Knjigoteka

Knjigoteka

STANARKA NAPUTENE KUE

Ann Bront (18201849) napisala je samo dva romana. Stanarka naputene kue
(1848) sentimentalna je pria o ivotnom putu ene koja je izgubila mua razvratnika i
pokuava sve snage usmjeriti na odgoj sina da i on ne krene oevim putem. To je roman
snane sentimentalne ekspresije u kojem ljudske sudbine ovise o tekoama i preprekama
na koje nailaze, jer one obeavaju katarzu neizbjenu za jednog puritanskog pisca.
Djela tri sestre, Charlotte, Emily i Ann Bront, umjetniko su i ljudsko svjedoanstvo
o ivotu u Engleskoj prve polovice XIX stoljea. Otkrivajui tjelesne i duevne patnje svojih
senzibilnih junaka i junakinja, spisateljice pokazuju dubinu sukoba darovitog pojedinca s
konzervativnim drutvom, istiu socijalne nepravde, prikazujui pritajeni klasni bunt i
tako, uza sve svoje inovacije znaajne za realistiko gledanje na svijet oko sebe, nastavljaju
tradiciju zapoetu djelima Jane Austin.
Poslije romana sentimentalnih romansi, lienih ivotne argumentacije, u njihovim
djelima prevladava ozbiljnost, poinje se shvaati da ivot najee odreuju male a ne
velike stvari i da je upravo zato put do punog ostvarenja ljudske sree teak i trnovit.
Potekle iz sveenike obitelji, odgojene u siromatvu i pod zaptom stroga oca,
probijale su se kroz ivot kao uiteljice i odgojiteljice da bi knjievnu slavu stekle tek poslije
smrti. Sluei imune, one su vrlo rano i vrlo snano osjetile posljedicu drutvene
nejednakosti i spoznale da se ti odnosi moraju mijenjati. S dubokim smislom za drutvenu i
psiholoku realnost sestre Bront u svojim romanima priaju sumorne, a ponekad i
tragine ivotne prie svojih junaka, otkrivajui kako je u tom svijetu nemogue nai sreu
a da se izbjegnu sve kunje i patnje na putu do nje.

Knjigoteka

ANNE BRONT

STANARKA NAPUTENE
KUE

S ENGLESKOGA PREVELI:
SONJA I ZORAN BUDAK
NAKLADNI ZAVOD MH
ZAGREB 1974.

Knjigoteka

POGLAVLJE
I

Morat e se vratiti sa mnom u jesen 1827. godine. Moj je otac bio veleposjednik, a ja
sam ga u tome naslijedio po njegovoj izriitoj elji, iako sam se tome protivio. Teio sam
naime za viim ciljevima, bojei se da u, ivei na farmi, zakopati svoje sposobnosti u
zemlju. Moja je majka uinila sve mogue kako bi me uvjerila u moje velike sposobnosti. Ali
otac, uvjeren da su ambicije i mijenjanje naina ivota najsigurniji put u propast, nije htio ni
uti moje razloge. A najmanje to da bih ja elio poboljati svoj poloaj i poloaj svojih
suvremenika. Govorio mi je da je sve to glupost, preklinjui me svojim posljednjim dahom
da nastavim ivjeti na stari nain, po onoj narodnoj: Pleti kota kako ti i otac, da smatram
svojim najviim ciljem ivjeti poteno, ne obraajui panju ni lijevo ni desno, i da ostavim
oinske njive u nasljedstvo svojoj djeci u bar tako dobrom stanju kao to ih je on ostavio
meni.
Govorio je da je poten i marljiv poljoprivrednik jedan od najkorisnijih lanova
ljudskog drutva. Posveujui svoje sposobnosti naem posjedu i unapreivanju
poljoprivrede, neu uivati imati koristi samo ja, moja porodica i oni koji za mene rade,
nego, u stanovitom smislu rijei, i cijelo ovjeanstvo. Ukratko, neu ivjeti uzalud.
Mislei na te rijei, tjeio sam se vraajui se s polja kui jedne hladne, vlane veeri
potkraj listopada. Ali odsjaj vatre kroz prozor salona mnogo me je vie utjeio od svih tih
mudrih razmiljanja i hvalevrijednih odluka to sam ih donio. Jer, sjeti se, tada sam bio
mlad. Imao sam samo dvadeset i etiri godine, i nisam jo bio stekao mo
samosavladavanja, koju danas posjedujem.
Ipak, nisam smio ui u taj raj prije nego to sam izuo blatne izme i obuo par istih
cipela. Svukao sam i radno odijelo, odjenuo kuni ogrta. Uredio sam se kako bih se mogao
dostojno pojaviti u pristojnom drutvu, jer moja majka, iako vrlo draga, nije odustajala od
nekih zahtjeva.
Penjui se u svoju sobu sreo sam na stubama , zgodnu devetnaestogodinju
djevojku, okrugla lica, crvenih obraza, gustih uvojaka i vedrih smeih oiju. Ne treba kazati
da je to bila moja sestra Rose. Znam, ona je jo i sada zgodna ena srednjih godina, i u
tvojim oima vjerojatno jo isto onako lijepa kao onda kad si je prvi put sreo. Nitko mi tada
nije govorio da e ona, nekoliko godina kasnije postati supruga meni jo potpuno
nepoznata ovjeka. Ni da e mi taj ovjek postati bliim prijateljem nego to je ona sama. I
mnogo prisniji od onoga neodgojenog tada sedamnaestogodinjeg mladia koji je, silazei
niza stube, tako udario u mene da sam izgubio ravnoteu, te sam ga za kaznu udario po
glavi. To naravno nije ostavilo ozbiljnih posljedica, jer mu je glava bila prekrivena gustim
crvenim uvojcima, koje je moja majka nazivala kestenjastim.
Uavi u salon, nali smo tu potovanja vrijednu damu u naslonjau kraj kamina
kako plete.
4

Knjigoteka

To je radila uvijek kad nije imala drugog posla. Doekala nas je ivahna vatra i aj to
ga je sluga upravo bio donio. Rose je izvadila posudicu za eer i cjediljku za aj iz ormara
od tamne hrastovine, sjajne poput ulatene ebanovine.
Evo, stigli ste! zaviknula je moja majka, pogledavi nas i nastavljajui jednako
brzo plesti.
Zatvorite vrata, a Rose e uliti aj. Sigurna sam, umirete od gladi! Priajte mi to
ste cijeli dan radili. Volim znati ime se moja djeca bave.
Izdavao sam nareenja o smjeru kretanja pluga. Momak nije imao pojma kojim
smjerom treba orati. Osim toga, radio sam na planu navodnjavanja travnjaka.
Sjajan si! A to si ti radio, Ferguse?
Lovio sam.
Poeo je nairoko priati o tom sportu, o mamcima koje je upotrebljavao i o psima.
Majka ga je sluala s najveom panjom, promatrajui ga s oduevljenjem koje mi se inilo
pretjeranim s obzirom na vanost njegova izlaganja.
Trebalo bi da pone i neto drugo raditi, Ferguse napomenuo sam im mi je
stanka u njegovu prianju omoguila da doem do rijei.
A to bih mogao raditi? odgovorio je. Majka mi ne doputa poi na more ili u
vojsku. A ja sam odluio da nita drugo ne radim. Toliko u vam dosaivati te ete biti
sretni da me se rijeite.
Majka mu je pogladila vrstu, kratku kosu. On je nastojao poprimiti ljutit izgled, a
zatim smo se sve troje digli i na opetovani Rosin poziv sjeli za stol.
Popijte aj rekla je Rose a ja u vam ispriati to sam ja radila. Posjetila sam
Wilsonove. Velika je teta to nisi bio sa mnom, Gilberte, jer je ondje bila i Eliza Millward.
Pa to ako je bila?
Nita! Neu ti priati o njoj osim da je zgodna i zabavna, naroito kad je dobre
volje, pa bismo je mogli i pozvati...
Mir, mir, draga! Tvoj brat i ne misli na to! apnula je moja majka ozbiljno,
zaprijetivi joj prstom.
Htjela sam vam ispriati neto vano to sam ondje saznala nastavila je Rose.
Jedva sam to mogla doekati. Znate i sami kako se prialo prije mjesec dana da e netko
useliti u Wildfell Hall. Pa to mislite? Netko ve tjedan dana ondje stanuje a da mi to nismo
znali!
Nemogue! zaviknula je majka.
Nevjerojatno! kriknuo je Fergus.
Ali istinito! Ondje stanuje jedna ena.
Boe sveti, draga! Pa to je ruevina!
Uredili su dvije ili tri sobe. Ondje ona stanuje sama s nekom starom sluavkom.
Oh, boe! Sad si sve pokvarila. Nadao sam se da je ona vjetica napomenuo je
Fergus, maui prst debelo maslac na kruh.
Gluposti, Ferguse! Ali, nije li to udno, majko?
5

Knjigoteka

udno! Jedva mogu povjerovati.

Ali, mora. Jane Wilson ju je vidjela. Pola je onamo sa svojom majkom, koja
naravno nije mogla izdrati da ne pode u posjet nekome tko se doselio u susjedstvo. Ta se
nova susjeda zove gospoa Graham i nosi crninu. Ne onakvu kakvu nose udovice. Kau da
je mlada nema vie od dvadeset pet do dvadeset est godina. Vrlo je suzdrana. Nastojali
su na sve mogue naina saznati tko je ona i odakle dolazi. Ali ni prodorna gospoa Wilson
ni njezina spretna kerka nisu uspjele saznati nijedan vaniji podatak, pa ni izvui ita iz
ega bi se moglo neto zakljuiti. Nita se ne zna ni o njoj ni o prilikama u kojima je ivjela,
ni s kim se ranije druila. Bila je s njima ljubazna koliko je iz pristojnosti morala biti.
Oigledno joj je bilo drae kazati im zbogom nego kako ste. Eliza Millward rekla je da
e je njezin otac ubrzo posjetiti i ponuditi joj svoju sveeniku pomo. Vjeruje da joj je to
potrebno, jer se doselila na poetku prolog tjedna a u nedjelju se nije pojavila u crkvi. Eliza
e ga pratiti. Sigurno e joj uspjeti neto izvui iz nje. Zna, Gilberte, da njoj sve uspijeva. I
mi bismo je morali jednom posjetiti, majko! To bi bilo pristojno.
Naravno, draga! To ubogo bie sigurno je vrlo osamljeno.
Molim vas, poite to prije. I svakako saznajte koliko eera stavlja u aj, kakve
pregae nosi, i drugo tome slino. Ne znam kako u preivjeti dok to ne saznam
podrugljivo e Fergus.
Ako je mislio da je izrekao prvorazrednu alu, prevario se. Nitko se nije nasmijao. To
ga ba i nije smetalo, jer se, napunivi usta kruhom i maslacem i gutnuvi aj, tako zagrcnuo
od smijeha da je morao skoiti i istrati iz sobe. as kasnije uli smo ga kako urla od
smijeha u vrtu.
to se mene tie, bio sam gladan pa sam u tiini unitavao unku, preni kruh i aj,
dok su majka i sestra dalje razgovarale o toj tajanstvenoj gospoi. Ipak, moram priznati da
sam nakon onoga to se dogodilo mom bratu, nekoliko puta podigao alicu s ajem i ponovo
je spustio, ne usuujui se popiti ni gutljaj, iz straha pred slinom eksplozijom.
Sutradan su moja majka i Rose pourile u posjet lijepoj osamljenici. Vratile su se
jedva neto pametnije nego to su krenule onamo. Moja je majka izjavila kako ne ali zbog
toga posjeta, jer je onoj gospoi bar mogla dati nekoliko korisnih savjeta. Nadala se da ih
ona nee odbaciti. Naime, gospoa Graham, iako je malo govorila i inila se pomalo
uobraenom, ipak je bila razumna ena. Nije bilo poznato gdje je dotada ivjela, ali to ubogo
bie nije imalo pojma o nekim stvarima, pa se ak toga nije ni stidjela.
to to ne zna? zapitao sam.
Nema pojma o kuanstvu, a ni o kuhanju. Ne zna ono to bi svaka prava dama
morala znati, bilo joj to potrebno ili ne. Dala sam joj nekoliko korisnih savjeta, i nekoliko
izvrsnih recepata iju vrijednost ona nije mogla ocijeniti. Zamolila me neka se ne trudim, jer
ona ivi tako skromno i povueno da ih nikada nee moi iskoristiti. To nije vano, draga
moja rekla sam to svaka prava ena mora znati. Osim toga, sada ste sami, ali to neete
biti zauvijek. Vi ste bili udati, a sigurno ete to i opet biti. Varate se, gospoo kazala je
ona s visoka sigurna sam da to nikada neu biti.
Vjerojatno neka romantina mlada udovica rekoh. eli ivjeti ovdje u osami do
kraja ivota i tugovati za dragim pokojnikom. Ali to nee dugo trajati.
I ja mislim da nee napomenu Rose. Nije mi se zapravo inila osobito tuna. A
6

Knjigoteka

osim toga, prekrasna je. Mora je posjetiti, Gilberte! I sam e kazati da je savrena
ljepotica, iako nee otkriti nikakve slinosti s Elizom Millward.
Mogu lako zamisliti mnogo ljepih lica od Elizinog, ali teko armantnijih. Moram
priznati, njezina ljepota nije savrena, ali da jest, ona vie ne bi bila tako interesantna.
I tako ti vie voli njezine greke od odlika drugih.
Tako je iskljuujui, naravno, majku.
Oh, dragi moj Gilberte, kakve to gluposti govori! Znam, ti tako ne misli. To ne
dolazi u obzir kazala je majka. Zatim je ustala i napustila sobu, izgovarajui se kuanskim
poslovima, a zapravo izbjegavajui moje daljnje izjave.
Nakon toga Rose mi je priala neke pojedinosti u vezi s gospoom Graham. Opisala
mi je njezino dranje, haljinu i ponaanje, kao i pokustvo u sobi u kojoj je stanovala. Sve mi
je to opisala s mnogo vie pojedinosti nego to je mene zanimalo. Kako je nisam
najpaljivije sluao, ne bih mogao ponoviti te pojedinosti ni kad bih elio.
Sutradan je bila subota, a u nedjelju su se svi pitali hoe li lijepa neznanka doi u
crkvu ili nee. Moram priznati da sam i sam zainteresirano promatrao obiteljsku klupu
Wildfell Halla s izblijedjelim, otrcanim jastucima.
Ondje sam ugledao otmjenu ensku pojavu u crnoj haljini. Okrenula je lice prema
meni, a u njemu je bilo neto to me tjeralo da je ponovo i ponovo promatram. Kosa joj je
bila crna poput ugljena, a eljala ju je na nain neuobiajen u to vrijeme, ali je njoj izvrsno
pristajao. Koa joj je bila ista i blijeda. Oi nisam vidio, jer se nagnula nad molitvenik, pa su
bile skrivene kapcima s dugim, finim trepavicama. Ali obrve iznad njih bile su izraajne i
lijepo nacrtane. elo je odavalo veliku inteligenciju, a nos joj je bio klasian. Crtama lica nije
bilo prigovora, osim to su joj obrazi bili pomalo upali, a usnice, iako lijepe, malko pretanke
i odvie stisnute. Neto je u njima odavalo ne ba osobito blag i ljubazan karakter. Kazao
sam samom sebi: Radije bih vam se divio iz daljine, lijepa moja gospoo, nego ivio s vama
pod istim krovom.
Upravo je tada podigla oi i srela moj pogled. Nisam se odluio da ga skrenem, pa se
ona vratila molitveniku, ali ne prije nego to me prezrivo pogledala.
Smatra me bezobraznim klipanom pomislio sam. Ubrzo e promijeniti
miljenje, ako ja to budem smatrao potrebnim.
Sinula mi je pomisao kako ovo nije pravo mjesto za takva razmiljanja i da moje
ponaanje nije odgovaralo ovom mjestu. Prije nego to sam se opet posvetio molitvi,
pogledao sam uokolo je li itko primijetio to se dogodilo. Ali nije svi oni koji nisu gledali u
molitvenike promatrali su tu stranu enu. Moja dobra majka i sestra, a isto tako i gospoa
Wilson i njezina kerka, pa ak i Eliza Millward. Ali, ona je pogledala u mene, pocrvenjela i
skromno se vratila molitveniku.
Eto, opet sam se izgubio u nedostojnim mislima. Taj put me netko na to upozorio,
gurnuvi me u rebra. Bio je to moj brat. Mogao sam mu taj as uzvratiti samo tako to sam
nagazio svojom nogom na njegov palac, zaprijetivi mu osvetom pri izlasku iz crkve.
A sada u ti, Halforde, prije nego to dovrim ovo pismo, kazati tko je Eliza Millward.
Ona je mlada kerka preasnog oca Michaela Millwarda, vikara, zgodna mala osoba koja mi
se veoma svia. Ona to zna, iako joj nikada nisam nita direktno kazao, a i ne namjeravam.
Moja majka smatra naime da dvadeset milja uokolo nema ene dostojne mene, pa ne moe
7

Knjigoteka

podnijeti pomisao na brak s tom beznaajnom djevojicom koja, uz sve svoje ostale mane,
ne posjeduje ak ni dvadeset funti. Eliza je bucmasta djevojka, sitna lica, gotovo jednako
tako okrugla kao u moje sestre. Nos joj je prast, crte lica nepravilne. Ona je zapravo vie
armantna nego lijepa. Ali, ne smijem zaboraviti njezine oi. Te divne oi ine je izvanredno
privlanom. Crne su i dugoljaste, izraz im se neprekidno mijenja. Ponekad, mogao bih to
tvrditi, ak je avolski zao, ali i tada oarava. Njezin je glas mio i djetinjast, kretnje meke
kao u make a takvo joj je i ponaanje, ponekad plaho a ponekad lukavo, uvijek u skladu s
njezinim raspoloenjem.
Njezina sestra Mary starija je nekoliko godina, neto via od nje i vre graena. To
je mirna, osjeajna djevojka, koja je strpljivo njegovala majku za njezine duge, teke bolesti.
Otada pa sve do danas ona je domaica te porodice. Otac je u nju imao povjerenja i cijenio
je, a voljeli su je psi, make i djeca.
Preasni Michael Millward visok je, snaan stariji gospodin, iroka uglata lica. Uvijek
mu je u ruci vrsti tap. On je ovjek krutih principa, predrasuda, netolerantan prema
grekama drugih, smatrajui da on uvijek ima pravo. Tko ne dijeli njegovo miljenje, taj
mora biti potpuna neznalica ili slijepac. Tako on kae.
U djetinjstvu sam ga gledao s potovanjem. Ali to sam prevladao. On je bio ljubazan
prema pristojnim djeacima, ali je esto prigovarao naim nestalucima. A to je bilo
najgore kad bi u ono vrijeme dolazio u posjet naim roditeljima, morali smo mu recitirati
katekizam, ili opetovati neku crkvenu pjesmu. Znao nas je ispitivati i o svojoj posljednjoj
propovijedi, a to je bilo najgore, jer se nikad nisam mogao niega sjetiti. Ponekad je taj
vrijedni gospodin prigovarao majci to je odvie popustljiva prema nama, spominjui joj
starog Elija, Davida i Absaloma. Iako ga je duboko potovala, uo sam kako je jednom
uzviknula: Kad bi bar on imao sina! Ne bi tada drugim ljudima davao svoje dobre savjete!
Vidio bi to znai imati dva djeaka.
Neizmjerno se brinuo za svoje tjelesno zdravlje. Rano je ustajao, odlazio prije
doruka u etnju, pazio da u pravo vrijeme odjene laku ili toplu odjeu. Nikad nije
propovijedao a da ne bi prije progutao sirovo jaje, iako je po prirodi imao snana plua i jak
glas. Pazio je to pije i jede, iako je bio sklon jelu. Prezirao je aj a volio pivo, slaninu, jaja,
unku, govedinu i druga jaka jela. Sve je to odgovaralo njegovim probavnim organima, pa je
smatrao da je to dobro za svakoga. I najosjetljivijim bolesnicima preporuio bi takvu hranu,
pa ako ne bi bilo poboljanja, pripisao bi to nedovoljnoj upornosti. A ako bi takva dijeta
imala loe posljedice, vikar je tvrdio ta je sve to glupost.
Spomenut u jo dvije osobe prije nego to zavrim ovo dugo pismo. To su gospoa
Wilson i njezina kerka. Gospoa je udovica nekoga dobrostojeeg farmera. Uskogrudna
ena, sklona ogovaranju, iji karakter ne vrijedi opisivati. Ima dva sina: Roberta, prilino
grubog farmera, i Richarda, pametna mladia koji prouava klasike uz pomo vikara, te se
sprema za sveuilite, namjeravajui moda i sam postati sveenikom.
Njihova sestra Jane nadarena je mlada osoba. Po vlastitoj elji polazila je kolu,
nauivi tako mnogo vie nego to su drugi lanovi obitelji prije nje znali. Uz to se vlada
otmjeno, ne govori provincijskim naglaskom i posjeduje mnogo vee vrline od vikarove
kerke Uz to je i ljepotica. Ali mene nikada ne bi mogla ubrojiti meu svoje udvarae. Ima
dvadeset i est godina, visoka je i vitka. Kosa joj nije ni smea ni kestenjasta, nego sjajno
crvena. Ten joj je vrlo svijetao, glava uska, vrat dugaak. Brada lijepa, ali vrlo kratka, usne
8

Knjigoteka

tanke i crvene, oi svjetlosmee, brze i prodorne, ali bez ikakva osjeaja i topline. Ima, ili je
imala, mnogo udvaraa dostojnih sebe, ali ih je sve odbila. Jer samo pravi gospodin mogao
je zadovoljiti njezin rafinirani ukus, a samo bogata mogao bi ispuniti sve njezine elje.
Postojao je samo jedan takav, i on joj je poeo udvarati u posljednje vrijeme. Imala je
ozbiljne namjere to se ticalo njegova srca, imena i imetka. To je bio gospodin Lawrence,
mladi plemi ija je porodica prije ivjela u Wildfell Hallu, odselivi se prije petnaestak
godina u moderniju i ugodniju kuu u susjednoj upi.
Za danas dosta, Halforde! Ovo je prva otplata moga duga. Ako ti to odgovara, javi mi,
pa u ti rado poklati ostatak. Ako bi radije ostao moj vjerovnik nego da napuni dep
takvim vrijednosnim pismima, javi mi i to. Oprostit u ti tvoj loi ukus i sauvati to blago za
sebe.
Uvijek tvoj GILBERT MARKHAM.

Knjigoteka

POGLAVLJE
II

Zamjeujem, dragi prijatelju, da je oblak tvoje zlovolje nestao, a svjetlo tvoje

dobrohotnosti ponovo me obasjava, kao i tvoja elja da uje nastavak moje prie. Prema
tome, bez mnogo drugih rijei, posluaj je!
ini mi se da je posljednji dan koji sam spomenuo bila nedjelja, potkraj listopada
1827. Idueg sam utorka bio napolju sa svojim psom i pukom, lovei onu divlja koju sam
mogao nai na podruju Linden-Cara. Kako nisam naiao na nju, okrenuo sam puku prema
jastrebovima i vranama ije me haranje liilo boljeg plijena. Napustio sam nastanjena
podruja, poumljene doline, itna polja i travnjake, i krenuo prema Wildfellu, najdivljijem i
najpustijem podruju naeg susjedstva. Drvee je ondje rijetko, posvuda se nalaze grube
kamene ograde, djelomino obrasle mahovinom i brljanom. Polja, puna kamenja, nisu
pogodna za obraivanje, pa slue kao panjaci. Zemlja je mrava i neplodna, a komadi sivih
stijena probijaju ovdje-ondje izmeu trave. Sve je neobraeno i tuno ali to onda. To nije
bio moj posjed.
Na breuljku, oko dvije milje od Linden-Cara, die se Wildfell Hali, golema zgrada iz
elizabetinske ere, sagraena od sivog kamena. Vrlo je slikovita, ali vjerojatno odvie hladna
i vlana za stanovanje. Stoji na osami, a zub vremena uruio je zidove. Od vjetra i kie titi je
jedino nekoliko kotskih jela, ali i one, napola skrene vjetrom, djeluju isto onako sumorno
kao i sama zgrada. U pozadini se prostiru naputena polja a iza njih goli bregovi. Ispred
kue, okruen kamenom ogradom sa eljeznom kapijom, nalazi se vrt. Neko je tu bilo
zasaeno drvee i grmlje naviklo na otru klimu i nesmiljene kare vrtlara. Sada, nakon
mnogo godina nebrige, preputen vjetru, mrazu, kii i vlazi, vrt prua doista udnu sliku.
ivica uz aleju ili je uvela, ili je narasla do nesluenih razmjera. Ukrasni kameni labud ostao
je bez dugog vrata i pola tijela. Golemi ratnik s jedne strane ulaza i lav koji je uvao drugu
stranu nisu vie nalik niemu to postoji na nebu ili na zemlji. Ali u mojoj mladenakoj
mati oni su, usprkos svom udnom izgledu, savreno odgovarali priama o duhovima i
mranim dogodovtinama, to su nam ih priale nae dadilje o ovoj naputenoj zgradi.
Uspio sam ubiti jednog jastreba i dvije vrane dok sam stigao do ograde Wildfell
Halla. Zatim, odustavi od daljnjeg lova, odluio sam razgledati kakve su se promjene
dogodile na staroj zgradi. Nisam poao do ulaznih vrata, nego sam zastao kraj kamene
ograde. Nisam vidio nikakvih promjena, osim da su na jednom krilu bili popravljeni prozori
i krov. Iz toga krila dizao se u vis dim iz dimnjaka.
Stajao sam tako naslonjen na puku, utonuo u sanjarenje u kojem je nova, lijepa i
mlada stanarka zauzela jednako vano mjesto kao i stara sjeanja. Iznenada sam zauo neki
zvuk iz vrta. Pogledavi odakle dolazi, primijetio sam kako neka mala ruka hvata kamenu
ogradu. Zatim se pojavila i druga ruka, a za njom malo blijedo elo prekriveno
svjetlosmeom kosom, par tamnih plavih oiju i pravilan mali nosi.
10

Knjigoteka

Oi me nisu zapazile, nego su uzbueno promatrale moga psa Sancha, prekrasnog

crno-bijelog setera. Malo bie pozvalo je psa. Dobroduna ivotinja pogledala ga je, stala
mahati repom, ali mu nije prila blie. Djeak se popeo na vrh zida i stao ga ponovo zvati.
Videi kako je to bezuspjeno, odluio je poput Muhameda prii brdu, kad brdo nije htjelo
prii njemu. Pokuao je prijei preko zida, ali stara trenja, koja je tu, uza zid, rasla, uhvatila
je njegove hlaice. Nastojei se osloboditi, noga mu je skliznula i on je pao. Ali ne na zemlju,
drvo ga je jo uvijek dralo u svom zagrljaju. Borio se s njim u tiini, a zatim kriknuo. Ali, ja
sam ve bio odbacio svoju puku i uhvatio malog momka u naruaj.
Obrisao sam mu oi njegovim kaputiem, rekao mu da je sve u redu i pozvao Sancha
da ga umiri. Upravo je stavio svoju malu ruku na psa i poeo se smijati kroz suze, kad sam
iza sebe zauo otvaranje eljezne kapije i utanje enske odjee. Prema meni je trala
gospoa Graham, gologlava, crnih kovrica koje je vjetar vijao.
Vratite mi moje dijete! kazala je glasom, jedva neto glasnijim od apta, grabei
dijete kao da bi ga moj dodir mogao zaraziti. Zatim je zastala, drei jednom rukom
njegovu. Drugu mu je poloila na rame, promatrajui me svojim velikim, sjajnim, crnim
oima. Bila je neizmjerno uzbuena, gotovo bez daha.
Nita nisam uinio vaem djetetu, gospoo rekao sam ne znajui bi li trebalo da
se vie ljutim ili udim padao je preko zida. Na sreu, uhvatio sam ga i skinuo s grane na
kojoj je visio. Sprijeio sam veu nesreu.
Oprostite, gospodine mucala je, umirivi se iznenada. Razum je ponovo ovladao
njome, i obrazi su joj lagano porumenjeli. Nisam vas poznavala... mislila sam...
Zautjela je da bi poljubila dijete i njeno ga zagrlila.
Mislili ste da namjeravam oteti vae dijete?
Odmahnula je i nasmijala se u neprilici, odgovorivi:
Nisam znala da se pokuao popeti na zid.
Imam li ast govoriti s gospodinom Markhamom? dodala je naglo.
Naklonio sam se, usudivi se zapitati odakle me poznaje.
Vaa me sestra posjetila prije nekoliko dana, s gospoom Markham.
Zar je slinost tako velika? zapitao sam iznenaeno, i ne ba polaskan.
Postoji neka slinost u oima i boji tena odgovorila je promatrajui me. A
mislim da sam vas u nedjelju zapazila u crkvi.
Nasmijeio sam se. U tom smijeku, ili u sjeanju, bilo je neto to je probudilo
njezinu nevoljkost, jer je iznenada opet poprimila onaj oholi, hladan izraz koji sam ve u
crkvi bio zamijetio. inilo se da je to prirodni izraz toga lica.
Do vienja, gospodine Markham! kazala je, i bez ijedne druge rijei ili pogleda
krenula s djetetom u vrt. A ja sam poao kui ljutit i nezadovoljan, i sam ne znam zato pa
ti to neu ni pokuati objasniti.
Ostao sam samo toliko koliko mi je bilo potrebno da odloim puku i rog s barutom,
te da dam neke upute sluzi, a zatim sam krenuo prema vikarovoj kui da bih ublaio svoje
neraspoloenje u drutvu armantne Elize Millward.
Naao sam je kao i obino kako veze, a njezinu sestru u kutu kraj kamina s golemom
hrpom arapa to ih je imala zakrpati.
11

Knjigoteka

Mary, Mary, spremi ih! govorila je Eliza uzbueno upravo kad sam ulazio u sobu.
Zato bih? flegmatino je odgovorila. Moj dolazak prekinuo je daljnju diskusiju.
Nemate sree, gospodine Markham ree mi mlada sestra otac je upravo otiao
u upni ured i nee se vratiti bar jedan sat.
Nije vano, mogu provesti neko vrijeme i s njegovim kerima, ako mi one to
dopuste odgovorili i primakoh stolicu kaminu ne ekajui poziv.
Budete li dobri i zabavni, neemo tome prigovoriti.
Dajte doputenje bez tog uvjeta. Doao sam naime ovamo ne da zabavljam, nego da
sam potraim zabavu.
Ipak sam im nastojao uiniti ugodnom svoju prisutnost. Pa ma kako se malo trudio,
inilo se da sam postigao velik uspjeh, jer je gospoica Eliza bila u najboljem moguem
raspoloenju. Doista se inilo da se uzajamno sviamo jedno drugome. Uspjeli smo voditi
zabavan i veseo razgovor, iako odvie dubok. To je bilo nalik gotovo na tete-a-tete, jer
gospoica Mary nije ni otvorila usta, osim kad bi ispravljala neki pretjerani izraz svoje
sestre, i jednom je zamolila da podigne klupko pamuka to se otkotrljalo pod stol. Klupko
sam podigao, smatrajui to svojom dunou.
Hvala vam, gospodine Markham kazala je kad sam joj ga pruio. I sama bih ga
bila digla, ali nisam htjela smetati maku.
Draga Mary, to u oima gospodina Markhama nije nikakva isprika ree Eliza.
On mrzi make jednako kao to mrzi usidjelice. Zar ne, gospodine Markham?
Mislim da je posve prirodno za na spol to ne podnosimo ta mazna stvorenja
odgovorio sam jer vi na njih, moje dame, troite svoje milovanje.
Kako je draesna! viknula je Eliza, iznenada oduevljeno, obasipajui sestrinu
maku poljupcima.
Nemoj, Eliza! pomalo e ljutito gospoica Millward odgurnuvi blago svoju
sestru.
Za mene je kucnuo as odlaska. Ma kako se urio, zakasnit u na aj, a moja je majka
strastveno voljela red i tonost.
Moja lijepa prijateljica oigledno se nerado stala opratati sa mnom. Poklonila mi je
jedan od svojih najnjenijih smijeaka i pogleda. Poao sam kui sretan, srca punog
zadovoljstva sa samim sobom, a due preplavljene ljubavlju za Elizu.

12

Knjigoteka

POGLAVLJE
III

Dva dana kasnije gospoa Graham posjetila je nau kuu, i to suprotno Rosinim
oekivanjima. Ona je naime smatrala da tajanstvena stanovnica Wildfell Halla nee
potivati pravila drutvenog ponaanja, u emu su je podravali Wilsonovi, govorei da ni
njihov, a ni posjet Millwardovih nije jo uzvraen. Sada smo saznali razlog za to, ali on nije
potpuno zadovoljio Rosu. Gospoa Graham dovela je sa sobom svog sina. Na uenje moje
majke to je djeak tako daleko mogao hodati, odgovorila je:
To jest za njega duga etnja. Ali ja sam ga morala povesti sa sobom ili se odrei
posjeta. Molit u vas, gospoo Markham, da me ispriate kod Millwardovih i Wilsonovih
kad ih budete vidjeli. Bojim se, neu im moi uzvratiti posjet, jer je za malog Arthura to
predaleko.
Ali vi imate sluavku rekla je Rose. Zato ga ne ostavite s njom?
Ona ima mnogo posla. Osim toga, prestara je da tri za djetetom a on je odvie
ivahan da bih ga mogla povjeriti starijoj eni.
Ostavili ste ga kad ste otili u crkvu.
Da, jednom. Ali ne bih ga ni zbog kakvog drugog razloga ostavila. Mislim da u
ubudue ili morati da ga vodim sa sobom, ili da ostajem kod kue.
Zar je tako nevaljao? zapita je moja majka, oigledno uzbuena.
Nije nasmijeila se gospoa tuno i pogladila uvojke sinu koji je sjedio na klupici
kraj nje. Ali on je moje jedino blago, a ja sam njegova jedina prijateljica, pa se ne volimo
rastavljati.
Draga moja, to je pretjerano ree joj moja istinoljubiva majka. Trebalo bi da
suspregnete takve udne osjeaje, pa tako spasite svoga sina od propasti, a sebe od toga da
budete smijeni.
Od propasti, gospoo Markham?
Da, vi kvarite dijete. U tim godinama on se vie ne bi smio neprekidno drati
majine pregae. On je djeak i morao bi se stidjeti toga.
Gospoo Markham, molim vas, ne govorite to u njegovoj prisutnosti. Vjerujem, moj
se sin nikada nee stidjeti da voli svoju majku! rekla je gospoa Graham vrlo ozbiljno.
Majka ju je nastojala umiriti, objanjavajui joj to je mislila. Ali ona je, inilo se,
smatrala da je o tome dosta reeno, pa je skrenula razgovor na drugo.
Upravo je tako kako sam mislio govorio sam samom sebi gospoina narav nije
ba najnjenija, usprkos njezinu slatkom, blijedom licu, na kojem je patnja ostavila trag.
Cijelo sam vrijeme sjedio za stolom na drugom kraju sobe, udubljen u razgledavanje
asopisa za farmere. itao sam ba kad je gospoa stigla u posjet, pa sam se, ne elei
pokazati preveliku revnost, samo naklonio i nastavio itati.
13

Knjigoteka

Nakon nekog vremena osjetio sam kako mi se netko pribliava polako, oklijevajui.
Bio je to mali Arthur. Neodoljivo ga je privlaio moj pas Sancho koji je leao do mojih nogu.
Kad sam podigao pogled, ugledao sam ga kako stoji i svojim modrim oima promatra psa.
Nije se usudio prii blie, ne zbog psa nego zbog njegova gospodara. Nasmijeio sam mu se,
i on je priao. Kleknuo je na sag i zagrlio Sancha. Dvije-tri minute kasnije momi je sjedio
na mojim koljenima, razgledajui slike konja, stoke, svinja i seoskih kua. S vremena na
vrijeme dobacio bih pogled njegovoj majci da vidim to ona misli o tom novom prijateljstvu.
Po njezinu nemirnom pogledu shvatio sam da joj to nije drago.
Arthure zovnu ga napokon doi ovamo! Smeta gospodinu Markhamu. On eli
itati.
Ni govora, gospoo Graham, molim vas, ostavite ga! Zabavljam se isto tako dobro
kao i on molio sam je. Ali ona ga je ipak pozvala pokretom ruke.
Neu, mama ree dijete. Htio bih prvo razgledati ove slike. Onda u doi i sve ti
ispriati.
U ponedjeljak, 5. studenog, prireujemo malo primanje napomenu moja majka
pa se nadam da ete i vi doi. Dovedite djeaka sa sobom. Sigurno e se dobro zabavljati.
Tada ete se sami moi ispriati Millwardovima i Wilsonovima. I oni e sigurno doi.
Hvala vam, nikad ne idem u drutvo.
Pa to e biti gotovo obiteljski sastanak. Rano poslije podne. Nee biti nikoga osim
nas, Millwardovih i Wilsonovih. Sve njih ve poznajete. A doi e i vlasnik kue u kojoj
stanujete, gospodin Lawrence. Trebalo bi da ga upoznate.
Pomalo ga poznajem ali, morat ete me ovaj put ispriati. Veeri su sada tamne i
vlane, a Arthur je tako njean da ga ne smijem izloiti opasnosti od prehlade. Morat emo
se odrei vaeg gostoprimstva sve dok ne nastupe dulji dani i toplije noi.
Rose je sada, na mig moje majke, donijela bocu s vinom, ae i kola, te ponudila
nae goste. Oboje su uzeli po komad kolaa, odbivi odluno vino, usprkos nuenju
kuedomaice. Osobito se Arthur trgnuo s uasom i gaenjem kad je primijetio vino. Gotovo
je zaplakao kad smo mu ga ponudili.
Smiri se, Arthure rekla je njegova majka.
Gospoa Markham je mislila da e ti malko vina koristiti, jer si umoran od etnje.
Ali ona te nee prisiliti da ga popije. Bit e ti posve dobro i bez njega. On mrzi ve i sam
pogled na vino dodala je a pozli mu od mirisa. Davala sam mu malo vina ili drugog
alkohola pomijeanog s vodom kad je bio bolestan. Zapravo, poduzela sam sve da zamrzi
alkohol.
Svi su se nasmijali osim mlade udovice i njezina sina.
Dakle, gospoo Graham govorila je moja majka kojoj su od smijeha potekle suze
dakle, vi me iznenaujete! Smatrala sam vas pametnijom. Pomislite kakav e mukarac
postati taj va sin!
Mislim da je to izvanredan plan upade joj u rije najozbiljnije gospoa Graham.
elim ga spasiti bar od jednog poroka. Bilo bi mi drago kad bih to mogla uiniti i s ostalima.
Tako neete nikada od njega uiniti ovjeka punog vrlina napomenuh. to ini
vrline, gospoo Graham? Da li to da ovjek ima snage oduprijeti se iskuenjima, ili da uope
14

Knjigoteka

nema iskuenja? Je li snaan ovjek onaj koji prevladava zapreke, pa makar uz najvee
napore, ili onaj koji sjedi itav dan mirno u naslonjau, zurei u vatru i prinosei jelo
ustima? Ako elite da va sin poteno proivi svoj ivot, ne smijete sklanjati kamenje s
njegova puta. Morate ga nauiti da ga odluno prekorai. Nemojte ga voditi za ruku,
dopustite mu da hoda sam.
Vodit u ga za ruku, gospodine Markhame, sve dok ne bude dosta snaan da krene
sam. Uklanjat u mu s puta toliko kamenja koliko budem mogla. Nauit u ga da zaobilazi
ono preostalo, ili da ga prekorauje, kako vi kaete. Jer, ma koliko kamenja ja sklonila, jo e
uvijek ostati dovoljno i za njega. Lijepo je govoriti o iskuenjima. Ali pokaite mi, meu
pedeset ili pet stotina onih koji se ne mogu oduprijeti iskuenjima, jednoga koji to moe. Pa
zato bih smatrala da e ba moj sin biti jedan izmeu tisuu? Moram biti spremna na
najgore i pretpostavljati da e on biti poput njegova... Zastala je pa nastavila poput svih
ostalih ljudi.
Vi ste vrlo komplicirana osoba rekoh.
Ja ne znam nita o vama. Govorila sam o onima koje poznajem. Pa kad vidim kako
ovjeanstvo posre na svom ivotnom putu, upada u sve klopke i lomi noge na svakoj
zapreki koja mu se nae na stazi, zato ne bih svim silama nastojala omoguiti sinu laki i
sigurniji put?
Da, ali najsigurnije bi bilo nauiti ga da se iskuenjima odupre, a ne sklanjati mu ih
s puta.
Uinit u oboje, gospodine Markham! Sam Bog zna, dosta ga iskuenja eka,
iznutra i izvana, ma kako ja uinila grijeh neprivlanim za njega. Sama nisam bila sklona
grijehu, ali sam ipak proivljavala iskuenja koja su zahtijevala veu snagu nego to sam je
posjedovala da im se oduprem. Drim da bi to priznala i veina ljudi, sklonih razmiljanju.
Jest prizna nevoljko moja majka ali ne moete vi sami suditi o djeaku, draga
gospoo Graham! Osim toga, dopustite mi da vas na vrijeme upozorim na vau kobnu
greku. Ne smijete sami odgajati djeaka. Vi znate neke stvari i pametni ste, pa moda
smatrate samu sebe doraslom tom zadatku. Ali vi to niste. Ako u tome ustrajete, gorko ete
se pokajati, ali e tada ve biti prekasno.
Zar da ga poaljem u kolu gdje e nauiti prezirati autoritet svoje majke i njezinu
ljubav! gospoa e s gorkim osmijehom.
Oh, ne! Ali ako ba elite sina koji e prezirati svoju majku, najlake ete to postii
drei ga kraj sebe u kui, provodei ivot mazei ga i udovoljavajui svim njegovim
hirovima i ludostima.
Potpuno se slaem s vama, gospoo Markham! Nita nije tako strano mojim
namjerama nego takva zloinaka popustljivost i slabost.
Vi postupate s njim kao s djevojicom, pa ete ga takvim i uiniti. Hoete, ma to vi
o tome mislili. Rei u gospodinu Millwardu da o tome porazgovara s vama. On e vam
ukazati na sve posljedice i sve vam objasniti. Kazat e vam to treba da inite. Sigurna sam,
nee mu trebati dugo da vas uvjeri.
Nije potrebno uznemiravati vikara odgovori gospoa Graham promatrajui me,
jer sam se smijeio povjerenju koje je moja majka imala u toga plemenitog ovjeka.
Gospodin Markham smatra da on moe biti isto tako uvjerljiv kao vikar. Ako ne posluam
15

Knjigoteka

njega, neu posluati ak ni nekoga tko bi se podigao iz groba. To e vam va sin kazati.
Dakle, gospodine Markham, vi mislite da djeaka ne bi trebalo tititi od zla, ve ga poslati u
bitku, samog i bez tue pomoi, bez dovoljno snage da se odupre zlu. Trebalo bi dakle
osnaiti njegove vrline iskuenjima...
Oprostite, gospoo Graham, ali vi pretjerujete. Nisam kazao da bi djeaka trebalo
dovoditi u iskuenja samo zato da bi se razvile njegove vrline. Samo sam ustvrdio da je
bolje oboruati i ojaati vaeg junaka nego ga razoruati i oslabiti. Kad biste uzgajali hrast u
stakleniku, njegujui ga dan i no, uvajui ga od udaraca vjetra, ne biste mogli oekivati da
e postati velik, jak i otporan kao onaj koji je izrastao na brdu, izloen svim elementima i
udarcima oluje.
A biste li vi to isto govorili kad bi u pitanju bila djevojica?
Sigurno ne bih.
Ne, nju biste njegovali poput biljke u stakleniku. Nauili biste je da kod drugih trai
zatitu i pomo, uvali biste je od svake spoznaje zla. Hoete li mi kazati, odakle ta razlika?
Je li to stoga to smatrate da ona nema vrlina?
Sigurno ne.
Kaete da se vrlina razvija samo kad je dovodimo u iskuenje. Mislite da enu ne
treba izloiti iskuenjima ili je upoznati sa zlom? Dakle, smatrate je ili tako pokvarenom, ili
tako glupom da se ne bi mogla oduprijeti iskuenjima. Ona je ista i nevina sve dok je
drimo u neznanju. ena je liena one vrline koja je ui to je grijeh. to je vee njezino
znanje, to ima vie slobode to je pokvarenija. A plemenitiji muki spol obdaren je
priroenim smislom za dobro koje se jo vie uvruje iskuenjima i opasnostima.
Boe ne daj da sam tako mislio! napokon sam joj uspio upasti u rije.
Tada dakle mislite da je oboje slabo i sklono grijehu. Samo to e i najmanje
iskuenje unititi jedno, a ojaat e volju drugoga. Odgoj djeaka bit e dovren malim
praktinim upoznavanjem sa zabranjenim stvarima. Takvo iskuenje bit e za njega isto to
je oluja za hrast, koja e dodue odnijeti lie i slomiti tanje grane, ali e uvrstiti korijen. Vi
biste eljeli da nai sinovi sve iskuaju, a nae se kerke ne smiju koristiti ni iskustvom
drugih. Ali ja bih eljela da se oboje koriste tuim iskustvima, da se naue suprotstaviti zlu i
odabrati dobro. Nikada ne bih u ivot poslala ubogu djevojku nenaoruanu znanjem o
svijetu, niti bih eljela da ona zbog loeg odgoja izgubi vjeru u sebe. A to se tie moga sina,
kad pomislim da bi se on mogao razviti u svjetskog ovjeka, kako vi to kaete, jednoga koji
je sam iskusio to je ivot i njegova iskuenja, tada bih vie voljela da sutra umre! Tisuu
puta vie! ponovila je ozbiljno, zagrlivi svoga ljubljenog sina i ljubei ga toplo. On je,
napustivi svoga novog druga, ve neko vrijeme stajao kraj nje, gledajui je i sluajui u
udu razgovor koji nije shvaao.
Vi ene uvijek morate imati posljednju rije rekao sam, primijetivi da ona ustaje
i oprata se od majke.
Moete kazati sve to elite, samo to ja ne mogu dulje ostati.
Dakle, vi sluate samo onoliko koliko elite, a ostale rijei e poi u vjetar.
Ako doista hoete kazati jo neto o tome odgovorila je pozdravljajui se s Rose
tada morate dovesti svoju sestru k meni. Tada u vas strpljivo sluati ma to kazali. Radije
sluam vae propovijedi nego vikarove, jer u imati manje grinje savjesti kad vam nakon
16

Knjigoteka

tog razgovora kaem da sam ostala pri svom miljenju. Kao to e sigurno i biti.
Naravno odgovorio sam nastojei biti isto tako izazovan kao i ona jer kad jedna
ena pristane da slua tvrdnje suprotne svome miljenju, ona je uvijek sigurna da e im se
oduprijeti. Slua samo uima, a misli zatvara i pred najuvjerljivijim dokazima.
Dovienja, gospodine Markhame pozdravila je moja lijepa protivnica uz
zagonetni smijeak. Naklonila se i spremala da ode, ali je njezin sin zadri djetinje drsko
viknuvi:
Mama, nisi pruila ruku gospodinu Markhamu!
Ona se okrenula, smijeei se, i pruila mi ruku. Pakosno sam je stisnuo, ljutei se
zbog neprekidnih nepravdi kojima me obasipa vala od prvog asa naeg poznanstva.
Ne znajui nita o meni i mojim principima, ona je oigledno o meni pogreno sudila.
Kao da mi je htjela dokazati da je njezino miljenje o meni mnogo gore nego to je bilo
moje. Bio sam po prirodi osjetljiv, inae me to ne bi bilo toliko povrijedilo. Moda su me
malko i razmazile moja majka i sestre, te neke druge dame koje sam poznavao. A ipak
nisam bio uobraen u to sam duboko uvjeren.

17

Knjigoteka

POGLAVLJE
IV

Naa zabava 5. studenog prola je izvrsno iako je gospoa Graham odbila da je

uljepa svojom prisutnou. Da je ona bila prisutna, moda i ne bi vladala takva srdanost i
veselje.
Moja je majka, kao obino, bila dobro raspoloena i mnogo je priala. Jedino je
grijeila to se i odvie trudila da usrei svoje goste, pa je neke silila na ono to im nije bilo
drago u pogledu jela i pila, sjedenja kraj kamina, ili razgovora kad bi radije bili utjeli. Ipak,
oni su to hrabro podnosili jer su bili dobro raspoloeni.
Gospodin Millward priao nam je anegdote, drao govore i zabavljao cijelo drutvo,
poevi od moje majke do pristojnog gospodina Lawrenca, smirene Mary Millward, mirnog
Richarda Wilsona, a naroito Roberta koji ga je paljivo sluao.
Gospoa Wilson bila je jo briljantnija nego inae, puna novosti i skandala. Zastala bi
samo kad je svojem iscrpljenom organu govora morala pruiti kratak odmor. Donijela je sa
sobom pletivo, pa se inilo da se njezin jezik natjee s njenim prstima u neprekidnom
kretanju.
Njezina je kerka bila draesna, elegantna i zavodljiva. eljela je sjajem nadmaiti
sve prisutne dame i armirati svu gospodu, a naroito gospodina Lawrenca. inila je to tako
neprimjetno da je izmaklo mojoj panji. Poto je otila, Rose je stala oponaati njezine
kretnje, poglede i rijei tako spretno da sam se morao diviti. ak sam se upitao ne svia li se
taj mladi plemi i mojoj sestri. Ali, ne boj se, Halforde, nije joj se sviao!
Richard Wilson, Janein mlai brat, sjedio je u kutu, dobro raspoloen ali utljiv i plah
kao uvijek. elio je izbjei svaku panju, ali je sluao i zapaao. Bio bi sretan na svoj miran
nain da ga je moja majka mogla ostaviti na miru. Ali, ona ga je progonila svojom panjom.
Nudila mu je sva mogua jela, pod izgovorom da je on odvie stidljiv da se sam poslui.
Silila ga je da preko itave sobe izvikuje odgovore na bezbrojna pitanja, elei ga po svaku
cijenu uvui u razgovor.
Rose mi je saopila kako nas on ne bi bio usreio svojom prisutnou da nije bilo
njegove sestre. Ona je eljela pokazati gospodinu Lawrencu da ima bar jednog brata
otmjenijeg i pametnijeg od Roberta. Njega je htjela ostaviti kod kue, ali je on izjavio da ne
uvia zato ne bi poao na razgovor s Markhamom i starom gospoom (a moja majka nije
zapravo bila stara), s gospoicom Rosom i vikarom. ak je i imao pravo. On je razgovarao o
obinim stvarima s mojom majkom i Rose, s vikarom je razglabao neka pitanja o crkvi, a o
politici je razgovarao sa mnom.
I Mary Millward je utjela. Nju majka nije toliko muila okrutnom ljubaznou kao
Dicka Wilsona, jer je ona znala odgovoriti kratko i odbiti to joj se nije svialo. Smatrali su
je ak i nepristojnom. Bilo kako bilo, ona nije mnogo pridonosila zabavi, a ni sama se ba
nije zabavljala. Eliza mi je kazala da je dola samo stoga to je to otac zahtijevao. On je
18

Knjigoteka

naime tvrdio da se ona odvie posvetila kuanskim poslovima a na tetu nedunih zabava
prihvatljivijih za njezine godine i spol. Ipak je i ona bila dosta raspoloena. ak se nekoliko
puta i nasmijala na duhovite napomene nekoga od nas. Primijetio sam da je tada potraila
pogled Richarda Wilsona koji joj je sjedio nasuprot. On je prouavao povijest s njezinim
ocem, pa ga je odatle poznavala.
Moja je Eliza bila tako divna da se to ne moe opisati. Oigledno joj je bilo vie stalo
do moje panje nego do panje bilo koga drugog u sobi. Bila je oduevljena to sam sjedio
kraj nje, aptao joj u uho i stisnuo ruku pri plesu. To se moglo zakljuiti po izrazu njezina
lica i uzbuenom disanju. Ali, bit e bolje drati jezik za zubima: ne smijem unaprijed pisati
o nekim stvarima.
Nastavimo dakle s drugima koji su jo bili prisutni. Rose je bila jednostavna i
prirodna kao obino.
Fergus je bio bezobrazan i glup. Ali drugi su se smijali njegovoj bezobraznosti, ak su
ga zbog toga i vie cijenili.
I napokon (jer o sebi neu pisati), tu je bio i gospodin Lawrence, pravi gospodin,
ljubazan prema svima. Naroito prema domaici i njezinoj keri. A i prema gospoici
Wilson jadni ovjek! inilo se da mu se Eliza Millward ne svia. Gospodin Lawrence i ja
bili smo u dobrim odnosima. On je malokad naputao svoju kuu, u kojoj je ivio sam nakon
smrti svog oca, pa stoga nije imao ni mnogo prijatelja. Od svih koje je ikada imao ja sam mu
bio najmiliji.
Volio sam tog ovjeka, ali on je bio odvie hladan i plah, pa nije mogao stei sve moje
simpatije. Volio je duh iskrenosti kod drugih, ali ga sam nije posjedovao. Bio je toliko
povuen, da je to ponekad bilo ak uvredljivo. Pratao sam mu to vjerujui da uzrok tome
nije bila toliko oholost i nepovjerenje prema prijateljima koliko neki morbidan osjeaj
delikatnosti, koji je on uostalom nastojao nadvladati. Njegovo je srce bilo nalik na osjetljivu
biljku koja se na trenutak otvara, obasjana sunevim zrakama, da bi se na najmanji dodir
smjesta skupila i povukla u sebe. Ta naa veza dakle nije bila ono duboko i trajno
prijateljstvo kao meu nama, dragi Halforde, usprkos tvojoj povremenoj zlovolji.
Ona je nalik na troan stari kaput, koji je poprimio oblike svoga gospodara i moe se
nositi bez straha da e se uprljati.
Gospodin Lawrence bio je sliniji novom odijelu, vrlo urednom i otmjenom, ali tako
uskom u ramenima te se ovjek plai da e ga poderati pri neopreznom pokretu.
Ubrzo poto su nai gosti stigli, moja je majka spomenula gospou Graham, izrazivi
aljenje to i ona nije mogla doi. Zatim je objasnila Millwardovima i Wilsonovima razlog
njezina neuzvraanja posjeta. Gospoa Graham se nadala da e joj oprostiti, jer ona nije
eljela biti nepristojna, i da e ih koji put moi pozdraviti kod sebe.
Ona je vrlo udna ena, gospodine Lawrence dodala je majka. Ne znamo to
bismo mislili o njoj. Moda biste nam vi mogli neto vie kazati, jer ona stanuje u vaoj kui.
Rekla nam je da vas poznaje.
Sve su se oi okrenule prema gospodinu Lawrenceu. inio se nekako zbunjen.
Ja, gospoo Markham! rekao je varate se! Ja ne znam... naravno, vidio sam je. Ali
posljednja sam osoba koja bi vam mogla dati obavjetenje o gospoi Graham.
Zatim se smjesta obratio Rosi i zamolio je neka drutvu neto otpjeva ili odsvira.
19

Knjigoteka

Ne odgovorila je ona morate zamoliti gospoicu Wilson. Ona je bolja od svih

nas to se tie pjevanja i sviranja.
Ona e rado pjevati rekao je Fergus ako vi budete stajali kraj nje i okretali note.
Rado u to uiniti, gospoice Wilson, doputate li? zapitao je gospodin Lawrence.
Nasmijeila se i dopustila mu da je odvede do klavira. Pjevala je i svirala na svoj
najbolji nain jednu pjesmu za drugom, a on je strpljivo stajao kraj nje, naslonivi jednu
ruku na naslon njezine stolice i okreui drugom note. Moda je bio isto tako oduevljen
njezinim pjevanjem kao i ona sama. Sve je to na svoj nain bilo dobro, ali ne mogu tvrditi da
me oduevilo. Bilo je mnogo umjenosti u izvoenju, ali malo due.
Ali jo nismo gotovi s gospoom Graham.
Hvala, ja neu piti vina, gospoo Markham rekao je vikar. Radije bih popio
neto vaeg kod kue spravljenog piva. To mi je uvijek najmilije.
Oduevljena tim komplimentom, majka je pozvonila i doskora se na stolu naao vr
piva, pred vrijednim vikarom koji ga je tako ocijenio.
To je ono to elim! viknuo je i stao u dugom mlazu natakati pivo. Promatrajui
ga neko vrijeme prama svjetlu srknuo je duboki gutljaj i ponovo napunio au. Majka ga je
promatrala oduevljeno.
Nema nita tome slino, gospoo Markham! rekao je. Nita nije ravno vaem
pivu.
Drago mi je to vam prija. Uvijek ga sama pripremam, jednako kao i sir i maslac.
Volim da je sve pripremljeno onako kako treba.
Imate pravo, gospoo Markham!
Vi ne smatrate grijehom popiti ponekad aicu vina, zar ne, gospodine Millward?
zapita moja majka pruajui gospoi Wilson au gina s vodom. Ta vrijedna gospoa tvrdila
je naime da joj isto vino lei u elucu. Njezin sin Robert ba je punio au istim piem.
Ni govora! odgovori vikar sve su te stvari dobre, samo se moramo znati njima
sluiti.
Ali gospoa Graham ne misli tako. Trebalo je da ujete to nam je prije nekoliko
dana kazala. Rekla sam joj da u to vama ispriati.
I moja je majka izvijestila drutvo o udnim idejama te gospoe, zavrivi: Ne
mislite li da ona nije u pravu?
I nije! potvrdio je vikar, sveanije nego obino. ak bih kazao da je to pravi
zloin. Ne samo to je od djeaka uinila budalu, nego prezire i boje darove, uei ga gaziti
ih svojim nogama.
Upustio se u podrobnije razlaganje tog pitanja, objanjavajui besmislenost takvog
postupanja. Moja ga je majka sluala s najdubljim potovanjem, pa je ak i gospoa Wilson
uspjela na as zaustaviti svoj jezik i sluati ga utei, ispijajui gin s vodom. Gospodin
Lawrence je sjedio nalaktivi se na stol i igrajui se nemarno svojom polupraznom vinskom
aom.
Ne mislite li, gospodine Millward kazao je kad je taj gospodin napravio stanku
ako je neko dijete sklono poroku krivnjom svojih roditelja ili predaka, na primjer da bi
trebalo poduzeti neke mjere opreza? (Vladalo je openito miljenje da je otac gospodina
20

Knjigoteka

Lawrenca skratio svoj ivot preobilnim uivanjem alkohola.)

Moda neke mjere, ali suzdrljivost je jedno, a apstinencija drugo.
uo sam da se neki ljudi ne mogu suzdrati. Ako apstinenciju smatramo grijehom,
nitko nee moi zanijekati da je pretjeranost jo vei grijeh. Neki su roditelji zabranili djeci
svako uivanje pia, ali roditeljska vlast nije vjena. Djeca su sklona da rade ono to je
zabranjeno. U takvom sluaju dijete bi osjealo snanu elju da pokua ono u emu su drugi
uivali, a njemu je bilo nedostupno.
Prvom e prilikom nastojati zadovoljiti svoju znatielju, makar kako ozbiljne bile
posljedice. Ne mogu suditi o tome, ali mi se ini da taj plan gospoe Graham, kako ste ga vi,
gospoo Markham, opisali, nije tako lo. To dijete nikada nee pasti u iskuenje. Nema
potajnih elja, niti je znatieljno. Ono je upoznato s piem, i pie mu se gadi, a da nije
osjetilo njegove loe posljedice.
Smatrate li da je to u redu, gospodine? Nisam li vam dokazao koliko zla u tome
ima? To se protivi bojoj volji. Ne treba dijete uiti prezirati ono to nam Providnost prua.
Treba ga samo nauiti pravilno to uivati.
I laudanum moete smatrati darom Providnosti odgovorio je, smijeei se,
gospodin Lawrence a ipak e za veinu nas biti bolje odrei ga se, ak i u umjerenim
koliinama dodao je. Nadam se da mi neete prigovoriti to u sada ispiti svoju au.
Nadam se da ete joj dodati jo jednu, gospodine Lawrence napomenu moja
majka i gurnu bocu prema njemu.
On je ljubazno odbije, odgurnuvi stolicu od stola i nagnuvi se prema meni. Ja sam
naime sjedio iza njega, na sofi, kraj Elize Millward. Zapitao me nemarno poznajem li
gospou Graham.
Sreo sam je nekoliko puta odgovorio sam.
to mislite o njoj?
Ne svia mi se odvie. Lijepa je, ili, bolje reeno, otmjena je, ali nije ljubazna. To je
ena puna predrasuda, koja ih se ne bi odrekla ni za to na svijetu. eli da se sve podvrgava
njezinu miljenju, koje je odvie tvrdo, preotro i pregorko za moj ukus.
Nije odgovorio, samo se ugrizao za usne. Ubrzo je nakon toga ustao i poao do
gospoice Jane Wilson, koja se njemu toliko sviala koliko se meni nije sviala. Taj put sam
jedva zapazio njegovo ponaanje, ali sam ga se kasnije prisjetio. Sada ne smijem pisati o
onome to e se dogoditi.
Zavrili smo to vee plesom. Na vrijedni vikar nije se suprotstavljao da mu
prisustvuje. Seoski violinist bio je pozvan da nam svira. Mary Wilson tvrdoglavo je odbila
da nam se pridrui, ali je to isto uinio i Richard Wilson, iako ga je moja majka eljela
natjerati na ples, pa mu se ak ponudila za partnericu.
Plesali smo i bez njih kvadrilu i neke seoske plesove sve do kasnih sati. Napokon
smo pozvali naeg violinista da nam zasvira valcer. Upravo sam plesao s Elizom, Lawrence
sa Jane Wilson, Fergus s Rosom, kad nas je gospodin Millward prekinuo:
Ne, ne, to ne mogu dopustiti! Doite, vrijeme je da poemo kui.
Oh, ne, oe! molila ga je Eliza.
Kasno je, dijete moje! Sjeti se, u svemu treba biti umjeren. Neka tvoja suzdranost
21

Knjigoteka

bude poznata svim ljudima!

Za osvetu, poao sam za Elizom u mrani hodnik gdje sam je, pod izgovorom da joj
pridravam kaput, poljubio iza lea njezina oca, dok je on umatao grlo i bradu u topli al.
Ali, na alost, okrenuvi se spazio sam iza svojih lea majku! Posljedica je bila da mi je stala
najstroe prigovarati im su gosti otili. To je bio neugodan zavretak te veeri.
Dragi moj Gilberte kazala je to mi se ne svia! Zna kako sam zabrinuta za tvoju
budunost. Volim te i cijenim vie od bilo koga na svijetu. elim da ti u ivotu bude dobro.
Neizmjerno bi mi bilo ao da se oeni tom djevojkom, ili bilo kojom drugom iz naeg
susjedstva. Ne znam to u njoj vidi. Ne mislim samo na novac, ni govora! Ali ona nije ni
lijepa, ni pametna, ni dobra. Nema nikakvih odlika. Kad bi ti spoznao vlastitu vrijednost,
kao to je ja poznajem, ne bi je ni pogledao. Priekaj neko vrijeme pa e vidjeti. Ako se
povee s njom, alit e cijelog ivota kad spozna koliko ima boljih oko tebe. Vjeruj mi,
molim te!
Smiri se, majko! Mrzim propovijedi! Ne namjeravam se jo oeniti. Ali, zar se ne
smijem zabavljati?
Smije, ali ne tako. Ne bi trebao initi takve stvari. Uinit e krivo djevojci, ako je
ona takva kakva bi morala biti. Ali, uvjeravam te, ona je prava mala koketa, pa e te uhvatiti
u svoje mree prije nego to toga postane svjestan. A oeni li se s njome, Gilberte, slomit
e moje srce! Stoga to nemoj vie raditi!
Ne plai zbog mene, majko! rekao sam, jer su joj suze stale tei potocima. Neka
ovaj poljubac zbrie onaj koji sam dao Elizi. Smiri se! Obeajem ti da neu nikada, to jest, da
neu prije nego to dvaput promislim, poduzeti tako ozbiljan korak.
Na te rijei upalio sam svijeu i poao u krevet, ne vie tako dobro raspoloen.

