on
prilino smirio, shvatio je da toj prostoriji nema pomoi, stanje se ne bi moglo
poboljati ili pokvariti ak ni kada bi sa stropa visio preparirani kit kao u negdanjoj
radnji moga pradjeda. Moja zaigrana priroda dotad je ondje ve nanijela sve mogue
predmete, a sada se tek pojaao dojam da kuhinja slii muzeju radne terapije, s tom
mahnitom enom na slici i carskim ajnikom, dok vrtnog patuljka to je vrebao iz

sjene, sreom, nije uoio. Konano je kod nas zavladala tiina, no ipak nisam shvatila
da je to zapravo zatije pred buru, zatije u kojem mogu tek prividno uivati. Viola je
pak nakrivio glavu i cijelim svojim klonulim tijelom upozoravao da se neto sprema.
U podne se ispostavilo da trebam izvesti psa, Emerenc me oito kanjavala,
sabotirala je etnju. Dobro. Ja sam etala s njim, a Viola se ponaao kao vrag, gotovo
mi je iskrenuo zglob, iz nekog razloga drvoredom se kretao policijski konvoj, nismo
se mogli pribliiti travnjaku, a na ploniku su se vidjeli rezultati odvoza glomaznog
otpada. Viola je elio ponjuiti svaki predmet, odnosno obiljeiti ga. Najednom sam
u velikoj daljini ugledala Emerenc, upravo se sagnula po malu ukraenu kutiju,
okrenula sam joj lea i odvukla kui bijesnog Violu.
Uveer k nama nije dola ona, nego njezin neak koji ju je posjeivao ne
odvie esto, ali redovito zajedno sa svojom suprugom kozmetiarkom, niskom
enom sitnih ruku. Davno smo se upoznali, Emerenc ih je dovela i predstavila. Sin
brata Jzsija bio je drag ovjek vesela raspoloenja, zabavljalo ga je to ak ni on ne
smije ui u Emerencino kraljevstvo, nije ga to vrijealo. Starica je voljela taj mladi
par, ali stalno ih je ispitivala zato nemaju vie djece. Oni su tedjeli za kuu i duga
inozemna putovanja, u njihov ivot ne bi stalo jo jedno novoroene, Emerenc je
zbog toga negodovala, ali bi im ipak dala vei ili manji iznos za turistika putovanja
ili novi automobil, Emerenc je imala puno novca, mjeseno joj je stizala neka renta iz
inozemstva. Jednom sam je pitala tko je to podupire, a ona mi je odgovorila da me se
to ne tie. I zbilja me se nije ticalo.
Na dan odvoza glomaznog otpada inae vedar sin brata Jzsija bio je nekako
ozbiljan, obavijestio me je da njegova teta poruuje neka naem nekog drugog za
pomo u stanu, ona daje otkaz, deset dana koliko je preostalo do prvog jo e
odraditi, a to e biti dovoljno vremena da razmislim o njezinoj nasljednici. Moj je
suprug slegnuo ramenima, jutronji niz iznenaenja nije produbio njihovo
prijateljstvo, meni pak nije palo na pamet da je poruka ozbiljna, nemogue da neu
vie vidjeti Emerenc kod nas u bilo koje doba dana ili noi. Doi e ona, tjeila sam
se, samo se sada duri, nije joj se svidjelo moje predavanje o kiu. Pa ako ne zbog
mene, nastavit e dolaziti zbog Viole. Meutim sin brata Jzsija nije bio optimist.
Nemojte, molim vas, olako uzeti to to je poruila, ona se nikada ne ali, ako
neto izjavi, to se vie ne moe povui. Sada je odluila da vie nee dolaziti k vama,
nije rekla to ju je povrijedilo, ja sam ve davno odustao od toga da je pokuam
razumjeti, a jo vie od toga da pokuam utjecati na nju. To je nemogue. Ne eli

prihvatiti ni jednu rije iz dananjeg svijeta, veinu gesti takoer krivo shvati, kada
sam joj elio objasniti vanost podjele zemljita, ispljuskala me je i vikala da je ne
zanima to se dogodilo etrdeset i pete, da smjena njoj nije nita ni dala ni uzela.
Nemojte je nikada pokuavati uvjeriti u neto, narodni poslanici su gotovo poludjeli
s njom, ona je bila jedina koja nije uzela ni novia od mirnodopskog zajma, ne
smijem se ni sjetiti kakve je scene u ono vrijeme prireivala gospodinu
potpukovniku. Uostalom, i mene je danas izbacila, poslala me k vama da prenesem
poruku, a zatim neka se gubim, ne eli me vidjeti neko vrijeme.
Neemo je moliti rekao je moj suprug. Slobodna je graanka. Uostalom, ja
sam je uvrijedio jer nisam dopustio da mi od doma napravi vaarite puno nekakvih
neukusnih drangulija.
Sin brata Jzsija se zamislio i konano rekao:
Njezin je ukus besprijekoran, gospodine doktore gledao je moga supruga
mislio sam da ete to zamijetiti, samo je problem u tome to nikada ne nosi darove
odraslima, kada ih bira za vas, uvijek ih bira za dvoje djece.
Sjetila sam se nedavno postavljenog stola i hrane, to je i na koji nain
posluivala: Emerencin ukus zaista je bio besprijekoran, moda ima neega u tome
da kada je rije o meni ili mojem suprugu, izabire prema sklonostima djeteta. Moda
ipak nije skrenula pozornost na mamuzu zbog dragog kamena, nego je pomislila da
bi malo dijete zasluilo lijepu izmu, a ako sam ja kui donijela Violu, sigurno u
poludjeti za gipsanim psom. Roak je rekao jo nekoliko rijei o tome da je starica
eljela napraviti oporuku, taj e posao sada oito pripasti potpukovniku, teko da e
nas poslije dananjeg dana pitati za bilo to, on joj u tome ne moe pomoi jer je
zainteresirana strana, naime njima e u nasljee ostati Emerencin novac, starica je
tako rekla. Ne moe biti malo to to im je namijenila, naime ne plaa stanarinu, netko
ju je opskrbio odjeom u toj mjeri da je ima dovoljno za cijeli ivot, jednako je s
donjim rubljem i namjetajem, Emerenc mora troiti novac samo na prehranu, drva
za ogrjev skuplja u drvoredu na rubu ume. Istina da su joj make koje dri u stanu
vjerojatno unitile namjetaj, ali oni su se ve lijepo opremili pa nije vano, no novac
bi im dobro doao jer namjeravaju graditi kuu, iako se od srca nada da e starica jo
dugo poivjeti jer malo je na svijetu tako istih i dobrih ljudi kao to je ona, premda
je, kao to to svjedoi i dananji susret, neuraunljiva i temperamentna. Pozdravili
smo se, zamolio je da bez obzira na dananji dogaaj okrenemo njegov telefonski
broj u sluaju potrebe, ako uoimo da bi Emerenc dobro dola pomo, ili ako se
razboli, iako se to nije dogodilo otkad on zna za sebe, starica se u ivotu nije osjeala

loe unato tome to radi vie nego to bi radilo petero mlaih zajedno. Bez obzira
na to to se dogodilo, neka joj ne zamjerimo, Emerenc je dobra ena.
O zamjeranju nije bilo ni govora, moj je suprug osjeao neko blago
zadovoljstvo, znala sam to iako mi nije jasno dao na znanje, meutim ja sam se
oneraspoloila. Navikli smo se na to da nam je u stanu uvijek besprijekoran red i da
oboje, naroito ja, moemo sjesti i raditi sloene poslove, ulo nam je u kosti to da
imamo nekoga tko e uvijek sve obaviti umjesto nas. Ispoetka me nije uznemirivalo
to to e se naruiti ve ustaljen ritam ivota, to se moe dogoditi da tjednima neu
stii pisati, ili to e pitanje odravanja kuanstva ostati nerijeeno, nego to to sam
znala da nas je Emerenc ipak voljela, voljela je uz nekakvu zadrku ak i moga
supruga, to smo to mogli uiniti, koja smo to njezina pravila prekrili, ne bi nas
valjda toliko kanjavala samo zbog toga to smo odbili psa s okrhnutim uhom?
Viola se ponaao kao da je izgubio razum, kasnije je dokuio da se mora zadovoljiti s
nama, nakon ega je samo leao kao da su ga otrovali, kako je znao to su sadravale
reenice to ih je izgovorio sin brata Jzsija, opet je bila samo njegova tajna. Moj je
suprug poeo analizirati situaciju, na kraju krajeva, bilo je neprihvatljivo ono to se
ovdje dogaalo, valjda moemo sami izabrati predmete koji e nas okruivati,
Emerenc nam to ne moe uzeti za zlo, ako je ipak zbog toga kivna, preivjet emo
bez te starice. Ja sam osjeala umor, umor koji vie nije bio realan osjeaj, iako nisam
imala ni razloga ni prava da se tako osjeam, naime nije se dogodilo nita to me je
moglo iscrpiti, ruak sam nala u friideru kao i obino, nisam uspjela napisati ni
jednu reenicu, naravno, ali plima i oseka spisateljskog ina ak su i za dobrih dana
bile pitanje Boje milosti. Zbivanja su me oito rastuila, lijepi dogaaji napune
ovjeka, a suprotno intonirani ga iscrpe. Oneraspoloila sam se, ali ne zbog toga to
sam trebala traiti drugu pomo, sluaj je bio jednostavniji: nije samo Emerenc bila
privrena meni s takvom vrstom osjeaja koja je obino rezervirana za obitelj, nego
sam i ja voljela Emerenc. Svatko tko je paljivije pogledao mogao je vidjeti da je moja
neiscrpna i stalna drutvenost zapravo bila pokrie za poraavajuu injenicu: mogu
biti prijateljski nastrojena, ali nisam sposobna ni za to vie, a na prste jedne ruke
mogla bih nabrojiti ljude koji su mi doista bili vani. Od majine smrti Emerenc je
bila jedina iva dua koju sam pustila blizu sebe, a to sam otkrila u istom danu u
kojem sam je zbog jednog psa okrhnutog uha izgubila.
Bila je to teka veer, iako je moj suprug uinio sve kako bi mi olakao: izveo je
Violu na ulicu, znala sam da e to biti isto muenje, Viola ga je potezao i odbijao
poslunost, uvijek se loe ponaao kada bi morao ii s njim. ak je sjeo kraj mene

dok sam gledala televiziju, premda je samo volio sluati radio, uistinu je pokuao sve
da mi pomogne. Nijedno od nas nije spomenulo Emerenc, oboje smo utjeli o njoj.
Moj je suprug imao potrebu za osjeajem trijumfa bilo koje vrste, pobjeda bi ga
pomladila i dala mu novu snagu. Dan kada je Emerenc objavila izvanredno stanje za
njega je bio dan pobjede: sjedio je kao da na glavi dri lovorov vijenac. Viola je otiao
lei ignorirajui nae dozivanje, povijen rep oznaavao je tugu, tugu pregolemu. Mi
smo izali na terasu, pas se vukao prema majinoj sobi gdje se teatralno bacio na pod
kao ranjenik.
Bila je to druga veer skupljanja glomaznog otpada. U to je vrijeme uvijek bilo
puno ljudi koji su dolazili i odlazili nakon to bi pao mrak, s balkona smo promatrali
sakupljae, da neto nije u redu s Emerenc, svjedoila je injenica da je radna brigada
to je obino djelovala pod njezinim vodstvom sada prikupljala sama. Starica je
imala stalne posjetitelje, oboavatelje i saveznike, ali su njezinu krugu pripadale i
posebno privilegirane osobe kao to je bila Sutu koja je na tandu na uglu ulicu
opskrbljivala voem i povrem, zatim Adlka, laborantova udovica, i Polett koja se
bavila uslunim glaanjem. Pomalo grbava stara cura koja je prema Emerencinu
kazivanju nekada radila kao guvernanta, a kasnije pouavala jezike, znala je i za
bolje dane, ali je nekako zabasala na stranputicu. Navodno su je vojnici potpuno
opljakali, a nakon rata nije bilo posla za guvernantu ili nastavnicu stranih jezika.
Obitelj kod koje je Polett radila pobjegla je na Zapad, napustili su je, ak joj nisu
isplatili ni posljednju plau. Loa je sudbina zadesila tu ivahnu gospoicu koja je
uvijek izgledala kao da je gladna, iako su je razne obitelji iz ulice povremeno
angairale za glaanje, tako da nije bila potpuno bez primanja, i zbilja je znala
francuski, to se otkrivalo iz Emerencina sve ireg vokabulara kojoj je redovito
zalazila na kavu: meu mnoge stariine talente ubrajalo se i to da nikada ne bi
zaboravila ono to je jednom ula, s velikom je tonou upotrebljavala strane rijei.
Ove su se veeri samo Sutu, Adlka i Polett saginjale meu sjenama, svaka sa svojom
ogromnom torbom, Emerenc se nije pojavila niotkud premda je za nju ovo bilo
vrijeme velikog lova, uvijek sam je mogla prepoznati, ak i u najdubljoj sjeni, po
njezinim pokretima. Dok se saginjala meu predmetima, izgledala je kao ovodobna
Dorottya Kanizsai3 dok na popritu izgubljene bitke provjerava ima li jo ivota u
nekom od ranjenika.
Ovog puta nije Viola bio taj koji je rijeio krizu svojim primitivnim, ali
uinkovitim sredstvima. Sada sam vjerojatno prvi put osjetila punu snagu
Emerencine isijavajue moi: starica nije napravila ni najmanji potez prema nama, ali
3 Maarska junakinja koja je svojim rukama pokopala mrtve nakon bitke s Turcima u Mohacsu 1526. godine (op. ur.).

je nekim oblikom radara potpuno paralizirala ivotinju. Snaga volje poznaje

nebrojene oblike, ali ovaj je bio izuzetno sloen, Emerenc je oboavala Violu i eljela
ga je dobiti natrag tako to ga je udaljila od sebe. ivot je tekao, kotrljao se, trala
sam naokolo traei pomo, iskrsnula je potpuno neprikladna Anuka, ostala je
svega nekoliko dana. Njezina je osnovna djelatnost bila baciti se u kadu nakon pola
sata rada, onglirati sa sapunom i vriskati u vodi, a potom etati po stanu gola kao
od majke roena pod izgovorom da se hladi. I Anuka je kod nas stigla posredstvom
Emerencinih mranih sila, jer negdje je morala doznati da sam ovdje sama, a ja to
namjerno nisam spomenula nikome ni u ulici ni u etvrti. Anuka se najednom samo
pojavila kao iz vedra neba, s impresivnim preporukama, ba kada sam bila do grla u
nedovrenom poslu. Pokuala sam s njom, ali njezino gostovanje nije trajalo vie od
tjedna, ak ne toliko zbog scena iz kupaonice, prije svega zbog Viole koji je reao
kada bi je vidio, a jednako je reao na svakoga tko se usudio prii usisavau ili
peruki. Emerenc je nestala iz naeg vidokruga, ali je paralizirala ivot oko nas kao
velika epska figura to se rasplinula u prorijeenom zraku, nismo je ak ni sluajno
sreli. Kada sam zbog nedostatka vremena bila prisiljena odbiti ve treu izdavaku
ponudu, moj je suprug, nakon to je pojeo oajnu veeru, mirno i bez ikakve
dramatike izjavio da nas previe kota pas okrhnutog uha, u svakom sluaju vie od
nekoliko rijei pomirbe. Nije imalo smisla poricati, nismo mogli bez Emerenc. Stavit
emo figuricu psa na istaknuto mjesto, sklonit emo je prije nego to dou gosti, ne
mogu zbog toga ispatati moji nenapisani romani. Ne moemo raditi svoje poslove,
ja ak manje nego on jer je na meni i cijelo kuanstvo, moramo udovoljiti zahtjevima
to ih je ustanovila Emerenc.
Nisam povela Violu sa sobom u pohode, nije ni elio ii, mora da ga je jo
uvijek drala otupljujua arolija, nije ni ustao, samo me je pogledao svojim ljudskim
pogledom kao da mjerka ima li u meni dovoljno hrabrosti za polazak i koji se razlozi
zapravo kriju iza moje odluke: je li rije o tome da sam nam pod svaku cijenu eljela
osigurati mirne uvjete za vlastiti kreativni izraz ili sam osjeala da dugujem posjet
radi Emerencina dostojanstva? Starica nije bila na trijemu, u posljednje vrijeme
nikada nije bila ondje, isprva sam uzalud kucala na njezina vrata, zatim sam otila sa
strane i pokuala lupanjem po drvenim aluzinama.
Emerenc, izaite, moramo razgovarati.
Mislila sam da e razvlaiti s vremenom, ali ona je ve otvorila vrata. Stajala je
na njima ozbiljno, gotovo tuno.
Doli ste se ispriati? pitala je bez traga bijesa u glasu.

To je opet bilo previe, morala sam vrlo paljivo birati rijei, tako da se obje
moemo zadrati unutar granica razuma.
Ne. Nai su ukusi razliiti, ali to nije vano. Nismo eljeli povrijediti vae
osjeaje. Ako elite, gipsani pas moe ostati u stanu. Ali bez vas ne moemo. Hoete
li nam se vratiti?
Zadrat ete gipsanog psa?
U njezinu glasu nije bilo prisnosti, tako govori dravnik kada postavlja svoje
uvjete.
Da odgovorila sam.
Gdje ete ga staviti?
Gdje god elite.
ak i u gazdinu sobu?
Rekla sam: gdje god elite.
Krenule smo, Viola se jo uvijek nije javljao, tek kad je Emerenc stigavi na
stubite tiho izgovorila njegovo ime, krenuo je tako silovito da sam pomislila da e
razbiti vrata predsoblja. Emerenc je ljubazno poeljela dobru veer, ponovno pruila
ruku mom suprugu kao da je po drugi put poela raditi kod nas. Pomilovala je
izbezumljenog Violu, a zatim razgledala oko sebe. Figurica psa stajala je na stolu u
kuhinji, vrata su bila otvorena, vidjela ga je isprve, odmah ga je uoila. Gledala je u
nas, u figuricu, pa ponovno u nas, njezino se lice obasjalo jednim od onih
nezaboravnih osmijeha rezerviranih za vrlo posebne prigode. Podigla je i pre
brisala predmet, pogledala ga jo jednom, a zatim tresnula njime o pod. Nitko nije
rekao ni rijei, nema takvog zvuka koji bi bio primjeren tom trenutku. Emerenc je
meu krhotinama stajala poput kraljice.
Godinama smo ivjeli ne samo u miru i tiini nego radosno, u Odesosu4.

4 Odesos starogrki naziv bugarskog grada Varne, mjesto susreta visokorazvijenih Jonjana i barbarskih trakih
plemena, mijeana zajednica (op. ur.).

POLETT

Moj suprug i Emerenc dobro su se podnosili, kasnije su, na obostrano iznenaenje,

ak bili skloni jedno drugom, isprva stoga to su oboje bili privreni Violi i meni bez
nade da e se tog osjeaja ikada osloboditi, kasnije stoga to su prepoznavali
meusobne signale. Moj suprug je svladao semantiku Emerencina neverbalnog
izraavanja, a Emerenc je kao normalno poela prihvaati ono to joj je ranije bilo
posve neshvatljivo, na primjer besposlica u kojoj bi jedno od nas provelo pola dana
promatrajui jablanove u dnu vrta i pritom zahtijevajui i tiinu, oito nita ne
radei, iako je moj mu tvrdio da radi. Ipak, vjerujem da smo se bezrezervno
radovali ivotu. Stranac koji bi prvi put doao k nama i vidio Emerenc kako se mota
po kuhinji pomislio bi da je ona moja teta ili kuma, a ja sam ga pustila da vjeruje u to
jer bilo je nemogue rasvijetliti prirodu naeg odnosa, njegova uobiajenog
intenziteta, odnosno to da Emerenc ne slii majci ni jednog od nas, a ipak je ponovno
roena majka za nas oboje. Starica nas nikada nije reetala pitanjima, niti smo mi
ispitivali nju, rekla bi o sebi onoliko koliko je eljela, ali je openito govorila malo,
kao prave majke ija je prolost postala gotovo nevana i koje se bave iskljuivo
budunou svoje djece. Viola je s protokom godina postajao sve ozbiljniji, a njegove
vjetine postajale su sve brojnije: mogao je otvoriti vrata skoivi na kvaku, unijeti
novine ili papue ako bismo to od njega zatraili, estitao je imendan i roendan
sada ve i mom suprugu. Emerenc je propisala pravila svakome od nas, gazdi je
pripala najvea osobna sloboda, zatim je doao Viola, na kraju ja. Mene bi esto
pozivala na kavu kada bi se u krugu njezinih poklonica pojavila potreba za
razgovorom, Adlka je osobito voljela razgovarati o svojim problemima sa mnom.
Adlka je bila jedna od onih ena koje bi nakon dobivena savjeta taj isti odmah
raspravile s tri ili etiri druga prijatelja. Svaki put kad je to uinila, Emerenc ju je
htjela istui. Sutu i Polett imale su manje toga za rei, osobito Polett koja je govorila

sve manje i manje, naglo je poela gubiti na teini, a onda je najednom izala iz naih
ivota.
Sutu je dotrala s vijeu o njezinu samoubojstvu. Ona je robu na trnici uvijek
kupovala u zoru i ustajala je prije svih u ulici, izuzev Emerenc. Nije mogla doi u
gorem trenutku, otvorila sam vrata nevoljko, ali me je njezina vijest potresla i
rastuila. Dotad sam ve i ja dobro poznavala Polett, kave kod Emerenc su nas
zbliile, imala sam osjeaj da smo svi sudjelovali u njezinoj smrti, morale su postojati
barem neke naznake njezinih namjera, a mi na njih nismo obraale panju. Kako da
priopi vijest Emerenc, pitala je Sutu, pa jo su juer zajedno ruale, Emerenc je bila
najblia Polett i znala je mnogo toga o njoj to Polett Sutu nikada nije otkrila. Ne, ona
to ne moe, neka ja kaem Emerenc, ona mora priekati policiju, naime ona je, na
svoju nesreu, pronala tu enu. Pogledajte kako je obzirna bila Polett, ak i u nainu
na koji je sve to izvrila, nije zakomplicirala stvari svojim nestankom pa da se mora
tragati za njom, nego se objesila u vrtu na orahu, nije ak ni ula u stan pa da se zbog
nje moraju obijati vrata. A to je najzanimljivije, navukla je eir preko lica, oito
nikoga nije eljela uzrujati, naravno, i ovako je prizor bio uasan: visjela je ondje u
svojem nedjeljnom eiru Sutu ga je vidjela ve tisuu puta ukraenom lijepim
mjedenim gumbima, sputenom do samoga vrata. Adlka ve zna, njoj je od vijesti
pozlilo, ali ona je morala odjuriti, ne moe tand dugo drati zatvorenim. Neka
pourim k Emerenc jer ako starica ne dozna to se dogodilo na vrijeme, mogla bi se
jako uvrijediti, a ve sam iskusila kako je to strano kada se Emerenc ljuti.
Rei neto Emerenc, donijeti joj vijesti? Ona je znala sve.
istila je graak kada sam stigla prijeko na njezin trijem, njezino lice okrenuto
prema zdjeli sada je opet bilo nalik na povrinu jezera, potpuno ravnoduno i jo
bljee nego inae, ali ona nikada nije mogla biti rumenih obraza, ak ni kao
djevojica. Jesam li dola zbog Polett, zanimala se istim glasom kao da se raspituje je
li Viola bio u jutarnjoj etnji. Vidjela ju je u zoru, kada je pas zalajao, izala je
provjeriti o emu se radi, zar se mi nismo probudili? Ne. Moj suprug je spavao, ja
sam zbilja zapazila da je Viola buio, poslije ponoi je cvilio neko vrijeme, jo sam se
zaudila koliko taj pas moe proizvesti razliitih tonova. Viola je najavio smrt,
nastavila je starica istim bezbojnim glasom, namjeravala ju je pronai, obii okolinu
pa e valjda ugledati osvijetljeni prozor to ukazuje na zlo. Posumnjala je na staru
gospou Boor jer ve tjednima izgleda kao da joj je grob ve iskopan, ali ni na
jednom prozoru nije bilo svjetla, zatim se zagledala u vrtove, Polett je ugledala
sasvim sluajno, ne bi ni ulazila da ona nije ostavila otvorena vrata na onoj maloj
kui u kojoj je ivjela, ali Polett se bojala u onoj kolibici, nikada nije spavala kraj

otvorenih vrata, pa je odmah pomislila da joj se neto dogodilo. Stan je bio prazan,
svjetlo ugaeno, vidjela je da u krevetu nema nikoga, ak nije bio ni raspremljen,
vratila se istraiti gdje se skriva i onda ju je ugledala u vrtu na drvetu, na mjeseini je
smei eir na njezinoj glavi djelovao crno.
Nisam mogla rei ni rije, samo sam zurila u Emerenc, ne samo to nije
tugovala nego je vijest oito primila potpuno ravnoduno. Zapravo nikada nismo
razgovarale o eiru nastavila je prebirui prstima po graku nije mi rekla da e
ga nositi, sloile smo se samo oko odjee i oko toga kako e biti na pokopu. Dala sam
joj jedan kombine, nije imala crni. Izgledala je prilino udno s tim eirom
navuenim sve do vrata. Cipele su joj pale, nisam ih vidjela. Jesu li ih pronali?
Bila sam prisiljena upitati je, prema tome to je rekla, je li znala to Polett
namjerava uiniti? Kako ne bih znala, odgovorila je Emerenc i promijeala graak
procjenjujui hoe li ga biti dovoljno za nas nekoliko. Zajedno su odluile i to da nee
popiti otrov. Kada je sluila kod onog glavnog inspektora, njezin gazda je uvijek
rjeavao sluajeve samoubojstva, rekao joj je da je najvei broj otrovanih nalazio na
kunom pragu, kao da su se poslije ispijanja otrova predomislili i htjeli izai kad je
guenje ve nastupilo. Trovanje je vrlo bolan nain umiranja, osim, naravno, za
bogate jer oni na raspolaganju imaju brojna druga sredstva, onakva kakva lokalni
lijenik nee prepisati. Ali nema nita bolje od vjeanja, ono je jednostavno i jasno,
vidjela sam ih dosta ovdje u Peti nastavila je kada su bijeli bili na vlasti, onda su
bijeli vjeali, a kada su na vlasti bili crveni, onda oni, ak je i govor prije pogubljenja,
rijei kojima su grdili zarobljenike, bio slian, a svi objeeni na isti su nain mlatarali
nogama, bez obzira na to jesu li ih objesili bijeli ili crveni. Vjeanje nije loe, ugodnije
je od metka, jer metak ne opali uvijek i ovjek onda moe samo gledati koliko e
puta gaati u njega, na kraju se ak mora doi posebno k njemu i ubiti ga, pucati mu
u zatiljak ako odmah ne umre. Poznaje ona i takav nain pogubljenja, i toga se
dovoljno nagledala.
Slino sam se kao toga lipanjskog dana posljednji put osjeala u Mikeni, ispred
Agamemnonova groba. Dok su zrna graka prtala meu stariinim kvrgavim
prstima, u mislima sam se vratila ne samo kroz vrijeme nego i kroz povijesni prostor:
vidjela sam Emerenc ne samo kao dijete, njezina prerano izgubljena oca, vilinsku
majku, ouha koji se nikada nije vratio iz Galicije, pougljenjene blizance u tom
divljem krugu pokraj bunara, nego i kao mladu djevojku koja je prema ovome to
sam upravo ula sluila i kod glavnog inspektora, moda ne samo kod jednog jer
vjerojatno gazda koji je vjeao crvene nije bio isti onaj gazda koji je lovio bijele.

Upitala sam Emerenc je li pokuala odgovoriti Polett od njezina nauma kada je ve

znala to joj se mota po glavi.
Nije mi bilo ni na kraj pameti rekla je Emerenc. Hoete li sjesti? Sjednite,
pomozite mi oistiti graak, ovo je malo za nas etvero. Tko eli otii, neka ide, zato
bi morao ostati ovdje. Uinili smo njezin ivot pristojnim, nisu je dirali ni u kui,
besplatno je ivjela u onoj kolibi, osigurala sam joj i drutvo, ali mi joj nismo bile
dovoljne, ni Sutu, ni Adl, ni ja, iako smo suosjeajno sluale njezine budalatine, ak
i ono to ne bismo razumjele jer je govorila francuski: uglavnom smo ipak znale da i
na stranom jeziku stalno kokodae istu pjesmu usamljena je. Ba bih voljela znati
tko nije usamljen, usamljen je ak i onaj tko ima nekoga, iako toga ne mora biti ni
svjestan. Odnijela sam joj maia, u njezinoj kui stanari nemaju nita protiv
ivotinja, ali ona se razbjesnila, rekla da to nije drutvo, zbilja ne znam tko bi njoj
odgovarao ako ni mi ni ivotinja nismo bili dovoljni. Jedno mu je oko bilo plavo, a
drugo zeleno, kasnije je nauio gledati tim razliitim oima tako da nije trebao ni
mjaukati, ovjek bi razumio to eli. Ali on nije bio dovoljan Polett jer kao nije
ovjek, kao da nismo svi mi ivotinje, samo smo malo manje savreni nego one,
ivotinje ne mogu podnijeti prijavu ni optuiti, a ako neto ukradu, ine to s
razlogom, zato to ne mogu ii u trgovinu ili u restoran. Zamolila sam je neka ga
primi ak i ako joj ne odgovara protiv samoe, siroe je, neki nitkov ga je izbacio,
crknut e sam bez krova nad glavom, jo je tako malen, ne, ne, ne, njoj treba ovjek.
Dobro, neka ga kupi na trnici jer u okolici nema drugo: samo mi i maka. Sad je pak
dobila motiku za kuma, nije sama. Je li vas k meni poslala Sutu ili ona Adl kokojeg
mozga? Kako su glupe bile obje, ni jedna nije primijetila da se Polett sprema na put,
istina, nije im ni rekla, ali meni nije ni trebala rei, ni Violi, mi smo osjetili da se
sprema. Nisam joj skinula eir, nisam vidjela kako je prola, mogli biste vi pogledati
umjesto mene je li imala laku ili teku smrt. Ja ne idem jer joj jo uvijek nisam
oprostila, to se mene tie, neka se objesila, sve tri smo joj ugaale, Viola ju je takoer
volio, strpljivo smo sluale njezine alopojke, odnijela sam joj ivotinju, nije ju htjela,
pa ako eli otii, zato ne bi ila? Ovdje vie nije imala to traiti, i trbuh ju je stalno
bolio, vie nije mogla preuzeti ni jedan posao iako je glaala bolje od svake od nas,
da ste samo vidjeli to je Polett mogla izvesti pokraj daske za glaanje. Evo, graak je
gotov. Je l vi idete ili ostajete? Ako vidite Sutu, poaljite je k meni, prenesite joj
poruku da mi doe pomoi im zatvori jer u danas spremati trenje za zimu.
Na vratima Mikene pomaknuli su se lavovi, oba su najednom progledala
ivahnim ivotinjskim pogledom, jedno oko plavo, drugo zeleno, i zamjaukali su
mikenski lavovi. Spoticala sam se odlazei i molila da ne susretnem Sutu, poela sam

vrtjeti po glavi to bih joj mogla rei ako do susreta ipak doe, jer Emerenc ni njoj
nee preutjeti to to je rekla meni. Treba je pokuati uvjeriti u to da barem policiji ne
spominje nita, pa to e pomisliti ako se ispostavi da joj je svjesno dopustila otii u
smrt, ak je jadnicu opskrbila praktinim savjetima. Krenula sam, a Emerenc se tada
ve bavila trenjama, izvukla je velik kazan slian onome u kojem je iskuhavala
plahte kada sam prvi put razgovarala s njom. Zastala sam.
Emerenc poela sam oprezno. Ne bismo li se trebale dogovoriti o tome to
emo rei policiji? Sutu e moda izvaliti neto glupo.
Dajte, molim vas! odmahnula je rukom. Ne mislite valjda da e itko gubiti
vrijeme na Polett? Pa koga zanima stara cura koja se objesila, i jo je u oprotajnom
pismu objasnila zato. Zar mislite da joj nisam rekla da napie oprotajno pismo?
Zna se kako se to radi, ak i smrt ima svoja pravila. Sve sam dogovorila s njom:
odjeu, pismo, jedino je ne mogu obraniti od toga da je muke svinje ne prepipaju na
obdukciji, iako Polett nije vidio ni jedan mukarac, prvi e biti patolog, a njemu nee
biti novost djeviansko tijelo, on se navikao na smrt, radila sam i za jednog patologa.
Agamemnonov grob se produbio. Nikada mi nije spomenula patologa.
Ljudi koji vas ne poznaju ne bi povjerovali koliko ste zapravo nerazboriti
nastavila je Emerenc iako vam stalno iznova govorim. Vi vjerujete da ivot traje
vjeno, i da je vrijedan trajanja, i da e uvijek biti netko da kuha i posprema, i zdjela
to je uvijek puna, i papir na koji krabate, i gazda koji vas voli, i ivjet ete vjeno
kao u bajci, i nikada neete imati veih briga od toga da loe piu o vama u
novinama, to je nesumnjivo velika sramota, ali zato ste onda odabrali takav ljam
od posla u kojem vas svaki haramija moe zasuti govnima? Ne znam kako ste stekli
ime, jer mozga imate malo, a o ljudima ne znate nita. Ni o Polett, iako ste puno puta
s njom pili kavu. Ja poznajem ljude.
Trenje su se sruile u kotao. Sada je ve sve postalo mitsko: kako se razdvajaju
bobe voa oiene od kotica, sok to se poeo cijediti i slijevati kao krv iz rane,
Emerenc pokraj kotla u crnoj pregai, lica zasjenjenog ispupenom maramom,
utjelovljena smirenost.
Voljela sam Polett. Kako to ne moete razumjeti? Njoj to nije bilo dovoljno.
Sutu ju je takoer voljela, i to joj je bilo malo, Adl ju je ak potovala, glupaa,
voljele smo je sve tri, mi koje smo u usporedbi s njom osigurane jer imamo posao,
odnosno Adl mirovinu, i sve smo joj davale kad ve ne zarauje, da ne oskudijeva,
dobila je hranu, ogrjev, veeru, lijepo smo je zbrinule. eljela je drugo, eljela je neto

vie, ne znam ja to, nije htjela ni ivotinju, iako bi se za njezinu prehranu takoer ja
pobrinula, time je prevrila svaku mjeru. to je stalno cvilila? Komu se ne moe
pomoi, tomu i ne treba, ako joj je bilo dosta ivota, nitko nema pravo da je odvrati
od smrti. Lijepo sam joj izdiktirala to da napie policiji, to je i napisala, ja Polett
Dobri vlastitom voljom elim okonati ivot jer sam bolesna, stara i prije svega
usamljena. Neka se za predmete to su ostali za mnom pobrinu moje prijateljice
Etelka Vmos, udovica Andrsa Krta Adl i Emerenc Szereds. To je barem jasno,
njezino glaalo sam jo noas donijela, zato da se prepiremo oko njega. Poslije svega
toga, to bi policija jo mogla ispitivati?
Polettin sluaj, kao i sve zavrzlame to su se dogaale u Emerencinu krugu, rjeavao
je potpukovnik. Od njega sam doznala da se iz kompjutora kasnije ispostavilo da je
Paulette Hortense DAubry roena 1908. godine u Budimpeti, otac joj je bio Emil
D'Aubry, glasoviti prevoditelj, a majka Katalin Kemenes, bez obrazovanja, iji je
posljednji zabiljeen posao bio usluno glaanje. Nisu pronali dokument koji se
ticao njezine vjeroispovijesti, ali Emerenc se klela da je bila reformatske vjere,
sveenik nije bio oduevljen kada su ga pozvali da je pokopa, rekao je da ba kao ni
Emerenc ni Polett nije nalazila utjehu u njegovu okrilju te da Bogu nije ugodno ako
netko sam odlui o svom smrtnom asu. Sreom, nije uo Emerencin komentar,
starica se prisjetila svog negdanjeg iskustva s damama dobroiniteljicama, na onoj
dodjeli pomoi bila je i Polett, ali ona nije dobila ak ni ono to je dobila Emerenc,
veernju haljinu sa ljokicama, gospoe su procijenile da je pretenciozna, a ni nju,
jednako kao ni Emerenc, nikada nisu vidjele na misi, to je bilo tono, naime dok su
se one molile, Polett bi glaala njihovu odjeu, bez obzira na to bio blagdan ili ne, tim
vie, radila je s glaalom na ar jer onda jo nisu bili u redu svi elektrini vodovi u
ovom okrugu, struju su putali samo u odreene sate, a Polettina glava ve je pucala
od silne pare, nema sumnje da se na to misli kada se kae da nekom ide para iz uiju.
Tada sam se jo uvijek tvrdoglavo drala ivotnih navika steenih u djevojatvu, za
velikih blagdana znala sam odlaziti u crkvu i dva puta, kako sam nauila kod kue i
u internatu, a ako bi me Emerenc ugledala, zurila je za mnom s prezirom, dok bih ja
ubrzala korak da je izbjegnem, da ne moram sluati uvijek iste reenice o tome da u
crkvu odlaze oni koji imaju vika vremena. To, pored mnogo ostalog, nije bilo tono
ve stoga to nikada nisam imala vremena ni za to, noima sam nadoknaivala sate
provedene daleko od pisaeg stroja, pisanje nije popustljiv gazda, nedovrene
reenice vie se nikada ne mogu zavriti jednako kvalitetno, u novom se znaenju
svod teksta iskrivljuje, statiku vie nita ne jami. U svakom sluaju, uspjela sam

uvjeriti sveenika da je Polett bila staro bie neokaljana ugleda, barem bi je on trebao
bogato pohvaliti kada e ve imati siromaan pogreb. Osim toga, svi koji su je
ispratili na Farkasrt zaudili su se Emerencinu posljednjem oprotaju jer je na
sredinjem mjestu ispod urne, pokraj nekoliko skromnih cvjetnih buketa umjesto
vijenca stajala procvjetala pelargonija u loncu omotanom prljavobijelom vrpcom s
porukom: Ovdje vie nema usamljenosti, elim da poiva u miru, Emerenc. Urna je bila
od najjeftinije vrste, grob na loem mjestu, jedva nekoliko oaloenih, obred vrlo
kratak. Emerenc je ostala ispred ploice sve dok nisu zabetonirali urnu, a mi smo
posjetili grobove poznanika i kada smo konano s noge na nogu krenuli prema
izlazu, opet smo se susreli s njom, oito je tad zavrila poseban privatni rekvijem.
Njezine su oi bile pune suza, usne nateene, nikada je nisam vidjela toliko
slomljenu. Uveer je dola po Violu, ni pas nije bio veseo, nije skakao od sree zbog
predstojee etnje, odmah nakon to su se vratili, Emerenc ga je poslala na deku,
otiao je na spavanje bez ikakvog otpora. Pospremala sam ormar, bila sam okrenuta
leima kada me je Emerenc oslovila:
Jeste li ve ubili ivotinju? upitala je.
Odgovorila sam nijeno.
Jednom hoete. I Violu ete ubiti, poslat ete ga na injekciju kada doe
njegovo vrijeme. Nauite, kada nekomu istekne vrijeme, ne smije ga se zadravati jer
mu se ne moe pruiti nita to e zamijeniti ivot. Vi mislite da ja nisam voljela
Polett, da mi je bilo svejedno kada joj je dosadilo i odluila je otii? Ne bi bilo
naodmet da upamtite da za ljubav treba znati i ubijati. Pitajte samo Boga s kojim ste
u tako dobrim odnosima to mu je rekla Polett pri susretu.
Odmahivala sam glavom. Zato me neprestano zadirkuje? Nije vrijeme za
zbijanje ala.
Voljela sam Polett ponovila je Emerenc. Ne znam zato se uope trudim i
govorim vam sve ovo ako me opet ne razumijete jer ste toliko glupi. Da je nisam
voljela, zaustavila bih je, jer ako ja na nekoga dreknem, taj mora posluati, Polett je
drala do mene, znala je da e ispatati ako bude neposluna. to vi mislite, tko je
meni priao o Parizu, i o groblju na kojem jednoj eni stalno donose svijee, i o
mjestu gdje je car pokopan tako da se mora gledati dolje ako ga se eli vidjeti, pa tko
mi je drugi nego Polett mogao rei takve stvari dok je ivot za nju jo bio vrijedan
ivljenja. Ako joj se vie ne moe drukije pomoi, kako sam joj mogla zahvaliti na
svemu to me je nauila ako ne tako to u je ohrabriti da sama kae posljednju rije,
ona sama, a ne netko drugi, da ne upravlja njome sve vei jad i sve bolnija

kraljenica i sve vea ponienja. Sutu je nije uistinu voljela, ak ju je podcjenjivala

zbog svega to joj se u ivotu dogaalo, dosad vam o tome nisam govorila, ali sada je
ve svejedno, jadnici je jedan od njezinih predaka bio pljaka, ili neto takvo,
zavrio je na stratitu, traili su cijelu njezinu obitelj, svi su bili u bijegu pa su tako
zavrili u Maarskoj. Polett se toga nije sramila, govorila je o tome, samo se Adl
zakaila za to, kakvi su to ljudi, ne znam zato je bila toliko gorda, njezin je otac
odsjedio svoje zbog tunjave s noevima i zbog provala i pljake, nisu ga objesili, ali
ni to nije puno bolje nego Polettina rodbina. Adl se samo cerekala zbog giljotine, ali
Adl je glupa kao tikva, nije voljela ni Polettine prie, nije ih razumjela iako je zaklala
dosta pilia, glava brzo odleti ako se potrefi dobro mjesto, ne treba piliti. Polett se
zaklinjala da taj njezin predak nije bio kriv, nego je kriva bila politika, zgrabili su ga i
odveli, ja sam joj vjerovala, Sutu takoer, jer bilo je toga i ovdje kod nas, kolike su
nevine poubijali, kada sam ja jo bila mlada, stradala je pekareva nevjesta, njoj nisu
odrubili glavu, nego su je razapeli. Ne vjerujete mi? Pa ne morate. Rulja ju je
rastrgala iako nije napravila nita, samo je otvorila, zapovjednik je zabranio da
ikome drugom osim vojsci da kruha, ali njoj je bilo ao ljudi pa ga je dijelila dok je
imala, a kada kruha vie nije bilo, nisu joj povjerovali, izvukli su je van i ubili je,
rastrgali su je kao kruh, ako gomila nekoga sreuje, traje to neko vrijeme, to je spora
smrt. Pa dobro, ja sada idem, samo sam vam jo ovo htjela ispriati. Da imam krevet,
danas bih iznimno legla na njega, ali nakon to su mlade spasili te se pobrinuli ak i
za Evu, stari Grossmannovi popili su cijanid i ja sam ih nala mrtve u krevetu. Otad
mogu spavati samo u fotelji ili na sofi. Pa dobro, laku no. Nemojte nita dati Violi,
dosta je derao.
Sjela sam na balkon s pogledom na vrt, zurila prema cvijeu, prema nebu, zaustavilo
se vrijeme, veer, mirisi, zaustavila se tiina. Polett, hugenoti i pekar mladoenja
smjestili su se u mojoj svijesti zajedno s nepoznatim starcima Grossmann koji vie
nisu mogli podnijeti Hitlerov reim, pokraj giljotine pilii su kriom motrili kako se
dogaa smrt, sve je proimao jak miris kvasca. Emerenc nikada vie nije spomenula
pekara na iju sam sliku kasnije nabasala na krojakoj lutki, ak nisam odmah
shvatila koga slika predstavlja.