22

Knjigoteka

POGLAVLJE
V

Potkraj mjeseca, poputajui Rosinu navaljivanju, ja sam je otpratio u posjet Wildfell

Hallu. Na nae uenje, uveli su nas u sobu u kojoj nam je najprije upao u oi slikarski
stalak. Kraj njega, na stolu, leale su boce s uljem i lakom, palete, etke, kistovi i slikarsko
platno. Naslonjene na zid stajale su neke slike, u razliitim fazama izrade, i nekoliko
dovrenih. Veinom su to bili krajolici i portreti.
Moram vas primiti u svom ateljeu. U drugoj sobi ne gori vatra, a odvie je hladno
da se sjedi u sobi bez vatre u kaminu.
Uklonila je sa nekoliko stolica slikarski pribor i zamolila nas da sjednemo. Ona je
sjela za slikarski stalak, ne gledajui ba izravno u nj, ali dobacujui s vremena na vrijeme
pogled na sliku u radu, dodirnuvi je kistom, kao da joj se inilo nemoguim svu svoju
panju posvetiti samo svojim gostima. Ta je slika predstavljala Wildfell Hali, gledan rano
ujutro s polja. Tamna kua isticala se na srebrenkastoplavoj pozadini. Na horizontu se
zamjeivalo nekoliko crvenih crta. Sve je bilo naslikano vrlo vjerno i odavalo je ruku pravog
umjetnika.
Vidim da ste srcem pri svom poslu, gospoo Graham rekoh. Molim vas,
nastavite! Jer, ako vas naa prisutnost spreava u radu, mi emo se smatrati nedobrodolim
uljezima.
Oh, ne! odgovorila je bacivi kist na stol, kao da se prisjetila pravila pristojnosti.
Nemam toliko posjetilaca da im ne bih rado posvetila nekoliko trenutaka.
Vaa je slika gotovo dovrena rekoh pribliivi se stalku. Gledao sam je s veim
oduevljenjem nego to sam namjeravao pokazati. Jo nekoliko poteza kistom, i slika e
biti dovrena, zar ne? Zato ste je nazvali Fernley Manor, Cumberland umjesto Wildfell
Hali? upitah je proitavi ime koje je sitnim slovima bila napisala na dnu platna.
Smjesta sam osjetio koliko sam bio drzak upitavi je to. Pocrvenjela je i stala
oklijevati. Nakon nekoliko trenutaka odgovorila je s oajnom iskrenou:
Zbog toga to imam prijatelja pred kojima elim sakriti svoje boravite. Mogli bi
vidjeti ovu sliku i prepoznati moj stil, pa sam uz lane inicijale odluila dati i ovom mjestu
lano ime. Tako u ih navesti na pogrean trag ako me budu traili.
Znai, ne namjeravate zadrati sliku? rekoh elei skrenuti tok razgovora.
Ne mogu slikati za vlastito zadovoljstvo.
Mama alje sve svoje slike u London ree Arthur. Netko ih prodaje u njezino
ime i alje nam novac.
Razgledajui ostale slike, primijetih lijep crte Lindenhopa sa vrha nekog breuljka.
Zatim jo jednu sliku Wildfell Halla, obasjanog suncem mirnoga ljetnog poslijepodneva. Bila
je tu i mala slika nekog djeteta koje je tuno promatralo kiticu cvijea. Iza njega prostirala
23

Knjigoteka

su se polja i nebo puno tamnih, niskih oblaka.

Naslikala sam ovu staru kuu jedne noi pune mjeseine napomenu lijepa
umjetnica a namjeravam je ponovo slikati pokrivenu snijegom i jednom u oblano vee.
Nemam to drugo slikati. Kazali su mi da u susjedstvu ima mjesto s lijepim pogledom na
more. Je li to istina? Moe li se onamo stii pjeice?
Moe, ako vam nekoliko milja hoda nije predaleko. Zapravo, onamo i natrag bit e
oko osam milja. A cesta je loa i strma.
U kojem je to pravcu?
Tumaio sam joj to sam bolje mogao. Stao sam joj opisivati polja i panjake kojima
je trebalo proi, kad mi ona upade u rije.
Oh, ne, prestanite! Nemojte mi sada sve to govoriti. Zaboravit u sve vae upute
prije nego to krenem. Neu poi onamo prije proljea. Tada u zatraiti va savjet. Sada je
pred nama zima...
Iznenada je zautjela, priguila uzvik i naglo ustala: Oprostite trenutak! rekla je a
zatim istrala iz sobe, zatvorivi vrata za sobom.
Bio sam znatieljan to ju je to toliko uzbunilo, pa sam pogledao kroz prozor. Jer,
ona je prije nekoliko trenutaka gledala u tom pravcu. Ugledah samo leda nekog mukarca
koji je nestao u grmlju izmeu prozora i kapije.
To je mamin prijatelj ree Arthur.
Rose i ja smo se pogledali.
Ne znam to bih mislila o njoj apnu Rose.
Dijete ju je iznenaeno pogledalo. Ona smjesta poe s njim razgovarati o neem
drugom, a ja sam se zabavio promatrajui slike. U tamnom kutu stajala je jedna koju nisam
prije zapazio. Na travi je sjedjelo malo dijete s mnogo cvijea u krilu. Sitno lie s velikim
modrim oima bilo je nasmijeeno. Dijete je imalo smeu kosu i bilo nalik na mladog
gospodina preda mnom. Zakljuio sam da je to slika Arthura Grahama iz njegova najranijeg
djetinjstva.
Kad sam sliku podigao da bih je mogao bolje promatrati na svjetlu, primijetih drugu
iza nje. Usudio sam se podignuti i nju. Bio je to portret nekog gospodina u najboljim
godinama. Nije bio ruan, a ni slika nije bila loa. Ali, u usporedbi s drugima, vidjelo se da je
vrlo vjerojatno bila naslikana prije nekoliko godina. Zapaalo se mnogo vie detalja, a
manje slobode slikanja i svjeine boja, to me kod drugih slika tako oduevilo i iznenadilo.
Ipak sam sliku promatrao s velikim zanimanjem. Modre ovjekove oi gledale su vedro sa
slike. inilo se da bi mi on mogao svakog asa namignuti. Usne, malo predebele, spremale
su se nasmijati. Obrazi su bili ukraeni riim zaliscima. Svjetlosmea kosa padala mu je na
elo i odavala da je njezin vlasnik ponosniji na svoj izgled nego na svoju pamet. Moda i s
pravom, iako se nije inio glup.
Nisam tu sliku promatrao jo ni dvije minute, kad se umjetnica vratila.
Netko je doao radi slike stala se ispriavati. Rekla sam mu neka prieka.
Bojim se da biste me mogli smatrati bezobraznim to promatram slike. Ali smijem
li vas pitati...
To je doista vrlo drsko, gospodine! Stoga vas molim, ne pitajte me nita, jer neu
24

Knjigoteka

udovoljiti vaoj znatielji odgovorila je nastojei sakriti svoje odbijanje iza ljubaznog
smijeka. Ali, sudei prema njezinu pogledu, zaista se ljutila.
Htio sam vas samo pitati jeste li i to vi naslikali odgovorio sam, pokazujui sliku
to ju je drala u ruci. Ona mi ju je naime oduzela bez rijei. Stavila ju je u kut, licem prema
zidu, naslonivi na nju onu drugu sliku djeteta, pa se zatim okrenula meni i nasmijeila se.
Ali, moje je dobro raspoloenje prolo. Okrenuo sam se prozoru i promatrao
naputeni vrt. Razgovor s njom prepustio sam Rosi, a zatim sam, nakon minutu-dvije, kazao
da moram poi kui. Stisnuo sam ruku mladom gospodinu, hladno se naklonio pred njom i
krenuo prema vratima. Ali gospoa Graham, poto se oprostila od Rose, pruila mi je ruku i
kazala mekim glasom uz ugodan smijeak:
Ne dajte da sunce zae zbog vae ljutnje, gospodine Markhame! ao mi je to sam
vas uvrijedila.
Kad se jedna dama ispria, ovjek se ne moe vie ljutiti. Tako smo se rastali poput
dobrih prijatelja, i taj sam put srdano stisnuo njezinu ruku.

25

Knjigoteka

POGLAVLJE
VI

Za daljnja etiri mjeseca nisam posjetio gospou Graham, a ni ona nas. Ali gospoe
su i dalje razgovarale o njoj. Nisam tome obraao veliku panju. Jedino sam saznao da je
jednog hladnog dana krenula sa sinom u posjet vikaru. Na alost, kod kue nije bilo nikoga
osim gospoice Millward. Ona je ipak dosta dugo ostala, a njih dvije imale su mnogo toga
kazati jedna drugoj. Rastale su se s obostranom eljom da se to prije opet sretnu. Mary je
naime voljela djecu, a zaljubljene majke vole one koji se dive njihovu najveem blagu.
Ponekad sam je i ja vidio, ne samo kad je dolazila u crkvu nego i kad bi etala sa
sinom po breuljcima ili panjacima oko kue. U ruci bi nosila knjigu, a sin bi skakutao oko
nje. Ugledavi je za vrijeme svojih etnji, jahanja ili obavljanja posla, pourio bih prema njoj.
Volio sam te susrete i razgovore s njom. Naroito mi je drag bio njezin sini. Njegove je
plahosti nestalo, pa sam vidio kako je to draestan, pametan i zabavan momi. Ubrzo smo
postali dobri prijatelji. Koliko je to njegovoj majci bilo drago, nisam mogao prosuditi. Isprva
mi se ak inilo da je ona eljela sprijeiti to prijateljstvo. Kasnije je ipak, usprkos svojim
predrasudama prema meni, ustanovila da sam bezopasan, pa ak i dobronamjeran. Shvatila
je da se njezin sin, druei se sa mnom i s mojim psom, dobro zabavljao, to mu je inae bilo
uskraeno. Prestala je dakle da se protivi, pa me je ak doekivala sa smijekom.
Arthur bi mi ve izdaleka dovikivao pozdrav i trao prema meni. Ako sam jaio, bio
je siguran da u i njega staviti na konja. Kad je u blizini bio neki teglei konj, posjeo bih ga
na nj, to mu je bilo isto tako drago. Majka se nije odvajala od njega. Ne toliko to se bojala
za njegovu sigurnost, nego da bi se uvjerila nee li dijete prihvatiti od mene neke pogrene
poglede. Nije doputala da se udalji od nje. Najvie je voljela kad se djeak utrkivao sa
Sanchom, dok bih ja etao kraj nje. Ne toliko stoga to je uivala u mom drutvu (iako sam
se ponekad zavaravao tom idejom), nego zbog toga to je njezin sin sretno trao i tako jaao
svoje zdravlje. To je malokad inio, jer nije imao druga svojih godina. Osim toga, vjerojatno
joj je bilo drago to sam se nalazio kraj nje, a ne kraj njega, pa tako nisam mogao nanijeti
nikakvo zlo, namjerno ili nenamjerno, njegovoj dui.
Ponekad mi se ipak uinilo da joj razgovor sa mnom priinjava zadovoljstvo.
Jednoga vedrog jutra u veljai etali smo dvadesetak minuta uz movaru. Ona je odbacila
svu svoju suzdranost, te stala sa mnom iskreno razgovarati, odavajui pri tom vrlo
plemenite osjeaje i potpuno se slaui s mojim nazorima. Bila je tako divna da sam kui
krenuo oduevljen, razmiljajui da bi moda bilo bolje provesti dan s takvom enom nego
s Elizom Millward. Razmiljajui tako pocrvenjeo sam zbog svoje nedosljednosti.
Uavi u salon, naao sam ondje Elizu s Rosom. Iznenaenje nije bilo onako ugodno
kako je moralo biti. Dugo smo razgovarali, ali mi se uinila povrnom u usporedbi s
ozbiljnijom, zrelom gospoom Graham. Na alost, ljudi su prevrtljivi!
Neu se oeniti Elizom pomislio sam jer je moja majka protiv toga. Ne smijem
zavaravati djevojku. Ako ovo moje raspoloenje potraje, bit e mi lake odrei je se. Pa, ako
26

Knjigoteka

bude i prigovora na gospou Graham, ipak u, poput svakog lijenika, izlijeiti teu bolest
lakom, neopasnijom. Jer neu se ozbiljno zaljubiti u mladu udovicu. Ni ona u mene, to je
isto tako sigurno. Ali, budem li naao malo zadovoljstva u njezinu drutvu, zato ga ne bih
uivao! Ako njezina zvijezda bude dovoljno sjajna da pomrai Elizinu, to bolje, iako ne
vjerujem u to.
I stoga nisam propustio nijedan lijep dan da ne posjetim Wildfell Hali, obino u ono
vrijeme kad je moja nova poznanica odlazila na etnju. Ali, ma koliko se ja radovao
razgovoru s njom, nije bilo lako sresti je. Mijenjala je vrijeme izlazaka i mjesto svojih etnji.
Sretao sam je tako rijetko te sam pomislio da me ona nastoji izbjegavati koliko je ja
nastojim sresti. Ali, to je bila tako neugodna pomisao da sam je radije smjesta odbacio.
Jednog lijepoga mirnog oujskog poslijepodneva, kad sam bio zaokupljen
popravkom neke ograde u dolini, primijetio sam gospou Graham kraj potoka, s mapom u
ruci, zaokupljenu njenim najmilijim poslom. Arthur je gradio brane u plitkoj vodi. Poelio
sam se zabaviti, pa nisam htio propustiti tu lijepu priliku. Brzo sam ostavio za sobom
travnjak i ogradu, te krenuo prema njoj. Ali ve prije mene stigao je onamo Sancho. Skoio
je tako oduevljeno na svoga malog prijatelja da je djeak gotovo pao u vodu. Na sreu ga je
kamenje spasilo da se ne smoi.
Gospoa Graham prouavala je drvee ogoljelo od zime. Nije mnogo govorila. Stajao
sam kraj nje i promatrao sliku u nastajanju. Bio je pravi uitak promatrati njezine spretne i
lijepe prste kako vode olovku. Ali nakon nekog vremena prsti su poeli oklijevati i povlaiti
pogrene poteze. Iznenada je zastala u poslu i pogledala me sa smijekom govorei da moja
prisutnost ba ne koristi njezinoj slici.
Dobro odgovorio sam razgovarat u s Arthurom dok ne zavrite.
Rado bih jaio, gospodine Markhame, ako mi mama dopusti ree dijete.
A na emu, Arthure?
Vidim nekog konja u polju odgovori, pokazujui prstom snanu crnu kobilu.
Ne, Arthure, to je predaleko ree njegova majka.
Ali ja sam obeao da u ga dovesti natrag nakon dva-tri kruga. Nasmijeila se,
ugledavi njegovo sreom ozareno lice, i dopustila mu da poe. To je bilo prvi puta to mi je
dopustila da ga odvedem tako daleko od nje.
Sjedei na golemom konju i sveano jaui po irokom polju, djeak je bio slika sree
i zadovoljstva. Nije dugo jaio, ali kad sam ga skinuo s konja i odveo ga njegovoj majci,
inilo se da se ona ipak ljuti to sam ga tako dugo zadrao. Zatvorila je svoj blok vjerojatno
oekujui ve nekoliko trenutaka nestrpljivo djeakov povratak.
Vrijeme je za polazak kui kazala je, poeljevi mi laku no. Ali, ja je nisam
namjeravao napustiti. Otpratio sam je dio puta. Raspoloenje joj se popravilo, a ja sam bio
sretan. Ugledavi mranu, staru kuu, zastala je i okrenula se meni. Time mi je eljela staviti
do znanja da ne bi trebalo da poem dalje, i da je doao kraj naem razgovoru. Zaista je
kucnuo as da se od nje oprostim, jer je sunce ve bilo zalo i poeo se sputati mrak. Na
blijedom nebu pokazao se mjesec. Bilo mi je teko ostaviti je u toj osamljenoj, neudobnoj
kui. Dizala se nekako prijetei preda mnom. Kroz donji prozor probijalo je crveno svjetlo, a
svi su ostali prozori bili tamni.
Ne ini li vam se ova kua neizmjerno tunom? zapitao sam je poto sam kuu
27

Knjigoteka

nekoliko trenutaka u tiini promatrao.

Ponekad odgovorila je. Kad zimi sjedim sama, poto Arthur poe u krevet, i
sluam vjetar koji zavija kroz ruevne stare sobe, ni knjiga ni bilo koji posao ne moe
odagnati tune misli to me zaokupljaju. Ali ne treba se predavati takvoj slabosti. Ako je
Rachel zadovoljna takvim ivotom, zato ne bih bila i ja? Ne mogu biti dovoljno zahvalna za
to sklonite.
Ove posljednje rijei kao da je govorila samoj sebi. Zatim mi je poeljela laku no i
povukla se.
Nisam jo daleko stigao kad sam opazio gospodina Lawrencea kako jai na svome
lijepom sivom konju u smjeru stare kue. Skrenuo sam s puta da bih s njim razgovarao, jer
se ve neko vrijeme nismo bili vidjeli.
Jeste li razgovarali s gospoom Graham? zapita me, poto me je pozdravio.
Jesam!
To sam i mislio. Zamiljeno je stao promatrati grivu svoga konja, kao da je zbog
neega nezadovoljan njome.
to je?
Nita odgovori. Mislio sam da vam se ne svia doda mirno, sarkastino se
nasmijeivi.
Pa to ako mi se nije sviala, zar ovjek ne moe promijeniti miljenje kad nekoga
bolje upozna?
Naravno odvrati popravljajui konjsku grivu. Zatim se iznenada okrenu prema
meni i pogledao me prodorno svojim plahim oima. Znai, promijenili ste miljenje?
To je teko kazati. Imam jo uvijek isto miljenje o njoj, samo neto ublaeno i ne
tako odreeno.
Oh! nastojao je nai drugu temu razgovora. Pogledavi mjesec, napomenuo je
kako je vee lijepo, na to mu ja nisam odgovorio, smatrajui to potpuno nevanim.
Lawrence rekoh mirno, pogledavi ga u lice jeste li zaljubljeni u gospou
Graham?
Umjesto da se uvrijedi, kao to sam oekivao, on me najprije iznenaeno pogledao
zbog toga smjelog pitanja, a zatim se poeo od srca smijati.
Zaljubljen u nju! ponovio je. Kako ste to mogli pomisliti?
Vidim, zanima vas kako napreduje moje poznanstvo s tom mamom i promjena
moga miljenja o njoj. Mislio sam da ste ljubomorni.
Ponovo se nasmijao. Ljubomoran! Ne, ali ja sam bio uvjeren da ete se oeniti
Elizom Millward.
Prevarili ste se, neu se oeniti ni jednom ni drugom.
Onda bi bilo bolje ostaviti ih obje na miru.
A hoete li se vi oeniti sa Jane Wilson?
Pocrvenjeo je, ponovo se poeo igrati konjskom grivom, ali je ipak odgovorio:
Ne, mislim da neu.
28

Knjigoteka

Tada bi bilo i za vas najbolje da je ostavite na miru.

Ali ona nee mene, mogao se on obraniti. Meutim, samo je udno gledao i nekoliko
trenutaka utio. Ponovo je pokuao razgovarati o neem drugom. Ovaj put sam popustio.
Jo jedna rije bila bi ga slomila.
Zakasnio sam kui na aj. Ali, moja je majka ljubazno sauvala za mene topli aj, pa
iako me blago ukorila, ipak je prihvatila moju ispriku. Kad sam se poalio na ustajali aj,
odlila ga je i zamolila Rosu da pripremi svjei, to je Rose uinila preko volje i uz dosta
zajedljivih napomena. Da je u pitanju bila ona, ne bi uope dobila aj. A Fergus bi se
morao zadovoljiti ustajalim. I jo bi morao biti zahvalan, jer je i to predobro za njega. Ali za
Gilberta ne moemo dosta uiniti. Uvijek je to tako bilo. Ako na stolu ima neto posebno
dobro, majka mi daje znak, pa ako je ne posluam, ona apne: Ne jedi toliko toga, Rose!
Gilbert e to rado pojesti za veeru! U salonu govori: Hajde, Rose, ostavi svoj posao.
Moramo urediti sobu prije nego to se Gilbert vrati i zapali vatru u kaminu. On voli veselu
vatru. A u kuhinji: Pripremi mu veliki kola! Sigurno e biti gladan. Stavi dosta groica,
on to voli. Ako ja odgovorim: Ali ja ih ne volim, mama! ona mi kae: Rose, u kuanstvu
se moramo brinuti samo za dvoje: da sve bude u redu i da ugodimo gospodaru kue. Za nas
ene sve je dosta dobro.
A to je pametno rekla je majka. I Gilbert to misli, zar ne?
Meni to savreno odgovara rekoh. Ali eli li da se zaista dobro osjeam,
pobrini se malko vie za sebe. A to se tie Rose, uvjeren sam da se ona izvrsno zna
pobrinuti za samu sebe. Ako ikada neto za mene rtvuje, ona e mi to ve saopiti. Ti opet
ini sve kako ja ne bih saznao da se brine za mene i unaprijed pogaa sve moje elje. Ne
bih to nikad saznao kad mi Rose to ne bi predbacila s vremena na vrijeme. Svu bih tvoju
panju prihvaao kao neto samo po sebi razumljivo, ne znajui nikada koliko ti zapravo
dugujem.
A to ti nikada i nee znati, Gilberte, sve dok se ne oeni. Pa kad dobije enu
poput Elize Millward, kojoj nije stalo ni do ega osim do zadovoljavanja svojih prohtjeva, ili
neku zagrienu enu poput gospoe Graham, koja ne poznaje svoje dunosti, nego je mudra
samo u onome to je se najmanje tie tek tada e shvatiti razliku.
Nee mi koditi, majko! Nisam doao na svijet samo da uivam u ljubavi drugih i u
onom to oni ine za mene, nego i da sam to inim drugima. A kad se oenim, vjerujem da
u veu radost nalaziti u tome da usreujem svoju enu nego ona mene. Radije bih davao
nego primao.
Kakva glupost, dragi! Govori poput nedozrela djeaka! Ubrzo e se umoriti
mazei svoju enu, ma koliko lijepa bila. A tada e nastupiti iskuenje.
Moramo nositi svoj teret.
Doi e vrijeme kad ete morati izvravati svoje dunosti. Ti e raditi, a ona e se
brinuti za tebe. Na tebi je da uini sve kako bi ti bio zadovoljan, a na njoj da tebe zadovolji.
Tvoj je ubogi otac bio dobar suprug. Najbolji koji je ikada ivio. Ali kad je prolo prvih est
mjeseci braka, mogla sam od njega oekivati da mi pokua uiniti zadovoljstvo, koliko i da
poleti zrakom. Govorio je da sam ja dobra ena i izvravam svoju dunost, a on je izvravao
svoju neka bude blagoslovljen! Bio je odluan i toan, nije krivio nikoga bez razloga,
hvalio je hranu to sam mu pripremala. A to je najvie to jedna ena moe oekivati od
29

Knjigoteka

svoga mua.
Je li tako, Halforde? Je li to najvei domet tvojih vrlina? Zar tvoja sretna ena ne
zahtijeva vie?

30

Knjigoteka

POGLAVLJE
VII

Nekoliko dana kasnije poao sam na panjake da pregledam male janjce i ovce. Bilo
je blago sunano jutro. Tlo je jo uvijek bilo meko pod nogama, jer je snijeg tek bio nestao,
ostavljajui ponegdje tragove na svjeoj zelenoj travi uz grmlje. Jaglaci su ve poeli
pomaljati svoje glave iz trulog lia, a eve su pjevale o ljetu, nadi, ljubavi i drugim
predivnim stvarima. Ogledavi se, primijetio sam tri osobe gdje se uspinju putem. Bili su to
Eliza Millward, Fergus i Rose. Krenuo sam im u susret. Kad sam uo da odlaze u Wildfell
Hali, odluio sam im se pridruiti. Ponudio sam ruku Elizi, koja ju je rado prihvatila umjesto
bratove, a ja mu rekoh da se on sada moe vratiti kui, jer u ih ja otpratiti.
Oprostite! usprotivio se. Dame prate mene, a ne ja njih. Svi ste vi ve vidjeli tu
predivnu strankinju osim mene. Ne mogu vie to podnositi. Moram je vidjeti ma to se
dogodilo. Zamolio sam Rose da me otprati i predstavi. Tvrdila je da to nee uiniti ne bude
li nas pratila gospoica Eliza. Otrao sam po nju, a mi smo sve dovde doli rukom pod ruku
poput dvoje zaljubljenih. Sada si mi je ti oteo. eli me liiti jo i posjeta. Vrati se svojim
poljima i svojoj stoci, ti zamazanko! Nisi sposoban da nam se pridrui, nama pravim
damama i gospodi, koji ne rade nita drugo nego posjeuju svoje susjede.
Zar ne biste mogli poi obojica? predloi Eliza ne obazirui se na njegove rijei.
Da, poite obojica! viknu Rose. to nas bude vie, to e biti veselije. A nama je
potrebno dobro raspoloenje u toj velikoj sobi s uskim prozorima i otrcanim pokustvom.
Ako nas ona ne povede u svoj atelje.
I tako smo svi krenuli. Mrava, zlovoljna sluavka odvela nas je u sobu koja je bila
ba onakva kako ju je Rose opisala nakon prvog posjeta gospoi Graham. Prostrana i dosta
zrana soba, nije bila dovoljno osvijetljena zbog uskih, staromodnih prozora. Pokustvo je
bilo od tamne izrezbarene hrastovine. Kraj kamina stajao je stari ormar s nekoliko knjiga, a
s druge strane mali pianino.
Gospoa je sjedjela u naslonjau s visokim, ravnim naslonom. Pred njom se nalazio
mali okrugao stol, a na njemu koarica s runim radom. Sin je stajao kraj nje, naslonivi
lakat na njezino koljeno. itao je izvanredno teno iz neke knjige koja je leala u njezinu
krilu. Gospoa mu je poloila ruku na rame, igrajui se rastreseno dugim uvojcima to su
mu padali na bijeli vrat. Naravno, smjesta su se pomakli ugledavi nas. Mogao sam
promatrati tu sliku samo onih nekoliko trenutaka dok je Rachel otvarala vrata pred nama.
Ne vjerujem da je gospoa Graham bila naroito oduevljena naim posjetom. Neto
se hladno nasluivalo u njezinu mirnom i pristojnom ponaanju. Nisam mnogo razgovarao
s njom. Sjeo sam kraj prozora, neto dalje od ostalog drutva, i pozvao Arthura. On, ja i
Sancho dobro smo se zabavljali dok su mlade dame muile njegovu majku razgovorom.
Fergus je sjedio nasuprot njoj, prekriivi noge i zavalivi se u naslonja. S vremena na
vrijeme promatrao je strop, ponekad bi se nagnuo prema domaici (na takav nain da bih
31

Knjigoteka

ga najradije izbacio iz sobe), a ponekad bi tiho fukao neku svoju omiljenu pjesmu. Stanke,
koje bi nastale u razgovoru ispunjavao je svojim bezobraznim pitanjima ili primjedbama.
Jednom je kazao:
udi me, gospoo Graham, kako ste mogli odabrati tako ruevnu, staru kuu. Ako
ve niste imali dovoljno sredstava da je uredite, zato niste radije unajmili neku urednu
manju kuu?
Moda sam bila odvie ponosna, gospodine Ferguse odgovorila je nasmijeivi
se. Ili sam moda zavoljela ovo romantino staromodno zdanje. U prvom redu stoga to su
sobe prostranije i zranije. Drugo to za nenastanjene sobe ne plaam, a one mogu izvrsno
posluiti kao spremita za razliite stvari. Osim toga, moj sin moe po kinom vremenu
trati kroz njih, a tu je i vrt u kojem se on moe igrati, a ja mogu raditi. Vidite i sami, u
posljednje sam ga vrijeme poela ureivati nastavila je okrenuvi se prema prozoru. U
onom kutu nalazi se gredica s mladim povrem, a ondje su ve jaglaci u cvatu.
Ali kako moete podnositi tu osamu? Va najblii susjed nalazi se nekoliko milja
dalje. A nitko ne prolazi, niti vas posjeuje. Rose bi poludjela u takvoj kui. Ona ne moe
ivjeti ako ne vidi nekoliko novih haljina i kapa na dan. Da i ne spominjemo osobe u njima.
Ali vi, ini se, moete po itav dan gledati kroz prozore a da ne primijetite nikoga do neke
stare ene koja nosi jaja na trg.
Mene je ba najvie privukla osama tog mjesta. Ne uivam u promatranju ljudi
kroz prozor. Volim tiinu.
To je kao da ste rekli kako biste voljeli da se mi bavimo svojim poslom, a vas da
ostavimo na miru.
To ne, ali ja ne volim mnogo prijatelja. Onih nekoliko, koliko imam, rado susreem
ponekad. Nitko ne moe biti sretan u vjenoj osami Stoga, gospodine Ferguse, ako elite ui
u moju kuu kao prijatelj, poeljet u vam dobrodolicu. Ako ne, drae bi mi bilo da ne
dolazite. Okrenula se i neto kazala Elizi i Rosi.
Gospoo Graham nastavio je on opet nakon nekih pet minuta. Dolazei ovamo
raspravljali smo o neemu to nam jedino vi moete kazati, jer se to vas tie. Znate, mi esto
razgovaramo o svojim susjedima, ali se svi tako dobro poznajemo i toliko toga znamo jedni
o drugima, da su nam ti razgovori ve dosadili. I stoga je novajlija, koji se pojavi meu
nama, neka vrsta nae zabave. Dakle, pitanje ili pitanja koja nas mue jesu...
Umukni, Ferguse! uzviknula je Rose, oajna od prezira i bijesa.
Neu! Evo pitanja na koja biste morali odgovoriti: prvo se tie vaeg porijekla i
prijanjeg mjesta boravka. Neki tvrde da ste strankinja, a neki da ste Engleskinja. Kau da
ste roeni na jugu, a drugi da ste sa sjevera.
Odgovorit u vam, gospodine Ferguse! Ja sam Engleskinja ne znam kako je itko
mogao posumnjati u to nisam roena ni na krajnjem sjeveru ni na krajnjem jugu naega
otoka. Vei dio ivota provela sam na selu. Nadam se da ste sada zadovoljni. Ne
namjeravam odgovarati ni na kakva daljna pitanja.
Osim ovoga...
Ne, ni na jedno vie! nasmijala se ona. Ustajui sa stolice pola je traiti zaklon uz
prozor kraj kojeg sam ja sjedio. Nastojei izbjei ispitivanje moga brata, zapodjela je
razgovor sa mnom.
32

Knjigoteka

Gospodin Markhame rekla je, a rumenilo na njezinim obrazima otkrivalo je

njezin nemir jeste li zaboravili na lijep pogled na more o kome smo prije nekog vremena
razgovarali? Morat u vas ponovo zamoliti da mi objasnite kako u najkraim putem stii
onamo. Jer, ako to lijepo vrijeme potraje, moda u moi krenuti onamo pjeice i uzeti sa
sobom svoj blok. Iscrpila sam sve to sam ovdje mogla naslikati. eljela bih vidjeti more.
Htio sam joj odgovoriti, ali mi to Rose nije dopustila.
Oh, nemoj joj rei, Gilberte! uzviknula je ona mora poi s nama. Mislio si onaj
na zaljev, zar ne? To je odvie daleko za vas, a za Arthura je potpuno nemogue. Ali mi smo
razmiljali o tome da priredimo piknik kraj mora jednog lijepog dana. Ako biste mogli
priekati da se vrijeme ustali, bili bismo sretni da nam se pridruite.
Gospoa Graham je bila u neprilici, htjela se ispriati, ali Rose, alei je zbog njezina
usamljenog ivota, ili opet elei uvrstiti prijateljstvo s njom, nije o tome htjela ni da uje.
Prela je preko svih njezinih izgovora. Priala je kako e to biti samo malo drutvo, sve sami
prijatelji. A sa toga je mjesta bio i najljepi pogled.
To je ba lijepa etnja za gospodu nastavila je Rose. A gospoe e se izmjenino
voziti i hodati. Jer, povest emo koiju s ponijima. U njoj se mogu povesti tri dame i mali
Arthur, zajedno s vaim priborom za slikanje i hranom za sve nas.
Napokon je gospoa Graham pristala na taj prijedlog. Nakon kratkog dogovora o
tom izletu ustali smo i oprostili se od nje.
Ali bio je tek oujak. Proao je travanj i prva dva tjedna u svibnju prije nego to smo
se usudili poi na na izlet sa donekle opravdanom nadom da e vrijeme biti lijepo i da se
ne moramo plaiti blatnih cesta, hladnog vjetra i oblaka. Jednoga divnog jutra svi smo se
okupili. Na izlet su poli gospoa Graham s Arthurom, Mary i Eliza Millward, Jane i Richard
Wilson, Rose, Fergus i Gilbert Markham.
Pozvali smo i gospodina Lawrencea, ali je on odbio iz razloga samo njemu poznatih.
Ja sam ga sam zamolio da nam se pridrui i on je asak oklijevao, pitajui tko e sve poi na
izlet. Kad sam, izmeu ostalih, spomenuo gospoicu Wilson, kao da je asak oklijevao, ali
uvi da s nama ide i gospoa Graham, odluno je odbio. Moram ti priznati da mi to nije bilo
ao, iako bih teko mogao objasniti zato.
Oko podneva stigli smo na odredite. Gospoa Graham propjeaila je itav put, a i
mali je Arthur mnogo hodao. Sada je naime bio mnogo vri i otporniji nego onda kad se
doselio u nae susjedstvo. Nije mu se svialo u koiji sa stranim osobama, dok su svi
njegovi prijatelji, majka. Sancho, gospodin Markham i gospoica Millward etali, hodajui
poljima i travnjacima.
Ta mi je etnja ostala u ugodnoj uspomeni. Cesta je bila suha, sunce je sjalo, a drvee
je bacalo sjenu. Po poljima je cvalo cvijee i irilo sladak miris. Taj svibanjski dan bio je
prekrasan. Istina, Eliza nije bila kraj mene. Vozila se u koiji s prijateljima, isto onako sretna
kao to sam bio i ja. Pa kad smo mi pjeaci krenuli preacem preko polja, nisam se ljutio to
su mi grane drvea zakrivale pogled na malu koiju, na njezinu kapicu i al. Nisam ak ni
osjeao da me drvee dijeli od moje sree. Jer, moram to priznati, bio sam odvie sretan u
drutvu gospoe Graham a da bih alio zbog odsutnosti Elize Millward.
Gospoa Graham je, istini za volju, bila u prvo vrijeme vrlo nedrutvena.
Razgovarala je samo s Mary Millward i Arthurom. Ona i Mary hodale su jedna uz drugu,
33

Knjigoteka

vodei dijete izmeu sebe. Ali, kad bi cesta doputala, ja sam uvijek iao kraj nje a Richard
Wilson kraj Mary. Fergus se motao okolo kako mu je najbolje odgovaralo. Nakon nekog
vremena ona je postala ljubaznija, i napokon sam uspio zaokupiti njezinu panju. Tada sam
bio zaista sretan, jer sam volio sluati to je ona govorila. Njezino miljenje i osjeaji
odgovarali su mojima. A ak kad bi me ona razljutila neugodnim rijeima ili pogledom, ili
nesmiljenim miljenjem o meni, postajao sam samo nezadovoljniji sa samim sobom. To vie
sam se elio popraviti u njezinim oima.
Napokon je stigao kraj naeg puta. Pred nama se neko vrijeme uzdizao goli
breuljak, prijeei nam pogled. Sada, kad smo se popeli na vrh, pred nama se pruio
pogled na otvoreno more. Bilo je tamnoljubiasto. Valii su nabirali njegovu povrinu.
Kretavi galebovi letjeli su nad njim, a njihova su bijela krila bljetala na suncu. Vidjela su
se samo dva-tri broda u daljini.
Pogledao sam gospou Graham, elei uti to e ona kazati na tu ljepotu. utjela je,
ali je gledala more pogledom koji mi je govorio da nije razoarana. Uostalom, imala je vrlo
lijepe oi, ne znam jesam li ti to ve prije bio kazao. Bile su osjeajne, velike i gotovo crne. S
mora je puhao svje vjetri. On je obojio njezine inae odvie blijede obraze i usne. Osjetila
je uzbudljiv utjecaj mora, pa se nisam usudio progovoriti dok je stajala tako tiho. Na licu joj
se vidjelo oduevljenje kad je njezin pogled sreo moj. Nikad jo nije bila tako draesna.
Nikad nije moje srce privlaila tako kao toga asa. Ne bih mogao odgovarati za posljedice da
smo jo nekoliko trenutaka ostali sami. Sreom po mene, pozvali su nas na ruak. Bio je
obilan. Pripremile su ga Rose, Eliza i gospoa Wilson, koje su stigle koijom malo prije nas.
Sve je bilo pripremljeno na uzvisini s pogledom na more, zaklonjenoj drveem od toplog
sunca.
Gospoa Graham sjela je neto dalje od mene. Eliza mi je bila najblia susjeda.
Nastojala je biti ugodna i zavodljiva kao i uvijek, ali to sada nekako nije djelovalo na mene.
Ipak, moje se srce doskora opet zagrijalo promatrajui je. Svi smo bili veoma radosni i
veseli koliko sam mogao prosuditi.
Kad smo pojeli, Rose je zamolila Fergusa da joj pomogne sakupiti ostatke, noeve i
tanjure i sve to spremiti u koaricu. Gospoa Graham uzela je svoj crtai pribor te je,
zamolivi gospoicu Millward da priuva njezina dragocjenog sina, krenula sama kamenom
stazom prema mjestu s kojeg se pruao jo ljepi pogled. Neke su je gospoe upozorile da
to ne ini, jer je mjesto bilo opasno.
Osjetio sam, poto je otila, da se vie neu moi zabavljati, iako je teko bilo kazati
da je ona mnogo pridonijela naem dobrom raspoloenju. Malo se kad nasmijala, ali je taj
smijeak djelovao na mene tako da sam nastojao biti to pametniji i duhovitiji. ak je i moj
razgovor s Elizom postao nekako ivahniji zbog njezine prisutnosti, a sada, kad je vie nije
bilo, Elizine me sitne ale nisu vie zabavljale. Dosadile su mi, a ujedno mi je postalo
dosadno zabavljati nju. Neto me neodoljivo vuklo onom udaljenom mjestu gdje je lijepa
umjetnica radila u samoi. Dok je moja susjeda razgovarala s gospoom Wilson, digao sam
se i oduljao. Nekoliko brzih koraka dovelo me do mjesta na kojem je ona sjedjela. Bila je to
mala zaravan na vrhu stijene to se strmo ruila prema kamenoj obali.
Nije me ula. Stresla se kad je moja sjena pala na papir. Okrenula se svaka druga
ena koju sam poznavao bila bi kriknula uplaivi se.
Oh, nisam znala da ste to vi! Zato ste me uplaili? zapitala je. Mrzim kad me
34

Knjigoteka

tako iznenade.
Zato, za koga ste me smatrali? upitao sam. Da sam znao kako ste plaljivi, bio
bih oprezniji.
Nije vano. Zato ste doli? Hoe li oni svi doi?
Ne, a ovamo ne bi svi ni stali.
Drago mi je, umorila sam se od razgovora.
Tada neu govoriti. Sjedjet u i promatrati vas kako crtate.
Znate da ja to ne volim.
Zadovoljit u se promatranjem toga divnog mora.
Nije prigovorila i neko je vrijeme crtala u tiini. Ipak nisam mogao da je s vremena
na vrijeme ne pogledam. Njezinu bijelu ruku koja je drala olovku, draestan potiljak i
crvenkaste kovrice to su se sputale na papir.
Kad bih imao olovku i komadi papira pomislio sam mogao bih nacrtati ljepu
sliku od nje. Kad bih bio sposoban prikazati ono to se preda mnom nalazi.
Pa, iako sam se morao odrei tog zadovoljstva, bio sam ipak sretan to sam mogao
sjedjeti kraj nje.
Jeste li jo ovdje, gospodine Markhame? napokon zapita jer sam neko vrijeme
sjedjeo iza neke stijene. Zato se ne zabavljate sa svojim prijateljima?
Umorio sam se od njih. Vidjet u ih i sutra i sve dane zatim. A nas se dvoje moda
neemo sresti tko zna kako dugo.
to je radio Arthur kad ste odlazili?
Igrao se s gospoicom Millward, nadajui se da se njegova majka nee odvie dugo
zadrati. Zato ga niste povjerili meni? stao sam joj prigovarati. Ja ga ve mnogo dulje
poznajem. Ali treba priznati, gospoica Millward doista zna postupati s djecom i zabaviti ih,
iako nije ni za to drugo sposobna.
Gospoica Millward ima mnogo dragocjenih odlika, koje ovjek poput vas nije
kadar zapaziti. Hoete li javiti Arthuru da u se vratiti uskoro?
Ako je tako, priekat u s vaim doputenjem ovdje dok to kratko vrijeme ne
protekne. Pomoi u vam da siete tim opasnim puteljkom.
Nije odbila, ali ja sam bio uvrijeen zbog njezina oiglednog nastojanja da me se
rijei. Malo me zatim umirila, zatraivi moje miljenje o nekom detalju svoje slike. Na
sreu, sloila se s njim i bez oklijevanja pristala na ono to sam joj predloio.
esto sam uzaludno prieljkivala neije miljenje rekla je kad nisam bila
sigurna u samu sebe i u svoje oi. Tako dugo promatram neki predmet da postajem gotovo
nesposobna da donesem vlastiti sud.
To je odgovorio sam samo jedno od mnogobrojnih zala koje prouzrokuje ivot
u osami.
Istina je rekla je i ponovo zautjela.
Dvije minute kasnije izjavila je da je njezina slika dovrena.
Vrativi se na mjesto gdje smo ruali, nismo nali nikoga osim Mary Millward,
35

Knjigoteka

Richarda Wilsona i Arthura. Mladi je gospodin vrsto spavao, poloivi glavu u krilo dame.
Onaj drugi sjedio je kraj nje s knjigom nekoga klasika u ruci. Nikad nije nikamo odlazio bez
knjige. Za njega je bio izgubljen svaki as koji nije mogao posvetiti uenju. ak ni sada se
nije mogao prepustiti uivanju na istom zraku i divnom sunevom sjaju. Nije prislukivao
muziku valova i zvuk vjetra u granama drvea.
Nije se zabavljao (ak ni s damom kraj sebe, iako ona ba i nije bila vrlo armantna).
Uvijek je izvlaio svoju knjigu, kao i sada, probavljajui svoj ruak i odmarajui svoje
umorne noge, nenavikle na tako dugu etnju.
Ponekad bi ipak izmijenio po koju rije i po koji pogled s damom kraj sebe, koja zbog
svega toga nije bila ni najmanje uvrijeena. Na njezinu se licu mogao nazrijeti izraz
neobine sree i blaenstva dok je promatrala njegovo blijedo, zamiljeno lice.
Povratak kui za mene nije bio onako ugodan kao dolazak ovamo. Jer, sada se
gospoa Graham vozila u koiji, a mene je pratila Eliza Millward. Primijetila je moju
naklonost prema mladoj udovici, i osjeala se zanemarenom. Nije mi prigovarala, niti
stavljala sarkastine primjedbe ili uvrijeeno utjela. Sve bih to naime lake podnosio, ak
bih se i nasmijao. Ali ona mi je to stavila do znanja nekom blagom melankolijom i alou
koja mi je prodirala do srca. Nastojao sam je razveseliti, to mi je donekle i uspjelo prije
nego to je zavrila naa etnja. Ipak sam osjetio grinju savjesti, spoznavi da e se ta naa
veza morati prije ili kasnije raskinuti, a ja sam joj davao samo lane nade i odgaao
neugodan as.
Kad se koija pribliila Wildfell Hallu koliko je to doputala cesta, gospoa Graham i
Arthur su sili, a ja sam nagovorio Elizu da se sada ona poveze. Smjestivi je udobno,
preporuivi joj da se uva hladnoga veernjeg zraka, pourio sam za gospoom Graham,
nudei joj svoju pomo pri noenju slikarskog pribora preko polja. AH ona je ve bila
objesila svoju stolicu za sklapanje o rame, te ponijela u ruci svoj blok i boje. Htjela se
oprostiti od mene ovdje kao i od svih ostalih. Ali sada je to uinila tako ljubazno da sam joj
gotovo oprostio.

36

Knjigoteka

POGLAVLJE
VIII

Prolo je est tjedana. Bilo je divno jutro potkraj lipnja. Trava je bila pokoena, iako
je vrijeme prolih dana bilo nepovoljno. Stoga sam elio iskoristiti lijepo vrijeme skupivi
sve svoje ljude na polju. I sm sam radio meu njima, zavrnutih rukava i s velikim
slamnatim eirom na glavi. Skupljao sam travu, a zatim je razasuo na sve etiri strane
svijeta. Namjeravao sam raditi od jutra do naveer, dajui drugima dobar primjer i
podstiui ih na rad. Ali, na alost, moje su dobre namjere propale onog asa kad je moj brat
dotrao do mene i predao mi mali paket upravo prispio iz Londona. Ve sam ga oekivao.
Otvorio sam ga i ugledao luksuzno izdanje Marmiona.
Pogaam kome je to namijenjeno rekao je Fergus stojei kraj mene i
promatrajui kako pregledavam knjigu. To je sigurno za gospoicu Elizu.
Kazao je to tako samouvjereno da mi je bilo drago to sam mu mogao proturjeiti.
Vara se, mome rekoh. Podigao sam svoj kaput i stavio knjigu u dep. A sada
budi jednom i ti od koristi. Skini kaput i zauzmi moje mjesto u polju dok se ne vratim.
Dok se ne vrati? A kamo ide?
Ne tie te se. Vratit u se najkasnije za ruak.
Oh, a ja da radim sve do tada?! I da jo i njih tjeram na posao? Dobro, dobro!
Jednom bih ba i mogao. Samo ustro, momci, ja sam vam doao pomoi. Jao onom
mukarcu ili eni koji makar za trenutak prestanu raditi! Nema grebanja po glavi ili
brisanja nosa! Ne prihvaam nikakav izgovor. Treba raditi, raditi, raditi u znoju lica svoga!
Ostavio sam ga da dosauje ljudima, vie na njihovu zabavu nego to bi bilo korisno.
Vratio sam se kui uredio se i pourio u Wildfell Hali s knjigom u depu. Knjiga je bila
namijenjena policama gospoe Graham.
Pitat e: Jeste li vas dvoje u tako dobrim odnosima da moete jedno drugome
davati darove i primati ih?Zapravo i nismo, stari moj! To je tek prvi pokuaj, a ja sam bio
vrlo uzbuen oekujui rezultat.
Nekoliko smo se puta bili sreli nakon onog izleta na morsku obalu. Shvatio sam da je
ona sklona mom drutvu, ako s njom razgovaram o apstraktnim i opim problemima. Ali,
im bih spomenuo osjeaje ili pokazao ma i najmanju njenost u rijeima ili pogledu,
kaznila bi me naglom promjenom ponaanja, iznenadnom hladnoom i potpunom
odbojnou kad bih se drugi put naao u njezinu drutvu. To nisam pripisivao toliko tome
to joj nisam bio drag, koliko njezinoj odluci u pogledu druge udaje, koju je donijela mnogo
prije naeg poznanstva ne znam da li zbog toga to je svoga prvog mua odvie ljubila, ili
to joj je bilo dosta i njega i braka. Isprva je ona podsticala moju tatinu, ali je poslije
spoznala da ja ba nisam obini gizdelin kakvim me isprva smatrala, pa je stala odbijati
moja skromna navaljivanja.
37

Knjigoteka

Moram najprije uvrstiti svoje prijateljstvo s njom pomislio sam. Ja, drug i
savjetnik njezina sina, trijezan i ozbiljan njezin prijatelj. Kad joj postanem prijeko potreban
u ivotu, vidjet emo to emo dalje poduzeti.
I stoga smo razgovarali o glazbi, slikarstvu, knjievnosti, teologiji, geologiji i
filozofiji. Dva-tri put sam joj posudio neku knjigu, a jednom mi je zauzvrat ona posudila
svoju. Nastojao sam je to ee sretati za njezinih etnji. Dolazio sam joj u posjet i vie
nego to sam se usuivao. Prvi put sam doao pod izgovorom da Arthuru donosim malo
psetance, Sanchova potomka. Dijete je bilo oduevljeno preko svake mjere, to je naravno
obradovalo i njegovu majku. Drugi put sam mu donio knjigu koju sam, poznavajui njegovu
majku, paljivo odabrao. Prije nego to sam mu je poklonio, zamolio sam je za pristanak.
Zatim sam joj donio biljke, koje joj je poslala moja sestra poto sam je ja nagovorio. Svaki
put sam pitao to je sa slikom koju je slikala po crteu napravljenom na onoj stijeni. Povela
bi me u atelje i zatraila moje miljenje.
Posljednji put sam je posjetio kad sam joj vratio posuenu knjigu. Tada smo
razgovarali o poeziji Waltera Scotta. Izrazila je elju da proita Marmion, a ja sam imao
smjelu zamisao da joj tu knjigu poklonim. im sam se vratio kui, naruio sam knjiicu i sad
sam je nosio u depu. Ipak, bio mi je potreban izgovor ako sam elio prodrijeti u njezino
svetite. Stoga sam nabavio plavu konatu ogrlicu za Arthurova malog psa. Taj je dar djeak
prihvatio s velikim veseljem i zahvalnou. Usudio sam se zamoliti gospou Graham da me
povede u atelje.
Oh, da, doite! rekla je (sreo sam ih naime u vrtu). Slika je dovrena i
uramljena, spremljena je za slanje. Ali, recite mi svoje konano miljenje, pa ako mi moete
predloiti jo neke promjene, bit u vam zahvalna.
Slika je bila divna. To je bila ona priroda kao udom prenesena na platno. Izrazio
sam svoje oduevljenje oprezno, s nekoliko rijei, plaei se da je ne razljutim. Paljivo je
promatrala izraz mog lica, a njezin je ponos umjetnika bio zadovoljen kada je primijetila
moje oigledno oduevljenje. Ali, dok sam gledao sliku, razmiljao sam o tome kako da joj
poklonim knjigu. Nije imalo smisla ekati na neku drugu priliku. to prirodnije to izvedem,
to e uspjeh biti bolji. Pogledao sam kroz prozor da bih prikupio svu svoju hrabrost, a zatim
izvukoh knjigu iz depa i pruih joj je uz kratko objanjenje:
eljeli ste ovu knjigu, gospoo Graham? Evo je, budite ljubazni pa je primite.
Naglo je pocrvenjela moda zbog glupog naina na koji sam joj predao dar.
Ozbiljno je pregledala knjigu, okreui listove. Zatim ju je zatvorila i, obrativi mi se,
zapitala za cijenu. Sada je meni krv navrla u obraze.
ao mi je to vas vrijeam, gospodine Markham rekla je ali ako ne platim tu
knjigu, ne mogu je ni uzeti. Poloila je knjigu na stol.
Zato?
Zato... zastala je i pogledala sag.
Zato ne moete? ponovio sam nestrpljivo, tako da me ona pogledala.
Jer ne volim usluge koje ne mogu uzvratiti. Ve sam ionako va dunik, zbog vae
ljubaznosti prema mom sinu. Ali njegova ljubav i vae zadovoljstvo moraju vam to naplatiti.
Gluposti! izletjelo mi je.
38

Knjigoteka

Ponovo me pogledala, ozbiljno i zaueno.

Znai, vi ne elite primiti knjigu? zapitao sam je ljubaznije.
Rado u je primiti ako mi dopustite da vam platim.
Kazao sam joj tonu cijenu knjige i potarine, to sam mirnijim glasom mogao. Iako
bih najradije bio zaplakao od razoaranja i povrijeenosti.
Izvukla je novarku i hladno odbrojila novac. Ali, oklijevala je da mi ga prui.
Paljivo me promatrala, i napokon dosta njeno kazala:
Gospodine Markhame, vi ste uvrijeeni. Htjela bih vam objasniti...
Savreno vas razumijem odgovorio sam.
Mislite, ako biste primili tu sitnicu od mene, da bih ja to kasnije mogao iskoristiti.
Varate se. Uinite li mi uslugu i dar prihvatite, neu s tim povezivati nikakve nade. Glupost
je govoriti kako biste postali moj dunik. Morate shvatiti da jedino ja mogu postati va.
Dobro, vjerujem vam odgovorila je s aneoskim smijekom, stavljajui prokleti
novac natrag u novarku. Ali, ne zaboravite!
Neu, ali nemojte me kazniti tako da odbacite moje prijateljstvo. To sam rekao
pruajui joj ruku i opratajui se od nje, jer sam bio odvie uzbuen da dulje ostanem.
Dobro, neka ostane kako je bilo odgovorila je i poloila svoju ruku u moju. I dok
sam je drao, jedva sam se mogao svladati da je ne pritisnem na usne. To je bila
samoubilaka pomisao, i zadala bi smrtni udarac mojim nadama.
Uzbuena srca i mozga urio sam kui, zaboravljajui na sve osim na nju. alio sam
to je nju tako teko osvojiti, a ja imam tako malo iskustva. Plaio sam se njezine mrnje i
moje nemoi da bilo ta poduzmem protiv toga. Ali, dosta je, ne elim te zamarati svojim
nadama i strahovanjima.

39

Knjigoteka

POGLAVLJE
IX

Iako su nestali svi moji osjeaji prema Elizi Millward, jo sam je uvijek posjeivao.
Nisam je naime elio okrutno razoarati i raalostiti. A nisam elio ni da me po cijeloj upi
stanu ogovarati. Osim toga, razoarao bih vikara, koji je smatrao da zapravo posjeujem
njega. Ali kad sam dan nakon svoga posjeta gospoi Graham doao u vikarovu kuu, on nije
bio kod kue, a to mi sada nije bilo vie onako ugodno kao prije. Ondje je naravno bila i
druga gospoica Millward, ali to je bilo gotovo kao da smo sami. Uspio sam skratiti posjet, a
razgovarao sam s Elizom poput brata, to mi je doputalo nae dugo prijateljstvo. U tome
nije bilo nieg uvredljivog, a nije prualo ni lane nade.
Nikad nisam govorio o gospoi Graham, ni s Elisom ni s bilo kim drugim. Ali, nisam
ondje sjedio jo ni tri minute, a ona je ve spomenula tu gospou, i to na neoekivani nain.
Oh, gospodine Markhame! kazala je uzbueno i gotovo apui to kaete o
onim uasnim vijestima o gospoi Graham? Moete li nas uvjeriti da su lane?
Kakve vijesti?
Pa zar ne znate? plaho se nasmijeila i odmahnula glavom.
Ne znam nita. Na to zapravo ciljate, Eliza?
Ne pitajte me! Ja vam to ne mogu objasniti. Uzela je u ruke maramicu, oko koje je
priivala ipku, i stala marljivo raditi.
O emu je rije, gospoice Millward? to to znai? zapitao sam njezinu sestru
koja je krpala ponjavu.
Ne znam odgovorila je. Neke glasine koje je netko izmislio. Nisam to ula prije
nego to mi je kazala Eliza. Ali, makar mi to cijela upa vikala u uho, neu povjerovati ni
jedne rijei. Odvie dobro poznajem gospou Graham.
Imate pravo, gospoice Millward! I ja dijelim vae miljenje, ma o emu bila rije.
Dobro! nasmijala se Eliza. Lijepo je imati takvo povjerenje u svoje prijatelje.
Jedino bih eljela da se ne razoarate.
Podigla je pogled i pogledala me tako tuno, da mi se srce gotovo rastopilo. Ali u
oima sam joj primijetio jo neto to mi se nije svialo. Pitao sam se kako sam im se ikada
mogao diviti. Poteno lice njezine sestre, s malim sivim oima, bilo je mnogo privlanije. Ali
taj sam as bio neizmjerno ljut na Elizu zbog njezina klevetanja gospoe Graham. A da u
tome nije moglo biti ni mrvice istine, bio sam vrsto uvjeren.
Nita vie nisam kazao u vezi s tim. Uvidjevi da ne mogu potpuno svladati svoju
srdbu, digao sam se i zamolio ih da mi oproste jer me eka posao na farmi. A tamo sam i
poao, ne optereujui misli onim tajanstvenim glasinama. Pitao sam se samo o emu je
rije, odakle glasine potjeu i kako bi se mogle uutkati.
Nekoliko dana kasnije opet smo priredili jednu od onih naih malih, mirnih zabava u
40

Knjigoteka

krugu prijatelja i susjeda. Stigla je i gospoa Graham. Sada se nije mogla izgovarati na
tamne veeri ili hladnou. Na moje najvee zadovoljstvo pristala je da doe. Bez nje bi mi
sve to bilo nesnosno dosadno. Njezin je dolazak unio ivost u drutvo. Iako nisam smio
zbog nje zapostaviti ostale goste, ipak sam namjeravao vei dio vremena provesti u
razgovoru s njom.
Stigao je i gospodin Lawrence. Doao je poslije svih ostalih. Bio sam znatieljan kako
e se on odnositi prema gospoi Graham. Samo joj se lagano naklonio. Pozdravivi
pristojno ostale lanove drutva, sjeo je daleko od mlade udovice, kraj moje majke i Rose.
Jeste li ikada vidjeli takvo ponaanje? apnula mi je Eliza, moja najblia susjeda.
Ne biste li kazali da su oni potpuni stranci?
Da, ali ta onda?
ta onda! Zar jo uvijek niste uli?
uo, to? upitah je tako otro da se trgnula.
Ne govorite tako glasno!
Pa recite mi odgovorih tie. Na to mislite? Kakve su to zagonetke? Znate... ne
mogu se zakleti da je to istina... ali, niste li uli?
Nita nisam uo, osim vas.
Tada morate biti gluhi, jer su to ve svi saznali. Ali, samo ete se razljutiti kad vam
ja to kae, pa e biti bolje drati jezik za zubima.
Ako ste eljeli da me ne naljutite morali ste od samog poetka misliti na to, ili mi
iskreno i poteno kazati sve to ste htjeli.
Okrenula se, izvukla maramicu, ustala i prila prozoru. Ondje je neko vrijeme stajala,
a suze su joj tekle niz obraze. Bio sam iznenaen i posramljen, ne toliko zbog svoje grubosti
koliko zbog njezina djetinjastog ponaanja. inilo se kao da je nitko nije zamijetio, a malo
kasnije pozvali su nas na aj. Za stolom je s jedne strane do mene sjedjela Rose, a s druge
strane stolica je bila prazna.
Smijem li sjesti kraj vas? upitao je meki glas.
Ako elite glasio je moj odgovor. I Eliza se spustila na praznu stolicu, pogledavi
me u isti mah i tuno i s lakim smijekom. apnula je: Tako ste ozbiljni, Gilberte!
Pruio sam joj aj, ne odgovorivi joj nita, jer nisam imao to kazati.
Zato ste se uvrijedili na mene? pitala je, sada jo alosnije. Voljela bih to znati.
Popijte svoj aj, Elizo, i ne budite glupi odgovorih joj, pruivi joj eer i mlijeko.
Upravo je tada kraj mene dolo do male guve, jer je gospoica Jane Wilson htjela
zamijeniti svoje mjesto s Rosinim.
Hoete li biti tako ljubazni da promijenite mjesto sa mnom, gospoice Markham?
zapitala je. Ne bih htjela sjedjeti kraj gospoe Graham. Ako vaa majka smatra da moe
pozivati takve osobe u svoju kuu, nee se valjda ljutiti to takvoj osobi njezina kerka pravi
drutvo.
Te posljednje rijei kao da je govorila samoj sebi, jer je Rose ve bila otila. Ali ja
nisam bio dovoljno pristojan a da ih ne zamijetim.
Budite tako dobri pa mi kaite na to mislite, gospoice Wilson rekao sam.
41

Knjigoteka

Pitanje ju je iznenadilo, ali ne mnogo.

Gospodine Markhame odgovorila je hladno, brzo se smirivi zaudilo me to je
vaa majka pozvala takvu osobu kao to je ta gospoa Graham. Ali, moda joj nije poznato
da ta gospoa nije dostojna potovanja.
Ona to ne zna, a ne znam ni ja. Stoga bih vam bio zahvalan kad biste mi to objasnili.
Mislim da ovo nije ni mjesto ni vrijeme za takve razgovore. Ne vjerujem da zaista
nita ne znate, kao to tvrdite. Ta vi je poznajete bolje od mene.
Moda malko bolje. Pa ako mi kaete to ste uli o njoj, moda bih ja to mogao
objasniti.
Moete li mi kazati tko je bio njezin suprug, i je li uope ikada bila udata?
Umuknuo sam od ogorenja. Nisam joj mogao odgovoriti na ovom mjestu.
Niste li nikada primijetili kolika je slinost njezinog sina i... primijeti Eliza.
I koga? zapita je gospoica Jane, hladno ali zainteresirano.
Eliza je bila uzbuena. Zatim je kazala plaljivo, kao da se to ticalo samo mene:
Oprostite! stala ju je moliti moda se varam. Ali, te je rijei popratila
znatieljnim pogledom svojih lukavih oiju.
Ne morate me moliti za oprotenje odgovori njezina prijateljica ja ne vidim
nikoga tko je slian tom njezinu djetetu, osim njegove majke. Pa kad ujete neke zlobne
glasine, gospoice Elizo, bila bih vam zahvalna da ih ne irite dalje. Vjerojatno ste mislili na
gospodina Lawrenca. Ali, ini mi se da vas mogu uvjeriti kako su te sumnje potpuno
pogrene. Pa ako on podrava neke veze s tom gospoom, bar je toliko pristojan da to javno
ne pokazuje. Oigledno je bio iznenaen i nije mu bilo drago to ju je ovdje ugledao.
Shvatio sam! uzviknu Fergus koji je sjedio kraj Elize, jedini osim nas s te strane
stola vi ne elite ostaviti na njoj ni jednu vlas dobra.
Gospoica Jane pogleda ga bijesno, ali ne ree nita. I Eliza bi bila odgovorila, ali sam
je ja sprijeio, govorei najsmirenije to sam mogao:
Dosta tog ogovaranja. Ako ne moemo razgovarati o neemu drugom, bolje je da
utimo.
Mislim da e to biti pametnije napomenu Fergus. A to misli i na vrijedni vikar.
Dok ste aputali, on vas je promatrao s gaenjem. Jednom je zautio usred neke prie ili
propovijedi, pa te stao otro promatrati, Gilberte, kao da je elio kazati: Kad gospodin
Markham prestane udvarati u isti as dvjema djevojkama, nastavit u.
Ne znam o emu smo jo govorili za stolom, ni kako sam smogao strpljivosti da
ekam do kraja. Sjeam se ipak da sam samo s najveim naporom uspio progutati svoj aj.
Jeo nisam nita. Neprekidno sam zurio u malog Arthura Grahama, koji je kraj svoje majke
sjedio na drugoj strani stola. Zatim sam pogledao gospodina Lawrenca. U prvi sam as
naao neku slinost. Ali, promatrajui dalje, uvidio sam da je to samo plod moje mate.
Obojica su, istina, imali njene crte lica i sitnije kosti nego obino, i obojica su bili blijedi. Ali
Arthurov mali nos nikad ne bi mogao postati tako velik i ravan kao u gospodina Lawrenca.
Arthurovo je lice bilo okruglo, i sigurno nikad nee poprimiti dugoljast oblik lica gospodina
Lawrenca. A i kosa je djetetova bila mnogo svjetlija, njegove velike svjetloplave oi, iako
ponekad preozbiljne, potpuno su se razlikovale od plahog pogleda smeih oiju toga
42

Knjigoteka

gospodina. U oima se vidio odsjaj njegove nepovjerljive due, uvijek spremne da se na

najmanji grubi dodir ljudi povue u samu sebe. Proklet bio to sam i asak mogao pomisliti
neto tako ogavno! Nisam li poznavao gospou Graham? Nisam li je esto sretao,
razgovarao s njom s vremena na vrijeme? Nisam li se uvjerio da je njezina plemenita dua u
mudrosti i istoi visoko nadmaila one koji su je klevetali? Ona je bila najdivnija i
najplemenitija ena to sam je ikada upoznao, ili mogao zamisliti da postoji. Jest, opetovao
bih rijei Mary Millward da, kad bi i cijela upa, ili ak cijeli svijet neprekidno aptao u moje
uho te uasne lai, nikada ne bih povjerovao u njih.
Mozak mi je bio uspaljen prezirom, a srce mi je htjelo iskoiti iz svog zatvora. Gledao
sam svoje dvije susjede s osjeajem uasa koji sam jedva prikrivao. Nepristojno sam ih stao
zapostavljati, ne marei za to. Osim to sam bio zaokupljen svojim mislima, obraao sam
panju samo na alice aja koje su neprekidno putovale prema ajniku. Pitao sam se hoe li
gospodin vikar Millward napokon prestati da pria kako ne pije aj, i kako je aj tetan,
ispijajui istodobno svoju etvrtu alicu.
Napokon smo zavrili. Ustao sam, napustivi stol i goste bez ijedne rijei isprike.
Nisam ih vie mogao podnositi. Istrao sam, elei ohladiti glavu na ugodnom veernjem
zraku. U osami vrta htio sam smiriti misli.
Izbjegavajui da me zamijete s prozora, krenuo sam alejom koja je vodila do neke
klupe sakrivene u grmu. Sjeo sam razmiljajui o vrlinama i grijesima gospodarice Wildfell
Halla. Ali, nisam ondje bio jo ni dvije minute, a ve sam zauo smijeh i glasove. Ugledao
sam meu drveem neke sjene. Cijelo je drutvo izilo u vrt da se prozrai. Skupio sam se u
svom kutu, nadajui se da me nee zamijetiti i provaliti ovamo. Ali, netko se ipak
pribliavao! Zato nisu uivali u cvijeu, a meni prepustili ovo skriveno mjesto?
Provirujui kroz granje, da vidim tko je to sve (jer mi je zvuk glasova odavao da ih
ima vie), smjesta sam se prestao ljutiti i u dui mi se probudie drugi osjeaji. Jer, to je bila
gospoa Graham s Arthurom i nitko vie. Zato su bili sami? Jesu li otrovni jezici ve svuda
prodrli? Jesu li je svi napustili? Prisjetih se kako sam na poetku veeri ugledao gospou
Wilson gdje primie stolicu majci i apue joj u uho neto oigledno vrlo vano. Po nainu
na koji je klimala glavom, zlobno namigivala svojim naboranim kapcima, prosudio sam da
je rije o nekom sonom skandalu. Oigledno je posrijedi bila neka tajna, i osoba iz naeg
drutva. Sad sam zakljuio, sjetivi se majina pogleda punog uasa, da je ta nesretna rtva
bila gospoa Graham. Nisam se pojavio iz svoga skrovita dok nije stigla gotovo do mene,
plaei se da bi je moja prisutnost mogla otjerati. Kad sam se pojavio, uinilo se kao da se
ona eli povui.
Oh, ne dajte se smetati, gospodine Markhame! rekla je. I mi smo doli ovamo da
bismo nali malo samoe, a ne da u tome vas smetamo.
Nisam pustinjak, gospoo Graham, iako bi se to moglo kazati zbog naina, na koji
sam napustio svoje goste.
Bojala sam se da se ne osjeate dobro ree iskreno zabrinuto.
Tako je. Ali sada je sve prolo. Sjednite malo ovamo i odmorite se. Recite mi kako
vam se ovdje svia upitah, podigavi Arthura i smjestivi ga na klupu, elei tako i
njegovu majku navesti na to. Ona sjede na drugi kraj klupe.
Bio sam uznemiren. Je li je zaista njihova neljubaznost natjerala da potrai mir i
43

Knjigoteka

osamu?
Zato su vas ostavili samu? zapitao sam.
Ja sam napustila njih glasio je njezin nasmijeeni odgovor. Dosadila su mi
ogovaranja, nita me tako ne umara kao to. Ne mogu zamisliti kako se mogu baviti time.
Morao sam se nasmijati i protiv svoje volje, jer je ona to govorila vrlo ozbiljno.
Misle li oni da moraju neprekidno o neem govoriti? nastavila je. Nikad ne
zastanu kako bi razmislili, nego glupostima i uzaludnim ponavljanjima nevanih stvari
ispunjavaju praznine, kad im nedostaju zanimljivi sadraji? Ili moda doista uivaju u tim
ogovaranjima?
Vjerojatno to posljednje rekao sam. Njihovi plitki mozgovi ne mogu sadravati
velike misli. A njihove uplje glave lako se zanose glupostima. Njihov je jedini spas da preko
glave urone u bujicu skandala. A to je ujedno njihov najvei uitak.
Naravno, ne svima! zaviknu gospoa, iznenaena gorinom u mom glasu.
Sigurno ne svima. Izuzimam svoju sestru od te poniavajue rabote, a i svoju
majku, ako ste i nju ukljuili meu te ljude.
Nemam nita ni protiv koga od njih, i naravno, nisam ni tren pomislila na vau
majku. Poznavala sam nekoliko vrlo plemenitih osoba koje su se takoer znale upustiti u
takav razgovor kad su ih prilike na to prisilile. Ali ja se ne mogu pohvaliti tom sposobnou.
Ovaj put sam nastojala izdrati to dulje, ali kad je moja snaga bila iscrpljena, povukla sam
se na etnju, traei nekoliko minuta odmora. Mrzim razgovor kad ne dolazi do razmjene
ideja i kad se nikakvo dobro niti daje niti prima.
Tako je rekoh a budem li vam ikada dosadio svojom blagoglagoljivou,
opametite me! Obeajem vam, neu se uvrijediti. Jer ja uivam u drutvu prijatelja i kad
ute i kad govore.
Ba vam posve ne vjerujem. Ali, kad bi tako bilo, odgovarali biste mi u svakom
pogledu kao prijatelj.
A odgovaram li vam to se drugih stvari tie?
Nisam ba tako mislila. Kako je divno to lie kroz koje prodiru zrake sunca! ree
nastojei promijeniti temu razgovora.
Zaista je bilo prekrasno pogledati lie pred nama. Kroz gustu kronju prodiralo je
sunce osvjetljujui njeno tamno zelenilo.
Ponekad poelim da nisam slikarica napomenula je.
Zato? ovjek bi pomislio da biste u takvom asu morali biti oduevljeni to
moete prikazati prirodu u njezinim najraznovrsnijim oblicima.
Ne, ne mogu se predati tom uivanju kao ostali ljudi. Neprekidno razbijam glavu
kako bih taj prizor to vjernije prenijela rta platno. A kako to nikad nije potpuno mogue, to
je samo uzaludna tatina i muenje duha.
Moda ne moete zadovoljiti samu sebe, ali moete druge odueviti djelima svoga
talenta.
Zapravo se ne bih smjela tuiti. Malo ljudi zarauje za ivot tako ugodno kao ja.
Netko dolazi!
44

Knjigoteka

inilo se kao da je ovaj prekid razgovora ljuti.

To su gospodin Lawrence i gospoica Wilson rekoh. I oni su doli uivati u
miru. Nee nam smetati.
Kakva je ta gospoica Jane Wilson? zapita.
Ona se ponaa otmjenije nego to odgovara njezinu poloaju. Kau da je prava
dama i vrlo ugodna osoba.
Meni se uinila hladnom i nekako povrnom, zakljuujui po njezinu dananjem
ponaanju.
To je lako mogue. Moda ima neke predrasude prema vama, jer vjerojatno u vama
vidi suparnicu.
U meni! Nemogue, gospodine Markhame! odgovori ona iznenaeno i pomalo
ljutito.
Ne znam nita o tome odgovorih mirno, ne elei je naljutiti.
Njih se dvoje sada pribliilo na nekoliko koraka od nas. Nae skrovite nalazilo se na
zaokretu uske aleje, koja se tu irila i nastavljala prema kraju vrta. Kad su nam se stali
pribliavati, primijetio sam da je Jane Wilson upozorila svoga pratioca na nas. Zakljuio
sam to po njezinu hladnom, sarkastinom smijehu, i po nekoliko njezinih rijei koje su mi
doprle do uha. Sigurno ga je eljela upozoriti na to kako smo mi usko meusobno povezani.
Primijetio sam da je on pocrvenjeo, dobacio nam pogled u prolazu i nastavio etnju ne
odgovorivi na njezinu napomenu.
Uistinu da je on imao neke veze s gospoom Graham, i da su one bile potene, ne bi
se toliko trudio da ih prikrije. Njoj se naravno nije moglo nita prigovoriti, ali on je bio
ogavan preko svake mjere.
Dok sam o tome razmiljao, gospoa Graham se iznenada digla, pozvala svoga sina i
rekla da e se oni sada vratiti u drutvo. Krenuli su alejom. Bez svake je sumnje ona ula, ili
naslutila, neke napomene gospoice Jane Wilson, pa je bilo posve razumljivo to je odluila
prekinuti taj na tete-a-tete, naroito stoga to su moji obrazi plamtjeli od srdbe prema
mojoj nekadanjoj prijateljici. Ona je to mogla smatrati glupim osjeajem stida. Zbog toga
sam se jo vie razljutio na gospoicu Jane. to sam vie razmiljao o njezinu ponaanju, to
sam je vie mrzio.
Tek mnogo kasnije pridruio sam se drutvu. Gospoa Graham ve se spremala na
odlazak. Upravo se opratala. Ponudio sam se, ne, zaklinjao sam je da je smijem otpratiti
kui. Gospodin Lawrence je za to vrijeme razgovarao s nekim drugim. Nije nas gledao, ali
zauvi moju ponudu, zastao je usred govora da bi uo njezin odgovor. Nije nas pogledao, i
mirno je nastavio razgovor im je shvatio da ona odluno odbija moju molbu.
A to je uinila ljubazno. Nisam je mogao uvjeriti kako hi za nju moglo biti opasno da
prolazi poljima sama s djetetom. Jo je bio dan, i vjerovala je da nee nikoga sresti. A ako se
to i dogodi, svi su joj tvrdili da su ljudi u ovom kraju mirni i bezopasni. U svakom sluaju,
nije eljela da se bilo tko trudi zbog nje, iako se i Fergus ponudio za pratnju ukoliko joj moja
pratnja ne bi bila po volji. Moja je majka ak predloila da je prati jedan od slugu.
Kad je ona otila, sve je krenulo po zlu. Gospodin Lawrence me nastojao uvui u
razgovor, ali ja sam ga grubo odbio i otiao u drugi dio sobe. Doskora su se i drugi razili, pa
45

Knjigoteka

se i on oprostio. Kad mi je pristupio, ja toboe nisam primijetio njegovu pruenu ruku i

nisam uo kad mi je zaelio laku no, tako da je on to morao opetovati. Da ga se rijeim,
promrmljao sam nekoliko nerazumljivih rijei.
to je s vama, Markhame? apnuo je.
Moj je odgovor bio pogled pun mrnje.
Je li to stoga to gospoa Graham nije prihvatila vau pratnju? zapita s laganim
smijekom koji me je doveo gotovo do oajanja.
Progutavi neljubazan odgovor, samo sam zapitao:
to se to vas tie?
A zato ne odgovorio je izazovno mirno samo... Podigao je oi i pogledao me
nekako sveano samo dopustite mi da vam kaem: ako u tom pogledu imate neke
namjere, sigurno neete uspjeti. ao mi je kad vidim da gajite lane nade i beskorisno
troite snagu...
Hipokrite! uzviknuh. On je zadrao dah, iznenaeno me pogledao i problijedio, te
bez rijei otiao.
Prenaglo sam ga ranio, ali sam zbog toga bio zadovoljan.

46

Knjigoteka

POGLAVLJE
X

Kad su svi ostali otili, saznao sam da se ono runo ogovaranje irilo drutvom za
vrijeme prisutnosti same rtve. Rose se ipak zaklela da ne vjeruje i nikad nee povjerovati u
takvu klevetu, a moja je majka izjavila to isto, iako to nije prihvaala s jednako tako vrstim
uvjerenjem. inilo se da joj neprekidno prolazi mislima izreka kojom bi me dovodila u oaj:
Boe, Boe, tko bi to bio mogao i pomisliti! Uvijek mi se inila pomalo udnom! Ve sam od
prvog trenutka s nepovjerenjem promatrala tu njezinu tajanstvenost. Znala sam da se iza
toga ne krije nita dobro. Ali, to je doista alosno, vrlo alosno!
Ali, majko, kazala si da ne vjeruje u te prie napomenuo je Fergus.
I ne vjerujem, dragi moj! Ali one sigurno nisu posve bez osnova.
Osnova je u pokvarenosti svijeta rekoh i u tome to je gospodin Lawrence
jednom ili dvaput odlazio naveer k njoj. Selom se stalo priati o tome. Oni koji vole
ogovarati prihvatili su tu priu i uinili je osnovom svoje paklene spletke.
Ali, Gilberte, u njezinu ponaanju mora biti neto to doputa takva klevetanja.
Jesi li ti neto primijetila?
Naravno da nisam. Ali, dobro zna kako sam uvijek govorila da ima neeg udnog
oko nje.
Te sam veeri odluio da poduzmem novu invaziju na Wildfell Hali. Nakon nae
zabave ve je bilo prolo vie od tjedan dan, a ja sam svaki dan nastojao za etnje sresti
gospou Graham. Uvijek bih se nanovo razoarao (ona je to vjerojatno namjerno
izbjegavala). Svake sam noi nastojao pronai neki novi izgovor za svoj posjet njezinoj kui.
Napokon, ne mogavi vie izdrati da je ne vidim, uzeo sam iz biblioteke neku staru knjigu
za koju sam smatrao da bi je mogla zanimati. Pourio sam, iako u strahu hoe li me primiti,
ili hou li smoi snage da prodrem do nje uz tako slab izgovor. Moda u je sresti u polju ili
u vrtu. Tada nee biti potekoa. Smetala me je samo pomisao na slubeni posjet i Rachelu
koja bi me odvela svojoj iznenaenoj, neljubaznoj gospodarici.
elja mi se nije ispunila. Nisam ugledao gospou Graham u vrtu. Ondje se nalazio
samo sini Arthur, u igri sa svojim malim psiem. Pogledao sam kroz ogradu i zazvao ga.
Pozvao me da uem, ali ja sam mu odgovorio da to ne mogu bez pristanka njegovo majke.
Pitat u je odvratilo je dijete.
Ne, to ne smije uiniti, Arthure, ali ako gospoa mama nije zaposlena, zamoli je
neka na as doe ovamo. Reci joj da bih htio govoriti s njom.
Potrao je da ispuni moju molbu i ubrzo se vratio u pratnji majke. Bila je divna sa
svojim tamnim uvojcima kojima se poigravao vjetar. Imala je rumene obraze i nasmijeeno
lice! Dragi Arthure, koliko ti dugujem za ovaj sretan susret! Pomou njega bio sam iznenada
47

Knjigoteka

osloboen svih formalnosti i straha. U ljubavnim aferama nema boljeg posrednika od

sretnog, nevinog djeteta, koje uspijeva povezati srca, otopiti led hladne suzdranosti i
nadvladati zapreke ponosa i strogih pravila ponaanja.
to se dogodilo, gospodine Markhame? zapita mlada majka pogledavi me s
ljubaznim smijekom.
Htio bih da pregledate ovu knjigu, pa ako vam se svia, zadrite je. Ali, ispriavam
se to sam vas pozvao napolje, iako nije bilo nita vano.
Pozovi ga, majko, u kuu ree Arthur.
Biste li htjeli ui? zapita gospoa.
Da, vrlo bih rado razgledao va vrt.
I pogledao kako napreduje cvijee to mi ga je poklonila vaa sestra doda ona
otvorivi vrtna vrata.
I mi smo stali etati vrtom, razgovarajui o drveu, cvijeu, i knjizi a zatim i o
drugim stvarima. To je vee bilo divno i ugodno. Osjeao sam veu toplinu i njenost prema
njoj nego ikada prije. Ali, nisam se usudio nita o tome spomenuti, da me ona ne bi odbila.
Tek kad smo prolazili kraj ruina grma, koji sam joj prije nekog vremena bio donio na dar
od moje sestre Rose, ona ubere ruu i zamoli me da je predam sestri.
Ne bih li je smio sam zadrati? zapitah.
Ne, ali evo jedne i za vas!
Umjesto da sam je mirno uzeo, zadrao sam ruku koja mi ju je pruila, pogledavi joj
duboko u oi. Dopustila mi je da je trenutak zadrim. Primijetio sam sjaj u njezinu pogledu i
odraz uzbuenja na licu. Ali neka je tuna uspomena bljesnula u njezinim mislima. Obrazi i
usne problijedili su joj poput mramora, i iznenada je povukla svoju ruku iz moje,
ustuknuvi nekoliko koraka.
Ne, gospodine Markhame ree, oajno nastojei sauvati svoj mir. Sa mnom to
ne moete uiniti. Volim vae drutvo, jer sam vrlo osamljena i uivam u razgovoru s vama.
Ali, ako me ne moete smatrati samo svojom prijateljicom, tada vas moram zamoliti da vie
ne dolazite. Ne smijemo biti nita do znanci.
Bit u vam brat, prijatelj, ili bilo to drugo. Samo mi dopustite da vas posjeujem.
Recite, mi zato vam ne mogu biti nita vie?
Zautila je iznenaeno i stala razmiljati.
Je li to zbog nekog zavjeta?
Zbog neega slinog odgovorila je.
Moda u vam jednog dana sve kazati, ali sada je bolje da me ostavite samu. I nikada
me, Gilberte, nemojte vie dovesti u tu neugodnu situaciju da vam moram kazati ono to
sam vam malo prije rekla dodala je ozbiljno, pruajui mi ruku. Kako je divno zvualo
moje ime s njezinih usana!
Neu odgovorio sam. Jeste li mi oprostili?
Pod uvjetom da to vie nikad ne opetujete.
Smijem li vam ponekad doi u posjet?
Moda ponekad, ako ne budete zloupotrebljavali to doputenje.
48

Knjigoteka

Neu davati prazna obeanja, ali ete se uvjeriti.

Ako to jo jednom pokuate, gotovo je s naim prijateljstvom.
A vi ete me uvijek zvati Gilbert? To zvui nekako sestrinski, i podsjeat e me na
moje obeanje.
Nasmijeila se, i jo me jednom zamolila da odem. Mislio sam da je najpametnije
posluati je. Ona je ula u kuu, a ja sam se spustio niz breuljak. Iznenada je do mene
dopro topot konjskih kopita po tlu, prekinuvi tiinu ljetne veeri. Pogledao sam prema
livadi i ugledao osamljena jahaa. Smjesta sam znao tko je to. Bio je gospodin Lawrence na
svome sivom konju. Potrao sam preko polja, preskoivi kamenu ogradu, a zatim sam mu
krenuo u susret. Poto me ugledao, inilo se da bi se najradije vratio, ali je tada vjerojatno
zakljuio da je pametnije ako nastavi svoj put. Naklonio mi se pri susretu i sklonio se s puta
da me propusti, ali ja nisam namjeravao proi. Uhvatio sam uzde njegova konja i viknuo:
Lawrence, objasnite mi ovu tajnu! Kamo idete, i to namjeravate?
Hoete li ispustiti moje uzde? zapita on mirno. Povrijedit ete vale moga konja.
Vi i va konj!
Zato ste tako bijesni i okrutni, Markhame? Stidim se zbog vas!
Odgovorite na moje pitanje, ili neete otii odavde! elim znati zato se tako
perfidno pretvarate!
Nee saznati nita ako smjesta ne pustite uzde! Pa makar ostali ovdje do jutra.
Dobro rekao sam i pustio ih.
Pitajte me drugi put, kad budete sposobni da govorite kako dolikuje gospodinu
odvrati on ponovno nastojei proi kraj mene. Ali ja sam brzo i opet uhvatio uzde konja,
jedva neto manje iznenaenog od njegova gospodara zbog tako nepristojna ponaanja.
Zaista, gospodine Markhame, to je odvie! rekao je. Ne smijem li posjetiti
stanarku moje kue, i obaviti poslove, a da me ne spreavaju i ne vrijeaju?
Ovo nije vrijeme za poslovne razgovore, gospodine! Sada u vam kazati to ja
mislim o vaem ponaanju.
Bit e bolje da zadrite svoje miljenje do pogodnije prilike odgovori on tiho.
Eno, ide vikar.
Doista, vikar se nalazio nekoliko koraka iza mene, vraajui se kui iz nekoga
udaljenog kutka svoje upe. Smjesta sam pustio uzde Lawrenceova konja i on je,
pozdravivi vikara, odjaio.
Svaali ste se, Markhame? zapita me vikar. Bez svake sumnje zbog one mlade
udovice nastavi prijekorno. Dopustite mi da vam kaem, mladi ovjee, ona toga nije
vrijedna! Potvrdio je to sveano kimnuvi glavom.
Gospodine Millwarde! viknuh prijeteim glasom punim neskrivene mrnje, tako
da se plemeniti gospodin ogledao, zauen zbog takve drskosti. Stao mi je zuriti u lice
pogledom koji je jasno govorio: To vi meni kaete? Ali ja sam bio odvie uvrijeen a da
bih se ispriao ili mu neto drugo kazao. Okrenuo sam se i poao kui, urei preko livade i
ostavivi ga samog.
49

Knjigoteka

POGLAVLJE
XI

Prolo je vie od tri tjedna. Gospoa Graham i ja bili smo sada dobri prijatelji ili,
bolje reeno, brat i sestra. Ona me zvala Gilbert, po mojoj izriitoj elji, a ja sam je zvao
Helen. Malokad kad sam se sretao s njom vie od dvaput tjedno. Nastojao sam jo uvijek da
se nai susreti ine sluajnima, jer sam smatrao potrebnim da budem osobito oprezan. Nije
mi moglo ni jednom prigovoriti. Ipak sam opaao kako je ponekad nesretna i nezadovoljna
samom sobom i svojim poloajem. Ni ja nisam bio time zadovoljan. Bilo mi je teko
izigravati bratske osjeaje, pa sam se esto smatrao pravim hipokritom. Osjeao sam da joj
nisam indiferentan. Pa, iako sam uivao i u svom sadanjem poloaju, poelio sam neto
bolje za budunost. Ali, naravno, to sam sve sauvao samo za sebe.
Kamo e, Gilberte? zapitala me Rose jedne veeri nakon aja.
Idem u etnju odgovorio sam.
Zar uvijek tako ureuje kosu i uzima tako lijepe nove rukavice kad odlazi na
etnju?
Ne uvijek!
Ide u Wildfell Hali, zar ne?
Po emu to zakljuuje?
Po tvom izgledu. Bilo bi mi milije kad ne bi tako esto odlazio onamo.
Gluposti! Odlazim tamo samo jednom u est tjedana.
Na tvom mjestu ja se ne bih toliko sastajala s tom gospoom Graham.
Rose, zar si i ti povjerovala onim brbljarijama?
Nisam odgovorila je oklijevajui ali sam toliko toga ula o njoj u posljednje
vrijeme! I kod Wilsonovih, i kod vikara. A i majka misli da ona nije sasvim potena osoba,
jer inae ne bi ivjela sama u onoj kui. A sjea li se, Gilberte, da je onu sliku nazvala krivim
imenom? Objasnila je to time da ima prijatelja pred kojima bi htjela sakriti svoje sadanje
mjesto boravka, pa se bojala da bi oni to mogli otkriti pomou slike. Tada je ona iznenada
izila iz sobe kad je stigao neki ovjek. Pobrinula se da ga mi ne vidimo. Arthur nam je tada
izbrbljao da je to majin prijatelj.
Jest, Rose, sjeam se svega toga. I mogu ti oprostiti tvoje nemilosrdne zakljuke. Jer
bih moda i ja, kad je ne bih tako dobro poznavao, skupio sve te pojedinosti i povjerovao
isto. Ali, hvala Bogu, ja je poznajem! Ne bih bio vrijedan nazvati se ovjekom kad bih
povjerovao u sve ono to se o njoj pria. Povjerovao bih u to samo kad bi mi to ona sama
kazala. Ne sumnjam u nju kao ni u tebe.
Oh, Gilberte!
Zar doista misli da bih ja mogao povjerovati u sve ono to brbljaju Wilsonovi i
50

Knjigoteka

Millwardovi? Naravno, ne, i to stoga to nju poznajem isto tako dobro kao tebe.
Ne, ti ne poznaje njezin prijanji ivot. Prole godine, u ovo doba, ti ak nisi znao
ni da ona postoji.
Nije vano. ovjek moe ponekad kroz neije oi poniknuti u njegovo srce. O
neijoj dui moe se saznati vie za jedan sat nego za itav ivot o dui nekoga drugog.
Znai, otii e veeras k njoj?
Hou!
Ali to e kazati majka, Gilberte?
Majka to ne mora znati.
Saznat e jednog dana, ako tako nastavi.
Gospoa Graham i ja smo prijatelji, a to emo i ostati. Nema nikoga na ovom svijetu
koji bi nas mogao razdvojiti.
Kad bi ti znao to oni govore, bio bi oprezniji. Radi nje, a i radi sebe. Jane Wilson
tumai tvoje posjete Wildfell Hallu kao novi dokaz njezine pokvarenosti...
Zaboravi Jane Wilson!
A Eliza Millward je tuna zbog tebe.
Nadam se da je tako.
Ja to ne bih inila na tvom mjestu.
to ne bi inila? Otkud oni znaju da ja odlazim onamo?
Pred njima se nita ne moe sakriti. Oni sve nas pijuniraju.
Nikada nisam na to ni pomislio! I tako se oni usuuju pretvoriti moje prijateljske
osjeaje u novi izvor ogovaranja gospoe Graham. To dokazuje da su i prije lagali. Molim te,
protuslovi im. Rose, kad god moe.
Ne govore sa mnom otvoreno o tome. Samo iz sitnih zlobnih primjedaba i onoga
to ujem od drugih mogu zakljuiti to misle.
Dobro, neu danas otii jer je ve kasno. Neka budu prokleti njihovi otrovni jezici!
promucao sam duboko ogoren.
Upravo je tog asa uao u sobu vikar. Bili smo odvie zadubljeni u razgovor da bismo
uli njegovo kucanje. Nakon njegova uobiajenog oinskog, vedrog pozdrava njegovoj
miljenici Rosi ozbiljno se okrenuo prema meni.
Gospodine napomenuo je vi ste postali pravi stranac za nas. Prolo je nastavio
je sjedajui polagano u naslonja koji mu je Rose bila dogurala prolo je est tjedana
otkada nas niste poastili svojim posjetom! Govorio je dosta uzbueno, udarajui tapom
po podu.
Je li tako? upitah.
Tako je! kimnu on u znak potvrde i nastavi me gledati nekako sveano, drei
sada svoj tap meu koljenima.
Imao sam mnogo posla odvratih, jer je oigledno bilo potrebno da se ispriam.
Posla opetovao je on sumnjiavo.
Jest, i sami znate da sada poinje etva.
51

Knjigoteka

Hmmm!
U taj as ula je moja majka, pa je razgovor na moju sreu krenuo drugim tokom.
Ona ga je srdano pozdravila, alei to nije stigao malo prije na aj. Ponudila je da e mu ga
smjesta pripremiti, ako joj on uini to zadovoljstvo i popije jednu alicu.
Ne, nije potrebno odgovorio je. Za nekoliko u trenutaka ionako biti kod kue.
Ostanite na aju! Za pet minuta bit e gotov.
Ali on je odbio ponudu velianstvenom kretnjom ruke.
Kazat u vam to u popiti, gospoo Markham ree. Popit u au vaeg
izvrsnog piva.
Vrlo rado! uzviknu moja majka, pozvonivi brzo i naruivi njegovo najmilije
pie.
Pomislio sam nastavio je da navratim k vama i popijem au vaega izvrsnog
domaeg piva. Bio sam u posjetu kod gospoe Graham.
Doista?
Ozbiljno je kimnuo i brzo dodao:
Smatrao sam svojom dunou da to uinim.
Zaista! uzviknu majka.
Zato, gospodine Millwarde? upitah. Pogledao me strogo i, ponovo se okrenuvi
majci, dodao:
Smatrao sam to svojom dunou! Udario je opet tapom o pod. Moja je majka
sjedjela nasuprot njemu i zadivljeno ga sluala.
Rekao sam joj: Gospoo Graham, o vama se ire uasne glasine! - Kakve,
gospodine? upitala je pretvarajui se da joj nita nije poznato. Moja je dunost da vam
kao va vikar kaem sve to sam uo o vaem ponaanju, i sve ono u to bih morao
posumnjati u vezi s vama. I kazao sam joj.
Vi ste to uinili, gospodine? viknuh, skoivi sa svoje stolice i lupnuvi akom o
stol. Pogledao me, a zatim se ponovo obratio svojoj domaici:
To je bila teka i bolna dunost za mene, gospoo Markham! Ali ja sam joj kazao!
A to je ona uinila? zapita majka.
ini mi se vrlo okorjelom osobom odgovori on odmahujui glavom. Problijedila
je i stala nekako divlje disati kroz zube. Ali, nije se ni pokuala braniti. Nekom vrstom
besramnog mira stavila mi je do znanja da joj nisu potrebni moji duhovni savjeti i da joj
moja prisutnost nije po volji dok govorim takve stvari. I ja sam se povukao, uvidjevi da
nita ne mogu uiniti. Bilo mi je ao kad sam shvatio da je ona izgubljen sluaj. Ali, odluio
sam, gospoo Markham, da se moje keri ne smiju druiti s njom. Hoete li i vi to isto
uiniti? to se tie vaeg sina nastavio je, okrenuvi se prema meni...
to se mene tie, gospodine zapoeo sam, ali osjetivi da drem od bijesa, nisam
vie nita dodao, nego sam zgrabio eir i izjurio iz sobe, zalupivi vratima za sobom tako
snano da se cijela kua zatresla. Zauo sam kako je majka kriknula.
Zatim sam pourio prema Wildfell Hallu, i sam ne znajui zato. Morao sam se
kretati, morao sam je vidjeti i govoriti s njom, to je bilo sigurno. Ipak, nisam imao pojma to
52

Knjigoteka

da joj kaem i kako da se ponaam. Dua mi je bila pravi kaos misli.

53

Knjigoteka

POGLAVLJE
XII

Stigao sam za neto manje od dvadeset minuta. Zastao sam pred eljeznom ogradom
da otarem znoj sa ela, da se smirim i duboko udahnem zrak. Taj brzi hod ve je nekako
djelovao na moje osjeaje, tako da sam vrsta, odluna koraka krenuo vrtnom alejom.
Prolazei kraj nastanjenog dijela kue, primijetio sam kroz prozor gospou Graham gdje
ee po svojoj sobi.
inila se uzbuenom, kao da se bojala da u je i ja stati optuivati. Doao sam s
namjerom da s njom razgovaram o pokvarenosti svijeta, pomaui joj da zaboravi vikara i
njegove sumiljenike. Ali, sada nisam imao snage to ni spomenuti, i odluih da u utjeti ako
ona sama neto ne kae.
Doao sam u nezgodno vrijeme rekoh, hinei dobro raspoloenje ali neu dugo
ostati.
Nasmijeila mi se, dodue slabo, ali ipak ljubazno. Gotovo bih se usudio ustvrditi, ak
i zahvalno.
Zato niste zapalili vatru, Heleno? upitah, ogledavi se.
Pa jo je ljeto odgovorila je.
Mi svako vee zapalimo vatru. A ovdje, u ovoj hladnoj i vlanoj kui, to je jo
potrebnije.
Trebalo je da doete malo ranije, pa bih naredila da radi vas zapale vatru. Sad se to
vie ne isplati. Neete dugo ostati, kako ste sami kazali, a Arthur je ve legao.
Jako volim vatru. Ne biste li ipak naredili da je zapale, ako ja pozvonim?
Gilberte, pa ne inite se ba smrznuti! rekla je pogledavi me s toplim i srdanim
smijekom.
Ne odgovorih i nisam, ali elim da vama bude ugodno.
Meni ugodno! ponovila je s gorkim osmijehom, kao da sam kazao neto vrlo
smijeno. Ovako mi je drae nastavila je alosnim glasom.
Odluio sam da bude onako kako sam ja elio. Pozvonio sam.
Evo je, Heleno! rekoh kad smo zauli Racheline korake. Treba se samo okrenuti
i rei Racheli da zapali vatru.
Do dana dananjega ne mogu zaboraviti Rachelin pogled koji mi je dobacila. Bio je to
ispitivaki pogled, zlovoljan i pun sumnjienja. Kao da me je htjela pitati: to vi ovdje
radite? Njezina ga je gospodarica takoer opazila i osjetila je laganu nelagodu.
Ne smijete dulje ostati, Gilberte rekla je kad su se vrata za njom zatvorila.
Otii u odvratih bez i najmanje ljutnje u svom srcu. Ali, Heleno, prije nego to
54

Knjigoteka

odem moram vam neto kazati.

to to?
Jo ne znam tono kako bih vam to kazao i to je zapravo posrijedi odgovorih
vie iskreno nego mudro. Bojei se da e me izbaciti iz kue, poeo sam govoriti o nevanim
stvarima da bih dobio na vremenu. Tada se vratila Rachel s drvom i ubrzo zapalila vatru.
Poastila me ponovo svojim hladnim, negostoljubivim pogledom, ali on nije na mene
djelovao, pa sam nastavio da govorim. Smjestio sam gospou Graham s jedne strane
kamina, a sam sjeo s druge, iako sam vjerovao da bi njoj zapravo bilo drae da odem.
Uskoro smo oboje zautjeli i nekoliko trenutaka promatrali vatru. Ona se zadubila u
vlastite alosne misli, a ja sam razmiljao o tome kako je divno tako sjediti sam s njom, ak i
bez Arthura, bez kojega do sad nikad nismo bili zajedno. Bilo bi divno kad bih se samo
usudio otvoriti pred njom srce i izrei sve ono to sam ve tako davno potiskivao u sebi.
Bilo mi je nemogue to dalje podnositi. Razmiljao sam o svemu to je bilo za, a to protiv
moje namjere. Htio sam zatraiti od nje pristanak da je odsada mogu smatrati svojom, da je
mogu braniti od svih kleveta i napadaja zlobnih jezika. S jedne strane, osjeao sam
povjerenje u svoju mo uvjeravanja, sigurnost da e moji osjeaji uiniti moje rijei
uvjerljivima. S druge strane, plaio sam se da u izgubiti i ono to sam dosada stekao s
mnogo upornosti i vjetine. Mogao sam prenagljenom odlukom unititi sve budue nade.
Vrijeme i strpljenje moda su mi mogli pomoi. A ipak sam bio spreman pokuati. Svakako
u nastojati da dobijem njezino priznanje koje mi je ve prije bila obeala. Zatrait u da mi
oda onaj tajni razlog koji se poput brane uzdizao na putu moje sree, a vjerovao sam, i
njezine.
Ali, dok sam razmiljao kako bih na najbolji nain iznio svoj zahtjev, moja se druica
probudila iz svojih sanja i pogledala prema prozoru kroz koji se vidio krvavo-crveni mjesec,
pa ree:
Gilberte, kasno je!
Vi dakle elite da odem odgovorih.
Trebalo bi. Ako moji ljubazni susjedi saznaju za taj posjet a sigurno hoe nee
to ba protumaiti u moju korist.
Ona je to kazala sa smijekom koji bi preasni vikar sigurno nazvao divljim.
Neka kau to ele odgovorih. to ve znae njihove tvrdnje za vas i za mene!
Glavno je da je nama lijepo zajedno. Neka odu do avola sa svojim ogovaranjima i laima!
Te su rijei izazvale rumenilo na njezinu licu.
Znai, uli ste to govore o meni?
uo sam nekoliko ogavnih lai, u njih mogu povjerovati samo budale, Heleno! Ne
dajte se uznemirivati.
Ne vjerujem da je gospodin Millward luda, a on sve to vjeruje. Ali, ma koliko bilo
ovjeku malo stalo do miljenja drugih, ipak nije ugodno kad vas oni smatraju lacem i
pokvarenom osobom, odanom grijehu, koja sramoti sve potene ljude.
Tako je! Pa ako sam ja, ne obraajui dovoljno panje na ponaanje, pridonio tim
ogovaranjima, dopustite mi da oistim vae ime od svih optubi. Dajte mi pravo da spojim
vau ast sa svojom, da branim va dobar glas koji mi je vaniji od ivota.
55

Knjigoteka

Jeste li dovoljno hrabri da se poveete sa enom koju svi kleveu? Da udruite

svoju ast s njezinom? Promislite, to je ozbiljan problem.
Bio bih ponosan kad bih to mogao uiniti, Heleno! Sretan i bezgranino oduevljen!
Ako je jedino to zapreka naoj srei, ta je zapreka poruena i vi ete biti moja!
Digao sam se, uhvativi njezinu ruku. Bio bih je prinio usnama, ali ju je ona naglo
povukla i gorko kriknula:
Ne, ne, to nije sve!
to je dakle? Obeali ste mi da ete mi jednom kazati...
Jednom ete saznati, ali ne sada! Glava me strahovito boli odgovorila je
pritisnuvi ruke na elo. A ja se moram i odmoriti. Ovo je bio uasan dan! dodala je
gotovo divlje.
Ne bi vam bilo teko da mi sve kaete navaljivao sam. To bi vam donijelo
olakanje, a ja bih znao kako da vas tjeim.
Odmahnula je. Kad biste sve saznali, i vi biste me okrivili. Moda vie nego to
zasluujem, iako sam pogrijeila dodala je tiho.
Vi, Heleno? Nemogue!
Jesam, ali ne dobrovoljno. Nisam znala za snagu i dubinu vaih osjeaja. Mislila
sam da su vai osjeaji prema meni vie-manje bratski.
Kao vai prema meni?
Jest, naime, kakvi bi moji morali biti.
Prevarili ste me.
Znam ponekad sam sumnjala u to. Mislila sam da u tome nee biti velikog zla ako
vam dopustim sanjariti i nadati se. Smatrala sam da ete svoje osjeaje prenijeti na neku
drugu osobu koja e bolje odgovarati vama, a da ete za mene sauvati prijateljstvo. Ali, da
sam znala za dubinu tih osjeaja i njihovu plemenitost...
to onda, Heleno?
Onda bih se bila drugaije ponaala.
A kako? Niste mi mogli davati manje podstreka, ili postupati sa mnom stroe nego
to ste to inili. Ako mislite da ste pogrijeili u tome to ste mi pruili svoje prijateljstvo i
dopustili mi da ponekad uivam u vaem drutvu, varate se. Jer ti su osjeaji oplemenili
moju duu i usreili moje srce. Vie volim vae prijateljstvo nego ljubav bilo koje druge
ene na svijetu.
Malo sam je utjeio tim rijeima, pa je sklopivi ruke na koljenima pogledala gore,
kao da trai boju pomo. Tada se okrenula prema meni i mirno kazala.
Sutra u vam, ako doete u podne do movara, kazati sve to vas zanima. Moda
ete tada shvatiti zato bi bilo bolje da prekinemo nae prijateljstvo, ako me moda i ne
prezrete kao nedostojnu.
To se nikako nee dogoditi. Vi samo iskuavate moje povjerenje, Heleno!
Ne, ne! odgovorila je ozbiljno. Kad bi bar bilo tako! Hvala Bogu nastavila je
nisam poinila nikakav teak grijeh! Ali ipak u vam morati priznati vie nego to e vam
biti drago uti. I vie nego to vam sada elim kazati. Stoga, molim vas, ostavite me!
56

Knjigoteka

Hou, ali odgovorite mi najprije na jedno pitanje. Ljubite li me?

Neu vam odgovoriti!
Tada u vam vau utnju smatrati potvrdom. Laku no!
Okrenula se od mene da bi sakrila osjeaje koje nije mogla suspregnuti. Ali ja sam
uhvatio njezinu ruku i poljubio je.
Ostavite me, Gilberte! viknula je tako oajno te sam uvidio da bi bilo okrutno ne
posluati je.
Jo sam je jednom pogledao prije nego to sam za sobom zatvorio vrata. Vidio sam je
kako stoji naslonjena na stol, jecajui gorko. Povukao sam se u tiini. Osjetio sam da bi
njezina patnja bila jo snanija kad bih joj stao nametati svoju utjehu.
Mogao bih ispuniti cijelu knjigu opisujui svoje osjeaje koji su mi prolazili glavom
dok sam se sputao niz breuljak. Ali, prije nego to sam prevalio pola puta, osjeaj ljubavi
nadvladao je sve ostale i stao me vui natrag k njoj. Razmiljao sam: Zato tako urim u
tom smjeru? Mogu li nai utjehu, mir i zadovoljstvo kod svoje kue? Mogu li ostaviti ondje
za sobom sve boli i muke?
Okrenuo sam se da pogledam staru kuu. Malo se od nje vidjelo osim dimnjaka.
Vraao sam se da bih je bolje vidio. Kad je izronila preda mnom, zastao sam, a zatim
nastavio put prema njoj. Neto me vuklo sve blie i blie. Neu li nai vie utjehe u
promatranju toga starog zdanja, obasjanog mjeseinom, u kojem se nalazila gospodarica
moje due, nego u svojoj, svijetlom obasjanoj kui, punoj radosti i veselja?
Vidio sam odsjaj vatre kroz prozor salona. Poao sam prema vrtnom zidu i naslonio
se na nj, razmiljajui to ona sada radi, elei da joj mogu apnuti bar jednu rije, ili je bar
samo vidjeti jednom prije nego to se vratim kui.
Dosta sam dugo razmiljao, nadao se i sanjario prije nego to sam preskoio zid, ne
mogavi se oduprijeti iskuenju da pogledam kroz prozor. Htio sam vidjeti je li se malko
smirila. A budem li je vidio jo uvijek onako oajnu, moda bi se usudio kazati joj rije
utjehe, neto od onoga to sam ve prije morao kazati, umjesto to sam poveao njezine
boli svojim glupim razgovorom. Ali u taj as netko otvori ulazna vrata i jedan glas njezin
glas ree:
Doi napolje, htjela bih vidjeti mjesec i udahnuti veernji zrak. To e mi koristiti,
ako mi uope neto moe pomoi.
Znai, poi e s Rachel na etnju. Poelio sam je nai iza zida. Ali, stajao sam skriven
u sjeni visokog grma. Dvije su se prilike pribliavale na mjeseini. Bila je to gospoa
Graham i jo netko ali to nije bila Rachel nego neki mlad ovjek, visok i vitak. Mislio sam
da e mi glava pui. Uzbuenje je zamrailo moj pogled. Pomislio sam, a njegov glas mi je to
potvrdio jest, bio je to gospodin Lawrence!
Ne bi trebalo da bude tako zabrinuta, Heleno rekao je. Bit u ubudue
oprezniji...
Nisam uo svretak reenice. Jer on je hodao blizu nje i govorio tako tiho i njeno da
nita nisam razabirao. Srce mi je bilo ispunjeno mrnjom, ali sam ipak paljivo ekao njezin
odgovor. uo sam ga jasno i glasno.
Moram napustiti ovo mjesto, Frederick rekla je. Ovdje nikad neu moi biti
57

Knjigoteka

sretna. Kao uostalom nigdje drugdje dodala je ali ovdje ne mogu ostati.
Gdje e nai pogodnije mjesto? zapitao je. Tako odvojeno i tako blizu mene,
ako ti je do toga stalo.
Jest upala mu je u rije to je jedino do ega mi je stalo i to elim.
Kamo god otila, Helen, svuda e se sretati s istim neprilikama. Ne mogu pristati
na to da te izgubim. Moram otii s tobom, ili ti dolaziti u posjet. A svuda e se nai budala.
U razgovoru su proli kraj mene i vie nisam mogao nita uti. Ali vidio sam kako joj
je on stavio ruke oko struka, a ona je poloila svoju na njegovo rame. Tada je tama obavila
moj pogled, srce me zaboljelo, a glava gorjela u vruici. Stao sam teturati iz svoga skrovita i
nekako preao preko zida. Jedino ega se zatim sjeam jest da sam leao ispruen na zemlji
i jecao poput djeteta, pun bijesa i oaja. Ne znam ni sam kako dugo. Ali moralo je protei
dosta vremena. Napokon sam se digao, poto je rijeka suza donekle smirila moju bol.
Pogledao sam mjesec koji je mirno sjao, ne obazirui se na moju bol, kao to se ni ja nisam
obazirao na njegov mirni sjaj. Krenuo sam kui, ne gledajui mnogo na put, ali kreui
instiktivno prema svojim vratima koja sam naao zakljuana. Svi su u kui spavali, osim
moje majke, koja je dotrala uvi me kako nestrpljivo lupam na vrata. Doekala me s
mnotvom pitanja i prigovora.
Oh, Gilberte, kako si ta mogao uiniti? Gdje si bio? Doi i veeraj! Sve sam ti
sauvala, iako to nisi zasluio jer si me tako uplaio. Tako si udno veeras izaao iz kue.
Gospodin Millward je bio... Boe, jesi li bolestan? Kako to izgleda? to se dogodilo?
Nita, nita, daj mi svijeu!
Nee li veerati?
Neu, samo bih htio u krevet. Dohvatio sam svijeu.
Oh, Gilberte, kako dre! viknula je majka uzbueno. Kako si blijed! to se
dogodilo, kai mi! to je?
Nije nita! viknuh, spreman da opsujem, jer se svijea nije htjela upaliti. Zatim,
zatomivi nestrpljenje dodah:
Odvie sam brzo etao i to je sve. Laku no!
Krenuo sam u krevet ne obazirui se na nju.
Majka me slijedila do vrata moje sobe, pitajui me neprekidno o mom zdravlju i
ponaanju. Preklinjao sam je neka me ostavi na miru do jutra. Povukla se, i napokon sam s
olakanjem uo kako je zatvorila vrata svoje sobe. Nisam mogao zaspati, kao to sam i
oekivao. Ne elei se boriti sa snom, svukao sam izme i stao etati sobom. Ali pod je
kripao, a ona je sigurno paljivo oslukivala. Hodao sam jedva etvrt sata, kad se ona
pojavila na vratima.
Gilberte, zato nisi legao? Kazao si da si umoran.
Sada u poi odgovorih.
Zato odugovlai? Sigurno razmilja o neemu?
Za ime boga, ostavi me na miru! Poi ti u krevet!
Jesi li uznemiren zbog gospoe Graham?
Ne, ne, kazao sam ti da to nije nita.
58

Knjigoteka

krevet.

Nadam se da nije! apnula je i, uzdahnuvi, krenula u svoju sobu. Bacio sam se na

Nikad nisam proveo tako dugu i uasnu no. A ipak, nisam cijelu proveo bez sna.
Pred jutro su mi se misli stale gubiti i ja sam upao u grozniav san. Probudio sam se pun
gorkih misli. ivot mi se inio muan i bijedan. Bio je pun trnja, a ja sam u njemu ostao
razoaran, prevaren, bez nade. Zgazili su moje osjeaje, moj aneo nije bio moj aneo, a
prijatelj je postao neprijatelj.
Bilo je dosadno, tmurno jutro. Vrijeme se promijenilo i kia je udarala o prozore.
Ipak sam ustao i izaao. Ne da bih nadgledao radove na farmi, iako mi je to imalo posluiti
kao izgovor, nego da bih ohladio svoje misli i dovoljno se smirio da se sretnem s obitelji na
doruku. Ako pokisnem, moglo bi mi to posluiti kao izgovor za gubitak teka. A ako se pak
prehladim, to jae to bolje, mogao sam se neko vrijeme time sluiti kao isprikom za svoje
dugotrajno neraspoloenje.

59

Knjigoteka

POGLAVLJE
XIII

Dragi moj Gilberte, ne bi li mogao pokuati da bude malo ljubazniji? ree moja
majka jednog jutra kad sam bio osobito zle volje. Kae da je s tobom sve u redu, i da se
nita nije dogodilo to bi te raalostilo, ali ipak nisam vidjela nekoga tko bi se tako
promijenio kao ti u ovih posljednjih tjedan dana. Nikome ne kae nita ljubazno, ni
prijateljima, ni strancima ni posluzi. Voljela bih da to uvidi.
to to?
Da se udno ponaa. Nema pojma kako te to kvari. Sigurna sam da nema
plemenitije due od tebe, samo kad bi se malo obuzdao.
Dok je tako govorila, ja sam pred sebe na stol poloio knjigu i stao je listati kao da
sam duboko zaokupljen njome. Jer, nisam se mogao opravdati, a nisam htio ni priznati
svoju greku. Ali moja draga majka nastavila je svoju propovijed, a zatim se raznjeila i
poela me gladiti po kosi. Poeo sam se osjeati kao dobar momak, ali moj zlobni brat, koji
se motao po sobi, iznenada je to pokvario viknuvi:
Ne diraj ga, majko! Ugrist e te! On je tigar u ljudskom obliku. Ja sam ga se, to se
mene tie potpuno odrekao. Ne smije mu se ni pribliiti. Prije nekoliko dana gotovo mi je
razbio lubanju kad sam zapjevao lijepu ljubavnu pjesmu, elei ga zabaviti.
Oh, Gilberte, kako si to mogao! uzviknula je moja majka.
Upozorio sam te da prestane, Ferguse! rekoh.
Jesi, ali kad sam zapoeo drugu kiticu, vjerujui da e ti se ona vie sviati uhvatio
si me za rame i gurnuo prema zidu takvom snagom da sam gotovo jezik pregrizao... Zatim
doda uz sentimentalni uzdah: Jadnik! Srce mu je slomljeno.
Hoe li najzad umuknuti! viknuh, ustavi i pogledavi ga tako bijesno da je moja
majka, uplaivi se da u mu nanijeti neku ozljedu, poloila svoju ruku na moju, preklinjui
me da ga ostavim na miru. On je iziao s rukama u depovima, pjevajui bezobrazno: Kako
divna ta je ena...
Neu prljati ruke na njemu rekoh majci. Ne bih ga dotakao klijetima.
Sjetih se da imam dogovor s Robertom Wilsonom radi kupovine nekog polja to je
graniilo s mojom farmom. Taj sam posao odgaao ve nekoliko dana, jer me nimalo nije
zanimalo. Bio sam neraspoloen, a naroito sam izbjegavao susret sa Jane Wilson i
njezinom majkom. Jer, iako sam sada imao mnogo razloga vjerovati u ono to su one
govorile o gospoi Graham, ipak ih zbog toga nisam volio vie. Taj sam dan odluio uloiti
napor i vratiti se svojim dunostima. Nisam u tome nalazio zadovoljstva ali e to biti ipak
ugodnije od nerada. Pa, ako ivot nije pruio druga zadovoljstva, nastojat u bar gurati kroz
ivot. Neu se na nj tuiti, pa makar ne bio zadovoljan s njime.
60

Knjigoteka

Odluivi to, krenuo sam rezignirano prema Ryecote farmi, ne vjerujui odvie da u
sada nai njezina gospodara kod kue, ali nadajui se da u bar saznati gdje bih ga mogao
pronai.
Nije bio kod kue, ali se imao vratiti za nekoliko minuta. Pozvali su me u salon da ga
priekam. Gospoa Wilson radila je u kuhinji, a u sobi je gospoica Wilson brbljala s Elizom
Millward. Odluio sam da budem hladan i pristojan. inilo se da je Eliza donijela istu takvu
odluku. Nismo se sreli od one zabave u naoj kui. Ona nije pokazivala osjeaj radosti ili
bola, a ni povrijeena ponosa. Bila je uzdrana i pristojna. ak se na njezinu licu
primjeivao odsjaj smijeka. U njezinim sam oima ipak otkrio da mi jo nije oprostila. Iako
se vie nije nadala da e me pridobiti za sebe, jo je uvijek mrzila svoju suparnicu.
Gospoica Wilson opet je bila ljubazna i pristojna kako se samo moglo poeljeti, pa su,
usprkos mojem neraspoloenju, obje dame uspijevale podravati zanimljiv razgovor. Ali,
Eliza je iskoristila prvu pauzu da me zapita jesam li u posljednje vrijeme sreo gospou
Graham. Bilo je to reeno kao usput, ali dobaeni pogled bio je pun zlobe.
U posljednje vrijeme nisam odgovorih nemarno, odvrativi pogled od njezinog.
Bio sam naime bijedan jer sam osjeao kako se rumenilo penje u moje obraze, usprkos
naporu da se svladam.
to, zar ste se ve umorili? Pomislila sam da e vas tako plemenito bie sauvati za
sebe bar godinu dana.
Ne bih elio razgovarati o njoj.
Dakle, napokon ste se uvjerili da ste pogrijeili, otkrili ste da vaa boica i nije tako
ista.
Ne elim razgovarati o njoj, gospoice Eliza.
Oprostite! Primjeujem da je Kupidova strelica bila preotra za vas. Rana je dublja
nego to sam mislila i jo nije zarasla. Krv probija svaki put kad se spomene ime ljubljene.
Radije kai upada joj u rije gospoica Wilson da gospodin Markham smatra
kako se to ime ne moe spomenuti u drutvu potenih ena. udim se, Elizo, da ti govori o
toj nevrijednoj osobi. Mogla bi znati da e svakom prisutnom biti neugodno razgovarati o
njoj.
Kako da to podnesem? Ustao sam i jedva se suspregnuo da ne pobjegnem iz sobe.
Sabrao sam se, elei spasiti svoju ast, jer bi taj moj in samo izazvao smijeh mojih
muiteljica, a to sve zbog jedne osobe nevrijedne i najneznatnije rtve. Ali sjena moje prole
ljubavi jo me uvijek progonila, pa nisam mogao podnijeti spominjanje njezina imena. Zato
sam priao prozoru, nekoliko trenutaka grizao usne, potiskujui stare osjeaje u svojim
grudima. Tada sam kazao gospoici Wilson da mi se uri, pa e biti bolje da navratim sutra
u vrijeme kad e njen brat sigurno biti kod kue.
Oh, ne! odgovori ona priekajte jo samo asak i on e sigurno doi. Mora
naime poi u L... (to nam je bio najblii grad), pa e prije toga neto pojesti.
Popustio sam uz najljubazniji smijeak. Na sreu, nisam morao dugo ekati.
Gospodin Wilson je doskora stigao. Pa kako nisam bio raspoloen za poslove, a nije mi ni
bilo mnogo stalo da polja i njegova vlasnika brzo sam okonao kupovinu, vjerojatno na vee
zadovoljstvo gospodina Wilsona nego to je on pokazivao. Zatim sam napustio tu kuu i
krenuo za svojim poslovima.
61

Knjigoteka

Vidjevi da moji radnici marljivo rade, uspeo sam se na breuljak s namjerom da

pregledam itno polje koje se nalazilo na uzvisini. Ali nisam toga dana stigao do njega.
Ugledao sam naime gospou Graham i njezina sina gdje se sputaju iz suprotnog pravca.
Oni su me opazili, pa je Arthur ve potrao prema meni. Ali ja sam se smjesta okrenuo i
poao kui. Bio sam vrsto odluio da se nikad vie ne sretnem s njegovom majkom.
Usprkos glasu koji je dozivao priekajte asak, odluno sam nastavio put. On je doskora
prestao trati za mnom, jer ga je i njegova majka pozvala. Kad sam se nakon pet minuta
okrenuo, nije vie bilo ni traga.
Taj me dogaaj potresao, jer Kupidova strelica doista, ne samo to je bila preotra za
mene, nego se i zadrala duboko u rani. Jo je nisam uspio istrgnuti iz srca. Ostatak dana
proveo sam u dubokom oajanju.

62

Knjigoteka

POGLAVLJE
XIV

Sutradan ujutro sjetih se da i ja imam posla u L... pa sjedoh na svoga konja i krenuh
na izlet ubrzo nakon doruka. Dan je bio dosadan i kiovit, ali meni to nije bilo vano. Takvo
je vrijeme upravo odgovaralo mome duevnom raspoloenju. Vjerovao sam da e mi put
protei u osami, jer nije bio sajmeni dan, a cesta se nije mnogo upotrebljavala.
Uskoro sam, jaei zaokupljen svojim mranim mislima, zauo nedaleko od sebe kas
drugog konja. Nisam razmiljao o tome tko bi mogao biti jaha. Opet sam se izgubio u
mislima. Onaj me drugi jaha sustizao. Pozvao me imenom. Bio je to gospodin Lawrence!
Instinktivno sam stisnuo dra svog bia. Ipak sam se sabrao i odgovorio na njegov pozdrav
kimanjem glave. Nastavio je jaiti kraj mene, govorei o vremenu i poljskim poslovima.
Davao sam mu najkrae mogue odgovore i jo vie usporio. On je uinio to isto, raspitujui
se da li moj konj hramlje. Odgovorio sam mu samo pogledom a on mi se mirno nasmijeio.
Bio sam zauen i oajan zbog te njegove udne upornosti. Mislio sam da e on,
sjeajui se naega posljednjeg susreta, biti hladan i suzdran prema meni. Umjesto toga ne
samo da je zaboravio sve te stare uvrede, nego nije obraao panju ni na moje sadanje
nepristojno ponaanje. Neko je i najmanji ton neljubaznosti ili hladnoe dostajao da se on
uvrijedi. A sada ga ak ni najoitija grubost nije mogla udaljiti. Moda je uo za moje
razoaranje, pa je sada htio uivati u mom oaju. Jo sam odlunije stegao svoj bi, ne diui
ga ipak. Jaio sam dalje i ekao oitiju uvredu prije nego to pred njim otvorim svoju duu i
izlijem sav bijes to sam ga osjeao prema njemu.
Markhame ree on svojim uobiajenim mirnim glasom zato se svaate sa
svojim prijateljima? Neke su vae nade propale, ali zato mene krivite zbog toga? Ve sam
vas prije upozorio, ali vi niste htjeli.
Nita vie nije kazao, jer sam ja stegao svoj bi i iznenada ga brzinom munje spustio
na njegovu glavu. Ne mogu kazati da nisam osjetio divlje zadovoljstvo, ugledavi izraz
njegova lica i onih nekoliko kapljica krvi to su mu stale tei niz elo. Zadrao se tek
trenutak u sedlu, a zatim je pao na zemlju. Njegov konj, iznenaen to se tako rijeio svoga
tereta, iskoristio je svoju slobodu i preskoio ivicu. Njegov je gospodar ostao leati mirno
poput mrtvaca. Jesam li ga ubio? Kao da mi je neka ledena ruka stegla srce dok sam se
nagnuo nad njega i bez daha stao promatrati njegovo samrtniki blijedo lice. Ali ne, zauo
se tihi hropac. Pomaknuo je i one kapke. Pravo mu budi! Bar e se u budue znati pristojno
ponaati. Odahnuo sam bio je samo oamuem padom. Da mu pomognem uzjaiti? Ne! Ma
koliko me netko uvrijedio, ja bih to uinio, ali njegova je uvreda bila neoprostiva. Neka sam
uzjai, ako to bude za neko vrijeme elio. Ve se naime poeo dizati i ogledavati se. Ondje
kraj ceste stajao je njegov konj i pasao.
I tako sam momka ostavio njegovoj sudbini. Krenuo sam u galopu, uzbuen zbog
osjeaja koje sada nisam mogao ispitivati. A da mi je to i uspjelo, rezultat vjerojatno ne bi
63

Knjigoteka

bio u moju korist. Jer, nisam bio siguran, da je to sve zaista trebalo uiniti.
Nije prolo mnogo vremena, i moj se pravedan bijes stao smirivati. Vratio sam se
svojoj rtvi. Nisam to uinio zbog iznenadnog osjeaja prijateljstva, ili od straha zbog
posljedica ostavim li svoju rtvu bespomono leati na zemlji. Savjest me na to natjerala.
Gospodin Lawrence i njegov konj promijenili su poloaj. Konj se neto udaljio, a on
je uspio da se skloni sa sredine ceste. Naao sam ga kako sjedi uz njezin rub, vrlo blijed i
slab. Drao je rupi, koji je sada bio vie crven nego bijel, pritisnut na glavu. Morao sam ga
snano udariti, ali glavni krivac bio je ipak bi, ukraen masivnom srebrnom glavom. Trava,
natopljena kiom, pruila je mladom gospodinu neudoban leaj. Odjea mu je bila uprljana
a eir se koturao blatom s druge strane. Ali inilo se da on uglavnom razmilja o svom
konju. Zurio je u nj ustraeno, prepustivi se svojoj sudbini.
Sjaio sam i, privezavi svoju ivotinju za najblie drvo, najprije sam podigao njegov
eir i nabio mu ga na glavu. Ili je on smatrao svoju ranjenu glavu nepogodnom za eir, ili
je mislio da tako uprljanu eiru nije mjesto na njegovoj glavi: skinuo ga je i poloio kraj
sebe.
Dosta je dobar za vas promucao sam.
Zatim sam uhvatio njegova konja i doveo ga blie. Tada sam njega morao smjestiti
na konja.
Sluajte, mome vi lopove vi psu dajte mi ruku, pa u vam pomoi uzjaiti
cijedio sam kroz zube.
Okrenuo se od mene pun gaenja. Pokuao sam ga uhvatiti za ruke. On se naglo
odmaknuo kao da sam okuen.
Zato neete? Pa dobro, sjedite ovdje do sudnjeg dana, ba me briga! Sigurno ne
elite izgubiti svu krv iz tijela. Povezat u vam ranu.
Ostavite me na miru!
Vrlo rado! Neka vas vrag nosi!
Prije nego to sam ga prepustio njegovoj sudbini, privezao sam njegova konja za
ivicu i dobacio mu moju maramicu, budui je njegova bila sva natopljena krvlju. Uhvatio ju
je i bacio mi je natrag svom snagom koja se jo nalazila u njemu. Sada sam ga ostavio da
ovdje preivi, ili umre, uvjeren da sam izvrio svoju dunost. Zaboravljajui, naravno, da
sam ja bio onaj koji ga je doveo u taj poloaj i kao sam mu uvredljivo nudio kasnije svoje
usluge. Bio sam spreman snositi posljedice bude li me on optuio za pokuaj umorstva.
Ponovo se popeh na svoga konja, pa se jo jednom okrenuh i pogledah to se s njime
dogaa. Ustao je i, uhvativi se za grivu svoga konja, nastojao se popeti na nj. Ali tek to je
stavio nogu u mamuzu, obuzela ga je slabost i munina. Naslonio se asak naprijed,
poloivi glavu na leda ivotinje, a zatim je jo pokuao jednom. Poto mu ni taj put nije
uspjelo, sruio se na zemlju ondje gdje sam ga bio ostavio.
Morao sam mu pomoi usprkos njegovu odbijanju. Morao sam mu zaviti ranu, staviti
ga na konja i otpratiti ga kui. Ali, osim to sam prema njemu osjeao bijes plaio sam se i
pitanja njegove posluge. Nisam znao ni to da kaem svojoj obitelji. Morao sam sve priznati,
to bi me obiljeilo kao luaka ako ne iznesem i uzrok svoga postupka. A to je bilo
nemogue. Ili sam morao izmisliti neku la. to takoer nije dolazilo u obzir, jer e gospodin
64

Knjigoteka

Lawrence vjerojatno otkriti svu istinu. Jedino to sam mogao uiniti bilo je da budem
dovoljno pokvaren i ustrajem na svojoj verziji sluaja, jer svjedoka nije bilo. Tako bi on
postao jo vei lopov nego to je ve bio. Ne, njemu je samo puknula koa iznad sljepooice,
i bio je oamuen od pada. Od toga nije mogao umrijeti. Makar ondje ostao leati i pola
dana. Pa ako se i ne bi mogao sam podii, sigurno e netko proi ovim putem. Bilo je
nemogue da cijeli dan osim nas dvojice nitko onuda ne proe. Morao sam ekati to e on
kazati o svemu. Bude li lagao, ja u mu protusloviti. Bude li govorio istinu, podnijet u je
kako budem najbolje mogao. Nisam mogao davati objanjenja ako nisam elio. A moda e i
on radije o svemu utjeti iz straha da se ne pone ispitivati zbog ega smo se svaali. Tako
bi svratio panju javnosti na svoju vezu s gospoom Graham. A to je on, radi nje ili radi sebe
oito elio po svaku cijenu prikriti.
Razmiljajui tako odjaio sam u grad gdje sam obavio svoje poslove i izvrio
razliite sitne naloge svoje majke i Rose. Sve sam to obavio vrlo pomno, to je bilo udno s
obzirom na okolnosti. Jo sam bio uznemiren zbog nesretnog Lawrencea. Pitao sam se hou
li ga jo uvijek nai na istom mjestu na vlanoj zemlji, kako umire od hladnoe i
iscrpljenosti, ili e on moda biti posve ukoen. Sve se to vrlo neugodno nametalo mojim
mislima. Slika je u mojoj mati postajala sve jasnija to sam se vie pribliavao onom
mjestu. Ali ne, hvala Bogu, ondje vie nije bilo ni ovjeka ni konja. Nita vie nije svjedoilo
protiv mene osim dva predmeta. Na cesti je leao kiom natopljen eir, pun blata. Malko
dalje opazio sam krvavu maramicu usred lokve prljave vode.
Loe se vijesti brzo ire. Stigao sam kui oko etiri sata i ve me majka doekala vrlo
ozbiljno:
Oh, Gilberte, kakva nesrea! Rose je kupovala u selu, pa je ula da je konj zbacio
gospodina Lawrencea i da on umire.
To me je naravno potreslo. Ali utjeilo me kad sam uo da mu je pukla lubanja i da je
slomio nogu. Kako to nije odgovaralo istini, shvatio sam da je i ostalo vjerojatno pretjerano.
A kad sam uo majku i sestru kako ga ale zbog njegova tekog stanja, jedva sam se
suzdrao da im ne kaem o kakvim se ozljedama doista radi.
Mora ga sutra posjetiti ree majka.
Ili ak jo danas predloi Rose. Ima dosta vremena. Uzmi ponija ako je tvoj
konj umoran Hoe li otii, Gilberte poto neto pojede?
Ne, ne, moda je sve to samo la!
Sigurna sam da nije. Cijelo je selo o tome prialo. Srela sam dvojicu koji su govorili s
onima to su ga nali.
Ali Lawrence je dobar jaha. Nije vjerojatno da bi on pao sa konja. A kad bi se to i
dogodilo, ne vjerujem da bi tako slomio kosti. Bar to mora biti pretjerano.
Osim toga ga je konj udario.
Njegov mirni sivi konj?
Odakle zna da je jaio ba na njemu?
Malokad jai na nekom drugom.
U svakom sluaju nastavi majka otii e sutra. Bilo to istina ili la,
pretjerivanje ili ne, mi svakako elimo saznati istinu.
65

Knjigoteka

Neka pode Fergus.

A zato ne bi ti?
On ima vie vremena. Ja sam sada vrlo zaposlen.
Ali, Gilberte, kako moe biti tako miran? Nee se nita dogoditi ako na sat-dva
napusti posao. Pa tvoj prijatelj umire!
Ne umire!
Ali mogao bi. Nita ne zna dok ga ne posjeti. Sigurno mu se dogodila neka strana
nesrea, i ti ga mora posjetiti. Inae e te smatrati vrlo nepristojnim.
Zaboravite to! Ja ne mogu otii onamo. U posljednje vrijeme nai odnosi nisu
najbolji.
Oh, dragi moj djeae! Nisi valjda takav da ne moe zaboraviti te male razmirice...
Male razmirice! promucao sam.
Ali sjeti se to se dogodilo!
Ostavi me sada na miru! Vidjet u sutra odgovorio sam.
A sutradan ujutro poslao sam Fergusa s majinim pozdravima da se o svemu raspita.
Ja naravno nisam mogao otii do njega. Fergus se vratio s vijestima da mladi gospodin lei u
postelji umotane glave i s nekoliko masnica. Osim toga imao je jak nazeb kao posljedicu
dugog leanja na mokroj zemlji. Ali slomljenih kosti nije bilo, a ni nekih drugih ozbiljnih
znakova.
Sada je bilo jasno da me on nee optuiti radi dobrobiti gospoe Graham.