POLITIKA

Emerenc nikada vie nije govorila o Polett, kao da ona nikada nije ni postojala, s
druge strane, zadravala se kod nas vie nego ikada dosad, zapravo mislim da je
tada voljela provoditi vrijeme iskljuivo s nama. Veza razvijena izmeu nas bila je
rezultat sila koje je gotovo nemogue definirati, bila je poput ljubavi, iako je
iziskivala beskrajne kompromise kako bismo se svi meusobno mogli prihvatiti. U
Emerencinim oima je svaki rad to ne ukljuuje tjelesnu snagu i koritenje ruku bio
zabuavanje, gotovo pa mazanje oiju. Iako sam uvijek cijenila fizika postignua,
nikada ih nisam pretpostavljala onim duhovnim, ako je ikada u mom ivotu
filozofija Jeana Gionoa imala preveliku teinu, godine su me postupno oslobodile
njegova kulta i utjecaja. Moj je svijet bio utemeljen na knjigama, moja jedinica mjere
bila je slovo, ali ja to nisam doivljavala jedinim izvorom blaenstva, za razliku od
stariina vrednovanja. Iako sebi nikada nije osvijestila znaenje ili na neki nain
razjasnila ili upotrebljavala rije antiintelektualac, Emerenc je bila njezino
utjelovljenje, antiintelektualac. Njezine emocije dopustile su da uini nekoliko
iznimaka, ideju o takozvanoj vladajuoj klasi gospode u odijelima razvila je na
svojstven nain. U njezinim je oima svatko tko nije radio posao vlastitim rukama,
nego je netko drugi inio neto umjesto njega, bio kvalificiran za taj pojam, a to se
podjednako odnosilo na prola vremena kao i na dananje, kada je svje preokret u
drutvenom poretku ve obeavao stvaranje socijalplutokrata. Svojega je oca, koji je
na poetku stoljea bio dobrostojei obrtnik, smatrala radnikom koji je radio rukama,
uvrstila je njegovu figuru kao tesara premda je imao i kuu, i zemlju, i veliku
koliinu plemenitog drva za obradu i skupe alatke. Starica ni za sve blago ovoga
svijeta ne bi izgovorila tu kompromitirajuu rije, rije buroazija, premda je
ivjela njezino znaenje. Na brojnim mjestima gdje je radila stjecala je fine manire, ali
to nije nita promijenilo u njezinu svjetonazoru: u njezinim oima mukarci koji su

privreivali ne koristei se alatom, bez obzira na to koliko vaan bio njihov poloaj
naravno, izuzev potpukovnika koji je pazio na red bili su svi odreda paraziti, a
gospoe, bez obzira na svoje zvune titule, tek usta koja treba nahraniti. U poetku je
i mene ubrajala meu njih. Emerenc je sumnjiavo gledala svaki list papira, svaki
pisai stol, svaku brouru, svaku knjigu. Ne samo to nije poznavala Marxa nego nije
itala nita, ak ni novine. Vjerujem da je i nas gledala svisoka, smatrajui nas
kroninim lijeninama, ali to to je doivjela potreslo ju je, neto je oslabilo njezinu
nesklonost u trenutku kada bi prela na kuni prag, vjerojatno je samu sebe uvjerila
da je ono po emu mi udaramo, pisai stroj, ipak alat, pa ima neke asti u nainu na
koji zaraujemo za kruh. Njezin antiintelektualizam nije ju spreavao da prihvati
poslove to su se pojavili tijekom politikih previranja, njezina profesija postala je
deficitarna, jamila joj je potpunu sigurnost, od svakog je gazde nauila poneto, ali
je o svakom imala svoje miljenje. Na nae je knjige obraala panju samo dok je s
njih brisala prainu, s godinama su iz njezine glave isparila znanja steena u tri
godine puke kole, ostala je tek jedna pjesmica, estitka za Majin dan. Emerencino
se literarno obrazovanje od dogaaja pokraj bunara oblikovalo pod utjecajem
razliitih poslodavaca i samoga tijeka ivota, ta desetljea u Maarskoj upoznala su
je samo s retorikom to je zamrzila i to je izbrisalo svaki potencijalni interes za
poeziju. U vremenima kada je moda mogla uti i neto drugo, ve je izgubila elju
za obogaivanjem svoga duha, pekara su raetvorili u revoluciji, kao to je kasnije
ispriala, junak njezine velike ljubavi nestao je s lica zemlje, kao i njegov nasljednik
to ju je opljakao. Emerenc nikada nije doznala da se na neki nain poistovjetila s
kapetanom Butlerom iz Prohujalo s vihorom, jednako kao ni beskrupulozni junak tog
romana ni ona nije eljela staviti srce na kocku ni za koga, ni za to. Nakon Drugog
svjetskog rata neogranien horizont leao je otvoren pred njom, mogla je za sebe
odrezati koliko god je eljela, imala je dobar, analitiki um, nepogreivu logiku, ali
nije se eljela ni obrazovati ni istaknuti nije htjela raditi za ope dobro ili
sudjelovati u kampanjama. Sama je donosila odluke zato i zbog koga koraa,
kolikim koracima to ini, ostala je u okviru posuda s hranom i arenih maaka.
Novine nije itala, vijesti nije sluala, rije politika nije putala u svoj svijet, i nije bilo
suza ni patetine intonacije ako bi sluajno izgovorila rije Maarska.
U carevini za jednog stanovnika Emerenc je bila jedini itelj, suverenija nego
rimski papa, njezina potpuna ravnodunost prema javnom ivotu povremeno bi
meu nama dovela do ivahnih scena, pa bismo pred strancima, da smo imali
svjedoka, izgledali kao glumci usred kabaretske predstave. U jednoj takvoj prilici, s
rodoslovnim stablom ije grane seu sve do Arpadovia, bijesna do suza pokuala
sam Emerenc objasniti koliku vanost poslijeratni razvoj ima za nau zemlju, kao i

agrarna reforma i radnika klasa ne moja klasa, nego njezina kojoj se sada
otvaraju beskrajne mogunosti. Emerenc je odgovorila da poznaje seljaki mentalitet,
njezina obitelj pripada seljacima, njima je potpuno svejedno tko e kupiti jaja ili
vrhnje, samo da se mogu obogatiti, a radnik se za svoja prava bori samo dok i sam
ne postane gospodin, nju proleterska masa nije upotrebljavala tu rije, nego njezin
opis ne zanima, a nikoristi laljive bogatae posebno prezire. Sveenik lae,
lijenik je potkupljiv i neznalica, odvjetniku je svejedno zastupa li kriminalca ili
rtvu, inenjer unaprijed kalkulira kako bi preostalo cigli i za njegovu kuu, a velika
poduzea, tvornice i znanstvene institucije lopovsko su leglo. Urlale smo jedna na
drugu, ja sam predstavljala narodne mase kao Robespierre, iako su me upravo u to
vrijeme pokuali dovesti do toke iz koje vie ne bih mogla djelovati i protjerati me u
neki posebno izabran geto zajedno sa suprugom toliko izmaltretiranim i ponienim
da je ve onesposobljen za svaki rad, s nadom da u nai adekvatnu formu i odluiti
se napustiti ivot ili barem zemlju, samo to je mene na nogama odrala mrnja, to
je oduvijek znailo to da onaj tko proganja vodi rauna samo o svojoj bijednoj
karijeri, zemlja se jo uvijek gri u poroajnim mukama i ne moe uiniti nita protiv
toga to su uz njezin krevet poredali takve neasne primalje, kao ni protiv toga to su
uzgojili svijet Sparafucile5 i dali vlast u ruke tako prljave da bi u vrijeme Svetog
Ladislava bile odsjeene jer su gore od onih lopovskih: na vie su desetljea ukrale
vjeru cijeloj naciji.
Unato njezinim poodmaklim godinama, Emerenc su jo uvijek bile otvorene
sve mogunosti, barem u doba velikih promjena, meutim ona je prezirnim
primjedbama pratila povijesne zaokrete, a narodnim poslanicima, propagatorima, u
lice rekla neka joj se nitko ne obraa ni s kakvim lekcijama, propovijedi pripadaju
crkvi, nju su kao djevojicu postavili za kuharicu, zar ju je itko pitao moe li ve kao
trinaestogodinjakinja sluiti u Peti, neka samo posjetitelji lijepo idu odakle su doli,
a prije svega neka idu iz njezina ivota, jer ona zarauje za ivot fizikim radom, a
ne rijeima kao to to oni ine i nema vremena sluati gluposti. Emerenc je zbilja
udo spasilo od kazne u olujnim vremenima, u svim njezinim kritikama bilo je neeg
nakaznog. Ti su propagatori vjerojatno proivljavali najmunije trenutke ivota kada
im je Emerenc iznosila svoju filozofiju dravnosti, u njezinim su oima Horthy,
Hitler, Rkosi i Karlo IV. bili potpuno jednaki, jer onaj tko je doao na vlast taj
zapovijeda, a onaj tko drugima nalae kada, gdje, to i kako da neto ini uvijek je
neuhvatljiv u ime neega. Oni koji su na vrhu u bilo ije ime, bilo to i u Emerencinu
interesu, svi su jednaki, svi ugnjetavaju. Emerencin je svjetonazor razlikovao dvije
5 Ubojica iz opere Rigoletto Giuseppea Verdija (op. ur.).

vrste ljudi: one to metu i one to ne metu, a od ovih to ne metu moe se oekivati
svata i potpuno je svejedno pod kojom parolom i zastavom slave svoj nacionalni
praznik. Nije bilo te sile koja bi mogla utjecati na Emerenc, duboko zgranuti
propagatori bi nestali iz njezine blizine, Emerenc je bila nepokolebljiva,
nezaustavljiva, s njom se nije moglo udruiti ili sprijateljiti, pa ak ni proavrljati,
bila je neustraiva, armantna, opako pametna i poniavajue drska. Nitko je nije
uspio uvjeriti: taman da se i prihvati apsurdan nain podjele asti na kojemu je
inzistirala, temeljen na razlikovanju onih koji metu sami i onih kojima metu drugi,
iskljuivo bi o njoj ovisilo eli li meu prve ili meu druge jer joj je drava 1945.
godine osigurala mogunost izbora. Ako nita drugo ne bi upalilo, njezin je konani
adut bio da odglumi jadnu staricu za koju su stvari ovoga svijeta postale puno
previe sloene, zurila bi preda se s izgubljenim pogledom, kao netko tko je ve na
sve zakasnio. Ma kakvi, niste zakasnili, draga tetice tjeio bi je mladi aktivist
vama su jo otvoreni svi putovi, vi ste iz seljake obitelji, kako biste mogli zakasniti,
odvest e vas da se obrazujete ili e poslati nekoga k vama da vas uputi gdje se
trebate prijaviti, procijenit e vae zasigurno izvanredne sposobnosti, uskoro ete sve
proputeno nadoknaditi, kvalificirat ete se i postati obrazovan ovjek. Obrazovan?
To je bila baklja koja bi zapalila fitilj Emerencina antiintelektualizma, jer im bi netko
spomenuo izvanredne mentalne sposobnosti, ona bi si dala oduka i pokazala svu
mrnju prema pisanoj rijei a bila je gorljiv, punokrvan orator.
Emerence je jedva itala, pisala je grevito i s velikom mukom, od
matematikog znanja preostale su joj dvije osnovne operacije zbrajanje i
oduzimanje ali njezina memorija radila je poput kompjutora. to god bi s tueg
radija ili televizije doprlo do nje kroz otvoreni prozor, ako bi ton bio pozitivan, ona
bi se odmah suprotstavila, a negativnosti je odreda hvalila, nije imala pojma nalazi li
se u vijestima spomenuto mjesto na ovom ili onom dijelu svijetu, ali mi je s
besprijekornim izgovorom ponovila to je ula o vladi u vijestima, nabrajala bi imena
dravnika, bez obzira na to bila maarska ili strana, i uvijek je komentirala. ele
mir. Je l im vjerujete? Ja ne, jer tko e onda kupiti puke, to e biti povod za vjeanja
i pljakanja, uostalom, ako nikada dosad nije vladao svjetski mir, zato bi ga sada
bilo? Isprepadala je predstavnice brojnih enskih grupa koje su je pokuale ukljuiti
u svoj rad. lan savjeta iz ulice doivljavao ju je kao prirodnu nepogodu, a s tim se
miljenjem potpuno slagao i sveenik: Emerenc je roeni Mefisto, sve porie. Jednom
sam joj rekla: da se nije neprestano borila protiv otvorenih mogunosti za vlastitu
dobrobit, mogla je biti prva ena premijer, ili veleposlanik, ili to drugo,
inteligentnija je od cijele Akademije znanosti. Dobro rekla je Emerenc teta to
ne znam to radi jedan veleposlanik. Ja osim grobnice ne elim nita drugo, ostavite

me na miru i nemojte me pouavati, znam dovoljno, kad bih barem znala manje.
Neka svoju dravu, koja je po vaem miljenju puna mogunosti, zadri onaj tko od
nje jo neto oekuje. Meni ne treba nitko i nita, shvatite to jednom zasvagda.
I uistinu joj nije trebala drava, nije se namjeravala prikljuiti onima to nadgledaju
ienje, nikada nije traila nita za sebe i nije joj palo na pamet da je u svojoj vjenoj
negativnosti zapravo stalno politina. Ako se jednako ponaala pod Horthyjem,
njezini onodobni poslodavci vjerojatno su se dobro zabavljali, rekao mi je sin brata
Jzsija da je odsjedila nekoliko dana u zatvoru zbog buntovnikog ponaanja. Svako
razdoblje Emerencina ivota mora da je slijedilo isti grozan obrazac, bilo je pametno
skloniti se od nje kada bi zapoela govor, bjeao je svatko tko je uo kako komentira
Gagarinov let u svemir ili psa Lajku. Dok smo sluali Lajkine otkucaje srca, poela je
proklinjati muitelje ivotinja, a kasnije se tjeila tvrdnjom da su zapravo podmetnuli
sat, sigurno bi im razuman pas dobrovoljno jurio sjesti u jednu kuglu ili to je to ve
bilo i preetavati se po nebu, tko e u to povjerovati, to se tie Gagarina, imala je lo
predosjeaj, nitko se ne bi smio prihvatiti takvog zadatka jer Bog uglavnom ne
obraa panju na nas ako ga neto molimo, ali nam uvijek priuti ono ega se bojimo.
Ako ona moe srediti susjeda koji joj je izgazio cvijee u vrtu, Bog e srediti uljeze, ne
slue nebeska tijela tomu da netko meu njima luta. Na dan Gagarinove smrti, kada
se morala suoiti s reakcijama okiranog i uasnutog svijeta, ak ju je i beznadno
naivna Adlka izbjegavala. Stajala je na trijemu, estoko gestikulirala i svakomu
koga je uhvatila na dvoritu tumaila da je ona ve sve predvidjela: Bog ne tolerira
prekoraenje naih ovlasti. Ona je upotrijebila druge rijei, ali to im je bio smisao.
Bila je jedina osoba na cijelom planetu koja nije alila mladog ovjeka koji je izgorio
kao zvijezda, no nije alila ni za Kennedyjem ili Martinom Lutherom Kingom, na
dvije je hemisfere Emerenc gledala jednako, bez predrasuda ili simpatije, izjavila je
da i u Americi ima onih koji iste i onih za koje se isti, takav je bio i Kennedy, a
crnac koji se jo nije probio u taj cirkus, nego samo putuje i glumi mora biti kralj
meu onima koji iste. Uostalom, svi jednoga dana moraju umrijeti, ona e pustiti
suzu za svakim od njih im pronae malo vremena. Kada smo se mnogo kasnije
sin brata Jzsija i ja susreli i razgovarali pokraj njezina groba, spomenuli smo i to da
je bilo nemogue utjecati na Emerencin svjetonazor, mladi je ovjek u znak nemoi
rairio ruke, prema njegovu miljenju mir je za njegovu tetu stigao prekasno, njegov
je otac racionalnije gledao na stvari iako nikada nije zaboravio prola teka vremena,
no bio je zadovoljan i progresivan, za razliku od Emerenc koja je cijeli svoj ivot bila
sklona gorkim ispadima. Mogla sam to i sama primijetiti, rekao mi je, njezin je otpor

bio svojstven, gotovo bespredmetan, jer ona bi zauzela neprijateljski stav jednako
protiv Franje Josipa kao i protiv bilo koga drugog tko je imao utjecaja na povijest
naroda, ak i da je radio za njegovu dobrobit. Preutjela sam odvjetnikova sina iako
sam nasluivala da je uzrok njezina bijesa nekako povezan s njim, a potpukovnik je
konano zakljuio umjesto nas: Emerenc je vjerojatno mrzila mo, bez obzira na to u
ijim se rukama nalazila. Ako bi gdje postojao ovjek koji bi mogao rijeiti sve
probleme na pet kontinenata, ona bi i njemu nala zamjerku samo zbog toga to je
pobjednik. U njezinim mislima sve je bilo mogue svesti na zajedniki nazivnik,
Boga, biljenika, lana partije, kralja, krvnika, glavnog tajnika UN-a, a ako bi
sluajno ipak s nekim bila solidarna, njezino suosjeanje bilo je sveobuhvatno, nije se
ticalo samo onog tko ga zasluuje. Suosjeala je sa svakim. S bilo kim. ak i ako je
bio kriv.
O tome sam vjerojatno ja mogla rei najvie jer se preda mnom starica ponekad
otvarala, ali nisam sila s uma, samo bi mi jo to trebalo da objelodanim njezine
ekspozee. Jednom je mokrom krpom skupljala psee dlake s poda, Viola se linjao.
Kleala je preda mnom, sjedei za pisaim strojem, ula sam je kako sama sebi izlae.
Blagi Boe rekla je Emerenc mokroj krpi skrila sam Nijemca jer mu je visjela
noga, barem ono malo to je od nje ostalo nakon to ga je sredila strojnica, mislila
sam da e ga ubiti ako ga pronau, kasnije sam ondje kraj njega nagurala i Rusa,
samo su se gledali u tom zatvorenom dijelu podruma takvo to vi jo niste vidjeli, a
i neete, ako se izbrbljate, vidjet ete to u vam uiniti kada sam se doselila, ovdje
u vili nije stanovao ba nitko, samo stari bogalj gospodin Szloka kojeg sam kasnije
sahranila, vlasnici kue u to su vrijeme ve otili van u vicarsku, a od ostalih
stanara tada se jo nitko nije doselio. Obila sam sve, od podruma do tavana, i uoila
da u moi napraviti savreno malo podzemno skrovite ako presloim drva za
ogrjev na dobar nain, na samom kraju otvarala su se vrataca u malu prostoriju bez
prozora, pa sam pred njih nehajno navukla cjepanice, a kasnije sam tu skrivala
svakog tko je trebao skrovite. Moete misliti kakav su izraz obojica sloili kada sam
ondje smjestila i Rusa, on je mogao imati prostrijelnu ranu plua jer mu se krv
pjenuala, meketali su jedan drugom iako se nisu razumjeli, njihovo sam oruje
sakrila, i danas ga imam, no ne isplati ga se upotrebljavati jer pravi veliku buku, iako
sam nauila njime baratati, jedan moj gazda, vojni asnik, bio je strastven lovac.
Taman kad su se bolje sprijateljili, obojica su umrla, stavila sam ih van pred kuu
preko noi, ovi u ulici ni danas ne shvaaju kako su mogli u takvom miru leati
jedan pokraj drugog. Sakrila sam ja i gospodina Brodaricsa na isto mjesto, Rkosi je

izdao tjeralicu za njim, od mene su traili da ga prokaem, ba u im ga predati,

svaki dan je iao s kacigom na glavi na buotinu, a kada se vratio, jedva je mogao
sprati naftu s ruku. pijun, vraga je on bio pijun, pijun je bio onaj tko ga je tako
nazvao, valjda sam trebala dopustiti da ga odvedu i da ostavi svoju jadnu enu koja
je cijeli dan istila i pospremala, uostalom, gospodin Brodarics je pokazivao pravo
potovanje prema ljudima, koliko li je samo puta unuo kraj mene kada sam trebala
naloiti pod kazan, nauio me je kako da utedim na ugljenu, od njega sam nauila
tajnu vatre, jer sve ima svoju tajnu, ak i ar. Dolazi Rakosijev ovjek, ja otvaram
kapiju, trae ga, nije ovdje, kaem da su ga ve u zoru odveli neki drugi i neka ga
samo nau jer i meni duguje novce za zimnicu. Prebrodio je on sve to kod mene.
Zatim je skrovite neko vrijeme bilo prazno, a kasnije sam ondje strpala dounika to
se sruio u vrtu, bio je to pristojan dounik, poznavala sam ga, bilo bi teta za njega,
doao je k meni kad sam slomila ruku i postavio mi stalak za suenje rublja, zato ga
ne bih sakrila. Za onog drugog kojeg sam kasnije primila ve ne bih stavila ruku u
vatru, ali i njega sam zadrala nekoliko dana jer je bio tako jadan, irio je zadah
smrti, pas zna tako izgledati kad vidi da podiete batinu.
Sluala sam bez ijedne rijei, Sveta Emerenc od Csabadula, luakinja bez mrlje
na savjesti, koja spaava svakog, jer koga gone toga treba spasiti, Grossmannove
jednako kao i njihove progonitelje, s jedne strane njezine zastave nalazi se stalak za
suenje rublja, a s druge kaciga gospodina Brodaricsa. Ta starica ne samo da nije
svjesna svoje zemlje, ona nije svjesna niega, njezin duh isijava, ali kroz oblake pare.
Kakva e za svime i kolika sposobnost ni za to. Recite mi upitala sam je
jednom jeste li vi samo spaavali ljude ili ste nekoga i prijavili? Podrugljivo je
gledala u mene: za koga ja nju smatram? Nije prijavila ni brijaa iako ju je prevario,
ostavio ju je bez iega, ak su mu i snovi bili od lai, ali ona nije rekla nita kada ju je
ostavio i pobjegao s plijenom, neka ga nosi ako mu treba, no otad ju je svaki
mukarac koji joj je priao podsjeao na brijaa, a ona nije htjela jo jednom izgubiti
sve to je stekla, pogotovo ne svoj novac. Isplanirala je ona svoju budunost, a u njoj
nije bilo mjesta za brijae, ni za Kennedyje, ni za letee pse, u toj budunosti nema
nikoga osim nje i mrtvih kojima e dopustiti ui. Bacila je ono to je drala u ruci,
potrala, sjetila se da treba otii po lijekove za nekog bolesnika, pitala treba li meni
to kupiti. Gledala sam za njom i pitala se zato mi je toliko privrena kada smo tako
razliite, nisam razumjela to to voli na meni. Ve sam rekla, jo sam bila mlada,
nisam do kraja promislila neloginu, fatalnu, neuraunljivu privlanost, iako sam
dobro poznavala grku knjievnost to prikazuje iskljuivo u zajednikom kolu
isprepletene ruke strasti, smrti, ljubavi i prijateljstva.

NDORI-CSABADUL

Nikada nije govorila o kraju u kojemu se rodila, nedaleko od mjesta moga roenja. Ja
sam neprestano omalovaavala ovdanju vodu i zrak, u rano proljee kada bi snijeg
jo zaostao u krpama, a natopljena zemlja poela neto isputati i isparavati se,
uhvatila bi me nostalgija, eljela sam ii kui. Emerenc mi se nikada nije pridruila u
tim ispadima, iako je i ona primijetila miris kojim nas je proljee pozdravljalo te
jedva vidljivo zelenilo koje jo nisu bili pupoljci, a kamoli listovi, ali su ipak
nagovjetavali da su radovi na zemlji otpoeli, a kod kue u naem kraju
novoroeno svjetlo u proljetnim lomovima jo uvijek kroz prizmu pokazuje onu
djevojku koja je u proljee ondje skakutala i plesala bez briga i misli, djevojku koja
sam neko bila ja, djevojku koja je neko bila ona. Jednog takvog dana koncem
veljae pozvao me knjiniar iz Csabadula, odmah sam otrala k Emerenc s pitanjem
hoe li poi sa mnom ako prihvatim poziv. Ne treba biti na tom knjievnom
razgovoru, samo neka me otprati, a dok ja drim predavanje, ona moe otii na
groblje ili potraiti rodbinu. Otila je ne odgovorivi mi, shvatila sam to kao
odbijanje, ali ja sam poziv ipak prihvatila. Osam tjedana dijelilo nas je od
dogovorenog datuma, dobrih mjesec dana poslije Emerenc je spomenula putovanje.
Pitala je trebamo li ondje noiti, jer o tome nema ni govora, ali ako sluajno idemo
ujutro, a naveer se vraamo, moda e mi se pridruiti. Sutu je preuzela ienje
plonika, Adlka e iznijeti smee, ako je povedem, poi e. Nesvakidanja odluka
zarumenila je njezino uvijek bijelo lice, zamolila me je da kada stignemo u Csabadul,
nikome ne govorim u kakvom je odnosu sa mnom. Razljutila me tom reenicom, pa
tko s njom postupa kao da je puki zaposlenik, upitala sam je odgovara li joj da je
predstavim kao roakinju moga supruga, kao moja roakinja ne bi mogla proi jer e
je njezina obitelj razotkriti, ali s nekim nepoznatim iz Pete mogu je dovesti u vezu.
Nikad dotad nije mi uputila pogled u kojem su se mijeali podsmijeh i ispriavanje.

Gazda e biti oduevljen rekla je suho. Nemojte se zamarati, samo sam bila
znatieljna biste li pristali na to i pristali ste. Da, jeste, jer ste glupaa i nemate osjeaj
ni za to. to mislite, to e oni vjerovati da sam postala? Kralj? Ve su me u
djetinjstvu poslali da sluim, u mojoj obitelji nema sanjara. Rei u im da sam
kuepaziteljica, i to je profesija. Tad sam ve pobjesnila, u ljutnji sam se okomila na
nju, to se mene tie, moe rei to hoe, da je inter ili da odnosi leine, svatko e je
uvaavati zbog toga to se brine o viekatnoj vili i nebrojenim drugim kuama te
vodi nae kuanstvo, to je najvanije i zbog ega treba biti pohvaljena. Ona ne mora
vjerovati, ali Csabadul me je pozvao zbog onog to ona smatra nitavnim, zbog mog
pisanja, i postoje ljudi, ima ih i u njezinu rodnom mjestu, koji pisca ne smatraju
neradnikom i ne odmahuju rukom kao to to ini ona na ime Janosa Aranyja ili
Petfija. Nita nije odgovorila, vie ni jednom nije spomenula putovanje, do zadnjeg
dana nisam znala hoe li mi se pridruiti ili nee, ali nisam eljela vriti pritisak u
strahu da e na koncu ba zbog pritiska ostati kod kue.
U danima to su prethodili predavanju ivjeli smo kao i inae, Emerenc je
brisala prainu s polica za knjige, preuzimala potu, posluala ako bih govorila na
radiju, ali bez komentara: nije ju zanimalo. Primila je na znanje da povremeno
dajemo intervjue, trimo na sastanke i predavanja nekakvih udruga pisaca,
sudjelujemo na satovima maarskog jezika, vidjela je naa imena na knjigama,
vraala ih je na police nakon to bi obrisala prainu s njih jednako kao to vraa
svijenjak ili kutiju ibica, bilo je potpuno svejedno, za nju je sve to predstavljalo
prihvatljivu slabost, jednaku kao prederavanje ili opijanje. Sa svojevrsnom
djetinjom ambicijom eljela sam je pridobiti za meni neodoljivu aroliju maarske
klasine knjievnosti, jednom sam joj izrecitirala Majinu koku6, mislila sam da bi joj
ta pjesma mogla biti bliska jer voli ivotinje. Zastala je s perukom u ruci, pogledala
me i stala se smijati gotovo kripuui. Rekla je da zbilja poznajem nevjerojatne
tekstove. Oj, to je kamen! to je to to je kamen? to je to prebiva? Tako nitko
ne govori. Iz sobe sam izala guei se.
Na kraju nije ila na izlet sa mnom. Za to nije bio kriv nitko posebno, toga su
dana Sutu pozvali u gradski ured zbog dozvole za njezin tand, veer prije polaska
dotrala je k Emerenc da joj kae da je potpuno nemona, jako joj je ao, ali ne moe
je zamijeniti, nikako ne moe znati ili izraunati kada e doi na red i koliko e se
vremena baviti njome kada jednom ue u ured. Teko da se moe zamisliti brutalnija
scena od one to se odvila meu njima: Emerencine uvrede bile su to ee to je

6 Pjesma Sndora Petfija iz 1848. godine (op. ur.).

jasnije shvaala Sutuinu nevinost, ona je zbilja bezbroj puta doivjela da neto
isplanira u ovom ili onom dijelu dana, a da se potom sve izjalovi jer je netko negdje
drugdje uredio drukije. Znala je, Sutu je jednako rob kao i veina drugih, kada je
jednom pozovu, ne moe rei da ima druge planove, nije bilo koristi od prepiranja ili
vrijeanja Sutu uzdu i poprijeko, ali ona je to ipak uinila. Sutu se povukla kao
Koriolan, prolo je dugo vremena prije nego to su opet uspostavile ranije dobre
odnose. Na dan moga putovanja Emerenc je u zoru proetala pospanog Violu, puno
ranije nego obino, i nije se odvajala od mene od ranog jutra, cijelo vrijeme mog
spremanja na put. Nita na meni nije bilo dobro, ni frizura ni odjea, izluivala me
time to se u sve uplee i u sve me upuuje kao da idem na dvorski bal. Nije bila kod
kue, rekla je dok me je potezala za kosu, od etrdeset i pete, a i tada se samo
provrzmala onoliko koliko je doputao eljezniki vozni red, razmijenila je neto
hrane s ovim i onim, a prije toga je etrdeset i etvrte bila ondje cijeli tjedan, nije se
dobro provela, ali njezina je obitelj tad bila u prilino neveselom raspoloenju, djed
je uvijek bio veliki tiranin, a i ostatak obitelji s majine strane bio je prilino
uznemiren zbog cirkusa. Cirkus je u Emerencinu rjeniku uvijek oznaavao
nacionalnu kataklizmu, u ovom sluaju Drugi svjetski rat, sve one situacije u kojima
ene postaju nervozne, udljive i glupe, a mukarci pak pomahnitaju i masakriraju
druge, naravno, skriveni iza povijesnih kulisa. Da se Emerenc pita, ona bi zatvorila
martovsku mlade7 u jedan podrum i pouila je: nema knjievnosti, galame, izvolite
izabrati neki koristan posao, ne eli uti nikakve revolucionarne tekstove, u
protivnom e ih sve srediti, van iz kavane, idite obraivati zemlju ili u obrt.
Upute sam dobila tek kada je uoila slubeni automobil na kojem je pisalo
Ndori-Csabadul. Tada je zamolila da ako budem imala vremena, da pogledam u
kakvom su stanju obiteljski grobovi, ako ikako budem mogla, da obiem i staru
kuu u kojoj se rodila, na samom rubu Ndorija, a ako ikako stignem, voljela bi da
odem na csabadulsku eljezniku postaju i proeem du puta gdje je rampa. Vana
je rampa. Ako zateknem nekog iz obitelji trebalo bi ih biti jer se dopisuju sa sinom
brata Jzsija, oni nisu Szereds, takvih vie nema, ivi su jo samo potomci s majine
strane, oni su Divk njima ne poruuje nita i neka ne brbljam previe, ako pitaju,
trebam samo rei istinu, iva je i zdrava. Nisam joj nita obeala, to ja znam za to
u imati vremena, knjievni susreti ne ovise samo o uvjetima na cesti, nego i o
organizaciji mjetana, naime gotovo nikada ne ponu u tono vrijeme, treba priekati
publiku, ako knjiniar isplanira ruak, nije prikladno ispitivati za groblje, ali to god

7 Misli se na maarsku revoluciju 1848. godine (op. ur.).

o meni bude ovisilo uinit u. Auto je stigao po mene puno prije nego to je bilo
dogovoreno, moda, ako se dobro potrudim, uspijem izvriti sve njezine naloge.
U posljednji trenutak na ulici se pojavila Sutu, otvorila je vatru, rugala se
Emerenc to ostaje kod kue iako je ve promijenila sigurnosnu bravu na vratima,
sluti ona zato to ini, ne pouzdaje se ak ni u nju, u Sutu, valjda je mislila da e
upravo toga dana za koji su svi znali da mene prati, provaliti k njoj, a tko bi za to
imao najbolju priliku ako ne ona, Sutu, koja bi preuzela i Violu. Dabogda crkla!
rekla je hladno Emerenc, Sutu je zanijemjela, ali je ostala stajati na mjestu, kletva je
dola neoekivano i jednako nepravedno kao i njezine optube. Jo sam ih i iz auta
mogla vidjeti, stajale su jedna nasuprot drugoj, Sutu je pognute glave zurila u
Emerenc, kao da su sudjelovale u karate-borbi i starica je zadala tako nezgodan
udarac da je suparnica ostala paralizirana. Obratila sam se Emerenc, rekla joj da u
pokuati to prije stii kui, voljela bih doi prije ponoi ako uspijem, no vie neu
imati snage doi k njoj jer u dotad ve biti jako umorna, neu moi ni govoriti.
Umorna od ega? Umorni e biti mnogi nesretnici to e vas morati sluati, prije
nego to uope stignu do doma kulture, morat e nahraniti stoku, pomusti krave,
pripremiti stelju i pet milijuna drugih stvari o kojima vi nemate pojma, vi ete samo
sjediti i brbljati gluposti. Nisam ni pokuala objasniti koliko energije moram utroiti
u to da bih satima odrala koncentraciju na toj ljetnoj egi u zaguljivoj prostoriji u
kojoj e zbog buke izvana drati zatvorene prozore. Zamolila sam vozaa da
krenemo. Bila sam pomalo razoarana, oekivala sam da e se Emerenc suzdrati od
zadirkivanja i moda zamoliti da joj neto donesem, na primjer granicu ivice to
raste oko kue ili neto drugo ja bih uvijek od kue donijela veliku trucu kruha
ali ona nije traila nita. Viola je lijeno zalajao kada je vozilo krenulo, kao da me eli
utjeiti, odvojenost nee potrajati zauvijek, do veeri emo svakako oboje moi
izdrati.
Putovanje je proteklo glatko, nigdje se nismo zaustavljali, usvojila sam naviku
da ne jedem ni prije ni tijekom puta, gotovo su me uvijek ponudili u knjinici, pa ako
ne bih uzela ni zalogaj uvreda. Ndori je bilo lijepo selo, nisam se trebala
raspitivati za groblje, poelo je na periferiji, odmah nakon znaka s toponimom,
zapljusnuo me miris poljskog cvijea i kadulje s ruevnih nadgrobnih spomenika.
Zaustavili smo automobil, ula sam, nepoznata ena zalijevala je cvijee uz ogradu.
Bila je dovoljno stara da bi mogla uti imena Szereds ili Divk, ali nije ovdje roena,
ovdje se udala, nije znala nita o stolarskoj obitelji. Groblje oigledno vie nije bilo u
funkciji, oni koji su se ovdje pretvarali u prah poivali su u neobiljeenim
grobovima, veinu nadgrobnih spomenika i krieva odvukli su ili ukrali, ili je obitelj

ekshumirala pokojnike. Nije bilo vie od dvadesetak odravanih poivalita kao to

je bilo ono pokraj kojega se starica saginjala, ali sam neko vrijeme nastavila traiti
spotiui se meu zejim rupama i krtinjacima. inila sam to rado: postoji neka, ne
nuno sjetna, privlanost u naputenom groblju ljeti, pa sam samo etala meu
korovom negdanjih grobova, ali zapravo nisam imala to vidjeti. Ondje gdje sam
uspjela razabrati slabanu graviru, nije stajalo ime koje sam traila. No u Csabadulu
sam odmah bila sretne ruke, im sam na glavnom trgu izala iz auta, na jednom se
natpisu tono nasuprot meni crvenjelo djevojako prezime Emerencine majke: Csaba
Divk, klasini i kvarcni satovi, gospoa Ildiko Divk, ro. Kapros, modni nakit. U trgovini
je radio mladi brani par. Pomislivi da u izazvati senzaciju time to u uetati u
njihovu radnju i donijeti vijest o njihovoj roakinji to ivi u Peti, o Emerenc
Szereds pod uvjetom da sam na dobrom mjestu i da je Rozalia Divk, negdanja
supruga Jzsefa Szeredsa, pripadala njihovoj obitelji grdno sam se prevarila. Iako
nisu zadrali kontakt s njom, znali su tko je, urar me je zamolio da obavezno
potraim njegovu krsnu kumu koja je djevojaki Divk i sestrina petanske
roakinje, zajedno su odrastale kao djevojice i sigurno bi mi se jako obradovala, a
posebno tomu to bi nakon toliko vremena doznala to se dogodilo curici tete
Emerenc koju nitko nije vidio otkako su je odveli natrag u metropolu.
Sada sam ja trebala biti vrlo oprezna da ne odam kolike su praznine u mojim
saznanjima te da sada prvi put ujem da je Emerenc imala dijete. Na moje daljnje
ispipavanje prisjetili su se tek uspomene to su je i sami imali iz druge ruke, uli su
od svojih predaka da se Emerenc posljednjih godina rata pojavila s djevojicom u
naruju i da ju je ostavila s pradjedom moda i punu godinu. Mladi ljudi nisu nita
znali o obiteljskim grobnicama, ali e se urareva kuma zasigurno svega prisjetiti. Iz
radnje sam otila u knjinicu jer je i do ruka, a kamoli do predavanja bilo jo puno
vremena, knjiniar je bio sretan to imam prijedlog kako provesti dan i ponudio se
da mi bude pratnja. Roakinja je ivjela u vlastitoj kui, izgledom je podsjeala na
Emerenc, jednako visok i mrav tip osobe, istog dostojanstvenog hoda i dranja, bilo
je oito da se i u starosti dobro osjea u svojoj koi. Njezina je kua bila ureena s
ukusom i odavala materijalnu neovisnost, prisutan osjeaj ponosa pojaavalo je
svjetlo to je prodiralo s bonih prozora. Ponudila nas je kolaima, posluavnik je
izvadila iz prekrasnog starinskog kredenca, napomenuvi pritom da je namjetaj
izradio Emerencin otac koji ne samo da je bio stolar, to sam znala, nego i
primijenjeni umjetnik. Njezin je djed prenio kredenc nakon to je u Ndoriju
osnovana zadruga koja je preuzela stolariju za svoje potrebe. Sada je na njoj bio red
da se raspita to se dogodilo s Emerenc i djevojicom nakon to su nestale, to je
moralo zavriti ili izrazito sretno ili izrazito nesretno, jer sin brata Jzsija curicu

nikada nije vidio. Njihov je djed bio teke naravi, nastavila je pripovijedati starica
dok smo jeli debele krike utog kolaa i pili nadaleko poznato vino s pjeskovitog
terena Alflda. Nije razumio s kakvim se sve opasnostima suoavaju mlade djevojke
koje odlaze sluiti u Petu, a kada se Emerenc pojavila s djetetom, mislili su da e je
na smrt pretui, moda i bi da prije toga nije doivio modani udar pa vie nije bio u
staroj formi. U dananje vrijeme ljudi vie nisu takvi, taman da obitelj nije sretna
onim to se dogodi, nee to pokazati, a vjerojatno sam i sama primijetila da i vlast i
cijelo drutvo tite mlade. U ono su vrijeme smatrali da imaju pravo znati tko je otac
Emerencina djeteta, ali ona nije htjela nita rei, nije sa sobom ponijela ni djevojiine
dokumente, da njezin djed nije bio vrlo cijenjen i da nije biljenika neprestano
darivao ovim ili onim, bio bi to velik problem, ali biljenik je izgladio stvar. U
zamjenu za dokumente zaboravljene u Peti izdao je za djevojicu nekakve papire,
jer je otac ionako bio nepoznat, i ona je postala Divk. Na kraju ju je starac zavolio
vie od vlastitih unuka, jer ondje nije bilo ni djevojiine majke, nikoga, a i ona je
zavoljela starca, verala se po njemu i grlila ga, stari Divk briznuo je u pla kada je
Emerenc dola po nju i odvela je, do smrti je alio to ju je pustio, bila je tako draga.
Inae, rado bi vidjela Emerenc kada god, samu ili s djevojicom koja je sada ve
zasigurno ena, djed je, naalost, kao i njezin nesretni mu, ve mrtav, to se Divka
tie, ovdje je preostalo tek nekoliko njih, rasula se obitelj po svijetu.
Roakinja se unato uasnoj sparini ponudila da me povede u obilazak
grobova, starac i njezini roditelji su ovdje, a Emerencina obitelj ostala je u Ndoriju,
na starom groblju. Stala je neto govoriti priguenim glasom, uznemirila se, nitko
nije mogao biti ponosan na injenicu da se djed protivio da mu se ki uda za
Szeredsa, nitko nije znao razlog tom protivljenju, jer stolar je dobro zaraivao sve
dok ga smrt nije odnijela, a za uasnu tragediju tek nije mogao biti odgovoran, pa
ipak nije u svoju blizinu prenio ni stolara, ni blizance ni svoju ker. Pogreb je
organiziran u Ndoriju, ondje svi poivaju pokraj Szeredsa, kao da su svi bili
njegove rtve. Mogue je, naravno, i to da je ona sve krivo shvatila, u ono je vrijeme
jo bila dijete, ima ljudi koji ne ele posjeivati grobove jer su blinje suvie voljeli i
ne mogu podnijeti bol koju izaziva pogled na grobove. Njezin drugi suprug nije ni
imao poivalite, Emerenc je sigurno ispriala da je zavrio u masovnoj grobnici u
Galiciji. U svakom sluaju, ako bi petanska roakinja u vezi s tim eljela neto
poduzeti, neka ne gubi vrijeme jer su se prole godine Ndori i Csabadul spojili u
jednu opinu, staro e groblje uskoro preorati. Nije znala tono rei gdje je pokopana
obitelj Szereds jer nije bila ondje od djetinjstva, ali moemo pogledati oblinje
grobove Divk i Kopr. Ona je djevojaki Divk, udana Kopr. Budui da sam jo
uvijek imala dosta vremena, pogledala sam ukusno izraen obelisk, bio je od

granita, iznad imena, kako i dolikuje, imao je vode babilonske, tune vrbe s
violinama to vise s grana. Roakinja me je jo i darivala, dala mi je dvije fotografije,
dugo je traila dok nisu iskrsnule u jednoj od ladica: Emerencina majka zbilja je bila
lijepa mladenka, ali zapravo me je potresla druga slika, amaterska fotografija
valovito izrezanih rubova na kojoj se vidjela Emerenc s djetetom u naruju,
osvjetljenje je bilo loe, samo se djevojica vidjela otro, Emerencinu glavu i tad je
zakrivala marama, ali je odjea bila neto arenija, nije joj najbolje pristajala, sigurno
ju je naslijedila na nekom od mjesta gdje je radila. Lice joj je u biti ostalo
nepromijenjeno, samo to je u njezinim oima umjesto zlobe bilo blagog veselja. Na
kraju su svi Divkovi i Koprvi doli na moje predavanje, to isprva nikome nije bilo
ni na kraj pameti, ali inilo se prikladnim nakon to sam ih posjetila. Na knjievnom
susretu bilo je neuobiajeno malo posjetitelja, a i ti su bili krajnje nezainteresirani,
svima je bilo vrue, a ja sam iznova govorei ve stotinu puta izgovoreni tekst
razmiljala o tome kamo je moglo nestati dijete iz Emerencina naruja.
Poavi kui, nisam zaboravila pitati knjiniara da skrene prema eljeznikoj
postaji. Moda se zaudio, ali nije to pokazao, prola sam du rampe, upravo kako je
to Emerenc poeljela, bila je kao i svaka druga, visoka, s prugama, zaputena. Na
povratku u Ndori voza se zaustavio kraj Emerencine stare kue, ispostavilo se da
je i danas spominju kao kuu Szeredsovih. Vidjela se jasno u sumrak, jedne od onih
nevjerojatnih ljetnih veeri u kojima sunce ne zalazi polako, nego najednom povue
svoje zrake, a iza sivila se jo sve ari naranasto, plavo i ljubiasto. Zatekli smo
scenu istovjetnu onoj iz Emerencine pripovijesti: obojena fasada, boni zidovi, linija i
visina zgrade. Emerenc nita nije preuveliala ili minorizirala, a iznenadilo me je to
se i dimenzija dobro sjea, nije sanjarila o dvorcu iz bajke umjesto armantnog
negdanjeg doma, bio je dovoljno lijep i ovakav kakvog ga je izgradio Jzsef
Szereds. Kua nije bila planirana samo s radou, nego i s ljubavlju i odavala je
dojam zavjeta danog za sva vremena. Na mjestu nekadanje stolarije sada je takoer
stajala radionica, ali u njoj je bio elektrini stroj, lancima privezani veliki psi lajali su
na mene. Mali vrt jo je uvijek bio ondje, rue su cvjetale na ostarjelim stablima,
netko je meu platane posadio nekoliko javora, u meuvremenu je porastao i orah,
na grani je visjela ljuljaka, a pod drvetom su se igrala djeca. Nisam vidjela gumno,
na njegovu je mjestu bio kukuruz, obeavao je bogat urod, stajala sam, gledala
kukuruz posaen u vojnike redove i razmiljala o tome kakvo li moe biti sjeanje
zemlje kada sadri toliko krvi i leeva te pokopanih snova i neuspjeha. Kako moe
uroditi plodom pod teretom takvih sjeanja? Ili moe upravo njima unato?
Poslovoa je bio mlai mukarac, vidio je da sam zaustavila auto, mislio je da u
izai i da sam dola po tene komondora jer ih je prodavao, ali rekla sam mu da

imam psa, samo gledam zgradu jer je neko ovdje ivio netko tko sada stanuje u
mojoj ulici. im se ispostavilo da mi ne treba komondor, prestala sam ga zanimati.
Premiljala sam se bih li ga zamolila za ruu koju bih ponijela Emerenc, na kraju
ipak nisam. to ja znam koliko je dubok bunar Emerencinih uspomena kada mi
nikad nije rekla da ima dijete, ili ga je barem imala. Ovdje, na negdanjoj neupitnoj i
priznatoj pozornici ivota pokuala sam ucrtati u svoju svijest realne koordinate
Emerencina bia, ali nisam uspjela. Ona ovdje vie nije bila kod kue, a kod kue nije
ni ondje gdje sada ivi, odnosno ako jest, rije je o neuobiajenim okolnostima koje
njezin dom dre odijeljenim od ostatka svijeta. U ovoj sivoj veeri obojenoj tek
prugama plavetnila sutona jasna je postala tek jedna injenica: za nju je selo nestalo,
Emerenc je dospjela u grad i grad ju je primio, ona pak nije primila grad, naime
jedina realna sfera njezina postojanja leala je iza zakljuanih vrata koja nije
namjeravala nikomu otvoriti. Vratila sam se u automobil, nisam otrgnula ak ni list s
grma za uspomenu, i tako smo poli kui.
Znala sam da me nee ekati kod kue, bila je suvie ponosna za to, radije e
pristati da nikada ne uje to je preostalo od njezina negdanjeg ivota nego priznati
da je to zanima. Pozdravila sam supruga koji mi je rekao da su se on i Viola poastili
raskonim blagdanskim rukom, zatim sam otila k starici. Pas je u znak pozdrava
trao s trijema prema vrtnim vratima, Emerenc nije ni ustala, hladila se na sanduku
za prljavo rublje. Mislila sam, samo ti lijepo ekaj, sad e te pogoditi atomska bomba,
ipak moe naslutiti da su u razgovorima iskrsnuli neki detalji iz tvog ranijeg ivota
to si ih zaboravila spomenuti. Prvo sam joj izreferirala o urarskoj radnji, a zatim
sam se sondom spustila dublje priajui joj o ugodnom okruju u kojem ivi njezina
roakinja, pa i o djedu koji je zasigurno bio nezgodan ovjek kada je kaznio mrtve,
ionako su bili dovoljno nesretni, teko je shvatiti zato je dopustio da grobovi
propadnu, sve je to tako neprikladno. Emerenc se zagledala u daljinu kao da je u
mraku vidjela neto to se ne tie mene, a mene je zapljusnuo val srama, pa to se
guram u njezine privatne sfere, u njezinu intimu, to oekujem od nje, ispovijed?
Svih ovih godina nije me pustila ni centimetar blie sebi, ne oekujem valjda da mi
rastumai okolnosti roenja izvanbranog djeteta, to je onodobno moglo donijeti
samo nevolju, sramotu i neizbjenu brigu? to li sam postala, pervertit, sadist? Zar
sam se nadala da e se hvaliti neim to po njezinu shvaanju zavreuje skrivanje?
Emerenc je okrenula lea vrtu i stala gledati samo mene, dok je Violinu glavu
stisnula koljenima. Smijeno mi je to ak i napisati, ali osjeala sam da je pas oduvijek
znao sve o Emerencinoj curici jer je njemu starica ispriala sve to je mene zanimalo.