66

Knjigoteka

POGLAVLJE
XV

I taj dan je padala kia kao i prethodni. Ali predvee se nebo stalo bistriti, pa je
drugo jutro osvanulo lijepo i jasno. Poao sam na breuljak s radnicima. Lagani je vjetar
puhao kroz ito i sva se priroda smijala natopljena suncem. eva je pjevala meu
srebrenkastim oblaiima. Kia, koja je proteklih dana padala, osvjeila je zrak i oprala ga.
Bilo je tako divno da se ni farmeri nisu mogli poaliti zbog kie. Ali do mog srca nisu
dopirale zrake sunca, vjetri ga nije mogao osvjeiti. Nita nije moglo ispuniti prazninu u
mojoj dui nakon nestanka svih mojih nada u sreu i ljubav.
Dok sam stajao skrtenih ruku i promatrao valove itnog klasja, neto me njeno
povuklo za kaput i sladak glasi, koji sada vie nisam elio uti, dopro mi je do uha:
Gospodine Markhame, mama bi htjela razgovarati s vama.
Sa mnom, Arthure?
Da! Zato tako udno gledate? zapita pomalo prestraeno ugledavi izraz mog
lica kad sam ga okrenuo prema njemu. Zato tako dugo niste dolazili k nama? Doite! Zar
neete doi?
Sada imam mnogo posla odgovorih, ne znajui to bih drugo kazao.
Pogledao me djetinjski iznenaeno. Ali, prije nego to sam mu mogao bilo to drugo
kazati, sama se gospoa nala kraj mene.
Gilberte, moram razgovarati s vama! rekla je tonom suspregnute strasti.
Pogledao sam joj u bijele obraze i sjajne oi., ali nisam nita odgovorio.
Samo trenutak zaklinjala me ona. Doite na as na ono drugo polje rekla je
pogledavi eteoce koji su nas bezobrazno promatrali. Neu vas ni trenutak zadrati.
Otpratio sam je kroz otvor u ivici.
Arthure, dragi, poi i naberi onog modrog cvijea ree pokazujui mu cvijee,
podalje od puta kojim smo mi hodali. Dijete je oklijevalo, kao da je ne eli ostaviti samu.
Poi ljubavi! ponovi glasom, koji nije bio neljubazan ali koji je trebalo smjesta posluati.
Dakle, gospoo Graham? zapitao sam mirno i hladno. Jer, iako sam vidio da je
nesretna i stoga je alio, ipak sam uivao u tome to je mogu muiti.
Pogledala me pogledom koji mi je prodirao sve do srca.
Ne pitam vas zato ste se tako promijenili, Gilberte rekla je s gorkim mirom. Ja
to i predobro znam. Ali, iako sam mogla podnositi da me svi osude i sumnjaju u mene, ne
mogu to podnijeti od vas. Zato niste doli onog dana kada sam vam eljela sve objasniti?
Zato to sam u meuvremenu sam saznao ono to biste mi vi bili kazali. A
vjerojatno jo i mnogo vie.
67

Knjigoteka

Nemogue, jer ja bih vam bila sve kazala! kriknula je strastveno ali sada to
neu, jer vi to ne zavreujete!
I njezine su blijede usnice stale drhtati od uzbuenja.
A zato ne, ako smijem pitati?
Uzvratila je moj podrugljiv pogled s izrazom duboke indignacije.
Jer me vi nikada niste razumjeli, inae ne biste povjerovali onima to me kleveu.
Ne smijem vam pokloniti svoje povjerenje. Vi niste onaj ovjek kakvim sam vas smatrala.
Poite! Nije vano to mislite o meni.
Okrenula se, a ja sam otiao. Mislio sam da e je to muiti vie od svega. A vjerujem
da je i bilo tako. Jer kad sam se malo kasnije okrenuo, primijetio sam da je ona takoer
zastala, kao da se nadala da u se ja ipak stvoriti kraj nje. Zatim se okrenula. Pogled joj je
bio pun dubokog oaja i straha. Ali, ja sam je smjesta pogledao nezainteresirano,
pretvarajui se kao da razgledavam okolinu. Kad sam se nakon nekog vremena ponovo
okrenuo, ona je ve bila odmakla daleko, hodajui brzo preko polja. Mali je Arthur trao
kraj nje i oigledno joj neto govorio. Ali ona je odvratila lice od njega, kao da eli sakriti
svoje osjeaje. Vratio sam se svom poslu.
Ali, doskora sam poeo aliti to sam je tako brzo pustio da ode. Bilo je oito da me
ona ljubi, vjerojatno joj je gospodin Lawrence dosadio, pa ga je htjela zamijeniti sa mnom.
Da sam je volio manje, moda bi me to bilo i zabavljalo. Ali razlika izmeu njezinog
izvanjskog ponaanja i duevnog stanja, izmeu moga prijanjeg i sadanjeg miljenja o
njoj, bila je golema. Potisnula je sve moje druge osjeaje.
Ipak me zanimalo kakvo mi je ona objanjenje mogla dati. Koliko toga bi ona
priznala i kako bi se opravdala. udio sam da saznam emu sam se kod nje mogao diviti, a
to je trebalo prezirati. to mrziti, a zbog ega je aliti. Morao sam je jo jednom vidjeti i
saznati u kakvom svjetlu da je promatram. Naravno, izgubio sam je zauvijek. Pa ipak nisam
mogao podnijeti pomisao da je svemu kraj. I to tako ruan kraj. Njezin posljednji pogled
prodro mi je duboko u srce. Nisam ga mogao zaboraviti. Kakva sam bio luda! Nije li me ona
prevarila, povrijedila, unitila sreu mog ivota? Ipak sam je morao jo jednom posjetiti. To
sam odluio. Ali ne danas. Neka danas jo misli na svoj grijeh, i neka bude nesretna. Sutra
u je jo jednom vidjeti i saznati sve o njoj. Bio joj taj razgovor ugodan ili ne.
Sutradan sam krenuo k njoj. Ali tek kad sam zavrio sve svoje poslove. Bilo je oko
esti sati, i sunce je na zalazu crvenim zracima obasjavalo Wildfell Hall. Prozori su zdanja
bljetali kad sam im se pribliavao. Ne treba ni da govorim o svojim osjeajima kad sam se
naao nadomak oltaru svoje bive ljubavi. Tom mjestu ispunjenom tisuama divnih
uspomena i snova, iznenada potamnjelim od uasne istine.
Rachel me odvela u salon i pola po svoju gospodaricu. Na malom okruglom stolu uz
njezinu stolicu s visokim naslonom leala je otvorena knjiga. Njezinu malu biblioteku
poznavao sam gotovo isto tako dobro kao vlastitu. Ali ovu knjigu nisam dosad jo vidio.
Podigao sam je. Bilo je to djelo Sir Humphryja Davysa Posljednji dani filozofa. Na prvoj je
stranici bilo napisano Frederick Lawrence. Zatvorio sam knjigu, ali sam je zadrao u ruci.
Stajao sam nasuprot vrata, s leima prema kaminu, mirno ekajui njezin dolazak. Jer
nisam sumnjao da e ona doi. Doskora sam zauo njezin korak. Srce mi je stalo lupati, ali
sam sauvao svoj izvanjski mir. Ula je tiho, blijeda i sabrana.
68

Knjigoteka

emu mogu zahvaliti tu ast, gospodine Markhame? zapitala je tako strogo, ali i
otmjeno, da me zbunila. Ipak sam joj odgovorio uz lagani smijeak:
Htio bih uti vae objanjenje.
Kazala sam da vam ga neu dati odvrati.
Niste vrijedni moga povjerenja.
Dobro odgovorio sam kreui prema vratima.
Ostanite asak rekla je brzo. Posljednji se put vidimo. Nemojte samo tako otii.
Stao sam, ekajui njezine daljnje rijei.
Recite mi nastavila je kako moete vjerovati sve ono protiv mene? Tko vam je
to kazao i to?
Zastao sam trenutak. Srela je moj pogled kao da su joj grudi ispunjene nevinou.
Bila je spremna da uje najgore.
Ja bih mogao slomiti taj ponos pomislio sam. Ali, dok sam potajice uivao u svojoj
moi, osjetio sam potrebu da se poigram sa svojom rtvom poput make. Pokazujui joj
knjigu koju sam jo uvijek drao u ruci, upirui prst na ime napisano na prvoj stranici,
zapitah:
Poznajete li toga gospodina?
Naravno da ga poznajem odgovori ona iznenada pocrvenjevi. Da li od stida ili
srdbe, nisam znao. Vie se inilo od ovoga posljednjeg. I to jo, gospodine?
Kako ga ve dugo niste vidjeli?
Tko vam je dao pravo da me ispitujete o ovome ili o bilo emu drugome?
Nitko! Odluite sami hoete li mi odgovoriti ili ne. Sada u ja pitati vas... Jeste li uli
to se dogodilo vaem prijatelju? Jer, ako niste...
Ne doputam da me vrijeate, gospodine Markhame! kriknu gotovo bijesno. Bit
e bolje da smjesta napustite ovu kuu, ako ste samo radi toga doli.
Nisam vas doao vrijeati. Doao sam uti vae objanjenje.
Rekla sam da vam ga neu dati! odvrati ona, hodajui uzbueno po sobi. Ruke je
vrsto stisnula, a oi su joj bile pune prezira. Ne mogu se povjeriti nekome tko je tako lako
povjerovao u ona uasna sumnjienja.
Nisam lako povjerovao u njih, gospoo Graham! odgovorih glasom, punim
sarkazma. Sam Bog zna kakva sam ja luda bio, zatvarajui svoje oi i ui pred svim to je
moglo poljuljati moje povjerenje u vas. Nisam se uvjerio dok nisam dobio dokaz.
Kakav dokaz, gospodine?
Rei u vam. Sjeate li se one veeri kada sam posljednji puta bio ovdje?
Sjeam se.
Ve ste tada rekli neke rijei koje bi bile otvorile oi ovjeku mudrijem od mene.
Ali, na mene nisu tako djelovale. I dalje sam vam vjerovao, nadao se, iako nije bilo mjesta
nadi. Oboavao ono to nisam mogao shvatiti. Dogodilo se to, da sam ja, nakon to sam vas
napustio, ponovo krenuo ovamo. Nisam se usudio pojaviti se pred vama. Ali nisam mogao
odoljeti iskuenju da bacim jo jedan pogled na vas kroz prozor. Htio sam vidjeti kako ste.
69

Knjigoteka

Ostavio sam vas, naime, vrlo uzbuenu, zbog ega sam djelomino i sebe krivio. Ako sam
pogrijeio, za to je bila kriva samo moja ljubav. A kazna je bila teka. Jer upravo kad sam
stigao do vrta, vi ste izili sa svojim prijateljem. Nisam se u tim okolnostima htio pokazati,
pa sam se sakrio u sjeni, dok niste proli kraj mene.
Koliko ste od naeg razgovora uli?
Dosta, Heleno! A bilo je dobro to sam to uo. Jer nita me drugo ne bi moglo
izlijeiti. Uvijek sam govorio i mislio kako neu povjerovati ni jednoj rijei kazanoj protiv
vas, ako je ne budem uo s vaih usana. Smatrao sam zlobom sva ona ljudska ogovaranja.
ak sam vjerovao da ste pretjerali optuujui samu sebe. Vjerovao sam da mi moete
objasniti sve, samo ako elite.
Gospoa Graham prestade etati po sobi. Naslonila se na kamin, nasuprot meni,
poloivi bradu na ruku. Oi joj nisu vie bijesno sjale nego su samo bile uzbuene.
Ponekad bi me pogledala dok sam govorio, a zatim bi bacila pogled na suprotni zid ili na
sag.
Ipak je trebalo da doete k meni rekla je pa da ujete to imam kazati u svoju
obranu. Nije bilo plemenito povui se tako naglo, ne objasnivi mi takvu promjenu
ponaanja prema meni. Trebalo je da mi kaete sve ma kako to bilo teko. Sve bi bilo bolje
do ove utnje.
A zato bih ja to uinio? Niste mi mogli nita vie objasniti. Niste mogli uiniti
neprimijeenim ono to sam vidio vlastitim oima. Nisam vas elio povrijediti, iako ste vi
meni nanijeli teku bol. Jest, ranili ste me, i to nikada neete moi popraviti. Vi ste izranili
moje mladenake osjeaje i uinili pusto od mog ivota. Mogu ivjeti i stotinu godina, ali se
nikad neu oporaviti od toga. I nikad neu zaboraviti! Primijetivi iznenada kako se ona
smijei gledajui sliku Wildfell Halla koju je bila naslikala, rekoh razoaran i zgranut: Vi se
smijete tome, gospoo Graham!
Doista ? upita, pogledavi me sada ozbiljno. Nisam to primijetila. Ako sam to
uinila, to nije bilo zbog zadovoljstva to sam vam zadala bol. Samo nebo zna kako vas
dobro shvaam. Ako sam to uinila, bilo je to zato to sam otkrila da vaa dua ipak skriva
osjeaje i da se nisam u vama potpuno prevarila. Ali suze i smijeh su vrlo slini kod mene.
Ne mogu ih pripisati odreenim osjeajima. esto plaem kad sam sretna, a smijem se kad
sam alosna.
Pogledala me u oekivanju odgovora. Ali ja sam utio.
Da li biste bili sretni kad biste saznali da ste se prevarili u svojim zakljucima?
Kako to moete pitati, Heleno?
Ne mogu se potpuno opravdati nastavi ona tiho i brzo, dok je njezino srce
oigledno snano lupalo a grudi se nadimale. Da li biste bili sretni kad biste saznali da
sam bolja nego to vi mislite?
Prihvatio bih radosno sve to bi povratilo moju vjeru u vas i opravdalo ono
potovanje prema vama, koje usprkos svemu jo i sada osjeam.
Obrazi su joj gorjeli i cijela je drhtala od silnog uzbuenja. Nije govorila, nego je
otrala prema pisaem stolu i izvukla neku debelu mapu li rukopis. Brzo je istrgla nekoliko
posljednjih stranica, a ostatak je ugurala u moje ruke. Ne morate sve proitati ali
ponesite to sa sobom kui. Zatim je istrala iz sobe. Kad sam iziao iz kue i krenuo
70

Knjigoteka

puteljkom kui, ona me pozvala sa prozora. Htjela mi je samo kazati:

Vratite mi to kad proitate! I ne recite ni ivoj dui nita o onome to saznate.
Vjerujem u vau ast.
Prije nego to sam mogao odgovoriti, zatvorila je prozor i okrenula se. Primijetio
sam kroz prozor kako je sjela u stari hrastov naslonja i prekrila lice rukama. Njezini su
osjeaji bili tako snani da je olakanje mogla nai samo u suzama.
urio sam kui, nastojei suspregnuti svoje nade. Otrao sam u sobu, opskrbivi se
prije svijeom, iako je napolju jo bilo danje svjetlo. Zakljuao sam vrata, ne elei da me
bilo tko ometa. Pripremio sam kutiju s duhanom za mrkanje i sjeo za stol. Isprva sam brzo
okretao stranice, proitavi tu i tamo koju reenicu, a zatim sam poeo polagano itati.
I sada je rukopis preda mnom. Znam, ti ga ne bi mogao itati s onakvim zanimanjem
kao to sam ga ja itao. Ali znam i da se ne bi zadovoljio kraenjem sadraja, pa e zato
dobiti cijeli. Osim moda nekih mjesta koja su od interesa samo za pisca, ili onih koja bi
zakomplicirala priu umjesto da pridonesu jasnoi sadraja. Sve poinje nekako naglo, ali
taj emo poetak sauvati za novo poglavlje.

71

Knjigoteka

POGLAVLJE
XVI

1. lipnja 1821.
Upravo smo se vratili u Staningly. Zapravo smo se vratili ve prije nekoliko dana, ali
ja se jo nisam smjestila i ini mi se kao da se to nee nikada ni dogoditi. Grad smo napustili
prije nego to smo namjeravali, jer se moj ujak nije dobro osjeao. Pitam se to bi se bilo
dogodilo da smo ostali cijelo predvieno vrijeme. Stidim se to tako malo volim ivot na
selu. Sve mi se ini dosadnim, moje prijanje zabave sada me vie ne vesele. Ne mogu vie
uivati u glazbi, jer nema nikoga kome bih mogla svirati. Ne uivam u etnjama, jer nikoga
neu sresti. Ne uivam u knjigama, jer one ne mogu zaokupiti moju panju. Glava mi je puna
misli na protekle tjedne. Najradije crtam, jer u isto vrijeme mogu i crtati i razmiljati. Pa,
iako moje slike zasad ne moe promatrati nitko osim mene i onih koje to uope ne zanima,
moi u ih ipak kasnije pokazati i drugima. Neprekidno slikam jedno lice, ali uvijek
bezuspjeno, a to me boli. Vlasnika tog lica ne mogu zaboraviti. A to i ne pokuavam. Pitam
se misli li on na mene. Pitam se hou li ga ikada vie vidjeti. Na to se nadovezuje niz drugih
pitanja. Na njih e odgovoriti vrijeme i sudbina. Hou li se ikada pokajati zbog tih svojih
misli? To bi me sigurno pitala moja tetka kad bi znala na to mislim. Kako se jasno sjeam
naeg razgovora one veeri prije naeg odlaska u grad! Sjedjele smo zajedno kraj kamina u
kojemu je plamsala vatra; moj je ujak ve bio otiao u krevet zbog napada kostobolje.
Heleno kazala je tetka nakon dosta dugog razmiljanja pomilja li ti ikada na
brak?
Da, tetko, esto!
Razmilja li i o tome da bi se mogla vjenati ili zaruiti prije kraja ove sezone?
Ponekad, ali ne mislim da e se to tako brzo dogoditi.
Zato?
Jer pretpostavljam da na svijetu ima samo vrlo, vrlo malo mukaraca za koje bih se
htjela udati. A vrlo je vjerojatno da od te nekolicine neu sresti ni jednoga. Ako se to i
dogodi, onda e on ve biti oenjen ili mu se ja neu sviati.
To nisu nikakvi razlozi. Vjerojatno je istina, bar se nadam, da postoji samo
nekolicina za koje bi se ti htjela udati, koje bi ti sama odabrala. Naravno, ti nee poeljeti
da se uda ni za koga dok te on ne zaprosi. Osjeaji djevojke ne bi se smjeli nikada roditi
prije nego to je zaproena. Ali kad je zaproena, tada je spremna da se preda bre nego to
i sama moe zamisliti. Ponekad protiv svih svojih sudova u pogledu onoga koga bi mogla
zavoljeti. Htjela bih te upozoriti, Heleno, budi paljiva od samog poetka, ne dopusti da ti
ukrade srce onaj koji e se prvi potruditi oko tebe. Draga moja, tek ti je osamnaest godina.
Ima jo mnogo vremena, a ni ja ni tvoj ujak ne bismo htjeli da nas brzo ostavi. Usudila bih
se ustvrditi da e imati mnogo udvaraa. Ti naime potjee iz otmjene obitelji i raspolae
72

Knjigoteka

lijepim imetkom. Mogu ti kazati i to jer ako to ne uinim ja, uinit e drugi ti si vrlo
lijepa. Nadam se da nikada zbog toga nee poaliti.
Nadam se da neu, tetko! Zato se toga plai?
Jer je ljepota osobina koja, uz novac, najvie privlai mukarce. Stoga ona moe
prouzroiti velike neprilike posjednici ljepote.
Je li se i tebi to dogodilo, tetko?
Nije, Heleno odgovorila je ozbiljno. Ali poznam mnoge kojima se to dogodilo.
Neke su od njih postale rtve stranih iskuenja, o kojima je teko i govoriti.
to se toga tie, ja sigurno neu biti ni slaba ni nepaljiva.
Promatraj, Heleno! uvaj svoje oi i ui, jer su to vrata tvoga srca. Pazi da te ne
izdaju u asu nesmotrenosti. Hladno i mirno prihvati svaki znak panje, dok ne procijeni
pravu vrijednost udvaraa. Najprije treba prouavati, zatim pristati, a tek potom ljubiti.
Neka tvoje oi budu slijepe za sav izvanjski sjaj. Neka tvoje ui ne sluaju laskanja i lake
rijei. To sve ne znai nita. To je manje nego nita. To nepaljive vodi u propast. Treba biti
razuman i smiren, drati se svojih principa. Uda li se za najljepeg ovjeka na ovom svijetu,
moda te nesrea eka kad kasnije spozna da je on bezvrijedan.
Ali to da sve te uboge budale ine, tetko? Kad bi svi slijedili tvoj savjet, to bi
znailo kraj svijeta.
Ne boj se, draga! Muke lude i glupani uvijek e nai druicu. Jer ima ih mnogo koje
im upravo pristaju. Sluaj moj savjet. S tim se ne treba aliti, Heleno! ao mi je to ti na to
tako gleda. Vjeruj mi, brak je neto vrlo ozbiljno. To je kazala tako uvjerljivo da bi ovjek
mogao posumnjati kako govori iz vlastita iskustva. Ali joj nisam vie stavljala bezobrazna
pitanja. Odgovorila sam:
Znam. Ima mnogo istine i mudrosti u onom to si mi kazala. Ali ne mora se bojati
zbog mene. Jer, mene nikada ne bi mogao privui takav ovjek. Ne bih ga mogla voljeti ma
kako bio lijep. Mrzila bih ga, prezirala i alila, ali ljubiti ga ne bih mogla. Moji se osjeaji
mogu temeljiti samo na iskustvu. Bez toga ne bih mogla ljubiti. Nije potrebno naglaavati da
moram moi potivati i cijeniti ovjeka za koga u se udati. Naravno da ga moram i ljubiti,
ali ono prvo je mnogo vanije. Prema tome, smiri se, draga tetko!
Nadam se da e tako biti odgovorila je.
Znam da e biti potvrdila sam.
Jo nisi doivjela iskuenje, Heleno, moemo se samo nadati rekla je ona na svoj
hladan, oprezan nain.
Bila sam uvrijeena zbog njezina nepovjerenja, ali nisam bila sigurna da njezine
sumnje nemaju nekog temelja. Bojim se da mi je bilo lake sjetiti se njezinih savjeta nego ih
primijeniti. Ponekad sam se pitala jesu li njezini savjeti mudri. Moda su u cjelini i bili
dobri, ali je postojalo neto to je ona u svojim razmiljanjima previdjela. Pitala sam se je li
ona ikad bila zaljubljena.
Isprva sam bila oduevljena novim, uzbudljivim ivotom u Londonu. Ali doskora me
sva ta buka stala umarati i ja sam poeljela svjeinu i slobodan ivot nae kue. Moji novi
poznanici, i ene i mukarci, razoarali su me. Ubrzo mi je dosadilo prouavati njihove
osobenosti i smijati se njihovim alama. Naroito stoga to sam kritiku morala zadrati za
73

Knjigoteka

sebe, jer to moja tetka nije htjela sluati. ene su mi se inile izvjetaene i hladne. Gospoda
su bila bolja, moda stoga to sam njih manje poznavala. A moda i zato to su mi laskali.
Ali, zaljubila se nisam ni u jednoga. Pa ako mi se njihova panja jednog asa i sviala,
drugog bi me razljutila, jer je izazivala moju tatinu pa sam se plaila da ne postanem nalik
na neke od onih dama koje sam prezirala.
Naroito mi je dosaivao neki stariji gospodin, bogati prijatelj moga ujaka, koji je,
bar se tako inilo, mislio da bi bilo najpametnije oeniti se sa mnom. Ali, uz to to je bio star,
bio je i ruan, ogavan i pokvaren. U to sam sigurna, iako me tetka ukorila kad sam joj to
kazala. Ipak je i ona priznala da on nije svetac. Postojao je jo jedan, po imenu gospodin
Boarham. Nisam ga toliko prezirala, ali je bio jo dosadniji. Tetka ga je zagovarala i
neprekidno hvalila preda mnom. Jo se i sada stresem kad se sjetim zvuka njegova glasa.
Sjedio je kraj mene neprekidno priajui. Nastojao je svoje misli prenijeti na mene i
ispraviti moje greke u prosuivanju. Ipak je zapravo bio poten ovjek. Da se drao na
pristojnoj udaljenosti od mene, nikada ga ne bih bila zamrzila. Ali ovako se nije moglo nita
uiniti. Jer ne samo to mi je dosaivao svojom prisutnou, nego me tako liavao drutva
mnogo ugodnijih osoba.
Jedno vee, na nekom plesu, muio me jo vie nego inae, i mom je strpljenju doao
kraj. Plesala sam samo jednom s nekim upljoglavcem, a tada me zarobio gospodin
Boarham. Odluio je da me ne napusti cijelu no. Nikad nije plesao, pa je i sada sjedio kraj
mene, unosei mi se u lice i nastojei me pridobiti za svoje ideje. Moja ga je tetka
oduevljeno promatrala. Uzalud sam ga se pokuavala rijeiti, ak i pomalo grubo. Nita ga
nije moglo uvjeriti da mi je njegova prisutnost neugodna. Uvrijeena utnja prihvaena je
kao znak osobite panje, koja ga je podsticala da jo vie govori. Otre odgovore smatrao je
odrazom iva djevojakog duha. Suprotstavljanje njegovim tvrdnjama djelovalo ja kao da se
ulje ulijeva u vatru, izazivajui nove argumente i misli, koje su se ruile na mene poput
beskrajne bujice.
Meutim, bio je prisutan jedan ovjek koji kao da me je shvaao. U blizini je stajao
neki gospodin koji nas je ve due promatrao, oigledno se zabavljajui upornou moga
sugovornika i mojim dokazima dosade. Nakon nekog se vremena povukao i poao do
kuedomaice, oigledno sa eljom da mi bude predstavljen. Jer ubrzo zatim ona ga je
predstavila kao gospodina Huntingdona, sina pokojnog prijatelja moga ujaka. Zamolio me
za ples, i ja sam sva sretna pristala. Do kraja veeri ostao je u mom drutvu, iako to nije
dugo trajalo jer je moja tetka, kao i uvijek, odluila da rano pode Kui.
Bilo mi je ao to smo otili, jer je moj novi poznanik bio vrlo zabavan. Neka
izvanredna lakoa osjeala se u svemu to je govorio ili radio. U tome sam naroito uivala
nakon onoga to sam prepatila. Moda je bio malko odvie nemaran u ponaanju, ali sam ja
bila tako raspoloena i tako sretna to me oslobodio gospodina Boarhama da me to nije
moglo razljutiti.
Kako ti se svia gospodin Boarham? zapitala me tetka im smo sjeli u koiju.
Gore nego ikada odgovorila sam.
inila se razoaranom, ali ja nisam vie nita rekla.
Tko je bio onaj gospodin s kojim si plesala? pitala je nakon kratke stanke. Jako
se trudio da ti pomogne pri oblaenju kaputa.
74

Knjigoteka

On to nije pokuao prije nego to je opazio da se pribliava gospodin Boarham.

Tada mi je pristupio i rekao: Doite, oslobodit u vas te poasti!
Tko je bio, pitala sam te? kazala je hladno.
Gospodin Huntingdon, sin staroga ujakovog prijatelja.
ula sam tvog ujaka kako govori o tome mladom gospodinu Huntingdonu. Rekao
je: Kakav je to fin momak, samo je pomalo divlji! Prema tome, uvaj se!
to je mislio time pomalo divlji? ispitivala sam je.
Nema moralnih principa i sklon je svim porocima mladei.
ula sam da je to ujak govorio i za sebe kad je bio mlad.
Odmahnula je.
Tada se vjerojatno alio rekla sam. Ne mogu zamisliti da ima kakvog zla u tim
veselim, modrim oima.
Pogreno sudi, Heleno! uzdahnula je tetka.
Moramo biti milosrdni, tetko! Osim toga, ne vjerujem da se varam. Znam izvrsno
prosuditi ljude po njihovim licima, ne po tome jesu li lijepi ili runi, nego po njihovu izrazu.
Tako mogu kazati za tebe da sada ba nisi najbolje volje. Znam da je gospodin Wilmot
bezvrijedan starac, a gospodin Boarham uasno dosadan. Gospodin Huntingdon opet nije
luda, ali vjerojatno ni mudrac, a ni svetac. Ali to za mene ionako nije vano, jer ga vie neu
sresti, osim moda opet na nekom plesu.
Nije bilo tako, jer sam ga srela ve drugo jutro. Doao je u posjet mom ujaku,
ispriavajui se to to nije prije uinio. Ali, tek se prije kratkog vremena vratio sa
Kontinenta, pa sve do juer nije uo da ujak boravi u gradu. Nakon toga esto smo se sretali.
Ponekad u drutvu, a ponekad kod kue. Jer on je vrlo esto posjeivao svoga starog
prijatelja, koji ba i nije bio naroito oduevljen tom njegovom panjom.
Ne znam zato taj momak tako esto dolazi govorio je ujak. Zna li to moda ti,
Heleno? On ne pripada mom drutvu, a ni ja njegovu. To je sigurno.
Dobro bi bilo kad bi mu ti to nekako kazao napomenula je moja tetka.
Zato? Ako meni njegovo drutvo nije drago, moda je nekome drugome
(namignuo mi je). Osim toga, on raspolae lijepim imetkom, naravno ne takvim kao Wilmot.
Ali Helen ionako nee ni da uje za njega. Ti se stari momci nekako ne sviaju mladim
djevojkama, usprkos svom novcu. Mogao bih se kladiti da bi ona radije uzela ovog mladog
momka, makar ne imao ni penija, nego Wilmota sa svim njegovim zlatom. Nije li tako,
Heleno?
Tako je, ujae! Ali to ba ne govori mnogo u korist gospodina Boarhama, jer ja bih
radije ostala uboga usidjelica nego da se udam za njega.
A gospoa Huntingdon? to bi bila radije nego gospoa Huntingdon.
Rei u ti kad o tome razmislim.
Znai, o tome se moe razmiljati? Hajde, reci, bi li radije bila usidjelica, da ne
spomenem rije uboga?
Ne mogu ti nita kazati dok me ne zaprosi.
I smjesta sam napustila sobu, elei izbjei daljnja ispitivanja. Ali pet minuta kasnije,
75

Knjigoteka

kad sam pogledala kroz prozor, primijetila sam gospodina Boarhama gdje upravo ulazi u
kuu. ekala sam gotovo pola sata u svome dobrovoljnom zatvoru oekujui vijest o
njegovu odlasku. Tada su se zauli koraci na stepenicama, a moja je tetka ula u sobu
sveana izraza lica. Zatvorila je za sobom vrata.
Doao je gospodin Boarham, Heleno rekla je. Htio bi te vidjeti.
Oh, tetko! Zar mu ne bi mogla kazati da se loe osjeam? A to je i istina im
pomislim na njega.
Gluposti, mila moja! To je vano. On je doao iz osobitih razloga. eli te zaprositi
kod tvog ujaka i mene.
Nadam se da ste mu ti i ujak kazali da ne moete odluiti o tome to u ja uiniti? S
kakvim pravom je pitao bilo koga prije mene?
Heleno!
to je ujak kazao?
Rekao je da se on nee mijeati u to. Ako ti eli prihvatiti ponudu gospodina
Boarhama... koja nam ini ast...
To je on kazao?
Zapravo je kazao da ga moe uzeti ako eli, a ako ne eli, neka ini to hoe.
Imao je pravo. A to si ti kazala?
Nije vano to sam ja kazala. to e ti kazati? To je pitanje. Sada on eka tebe. Ali
mora prije toga dobro promisliti. Ako ga eli odbiti, kai mi zato.
Naravno da u ga odbiti. Samo ti mi mora kazati kako, jer elim biti pristojna . A
kad ga se rijeim, kazat u ti svoje razloge.
Heleno, sjedni na as, i smiri se! Gospodinu Boarhamu se ne uri. Htjela bih
razgovarati s tobom. Reci mi, draga, to ima protiv njega? Moe li zanijekati da je on
poten ovjek?
Ne!
Da je osjeajan, trijezan i dostojan potovanja?
Ne, on moe sve to biti...
Ali, Heleno, to misli koliko e takvih ljudi sresti u ivotu? Potenih, ispravnih,
osjeajnih i trijeznih? Je li to ovjek kakav se susree svaki dan pa da ga moe odbiti bez
trunka oklijevanja? On je plemenit ovjek. Sve svoje vrline polae tebi pred noge. U tvojoj je
moi da osigura sve te odlike za itav svoj ivot. On e biti vrijedan suprug. Njeno e te
ljubiti, ali ne tako strastveno da ne bi sagledao tvoje greke. On bi bio tvoj vodi kroz ivot i
tvoj partner u vjenosti. Promisli...
Ali ja ga mrzim, tetko! prekinula sam je.
Mrzi ga, Heleno! Je li to kranski? Mrziti tako dobrog ovjeka.
Ne mrzim ga kao ovjeka, nego kao supruga. Kao ovjeka volim ga ak toliko da mu
elim bolju enu od mene. enu koja bi bila isto tako dobra kao i on. Ili ak jo bolja. Ona bi
ga moda mogla ljubiti. Ja to nikada ne bih mogla...
Zato ne? to mu prigovara?
76

Knjigoteka

Prvo: njemu je najmanje etrdeset godina, vjerojatno i vie. A meni je osamnaest.

Drugo: on je uskogrudan i bogomoljan. Tree: njegov ukus i osjeaji potpuno se razlikuju od
mojih. etvrto: ne sviaju mi se njegova vanjtina, glas i ponaanje. Osjeam odbojnost
prema cijeloj njegovoj osobi. I to nikad neu moi nadvladati.
Morala bi! Usporedi ga trenutak s gospodinom Huntingdonom. Odbacimo njegovu
vanjtinu (koja ne pridonosi vrijednosti mukarca, ni srei braka), pa mi tada reci tko je od
njih dvojice vredniji?
Ne sumnjam da je gospodin Huntingdon mnogo bolji ovjek nego to ti misli. Ali,
mi sada ne govorimo o njemu nego o gospodinu Boarhamu. A kako bih radije ivjela i umrla
u osami nego postala njegovom enom, trebalo bi da mu to kaem to prije, da ga ne drim
vie u zabludi. Dopusti mi da poem k njemu.
Nemoj ga samo tako odbiti. To bi ga moglo povrijediti. Izgovori se da se jo ne
namjerava udati...
Ali ja bih se htjela udati.
Onda, da ga mora poblie upoznati.
To doista ne elim. Ba suprotno.
I ne ekajui daljnje savjete, izila sam iz sobe i pola do gospodina Boarhama. On je
etao gore-dolje po sobi, pjevuei neku melodiju i grickajui vrh svoga tapa.
Draga moja mlada damo rekao je, naklonivi se ljubazno dobio sam doputenje
vaeg ujaka...
Znam, gospodine odgovorila sam elei to vie skratiti tu scenu vrlo sam
poaena. Ali, na alost, moram odbiti vau ponudu. Smatram da nismo stvoreni jedno za
drugo. To biste i vi vrlo brzo otkrili kad bismo se upustili u taj eksperiment.
Moja je tetka imala pravo. Bilo je jasno da on uope nije mogao pretpostaviti da bih
njegovu ponudu mogla odbiti. Bio je iznenaen uvi moj odgovor. To je za njega dolo tako
naglo da se ak nije mogao ni uvrijediti. Nakon nekoliko trenutaka razmiljanja ponovo je
preao u napad.
Znam, draga moja, meu nama je velika razlika u godinama. Moda i u
temperamentu, i u poneemu drugom. Ali ja vas uvjeravam da neu biti strog prema vaim
slabostima. Brinut u se za vas s oinskom panjom. Ni jedan mladi ljubavnik ne bi mogao
biti njeniji prema oboavanoj nego to bih bio ja. Nadam se da moje iskustvo i ozbiljno
ponaanje nee biti nedostatak u vaim oima. Sve u podrediti vaoj srei. Razmislite!
Odgovorite mi!
I hou, ali samo da opetujem ono to sam ve prije kazala. Nismo stvoreni jedno za
drugo.
Doista tako mislite?
Jest!
Ali, vi me ne poznajete dobro. Ako elite da se bolje upoznamo, za neko due
vrijeme...
Ne, ne elim to! Poznajem vas dovoljno dobro i mislim da se ne biste smjeli
povezati s nekim tko vas je tako nedostojan kao ja.
Ali, draga moja mlada damo, ja ne traim savrenstvo, ja bih mogao...
77

Knjigoteka

Hvala vam, gospodine Boarhame, ali ne bih eljela zloupotrijebiti vau

velikodunost. Sauvajte je za nekoga dostojnijeg.
Molim vas, posavjetujte se sa svojom tetkom, ta odlina gospoa...
Ve sam se savjetovala s njom. Njezine su elje iste kao vae. Ali u tako vanom
pitanju uzimam sebi slobodu da odluujem sama za sebe. Nita nee moi promijeniti moju
odluku, niti me uvjeriti da bi takav korak pridonio mojoj srei. udim vam se. ovjek s
tolikim iskustvom i znanjem, pa da odabire enu poput mene!
I ja sam se to ponekad pitao rekao je Govorio sam samom sebi: Boarhame,
kakva je ta ena? uvaj se, ovjee, pogledaj prije nego to skoi! To je divno, draesno
bie, ali ne zaboravi, ono to je radost zaljubljenog, ponekad je najvea alost za supruga!
Uvjeravam vas, tu sam odluku donio vrlo promiljeno. Stajala me mnogo neprospavanih
noi. Napokon sam se uvjerio da nisam neoprezan ni u kom pogledu. Uvidio sam da moja
slatka djevojica nije bez greaka, ali je njezina mladost garancija da provale osjeaja,
pogreni sudovi i miljenja nisu nepopravljivi. Strpljivim nastajanjem paljivog i mudrog
savjetnika sve se to moe ukloniti. A ondje gdje to ne bih uspjelo, mogao bih joj oprostiti
zbog njezinih mnogobrojnih vrlina. Stoga, draga moja djevojice, kad sam ja zadovoljan,
zato biste se vi suprotstavljali?
Govorei iskreno, gospodine Boarhame, ja nisam zadovoljna samom sobom.
Prestanimo dakle s tim razgovorom! Najradije bih bila dodala: Jer je posve besmisleno
nastaviti ga. Ali mi on upadne u rije:
Zato? Ja bih vas ljubio, milovao, titio...
Neu zapisati sve to se meu nama dogodilo.
Dosta je ako kaem da je on bio neizmjerno dosadan, i da ga je bilo teko uvjeriti u
ono to sam mu govorila. Nije htio shvatiti kako nema ni najmanje mogunosti da me on ili
moja tetka nagovore. Jo ni sada nisam sigurna je li me uope shvatio. Uporno se
neprestano vraao na svoje tvrdnje i ponavljao svoje argumente, pa sam mu na kraju
kazala:
Jasno vam kaem i glasno, to ne moe biti! Nitko me nee nagovoriti da se udam
protiv vlastitog uvjerenja. Cijenim vas bolje reeno cijenila bih vas kad biste se ponaali
poput razumnog ovjeka, ali vas ne ljubim i nikad vas neu ljubiti. to vie govorite, to vas
manje cijenim, pa vas stoga molim, prestanite s tim.
Nakon toga se od mene oprostio i povukao, bez svake sumnje vrlo uvrijeen. Ali, ja
sigurno nisam bila za to kriva.

78

Knjigoteka

POGLAVLJE
XVII

Sutradan sam otpratila tetku i ujaka na veeru gospodinu Wilmotu. S njim su ivjele
dvije gospoice. Jedna je bila njegova neakinja Annabella, lijepa djevojka. Imala je
dvadeset i pet godina, i bila je odvie lakomislena a da bi se udala. Tako je bar ona tvrdila.
Mukarci su joj se neizmjerno divili i govorili joj o njenoj ljepoti. Druga je bila njezina
sestrina Milicent Hargrave, koja me vrlo zavoljela. Smatrala me mnogo boljom nego to
sam bila. I ja sam nju voljela.
Ali, nisam tu veeru spomenula zbog nje ili njezine sestrine. Spomenula sam je zbog
gosta gospodina Wilmota, gospodina Huntingdona. Ne mogu zaboraviti njegovu prisutnost
te veeri, jer je to bilo posljednji put to sam ga srela.
Za vrijeme veere nije sjedio blizu mene. Morao je naime zabavljati kod stola neku
postariju damu, a moj je partner bio gospodin Grimsby, njegov prijatelj, za mene vrlo
odbojan. Bio je nekako mraan. U njegovu se ponaanju naziralo neto divlje i neiskreno.
Kakav je to neugodan obiaj, plod naeg odvie civiliziranog drutva! Ako gospodin ve
mora voditi damu u blagovaonicu, zato ne moe odabrati onu koju eli?
Nisam uostalom sigurna bi li gospodin Huntingdon bio odabrao ba mene. Vrlo je
vjerojatno da bi bio odabrao gospoicu Wilmot. Jer ona je nastojala privui njegovu panju,
a on se tome oigledno nije suprotstavljao. To sam bar mislila kad sam ih vidjela kako
razgovaraju i smiju se. Promatrali su se preko stola, zanemarujui svoje susjede. A kasnije,
kad su nam se gospoda pridruila u salonu, ona ga je pozvala, im se pojavio, da presudi u
nekoj razmirici izmeu nje i jedne druge dame. On se smjesta odazvao, donosei presudu,
bez trunka oklijevanja, u njezinu korist. Iako po mom sudu ona nije imala pravo. Zatim je
ostao i srdano razgovarao s njom i ostalim gospoama. Za to vrijeme sjedjela sam ja sa
Milicent Hargrave u drugom kraju sobe, razgledajui njezine crtee i pomaui joj svojim
kritikim napomenama, i to na njezinu izriitu elju. Ali, iako sam se nastojala svladati,
panja mi je letjela s njezinih crtea prema onoj veseloj grupi. Milicent je neto opazila, pa
me zamolila da se ne zamaram njezinim slikama, nego da se pridruim ostalom drutvu.
Razgledanje slika mogli smo odgoditi i za drugi put. Ali, dok sam je uvjeravala da im se ne
elim pridruiti i da nisam umorna, doao je sam gospodin Huntingdon do malog okruglog
stola za kojim smo sjedjele.
Jesu li to vae slike? zapitao je on, uzimajui nemarno u ruku jedan crte.
Ne, nego gospoice Hargrave.
Smijem li ih pogledati?
Usprkos protivljenju gospoice Hargrave, privukao je stolicu kraj mene i uzimao u
ruku crte po crte. Sve ih je pregledao, a zatim bacio na stol i ne spominjui ih. Priao je pri
tom o drugim stvarima. Nisam znala to Milicent Hargrave misli o takvu ponaanju, ali ja
79

Knjigoteka

sam njegov razgovor smatrala vrlo zanimljivim. Kasnije, poto sam o svemu dobro
razmislila, ustanovila sam da je to bilo zapravo samo ogovaranje lanova drutva. Stavio je
nekoliko pametnih napomena, i nekoliko vrlo duhovitih, pa ipak mislim da sam taj razgovor
ne bi znaio nita da sam ga ovdje zapisala. Nedostajali bi mu njegovi pogledi, pokreti ruke i
boja glasa. I njegov neosporni arm, koji se oitovao u svemu to je inio ili govorio. Pravi je
uitak bio promatrati njegovo lice i sluati glazbu njegova glasa, iako je govorio prave
gluposti. Stoga sam bila neopisivo ljuta na tetku to je prekinula taj uitak kad nam je
pristupila pod izgovorom da eli razgledati crtee. Znala sam da joj do toga uope nije bilo
stalo. Obratila se, dok ih je promatrala, gospodinu Huntigdonu na svoj najhladniji i
najneljubazniji nain, zapoevi sa itavom serijom najformalnijih pitanja i napomena, kako
bi njegovu panju odvukla od mene. Shvativi njezinu namjeru, ostavila sam ih njihovom
tete-a-tetu i sjela na sofu, dalje od cijeloga tog drutva, da bih uivala u svojim mislima.
Ali, nisam dugo ostala sama. Gospodin Wilmot, koji mi je od svih ljudi bio najmanje
dobrodoao, sjeo je kraj mene iskoritavajui moju osamljenost. Smatrala sam da sam tako
uspjeno odbila sva njegova prethodna navaljivanja, da se sada vie nisam imala ega
plaiti. Ali, inilo se da sam se prevarila. Bio je tako siguran u sebe, zbog svoga bogatstva ili
zbog preostale moi osvajanja, ili opet stoga to je sve ene drao slabima, te se smatrao
sposobnim za novi pokuaj da osvoji tvravu. Pogotovo to je bio ohrabren poveom
koliinom vina to ga je bio popio. To ga je uinilo jo mnogo ogavnijim. Ali, iako sam ga tog
trena prezirala, nisam eljela biti nepristojna prema njemu. Bila sam njegov gost i uivala
njegovo gostoprimstvo. Ali on nije mogao shvatiti nikakvo odbijanje ako nije bilo izreeno
onako grubo kao to je bilo njegovo udvaranje. Tako je postajao sve njeniji i odbojniji, to
sam ja bila blia oaju. Kad sam pomislila da se vie neu moi savladati, osjetila sam kako
je netko stisnuo moju ruku koja je visila s naslona sofe. Pogodila sam tko bi to mogao biti.
Podigavi pogled bila sam manje iznenaena nego oduevljena kad sam opazila gospodina
Huntingdona gdje mi se smijei. Bilo mi je kao da se okreem od nekoga runog avla
prema anelu svjetla, koji je doao objaviti da je za mene prolo doba muke.
Heleno rekao je (esto me zvao Helen, i ja mu nisam nikad zbog toga zamjerila)
elio bih da pogledate ovu sliku. Gospodin Wilmot e vas na as ispriati.
Veselo sam se digla. Uhvatio me pod ruku i proveo kroz sobu do predivne slike Van
Dykea. Poto sam je neko vrijeme promatrala, poela sam govoriti o njezinoj ljepoti i
osobenostima, dok mi, jo uvijek stiui moju ruku, nije upao u rije:
Slika nije vana. Nisam vas zato doveo ovamo. Htio sam vas spasiti onoga starog
lopova, koji bi me najradije zbog toga izazvao na dvoboj.
Vrlo sam vam zahvalna! rekla sam. Ve me po drugi put spasavate neugodna
drutva.
Ne budite odvie zahvalni odgovorio je nije to sve iz ljubaznosti prema vama.
elim tim starcima, koji vam tako arko udvaraju, prirediti neugodno iznenaenje. Ne
smatram da bi mi oni mogli biti opasni suparnici. Je li tako, Heleno?
Znate da ih obojicu prezirem.
A mene?
Nemam razloga prezirati vas.
Kakvi su vai osjeaji prema meni, Heleno? Govorite! to mislite o meni?
80

Knjigoteka

Ponovo mi je stisnuo ruku. Osjetila sam u tom stisku vie dokaz njegove snage nego
osjeaja. Smatrala sam da nema pravo iznuditi od mene priznanje mojih osjeaja, kad on
nije meni razotkrio svoje. Nisam znala to bih mu odgovorila. Napokon upitah:
A to vi mislite o meni?
Slatki moj anele, ja vas oboavam!
Heleno, doi na trenutak k meni zaula sam blizu sebe odluan tetkin glas.
Ostavila sam ga da proklinje svoju zlu sudbinu.
to je, tetko? to eli? zapitala sam je kreui s njom prema prozoru.
Htjela bih da se pridrui ostalima kad bude opet sposobna za to odgovorila je,
strogo me promatrajui ali, molim te, ostani neko vrijeme ovdje, dok nestane toga
uasnog rumenila s tvog lica i dok tvoje oi ponovo poprime svoj normalan izgled. Stidjela
bih se kad bi te netko vidio u ovom stanju.
Naravno, takva napomena nije pridonijela da uasno rumenilo nestane s moga
lica. Osjetila sam kako je ono stalo jo snanije gorjeti zbog razliitih osjeaja. Srdba je bila
najsnanija. Nisam joj odgovorila, nego sam samo odgurnula zavjesu i pogledala napolje u
no. Ili, tonije na osvijetljeni trg.
Je li te gospodin Huntingdon zaprosio, Heleno? zapitala je tetka.
Nije.
to ti je onda govorio? ula sam neto nalik na to.
Ne znam to bi bio kazao da ga nisi sprijeila.
A bi li ti prihvatila njegovu ponudu, Heleno?
Naravno da ne bih prije nego to bih se savjetovala s tobom i ujakom.
Drago mi je to ti je preostalo toliko opreza. Dakle nastavila je nakon kratke
stanke ovo si vee svima pala u oi. Dame nas ispitivaki promatraju. Ja u im se
pridruiti. Hoe li i ti doi kad se dovoljno umiri?
Ve sam mirna.
Dobro, ali pazi to govori i ne gledaj tako pobjedonosno kazala je mirno tetka.
Uskoro emo se vratiti kui, a tada moram s tobom mnogo razgovarati.
Vratila sam se kui spremna da sasluam dugu propovijed. Za vrijeme vonje
koijom nismo mnogo govorile. Ali kad sam dola u svoju sobu i bacila se u naslonja, da
bih razmiljala o dogaajima te veeri, tetka je krenula za mnom. im je Rachel uzela moje
stvari, poslala ju je iz sobe i zatvorila vrata. Smjestila se na stolicu kraj mene. Ponudila sam
joj svoj ugodniji naslonja, ali je ona to otklonila i zapoela razgovor:
Sjea li se, Heleno, naeg razgovora uoi odlaska u London?
Da, tetko!
Sjea li se kako sam te upozorila neka pazi da nitko, dostojan tebe, ne ukrade
tvoje srce? Upozorila sam te da ne povjeruje samo svojim osjeajima, nego i razumnom
prosuivanju.
Da, ali moje prosuivanje...
Oprosti sjea li se kako si mi govorila da se za tebe ne moram plaiti. Ti se nee,
tako si rekla, nikada udati za nevrijedna ovjeka, pa makar kako bio lijep i armantan. Ti ga
81

Knjigoteka

nikada ne bi mogla ljubiti, ti bi ga mrzila, prezirala ga, alila ga... nisu li to bile tvoje rijei?
Jesu, ali...
Kazala si da ga ti ponajprije mora potovati i diviti mu se, jer ga bez toga ne bi
mogla ljubiti.
Jest, ali ja potujem...
Kako to, draga? Je li gospodin Huntingdon dobar ovjek?
Bolji je nego to ti misli.
To nije odgovor. Pitam je li dobar.
Jest, u mnogo emu. Ima dobre osobine.
Je li to ovjek vrstih principa?
Kad bi postojao netko tko bi ga savjetovao, rekao mu to je dobro...
Misli, onda bi on to brzo nauio. A ti bi rado postala njegov uitelj. Ali on je, draga
moja, deset godina stariji od tebe. Otkud si ti toliko zrelija u moralnom pogledu.
Zahvaljujui tebi, tetko! Ja sam dobro odgojena i uvijek sam imala pred sobom
dobar primjer u tebi i ujaku. A on to sigurno nije imao. On je vedar i veseo, a ja sam po
prirodi mirnija.
Sad si i sama kazala da on ne posjeduje ba sva dobra svojstva...
Tada u mu pomoi svojim dobrim svojstvima.
Ne pretjeruje li, Heleno! Ima li ih dosta za vas oboje? Misli li da bi se taj vedar i
lakomislen ovjek dao voditi od mlade djevojke?
Ne, ja ga ne elim voditi. Ali mislim da bih ga mogla odvratiti od njegovih greaka.
Provela bih svoj ivot uvajui toga divnog ovjeka od propasti. On me uvijek paljivo slua
kad govorim neto ozbiljno, a to dokazuje da on nikada ne bi uinio neto zlo ako bih se ja
nalazila uz njega. Kae da bi ga svakodnevni razgovor sa mnom pretvorio u sveca. Moda
mi laska, ali ipak...
Ali ti ipak misli da bi to mogla biti istina?
Ako i pomislim da u tome ima primjese istine, tada to ne pripisujem svojim silama
nego njegovoj priroenoj dobroti. Ne smije ga smatrati raskalaenim, tetko jer on to nije.
A tko je to kazao, draga moja? Jesi li ula onu priu o njemu i nekoj udatoj eni?
Bila je to lady... Pa gospoica Wilmot ti je neki dan o tome priala.
To je la... la! zaviknula sam. Ne vjerujem u to!
Po tvome, on je poten i dobro odgojen mladi ovjek?
Nita odreeno ne znam o njemu. Ali nisam ni ula neto odreeno protiv njega.
Nita to bi se moglo dokazati. A ako ljudi ne mogu dokazati svoje podle optube, tada ja u
njih neu vjerovati. Ako je on i pogrijeio, nije uinio nita drugo nego to rade ostali
mladii. Pa njega svi vole, i sve mu se majke smijee. A njihove keri meu njima i
gospoica Wilmot nastoje privui njegovu panju.
Heleno, svijet moe sve to smatrati i nevanim. Neka majka bez principa eli ga
moda uhvatiti za svoju kerku. On je mlad ovjek s lijepim imetkom, pa za njih njegov
karakter i nije toliko vaan. Glupe mlade djevojke sretne su kad im se nasmijei zgodan
82

Knjigoteka

mlad ovjek, pa i ne nastoje prodrijeti u dubinu njegove due. Ali, tebe sam smatrala
pametnijom i mislila da e gledati vlastitim oima. Nee valjda suditi povrno poput njih.
Tetko, ako i mrzim grijeh, ne mrzim grenika. Uinila bih sve za njegovo spasenje,
pretpostavljajui da su tvoje sumnje istinite. Ali, to ja, naravno, ne primam.
Upitaj svog ujaka u kakvom se on drutvu kree. Okruen je gomilom raskalaenih
mladia, a zove ih svojim prijateljima. Njihov je najvei uitak grijeh. Natjeu se tko e prvi
stii na kraj puta, gdje ih eka avo i njegovi pomonici.
Tada u ga spasiti od njih.
Oh, Heleno, Heleno, unesreit e se ako se povee s tim ovjekom!
Vjerujem mu, tetko, usprkos svemu to si mi o njemu kazala. Rado bih rtvovala
svoju sreu ako bih tako mogla osigurati njegovu. Prepustit u bolje mladie djevojkama
zabrinutim samo za svoju dobrobit. Ako je pogrijeio, smatrat u da sam korisno provela
svoj ivot spasavajui ga od posljedica njegovih mladenakih grijeha. Nastojat u ga privesti
putu spasenja. Bog e mi u tome pomoi.
Time je na razgovor zavrio, jer je moj ujak glasno pozvao tetku da napokon legnu.
Bio je neraspoloen, jer ga je muila kostobolja. Otkada smo stigli u grad, bilo mu je svaki
dan sve gore. Tetka je to iskoristila i drugo ga jutro nagovorila da se vratimo na imanje, ne
ekajui kraj sezone. Njegov ju je lijenik u tome podupro i, protivno svojim navikama, ona
je na brzinu pripremila na odlazak (ne toliko zbog ujaka koliko zbog mene), pa smo za
nekoliko dana otputovali. Nisam vie vidjela gospodina Huntingdona. Tetka je bila uvjerena
da u ga ubrzo zaboraviti. Moda ak i sad misli da sam ga ve zaboravila, jer nikad ne
spominjem njegovo ime. Neka samo u to vjeruje, dok ga ponovo ne sretnem. Ako se to ikada
dogodi. Pitam se to i sama.

83

Knjigoteka

POGLAVLJE
XVIII

25. kolovoza
Smirila sam se bavei se svojim svakodnevnim poslovima. Prilino sam zadovoljna, i
raspoloena sam. Jedva ekam proljee, u nadi da emo se moda vratiti u grad. Ne toliko
radi zabave i razonode, koliko radi mogunosti ponovnog susreta s gospodinom
Huntingdonom. Jer on je jo uvijek u mojim mislima i u mojim snovima. Sve ime se bavim
na kraju je posveeno njemu. Sve ono to nauim moda e jednog dana njemu koristiti. Sve
ono lijepo to otkrivam u prirodi ili umjetnosti jednog e dana razveseliti njegove oi. Bar
se tome nadam, to je svjetlo koje obasjava moj usamljeni put. Moda je to samo ignis fatuus,
ali nee koditi slijediti ga svojim oima, dokle god me ne odvede s puta kojim treba da
kroim. A mislim da e se to dogoditi, jer nisam zaboravila savjet svoje tetke. Shvatila sam
da bi bilo ludo baciti se u zagrljaj nekoga tko ne bi bio vrijedan sve moje ljubavi, tko bi bio
nesposoban da odvrati svojim osjeajima na moje. Stoga sam odluila, sretnem li ga
ponovo, a on me se sjeti i zaprosi me (to je bilo dosta nevjerojatno, s obzirom na njegov
poloaj i sve one koje su ga okruivale), da neu smjesta pristati, dok se ne uvjerim je li
tetkino miljenje o njemu ispravno. Jer ako je tako, znai da ja ne volim njega nego neko
zamiljeno bie. Ali ne vjerujem da se varam. On je pun dobrote. Kako e biti divno
razotkriti je! Vratiti ga na pravi put! Ako je sada izloen utjecaju pokvarenih prijatelja,
kakva srea spasiti ga od njih! Samo mi je nebo moglo odrediti takav zadatak!
Danas je 1. rujna. Moj je ujak naredio lovouvaru da sve priredi za lov. Tko e
doi? zapitala sam. Pozvao je malo drutvo. Doi e njegov prijatelj gospodin Wilmot i
prijatelj moje tetke gospodin Boarham. To su za mene bile strane vijesti, ali je sva srdba
nestala im sam ula da dolazi i gospodin Huntingdon. Tetka je bila protiv njegova dolaska.
Napala je ujaka to ga je pozvao. Ali on joj se samo smijao, govorei da to nema smisla
spominjati, jer to je bilo uinjeno, vie se nije moglo popraviti. Pozvao je Huntingdona i
njegova prijatelja lorda Lowborougha jo prije nego to smo napustili London. Sada se nije
moglo uiniti drugo nego odrediti toan dan njihova dolaska. Tako sam sada sigurna da u
ga vidjeti. Ne smijem pokazati veselje. Teko mi je skrivati ga pred tetkom. Ali neu je
muiti svojim osjeajima prije nego to i sama budem posve sigurna u njih. Ne elim zbog
sebe nikoga uznemiriti. Sve u doskora saznati. Oni e doi oko polovice mjeseca.
Doi e i dvije dame. Gospodin Wilmot dovest e svoju neakinju i njezinu sestrinu
Milicent. Pretpostavljam da tetka misli kako e me Milicent zaokupiti svojim drutvom, i
posluiti mi kao primjer dobrog ponaanja. A gospoica Wilmot trebalo bi da odvrati
panju gospodina Huntingdona od mene. Ja joj zbog toga ne zahvaljujem, ali u biti sretna
zbog Milicentina drutva. Ona je draga i dobra djevojka. eljela bih da sam joj slina.
19. rujna
Stigli su. Prije dva dana. Gospoda su jutros otila u lov, a dame prave drutvo mojoj
84

Knjigoteka

tetki u salonu. Povukla sam se u biblioteku. elim biti sama. Knjige me ne mogu rastresti.
Otvorila sam pisai stol, pa u sada nastojati zapisati ono to bi moglo biti uzrokom moje
nelagode. Papir e posluiti umjesto prijatelja kome mogu izliti sve osjeaje svoga srca.
Sigurno nee suosjeati s mojim nemirom, ali mi se nee ni smijati. Stoga je to vjerojatno
najbolji prijatelj to sam ga mogla pronai.
Najprije u opisati njegov dolazak. Sjedjela sam kraj prozora i ekala gotovo dva sata
dok sam ugledala koiju kako ulazi kroz kapiju u park. Svi su stigli prije njega. Bila sam
razoarana svaki put kad bi netko doao! Prvi je stigao gospodin Wilmot sa svoje tri dame.
Kad je Milicent pola u svoju sobu, ja sam na nekoliko trenutaka napustila svoje mjesto kraj
prozora i pola k njoj na kratak razgovor. Ona je sada bila moja intimna prijateljica. Pisale
smo jedna drugoj duga pisma. Vrativi se svom prozoru, opazila sam kako dolaze druga
kola. Je li to on? Ne, bio je gospodin Boarham u svojoj tamnoj koiji. Paljivo je vadio
mnogobrojne torbe i pakete. Kakva zbirka! Kao da je namjeravao ostati kod nas bar est
mjeseci. Dugo nakon njega stigao je lord Lowborough. Je li i on jedan od onih raskalaenih
prijatelja? Mislim da nije. On je odvie trijezan gospodin a da bi se moglo u to posumnjati.
Visok je i vitak, izmeu trideset i etrdeset godina. ini se boleljiv.
Napokon su stigla i laka kola gospodina Huntingdona. Ugledala sam ga samo na
trenutak kad je skoio s koije i brzo uao u kuu.
Naposljetku sam odluila da se odjenem za veeru. Rachel me na to tjerala ve
dvadeset minuta. Kad je ta dunost bila obavljena, pojavila sam se u salonu u kojemu sam
nala gospodina i gospoicu Wilmot te Milicent Hargrave. Doskora je uao i lord
Lowborough, zatim gospodin Boarham. On kao da je zaboravio moje nekadanje ponaanje,
nadajui se valjda da e me svojom upornou ipak uspjeti nagovoriti. Dok sam stajala kraj
prozora i razgovarala s Milicent, priao mi je i poeo navaljivati na svoj uobiajeni nain.
Tada je u sobu uao gospodin Huntingdon. Kako e me pozdraviti? pitala sam se. Umjesto
da sam mu prila, stala sam gledati kroz prozor da bih prikrila uzbuenje. Poto je
pozdravio svog domaina, kuedomaicu i ostalo drutvo, pristupio mi je, toplo mi stisnuo
ruku i proaptao da je sretan to me ponovo vidi. Taj su as javili da je veera posluena, pa
ga je moja tetka zamolila da povede gospoicu Hargrave u blagovaonicu. Odvratni gospodin
Wilmot ponudio mi je svoju ruku, pa sam bila osuena sjedjeti izmeu njega i gospodina
Boarhama. Ali nakon toga, kad smo se povukli u salon, bila sam nagraena, jer sam mogla
provesti nekoliko prekrasnih trenutaka u razgovoru s gospodinom Huntingdonom.
Te su veeri zamolili gospoicu Wilmot da neto otpjeva, a ja sam morala pokazati
drutvu svoje slike. Iako je on volio glazbu, a ona je odista krasno pjevala vie se zanimao za
moje slike.
Dotada je sve bilo u redu. Ali kad je rekao kako je ovo najbolja slika, pogledala sam i
uasnula se. On je naime promatrao stranju stranu neke slike, na kojoj sam skicirala
njegovu glavu, zaboravivi je kasnije izbrisati. Kako bih sve uinila jo gorim, nastojala sam
mu sliku oteti iz ruke. Ali on mi je nije dao, uzviknuvi: Ne, ja u je sauvati! Stavio ju je
pod kaput i zakopao ga, smijui se oduevljeno.
Primaknuo je svijeu svom laktu, kako je to vidio od drugih, a zatim je privukao sve
slike sebi i stao im razgledavati poleine. Isprva sam to primila posve mirno, nadajui se da
njegova tatina nee biti nagraena novim otkriem, jer iako sam na mnogima od njih
nacrtala tu zanosnu fizionomiju, bila sam posve sigurna da sam je svuda izbrisala, osim na
85

Knjigoteka

onoj jednoj. Priznajem, zadrhtala bih svaki put kad je on novu sliku prinosio blie svijei i
paljivo je razgledao, ali sam bila uvjerena da nee otkriti neke tragove koji bi ga mogli
ponovo odueviti. Prevarila sam se. Kad je zavrio razgledavanje, mirno je kazao:
Primijetio sam da su leda slika mlade dame njihov najinteresantniji i najvaniji dio.
Zatim se zavalio u naslonja, razmiljajui nekoliko trenutaka u tiini, smijeei se
zadovoljno samom sebi. Nakon nekog je vremena ustao i poao do Annabelle Wilmot, koja
je estoko koketirala s lordom Lowboroughom, te ostatak veeri proveo kraj nje.
Dakle pomislila sam on me prezire, jer zna da ga ljubim.
Pomisao na to natjerala me u oaj. Nisam znala to da uinim. Milicent mi je prila i
stala se diviti mojim slikama. Ali, nisam mogla s njom razgovarati. Ni bilo s kim. Kad su
donijeli aj, iskoristila sam taj trenutak i provukla se kroz vrata. Pobjegla sam u biblioteku.
Tetka je po mene poslala slugu Thomasa, pitajui neu li doi na aj. Zamolila sam ga neka
joj javi da ga veeras neu piti. Na sreu, tetka je bila odvie zaokupljena svojim gostima a
da bi me mogla neto vie pitati.
Kako su svi toga dana dugo putovali, rano su krenuli na poinak. Tek kad mi se
uinilo da su se svi povukli u svoje sobe, usudila sam se izii. Pola sam po svijeu u salon.
Ali se gospodin Huntingdon ondje bio zadrao. Naila sam na njega upravo kad je otvorio
vrata. Zauvi moj korak u predvorju, smjesta se vratio.
Jeste li to vi, Heleno? pitao je. Zato ste pobjegli?
Laku no, gospodine Huntingdon rekla sam hladno, ne elei odgovoriti na
pitanje. Okrenula sam se i pola u salon.
Neete li mi bar stisnuti ruku? zamolio je. Uhvatio je moju i zadrao je protiv
moje volje.
Ostavite me, gospodine Huntingdon! rekla sam moram poi po svijeu.
To moe ekati odvratio je.
Nastojala sam svim silama osloboditi svoju ruku.
Zato se tako urite da me napustite, Heleno? upitao je smijeei se
samouvjereno. Vi me ne mrzite, zar ne?
Ovoga asa da!
Ne mene nego Annabellu Wilmot.
Zato bih mrzila Annabellu Wilmot? zapitala sam ga ogoreno.
Zbog mene odgovorio je.
A to se to mene tie? rekla sam.
Moete li se zakleti da vas se ne tie? Hoete li?
Neu, gospodine Huntingdon! A sada elim otii! viknula sam, ne znajui bih li se
smijala, plakala ili bjesnila.
Pa onda poite! odgovorio je. Ali u asu kad mi je pustio ruku, bio je tako drzak
da me zagrlio i poljubio.
Drhtala sam od srdbe i uzbuenja. Otrgnula sam se i pola po svijeu, te pourila u
svoju sobu. On to nikada ne bi bio uinio da nije bilo one uasne slike! Jo ju je uvijek
posjedovao, kao vjeni dokaz moga ponienja i njegove pobjede.
86

Knjigoteka

Nisam mnogo spavala te noi. Ujutro sam se probudila uasnuta na pomisao da u ga

sresti pri doruku. Nisam znala to e se dogoditi. Nisam se mogla drati hladno i odbojno
poto je on upoznao moje prave osjeaje. Ali neto sam morala uiniti da prestane sebi
uobraavati. Nisam htjela dopustiti da me njegove plave, vesele oi tiraniziraju. Stoga sam
odgovorila na njegov pozdrav to sam mogla hladnije i suzdranije. Sigurno onako kako bi
moja tetka samo mogla poeljeti. Odbila sam njegove pokuaje da me uvue u razgovor.
Prema svim drugim lanovima drutva odnosila sam se vrlo prijazno, a naroito prema
Annabelle Wilmot. ak sam bila pristojna i prema gospodinu Wilmotu i Boarhamu, ne zbog
toga to sam eljela s njima koketirati, nego da njemu pokaem kako sam hladna i
suzdrana samo prema njemu.
Ali sve to na njega nije naroito djelovalo. Kad je razgovarao sa mnom, iako to nije
bilo esto, bio je njean i iskren. Njegove su rijei zvuale poput glazbe u mom uhu. Kad bi
se njegov pogled sreo s mojim, vidjela sam u njemu smijeak, drag i vedar. Nisam se due
mogla ljutiti. Uskoro je nestalo moje srdbe kao to nestaju jutarnji oblaci pred zrakama
ljetnog sunca.
Ubrzo nakon doruka sva su gospoda, osim jednoga, krenula u lov na fazane nekako
djeaki radosno. Moj ujak i gospodin Wilmot odjaili su na svojim konjima, gospodin
Huntingdon i lord Lowborough poli su pjeice. Jedino je gospodin Boarham smatrao
pametnijim, zbog kie koja je nou bila pala, da im se pridrui kasnije, kad sunce zagrije
zrak. On nam je svima odrao podulje predavanje o opasnostima od mokrih nogu, koje je
popratio smijeh mog ujaka i gospodina Huntingdona. Zatim su ostavili toga vrlog sportaa u
drutvu ena, uhvatili svoje puke i krenuli prema stajama po konje i pse.
Nisam eljela proboraviti cijelo jutro u drutvu gospodina Boarhama, pa sam se
povukla u biblioteku. Ondje sam stala slikati. To je trebalo posluiti kao isprika pred mojom
tetkom to sam napustila salon. Osim toga, eljela sam dovriti tu sliku. Mnogo sam se bila s
njom namuila, pa sam se nadala da e to postati moje remek-djelo. Nastojala sam prikazati
vedro sunano jutro. Pokuala sam naslikati proljetnu travu s vie zelene boje nego to je
bilo uobiajeno. Prikazala sam istinu u umi. U daljini su se uzdizale tamne jele, koje su jo
vie naglaavale svjeinu drugih boja. Lie drvea u prednjem dijelu slike bilo je zlatno, ali
ne jesenski zlatno, nego osvijetljeno sunanim zrakama. Na jednoj je grani sjedio par
zaljubljenih golubova. Ispod drva kleala je mlada djevojka, zabaene glave. Kosa joj se
rasula po ramenima, sklopila je ruke i zadivljeno promatrala pernate ljubavnike, koji je nisu
ni opaali zaokupljeni sami sobom.
Jedva sam zapoela raditi na slici, kad su kraj prozora proli nai lovci na povratku iz
staja. Prozor je bio irom otvoren, pa me gospodin Huntingdon sigurno primijetio, jer se
nakon nekoliko trenutaka vratio i uskoio kroz prozor. Stao je ispred moje slike.
Krasna je rekao je poto ju je neko vrijeme paljivo promatrao. Zaista divan
prizor za mladu damu. Proljee prelazi u ljeto, djevojatvo sazrijeva, a nade se raaju. Kako
je ona lijepa! Ali zato je niste naslikali sa crnom kosom?
Mislila sam da joj plava bolje pristaje. Vidite li, ona ima modre oi, i koa joj je
svijetla.
Mogao bih se zaljubiti u nju kad preda mnom ne bi stajala ona koja ju je naslikala.
Sigurno razmilja kako e jednom doi vrijeme da i nju netko ljubi kao onu golubicu. Sanja
o tome kako e to biti divno. I kako e biti njena prema njemu.
87

Knjigoteka

A moda pridodala sam i o tome kako e on biti njean prema njoj.

Vjerojatno, jer u tim godinama nema granica enskoj mati.
Mislite li da e se ona razoarati?
Srce mi govori da nee. Moda sam to nekada i mogao misliti. Ali sad sam siguran,
kad bih dobio djevojku koju ljubim, zakleo bih joj se na vjenu vjernost, kroz ljeta i zime,
kroz mladost i starost, u ivotu i smrti. Ukoliko starost i smrt moraju doi.
Govorio je to tako ozbiljno, da je moje srce oduevljeno zakucalo. Ali, ve asak
kasnije promijenio je taj ton i zapitao me sa znaajnim smijekom imam li jo neke
portrete?
Nemam odgovorila sam, ukoivi se od neugodnosti. Ali moja se mapa nalazila na
stolu. On ju je podigao i hladno stao razgledavati njezin sadraj.
Gospodine Huntingdon, ovo su moji nedovreni crtei viknula sam ne
doputam nikome da ih razgleda.
Stavila sam ruku na mapu da bih ga sprijeila. Ali on se nije osvrtao, tvrdei da voli i
crtee.
Ali ja ne volim da ih netko gleda odvratila sam. Ne mogu vam to dopustiti.
Dajte mi onda samo nekoliko rekao je. Upravo kad sam istrgla mapu iz njegovih
ruku, izvadio je nekoliko slika i crtea i poto ih je razgledao, viknuo: Evo jo jedne! i
turnuo je u dep kaputa. Bila je to minijatura koju sam izradila vrlo pomno u boji. Odluila
sam da je on ne smije zadrati.
Gospodine Huntingdone! viknula sam. Vratite mi je. To je moja slika, i vi nemate
pravo da mi je oduzmete. Vratite mi je, ili vam to neu nikada oprostiti!
to sam odlunije traila, on se vie smijao. Napokon mi ju je ipak vratio s rijeima:
Evo vam je ako vam je toliko stalo do nje. Neu vam oduzeti to zadovoljstvo.
elei mu pokazati koliko ona za mene vrijedi, poderala sam je na dva dijela i bacila
u vatru. Na to nije bio spreman. Prestao se smijati, promatrajui iznenaen sliku koja je
sagorijevala. Zatim je nemarno promrmljao: Idem sada u lov. Okrenuo se na peti i iziao
istim putem kroz prozor. Stavio je eir na glavu, uzeo bi u ruke i otiao fukajui. Ostavio
me odvie uzbuenu a da bih mogla dovriti svoju sliku, jer sam tog asa bila zadovoljna to
sam ga povrijedila.
Kad sam se vratila u salon, saznala sam da se i gospodin Boarham odluio svoje
drugove pratiti u lov. Nakon ruka, na koji se oni nisu vratili, pristala sam da otpratim dame
u etnju, kako bih Milicenti i Annabelli pokazala ljepote ovoga kraja. Dugo smo etale, pa
smo se vratile u park u isti as kad su se i gospoda vraala sa svoje ekspedicije. Uprljani i
umorni uli su u kuu preko travnjaka da bi nas izbjegli. Ali gospodin Huntingdon,
neuredan kakav je bio, uprljan krvlju svoga plijena, ipak nam je pristupio na velik uas
moje tetke. Veselo nas je pozdravio i prikljuio nam se na putu prema kui, idui izmeu
mene i Annabelle. Priao je o najrazliitijim dogodovtinama toga dana, na nain koji bi mi
natjerao suze smijeha na oi da se nisam ljutila na njega. Ali, on se obraao samo Annabelli,
i sav sam smijeh prepustila njoj. Pokazujui najveu nezainteresiranost za ono to se
dogaalo meu njima, zaostala sam nekoliko koraka iza njih, dok su moja tetka i Milicent
etale rukom pod ruku ozbiljno razgovarajui. Malo kasnije gospodin Huntingdon mi se
88

Knjigoteka

obratio i povjerljivo mi apnuo:

Heleno, zato ste spalili moju sliku?
Zato to sam je eljela unititi odgovorila sam gorko.
Dobro glasio je njegov odgovor ako vam nisam drag, morat u se obratiti
nekome drugome.
Uinilo mi se kao da je to kazao ozbiljno, ali tonom lake nezainteresiranosti. Istog je
asa ponovo zauzeo svoje mjesto kraj gospoice Wilmot.
Od tog asa pa sve do ovog jutra on je sve veeri, sve dane i sva jutra bio hladan
prema meni. Govorio je samo najnunije, nikada me ne pogledavi ljubazno. Kad bi mi
dobacio pogled, on je bio pun neprijateljskih osjeaja, za kakve ga nikad ne bih bila
smatrala sposobnim.
Moja je tetka primijetila tu promjenu. Nikad me nije zapitala za razlog, ali joj je to
bilo drago. Opazila je to i gospoica Wilmot, i, likujui, pripisivala to svom armu. Ja sam
iskreno oajna vie nego to elim samoj sebi priznati. Ponos mi zabranjuje da neto
poduzmem. Doveo me u taj poloaj i sad mi ne doputa da se izvuem iz njega.
On nije mislio zlo. Razlog je svemu bio njegov radosni, vedri duh. A ja sam reagirala
tako grubo da sam povrijedila njegove osjeaje. Povrijedila sam ga vrlo duboko, pa se
plaim da mi on nikada nee moi oprostiti. On misli da ga ne volim, a i dalje e to misliti.
Izgubit u ga zauvijek, a Annabella e ga pridobiti i trijumfirati.
Ali, ne alim toliko zbog svoga gubitka i njezine pobjede, koliko stoga to ona nee
moi nita uiniti za njega. Ona je nevrijedna njegovih osjeaja. On e stradati povjerivi
svoju sreu njoj, jer ga ona ne ljubi. Misli samo na sebe. Ne moe cijeniti sve ono dobro u
njemu. Ona to ne vidi, niti to voli. Nee aliti zbog njegovih greaka i nee ih nastojati
ispraviti, nego e one pod njezinim utjecajem postati samo jo vee. Vjerujem da e ga ona
usprkos svemu ipak razoarati. Vidim kako igra dvostruku igru izmeu njega i lorda
Lowborougha. Dok se zabavlja s vedrim Huntingdonom, u isti mah ini sve kako bi zarobila
njegova ozbiljna prijatelja. Bude li uspjela osvojiti obojicu, lijepi graanin nee imati mnogo
anse u usporedbi s plemiem. Ali, ako on to ak i zapaa, nije zbog toga zabrinut nego to
smatra samo novim podstrekom za svoja, inae laka, osvajanja.
Gospoda Wilmot i Boarham iskoristila su njegovu nezainteresiranost za mene i
zapoeli me nanovo osvajati. Da sam takva kao Annabella ili neke druge, iskoristila bih to i
ponovo privukla Huntingdonov interes. Ali, ja to nisam mogla podnijeti.
Dosta mi je bilo njihovih navaljivanja, a da bih ih jo i podsticala. Pa ak i kad bih to
inila, ne vjerujem da bi djelovalo na njega. On i sada vidi koliko patim zbog dosadnih
razgovora jednoga i ogavnih navaljivanja drugoga, ali on nema razumijevanja za moje
patnje. Kod njega nema srdbe prema mojim muiteljima. Nije me nikad mogao ljubiti, jer
me se tada ne bi tako lako odrekao, i ne bi tako vedro razgovarao sa svima ostalima. Smijao
se i alio s lordom Lowboroughom i mojim stricem. Zadirkivao je Milicent Hargrave i
udvarao Annabelli Wilmot, kao da ga nita ne mui. Oh, zato ga ne mogu mrziti?
Luda sam, inae ne bih toliko patila zbog njega!
Moram sakupiti sve preostale snage i izagnati ga iz svoga srca. Zvoni zvono za
veeru. Evo moje tetke. Dola me ukoriti to sjedim ovdje, umjesto da boravim u drutvu
gostiju.
89

Oh, kad bi oni ve jednom otili!

Knjigoteka

90

Knjigoteka

POGLAVLJE
XIX

DVADESET I DRUGI. No. to sam to uinila? Kakav e biti kraj toga? Sada ne mogu
mirno razmiljati o tome. Ne mogu spavati. Morala sam se ponovo obratiti svom dnevniku.
Sve u noas povjeriti papiru, a sutra u ujutro o svemu razmisliti.
Otila sam dolje na veeru, odluivi da budem vedra i vesela. To sam uvjerljivo
izigravala bez obzira na svoju glavobolju i osjeaj potpune slomljenosti. Ne znam to se
kasnije dogodilo sa mnom. Moja energija, i tjelesna i duevna, morala je zaista biti
iscrpljena kad sam mogla uiniti ono to sam uinila. Posljednja dva dana nisam se dobro
osjeala. Vjerojatno stoga to sam tako malo spavala i jela, a mnogo razmiljala i bila
neraspoloena. Ali da se vratim dogaaju: pristala sam da svojom pjesmom zabavim dame
prije nego to gospoda dou u salon (gospoica Wilmot nije voljela troiti svoje napore na
zabavljanje ena). Milicent me zamolila da otpjevam neku malu kotsku pjesmicu, i ba sam
je pjevala kad su gospoda ula. Gospodin Huntingdon je odmah priao Annabelli.
Gospoice Wilmot, neete li nam i vi neto otpjevati? upitao je moleivo.
Sigurno ete ispuniti moju molbu kad saznate da sam cijeli dan udio za zvukom vaega
glasa. Doite, sada je prazno mjesto kraj klavira.
I bilo je. Jer ja sam ga napustila uvrijeena im sam ula njegovu molbu. Da sam bila
hladna i sabrana, trebalo je da svoje molbe pridruim njegovima, pa je i ja zamolim za
pjesmu. Tako bih ga razoarala, ako me je doista namjerno elio uvrijediti. Ili bih mu
ukazala na njegovu greku, ako je bila uinjena bez mnogo razmiljanja. Ali, bila sam odvie
uzbuena. Jednostavno sam ustala sa stolice kraj klavira i povukla se na sofu. Tekom sam
mukom potiskivala gorinu koju sam osjetila, duboko u sebi. Istina, Annabella je mnogo
nadarenija od mene, ali to nije bio razlog da je prema meni trebalo postupiti s takvim
prezirom. Vrijeme i nain njegove molbe inili su mi se neizmjerno uvredljivim za mene.
Mogla bih bila zaplakati koliko sam bila povrijeena.
U meuvremenu, ona je sjela za klavir i otpjevala mu dvije od njegovih najmilijih
pjesama, i to tako izvanredno da se moj bijes uskoro pretvorio u divljenje. Sluala sam je s
nekom vrstom zadovoljstva, jer njezin je glas bio pun i snaan, a divno ga je nadopunjavala
njezina svirka. Dok su moje ui upijale taj zvuk, moje su oi promatrale onoga kome je
pjevala. Sada su stale uivati i moje oi u promatranju oduevljenog lica onoga koji je stajao
kraj nje. Smijeak je prolazio njegovim licem poput sunanih zraka u travnju. Bez svake
sumnje, on je gladovao i eao za njezinim pjevanjem. Sad sam mu od sveg srca opratala
njegovo ponaanje prema meni, stidei se svojih prijanjih gorkih osjeaja.
Tako dakle rekla je, prelazei prstima preko tipaka to u vam sada pjevati?
Ali, dok je to govorila, pogledala je lorda Lowborougha. Stajao je otraga, naslonjen
na naslon neke stolice. I on je, sudei po njegovu dranju paljivo sluao, osjeajui
91

Knjigoteka

vjerojatno jednako zadovoljstvo i tugu kao i ja. Njezin pogled kao da je govorio: Odaberite
sada vi to elite. Dosta sam uinila za njega, pa sada elim zadovoljiti vas. Ohrabren tako,
lord joj je pristupio, pa je, poto je razgledao note, stavio pred nju neku kratku pjesmicu.
Ve sam je i prije sama bila zapazila nalazei u njoj odraze misli koje su me muile. A sada,
zbog svojih uzbuenih ivaca, nisam mogla sasluati bez nekih izvanjskih znakova osjeaja,
koje nisam mogla potisnuti. Suze su mi stale navirati i ja sam sakrila lice u jastuk naslonjaa
kako bi mogle nezapaene tei. Pjesma je bila jednostavna, slatka i tuna. Jo se sjeam tih
rijei:
Zbogom tebi! Ali ne zbogom
svim mojim sjeanjima na tebe.
U mom srcu ona e trajati
i mene tuna tjeiti.
Oh, ti divna i prekrasna,
kakvu nikad oko ugledalo nije.
Nisam mogao ni sanjati
takvu ljepotu lica i sklad tijela.
Makar nikad vie ne vidio
taj stas, i lice divno, bajno
i nikada vie uo taj glas.
Uspomenu na te sauvat u trajno.
Adieu! Ali dopusti mi bar gajiti nadu,
jer bez nje ivjet ne mogu.
Adieu, apem u mraku
molitve upuuju Bogu.
Budunost nek bude plaa
za prolost jadnu moju.
Smijeh neka suze sui
na radost i sreu tvoju.

Kad je prestala pjevati, eljela sam samo izii iz sobe. Sofa je bila blizu vrata, ali ja se
nisam usudila podii glavu. Znala sam da gospodin Huntingdon stoji blizu mene. Mogla sam
po zvuku njegova glasa, kad je neto govorio lordu Lowboroughu, zakljuiti da je njegovo
lice bilo okrenuto prema meni. Moda je zauo moj prigueni jecaj, pa me zato pogledao
ne daj Boe! Sa silnim naporom suspregnula sam sve daljnje izljeve osjeaja, posuila suze,
i, kad sam vjerovala da se on okrenuo, napustila sam sobu i pobjegla u svoje omiljeno
skrovite biblioteku.
Ondje je samo zaputena vatra crvenim sjajem osvjetljavala mrak. Ali ja nisam
eljela vie svjetla. Htjela sam se zadubiti u svoje misli, nesmetana i nezapaena. Sjela sam
na nisku klupiicu kraj naslonjaa i zaronila glavu u nj. Razmiljala sam sve dok moje suze
nisu ponovo stale tei. Plakala sam poput djeteta. Netko je tiho otvorio vrata i uao u
biblioteku. Mislila sam da je to sluga, pa se nisam ni pomaknula. Vrata su se ponovo
zatvorila. Ali ja nisam bila sama. Neka je ruka blago dodirnula moje rame, a glas je njeno
kazao:
Heleno, to se dogodilo?
92

Knjigoteka

Nisam mogla odgovoriti tog asa.

Morate mi to kazati dodao je ivlje. Spustio se na koljena pokraj mene, i silom
uhvatio moju ruku. Ja sam je brzo povukla, odgovarajui:
To vas se ne tie, gospodine Huntingdon!
Jeste li sigurni u to? odvratio je. Moete li se zakleti da niste mislili na mene dok
ste plakali?
Nisam to vie mogla podnositi. Htjela sam se dignuti, ali on je kleao na mojoj haljini.
Recite mi! nastavio je. elim to znati, jer ako je tako, moram vam neto kazati. A
ako nije, tada u otii.
Poite! viknula sam, ali bojei se da e me on zaista posluati i da se vie nikada
nee vratiti, dodala sam: Ili recite to elite!
Kazati u to samo ako ste zaista mislili na mene, Heleno!
Vrlo ste bezobrazni gospodine Huntingdone!
Nisam... ali zar mi ne elite to kazati? Potedjet u dakle va enski ponos i
protumaiti vau utnju sa da. Smatrat u da ste mislili na mene i da je uzrok vae tuge...
Gospodine...
Ako to zanijeete neu vam kazati svoju tajnu zaprijetio mi se. Nisam ga vie
prekidala, niti pokuavala odgurnuti kad je ponovo prihvatio moju ruku i napola me
zagrlio. Jedva sam toga bila svjesna u taj as.
Rije je o tome nastavio je da je Annabella Wilmot u usporedbi s vama isto to i
cvijet peonije u usporedbi sa slatkim pupoljkom divlje rue. Ljubim vas do ludila! Recite mi
raduje li vas ta spoznaja. Opet utite? To znai da. Dopustite mi tada da nadodam kako ne
mogu ivjeti bez vas, pa ako va odgovor na moje posljednje pitanje glasi ne, ja sam
izgubljen. Jeste li moja? Jeste! kriknuo je, guei me u svom zagrljaju.
Ne, ne! viknula sam nastojei se osloboditi. Morate pitati moga ujaka i tetku.
Oni me nee odbiti ako to vi ne uinite.
Nisam sigurna u to. Moja vas tetka ne voli.
Ali vi, Heleno! Vi me volite!
Molim vas, ostavite me!
Hou ako mi kaete da me volite!
Vi to i sami najbolje znate odgovorila sam mu. On me ponovo zagrlio i obasuo
poljupcima.
Tog je trenutka moja tetka otvorila vrata i zastala pred nama sa svijeom u ruci. Bila
je uasnuta. Promatrala je as gospodina Huntingdona, a as mene. Oboje smo se trgnuli i
sada stajali ukoeni pred njom. Ali je zabuna trajala samo trenutak. On je, razmiljajui
asak, kazao sa zamjernim mirom:
Oprostite mi tisuu puta, gospoo Maxwell! Ne ljutite se odvie na mene! Zamolio
sam vau zlatnu neakinju da sa mnom podijeli ivot u dobru i u zlu. A ona me, poput dobre
neakinje, stala uvjeravati kako to bez vas ne moe odluiti. Stoga vas zaklinjem, nemojte
me osuditi na vjenu propast. Ako vi budete uz mene, ja sam siguran. Gospodin Maxwell ne
moe vam nita odbiti.
93

Knjigoteka

Razgovarat emo sutra o tome odgovorila mu je hladno moja tetka. Za

donoenje prave odluke potrebno je razmiljanje. A sada bi bilo najbolje kad biste otili u
salon.
Ali u meuvremenu molio je dopustite mi da vas zamolim za...
Ni u kom sluaju vi ne moete za mene biti vaniji od sree moje neakinje,
gospodine Huntingdone!
Potpuno ispravno! Ali ja bih radije umro nego je dobrovoljno prepustio makar i
najboljem ovjeku na svijetu. Ona je aneo. Za njezinu bih sreu rtvovao i tijelo i duu...
Tijelo i duu, gospodine Huntingdone! rtvovali biste duu?
rtvovao bih svoj ivot...
Nitko to od vas ne trai.
Posvetio bih sav svoj ivot i sve svoje snage, kako bih joj osigurao...
Razgovarat emo o tome drugi put, gospodine! Mnogo bih bolje sudila o vama da
ste za ovu izjavu odabrali drugo mjesto i drugo vrijeme. A, dopustite mi da dodam, i drugi
nain.
Ali, gospoo Maxwell... zapoeo je.
Oprostite, gospodine, prekinula ga je ponosno drutvo vas eka u susjednoj
sobi.
Ti e morati govoriti za mene Heleno rekao je, povukavi se iz sobe.
Bit e bolje da se povue u svoju sobu, Heleno rekla je ozbiljno moja tetka.
Sutra emo o svemu razgovarati.
Ne ljuti se, tetko zamolila sam je.
Draga moja, ja se ne ljutim. Samo sam iznenaena. Je li istina da si mu kazala kako
ne moe prihvatiti njegovu ponudu bez naeg pristanka?
Istina je odgovorila sam.
Kako si onda mogla dopustiti...
Nisam nita mogla uiniti, tetko zaplakala sam. Suze su mi stale tei. Nisu to bile
gorke suze tuge ili straha to e se ona naljutiti na mene, nego izljev mojih uzbuenih
osjeaja. Ali moja je dobra tetka bila time dirnuta. Blaenim mi je glasom naredila neka se
povuem, te mi je, njeno me poljubivi u elo, poeljela laku no. Gurnula mi je u ruku
svoju svijeu, i ja sam izila. Ali, mozak mi je gorio, nisam mogla ni pomisliti na san. Sad sam
mirnija kad sam sve to zapisala. Poi u u krevet i nastojati iskoristiti slatki odmor koji nam
prua priroda.

94

Knjigoteka

POGLAVLJE
XX

24. rujna
Ujutro sam ustala laka, radosna i vrlo sretna. Prijetei oblaci, koji su se nadvili nada
mnom iz straha da neu zadobiti pristanak svoje tetke, nestali su otjerani slatkom
spoznajom o steenoj ljubavi. Bilo je to divno jutro. Izila sam i uivala u drutvu samo
svojih misli. Rosa je pala na travu i deseci tisua vlati lelujali su se na vjetru. Crvenda je
pjevao svoju pjesmicu, a moje je srce zahvaljivalo nebu.
Ali nisam dugo etala. Moju je osamu prekinula jedna osoba. Jedina koja je to mogla
uiniti a da je ne smatram uljezom. Bijae to gospodin Huntingdon. Njegov je dolazak bio
tako iznenadan da sam ga mogla smatrati prikazom svoje uzbuene mate. Ali, smjesta sam
osjetila njegovu snanu ruku oko mog struka, i njegov topli poljubac na svom obrazu, dok
me je veselo pozdravljao: Moja Helen!
Jo nisam vaa odgovorila sam mu, nastojei izmaknuti njegovom odvie
estokom pozdravu. Ne zaboravite moga ujaka i tetku! Neete lako zadobiti njezin
pristanak. Ona je puna predrasuda prema vama. Zar ne vidite?
Vidim, najdraa, i vi mi morate kazati zato! Tako u ih najbolje uspjeti suzbiti. Ona
vjerojatno misli da sam rasipnik dodao je. Primjeujui da mu ne elim odgovoriti,
nastavio je: Vjerojatno misli da neu imati sredstava za izdravanje svoje bolje polovice.
Uvjerit u je da je moje vlasnitvo osigurano tako to najvei dio ne mogu troiti. Postoje
dodue neke hipoteke i neto manjih dugova, ali sve su to sitnice o kojima nije vrijedno
razgovarati. Iako, moram priznati, nisam tako bogat kako bih mogao biti i kako sam bio.
Ipak mislim da bismo mogli vrlo udobno proivjeti s onim to je preostalo. Moj je otac bio
prilian krtac. Potkraj svog ivota nalazio je uivanje jedino u zgrtanju novca. Stoga nije
udo to njegov sin nalazi naroito zadovoljstvo u troenju. Takav sam bio samo do asa
kad sam upoznao vas, Heleno! Vi ste me nauili plemenitijim ciljevima. Ve sama pomisao
na to da biste ivjeli pod mojim krovom tjera me na razumnije troenje. ivio bih sada
poput pravog kranina, ne govorei o svim vrlinama koje biste vi podsticali u meni, moja
divna, slatka boice!
Nije rije o tome odgovorila sam. Ne misli moja tetka na novac. Ona ne cijeni
toliko novac.
Pa to je onda?
Ona samo eli da se udam za zaista dobra ovjeka.
Znai dokazano pobonog? Uspjet u je uvjeriti i u to. Danas je nedjelja, zar ne?
Poi u u crkvu ujutro, o podne i naveer. Ponaat u se tako da e mi se ona diviti i
promatrati me sa sestrinskom njenou. Doi u kui uzdiui oduevljeno zbog divne
propovijedi gospodina Blantanta...
95

Knjigoteka

Gospodina Leightona ispravila sam ga suho.

Nije li taj gospodin Leighton divno, beskrajno pobono bie?
On je dobar ovjek, gospodine Huntingdone! eljela bih da to mogu kazati i za vas.
I vi ste svetica! Oprostite mi draga, ali nemojte me zvati gospodine Huntingdon,
nego Arthur.
Neu vas nikako zvati, jer neu imati posla s vama budete li i nadalje tako govorili.
Ako doista namjeravate prevariti moju tetku, onda ste vrlo pokvareni. Ako to niste, tada se
varate mislite li da se time moete aliti.
Shvatio sam rekao je on, povezujui svoj smijeak sa alosnim uzdahom. Nakon
nekoliko trenutaka nastavio je: Razgovarajmo o neem drugome! Priite mi blie, Heleno,
i uhvatite me pod ruku. Samo tren, a onda u vas napustiti. Ne mogu ostati miran hodajui
kraj vas. .
Rekla sam mu da se ubrzo moram vratiti kui.
Jo dugo nitko nee doi na doruak odgovorio je. Spomenuli ste malo prije
svog ujaka i tetku. Zar su oni vai staratelji? Ne ivi li vie va otac?
ivi, ali ja sam uvijek ujaka i tetku smatrala svojim starateljima. Oni to i jesu, iako
ne slubeno. Otac me je potpuno predao njima. Njega nisam vie vidjela otkad je umrla
moja draga majka. Tada sam jo bila posve mala djevojica. Moja se tetka, na njegovu
molbu, ponudila da e se o meni brinuti. Odvela me u Staningley, gdje sam i ostala. Ne
vjerujem da bi mi otac uskratio ita na to bi tetka pristala.
A hoe li on blagosloviti sve to ona odlui?
Hoe! Njemu, ini se, nije mnogo stalo do mene.
To mu zamjeravam. On dakle nema pojma kakav je aneo njegova kerka! Za mene
je to svakako bolje, jer da to zna, nikad ne bi pristao na rastanak s takvim blagom.
Osim toga, gospodin Huntingdone rekla sam vi sigurno znate da nisam bogata
nasljednica.
Rekao mi je da nikada na to nije ni pomiljao, i zamolio neka ne pomutim njegovu
radost spominjanjem tako nevanih stvari. Bila sam radosna zbog takvog dokaza
nezainteresiranosti, jer je Annabella Wilmot bila vjerojatna nasljednica imetka svog strica,
uz imetak njezina pokojnog oca, koji joj je bio pripao.
Sada sam odluno uputila korake prema kui. Ili smo polagano, nastavljajui
razgovor. Nije potrebno opetovati sve to smo govorili. Radije u spomenuti ono to se
dogodilo izmeu moje tetke i mene, nakon doruka, kad je gospodin Huntingdon pozvao na
stranu ujaka da me zaprosi. Povela me u drugu sobu, gdje je jo jednom odrala svoju
sveanu propovijed. To kod mene nije postiglo nikakav uspjeh, nego me ak uvjerila da su
njezini pogledi potpuno pogreni.
Ne sudi dobro o njemu, tetko, to znam. Njegovi prijatelji nisu ni upola tako loi
kakvim ih ti smatra. Jedan je od njih Walter Hargrave, brat Milicentin. Ona mi neprekidno
pria o njemu i hvali ga do nebesa.
Donijet e posve pogrean sud o ovjeku odgovorila je tetka ako ga prosuuje
po onome to njegova sestra govori o njemu. Najgori meu njima obino najbolje znaju
pred sestrama skrivati svoje nepodoptine. A i pred svojim majkama.
96

Knjigoteka

I lord Lowborough je vrlo poten ovjek nastavila sam.

Tko ti to kae? Lord Lowborough je oajnik. On je potroio svoj imetak na kartama
i drugim stvarima, pa stoga sada trai bogatu nasljednicu. Rekla sam to i gospoici Wilmot.
Ali sve ste vi jednake. Ona mi je s visine odgovorila da mi je vrlo zahvalna, ali da i sama zna
prosuditi kad se neki mukarac zanima za njezin miraz, a kad za nju. Laskala je samoj sebi
tvrdei da ima dovoljno iskustva. A to se tie lordova siromatva, to za nju nije bilo vano,
jer se nadala da e raspolagati sama dovoljnim sredstvima. Njegovo ponaanje nije
smatrala gorim od ponaanja drugih. Osim toga, on se promijenio. Draga moja, svi su oni
pravi hipokriti kad ele zaluditi neku ubogu djevojku!
Mislim da on nije nita gori od nje odgovorila sam. Ali kad se gospodin
Huntingdon bude oenio, nee imati mnogo prilike da se sastaje sa svojim prijateljima,
neenjama. to gori oni bili, to ga ja vie elim odvojiti od njih.
A to bi on bio gori, to bi ti vie udjela osloboditi ga njega samoga.
Da, ako nije nepopravljiv. Htjela bih ga osloboditi njegovih greaka i pomoi mu da
odbaci sve ono zlo to ga je stekao druei se s gorima od sebe. Htjela bih da njegova
dobrota zasja u pravom sjaju. Htjela bih pomoi onome dobrom u njemu, protiv onoga
goreg. eljela bih da postane onakav kakav bi bio od samog poetka da nije imao sebinog i
bijednog oca, koji mu je zbog krtosti oduzeo sve radosti djetinjstva i nametao mu sva
mogua ogranienja. Imao je i ludu majku, koja mu je u svemu pomagala protiv oca. Laui
muu radi sina, razvijala je u sinu klicu zla, koju je zapravo morala nastojati potisnuti u
njemu. A zatim, tu su jo bili i njegovi prijatelji...
Ubogi ovjek! rekla je tetka sarkastino. Njegovi roditelji nanijeli su mu doista
mnogo zla.
I jesu zaviknula sam ali sada to vie nee moi. Njegova e ena popraviti zlo
to mu je nanijela majka!
Dobro odgovorila je tetka nakon kratke utnje alim to sam imala vee
povjerenje u tvoj razum i u tvoj ukus. Ne znam kako moe ljubiti takva ovjeka, i kakav
uitak moe nalaziti u drutvu s njim. Kakvo drugarstvo postoji izmeu svjetla i mraka,
izmeu vjernika i nevjernika?
On nije nevjernik, a ja nisam svjetlo, niti tama. Njegov je najgori grijeh povrnost.
A povrnost nastavila je moja tetka moe dovesti do svakog zloina. I nee ni
posluiti kao isprika pred Bogom. Gospodin Huntingdon nije bez nekih sposobnosti. Nije
tako lakomislen a da bi bio neodgovoran. Njegov Stvoritelj obdario ga je razumom i
savjeu kao i sve nas. Ti, Heleno, nemoj zaboraviti: Slabi e zavriti u paklu, i zaboravit e
Boga, i zavrit e u jezeru vjenog plamena za svagda.
Ne za svagda uzviknula sam. Samo dotle dok ne iskupe svoje ine. Jer e na
kraju Bog okupiti sve i pomiriti sve stvari, bile one zemaljske ili nebeske.
Oh, Heleno, odakle ti to?
itam i ja Bibliju, tetko!
Time je na razgovor zavrio jer je trebalo krenuti u crkvu. Svi su prisustvovali
jutarnjoj slubi bojoj osim mog ujaka i gospodina Wilmota koji je ostao kod kue i s njim
uivao u igri karata. Poslije podne nisu htjeli poi u crkvu ni gospoica Wilmot, ni lord
97

Knjigoteka

Lowborough. Meutim, gospodin Huntingdon ponudio se da nas otprati. Je li se htio umiliti

mojoj tetki, nisam znala. Ali, ako je bilo tako morao se bolje ponaati. Moram priznati da se
ni meni nije svialo njegovo ponaanje u crkvi. Drao je molitvenik naopako, otvarao ga na
bilo kojoj stranici i zvjerao naokolo. Kad bi sreo pogled moje tetke i moj, upro bi brzo oi u
molitvenik s prenaglaeno pobonim izrazom kome je bilo teko vjerovati. Jednom, poto je
dugo promatrao gospodina Leightona za propovijedi, izvadio je svoju zlatnu olovku i,
opazivi moj pogled, doapnuo mi kako e zapisati u Bibliju neto o propovijedi. Ali,
umjesto toga opazila sam to jer sam sjedjela kraj njega stao je crtati karikaturu
sveenika. Prikazao je toga potovanja vrijednog, pobonog, postarijeg gospodina kao
smijenog starog hipokrita. A ipak je na povratku kui govorio mojoj tetki o toj propovijedi
kao da je zbilja imao neku korist sluajui je.
Malko prije veere ujak me pozvao u biblioteku zbog neega vrlo vanog.
Dakle, Heleno rekao je taj mladi Huntingdon te zaprosio. to da ti ja kaem?
Tvoja bi tetka sigurno kazala ne. Ali to kae ti?
Ja kaem da, ujae odgovorila sam mu bez trenutka oklijevanja, jer sam ve o
svemu tome bila razmislila.
Dobro! rekao je. To je dobar i poten odgovor za jednu djevojku! Sutra u pisati
tvom ocu. On e sigurno dati svoj pristanak. Prema tome, smatraj to ureenim. Uinila bi
mnogo bolje da si uzela Wilmota. Ali ti mi to ionako nee vjerovati. U tvojim godinama
ljubav je najvanija. U mojima su vaniji solidnost i zlato. Pretpostavljam da se nisi raspitala
o stanju imovine tvoga budueg...
Nisam to smatrala potrebnim.
Budi sretna to smo mi pametniji od tebe, pa smo to mi uinili. Nisam jo imao
vremena dobro se pozabaviti poslovima toga mladog nitkova, ali ve sada znam da je dobar
dio imanja njegova oca potroen. Ipak, ostala je jo lijepa svotica s kojom se moe dobro
proivjeti, ako se postupa malko paljivije. Osim toga, moramo kod tvog oca ishoditi da ti
dade pristojan imetak, jer se on, osim za tebe, mora pobrinuti jo samo za jednu osobu. A
bude li se pristojno ponaala, tko zna, moda u te se i ja sjetiti u svojoj oporuci rekao je
stavljajui prste na nos.
Hvala ti, ujae, za to, i za sve dobro to si mi uinio odgovorila sam.
Raspitivao sam se kod toga mladog vjetropira o tvom izdravanju nastavio je.
ini se da e u tom pogledu biti vrlo velikoduan.
Znala sam to! odgovorila sam. Ali molim te, na razbijaj zbog toga svoju glavu, ili
njegovu, ili moju. Jer sve to ja imam bit e ionako njegovo.
Htjela sam izii, ali on me pozvao natrag.
Stani! Stani! viknuo je. Jo nismo spomenuli kada. Tvoja bi tetka najradije
odgodila to dalje, a on bi htio da se to obavi to prije. On ne eli ekati due od idueg
mjeseca. A ti e, vjerujem, dijeliti njegovo miljenje.
Neu, ujae! Ja bih najradije ekala do Boia.
Oh, oh! Nemoj mi to govoriti. Znam ja to ti eli zaviknuo je, ne dajui se
razuvjeriti.
Ali meni se ne uri. A i kako bi kad pomislim na sve one poslove preda mnom i na to
98

Knjigoteka

to u sve morati napustiti? Za mene je dovoljno velika srea to znam da emo se vjenati,
i to me on zaista voli. Sada i ja njega smijem odano ljubiti i misliti na njega tako esto kako
mi se bude svialo. Ipak se elim savjetovati sa svojom tetkom o danu vjenanja, da bih
poklonila panju njezinim savjetima. Tako o tome jo nije donesena odluka.

99

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXI

1. listopada
Sve je dogovoreno. Moj je otac dao pristanak. Vjenanje e biti na Boi. Milicent
Hargrave bit e jedna djeverua, a Annabella Wilmot druga. Nisam ba oduevljena zbog
ove posljednje, ali je ona prijateljica nae obitelji i ja nemam druge.
Kad sam rekla Milicenti za svoje zaruke ona me gotovo izazvala nainom na koji je to
prihvatila. Poto je neko vrijeme iznenaeno gledala u mene, kazala je:
Heleno, mislim da bih ti morala estitati. Radujem se to si sretna. Ali nisam mislila
da e uzeti njega. udim se to ga toliko ljubi.
Zato?
Jer si mu ti u svakom pogledu nadmona. U njemu je neto tako drsko i
lakomisleno da mu se ja uvijek elim skloniti s puta kad ga sretnem.
Ti si plaha, Milicent!
A onda njegova vanjtina nastavila je. Ljudi kau da je lijep, i on to naravno jest.
Ali, ja ne volim tu vrstu ljepote. A udim se i tebi.
Zato?
Mislim da u njegovu pogledu nema nita plemenito.
Zapravo se ti udi kako ja mogu ljubiti nekoga tko je tako razliit od lijepih
romantinih junaka! Daj mi izabranika od krvi i mesa, a ja u sve sir Herberte i Valentine
prepustiti tebi ako ih moe nai.
Ja ih ne elim odgovorila je. Bit u zadovoljna jednim od krvi i mesa, samo se
kroza nj mora nazirati duh. Ne ini li ti se da je lice gospodina Huntingdona precrveno?
Ne! zaviknula sam indignirano. Nije uope crveno. On samo dobro izgleda.
Zdrava je izgleda. Njegova topla ruiasta put savreno se slae s neto tamnijim obrazima.
Mrzim mukarce bijele i crvene puti poput namazane lutke, ili bolesno blijede, odvie
tamne ili ute poput ljeine.
Ukusi se razlikuju. Ali ja volim tamne ili blijede odgovorila je. Da ti kaem
iskreno, Heleno, ja sam se zanosila milju da e ti jednog dana postati mojom sestrom.
Nadala sam se da e idue sezone upoznati Waltera. Mislila sam da e ti se svidjeti. A da
e se ti sviati njemu, u to sam bila sigurna. Nadala sam se takoer da e se tako povezati
dvije osobe koje, uz majku, volim najvie na svijetu. On moda nije lijep mukarac, ali je
zato mnogo otmjeniji, ljubazniji i bolji od gospodina Huntingdona. Sigurna sam da bi i ti to
kazala kad bi ga upoznala.
Nemogue, Milicent! Ti tako misli jer si njegova sestra. I zbog toga ti opratam.
Ali, nitko vie nee smjeti nekanjeno tako zlo suditi preda mnom o Arthuru Huntingdonu.
100

Knjigoteka

I tako ete vi, Heleno, kazala je Annabella Wilmot, pribliivi mi se s ljubaznim

smijekom postati gospoa Huntingdon?
Da odgovorila sam joj. Zaviate li mi?
Doista ne! zaviknula je. Vjerojatno u jednog dana postati lady Lowborough, pa
u tada ja biti u poloaju da vas upitam: Zaviate li mi?
Na tome vam sigurno neu zavidjeti odvratila sam.
Zaista! Jeste li tako sretni? kazala je zamiljeno, i neto nalik na izraz razoaranja
prolo je njezinim licem. A ljubi li on vas? Oboava li vas jednako kao vi njega? dodala je
pogledavi me s nesakrivenim strahom.
Ne elim da me netko oboava odgovorila sam. Ali, posve sam sigurna da me
voli vie od bilo koga drugog na svijetu, jednako kao i ja njega.
Tako je rekla je kimnuvi. eljela bih... zastala je.
to biste eljeli? zapitala sam, uzbuena zbog njezina izraza lica.
eljela bih nastavila je uz mali osmijeh da se sve dobre osobine te dvojice
gospode udrue. Da lord Lowborough posjeduje lijepo lice gospodina Huntingdona i
njegovu veselu narav, njegov duh i arm, a da Huntingdon bude istog porijekla kao lord
Lowborough, da posjeduje isto tako lijep dvorac. Da ja posjedujem njega, a vi onoga drugog.
Hvala, draga Annabello, meni je ovako milije. A vama elim da budete isto onako
sretni sa svojim buduim muem kao to ja namjeravam biti sa svojim.
To sam mislila iskreno, jer iako sam se pomalo ljutila na njezinu neljubaznu
duhovitost, ipak me njezina iskrenost dirnula. Razlika u naem poloaju bila je takva da
sam ja nju mogla aliti i poeljeti joj dobro.
Prijatelji gospodina Huntingdona bili su isto tako nezadovoljni naom vezom kao i
moji. Tog jutra stiglo mu je potom nekoliko pisama njegovih prijatelja. Dok ih je itao za
doruka, zabavljao je cijelo drutvo najrazliitijim grimasama. Zatim ih je strpao u svoj
dep, ne govorei nikome nita dok nismo zavrili s jelom. Kad se drutvo razilo, priao mi
je i naslonio se na naslon moje stolice. Svoje je lice prinio mojim kovricama, poljubio me
lagano i stao se tiho aliti:
Heleno, znate li da ste izazvali bijes svih mojih prijatelja? Pisao sam im i najavio
svoju sreu, a sada sam umjesto estitki primio pun ko najogorenijih prigovora. Nema ni
jedne estitke i ni jedne dobre rijei za vas. Kau da je sada gotovo sa zabavama, nee vie
biti veselih dana i divnih noi, a za sve sam ja kriv. Ja sam prvi koji sam izdao nae veselo
drutvo, a ostali e me u oaju slijediti. Ja sam bio sredite te druine, tako bar oni sada
tvrde i podlo sam ih izdao.
Moete im se ponovo pridruiti ako to elite rekla sam uvrijeeno zbog pomalo
tugaljivog tona njegova glasa. Ne bih eljela nikome stati na put. Ne bih vam htjela oduzeti
vau sreu. Moda u uspjeti da ivim bez vas, kao to to sada moraju vai ubogi, naputeni
prijatelji.
to to govorite proaptao je. Za mene nije vano nita do vae ljubavi, a oni
neka odu onamo gdje im je mjesto. Ali kad budete vidjeli koliko me oni cijene, jo ete me
vie voljeti to sam radi vas sve to napustio.
Izvukao je zgnjeena pisma. Pomislila sam da e mi ih pokazati i rekla da to ne elim.
101

Knjigoteka

Neu vam pokazati, ljubavi rekao je on. Nisu stvorena za oi jedne dame. Ali,
pogledajte ovo! To je narkao Grimsby. Taj je lopov napisao samo tri reda! Nije mnogo
rekao, ali njegova utnja govori mi vie nego rijei svih ostalih. to manje kae, to vie misli.
A ovo je pismo od Hargravea. On se naroito ljuti na mene, jer se zaljubio u vas zahvaljujui
kazivanju svoje sestre Milicent. Namjeravao se oeniti vama.
Dugujem mu zahvalnost napomenula sam.
A i ja. Pogledajte ovo. Potjee od Hattersleya i puno je optuaba. Zavrio je
zakletvom da e se i on oeniti iz osvete. Uhvatit e prvu usidjelicu koju sretne. Kao da mi je
stalo to e biti s njim!
Dobro rekla sam mislim da ba neete morati odvie aliti to se odriete
drutva tih ljudi. Oni vam ba nisu koristili.
Moda nisu. Ali, proveli smo zajedno vesele trenutke, a i poneke tune, to vam
moe potvrditi Lowborough. Ha, ha! i dok se on smijao sjetivi se Lowboroughovih
neprilika, moj nam je ujak priao i lupnuo ga po ramenu.
Doi, mome! rekao je. Ako nisi odvie zaposlen ljubavlju prema mojoj
neakinji, pa ne moe sa mnom poi u lov na fazane. Sjeti se, danas je prvi listopada. Sunce
sja, kia je prestala. ak se ni Boarham ne boji izii u svojim vrstim izmama. Wilmot i ja
emo vas sve pobijediti. Izjavljujem da smo mi starci najvei sportai cijelog drutva.
Pokazat, u vam to ja mogu kazao je moj zarunik. Ubit u gomilu tih ptica
zbog toga to su me liile divnog drutva.
Rekavi to, otiao je. Nisam ga vie vidjela do veere. Vrijeme je polagano prolazilo.
Pitala sam se to u bez njega.
Trojica starije gospode pokazala su se mnogo boljim lovcima nego dva mlada. Jer i
lord Lowborough i Arthur Huntingdon nisu posljednjih dana odlazili u lov.
Ali, tim radosnim danima pribliavao se kraj. Za manje od etrnaest dana drutvo se
razilo, na moju veliku alost. Jer svakog sam dana sve vie uivala u njemu. Sada mi
gospoa Wilmot i Boarham nisu vie dosaivali, a tetka mi vie nije drala propovijedi.
Nisam vie bila ljubomorna na Annabellu, a gospodin Huntingdon je postao moj Arthur.
Sada sam mogla bezgranino uivati u tom drutvu. to u bez njega, ponovo sam se pitala.

102

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXII

5. listopada
Moja srea nije posve nepomuena. Ponekad, moram priznati, osjeam gorinu koju
ne mogu sakriti pred samom sobom. Mogu se pokuati uvjeravati da e je srea nadvladati.
Mogu ustvrditi da ta gorina tek ini pravu sreu sreom, ali ma to kaem, ona je ipak
uvijek tu. Ne mogu zatvoriti oi pred Arthurovim grekama. to ga vie volim, to me vie
smetaju. Njegovo srce, kojemu sam toliko vjerovala, nije tako toplo i plemenito kao to sam
mislila. Danas mi je dao primjer svog ponaanja, koji je zavrijedio tee ime od povrnosti.
On i lord Lowborough pratili su Annabellu i mene na jahanju. On je jaio kraj mene kao
obino, a Annabella i lord Lowborough bili su neto ispred nas. On se nagnuo prema njoj u
njenu i povjerljivom razgovoru.
Ovo e se dvoje ugledati u nas, Heleno napomenuo je Huntingdon ako to ne
sprijeimo. Sigurno e postati par. Taj Lowborough je potpuno zaluen. Upast e u kripac
ako ga ona uhvati.
Ili e se ona nai u kripcu ako je on uhvati odgovorila sam sudei po onome
to sam ula o njemu.
To nije istina. Ona zna na emu je. Ali on se vara mislei da e mu ona biti dobra
ena, jer ga je prevarila priajui mu bajke kako joj nije stalo do poloaja i bogatstva kad je
u pitanju ljubav i brak. Misli da ju je osvojio. I da ga ona nee odbiti jer je siromaan. On
smatra da ga ona ne voli zbog njegova poloaja, nego samo zbog njega samoga.
Ne udvara li on njoj radi njezinih novaca?
On, ne! Naravno, to mu je bila prva pobuda, ali se sada doista u nju zaljubio. On s
tim vie ne rauna, samo to je bez njezina imetka ne bi mogao zaprositi, radi njezina
dobra. Jest, iskreno je zaljubljen. Mislio je da mu se to vie nikad nee dogoditi, ali se ipak
dogodilo. Trebalo je da se oeni prije dvije-tri godine. Izgubio je zarunicu kad je izgubio
svoj imetak. U vrlo je loem stanju doao meu nas u London. Osjeao je silnu ljubav prema
kartanju, a bio je roen pod nesretnom zvijezdom. Triput bi izgubio dok bi jednom dobio.
To je neka vrsta muenja samog sebe. Ali ja nisam nikad bio pristalica toga. Kad troim svoj
novac, elim uivati u njegovoj punoj vrijednosti. Ne vidim uivanja u tome da ga troim na
varalice i kradljivce. A to se tie zaraivanja novca na takav nain, nije mi to bilo potrebno
jer sam ga uvijek imao dovoljno. Kad shvati da i posljednji nestaje, jo ostaje dosta
vremena da se pobrine i da ga zaradi. Ponekad sam posjeivao kartanice samo da bih
promatrao tu ludu igru sree. To je vrlo zanimljivo promatrati, Heleno, a ponekad i vrlo
zabavno. esto sam se dobro nasmijao. Lowborough je bio zaraen time. I to iz nasune
potrebe. Uvijek je odluivao da e napustiti kartanje, i uvijek bi nanovo prekrio svoju
odluku. Svaki put bi govorio: samo jo jednom. Kad bi neto dobio, nadao se da e drugi
103

Knjigoteka

put dobiti vie. Ako bi izgubio, nije mogao ostati na tome. Nastavljao je da bi povratio
izgubljeno. Vjerovao je da nesrea ne moe trajati neprekidno. Napokon je poeo oajavati,
i svaki smo dan oekivali njegovo samoubojstvo. To ne bi bila velika nesrea aputali su
neki od nas. Njegova prisutnost ionako nije bila ba velika ast za na klub. A onda je ipak
donio odluku. Doao je do vee svote novca za koju je tvrdio da e je posljednji put uloiti u
igru, svejedno izgubio ili dobio. To je ve mnogo puta prije bio odluio i isto toliko puta
prekrio odluku. Tako je bilo i ovaj put. Izgubio je, i dok je njegov protivnik sa smijekom
privlaio sebi dobitak, on je smrtno problijedio i obrisao elo. Bio sam tada prisutan. I dok
je stajao skrtenih ruku, oiju uperenih u pod, znao sam o emu razmilja.
Je li to posljednja, Lowborough? zapitao sam ga, priavi mu.
Pretposljednja odgovorio je on uz gorki smijeak. Zatim je pojurio prema stolu,
poloio ruku na nj i glasom, koji je nadjaao svu tu buku, psovanja i kletve, sveano se
zakleo da e ovo iskuenje biti posljednje. Sam je sebe prokleo ako jo jednom dotakne
karte ili kocku. Zatim je udvostruio svoj posljednji ulog i izazvao sve prisutne. Smjesta se
javio Grimsby. Lowborough je stao zuriti u njega, jer je Grimsby bio poznat po svojoj srei
kao to je Lowborough bio poznat po nesrei. Ipak su zapoeli. Ali, Grimsby je bio vrlo
spretan i bez skrupula. Je li iskoristio uzbuenje drugoga i igrao nepoteno, ne mogu kazati.
Ali Lowborough je ponovo izgubio, i osjetio se uasno nesretnim.
Pokuaj jo jednom rekao je Grimsby, naslonivi se preko stola. Zatim je
domahnuo meni.
Nemam ime pokuati odgovorio je siromah uz oajniki smijeh.
Oh, Huntingdon e ti posuditi koliko eli odgovorio je drugi.
Ne, uli ste moju zakletvu rekao je Lowborough okrenuvi se pun oaja. Uhvatio
sam ga pod ruku i izveo napolje.
Hoe li to doista biti posljednja, Lowborough? pitao sam ga kad smo stigli na
ulicu.
Posljednja odgovorio je, nekako protiv mog oekivanja. Odveo sam ga kui to
jest, do naeg kluba jer mi se on pokoravao poput djeteta. Napajao sam ga brandyjem dok
se nije malko razveselio, ili bolje reeno, malo ivnuo.
Huntingdone, ja sam uniten! rekao je uzimajui treu au iz moje ruke. Ostale
je popio u samrtnoj tiini.
Nisi! odgovorio sam mu. Spoznat e kako ovjek moe ivjeti i bez novaca,
poput muhe bez glave.
Ali ja imam dugova rekao je velikih dugova! Nikad se neu izvui iz toga.
Pa to onda? Mnogi ljudi bolji od tebe ivjeli su i umirali u dugovima. Ne mogu te
zatvoriti jer si lord. Pruio sam mu etvrtu au.
Ali meni je strano to imam dugove! viknuo je. Nisam roen za to, i ne mogu to
podnijeti!
Ono to se ne moe izlijeiti, treba trpjeti odgovorio sam, punei mu petu au.
A osim toga, izgubio sam Carolinu poeo je plakati jer mu je brandy omekao
srce.
Nije vano odgovarih mu na svijetu postoji jo mnogo Carolina.
104

Knjigoteka

Za mene postoji samo jedna rekao je bolno. A da ih ima i pedesetak, ne mogu

osvojiti ni jednu bez novca!
Neka e se udati za tebe zbog tvoga plemikog naslova. Osim toga, postoji jo i
obiteljsko imanje koje se ne moe prodavati.
Kad bih ga bar mogao prodati i time platiti svoje dugove! promrmljao je.
A osim toga rekao je Grimsby koji je upravo uao ti moe i ponovo pokuati. Ja
bih pokuao vie puta nego jednom da sam na tvom mjestu. Nikad ne bih samo tako
prestao.
Neu vie! kriknuo je. Digao se i iziao iz sobe. Hodao je nesigurno, jer mu je
alkohol udario u glavu. Tada jo nije bio tako navikao na njega. Kasnije je u njemu naao
utjehu.
Nije prekrio zakletvu to se kartanja tie (na uenje svih nas), iako je Grimsby
inio sve da bi ga doveo u iskuenje. Ali sada je stekao novu naviku koja ga je gotovo
jednako tako muila. Uskoro je otkrio kako je demon pia gotovo isto tako crn kao demon
kocke. Pia se bilo jednako teko odrei, naroito stoga to su njegovi dragi prijatelji inili
sve da ga jo vie gurnu u to.
Znai, i oni su sami bili demoni viknula sam, ne mogavi suzdrati svoj prezir.
Vi ste ga, gospodine Huntingdone, prvi doveli u iskuenje.
to smo drugo mogli uraditi zapitao je zaueno. Htjeli smo mu uiniti dobro.
Nismo ga mogli gledati onako oajnog. Osim toga, bio je neugodan teret za nas. Sjedio je
kraj nas alostan i tih, zbog gubitka svoje drage, i svog imetka. Ali im bi neto popio, iako
se od toga nije razveselio, mi smo mu se bar mogli smijati. ak bi se i Grimsby nacerio
njegovim udnim izjavama. Jedne veeri sjedjeli smo uz vino. Svi smo bili dobro
raspoloeni. Lowborough nam je nazdravljao. Sluajui nae divlje pjesme, samo je pljeskao
jer sam nije znao pjevati. Iznenada je zautio, naslonio glavu na ruke ne prinosei vie au
usnama. Ali, to za nas nije bilo nita novo. Ostavili smo ga na miru i dalje se zabavljali.
Iznenada je podigao glavu, prekinuo nas usred smijeha i uzviknuo:
Gospodo, gdje je kraj svemu tome? Hoete li mi to kazati? Gdje je kraj? Zatim je
ustao.
Govor, govor! viknuli smo svi zajedno. ujmo! Lowborough e odrati govor.
Mirno je ekao prestanak pljeska i zveckanja po aama, pa nastavio:
Rije je samo o ovome, gospoo! Morali bismo prekinuti sa svim tim. Dok jo
moemo.
Tako je viknuo je Hattersley.
Stani, ubogi grenie.
Stani, i promisli prije no to krene dalje.
Tako je uskliknuo je lord najozbiljnijim glasom. Ako odaberete da posjetite
ponor bez dna, ja neu poi s vama. Morat emo se razdvojiti, jer, kunem vam se, neu poi
ni koraka dalje. to je to? pitao je podiui au s vinom.
Kuaj! nutkao sam ga. Kuaj pa e znati.
Ovo je paklensko pie! zaviknuo je. Odriem ga se za svagda! I prolio je vino
po stolu.
105

Knjigoteka

Napuni au! nagovarao sam ga pruajui mu bocu pijmo za to to si ga se

odrekao!
To je otrov rekao je hvatajui bocu i ja ga se odriem! Jednako kao to sam se
odrekao kocke, odrei u se i ovoga. Kad je htio proliti cijelu bocu, Hargrave mu ju je oteo.
Budi proklet! kazao je.
Izlazei iz sobe, kriknuo je: Zbogom moji iskuavatelji! i nestao je usred naega
gromoglasnog smijeha.
Oekivali smo ga sutradan, ali, na nae iznenaenje, njegovo je mjesto ostalo prazno.
Cijelog ga tjedna nismo vidjeli. Mislili smo da e zaista odrati rije. Napokon, jedne veeri,
kad se veina nas opet bila okupila, uao je tiho poput duha. Htio je sjesti nezapaeno kraj
mene. Ali, mi smo svi ustali i zaeljeli mu dobrodolicu. uli su se glasovi koji su ga pitali to
eli popiti. Mnoge su se ruke pomakle da bi mu neto natoile. Ja sam znao da e njega
najbolje utjeiti aica brandyja i ve sam je bio pripremio, kad ju je on odgurnuo i rekao:
Ostavi me, Huntingdone! Nisam doao da vam se pridruim. Htio bih samo neko
vrijeme provesti uz vas, jer ne mogu vie izdrati sam sa svojim mislima. Skrstio je ruke i
naslonio se na naslon stolice. Ostavili smo ga na miru. Ali, ja sam ostavio au kraj njega.
Nakon nekog vremena, kad sam okrenuo glavu, primijetio sam da je aica prazna. Grimsby
mi je dao znak da je ponovo napunim. Ispunio sam Grimsbyjevu elju. Ali Lowborough je
prozreo nau pantomimu i nae cerekanje, pa je zgrabio aicu iz moje ruke, prolio njezin
sadraj Grimsbyju u lice, a aicu bacio na mene. Zatim je izletio iz sobe.
Nadam se da ti je razbio glavu! Rekla sam.
Nije, ljubavi! odgovorio je, smijui se pri sjeanju na taj dogaaj. On bi to bio
uinio i moda mi unakazio lice, ali mi je ta uma kovrica ( skinuo je eir i pokazao mi
svoju gustu smeu kosu) spasila glavu. aa se slomila tek kad je pala na stol.
Nakon toga nastavio je Lowborough nam se nije pribliavao dva tjedna.
Ponekad sam ga sretao u gradu, ali sam bio odvie dobroduan a da bih se ljutio zbog
njegova nepristojnog ponaanja. On se takoer nije ljutio na mene, i nije odbijao razgovor.
Iao je sa mnom kad god sam elio, osim u klub, kartanicu i slina opasna mjesta. Napokon
sam ga uspio nagovoriti da me ipak otprati u klub, pod uvjetom da ga ne nagovaram na
pie. Zatim nas je neko vrijeme redovito posjeivao jednom tjedno, jo uvijek odbijajui
alkohol, kojega se tako hrabro bio odrekao. Ali, neki od naih lanova bunili su se protiv
takvog ponaanja. Nije im se svialo to je on sjedio kraj nas poput mrtvaca, umjesto da
pridonosi opoj zabavi. Neki su tvrdili da bi se on morao prilagoditi drutvu, ili bi ga trebalo
iskljuiti. Ja sam ga branio, preporuivi im da ga neko vrijeme ostave na miru. Tvrdio sam
da e uz nau malu strpljivost opet ubrzo doi k sebi. Znao sam da nosi sa sobom bocu
laudanuma i povremeno pije. Naime, jednog bi se dana suzdravao, a drugog bi
prekomjerno pio.
Jednom nou, za jedne od naih orgija... htio sam kazati zabava on se uuljao
poput duha u Macbethu i sjeo po obiaju malo dalje od stola, na stolicu uvijek pripremljenu
za njega, doao on ili ne. Vidio sam po njegovu licu da je patio od preobilne doze svoga
sredstva za utjehu. Ali nitko nije s njim razgovarao, niti je on govorio. Nekoliko pogleda sa
strane i proaptanih napomena da je duh stigao bilo je sve to je njegov dolazak izazvao.
Nastavili smo sa svojom zabavom dok nas nije sve uznemirio, ustavi naglo sa stolice i,
106

Knjigoteka

oduprijevi se rukama o stol, rekao:

Pitam se zato ste tako veseli. to vi nalazite u ivotu, to mi nije jasno. Ja vidim
samo mrak i uasni strah pred sudom koji nas eka.
Cijelo je drutvo podiglo ae da mu nazdravi. Ja sam ga njeno lupio po ramenu,
ponudivi ga piem. Ali, on je odgurnuo au mucajui:
Makni je! Neu to ni kuati! Neu, neu! Vratio je au, ali sam primijetio da je
prati poudnim pogledom. Zatim je rukama prekrio oi da vie nita ne bi vidio. Nakon
dvije minute podigao je glavu i promuklo apnuo:
A ipak moram! Huntingdone, dajte mi au!
ovjee, uzmite bocu! viknuo sam, gurnuvi mu bocu s brandyjem u ruku... Ali,
dosta je nastavio je, poto me pogledao. Previe priam. Nije vano dodao je nemarno,
nastavivi sa svojim kazivanjem. U svom oaju zgrabio je bocu i sve popio. Zatim se
iznenada sruio sa stolice, nestavi pod stolom uz zagluni pljesak prisutnih. Posljedica je
bila dosta jaka groznica mozga.
A to vi mislite o sebi, gospodine? zapitala sam ga brzo.
Naravno da sam se pokajao odgovorio je.
Posjetio sam ga jednom ili dvaput. Ne, bilo je to ak triput. Kad se oporavio, vratio
sam ga na pravi put.
Kako to mislite?
Vratio sam ga u okrilje kluba, pa sam mu zbog njegova slabog zdravlja i naglaenog
neraspoloenja preporuio da, zbog svog eluca, pije mjesto brandyja vino. A kad se
napokon oporavio, uvjerio sam ga da se mora ponaati kao razumno bie, da se ne ubija
poput luaka, niti da apstinira poput eprtlje. Prihvatio je moj plan media-via, ni-jamais
ni-toujours. (Ni nikada, ni uvijek.) To i ja radim. Jer ja nisam pijanac, Heleno! Nikada to
nisam bio, niti u ikada biti. Odvie volim svoju udobnost. ovjek se ne smije odati
pijanevanju, jer e biti pola dana oajan, a pola dana lud. Ja volim uivati u svemu to nam
ivot prua. A to ne moe netko tko je rob nekog poroka. Osim toga, alkohol unitava
ovjekovu vanjtinu zavrio je, uz mili smijeak.
A je li se lord Lowborough posluio vaim savjetom? zapitala sam.
Jest, na neki nain. Neko je vrijeme to ak ilo i vrlo dobro. Postao je pravi uzor
suzdrljivosti. Ali, lord Lowborough nekako nije posjedovao taj dar. Ako je posrnuo, morao
je pasti prije nego to se ponovo uspravio. I tako iz dana u dan, dok ga njegova savjest ne bi
zaustavila. Zatim je u svojim trijeznim asovima toliko muio prijatelje izljevima grinje
savjesti i zakletvama, da su ga oni u samoobrani ponovo opijali.
Jednog dana sjedio je neko vrijeme zadubljen u svoje misli, skrstivi ruke i spustivi
glavu na grudi. Odjednom se trgnuo i uhvatio me za rukav:
Huntingdone, to nije dobro! Odluio sam sve to odbaciti.
to, zar se misli ustrijeliti? zapitao sam ga.
Ne, popravit u se.
To nije nita novo. To pokuava ve svih ovih dvanaest mjeseci.
Da, ali vi mi niste doputali. A ja sam bio takva luda da nisam mogao ivjeti bez vas.
107

Knjigoteka

Ali, sada sam uvidio to me koi, i to je potrebno uiniti za moj spas. Prijei u preko svih
mora i zemalja da ga naem. Ipak nisam siguran da jo imam anse. I on je tako duboko
uzdahnuo kao da e mu se srce slomiti.
O emu je rije, Lowboroughe? zapitao sam ga, pomislivi da je potpuno poludio.
ena odgovorio je. Ne mogu ivjeti sam, jer me vlastita misao zavodi, a ne mogu
ivjeti ni s vama jer ste se urotili s avlom protiv mene.
Ja?
Da, svi vi, a naroito ti, Huntingdone! Kad bih mogao osvojiti neku djevojku s
dovoljno novaca da podmiri moje dugove i pomogne mi...
Nije loe napomenuo sam.
A da bude dovoljno draga i mila nastavio je da mi uini dom snoljivim, i snana
da me pomiri sa samim sobom. Nikada se vie neu zaljubiti, ali moda to i ne bi bilo vano,
jer bi mi omoguilo da biram otvorenih oiju. Ja bih bio dobar suprug, ali bi li se ijedna
mogla zaljubiti u mene? To je pitanje. Da sam tako zgodan kao ti, jo bih se i mogao
ponadati. Misli li, Huntingdone, da bi ijedna djevojka pristala udati se za mene iako sam
propao?
Sigurno!
Tko?
Svaka usidjelica utonula u oajanje bila bi oduevljena...
Ne, ne upao mi je u rije. To mora biti netko koga bih mogao voljeti.
Pa malo prije si kazao da se nikada vie nee moi zaljubiti.
Zaljubiti se nije prava rije. To bi morala biti djevojka koju bih mogao voljeti.
Pretrait u cijelu Englesku! viknuo je s iznenadnim izljevom nade i oaja. Uspio ili ne,
sve e biti bolje nego ovo strmoglavo propadanje u klubu. I zato se opratam od toga. Kada
god te sretnem pod kranskim krovom ili na asnom mjestu, radovat u se to te vidim. Ali
nikada vie neu ui u taj avolski brlog.
Iako je to za mene bilo uvredljivo, ipak sam mu stisnuo ruku, i mi smo se razili.
Odrao je svoju rije. I od tog asa postao je pravi uzor potenja. Bar koliko ja znam. Nisam
ga esto sretao. Ponekad je traio moje drutvo, ali bi se opet povlaio plaei se da u ga
odvui natrag u propast. Meni je bio pomalo dosadan, jer je nastojao preobratiti i mene i
spasiti me od propasti kojoj je on uspio izmaknuti. Ali, kad sam ga sretao, nisam propustio
da ga pitam to je s njegovim nastojanjima da sklopi brak. Obino mi nije imao mnogo
kazati. Majke su se plaile njegova praznog depa i glasa da je karta, a kerke njegova
mranog izgleda i tugaljiva ponaanja. Osim toga, nije se razumio u ene.
Takvog sam ga ostavio kad sam otputovao na Kontinent. Kad sam se vratio, potkraj
godine, jo je bio neenja, iako je bio manje nalik na povratnika iz vlastitog groba. Mlade ga
se dame vie nisu plaile. Poele su ga ak smatrati interesantnim. Ali, majke su se jo
uvijek sustezale. U to me doba, Heleno, moj dobri aneo upoznao s vama. Otada sam imao
oi i ui jo samo za vas. U meuvremenu se Lowborough upoznao s naom armantnom
prijateljicom, gospoicom Wilmot, takoer uz pomo svoga dobrog anela. To bi vam
sigurno kazao. Nije se usudio polagati nade u vezu s njom, kojoj su mnogi udvarali, sve dok
se nisu zbliili ovdje u Staningleyu. Ona je, vjerojatno u nedostatku drugih udvaraa,
108

Knjigoteka

podravala njegovu nadu i podstrekivala ga u njegovim plahim pokuajima udvaranja. On

se zaista poeo nadati u svjetliju zoru. Ja sam neko vrijeme zasjenio njegove namjere,
stojei izmeu njega i njegova sunca, i tako ga gotovo ponovo bacio u bezdan propasti.
Njegov ar i nade pojaale su se kad sam odluio napustiti bojno polje u potrazi za ljepim
blagom. Kako sam vam ve kazao, on je posve zaluen. Isprva je jo zamjeivao njezine
greke i one su ga boljele, ali sad su ga njegova strast i njezina spretnost posve zaslijepili.
On je vidi samo kao savrenu i bogatu. Prole je noi doao do mene da mi pria o svojim
nadama.
Huntingdone, nisam vie odbaen! rekao je, uhvativi moju ruku i stisnuvi je
vrsto. I mene eka srea, ona me ljubi!
Doista! upitao sam. Je li vam ona to kazala?
Nije, ali vie ne mogu u to sumnjati. Ne vidite li kako je njena prema meni? Njoj je
poznato moje veliko siromatvo, ali ne pokazuje da se brine za to. Poznaje sve ludosti i
slabosti moga prethodnog ivota, ali me se ne boji. Nisu joj vani moji naslovi. Za to ona
nema smisla. Ona je najplemenitije bie na svijetu. Spasit e moje tijelo i moju duu od
propasti. Ve me podigla u mojim vlastitim oima. Uinila me tri put boljim, pametnijim i
veim nego to sam ikad bio. Oh, da sam je bar prije upoznao! Potedjela bi me mojih
ponienja i bijede! to sam uinio da sam zavrijedio takvo divno bie?
A vrhunac je svega nastavio je gospodin Huntingdon da ona ne voli nita do
njegova naslova i toga divnog obiteljskog dvorca.
Kako vi to znate? zapitala sam.
To mi je sama kazala. Rekla je: to se tie tog ovjeka, ja ga prezirem, ali moram
ve jednom odabrati. Budem li ekala nekoga tko bi mogao zadobiti moje potovanje i
ljubav, mogla bih cijeli ivot provesti kao usidjelica. Vas mukarce sve mrzim! Ha, ha!
mislim da se u tome prevarila. Ali oito je da njega ne ljubi, toga ubogog momka.
Morali biste mu to kazati.
Pa da unitim sve njezine planove? Ne, ne, to bi bila izdaja povjerenja, Heleno, zar
ne? A osim toga, to bi njemu slomilo srce.
Ne znam to vi u tome vidite smijeno. Ne razumijem emu se tu moemo smijati.
Smijem se vama, ljubavi odgovorio je, smijui se jo jae.
Ostavila sam ga da uiva, potjeravi Ruby biem da dostignem nae drutvo. Mi smo
naime cijelo vrijeme polagano jaili pa smo dosta zaostali za njima. Arthur se ubrzo naao
kraj mene. Ali ja nisam bila raspoloena za razgovor, pa sam krenula naprijed u galopu. On
je uinio isto. Nismo se zaustavili sve dok nismo stigli gospoicu Wilmot i lorda
Lowborougha. Sustigli smo ih pola milje pred ulazom u park. Izbjegavala sam svaki daljnji
razgovor s njim sve do kraja jahanja. Namjeravala sam nestati u kui prije nego to mi on
ponudi svoju pomo.
Ali, on mi je ipak pomogao sjaiti, pa me je zamolio za oprotenje, drei me za ruke.
Nemam vam to oprostiti rekla sam. Niste mene povrijedili.
Nisam, draga, i neka to Bog ne da! Ali vi se ljutite na mene zato to je meni
Annabella priznala da ne voli svog udvaraa.
Ne, Arthure, nije to ono to mi se ne svia. Rije je o cijelom vaem ponaanju
109

Knjigoteka

prema svom prijatelju. Ako elite da to zaboravim, poite k njemu i ispriajte mu kakva je
ta ena koju on tako ludo oboava i kojoj eli povjeriti svoju budunost.
To bi mu slomilo srce, Heleno! To bi bila smrt za njega. A osim toga, bilo bi i vrlo
nepoteno prema ubogoj Annabelli. Nema mu pomoi. Ona ga moe tako zavaravati do
kraja ivota. On e biti sretan u toj iluziji. Moda e otkriti svoju greku tek kad je prestane
voljeti. A ako ne, bit e bolje da polagano spozna istinu. Mislim, anele moj, da sam sve
objasnio. to jo traite od mene? Govorite, ja u to izvriti.
Nita drugo osim toga kazala sam ozbiljno kao prije i obeajte da nikada vie
neete praviti ale na raun tuih patnji. I da ete svoj utjecaj na prijatelje upotrijebiti u
njihovu korist, a protiv zla u njima.
Uinit u to mogu odgovorio mi je i nikada to neu zaboraviti, anele moj.
Nakon toga mi je poljubio ruke i oprostio se od mene.
Kad sam ula u svoju sobu, iznenadila sam se videi Annabellu Wilmot kraj moga
toaletnog stolia. Promatrala se mirno u ogledalu, drei u jednoj ruci bi sa zlatnim
drkom, a u drugoj pridravajui svoju dugu haljinu.
Ona je doista divno stvorenje pomislila sam promatrajui taj visok otmjeni lik i
odraz lijepa lica u ogledalu preda mnom. Njezinu gustu tamnu kosu uneredio je vjetar, lice
joj je bilo rumeno od jahanja na svjeem zraku a crne su oi sjale. Opazivi me, okrenula se
uzviknuvi veselo:
to ste radili tako dugo, Heleno? Dola sam vam javiti o svojoj srei nastavila je,
ne obraajui panju na prisutnost Rachele. Lord Lowborough me zaprosio, a ja sam rado
prihvatila njegovu ponudu. Ne zaviate li mi, draga?
Ne, ljubavi odgovorila sam a ni njemu, dodala sam u mislima. Volite li ga,
Annabello?
Volim li ga? Zaljubljena sam preko glave!
Nadam se da ete mu biti dobra ena.
Hvala vam, draga! I emu se jo nadate?
Nadam se da ete se voljeti i biti sretni.
Hvala, a ja se nadam da ete vi biti vrlo dobra ena gospodinu Huntingdonu!
rekla je, otmjeno se naklonivi pri odlasku.
Oh, gospoice, kako ste joj to mogli kazati zaviknula je Rachel.
to to? zapitala sam.
Da se nadate da e biti dobra ena. To nikad jo nisam ula.
Jer se to zaista i nadam.
A ja se nadam da e joj on biti dobar suprug.
O njemu dolje u kuhinji govore udne stvari. Kazali su...
Znam, Rachel! Sve sam ula o njemu. Ali on se sada promijenio. A oni dolje neka ne
ogovaraju svoje gospodare.
Oni su kazali i neke stvari o gospodinu Huntingdonu.
Ne elim ih uti, Rachel! Oni priaju lai.
110

Knjigoteka

Jest rekla je mirno dok je ureivala moju kosu.

Vjeruje li im, Rachel? zapitala sam je nakon kratke stanke.
Ne vjerujem, gospoice! Sluge, kad se sretnu, uvijek ogovaraju svoje gospodare.
Neki se vole pretvarati kao da znaju vie nego to doista znaju. ele svojim izjavama
ostaviti utisak na druge. Ali, da sam na vaem mjestu, gospoice Heleno, dobro bih
promislila prije nego to bih skoila. Djevojka nikad ne moe biti dosta oprezna kad se
udaje.
I ne moe odgovorila sam ali, molim te, Rachel, pouri moram se obui.
Doista sam se htjela to prije rijeiti te dobre ene, jer sam se nalazila u tako
alosnom stanju da sam jedva suspregla suze dok me ona oblaila. Nije to bilo zbog lorda
Lowborougha ili zbog Annabelle, pa ak ni zbog mene. Suze su mi navirale na oi zbog
Arthura Huntingdona.
13. listopada
Otili su. I on je otiao. Tako smo se rastali za vie od dva mjeseca. Oko deset
tjedana! To je dugo, dugo vrijeme za koje ga neu vidjeti. Ali on je obeao esto pisati, a od
mene je zatraio obeanje da mu piem jo ee, jer e on biti vrlo zaposlen sreivanjem
nekih poslova, a ja neu imati drugog posla do pisanja. Mislim da u mu uvijek imati mnogo
toga kazati. Oh, gdje je jo to vrijeme kad emo biti zauvijek zajedno, i kad emo moi
izmijeniti misli bez posredstva tih hladnih glasnika pera, tinte i papira!
22. listopada
Primila sam nekoliko pisama od Arthura. Nisu duga, ali su draga poput njega. Puna
su toplih osjeaja i ivahnog humora. Ali uvijek postoji jedno ali u tom nesavrenom
svijetu nadam se da e se on ipak jednom uozbiljiti. Ne mogu ga natjerati da mi napie
neto ozbiljno i stvarno. Sada mi to i nije tako vano, ali ako to uvijek bude tako, to e biti s
ozbiljnim dijelom mene?

111

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXIII

18. veljae 1822.

Rano jutros Arthur je odjahao izvrsno raspoloen do... Houndovih. Nee ga biti cijeli
dan, pa u se ja zabaviti svojim zapostavljenim dnevnikom, ako se tako moe nazvati moje
neredovito pisanje. Prolo je tono etiri mjeseca otkada sam ga posljednji put otvorila.
Sada sam udata i stanujem kao gospoa Huntingdon u Grassdale Manoru. Ve imam
osam tjedana branog iskustva. alim li zbog toga? Ne, iako moram priznati u srcu da
Arthur nije ono to sam oekivala. Da sam ga na poetku poznavala tako dobro kao to ga
poznajem sada, vjerojatno se ne bih bila nikad u njega zaljubila. Ali da sam ga najprije
zavoljela, a zatim ipak sve to otkrila, bojim se, smatrala bih svojom dunou da se udam za
njega. Moram kazati istinu. Mogla sam ga zapravo upoznati, jer su se svi trudili da mi sve o
njemu kau, a i on sam nije mnogo skrivao, ali ja sam bila slijepa. Sada, umjesto da alim to
nisam upoznala njegov karakter prije nego to sam se zauvijek povezala s njim, meni je to
ak i drago. Tako sam naime izbjegla borbu sa svojom savjeu, i bol kao posljedicu toga.
Sada je moja dunost da ga ljubim i ivjeti uz nj, to i odgovara mojim sklonostima. On me
vrlo voli gotovo odvie. Mogla bih ivjeti s manje milovanja i vie razuma. Htjela bih biti
manje miljenica, a vie prijateljica, kad bih mogla birati. Ali neu se na to tuiti! Plaim se
samo da njegova ljubav gubi na dubini koliko dobiva na strasti. Ponekad je usporeujem s
vatrom od suhih grana prema vatri od vrstog ugljena. to u uiniti ako ona izgori i ne
ostavi za sobom nita od pepela? Ali to se nee dogoditi, jer ja sam toliko jaka da je mogu
podravati. Prestanimo dakle razmiljati o tome! Ali Arthur je sebian. To moram priznati.
To mi priznanje zadaje manju bol nego to bi se moglo pretpostavljati, jer ga duboko ljubim,
pa mu lako opratam to toliko voli samog sebe. On voli kada mu se ugaa, a meni to ini
zadovoljstvo. A kad se alim na tu njegovu osobinu, onda je to za njegovo dobro, a ne za
moje.
Prvi primjer za to dao je za naeg svadbenog putovanja.
Htio ga je pouriti jer je ve poznavao sva mjesta na Kontinentu. Mnoga vie nisu
bila za nj zanimljiva, a druga to nikada ni prije nisu bila. Posljedica je bila da sam zbog
brzog razgledavanja Francuske i Italije stigla kui ne upoznavi Kontinent. Nisam upoznala
ni ljude, ni obiaje, a u glavi su mi se vrtjeli najrazliitiji utisci. Neki su dodue ostavili dublji
trag od drugih, ali me je alostilo to ih nisam mogla podijeliti sa svojim miljenim. Naprotiv,
kad sam pokazala zanimanje za neto to sam vidjela ili eljela, to se njemu oito nije
svialo, to vie to se ljutio da mogu uivati u bilo emu osim u njemu.
Pariza smo se samo dotakli, a nije mi dao razgledati ni desetinu zanimljivosti Rima.
Htio se vratiti kui, da bi me imao samo za sebe. elio me smjestiti u Grassdale Manor isto
onako naivnu kakva sam i prije bila. Kao da sam krhki leptir, plaio se da skine srebrenkast
prah s mojih krila dovodei me u vezu s rimskim i parikim drutvom. Osim toga, govorio
112

Knjigoteka

mi je bez grinje savjesti kako u tom drutvu postoje dame koje bi ga ubile kad bi ga
ugledale sa mnom.
Naravno, bila sam zbog svega toga uvrijeena. Ipak, nije me toliko muilo
razoaranje zbog toga, koliko to to sam se razoarala u njemu. Najneugodnije mi je bilo to
sam morala izmiljati isprike pred prijateljima zbog rijetkog vianja pa ak i
neprimjeivanja na ulici, a da pri tom ne optuim svoga pratioca. Ali kad smo stigli kui, u
moj divan novi dom, bila sam tako sretna, a on tako drag, da sam mu rado sve oprostila.
Smatrala sam svoju sudbinu predivnom, a svog supruga predobrim za ovaj svijet. Ali tada
mi je, drugog tjedna nakon naeg dolaska, pruio nov primjer svoga nerazumnog
ponaanja. Vraali smo se kui iz crkve pjeice, jer sam eljela izbjei vonju koijom i
proetati se.
Heleno kazao je neuobiajeno ozbiljno nisam zadovoljan tobom.
Pitala sam ga u emu sam pogrijeila.
Hoe li se popraviti ako ti kaem?
Hou, ako time ne povrijedim neki vei autoritet.
Ali, vidi li! Ti me ne voli svim svojim srcem.
Ne razumijem te, Arthure (bar tako mislim), molim te, kai mi to sam uinila.
Nita nisi uinila, ni rekla. To je neto to ti jesi. Odvie si religiozna. Volim kad su
ene religiozne, pa vjerujem da je to dio tvoga arma, ali kao i u svemu dobrom, i u tome se
moe pretjerati. Po mom miljenju, enina religioznost ne bi smjela umanjiti odanost
njezinu zemaljskom gospodaru. Morala bi imati istu duu, ali ne bi smjela svoje srce
zatvoriti pred zemaljskom ljubavlju.
A zar ja to inim? zapitala sam ga.
Jo ne, draga, ali vie tei tome nego to mi je drago. Cijela dva sata mislio sam na
tebe i nastojao uhvatiti tvoj pogled, ali ti si bila tako zadubljena u svoje molitve da nisi nala
ni aska vremena da me pogleda. ovjek doista moe postati ljubomoran na svoga
Stvoritelja. To je, naravno, nedoputeno. Stoga, radi spasa moje due, nemoj u tome
pretjerivati!
Dat u svom Stvoritelju cijelo svoje srce i duu odgovorila sam a tebi ni atom
vie nego to on doputa. Tko si ti da samog sebe smatra bogom i takmii se s onim kome
dugujem sve to imam? ak i tebe!
Ne ljuti se na mene, Heleno, i ne stii toliko moju ruku. Tvoji e mi prsti zdrobiti
kosti.
Arthure nastavila sam putajui njegovu ruku ti me ne voli ni upola toliko
koliko ja ljubim tebe. Pa ipak, ne bih se poalila kad bi ti volio svoga Stvoritelja. Nita pri
tom ne bih izgubila, jer to bi ti vie volio Boga, to bi dublja i vra bila tvoja ljubav prema
meni.
Na to mi se nasmijao i poljubio mi ruku, nazivajui me slatkim entuzijastom. Zatim je
skinuo eir i dodao:
Pogledaj, Heleno, to da uini ovjek s takvom glavom kao to je ova moja?
Glava nije izgledala loe. Kad je poloio na nju moju ruku ona je uronila u more
kovrica.
113

Knjigoteka

Vidi li, nisam stvoren za sveca nasmijao se. Ako me Bog htio stvoriti pobonim,
zato mi nije dao drugu glavu?
Od onoga, kome je manje dano, manje se i oekuje, ali od svih nas zahtijevaju se
najsnaniji napori. Ti nisi bez mogunosti vjerovanja i nade, savjesti i razuma, te svega
ostaloga to zahtijeva lik pravog kranina. Samo bi sve to trebalo iskoristiti. Sve se nae
sposobnosti pojaavaju kad se njima koristimo, i sve te sposobnosti, bile one dobre ili zle,
pojaavaju se vjebanjem. Ne oekujem da postane pravi vjernik, ali ovjek moe biti
dobar kranin a da ne prestane biti vedar i veseo ovjek.
Ti govori kao proroica, Heleno, i sve to kae istina je. Ali posluaj i mene: ja
sam gladan, a eka me dobar, obilan ruak. Kau, ako ga se danas odreknem, priredit e mi
sutra obilnu gozbu sa svim moguim poslasticama. U prvom redu, bio bih glup kad bih
ekao do sutra, a ve danas imam mogunosti da utaim glad. Nitko ne trai od tebe da se
odrekne dananjeg obroka. Samo ti se savjetuje da u tome uiva umjereno kako bi to isto
mogao initi i sutra s odabranijim jelom.
To je istina, sveta moja zatitnice, ali zna li ti to tvrdi Salamon? Nema nita bolje
za mukarca nego da jede, pije i veseli se.
Ali on kae i to: Uivaj u mladosti, mladi ovjee, kreni onamo kamo te vodi srce i
oi, ali znaj, zbog svega toga sudit e ti Bog.
Heleno, posve sam siguran da sam bio vrlo dobar ovih nekoliko posljednjih
tjedana. U emu sam pogrijeio i to bi ti htjela da uinim?
Nita vie od onoga to ini, Arthure! Sve to ini u redu je. Ali, htjela bih da
ovrsne u borbi protiv iskuenja. I da ne naziva zlo dobrim, a dobro zlim. eljela bih da
dublje razmilja i dalje gleda.

114

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXIV

25. oujka
Arthuru je dosadilo. Vjerujem da tome nisam kriva ja nego miran ivot koji provodi.
Nije ni udo, on ima premalo zabave. Ne ita nikad nita do novina i sportskih urnala. A
kad me vidi zadubljenu u knjigu, ne ostavlja me na miru dok je ne zatvorim. Kad je vrijeme
dobro, on provodi dan dosta ugodno. Ali za kie, koja esto pada, upravo je bolno
promatrati kako mu je dosadno. inim sve da bih ga zabavila, ali ga ne mogu zainteresirati
za ono o emu najradije razgovaram. On opet voli govoriti o onome to mene na zanima. Ili
mi je ak i dosadno. To ga najvie raduje. Jer, njegova je glavna zabava sjedjeti kraj mene na
sofi i priati mi o svojim bivim ljubavima. To su sve prie o propasti neke naivne djevojke,
ili o oaju supruga. Kad izrazim svoj uas zbog toga, on to pripisuje mojoj ljubomori i smije
se toliko da mu suze teku niz lice. Isprva sam se zbog toga ljutila i plakala, ali videi da on
uiva to vie to se ja vie ljutim, stala sam se svladavati i prihvaati njegove izjave sa
najveim moguim mirom. On na mom licu ipak nazire buru u mojoj dui, pogreno
prosuujui moje ogorenje zbog njegove nevrijednosti kao ljubomoru. Kad se dovoljno
zabavi time, ili kad se stane plaiti da e moja srdba postati prevelika, pokuava me
poljubiti i umiriti me svojim smijekom. Nikada njegova milovanja ne padnu u tako
pogrean as kao tada! To je dokaz dvostruke sebinosti i prema meni i prema njegovim
prijanjim ljubavima. Ponekad se iznenada zapitam: Heleno, to si to uinila? Ali ja
odbacujem to pitanje i misli koje me zaokupljaju. Jer da je on i deset puta gori, ne bih imala
pravo buniti se. Volim ga i voljet u ga. Nikada neu poaliti to sam svoju sudbinu povezala
s njegovom.
4. travnja
Svaali smo se. Arthur mi je ispriao ve nekoliko puta svoj doivljaj s lady F.... u koji
prije nisam htjela vjerovati. Tjeila sam se da je zapravo trebalo okriviti vie tu damu nego
njega. On onda bijae vrlo mlad, i oito je ona poduzela prve korake. Zbog toga sam je
mrzila. ini se da je ona pridonijela njegovoj pokvarenosti. Kad je prije nekoliko dana poeo
govoriti o njoj, zamolila sam ga da je ne spominje, jer sam mrzila ak i njezino ime.
Ne zato to si je ti ljubio, Arthure, nego to je pokvarila tebe i prevarila svoga
supruga. Ona je strana ena, pa bi se morao stidjeti i spomenuti je.
Ali on ju je branio govorei kako jadnica ima dosadnoga starog supruga, kojega je
nemogue ljubiti.
Zato se udala za njega? zapitala sam.
Radi novaca glasio je odgovor.
To je zloin, a njezina zakletva da e ga vjerno ljubiti i potovati jo je gori zloin.
Odvie si stroga prema toj ubogoj dami nasmijao se. Ali nije vano, Heleno,
115

Knjigoteka

meni vie nije stalo do nje. Nikada nisam nijednu od njih ljubio ni upola koliko tebe, pa se
ne mora plaiti da bi se tebi moglo dogoditi ono to se dogodilo njima.
Da si mi to prije priao, Arthure, nikada ti ne bih dala tu priliku.
Ne bi li, draga moja?
Sigurno ne!
Nasmijao se sumnjiavo.
Htjela bih da te mogu u to uvjeriti! viknula sam, poalivi prvi put u svom ivotu,
a nadam se i posljednji, to sam se udala za njega.
Heleno kazao je sada ozbiljnije zna li da bih se ja morao veoma ljutiti kad bih ti
vjerovao? Ali, hvala Bogu, ne vjerujem ti. Iako si sada nalik na divlju tigricu, s tim svojim
bijesnim oima. Ipak znam da je tvoje srce bolje nego to i sama misli.
Bez ijedne daljnje rijei izila sam i zakljuala se u svojoj sobi. Za nekih pola sata
doao je do mojih vrata i pokuao ih otvoriti.
Zar me nee pustiti unutra, Heleno? zapitao je.
Neu, povrijedio si me odgovorila sam. Ne elim ti uti glas ni vidjeti lice do
sutra ujutro.
Zastao je nekoliko trenutaka kao da ne zna to treba poduzeti nakon mojih rijei.
Zatim se okrenuo i otiao. To se dogodilo sat nakon veere. Znala sam kako e mu biti
dosadno sjedjeti sam cijelo vee, i to je ublailo moju srdbu. eljela sam mu dokazati da
moje srce nije njegov rob i da bih mogla ivjeti i bez njega ako bih to odluila. Sjela sam i
napisala tetki dugo pismo, naravno nita od toga joj ne spominjui. Malo nakon deset sati
ula sam ga kako se penje uz stepenice, ali je proao kraj mojih vrata i krenuo ravno u svoju
sobu gdje je ostao cijelu no.
Zanimao me na susret drugog jutra. Nisam se razoarala vidjevi kako ulazi u
blagovaonicu s veselim smijekom.
Ljuti li se jo, Heleno? pitao je dok se pribliavao da me pozdravi. Hladno sam se
okrenula prema stolu i poela ulijevati kavu, spoitnuvi mu da je dosta kasno stigao na
doruak.
Zafukao je i okrenuo se prema prozoru, gdje je ostao stajati nekoliko trenutaka
promatrajui sive oblake, gustu kiu, natopljeni travnjak, drvee bez lia, sav taj uas, a
zatim je sjeo za stol. Dok je pio kavu, prigovorio je da nije dovoljno topla.
Nije trebalo da doe tako kasno odgovorila sam.
On nije nita kazao, pa smo doruak zavrili u tiini. Oboje smo odahnuli kad su
donijeli potu. Stigle su novine i dva-tri pisma za njega. Bilo ih je i nekoliko za mene. On mi
ih gurnu preko stola bez rijei. Jedno je bilo od moga brata, drugo od Milicent Hargrave koja
je sada u Londonu sa svojom majkom. Njegova su pisma bila poslovna, bar tako mislim, i ne
ba po njegovoj volji, jer ih je gurnuo u dep i promrmljao kako sam mu ba mogla
prigovarati u neko drugo vrijeme. Zatim je uronio u novine, koje nije prestao itati za
cijelog doruka, pa i neko vrijeme kasnije.
Prije podne sam bila zaokupljena itanjem pisama i odgovaranjem na njih, te svojim
domainskim dunostima. Nakon ruka sam crtala, a poslije veere itala. Ubogi je Arthur
sve to vrijeme oajniki traio neto ime bi se mogao pozabaviti. Htio je da izgleda isto
116

Knjigoteka

tako zaposlen kao i ja. Da je doputalo vrijeme, vjerojatno bi bio odjaio nekamo daleko
nije bilo vano kamo pa se ne bi vratio do noi. Da se negdje nalazila neka ena, izmeu
petnaest i etrdeset i pet godina, on bi se nastojao osvetiti i zapoeo bi joj udvarati. Ali,
kako je bio odvojen od svega toga, njegova je patnja, na moje zadovoljstvo, bila velika. Kad
je proitao novine i odgovorio kratko na primljena pisma, ostatak dana proveo je hodajui
iz sobe u sobu, promatrajui oblake, psujui kiu, gladei i tukui svoje pse. Ponekad bi se
ispruio na sofi s knjigom u ruci koja ga nije mogla zaokupiti. esto je gledao u mene kad je
mislio da to ne zapaam. Uzaludno se nadao da e na mom licu opaziti tragove suza ili
grinje savjesti. Uspjela sam cijeli dan sauvati vedar izraz. Nisam bila uistinu ljuta, eljela
sam se s njim pomiriti. Ali, odluila sam da on to pokua prvi, ili da bar pokae znak kajanja.
Jer da sam ja to uinila, to bi jo samo pojaalo njegovu samosvijest i pokvarilo lekciju koju
sam mu eljela dati.
Nakon veere ostao je dugo u blagovaonici. Bojim se da je popio veliku koliinu vina,
koja mu ipak nije razrijeila jezik jer kad je uao i ugledao me kako mirno itam knjigu,
odvie zadubljena a da bih podigla pogled, samo je neto bijesno promrmljao, buno
zatvorio vrata i ispruio se na sofi, spreman za spavanje. Ali njegov najmiliji pas Dash, koji
mu je dotada leao kraj nogu, usudio se skoiti na njega i liznuti mu lice. Odgurnuo ga je
tako naglo da je ubogi pas zacvilio i potrao prema meni. Pola sata kasnije, kad se probudio,
pozvao ga je, ali Dash je samo stao mahati repom. Pozvao ga je jo jednom otrijim glasom,
a Dash se samo vre privinuo uz mene, liui mi ruku kao da trai zatitu. Njegov se
gospodar razbjesnio, uhvatio teku knjigu i bacio mu je u glavu. Ubogi je pas oajniki
zacvilio i potrao prema vratima. Pustila sam ga napolje, a zatim sam podigla knjigu.
Daj mi tu knjigu! rekao je Arthur vrlo ljubazno. Dala sam mu je.
Zato si pustila psa napolje? pitao je. Znala si da ga elim kraj sebe.
Po emu? odvratila sam. Moda po tome to si bacio knjigu na njega? Ili je ona
moda bila namijenjena meni?
Ne, ali vidim da si i ti to okusila rekao je, promatrajui moju ruku koju je knjiga
bila ogrebla.
Ponovo sam poela itati, a on je nastavio da se zabavlja isto tako. Nakon nekog
vremena stao je zijevati, tvrdei da je ta knjiga pravo smee. Bacio ju je na stol. Slijedilo je
pet-est minuta tiine za koje je, tako bar vjerujem, zurio u mene.
Napokon je doao kraj njegovu strpljenju.
to to ita, Heleno? zapitao je.
Rekla sam mu.
Je li knjiga zanimljiva?
Vrlo.
Nastavila sam itati, ili sam se bar pretvarala da to inim. Ne mogu naime tvrditi da
je izmeu mojih oiju i moga mozga postojala neka veza. Jer, dok su oi prelazile preko
stranica, mozak se pitao to e sada Arthur kazati, i to bi mu trebalo odgovoriti. Ali on nije
progovorio sve dok nisam ustala da pripremim aj, a tada je samo kazao da ga on nee piti.
Nastavio je da se izleava na sofi, zatvarao bi oi, pa bi ih onda opet otvarao gledajui as
mene, as svoj sat. Tada sam ustala, uzela svijeu i pola u svoju sobu na spavanje.
117

Knjigoteka

Heleno! viknuo je u asu kad sam izlazila iz sobe. Okrenula sam se i ekala
njegove zapovijedi.
to eli, Arthure? zapitala sam napokon.
Nita odgovorio je. Poi!
Krenula sam. ula sam jo kako neto mrmlja dok sam izlazila. Zvualo je nekako
kao prokletstvo, ali je moglo biti i neto drugo.
Neto si kazao, Arthure? zapitala sam ponovo.
Nisam glasio je odgovor. Zatvorila sam za sobom vrata i otila. Nisam ga vie
vidjela do idueg jutra na doruku. Stigao je sat nakon uobiajenog vremena.
Zakasnio si glasio je moj jutarnji pozdrav.
Nisi me morala ekati bio je njegov. Ponovo je poao do prozora. Bilo je jednako
loe vrijeme kao i juer.
Prokleta kia! promrmljao je. Iznenada se neeg sjetio i zaviknuo: Znam to u
raditi!. Vratio se stolu i sjeo. Pota je ve bila stigla. Otvorio je potansku vreu i pogledao
ne spomenuvi to sadri.
Ima li neto za mene? pitala sam.
Nema!
Otvorio je novine i stao itati.
Bolje bi bilo da popije kavu predloila sam mu. Opet e se ohladiti.
Moe otii ako si gotova rekao je. Ne elim te gledati ovdje. Ustala sam i
povukla se u susjednu sobu, pitajui se hoemo li provesti jo jedan tako oajan dan kao
onaj jueranji. arko sam udila za okonanjem te uzajamne muke. Kratko vrijeme nakon
toga ula sam kako je pozvonio i naredio neto u vezi sa svojom garderobom. Zvualo je kao
da se sprema na due putovanje. Zatim je poslao po koijaa. ula sam kako mu je naredio
neto u vezi s konjima i koijom, te Londonom. Spomenuo je i sedam sati ujutro, to me
prilino uznemirilo.
Ne smijem dopustiti da ode u London, pa ma ta se dogodilo govorila sam samoj
sebi. Upast e u sve mogue neprilike, a ja u biti kriva.
Ali, kako promijeniti njegovu odluku? Priekat u malo i vidjeti hoe li on to
spomenuti.
ekala sam nestrpljivo, iz sata u sat. Ali on nije nita govorio. Fukao je i razgovarao
sa svojim psima, etao iz sobe u sobu, kao i prethodnog dana. Na kraju sam pomislila da u
morati sama poeti o tome govoriti. Pitala sam se kako da to izvedem, i kad mi je sluga John
i nehotice pritekao u pomo.
Richard poruuje da je jedan od konja vrlo prehlaen. On predlae da krenete
prekosutra umjesto sutra, ako vam to odgovara. Do tada bi ga on moda uspio izlijeiti...
Ni govora upao mu je Arthur u rije.
Molim vas, on kae da bi to bilo mnogo bolje I nastavljao je John a nada se da bi
se i vrijeme moglo promijeniti. Nije dobro za konja ako bolestan po loem vremenu...
Do vraga s tim konjem! zaviknuo je Arthur. Reci mu da u promisliti dodao je
nakon nekoliko trenutaka razmiljanja. Dobacio mi je pogled kad se sluga povukao,
118

Knjigoteka

oekujui hoe li primijetiti na mom licu neke znakove uzbuenja ili uenja. Ali, kako sam
ve unaprijed bila pripravna na to, sauvala sam mir. On se, susrevi moj pogled,
razoarano okrenuo i poao prema kaminu. Ondje je zastao zlovoljna izraza, naslonivi elo
na ruke.
Kamo namjerava otii, Arthure? zapitala sam.
U London odgovorio je ozbiljno.
A zato?
Zato to me moja ena ne voli.
Ona bi te voljela od sveg srca kad bi ti to zavrijedio.
to bih morao uiniti da to zavrijedim?
Ovaj put mi se uinio dovoljno poniznim i ozbiljnim. Ali ja sam bila odvie uzbuena
a da bih mu mogla smjesta odgovoriti. Morala sam najprije smiriti svoj glas.
Ako ti ona poklanja svoje srce rekla sam mora ga prihvatiti sa zahvalnou.
Okrenuo se, gledajui me u lice.
Hoe li opet biti moja dobra Helen? zapitao je.
To je zvualo nadmeno, pa nisam odmah odgovorila. Moda ga je moj prethodni
odgovor odvie umirio, jer je uo kako mi glas dre i primijetio kako otirem suze.
Hoe li mi oprostiti, Heleno? zapitao je sada mnogo skromnije.
Kaje li se? pitala sam pristupajui mu sa smijekom.
Srce mi je slomljeno! odgovorio je skrueno. Ipak se u njegovim oima nazirao
radosni smijeak. Ali, to me nije moglo otjerati od njega, i ja mu se bacih u naruaj. Toplo
me poljubio, pa iako sam briznula u pla, nikad u ivotu nisam bila sretnija.
Znai, nee otputovati u London, Arthure? rekla sam kad su mi prestale tei
suze, a on me prestao ljubiti.
Neu, ljubavi, osim ako ti poe sa mnom.
Vrlo rado odgovorila sam ako misli da bi te ta promjena mogla zabaviti i
odgodi li putovanje za drugi tjedan.
Smjesta je pristao, govorei pri tom kako nema potrebe za velikim pripremama. Nije
naime elio dugo stati da me ne pretvori u pravu Londonanku. Mogla bih izgubiti svoju
seosku svjeinu i neposrednost u drutvu otmjenih gospoa. Mislila sam da je to glupost, ali
mu nisam htjela protusloviti. Jedino sam spomenula da volim svoj dom i ne osjeam
potrebu da se mijeam s visokim drutvom.
Krenut emo dakle u ponedjeljak u London. Prola su etiri dana od okonanja nae
svae. Sigurna sam da nam je oboma koristila. Ja sam prema Arthuru postala mnogo bolja, a
i on se prema meni bolje vladao. Nije me vie nikad pokuao razljutiti spominjui lady F,
ili bilo koji drugi neugodan dogaaj iz njegove prolosti. eljela bih sve to zaboraviti ili
postii da on na to gleda onako kao ja. Dobro! Ipak je uvidio da ta tema ne odgovara
razgovorima meu suprunicima. Moda e jednog dana shvatiti i vie. Usprkos
proroanstvu moje tetke i mome skrivenom strahu, ipak se nadam da emo biti sretni.
119

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXV

U London smo otputovali 8. travnja, a ja sam se, po Arthurovoj elji, vratila 8.

svibnja. To nije bila i moja elja, jer sam ga ostavila samog. Da je doputovao sa mnom,
veselila bih se povratku kui, jer me on toliko vodio u drutva da sam se ve bila umorila.
elio me, ini se, pokazati svim svojim prijateljima i znancima, cijelom tom drutvu, i to u
svim moguim prilikama. Bilo mi je drago to me smatra neim ime se moe ponositi, ali
sam to skupo plaala. Morala sam, naime, u prvom redu prekriti svoje drage obiaje i
odbaciti tamne, jednostavne haljine. Morala sam se ukrasiti skupocjenim draguljima i obui
se poput arenog leptira, to je za mene bila velika rtva. U drugom redu, trudila sam se
neprekidno da ispunjavam njegova velika iekivanja, kako bih dokazala vrijednost njegova
izbora. Neprekidno sam se plaila da ga ne razoaram svojim ponaanjem i nepoznavanjem
drutvenih obiaja, osobito onda kad sam igrala ulogu domaice. Tree, silno me zamarao
takav nain ivota, toliko razliit od prijanjeg. Napokon je on uvidio da mi londonski zrak
ne prija, pa me htio poslati kui u Grassdale.
Nasmijala sam mu se, uvjeravajui ga da to nije tako hitno, ali da u vrlo rado poi
kui ako me on bude pratio. Kazao mi je da ga poslovi zadravaju jo tjedan-dva.
Tada u ostati s tobom odgovorila sam.
Mogu to obaviti i bez tebe, Heleno odgovorio je. Dokle god ti bude ovdje, brinut
u se samo za tebe i zapostavljati svoje poslove.
Ne elim te ostaviti samoga odvratila sam sada kad znam da ima posla.
Pobrinut u se da posao i obavi, a bit u iskrena, mali e mi odmor koristiti. Mogu jaiti
parkom i etati. Posao te sigurno nee zaokupljati cijeli dan. Vidjet u te kod ruka i veere.
To e biti bolje nego da sam daleko i uope te ne vidim.
Ne, draga, ne mogu dopustiti da ostane. Kako bih mogao obavljati poslove znajui
da si ti ovdje sama i naputena...
Neu biti naputena. Dok ti bude obavljao svoje dunosti, ja se nikad neu
potuiti. Da si mi prije kazao to o poslovima, ve si ih mogao djelomino obaviti. Sada
mora nadoknaditi izgubljeno vrijeme udvostruujui napore. Reci mi o emu je rije, pa u
postati tvoj pomonik umjesto da te smetam.
Ne, ne nastavljao je uporno mora otputovati kui. elim znati da ti je dobro, pa
makar bila daleko od mene. Tvoje su mile oi umorne, a svjee rumenilo napustilo je tvoje
obraze.
To je od mnogih zabava.
Nije, to je zbog londonskog zraka. Tebi je potrebna svjeina naeg doma. I ti e je
osjetiti prije nego to prou dva dana. Ne zaboravi na svoje stanje, draga Heleno! O tvom
zdravlju ne ovisi samo tvoj ivot nego i ivot nae budue nade.
120

Knjigoteka

Znai, doista me se eli rijeiti?

Tako je! Sam u te odvesti u Grassdale, a zatim se vratiti. Ostat u u Londonu
tjedan dana, ili najvie dva.
Ako moram otii, poi u sama. Mora li ostati ovdje, nepotrebno je troiti vrijeme
na putovanje onamo i natrag.
Nije mu se sviala pomisao da putujem sama.
Zar misli da sam tako bespomono bie? odgovorila sam mu. Smatra li me
nesposobnom da putujem stotinu milja u tvojoj koiji, s tvojim koijaem? Ako poe sa
mnom, ja u te zadrati kod kue. Ali reci mi, Arthure, kakav te to posao eka? Zato ga
nikad prije nisi spomenuo.
U pitanju je samo neki mali posao s mojim odvjetnikom odvratio je. Govorio mi je
zatim neto o tome da bi prodao neko zemljite i time platio porez dravi. Ali moda su ti
rauni bili odvie komplicirani, ili ih ja nisam shvatila, jer mi nikako nije bilo jasno zato bi
zbog toga morao ostati u gradu etrnaest dana. Sad jo manje shvaam zato se ve mjesec
dana ne vraa kui. Naime, toliko je ve prolo otkada sam ga ostavila, i nema jo nikakvih
znakova njegova povratka. U svakom mi pismu javlja da e stii za nekoliko dana, i svaki me
put ponovo razoara. Njegove su isprike posve nejasne. Ne mogu sumnjati da se on opet
nalazi u svom starom drutvu. Oh, zato sam ga ostavila samoga! Neizmjerno se nadam da
e se ipak uskoro vratiti.
29. lipnja
Arthura jo nema, a ve mnogo dana uzalud oekujem pismo od njega. Njegova
pisma, kada stiu, njena su, ako se takvima mogu smatrati lijepe rijei i imena od milja. Ali,
ona su vrlo kratka i puna najbanalnijih isprika kojima ne mogu vjerovati. A ipak, kako ih
eljno oekujem! Kako brzo otvaram taj, na brzinu narkani, odgovor na moja tri do etiri
pisma.
Kako je okrutno od njega to me tako dugo ostavlja samu! Zna da nemam s kim
razgovarati osim s Rachelom, jer mi ovdje nemamo susjeda, osim Hargraveovih iji se dom
jedva nazire sa gornjih prozora, iza umovitih breuljaka Dalea. Bila sam sretna to Milicent
ivi blizu nas. Njezino drutvo pruit e mi utjehu, ali je ona jo uvijek u gradu sa svojom
majkom. U Groveu ne obitava nitko osim male Ethel s njenom francuskom guvernantom, jer
nema ni Waltera. Vidjela sam to savreno bie u Londonu. Ne bi se moglo kazati da je
zavrijedio hvalospjeve svoje majke i sestre, iako je bio ugodniji od lorda Lowborougha,
plemenitiji od gospodina Grimsbyja i pristojniji od gospodina Hattersleyja, drugog
Arthurova prijatelja, kojega je smatrao dostojnim da ga upozna sa mnom. Oh, Arthure
zato nisi doao! Zato mi bar ne pie! Govorio si o mom zdravlju, a kako moe oekivati
da bih se ovdje mogla oporaviti? Provodim dane u osami i strahu. Mogao bi me, kad se
vrati, nai u gorem stanju nego ikada. Mogla bih zamoliti ujaka i tetku, ili moga brata, da
me posjete. Ali, ne elim im se tuiti na svoju samou. Zapravo je samoa moja najmanja
patnja. Mui me pitanje to on radi, to ga tamo zadrava. Neprekidno ponavljam to pitanje
i nalazim uasne odgovore.
3. srpnja
Napokon je odgovorio na moje posljednje pismo puno gorine. Njegovo je pismo
due nego obino. Ali, jo uvijek ne znam to bih o svemu mislila. On me aljivim tonom
121

Knjigoteka

kara zbog ui i gorine u mom posljednjem pismu punom izljeva osjeaja. Pie mi da
nemam pojma o mnogobrojnim dunostima koje ga zadravaju. Uvjerava me da e, usprkos
svemu ipak stii kui prije kraja drugog tjedna, iako je ovjeku, tako zaposlenu kao to je
on, nemogue odrediti toan dan. U meuvremenu me upuuje da budem strpljiva, to je
jedna od najveih vrlina ene, podsjeajui me na izreku: Udaljenost pojaava ljubav.
Tjei me i time da e me to vie voljeti, to ga due ne bude. Dok se ne vrati, moli me neka
mu neprekidno i dalje piem, jer, iako je ponekad odvie nemaran ili prezaposlen da
odgovara na moja pisma, on ih ipak voli primati svakodnevno. Pa, ako ostvarim svoju
prijetnju i prestanem mu pisati, on e se tako naljutiti da e me pokuati zaboraviti.
Tvoja mala prijateljica Milicent slijedit e ubrzo tvoj primjer. Udat e se za jednog
moga prijatelja. Hattersley naime jo nije ostvario svoju prijetnju da e se oeniti prvom
usidjelicom koju sretne, ali je jo uvijek spreman da se oeni prije kraja ove godine. Samo
kazao mi je moram nai nekoga tko e mi dopustiti da inim to hou. Ne poput tvoje
ene, Huntingdone! Ona je divno stvorenje, ali se ini da ima vlastitu volju, koju vjerojatno
ponekad eli potvrditi. (Pomislio sam: Ima pravo, ali to nisam kazao.) Moram nai neku
dobru duu koja e mi dopustiti da radim ono to hou, da idem kamo elim, bez rijei
prigovora. Jer to ne bih mogao podnijeti. Znam nekoga tko bi ti odgovarao rekao sam
mu. To je Hargraveova sestra Milicent. I to samo ako ti nije stalo do novaca. Poelio je
da je upozna, jer sam raspolae dovoljnim imetkom ili e bar raspolagati kad njegov
starac odlui napustiti ovaj svijet. I tako, Heleno, uredio sam na najbolji nain sve za nau
zajedniku prijateljicu.
Uboga Milicent! Ne mogu zamisliti da bi ona ikad pristala na takav brak. On je prava
suprotnost ovjeku kakvog bi ona mogla potovati i voljeti.
5. srpnja
Prevarila sam se, na alost! Jutros sam primila od nje dugo pismo u kome mi javlja
da se zaruila. Vjenanje e se obaviti jo prije kraja ovog mjeseca.
I sama ne znam to bih ti napisala javlja mi ili to bih mislila. Da budem iskrena,
Heleno, sve mi se to ne svia naroito. Ako postanem Hattersleyevom enom, morat u
pokuati da ga zavolim. Pokuat u to svim silama. Ali, nisam u tome jo mnogo
napredovala. Ja ga volim to vie to je on dalje od mene, a to je lo znak. Plai me svojim
grubim ponaanjem i bojim se vjenanja s njim. Pa zato si onda pristala upitat e. Ni
sama ne znam jesam li ga prihvatila. Majka kae da jesam, a ini se da i on to misli. Nisam to
namjeravala uiniti, ali ga nisam htjela jednostavno odbiti iz straha, iz straha da se majka ne
naljuti (znala sam kako bi ona eljela da se udam za njega). eljela sam najprije s njom
razgovarati o tome. Dala sam mu neodreeni odgovor. Ona je tvrdila da je to isto kao da
sam prihvatila, pa bi me on smatrao prevrtljivicom pokuam li se sada povui. Taj sam as
doista bila tako zbunjena da nisam ni sama znala to sam kazala. Drugi put kad sam ga srela
obratio mi se kao svojoj zarunici, zapoevi smjesta dogovore s majkom. Nisam imala
hrabrosti da im proturijeim, pa kako bih to mogla sada uiniti? Ne mogu, pomislili bi da
sam luda. Osim toga, majka je oduevljena. Ona misli da je to najbolje za mene, pa je ne
mogu razoarati. Ponekad se i pobunim i kaem ono to osjeam, ali ti ne zna to mi ona
tada kae. Gospodin Hattersley je naime sin bogatog bankara, pa kako Esther i ja nemamo
imetka, a Walter vrlo malo, naa nas draga majka eli bogato udati, sjediniti s imunim
partnerima. To nije moja ideja o braku, ali nam ona eli samo najbolje. Kae da e osjetiti
122

Knjigoteka

veliko olakanje ako me dobro smjesti. Uvjerava me da e to biti korisno za cijelu obitelj, a
ne samo za mene.
To je ak i Walteru drago. Kad sam mu spomenula svoje zamjerke, nazvao je to
djetinjarijama. Misli li i ti tako, Heleno? Ne bih vidjela nikakve zapreke kad bih ga mogla
ljubiti i potovati. Ali ne nalazim kod njega nita to bi se moglo cijeniti ili voljeti. On je
potpuna oprenost mojoj predodbi supruga. Pii mi, i reci sve to bi mi moglo pruiti malo
hrabrosti. Nemoj me pokuati razuvjeriti, jer je moja sudbina odluena. Pripreme za svadbu
ve su zapoele. I ne kai ni rijei protiv gospodina Hattersleya.
eljela bih o njemu samo dobro misliti. Ja sam i sama govorila protiv njega, ali to
vie nikada neu. Od danas neu izrei o njemu ni jednu rije pokude, pa makar on to i
zavrijedio. Ma tko govorio prezirno o ovjeku kojega sam obeala voljeti, potovati i sluati,
izazvat e moju srdbu. Ja ga uistinu smatram isto tako dobrim kao to je gospodin
Huntingdon. Moda i boljim. A ipak ga ti ljubi i ini se da si sretna i zadovoljna. Moda to i
ja uspijem. Ako moe, pii mi je li gospodin Hattersley bolji nego to se ini. Je li poten,
astan i iskren. Potvrdi mi da je on pravi nebrueni dijamant. Moda i jest sve to, ali ga ne
poznajem dovoljno. Poznajem samo njegovu vanjtinu.
Zavrila je pismo rijeima: Zbogom, draga Heleno! Nestrpljivo ekam tvoj savjet
ali neka bude onakav kakav mi je potreban.
Uboga Milicent! Kakav sam joj savjet mogla pruiti? Osim da bude odluna, pa makar
na raun razoaranja i bijesa majke, brata i zarunika. Radije nego patiti i aliti cijelog
ivota.
13. subota
Tjedan je proao, a njega nema. Cijelo je to divno ljeto prolo bez daka zadovoljstva
za mene. A ja sam se ljetu toliko veselila, nadajui se da emo u njemu zajedno uivati.
eljela sam uz boju pomo i moje nastojanje istanati njegov ukus, nauiti ga uivati u
ljepoti prirode, u miru i ljubavi. Ali sada, promatrajui crveno sunce kako zalazi za
umovitim breuljcima, mogu samo pomisliti kao je za njega izgubljen jo jedan divan dan.
Ujutro me budi pjev ptica koje hrane svoju mladunad. Otvaram prozor, udiem svje,
mirisan zrak i gledam divan krajolik obasjan zrakama sunca. Tada preesto lijem suze
aljenja to on ne moe osjetiti tu divotu. esto eem starom umom i sreem putem
nasmijeeno divlje cvijee. Tada sjednem u sjenu drvea izraslog kraj jezerca. Grane se
njiu pod lakim ljetnim povjetarcem koji apue kroz lie. Ui mi se napune tom divnom
glazbom pomijeanom s pjesmom insekata. Na obali malog jezerca drvee njeno sputa
svoje grane prema njemu, ili ih ponosno die spram neba. A sve se to ocrtava na njegovoj
mirnoj povrini, koju samo ponekad pomuti prolazni vjetri. Sve je to divno, ali ja u tome ne
mogu uivati. Jer to je ljepa priroda oko mene, to vie osjeam bol naeg rastanka (kaem
naeg, jer to i on osjea, iako moda nesvjesno). to su moja osjetila vie uivala, to je
moje srce bilo bolnije, jer ga je on uvao kod sebe u pranom i zadimljenom Londonu. A
moda ak i zatvorio meu zidove svoga stranog kluba.
Najvie sam ipak razmiljala nou ulazei u svoju pustu sobu, gledajui prema
ljetnom mjesecu, tom slatkom vladaru neba, koji je plovio nada mnom na crnomodrom
nebeskom svodu, rasipajui svoje srebrnkaste zrake preko parka, ume i jezera. Tada bih
se pitala gdje se sada nalazi Arthur. Nije ni slutio kako je ovdje divno.
123

Knjigoteka

Moda je bdio sa svojim lakomislenim prijateljima, a moda... pomozi mi. Boe, to je i

odvie za mene!
23. srpnja
Hvala Bogu, napokon je stigao! Ali kako se promijenio! Grozniav je, nemiran i blijed,
nestalo je njegove ljepote, snage i ivahnosti. Nisam mu dala nita o tome naslutiti ni
rijeima ni pogledom. Nisam ga ak ni pitala to je radio. Nemam srca za to, jer mi se ini da
se toga stidi. Takvo ispitivanje moglo bi samo biti bolno za nas oboje. Moje mu se dranje
svia, ak ga je i dirnulo. Kae da je jako sretan to je napokon kod kue, a sam Bog zna
koliko sam tek ja sretna, pa makar bio i u takvu stanju. Povazdan lei na sofi, a ja mu satima
sviram i pjevam. Piem pisma za njega, nabavljam mu sve to zaeli. Ponekad mu itam, a
ponekad razgovaramo, ponekad opet sjedim tiho kraj njega i gladim ga. Znam da to ne
zavreuje, pa se bojim da u ga razmaziti. Ali, ovaj put u mu jo oprostiti. Postidit u ga, pa
e se moda zbog toga popraviti. Neu ga nikad vie ostaviti samoga.
Svia mu se moja panja. Moda je ak i zahvalan za nju. Voli kad sam kraj njega. Pa
iako je grub prema posluzi i psima, uvijek je njean i paljiv prema meni. Ne znam kakav bi
bio kad ne bih inila ono to eli, paljivo izbjegavajui sve to bi ga moglo razljutiti. Od
svega srca elim da bude vrijedan moje panje! Juer naveer sjedjela sam kraj njega a on
mi je poloio glavu u krilo. Prolazila sam prstima kroz njegovu bujnu kosu, a oi su mi se
napunile suzama bola. To se esto dogaa. Ali ovaj put je jedna suza pala na njegovo lice, i
on me pogledao. Nasmijeio se, ali ne uvredljivo.
Draga Heleno! kazao je zato plae? Zna da te volim (pritisnuo je moju ruku
na svoje grozniave usne), a to vie moe poeljeti?
Samo to, da i ti samog sebe ljubi, Arthure, jednako kao to te ja ljubim.
To bi bilo teko! odgovorio je, njeno stisnuvi moju ruku.
24. kolovoza
Arthur je opet onaj stari. Teko ga je zabaviti kao razmaeno dijete. Naroito kada
zbog loeg vremena mora ostati u kui. Htjela bih da se neim bavi. Nekim korisnim
poslom, bilo ime to bi zaposlilo njegove ruke i misli bar nekoliko sati na dan. Kad bi bar
htio da se brine za svoju farmu, ali on o tome nema ni pojma. Ili kad bi bar itao, crtao ili se
bavio glazbom. Budui da je vrlo voli, nagovaram ga da naui svirati klavir, ali on je prelijen
za takav napor. Nema dovoljno snage da nadvlada neke prepreke, jednako kao to ne moe
suspregnuti prirodne porive. To e ga unititi. Za sve to krivim njegova krtog, nemarnog
oca, i majku koja mu je u svemu poputala. Ako ikada postanem majkom, borit u se protiv
grijeha prevelike popustljivosti. Ne mogu to blae opisati, kad se sjetim kakvo zlo donosi
popustljivost.
Na sreu, doskora e zapoeti sezona lova, pa e on, ako vrijeme dopusti, nai dosta
razonode. Unitavat e fazane i jarebice. Ali, on kae da je dosadno ii u lov sam. Mora imati
prijatelje koji e ga pratiti.
Samo neka budu bar donekle podnoljivi, Arthure kazala sam mu. Stresem se kad
zaujem rije prijatelj s njegovih usana. Znam da su ga neki od tih prijatelja zadrali
tako dugo u Londonu, tako daleko od mene. Po onome to bi mu se ponekad omaklo, mogla
sam zakljuiti da im je pokazivao moja pisma, elei im dokazati da se njegova ena za nj
brine i ali to je daleko od nje. Oni su ga nagovarali da ostane to due kako bi dokazao da
124

Knjigoteka

nije papuar. Moda je htio pokazati to sve moe uiniti bez opasnosti da e izgubiti moju
ljubav. To je uasna pomisao, ali vjerujem da se ne varam.
Mislio sam lorda Lowborougha odgovorio je. Ali ne moemo ga pozvati bez
njegove bolje polovice, nae zajednike prijateljice Annabelle. Moramo ih dakle pozvati
oboje. Nadam se da je se ne boji, Heleno? pitao je namignuvi mi.
Naravno, ne bojim je se odgovorila sam i zato bih? A tko e jo doi?
Hargrave e biti sretan ako moe doi, iako je njegov dom blizu, jer on nema dosta
terena za lov. On je vrijedan potovanja, Heleno. Pristojan je. Mislio sam i na Grimsbya. On
je miran ovjek. Nema nita protiv njega, zar ne?
Mrzim ga. Ali ako ti to eli, nastojat u neko vrijeme podnijeti njegovu prisutnost.
Sve su to predrasude, Heleno! Prave enske predrasude.
Nisu, imam dobrih razloga da ga ne volim. Jesu li to svi?
Mislim da jesu. Hattersley e biti odvie zaposlen svojom mladom enom a da bi
imao vremena za puke i pse.
To me podsjetilo da sam od Milicent primila ve nekoliko pisama nakon njezina
vjenanja. Ona se pomirila sa svojom sudbinom, ili se pretvarala da je tako. Tvrdila je da je
otkrila bezbroj vrlina i odlika svog supruga, koje, bar tako mislim, manje dobrohotne oi ne
bi opazile. Sada, kad se nauila na njegov glas i nepristojno ponaanje, tvrdila je da ne vidi
zapreke da ga zavoli onako kako to ena mora. Zamolila me da spalim ono pismo u kojemu
je o njemu pisala runo. Vjerujem da je sada sretna, ali samo zahvaljujui dobroti svoga
srca. Da se smatrala rtvom sudbine i elja svoje majke, mogla je postati nesretnom. Pa, kad
ne bi uloila sve svoje napore da svoga mua zavoli, bez sumnje bi ga mrzila do kraja ivota.

125

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXVI

23. rujna
Nai su gosti stigli prije tri tjedna. Lord i Lady Lowborough vjenali su se prije osam
mjeseci. Moram dami odati priznanje i ustvrditi da se njezin suprug posve promijenio.
Otkada sam ga posljednji put vidjela, bolje izgleda, bolje je raspoloen. Ali, postoji
mogunosti i dalje promjene na bolje. Nije uvijek dobro raspoloen, ni zadovoljan. Ona se
esto tui na njegovu zlovolju, iako ona od svih ljudi na svijetu ima na to najmanje pravo.
Nju on naime nikada time ne mui, osim kad se ponaa tako da bi i sveca izazvala. Jo je
uvijek oboava, i otiao bi na kraj svijeta, ako bi ona to zahtijevala. Ona poznaje svoju snagu
i iskoritava je. Ali, znajui da je bolje moliti nego zapovijedati, svoju elju za vladanjem
ublaava laskanjem koje od njega ini sretnog ovjeka.
Ona ga mui na nain koji od mene ini njegova supatnika: javno, iako ne odvie
oito, oijuka s gospodinom Huntingdonom, koji joj rado u tome izlazi u susret. Ali ja se ne
brinem, jer znam da je kod njega to samo tatina i elja da me uini ljubomornom. Moda
ak eli muiti i svoga prijatelja.
Nju vjerojatno podstiu isti motivi. Samo, za razliku od njega kod nje ima vie zlobe
nego zainteresiranosti. Znai, u mom je interesu da ih oboje razoaram svojim mirnim i
vedrim ponaanjem. Osim toga, elim pokazati svoju bezgraninu odanost suprugu. Nikad
nisam prigovorila, osim kad se ona smijala alosnom izrazu lorda Lowborougha jedne
veeri koje su bili osobito pretjerali. Tada sam dosta toga rekla i otro ukorila Arthura. On
se samo nasmijao i zapitao:
Suosjea s njim, zar ne, Heleno?
Suosjeam sa svakim s kim nepravedno postupaju odgovorila sam. Ali
suosjeam i s onima koji vrijeaju.
Heleno, ti si isto tako ljubomorna kao i on! uskliknuo je, jo se jae nasmijavi.
Nisam ga mogla uvjeriti da se vara. Stoga sam od tog asa izbjegavala svaku napomenu o
tome, ostavivi lorda Lowborougha da se brine sam o sebi. On nije bio dovoljno pametan, ili
nije imao snage da slijedi moj primjer, iako je nastojao sakriti svoju nelagodu. Njegovi
osjeaji pojavljivali su mu se na licu, iako nije prigovarao, jer oni nisu nikada otili
predaleko. Moram priznati, i ja sam ponekad osjeala ljubomoru. Naroito kad bi ona
pjevala i svirala za njega. On bi uivao u njezinu glasu, ne skrivajui to. Znala sam da je
doista oduevljen, a ja nisam imala mogunosti probuditi u njemu iste osjeaje. Mogu ga
zabaviti svojim jednostavnim pjesmicama, ali ga ne mogu odueviti.
28. rujna
Juer smo svi zajedno poli u Grove, dosta zaputeni dom gospodina Hargravea.
Njegova nas majka esto poziva, elei tako i sama uivati u drutvu svoga oboavanog
126

Knjigoteka

Waltera. Taj put nas je pozvala na veeru. Skupila je jo neke seoske plemie. Dobro smo se
zabavljali, ali sam ja neprekidno morala misliti koliko sve to stoji. Ne volim gospou
Hargrave. Ona je tvrda, ponosna ena. Ima dovoljno novaca da udobno ivi kad bi samo
znala razumno troiti i kad bi uspjela nauiti to svoga sina. Ali, ona ini sve kako bi ivjela
to otmjenije, s onim glupim ponosom kome se i nagovjetaj siromatva ini zloinom. Mui
svoju poslugu, pa ak liava svoje kerke i sebe pravih udobnosti ivota, jer ne eli ivjeti
drugaije od ljudi triput bogatijih. Osim svega ostaloga, odluna je u nastojanju da se njezin
ljubljeni sin moe mjeriti i s najveom gospodom u zemlji. A taj je sin, po mom sudu, ovjek
sa skupocjenim navikama. Jedan je od onih koji vole da sve to ih okruuje bude doista
lijepo. Ne toliko da bi zadovoljio vlastiti ukus, koliko da bi u svijetu sauvao glas ovjeka s
profinjenim osjeajima. eli se pokazati pristojnim ovjekom meu svojim, ne ba takvim,
prijateljima. Odvie je sebian i da bi opaao kolikih se udobnosti odriu njegove sestre i
majka, da bi on mogao zadovoljiti svoje skupe navike. Nije se mnogo brinuo o tome dok su
se one mogle bar jednom godinje pojaviti u punom sjaju u londonskom drutvu. Nije mario
za njihove neprilike kod kue. To je otar sud o dragom, plemenitom i velikodunom
Walteru, ali se bojim da je ispravan.
Trud gospoe Hargrave da dobro smjesti svoje keri djelomino je rezultat i tih
greaka. Pokazujui ih u drutvu, nadala se da e im pripremiti bolje anse. ivei iznad
svojih mogunosti i troei odvie na njihova brata, poela ih je smatrati teretom. Bojim se
da je uboga Milicent ve postala rtvom zablude svoje majke, koja sama sebi estita to se
tako sretno rijeila svojih majinskih dunosti. Nada se da e to uspjeti i s Estherom. Ali
Esther je jo dijete, veselo dijete od etrnaest godina. Isto je tako potena i jednostavna kao
i njezina sestra, ali mnogo hrabrija. Mislim da njezinoj majci nee biti lako podvrgnuti je
svojim eljama.