 Ve sam vam rekla zapoela je sebi svojstvenim razgovornim tonom ve

dugo imam dovoljno novca, ali sam s grobnicom odluila priekati do vlastite smrti,
tad e sin brata Jzsija sve dogovoriti. Ne mrzim ja svog djeda, bio je takav kakav je
bio, ljubomoran, hladan, nikada nije oprostio mome ocu to ga je odvojio od keri, ni
mene nije volio, to mu ne zamjeram, ali mrtvima se mora dati ono to zasluuju. Ja
u ih nekoliko donijeti gore, bit e to grobnica, vidjet ete, kakva jo nije sagraena u
Budimpeti, nacrtat e je neki od vaih prijatelja slikara ili kipara onako kako mu
budem diktirala. Ne bi cijela stvar otila tako daleko da se moj djed nije bojao
ogovaranja u Csabadulu, ali natovarila sam im curicu na vrat, a stari je bio pametan
ko vrag, znao je, sramota je svakako ve tu i najvie e me zaboljeti ako zanemari
grobove, pa je ostavio krieve da trunu, ja sam ivjela u Peti, nisam mogla odlaziti
na groblje.
Hvala Bogu to je sama zapoela temu, znai mogu joj pokazati fotografije.
Dugo je gledala obje, njezino lice nije odavalo emocije, pomislila sam da e se
raznjeiti ili zarumenjeti, iako zapravo ne znam zato sam to pomislila, bez moga
znanja mogla je unutra imati cijeli album sa slikama djeteta, to sam ja znala o
Emerencinu Zabranjenom Gradu. Nije gledala fotografiju kao majka, a ponajmanje
kao potresena majka ija prolost upravo izlazi na vidjelo, nego kao vojnik koji je
nauio uvijek pobjeivati.
Ovo je mala Eva objanjavala je nju sam nedavno ekala, ivi u Americi,
ona mi alje novac. I pakete iji sadraj razdijelim, iz kojih vi obino dobivate
beskorisne stvari kao to su minka i kreme. Ovako je izgledala kada sam je dovela iz
Csabadula u Petu, ali sada vie ne elim vidjeti njezino lice jer nije dola kada sam
poslala po nju. Ako je ja pozovem, kao to sam je onda zvala, ona treba doi taman
da je i smak svijeta jer da nije mene, razbili bi joj glavu o zid ili ju poslali u plinsku
komoru.
Gurnula je fotografiju prema meni gestom koja je govorila da ne eli imati nita
s tim.
Mislite da je bilo jednostavno? osjeala sam da joj ni sada nije lako o tome
govoriti. Dotad su me svi potivali, ja sam bila pojam, Emerenc Szereds, ista,
potena, koja vodi razborit ivot, koja je na vlastitoj koi nauila kakvi su mukarci,
pa kada je otiao onaj ovjek, a kasnije pobjegao i brija s novcima i svime steenim
tijekom godina, nije ispila luinu, nego je tek samu sebe prodrmala, kao da joj se to
nije ni dogodilo, i rekla da vie nikada nee biti niija imovina, mukarce nee pustiti
ni blizu, neka gule i prave ludim nekog drugog. Nitko me nikada nije ni dotaknuo,
to mislite kako sam se osjeala kada sam nenajavljeno, s djetetom u naruju stigla k

djedu: ovo je moje i hranite je do kraja rata jer se ne mogu za nju brinuti u Peti,
nemam vremena za dijete, ovdje ete se ve snai s njom, ne mogu vie nita uiniti
zbog toga to me je neki gad preao i sada je ovdje djevojica. U Peti je nisam mogla
zadrati, bilo je previe opasno, nisam je mogla ni zakljuati, djeca se trebaju kretati i
treba im svjeeg zraka.
Grmlje je utalo, Viola je zaspao glave poloene na Emerencinu cipelu.
Sjeate se zakona, zar ne? Stari su popili cijanid, mladi su kupili priliku za
bijeg, ali nisu mogli krenuti brdskim putom, pjeice, gotovo etveronoke, s
djetetom, pa su ga dali meni. Gospoa Grossmann znala je to je meni Eva i koliko ja
znaim njoj, djevojica bi zaplakala im bi joj priao netko drugi, ak se i iz majina
naruja eljela ponovno vratiti u moje. Nisu svi Nijemci bili haramije, ova je vila
pripadala jednom njemakom tvorniaru, on je Grossmannovima pronaao
krijumara ljudima, on je i mene ovdje postavio za pazikuu i sve mi povjerio prije
nego to se vratio u domovinu. Sve smo dogovorili: ja sam ula u vilu, mladi
Grossmannovi zaputili su se prema granici, ja sam djevojicu odnijela na selo, bilo je
pametnije da ljudi pomisle da je i ona nestala zajedno s roditeljima. to sam dobila
kada sam tamo dola, ne pitajte, jer to nisu bile obine batine, mislila sam da vie
neu moi hodati. Neka me tue i utira, rekla sam djedu, neka me naziva svakakvim
imenima, samo neka djevojicu ostavi na miru, sav novac i nakit to su mi ostavili
Grossmannovi dala sam za trokove oko djeteta, a on je mislio da sam u vihoru rata
jo i pljakala jer nije bilo malo to to sam donijela, ali uzeo je, ne brinite se. Poteno
su se brinuli za djevojicu dobrih godinu dana, a kada su se Grossmannovi vratili
kui, otila sam po nju. Jadnici su htjeli zapoeti nov ivot, ali na kraju su opet otili
u tuinu i sve to im je jo preostalo, i namjetaj to sam ga ve spasila prenijevi ga
u vilu, iz zahvalnosti su dali meni, zatim su ponovno nestali, bojali su se ostati ovdje
jer je Rkosi ponovno poeo sa svojim cirkusom. Jeste li bili na rampi?
Odgovorila sam potvrdno.
Htjela sam da je pogledate jer je ja esto vidim u snu i uvijek je jednaka kao
posljednji put kada se ivotinja bacila iz vlaka za mnom. Imali smo junicu boje
peciva, hranila sam je jer bila je jo tele i uz dvoje malenih ona je za mene bila tree
dijete, imala je svilenu dlaku jednaku kao kosa blizanaca, meku ruiastu njuku to
je mirisala na mlijeko, ba kao blizanci. Svi su se smijali jer je stalno hodala za mnom,
ali trebalo ju je prodati, mene su zakljuali na tavan, maknuli ljestve da ne mogu poi
za njom, na selu se tada jo nije histeriziralo, dijete bi poteno zveknuli, rekli mu to
da ini, a ako jo uvijek ne bi razumjelo, razbili bi mu glavu. Moda je sada ve
drugaije, moda i ondje svata doputaju, ne znam. Mene su za svaki sluaj

klepnuli, zakljuali vrata za mnom, ali ipak sam sila, znala sam da e junicu prevesti
eljeznicom ako su je prodali, pa sam trala prema rampi, ali dok sam stigla, ve su
je nagurali u vagon s drugom prodanom stokom. Mukala je iz daljine, a ja sam
izvikivala njezino ime, prije nego to su zatvorili vrata, ona je na moj poziv skoila s
visine. Dijete je glupo: nisam znala to inim time to je zovem. Slomila je obje
prednje noge, pala je na njih, zvali su Ciganina da je dokraji, djed me je proklinjao,
da sam barem ja crkla, a ne ta vrijedna stoka, takva nikoristi, zgubidanka. Priklali su
je i izvagali, prisilili su me da gledam kako je ubijaju i komadaju, ne pitajte to sam
osjeala, samo upamtite da nikoga ne treba voljeti do smrti jer e se zbog toga patiti.
Ako ne odmah, onda kasnije. Najbolje bi bilo ne voljeti nikoga jer tada ne bi bio
priklan nitko do koga vam je stalo, i ne bi bilo iskakanja iz vagona. Hajde, idite kui,
obje smo ve puno rekle, i ivotinja je iscrpljena, povedite Violu kui. Viola. Junicu
smo kod kue zvali Viola, to joj je ime dala moja majka. Idite ve, pas je pospan.
Pas, a ne ja koja sam cijeli dan bila u pogonu, a ne ona koja je jurila s jednog
kraja na drugi, istila, spremala, mela, neprolazni imago, Viola na rampi ili u naoj
ulici, u obliku psa. Otila sam kui kako je eljela, osjeala sam da eli ostati sama s
uspomenama to sam ih oivila. Sada je vjerojatno sve zajedno prisutno oko nje,
Grossmannovi i tvorniar koji nije bio lo ovjek, prazna vila u kojoj isprva ivi sama
samcata, zatim neprekidna smjena sustanara, prvo se naseljavaju Nijemci, zatim
maarski vojnici, oni nestaju pa dolaze Strelasti krievi, oni odlaze da bi se uselili
Rusi, Emerenc kuha i posprema za svima, kua dospijeva u dravno vlasnitvo i
postaje viestambeni objekt, to ve i ja znam, i meu svim tim, ispod i iza, stoje
ranjenici, pekar kojeg su raetvorili, brija koji je gad, sram potaknut malom Evom
Grossmann u Csabadulu, junica, maka objeena na kvaku i velika ljubav.
Je li i maku, pitala sam se, nazvala jednako: Viola?

SNIMANJE

U studentskim danima mrzila sam Schopenhauera, kasnije sam shvatila da od

njegovih teorija trebam prihvatiti jedino to da je svaka emocionalna veza mogunost
za napad i to vie ljudi pustim blizu sebe, to je vie kanala kroz koje opasnost moe
pristii. Nije bilo lako prihvatiti injenicu da odsad moram raunati i s Emerenc,
njezino je bie postalo sastavnim dijelom moga ivota i ve me unaprijed uasava
pomisao da u je jednoga dana izgubiti, ako je nadivim, bit e jo jedna povrh svih
sveprisutnih i neodreenih sjena to me razaraju i bacaju u oaj.
Tu spoznaju nije promijenilo to to se Emerencino dranje preobraavalo
prema nedokuivom kljuu, ponekad je prema meni bila nepristupana i gruba
toliko da su i stranci dvojili i udili se zato je trpim. Ali to nije bilo vano jer sam
davno nauila ignorirati pomicanja tektonskih ploa ispod povrine njezina bia, to
je i sama mogla zapaziti, uzalud je pruala otpor i trudila se da vie ne stavi srce na
kocku kao kapetan Butler, nije se mogla oduprijeti nastaloj privrenosti. Ako bih bila
bolesna, ona me je njegovala sve dok se moj mu ne bi vratio s posla, nikada joj
nisam mogla uzvratiti slinom uslugom jer Emerenc nikada nije bila bolesna, nije
obraala panju ni na ozljede zadobivene u kuhinji ili na nekom poslu, a ako bi na
nogu prevrnula kipuu mast ili se dlanom oslonila na no stroja za mljevenje mesa,
ne bi ak ni opsovala, nego bi se pobrinula za sebe nekim kunim pripravkom,
Emerenc nije potivala cmizdravce. Kasnije vie nije trebao razlog ili povod da svako
malo doe u na stan, nije bilo nuno verbalizirati zakljuak, obje smo znale: voljele
smo biti zajedno. Kada bismo ostale same u stanu i obje imale vremena, razgovarale
bismo. Nisam je mogla navesti na to da proita neki od mojih tekstova, u tome je bila
neumoljiva, ali ipak ju je dirala meni upuena negativna ocjena, osobno je
doivljavala politiki motivirane napade na mene, kritika ju je ljutila, inila je

ogorenom, jednom me je ak upitala moe li prijaviti kritiara potpukovniku.

Uzalud bih je pokuavala umiriti, u takvim je trenucima bila ispunjena bijesom i
mrnjom. Vie se nije opirala tomu da moj rad promatra kao neku vrijednost iako
njegovu punu korisnost nikada nije priznala, a da bi ga mogla opravdati, razradila je
teoriju: pisanje je vrsta zanimanja usporediva s igrom, igru dijete shvaa ozbiljno i
provodi je s velikom panjom bez obzira na to to ishod nee imati nikakve ozbiljne
posljedice, pritom se ak prilino umori. Postavljala je pitanja na koja ni pisac, ni
novinar ni itatelj ne mogu dati zadovoljavajui odgovor, kako iz niega moe
nastati neto, iz rijei roman, nisam joj znala rastumaiti svakodnevnu aroliju
stvaranja, nisam znala doarati rijeima kako i otkud slovo dospijeva na prazan
papir. inilo mi se da bi njezinu razumijevanju bilo jednostavnije pribliiti proces
nastajanja filma, pa kada se poela zanimati za dogaaje u studiju ili pri snimanju na
otvorenom, ispitivati to to znai snimati, ponadala sam se da u je konano uvui
makar na margine mojih interesa. Prilika je postojala, radili smo na filmu. Ujutro bi
po mene dolazilo vozilo filmske ekipe, urili smo u studio, kada bih stigla kui,
nemilosrdno me reetala pitanjima: to se dogodilo, tko je jo bio ondje, to je rekao,
kako je protekao dan, to smo mi ondje zapravo radili. Jednom sam joj najavila:
sutradan u je povesti u studio. Zapravo se nisam nadala da e poi sa mnom, naime
izuzev odlaska na groblje nije se udaljavala od svoga stana, ali je iduega dana, rano
ujutro, pokraj vrata ekala automobil, u sveanoj odjei, meu isprepletenim prstima
drala je besprijekorno istu maramicu i granicu maurana. Tada sam se postidjela
svake cinine primjedbe izreene na poslu, naina na koji ponekad napadamo jedni
druge, ili, jo gore, hiberniramo u osvetoljubivosti i bijesu dok ponovno ne doemo
u priliku nekome zabiti no u lea, jer vrijeme leti i svaki trenutak snimanja znai
novac. Ona u sveanoj odjei eka da neto vidi i to shvaa vrlo ozbiljno.
Emerenc nitko nije ispitivao tko je i to radi meu filmaima, na porti su mislili
da je statist, dvoritem tvornice hodala je prirodno i pribrano kao bilo koji pisac ili
glumac. Sjela je na oznaeno mjesto, bila je tiha, paljiva, nije zapitkivala, nije se ni
pomaknula, nije nikomu smetala. Na redu je bila teka scena to je zahtijevala
spontanost, inae e biti neuinkovita, uslijedilo je uobiajeno trkaranje, poznate
pripremne radnje slijedile su jedna za drugom, minka, ponavljanje teksta, rasvjeta,
mjerenje udaljenosti, zauzimanje pozicija, svi spremni, rez, zatim smo se svi
ponovno pokrenuli, nastavili smo posao na Margitinu otoku, Emerenc je znatieljno
gledala iz automobila, mislim da desetljeima nije bila blizu hotela Grand, ako ga je
uope ikad vidjela. Pred njim smo snimali vanjske scene, drugi snimatelj radio je iz
helikoptera, Emerenc je gledala as njega as operatera na dizalici, ovdje su strojevi i
tehnika imali jednaku ulogu kao i glumci to su predoavali zaljubljene u velikoj

ljubavnoj sceni. ena i mukarac u vrtoglavim valovima strasti, uma se svijala kao
da se htjela sruiti na njih, zemlja, svijet, ponovno smo pogledali na monitoru, sve su
scene besprijekorno uspjele, bolje nego obino.
Neto smo pojeli, Emerenc je odbila ui u hotel Grand, tada je ve postala
neprijateljski raspoloena, protivila se, vie se nije ni ogledala oko sebe. Poznavala
sam izraze njezina lica, znala sam da je sada ve vidjela dovoljno, ne bi vie ostala,
sugerirala je: idemo kui. Osjeala sam da neto nije u redu i kao nebrojeno puta
dosad nisam znala uzrok tomu, mislila sam da e mi rei kod kue, sreom sam i ja
ve zavrila, pozdravila sam se, krenuli smo. U automobilu je odmah otkopala dva
gumba na vratu sveane odjee kao da je gue. Rijetko kad sam ula toliku gorinu u
njezinu glasu kao kada je konano odluila otkriti u emu je problem: mi smo laovi
i prevaranti, rekla je Emerenc. Nita nije stvarno, mi s nekim trikom pomiemo
drvee kojem se vide samo kronje, netko snima iz helikoptera, krui okolo, iako je
topola zapravo mirna, a gledatelj vjeruje da cijela uma skae, plee, vrti se u krug.
To je obina prevara, odvratno. Niste u pravu, branila sam se, stablo je uistinu
plesalo jer to gledatelj tako osjea, vaan je stvoreni uinak, a ne to mie li se drvo
samo ili je tehniar stvorio dojam gibanja, uostalom, to mislite kako da uma hoda
okolo kada stabla na mjestu dri korijenje. Ne mislite li da je zadaa umjetnosti
stvaranje privida stvarnosti?
Umjetnost ponovila je rije s gorinom da ste vi zbilja umjetnici, sve bi
bilo stvarno, ak i ples, znali biste uiniti da se kronje njiu snagom rijei, a ne zbog
vjetra to ga je podigao propeler ili to je to ve, ali ne znate vi nita, ni vi ni ostali,
svi ste klaunovi, ma i od njih bezvredniji, gori od prevaranata.
Zurila sam u nju zapanjeno, bilo je kao da pred mojim oima silazi u meni
nezamislive dubine podzemlja, kao da je pala na dno bunara, a iza nje je ostao samo
zvuk ubrzanog disanja i psovki. Na koncu je jo samo aptala, govorila da zbilja
postoji trenutak u kojem tehniar ne treba maknuti ni prstom, nije nuan ni
helikopter jer biljni svijet ionako plee sam od sebe. Gospode Boe, koji je faustovski
trenutak bio presudan u njezinu ivotu kada je viknula da se vrijeme zaustavi jer oko
nje plee drvee? Nikada neu znati, ali mora biti negdje u prolosti. Jednom, nakon
to je u naem stanu vidjela magnetofon i doznala da moe iznova reproducirati
proli razgovor ili glazbu, poela je priati o tome kako bi bilo da se na vrpcu
zabiljei neiji ivot, da se moe premotati, zaustaviti ili ponavljati po volji. Ona bi
prihvatila svoj rekla je ba onakav kakav je bio, bez obzira na to kako bi se
razvijao do njezine smrti, ali pod uvjetom da ona izabere toku u koju e se vratiti.

Nisam se usudila pitati u kojoj bi toki zaustavila stroj, a jo manje zato ba tu.
Ionako mi ne bi rekla, pomislila sam.

TRENUTAK

Meutim rekla mi je. Ne u okolnostima u kojima je bila trezvena i logina, nego kada
je osjetila da je dolo vrijeme. Ako u ita, Emerenc je vjerovala u faktor vremena, u
njezinoj privatnoj mitologiji Vrijeme je mljelo poput mlinara u beskrajnom mlinu i
ovisno o tome ija je vrea dospjela pred njega, prosijavao je zbivanja kroz mreicu.
Nitko ne moe izostati, vjerovala je Emerenc, eventualno nee svi doivjeti, ali bila je
uvjerena u to da se i ito mrtvih melje i sipa u vreu, samo to drugi na leima
odnose brano i od njega peku kruh. Moja je vrea dola na red poslije dobre tri
godine, kada ar njezinih osjeaja nije znaio samo ljubav, nego i apsolutno
povjerenje. Svi su imali povjerenja u Emerenc, Emerenc nije imala povjerenja ni u
koga, tonije, mrvice svog povjerenja podarila je samo odabranima: potpukovniku,
meni, pokojnoj Polett, sinu brata Jzsija, a nekolicini drugih pokoju trunku. Adlki bi
rekla ono za to bi prosudila da je sposobna razumjeti i da se nje tie, opet, druge je
stvari ispriala potpukovniku, Sutu ili majstoru, meni je otkrila uzrok smrti
blizanaca jo na poetku, tek se puno kasnije ispostavilo da to, na primjer, nikada
nije rekla svom neaku kojeg je drala u uvjerenju da je ona, Emerenc, imala samo
jednog brata njegova oca. Kao da nas je i preko groba eljela sve zadirkivati, cjelinu
nikomu nikada nije dala, mogla se dobro zabavljati dok nas je u drutvu ostalih
mrtvaca promatrala kako pokuavamo sloiti dogaaj usklaujui dijelove
dodijeljenih informacija. Zauvijek je odnijela sa sobom barem tri vane injenice,
kada se osvrnula, mogla je biti zadovoljna time to jo uvijek nemamo objanjenje za
sve njezine postupke, a nikada ga neemo ni dobiti.
Dana u kojem je njezin mitoloki mlinar napokon napunio moju vreu sjeam
se vrlo tono jer je bila Cvjetnica. Nije mi bilo drago to me zaustavila na putu prema
crkvi, bojala sam se da u zakasniti. Na razgovor s Bogom odlazim daleko, u

omiljenu crkvu iz djevojakih dana, u Fasor, koja se jo sjea ranih dvojbi i radosti
vremena kada sam stigla u Petu. Emerenc je upravo istila ispred naih ulaznih
vrta, znala sam da je i to poruka, opet je tako uredila raspored ienja da nam se
putevi presijeku u vrijeme za crkvu, neka se prisjetim njezine vjene poruke: lako je
biti poboan onomu komu serviraju hranu i iz crkve stie kui na gotovo. Rekla mi je
da svratim k njoj kada se oslobodim od grijeha, poslije ruka, ima nekog posla sa
mnom. Njezina ideja nije me oduevila, ne samo stoga to mi je Cvjetnica posebno
drag blagdan nego i stoga to su moja nedjeljna poslijepodneva bila unaprijed
isplanirana otkad je moja majka poivala na groblju Farkasrt. Neka doem u etiri,
zamolila je. U tri, odgovorila sam. Odmahnula je glavom: ne moe u tri, tri je
predodredila za jednog prijatelja i sina brata Jzsija. Onda u dva. Ne moe u dva. U
dva posluuje ruak Sutu i Adlki, neka im ne smetam, moram doi u etiri, stvar je
gotova. Tog blagdana nisam otila na priest jer mi je nedostajao unutarnji mir,
nuan za ispovijed i odrjeenje grijeha: Emerenc me je razljutila, umjesto smirena
kui sam stigla napeta, kod kue se pak ispostavilo da Viola nije u stanu, starica ga je
odvela s objanjenjem da je i njega pozvala na ruak.
Emerenc je bila sposobna probuditi u meni najplemenitije osjeaje, ali i
potaknuti najgrublje misli o njoj samoj, a zato to sam je voljela, znala sam biti ljuta
na nju toliko da su me ponekad iznenadili vlastiti osjeaji. Ve sam se mogla
naviknuti na to da psom raspolaem samo do izvjesne granice, pa da nisam ula taj
apsurd pozvala ga je na ruak moda ne bih bila potpuno izvan sebe, ali to me je
razbjesnilo toliko da sam onako, u odjei za crkvu, otrala k Emerenc. Jednom se
prilikom sastanak udruge knjievnika vremenski poklopio s veerom diplomata sa
Zapada na koju smo kasnili gotovo sat vremena, nikada nas vie nisu pozvali,
zaobilazili su nas ak i za nacionalne praznike. Ali dranje diplomatove supruge
nakon veere bilo je toplo i prijateljski nastrojeno usporedim li ga s ledenom
nadmenou s kojom me je doekala Emerenc kada sam nepozvana banula k njoj:
sjedila je za bogato postavljenom trpezom na trijemu udubljena u razgovor sa Sutu i
Adlkom. uvi lupu eljezne kapije, Viola je pojurio preda me i poeo skakati po
mojoj haljini, Emerenc nije ustala, samo je podigla pogled i poela posluivati pileu
juhu. Sutu se pomaknula da bi mi napravila mjesta, starica joj je pogledom davala na
znanje neka to ne ini jer neu ostati. Pitala me je zato sam dola. Bila sam toliko
bijesna da nisam mogla uobliiti sve brojne razloge, rekla sam samo jedno:
Odvest u psa kui.
Kako elite. Ali trebate ga i nahraniti jer jo nije ruao.

Viola je skakao, mahao repom pokraj stola, irio se ugodan miris juhe to je
potisnuo miris klora i osvjeivaa zraka.
Hajde, pokret! rekla sam psu.
Emerenc je nastavila posluivati. Pomislila sam da je sve u redu jer je Viola
posluno poao za mnom, nije se ni osvrnuo, ali me je pratio samo do vrata, ondje je
stao, opet poeo mahati repom, gotovo da mi je rekao: nemoj me bezrazlono
gnjaviti, elim jesti. Neu se poniavati time da mu nareujem, Emerenc ga je znala
programirati iskljuivo snagom misli kao kakav videoureaj. Nije oklijevao, okrenuo
mi je lea i zadihan se vratio Emerencinu stolu. Njegovo me ponaanje toliko
uzrujalo da kod kue nisam mogla progutati ni juhu, izala sam prilei na balkon s
knjigom, ali reenice nisam razumjela. S visine naega balkona mogao se vidjeti
Emerencin trijem, nisam namjeravala promatrati to rade, ali dok sam listala knjigu,
nisam mogla izbjei pogled na ono to se ondje zbivalo. Sutu i Adlka jele su gotovo
spojenih glava, o neemu su razgovarale, a zatim su obje otile, ali tek kada se
pojavio sin brata Jzsija, kojeg je slijedio potpukovnik. Njima Emerenc nije posluila
ruak, nego je na stol iznijela vino i nekakav posluavnik, vjerojatno kolae. Sin brata
Jzsija nagnuo se nad neki papir, on i potpukovnik razmijenili su poglede, ne znam
to se dalje zbivalo jer sam konano otila s balkona i odluila da neu otii k njoj u
etiri, uzalud me je molila, neka me ostavi na miru. etiri sata su prola, etiri i
petnaest, prolo je i pola pet, nisam provirila da vidim to radi, u petnaest do pet
zaulo se zvono na vratima, moj suprug je otiao provjeriti tko je i vratio se s
porukom susjeda s kojim smo dijelili hodnik: Viola lei vani na ploniku, odbija doi
koliko god ga zvao, nema ogrlicu ni brnjicu, iako je malo vjerojatno da e ivoderi
obilaziti nedjeljom, u svakom je sluaju sigurnije dovesti psa gore.
Emerenc Metternich od Csabadula, gospodarica marioneta! Sada se kod kue
smije jer zna da u svakako sii, i to zbog Viole koji nee ustati dok ne vidi mene ili
dok od nje ne dobije drugu zapovijed. Oito ga je ona poslala da doe po mene i
povede me k njoj. Dok sam koraala, iznova mi je palo na pamet: kamo li je mogla
dospjeti sa svojom jedinstvenom kombinacijom sposobnosti i kao dijamant tvrdom
logikom da nije bila tako neprijateljski raspoloena prema vlastitim mogunostima?
Vidjela sam Emerenc uz Goldu Meir i englesku premijerku, slika mi se nije inila
nemoguom, ono to me je vie zanimalo bilo je pitanje zato se skrivala iza maske.
Okrene se tri puta oko svoje osi, skine maramu, radnu odjeu, zatim skine lice da bi
konano izjavila: bile su to samo maske, Bogom dana naredba u trenutku roenja, ali
odsad pa nadalje ne mogu ih nositi, i ja joj vjerujem, zato ne bih. Viola je trao u

krug oko mene, on je najbolje znao da vie nema problema, kao i toliko puta dosad
Emerenc je opet pobijedila, a ja se oigledno vie ak i ne ljutim.
Na stolu me je ispod ipke ekala trudla, jo nenaeta. Emerenc je znala to
volim. Bila je via od mene za dobru glavu i pol, gledala me je svisoka, nije rekla ni
rijei, samo je vrtjela glavom, i Viola i ja razumjeli smo poruku: loe sam se ponaala,
nepromiljeno, nepropisno, iako sam ve dovoljno stara da znam da se nita ne
dogaa bez razloga. Emerenc je Violu poslala u stan, kroz otvor je prodro miris
dezinfekcijskog sredstva, jai od izvanjskog, i proeo slatki miris svjee peene
trudle. Pokazala mi je mjesto na klupi. Ispred nje je leao presavijen papir pritisnut
velikim okruglim kamenom kojim se Viola inae igrao, gurnula ga je prema meni.
Iznutra se nije uo ni najmanji um, pomislila sam da je Viola legao, eljela sam
vidjeti gdje, na emu spava, ali samo je njemu bio doputen ulaz meu tajne, meni
ne. Mene su prekoravali.
Imate uasnu narav rekla je Emerenc napuete se poput abe, jednom ete
se raspui. Nita ne razumijete, samo s kolegom uite drvee plesati iz helikoptera,
varkama. Nikada neete shvatiti ono jednostavno, uvijek elite ui straga, a vrata su
s prednje strane.
Nisam imala odgovor. Nisam znala ak ni to je li moda u pravu.
Pokvarila sam vam blagdan, zar ne? Ali obiaj je initi te stvari na blagdan.
Tada se pristoji rei ljudima to se dogodi nakon ovjekove smrti.
Ve sam znala to stoji na presavinutom papiru.
Mogla sam pozvati vas i gazdu zajedno, ali nas se dvoje ne slaemo uvijek,
znate vi to dobro. Ne zato to on nije dobar ovjek, on to jest, nego zato to gazda ne
voli dijeliti, a ne volim ni ja. Zapravo se mi ne volimo, i on i ja rado bismo onog
drugog izbacili iz vaeg ivota. Ne upadajte mi u rije, sada ja govorim.
Lice joj se jo jednom izmijenilo, izgledalo je kao da stoji na jarkom suncu na
vrhu neke uzvisine i sama drhtei nad tim kakav je i koliko dug bio put to ga je
ostavila za sobom, upuuje pogled prema dolini iz koje je stigla i jo osjea umorne
kosti, opasnosti, pregacane rijeke, gleere. Na tom je licu bilo i empatije, kao da
suosjea: jadni, jadni vi koji jo ne znate kakav je to put, vidite samo ruiaste vrhove
u sumrak.
Nisam vas mogla pozvati jer ste zainteresirana strana, nisam mogla pozvati
ni svog neaka sve dok nisam ve sve uredila s Adlkom i Sutu, dok nisu potpisale

dokument. Sluila sam i jednog odvjetnika, znam kako napisati oporuku. Nije velika
stvar, bit e punovana, moete mi vjerovati na rije.
Odvjetnik. Nikada ga dosad nije spomenula.
to me sad gledate? Ispriala sam vam da me je djed s trinaest dao u slubu,
odveo me jedan odvjetnik. Kod Grossmannovih sam dospjela tek kasnije, kada me
kod odvjetnika vie nisu mogli, a ni eljeli drati jer smo oboje odrasli, i ja i njihov
sin. Nije meni bilo ao hrane pa da vas zato nisam zvala k sebi, znam ja to se
pristoji, trebali bismo svi biti zajedno, toliko sam nauila na vjeronauku: Krist je sa
svojim prijateljima podijelio posljednji ruak. Smirite se, znam da je bila veera,
znam da nije bila Cvjetnica, nego Veliki etvrtak, ali Krist je imao vremena napretek,
ja ga nemam. Nisam pozvala na ruak ni vas ni neaka jer ste nasljednici.
Krist je posljednju veeru blagovao negdje u Betaniji, moda u Lazarovoj kui,
Betanija je jo vaila za Jeruzalem. Odupirala sam se slici to je prikazivala oporuku
u njezinim svetim rukama, s njezine desne strane sjede Sutu i Adlka, s lijeve neak i
potpukovnik, njoj nasuprot ja i Viola. Nisam to eljela vidjeti, ali vidjela sam.
Dakle sluajte paljivo. Moj neak i ja sloili smo se da e novac to ostane iza
mene pripasti njemu. Ostaloj rodbini neu ostaviti nita jer su, kao to ste sami rekli,
zanemarili grobove mojih, osim toga imaju sve to im je potrebno. Sin brata Jzsija
dosad se pokazao vrlo pouzdanim, on e okupiti sve moje mrtve i kada grobnica
bude zavrena, mene takoer staviti u nju, novac za trokove zgrade i prijevoz
posmrtnih ostataka nai e u potanskoj tedionici, drugu uteevinu drim u banci,
knjiice su kod mene. Sve to se nalazi u stanu nasljeujete vi, neak je potpisao pred
potpukovnikovim oima da prihvaa moje upute i da nee pokuati osporiti ni jednu
moju reenicu. Njemu ionako ne treba to to u vama dati, on ne bi znao to s tim,
ukus mu je drukiji, ak i da to moe koristiti, neka bude zadovoljan onim to mu je
namijenjeno. Naslijedit e jako puno novca. Nemojte mi zahvaljivati jer u se
naljutiti.
Spustila sam pogled na svoje krilo, pokuavala sam zamisliti koliko kota
gradnja grobnice i koliki su trokovi ekshumacije, ali znala sam samo cijenu
nadgrobne ploe, moja se obitelj nije sahranjivala u grobnicu. Pitanjem to je to to u
naslijediti nisam ni pokuavala razbijati glavu, bili su to tako nevjerojatni trenuci,
kao da sanjam. Emerenc je ustala, zapalila plamen ispod posude, uvijek je kuhala
bolju kavu od mene. Gdje li je nauila, kod kojeg od dosad nespomenutih gazdi?
Kako to da ste se upravo sada sjetili smrti? upitala sam konano. Niste
valjda bolesni?

 Ne. Samo su na radiju rekli da je umro odvjetnikov sin, pa sam se opet svega
sjetila.
Jednom sam u djetinjstvu let leptira promatrala s takvom sugestivnom,
divljakom voljom, neka sleti, neka ve jednom sleti. Nisam ga eljela uhvatiti, nego
tek vidjeti izbliza.
Ve danima ga oplakuju na radiju, pogledajte u vijestima prilog o sprovodu,
ja ga ne elim vidjeti, a neu otii ni na groblje, neu. teta to zajedno sa svim onim
drugim ljudima mene nisu nita pitali, ja bih takoer imala tota rei. Kada su
nabrajali iji je sve pokojnik, pomislila sam, dobro je da ga toliki prihvaaju jer ja to
neu, nije ni on prihvatio mene za ono to sam mu eljela biti, tim vie to sam jo
dugo vremena poslije ja bila njegov pokojnik, jedva sam uskrsnula, bila je to skupa
zabava. Pa sam zato zapisala posljednju volju, da vama pripadne to to imam, na
nain na koji ja to elim, neka nitko ne razvlai ono to sam sama skupila. Jednom su
me ve preli, drugi put to neu dopustiti: nitko vie nee krasti ni moju imovinu ni
moj duevni mir.
Njezine su oi bile hladne i sjajne kao dijamant. Isuse, pomislila sam, Emerenc
je i njega skrivala, ne samo gospodina Brodaricsa, ne samo udbaa, njega takoer, ali
kako i kada? Tisak ne pie ni o emu drugom, samo o njemu. Velika je alost. Kada je
to moglo biti? Samo u tridesetima.
Pogledajte u prijenosu kakva je njegova ena. Kada su ga svi traili, a on
pokucao na moja vrata, jo nije imao zarunicu, mogao ju je upoznati tek kada vie
nije bio u opasnosti. Kod tebe e mi biti dobro, kod tebe u nestati, ti e me skriti
rekao je ti si toliko pouzdana i ista, Emerenc, kao voda. Nemojte misliti da smo
se spetljali, mene, nadam se, poznajete, pa preko mene moete shvatiti i njega.
Nisam ga dakle pitala tko ga trai, sakrila sam ga u svoju sobu, u to vrijeme su me
stari ve prepustili mladima, a mladi Grossmannovi nisu imali pojma ni o emu, kao
da je Evinu majku bilo briga to se dogaalo u sluavkinoj sobi. Mala Eva tad se jo
nije rodila, oni su neprestano putovali, odlazili na zabave, u vili je bila posebna
kuica za sluge, ondje smo ivjeli nas dvoje. Popijte kavu, ne buljite, pa i drugi su bili
zaljubljeni. Kada je pobjegao u inozemstvo, mislila sam da u izgubiti razum, bilo bi
teta jer sam ga opet vidjela, ali u najgorem moguem trenutku. Doao je nou,
mjesec je sjao, bilo je svijetlo, odmah sam ga prepoznala iako je bio preruen, ovjek
valjda vidi srcem u takvim trenucima. Vidite, tada se tu oko vile pomaknulo drvee i
grmlje, dok mu je mjesec obasjavao lice, vidjela sam jelu kako skae i plee iza njega,
pomislila sam da se vratio zbog neeg drugog, nakon toliko vremena provedenog u
inozemstvu valjda je neto shvatio i sada e se konano vratiti meni, ili e me moda

odvesti odavde kada je ve istraio kamo sam dospjela iz kue Grossmann, jer samo
to moe biti razlog to me je potraio iako to nije ni obeao. Nikada on meni nije
obeao nita, no barem mi nije lagao. Odmah mi je rekao zato se vratio, traio je da
mu opet pruim utoite. Ima krivotvorene papire, sve osobne isprave, bonove za
hranu, treba mu samo smjetaj, privremeni, nitko ga nee uvati bolje od mene.
Otiao je im se ukazala prilika, ostavio me. Sad je mrtav.
Nisam mogla progutati ni jedan gutljaj, samo sam gledala u nju.
Nakon toga sam iz osvete poela ivjeti s brijaem. Niste uli traeve?
Prihvatila bih i vraga da me uvjerio u to da sam poeljna mukarcima, ali mora da
neto nije u redu sa mnom jer taj ne da me je ostavio, nego me je i pokrao, iako nisam
bila runa. Svejedno. Nije me ubilo.
Kratko je vrijeme utjela, prstima je gnjeila list metvice i mirisala ga.
Ne umire ovjek ba tako lako, upamtite to, moda doe u blizinu smrti, no
kasnije od pretrpljenog postane tako pametan da poeli opet biti glup, barem jo
jednom, glup ko tikva. Ja sam se opametila, nad im se ne treba uditi jer su me
danonono obuavali. Dvije je godine ivio sa mnom kod Grossmannovih, u kui za
sluinad, neko vrijeme ovdje, kada bih imala neto vremena, on je bez prekida
govorio, govorio, govorio sve to je znao. Mislite li da bih vie ikada u svom ivotu
mogla sluati propagatora?
Sada je na svoje mjesto sjelo i to: njezina nerazboritost, antiintelektualizam,
prezir prema kulturi.
Otiao je, no nakon to je rat zavrio, odmah se opet pojavio, ali ne da bi se
nastanio, ivio sa mnom, nego je opet samo tumaio, ali nije govorio ono to sam
eljela uti. eljela sam neto drugo. Neto to bi stalo i u novi svijet i u slobodu.
Opomenula sam ga da me je dovoljno pouavao, sad bi stvarno bilo dosta, htio me je
upisati u kolu, ali naekao bi se da ja krenem, predloio me je za nekakvo
odlikovanje, rekla sam mu da jo nije bilo takvog skandala kakav e izbiti u
Parlamentu ako se ja ondje pojavim, to on misli, da je mene briga to je isplanirao u
svojoj glavi ili sa svojim prijateljima, dok ja njega volim, a on mene ne voli? Voljela
sam ga. ujete li? Ne njegovu glavu ili njegovu nauku, jer to gaje odvuklo od mene,
ta njegova prepametna glava prepuna znanja, nego njegovo tijelo to e ga sutra
pokopati. Sada je ve svejedno. Ne bi ovjek vjerovao, zar ne, ali rekao mi je da je
svojoj eni puno priao o meni, elio nas je i upoznati, opomenula sam ga neka je ne
dovodi, neka lijepo ostane s njom gdje je, zatim neka ponovno izgradi Budimpetu, a

ja u graditi svoj ivot. Odabrala sam brijaa, doznao je, razljutio se. A ja sam se
veselila.
Nije izgledala kao da se veseli. Njezino lice bilo je maska, a usne ravna crta.
Znate li koliko sam bila sretna kada su ga pedesete odveli i pretukli gotovo
namrtvo pod optubom da je britanski pijun? Mislila sam, neka ga tuku, neka pati,
bijednik, kao pas, kao ja. Nije ni znao engleski, kod pijarista, gdje se obrazovao,
pouavali su samo francuski, njemaki i latinski, sluila sam kod njih, znam ja to je
uio u gimnaziji. Kakva glupa optuba! Ali ja sam se veselila jer sam zla, glupa i
zavidna. Sada je ve sve prolo. Dolazi vrijeme sveanog pogreba. Ondje e biti
njegov pliani jastuk, dobio je sva mogua boja maarska i strana odlikovanja.
Mislim da mene nije spomenuo u svojoj autobiografiji, ali i ja pripadam onamo.
Spomenuo vas je, Emerenc rekla sam i osjetila ogroman umor, kao da su me
isprebijali. U tom sam trenutku bolje shvaala zbivanja u bliskoj prolosti nego ikada
dosad. Ne imenom, nego da su ga dugo skrivali, mnogi, a najdue jedan vrlo
hrabar pomaga. Juer sam ula u treem dnevniku.
Uvijek je bio korektan odgovorila je suho. No dosta sam brbljala, oporuka
je izvukla sve iz mene. Bio je tako hrabar, pun ivota, tako vedar kao da nikada nee
umrijeti. I one gomile knjiga i ono beskrajno znanje! Tko bi to sve htio nauiti, recite
mi! Ja sigurno ne bih. Zato ne mislite da je bio varalica, jo jednom u vam rei:
nikada mi nije nita obeao, upamtite to. Dobro je uinio to se skrio kod mene.
Kakva sam luda, izbacila bih ga da me je taknuo. No odlazite ve odavde, dosta mi
vas je.
Izvadila je tanjur i napunila ga trudlom.
Gazda voli slatko.
Ustala sam, ali me je zadrala jer je opet odkrinula vrata, pustila je psa unutra.
Opet mi je nos poeo tipati onaj specifini vonj. Osjetila sam Emerencin pogled na
sebi, uzvratila sam ga.
Jo neto rekla je Emerenc. Jo ete neto naslijediti, bilo bi dobro da i to
znate. Stan je pun maaka, njih u povjeriti vama. Neete znati to s njima jer osim
mene ne poznaju nikoga, samo Violu, i ako sluajno dospiju na ulicu, nee pobjei jer
psa smatraju prijateljem. U dobrim ste odnosima s veterinarom koji cijepi Violu,
neka ih uspava, jadnice, kad ja umrem. Nikomu ne moete pruiti vie od toga da ga
potedite patnje. Zato ne otvaram vrata, jer to bi se dogodilo u kui kada bi se
doznalo da unutra ivi devet maaka, a ja ne elim dati ni jednu i vie ovdje nee biti

vjeanja. Zarobljenice su, ali su ive. To je moja obitelj, druge nemam. No, idite,
imam posla. Ovo je bilo dugo poslijepodne.

POST

Danima se zapravo nisam mogla usredotoiti ni na to drugo osim na protekla

zbivanja. Na Cvjetnicu poslijepodne Emerenc je sazvala svoj osobni parlament i, bez
naeg miljenja ili suglasnosti izreene na bilo koji nain, objavila svoj edikt poput
pape. injenica da me sin brata Jzsija nazvao govorila je u prilog tomu da je i njega
udario isti val: zamolio me je da sjednemo zajedno, doi e k meni, dogovorili smo se
da e susret biti idui utorak. I meni je taj sastanak bio vaan. Mukarca je
uznemiravalo pitanje je li mudro to Emerenc koja, po svemu sudei, raspolae
velikim novcem, u svom domu uva dvije razliite tedne knjiice, ne bi li se novac
trebao uvati u nekom drugom obliku, jer ako ukradu bilo koju od dviju knjiica,
banka ili potanska tedionica dat e novac onomu tko ih pokae. tedne knjiice
ticale su se i mene, ali iz drugih razloga. Ako ih Emerenc na neki nain ipak izgubi,
ja u se nai u nemoguoj situaciji jer sam jedini ovjek kojeg Viola puta u stan i
samo bih si jo trebala navui na vrat neizbjenu iako ne i loginu sumnju sina
brata Jzsija. Razmatrali smo to bismo trebali poduzeti, mladi se mukarac brinuo
zbog novca, ja sam bila uasnuta neoekivanom odgovornou to mi je bila
prebaena, i bilo je neeg traginog u tome to je Viola naglo dobio znaajnu ulogu, u
Emerencinoj dravi on je bio tjelohranitelj, uvar reda, rizniar njezina bogatstva.
Pomisao na make trudila sam se odagnati, nije samo njihov broj bio izvan pameti,
nego i oporuno postupanje nakon Emerencine smrti. Tko to moe preuzeti na sebe?
Nisam ja Herod. Neka Emerenc otvori depozitni raun, predloio je sin brata Jzsija,
pregovarajmo iznova s njom, iako bi njemu bilo najdrae da pregovore preuzmemo
potpukovnik i ja, ne bi se elio prikazati kao netko tko e poginuti za novcem pa se
eli osigurati na svaki mogui nain, ali svata se moe dogoditi. to ako Emerenc
jednom zaboravi ugasiti plin, ili Viola ugine, ili se pokvari zastarjeli sustav grijanja i
jedne zime u stariinoj odsutnosti izbije poar? Obeala sam mu da u i ja razmisliti

o svemu, zavrili smo dogovor time da emo ukljuiti i potpukovnika. Naposljetku,

nije se dogodilo nita postoji u ovjeku neka budalasta nelagoda.
Isprva sam eljela Emerenc upoznati sa situacijom, na neki pametan i blag
nain, ali me je nakon Cvjetnice oigledno izbjegavala. U onom malenom okruju
znala se tako vjeto sakriti od nas, kao nevidljiv ovjek, u njezine brojne sposobnosti
ubrajalo se i nestajanje, bila bi idealan saveznik u svakoj konspiraciji. Na Veliki
petak, kada sam krenula ranije nego obino jer sam prije mise eljela otii na groblje,
konano sam je pronala: istila je ispred vrata divovskom brezovom metlom.
Savjetovala mi je neka budem velikoduna, u ovim prilikama sigurno se broji duplo,
neka se milosrdne gospoe vesele. Bjeala sam iz njezine blizine, nisam eljela da me
opet uzruja kao proli put pa da izostanem s priesti, ak sam joj rekla da bih bila
vrlo zahvalna da me barem na Veliki petak potedi svog cinizma. Kristova muka
velika je tragedija, vjerujem da bi teko mogla zadrati suze da je vidi u izvedbi.
Uostalom, kada ona trai uslugu od mene, ne oekujem nita zauzvrat, izvrit u to,
ali neka me barem ne zadirkuje i kada zavri, molim da skuha juhu od ljiva, voe je
vani na kuhinjskom kredencu. Emerenc me je promatrala, a zatim mi pruila metlu:
drka je prilino vrsta, ne bih li joj malo pomogla istiti, onako za probu. Ionako u
crkvu odlazim zbog svojih sjeanja i zato da bih plakala, ne bi bilo naodmet malo i
raditi, pomuiti se oko ienja, jer metla je teka, a drka teti prstima. Isusa, prema
njezinu miljenju, imaju pravo aliti samo oni to poznaju teinu fizikog posla.
Nisam je ni pogledala, urila sam prema vozilu, sveana jutarnja vedrina potpuno je
isparila, zato me ta ena stalno zadirkuje? Kako je mogla odbaciti cijelu povijest i
dobroiniteljstvo crkve na temelju jednog nespretno distribuiranog paketa pomoi?
Podmuklim rijeima kompenzirala je povrijeenost, pomislila sam, ali moja se
misao odmah zaustavila jer sam znala da to nije istina, Emerenc ne kompenzira,
stvar je sloenija, uzbudljivija, Emerenc je velikoduna, dareljiva, dobra, iako Boga
odbacuje rijeima, djelima ga potuje, Emerenc je portvovna, za nju je prirodno sve
ono na to samu sebe moram podsjeati, i nije vano to ona sama svega toga nije
svjesna, Emerencina je dobrota prirodna, a ja sam tako odgojena, tek sam kasnije
razvila jasne etike norme. Jednog e dana Emerenc biti u mogunosti da mi pokae,
bez ijedne izreene rijei, da je ono to smatram svojom religijom neka vrsta
budizma, puko potivanje tradicije, ak je i moj moral samo disciplina, rezultat
treninga bilo onog u kui, u koli, u obitelji ili samonametnutog. Moje su misli na
Veliki petak bile prilino ispremijeane.

Za rukom ljiva nije bilo ni u tragovima. Doekao me pilei paprika, krem-juha od

paroga i puding od karamele, dok su se ljive, neoprane i neoiene, plavjele na
kredencu gdje sam ih bila ostavila. Veliki petak bio je jedini dan kada je moj otac
postio, onako kako je nauio u kui moga djeda, to je bio dan kada se prehrana
svodila na juhu od ljiva za ruak, za veeru ne bismo ni postavljali stol, veerao nije
nitko, ujutro na Veliku subotu za doruak smo jeli juhu od kima, bez kruha, post je
postupno poputao tek u podne, ali samo se ublaio na bezmesni obrok, nikako ne
sveani, dok bi uistinu hranjiv obrok u mikrokozmos nae obitelji stigao tek za
veeru, ali obiaj je i tad branio obilnije porcije. Na Veliki etvrtak zakljuali bismo
poklopac klavira da se sluajno tkogod iz nae fanatine glazbene obitelji ne
zaboravi pa pone muzicirati. Emerenc je znala da godinama potujem navike
usvojene kod kue, nije to komentirala, samo bi gazdi donijela neto posebno iz svoje
kuhinje, tada bi se uvijek udruili protiv mene i zavjerenikim se gestama malopomalo zabavljali na moj raun. Nisam ruala, uveer sam ljutita kuhala nekakvu
juhu od kima nezamislivog okusa, pomiui predvien redoslijed obroka, tada sam
ve jedva gledala od gladi. Pojela sam i otila k Emerenc. Te je godine proljee stiglo
rano, sjedila je vani na klupi, motrila je, sjedila je kao da me oekuje.
U tiini je posluala moju procjenu njezina karaktera: ovjeka prisiljava na
nezamislive stvari, zatim ga vrijea kad god stigne. Neka ne bude tako
samodopadna, nisam ni kuala njezin pilei paprika, a neu joj ga ni platiti, bio je to
drutveno koristan rad jer ja ga nisam naruila. Kroz polumrak sam vidjela da se
Emerenc smijei. Pomislila sam da u prevrnuti stol na nju.
Sluajte me rekla je vedro, bez imalo ljutnje, kao da strpljivo pouava
tupoglavo dijete sad u vas udariti tako da ete osjetiti, iako sam vas neko
zavoljela jer ste podnosili udarce, gledala sam kako se vaa sudbina oblikovala.
Mene ne zanimaju vae fiksacije i moete vjerovati da je meni manje posla pristaviti
ljive nego razrezati pile, pa sve dosad sam ih uvijek kuhala, jedite ih ako mislite da
to neto znai nebesima. Imate nevjerojatnog Boga kojem su ljive mjerna jedinica,
moj je, ako ga ima, svuda: na dnu bunara, u Violinoj dui, iznad kreveta gospoe
Br jer je umrla tako lijepo, nije ni zasluila tako lijepu smrt, takvo to zasluuju
samo jako dobri ljudi, ali je i ona, nedostojna, otila na isti nain, bez patnje i s
dostojanstvom. to me gledate? Vidjeli ste jutros dok sam istila da unuka gospoe
Br s druge strane ulice tri prema meni, ili ste opet obraali panju samo na sebe?
Dijete je dolo po mene, otila sam, vjerujte da onomu koga ja drim za ruku u
smrtnom asu nije teko otii. Lijepo sam je i oprala, spremila za putovanje, i mogu
vam rei da nije bilo lako pronai vremena za kuhanje ruka za vas, a na emu ste mi

ovako lijepo zahvalili. Pazite, jer sad e vas zaboljeti. Zasluili ste. Gazda nee jo
dugo ivjeti, to znate i sami. Zar mislite da e ga ljive ojaati? A to e ponijeti na
drugu stranu, kao uspomenu, jer svatko tko odlazi nosi neto sa sobom. Gospoa
Br ponijela je ast to sam je ja Emerenc Szereds zbrinula i to u voditi brigu
o djetetu, a i vi ete voditi brigu o njoj, jamim vam, bez toga vas neu pustiti na
miru, ne elim da zavri u pandama milosrdnih gospoa, one i ne znaju da
gospoa Br ima nezbrinutu unuku, ali vi to odsad vie neete moi poricati jer u
vas svakodnevno na to podsjeati. Dakle nemojte gazdu pustiti na putovanje sa
ljivama, ni s onom glupom dijetalnom prehranom koje se pridrava, ni s time da vi
ili nekamo jurite ili po cijeli dan lupate po pisaem stroju ako ste kod kue, ni danas
niste bili s njim, nego ste se otili moliti. Da ga jednom dobro nasmijete, to bi bio
pravi Oena. to vi mislite o Kristu, o Bogu, o kojima govorite kao da ih osobno
poznajete, mislite li da e vam tako jeftino dati spasenje? Za vae cjelotjedno
prakticiranje vjere ne bih dala ni petaka, vi ste neuredni samo u stanu, dok u svoj
ivot uvodite red, to mi se ve gadi. Ponedjeljkom u tri popodne, makar bio i smak
svijeta, idete zubaru, iskesite se, natrag taksijem jer je guva u prometu. Svakoga
etvrtka frizeru, svake srijede peremo rublje, nikada u druge dane, peglanje
etvrtkom bez obzira na to je li se ve osuio ili nije. Blagdanom i nedjeljom crkva,
utorkom govorimo samo engleski, petkom njemaki, da ne zaboravimo. U
meuvremenu neprekidno lupamo po pisaem stroju. Gazda e i na onome svijetu
to uti, kljocanje pisaeg stroja.
Rasplakala sam se. Sada vie ne mogu sa sigurnou rei jesam li plakala zbog
onog to je bilo tono ili zbog onoga to nije. Emerenc je bila ponosna na
besprijekorno oprano rublje, na utirkane pregae. Iz depa pregae to je krkala od
tirke i vrele pegle izvukla je nestvarno bijeli rupi i stavila ga pred mene. Da je tko
svjedoio cijelom inu, stekao bi dojam da je dijete u vrtiu ukoreno, ali s uinkom:
odsad e se vladati bolje jer se jako osramotilo.
Zar ste stvarno doli zbog piletine? upitala je Emerenc. Sve dok je gazda
iv, u onoj kui nee biti posta, barem ja neu kuhati posno. Zato se uope skitarate
na blagdansku veer, danas je petak, idite kui vjebati jezik, vrijeme je za brbljanje
na njemakom. Ve vas i pas ismijava. Recite mi, to uope vjebate, Bog zna sve
jezike, a vama bi bilo bolje da ve jednom nauite zaboravljati jer vam je mozak kao
spuva, to se jednom zalijepi, vie ne izlazi. Svetite se svima s kojima ste imali
problema, pa i meni. Pa da barem galamite, ali vi se smijeite. Vi ste
najosvetoljubivija osoba koju sam ikad upoznala, spavate s noem ispod jastuka,

zatim ekate pravo vrijeme da ga zabodete. Vi ne grebete, ako je stvar ozbiljna,

ubijate.
Svetiti se njoj! Kako? ime? Jedino ime bih je mogla povrijediti bilo je
otpoetka njezino Viola je njezino vlasnitvo, a ne nae. A i pokopali su jedinu
osobu koju je voljela, iako ta zbilja nije ila stopama Imrea Meza8. Uredila sam lice,
Emerencin rupi bio je hladan i mirisan. Ispriala sam joj elju sina brata Jzsija, a
po ravnoj crti u koju su se pretvorile njezine usne znala sam da je bijesna. Toga dana
vidjela sam je u svim raspoloenjima, ali postala je smrtno ozbiljna kad je ula rije:
novac.
Sad paljivo sluajte. Recite tom nitkovu da me ne maltretira savjetima, a
neka ne optereuje ni vas. tedne knjiice ostaju, nita se nee promijeniti, kakvi
depozitni rauni, kakve kojetarije. Onaj tko knjiicu kod mene pronae, taj je i
zasluio da je odnese. A dosad nitko nije mogao primijetiti na meni znakove ludila,
zato bi kod mene izbio poar, i ja brinem za svoj dom. Klinac bi me ve sahranio,
oito. Poruujem mu: jo jedan savjet i izostavit u ga iz oporuke, vi ete sve
naslijediti, neka napadne vas ako se usudi. Budui da ste tako posveeni vjeri,
zasluili ste i to da naganjate moje mrtve i gradite grobnicu, to bi tek bilo pravo
mjesto za molitvu. Jedini razlog zbog kojeg to neu uiniti jest taj to bi vas
nezahvalni nesretnik mogao dati na sud, radi novca bi se izmirio s onima u
Csabadulu, bez obzira na to kakvo je moje miljenje o vama, tomu vas ipak neu
izloiti. Iako zasluujete. Kraljevna ljivica. Hajde, idite kui, petak je, itajte Bibliju
na njemakom.
Bila sam otputena. Viola je podigao pogled prema njoj ekajui uputu,
Emerenc mu je poloila dlan na elo, pas jesklopio oi u znak odgovora, kao da
drukije ne zna pokazati da je prihvatio blagoslov to je zraio iz kvrgavih prstiju
radom napaenih ruku. Okrenula sam se, kretala sam se polako i teko, kao jako
stare osobe, dnevni dogaaji i njihove okolnosti pritiskali su me poput eljeza. Nije
me slijedio samo pas, pratila me je i Emerenc, primijetila sam je tek vani kod ive
ograde od jasmina, nisam ula njezine korake, kad god je mogla, nosila je platnene
cipele s ravnom petom kako bi to vie olakala svojim nogama proaranim venama.
to ide za mnom, razmiljala sam gorko, naslikala je moj portret, smatra da sam
licemjerna, formalist, snob, nije shvatila ni to da pokuavam potisnuti permanentnu
mu evljevu slutnju smrti: da je zbilja teko bolestan, vjerojatno ne bih mogla mirno

8 Imre Mez (1905 1956), komunistiki rukovodilac koji je 1956. traio da partija odobri revolucionarne demonstracije,
pri kraju kojih je ubijen (op. ur.).

sjediti za poslom svaki dan iznova. Kritizira u meni ono najsterilnije isto, ratnika
koji se bori s Gospodinom.
Hajde, sada se lijepo vratite. Gazda e sluati radio, sluati glazbu i veseliti se
to Viola jo nije kod kue. Vratite se, neu vas povrijediti, zapravo vas nikada nisam
eljela povrijediti. Niste vi pametni, imate teku glavu. to se obazirete na moje
gunanje? Zar ne shvaate da ste sada samo vi preostali? Vi i moje ivotinje?
Samo smo stajale, iz kue, iza zatvorenih prozora, dopirali su jedva ujni
umovi, iznad Emerencina stana ivjeli su tihi ljudi, utiali su veernji program, no ja
sam ipak prepoznala crnozlatnu viziju Mozartova Rekvijema. Nisam imala odgovor,
uostalom nije rekla nita novo, nije shvaala da me unato meusobnoj ljubavi moe
povrijediti toliko da padnem na koljena. Upravo zato to me voli i to ja volim nju.
Bol mi moe nanijeti samo netko blizak, davno je to mogla shvatiti, ali ona razumije
samo ono to hoe.
Vratite se lijepo k meni, nema potrebe za tvrdoglavou, imate jednako
nepodnoljivu narav kao i ja jer smo obje iz ravnice. Doite ve jednom, nemojte
samo buljiti u mene. Imam razlog zbog kojeg vas zovem.
Zato, to sad opet hoe? Sliku je ve zavrila, pridrala je zrcalo ispred moga
lica, ali uza sve mudrosti nije mogla vidjeti izvan njegova okvira, samo me je tim
zrcalom dobro tresnula po glavi.
Doite, dobit ete dar. Donijet e ga zeko, uskrsni zec.
Priala je takvim tonom kao da eli armirati neko dijete, kada bi se na ulici
nekomu obratila tim tonom, uvijek bih se okrenula ili zaustavila, naime djeca su
jurila za njom jednako kao i Viola. Uskrsni zec na Veliki petak, ljive nije skuhala,
izrugala je moj nain oplakivanja Krista, ali je naravno priredila dar, ona je mogla
darivati, ja ne, bilo mi je zabranjeno.
Neu doi, Emerenc, ve smo sve rekle jedna drugoj. Nazvat u vaeg neaka
i rei mu to za to ste me zaduili. Ako elite, zadrite Violu preko noi.
Naglo se smrailo i vie joj nisam vidjela lice. Cijeli sam dan oekivala kiu, sve
dosad nije pala, iako na Veliki petak uvijek pue vjetar i lije kia. Oplakivanje Krista
nije izostalo, ali stiglo je kasno. Nisam se mogla vratiti kui, padale su velike, debele
kaplje, vjetar je poeo na onaj mitoloki nain nagovjeujui oluju, kao da svemir
dae ili poinje disati u nae ui. Znala sam da je jedino ega se Emerenc plai
upravo oluja, a znala sam i to da se uzalud opirem, ako je ne budem slijedila, ona e
me odvui natrag. Viola je podvio rep, cvilio, on je ve ponovno stajao na trijemu,

grebao po uvijek zakljuanim vratima, pokuavao se sakriti. Munje su ve poele

cijepati nebo, a zavijanje psa i zvuk grmljavine stopili su se u jedno. Sve se
naelektriziralo, najednom je sve plamtjelo plaviastim tonovima, svuda je bila voda i
najednom potpuno crnilo.
Tiho, Viola. Odmah dolazim, psiu. Odmah dolazim.
Nebo se zaplavjelo, zaplamtjelo, zagrmjelo. Bljesak munje trajao je dovoljno
dugo da bih vidjela da Emerenc pokuava napipati klju u svom utirkanom depu.
Pas je zacvilio.
, Viola. !
Klju se okrenuo. Pri bljesku munje razmijenile smo poglede. Emerenc nije
skidala oi s mene. Mislila sam da se varam, moram se varati. Nikada ne otvara vrata.
Ta se vrata nikada nisu otvorila. Ne mogu se otvoriti ni sada. To je nemogue.
Sad me paljivo sluajte. Ako ikome kaete, proklet u vas, a koga sam
proklela, taj je uvijek loe zavrio. Sada ete vidjeti neto to nije vidio nitko, a i nee
dok me ne sahrane. Nita drugo, neto to bi vama predstavljalo vrijednost, nemam i
danas sam vas povrijedila vie nego to zasluujete, pa u vam dati jedino to imam.
Ionako ete jednom sve vidjeti jer je zapravo vae, ali moete vidjeti ve danas, dok
sam jo iva. Uite. Ne bojte se. Uite slobodno.
Ona je ila naprijed, ja sam je slijedila. Viola je odmah klisnuo kroz prorez na
vratima. U prvim trenucima, dok su mi se noge korak po korak probijale mrklim
mrakom nesigurnosti, nije palila svjetlo. Viola je dahtao, uzdisao, uz poznate glasove
mogla sam uti sitne umove, tihe kao kad mi protri po podu u dubokoj noi.
Zastala sam jer se nisam usudila napraviti idui korak, jer u takvoj crnoj tami nikada
nisam kroila. Kasnije su mi, naravno, na pamet pale drvene aluzine koje otkada
smo ovdje stanovali nitko nikada nije vidio otvorene.
Svjetlost koja se zatim razlila oko nas bila je surova, nije bila ukasta, nego
snjeno bijela. Emerenc nije tedjela, arulja je morala imati barem stotinu vata.
Stajale smo u sobi velikoj, irokoj, snjeno bijeloj, svjee okreenoj, unutra je bilo
plinsko kuhalo, sudoper, jedan stol, dva stolca, dva velika ormara, jo jedan
ogroman, mali kanape presvuen poderanom ljubiastom plianom tkaninom, a koji
je oito vidio i bolje dane, nekada tako popularna ljubavnika sofa. Ovaj je dom bio
ist, jednako kao red aa na polici starinskog kredenca iza prozirne zavjese. Stajao je
ondje i hladnjak, takoer staromodan, zabuljila sam se u njega pokuavajui se

dovinuti otkud nabavlja led, ovuda ve godinama ne prolazi ledar. Viola se uvukao
pod sofu signalizirajui time da se vrhunac oluje tek pribliava. Zrak u sobi tjerao je
na kaljanje, uobiajen klor i osvjeiva zraka, izuzev toga prostorija je djelovala kao
s ljubavlju i panjom ureena blagovaonica, skrivena od svakog znatieljnog
pogleda iako u njoj nije bilo nieg tajnovitog, nijednog upadljivog elementa osim
neobinog predmeta to je unutarnju prostoriju oigledno dnevni boravak
hermetiki odvajao od kuhinje: pred vrata je bio dovuen zaprepaujue velik
elini sef, nemogue bi ga bilo pomaknuti, moda tek kad bi stigla cijela brigada
provalnika. Negdanji Grossmannov elini sef pomislila sam unutra u sobi pak
naslijeeni namjetaj, ali tko bi mogao u nju ui, kako uope, ak ni ona sama ne bi
mogla bez neije pomoi. Vani su munje parale nebo, kia je lijevala, Emerenc je bila
mrtvaki blijeda, ali se kontrolirala. Kasnije se ispostavilo da je elini sef bio pun
keramike.
Smetena, gledala sam oko sebe. Bilo je ondje i cvijea u vazi, nekoliko manjih
komada tepiha na podu, kao da je netko paljivo izrezao istroen orijentalni sag i
spasio dijelove to se jo mogu koristiti. Tada mi je pogled pao na ono to je Emerenc
najvie eljela sakriti od oiju svijeta: red zdjelica i posuda s pijeskom nunih za
maju higijenu. Ispod sudopera, u kutu zida pokraj kredenca, stajalo je devet malih
limenih tanjura, praznih, s neto ostataka hrane te devet malih posuda. Izmeu dva
ormara, poput kipa, stajala je majina najderska lutka. Izgledala je kao enski
maral, naga, bez iega na sebi osim odlikovanja: ispunjavale su je iglama
privrene fotografije. Pribodena je bila i jedna izblijedjela fotografija iz novina,
vedro, mlado lice od prije mnogo godina.
Da, to je on odgovorila je Emerenc premda nisam nita pitala. Kad me je
ostavio, pronala sam arenu maku koju su objesili. Nema potrebe za saaljenjem,
ne zasluujem ga. Nikada nikoga ne bi trebalo toliko voljeti, ni ovjeka ni ivotinju.
Viola je zacvilio, oglasio bi se na svaki udar groma, kao da krikom odgovara.
U svakom sluaju, nala sam jo jednu maku, u okolici ih uvijek ima
napretek, vika, ljudi ih izbace i otjeraju, isprva ih dre kao igraku za dijete, a kada
porastu, odnesu ih daleko i potjeraju u tui vrt. Kaem, nala sam umjesto one
objeene drugu, tu su otrovali, vjerojatno isti onaj koji je prethodnu objesio. Onda
vie nisam nita ni govorila, shvatila sam da ivotinje ne trebaju hodati vani i
odluila, stanovat e u kui, kao to gospoda dre pekinezere, mogu ih odrati na
ivotu samo u etiri zida. Ispoetka nisam imala ovoliko ivotinja, nisam ja

luakinja, eljela sam samo prvu maku, onu najstariju, nju sam odmah dala srediti
da bude mirna, druga se bolesna klatarala, nakon to sam je izlijeila, vie je nisam
imala srca otjerati, bile su drage, pitome, veselile se kada bih stigla, ako ovjek nema
nikoga tko e mu se veseliti kada kroi u kuu, pametnije je ne ivjeti. Ubijte me, ne
znam vam rei kako sam dola do brojke devet. Jednu sam nala na dnu Vrajeg
jarka, vritala je na dnu, htjela se uspeti, ali je stalno padala natrag, dvije mi je uruio
smetlar, znate, onaj estiti, stavili su ih u najlonskim vreicama meu smee, mislila
sam da nee preivjeti, ali na kraju su postale ljepe od drugih, nakon smrti montera
pei ona siva ostala je siroe, a tri crnobijele djeca su one iz Vrajeg jarka, one su kao
cirkuski klaunovi, vrlo su neobine. Svako novo leglo unitim jer to u drugo, ali
ova tri klauna nisam mogla. Imaju zvijezde na prsima, takve se ne smije pod zemlju.
Samo sam stajala i stajala. Oluja se udaljavala, grmljavina stiavala, nebo gotovo vie
nije bljeskalo, sjala je samo Emerencina ogromna arulja.
Znaju da moraju biti mirne, svaka je upamtila trenutak opasnosti, mogu
osjetiti i smrt, nemojte misliti da nee ve unaprijed znati to se sprema kada budete
dolazili s injekcijama, ali nemojte se saaliti ni nad jednom, istrebljenje je milosrdnije
od lutanja, opasnosti i odbaenosti. Dobro ih sve nahranite mesom prije nego to ih
zauvijek uspavate, nisu naviknute na meso, ako u hranu stavite malo tableta za
smirenje, neete ih morati ni loviti. I drite jezik za zubima jer za njih ne zna nitko
osim sada vas, i sve su otete iz ralja smrti, i sve su mi blie nego sin brata Jzsija.
Ako sustanari doznaju koliko ih imam, prisilit e me da se rijeim njih sedam jer
pravilnik doputa samo dvije, ili e pozvati zavod za javno zdravstvo. Ne mogu vam
dati vie nego svoje povjerenje i pustiti vas u svoj dom. Pogledajte ih, ali nemojte se
micati jer su plaljive, ne poznaju nikoga osim mene i Viole. Viola, gdje si? Prestani
se glupirati, oluja je prola. Na mjesto!
Viola je skoio na sofu. Na sredini sofe nalazila se rupa koju mora da je s
vremenom izdubio.
Veera! povikala je Emerenc. Isprva se nije dogodilo nita, zatim se oglasila
jo jednom, sada posve tiho, a onda se soba pokrenula i ponovno sam ula neobine
umove i vidjela Emerencinu obitelj, svih devet maaka kako izlaze iz svojih
skrovita, iza naslonjaa i ispod ormara. Nisu me ni pogledale, uo se samo jedan
zvuk: Violino lupkanje repom. Make su se zaustavile ispred praznih tanjura i
usmjerile pogled pun nade prema Emerenc koja je kraj tednjaka iz velike zdjele
poela vaditi nekakvo varivo. Nain na koji im je dijelila porcije, kako se sagibala, ne

skidajui osmijeh s lica, nije izgledao kao nevjerojatna vizija, nego kao cirkuska
predstava: to je bila dresura! Viola, izjelica, nije se ni pomaknuo iako je sigurno bio
gladan, samo je repom stavljao na znanje da je i on tu. Make ga se nisu bojale, ve
dugo ga nisu doivljavale kao psa. On je dobio posljednji, u veliku zdjelu to je
stajala na prozorskoj klupici, pojeo je cijelu porciju variva, to kod kue nikada ne
bi, oblizao je posudu i zatim me izazovno pogledao, vidim li kako je on ovdje dobar
deko. Na mjesto upozorila ga je Emerenc, skoio je natrag na sofu, a make su
skoile za njim, okruile ga, one koje nisu stale uz njega ili na njega smjestile su svoje
graciozno tijelo na vrh malog kanapea, u klasinoj majoj pozi u kojoj su obino na
stablu, a neke su sjedale i na rame najderske lutke, iznad fotografija, iznad moje
fotografije. Emerenc je rekla da sada vie nema ni minutu vremena, treba pomesti
vodu, podrum je vjerojatno poplavljen, Violu jo nije otpustila, rekla je neka ostane
razgovarati s ostalima, mene je poslala kui. Izale smo zajedno, hodale dio puta, od
kie je vani preostao tek miris i opet je sve bilo isto kao u estom pjevanju Eneide,
koraale smo obavijene tamom, kroz sjene, nad nama su se prosipale obmanjujue
zrake skrivenog mjeseca. Kada sam otvorila vrata naeg doma, poela sam plakati.
Prvi put u svom ivotu nisam znala, ni eljela, objasniti suprugu zato plaem. To je
bio jedini trenutak naega braka u kojem nisam odgovorila na njegovo pitanje.

BOINO IZNENAENJE

Viola je odavno mrtav, zadrala sam mnoga sjeanja, esto me u sumrak zavara igra
svjetla i sjene na ulici, iako je tiina potpuna, razabirem sitno ritmino lupkanje i
umiljam da to njegovi nokti udaraju dok juri za mnom ili ujem njegovo brzo, vrue
dahtanje. Ali vraa mi se slika i izvjesnih ljetnih nedjelja, kada kroz otvorene prozore
iza staklenki s krastavcima ostavljenih na prozorskoj klupici dopire miris mesne
juhe i nekakvog kolaa, nitko s takvom udnjom nije mogao pratiti zbivanja u
kuhinji, vrebati to se sve oblikuje od sirovog materijala, kao on kojeg se nije moglo
otjerati od tednjaka, ali to zapravo nitko nije ni elio jer je Viola za vrijeme kuhanja
bio ponizan, discipliniran, uvijek ekajui neki poseban zalogaj. Njegova je udnja
imala osebujan zvuk, neto kao uzdah: bez obzira na to tko stajao uz tednjak, na taj
tugaljivi znak uvijek bi mu neto dobacio. Moja sjeanja esto vraaju taj uzdah.
Iz Vremena me najee gleda ono Emerencino lice kada me je jednom, glasom
ispranjenim od svih emocija, upitala zar mi nije dosadilo to to sam joj stalno na
usluzi i samo je gledam s oboavanjem kao da mi je isprosila ruku. to, zapravo,
elim od nje: sprijateljiti se ili je poistovjetiti sa svojom rodbinom? Vi imate drukije
shvaanje svega nego ja, vas su nauili tisue stvari, a ipak ne obraate panju na ono
na to biste trebali. Zar ne vidite da mi uzalud upuujete poglede sa sjajem u oima,
meni ne treba nitko tko nije moj u potpunosti? Vi biste sve strpali u jednu kutiju pa
zatim vadili po potrebi, kada vam tko zatreba: ovo ovdje je moja prijateljica, ovo
sestrina, ovo stara kuma, ovo moja ljubav, ovo lijenik, ovo preani cvijet s Rodosa,
ma dajte, ostavite me na miru. Kada me vie ne bude, izaite povremeno na groblje,
to e biti sasvim dovoljno, kad ve nisam prihvatila onog ovjeka za prijatelja jer sam
eljela da mi bude mu, nemojte ni vi izigravati moje neroeno dijete. Neto sam

vam ponudila, prihvatili ste, osim toga imate pravo na nekoliko mojih stvari jer smo
se dobro slagale unato tome to smo se ponekad htjele potui. Kada me ne bude,
dobit ete neto, i to ne makar to, to e biti dovoljno, a nemojte zaboraviti ni to da
sam vas pustila ondje gdje nikoga nisam. Vie od toga ne mogu vam pruiti jer u
meni nema nita drugo. to jo hoete? Kuham, perem, spremam, odgojila sam
Violu, nisam ja ni vaa mrtva majka, ni vaa dadilja ni drug za igru. Ostavite me na
miru.
Bila je u pravu, naravno, no bila mi je to slaba utjeha. Uslugu za koju me je molila
da nakon njezine smrti oslobodim njezin zooloki vrt muka uinila bih svakomu,
od srca sam se nadala da e se menaerija smanjiti ili potpuno nestati kada doe
vrijeme za to, nije valjda takva luakinja pa da prihvati nove ivotinje, i tih devet je
zastraujue puno. Zbilja nije bilo lako, ali nisam mogla nita promijeniti: trebala
sam prihvatiti injenicu da ona odreuje pravila nae veze, a termostat to ga je
ugradila bio je ekonomian i racionalan. Na jednako pristojan nain odravali smo
kontakte s branim parovima diplomata, uz obostrane simpatije, ponavljajui prije
svakog susreta nepisani paragraf iz domene vanjskih poslova: emocije treba drati
pod kontrolom, diplomati odlaze nakon tri godine, premjetaju ih i oni si ne mogu
dopustiti da s domaim stanovnitvom ostvare doivotna prijateljstva, sami smo
takoer umjereno dozirali simpatije, ali dok su bili ovdje, uivali smo u njihovoj
prisutnosti, pa bilo je dobro u njihovu drutvu.
Diplomatskih konvencija drali smo se samo nas troje, etvrti lan obitelji
Viola nije. Dogodilo se da je jednom u bijesu ugrizao staricu i zbog toga dobio
udarac lopatom koji mu je slomio rebro. Viola je zavijajui podnio veterinarsku
obradu, starica gaje drala za vrijeme pregleda i pritom mu objanjavala: Tako ti i
treba, seoski vole, nemoj meni priati daje sezona parenja, ne deri se, sramoto, dobio
si samo ono to si zasluio. Hajde, otvori ta gadna usta! Meu blijeteim hrabrim
zubima ve je nestala i nagrada, kolai. Emerenc se drala pravila: onaj tko je voli
treba joj dati i glavnu ulogu u ivotu, taj je uvjet od svih do kojih je drala samo pas
doivljavao prirodnim i prihvaao ga ak i neposredno nakon to ju je ugrizao. U
pravilu su odnosi meu nama bili najskladniji kada je u kui postojao neki problem,
a u tome nije bilo oskudice, u tim godinama openito obiljeenim loim zdravljem
jedno od nas dvoje gotovo je uvijek bilo bolesno, ili se tijelo nije moglo oduprijeti
nekoj vrsti napada ili je ivani sustav signalizirao da se igra protiv nas vodi
nekorektnim orujem. U vremenima krize Emerenc nas je oboje podravala na zbilja
impresivan nain, njezini deformirani prsti donosili su olakanje i ozdravljenje, nije

bilo niega boljeg nego kad bi nas nakon teke bolesti okupala ili izmasirala pa
napudrala nekakvim miriljavim puderom to ga je slala Eva Grossmann. Moj je
suprug jednom ak predloio da bismo neprestano trebali biti na samrti, ili barem
potopljeni u bunaru bez dna, pa da nas moe izvlaiti, Emerenc bi tada bila mirna i
zadovoljna. Ali u trenucima kada bismo postigli neki uspjeh ili relativnu sigurnost u
ivotu, odmah bi izgubila interes: im nije bila od pomoi, nije nalazila ni opravdanje
za svoje postojanje. Jedna od stvari na koje se nismo mogli naviknuti bila je ta da
iako nikada nije itala, uvijek bi do nje doprle sve neugodne vijesti iz knjievnog
ivota, a koje bi doslovno okrenule nae ivote naglavake, tada bi nam uvijek
stavila na znanje da je upoznata sa sluajem i umirila nas: svima u ulici, barem
onima do ijeg miljenja dri, ako pojedinac to ve ne bi shvatio sam, rekla bi da su
urotnici opet u akciji i u svojim privatnim krugovima zahtijevala pojedinano
izjanjavanje o solidarnosti, kao i osudu naih neprijatelja.
Kako su godine prolazile, na se odnos gradio i nastavio jaati, Emerenc je bila
jedna od nas, naravno, do granice koju je sama povukla, mene je i dalje primala vani
na trijemu jednako kao bilo kojeg stranca, vie me nikada nije pustila u stan. Nije
promijenila ni druge navike, i dalje je izvravala sve preuzete obaveze, premda je
oigledno izostajao prijanji polet, nije odustala ni od ienja snijega. Povremeno
sam pokuavala pogoditi koliko je zapravo velik njezin imetak i pretpostavljala sam
da bi sin brata Jzsija uz grobnicu mogao izgraditi zgradu u koju bi stala cijela
obitelj. Emerenc nas je nagraivala na razliite naine: potpukovniku je pripalo
potovanje, Viola je dobio srce, moj suprug njezin besprijekoran rad on je ak bio
zadovoljan time to Emerencino suzdrano ponaanje postavlja okvire i ograniava
moju pretjerano drueljubivu provincijsku narav meni je povjerila zadatak koji
trebam izvriti nakon kritinih, zavrnih trenutaka njezina ivota i zahtijevala od
mene da moj umjetniki izriaj pokree prava strast, a ne strojevi i tehnika to ljuljaju
grane. To je bilo puno, Emerencina najvea ostavtina, a ipak sam osjeala da je
nedovoljno, eljela sam i drugo, ponekad sam je eljela zagrliti kao neko majku,
ispriati joj ono to nisam rekla nikomu, ono to moja majka nije razumjela svojim
intelektom ili obrazovanjem, nego je primala kroz suptilnije senzore ljubavi. Ali ona
me nije eljela na taj nain, barem sam ja vjerovala da me tako ne eli. Dugo vremena
nakon to je i od nje i od njezina doma nestao svaki trag, majstorova mi se supruga
vidjevi u mojim rukama svjee odrezano cvijee iz vrta i zakljuivi da idem na
groblje bacila oko vrata. Vi ste joj bili zjenica oka, ki rekla je majstorova
gospoa pitajte bilo koga u okolici, tako vas je zvala: ki. to mislite, o kome je bez
kraja i konca priala kada je jadnica sjela da se odmori? O vama. Vi ste vidjeli samo

to da je opet odmamila i prisvojila psa, a niste primijetili da je ona postala vama ono
to je Viola njoj.
Pratila je na ivot oko dvadeset godina, jedno smo vrijeme esto provodili tjedne i
mjesece u inozemstvu, ona se brinula o kui, skrbila za potu i telefon, preuzela ako
bi stiglo neto novca, Violu nije odvodila k sebi ni na jedan sat, uzalud je cvilio, neka
stan ne bude prazan dok smo odsutni. Kada smo stigli kui nakon jednotjednog
boravka na frankfurtskom sajmu knjiga, donijeli smo joj mali prijenosni televizor.
Iako smo se ve odavno navikli da ne prima nikakve poklone od nas, pomislili smo
da bi predmet tada jo nedobavljiv u Maarskoj mogao unijeti svijet u Zabranjeni
Grad. Osim toga stvar je bila toliko unikatna da smo se nadali da e promijeniti
njezin inae neprikosnoven stav, da e njezin emotivni svijet drukije reagirati nego
inae: samo e ona u cijeloj ulici imati majuni TV-aparat. Vratili smo se na blagdan,
opet je bio Boi kao kada smo pronali Violu, u to vrijeme na televiziji nisu
prikazivali toliko vjerski program koliko puke drame, iako su i tada pjevala djeca u
krznenim kaputima i sa ubarama na glavi, no nakon veere na programu je bio
lijep, sentimentalan film iz Drugog svjetskog rata. Pomislili smo da e se Emerenc,
koja nam je ve servirala veeru, veseliti daru, meutim ona nije odavala znakove
radosti, samo me je gledala tajnovitim, ozbiljnim oima, kao da bi mogla neto rei,
ali e se ipak suzdrati. Bila sam u potpunoj euforiji: zbilja je prihvatila dar.
Zahvalila je, poeljela ugodne blagdane, otila. Boi je te godine bio lijep, kao na
lakiranim estitkama iz mog djetinjstva, vani su leprale ogromne, meke pahulje.
Zima je bila moje omiljeno godinje doba, oarana boinim i obiteljskim ugoajem,
stajala sam na prozoru, gledala van, a meu mojim blagdanskim mislima nalazila se
i Emerenc, ponosna vlasnica televizora koja sad sjedi u svojoj sobi i slavi.
Mislim da je sve to se dogodilo kasnije slijedilo iz dogaanja te veeri, bilo je
kao da nam nebo baca dar natrag u lice ili kao da se Emerencin bog, kojeg je
oduvijek omalovaavala i vrijeala, ali koji je ipak neprekidno stajao iza nje i
promatrao, umijeao i dao mi jo jednu, posljednju priliku: moda u konano
vidjeti, a ne samo gledati. Stajali smo uz prozor nad ulinom svjetiljkom ija je
svjetlost prodirala ak i za najee ledene oluje, gledali prizor plesa snjenih
pahuljica kad se najednom u ulinoj slici pojavila Emerenc, mela je, njezina marama,
ramena i lea bijeljeli su se od debelog snjenog nanosa, mela je na svetu boinu
veer, jer plonik nije mogao ostati zameten.
Krv mi je pojurila u lice, gledana odozgo, Emerenc je izgledala kao Strailo iz
Oza. Dragi dobri Kriste koji si se upravo rodio, kakav li sam dar donijela toj starici,

pa kada ona moe sjesti u miru svoga doma kad je njezine obaveze trgenjaju od
jednog jutra do drugog? Iz tog nas je razloga pogledala onim posebnim, ranjenim
pogledom, da njezin unutranji svijet nije bio satkan od osjetljivijih, finijih niti nego
to je bio moj, ne bi ni primila aparat ili bi pitala bismo li barem povremeno umjesto
nje pomeli snijeg s ulice ili preuzeli pranje rublja, jer dok se ona konano spusti na
svoju sofu, Budimpeta vie ne emitira nikakav program. Nismo se usudili rei ni
rije jedno drugome, moj je suprug doao do istog zakljuka, bilo nas je stid ak i
gledati van, okrenuli smo lea Emerencinoj metli, Viola je grebao po balkonskim
vratima, htio je izai, ali nisam ga pustila. Svaka je rije bila suvina, trebalo je neto
poduzeti, nije bilo dovoljno razgovarati o tome, ali mi smo se samo vratili naoj
televiziji i ni danas si ne mogu oprostiti: iako sam spoznala to bih trebala uiniti,
nisam napravila ni korak dalje od pomisli. Uvijek sam znala filozofirati i nije me bilo
stid priznati ako bih pogrijeila, samo mi nije pala na pamet ta jedna jedina stvar, to
da sam u usporedbi s njom jo mlada i snana, a ipak nisam otila dolje poistiti
snijeg, nisam je poslala u sobu neka gleda emisiju na TV-u, iako bih izdrala metlu,
dovoljno sam s njom plesala u provinciji, u djevojake dane odravala sam red pred
naom kuom. Nisam sila, nije mi palo na pamet. Bio je Boi, promjene radi voljela
sam uz slano i gorko povremeno uzeti neto slatko, lijep, ljubavni, tugaljiv film
nakon toliko egzistencijalizma i grotesknih produkcija.