127

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXVII

9. listopada
Naveer 4. listopada Annabella je svirala i pjevala, a Arthur je, naravno, bio kraj nje.
Zavrila je svoju pjesmu, ali je ostala sjedjeti kraj klavira. On se naslonio na njezinu stolicu
govorei joj jedva ujnim glasom. Pogledala sam lorda Lowborougha. On se nalazio na
drugom kraju sobe, razgovarajui s gospodom Hargraveom i Grimsbyem. Ali, primijetila
sam kako gleda svoju enu i njezina domaina uznemirenim pogledom. Grimsby se
smijeio. elei prekinuti taj tete-a-tete ja sam ustala i pola klaviru. Namjeravala sam
zamoliti tu damu da nam neto odsvira. Zastala sam bez rijei kad sam vidjela kako ona u
zanosu slua aputanje moga mua, stisnuvi mu ruku. Krv mi je najprije navrla u srce, a
zatim u glavu. Jer, dogodilo se jo neto. U trenu kad sam im prilazila on je preko ramena
bacio pogled na prisutne u salonu, a zatim je strastveno poljubio njezinu ruku. Podignuvi
oi, spazio me pa ih je u neprilici spustio. I ona me je ugledala, susrevi moj pogled s
hladnom odbojnou. Poloila sam note, koje sam joj nosila, na stol i povukla se. Nisam se
dobro osjeala, ali nisam izila iz sobe. Bila sam sretna to je bilo kasno, pa e se drutvo
skoro razii. Prila sam kaminu i naslonila na nj glavu. Nekoliko asaka kasnije netko me
upitao ne osjeam li se dobro. Nisam odgovorila. Nisam znala to bih kazala. Ali, posve sam
mehaniki pogledala i primijetila gospodina Hargravea koji je stajao kraj mene.
elite li da vam donesem au vina? predloio je.
Ne, hvala odgovorila sam, a zatim sam se ogledala okrenuvi se od njega. Lady
Lowborough stajala je kraj svog mua, naslonivi se na njega, jer je on sjedio. Ruku je
poloila na njegovo rame i neto mu njeno govorila. Sjela sam na najbliu stolicu. Gospodin
se Hargrave povukao videi da mi njegova prisutnost nije draga. Doskora se drutvo
razilo. Svi su se povukli u svoje sobe. Tada mi se pribliio Arthur, smijui se samouvjereno.
Ljuti li se, Heleno? proaptao je.
To nije ala, Arthure kazala sam ozbiljno, ali mirno koliko sam god mogla ako
tom alom ne eli zauvijek izgubiti moje osjeaje.
Toliko se ljuti? nasmijao se, uhvativi moje ruke meu svoje. Ali ja sam ih
povukla s gaenjem, jer je oigledno bio pod utjecajem vina.
Tada moram kleknuti rekao je. Kleknuo je preda me podignuvi sklopljene ruke
kao na molitvu. Stao je zaklinjati: Oprosti mi, Heleno! Draga Heleno, oprosti mi, nikada to
vie neu uiniti! Sakrivi svoje lice u maramicu, pretvarao se kao da gorko plae.
Ostavila sam ga i uzela svijeu. Tiho sam se iskrala iz sobe i pourila u spavaonicu.
Ali, on je ubrzo otkrio da sam ga napustila. Pourio je za mnom i uhvatio me za ruku,
upravo kad sam ulazila u sobu. Htjela sam pred njim zatvoriti vrata.
Ne, nee mi pobjei, tako mi neba! zaviknuo je. Zatim, uznemiren mojim
128

Knjigoteka

uzbuenjem, stao me umirivati govorei mi kako sam smrtno blijeda i kako se boji da bih se
mogla ubiti.
Ostavi me proaptala sam i on me smjesta pustio. Bilo je dobro to je to uinio,
jer ja sam doista bila silno uzbuena. Pala sam u naslonja, nastojei se smiriti. Htjela sam s
njim mirno govoriti. Stajao je kraj mene, ne usuujui se da me dodirne. Nakon nekoliko
trenutaka pribliio mi se i pao na koljena kraj mene. Nije to uinio da bi mi se narugao, nego
zato da bude u istoj razini sa mnom. Naslonivi ruku na ruku stolice poeo je tihim glasom:
Sve je to glupost, Heleno, to nita ne znai. Nije vrijedno nijedne misli. Zar nee
nikada nauiti nastavio je da se zbog mene ne mora niega plaiti? Ja te neizmjerno
volim. Zatim je dodao sa smijekom: Ako ikada i pomislim na neku drugu, ne smije
tome pridavati nikakve vanosti, jer se te druge pojavljuju kao bljesak munje i jednako tako
brzo nestaju. Moja ljubav prema tebi gori poput vjenog plamena, ti mali tiranine...
Zauti jedan as, Arthure! rekla sam i sasluaj me! Nisam ljubomorna furija.
Posve sam mirna. Primi moju ruku pa e vidjeti. I ja sam je mirno pruila prema njemu.
Ne mora se smijati! rekla sam i jo mu vre stisnula ruku, otro ga promatrajui.
Moda smatra dobrim zabavljati se time da podstrekuje moju ljubomoru, ali pripazi da
umjesto toga ne probudi moju mrnju. Kad jednom uniti moju ljubav, nee ti biti lako da
je ponovo stekne.
Neu to nikad vie ponoviti, Heleno! Nisam time doista mislio nita zlo, uvjeravam
te. Popio sam odvie vina i nisam tog asa bio svjestan to radim.
esto pije odvie vina, a to je jo neto to ja mrzim. Iznenaeno me pogledao
zbog moje estine. Jest nastavila sam nikada to prije nisam spomenula, jer sam se toga
stidjela. Ali sada ti kaem da me to smeta i gadi mi se. Ako tako nastavi, nee se moi vie
tome odrvati. Ali tvoje vladanje u vezi lady Lowborough ne moe se pripisivati samo vinu.
Veeras si savreno dobro znao to radi.
ao mi je odgovorio je, vie uvrijeeno nego alosno. to bi ti jo htjela?
Tebi je samo ao to sam te vidjela odgovorila sam hladno.
Da me ti nisi vidjela promucao je gledajui u sag ne bi se bilo nita dogodilo.
Osjetila sam da e mi srce pui. Ali, hrabro sam progutala uzbuenje, odgovorivi
mirno: Misli li da ne bi?
Ne bi odgovorio je tvrdoglavo. Napokon, to sam uinio? Nita, osim to si ti to
pretvorila u predmet optube protiv mene.
to bi lord Lowborough, tvoj prijatelj, kazao kad bi sve saznao? Ili to bi ti mislio o
njemu ili bilo kome drugome kad bi postupao prema meni onako kao ti prema Annabelli.
Ubio bih ga!
Kako to onda moe smatrati nevanim? Kako, ako bi ti zbog te uvrede drugoga
ubio. Zar to nije nita, aliti se osjeajima svoga prijatelja, krasti ljubav supruge njezinu
muu koji je smatra vrednijom od zlata? Jesu li enidbene zakletve ala? Zar za tebe nije
nita zabaviti se time da ih prekri? Ili da druge tjera u to? Mogu li ja ljubiti ovjeka koji
ini takve stvari tvrdei da to nije nita?
Pa ne kri li ti svoju enidbenu zakletvu odgovorio je hodajui ljutito po sobi.
Obeala si me potivati i sluati me, a sada mi eli zapovijedati, prijeti mi i optuuje me
129

Knjigoteka

kao da sam neka skitnica. Da nisi u tom stanju, Heleno, ne bih se s tim pomirio. Neu
dopustiti da mi zapovijeda ena, pa ni vlastita.
to bi inae uinio? Hoe li moda nastaviti dok te ne zamrzim? A tada me
optuiti da sam prekrila zakletvu?
Nekoliko je trenutaka utio a zatim odgovorio:
Ti me nikada nee zamrziti. Zauzeo je svoj preanji poloaj do mojih nogu i
stao strastveno ponavljati: Ti me ne moe mrziti, sve dok ja tebe ljubim.
Kako bih ti mogla vjerovati da me ljubi, ako se i nadalje bude tako ponaao?
Zamisli da si na mom mjestu. Bi li mislio da te ljubim kad bih tako postupala? Bi li vjerovao
mojim protestima te me i dalje potivao u takvim okolnostima?
To nije isto odvratio je. Stalnost je dio enske prirode. Da zauvijek ljubi, slijepo
i njeno, samo jednog jedinoga. Neka bude blagoslovljena zbog toga! A ti vie od svih. Ali, i
ti mora pokazati razumijevanje za nas. Jer, kako je kazao Shakespeare:
Ma koliko cijenili sebe.
Nae su sklonosti nestalnije.
Laganije ih stjeemo, i laganije gubimo,
No to to ene ine.
Ja sam dakle izgubila tvoju sklonost, a lady Lowborough ju je zadobila?
Ne! Samo mi je nebo svjedok kako je smatram beznaajnom u usporedbi s tobom.
A tako u misliti i nadalje, ne bude li me ti otjerala svojom strogou. Ona je kerka zemlje,
a ti si nebeski aneo. Samo, ne budi odvie kruta u svojoj svetosti. Ne zaboravi, ja sam ubogi
slabi smrtnik. Hajde, Heleno, nee li mi oprostiti? rekao je njeno, uhvativi me za ruku i
gledajui me s nedunim smijekom.
Ako to uinim, ti e ponoviti tu uvredu.
Kunem se...
Nemoj se kleti! Tvojim rijeima vjerujem jednako kao i tvojim zakletvama. A kako
bih eljela imati povjerenja u tebe!
Iskuaj me, Heleno! Vjeruj mi, i oprosti mi jo jednom, pa e i sama vidjeti. Hajde,
ne zaboravi, ja osjeam paklene muke dok ne izrekne tu rije.
Nita nisam kazala, ali sam stavila ruku na njegovo rame, poljubivi ga u elo. Zatim
sam zaplakala. Njeno me zagrlio. Otada smo opet dobri prijatelji. On je bio suzdran za
vrijeme jela, i ponaao se pristojno prema lady Lowborough. Prvi dan joj nije prilazio. Bar
ne u mojoj prisutnosti. A mislim ni inae. inilo se da je ona nezadovoljna, a lord
Lowborough je postao mnogo srdaniji prema svom domainu. Bit u ipak sretna kad oni
odu. Naime, Annabella mi je vrlo mrska, pa je potrebno mnogo napora da prema njoj
ostanem pristojna.
Ona je ovdje jedina ena osim mene, pa smo zbog toga prisiljene da esto budemo
zajedno. Kad nas gospoa Hargrave ponovo pozove, osjetit u to kao olakanje. Htjela bih
zamoliti Arthura da pozove staru damu za vrijeme boravka naih gostiju. Mislim da u to
uiniti. Ona e to smatrati znakom panje, pa iako ba ne udim za njezinim drutvom, ona
e mi biti dobrodola kao trea ena koja e stajati izmeu mene i lady Lowborough.
130

Knjigoteka

Prvi put nakon onoga nesretnog dogaaja bile smo same dva-tri sata sutradan
nakon doruka. Gospoda su to vrijeme provodila u pisanju pisama i beskonanim
razgovorima. Ona je bila zabavljena runim radom, a ja sam pregledavala raune. To je
vrijeme bilo za mene neizmjerno neugodno, a mislila sam da njoj mora biti jo gore. Ali,
varala sam se. Ona je prva progovorila. Hladno se smijeei, zapoela je:
Va je suprug juer naveer bio vrlo veseo, Heleno. Dogaa li se to esto?
Ne odgovorila sam. Vjerujem da se to nikada vie nee opetovati.
Dali ste mu dobru lekciju, zar ne?
Ne, ali sam mu kazala da mi se to ne svia, a on je obeao da se to nee ponoviti.
inio mi se nekako tuan jutros nastavila je. A vi, Heleno? Vidim da ste plakali.
To oruje nama enama zaista koristi, samo to oi od toga tuno izgledaju.
Ja nikad ne plaem da bih postigla neki efekt. I ne razumijem kako to netko moe.
Ne znam, nisam imala prilike pokuati. Ja vjerujem, kad bi Lowborough uinio
neto slino, natjerala bih ja njega u pla. Ne udim se to se ljutite, jer bih ja svom muu
dala lekciju koju on ne bi tako brzo zaboravio. Ali, on nikad ne bi uinio neto slino. Odvie
je posluan.
Vi, ini se, prevelike zasluge pripisujete sebi? Lord Lowborough bio je ve prije
poznat po svojoj suzdrljivosti. Tako sam bar ula.
Mislite zbog vina? Da, sigurno je da vie nee piti. A to se tie drugih ena, i toga
se ne Dojim. On, naime, oboava ak i tlo po kojemu stupam.
Jeste li sigurni da to zavreujete?
Nemam pojma. Mi smo svi samo slaba bia, Heleno! Nitko od nas ne zavreuje da
ga oboavaju. Jeste li vi tako sigurni da dragi Huntingdon zavreuje vau ljubav?
Nisam znala to bih joj na to odgovorila. Neopisivo sam se ljutila, ali sam potiskivala
sve vanjske znakove ljutnje. Samo sam se ugrizla za usne i pretvarala se da sreujem svoj
posao.
U svakom sluaju nastavila je, iskoritavajui svoju nadmo vi bar moete biti
sigurni u to da ste vrijedni sve ljubavi koju vam on daje.
Laskate mi odgovorila sam ali bar mogu pokuati da je zavrijedim. A zatim
sam skrenula razgovor na neto drugo.

131

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXVIII

25. prosinca
Prolog sam Boia bila zarunica, srca puna ljubavi i najljepih nada za budunost,
iako ne posve bez straha. Sada sam supruga. Moja je ljubav treznija, ali nije nestala, moje su
nade manje, ali se nisu izgubile. Moj je strah vei, iako jo nije naao svoju punu potvrdu, a,
hvala Bogu, postala sam i majka. Bog mi je poslao bie koje u moi odgojiti za njega, dao mi
je novu, mirniju ljubav i nade koje e me tjeiti.
25. prosinca 1823.
Prola je jo jedna godina. Moj mali Arthur ivi i raste. Nije elina zdravlja, ali je
ivahan i mio. Vrlo je osjeajan, iako e jo mnogo vremena protei dok on uzmogne nai
rijei da to izrazi. Napokon je osvojio srce svoga oca. Sada se neprekidno plaim nee li ga
njegov otac unititi svojom nepromiljenom popustljivou. Ali, ja se moram uvati vlastite
slabosti, jer nikada dosad nisam znala u kakvom se iskuenju nalaze roditelji odgajajui
svoje dijete.
Bila mi je potrebna utjeha koju nalazim u svom sinu (to mogu priznati ovom
utljivom papiru), jer je nemam u svom muu. Jo ga uvijek ljubim, i on mene voli na svoj
nain. Ali koliko se to razlikuje od one ljubavi koju sam mogla pruiti i koju sam se nadala
primati! Kako malo prave simpatije ima meu nama! Koliko je mojih misli i osjeaja
zatvoreno u meni! Bolji dio mene zapravo i nije udat. On je osuen na ivot u sjeni
osamljenosti. Zbog nedostatka hrane sasuit e se i nestati u neplodnom tlu. Ali, ponavljam,
nemam prava aliti se. Ipak, dopustite mi da kaem istinu, ili bar jedan njezin dio, pa da
vidimo kasnije hoe li jo koja tamnija istina ispuniti ove stranice. Sada smo ve dvije
godine ujedinjeni, nestalo je romantinosti naeg susreta. Otkrila sam ve sve zle strane
njegove prirode. Ako se dogodi neka promjena, ona mora biti nabolje. Sigurno neemo moi
pasti dublje nego to ve jesmo. A ako tako i bude, morat u to podnositi isto tako dobro
kao to sam podnosila sve do sada.
Arthur nije ono to se obino naziva zlim ovjekom. On ima i dobrih osobina. Ali on
je ovjek koji se ne moe kontrolirati. Ljubitelj je uitaka, kojima se odaje poput ivotinje.
Nije lo suprug, ali njegova poimanja o braku nisu i moja. Njegovo je shvaanje o supruzi da
ga mora odano ljubiti i biti kod kue, ekati ga, zabavljati ga i brinuti se za njega ako on
odlui ostati s njom. A kad ga nema kod kue, supruga se ima brinuti za poslugu i dom, te
strpljivo ekati muev povratak, bez obzira na to kako on provodi to vrijeme izvan kue.
Rano u proljee najavio je svoju namjeru da ode u London. Njegovi su poslovi
zahtijevali njegovu prisutnost, tako da to vie nije mogao odgaati. Izrazio je aljenje to me
mora napustiti, ali se nadao da u se zabavljati djetetom do njegova povratka.
Ali zato bih ja ostala ovdje? rekla sam. Mogu poi s tobom. Zaas se mogu
132

Knjigoteka

spremiti.
Zar bi ti povela dijete u grad?
Zato ne?
To je prava glupost. Gradski mu zrak sigurno ne bi dobro inio, a ni meni. Kasni
izlasci u London ne bi mu odgovarali. Sve bi to bilo vrlo opasno i nesigurno. Htjela sam
opovri njegove tvrdnje, jer sam se uasno plaila toga da on sam poe. Rado bih rtvovala
mnogo toga, ak i u vezi s djetetom, samo kad bih to mogla sprijeiti. Napokon mi je
otvoreno kazao da bih ga smetala. Bio je mrtav od umora zbog neprospavanih noi za koje
je bilo krivo dijete. Morao se odmoriti. Predloila sam odvojene sobe, ali ni to nije koristilo.
Istina je, Arthure kazala sam na kraju ti si se umorio od mog drutva, pa si
odluio da me ne povede sa sobom. Mogao si to odmah kazati.
Zanijekao je to. Ali ja sam smjesta napustila sobu i otrala u djeju da bih sakrila
svoje osjeaje.
Bila sam odvie povrijeena a da bih dalje izraavala nezadovoljstvo njegovim
namjerama. Nisam se ak htjela vie vratiti na taj razgovor. Pitala sam ga samo kako treba
voditi poslove za njegove odsutnosti. Tek sam dan prije njegova odlaska ozbiljno
napomenula neka se uva i izbjegava iskuenja. Nasmijao mi se, uvjeravajui me kako nije
potrebno da se uzbuujem. Obeao je da e sluati moj savjet.
Besmisleno je, ali ipak, kad se namjerava vratiti? zapitala sam.
To je teko kazati u tim uvjetima. Ali, budi sigurna, ljubavi, neu se dugo zadrati.
Ne elim da se u svojoj kui osjea kao u zatvoru odvratila sam. Neu se ljutiti
makar ostao i cijeli mjesec ako moe biti sretan tako dugo bez mene samo ako znam da
je s tobom sve u redu. Ali, ne svia mi se to e ondje boraviti meu svojim prijateljima,
kako ih ti naziva.
Smijena si! Zar ne misli da se mogu brinuti sam za sebe?
Posljednji put nisi. Ali, dokai mi ovaj put, Arthure, da to moe. Naui me kako
nije potrebno da se zbog tebe brinem.
Obeao mi je to, ali tako kao da eli umiriti malo dijete. Je li odrao obeanje? Nije, i
zbog toga mu nikada vie neu moi vjerovati. Gorko, priznanje! Suze mi zasljepljuju oi
dok piem. Otiao je na poetku oujka, a nije se vratio do kraja srpnja.
Ovaj put se ak nije ni pokuao ispriavati. Njegova su pisma bila kraa, i mnogo
manje njena, naroito nakon nekoliko prvih tjedana. Dolazila su sve rjee, a svaki su put
bila sve nemarnije napisana. Ali, kad sam ja prestala pisati, stao se tuiti zbog moje nebrige.
Kad sam mu pisala hladno, a moram priznati da sam to u posljednje vrijeme esto inila,
tuio se zbog toga, govorei da u ga na kraju otjerati iz njegova doma. Kad sam ga stala
njeno nagovarati, njegovi su odgovori bili neto ljubazniji, ali sam napokon nauila da ne
vjerujem njegovim obeanjima.

133

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXIX

To su bila etiri uasna mjeseca puna straha, oaja i srdbe. aliti njega ili aliti
samu sebe. A ipak cijelo to vrijeme nisam bila potpuno bez utjehe. Imala sam svoje drago,
nevino dijete koje me tjeilo. Ali i ta utjeha bila je zagorena milju koja se neprekidno
nametala: Kako u ga nauiti da potuje svoga oca, a da se pri tom ipak ne ugleda u njega?
Sjetila bih se tada kako sam zapravo za sve to sama kriva, pa sam odluila podnositi
sve bez prigovora. U isti sam as odluila i to da se ne predajem oaju zbog grijeha drugoga,
i da se pokuam to bolje zabaviti. Osim svoga divnog djeteta i vjerne Rachel, koja je
pogaala to se dogaa iako je bila odvie diskretna da bi to spomenula, imala sam i svoje
knjige, olovke, domainske poslove i brigu za siromane Arthurove zakupnike i radnike.
Ponekad bih se zabavljala i u drutvu svoje mlade prijateljice Esther Hargrave. Odlazila bih
joj u posjet, a jednom ili dva put ona je provela cijeli dan kod mene. Gospoa Hargrave nije
ove sezone otputovala u London. Nije imala ker na udaju, pa je smatrala pametnijim ostati
kod kue i tedjeti. A za pravo udo, stigao joj je na poetku lipnja i Walter i ostao je sve do
kraja kolovoza.
Srela sam ga u Grassdalu jedne divne tople veeri kad sam etala parkom u pratnji
sinia i Rachele, koja je ujedno i guvernanta i sobarica. Meni naime nije trebalo mnogo
pomoi, a kako se ona ve i za mene brinula dok sam bila dijete, predala sam joj tu dunost.
Njoj je pomagala samo jedna djevojka. Tako sam mogla utedjeti i neto novaca, a otkada
sam bolje upoznala Arthurove poslove, saznala sam da je to potrebno. Jer, po mojoj elji,
gotovo svi prihodi od mog imetka utroit e se u nekoliko iduih godina u otplaivanju
Arthurovih dugova. A koliko novaca troi on sada u Londonu, to je upravo nevjerojatno. Ali
vratimo se gospodinu Hargraveu. Stajala sam s Rachelom kraj jezera, zabavljajui dijete
koje je drala na rukama. Tada je on iznenada uao u park, jaui na plemenitu crnom
konju. Krenuo je travnjakom prema meni. Pozdravio me vrlo otmjenim komplimentom, koji
je vjerojatno bio smislio dok je jaio ovamo. Donio mi je poruku svoje majke, koja je
iskoristila to je on izjaio u tom smjeru, pa me zamolila da sutradan doem k njima na
obiteljski ruak.
Nee biti nikoga osim nas rekao je. Ali Esther vas nestrpljivo oekuje, a majka
se boji da se osjeate osamljenom u ovoj velikoj kui. eljela bi vas nagovoriti da je ee
posjeujete, i da se u naoj skromnoj kui osjeate kao u svojoj, sve dok se ne vrati gospodin
Huntingdon.
Veoma je ljubazna odgovorila sam ali ja nisam sama, kao to vidite. Oni, ije je
vrijeme ispunjeno, malo se kad ale na samou.
Znai, neete sutra doi? Ona e biti vrlo razoarana zbog vaeg odbijanja.
Nije mi bilo drago to su me alili zbog osamljenosti, ali sam ipak obeala da u otii
134

Knjigoteka

onamo.
Kako je to divno vee! rekao je, ogledavajui se po parku s golemim drveem i
mirnim jezerom. Vi ivite u pravom raju!
Vee je lijepo odgovorila sam, uzdahnuvi na pomisao kako sam malo uivala u
toj krasoti i kako je Grassdale malo bio nalik na raj. Ne znam je li gospodin Hargrave
pogodio moje misli, ali me upitao, oklijevajui malo, jesam li u posljednje vrijeme primila
vijesti od gospodina Huntingdona.
Nisam odgovorih.
To sam i mislio promucao je kao da govori samom sebi.
Niste li se vi vratili iz Londona prije kratkog vremena?
Juer!
Jeste li ga vidjeli?
Da, vidio sam ga.
Je li mu dobro?
Jest, sve je u redu rekao je, jo vie oklijevajui i kao da potiskuje srdbu dobro
mu je koliko zavreuje, u okolnostima koje smatram nevjerojatnim za ovjeka kao to je on.
Pogledao me i naklonio se. Pretpostavljam da mi se lice zaarilo.
Oprostite, gospoo Huntingdon nastavio je ali ne mogu suspregnuti prezir kad
sretnem takvu sljepou i lo ukus. Ali, moda vi ne znate...
Nita ne znam, gospodine, osim da on odgaa svoj povratak due nego to sam
oekivala. Pa, kako on pretpostavlja drutvo svojih prijatelja meni, svojoj eni, a gradsku
razonodu mirnom ivotu na selu, smatram da to moram zahvaliti njegovim prijateljima.
Njihovi ukusi i zabave sline su njegovima, i ne znam zato bi njegovo ponaanje moglo
izazvati njihov prezir ili srdbu.
Pogreno me optuujete odgovorio je. Nisam boravio u drutvu gospodina
Huntingdona posljednjih nekoliko tjedana. A njegov ukus i zabave nisu i moji. Ja sam
osamljeni putnik. Ondje gdje sam ja okusio samo nekoliko kapljica, on je ispijao ae. Pa ako
sam ikad pomiljao utopiti glas razuma u ludosti, ili sam utroio odvie vremena u
nevrijednom drutvu, tada sam Bog zna kako bih se toga najradije bio odrekao za svagda. A
kad bih imao bar malo onog blaenstva, koje neki tako lakomisleno odbacuju, kad bih imao
dom i takvu druicu s kojom bih ga dijelio... to je sramotno! procijedio je kroz zube. I
nemojte ni pomiljati, gospoo Huntingdon dodao je glasno da me moete optuiti za
ono to on ini. Naprotiv, ukazivao sam mu svoje uenje i podsjeao ga na njegove
dunosti, ali bez ikakva uspjeha. On je...
Dosta, gospodine Hargrave, ma kakve bile greke mog mua, morate shvatiti da e
za mene biti samo jo tee budem li o njima ula iz usta nekog stranca.
Jesam li ja stranac za vas? upitao je alosno. Ja sam va najblii susjed, kum
vaeg sina i prijatelj vaeg supruga. Ne mogu li postati i va?
Tome mora prethoditi dobro poznavanje ovjeka, gospodine Hargrave, a ja o vama
ne znam nita osim poneto iz kazivanja.
Zar ste zaboravili onih sedam tjedana to sam ih prole jeseni proveo pod vaim
krovom? Ja ih nisam zaboravio. Dovoljno vas dobro poznajem, gospoo Huntingdon, pa
135

Knjigoteka

mislim da od svih ljudi na svijetu najvie treba zaviati vaem suprugu, a zatim meni ako
me htjednete poastiti svojim prijateljstvom.
Da me bolje poznajete ne biste to mislili, a ako ipak, tada to ne biste govorili
oekujui da e mi to polaskati.
Uinila sam nekoliko koraka dok sam tako govorila. Shvatio je da bih eljela
prekinuti taj razgovor, pa se smjesta naklonio, poelio mi laku no i odjaio. inilo se da ga
je moje neljubazno prihvaanje laskanja duboko uvrijedilo. Nisam bila sigurna je li bilo
dobro to sam tako grubo s njim govorila. Ali, bila sam uvrijeena njegovim ponaanjem.
inilo se kao da je elio iskoristiti odsutnost moga mua, optuujui ga i vie nego to je
odgovaralo istini.
Rachel se bila udaljila za naeg razgovora. On je zadrao konja kraj nje elei
pogledati dijete. Paljivo ga je podigao i pogledao ga gotovo oinski njeno. ula sam ga kad
sam mu se pribliila:
I njega je zaboravio!
Zatim ga je njeno poljubio i vratio Racheli.
Volite li djecu, gospodine Hargrave? zapitala sam ga neto ljubaznije.
Zapravo ne volim odgovorio je ali ovo je tako draesno dijete, tako nalik na
majku dodao je tie.
Varate se, slian je ocu odgovorila sam.
Nemam li pravo? obratio se Racheli.
Mislim da je slian pomalo i ocu i majci.
On je otiao, a Rachel ga je nazvala veoma ugodnim gospodinom. Ja sam jo uvijek
gajila u tom pogledu stanovitu sumnju.
Narednih est tjedana srela sam ga nekoliko puta. Uvijek u drutvu njegove majke ili
sestre. Kad sam im dolazila u posjet, uvijek je bio kod kue, a kad bi one dolazile k meni on
ih je vozio svojom koijom. Njegova je majka bila oduevljena njegovom panjom i
iznenadnom ljubavlju za dom.
Onaj put, kad sam ga ponovo srela samoga, bijae topao, vedar dan, na poetku
srpnja. Povela sam malog Arthura u etnju u park. Ondje sam ga smjestila na mahovinom
obrasli korijen nekoga starog hrasta. Poto sam nabrala kitu rua i zvonia, kleknula sam
kraj njega i pruala mu jedan po jedan cvijet. Uivala sam u divnom cvijeu i njegovim
oduevljenim oima. Na as sam zaboravila sve svoje brige. Smijala sam se zajedno s njim i
uivala poput njega. Iznenada je sjena pala na komadi zemlje obasjane suncem. Pogledala
sam i ugledala Waltera Hargravea gdje zuri u nas.
Oprostite, gospoo Huntingdon rekao je ali bio sam oaran. Nisam imao snage
prii vam i prekinuti tu divnu scenu. A nisam se mogao odrei uitka da vas promatram.
Kako dobro napreduje moje kume! Kako je sretan jutros! pribliio se djetetu i uhvatio
njegove ruice. Videi kako e njegovo milovanje izazvati suze umjesto ljubaznog pogleda,
oprezno se povukao.
Kakvu utjehu mora da vam prua to malo bie, gospoo Huntingdon! napomenuo
je pomalo tuno dok je udivljeno promatrao dijete.
To je istina odgovorila sam. Zatim sam zapitala za njegovu majku i sestru.
136

Knjigoteka

Pristojno je odgovarao na moja pitanja, a zatim se vratio na onaj razgovor, sav

zaplaen, ne elei me povrijediti.
Jeste li u posljednje vrijeme uli neto o Huntingdonu? zapitao je.
Ovaj tjedan nisam odvratila sam. A mogla sam mu zapravo kazati: posljednja tri
tjedna.
Primio sam jutros pismo od njega. alim to nije takvo da bih ga mogao pokazati
njegovoj eni.
Napola je iz depa izvukao pismo na kojemu sam prepoznala Arthurov rukopis.
Javlja mi da se idueg tjedna vraa.
To i meni javlja u svakom pismu.
Doista! To je slino njemu. Ali meni je dosad uvijek pisao kako jo namjerava
ostati.
Poput udarca munje pogodio me taj oiti dokaz njegove lai.
Sve je to posve u skladu s njegovim ponaanjem rekao je gospodin Hargrave
gledajui me zamiljeno i itajui moje misli na mom licu.
Mislite li da e zaista doi drugi tjedan? zapitala sam ga nakon nekoliko
trenutaka.
Moete raunati s tim, ako vas to veseli. Je li mogue, gospoo Huntingdon, da se vi
moete veseliti njegovu dolasku? uskliknuo je, paljivo promatrajui moje lice.
Naravno, gospodine Hargrave, pa zar on nije moj mu?
Oh, Huntingdone, ti ne zna to ini! promrmljao je strastveno.
Podigla sam dijete i otila poeljevi mu sretan put. Htjela sam u miru razmiljati o
tome u svetilitu svoga doma.
Jesam li bila sretna? Da, oduevljena, iako sam se ljutila zbog Arthurova ponaanja,
znajui koliko je kriv preda mnom. vrsto sam odluila uiniti neto da on to osjeti.

137

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXX

Sutradan ujutro primila sam i ja od njega nekoliko rijei, koje su potvrdile

Hargraveove tvrdnje o njegovu skorom dolasku. Stigao je idui tjedan u duevnom i
tjelesnom stanju mnogo gorem nego prvi put. Ipak nisam namjeravala ovaj put prijei
preko svega bez prigovora. Mislila sam da to ne bi imalo smisla.
Ali, prvi dan je bio umoran od puta, a ja sam bila odvie sretna to se napokon vratio.
Nisam ga htjela smjesta napasti, spremala sam to za sutra. Drugo jutro bio je vrlo miran, pa
sam odluila jo priekati. Ali za veere, kad je stao svemu prigovarati, izjavljujui kako
emo morati promijeniti kuharicu, pomislila sam da je pravi as kucnuo.
To je ista kuharica koju smo imali prije nego to si otiao Arthure rekla sam.
Tada si bio vrlo zadovoljan njome.
Sigurno se razlijenila dok mene nije bilo. Otrovat u se tom ogavnom hranom! I
zlovoljno je odgurnuo tanjur.
Mislim da si se ti promijenio, a ne ona rekla sam to sam mogla ljubaznije, jer ga
nisam htjela razljutiti.
Moda odgovorio je nemarno kad je ispio au vina pomijeanog s vodom jer u
mojim ilama gori pakleni plamen, koji ne mogu ugasiti ni svi oceani.
to ga je prouzrokovalo? htjela sam ga zapitati, ali je taj as uao sluga i stao
odnositi stvari.
Pouri, Bensone, odnesi tu ogavnu hranu viknuo je Arthur. I nemoj donijeti sir,
ako ne eli da se zaista razbolim!
Benson je iznenaeno maknuo sir, nastojei pospremiti sve to je bre i tie mogue.
Ali, na nesreu, sag se bio nabrao kad je njegov gospodar bio naglo odmaknuo stolicu, pa je
Benson posrnuo. Nita se naroito nije dogodilo, osim to je pala jedna posudica za umak i
razbila se. Na moje najvee iznenaenje Arthur se bijesno okrenuo prema njemu i stao ga
psovati najprostijim izrazima. Ubogi je ovjek problijedio i poeo drhtati dok je skupljao
krhotine porculana.
Nije on kriv, Arthure rekla sam posrnuo je na sagu. Nemojte to sada istiti,
Bensone! Ostavite za kasnije.
Sretan to moe otii, Benson je posluio desert i izgubio se.
Kako moe stati na stranu sluge, a protiv mene? rekao je Arthur im su se vrata
zatvorila. Zar nisi vidjela da sam bijesan?
Nisam to znala, Arthure, a ubogi je ovjek bio prestraen i povrijeen tvojim
iznenadnim ispadom.
Ubogi ovjek, doista! Kako moe i pomisliti da bih ja mogao imati obzira prema
138

Knjigoteka

osjeajima takvog lopova, kada se moji ivci trgaju zbog te buke.

Nikad prije nisam ula da se tui na ivce.
A zato ja ne bih imao ivce kao i ti?
Ne poriem da ih ima, ali ja se nikad nisam alila na svoje ivce.
Pa i kako bi, kad nema prilike da ih iskua!
A zato ti onda iskuava svoje?
Misli li da ja nemam drugog posla nego da sjedim kod kue i brinem se za sebe
poput ene.
A zar se ne bi mogao priuvati kad odlazi od kue? Rekao si mi da e to uiniti,
obeao si...
Nemoj ponovo zapoinjati s tim glupostima, Heleno! Ne mogu to podnijeti!
to ne moe podnijeti? Da te podsjetim na obeanje koje si mi dao?
Heleno, ti si okrutna! Potedjela bi me kad bi znala kako mi se srce stisnulo, a svaki
ivac zaigrao, kad si tu stala tako govoriti. Ti ali glupog slugu koji lomi sude, ali nema
suosjeanja sa mnom, kad mi se glava pui a groznica me obuzima.
Naslonio je glavu na ruke i duboko uzdahnuo. Pristupila sam mu i poloila ruku na
njegovo elo. Zaista je gorjelo.
Doi sa mnom u salon, Arthure! Nemoj vie piti vina. Popio si ve nekoliko aa, a
nita nisi jeo cijeli dan. Od toga se nee izlijeiti.
Napokon sam ga uspjela nagovoriti da se digne od stola. Kad su donijeli malog
nastojala sam ga zabaviti njime. Ali su ubogom Arthuru rasli zubi, a njegov otac nije
podnosio njegov pla. Morali su ga smjesta odnijeti, im je prvi put zajecao. A kad sam za
veere otila na nekoliko asaka k djetetu, on mi je na povratku stao prigovarati kako
zapostavljam supruga na raun djeteta.
Nisam dugo izbivala, Arthure! Niti sat.
Naravno, sat za tebe nije nita, ti si ga ugodno provela.
Nisam ga ugodno provela upala sam mu u rije. Tetoila sam jadno dijete
kojemu nije dobro. Nisam ga mogla ostaviti dok nije zaspalo.
Ima samilosti za sve osim za mene.
A zato bih tebe alila? to ti je zapravo?
To doista prelazi granice! Doao sam kui bolestan i slab, udei za utjehom i
udobnou, nadajui se da u nai panju i ljubaznost, bar kod moje ene. A kad tamo, ona
me mirno pita to je sa mnom!
Nije ti nita odvratila sam osim onoga to si ti sam skrivio ne sluajui moje
savjete.
Sluaj, Heleno rekao je uspravivi se na stolici ako smjesta ne prestane,
pozvonit u i naruiti est boca vina. I, tako mi Boga, popit u ih prije nego to se dignem s
tog mjesta.
Nita vie nisam kazala, nego sam sjela za stol i privukla knjigu.
Ostavi me napokon na miru! nastavio je ako mi ve uskrauje svaku drugu
139

Knjigoteka

utjehu. Ponovo se zavalio u naslonja, zatvorivi oi kao da e spavati.

Ne znam koja je knjiga leala preda mnom, jer je nisam ni pogledala. Naslonila sam
laktove s obje njezine strane i sklopila ruke pred oima, te se prepustila tihom plau. Ali,
Arthur nije spavao. Na moje tiho jecanje digao je glavu i nestrpljivo uzviknuo:
Zato plae, Heleno? to je sada opet?
Plaem zbog tebe, Arthure odgovorila sam, otirui brzo suze.
Digla sam se i bacila na koljena pred njega, uhvativi njegove ruke meu svoje,
govorei: Ne zna li ti da si dio mene? Misli li da moe ranjavati i poniavati sebe, a da ja
to ne osjetim?
Da sebe poniavam, Heleno?
Jest, poniava! to si radio cijelo to vrijeme?
Bolje je da ne pita rekao je s laganim smijekom.
A ti to radije nemoj kazati. Ali, ne moe porei da si se uasno ponaao. Sramotio
si svoje tijelo i duu, a i mene. Ja to ne mogu mirno podnositi i neu!
Nemoj tako strastveno stiskati moju ruku, i nemoj me ljutiti! Oh, Hattersley je imao
pravo! Ti e biti moja smrt sa svojim istim osjeajima i vrstim karakterom! Molim te,
potedi me!
Arthure, mora se pokajati! kriknula sam u oaju, zagrlivi ga i skrivajui lice na
njegovim grudima. Reci da ti je ao zbog onoga to si uinio!
ao mi je!
Nije, i opet e to initi!
Neu preivjeti da bih to ponovio, bude li tako strastveno postupala sa mnom
odgovorio je, gurnuvi me od sebe. Gotovo si me uguila svojim zagrljajem. Pritisnuo je
ruku na srce. inio se uzbuen i bolestan.
A sad mi donesi au vina rekao je da ispravi ono to si uinila, ti tigrice! Blizu
sam nesvjestice!
Potrala sam da mu donesem to je htio. inilo se da ga je to oivilo.
Sramota rekla sam i uzela mu praznu au iz ruke da se tako snaan i mlad
ovjek moe dovesti u takvo stanje!
Kad bi ti sve znala, rekla bi: Kakvo udo da sve to moe podnositi tako dobro
kako podnosi! Proivio sam vie u ova etiri mjeseca, Heleno, nego to si ti cijelog svoga
ivota. I vie nego to e do kraja svoga ivota, pa makar doivjela stotinu godina. Moram
to nekako platiti.
Platit e to i skuplje nego to misli, ako se ne priuva. Unitit e zdravlje, a i
moju ljubav, ukoliko ti je uope stalo do nje.
to, ponovo mi prijeti gubitkom tvojih osjeaja? Mislim da bi bilo pametno da
opet zapone s tim! Zar misli da se oni mogu tako lako unititi? Natjerat e me, lijepi moj
tiraninu, da poalim zbog svog izbora. Pozavidjet u Hattersleyu na njegovoj blagoj maloj
enici. Ona je pravi uzor svoga spola, Heleno! Ona je bila s njim u Londonu cijelu sezonu, i
nije mu smetala. Mogao se zabavljati uz nju kako je i koliko je htio, poput pravog neenje.
Nikad se nije poalila da je zapostavlja. Mogao je dolaziti kui u bilo koje doba noi i dana,
140

Knjigoteka

trijezan ili potpuno pijan. Mogao je izigravati ludu, ako je elio, a da se ona nikad nije
poalila. Nikad nije rekla ni rije prigovora, pa ma ta on uinio. U cijeloj Engleskoj nema
takvog dragulja, i on se kune da je ne bi zamijenio za cijelo kraljevstvo.
Provodi uz njega uasan ivot!
Ne, ona poznaje samo njegovu volju. Zadovoljna je i sretna to se on zabavlja.
U tom je sluaju ona jo vea luda od njega.
Ali nije tako! Primila sam nekoliko pisama od nje u kojima izraava veliku
zabrinutost zbog njegova ponaanja. Tui se na tebe, jer ga ti navodi na nepromiljenosti.
Preklinje me da upotrijebim sav svoj utjecaj i natjeram te da napusti London. Pie kako
njezin suprug nikad nije bio takav dok ti nisi tamo doao. On e prestati s tim im ti ode i
on se ponovo snae i sabere.
Ta prokleta mala izdajica! Daj mi to njezino pismo, pa u mu ga pokazati, kunem
se!
Ne, on ga nee vidjeti bez njezina pristanka. Ali, ako ga i vidi, u njemu nema nita
to bi ga moglo razljutiti a ni u onim drugim pismima. Nikad nije rekla ni rijei protiv
njega. Ona spominje njegovo ponaanje na najdelikatniji nain. Nalazi sve mogue isprike
za svog supruga. A to se tie njezina bijednog ivota, ja ga vie nasluujem nego to ga
itam u njezinim pismima.
Ali ona okrivljuje mene, a ti si joj sigurno u tome pripomogla.
Nisam! Samo sam joj pisala da precjenjuje moj utjecaj na tebe. Jer ja bih te sama
odvukla od tih iskuenja, ali nisam imala ba neki uspjeh. Osim toga, ustvrdila sam kako se
ona sigurno vara smatrajui da ti navodi na zlo gospodina Hattersleya. Neko sam vrijeme
mislila ba protivno. Ali, vi se uzajamno dovodite u iskuenja. Moda bi bilo korisno ako bi
ona obazrivo stala svom muu ukazivati na zlo koje ini.
I tako vi jedna drugu nagovarate na pobunu, optuujui svoje supruge.
Sudei prema tvojim rijeima napomenula sam moj lo savjet nije imao
djelovanja. A to se drugoga tie, obje se i odvie stidimo greaka naih suprunika, a da
bismo to uinile sadrajem naeg dopisivanja. Iako smo prijateljice, rado bismo zatajile
vae greke ak i same pred sobom, kad bi to bilo mogue.
Dobro, dobro, ostavi me na miru s time! Nita dobro nee time postii. Strpi se, i
podnosi me ovakvog jo neko vrijeme, dok se ne rijeim te proklete groznice. Tada u
ponovo biti veseo i raspoloen kao i prije. Zato ne moe biti dobra i njena, kao to si
nekad bila?
A kako si mi to platio? Varala sam samu sebe milju da si se postidio zbog svoga
ponaanja. Nadala sam se da se to vie nikad nee ponoviti. Ali sad mi vie nisi ostavio
nikakve nade.
Moj je sluaj neizljeiv, zar ne? Molim te, oslobodi me svog nastojanja da me
obrati! A sebe toga truda koji unitava tvoju ljepotu. Izljevi brinosti i potoci suza mogu
postii efekat ako ih ponekad pokaemo, ali, upotrijebljeni preesto, oteuju ljepotu i
kvare prijateljstvo.
Poslije toga poela sam svoje osjeaje i suze obuzdavati to sam bolje mogla.
Potedjela sam ga beskorisnih pokuaja obraenja. Vidjela sam da je to uzaludno. Moda bi
141

Knjigoteka

Bog uspio probuditi njegovo srce i izbrisati strastveni tamni pogled njegovih oiju. Ja to
nisam mogla. Jo sam se ljutila i borila protiv njegova grubog i nepravednog vladanja prema
posluzi, koja se nije mogla braniti. Ali, kad bi napadao mene, to se esto dogaalo, to sam
mirno podnosila, osim u prilikama kad se nisam mogla savladati. Tada bih postala rtvom
okrutnosti i grubosti. Paljivo sam izvravala njegove elje, ali moram priznati, vie ne
oduevljeno kao prije. Osim toga, jo je netko zahtijevao moju panju. Bilo je to moje milo
dijete zbog kojega sam esto morala podnositi prigovore njegova nerazumnog oca.
Arthur nije po prirodi nagao ovjek. Svojim nervoznim ponaanjem izazivao je vie
smijeh nego srdbu. Njegovo ponaanje postajalo je sve bolje, to se vie tjelesno
oporavljao. A to se dogodilo prije nego to sam mogla i pomisliti. Ipak je kod njega postojalo
jo neto to me dovodilo do oaja. Osjeao je sve jau potrebu za vinom, to sam ve i prije
bila primijetila. Za njega je to sada znailo vie od obinog drutvenog obiaja. Postala je to
zabava. U to doba slabosti i depresije vino je postalo njegov lijek i tjeitelj, njegov odmor i
prijatelj. Sve se vie preputao tom umivanju. Odluila sam ne dopustiti da posve utone u
taj porok, sve dok budem imala i najmanji, utjecaj na njega, lako ga nisam mogla nagovoriti
da pije manje nego to mu je moglo nakoditi, ipak sam ga odlunou, budnou,
ljubaznou i upornou sprijeila da ne prekorai sve granice toga ogavnog poroka koji je
vodio unitenju.
Moram priznati, veliku zahvalnost dugujem njegovu prijatelju gospodinu Hargraveu.
On je u to vrijeme dolazio u Grassdale i veeravao s nama. Arthur je to u poetku
iskoritavao da veselo provede no. Tada bi se za jednu ili dvije noi unitili svi moji napori,
svi moji pokuaji prethodnih tjedana. Sruila bi se cijela ta nesigurna graevina. Tako sam
se toga uplaila da sam, iako teko, odluila zamoliti Hargravea da ne podstie Arthura u
njegovim porocima. Njemu je taj znak povjerenja bio drag, i nije me izdao. Otada vie nije
sudjelovao u njegovu pijanevanju. Uvijek je uspijevao odvesti Arthura u pravo vrijeme iz
blagovaonice u jo posve dobrom stanju. Ponekad je Arthur elio ostati, ali bi mu on
govorio Nemojmo ostaviti gospou Huntingdon samu u salonu!, i moj se suprug, kao
dobar domain, morao dii i pridruiti nam se.
I tako sam stala gospodina Hargravea smatrati pravim prijateljem obitelji.
Bezopasnim Arthurovim drugom, koji je inio sve da ga uveseli i oslobodi potpune
osamljenosti. Postao mi je saveznikom. Nisam mogla drugo nego da mu budem neizmjerno
zahvalna, pa nisam oklijevala da mu to i kaem prvom prilikom. Ali, dok sam to inila, srce
mi je aptalo kako to nije u redu, pa sam porumenjela. Primijetio je to. Nain na koji je
prihvatio moju izjavu samo je jo poveao moju nelagodnost. Bio je silno oduevljen to mi
moe sluiti. Njegovi su uzdasi bili iskreni. Ali, morao ih je zadrati za sebe, ili namijeniti
drugim uima, a ne mojima. Ionako je ve bilo previe povjerenja meu nama. inilo mi se
neprihvatljivim to je izmeu prijatelja moga mua i mene postojalo neto to Arthur nije
znao. Ali, moja je druga misao bila: Ako to nije u redu, onda je za to kriv Arthur, a ne ja!
Doista ne znam jesam li u to vrijeme crven jela zbog njega ili zbog sebe. Jer, budui da smo
Arthur i ja jedno, bila se s njim poistovjetila, pa sam njegovu propast osjeala kao svoju.
Pocrvenjela bih zbog njega, plaila se za njega. Kajala sam se zbog njega, molila i traila
oprotenje kao da je rije o meni. Ali, nisam mogla djelovati umjesto njega. Toliko sam
vrsta u svojoj ljubavi, tako duboko odluna da pratam njegove zablude, te sam i sama
uronila u njih, i tako postala gotovo njegovim suuesnikom. Stvari koje su me nekada
ogoravale i kojih sam se gnuala ine mi se sada posve prirodne. Znam da su pogrene, jer
142

Knjigoteka

mi to kae zdrav razum i boja rije, ali pomalo gubim instinktivni uas i odbojnost koji su
mi bili priroeni. Moda sam prije bila prestroga u svojim sudovima, jer sam se odricala
grenika kao i samoga grijeha. Sada govorim sebi da sam postala bolja jer imam vie
razumijevanja. Ali, ne postajem li istodobno i nezainteresiranijom i bezosjeajnijom? Bila
sam luda kada sam mislila da u imati dovoljno snage spasiti i njega i sebe! Ne bih se udila
kad bih zbog toga zavrila zajedno s njim u ponoru iz kojega sam eljela njega spasiti.
Spasi me. Boe, toga! A i njega. Jo uvijek se molim za njega i nadam se. Njegovo je
ponaanje u posljednje vrijeme bez prigovora. Ali, ja znam da se njegovo srce nije
promijenilo. Znam i to, pribliava se proljee i unaprijed se plaim.
Kako se poeo oporavljati i ponovo stekao svoju snagu, postao je nestrpljiv kao i
prije. Predloila sam da poemo na more. Ondje bi se on jo bolje oporavio, a bilo bi to
korisno i naem sinu. Ali ne, kupalita su njemu bila nesnosno dosadna Osim toga, neki ga
je njegov prijatelj pozvao na mjesec ili dva u kotsku u lov na jelene, i obeao je da e doi.
Arthure, ti e me ponovo napustiti? zapitala sa.
Hou, draga, ali samo zato da bih te vie volio kad se vratim i popravio sve ono zlo
to sam ti nanio. Ovaj put se ne mora plaiti. U brdima nema iskuenja. Ako eli, mogla bi
za moje odsutnosti poi u posjet u Staningley. Tvoj ujak i tetka ve nas dugo oekuju. Ali,
nekako, izmeu mene i te dobre gospoe postoji takva netrpeljivost, da se nikad nisam
mogao na to odluiti.
Treeg tjedna kolovoza Arthur je otputovao u kotsku. Gospodin Hargrave pratio ga
je onamo na moje veliko zadovoljstvo. Kratko vrijeme nakon toga pola sam s malim
Arthurom i Rachelom u Staningley, moj dragi stari dom. Pri susretu s njegovim
stanovnicima bila sam ispunjena osjeajima zadovoljstva i boli. Ti su osjeaji bili tako
vrsto spleteni da sam teko mogla razlikovati jedne od drugih ili znati kojima treba
pripisati suze, osmijehe ili uzdahe.
Arthur se vratio kui tek nekoliko tjedana nakon mene. Ali ovaj put nisam bila tako
zabrinuta zbog njega. Znala sam da se bavi sportom u tim divljim bregovima kotske. A to
je bilo neto posve drugo nego boraviti u pokvarenom Londonu, punom iskuenja. Njegova
pisma, iako kratka i bez velikih izljeva osjeaja, dolazila su redovitije nego prije. A kad se
vratio, na moju veliku radost, bio je mnogo veseliji i snaniji. Nisam imala mnogo prilike da
se na nj poalim. Jo se uvijek odvie odavao uicima za stolom, protiv ega se moram
boriti, ali je poeo zapaati svoga sina i sve se vie njime zabavljati. Inae se bavi lovom na
lisice, kada tlo nije odvie smrznuto. Sijeanj je, divno godinje doba, kome sam se prije
uvijek veoma radovala. Ono sada svojim dolaskom budi u meni strah.

143

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXI

20. oujka 1824.

Dolo je vrijeme koje sam sa strahom oekivala, i Arthur je otputovao, kako sam i
oekivala. Izrazio je namjeru da samo kratko vrijeme ostane u Londonu, zatim da prijee na
Kontinent, gdje se mislio due zadrati. Nisam ga mogla oekivati prije isteka nekoliko
tjedana ili mjeseci.
30. srpnja
Vratio se prije tri tjedna, boljeg zdravlja nego to je bio prije, ali mnogo goreg
raspoloenja. Umorna sam od njegove nepravednosti, sebinosti i zlovolje. eljela bih, kad
bih mogla, upotrijebiti blau rije. Ali ja nisam aneo i bunim se protiv toga. Moj je ubogi
otac umro prolog tjedna. Arthuru je bilo ao kad je to uo, jer je vidio koliko ja patim, pa se
uplaio da bi to moglo tetiti njegovoj udobnosti. Kad sam govorila o tome da u naruiti
crninu, uzviknuo je:
Oh, kako mrzim crninu! Znam, morat e je nositi, zbog drutvenih obzira. Ali,
iskreno se nadam, Heleno, da nee izraz svoga lica i svoje ponaanje uskladiti s tom
tunom odjeom. Zato bi ti uzdisala i jecala, a ja se zbog toga neugodno osjeao, samo zato
to se neki stariji gospodin, kojega smo jedva poznavali, odluio ubiti piem? Eto, ve
plae! Sigurno se pretvara.
Nije htio ni uti da prisustvujem sprovodu, ili da nekoliko dana podijelim samou
ubogog brata Fredericka. To je nepotrebno, govorio je, a ja sam bila nerazumna to sam
izrazila takvu elju. to je moj otac i znaio za mene? Nikada ga nisam vidjela osim jednom
kad sam jo bila posve malo dijete, a njemu nikada i nije bilo stalo do mene. A i brat mi je
bio pravi stranac. Osim toga, Heleno govorio mi je dok me grlio ja ne mogu provesti ni
jedan dan bez tebe.
Pa kako si onda proveo toliko dana bez mene? zapitala sam ga.
To je drugo. Tada sam putovao svijetom, a sad sam kod kue. A dom bi bez tebe bio
nepodnoljiv moja kraljice!
Jest, jer sam ti potrebna radi tvoje udobnosti. Ali, to nisi govorio prije, kad si me
nagovarao da te ostavim kako bi mogao izlaziti kad god to tebi padne na um odvratila
sam. Jo prije nego to sam te rijei izgovorila, ve sam poalila zbog njih. To je bila ozbiljna
optuba, a ako nije odgovarala istini, bila je jo i teka uvreda. A ako je bila istinita, odvie je
poniavala a da sam mu je smjela samo tako baciti u lice. Meutim, mogla sam sebi
pritedjeti te samooptube. One nisu u njemu probudile ni stid ni srdbu. Nije ih ni
porekao, niti se ispriao. Odgovorio je iskrenim smijehom, kao da je sve to smatrao samo
uspjelom alom. Tom e ovjeku doista uspjeti da ga konano zamrzim!
20. kolovoza
144

Knjigoteka

Vratili smo se u nae uobiajeno stanje. Arthur se vratio svojim prijanjim obiajima.
Smatram najmudrijim da zatvorim oi pred prolou i budunou, bar to se njega tie.
ivim samo za sadanjost. Volim ga, smijem se (ako je mogue) kad se on smije, dobro sam
raspoloena kad je on raspoloen. Kad nije, pokuavam ga razonoditi, a ako to ne uspijem,
podnosim ga i opratam mu. A ipak, ako se tako predajem njegovim bezopasnijim
strastima, nastojim svim silama odvratiti ga od onih gorih.
Neemo dugo biti sami zajedno. Doskora u morati prihvatiti njegove odabrane
prijatelje, one iste koji su ovdje boravili u jesen prije dvije godine. Osim njih, stii e jo i
gospodin Hattersley, i po mojoj izriitoj elji, njegova ena i dijete. Uistinu sam se zaeljela
Milicent i njezine kerkice. Njoj je sada godinu dana, i moi e se igrati s mojim Arthurom.
30. rujna
Nai su gosti ovdje ve dva tjedna, ali nisam stigla jo nita o njima zapisati. Jo
uvijek ne volim lady Lowborough. Nisu u pitanju neki osobni odnosi meu nama.
Jednostavno ne podnosim tu enu, jer mi se nita na njoj ne svia. Izbjegavam njezino
drutvo koliko god mogu a da ne prekrim pravila gostoljubivosti. Kad razgovaramo,
inimo to najpristojnije, ak i srdano. Ali, sauvaj me Boe takve srdanosti! To je kao da
poklanja najdivnije rue, a zna da su pune trnja. A kako trnje osjea, nastoji ga unititi,
ak i na raun vlastitih prsta.
U njezinu ponaanju prema Arthuru nisam otkrila nita to bi me moglo uznemiriti.
Prvih mi se dana inilo da nastoji zadobiti njegovo divljenje. I on je zapaao te njezine
pokuaje. Ali, moram rei u njegovu pohvalu, svi su joj napori propali. Njezin najarobniji
smijeak, njezini najzavodljiviji pogledi prihvaeni su nemarnim smijekom. Tek kad je
uvidjela da ga ne moe osvojiti, iznenada je odustala od svojih napora, i postala ravnoduna
prema njemu.
S te strane je sve u redu, ali mi Arthur nikad nee dopustiti da budem njime
zadovoljna. Nikada, otkad sam se udala, nisam ni jednog jedinog sata osjetila onu slatku
izreku: Odmorit ete se u miru i povjerenju. Ona dva ogavna ovjeka, Grimsby i Hattersley
unitila su sve moje napore da ga oduim od vina. Neu tako brzo zaboraviti drugu no
nakon njihova dolaska. S ostalim sam se damama povukla iz blagovaonice. Prije nego to su
se vrata zatvorila, zaula sam Arthura kako vie:
to kaete, momci, na pravu zabavu?
Milicent me prijekorno pogledala, kao da sam ja neto kriva. Ali, njezino se dranje
promijenilo kad je zaula Hattersleya koji je vikao tako glasno da ga se ulo kroz zidove.
Slaem se! Poalji po jo vina, ovdje ga nema dovoljno!
Tek to smo stigli u salon, pridruio nam se lord Lowborough.
Kako to da si ve doao? zapitala ga je njegova ena, s izrazom nezadovoljstva.
Zna da nikad ne pijem, Annabello odgovorio je ozbiljno.
Mogao si ipak ostati neko vrijeme s njima, smijeno je to se neprekidno dri
ena!
Pogledao ju je iznenaeno i ogoreno, a zatim je sjeo priguivi uzdah i ugriznuvi se
za blijede usne. Pogled je upro u pod.
Imali ste pravo to ste ih napustili rekla sam. Nadam se da ete nas uvijek tako
145

Knjigoteka

brzo poastiti svojom prisutnou. Kad bi Annabella shvatila pravu vrijednost te mudrosti,
sigurno ne bi tako govorila. ak ni u ali.
Podigao je oi dok sam govorila i ozbiljno me pogledao, pomalo iznenaeno, a zatim
je okrenuo pogled prema svojoj eni.
Ja shvaam rekla je vrijednost njenog srca i prave muke due.
Annabello rekao je priguenim glasom ako ti moja prisutnost nije draga,
oslobodit u te nje.
Hoe li se vratiti njima? zapitala je nemarno.
Neu viknuo je uzbueno neu se vratiti njima! I nikada neu proboraviti s
njima ni trenutak due nego to budem elio, ni zbog tebe ni zbog ikoga tko bi me tjerao u
iskuenje! Ali, ne brini zbog toga, nikada ti vie neu smetati ili ti nametnuti svoje drutvo.
Izaao je iz sobe. ula sam kako su se ulazna vrata otvorila i smjesta opet zatvorila.
Odmaknula sam zavjesu i vidjela ga kao je uronio u vlaan i magloviti mrak parka.
Pravo vam bilo, Annabello kazala sam ako se lord Lowborough vrati svojim
starim porocima koji su ga gotovo unitili i kojih se s tekom mukom rijeio. Tek tada biste
poalili zbog ovog ponaanja.
to se mene tie, moe se svakog dana opijati. Bar u ga se prije rijeiti.
Oh, Annabello! kriknula je Milicent. Kako to moe kazati! Za tebe bi bila prava
kazna kad bi usud ispunio tu tvoju elju. Kad bi osjeala ono to drugi osjeaju... Zastala je,
jer je do nas iz blagovaonice dopro glasni smijeh i razgovor. Naroito je glasan bio
Hattersley.
eli da osjetim ono to vjerojatno ti sada osjea? rekla je lady Lowborough sa
zlobnim smijekom.
Milicent joj nije odgovorila, nego je odvratila pogled i briznula u pla.
Tog su se asa otvorila vrata i propustila gospodina Hargravea. Njegove tamne oi
krijesile su se uzbueno.
Oh, kako sam sretna to si doao, Waltere! uskliknula je njegova sestra. Ali, bilo
bi mi drago kad bi mogao dovesti i Ralpha.
To je posve nemogue, Milicent! odgovorio je veselo. I sm sam se jedva
izvukao. Ralph me htio silom zadrati. Huntingdon mi je zaprijetio vjenim gubitkom
prijateljstva, a Grimsby me htio posramiti. Morate mi dakle poeljeti dobrodolicu, moje
dame, jer sam bio toliko hrabar i toliko propatio da bih mogao uivati u vaem drutvu.
Nije li on zgodan, Heleno? apnula mi je ponovo njegova sestra, za trenutak
zaboravivi sve brige.
Bio bi odgovorila sam kad bi mu sjaj oiju bio priroen. Ali, pogledaj ga ponovo
za nekoliko sati.
Taj je gospodin sjeo nedaleko mene kraj stola, i zamolio alicu kave.
ini mi se kao da sam osvojio nebo rekao je kad sam mu je pruila. Sad sam u
raju. Ali morao sam proi kroz poplave i vatru da bih stigao ovamo. Ralph Hattersley je
naslonio leda na vrata i nije me htio propustiti. Na sreu, to nisu bila jedina vrata, pa sam
pobjegao kroz ona sa strane, pa kroz sluinsku sobu, na veliko uenje sluge Bensona koji
146

Knjigoteka

je upravo istio srebrninu.