AKCIJA

Da, vjerujem da se tad sve poelo raspadati. Negdje koncem veljae Emerenc je
uhvatila virus gripe to je divljao jo od jeseni, naravno, bolest je prehodala, uope
nije obraala panju na nju. Te je zime bilo neuobiajeno puno snijega, svu je energiju
usmjerila odravanju reda na ulici iako se guila u kalju, svi su to mogli uti. Sutu i
Adlka jurile su za njom sa zainjenim kuhanim vinom zamaskiranim u aj, Emerenc
bi izlila u sebe slatki alkohol, povremeno bi zastala i naslonila se na metlu, imala je
duge napade kalja. Adlka se brinula o njoj sve dok i sama nije pala s nogu,
razboljela se toliko da su je morali odvesti u bolnicu, Emerenc je vidno laknulo kad
se ova vie nije pojavljivala, dok je Sutu bila diskretnija u potpori, Adlina velika
usta nisu mirovala, to je svakako prelazilo mjeru Emerencina ukusa, cijela je ulica
jeala: ova starica ve danima nije legla jer prokleti snijeg ne prestaje padati, uvijek
iznova moe poeti s poslom dok se otklie od jedne kue do druge ovakva bolesna.
kolski drug, koji me je svojedobno uputio na Emerenc, predloio mi je jednom neka
staricu nagovorim da ve jednom posjeti lijenika, prije svega neka legne i prestane
istiti snijeg, u protivnom e stradati, uje on nju kako kalje i misli da je vie ne mui
gripa, nego upala plua. Emerenc je hvatala zrak kada sam je primila za ruku da
konano stane i obrati panju na mene, vikala je da je ne ljutim, ako ve elim
pomoi, neka se pobrinem za nas, neka spremam i kuham, sve dok taj prokleti snijeg
pada, ona se ne moe maknuti s ulice, a odmarati se uope ne eli, kakva glupa ideja,
kako da legne u krevet, kao da ne znam da ga i nema, osim toga zato uope lei kad
bi je mogli pozvati bilo kad, stanari, naravno, imaju kljueve, ali mogle su je dii
vlasti ili neoekivan stranac, stoga je najpametnije i nou sjediti, tako je najmanje
trgaju lea, neka budem ljubazna i prestanem se baviti s njom jer joj dosaujem,
nikoga ne treba biti briga lei li ona ili ne i to uope radi, ni ona mene nikada nije
pitala zato u kupaonici imam toliko kozmetike, a ve sam prilino stara. Neka u

krevet legne moj kolski drug, lijenik takoer, i neka ne ustane iz kreveta ni jedan
bijednik koji njoj eli dirigirati.
Emerencini obrazi gorjeli su od temperature i uzbuenja, mela je s jo veim
poletom, kao da se sa snijegom obraunava, rjeava osobnu stvar, neto to samo ona
moe zgotoviti. Sutu i majstorova gospoa donose joj hranu vikala je za mnom
ima dovoljno za sve, neka ne razbijam glavu niim, mrzi kad je vrebaju. Kada dobro
razmisli, dosad u ivotu nije imala slom ivaca, ali ako je budemo puno gnjavili,
iskuat e kako je to. Njezine rijei uguile su se u napadu kalja, zatim se okrenula.
Violu sada nije drala uza se, rekla je da nema vremena trati s njim, a za psa nije
dobro da stoji, neka ga odvedem kui na toplo da se ne bi i on razbolio. Bila je to
neobina godina u svakom pogledu, za nas takoer, moj se ivot poeo raspetljavati
upravo u vremenu nakon tog Boia za koji smo joj poklonili televizor. Odmah
poslije nove godine kao da je neka nevidljiva ruka okrenula onu misterioznu slavinu
iz koje u ovjekov ivot tee i dobro i loe te koja je u jednom trenutku otvorena, a u
drugom ve zatvorena. Upravo tada slavina se otvorila. Nije bilo posve upadljivo, ali
moglo se uoiti da jo nikada u ivotu nisam imala toliko toga obaviti ili srediti kao
tada i sve do samoga kraja nisam razumjela uzrok. Tolike su me godine drali izvan
nevidljivog, ali i vie nego stvarnog kruga da sam tekom mukom shvatila da je
negdje donesena drukija odluka, rampa koju su uvijek drali sputenom bila je
podignuta, vrata na koja u posljednje vrijeme nismo ni kucali otvarala su se sama
mogu ui ako elim. U poetku nisam ni pokuavala rastumaiti znakove, Emerenc
je istila i kaljala, ja sam obavljala kupovinu, kuhala, pospremala sobe, hranila i
etala psa, i razbijala glavu time to je spopalo ovu ili onu organizaciju da najednom
pokazuje tako velik i nagao interes za mene, kada bi barem Emerenc pokazala
interes da ipak ode k lijeniku, ali kada god bih to spomenula, zaurlala bi na mene,
neka joj se maknem s puta, svatko ima pravo kaljati. Sve dok pada snijeg, ona ima
posla na ulici, dovoljno je da se pobrinem za svoj dom dok ona ne bude mogla
preuzeti posao, ali neka je ne gnjavim lijekovima i lijenicima, samo gubim vrijeme.
Trala sam izmeu svih svojih obaveza kao kukac kojeg pokuavaju uloviti, nisam
mogla raunati na Emerencinu ruku koja je sve dovodila u red, s druge strane, sve su
se kulturne organizacije javile istodobno, nebrojeni su me traili i fotografirali, tada
sam ve shvatila da e se dogoditi neto uzbudljivo, da su me eljeli maltretirati, sve
bi ovo odzvanjalo drukijim tonom. Nikada prije nisam dobila tako sjajne recenzije,
nikada prije vanjski svijet nije bio do te mjere zainteresiran za mene. Stalno sam
trebala nekamo ii, novinari su me neprestano nazivali, javljali se sa radija i
televizije, sve se oko mene okrenulo naglavake. Nisam shvaala to se zbiva ak ni
kada su kolege poele praviti aluzije, dok se jednog jutra, nakon telefonskog poziva

upuenog s jednog vanog mjesta, konano nije oglasio i moj suprug. Nikada, ni
prije ni poslije, izuzev onih nekoliko sati nakon naeg vjenanja, nisam vidjela takav
sjaj na njegovu licu kao tada. Nagrada. Pa naravno, nagrada. U meuvremenu je ve
dola sredina oujka, svi znakovi, a posebno posljednji prijateljski telefonski poziv
iji je povod bio neto posve drugo, mogli su znaiti samo jedno: dolazi dekret.
Trebam se veseliti, veseliti, pa konano su zavrena desetljea borbi i neprijateljstava.
Trebam se veseliti!
Ali ja sam bila smrtno umorna, iscrpljivao me novi ivot to se oblikovao bez
prijelaznog razdoblja i gotovo svakodnevno pred oima javnosti, a uz to se naruio
uobiajeni kuni poredak: nije bilo Emerenc. Brigu za Violu, loenje, kuhanje,
peglanje, pospremanje, tranje u kemijsku istionicu bilo je teko sinkronizirati s
osjeajem sree to je sve ee bljetala pod svjetlom reflektora. Adl je napokon
putena iz bolnice, nadali smo se da e zajedno sa Sutu preuzeti obaveze oko
odravanja ulice. Isprva ju je Emerenc grubo odbila: vritala je na nju koliko god joj
je to doputalo bolesno grlo neka joj se skloni s puta. Zatim je najednom samo
zautjela, tovie, nestala s ulice. Sutu je zatvorila tand na kojem je prodavala
peene krumpire i kestenje, izvjesila natpis zatvoreno zbog bolesti te su ona i Adlka
preuzele brezovu metlu. Tijekom samo jednog prijepodneva postalo je jasno da se
njih dvije ne mogu pobrinuti ak ni za polovinu onog to bi Emerenc u dobrom
zdravlju napravila sama. Starica se inae skrila od nas, kada ju je gospodin Brodarics
potraio i upitao treba li togod, povikala je kroz vrata neka je pusti na miru, ne eli
da je itko posjeuje, ionako nee pustiti nikoga unutra, ne trebaju joj ni lijekovi jer ih
nee uzeti, ne eli vidjeti lijenika, njoj je potreban samo odmor, nakon to se dobro
naspava, stat e na noge. Violu ne eli, smeta joj kad skae, meni neka ne padne na
pamet da svraam k njoj, ne eli me ni vidjeti ni uti. Nikoga, prihvatimo ve
jednom. Ni mene.
Emerenc je nestala. Bez nje se ulica inila nestvarnom i praznom, kao pustinja.
Tipino za mene, ono to sam osjeala nakon to se starica povukla uzmaknula je i
zakljuala se ak i preda mnom nije bilo suosjeanje ili strah, nego jalov bijes. Ne
eli me vidjeti, ne eli da joj smetam? Jao to je obzirna! Sad u zaglibiti, ba kada na
svaku minutu mog ivota netko polae pravo, umjesto da se stvari poboljaju
situacija se samo pogorava, na meni je sav teret, moj suprug ne smije van po
hladnoi, pas cijeli dan zavija, u stanu trebam odravati besprijekoran red, naime
posjetitelji su konstanta, a nepoznanica je kad u sve to obaviti, pritom telefon
neprestano zvoni i trae me novinari. Kad god bih kroila van, vidjela bih

uskomeanu ulicu, Sutu i Adl istile su i pritom razgovarale, stanari koje je starica
sve odreda pouila kako se poten ovjek ponaa u sluaju tue bolesti tabali su
snijeg pred Emerencinim trijemom nosei glinene zdjelice i posude s hranom. Od
mene nije dobila nita, u vrijeme objeda otvorila bih dvije konzerve hrane, na njima
smo ivjeli nas troje, moj suprug, ja i pas, time uistinu nisam mogla ponuditi
bolesnika, drugi su pak dali sve od sebe, nitko osim mene nije pao na ispitu, iako
sam nekoliko puta dnevno otila do vrata i povikala mogu li neto uiniti za nju, ali
time sam i zavrila njegu bolesnika, njegu koja starici prema njezinoj izjavi ni u
jednom trenutku nije bila potrebna. Dok sam izricala pitanje treba li togod
drhtala sam u nadi da e me odbiti, ne mogu podnijeti ni sve ovo to je trenutno na
meni, a kamoli to drugo, jo vie, snjene padaline poremetile su opskrbu, dnevno
etiri-pet puta moram skoknuti do trgovine jer roba ne stie na vrijeme, Violu vuem
sa sobom, ne pronalazim najuobiajenije stvari, u kuhinji je gotovo svega ponestalo,
moram nabaviti nove zalihe, nadomjestiti potroeno, kliem se prema kui s
nabubrenim torbama i nikako ne mogu sustii samu sebe. Pritom su u stanu
fotografi radili svoj posao, a ja nikada na fotografijama nisam izgledala tako mravo,
neprivlano i dotrajalo kao prije dodjele nagrade.
Emerenc uope nije otvarala vrata niti se pokazivala, kucanje ju je iritiralo,
zahtijevala je da joj nitko ne smeta. Glas joj je izgubio snagu, na neki se nain
izmijenio, nije bio priguen, nego nekako stran i sirov. I dalje je odbijala dopustiti
ulazak lijeniku, ja sam najbolje znala zato. Darovana hrana stajala je na maloj
klupi, isprva je unosila posude jer su iznova dospijevale na klupu, prazne i iste,
zapravo sam se uplaila kada vie nije izlazila po hranu, pa su nedirnute posude s
jelom stajale jedna pokraj druge. Na pitanje o tome odgovorila je kroz prorez na
vratima, nema apetita, a i hladnjak joj je krcat. Govorila je isprekidano, s knedlom u
grlu, pa sam pomislila da je pretjerala s alkoholom. Znala sam da to to govori nije
istina, vidjela sam njezin hladnjak, nije bio elektrini, a na ulici su ve davno prestali
prodavati led. Kao i u vrijeme boinog ienja ulica, opet sam registrirala samo dio
viene slike: lagala je, ali nisam razmiljala o tome kako preivljavaju ona i njezine
make. Moda na ostacima stare hrane pokuala sam uvjeriti samu sebe jer isprva
je dobila toliko toga, moda su sve njezine posude pune, hlade se na prozorima,
ondje se mogu dugo ouvati. Nisam dugo razbijala glavu time, stalno sam morala
nekamo uriti, stalno me je netko traio, no svakodnevno bih odlazila na njezina
vrata, ponavljala svoje ponude, predloila joj da u k njoj uputiti makar starog
susjeda profesora, iako sam unaprijed znala da e me odbiti i uvijek bi mi laknulo

kad bi to uinila jer jednostavno ni za kakvu novu akciju u mom ivotu nije bilo
mjesta. Sreom, razum mi je ipak jo radio toliko da pokuam potraiti
potpukovnika, makar da mu kaem da je Emerenc bolesna, nije bio u policijskoj
stanici, uputili su ga nekamo na odmor, ali mi naziv odmaralita nisu smjeli otkriti,
zatim sam obavijestila sina brata Jzsija, on je doao, ali nije uspio ui k njoj, ostavio
je limune, narane i kanticu sarme na pragu. Konano je jedne veeri svratio k nama
gospodin Brodarics i upitao jesam li svjesna koliko je zapravo vremena prolo
otkada se starica nije pojavila na trijemu, jer sada je sam kraj oujka pa ako on dobro
rauna, ona se vrata nisu otvorila ve puna dva tjedna. Stanari vile zabrinuti su da e
kao zajednica dospjeti u nevolju ako, uz njezinu privolu ili bez nje, ne dovedu k njoj
doktora, nekakvu pomo. Gospodin Brodarics me podsjetio i na to da, kao to sama
znam, Emerenc iz trijema ulazi u kupaonicu, taj privatni prostor dri pod kljuem,
ali u posljednje vrijeme ne koristi se ni njime, na trijem ulazi snijeg, a na snijegu ve
danima nema svjeih tragova to bi vodili od vrata prema van, vide se samo oni
prema unutra to ih ostavljaju ljudi koji donose hranu. to Emerenc ini kada treba
obaviti neophodne prirodne potrebe? Iza kuhinjskih vrata dopire neki teak vonj,
nasluuje neto loe, ne smijemo dovijeka prihvaati njezino tvrdoglavo
zakljuavanje, neto treba poduzeti jer starica pati. Ako ni sada ne pusti u stan nekog
od sustanara ili lijenika, provalit e vrata. Okruni lijenik ve je pokuao ui k njoj,
Adlka ga je dovela rano jutros, ali otjerala ih je. Adlka tvrdi da je jedva imala glas,
tekom je mukom izmrmljala protest zbog uznemiravanja. Neka budem ljubazna i
zovem hitnu pomo, i to to prije, pa nije ovo Crna Afrika, jo e nesretnica
preminuti. Pala sam u oaj. Osim mene onamo s Emerencinim doputenjem drugi
ovjek nije kroio, ali ni mene nije trpjela izuzev taj jedan jedini put, pa ako dokui
da pokuavamo ui na silu, mogle bi se dogoditi nezamislive stvari. Uplaila sam se
toliko da sam konano ponudila mogue rjeenje, rekla sam gospodinu Brodaricsu
da priekamo jo jedan dan, moram razgovarati s Emerenc potpuno sama, u etiri
oka, pa u ga obavijestiti jesam li uspjela u svom naumu, a ako ne uspijem, dogovorit
emo se to dalje. Isto poslijepodne odjurila sam k njoj, vikala sam kroz prorez na
vratima, obeala joj da u potovati njezine elje i drati na umu razloge zbog kojih
ne eli nikomu otvoriti vrata, nee onamo ui nitko, ja u obilaziti stan i sve potrebno
drati u redu, ali ona treba izai, ako ne eli, ne treba u bolnicu, bit e kod nas u
majinoj sobi s Violom. Lijenik je ve eka, vidjet e, od lijekova e ubrzo ozdraviti.
Prijedlog ju je toliko uznemirio da joj je i glas ojaao, meni nije mrmljala, nego
dovikivala: ako je ne ostavimo na miru, im stane na noge, prijavit e nas zbog
uznemiravanja privatnog posjeda, svi smo bezobrazni i nasrtljivi, guramo nos ondje
gdje mu nije mjesto, ima pravo na oporavak sve dok se ne bude osjeala dobro,

pritom moe leati, ili sjediti ili stajati, ali niti ja niti koji drugi bijednik nee kroiti u
njezin stan, a ako netko pokua, neka rauna s tim da ona ima sjekiru i da e ga ubiti.
Otjerala me je, zgroena sam otila kui. Uveer su k nama doli gospodin Brodarics
i majstor, stigao je i sin brata Jzsija, odluili su da e provaliti vrata, lijenik e ekati
vani, ipak, sin brata Jzsija ne eli je povesti kui, boji se da bi mogla prenijeti bolest
njegovu djetetu, ali pomoi e da je prenesu uza stube u na stan. Trebala sam postii
tek to da malice odkrine vrata, barem to da okrene klju u bravi, ostalo e ve ii
samo od sebe.
Moj suprug se ni jednom rijeju nije usprotivio iako smo sve odluili i
isplanirali njemu iza lea, ali nije mogao razumjeti zato mene toliko uznemirava
pomisao da se provali k njoj, ve e ponovno pribiti Emerencina vrata, pa nije
nikakva novina da starica nikomu ne eli otvoriti. Emerenc nikada nije bila posve
zdrava razuma, to je tako strano u tome da se zakljuala i nestala kao Ahilej? Spasit
emo je protiv njezine volje. Neka je samo dovedem k nama ako je spremna doi,
iako on ne voli strance u stanu, meutim sada nije rije o principu, staricu treba
njegovati, drati na toplom, onog tko je prepusti njezinoj sudbini moglo bi do kraja
ivota pratiti grizoduje, ovo je izvanredna situacija. A moja je panika iracionalna i
neobranjiva, uostalom, volim tu staricu, zato me toliko uznemirava pomisao da je
primimo k nama na neko vrijeme i zato stalno plaem? Nisam odgovorila, nisam ni
mogla odgovoriti. Samo sam ja poznavala Emerencin Zabranjeni Grad.
Lijenik, gospodin Brodarics i ja odluili smo da Emerenc treba jo ovu posljednju
no provesti u svom domu, djelovat emo sutra nakon to lijenik zatvori ordinaciju.
Bila je to teka no, sati su se sporo vukli, jo sam uvijek dvojila, ali naposljetku sam
odluila: ne mogu uiniti nita drugo, skonat e ako ne dobije lijeniku pomo,
spasiti je mogu tek tako to u je izdati. Emerenc je od elika, moda jo nije
prekasno, ako budem djelovala spretno, moda u uspjeti sauvati i njezine tajne,
iako e to iziskivati uasnu koliinu dodatnog truda, niz dobro planiranih lai i puno
energije. U zoru sam otila do njezina stana i pokucala, zamolila sam je da uini
neto malo za mene, neka barem to poslijepodne na samo jedan trenutak kroi pred
svoja vrata, toliko da umiri okolinu, nije pametno to se od svih skriva, svi misle da
je gore nego to zapravo jest, nitko ne prihvaa nebrigu, uostalom, i sama zna koliko
je ljudi vole. Isplanirala sam, ako je uvjerim da samo odkrine vrata, lijenik e
zakoraiti za mnom, zgrabiti je za ruku, izvui van, a majstor, gospodin Brodarics i
sin brata Jzsija e je uz moju pomo preseliti k nama. Odgovorila mi je da je upravo
htjela poslati po mene, da na vrata nee izai, ali ja mogu stati blizu, trebam donijeti

veliku i dugaku kutiju, umrla je njezina stara maka, ona sterilizirana, morat u je
pokopati. Lijenik joj ne treba, nitko ne moe prii blizu njezinu stanu, onaj tko ne
vjeruje da je iva neka ide k vragu pa e povjerovati, kada mi neto prui van, neka
kaem da sam odnijela njezino prljavo rublje, nee se valjda ona opravdavati pred
mnogim radoznalim duebrinicima. Jedva sam razumjela opet loe artikulirano
aputanje, ali kada sam razabrala to eli, ponovno sam mislila da u poludjeti.
Nikada u ivotu nisam sauvala ni jednu kutiju, gdje u joj sad nabaviti lijes za
maku i to da uope otponem sa ivotinjskim leom, ionako sam do grla u raznim
poslovima? Naravno da sam joj obeala, kod kue sam u podrumu iz gomile
odbaenih stvari izvukla kofer, na koncu sam se i oraspoloila, smrt make moj je
zadatak ak uinila lakim. Dok mi Emerenc bude dodavala le, vrata e morati biti
otvorena, lijenik e je uhvatiti, moe je i odnijeti. Samo da se sva zbivanja ne moraju
odvijati istodobno: lijenik je mogao doi samo u vrijeme kad sam ja trebala krenuti
na intervju na televiziju, zamolili su da doem u etiri, petnaest minuta ranije po
mene e doi slubeno vozilo, lijenik ne moe ni minutu ranije, ali u petnaest
minuta do etiri bit e pred Emerencinim vratima. Pozvat u je, starica e otvoriti
vrata, pruit u joj kutiju, zatim preuzeti maku, u tom e se trenutku pojaviti
lijenik i sa sinom brata Jzsija, gospodinom Brodaricsem i majstorom izvui nju
van, mukarci e je odvesti kod nas, a ja mogu otii na televiziju. Pozelenjela sam od
ivciranja, gutala sam sredstva za smirenje kao da su praline, ali jo ujutro, pa i
prijepodne sve se inilo nekako jednostavno, ak me je bilo stid to se tog realnog
rjeenja nisam dosjetila ranije.
Promijenila sam posteljinu u majinoj sobi, zapalila vatru, u meuvremenu su
se pojavili novinari, bili su pomalo iznenaeni zbog velikog nereda u sobi koja nije
grijana cijele zime i upravo je danas dola na red za pospremanje. Viola je
neprekidno lajao. Sada shvaam zato mi nije palo na pamet da bi ita moglo poi po
zlu, naime prvi put u svom ivotu bila sam obasjana sa svih strana, u sreditu
pozornosti, i prvenstveno me je zanimao taj plamen, sve drugo samo je povrno
dopiralo do mene. Zapravo, nitko normalan nije sumnjao u to da mogu provesti u
djelo svoju zamisao, svi su znali da nas Emerenc voli, majinom sobom se ne
koristimo, Viola e biti sretan, starica me ak i u trenucima najmranije sumnje
poznaje dovoljno da zna da u odrati svoju rije kao to sam obeala: nikoga neu
pustiti unutra, odmah u zakljuati vrata stana, preuzet u odgovornost za stvorenja
koja ive s njom. Zapravo me zabrinjavao samo jedan trenutak, onaj kada se
ispostavi da na vratima ne stojim samo ja, na cijelom svijetu jedina na iju e rije
otvoriti vrata, nego i drugi, pa i njezin najvei neprijatelj lijenik. Sve to plailo me
je vie od planiranog poslijepodnevnog nastupa na televiziji, iako bih inae ve na

samu pomisao da e me posjesti pred kamere osjetila takvu tremu da bi me oblio

hladan znoj.
Dogovorili smo se s doktorom da emo se nai na Emerencinu trijemu, imala sam jo
dovoljno vremena da serviram ruak kod kue. Toga dana Viola nije bio normalan,
najprije nije prestajao zavijati, a potom je zanijemio. Izali smo u etnju, no odmah je
traio natrag, nije se javio ni kada se ulo zvono na vratima, nije ak ni podigao
glavu iako nije spavao, gledao je. Trebala sam shvatiti tu potpunu potitenost, ali ja
nisam bila Emerenc, pa nisam shvatila ni zato je postao divlji i bijesan kada je vidio
da naputam stan bez njega. Nosila sam lijes za maku, sudionicima akcije dala sam
prilino zbunjujue objanjenje, kofer je potreban za Emerencine stvari to u ih
donijeti k nama. Stigao je sin brata Jzsija, tovie, u istoj minuti kada i automobil to
su ga poslali s televizije, voza je donio poruku: ispriavaju se, stvar je loe ispala,
ve me ekaju u sobi za minkanje, a prije nastupa jo trebam obaviti dogovor s
reiserom, preraunali su se u vremenu mog dolaska, moramo krenuti odmah, neka
uem. Odmah ne mogu, rekla sam, imam neodgodivog posla, nee trajati dugo,
neka me prieka, voza mi je dao pet minuta, to je zapravo trebalo biti dovoljno,
trebalo je samo skoknuti k Emerenc, kroz otvorena vrata preuzeti u kofer smjetenu
maku, ostali e Emerenc izvui van i ponijeti je, dok se s njom budu objanjavali, ja
u zatvoriti vrata, vratiti se u svoj stan, predati Emerenc klju, umiriti ju, rei da e
sve biti u redu, nitko ne moe ui, a poslije emisije sjest u pokraj nje i uvjeriti je da
e nam biti dobro zajedno, dobro u se brinuti i za njezine ivotinjice dok god je ona
bolesna. Uvjeriti Emerenc! Kako sam to uope mogla i pomisliti? Vjerojatno mi se
iskljuio mozak, vjerovala sam u ono u to sam eljela vjerovati, uzgred sam uz
realne obaveze pokuavala zamisliti na koja u pitanja trebati odgovoriti na televiziji.
Kada je kucnuo as, potrala sam k Emerenc, bilo je tono petnaest minuta do etiri,
voza je jasno pokazao sat na lijevoj ruci, a na desnoj rairio prste pokazujui ih svih
pet. Dobro, obeala sam. Pet minuta, ni jedna vie.
Bio je sam kraj oujka, bilo je hladno, ali mirisno, Emerencin vrt preplavile su
ljubiice, tratina ispod prozora bila je ljubiasta. Snano sam zakucala na njezina
vrata, a lijenik, gospodin Brodarics, majstor i sin brata Jzsija ekali su u zasjedi.
Ranije sam ih upozorila da se ne smiju ni pomaknuti sve dok ne preuzmem od
Emerenc jedan paket. Inae, osim neposredno ukljuenih ve je cijela ulica znala to
spremamo, kao na Brueghelovim slikama okupljali su se u arene skupine, svi su se
meusobno poznavali i svi su bili zadovoljni konano pronaenim rjeenjem.

Majstor me je na ulazu upozorio da je smrad to je ve juer bio uznemirujui danas

postao jo jai i tei, da ne zna da je to nemogue, pomislio bi da se raspada njezin
le, sjea se, nakon opsade se irio takav odvratan smrad.
Zamolila sam da se svi povuku u stranu, pred vratima moram ostati posve
sama, tada su se sklonili i ulini promatrai iako su bili spremni platiti ozbiljan iznos
da vide kako spaavamo Emerenc dok se ona opire. Kada se trijem ve posve
ispraznio, a lijenik iza ugla ekao da zaigra svoju ulogu, pokucala sam. Emerenc me
je zamolila neka ne ulazim, traila je da joj pruim kutiju, a zatim da ostanem na
mjestu i ekam. ovjek s televizije trubio je ispred nae kue, nisam mu mogla
odgovoriti, motrila sam vrata to se pomiu i Emerencinu ruku to se pojavila, lice joj
uope nisam mogla vidjeti, inilo se da je uza sve sjedila unutra bez svjetla ili je
svjetlo ugasila jer je iza uskog otvora vrata bio mrkli mrak. Smrad to se irio bio je
takav da bih najradije zaepila nos prstima, ali samo sam stajala tijela izduenog kao
kod psa u lovu, iz stana je zbilja dopirao vonj raspadanja kao nakon opsade,
ljudskog i ivotinjskog izmeta, ali tko se tad mogao baviti pojedinostima. Predala
sam kofer, ovjek s televizije opet je zatrubio. Emerenc je zatvorila vrata za sobom,
ula sam kako unutra kljoca prekida za struju. Lijenik je provirio iza ugla, dala
sam mu znak neka eka. Upravo kada je ovjek s televizije ponovno zatrubio, vrata
su se poela otvarati, Emerenc nije pruala kofer, nego le zamotan u nekakav stari
kaputi, ispostavilo se da je kofer premalen, ispruena ivotinja nije stala u njega,
drala sam to u naruju kao da je ubijeno dijete. Htjela je odmah zatvoriti vrata, ali
lijenik je dotad ve uglavio nogu u nastali otvor, dojurio je i sin brata Jzsija, vie
nisam mogla pratiti jesu li uli ili su prema dogovoru izvukli Emerenc uz majstorovu
pomo, samo sam jurila s majim leom prema naoj kui, ondje vani, uz ivi zid
brueghelovskih figura uhvatio me nagon za povraanjem, le sam ubacila u kantu za
smee. Automobilska truba vie nije ni prestajala, a ja sam, pametnjakovika, jurila
gore u stan, imala sam osjeaj da ako istog asa ne pustim malo vrele vode po
rukama, iz mene na televiziji nee izai ni najmanji glas, uzalud e postavljati pitanja.
Zato se sve dogaa tako naopako, tako zbrkano? Emerenc je sada na putu prema
nama, vjerojatno se opire, poteu je, cimaju, trebala bih biti pored nje, ali to je
nemogue, nije u mojoj moi, nisam ondje. Hoe li uiniti neto za mene? pitala
sam supruga koji mi je kasnije rekao da mi je glas bio neprepoznatljiv, ba kao i lice.
Nemoj ekati da dou ovamo, otri prijeko, zakljuaj umjesto mene Emerencin stan
prije nego to ulica baci svoj pogled unutra. Ni ti nemoj provirivati i im je dovedu
gore, predaj joj klju i poruku da u se ja pobrinuti za sve ono to je unutra ostalo.
ovjek s televizije ne skida ruku s trube, ne mogu ostati i sama joj objasniti. Obeao
je, ja sam potrala prema kolima, on prema Emerencinoj vili. Staricu nisam vidjela, ni

ekipu za spaavanje, ula se samo nekakva galama, tutnjava, pravila sam se da sam
ogluila, upala sam u televizijski automobil i ve smo izjurili iz ulice.

BEZ MARAME

Kada ovjek uini neto doista neoprostivo, nije uvijek svjestan svoga ina, ali
nekakva unutranja sumnja tinja. Uvjeravala sam sebe da je lo napet osjeaj u meni
trema pred kamerama, ali bio je to osjeaj krivnje. Kada smo stigli na televiziju,
ispostavilo se da su se doista puno preraunali, ve smo kasnili, pred kamere sam
dospjela bez minke, bila sam nervozna, neprivlane vanjtine, bilo je oito da je
novinar oekivao vie od mene, izvornije ideje, ali dok sam odgovarala na njegova
pitanja, moje su misli bile drugdje, meu problemima to sam ih ostavila kod kue. S
lijenikom sam dogovorila da ako mu se bolest ini laka i bez bojazni traginog
ishoda, neka Emerenc ostane kod nas, ali ako je teka ili ak za ivot opasna, neka je
odvede kolima hitne pomoi. U svakom sluaju, dok stignem kui, sve e ve biti
rijeeno. U emisiji nas je sudjelovalo mnogo, dugo je trajala, a sam dogaaj nije se
zavrio intervjuom, nisu me odmah pustili. Iako sam jedva ekala da krenemo, bila
sam i poaena, prvi put u ivotu bila sam u televizijskom svijetu. Moda bi me i
pustili na moje veliko inzistiranje, ali nije to bio makar kakav doivljaj, upoznavala
sam one koje sam svakodnevno gledala na ekranu, znala sam da se trebam uriti, a
ipak nisam. Konano sam se dosjetila da bacim pogled na sat, zaprepastila sam se
kada sam vidjela koliko je vremena prolo, tada vie nita nije bilo dovoljno brzo,
molila sam da mi pozovu taksi i odjurila. Kada sam izlazila iz automobila, nebo se
jedva naziralo, ulica je bila tiha, neobino prazna, builo je jedino iz nae kue: Viola
je gorko zavijao. Emerenc, znai, nije kod nas, Viola ne bi plakao da jest. Nije mi
trebalo rei, znala sam da je situacija ozbiljnija nego to smo mislili, trebala sam to
ve odavno naslutiti, jo onoga dana kada je Emerenc najednom ostavila posao i
poruila nam da se snaemo, ali u zadnje vrijeme nisam obraala panju ni na to
osim na sebe. Iz taksija sam izala pred naim stanom, do kante za smee trebala su
mi svega dva koraka, pogledala sam je li ve nestao onaj zastraujui paketi,

naravno, jo je bio ondje, stresla sam se i zalupila poklopac, nisam se uspela

stubama, nego sam pola provjeriti je li moj suprug zakljuao Emerencina vrata.
Upravo u tom trenutku majstor je stojei za prozorom vile zatvarao prozorske
kapke, s jednakom panjom kao i sve drugo ega bi se prihvatio, meutim nije
uslijedilo ono to sam oekivala: kimnut e mi, signalizirati da ima neto rei i
prepriati emu je svjedoio dok sam ja na televiziji izgovarala opa mjesta. Povukao
je prozorske kapke i izmeu mog i njegova lica nali su se zbijeni redovi vodoravnih
letvica. Ovaj ovjek ne eli razgovarati sa mnom, pomislila sam, zatim sam se
prestravila i poela trati preko vrta. Ve sam doivjela neto slino, bolniarke imaju
slian izraz kao onaj to sam ga zamijetila na majstorovu licu: kada ovjek ue u
bolesniku sobu, a na krevetu njegova bolesnika ve lei drugi pacijent, medicinska
sestra glatko, bez traga emocija u glasu uputi na glavnog lijenika, jer on treba neto
priopiti. Boe mili, to se dogodilo, kako je sve ispalo drukije od planiranog? Zar
su vrata ipak ostala otvorena, zar su se Emerencine make razbjeale? To je bio prvi
trenutak, za njim su slijedili nebrojeni drugi, kada sam poela uviati da bez obzira
na to kakvu nagradu dobila, taman da sam dobila cjelodnevnu emisiju na televiziji, a
ne tek sporednu ulogu u nekoj zajednikoj emisiji, emisiju koja bi mi omoguila da
na sve etiri strane svijeta razglasim kakva sam sve ponienja doivjela u godinama
to su prethodile, ni tada nisam smjela ostaviti Emerenc da se sama suoi s onim to
se dogodilo, to god to bilo. Iz moje toliko hvaljene mate proizalo je tek toliko da
sam raunala s tim da u danas vjerojatno morati oistiti Emerencin stan da otklonim
smrad, to god ga je uzrokovalo, da nitko u vili nema razloga za pritubu, ali da
budem s njom u onom trenutku kada se ukida njezin suverenitet, kada nasilno
otvaraju njezina vrata makar samo toliko da je lijenik izvue van i odvede je od
kue protiv njezine volje, to vie nije stalo u moju glavu. Nagrada je pomislila sam
gorko ve zabljesnula, jurila sam televizijskim automobilom za njezinim sjajem
bjeei od bolesti, starosti, usamljenosti i nemoi.
Na trijemu sam jednostavno zaboravila hodati, zaledila sam se na mjestu u
sveanim cipelama. Tada sam ve oekivala da e biti loe, ali ne u tolikoj mjeri u
kojoj me je doekalo, jer ono to mi se pojavilo pred oima nisam mogla doarati ni u
najluoj matariji. Emerencina vrata nisu ostala otvorena ili nezakljuana: uope ih
nije bilo. Stajala su naslonjena na aluzine jo uvijek lokotom zakljuane kupaonice,
istrgnuta iz arki, sredina je nedostajala, netko ih je razbio tvrdim predmetom, samo
je gornja polovica ostala netaknuta, takva vrsta moe se vidjeti na flamanskim
slikama, gornji dio prepolovljenih vrata svijen je nadolje, ondje je lik nasmijane ene
koja se nalaktila na poprenu gredu, kao da pozira za ve uokviren portret.

Zamiljala sam Emerencino lice u trenutku kad proviruje ispod marame, shvaa
situaciju, mene ondje ak i nema, na mome mjestu stoji lijenik koji ju je spreman
zgrabiti. Do ovoga je mjesta rekonstrukcija uspjela, ali dalje ne, obuzela me takva
slabost da sam morala sjesti na klupu da se malo priberem. Znala sam da to ne mogu
izbjei, moram ui u taj smrad, odmorila sam se nekoliko minuta, a zatim krenula.
Prisjeala sam se s koje je strane one veeri kljocnuo prekida za struju, napipala
sam ga, ukljuila rasvjetu, no sada moje kretnje nisu pratili neobini zvuci i ukanje
nalik na razbjeale mieve, vladala je potpuna tiina, a ako su se make jo skrivale
ovdje, mora da su se negdje u oku primirile.
Svjetlo to mi se ve pri prvom posjetu inilo izuzetno jakim ni sada nije nita
prikrivalo. Odmah sam shvatila da stojim usred ljudskog i ivotinjskog izmeta u sobi
to je neko blistala kao aa, smrdljivi i pokvareni ostaci hrane leali su razbacani
po podu ili novinskim listovima, crvi su prekrili prevrnute sadraje posuda na podu,
leala je ondje i napola trula sirova riba i jedna oiena patka, takoer crvljiva. Bog
zna koliko dugo ovdje nitko nije oprao sue ili pospremio, na zemlji su bili prevrnuti
sadraji posuda to su ih susjedi donosili, bilo je i krepanih ohara, a taj uas to me
je okruivao bio je prekriven debelim slojem bijele praine, kao da je netko lice
odvratne, crvljive srednjovjekovne smrti posuo eerom u prahu, a ispod se kese
zubi prazne lubanje. Nigdje nije bilo Emerenc ni maaka, u sobi se zadrao zaguljiv
miris dezinfekcijskog sredstva, ali ne uobiajeni klor ili osvjeiva zraka, nego neto
jo brutalnije. Ni jedan prozorski okvir nije bio na svom mjestu, izvalili su i prozore i
drvene aluzine. Ovdje nije kroio samo lijenik ili hitna pomo, nego i zavod za
javno zdravstvo, tu koliinu dezinfekcijskog praha nemogue je pronai u jednom
kuanstvu ili ak u trgovini.
Kada sam stigla kui, ruke su mi bile tako ukoene od uasa i osjeaja krivnje da
nisam mogla okrenuti klju u bravi, morala sam zvoniti, suprug je otvorio. Nikada
me nije prekorio ni zbog ega, nije to uinio ni tada, samo je vrtio glavom kao da
nema rijei za ono to se dogodilo. Otiao je skuhati aj, Viola se na trbuhu dovukao
pred mene, cvilio je. Dok sam pila gutljaj po gutljaj aja, zubi su mi udarali o rub
alice. Nisam pitala nita, klju Emerencina stana leao je na stolu. Ni rijei nismo
prozborili o tome to se zbilo na televiziji, moj suprug je priekao da s mukom
ispijem aj, zatim je pozvao taksi, krenuli smo prema bolnici, i dalje nijemi. Prvi smo
put progovorili tek kad nam je lijenik rekao na kojem odjelu i u kojoj sobi ekaju
Emerenc, ali i to da ona jo nije stigla. Kako je to mogue? Nisu je doveli ovamo?
Doveli su je ovamo rekla je bolniarka ali jo nije stigla. Prvo su je odnijeli na

dekontaminaciju jer je u stanju u kojem su je nali jednostavno nismo mogli staviti u

krevet.
Isprva uope nisam razumjela to govori, samo sam je glupavo gledala,
povukla sam se u sebe. Oko nas je hodalo ljubazno medicinsko osoblje, upitali su me
trebam li kakav lijek jer izgledam loe, elimo li moda kavu. Nisam trebala nita.
ekali smo, sjedili, onda se vie nije moglo izbjei pitanje o detaljima to sam ga
uputila suprugu, a on mi je ispriao ono emu je svjedoio. Dok je on stigao k
Emerenc, lijenik ju je uspio uhvatiti za ruku koja se otimala, ali vie nije mogla
pruiti velik otpor jer je, kao to su kasnije utvrdili lijenik i hitna pomo, pretrpjela
blag modani udar, teko se mogla sluiti lijevom rukom, lijevom nogom uope,
vjerojatno je danima bila potpuno oduzeta, iako se njezin nevjerojatan organizam ve
tada poeo boriti protiv bolesti. U svakom sluaju, desnu je uspjela iupati i njome
privui sebi vrata koja je potom zakraunala, nije odgovarala ni na kakva pitanja,
dotad su na njezinu trijemu stajali ve svi dokoni iz cijele ulice. Neko je vrijeme
unutra nijemo podnosila njihova moljakanja, a kad ju je lijenik poeo plaiti
vlastima, povikala je da e ako je ne ostave na miru ubiti prvu osobu koja se priblii
vratima. Emerencin ugled bio je tolik da se nitko nije usudio primijeniti silu, no
jedan stranac to je tuda prolazio, privuen galamom i shvativi o emu se radi,
pokuao je otvoriti vrata, ali kada se kvaka pomaknula, nenadano je iznutra, a ne
izvana, odvaljena jedna daska na vratima i kao u horor-filmu kroz otvor se pojavila
sjekira kojom je Emerenc nasumino mlatarala, otad se nitko nije usudio prii ni
blizu vratima, meu ostalim i zbog smrada koji je kuljao kroz rupu na vratima.
Nakon modanog udara Emerenc uope nije mogla hodati barem tjedan dana, samo
se valjala oslonjena na laktove, nekako je trebala rijeiti svoju oajnu situaciju a da ne
napusti stan, vjerojatno je razmiljala da se nikada nita nee otkriti ako uspije
prikriti svoju bespomonost, nee doi ni lijenik ni hitna pomo, nema bolnice, pa
ako ve mora birati meu strahotama, neka radije uslijedi ono za to se odluila: ako
make mogu obavljati nudu gdje im se svia, tada se ni ona nee vui na sve etiri
van na trijem, i tajna e ostati tajna. Ako se iupa iz bolesti, sve e dovesti u red im
se opet bude mogla pomaknuti, a ako umre, ionako je svejedno, vie nita nee znati
ni o emu, Emerenc je dovoljno esto naglaavala da meu mnogim drugim
stvarima ne vjeruje ni u ivot poslije smrti.
U meuvremenu se ivotinjski i ljudski izmet unutra poeo raspadati,
isparavati pokraj natrule i ukisnute sirove i kuhane hrane. Emerenc, koja se mahnito
branila, konano su uspjeli svladati tako to je stranac unuo ispred vrata i
majstorovom sjekirom lupio po bravi takvom silinom da su se cijela vrata odvalila:

pokuavajui se obraniti, Emerenc je pala pred njih van na trijem. Katastrofa se vie
nije mogla poricati, ak je i odjea koju bogzna otkad nije oprala svjedoila o
dogaanjima, sasuena prljavtina plela se oko nogu i ispadala iz uvijek
besprijekorno bijelog rublja. Gospodin Brodarics telefonirao je hitnoj pomoi, dola je
odmah, Emerenc tada naoigled vie nije bila prisebna, nakon to je ispala na svje
zrak, izgubila je svijest. Dva lijenika, ulini i onaj iz kola hitne pomoi, dogovorila
su se to e uiniti, dali su joj injekciju, ali je nisu odvezli kolima hitne pomoi,
pridoli lijenik rekao je da trenutno ne vidi smrtnu opasnost, poslat e je u bolnicu,
ali prije toga treba pozvati ekipu zavoda za javno zdravstvo jer se i bolesnica i cijeli
stan trebaju raskuiti. Stigli su, prvo su sve uokolo posuli nekakvim prahom, a
potom popricali nekom tekuinom, spakirali su Emerenc, vodili su je u
dekontaminacijsku stanicu, rekli su da u bolnicu moe ii tek nakon to je ondje
urede, prvo je treba oistiti od glave do pete, inae je ne mogu staviti u kola hitne
pomoi. Dok su ljudi iz zavoda prskali i praili insekticidom oko smrdljivih ostataka
hrane, brojne su ivotinje, ukljuujui ogromne make, bjeale kroz vrata, zavod za
zdravstvo odluit e to e biti sa stanom, ne moe ostati u ovom stanju ve i zbog
obzira prema drugim stanarima. Stan se nije mogao zakljuati, za im, zapravo, nije
ni bilo potrebe, sve dok se ondje raspada smrdljiva hrana, nitko nee provaliti. Kada
raskuitelji zavre posao, pribit e daske na vrata.
Jo je samo to nedostajalo u mom ivotu, ta slika, starica u vlastitoj prljavtini,
okruena trulim mesom, prokisnulom juhom, njezina oduzetost koja postupno
poputa, ali joj jo ne da hodati. Sin brata Jzsija stiskao se pokraj nas na klupi i
pobudio u meni realnu zabrinutost, moda nee biti provalnika neosjetljivog eluca
koji e opustoiti Emerencino carstvo, ali tedne knjiice svakako su postale
dostupan plijen, njih bi ipak trebalo uzeti. Rekla sam mu neka ide, neka potrai te
proklete tedne knjiice, ja u priekati Emerenc, uostalom, mladi ih je ovjek
pronaao im je poeo traiti, obje su bile duboko ugurane u procjep presvlake s
bone strane prljave sofe, dosjetio se da je njegovu ocu to bilo uobiajeno mjesto za
skrivanje stvari: dostupan otvor tapeciranog namjetaja. Moj suprug uvijek je imao
knjigu sa sobom, on je itao, ja sam samo sjedila, masirala prste, imala sam osjeaj da
je i meni zamrlo lijevo rame. Kada je starica konano stigla, jedva smo je prepoznali
bez njezine uobiajene odjee. Nijemo je doputala da ine s njom to god ele, oi su
joj bile sklopljene, povremeno su joj se trzali miii oko usana, nije bila pri svijesti.
Prikljuili su je na infuziju, pokrili, sram i tuga toliko su me oslabili da sam poeljela
lei pokraj nje. Lijenik nas je zamolio da konano odemo kui, pomoi ionako ne

moemo, samo joj oduzimamo zrak, uostalom, nee nas prepoznati zbog oka, ne
zna, zapravo, ime bi nas u ovom trenutku utjeio, rendgen je, dodue, pokazao da
se ugruak nastavlja resorbirati, postupno se oporavlja i od upale plua, ali srce joj je
toliko istroeno da je nemogue prognozirati koliko e moi izdrati, odnosno
oklijevao je trenutak prije nego je zavrio eli li uope izdrati. Nije sigurno da e
ozdravljenje rijeiti njezine probleme jer su je bolest i okolnosti u kojima je dovedena
ovamo ponizili preko svake mjere. Medicinska znanost ve je uinila mnoga uda, ali
ovdje se zbilja treba potruditi jer on je rijetko dosad pri pregledima vidio tako oajno
preoptereeno srce.
Od trenutka u kojem smo zakoraile jedna drugoj u ivot, sada sam prvi put
vidjela Emerenc bez marame. Svjee oprana i miriljava svjetlucala je preda mnom
snjeno bijela sijeda griva u kojoj sam nazrela prekrasnu kosu njezine majke, na
temelju kontura Emerencine glave mogla sam rekonstruirati savrenu harmoniju
majine lubanje ve davno podlegle zubu vremena. Emerenc, blie smrti nego
ivotu, nesvjesno se, arolijom, pretvorila u vlastitu majku. Da mi je pri naem
prvom susretu, kada sam meu ruama razmiljala o njezinu biljnom identitetu,
netko rekao da je starica bijela kamelija, bijeli oleandar ili uskrsni zumbul, ismijala
bih ga, ali sada je ve njezina tajna objelodanjena, dok je razotkrivena leala pred
nama, ak i u poodmakloj starosti, njezina je ljepota zraila, njezino pametno
zaobljeno elo bilo je nepokriveno. Njezino tijelo u krevetu nije bilo nago ili oskudno
odjeveno, nego konano neobiljeena, racionalna uniforma vladara koji je zbog teke
bolesti bez maske. Uistinu, pred nama je leala velianstvena vladarica, ista kao
zvijezde. Tada sam zapravo shvatila to sam uinila time to nisam ostala kraj nje, da
sam ostala kod kue, svoj novi ugled to sam ga odmah iskoristila u pogrene svrhe
mogla sam usmjeriti na lijenika: neka se ne brine, treba je staviti u krevet kod nas,
primit u je i bez dekontaminacije. Sutu i Adlka e pomoi, okupat u je, dovesti u
red, a televizija moe raditi emisiju bez mene, vanije je da obranim jadnicu od
stranaca to pustoe njezin dom, iju pravu sliku osim mene nitko nije vidio. Kada
budem stajala u Parlamentu, svi e vjerovati u to da sam neto postigla, samo u ja
znati da sam pala ve u prvoj rundi. Kada bih barem kraj, zavrnu fazu uspjela
popraviti, u protivnom u je izgubiti zauvijek. Sada u se morati posluiti arolijom,
izdii se iznad svojih sposobnosti, uvjeriti je u to da su svi dogaaji toga
poslijepodneva bili samo san, da je sve to samo sanjala.

DODJELA NAGRADE

Te sam noi telefonirala jo dva puta, Emerencino stanje bilo je nepromijenjeno, nije
bilo gore, nije bilo bolje. Stigavi kui, narezala sam nekoliko aka mesa na jedan
tanjur i vratila se u zastraujui stan, iako je lijenik rekao da su se make razbjeale,
pomislila sam da su se moda mogle vratiti, nisu poznavale drugi dom, sada je no,
tiina, taman da su se i nasmrt preplaile, ve su se mogle ponovno pojaviti. Gotovo
sam se uguila od smrada trulei dok sam pregledavala ispod i iza svega, ali stan je
bio prazan, nije se uo ni najmanji um. U zoru, kada sam ponovno svratila, tanjur s
mesom stajao je nedirnut, tijekom noi onamo nije dola ni jedna maka, sve su se
moje nade ugasile, premda je zapravo bilo dobro to su nestale, to ih nema, ali
dotad sam ve prevladala praktinu stranu zbivanja, realnost i vlastite interese;
molila sam se da se pojavi barem jedna ili dvije, pa ako pospremim i sve dovedem u
red i Emerenc stigne kui, neka ima barem poneku od onih koje je voljela. Meutim
ni ljudi iz zavoda za javno zdravstvo ni ja nismo se susreli ni sa ivom ni s mrtvom
ivotinjom, nikada nisam pronala ni jednu od njih, kada su se vrata odvalila, mora
da su pomislile da se na njih rui cijeli svijet, sve su pobjegle natrag u
nepredvidivost, u sferu opasnosti i smrti odakle ih je Emerenc neko spasila. Nijedna
maka vie nikada nije ni zastala u blizini Emerencina stana, kao da ih je neki tajni
signal drao podalje. Viola je takoer odbio ii u blizinu unitenog doma, on koji je
poznavao put bolje od ikoga. Nakon Emerencine smrti stan doveden u red ubrzo je
naao novog vlasnika, ali psa to nije zanimalo, uzalud se vidjelo svjetlo na trijemu
kao neko, uzalud su svakoga proljea iznova cvjetale Emerencine ljubiice. Traio ju
je na svim mjestima na kojima su zajedno etali, samo kod kue nije. Viola je
prepoznao mjesto borbe i izgubljene bitke iako nije svjedoio porazu. Ulica je tog
prvog dana bila upadljivo tiha, kao kada je predsjednik drave teko bolestan pa
potresen narod unaprijed tuguje, kad tiina nije nareena odozgo, ve se aluje

iskreno, od srca. Pas je leao na prostirci kao da mu je netko prerezao grkljan, nije
ispustio ni najmanji glas kada smo se spustili u etnju, na ulici nije ni podigao glavu,
nije ni pogledao druge pse.
U mladosti sam puno fotografirala, amaterskom kamerom, bez talenta. Kad se
prisjetim dana dodjele nagrade, sjeanje mi uzvraa kopijom one stare fotografije na
kojoj je zbog optike varke jedna te ista osoba ovjekovjeena u dvjema razliitim,
suprotstavljenim pozama. Jednom sam fotografirala majku i kada sam se s
razvijenom rolom filma vratila iz fotografske radnje, nisam vjerovala da se takvo to
moglo dogoditi: moja majka, koju sam eljela ovjekovjeiti, ujedno je i dolazila i
odlazila, njezina se figura u udvojenom i suprotnom pokretu progresivno smanjivala
i poveavala, taj kontradiktorni pokret to se odigrao u istom prostoru i vremenu
moja je obitelj pokazivala i strancima. Vjerojatno sam takva bila na dan dodjele
nagrade, to god se dogaalo tih nekoliko sati, svaka akcija i misao bila je ujedno u
meni i izvan mene, oko mene, kao obrnuti odraz. Bio je to naporan dan, poeo je u
zoru s provjerom tanjura mesa i odlutalih maaka, iz Emerencina stana odjurila sam
u bolnicu. Nisam bila sama, preduhitrila me Sutu, Adlka takoer, zajedno smo se
suoile s Emerencinom nijemou, potpuno svjesna svega, bila je toliko povrijeena
da nije ni pomiljala na oprost. Sutu je skakala okolo s termosicom, no Emerenc nije
eljela kavu ni sok, nita, Adlka je osim svoje posude s hranom u torbi vukla jo
dvije prijateljske poiljke, majstorova supruga skuhala je pileu juhu, a gospoa
Brodarics poslala je nenokle. Emerenc uope nije podigla pogled, nisu je zanimale
ni poruke ni pokloni, bolniarka je kasnije ispriala da su je cijelo prijepodne i cijelo
poslijepodne uznemiravali posjetima, idueg je dana bio dravni praznik, ljudi su je
eljeli obii, ali tko god ju je traio, doao je uzalud, susjedi iz ulice ak su se pomalo
uvrijeeni vraali kui, starica ih nije ni pogledala. Ja nisam nosila nita, stalno sam
gledala na sat da provjerim koliko jo mogu sjediti uz nju, nisam je uznemiravala
pitanjima, samo bih je povremeno dotaknula ispod plahte, tada bi zadrhtala, to je bio
jedini znak da je dodir osjetila. Lijenik je nakon nekog vremena postao razdraljiv,
galamio je na Sutu i ostale, jo uvijek nije izvjesno hoe li se starica izvui iz groba,
ali ako hoe, ve je sada jasno: ne eli da itko svjedoi tom inu. Ne treba je hraniti i
bombardirati razliitim posudama s hranom, uope ne obraa panju na njih, ono to
joj treba da se odri na ivotu dobiva kroz injekciju, ako joj zbilja ele pomoi, neka
je puste da se odmori. Bio je u pravu, jer tko god bi joj se priguenim glasom obratio,
Emerenc bi postupila na jednak nain kao i prema meni, jo jae bi stisnula kapke da
ne mora vidjeti nikoga. Kada sam prije sveanosti odjurila iz bolnice kui da

odjenem svoju crnu haljinu i donekle uredim izmueno lice to me je gledalo iz

ogledala, sa sobom sam kao sjeanje ponijela sliku to je podsjeala na masku smrti
bez zjenica. Velika omotnica u kojoj je stigao dekret o dodjeli nagrade sadravala je
raznovrsne korisne dodatke, vinjetu za vjetrobransko staklo taksija kojom se otvarao
put do samog tepiha na glavnom ulazu, sreom, jer sam jedva mogla hodati. Putem
nisam rekla ni rije, na proslavi svega nekoliko. Nije bilo prvi put da ono to dobijem
do mene doe u obliku ili okolnostima to su me gotovo skrhale, a tako je bilo i tom
prilikom, o emu svjedoe snimljene fotografije. Prije nego to je uope poela
dodjela nagrada, odveli su nas u nekakvu dvoranu i fotografirali za sjeanje na veliki
dan, ak i u tim izuzetno tjeskobnim okolnostima zakljuila sam da je u jednakoj
mjeri tragino koliko i komino to e ta fotografija biti sauvana u slubenom
albumu, a bit e ovjekovjeeno nestvarno lice, lik iz antike mitologije koji je vidio
Meduzu i na njegovu su licu jo uvijek tragovi uasa. Ostavila sam samrtnu postelju
i dola na proslavu, nisam trebala lijenika da mi potvrdi osjeaj koji mi je govorio da
se Emerenc nee oporaviti ni da mi kae da sam na neki nain ja kriva za to. Emerenc
nee ozdraviti, ali ne stoga radio mi je mozak, a pritom sam izgovarala hvala, a
pritom sam izgovarala da, a pritom sam izgovarala kako da ne, vrlo, uistinu to njezin
zadivljujui organizam ne bi bio sposoban, uz lijeniku skrb i lijekove, preskoiti jo
jedan kanal pun vode, ovdje je rije o neemu drugom, neemu s im se medicinska
znanost ne moe izboriti jer to nema veze s terapijom: Emerenc nee eljeti ozdraviti
jer smo unitili okvire to su drali njezin ivot na okupu i njezino legendarno ime.
Bila je svaiji uzor, svaija pomo, paradigma, iz njezina depa na pregai izlazile su
ukrobljene platnene maramice kao golubovi, bomboni u papirnatim omotima, ona
je bila snjena kraljica, sigurnost, prvo zrno trenje ljeti, prvi kesten to uz tresak
otpadne u jesen, zlatno peena bundeva zimi, prvi pupoljak na ivici s proljea:
Emerenc je bila ista i nepotkupljiva, ona je bila mi, mnotvo nas, ono najbolje u
nama, ono to smo uvijek eljeli dostii. Emerenc s uvijek skrivenim elom i licem
nalik na jezero nikada ni od koga nita nije traila, ni na koga se nije oslanjala, svaiji
je teret preuzimala na sebe, cijeli je ivot utjela o vlastitom teretu, a kada je konano
progovorila, ja sam otila nastupati na televiziji i dopustila drugima da svjedoe
jedinom trenutku sramote i propasti u bijedi uznapredovale bolesti. Je li se ikada
uope moglo objasniti njezino sebstvo, anatomija empatije to je dom nastanila
ivotinjama? Emerenc je bila spontano dobra, beziznimno velikoduna, samo je pred
drugim siroetom priznala da je i ona siroe, nikada nije rekla koliko je usamljena
dok kao Ukleti Holandez upravlja tajanstvenim brodom posve sama, uvijek na
nepoznatoj vodi, s hirovitim vjetrovima u jedrima. Oduvijek sam znala, to je stvar
jednostavnija, tee ju je predoiti i Emerenc vie nikada u ivotu nee biti u prilici da

objasni sebe, kao ni make, to god da kae, njezina je vjerodostojnost unitena

smradom to se iri i nepoienim izmetom, a ostaci kokoi i pataka, trula riba i
prokisnulo povre to ju je okruivalo svjedoci su zapravo onoga to nikada nije bila
istina: aava je. Nita nee govoriti u prilog tome da je njezino tijelo izdalo elinu
volju, naime kako se nakon modanog udara mogla okupati, ili pospremati, ili istiti,
ili baciti ostatke u smee. Pravo je medicinsko udo ve to to je na poetku
povremeno ipak ispuzala i unosila darovanu hranu. Emerenc se u beskorisnu
pretvorila pred velikom publikom, itav vijek besprijekornog rada razorila je
ljubazno blaga embolija to se gotovo odmah stala povlaiti nakon to je izbila iz
njezinih ruku veliku brezovu metlu.
U sveanu dvoranu je s drugim sudionicima ulo toliko lanova ue i ire obitelji da
sam doslovno ostala bez stolice, emu sam se posebno veselila jer je to znailo da
nisam zarobljena na jednom mjestu, ekala sam da konano izgovore moje ime pa da
mogu izai pred sveani stol, preuzeti kutiju, zatim otii do vedskog stola i
pretvarati se da sam neto pojela. eljela sam to bre otii, imala sam osjeaj da ako
se Sutu, ili Adlka, ili tko drugi osvijesti i odradi umjesto mene ono bez ega vie
neu smjeti pogledati Emerenc u oi, nee samo ona biti u neskladu sa sobom, nego i
ja. Meutim sveanost se beskrajno rastegnula, bio je to najvei formalni protokol u
cijelom mom ivotu, pompoznije je bilo jedino veernje primanje, ali i ono se odvijalo
nespretno, podudarajui se s davnom djetinjom matarijom. Oduvijek sam se eljela
uspinjati irokim stubitem u dugoj haljini, praena brojnim pogledima, privlana.
Ako se moe fal hodati kao to se moe fal pjevati, onda sam te veeri pravila fal
korake, nakrivljene, nevoljke, spoticala sam se po stubama, rukovala se kada je
trebalo, zatim sam nekim pokrajnjim stubama pourila van iz Parlamenta, potpuno
uvjerena da e me pustiti u bolnicu, zahvaljujui veernjoj haljini nee postavljati
pitanja, ali Emerenc me ne bi pogledala ni da joj priem potpuno gola ili u
posuenom kraljevskom platu.
Kada se prisjetim toga dana, dodjele nagrade, uz iv osjeaj gorke bespomonosti
javlja se i osjeaj beskrajnog umora. Zavrila sam oko jedan, im sam stigla kui,
presvukla sam se u radnu odjeu i s opremom za ienje krenula u Emerencin dom.
Neu joj ostaviti sramotu, nee ovdje biti potrebe za dekontaminacijskom slubom,
dok se ona pojavi, ve u iznijeti sve to u stan ne pripada. Danas je praznik, subota,
potpuno sam sigurna da u uspjeti sve obaviti jer sanitarni radnici ve su zapoeli
praznikovanje, a u trenutku povratka zatei e red i istou. Kanta mi je ispala iz

ruke kada sam sanitarce zatekla na trijemu, puili su. Lijenik mi je zaboravio rei
jednu sitnicu, dekontaminacijskoj slubi naredio je hitnu intervenciju, ukljuujui
potpuno unitenje namjetaja, u interesu zdravstvene zatite gradske sredine, uz
potpunu materijalnu naknadu. Stajala sam pred njima zapanjena, vjerojatno sam
izgledala kao tuni cirkuski klaun, dotjerana, naime samo sam promijenila odjeu,
minka je ostala na mom dotrajalom licu, a sveani puii u kosi. Ali tko je
odgovoran, tko e prihvatiti odgovornost za to to se ovdje sprema, nee valjda kao
vandali potpuno razoriti neiji dom? Nema govora o tome odgovorio je voditelj
sanitarne slube prvo emo sve temeljito oistiti, iznijeti smee, oribati podove,
namjetaj, zidove, na kraju emo spaliti to je prljavo ili zaraeno. Budite ljubazni,
nemojte mahati tom kantom, nemojte pokuavati pomoi, molim vas, ovdje nema
mjesta za privatne inicijative, situacija zahtijeva profesionalan pristup i njegove
uinke. Moete, gospoo, kao predstavnik obitelji potpisati dokument kojim
potvrujete da smo djelovali sukladno propisima, zapravo bi to trebala bolesnica, ali
su mi rekli da nije pri svijesti i zato molim budite ljubazni preuzeti kao privremeni
zakonski zastupnik, molim provjerite dokument da biste bili sigurni da je toan, jer
e vlasniku naknadu za unitenu imovinu isplatiti gradsko vijee. Nema se smisla
opirati, molim vas, ne raspravljajte s nama, ovo je slubeno.
Okrenula sam se na peti, odjurila sam kui telefonirati, sada sam teoretski mogla
doi do potpukovnika, za praznik je doao kui iz odmaralita, ali nisam uspjela
razgovarati s njim jer je u vrijeme mog poziva ve bio na putu prema Emerencinoj
kui. Natrag smo stigli gotovo istodobno, sanitarci su ve raspremali, upela su sva
estorica, u gumenim rukavicama, s pregaama, maskama. Ono tekue i pokvareno
sakupljali su lopatama i ubacivali u kontejner s klorom u dekontaminacijskom
vozilu, prskalicama napunjenim nekakvim sredstvom za ienje sve su redom
oprali, oribali, namjetaj su iznijeli u vrt, na Emerencinu brino odravanom
travnjaku prostirale su se zamazane stolice, izmetom oneiena sofa, a ormare i
relativno ouvane ili ve dezinficirane predmete odnosili su podalje od drugih, vani
pred grmom jorgovana vidjela sam i majinu krojaku lutku s pribodenim
portretima, izgledala je kao kakvo privienje. Komadie prljavih papira, raspadnute
spise i zamazanu odjeu gomilali su na sofu, zajedno sa starim kalendarima,
novinama, kutijama i mojim knjigama s posvetama za Emerenc, koje nikada nije
otvorila, ali ih je zahtijevala. Kada su prostoriju napokon ispraznili, a namjetaj i
druge predmete to su bili upotrebljivi maknuli dovoljno daleko od onih
predvienih za unitenje, napravili su zapisnik, zatim su sofu i stolice poprskali

benzinom i zapalili. Dok sam gledala vatru, pao mi je na pamet Viola, tu je odrastao,
na tom namjetaju, i starica se uvijek odmarala na sofi, naime krevet nije imala, tu su
nekad nikad vie uvijek sjedile i make, kao lastavice na ici gorjele su
Emerencine cipele, arape, marame.
Sada je, prvi put, potpukovnik preuzeo ulogu policajca i istraitelja, prije nego
to je zapoeo s unitavanjem, pomno je pregledao svaki predmet, vagao je to se jo
ipak moe spasiti, sam je poneto stavljao na stranu izbjegavajui lomau, ispraznio
je i ladice, u kuhinji je preostala samo jedna stvar, oribali su sve zidove, dezinficirali
ih, jedan dio negdanjeg namjetaja leao je na travnjaku, drugi je dio gorio, ulini
prolaznici vidjeli su plamen i zgranuto motrili lomau u vrtu, otili bi tek nakon
slubenog upozorenja. U kuhinji sada vie nije bilo nieg drugog osim elinog sefa
koji je zaklanjao vrata prednje sobe, njegova su vrata razvalili ve prije, u doba
Strelastih krieva, na metalnoj je ploici zabiljeeno da je proizveden u ljevaonici
Imre Grossmanna starijeg, bio je prazan, keramiku su ve iznijeli. Ako je Emerenc
imala nakit ili gotovinu, sve je nestalo u plamenu, u ladicama nismo pronali nita, a
u procjepe tapeciranog namjetaja nijedno od nas dvoje nije guralo ruku, sin brata
Jzsija svojedobno ih je pretraio. Kada su negdje oko vremena za ruak sanitarni
radnici zakljuili da su unitili sve zaraene predmete i eljeli rijeiti i prednju sobu,
potpukovnik je preuzeo zapovjednitvo. Sanitarci su radosno prihvatili njegov
argument, unutranja prostorija nije mogla predstavljati opasnost ni za vlasnika ni
za druge stanare ve stoga to je bila odijeljena metalnim sefom koji je bilo nemogue
pomaknuti, Emerenc je onemoguila prilaz predmetima u njoj, pa tako ni ivotinje ni
paraziti nisu mogli prodrijeti iza predmeta koji je hermetiki zatvorio prostoriju.
Zbog nacionalnog praznika vikend je bio produen, brigada je odmah
prihvatila: obavili su koristan i dobar posao, ali sve drugo je ve suvino,
potpukovnik je sluio u lokalnoj policijskoj postaji, poznavao je Emerenc, misli da
drugu prostoriju u svakom sluaju treba ostaviti netaknutom, vlasnica e teko
prealiti unitenu kuhinju i osobne stvari koje su veim dijelom unitene, on e se
osobno uvjeriti ima li jo posla za njih, pa ako sanitarne mjere eventualno budu
potrebne, telefonirat e u upravnu slubu i zatraiti daljnje postupanje. Ako to ne
uini, znai da je sve naao u redu, dotad e svojim potpisom pokraj moga jamiti da
je preuzeo odgovornost u ime lokalne policije. Svi su se veselili, voditelj je izjavio da
ni on sam ne vidi izvor neposredne opasnosti, potpukovnikova zamisao je razborita.
Jo su iz okvira vrata uz ogroman napor pomaknuli elini sef, pa da mirne savjesti
mogu rei da nisu otili neobavljena posla. Vrata nisu imala klju, bilo ih je teta
razvaliti, ouvanost drva i nimalo oteena snjeno bijela boja laka govorili su u

prilog tome da od potpukovnikova davnog posjeta Emerenc nije pomicala sef, nije se
koristila prednjom sobom, slobodno mogu otii, tu ne moe biti ivotinja ili
tetoina, tu ve desetljeima nije kroio nitko. Pozdravili su, otili, u meuvremenu
je iz bolnice svratio i sin brata Jzsija, zaprepateno je gledao u jo plamteu lomau,
obavijestio nas da je Emerencino stanje nepromijenjeno, najvei problem vie nije
sama bolest, nego njezina pasivnost, ime odmae lijenicima, jasno daje na znanje
da je njoj svejedno, nije ju briga to e biti dalje, uostalom, do nje je dola i moja
poruka iz Parlamenta, nadleni lijenik posebno je uznemiren jer ni na to nije rekla
ba nita, nije ju zanimalo iako se vidjelo da razumije.
Poruka iz Parlamenta? Morala sam razmisliti to bi to moglo biti, bilo se teko
usredotoiti stojei na gotovo unitenom trijemu ispunjenom vonjem dezinfekcijskog
sredstva, dok je neto dalje Emerencina prolost odlazila u dim, jastuci to uvaju
bezbroj uspomena, drvene kuhae, primitivna i staromodna kuhinjska pomagala. U
jednom trenutku nisam znala jesam li u tom emotivnom stanju u kojem sam
preivjela prijepodnevne dogaaje ponijela kutiju s nagradom, no bila sam sigurna u
jo jedan nerealan trenutak neposredno nakon fotografiranja, moga kolegu i mene
izdvojili su u zasebnu prostoriju i posjeli, a televizijski suradnik pitao me je to
mislim komu mogu biti zahvalna to sam doivjela ovaj dan, a ja sam odgovorila, na
primjer, Emerenc to je za mene obavljala sve to bi me odvojilo od pisanja, naime
iza svakog vidljivog postignua stoji i jedna nevidljiva osoba bez koje ivotno djelo
ne bi nastalo. Sestre u bolnici ule su emisiju, rekao je sin brata Jzsija, jedna je
otrala k Emerenc, ispriala da govore o njoj, tovie, prislonila je prijenosni radio na
njezino uho kako bi ula barem kraj, Emerencin je pogled bio potpuno ravnoduan,
nije rekla ni rije, naravno, na mnogim je lijekovima i moda je to razlog njezine
utnje. Ja sam meutim vjerovala u drugo, Emerenc je itekako razumjela to je ula,
ali nije ju ni najmanje bilo briga, itavog ivota prezirala je javnost i uglancane rijei.
Trebala sam biti pokraj nje u lavljim raljama i na Golgoti, ali nisam bila, sama je
morala proi kroz sve nevolje to su je snale, vie je ne zanima to brbljam, brbljati je
lako, ja u i uz odar gledati okolo i tijekom sprovoda prebrojavati koliko je ljudi
dolo. Emerenc me poznaje kao svoj dlan, zna da ne postoji psihiko stanje zbog
kojeg ne bih mogla pronai prave rijei.
Sin brata Jzsija se pozdravio, urio je kui svojoj obitelji, prije nego to je
otiao, nespretno je, ali iskreno izrazio neku vrstu suuti to sam ostala bez
kompletne kuhinje, to sam izgubila svoj dio nasljea. to je izgorjelo, rekao je, moj je
veliki gubitak. Nije mi to dotad ni palo na pamet, zbilja nisam bila dobro

raspoloena, ali nasmijala sam se. Ode pola moje batine, kakav peh. Na klupi smo
ostali nas dvoje, potpukovnik i ja, lijepa mlada majstorova gospoa koja je uvijek
bila ljubazna i obzirna prema svima donijela nam je kavu. Nismo je popili, ni
potpukovnik ni ja, samo smo gledali u nju i mijeali je.
Kako je do svega dolo? upitao je konano potpukovnik.
Boe moj, pa zbog mene. Iznevjerila sam je. Dobro mi je dolo istresti sve
pojedinosti o dogaajima, to se i na koji nain dogaalo dok se on etao
viegradskim umama. Da sam na vrijeme uspjela doi do njega, vjerujem da bi se
mnogo toga izbjeglo ili barem ne bi ispalo tako kako je ispalo. Ako sam ve ja
ostavila Emerenc na cjedilu, on bi sigurno uspio za nju odvojiti jedan sat, taj jedan
jedini sat u ivotu u kojem joj je potpora uistinu bila potrebna. Nije prigovarao, bio je
uljudan, nije me ni optuivao ni pokuavao utjeiti, samo je upitao to planiram
dalje: nita posebno, ako preivi, dovest u staricu k nama, otkazati putovanje u
inozemstvo, naime za tri dana trebali smo poi na put u Atenu kao lanovi maarske
delegacije na meunarodnoj mirovnoj konferenciji u organizaciji saveza grkih
pisaca, planirali smo takoer ostati nekoliko dana na moru, trebao je to biti pravi
odmor, ali su ga protekla zbivanja onemoguila. Ne elim je jo jednom iznevjeriti,
upravo da vie nikada ne vidim Atenu, ak ni tada.
Razljutio se, poeo galamiti. Napravila sam dovoljno pogreaka, a sad elim
unijeti dodatnu zbrku. Strano slubeno tijelo vrlo e se obradovati kada izaslanik ne
doe, moi e razbijati glavu pitanjem to se dogodilo, moda ne doputaju ni
putovanja u inozemstvo? Ne smijem umijeati dravu u privatne probleme, moram
otputovati, nema nikakve koristi od mog ostanka. Ako starica danas ili sutra umre,
nema razloga za rtvu, ako pak preivi, kao to s velikom sigurnou predvia
nadleni lijenik, vjerojatno e poivjeti toliko da doeka moj povratak. Piljivi tjedan
nije neko vrijeme, on e preuzeti brigu tih nekoliko dana, poduzeti potrebne korake,
treba nadomjestiti vrata i pritisnuti vlasti da to prije isplate naknadu za poinjenu
tetu, ne eli ni uti o pokretanju slubenog postupka protiv Emerenc, kada se
oduzeto tijelo ne moe ni mrdnuti i kada oduzeta ruka ne moe pospremati, to nije
prekraj, nego nesrea, starica nije iz puke zabave ugrozila zdravstvenu sigurnost
okoline. Nabavit e i namjetaj, izabrat e za nju ljepi i udobniji u dravnom
skladitu, ondje gdje se prikuplja ostavtina umrlih bez nasljednika. Neka s njim ne
raspravljam, inozemne veze vrlo su vane, on e preuzeti deurstvo pokraj Emerenc,
a moj suprug i ja trebamo obaviti to nalau nae profesije i to drava oekuje od
nas. Dok stignemo natrag, Emerencin e organizam donijeti konanu odluku,
ozdravit e ako je sposobna ozdraviti, stat e na noge, u suprotnom e odgoditi

pokop do naeg povratka. Imamo vremena otvoriti drugu sobu i nakon povratka, a
rupu gdje su neko stajala vrata jo e danas zatvoriti daskama. Nakon praznika
poslat e policijskog slubenika da otvori vrata unutarnje sobe, ali e i ondje
privremeno zakucati dasku. Nakon to uemo, vidjet e se treba li i ondje ozbiljnije
pospremanje, iako ne vjeruje jer se Emerenc nikada nije koristila tom sobom.
Konano sam se vratila kui, strgnula sam odjeu sa sebe kao da je u plamenu.
Nisam ruala, eljela sam zbrinuti psa, moj je suprug to ve pokuao, ali bez uspjeha.
Viola je zapoeo trajk glau, vani na ulici samo se vukao uz nas, im je kraj drveta
obavio to je trebao, elio je poi kui, nije lajao, nije pio, kriza je bila u tijeku i nismo
mogli poduzeti nita protiv toga, Viola je na svoj nain odgovarao na dogaaje.
Uostalom, ni ja nisam ruala iako su mi u Parlamentu obilno trpali u tanjur, ali
nisam mogla gutati, a na pitanja to ih nisam razumjela davala sam besmislene
odgovore. Neko sam vrijeme leala na kanapeu, a zatim sam skoila, obuzeo me
osjeaj da e Emerenc umrijeti ako je ja ne budem uvala, ja sam je jedina mogla
zatititi od uasa u kojem se obje guimo. Odjurila sam na bolniki odjel, Emerenc je
bila pri svijesti, lijenik se smijeio, rekao da je neto jaa, poela je i govoriti, rekla je
bolniarki neka je poteno pokrije jer ne podnosi golotinju, kasnije je zahtijevala
maramu pa su joj dali kirurku kapicu, dodue, izgleda u njoj prilino osobenjaki,
ali je barem mirna. Vjeruje da se poela izvlaiti iz mrtvake jame, u svakom sluaju,
trebamo donijeti odjeu za spavanje i druge higijenske potreptine za boravak u
bolnici jer je stigla bez iega. Jedva sam se usudila gledati u nju, ne samo zbog
dogaaja nego i zbog nje same, prizor nje u kirurkoj kapici bio je nevjerojatan, ne
stoga to joj nije pristajala, dapae, pristajala joj je savreno. Odmah sam vidjela
Emerenc kao velikog profesora koji konano ispoljava tvrdoglavo neiskoritene
prave sposobnosti. Samo sam ga sluala, to sam uope mogla rei, nije lijenik kriv
to ona nema runike, spavaicu, nita od onoga to je uvala u ormaru, a ono malo
to je preostalo natopljeno je dezinfekcijskim sredstvom i isparava se na travnjaku.
Ako donesem svoje rublje, osim to ga smatra nepristojnim, postat e sumnjiava;
prepoznat e moje runike, za razliku od njezinih moje stvari nisu od lanenog platna.
Morat u neto smisliti.
U trenutku kada je vidjela da ulazim u njezinu sobu, povukla je na lice jedan
ubrus za ruke, kao kraljevi samrtnu koprenu to prema nalogu Kraljevskog ogledala
pred oima Dvora skrivaju mimiku agonije, iako oigledno nije bilo ni govora o
umiranju, djelovala je puno ivlje nego jutros, jedino to me nije eljela vie vidjeti.
Ma dobro, neka joj bude, pomislila sam. Odvukla sam se kui, prije toga sam svratila

na Sutuin tand, zamolila sam je neka odnese neto prikladne odjee Emerenc ako
bude ila k njoj, runike, higijenske potreptine, neka izmisli neku la zato nije
donijela neto od Emerencinih stvari. Kod Sutu je bilo okupljeno drutvo, stanari
ulice pokuavali su se dogovoriti i utanaiti tko e kada ii u posjet i to e kuhati
bolesnici. Opet sam otila kui, s prozora sam vrebala kada e doi potpukovnikov
ovjek da pribije dasku na vrata kuhinje, moram ekati bez obzira na to kada e stii,
da barem jednu stvar poteno odradim. Prag izdrljivosti drastino se snizio, pred
oima su mi skakali krugovi i linije, duu bih prepustila onom tko bi me dobro
pretresao i rekao da prestanem vritati, da sam samo loe sanjala stalno sam imala
osjeaj da ovo to nam se dogaa nema veze sa stvarnou, da kvantitativno i
kvalitativno premauje ovjekovu toleranciju. Policijski slubenik u civilu stigao je
prilino brzo s daskama. Iako sve dok mi sjeanje see vie ne zakucavaju, nego
kopama zatvaraju lijes, imala sam osjeaj da zabija avle u mrtvaki sanduk dok je
na dovratak postavljao i zakucavao etiri po etiri daske horizontalno i u kri.
Zakucavanje ekia oznaavalo je pokapanje mnogo toga razliitog: kraj jednog
naina ivota, jednog doma, finale sage o Emerenc.
Bliilo se vrijeme polaska na sveanost u Parlamentu, osjeala sam se kao da
me je netko zdrobio u muaru, jedva sam se mogla odjenuti. Prije toga svratila sam u
bolnicu, Emerencino stanje jo se malice popravilo, dali su joj jako sredstvo za
smirenje, ve je spavala, na antibioticima je takoer, treba se nadati najboljem. Inae,
kada je budna, gotovo uope ne govori, a ako posjetitelji pristupe krevetu, prekriva
lice ubrusom, mnogi je obilaze, ima moda i previe posjetitelja, stalno drmusaju
infuziju pored nje.
Emerenc je iva, stanje joj se popravlja, znai mogu se prepustiti lijepoj,
blistavoj noi svoga ivota. Izvadit u sveanu haljinu, iako nema tog minkera koji
bi neto mogao uiniti s mojim licem. Kada sam prvom poznaniku u Parlamentu
rekla da, naalost, nisam u najboljoj formi, nisam trebala nita objanjavati, odmah
mi je povjerovao. Nikoga nije iznenadilo to sam nestala iz sveane dvorane koja je
te veeri izgledala kao zvjezdano ljetno nebo, bljeskala su brojna odlikovanja, nakit,
sa svih su strana bljeskala svjetla, od poda se kao od zrcala odbijao sjaj svjetala s
lustera. Drevni balovi mogli su izgledati tako, ali ja sam samo eljela otii, to prije
otii kui i uvui se u krevet. Sutra u ve znati vie, znat u svoju presudu. Ako je
Emerenc umrla, nema bijega, ako je pak iva, to je mo koja mi nikada nije dopustila
da potonem, moda me jo jednom, posljednji put, iupa iz ponora.

AMNEZIJA

Imala sam nemirnu no, ali sreom bez snova, naravno, povremeno bih se trzala,
ujem li to telefon zamolila sam bolniarke neka me svakako obavijeste bude li
nekih promjena, ali aparat je utio. Ujutro sam proetala apatinog Violu, koji i dalje
nije jeo, zatim sam odjurila u bolnicu. Emerenc je sada ve bila osjetno bolje, upravo
su je prali, a bolniarka je na malim kolicima dovozila doruak, no im me je
primijetila kroz odkrinuta vrata, poela je petljati oko sebe i bacila na lice ubrus. S
gorinom u srcu pokucala sam na vrata deurnog lijenika koji je kraj nje proveo
no, no ondje sam ula samo dobre vijesti: ako se oporavak nastavi ovim tempom,
moemo otputovati bez brige, starica e preivjeti, ak e i ozdraviti. Nisam je jo
mogla odvesti kui, barem jo nekoliko tjedana, a i tada samo pod odreenim
uvjetima, na primjer, nikako ne bi smjela nita raditi. Ima li dom gdje e za nju
brinuti? Kako da ne mislila sam. Da ga samo vidite! Odluili smo da e ivjeti kod
nas, odgovorila sam, sve dok se i psihiki i fiziki potpuno ne oporavi.
Moj je suprug trao naokolo sreujui putne dokumente, sada je zbilja
izgledalo da moemo na put, iako nisam imala ni najmanje volje poi. Pakirala sam
se u nekoj nevoljkoj konfuziji, jo uvijek s nekom prikrivenom nadom da e nai
domaini otkazati u posljednjem trenutku i da e cijeli kongres izostati. Za
posljednjeg posjeta bolnici razgovarala sam s glavnim lijenikom, to se Emerencina
fizikog oporavka tie, imamo njegovo puno jamstvo, moemo na put, ali ono to se
dogaa u njezinoj dui kazao je pripada domeni neuropsihijatrije, naime embolija
koja se sada ve gotovo reapsorbirala uope ne ugroava centar za govor, nego je
ograniava u kretanju, jedna je noga jo uvijek paralizirana, a njezina je utnja
psihike prirode. Razmiljala sam o tome da je vie ne uznemiravam, ionako je kad
sam dola na odjel opet prekrila lice bijednim ubrusom, ne treba me gledati, ionako

je Viola jedini pred kim se ne bi sakrila i koga ne bi gledala s prezirom. Okrenula

sam se, nisam je ni pozdravila, dok sam koraala kui, susrela sam susjeda iz ulice
koji je iao uzbrdo nosei posude s hranom. Kod kue je pas nastavio trajk glau, no
trenutno me ni to nije zanimalo, bila sam puna gorine i osjeaja krivnje, toliko
umorna da to uope nije dopiralo do mene. Pokupila sam Violinu deku, jastuk za
spavanje, posude za hranu i psee konzerve, odvela ga k Sutu i zamolila da ga
udomi na nekoliko dana dok obavimo nae izaslanike obaveze. Viola je potpuno
pasivno sjeo u Sutuin maleni dom, nije ni pogledao za mnom kada sam odlazila, kao
da uope nije na pas. Spakirala sam se, tada sam ve bila kao stroj, bez osjeaja,
vjerujem da mi je do svijesti dopirala tek misao da nita nije vano, ni ja sama.
Nakon veere nazvala sam u bolnicu, ali nisam otila, zato bih. Emerenc je bila
dobro, uredno je jela, elim joj brz oporavak, rekla sam pristojno i zamolila da joj
prenesu nae pozdrave, tada je moja poruka ve bila formalna kao kakvo slubeno
priopenje. Nema potrebe da se brine zbog svog posla poruila sam preko
bolniarke zasad je sve u najboljem redu, njezin prijatelj potpukovnik za sve se
pobrinuo, stan je takoer pod njegovom paskom, eka je uredan i potpuno ist,
pobrinuo se za sve to je bilo neophodno. Mislila sam da ima vremena doznati za
dogaaje nakon to izae iz bolnice, ujedno sam joj poruila da me nekoliko dana ne
oekuje (oekuje? nije me ni pogledala). Nisam joj dala na znanje da putujemo u
inozemstvo, nazvala sam tek sina brata Jzsija da zna gdje sam ako me sluajno bude
traio, potom smo nonim letom otili u Atenu.
Idueg jutra u hotelu probudio me telefonski poziv iz saveza grkih pisaca, bila sam
toliko iscrpljena da nisam razumjela ni rijei, ne samo zbog jezine barijere nego i
zbog loe akustike. Vjerojatno sam doivjela nekakav blagi ok jer odjednom nisam
razumjela nita ni na kojem jeziku, nisam bila u stanju zamoliti ni au vode, a
kamoli razgovarati o izgledima za miran suivot meu narodima. Na konferenciji
smo sjedili u prvom redu, odmah sam zaspala, tada me suprug odveo u hotel,
ispriao se u moje ime, do neke pristojne granice upoznao je predsjednika sa
zbivanjima to su neposredno prethodila, ja sam trebala predsjedati jednom od
sjednica, ali sam samo nerazumljivo mucala, saalili su se nada mnom, posjeli me u
auto, odvezli u jedan hotel u Glyfadu i ostavili me ondje nisu imali koristi od
oigledno bolesnog delegata. Kroz mirisne oblake mirte, hibiskusa, jasmina i
timijana ispred mene se bljeskalo Egejsko more, ali to je jedva dopiralo do mene, bila
sam na rubu ivanog sloma, moj me je suprug obavjetavao o svemu to me je
okruivalo. Kada smo stigli, voda je bila plava, plava poput safira, u sumrak poput

jantara, a kada je sunce potonulo u nju, postala je crvena on mi je sve rekao, ja

nisam vidjela. Prespavala sam gotovo cijeli dan, kada sam se konano probudila iz
tog stanja nalik na nesvjesticu, lutali smo Glyfadom, ne sjeam se nijedne zgrade, ni
imena hotela, razabrala sam samo to da oko mene lebde razliiti mirisi te da valovi
bacaju le nekog psa. Tada sam se sjetila Viole, maglovito, kao da sam i njega sanjala,
sebe takoer, sve to se dogaalo sa mnom, nagrade, Emerenc, sanitarne radnike,
vrata razvaljena sjekirom.
Te je godine Uskrs bio rano, na samom poetku travnja, posljednji dan naeg
boravka poklopio se s Velikim petkom. U sjeanju sam zadrala na odlazak u crkvu,
na odru je bio izloen mrtav Krist, na vratima crkve ekala je pozlaena koarica
ispunjena ruinim laticama, svatko tko je uao bacio je nekoliko latica na tijelo Sina
Bojeg, dok ga ruine latice nisu potpuno prekrile. Kasnije se oglasilo malo zvono
postavljeno na zaseban stalak, pokraj kora stajali su stari seljani, a kada su nas vidjeli
na pragu crkve kako bacamo aku latica na sveto tijelo, doli su po moga supruga i
gestama ga pozvali da se pridrui alovanju Spasitelja. To sam sjeanje takoer
zadrala, mog supruga kako potee konopac zvona, njegovu gustu plavu kosu
proaranu sijedim vlasima vijori morski povjetarac, zatim konopac zvona premjeta
u moju ruku, seoski starci mogli su biti zadovoljni mnome jer su mi se suze kotrljale
niz lice dok sam zvonila, ali moje plakanje nije imalo nikakve veze s blagdanom,
samo sa mnom. Idueg dana vratili smo se u Atenu i s Hellenikona krenuli kui.
Putovanje nije bilo ni vie ni manje nestvarno nego drugi letovi, grki savez pisaca
prema meni se odnosio vie nego ljudski, kao da su primijetili da oprotajnu koaru
s darovima daju u ruke nekomu koga je pregazio teretni vlak. Ispratili su nas do
aerodroma i ako vie nikada ne pozovu maarskog knjievnika krivica je na meni.
U avionu smo se dogovorili da e suprug otii kui s prtljagom, a ja gore u bolnicu.
Gotovo sam cvilei ula u dizalo, zamiljala sam to se sve u meuvremenu moglo
dogoditi, naime moglo se dogoditi bilo to, moglo se sve preokrenuti na loe i
Emerenc ve eka na sprovod u hladnjai u podrumu; ili je jo na ivotu, ali bi bilo
bolje da nije jer je ipak neizljeivo bolesna; ili ju je netko bez mog znanja premjestio
na drugi odjel, u krajnjoj liniji, sin brata Jzsija ima pravo odluiti to e s njom.
Izostavila sam jedino varijantu koja me je doekala: zvonki smijeh to je odzvanjao
hodnikom dopirui do mene, smijeh koji bih uvijek prepoznala meu mnogima,
njezin tako rijedak smijeh. Bolniarke su se nasmijeile kada su me ugledale, poela
sam trati, netko je neto povikao za mnom, ali tko je imao vremena sluati, trala
sam prema otvorenim vratima kroz koja je dopirao zvuk. Soba se crnjela od

posjetitelja, vidjelo se da je Emerenc i ovdje ve svakog oarala, naime ne doputaju

toliko posjetitelja istodobno, a oko njezina kreveta bilo ih je barem pola tuceta. Sutu
je upravo raspremala ostatke obroka, naravno, ne onog standardnog bolnikog, nego
hrane to su je donijeli susjedi iz ulice, prozorsku klupicu zauzeli su nepoznati
tanjuri, alice i posude. Emerenc je sjedila lea okrenutih vratima, naslonjena na
jastuke, na licima posjetitelja morala je primijetiti da se pribliava nov i zanimljiv
posjetitelj, okrenula se jo se uvijek smijui, vjerojatno je pomislila da dolazi lijenik.
U trenutku kada me je prepoznala, krv joj je pojurila u lice kao nadola plima i
obrisala dobro raspoloenje. Sada se sluila objema rukama, dok je prije nekoliko
dana samo desnom nespretno mogla dohvatiti ubrus, pred svima je sjedila
nepokrivene glave, no u trenutku kada me je ugledala, pokrila je lice. Posjetitelji su
zanijemjeli, bila je to gruba gesta, imala je snagu udarca. Odjednom su svi imali
neodgodivog posla, urili su, ene su pokupile posude, oprale Emerencinu licu, na
brzinu su se pozdravili, Sutu nije rekla ni rijei o psu, toliko je hitala, tek je na
vratima mahnula, shvatila sam da prstima pokazuje, u est e doi k nama ili neka ja
doem k njoj, onda emo razgovarati. Nisam vjerovala da ljudi mogu do te mjere biti
taktini, da s toliko preciznim radarom mogu procijeniti da me je Emerenc prezrela u
odsutnosti, iako nitko ne razumije tono zato, ali nema smisla istraivati, bez obzira
na to to se dogodilo, najbolje je drati se podalje, na distanci, pristojnije je ne
mijeati se.
Prvi put otkako se pokrenula lavina dogaaja, obuzeli su me negativni osjeaji,
iz mene je nestajalo samookrivljavanje. Boe moj, za kakav me zloin optuuje? to je
nisam ostavila da umre? Da nije dobila infuziju i lijekove, ve bi bila mrtva. Nisam
ostala kraj nje jer nisam mogla ostati, nisam otila radosna, niti sam se otila
zabavljati, nego raditi, ako itko, onda ona zna da je za mene televizija takoer posao.
Ako me ne eli vidjeti, ne mora. Doi e sin brata Jzsija, doi e potpukovnik, Sutu,
Adl, nisam nuna ovdje. Nisam je ni pokuala osloviti ili joj objasniti, predobro sam
poznavala Emerenc. Neka ostane pod svojom maramom do Sudnjeg dana, zbog tog
doivljaja nije imalo smisla juriti u bolnicu, mrtva sam umorna, bolje da sam otila
kui i sjedila u kadi. Izala sam i krenula prema dizalu kada me je zaustavila
bolniarka.
Gospoo knjievnice, molim vas zapoela je oigledno traei prave rijei.
Starica nije dobro, oni samo misle da jest. Starica... starica je tako ivahna samo kada
je promatraju. Inae stalno uti.
Neka uti. Bolniarka je na mom licu proitala da treba rei jo neto.

 Oporavak izgleda impresivno, ali samo na povrini pokuavala je dalje.

Proli put nismo mogli dati potpunu procjenu, danas ve moemo, njezini su udovi
pokretni, ali ne moe hodati. Gospodin potpukovnik dolazi svaki dan, s njim
razmatramo to e biti dalje.
Pa ako potpukovnik dolazi svakoga dana, onda ja svakako mogu ii kui. Doi
e i policijski orkestar, moda i izviai. Uzalud pokuavam biti korisna, ulica e je
opskrbiti hranom i traevima, potpukovnik e joj pruiti potrebnu sigurnost. Ako
nisam potrebna nisam potrebna. Dosta je bilo mog nametanja.
Bilo bi dobro ako...
Bolniarka se zaustavila. Razumijem ono to ne moe izgovoriti, rijei su moja
struka. Ne trebam se uvrijediti, trebam progutati sve, svaku Emerencinu nepravednu
gestu, njezine muice, jer ne samo da e ostati paralizirana nego vjerojatno nee ni
dugo poivjeti. Taman posla! ivjet e zauvijek, ne trebam se brinuti. Sada, dok
piem ove retke, osjeam da sam u tom trenutku drugi put i konano odredila
njezinu sudbinu jer sam tada u sebi pustila njezinu ruku.
Svakako u vas nazvati ako bude bilo potrebe za vama.
Ne, nemojte se zamarati pozivom, nee biti potrebe za mnom, ona nee
prihvatiti nita od mene, ni praktino ni emocionalno. Polako sam otila kui, moj
suprug je samo sluao dok sam mu prepriavala to sam zatekla u bolnici. Dugo nije
rekao ni rijei, naposljetku nisam ula ono emu sam se nadala, nego neto drugo,
neoekivano. Duboko je uzdahnuo i rekao: jadna Emerenc.
Jadna Emerenc! U tom sam trenutku bila najblia sveeniku s kojim sam se
inae klala oko Emerencine ovjenosti.
Ponekad si nevjerojatno nepravedna rekao mi je suprug. Kako ne
razumije ono to je bjelodano? Svi drugi shvaaju, ulica takoer, potpukovnik. To
oito proizlazi iz ovog to si mi ispriala.
to je oito? Gledala sam ga kao Viola mene kada ne izdam jasne upute, pa
pokuava deifrirati signale i naredbe. U emu sam opet pogrijeila izuzev onog
nesretnog dana?
Moj se ivot pretvorio u neprekidan osjeaj krivnje, nemam ni jedan trenutak
za sebe, dodjela nagrade, sveanost, sve je prolo mimo moje svijesti, Atena je bila
pakao, ili sam spavala ili su se misli rojile oko mene kao vukovi.
Emerenc je previe sram pred tobom i pred cijelom ulicom. Ona se pravi da je
izgubila pamenje, da ima amneziju, jer je tako lake podnijeti misao da se ondje

pred svima valjala u vlastitom izmetu, njezino je ljudsko dostojanstvo razbijeno u

komadie. Zar tebe moram uiti to je sramota, tebe koja si, uostalom, odredila njezin
usud, zar se akcija nije odvila u tvojoj reiji? Izloila si je pogledima, nju istiju od
najistijih, zajedno sa svim tajnama, dok je trebala biti zatiena pod svaku cijenu, pa
ti si jedina na zemaljskoj kugli koja si je rijeima mogla navesti da otvori vrata. Ti si
za nju Juda, izdala si ju.
Dakle sad sam jo i Juda? Nije dovoljno to sam napola mrtva i udim za
odmorom? Bilo mi je ve dosta svih, i nije bio pravi trenutak za dociranje, eljela sam
lei. Sutu je rekla da e doi u est, zamolila sam supruga da me probudi ako jo
budem spavala, skrila sam se u krevet pred sobom i pred Emerenc. Vjerovala sam da
e me iscrpljenost svladati, ali naposljetku se nisam mogla uistinu opustiti, tako da
sam ja otvorila vrata kada je Viola lajanjem i grebanjem po vratima nagovijestio svoj
povratak. Bio je mrav, ali radostan, prvi put u ivotu uistinu se veselio nama, kao
da je elio staviti na znanje: ponovno sam kod kue, barem sam vas pronaao, a to
valjda znai da e jednom doi kraj kataklizmi i pojavit e se i Emerenc. Zahvalila
sam Sutu na brizi, upitala koliko sam duna, svota koju je traila bila je realna,
platila sam. No njoj nije bilo na kraj pameti da ode.
Gospoo knjievnice, molim vas zapoela je neto trebate znati ako vam
lijenici ili bolniarke nisu kazali. Emerenc je sve bolje, ali na vrlo udan nain jer se
samo djelomino sjea onog to se dogodilo. Ne sjea se to je bilo prije, a to kasnije,
ne sjea se sjekire ni kola hitne pomoi, ne sjea se ni toga da se opirala, nas je pitala
kako je dospjela u bolnicu, rekli smo joj da ste vi sve sredili. Najvie ju je zanimalo je
li stan poteno zakljuan, naravno da smo joj potvrdili, odmah je zakljuan, a klju je
kod gospoe knjievnice. Emerenc zna ono to je potpukovnik savjetovao da joj
ispriamo: jednoga smo dana uzalud kucali na njezina vrata, nije odgovarala,
zabrinuli smo se, otrali k vama, ni vama nije odgovarala, tada nam je ve bilo jasno
da je stvar ozbiljna, gospodin doktor je provalio vrata cijela ulica mog supruga
zove gospodin doktor, pokuala sam ga zamisliti s polugom u ruci, ali nikako mi nije
uspijevalo nju smo pronali onesvijetenu na pragu, majstor ju je podigao, prevezli
smo je u bolnicu autom gospodina Brodaricsa, otad je lijee. Nitko nije spomenuo
slubu za dekontaminaciju, ni make, nita takvo, nitko joj nije otkrio ni to da ste vi u
meuvremenu otili u Atenu. Molim vas, razgovarajte s njom tako da ona misli da
jo uvijek ima sve, da ste odmah zakljuali vrata, ali da svakoga dana obilazite njezin
dom i sve drite u redu, ima vremena doznati da nema vie sobu ni ostale strahote
to su bile unutra. Svi su prema njoj jako obzirni, potpukovnik lae glatko kao to
voda tee iz slavine, mladi Szereds takoer, uostalom, prema onome to znam,

Emerenc bi se mogla oporaviti, samo ne znam kako e primiti istinu kad jednom
izae na vidjelo.
utjela sam iako je ona oekivala pohvale, vjerojatno ih je i zavrijedila, ulica je
zbilja poloila ispit iz obzirnosti i taktinosti, a ja sam ipak utjela jer sam samo ja
zbilja poznavala Emerenc. Istina je konano zabljesnula u gustoj tami, ponovno sam
se poela orijentirati. Emerenc ima amneziju kakav apsurd! Kako amnezija moe ii
usporedo s licem prekrivenim ubrusom? Emerenc se itavog ivota ponaala kao
vladarica i svoja je sjeanja krojila ovisno o tome kako je odgovaralo politikoj zbilji.
To to sam konano shvatila nije me iznenadilo, nego me je jako uplailo. Kada smo
se pri oprotaju rukovale, Sutu je zamijetila da su mi ruke hladne, ne krije li se valjda
u meni neka bolest?
Moj suprug je doao do potpuno istog zakljuka kao i ja, nije bilo potrebe za
prepirkom. Bacila sam se u stolac, prstima gnjeila Violino krzno, trebala sam dobro
razmisliti to dalje. Nazvala sam potpukovnika, nije odgovarao na telefonski poziv,
ali obeali su mi da e mu prenijeti da sam ga traila, nazvala sam i neaka, njega
sam uspjela pronai, on je ivio u jednakom optimizmu kao Sutu, kakav Boji dar,
teta se gotovo niega ne sjea, a kasnije, kada se opet sve namjesti, okrei, kada je
doekaju ista soba i nova vrata, ve e je se nekako moi utjeiti.
Nisam imala veliko medicinsko znanje, ali sam bolje poznavala Emerenc: ja
sam je vidjela dok je unitavala uzalud pripremljenu sveanu veeru, ja sam
krivudala zajedno s njom kroz labirint njezinih uspomena. Emerenc da je zaboravila
svoje make? Nemogue, inae ne bi ispitivala to je sa stanom, sjea se ona svega, ali
se ne usudi izravno pitati. Sedativi koje su joj na poetku obilato davali mogli su
nakratko isprati njezina sjeanja, ali kako dani prolaze, tako sjenoviti obrisi sjeanja
postaju sve areniji, i ako prepoznaje Sutu i druge dobre susjede iz ulice, na svom
mjestu u njezinu sjeanju trebala bi biti unutranjost cijeloga stana s ondje
nastanjenim ivotinjama, nedirnutom peenom patkom, trulom ribom, svim onim
to ju je okruivalo posljednjih dana, kada je neko vrijeme bila paralizirana, ali je to
zatajila jer se nadala da e se nekako iskobeljati iz svega kao to se toliko puta u
ivotu izvukla iz dubokih ponora. Jadna Emerenc kojoj ne govore i koja se ne usudi
pitati to je istina, samo posee za sjenama! Zato sam toliko osjetljiva, ovo nije
vrijeme u kojem je vano koga je i kako povrijedila, ako bolesna osoba uope moe
povrijediti. Pokret, gore u bolnicu, u ovoj drami postoji samo jedan glavni lik, a to
nisam ja, nego Emerenc. Ovo je monodrama.

Nije bila sama, u posjetu je bila profesorova supruga, Emerenc joj je ivo odgovarala,
ispostavilo se da se i ta ena ve zauzela za Emerenc, u bolnici su se udili kolikim je
ljudima Emerenc vana. Lijepa mlada ena bila je neoekivana i dostojanstvena
posjetiteljica pred kojom se Emerenc nije usudila izvesti predstavu pokrivanja lica,
ali im nas je napustila, starica je posegnula za ubrusom. Nisam bila u zabludi,
taman posla da sam se prevarila, njezin je um radio savreno, gospoa profesor je
nevina, vjerojatno nita nije znala, pa pred njom skrivanje nije nuno, ali preda
mnom jest, kako joj se pribliavam, tako ona stavlja ubrus kao sveenik stolu i
ograuje se od mene i od srama. Pogledala sam okolo, na stolu je meu medicinskim
pomagalima stajala ploica s upozorenjem koju bi privrstili na vrata dok je jo
trajala borba za njezin ivot: Bolesnik ne prima posjete. Ploicu sam izvjesila s vanjske
strane vrata, zatim sam povukla ubrus s Emerencina lica i bacila ga na drugi, prazan
krevet. Nije ga mogla dohvatiti, morala se suoiti sa mnom. Mrnja i bijes plamtjeli
su u njezinim oima.
Ostavimo se toga upozorila sam je. Ako ste me zamrzili zato to vas
nisam ostavila da umrete, to mogu prihvatiti, ali nemojte prekrivati lice, nego mi to
otvoreno kaite, jer ovako dalje ne ide. eljela sam vam dobro, nije ispalo onako
kako sam zamiljala, ali eljela sam vam dobro bez obzira na to vjerujete li mi.
Nije skidala pogled s mene, izgledala je kao sudac i istraitelj u jednoj osobi i
konano je iz njezina oka neoekivano kliznula suza. Znala sam to oplakuje,
oplakuje svoju tajnu to je izloena javnosti, svoje ivotinje o ijoj sudbini se ne usudi
ni pitati, iskrivljenu sliku svog uvijek besprijekornog ponaanja, sjekiru, smrt jedne
legende i moju izdaju. Nije to izrekla, ali ja sam razumjela, Emerenc bi osjeala da je
uistinu volim tek da sam prihvatila to da je bespomonu sebe osudila na smrt i da
nisam dopustila susjedima iz ulice da vide njezinu sramotu dok je jo na ivotu,
Emerenc nije vjerovala u raj, Emerenc je vjerovala u sadanji trenutak. Kada sam je
navela da otvori vrata, ustaljeni poredak se preokrenuo i zatrpao nju pod sebe. Zato
sam to uinila? Kako sam se uope usudila? Nijedna od tih rijei nije izgovorena, ali
su nas okruivale upitne reenice.
Emerenc ponovno sam zapoela da je situacija bila obrnuta, zar biste
dopustili da umrem?
Naravno odgovorila je suho. Njezine su suze presahnule.
I ne bi vam bilo ao?
Ne.

 Ali da vas i nisam uspjela spasiti, i tada bi sve izalo na vidjelo. Riba, make,
prljavtina.
Pa to onda? Da ste me ostavili da crknem, poslije se moglo ispostaviti bilo
to. Pa to vidi, to uje, to osjea jedan mrtvac? Samo vi zamiljate da vas ondje
gore ekaju, i da e i Viola dospjeti onamo kad umre, ak i va stan, i sve e biti
jednako kao i ovdje, aneo e ponijeti gore pisai stroj i radni stol vaega djeda, i sve
e se nastaviti. Kakva ste vi glupaa! Mrtvacu je ve sve svejedno, mrtvac je nula.
Kako to jo niste shvatili? Ve ste dovoljno stari.
Dakle nije bila rije samo o sramoti, nego i o bijesu i mrnji. Neka bude, ali
onda neka ne oekuje od mene pokoru, ja nisam Adlka.
A to e vam onda nadgrobni spomenik, Emerenc? Zato skupljati majku,
oca, blizance u onu bajkovitu grobnicu? Zar ne bi jarak uz divlji sljez bio dovoljan? I
korov.
Vama da, ali ne i meni i mojim mrtvima, neka vaa obitelj lei u korovu.
Mrtvac ne osjea, ali oekuje potovanje i to mu treba dati, ali to vi znate o
potovanju. Mislite da mi moete dobaciti sonu goveu kost iz Parlamenta, pa u i
ja poloiti ruku na srce i sluiti vam kao Viola. O tom moete samo sanjati. Znate se
razbacivati velikim rijeima, ali ostati uz mene kada je trebalo, kada ste me ve
otrgnuli od smrti, skriti bijedu od oiju javnosti, za to vie nemate vremena. Idite
odavde, idite davati nove izjave. Imali ste obraza rei da meni moete zahvaliti za to
to ste dobili nagradu?
Znala je to ini time to mi sve govori u lice, poznavale smo jedna drugu.
Ustala sam. Nisam jo izala kada mi se opet obratila.
Jeste li barem pokupili smee? Brinete li se estito o ivotinjama? Jeste li
nekako zakrpali vrata?
U djeliu sekunde pomislila sam da u joj sve rei, nema vie od polovice stana,
vrata su nestala, ivotinje su se razbjeale. Da sam joj popustila i nastavila po
njezinom, vjerojatno si nikada ne bih oprostila ovu veer, ali, sreom, ovaj put nisam
pogrijeila. Rekla sam joj da u njezin dom osim mene nije stupio nitko, nakon to ju
je lijenik izvukao van, moj je suprug s gospodinom Brodaricsem namjestio natrag
vrata, na dijelu gdje su pukla pribili su dasku za valjanje tijesta, kroz njih ne moe
proi ni jedna ivotinja. Jo iste noi kada su nju odvezli sve sam dovela u red,
drugoga dana trebala sam se pobrinuti samo za sitnije zavrne poslove, malo je tee
ilo s ribanjem, ali i to sam uspjela, otpatke nisam bacila u njezinu kantu za smee,
nego sam ih kantama rasporedila u uline kontejnere, s druge strane ulice, da nitko

ne posumnja u mene. Govorila sam, rijei su tekle kao iz izvora, priala sam kao da
je rije o pripovijesti. Make su dobro, naravno, izuzev one jedne koju sam pokopala
pod grm divlje rue. Sad se hrane mesom jer nemam vremena kuhati. urim kui
meu ostalim zato to mi jo nismo ruali, samo su se make najele, i bojim se da e
me uhvatiti kia.
Krenula sam, bilo mi je puno previe za jedan dan. Emerenc me je zaustavila
jednom rijeju. Rekla mi je: Magduka.
Tako su me zvali roditelji, nikada nitko drugi, zastala sam, ekala to e se
zbiti. Srce mi je lupalo, osjeala sam kako se u meni mijeaju emocije, sramota lai,
nada, osjeaj krivnje, olakanje. Malice je podigla ruku, mahnula da se pribliim
krevetu. Iznova je izgovorila moje ime, u rijei je bilo i neto drugo, neto vie,
mistinost, tajnoviti titraji poput elektriciteta, ali nita neugodno, vie kao da puca
tanka ljuska ili netko pomie zavjesu. Spustila sam se na rub kreveta, uhvatila me je
za ruku. Dok je govorila, detaljno mi je pregledavala prste.
Onu ogromnu koliinu neeg smrdljivog? Onaj odvratni trule? Ovim
nespretnim rukama? Sama, da nitko ne vidi? Nou?
Okrenula sam glavu, nisam mogla izdrati njezin pogled. Slijedio je
najokantniji, najpotresniji trenutak mog dotadanjeg ivota, iznenada je otvorila
usta i bezubim desnima obuhvatila moje prste. Da nas je netko mogao vidjeti, mislio
bi da smo perverzne ili lude, ali ja sam znala to to znai, kako izgleda kada Viola
vie ne zna glasom izraziti elju, poznavala sam znaenje tog blagog ugriza, da je to
izraz oduevljenja i neizmjerne sree na pseem jeziku. Emerenc mi je zahvaljivala,
bila je u krivu, nisam je izdala, zaista sam je spasila, nije postala predmet ismijavanja,
ulica uistinu ne zna nita, nisu vidjeli prljavtinu, njezina je ast ouvana, moe se
vratiti kui. U mom ivotu nema mnogo trenutaka zbog kojih zadrhtim kada mi se
vrate u sjeanju. Ovo je jedan od njih. Nikada, ni prije ni kasnije nisam imala taj
dvojak osjeaj uasa i zanosa u jednom. Sve je napokon bilo u redu, Emerencine
make igrale su lovice oko nas, drvene aluzine osiguravale su tamu, sofu, cijelo
Emerencino carstvo to je ve davno otilo u dim. Povukla sam prste, osjeala sam da
je to vie nego to mogu podnijeti. Shvatila sam da mi teku suze tek kad je Emerenc
poela petljati oko mojih oiju, pitala je to mi je, pa sada je ve jasno da se moe
vratiti bez srama i obeava da e brzo ozdraviti. Uredila sam lice, a prije nego to
sam izala, Emerenc je skupila kekse i okolade te mi zapovjedila da odnesem
slatkie Violi.

SUTU

Njezin se oporavak nastavljao iz dana u dan, oko njezina prekrasnog lica bez bora
sve su dui bili gusti uvojci oiani prilikom dekontaminacije. Svi su primijetili da joj
je zbog neeg pao kamen sa srca, lijenici, susjedi iz ulice, potpukovnik, no kako je
ona postajala sve oputenija i veselija, ja sam postajala sve nervoznija jer sam se
zapetljala u la iz koje nije bilo izlaza. Ponovno sam razgovarala s nadlenim
lijenikom, nije bio oduevljen razvojem dogaaja, ali nije znao dati drugi savjet
osim da priekamo s istinom najdue to se moe, dok potpukovnik ne olii kuhinju,
ne sklopi nov namjetaj, dok ne stignu nova vrata. Nisam mu ni pokuavala
objasniti, taman da kuhinju opremimo namjetajem iz jednog krila britanske
kraljevske palae, ni to nee odgovarati, jednostavno stoga to se ne moe
nadomjestiti ono to je voljela, da je ikad poeljela zamijeniti namjetaj, mogla je to
davno uiniti, ali bog zna kakve je uspomene veu za njezinu kuhinju u kojoj nije
bilo dva jednaka komada namjetaja. Ima i drugih problema, ne samo to e biti
povrijeena nego bi i njezino zdravlje opet moglo biti ugroeno jer osim to e
prigovarati zbog novog namjetaja, znat e da se sa starim neto dogodilo, pa ako je
tako, moglo se dogoditi samo ono to sam porekla, o emu sam joj lagala. Pokuajte
shvatiti, rekla sam lijeniku, starica sada ivi u uvjerenju da sam sauvala njezinu
tajnu, sve dovela u red, nije se osramotila pred cijelom ulicom, mirno se moe vratiti
kui, tim vie to nee biti ni sama, ekaju je njezine make. Preivjet e tjeio me
je lijenik. Beznadno sam ga gledala nije me razumio. Nije razumio ni Emerenc.
U meuvremenu je cijelo susjedstvo trailo make, da barem njih dobije
natrag. Ali ja ih nisam mogla opisati, naime vidjela sam ih tek jednom, koliko se
sjeam, bilo je meu njima crno-bijelih i tigrastih, jedan sivi maji le pronali smo
pokraj glavne ceste, pregazio ju je auto, nije bila niija, u teoriji je to mogla biti jedna

od Emerencinih maaka, no drugima nije bilo nikakvog traga. Sada nas je ve

nekolicina strepila zbog onog to e, prije ili kasnije, postati neizbjeno, Emerencin
trijem opet je bio dupkom pun, grupica ljudi to je bila detaljno upuena u dogaaje
donosila je hoklice, amlice pa smo ozbiljno raspravljali o problemu s Emerenc. Voa
je oito postala Sutu, njoj su na uvid dopremali i niije make, Adlka je zduno
pomagala pri pregledu iako ni ona nije vidjela ivotinje. Jedini koji nije htio stupiti
na trijem bio je Viola, nanjuio je nepoznat miris, neprijateljsko isparavanje, to je
mrzio. Tih se dana u psu pokrenuo viemjeseni proces koji, sreom, ipak nije
zavrio kobno zahvaljujui potpukovniku koji je okrunicom upozorio straare,
policijske slubenike i lokalne vijenike da okolinom luta pas, dao je i iscrpan opis,
koji se odaziva na ime Viola, trai svoju gazdaricu, neka ga odvedu kui, k meni.
Viola je naime nakon naeg povratka redovito, dan za danom, bjeao, njukao po
susjedstvu, otiao bi sve do ume, traio je Emerenc. Jednom je doao po mene,
dozivao me laveom, oito mi je neto elio pokazati, bio je sav grozniav, uzbuen,
trao je preko dvije ulice, doveo me do jedne ograde, zatim me je pogledao s
osjeajem krivnje, kao da se ispriava, vie nije bilo aktualno to zbog ega me je
mobilizirao, ali on je zbilja vidio to to je vidio. Odmah sam odgonetnula to je bio
razlog njegova poziva, oito je u onom vrtu uoio jednu od Emerencinih maaka, nije
pobjegla od njega, poznavala ga je, ali dok je pas mene dozvao, ve je odlunjala dalje.
Kasnije smo za jo jedan maji le posumnjali da je moda iz Emerencine garniture,
ene su strvinu pronale pokraj trnice, maku je oito nasmrt izgrizao pas, bila je
crno-bijela sa zvijezdom na grudima, bilo je vjerojatno da e tako zavriti, Emerenc je
svakoj svojoj maki utuvila u glavu da se ne smije bojati svog vjekovnog neprijatelja,
pas je nee dirati, pa ona ne treba bjeati. Ostale su nestale s lica zemlje kao da ih
nikada nije ni bilo.
Vie nisam svakodnevno odlazila u bolnicu, nisam imala vremena, a nisam
vidjela ni smisao, isprva sam se pokuala skriti od briga i misli, ali nisam uspijevala.
eljela sam pisati, ali, kao to sam ve rekla, kreativnost je rezultat neke vrste
blagoslova, milosti, toliko se toga treba poklopiti da bi se uspjelo, uzbuenje i
smirenost, unutarnji mir i neki napet osjeaj koji je ujedno i gorak i sladak, meni su ti
elementi nedostajali. Kada bih se prisjetila Emerenc, ne bih osjetila olakanje jer je
iva, nego beznadan nemir i sram kojeg se nisam mogla osloboditi. Jednoga je dana
Adlka dola po mene, pozvala me na trijem, ondje su bili i drugi susjedi iz ulice,
moramo opet razgovarati.
Sutu je odmah prela na stvar, upitala je to po mom miljenju moemo
oekivati, to e zapravo biti s Emerenc nakon to dovoljno ojaa da se moe vratiti

kui. Rekla sam to sam znala, ono to smo odluili: zasad ne smije raditi, dok
potpuno ne ozdravi, bit e na gost. Glava i ruka su se potpuno oporavile, ali jo ne
moe hodati bez oslonca, ipak, lijenici su me tjeili da je to samo pitanje vremena.
Govorila sam kao lo glumac koji u loem komadu glumi loije od prosjeka. Sutu
samo to nije odmahnula rukom.
Ali vie nikada nee biti radno sposobna, nema ni govora o tome da potpuno
stane na noge izjavila je gotovo s radou, kao da me pokuava uvjeriti upravo u
suprotno.
S Emerenc je gotovo, draga gospoo knjievnice, ako ne odmah, onda za
godinu dana, ovo je slubeni stan, zgradu treba odravati, plonik i stubite treba
redovito istiti. Ovdje treba novi kuepazitelj, ne moe se do Sudnjeg dana,
beskonano dijeliti zaduenja meu stanarima, taman da i nije prihvatila obaveze to
premauju mogunosti pet prosjenih osoba.
Majstorova supruga skoila je kao da je netko naruio njezin ugled. Nema ni
govora o tome, vikala je, ona u ime svih to ive u vili jami da se nee odrei starice,
dijelit e poslove meu sobom jednako kao dosad, strpjet e se koliko god bude
trajalo, dok ona ne ozdravi, svi e preuzeti jedan dio, dosad su tako, a tako e i dalje.
to Sutu umilja? Oni nee izbaciti Emerenc na ulicu.
Tko je ita rekao o ulici? gledala ju je Sutu, izgledala je kao Moira, iako je
samo bila realna, sada to znam, Sutu je bila jedina meu nama koja je realno
promislila mogunosti i ona je jedina imala hrabrosti da se uope usudi suoiti s
njima. Ne mora zavriti na ulici, ali ako joj potpukovnik pomogne, primit e je u
staraki dom, ili u neku bolju udomiteljsku obitelj, ili je moe preuzeti neak, ili, ako
stvarno tako misli, gospoa knjievnica. Zgradu pak treba odravati, snijeg istiti, ne
samo ovdje na ovom ploniku nego i pred drugim kuama s kojima je sklopila
ugovor, pred onima koje je prihvatila odravati. Ni gospoa knjievnica nema
nikoga tko bi joj pomogao, jedva sama izlazi na kraj s obavezama, kako zamilja
naredno razdoblje?
Zavladala je tiina, a zatim smo najednom poeli govoriti, svi u isti glas. Prizor
je nalikovao na izmijeane jezike na Pedesetnicu, odjednom nitko nikoga nije
razumio. Odmah sam izjavila, naravno da Emerenc moe biti kod nas, a za
odravanje kuanstva ve e se netko nai. Bit e joj dobro s nama, Emerenc nas voli.
Sutu se glasno nasmijala, ali njezin smijeh nije bio dobronamjeran.
Dajte, molim vas rekla je ne mislite valjda ozbiljno da bi pristala biti kod
vas? Emerenc e ivjeti samo dok vjeruje da ima vlastiti dom. Najprije trebamo

razmisliti o tome to e se dogoditi kada dozna istinu, jer istinu jo nije ula. Jako je
lijepo od vas to meu sobom dijelite njezine obaveze. Raistite i to hoete li je
uzdravati. Gospoa knjievnica e je udomiti. Dobro. Zbrinut e je takoer. No
svia li se Emerenc to rjeenje? eli li ona da je netko uzdrava? Je li se sloila s tim?
Adl je brisala oi, mrcala, izuzev toga nije se uo ni najmanji zvuk. Moja je
utnja bila najdublja jer sam se od samog poetka pribojavala toga to je Sutu sada
glasno izgovorila.
to izigravate nastavila je Sutu zar je ne poznajete, ne ide ona nikomu,
nikamo. Kada je jednom dopreme kui i ona sve dozna, pripazite se, sada je ve
dovoljno jaka, sakrijte sjekiru na skrovito mjesto, jer ako je nasrnula na hitnu pomo,
onda smo kod kue mi na redu, ili doktor, ili gospoa knjievnica, ili potpukovnik
koji je dopustio da spale dio njezina namjetaja. Emerenc ne eli bilo kakav ivot.
Emerenc hoe svoj ivot, a njega vie nema.
Razili smo se u sumornom raspoloenju. Adlka je bila toliko potresena da se
nije mogla suprotstaviti. Sutu je spakirala stvari, otila, pola sam i ja, nismo dospjeli
nikamo. Supruga gospodina Brodaricsa zadrala je sustanare, zajedno s majstorom
izradila je raspored smjena za Emerencina zaduenja na jednom listu papira. Cijeli
dan sam bila neraspoloena, loe sam i spavala, kao da sam neto iekivala, bojala
se neoekivanog nepovoljnog obrata situacije. Nasluivala sam nevolju, neku novu
ili obnovljenu staru to se nije pokazalo bezrazlonim. Tjedan dana poslije nazvao
me gospodin Brodarics, koji je na sastanku stanara izabran kao svojevrsni skrbnik u
Emerencinoj odsutnosti, i s odreenom dozom nelagode rekao mi da ga je potraila
Sutu te da se ponudila da e jednom, kada za to doe vrijeme, a stanari se s time
sloe, rado ostaviti svoj tand, spremna je vratiti dozvolu za rad, i s punom
odgovornou preuzeti Emerencine radne obaveze i sve to uz to ide. Kako ja
doivljavam tu stvar, to mislim o tome?
O noi u Getsemanskom vrtu uvijek sam razmiljala iz Kristova aspekta, prvi
put mi je palo na pamet da se zapitam to su mogli osjeati Ivan ili Filip kad su
shvatili da je netko tko je s njima svuda i u svako doba, ije mogunosti poznaju
najbolje od svih, vidjeli su naime Lazara i Jairove keri to su uskrsnule iz mrtvih,
tko je do posljednjeg trenutka ulijevao neobjanjivu snagu zajedno s nadom u vjeni
ivot izdan. to kaem na to, pita me gospodin Brodarics. Nita. Jadno, sramotno.
Spustila sam slualicu. Sutu ima obraza javljati se, Sutu koja nije imala nikakve anse
na kugli zemaljskoj dok joj Emerenc uz potpukovnikovu pomo nije nabavila tand,
Sutu koju je prehranjivala i opskrbljivala odjeom kada je vidjela da vie nema nita
u ormaru. Pa onda je ve sve mogue! Nisam se samo uznemirila, nego sam se i

uplaila, gospodin Brodarics je zasad odbio njezinu ponudu, ali ako se Emerenc vrati
kui i ne bude sposobna za rad, stanari vile e prije ili kasnije ipak morati neto
poduzeti, nee je moi sami zamjenjivati do kraja njezina ivota, stanari te zgrade ili
su prilino stari ili tre za svojim brojnim poslovima, gotovo svi imaju i dodatni
izvor zarade, nema nikoga do koga bi se moglo doi u svakom trenutku, snijeg,
puknue cijevi, potar, dimnjaar, inovnici, ne mogu se oni prilagoditi slobodnom
vremenu stanara. Emerenc e ili potpuno ozdraviti i preuzeti svoje obaveze ili e
morati napustiti kuu i ostati, recimo, zauvijek kod nas, jer ako izgubi posao, izgubit
e i stan. to u s njom, Gospode Boe, ako ne bude hodala, obavljala stvari,
kupovala, kuhala, nosila bolesnicima posudu s hranom, to u s njom, to?
Idueg dana kada sam otila u bolnicu rekli su mi da me je traio glavni lijenik i
zamolio da svratim k njemu. Unaprijed sam znala to eli, nije mi trebao nita rei.
Jedan dio kritiara je takav, raspoloen igrati po nepisanim pravilima struke, dobace
nekoliko neobaveznih i nevanih pohvala to ih knjievnik moe glodati kao stari
pas kost, a zatim ga upucaju dok se on zabavlja s kosti. Blistava lica veliao je
Emerencinu iznenaujuu sposobnost ozdravljenja, snagu kojom se nakon poetnih
valova depresije poela boriti za ivot, pozitivan rezultat, kilograme to ih je uspjela
povratiti na usahlo tijelo. Znam li da joj se glaukom iri na oba oka? Ne? Nema veze,
to ide uz starost, zasad ne smeta odvie, uope ne ita, a televiziju e svakako moi
gledati. ekala sam metak, stigao je.
Molim vas, ponite je navikavati na ideju da e uskoro morati napustiti
bolnicu i vratiti se kui, uostalom, ini se da bi i ona to najvie voljela, esto spominje
dom, udi za svojim vrtom, kae da je propustila rano ljeto, to joj je omiljeno doba
godine. Znam da ste skrili istinu od nje, bio je to pametan potez, nikada ne bi
ozdravila da je otpoetka bila svjesna to je kod kue eka. Ali sada je ve ojaala, po
mom sudu, podnijet e istinu, budite ljubazni i zamolite potpukovnika neka joj
namjesti stan jer emo staricu poslati kui.
Ne jo rekla sam naglo. Sada je jo nemogue. Jo nismo odluili o njezinoj
budunosti, stan je u stanju u kojem su ga ostavili sanitarni radnici, jo nita nije
uinjeno, moramo jo razmisliti. Ne moemo uiniti to predlaete, nemogue je.
Nije ba nemogue odgovorio je lijenik ali neemo se oko toga prepirati.
Drat u je ovdje jo tjedan dana, sve ete stii prirediti. Raunajte s tim da e joj za
sve biti potrebna pomo, jo neko vrijeme sigurno nee moi stati na noge, ako ikada
bude i mogla, ali neemo je ostaviti bez socijalnog radnika, to su ve dogovorili u

gradskoj upravi. Morate organizirati tko e obavljati kupovinu za nju, kuhati, trebat
e i nonu posudu jer ne moe ustati iz kreveta, ali injekcije, kupanje, presvlaenje
posteljine obavljat e njegovateljica. Ako stvar ne moete dogovoriti u krugu obitelji
ili prijatelja, vjerojatno e joj gospodin potpukovnik moi nai odgovarajui smjetaj,
ali iz privrenosti posjetitelja zakljuujem da e je netko uzeti k sebi.
Kao da sam sluala Sutu. Jednaka uvjerenost.
Gospodine doktore, to e biti ako Emerenc ne bude htjela ivjeti ni s kim?
rekla sam i u istom trenutku shvatila da govorim gluposti. Ne eli, ne namjerava, nee,
opirat e se. Kako? Svi smo znali da e se odsad stvari zbivati onkraj Emerencinih
htijenja, o Emerenc vie nita ne ovisi, osim smrti.
Lijenik me je pogledao dobronamjerno, preuo je posljednje pitanje, tu
nespretnu reenicu. Ustao je, srdano se rukovao.
Znai, razumijemo se. Ne putam je laka srca, svi su je zavoljeli, ja takoer,
njezin je tjelesni sustav gerontoloko udo, duh takoer, rijedak sluaj. Ali vie ne
mogu oduzimati krevet nekomu koga emo moda moi osoviti na noge, starica e,
naalost, vjerojatno ostati nepokretna i ne moemo je ovdje uvati do smrti. Vjerujte
mi, uinili smo za nju vie nego za bilo koga drugoga. I jo neto. Meni se ini
najvanije.
ekala sam drugi pucanj, kost je ve ispala iz usta, ali ivotinja je jo iva. To
to sam ula uistinu je bilo najvanije.
Nemojte joj priutiti situaciju da je kola hitne pomoi nepripremljenu odvedu
u dotad nevienu, svjee okreenu, novim namjetajem ureenu sobu, te da je iz nje
odmah presele negdje drugdje jer ne moe ostati sama. Sad ve moe izdrati, recite
joj istinu. Za sjekiru, dekontaminaciju, sve. Vi joj recite, recite joj to ovdje, na mjestu
gdje joj se moe dati injekcija, a ne da se sve ispostavi kod kue, kada uzalud bude
traila svoj namjetaj i make. S njezinim susjedima iz ulice ve sam razgovarao o
tome, kau mi da ste joj vi najblii, pa joj vi recite, u krajnjem sluaju, vi ste
pokrenuli dogaaje. Uostalom, uistinu vama moe zahvaliti to je iva, jer da je niste
nagovorili da otvori vrata, za samo etrdeset i osam sati starica bi bila mrtva.
Zbilja moe biti zahvalna na ivotu to smo joj ga sauvali, oduzeta joj je osobnost,
make se ili skrivaju ili su mrtve, omiljeni predmeti su izgorjeli, podjela njezinih
obaveza meu sustanarima ne moe se dugo odrati, Emerenc pak nee ii u dom,
taman da je i ubiju, nego samo svojoj kui, ali gdje je nakon svega njezin dom, ako je

kod mene, ni to nee voljeti, ona treba svoje, vlastito, i kako u ja uklopiti u svoj ivot
nepokretnu bolesnicu koja iziskuje stalnu njegu, opet mi je jezik bio bri od pameti,
kada u stii prazniti nonu posudu, prati, kuhati, prevenirati dekubitus,
njegovateljica ne dolazi svakodnevno, i to u uiniti kada budem morala otii od
kue, i to e uiniti moj suprug? Hoe li uope pristati doi ako je pozovem? Istog e
asa odbaciti moju ponudu, ali kamo moe otii, kod drugih nema mjesta, sin brata
Jzsija nee je primiti, potpukovnik se drugi put oenio, drugog izlaza nema, moe
doi samo k nama.
Krenula sam kui i usput razbijala glavu to u uiniti ako se bude protivila. Nisam
namjeravala svraati u Emerencin stan, urila sam razgovarati sa suprugom. Na ulici
pred vilom bila je nekakva guva, ljudi su se muvali, bio je parkiran kamion pa sam
otila vidjeti to se dogaa. Sve se odmah vidjelo: renovirali su Emerencin trijem,
liili kuhinjske zidove, skinuli su daske i netko je ugraivao nova vrata na mjestu
razbijenih, ene su ribale, sve do jedne nepoznate, oito potpukovnikova radna
brigada radovi su poeli. Otila sam u stan da bih telefonirala, potpukovnik nije
razumio to me sada opet mui. Vrata su na mjestu, lienje samo to nije gotovo, pod
je nanovo oriban, za nekoliko dana stie namjetaj, zahvaljujui ljetnim vruinama
zidovi e zaas biti suhi. U emu je problem, zato sam opet oajna?
U emu je problem? Hoe li netko konano shvatiti? Rekla sam mu za Sutuinu
izdaju, oneraspoloio se, ali odmah je dodao da Emerenc tite propisi, ne mogu je
izbaciti iz stana ili je prisiliti da se iseli samo na temelju pretpostavke da vie u svom
ivotu nee biti radno sposobna. Zgrada svakako mora ekati dvije godine, tako pie
u odredbi koja obuhvaa pitanje bolesti, a u dvije godine moe se dogoditi puno
toga, nesretnica moe ozdraviti ili umrijeti, za poetak e se ulica pobrinuti za nju
kao i dosad, on e se pak pobrinuti za njegovateljicu, to se brinem, zapravo je sve u
najboljem redu, kritino razdoblje smo prevladali, svatko ima pravo biti bolestan,
sada me ve i on moli da dovrim zapoeto, Emerenc je jo uvijek iva zahvaljujui
tome to sam potvrdila dirljivu bajkovitu la susjeda iz ulice, ali za tim vie nema
potrebe, sad trebam okruniti svoje postignue, neka loe vijesti to u joj ih odnijeti
ublaim dobrima, sve uniteno dobilo je novi oblik, ono staro sada je novo, ali
zapravo je jednako, dom eka svoju gospodaricu.
Ni on nije razumio, moda nije ni mogao, nae valne duljine bile su bitno
razliite. U Emerencinu rjeniku stajali su pojmovi: prljavtina, scena, skandal,
predmet ismijavanja ulice, sramota; u potpukovnikovu pak: zakoni, red, rjeenje,
ljudska solidarnost, uinkovite mjere, oba su rjenika bila tona, ali su bila na

razliitim jezicima. Neka uini barem to da on kae Emerenc to se dogodilo, ja

nisam ni bila ondje, otila sam na televiziju, pa zna ona tko je ostao na popritu.
Ja se toga ne plaim odgovorio je potpukovnik Emerenc je mudra ena,
podcjenjujete je time to joj se bojite rei da je niste spasili zato da biste je porazili.
Iako se radi o neobinom hepiendu, ipak je o tome rije. Rei u joj ja, rei u joj jo
danas poslijepodne. Sa Sutu nemojte razgovarati, ne treba je vie ni pozdraviti,
ispriat u Emerenc i za njezinu izdaju, ne bojte se, to e je aktivirati bolje nego
lijekovi, moda e u bijesu odmah stati na noge, a bojim se i pomisliti to e Sutu
dobiti ako se usudi doi k njoj. Sredit u to, ali kaem vam, udim vam se. Srea je
to ste do sada, do posljednje faze, sauvali samokontrolu.

FINALE

Doivjela sam ve sate sline onima toga popodneva, u slinoj tjeskobi iekivala
sam ishod suprugove operacije plua, slino je protekla no uoi sprovoda mojih
roditelja. Leala sam na majinu leaju s nepominim Violom, moglo je biti oko est
sati kada je Adlka pozvonila i sa zabrinutim pogledom rekla: neu vjerovati, ali
nisu je pustili k Emerenc, ne zna to se dogodilo. Na vratima je izvjeena ploica,
pie da posjeti nisu doputeni, a kada je pozvala bolniarku da barem preuzme juhu,
zamolila je neka je odnese natrag, Emerenc ne eli nita, posjeti su do daljnjeg
zabranjeni. Nisu pustili ni majstorovu suprugu, ona se takoer udaljila s punom
vreicom. Ratna je sjekira iskopana, pomislila sam, mogu krenuti. Pokupila sam
stvari, na ulici ispred nae kue Sutu je oito svojevoljno zaneseno istila. Kada
me je ugledala, na njezinu licu nije bio izraz krivnje, nego prije ispitivaki, vjerojatno
joj je Adlka rekla za novi reim posjeta i sada mjerka razvija li se situacija u njezinu
korist, hoe li karte otkrivene na Emerencinu stolu na trijemu uroditi plodom, hoe li
ii njoj u korist ili na tetu.
Putem kojim sam se penjala u bolnicu susrela sam dvije susjede iz ulice,
vraale su se s posudama. ene su se brinule, Emerencino se stanje, izgleda,
pogoralo, nebo je tamno, olovnosivo, prodrla je hladna fronta, vjetar lomi grane u
drvoredu, moda to osjea kada su bolniarke zabranile ulazak. Tako je strogo nisu
drale ak ni kada se inilo da jadnica umire. Neka samo idem gore, meni e valjda
rei istinu.
Stigla sam, sklonila ploicu sa zabranom ulaska, bolniarka je vidjela, ali samo
je kimnula glavom, sigurno su je tako uputili. Potpukovnik je sigurno u pravu,
pomislila sam dok sam ulazila u Emerencinu sobu, ja sam posegnula u njezin ivot
pa ako sam se usudila izbiti kare iz ruke Atrope, moram imati hrabrosti razgledati

radionicu Parki. Emerenc je leala lea okrenutih vratima, nije se osvrnula, ali
poznavala je moj hod ba kao i pas. Jedina razlika izmeu njezina jueranjeg i
dananjeg stanja bila je to je opet prekrila lice, ali znala sam da je svjesna moje
prisutnosti.
utjele smo. Nije postojala tajanstvenija, bezglasnija ni nedokuivija figura
nego to je bila njezina toga popodneva kada se tama sve vie sputala, a grane
udarale po zatvorenim oknima. Sjela sam kraj nje s ploicom u ruci.
Koliko je maaka preostalo? oglasila se napokon ispod ubrusa, glasom
jednako nestvarnim kao i nevidljivo lice.
Tada je ve sve bilo svejedno.
Niti jedna, Emerenc. Vjerujemo da su tri mrtve, ostale su se izgubile.
Traite dalje. One koje su jo ive skrivaju se u nekom vrtu.
Dobro. Potrait emo.
Tiina. Grane su greble po prozoru.
Lagali ste mi da ste pospremili.
Nije se imalo to, Emerenc. Sanitarne slube sve su uinile.
Vi ste to dopustili?
Nisam mogla protiv propisa. Nije mogao ni potpukovnik. Dogodila se
tragedija, nesrea.
Tragedija! Mogli ste otii u Parlament i neki drugi dan.
ak i da sam bila kod kue, ne bih nita postigla uznemiravajui bilo koga.
Rekla sam vam da je u takvim sluajevima vaea javnozdravstvena mjera. Na to
nisam mogla utjecati.
Niste bili kod kue? Gdje ste bili?
U Ateni, Emerenc. Bila je konferencija, samo ste vi zaboravili iako smo jo
davno razgovarale o tome, kod kue. Bili smo izaslanici, morala sam otii.
Otili ste iako niste znali hou li preivjeti?
Na to pitanje nisam imala odgovora. Promatrala sam spore kapi na
prozorskom staklu. Tako je. Otila sam.
Naglo je strgnula maramu sa lica, prostrijelila me pogledom. Bila je bijela kao
kre.

 Pa kakvi ste vi to ljudi? Vi i potpukovnik? Jo je gazda najispravniji, on

barem nikada nije lagao.
Ni na to nisam imala to rei. Moj suprug zbilja nikada nije lagao, potpukovnik
je bio jedna od najestitijih osoba koje sam u ivotu upoznala, ja sam pak ovakva.
Ovakva. Otila sam u Atenu, otila bih i da je ivot mog oca bio ugroen, jer bi grko
ministarstvo vanjskih poslova moj izostanak protumailo drukije, jer je to to su me
imenovali izaslanikom nakon nagrade koju sada vie nisam mogla vratiti Maarskoj
bila gesta, jer sam knjievnica i nemam privatni ivot, sa mnom se stvari zbivaju kao
s glumcima, moram nastaviti glumiti iako kod kue stvari nisu u redu.
Hajde, odlazite odavde rekla je Emerenc tiho. Niste kupili kuu iako sam
vas toliko molila, a kakva sam blaga planirala u nju unijeti za vas. Niste rodili dijete
iako sam obeala da u ga odgojiti. Stavite ploicu natrag na vrata jer ne elim vidjeti
nikoga tko je svjedoio mojoj sramoti. Da ste me pustili da umrem kako sam
isplanirala kada sam shvatila da vie neu moi raditi, pazila bih na vas i preko
groba, ali sada vie ne mogu podnijeti vau blizinu. Odlazite.
Ipak vjeruje u drugi svijet, samo je zadirkivala sveenika i nas.
Odsad pa nadalje radite to vas je volja. Vi ne znate voljeti, iako sam
vjerovala da biste moda mogli. Spasiti mene za ovo to slijedi? Jo biste me primili k
sebi, uzdravali biste me? Glupaa!
Emerenc!
Idite odavde, govorite na televiziji, piite romane, ili skoknite opet u Atenu.
Ako me odvezu kui, neka mi se nitko od vas i ne pokuava pribliiti, Adl mi je
ostavila kare i zabit u ih u onoga tko mi prie. to se vi uznemiravate oko moje
sudbine? Ima na svijetu socijalnih ustanova, a naa je drava najbolja od svih
moguih drava, imam pravo leati bolesna ak dvije godine. Rekao mi je va
prijatelj. Hajde, odlazite! Imam puno posla.
Emerenc, kod nas...
Kod vas! Vi kao kuanica, vi da pazite na mene! Vi i gazda! Ma idite dovraga!
U vaoj je kui samo jedan ovjek, Viola.
Pokraj nje je stajala nedirnuta veera, dok je nervozno gestikulirala, zamalo je
prevrnula tanjur, nisam joj se smjela pribliiti, shvatila sam je ozbiljno, ubost e me
karama. Naslonila se, gledala u strop, jedva sam je vidjela dok sam odlazila bez
pozdrava. Trala sam kui kroz kiu i razbijala glavu to sam trebala izrei drukije,
ali nita mi nije palo na pamet.

Donekle sam se smirila nakon sat vremena, vjerujem da sam podsvjesno bila
spremna na mnogo gore, ali iluzija mira nije dugo potrajala, uznemirio me je suprug.
etao je gore-dolje po stanu, govorio da mu se ne svia ta Emerencina smirenost, nije
svojstvena Emerenc, prirodnija bi bila velika eksplozija. Nisam vie mogla analizirati
Emerencinu osobnost jer je u jednom trenutku, u doslovnom smislu rijei, pas
podivljao. Cvilio je, grebao, povlaio sve tepihe, bacao se po podu, na usta mu je
nadirala pjena. Bio je u takvom stanju da sam pomislila da je gotov. Nazvala sam
veterinara, neka hitno doe, doao je kao i one prve, nezaboravne boine veeri,
Viola ga je oboavao, pokazivao mu je trikove ak i ako ga je ovaj prije toga cijepio.
Sada je samo leao, nije ak ni ustao na njegove rijei, veterinar je kleknuo kraj njega,
neto mu tiho govorio dok je tankim prstima kao po tipkama klavira prelazio preko
njegova tijela. Opraio je koljena, slegnuo ramenima: nita fiziki, doivio je nekakav
ok, neku strahotu koja mu je poremetila ravnoteu ivanog sustava. Pokuao mu je
neto narediti, ali Viola ga nije sluao, nije sjeo, nije hodao, ako bi ga postavio na
noge, pao bi u stranu kao oduzet. Veterinar je otiao uz dogovor da e ga sutra opet
pogledati, naveer mu trebamo dati groani eer i malu dozu sedativa. Ne zna to
mu je. Da ga razapnemo na kri, ni tad ne bi znao. Otiao je.
Postavljala sam stol za veeru, Viola je samo leao. Molila sam ga da mi pokae
koliko me voli, nije me ni pogledao, leao je kao krpa, ispao mi je krcat posluavnik
kada je najednom poeo urlati nezamislivim glasom od kojeg mi se sledila krv u
ilama, nisam mu se usudila pribliiti, imala sam osjeaj da je pobjesnio ili da e me
ugristi. Nisam eljela vjerovati njegovu glasu ak ni kada je moj suprug ve stajao
pokraj mene u kuhinji, kraj ostataka veere, pogledao na sat i tiho rekao: osam i
petnaest. Osam i petnaest ponovila sam za njim kao da neka luakinja mojim
glasom oglaava tono vrijeme. Osam i petnaest. Osam i petnaest. Kada sam to
izgovorila po trei put, suprug mi je dodao kini mantil, tada sam zanijemjela, imala
sam osjeaj da nita to se dogaa oko mene nije normalno. Kao papagaj tri sam puta
oglasila tono vrijeme. to mi se dogaa, zar sam poludjela? Kao da mi ivot o tome
ovisi, lagala sam samoj sebi da ne moram na neki nain izraziti isto to i Viola. Iako
sam znala, a znao je i moj suprug. Pas prvi, on nam je rekao. Plakao je kao dijete.
Bolniki hodnik bio je ispunjen lijenicima, iz sobe se uo glas glavne medicinske
sestre, telefonirala je. Nismo morali pitati, njezin lijenik nam je priao im nas je
vidio, jedva je ekao da obavi taj razgovor. Nakon to sam otila, Emerenc je provela
neko vrijeme u tiini, natezala je maramu, nije odgovarala na pitanja, no to nije bio

neuobiajen prizor, i inae je inzistirala da je ostave na miru. Neto poslije osam,

kada je sestra svratila da bi upalila svjetlo, zahtijevala je da je odmah prevezu, jo
veeras hoe ii kui, mora pogledati u okolne kue i vrtove gdje je njezini voljeni
ekaju, oni o kojima se nitko ne brine, nitko ih ne hrani. Rekli su joj da je to
nemogue iz vie razloga, prije svega zato to je veer, nisu napisali otpusno pismo,
osim toga nema gdje lei u svom stanu, tada je postala gruba, zapovijedala je, vikala
da je ne moraju nositi, ima ona i sada dovoljno snage da prevlada glupavu slabost,
mora poi odmah, ne moe ostati ovdje, potrebna je, i pokuala je krenuti, doslovce
se bacila s kreveta. Hodati, naravno, nije mogla, ak ni stajati, kada je pala na pod,
moda ve pri samom padu, umrla je od udara, embolija ovaj put nije onesposobila
mozak, nego srce, potaknuta potpukovnikovim iskazom i mojim posjetom.
Uostalom, makar to nikada ne bih povjerovala, u tom nestvarnom trenutku kada su
mi priopili vijest to sam je jo kod kue ula na Violinu neartikuliranom jeziku
pronala sam u sebi neto razbojniko: oduzela sam Emerenc posljednju stvar kojom
bi se mogla ponositi, zasluen pljesak za finale dostojanstvene smrti. Iako je leala
ondje na krevetu na koji su je ponovno podigli, vie se nitko nije bavio njome jer
kada sam je ugledala, sruila sam se na pragu kao da su me udarili i otad se cijeli
odjel bavio mnome, dugo je trebalo da me povrate svijesti. Nisu me pustili kui,
zadrali su me cijeli tjedan, otad je ulica dolazila k meni s hranom, Emerenc je
galantno napustila pozornicu javnog interesa. Smjestili su me u sobu s telefonom,
televizijom, njegovali su me, tjeili, smirivali, kupala sam se u punom sjaju
naklonosti kao Toldi naslonjen na nevidljivu lopatu, dobila lijepu poruku oprosta od
kralja Ladislava, pod mojim nogama mrtvo tijelo sluge Benedikta, a iznad mene
romantino iscrtani oblaci nose legendu o legendi9. Moj suprug dolazi svaki dan, ali
tek poslije devet, kada je siguran da nee susresti strance, svi su prilazili mom
krevetu s osmijehom ohrabrenja, samo s njegova lica nije nestao izraz aljenja i tuge.

9 Aluzija na epsku trilogiju Jnosa Aranyja Toldi o junaku Miklsu Toldiju (op. ur.).

NASLJEDSTVO

esto razmiljam o tome kako se zapravo jednostavno sve odigralo. Emerenc nije
eljela vie ugnjetavati malobrojnu rodbinu i labav krug prijatelja svojim nerjeivim
problemima, kao uistinu velik vojskovoa impozantnom je gestom dovela stvari oko
sebe u red. Ako ne zna to e sa sobom jer nita ne moe uiniti, onda je najbolje sve
okonati jer ovjeanstvo ve od davnih dana kroi prema zvijezdama i budui
narataj nee moi ni zamisliti negdanji barbarski vrti u kojem smo radi alice
kakaa vodili grupne i individualne ratove, ali ni tada se ne bi mogao rijeiti problem
pojedinca to izlazi iz okvira svaijeg ivota. Ako ve mi nismo bili dovoljno hrabri
da toga postanemo svjesni, ona nam je to stavila na znanje i ljubazno nas napustila.
ak su se i drugim poslovima preoptereene slube i slubenici postavili tako kao da
im je Emerenc izdala zapovijed, pa ne treba odugovlaiti. Potpukovnik je uredio da
se obavi pokop iako nije imala niti jedan osobni dokument knjiga stanara zavrila
je isprljana na sofi zajedno s drugim spisima a u bolnici je kao prirodno prihvaeno
da bolesnika od osamdeset godina koji ne miruje odnese srani udar. Odmah je
odreen dan ostavinske rasprave i posljednjeg ispraaja. Kremiranje je bilo samo
uvertira, Emerencino posljednje poivalite, u skladu s njezinom voljom, bit e Taj
Mahal koji je jo uvijek ekao izgradnju: sin brata Jzsija pokazao mi je odgovarajue
potvrde i pritom me zamolio da razgovaram sa sveenikom o crkvenom pokopu.
Nisam odmah pristala, zapravo sam to eljela izbjei, barem da se udovolji jednoj
Emerencinoj elji, ona naime nikada ne bi eljela crkveni pokop, ali sin brata Jzsija
bio je uporan, bunit e se susjedi iz ulice, njega e opomenuti da ne zna to je red.
Odluili smo da neemo tiskati osmrtnice, vrijeme pokopa objavit emo u novinama,
neak e pismom obavijestiti rodbinu u Csabadulu, otkud je stigao i odgovor:
izraavaju suut, ali ih, naalost, druge obaveze spreavaju da osobno prisustvuju
posljednjem ispraaju, osim toga nee osporavati odluku ako je Emerenc kao svoga

nasljednika odredila sina brata Jzsija, oni joj zapravo nisu pomagali, niti je ona to
traila, u svakom sluaju, veza je odavno pukla. Ako bi neak elio skupiti pokojnike
preostale u Ndoriju, nemaju nita protiv, dapae, bili bi zahvalni.
Dok smo nabrajali to je sve preostalo od obaveza raspravljali smo na mjestu gdje
je neko Emerenc primala posjete, na trijemu Zabranjenog Grada Viola se
ravnoduno izleavao pod naim nogama, sada sam ga ve slobodno mogla povesti
u stari stariin dom, ponaao se kao da nikada nije ni bio ondje. Tri dana zaredom
moj je suprug sluao glasne jecaje koji su se postupno smirili do cvilea i na kraju
utihnuli. Najednom se Viola pribrao, napustio pozu baene krpe, ustao, protresao se
i protegnuo kao da se budi iz sna, pogledao mog supruga i otad nije ispustio ni glas,
doslovno: Viola nas vie nije upozoravao ni na to. Nije se veselio ni uobiajenim
laganim lajanjem, niti se alio, eventualno je reao kada bismo ga bolesnog odveli k
veterinaru, ali do kraja ivota vie nikada nije zalajao.
Potpukovnik je dogovorio ostavinsku raspravu istoga dana kada je bio i
pogreb, u vijenicu smo stigli u devet ujutro, sin brata Jzsija, potpukovnik i ja,
oevid se nije odrao. Potpukovnik je predoio evidenciju zavoda za javno zdravstvo
te razjasnio da je preostala jo jedna soba koju je on osobno davno pregledao i koja
sadri osobne stvari s prekrasnim starim namjetajem i nita drugo. Pokojnica je
posjedovala sve to je uobiajeno za dobro opremljeno kuanstvo, ali velik dio
sadraja kuhinje bio je uniten, ako ele, neka izau provjeriti, ali vijee nije eljelo
provjeravati nita. Sin brata Jzsija izjavio je da ga je Emerenc materijalno podupirala
jo dok je bila iva, a osobne stvari predviene su za mene, bili smo gotovi za deset
minuta. Mlada ena koja je vodila postupak nasmijala se i uputila me da prijavim
ako je pokojnica imala blago jer na to moram platiti porez. Obeala sam da hou.
Postupak je bio brz, ljubazan, ak su nas ponudili kavom. Svi smo bili u crnini, a
potpukovnik u uniformi predvienoj za prijem stranih dravnika. Njegovim kolima
odvezli smo se na groblje Farkasrt. Sin brata Jzsija obavijestio nas je da e
Emerencin pravi dom biti sagraen do Svetog Stjepana, dotad e se ve obaviti i
ekshumacije u Ndoriju, eka nas opet 25. kolovoza pokraj kripte, konanog
poivalita Emerencine urne.
Na trgu ispred mrtvanice crnjela se gomila. Nisam to vidjela, kasnije su mi priali,
svi obrtnici zatvorili su svoje radnje u vrijeme pokopa, postolar, Sutuin tand,
bojaonica marama, prodavaonica soda-vode, kroja, arapar, proizvoa oblatni,

pediker, krznar. Na vratima radnji bila je istaknuta obavijest tipa: Zbog obiteljskih
razloga zatvoreno do dva sata poslijepodne. Na sprovodu sam. Najjezgrovitiji je bio
postolar, on je pokraj radnog vremena ispisao: E-m-e-r-e-n-c. Ve izdaleka ula sam
neku tunu glazbu, urnu su okruivali nebrojeni buketii, nisam mogla ni pogledati,
sin brata Jzsija poveo je mene i potpukovnika prema mjestu predvienom za
obitelj. Razbijala sam glavu time hoe li sveenik uope doi, jer je na polusatni
razgovor bio prilino muan, mogli smo ga objaviti u teolokom asopisu, iako
suvremene problematike, bio je nalik na rasprave voene u vremenima ranih
crkvenih otaca. Sveenikova se teza temeljila na pitanju: kako na crkveni pokop
moe polagati pravo netko tko je na svakom koraku svoga puta okrenuo lea
Nebesima, nikada nije uao u Boju kuu i svojim izjavama neprekidno sablanjavao
vjernike. Kada sam mu pokuala doarati kakav je ovjek bila Emerenc, hladno me je
pogledao i odgovorio da on mora uzeti u obzir stajalita Boga i crkve kada crkvene
usluge zahtijevaju osobe koje nisu prakticirale vjeru, tovie, opstruirale su
kransku zajednicu neprikladnim ponaanjem, ivotom mimo zapovijedi i time to
se nikada nisu priestile. Ne eli ona odgovorila sam ja to elim kao i svaki
dobrohotan ovjek, prikladno je i asno. U njegovoj zajednici poznavala sam svega
nekoliko pobonih vjernika koji su bili dobri krani kao to je to bila ta starica, iako
je psovala crkvu kao instituciju, a u vezi s predestinacijom izraavala je nevjericu o
tome da bi Bog bio manja osoba od nje koja je u obzir uvijek uzimala to da Viola ne
ini krivo hotimice jer nije ovjek i zato ga nee kazniti za vjenost, pa kako bi onda
Gospodin Bog mogao biti tako nepravedan da je osudi prije nego to izvae njezin
ivot. Ta ena nije prakticirala vjeru u crkvi nedjeljom ujutro izmeu devet i deset
sati, nego cijeloga ivota, u vlastitom okruju, ali s takvim istim ovjekoljubljem
kakvo se moe pronai samo u Bibliji, a ako ne vjeruje meni, onda je slijep jer je dosta
toga mogao vidjeti i sam, muvala se tu po susjedstvu s posudama s hranom.
kolovan, ozbiljan mladi ovjek nije dao ni potvrdan ni nijean odgovor, ljubazno je
pitao kada e biti pokop, ali me je ispratio bez ijednog znaka naklonosti, stavljajui
mi pritom na znanje da, naalost, njemu Emerenc nikada nije pruila priliku da
upozna njezine dobre osobine.
Bila sam ganuta kada sam vidjela njegov lik ogrnut platem, odrao je kristalno
jasan, pametan govor u kojemu je priznao vrijednost ovjeka koji radi vlastitim
rukama, ali je ujedno okupljene upozorio da ne smiju voditi rauna samo o kruhu
svagdanjem, da ne smiju misliti da je vjera osobna stvar izmeu pojedinca i Boga ili
da se vjera moe ivjeti u etiri oka, iskljuivi majku crkvu. Ispratio je staricu
hladnim, korektnim i svrhovitim govorom, njegove rijei bile su potpuno liene
emocija i iz njih je bilo nemogue rekonstruirati stvarnu Emerenc, djelovale su poput

kloroforma, dok sam ih sluala, obuzela me je tupa obamrlost umjesto prvotne

nemilosrdne boli to je osjeaju oni koji stoje nasuprot nekomu koga su voljeli, a on je
pred njima u nekakvoj maloj posudici pretvoren u prah i trebalo bi povjerovati da je
rije o istom onom tko nam se smijeio. Tugujua gomila bila je tako velika kao da je
Emerenc imala dvanaestero djece, a svako od njih otprilike toliko vlastite, te kao da
je pritom radni vijek provela na stabilnom mjestu poput kakve tvornice; glavna cesta
i sporedne ulice crnjele su se od mnotva dobrih ljudi. Bilo je onih to su stajali blizu
sveenika hvatajui se za korektan govor umirujueg djelovanja u borbi protiv tuge,
oni pak to su se smjestili neto dalje proli su bolje jer su mogli neometano plakati.
Sporim koracima poli smo prema zidu kolumbarija, pokraj urne poloila sam
buketi cvijea iz svoga vrta. ula se jo jedna molitva, zatim su zabetonirali ploicu
nad otvorom, Sutu se guila u suzama, Adl je gledala ukoenim pogledom, no ona
je cijelo vrijeme promatrala Sutu, a ne Emerenc u urni.
Kada ovjeku probodu srce jako otrim noem, on se ne srui odmah. Svi smo
znali da se spoznaja da smo izgubili Emerenc nee u nama aktivirati sada, kasnije
emo izgubiti ravnoteu, kasnije emo pasti na zemlju, i to se nee dogoditi ovdje
gdje je jo na neki nain prisutna, makar u tako nemoguoj formi kao to je urna,
nego na ulici gdje vie nikada nee mesti, ili u vrtu gdje e se uzalud potucati
ozlijeene make sa svojim barunastim apicama i psi lutalice, nitko im nee baciti
ostatke hrane. Emerenc je odnijela dio ivota svakoga od nas, potpukovnik je sve
vrijeme pokopa stajao kao da je pozvan na poasnu strau, sin brata Jzsija i njegova
supruga iskreno su plakali, to se mene tie, nikada ne mogu plakati kada me
promatraju, ali ionako sam osjeala da jo nije vrijeme za suze, one e doi kasnije, ne
mogu ih pustiti tako lako.
Veina oaloenih ostala je na okupu i nakon to je sve zavrilo, Adl je od
Emerencine smrti bila glasnija, odlunija i na neki nain prodornija, kao da ju je
izuzetno snana Emerencina osobnost dosad guila i gurala u pozadinu, skakutala je
lijevo-desno oigledno organizirajui neki dodatni program, moda kavu ili pivo, jer
njezina je klijentela ostala nepomina, razgovarali su. Sutu je stajala sama, ubrzo je i
otila, svojom ponudom dospjela je na crnu listu.
Mi smo otili kui. Potpukovnik je upitao neaka eli li biti prisutan kada
otvore unutarnju sobu za mene jer poslijepodne dolazi brigada, ispraznit e stan,
elio bi takoer potovati dogovor sa zavodom za javno zdravstvo. Sin brata Jzsija
radije je elio otii kui, rekao je da se prema oporuci to njega vie ne tie, neka
vratimo Emerencin slubeni stan odboru stanara, ja neka uzmem sve to mogu
koristiti, a ono to mi ne treba neka razdijelim. Njegova supruga oito je eljela doi i

vidjeti to sam naslijedila, ali ju je suprug prekorio, ne treba gurati nos u tue stvari,
da je bilo neega vanog za njih dvoje, Emerenc ih ne bi izostavila, dovoljno je to to
su dobili, i ovako su starici neizrecivo zahvalni. Odvezli su se kui u svom
automobilu, nas je prevezao potpukovnik, po dolasku je moj suprug otiao kui, a mi
k Emerenc. Ulica je bila prazna, bila sam na dobrom tragu, Adlka je karmine
organizirala negdje u blizini groblja.
Sjekira je jo uvijek bila naslonjena u kutu na trijemu, potpukovnik je njome obio
daske s unitenih vanjskih vrata i unutranjih vrata od kojih je klju izgubljen, a koja
je na njegov nalog pribio policijski slubenik. Na njegovo pitanje elim li da ue sa
mnom odgovorila sam potvrdno. Emerenc je bila mitsko bie, moju je ostavtinu
moglo initi svata, bilo to. U blizini vie nije bilo sveenika da trezvenim govorom
spere moju napetost.
ega se bojite? pitao me potpukovnik. Emerenc vas je voljela, iz njezinih
ruku ne moete dobiti nita loe. Svojedobno sam bio unutra, sve je bilo prekriveno
plahtama! uvala je neku garnituru, imala je i neko lijepo ogledalo. Doite!
Zajedno smo uli i isprva nismo vidjeli nita, bio je mrkli mrak. alufe,
naravno. Potpukovnik je preao rukom po zidovima, kroz prorez uz dovratnik
probijao se miris nekakvog dezinfekcijskog sredstva, ulazio je u prostoriju koja
bogzna otkad nije prozraena, u zaguljivom okruju poeli smo kaljati. Konano je
pronaao prekida i brzo me povukao u prvu, ve oienu prostoriju, u trenutku
kada je upalio svjetlo, vidio je da mi je pozlilo kao da sam se nagutala otrovnog
plina. Pustio me natrag tek kada je pootvarao sve prozore, onda sam ve vidjela to
sam trebala vidjeti iz Emerencine ostavtine. Naslonila sam se na zid.
Takvo to moe se vidjeti na filmu, ali i tad ovjek teko povjeruje prizoru:
debeo sloj praine to prekriva ba sve, guste i duge niti pauine to se njiu i lijepe
za kosu i lice. Ako je namjetaj uvala prekriven plahtama, bile su maknute nakon
policijske inspekcije, plahte su nestale. Stajala sam usred najljepe opremljene sobe
koju sam u ivotu vidjela. Rubom dlana prela sam preko jednog naslonjaa,
blijedoruiast barun zasjao je u pozlaenom okviru rokoko-namjetaja: preda
mnom je bio salon s kraja osamnaestog stoljea, remek-djelo majstora koji je moda
radio za neki dvorac, muzejsko blago. Na porculanskoj ploi salonskog stola za moju
nikada kupljenu kuu pastiri i janjad igrali su lovice, zlatne nogice maloga kanapea
bile su tanke kao udovi maia. Kada sam udarila po tkanini, podigao se oblak
praine, zatim se spustio, ali se od blagog udarca tof potrgao, popucao, kao da je

umro zbog velike grubosti, zrcalo na konzoli dopiralo je sve do stropa, na stoliu su
stajale dvije porculanske figurice, a meu njima konano neto ivo, sat sa suncem,
mjesecom i zvijezdama, jo uvijek je radio. Htjela sam ga obrisati, ali me
potpukovnik opomenuo.
Ne dirajte nita upozorio me opasno je ita pomaknuti. Mrtva je
presvlaka, namjetaj, sve je ovdje mrtvo osim sata. Ja u ga podii.
Poeljela sam uzeti u ruke barem jednu figuricu ili pogledati to se, ako ita,
nalazi u ladici konzole, nisam ga posluala. Uhvatila sam ruicu ladice, nije se
otvarala, morala sam se pozabaviti njome, moda uspijem otkriti kakvim se
pokretom poznatim samo lanovima obitelji bravica otvara, ali uslijedilo je neto
drugo: najednom je sve oko mene postalo poput vizije iz Kafke, poput horor-filma:
konzola se uruila. Ne brutalno brzo, nego lijepo, polako, poela se topiti, postala je
kao zlatna piljevina, smrvila se, figurice su pale, sat takoer; jednostavno je propala
ploa stola, okvir ogledala na konzoli; ladice, ak i noge, pretvorile su se u prah.
Crvi rekao je potpukovnik. Odavde ne moete odnijeti nita, ovdje je sve
propalo, Emerenc nije otvorila vrata otkada me je pustila u inspekciju. Dakle to je
bila nagrada za spaavanje Eve Grossman. Da je sauvana, vrijedila bi bogatstvo, ali
sad je runo i vidjeti. Pogledajte.
Oslonio se na naslonja i on se sruio. Ne znam zato suluda asocijacija ali
pala mi je na pamet hortobgyjska tenkovska bitka10, nain na koji su stajali propali
stolci, s pocijepanim barunom to je kipio iz drvenog okvira, a noge su se poele
naoigled pretvarati u prah, kao da ih je neka tajna kemija drala na okupu sve dok
ih jo jednom ne vidi ljudsko oko; ponovno sam vidjela prizor iz djevojakih dana,
stado goveda na koje Nijemci pucaju strojnicama, na njihovim raljastim rogovima
zapelo je nebo, tijelo ivotinje raspadalo se kao presvlaka na namjetaju.
Ovdje nema nita to biste mogli iskoristiti rekao je potpukovnik. Naredit
u da oiste. Hoete li ponijeti sat? On jo kuca. Figurice su se, naalost, razbile.
Nisam htjela sat, ostao je na podu, nisam htjela nita. Izala sam iz Emerencina
doma ne osvrui se, jo uvijek nisam imala suza. Potpukovnik me pozdravio, nije
zatvorio vrata za sobom. Adl mi je rekla: dok su oni uli, dok je stigla ekipa za
ienje, vie nije bilo ni razbijenog porculana, ni sata, niega, samo namjetaj
pretvoren u prah. Nije me bilo briga.

10

Velika bitka krajem listopada 1944. u pustari Hortobgy (op. ur.).

RASTAPANJE

Viola je kod kue bio pasivan, gotovo ravnoduan. Izvela sam ga u etnju, proli smo
ispred Emerencinih vrata, jedan od stanara upravo je meo plonik, glasno smo se
pozdravili, vidjela sam i Sutu, opet je sjedila za svojim tandom s voem i povrem,
nije izgledala ni slomljeno ni tuno zbog toga to nitko ne kupuje kod nje, jela je
svoje voe i ljubazno me pozdravila. U ulici je vladala tiina, jedva se iz koje od kua
uo televizor. Nisam znala to bih sa sobom, otila sam sveeniku platiti naknadu za
pogreb. U uredu nije bilo nikoga, sveenik je itao vani u vrtu i uzeo je novac.
Zahvalila sam mu na susretljivosti, spremno je odbio zahvalu rijeima da je to
njegova obaveza. Bili smo blie jedno drugome nego ikada dosad, gledao me je kao
da je odjednom primijetio neto to je sve dosad izmicalo njegovoj pozornosti.
Gotovo se nigdje ne uje televizija rekao je.
U alosti su odgovorila sam ovdje je puno ljudi koji su se iz provincije
doselili u Petu, u provinciji je to obiaj. Jednako kao na Veliki petak ni na dan
pokopa nije prikladno sluati glazbu.
Ali imala je samo jednog roaka, a ni taj nije odavde. Tko tuguje za njom?
Svi odgovorih. Katolici. idovi. Svi su njezini dunici.
Nikad ne bih pomislila da je to u stanju, no otpratio me je do ugla nae ulice,
otuda se vidio Emerencin dom, inenjerova gospoa u tiini je istila ulicu. Sveenik
me je pogledao, ali nita vie nije pitao. Prvu nedjelju poslije sprovoda otila sam u
crkvu, uvijek je bilo puno vjernika, ali nikada toliko ljudi. U crkvi su bili i oni koji
nisu obiavali ii; ondje je u crnini stajao Elemer, trgovac prehrambenim
namirnicama, od kojeg ovjek nije mogao uti neto to ne bi bilo bogohuljenje;
lijenik evangelist, profesor katolik, kemijski ista idov, krznar unitarijanac misa

je nalikovala na ekumenski rekvijem s kojeg je sramotno izostati. Nedostajao je tek

majstor koji inae nije proputao evangelika okupljanja, no zapala ga je dunost
ienja ulice, prethodne noi divljao je vjetar i svuda su bile razasute grane.
Sveenik me je pogledao u oi dok mi je stavljao hostiju u dlan, i ja sam njega gledala
u oi umjesto da ih drim uprte u tri prsta to su simbolizirala Trojstvo, ali tada je
ve dobro znao da mu uzvraam gestu potovanja koju je on iskazao na Emerencinu
pogrebu.
Jedna je osoba nedostajala u crkvi: Sutu. Ili smo kui oieni od grijeha, iako nismo
razgovarali o tome, osjeali smo nadmo, naime Sutu ne treba nikome, i ona je to
konano shvatila, stanari e se pobrinuti za sebe, ulica se udruila, ak sam i ja
jednom istila, ali Adlka mi je uzela metlu iz ruke, bila sam tako nespretna, odvikla
sam se od tog posla, bilo me je stid to sam beskorisna, vjerojatno nisam sposobna ni
u svojoj struci. Od zajednikih poslova jedino Sutu nije preuzela nita, rijetko bismo
je vidjeli, zatvorila je i tand, nisam znala od ega je ivjela. Imala sam osjeaj da je
kod kue i neto iekuje, ali nije bilo naznaka je li jo uvijek u blizini ili je daleko,
bilo je ljeto, nismo mogli vidjeti uzdie li se dim iz njezine kuice. Kasnije se ipak
ispostavilo to je htjela, emu se nadala.
Nekoliko tjedana kasnije vijest je donio majstor, Violin stari prijatelj smeteno je
guvao ui psu. Poeo je s tim da mi nosi poruku gospodina Brodaricsa, inilo se da
kua ipak ne moe bez Emerenc. Sada jo nekako ide jer je vrijeme lijepo, ali kada
pone jesen i lie stane opadati, nee moi obaviti sve poslove, mlaih jedva da ima,
a i oni su na poslu od jutra do mraka.
Ne morate nastaviti prekinula sam ga. Gospodin Brodarics dakle poruuje
da u vili ne mogu bez kuepazitelja s punim radnim vremenom, pa e nekoga
primiti ili su ve nekoga primili. Je li se javio na oglas?
Mislim da nije.
Nije me gledao, treptao je od nelagode, Viola se trgnuo. Nisam ga eljela
povrijediti, no sluajno sam stegnula njegov vrat nervoznim prstima.
Vidite rekao je majstor znamo je tisuu godina. ista je, trezvena, radina,
ne pije, prestara za mukarce. Kada se Sutu javila, nekako je sve bilo previe svjee,
uzrujali smo se. Ali potom smo se svi smirili, poeli razmiljati. Konano smo se
sloili i odluili.
Za Sutu rekla sam gorko.

 Ne za Sutu, ma kakvi. Za Adlku. Gospodin Brodarics je mislio da vas

trebamo obavijestiti, da se ne iznenadite.
Mene vie nita ne bi iznenadilo. Kad je majstor otiao, izala sam na balkon s kojeg
sam mogla vidjeti Emerencin trijem, pokraj stola ve je sjedila Adlka, lijepo je
prostrla, onako kako je Emerenc voljela, nije bila sama. S postolarovom enom
nagnula se nad jednu zdjelu, moda su neto prebirale. Nitko me vie nije gledao,
mogla sam plakati. Suprug me nije mogao utjeiti iako njegov pogled nije odavao
nita osim suosjeanja.
Ni kua ni ulica ne mogu bez Emerenc ula sam.
Adl nije loa, uostalom, svi je poznaju. Bila je mudra u svom strpljenju, Sutu
se prenaglila. to sad oplakuje? Ne moe oplakivati Emerenc, mrtvi uvijek
pobjeuju. Samo su ivi na gubitku.
Oplakujem nas odgovorila sam. Svi smo izdajnici.
Nismo izdajnici. Samo je puno posla.
Ustao je, pas je ustao s mukom, otiao do njega, naslonio glavu na njegova
koljena. Od Emerencine smrti moj je suprug zauzeo njezino mjesto, a ne ja. Sva
Emerencina uda bila su krivudava, nikada pravocrtna.
Samo se uzrujava, opet ne pie, zakasnit e sa svim poslovima. Zato ne
sjedne za pisai stroj?
Ne mogu odgovorila sam. Umorna sam. Tuna sam. Mrzim sve. Mrzim
Adl.
Umorna si zato to kuha, sprema, obavlja kupovinu i ne uspijeva nai
nikoga koga moe istrpjeti u svojoj blizini, jer ti ne trai nekoga, nego onu jednu
jedinu koja vie nikada nee doi k tebi, Emerenc. Nema vie Emerenc, shvati ve
jednom, a ti si obvezana ugovorima, treba raditi, zavriti svoje poslove i da nisi
mrtva umorna, odavno bi shvatila koje korake treba poduzeti. Svi su u ulici ve
shvatili, Brodarics, majstor, samo ti nisi. Kreni vie, za Boga miloga, stanari vile to su
ti isto posredno poruili.
Rukama sam pritisnula ui da ga ne ujem. Priekao je da se malo smirim,
zatim je s vjealice skinuo Violin povodac.
Majstor je svratio zato to te ovdje svi vole i ele ti olakati ono to si ve i
sama odluila, ali nema hrabrosti izgovoriti. Dokad e oklijevati? To je posve

besmisleno! Emerenc si ve nauila to da nita nije ravno stvaralakom inu, zato bi

se sramila pred njezinom nasljednicom? I ona e nauiti.
Viola je ravnoduno ekao da mu namjesti povodac. Nije se radovao, nije se
opirao, bio je spreman za pokret.
Odvedi psa dolje, proeite i dogovori se s njom prije nego to je uzme netko
drugi.
Neu se dogovoriti s njom, ne elim je. Ona ni Emerenc zapravo nije bila
draga, samo je alila Adlku.
Tko pria o Adl? Adl je osjetljiva, slaba i glupa. Dogovori se sa Sutu. Sve je
bez greke obavila dok smo bili u Ateni. Sutu je otvorena, hrabra, nije osjetljiva,
sigurna je u sebe, a to se posla tie, nemilosrdna je ba kao i ti.
Emerenc izgovorila sam njezino ime glasom koji je neovisno o meni znao da
tu rije vie nikomu ne mogu viknuti.
Emerenc je mrtva, Sutu je iva i ne voli ni tebe ni druge, ta joj sposobnost
nedostaje, ali njezine druge bezbrojne kvalitete nadoknauju taj nedostatak. Sutu e
ti, ako je bude cijenila, pomagati do kraja ivota jer je ne moe dovesti u opasnost.
Nema ni tajni ni zakljuanih vrata, a ako ih ikad bude bilo, ni sirene nemaju takav
pjev zbog kojeg e ih Sutu ikomu otvoriti.

VRATA

Moji su snovi navlas isti prividi to se vraaju, uvijek sanjam jedno te isto. Stojim
pred izlaznim vratima na dnu stubita, s unutranje strane vrata sa eljeznim
okvirom, pojaanih ianim nitima i neprobojnim staklom, i pokuavam otkljuati.
Vani na ulici stoje kola hitne pomoi, ljeskajue siluete bolniara to se razabiru kroz
staklo neprirodno su velike, lica oteena poput punog mjeseca.
Klju se okree.
Uzalud se trudim.

Enola