Gospodin Hargrave se nasmijao, a to je uinila i njegova sestrina. Njegova sestra i ja
ostale smo ozbiljne i utjele.
Oprostite mi na rjeitosti, gospoo Huntingdon proaptao je ozbiljno. Vi niste
navikli na takvo ponaanje. elio sam gospodina Huntingdona podsjetiti na vas, ali bez
uspjeha. Bojim se da se odluio noas dobro zabaviti. Nema smisla uvati kavu za njega i
njegove prijatelje. Bit e ve dobro budu li nam se pridruili ujutro kod doruka. U
meuvremenu, bilo bi mi drago kad bih mogao odagnati misli na njih iz vae glave. A i iz
moje, jer i ja se nerado toga sjeam. Da, ak i mojega dragog prijatelja Huntingdona! Kad se
sjetim vlasti koju ima nad biem toliko vrednijim od njega, poinjem ga mrziti.
Ne smijete tako govoriti preda mnom! rekla sam jer ma kako lo bio, on je ipak
dio mene, i ne moete uvrijediti njega a da pri tom ne uvrijedite i mene.
Oprostite mi, jer bih radije umro nego vas uvrijedio. Ali, nemojmo zasad vie
govoriti o njemu.
Napokon su ipak doli. Ali tek neto poslije deset sati. Koliko sam god eljela da se
pojave, moje je oduevljenje splasnulo kad sam ula njihovu galamu. Milicent je problijedila
i skoila sa stolice kad je gospodin Hattersley buno upao u sobu glasno kunui. Hargrave
ga je nastojao umiriti, upozorivi ga na prisutnost dama.
Ah, ti me podsjea na dame, ti kukavni dezerteru! zaviknuo je, prijetei mu
pesnicom. Kad ne bi bilo njih, ja bih te udesio i zatim tvoje tijelo predao nebeskim
pticama! Pri tom je sjeo na stolicu do lady Lowborough i poeo s njom razgovarati, uz
odreenu dozu bezobrazluka, koja ju je oigledno zabavljala.
U meuvremenu je gospodin Grimsby sjeo do mene, na stolicu koju je Hargrave
napustio za njihova ulaska, te ozbiljno izjavio da bi mi bio zahvalan za alicu aja. Arthur se
smjestio kraj uboge Milicent, povjerljivo joj gurajui glavu u lice, pribliavajui joj se sve
vie to se ona vie povlaila od njega. Nije bio tako glasan kao Hattersley, ali mu je lice bilo
zajapureno, pa kako sam mogla pretpostaviti to govori, bila sam sretna to je to inio tako
tiho da ga nitko nije uo.
Kakve su to budale! procijedio je gospodin Grimsby, koji je kraj mene neprekidno
neto ozbiljno priao. Ali ja sam bila odvie zaokupljena promatranjem one druge dvojice
bijednika, naroito Arthura, a da bih ga sluala.
Jeste li ikad uli takve gluposti kakve oni govore, gospoo Huntingdon? nastavio
je. Stidim se zbog njih. Oni ne mogu popiti ni jednu bocu a da im to odmah ne pomuti
pamet.
Neprekidno ulijevate vrhnje u alicu, gospodine Grimsby!
Ali, ovdje je takav mrak!
Svjetlo tijela su oi napomenuo je Hargrave sa sarkastinim smijekom. Ako
one dobro vide, cijelo e tijelo biti ispunjeno svjetlou.
Grimsby je na to sveano odmahnuo rukom. Zatim se okrenuo prema meni i
nastavio jednako ozbiljno teko izgovarati rijei: Kao to sam vam ve kazao, oni nemaju
mozga. Ne mogu popiti ni pola boce a da im to ne nakodi. Ja sam popio tri put toliko koliko
oni, a vidite, posve sam pri svijesti. Moda vam se to ini udnim, ali ja to mogu objasniti.
147

Knjigoteka

Njihovi mozgovi, neu spominjati imena, ali vi znate na koga mislim, njihovi su mozgovi
laki, a alkohol ih ini jo lakima. Rezultat je toga trovanje. Moj je mozak vre grade, pa
moe upiti veu koliinu alkohola bez tetnih posljedica...
Mislim da ete vidjeti posljedicu u vaoj alici za aj upao mu je u rije Hargrave.
Umjesto jednog komada eera, koliko obino stavljate, stavili ste est kocaka.
Jesam li? upitao je filozof, uronivi licu u alicu i vadei nekoliko komada
poluotopljenog eera. Vidite li, gospoo, to ovjek ini kad je rastresen. Odvie mislim
dok razgovaram o obinim svakodnevnim dogaajima. Kad ne bih toliko razmiljao, ne bih
pokvario ovu alicu aja, pa vas ne bih morao zamoliti drugu.
Ovo je bila kutijica za eer. Sad ste pokvarili i eer, gospodine Grimsby! Morat
emo naruiti drugi eer, jer evo, doao je i lord Lowborough. Nadam se da e sjesti s nama
i popiti aj.
Lord se ozbiljno naklonio kao odgovor na moju zamolbu, ali nije nita kazao. Uao je
ve nekoliko trenutaka prije nego to su ga drugi opazili. Stajao je kraj vrata i zlovoljno
promatrao drutvo. Sada je pristupio Annabelli koja mu je sjedjela okrenuta leima. Kraj
nje je jo uvijek bio Hattersley, iako se sada nije brinuo za nju nego je grdio svoga
domaina.
Dakle, Annabello rekao je njezin mu naslonivi se na leda njezine stolice to bi
eljela, kojemu od ta tri prava mukarca da budem nalik?
Tako mi nebesa, bit e nalik svima nama! uzviknuo je Hattersley uhvativi ga za
ruku. Huntingdone, uhvatio sam ga! zaviknuo je. Doi i pomozi mi! Proklet bio ako ga ne
napijem! Platit e za sve svoje stare grijehe!
Dolo je do neugodne scene. Lord Lowborough se nastojao oteti tome luaku koji ga
je elio odvui iz sobe. Govorila sam Arthuru da pomogne svom gostu, ali on nije mogao
uiniti nita nego da se smije.
Huntingdone, pomozi mi! vikao je Lowborough, jer je poeo pomalo slabiti.
Neka ti Bog pomogne, Lowborough, ja ne mogu! odgovorio mu je Arthur. Mogu
se samo moliti za tebe. Ne bih mogao uiniti nita ak i da moj ivot ovisi o tome. Oh, oh!
naslonio se natrag u naslonja, glasno se cerei.
Annabello, dodaj mi svijeu! molio je Lowborough dok ga je protivnik uhvatio
oko struka, nastojei ga odvui. Lord se svom snagom oajna ovjeka drao za vratnicu.
Ne elim sudjelovati u vaim grubim igrama! odgovorila je hladno njegova ena.
To ne moe traiti od mene.
Tada sam ja zgrabila svijeu i donijela mu je. On ju je uzeo i prinio plamen
Hattersleyevoj ruci. Taj je zaurlao poput divlje ivotinje i pustio ga. Lowborough je nestao,
pretpostavljam u svoju sobu, jer ga nismo vie vidjeli do jutra. Psujui poput luaka,
Hattersley se bacio na otoman kraj prozora. Vrata su sada bila slobodna, pa je Milicent
namjeravala pobjei sa te scene sramotne za njezina supruga. Ali, on ju je pozvao natrag.
to eli, Ralphe? proaptala je nevoljko mu se pribliavajui.
elim da znam to je s tobom rekao je, povukavi je na koljena poput malog
djeteta. Zato plae, Milicent? Reci mi?
Ne plaem.
148

Knjigoteka

lagati?

Plae navaljivao je, grubo odmiui njezine ruke od lica. Kako se usuuje

Ostavi me, Ralphe! Sjeti se da nismo kod kue!

Nije vano, odgovori na moje pitanje! viknuo je njezin muitelj. Pokuao je
iznuditi njeno priznanje tresui je i stiui joj ruku.
Ne dopustite mu da s vaom sestrom tako postupa kazala sam gospoinu
Hargraveu.
Dosta je, Hattersley, ne mogu to dopustiti rekao je on, pristupivi im. Molim te,
ostavi moju sestru na miru. Nastojao je osloboditi njezinu ruku, ali ga je Hattersley
iznenada gurnuo tako da je gotovo pao na pod.
Neka ti ovo bude lekcija za tvoju drskost! Ne mijeaj se vie nikad u nae stvari.
Da nisi pijan, traio bih zadovoljtinu za ovo! promucao je Hargrave,
problijedivi od uzbuenja.
Idi do avola! glasio je odgovor. A sad mi kai, Milicent, zato si plakala?
Rei u ti drugi put proaptala je. Kad budemo sami.
Reci mi sada! navaljivao je i ponovo je stao tresti.
Ja u vam kazati, gospodine Hattersley rekla sam. Plakala je jer vas se stidjela.
Nije mogla podnijeti vae ponaanje.
Varate se, gospoo promucao je, i stao iznenaeno zuriti u mene zbog tolike
drskosti. Nije to bio razlog, zar ne, Milicent?
Ona je utjela.
Hajde, govori, dijete!
Ne mogu ti sada kazati! jecala je.
Moe rei da ili ne. Hajde, reci!
Da proaptala je, objesivi glavu i pocrvenjevi zbog svoga odgovora.
Tada si ti bezobrazna drolja! zaviknuo je, odgurnuvi je tako naglo da je pala. Ali,
digla se sama prije nego to smo joj ja ili njezin brat mogli pomoi, te je istrala iz sobe i
pourila uz stepenice.
Daljnji objekt napada bio je Arthur koji je sjedio nasuprot i uivao u toj sceni.
Huntingdone! viknuo je njegov prijatelj neu dopustiti da mi se smije i ruga!
Oh, Hattersley! rekao je Arthur briui oi ti e prouzroiti moju smrt.
I hou, ali ne onako kako ti pretpostavlja. Iupat u ti srce iz grudi, ako me i dalje
bude izazivao tim svojim glupim smijehom. Jo se smije? Da vidimo hoe li se sada
prestati! viknuo je Hattersley zgrabivi nisku stolicu i bacivi je u glavu svog domaina.
Nije ga pogodio, a ovaj se stao smijati jo jae. Suze su mu tekle niz obraze. To je doista bio
uasan prizor.
Hattersley je psovao i kleo, a zatim je uzeo hrpu knjiga koje su leale na stolu kraj
njega. Stao ih je bacati jednu po jednu na predmet svoje mrnje, ali se Arthur jo samo jae
smijao. Napokon se Hattersley bacio na njega, zgrabio ga za ramena i stao tresti. Smijeh nije
prestajao. Nisam vie nita gledala. Ocijenila sam da sam vidjela dosta poniavanja svoga
149

Knjigoteka

supruga. Otila sam, ostavljajui Annabellu i druge neka slijede moj primjer kad to budu
htjeli. Nisam pola u krevet. Otpustila sam Rachelu i stala etati sobom, oajna zbog onoga
to se dogodilo, ne znajui to me jo eka i kad e ono nesretno bie doi u krevet.
Napokon je stigao. Posrtao je uz stepenice, a podravali su ga Grimsby i Hattersley.
Ali ni jedan od njih nije hodao sigurno. Obojica su mu se smijala i rugala mu se. Galamili su
toliko da ih je sva posluga morala uti. Arthur se sada vie nije smijao. Izgledao je bolesno i
glupo. Neu vie pisati o tome.
Takve sramotne scene opetovale su se vie nego jednom. Nisam mnogo o njima
govorila Arthuru, jer sam znala da bi to vie kodilo nego koristilo. Stavila sam mu do
znanja da od sveg srca mrzim takve prizore. Svaki mi je put ponovo obeavao da se to nikad
vie nee ponoviti. Ali ja se plaim da on vie ne moe sebe kontrolirati. Prije bi se zastidio
takvog ponaanja, bar pred drugim svjedocima, osim moda pred svojim najboljim
prijateljima. Njegov prijatelj Hargrave znao se toliko svladavati, i na tome sam mu zaviala,
da nikad nije popio vie nego to je potrebno za dobro raspoloenje. Uvijek je prvi, nakon
lorda Lowborougha, naputao stol. Lord nikad vie, poto ga je Annabella bila uvrijedila,
nije prije ostalog dijela mukog drutva dolazio k nama u salon. Proboravio bi to vrijeme u
biblioteci, koju sam za njega dala rasvijetliti. Za lijepih noi odlazio bi u etnju. Mislim da
Annabella sada ali zbog svoga postupka, jer se to nikad vie nije opetovalo. Ona je ak u
posljednje vrijeme vrlo njena i paljiva prema njemu. Vjerujem da je taj preobraaj
zapoeo onog asa kad je shvatila da se nema emu nadati od Arthura.

150

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXII

5. rujna
Esther Hargrave je postala zgodna djevojka. Jo uvijek mora uiti, ali je njezina
majka esto ujutro dovodi k nama kad gospoda iziu. Ona provodi nekoliko sati sa mnom,
svojom sestrom i naom djecom. A kad odlazimo u posjet Hargraveovima, ja uvijek
razgovaram s njom i to vie nego bilo s kim drugim, jer vrlo volim tu svoju malu prijateljicu.
Ne znam zato ona mene toliko voli, jer nisam vie ona vesela mlada djevojka kakva sam
nekad bila. Ali ona nema drugog drutva, osim svoje majke i guvernante (neopisivo
dosadne osobe koju je njezina majka vjerojatno namjestila da bi obuzdala njezinu prirodu).
esto se pitam kakva e biti njezina sudbina. A to ini i ona. Njezina razmatranja o
budunosti puna su nade, kao to su bila i moja. Uasavam se pomisli da e se jednog dana
probuditi, poput mene, i osjetiti nitavilo svega. ini se kao da ja ve sada osjeam njezino
razoaranje. ak i dublje od vlastitoga. Meni se ini da sam roena za takvu sudbinu, ali ona
je tako radosna i svjea, tako nepokvarena i iskrena! Oh, bilo bi okrutno dopustiti joj da
osjea kao to ja osjeam sada i da sazna ono to sam ja saznala.
I njezina se sestra toga plai. Juer ujutro bile smo Milicent i ja u parku, uivajui s
naom djecom u tome divnom danu. Annabella je leala u salonu i itala najnoviji roman.
Igrale smo se s naim malianima gotovo isto onako razuzdano kakvi su i oni bili. Sad smo
se odmarale u sjeni nekog stabla, nastojei urediti kosu, dok su se djeca i dalje igrala na
suncu. Moj Arthur, usklaujui svoj korak s polaganijim korakom male Helene, pokazivao
joj je cvijee. Gledajui ih tako draesne i uivajui u njima, stale smo razgovarati o njihovoj
budunosti. Poele smo razmiljati. Obje smo etale neko vrijeme zamiljene, bez rijei.
Milicent se pri tome sjetila i svoje sestre.
Heleno, ti esto via Estheru, zar ne? zapitala je.
Ne odvie esto.
Ali ima vie prilike sretati se s njom nego ja. Ona tebe voli i potuje. To znam. Nije
joj stalo ni do ijeg miljenja osim do tvoga. Po njenom, ti si ak nogo razumnija od nae
majke.
To je stoga to je Esther samouvjerena, a njena se miljenja vie slau s mojima
nego s majinim. Ali zato me to pita, Milicent?
Kako ima velik utjecaj na nju, htjela bih da je ti uvjeri da ne smije nikako pristati
na udaju radi novaca, poloaja ili bilo ega na svijetu osim radi ljubavi i iskrenih osjeaja.
Nije potrebno vie o tome razgovarati rekla sam jer smo o tome ve
raspravljale. Mogu te uvjeriti da su njezini pojmovi o braku i ljubavi toliko romantini
koliko se samo moe poeljeti.
Ali romantika nita ne koristi. Htjela bih da ona sazna pravu istinu.
151

Knjigoteka

Ima pravo! Ali, po mome miljenju, ono to svijet osuuje kao romantino, mnogo
je blie pravoj istini nego to se obino pretpostavlja. Jer, iako mladenake ideje odvie
esto kasnije budu zasjenjene runim pogledima na svijet, ipak to ne dokazuje da nisu
ispravne.
Ako misli da su njezini pogledi onakvi kakvi treba da budu, tada ih, molim te,
podravaj! Jer i ja sam jedno bila romantina. Neu rei da se alim na svoju sudbinu, jer
nemam za to potrebe...
Shvatila sam te odgovorila sam. Ti si zadovoljna, ali ne bi eljela da tvoja sestra
pati jednako kao ti.
Ili jo gore! Mogla bi patiti i mnogo vie od mene, jer ja sam doista zadovoljna,
Heleno, iako ti to moda ne vjeruje. Govorim istinu kad ti kaem da svoga supruga ne bih
htjela zamijeniti ni za koga drugog na svijetu.
Vjerujem ti! Sada, kad je on tvoj suprug, ti ga ne bi zamijenila ni za to. Ali bi neke
njegove loe osobine rado zamijenila za bolje.
Da, isto tako rado kao i neke svoje. Ni ja ni on nismo savreni. Koliko god elim da
se on popravi, elim se popraviti i ja. On e se popraviti, zar ne, Heleno? On ima tek
dvadeset i est godina!
Mogao bi odgovorila sam.
Hoe, hoe! ponovila je.
Ne ljuti se to nisam tako uvjerena u to, Milicent! Ne bih ti eljela oduzeti nade, ali
moje su bile tako esto iznevjerene da vie nita ne iekujem.
Ali ti se ipak jo nada ak i za gospodina Huntingdona?
Jest, ak i za njega! Nade, ini se, mogu prestati samo sa ivotom. Ali reci, je li
Arthur toliko gori od gospodina Hattersleya?
Ako eli uti moje iskreno miljenje, znaj da se njih dvojica uope ne mogu
usporeivati. Ne smije se uvrijediti, Heleno, ja uvijek kaem iskreno to mislim. A to moe
i ti. Neu se naljutiti.
Nisam uvrijeena, draga! Moje je miljenje, ako se ta dvojica mogu usporeivati, da
e gospodin Hattersley pri tom uvijek bolje proi.
Milicent je morala znati kako mi je bilo teko to priznanje. Izrazila je svoju ljubav
prema meni poput djeteta, naglo me poljubivi. Nije mi odgovorila ni rijei, brzo se
okrenula, zgrabila svoju kerkicu i sakrila lice u njezinu suknjicu. Kako je udno to mi tako
esto plaemo zbog drugih, a ne zbog sebe! Njezino je srce bilo puno vlastite boli, ali se
prelilo sjetivi se moje. I ja sam prolila suze vidjevi koliko me ona voli, iako zbog sebe
nisam ve tjednima plakala.
Jednoga kinog dana prolog tjedna vei je dio drutva nastojao utui vrijeme
igranjem biljara. Milicent i ja bile smo s djecom u biblioteci. Spremale smo se da sebi
priredimo ugodno jutro izmeu knjiga i djece. Nismo bile ovdje due od dva sata kad se
pojavio gospodin Hattersley, privuen djejim glasovima. On je oboavao svoju kerku,
jednako kao i ona njega.
Vonjao je po staji, gdje se zabavljao svojim miljenicima konjima. Ali, to nije smetalo
mojoj maloj imenjakinji, koja je prodorno kriknula primijetivi u vratima golemi lik svoga
152

Knjigoteka

oca. Napustivi svoju majku stala je brzo puzati prema njemu. Zagrlila ga je oko koljena i
nasmijala mu se, zabacivi glavu. I on se nasmijeio tom malom, divnom biu sjajnih plavih
oiju i plave kose koja se sputala preko ramena. Nije li toga asa pomislio kako je
nevrijedan takva skupocjenog posjeda? Podigao ju je, i oni su se nekoliko trenutaka vrlo
buno igrali. Bilo je teko kazati tko se vie smijao i vikao, otac ili dijete. Napokon je ta
glasna zabava ipak prestala, odjednom, kako se i moglo oekivati. Mala se osjeala
povrijeenom i stala plakati. Neljubazan drug u igri, gurnuo ju je u krilo njezine majke kojoj
je rekao neka je umiri. Sretna to se vratila svojoj tjeiteljici, od koje je prije bila tako brzo
pobjegla, mala se stisnula u njezin zagrljaj i prestala plakati. Spustivi umornu glavicu na
njezine grudi, ubrzo je zaspala.
U meuvremenu je gospodin Hattersley priao kaminu i zastao. Stao se ogledavati
skrtenih ruku kao da je ova kua i sve to je sadravala njegovo vlasnitvo.
Prokleto loe vrijeme! zapoeo je. Danas neemo moi poi u lov. Zatim je
iznenada podigao glas, elei nas zabaviti s nekoliko taktova neke vragoljaste pjesme, da bi
je zavrio fukanjem i nastavio govoriti: Gospoo Huntingdon, va mu ima zaista dobre
konje. Nema ih mnogo, ali su dobri. Gledao sam ih jutros. Moram priznati da su Crna Bess,
Sivi Tom i Nimrod najljepi konji koje sam u posljednje vrijeme vidio.
Zatim je stao govoriti o njihovim dobrim osobinama, naglaavajui da se on
ozbiljnije namjerava baviti konjima im se njegov stari gospodin otac najzad odlui
napustiti ovaj svijet. Ne elim da on to uini ubrzo dodao je. Neka starac samo ostane
na ovom svijetu dokle god eli.
I ja se nadam da tako mislite, gospodine Hattersley!
Ja samo mnogo govorim. Znam, to se jednog dana mora dogoditi, pa stoga mislim
samo na dobre strane toga, zar ne, gospoo Huntingdon? to vas dvije radite ovdje? Gdje je
lady Lowborough?
U sobi za biljar.
Ona je divno bie! nastavio je, promatrajui svoju enu, koja je promijenila boju i
inila se sve uznemirenija dok je on dalje govorio. Kako li je otmjena! Ima divne crne oi. I
vrlo je pametna! Zna i dobro govoriti kad hoe. Ja je oboavam! Ali, ne brini, Milicent! Ne
bih je poelio za suprugu ak ni kad bi imala kraljevstvo za miraz. Zadovoljniji sam onom
koju imam. Zato me tako uvrijeeno gleda? Ne vjeruje mi?
Vjerujem proaptala je, glasom u kojem se nazirala tuga i rezignacija. Zatim se
okrenula i pogladila po kosi usnulo dijete, koje je lealo na sofi kraj nje.
Zato se onda ljuti? Doi ovamo, Milly, i kai mi to ti se u mojim rijeima nije
svialo.
Ona mu je prila i poloila svoju malu glavu na njegovu ruku, pogledala ga u lice i
njeno kazala:
Zar je to vano, Ralphe? Divio si se Annabelli, i to zbog odlika koje ja ne
posjedujem. Ali ti ipak vie voli mene za suprugu, to dokazuje da tebi ljubav nije
potrebna. Najvanija ti je enina briga za kuu i za dijete. Ne ljutim se, samo mi je ao.
Druim je glasom dodala, podignuvi glavu s njegove ruke i gledajui u pod: Jer ako me
ne voli, tu se ne moe nita uiniti.
To je istina! Ali tko ti je kazao da te ne volim? Jesam li moda kazao da volim
153

Knjigoteka

Annabellu?
Rekao si da je oboava.
Istina je, ali to nije ljubav! Oboavam Annabellu, ali je ne ljubim. Ja ljubim tebe,
Milicent, ali tebe ne oboavam. Za dokaz svojih osjeaja zgrabio je nekoliko njezinih
uvojaka i stao ih nemilosrdno povlaiti.
Je li to istina, Ralphe? apnula je uz slab smijeak, koji se vidio kroz njezine suze,
nastojei osloboditi svoju kosu.
Naravno odgovorio je. Samo to me ti ponekad mui.
Ja, tebe! viknula je iznenaeno.
Da, da ali samo svojom izvanrednom dobrotom. Kad cijeli dan jede slatkie,
zaeli se kiselkastog naranina soka za promjenu. Nisi li nikad primijetila pijesak na
morskoj obali? Kako je ugodan i mek pod nogama! Ali kad pola sata hoda po tom
mekanom sagu, koji poputa pod svakim tvojim korakom, sputajui se to vie to veom
teinom upre, osjetit e kako je to naporno, i bit e sretna kad napokon stupi na dobru,
vrstu stijenu. Makar bila tvrda poput mlinskog kamena, ipak e ti biti lake hodati po njoj.
Shvaam to eli kazati, Ralphe rekla je nervozno se igrajui laniem za sat.
Znam to misli, ali sam uvijek vjerovala da ti je to drago. Ne mogu se vie promijeniti.
Ja to volim odvratio je, ponovo je privukavi k sebi. Ne ljuti se to ti to govorim,
Milicent! ovjek se mora ponekad na neto poaliti. Ako se ve ne moe aliti to e ga
njegova ena otjerati u smrt svojom zlovoljom i neraspoloenjem, tada e se potuiti bar na
njezinu dobrotu i brigu.
Zato da se uope ali, ako ti nisam dosadila?
Tako ispriavam vlastite greke. Misli li da bih htio podnijeti sav teret svojih
grijeha na vlastitim pleima, kad postoji netko tko taj teret moe sa mnom podijeliti, jer je
sam bez grijeha.
Nema takvoga na svijetu odgovorila je ozbiljno. Zatim je maknula njegovu ruku
sa svoje glave, poljubila je s izrazom najvee odanosti i krenula prema vratima.
to sada? zapitao je. Kamo ide?
Urediti kosu rekla je, nasmijeivi se kroz razbaruene uvojke. Tome si ti kriv.
Dobro, pouri! Divna mala ena rekao je kad je ona izila samo to je
premekana. Gotovo ti se rastopi u rukama. Ponekad mislim da u je razljutiti kad se opijem,
ali se ona nikad ne poali, kao da joj je sve svejedno.
Mogu vam o tome dati objanjenje, gospodine Hattersley rekla sam. Nije joj
svejedno. Ali vi ipak niste uli da se ona ali.
Kako to znate? Tui li se vama? pitao me s iznenadnim bijesom, koji bi se
pretvorio u plamen da sam odgovorila da.
Ne odgovorila sam ali je poznajem due i bolje sam je prouila nego vi. Mogu
vam kazati, gospodine Hattersley, da vas Milicent voli vie nego to zavreujete. Vi biste je
mogli veoma usreiti, umjesto da budete njezin zao duh. Mogu tvrditi da ni jedan dan ne
proe, a da joj vi ne zadate neki udarac kojega biste je mogli potedjeti.
Nisam za to kriv odgovorio je gledajui nezainteresirano strop i gurajui ruku u
154

Knjigoteka

dep. Ako joj se moje ponaanje ne svia, morala bi mi to kazati.

Nije li ona upravo takva ena kakvu ste eljeli? Niste li govorili gospodinu
Huntingdonu da vam je potrebna ena koja bi vam se potpuno pokorila i koja vas nikada ni
zbog ega ne bi krivila, ma to vi uinili?
Istina je, ali ne moemo uvijek imati sve to elimo. To kvari i najbolje od nas, zar
ne? to ja mogu ako vidim da joj je svejedno ponaam li se poput kranina ili poput
najgoreg lopova? A zato je ne bih draio kad je ona tako meka i ne protivi se? Lei poput
psa do mojih nogu, pa nikad ni ne zarei kako bi mi stavila do znanja da joj je sada dosta.
Ako ste po prirodi tiranin, tada je iskuenje jako, priznajem. Ali plemeniti ovjek
nikad ne mui slabije od sebe, nego ih nastoji zatititi i pomoi im.
Pa ne muim je. Ali je neizmjerno dosadno kad se netko neprekidno brine za tebe i
miluje te. A kako i mogu znati da je muim, ako mi to ona nikada ne pokae? Ponekad mi se
ini da ona uope nema osjeaja. Zato je izazivam dok napokon ne zaplae. Tek sam tada
zadovoljan.
Znai, uivate u muenju?
Ne, ni govora! Osim kad sam loe volje, ili naroito dobre, pa mi je potrebna
zabava. Ili kad ona izgleda nesretno, pa je moram malko prodrmati. Ponekad me izaziva i
time to plae bez razloga, a nee mi kazati zato. To me razbjesni preko svake mjere,
naroito kad nisam posve pri sebi.
to je bez svake sumnje, najei uzrok rekla sam. Ali, ubudue kad primijetite
da je alosna, ili da plae bez razloga, pripiite to samom sebi, gospodine Hattersley! Budite
sigurni, neto ste loe uinili, ili joj smeta vae ponaanje.
Ne mogu vjerovati. Ako je tako, ona bi me morala upozoriti. Ne volim kad se
povlai u sebe, prkosi i nita ne govori. To nije poteno. Kako moe oekivati da u ja neto
poduzeti?
Moda vas ona smatra razumnijim nego to jeste. Zavarava se nadom da ete
jednom sami uvidjeti svoje greke i popraviti se, ako o svemu razmislite.
Ne brinite se, gospoo Huntingdon! Sam imam dovoljno razuma da znam kako se
moram vladati. Ponekad mislim da to i nije vano, dok ne povrijedim nikoga osim sebe...
Vrlo je vano upala sam mu u rije zbog vas i zbog svih onih koji su s vama
povezani. Naroito zbog vae ene. Glupo je govoriti kako ne vrijeate nikoga osim sebe.
Nemogue je povrijediti sebe, a da u isti as ne povrijedimo jo stotinjak drugih. Moda i
vie. Bilo zlom koje smo uinili, bilo dobrom to smo ga propustili.
Bio bih kazao, da me niste prekinuli, kako ponekad mislim da bi za mene bilo bolje
kad bih imao enu koja bi me uvijek podsjeala na ono to treba da inim. Koja bi mi
govorila kad grijeim, i tjerala me na dobro. Odobravajui jedno, a odbijajui drugo.
Kad osim odobravanja ne biste imali viih motiva da inite dobro, tada vam to ne
bi mnogo koristilo.
Da, ali kad bih imao druicu koja se ne bi uvijek pokoravala i bila jednako ljubazna,
koja bi mi iskreno kazala svoje miljenje kao to vi, na primjer, inite... Kad bih s vama
postupao onako kako ponekad postupam s njom u Londonu, vi biste me istjerali iz kue.
Varate se, nisam ja svadljivica.
155

Knjigoteka

To bolje, jer ja ne podnosim da mi se protuslovi. Volim raditi sve po svojoj volji,

iako to esto nije ni za koga dobro.
Nikad vam ne bih prigovarala bez razloga, ali bih vam uvijek govorila to mislim o
vaem ponaanju. Pa ako biste me ve podjarmili tjelesno i duevno, bar biste shvatili da
sam toga svjesna.
To znam, lijepa moja damo! Kad bi moja draga mala ena inila isto, mislim da bi to
bilo bolje za nas oboje.
Pa recite joj!
Ne, neka ostane onakva kakva je! Trebalo bi nam oboma mnogo toga prigovoriti,
uviam, sada kad mislim o tome. A Huntingdon esto ali to niste nalik na nju. Taj
pokvarenjak! Morate i sami uvidjeti da ga ne moete promijeniti. Deset puta je gori od
mene. Boji vas se, to je istina. Vlada se najbolje to moe kad je u vaoj prisutnosti.
Pitam se tada kakvo je njegovo najgore vladanje nisam se mogla suspregnuti da
kaem.
Da budem iskren, uasno! Zar ne, Hargrave? obratio se tom gospodinu koji je
uao u sobu a da nisam ni primijetila. Nije li Huntingdon isto onako pokvaren kao to je
uvijek bio?
Njegova ena nee dopustiti da ga tako napada odgovorio je gospodin Hargrave
pristupivi nam. Ali moram se zahvaliti Bogu to nisam nalik na njega.
Moda bi bilo bolje kad biste samog sebe promatrali odvratila sam i tada rekli:
Boe, smiluj se meni greniku!
Vrlo ste strogi odgovorio je, lagano se naklonivi i povukavi se pomalo
uvrijeeno. Hattersley se nasmijao i lupnuo ga po ramenu. Izvlaei se ispod njegove ruke,
povrijeena izraza, gospodin se Hargrave povukao u drugi kut.
Nije li to strano, gospoo Huntingdon viknuo je njegov zet. One sam ga noi u
pijanstvu udario. Otada je uvrijeen na mene, iako sam ga zamolio za oprotenje ve
drugog jutra.
Tvoj nain na koji si me to zamolio odvratio je Hargrave i obrazloenje, iz
kojega se jasno vidjelo da si se svega sjeao, pokazali su mi da i nisi bio tako pijan. Bio si
potpuno svjestan, pa si odgovoran za svoj in.
Htio si se umijeati izmeu mene i moje ene zagunao je Hattersley a to bi
svakoga izazvalo.
Znai, tvrdi da si imao pravo? kazao je njegov protivnik i pogledao ga osvetniki.
Naprotiv, kaem da to ne bih bio uinio da nisam bio uzbuen. Pa, ako se eli
ljutiti i nakon onoga to sam ti rekao, ljuti se i budi proklet!
Suzdrao bih se od takvih rijei u prisutnosti jedne dame rekao je gospodin
Hargrave, skrivajui svoj bijes pod maskom gaenja.
Pa to sam govorio? odvratio je Hattersley nita do istine. Neka bude proklet,
zar ne, gospoo Huntingdon, ako ne oprosti svom zetu.
Morali biste mu oprostiti, gospodine Hargrave, kad vas je zamolio rekla sam.
To vi kaete? Dobro, tada u mu oprostiti! Nasmijavi se, pristupio mu je i
156

Knjigoteka

ponudio svoju ruku. Njegov ju je roak smjesta zgrabio i izmirenje se inilo iskrenim.
Ta uvreda nastavio je Hargrave ne bi bila ni upola tako teka da se nije dogodila
u vaoj prisutnosti. Budui da ste me vi zamolili da oprostim, ja u to uiniti, i sve
zaboraviti.
Mislim da e biti najpametnije ako se sada povuem proaptao je Hattersley sa
udnim smijekom i iziao. I njegov se drug nasmijeio. To me upozorilo na opreznost.
Gospodin Hargrave mi je pristupio i zapoeo ozbiljno:
Draga gospoo Huntingdon, kako sam se plaio ovog trenutka! Ne bojte se dodao
je jer mi je lice porumenjelo od bijesa. Ne elim vas uvrijediti svojim beskorisnim
albama. Ne elim vas uznemiriti spominjanjem svojih osjeaja. Ali, moram vam kazati
neto to vi morate znati, iako me to veoma boli.
Tada mi nemojte kazati!
To je vrlo vano!
Ako je tako, onda u svakako ubrzo saznati, naroito ako su u pitanju loe vijesti. A
sada u odvesti djecu u njihove sobe.
Mogli biste pozvoniti i pozvati nekoga da ih odvede.
Ne, elim sama poi s njima gore. Doi, Arthure!
Ali, vi ete se vratiti?
Neu skoro! Nemojte me ekati!
Kad vas mogu ponovo vidjeti?
Kod ruka. Otila sam nosei malu Helenu na rukama, a Arthura vodei kraj sebe.
On se okrenuo mrmljajui neto nestrpljivo. Razabrala sam jedino rijei bez srca.
Kakve su to gluposti, gospodine Hargrave? zapitala sam zastavi na pragu.
Oh, nije to nita! Nisam elio da ujete ono to sam samom sebi govorio. Ali doista,
gospoo Huntingdon, morao bih vam neto rei, to je meni isto tako teko izgovoriti kao
to e vama biti teko uti. Molim vas, rtvujte mi nekoliko asaka nasamu, kad god i gdje
god elite. Ne inim to iz sebinih razloga, ni zbog iega to bi moglo pomutiti vau
nadljudsku dobrotu. Stoga me ne morate ubijati tim svojim hladnim i prezirnim pogledom.
Odvie su mi dobro poznati osjeaji koje gajimo prema onima to nam donose zle vijesti...
Doista silno mudro! rekla sam upadajui mu u rije. Ako je neto vano, kaite
to u dvije-tri rijei prije nego to odem.
Ne mogu to kazati u tri rijei. Poaljite tu djecu u njihovu sobu i ostanite sa mnom!
Ne, zadrite svoje zle glase za sebe. Znam da je to neto to ne elim uti. Neto to
mi ne bi bilo drago.
Odvie ste dobro pogodili. Ali osjeam svojom dunou da vam sve kaem, kad
ve to znam.
Potedite nas, i ja u vas rado osloboditi te dunosti. Ponudili ste se da mi to
kaete, a ja sam odbila da vas sasluam. Neu vas kriviti zbog moga neznanja.
Neka bude tako. Neete to uti od mene. Ali, kad vas taj udarac pogodi, sjetite se da
sam ga htio ublaiti za vas.
157

Knjigoteka

Ostavila sam ga. to mi je mogao otkriti, a da bi to bilo tako vano za mene? Bez
svake sumnje, bila je neka pretjerana pria o mome nesretnom suprugu, koju je on htio
iskoristiti za svoje namjere.
Nikad vie nije spomenuo tu tajnu, i ne vidim razloga da alim to je nisam htjela
sasluati. Onaj me udarac jo nije pogodio, i ne plaim ga se. Zasada sam zadovoljna
Arthurom, nije se loe ponio proteklih etrnaestak dana. Posljednji je tjedan bio tako
umjeren za stolom da sam primijetila veliku promjenu na bolje u njegovu ponaanju i
izgledu. Smijem li se ponadati da e to potrajati?

158

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXIII

7.
Jest, nadat u se! Veeras sam ula Grimsbya i Hattersleya kako se tue zbog
domainove negostoljubivosti. Nisu znali da sam u blizini, jer sam stajala iza zavjese
promatrajui mjesec dok se dizao za tamnim brijestovima. Pitala sam se kako to da je
Arthur iznenada postao tako sentimentalan jer i on je, naslonjen na kameni stup kapije,
promatrao mjesec.
Mislim da vie nee biti zabave u ovoj kui rekao je gospodin Hattersley. Nisam
mislio da e nae prijateljstvo trajati zauvijek. Ali nisam slutio ni da bi moglo tako zavriti.
Plaio sam se da e nas naa draesna domaica istjerati iz kue zbog naeg ponaanja.
To se nije moglo predvidjeti, zar ne? zapitao ga je Grimsby nacerivi se. Opet e
se Arthur promijeniti kad mu ona dosadi. Kad doemo za godinu-dvije ponovo ovamo, sve
e opet biti po starom.
Ne znam odgovorio je drugi ona nije ena koja ovjeku brzo dosadi. Ali, bilo
kako bilo, uasno je dosadno to se ne moemo zabavljati jer je on odluio da se pristojno
vlada.
I to sve zbog one proklete ene! promrmljao je Grimsby. ene su propast
svijeta! Donose neprilike svagdje gdje se pojavljuju, svojim slatkim licima i otrim jezicima.
Tog sam se asa pojavila iz svog skrovita, te sam, nasmijavi se gospodinu
Grimsbyju, napustila sobu i pola u potragu za Arthurom. Vidjela sam gdje se zadrava, pa
sam krenula prema njemu, susrevi ga kad se upravo spremao krenuti u aleju. Bila sam
tako sretna da sam potrala prema njemu i zagrlila ga. To moje ponaanje imalo je udne
posljedice. Promucao je: Draga moja! i poljubio me toplo kao nekada. A zatim je glasom
punim uasa uzviknuo:
Heleno! to se dogodilo, doavola? i ja sam primijetila, na mjeseini to je
provirivala kroz granje, da je on bio uasno blijed i prestraen.
Kako udno da je najprije pokazao tako tople osjeaje, a tek se onda iznenadio! To je
bio dokaz da su njegovi osjeaji bili iskreni. On me jo uvijek voli.
Uplaila sam te, Arthure! rekla sam i nasmijala se. Kako si nervozan!
Zato si to uinila? viknuo je izvlaei se iz mog zagrljaja, te briui rupiem
elo. Vrati se smjesta kui, Heleno! Prehladit e se!
Neu otii prije nego to ti kaem zato sam dola ovamo. Oni te optuuju, Arthure,
zbog tvoga trijeznog ponaanja. A ja sam ti eljela zahvaliti zbog toga. Kau da je za sve
kriva ta prokleta ena! Ali ne daj da te oni svojim ruganjem prisile da promijeni svoje
dobre odluke, ili svoju ljubav prema meni.
159

Knjigoteka

Nasmijao se. Stisnula sam ga u zagrljaj i stala plakati.

Nastoj se ponaati i dalje tako, i ja u te voljeti jo vie nego prije.
Hou, hou! rekao je i naglo me poljubio.
A sada, brzo u kuu. Ne smije izlaziti napolje u laganoj veernjoj haljini!
Veer je divna rekla sam.
Ta e no biti kriva za tvoju smrt, ako jo trenutak due ostane. Tri!
Vidi li moju smrt meu tim divnim drveem, Arthure? zapitala sam ga, jer je on
zurio u mrak kao da ju je ugledao. Nisam ga eljela ostaviti sada kad sam ponovo nala
svoju sreu. Ali, on se naljutio, pa sam ga poljubila i otrala natrag u kuu.
Te sam veeri bila tako dobro raspoloena da mi je Milicent apnula kako sam ja
dua drutva i da me nikada nije vidjela tako veselu. Govorila sam dovoljno za
dvadesetoricu i smijala se. Dijelila sam svoju sestrinsku njenost svima. Grimsbyju,
Hattersleyu, Hargraveu i lady Lowborough. Grimsby je zurio u mene i udio se. Hattersley
se smijao i alio, ali se ipak ponaao onoliko dobro koliko je mogao. Hargrave i Annabella
promatrali su me iz razliitih pobuda. Milicent je bila oduevljena to su se njezin suprug i
brat tako dobro ponaali, pa je i ona bila vesela i sretna. ak je i lorda Lowborougha
zarazilo ope dobro raspoloenje. Njegove sive oi krijesile su se ispod gustih obrva. Ovaj
puta je nestalo njegove hladne suzdrljivosti i ponosa. Sve nas je zaudio svojim radosnim
raspoloenjem. Arthur nije mnogo govorio, ali se i on smijao i sluao ostale. Bio je dobre
volje, koju ovaj put nije izazvalo vino. I tako smo svi bili vedro, nevino i sretno drutvo.
Juer, kad je Rachel dola da me obue za veeru, primijetila sam da je plakala. Htjela
sam saznati razlog, ali mi ga ona nije htjela rei. Je li moda bolesna? Ne! Je li primila loe
vijesti od svojih prijatelja? Ne! Je li je netko od posluge uvrijedio?
Oh, nije gospoo! odgovorila je. Ne plaem zbog sebe.
to se dogodilo, Rachelo? Jesi li itala kakav tugaljiv roman?
Nisam! odgovorila je i zabrinuto stala kimati glavom. Zatim je nastavila: Da
budem iskrena, gospoo, ne svia mi se gospodinov postupak.
Kako to misli, Rachelo? U posljednje je vrijeme s njime sve u redu.
Dobro, ako vi tako mislite.
Zatim mi je brzo poeljala kosu, ,to je bilo posve suprotno njezinu uobiajenom
mirnom ponaanju, apui kako je to divna kosa i da bi ona htjela vidjeti jo jednu takvu.
Zatim me je njeno pogladila.
Je li ta njenost namijenjena meni ili mojoj kosi? zapitala sam i pogledala je sa
smijekom. Ali, u njezinim sam oima vidjela suze.
to se dogodilo, Rachelo? uzviknula sam.
Ne znam, gospoo, ali...
to?
Da sam na vaem mjestu, ne bih toj lady Lowborough dopustila da ostane ni
trenutak due u vaoj kui. Ni trenutak!
Kao da me pogodio grom. Prije nego to sam mogla zatraiti objanjenje od nje, u
sobu je ula Milicent. Ona je obino dolazila ako bi se odjenula prije mene. Ostajala bi tako
160

Knjigoteka

sa mnom do polaska na veeru. Vjerojatno me ovaj put morala smatrati veoma

nedrutvenom, jer sam neprekidno mislila na posljednje Racheline rijei. Jo sam se nadala
da su bile bez osnova, i da su potekle samo iz ogovaranja posluge, koja je promatrala
ponaanje lady Lowborough posljednjih mjesec dana. Ili moda u vezi s neim to se bilo
dogodilo izmeu njihova gospodara i nje za njezina prijanjeg boravka u naoj kui. Za
veere sam paljivo promatrala nju i Arthura. Nisam primijetila nita naroito u njihovu
ponaanju. Nita nije moglo izazvati moju sumnju. To bi se moda dogodilo nekoj
sumnjiavoj dui, a ja to nisam bila.
Odmah nakon veere Annabella je izila sa svojim muem da uiva u mjeseini.
Gospodin Hargrave doao je u salon malko prije ostalih i izazvao me na partiju aha. To je
uinio bez onoga alosnog izraza kojim mi se obino obraao kad bi popio malo vina.
Pogledala sam ga, elei se uvjeriti da je doista tako. Njegove su oi mirno srele moj pogled.
Neto nisam shvaala u njegovu ponaanju. Ali, sigurno nije bio pijan. Nisam htjela s njim
igrati, pa sam mu preporuila Milicent.
Ona ne igra dobro rekao je. Htio bih iskuati svoje znanje u igri s vama. Doite!
Ne moete tvrditi da vam je ao odloiti svoj runi rad. Znam da ga se prihvaate samo kad
nemate boljeg posla.
Ali ah je nedrutvena igra napomenula sam zabavljaju se samo igrai.
Ovdje nema nikoga do Milicent, a ona...
Bit u oduevljena da vas promatram uskliknula je moja prijateljica. Dva tako
dobra igraa, to e biti uzbudljivo! Pitam se tko e pobijediti.
Pristala sam.
Gospoo Huntingdon rekao je vrlo razgovjetno Hargrave postavljajui figure, kao
da svojim rijeima daje dvostruko znaenje vi dobro igrate ah. Ali ja ga igram jo bolje.
Dugo emo igrati i vi ete mi zadati potekoe. Ali ja mogu biti isto tako strpljiv kao vi, i
sigurno u pobijediti. Uputio mi je pogled koji mi se nije sviao. Bio je gotovo drzak, i kao
da je ve trijumfirao u svojoj moguoj pobjedi.
Nadam se da neete, gospodine Hargrave! odvratila sam tako estoko, da je to
upalo u oi Milicenti. Ali on se samo nasmijao i proaptao:
Vrijeme e pokazati!
Poeli smo igrati. Bio je siguran u svoju nadmo, a ja sam ga nastojala razoarati u
njegovim iekivanjima, smatrajui taj dvoboj ozbiljnim. Nisam eljela da ta pobjeda
pridonese dokazivanju njegove nadmonosti, ni da podstakne njegov san o nekakvoj
buduoj pobjedi Igrao je oprezno, ali sam se ja borila svim silama. Neko se vrijeme ishod
igre nije nazirao, a zatim se inilo da je pobjeda naklonjena meni. Uzela sam nekoliko
njegovih najjaih figura i oigledno sprijeila neke od njegovih namjeravanih poteza. Prinio
je ruku elu i trenutak razmiljao. Unaprijed sam se veselila pobjedi. Napokon je on podigao
glavu, povukao potez, pogledao me i mirno kazao:
Mislite da ete pobijediti, zar ne?
Nadam se odgovorila sam, uzimajui njegova lovca, to ga je bio gurnuo prema
mom skakau s tako nemarnim izrazom lica da nisam shvatila posljedice svoga poteza.
Ta me kula mui rekao je ali je skaka moe preskoiti. Nato je uzeo moju
161

Knjigoteka

posljednju kulu. Sada, kad sam je maknuo, nita mi vie ne stoji na putu.
Oh, Waltere, kako moe! viknula je Milicent. Ona ima mnogo vie figura od
tebe.
Jo u vam prirediti dosta neprilika odgovorila sam a moda u vas matirati,
gospodine, prije nego to i sami opazite. Pazite na kraljicu!
Igra je postajala sve ea. Trajala je dugo, i ja sam mu zadala dosta potekoa. Ipak
je igrao bolje od mene.
Kako se ogoreno borite! rekao je gospodin Hattersley, koji nas je neko vrijeme
promatrao.
Gospoo Huntingdon, ruka vam dre, kao da je to za vas od ivotne vanosti. A ti
se, Waltere, dri tako kao da si siguran u svoj uspjeh. Da sam na tvom mjestu, ne bih je
pobijedio. Mogla bi te zamrziti. Vidim to u njezinim oima!
Hoete li napokon zautjeti? kazala sam, jer su mi njegove rijei odvlaile panju.
Jo nekoliko pogrenih poteza, i vie se neu moi izvui.
ah! viknuo je. Nastojala sam se sjetiti kako bih se jo mogla izvui. Mat!
dodao je mirno. Zadrao je tu posljednju rije, kako bi mogao vie uivati u mom
iznenaenju. Bila sam glupo razoarana zbog njegove pobjede. Hattersley se smijao, a
Milicent je bila tuna videi da me to alosti. Hargrave je poloio svoju ruku na moju i
njeno je stisnuo, apui: Pobijeena, pobijeena! Gledao me uzbueno i njeno, to me
jo vie uvrijedilo.
Nikada, gospodine Hargrave! uzviknula sam, povlaei svoju ruku.
Ne elite priznati? odgovorio je, pokazujui sa smijekom ahovsku plou.
Ne, ne rekla sam, shvaajui kako je moje ponaanje bilo udno. Vi ste me
pobijedili u ahu.
Hoemo li jo jednom pokuati?
Ne!
Priznajete moju nadmo?
U ahu, da!
Digla sam se da nastavim runi rad.
Gdje je Annabella? zapitao je ozbiljno Hargrave, poto se ogledao po sobi.
Izila je sa lordom Lowboroughom odgovorila sam, jer je od mene traio
odgovor.
I jo se nije vratila? zapitao je ozbiljno.
ini mi se da nije.
A gdje je Huntingdon? ponovo se ogledao.
Iziao je s Grimsbyjem rekao je Hattersley suspreui smijeh.
Zato taj smijeh? Zato ih je Hargrave tako povezao? Je li to ipak bila istina? Zar je to
bila ona uasna tajna koju mi je elio otkriti? Moram smjesta otii. Ustala sam i napustila
sobu, polazei u potragu za Rachelom od koje sam eljela zatraiti objanjenje. Ali gospodin
Hargrave me slijedio u predvorje i, prije nego to sam mogla otvoriti druga vrata, poloio je
162

Knjigoteka

ruku na kvaku.
Smijem li vam neto kazati, gospoo Huntingdon? zapitao je ozbiljno me
gledajui.
Ako je u pitanju neto to bi se isplatilo uti, onda kaite odgovorila sam drui
cijelim tijelom.
Bez rijei mi je primakao stolicu. Samo sam se naslonila na nju i zamolila ga da
nastavi.
Nemojte se uzbuivati rekao je. Ono to vam namjeravam kazati i nije tako
strano. elim da sami stvorite zakljuak. Rekli ste da se Annabella jo nije vratila?
Da, da nastavite! kazala sam nestrpljivo, jer sam se plaila da neu moi ostati
mirna.
uli ste da je Huntingdon iziao s Grimsbyjem?
Pa to onda?
uo sam kako je on kazao vaem suprugu, odnosno ovjeku koji se tako naziva...
Nastavite, gospodine!
Naklonio se i nastavio: uo sam kako je Grimsby rekao da e on ve sve to s
lordom urediti. Lord Lowborough e s Annabellom otii prema jezeru, a Grimsby e se tamo
sresti s njima. Kazat e lordu da mora s njim razgovarati o nekim poslovima, koji gospodu
nee zanimati. Tada e Annabella rei da e se vratiti kui i krenut e prema nasadima.
Grimsby e lorda zadrati u razgovoru koliko bude mogao due. Zatim e ga povesti natrag
drugim putem, upozoravajui ga na drvee, polja i na sve ega se bude sjetio. Gospodin
Hargrave je zastao i pogledao me.
Bez ijedne rijei ili napomene ja sam se digla, istrala iz sobe i iz kue. Nisam vie
mogla podnijeti tu neizvjesnost. Nisam htjela sumnjiiti svoga supruga samo zbog ispraznih
rijei, a nisam mu vie htjela ni lakomisleno vjerovati. Morala sam saznati istinu. Potrala
sam do nasada. Tek to sam onamo stigla, zvuk glasova zaustavio je moje uzbueno disanje.
Odvie smo se dugo zadrali, on e ve biti kod kue rekla je lady Lowborough.
Nee, najdraa glasio je Arthurov odgovor ali moe potrati preko livade i ui
tiho u kuu. Ja u za tobom malo kasnije.
Koljena su mi klecala. U glavi mi se vrtjelo. Malo je trebalo da ne padnem u nesvijest.
Nije me smjela vidjeti u takvom stanju. Povukla sam se u grmlje, naslonila se na jedno deblo
i pustila ih da prou.
Ali, Huntingdone rekla je s puno prigovora, zaustavljajui se na mjestu gdje sam
se ja sino bila srela s Arthurom ovdje, na ovom mjestu poljubio si onu enu!
On joj je pristupio i kazao sa smijekom:
Nisam mogao nita drugo uiniti, najdraa! Zna da s njom ne smijem prekinuti. A
nisam li i ja vidio tebe kako si poljubila onog svoga glupana? Jesam li se ikada potuio?
Reci mi da je ne ljubi! Da je ne ljubi nimalo! zatraila je, stavljajui svoju ruku
na njegovu i gledajui ga ozbiljno. Dobro sam ih vidjela, jer ih je obasjavala mjeseina.
Kunem se svime to mi je sveto da je ne volim! odgovorio je poljubivi njezine
arke obraze.
163

Knjigoteka

Boe sveti, moram otii! uzviknula je, iznenada se otrgnuvi od njega. Zatim je
pobjegla.
On je ostao stojei preda mnom, ali ja nisam imala snage da se pojavim. Jezik mi se
prilijepio za nepce. udila sam se to on ne uje otkucaje moga srca, koji su bili snaniji od
uma laganog povjetarca. inilo se da u izgubiti svijest, ali sam ipak jo ugledala njegovu
sjenu kako odmie od mene, a moje su ui jasno hvatale zvuk njegovih rijei dok je govorio
samom sebi:
Eno tamo one tvoje budale! Tri, Annabello, tri! Brzo u kuu! Ah, on te nee
primijetiti! Grimsby ga je dovoljno dugo zadrao. Do mene je jo stigao i njegov
zadovoljan smijeh.
Pomozi mi sada, Boe! apnula sam i pala na koljena, izmeu vlanih grana i
mahovine. Gledala sam prema mjeseinom obasjanom nebu koje se pomaljalo kroz gusto
lie. Sve mi se sada inilo tamno. Moje je ubogo srce trailo utjehu u Bogu, ali nisam mogla
moliti sve dok me nije dodirnuo lagani povjetarac, rashladio moje elo i priveo me k
svijesti. Disala sam laganije, pogled mi se razbistrio i jasno sam ugledala ist mjesec na
tamnom nebu kojim su prolazili lagani oblaci. Primijetila sam i vjene zvijezde koje su mi
namigivale. Znala sam da u nai spasenje. Kao da mi je netko odozgo doapnuo: Ja te
nikada neu napustiti! Ne, znala sam da me on nee napustiti neutjeenu. Usprkos svemu
imat u dovoljno snage da se oduprem svim iskuenjima i da na kraju pobijedim! Pridigla
sam se osvjeena, iako ne umirena, i krenula prema kui. Moje je novosteene snage
nestalo, moram priznati, im sam ula u kuu i ostavila za sobom svjei vjetar i zvjezdano
nebo. Sve to sam ula i vidjela nanosilo je bol mome srcu. Predvorje, svjetiljke, stepenice,
vrata mnogih soba, zvuk razgovora iz salona. Kako u podnositi svoj budui ivot? U ovoj
kui, meu ovim ljudima? Oh, kako u ga podnositi! John je upravo uao u predvorje pa je,
primijetivi me, kazao da su ga poslali u potragu za mnom. Upravo je unio aj, pa gospodin
pita hou li doi.
Zamoli gospou Hattersley neka ona bude tako ljubazna i poslui aj. Ne osjeam
se dobro, pa molim da me ispriaju.
Povukla sam se u veliku praznu blagovaonicu, u tamu. uo se samo pjev vjetra. Kroz
zavjese je prodirala mjeseina. Stala sam etati gore-dolje, sama sa svojim gorkim mislima.
Kako je to vee bilo razliito od onog jueranjeg! Ono je bilo posljednji bljesak moje
ivotne sree. Kako sam bila luda to sam mogla biti tako sretna! Sada sam shvatila zato se
Arthur tako udno ponaao kad sam ga iznenadila u vrtu. Ljubaznost je bila namijenjena
njegovoj ljubavnici, a uas supruzi. Sada sam mogla shvatiti i razgovor izmeu Hattersleya i
Grimsbya. Oigledno su razgovarali o njoj, a ne o meni.
ula sam otvaranje vrata salona. Iz predvorja se pojavilo svjetlo i poelo se penjati
stepenicama. To je bila uboga Milicent. Pola je da vidi to je sa mnom. Nikome drugom nije
bilo stalo do mene. Ali ona je bila vrlo draga. Nisam prije plakala, ali su sada navalile suze.
Tako mi je ona koristila, a da mi nije ni prila. Ne naavi me gore, vratila se razoarana,
polaganije nego to se uspinjala. Hoe li sada ui ovamo i nai me? Ne, krenula je u
suprotnom smjeru i ula u salon. Bila sam sretna, jer nisam znala to bih joj kazala. Nisam
eljela nikome otkriti svoju bol. eljela sam sama ponijeti taj teret.
Kad se pribliilo uobiajeno vrijeme poinka, obrisala sam suze, nastojei da smirim
svoj glas i misli. Morala sam jo noas razgovarati s Arthurom. Htjela sam to uiniti mirno.
164

Knjigoteka

Nee biti nikakvih scena, niega zbog ega bi se on mogao poaliti svojim prijateljima,
niega emu bi se on mogao smijati sa svojom ljubavnicom. Kad se drutvo stalo povlaiti u
svoje sobe, tiho sam otvorila vrata, ba kad je on prolazio, i zamolila ga da ue.
to je s tobom, Heleno? zapitao je. Zato nam nisi natoila aj? to radi ovdje u
mraku? to te mui, mlada eno? Izgleda kao duh! nastavio je promatrajui me u svjetlu
svoje svijee.
Za tebe to nije vano odgovorila sam ne mora se vie brinuti o meni, kao ni ja
o tebi.
to to, dovraga, znai? promucao je.
Kad ne bi bilo naeg djeteta, sutra bih te ostavila, i nikada se vie ne bih vratila pod
ovaj krov zautjela sam na asak i umirila glas.
Doavola, to to govori, Heleno? viknuo je. to te na to nagnalo?
To ti savreno dobro zna. Ne gubimo vrijeme na nepotrebna objanjavanja, nego
mi reci...
Stao se zaklinjati da nita ne zna. Navaljivao je da mu kaem koja ga je otrovna ena
oklevetala, i u kakve sam ja to lai povjerovala.
Ne gubi vrijeme na psovanje, i ne zaplii se u jo vee lai odgovorila sam hladno.
Nisam povjerovala niijem svjedoenju. Bila sam veeras kraj nasada, pa sam sve ula i
vidjela.
To je bilo dovoljno. Uzviknuo je od iznenaenja, odloio svoju svijeu na najbliu
stolicu, naslonio se leima na zid i gledao me skrtenih ruku.
Pa, to onda? zapitao me bezobraznim glasom u kojem se osjeao i oaj i
nedostatak stida.
Samo to odvratila sam hoe li mi prepustiti dijete, i ono to je jo ostalo od
mog imetka, i dopustiti mi da odem?
Kamo?
Bilo kamo, gdje e dijete biti sigurno od tvoga tetnog utjecaja, ja osloboena tvoje
prisutnosti a ti moje.
Neu!
Hoe li mi dati dijete bez novaca?
Neu, pa ak ni tebe bez djeteta! Neu dopustiti da me cijela zemlja ogovara zbog
tvojih muica?
Tada u morati ostati, da budem prezrena i da me zamrzi. Ali, od danas mi vie
nismo mu i ena.
Dobro!
Ja sam majka tvoga djeteta i tvoja domaica, i nita vie! Prema tome nije potrebno
da izigrava ljubav prema meni. Ne elim vie tvoja milovanja, niti u ih podnositi.
Kako god eli. Vidjet emo tko e se prvi umoriti!
Ako se ja umorim, bit e to stoga to u se umoriti ivjeti u tvojoj blizini. Kad se
umori od tako grenog ivota i iskreno se pokaje, moda u ti moi oprostiti i pokuati da
te ponovo zavolim, iako e to biti vrlo teko.
165

Knjigoteka

A u meuvremenu ogovarat e me s gospoom Hargrave, i pisati duga pisma

svojoj tetki Maxwell da joj se poali na pokvarenjaka za kojega si se udala.
Neu se nikome potuiti. Ve sam se dosad namuila skrivajui tvoje pogreke
pred drugima, i izmiljajui vrline koje nii nikada posjedovao. Sada e se morati brinuti
sam za svoj dobar glas.
Ostavila sam ga dok je psovao, i krenula u svoju sobu.
Loe izgledate, gospoo napomenula je Rachel gledajui me sa strahom.
To je istina, Rachelo rekla sam, odgovarajui vie na njezin alostan pogled nego
na njezine rijei.
Znala sam to, ali vam ne bih bila spomenula...
Ne mui se zbog toga rekla sam, poljubivi njezine blijede starake obraze. Ja to
mogu podnijeti bolje nego to misli.
Jest, vi uvijek podnosite. Da sam ja na vaem mjestu, ne bih to inila. Glasno bih
vikala, i svima sve objavila! Pokazala bih mu tko sam...
Govorila sam i dosta kazala prekinula sam je.
Tada viite! navaljivala je. Ja ne bih bila tako blijeda i mirna, ni gutala bol.
Plakala sam objasnila sam joj i nasmijeila se usprkos svom jadu. Sad sam
mirna, i nemoj me ponovo uzbuditi. Ne govorimo vie o tome, i ne priaj nita posluzi! Sada
moe otii. Laku no, i ne uzbuuj se zbog mene! I ja u spavati budem li mogla.
Usprkos toj odluci krevet mi je bio tako nesnosan da sam ustala, upalila svijeu, sjela
za pisai stol i zapisala ono to se te veeri dogodilo! Bilo je bolje zabaviti se tako nego
leati u krevetu i muiti se sjeanjem i mislima na ono to se dogodilo i to me u budunosti
oekuje. Nala sam utjehu u opisivanju onih injenica koje su unitile moj mir, i onih sitnih
dogaaja to su pridonijeli otkrivanju istine. San mi ne bi bio donio smirenje kao ovo
zapisivanje, i ja ne bih mogla podnositi iskuenja to su me ekala toga dana. A ipak, kada
sam prestala pisati, osjetila sam uasnu glavobolju. Kad sam se pogledala u ogledalo,
opazila sam kako strano izgledam.
Rachel me dola odjenuti, govorei mi kako vidi na meni da sam provela teku no.
Milicent je takoer stigla elei saznati kako mi je. Rekla sam joj da se osjeam bolje, ali da
je molim neka me ispria kod drugih, jer cijelu no nisam mogla spavati. Kako bih eljela da
je taj dan ve proao! Drem na pomisao da bih morala sii na doruak. Kako u se sresti s
njima? Ipak, ne smijem zaboraviti, nisam ja kriva! Ne moram se niega plaiti. Budu li me
smatrali svojom rtvom, moi u ih samo aliti i prezirati.

166

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXIV

Veer
Doruak je proao. Bila sam mirna i hladna. Odgovorila sam na sva pitanja to se tie
moga zdravlja. Sve to je moda bilo udno u mom izgledu ili ponaanju, moglo se pripisati
mojem sinonjem ranijem odlasku zbog glavobolje. Ali kako u podnijeti jo tih deset ili
dvanaest dana dok oni ne otputuju? Zato tako dugo ostaju ovdje? A kad odu, kako li u
preivjeti mjesece i godine svoga budueg ivota u drutvu toga ovjeka, svoga najveeg
neprijatelja? Jer nitko me nije tako uvrijedio kao on. Oh, kad pomislim kako sam ga ludo
ljubila, kako sam mu vjerovala, kako sam se borila za njegovo dobro! I kako je on okrutno
zgazio moju ljubav. Izdao je moje povjerenje, moje molitve i suze, izdao moje nade, unitio
moje najljepe osjeaje. Osudio me na ivot u bijedi bez nade. Mrzim ga! Ta mi se rije ini
grenim priznanjem, ali ona je istinita. Mrzim ga, mrzim ga! Smiluj se Boe njegovoj
bijednoj dui! Neka shvati svoju krivnju. Ja ne traim osvetu! Kad bi on iskreno osjetio moju
bol, ja bih bila osveena i mogla bih mu oprostiti. Ali on je tako utonuo u grijeh i zlo da ne
vjerujem da e se to ikada dogoditi.
Gospodin Hargrave dosaivao mi je cijeli dan svojim ozbiljnim razumijevanjem i
silnom pristojnou. Kad bi bio nametljiv, manje bi me smetao, jer bih ga mogla ukoriti. Ali,
ovako, zaista je ljubazan i paljiv pa ne mogu biti gruba i nezahvalna. Ponekad mislim da
bih mu morala odati priznanje za njegovo suosjeanje. Zatim opet pomislim kako bi trebalo
da posumnjam u njega zbog udnih okolnosti u kojima se nalazim. Moda se i ne pretvara
da suosjea sa mnom, ali ne smijem zbog zahvalnosti prema njemu zaboraviti to ini. Ne
smijem zaboraviti onu partiju aha i rijei koje je tada govorio, i njegove poglede koji su me
onda oneraspoloili. Dobro je to sam se toga sjetila.
On neprestano trai priliku da sa mnom razgovara nasamu. Cijeli je dan nastojao to
ostvariti, ali sam ga razoarala. Ne iz straha pred onim to bi mi mogao kazati, ili bilo ega
drugoga to bi mogao pokuati. Zbog Milicent se nisam htjela s njim svaati. Ispriao se da
nee s ostalima poi ujutro u lov. I umjesto da se povue u biblioteku doao je u salon u
kojem sam sjedila zajedno s Milicent i lady Lowborough. One su se udubile u svoj posao, a
ja sam se opskrbila knjigom, izbjegavajui razgovor. Milicent je primijetila da elim utjeti,
a bez sumnje je to primijetila i Annabella. Ali, to za nju nije bio dovoljan razlog da dri jezik
za zubima, pa je stoga neprekidno brbljala, obraajui se uglavnom meni. Postajala je to
prijaznija i prisnija, to sam ja postajala hladnija i suzdranija. Gospodin Hargrave je
primijetio kako to teko podnosim, pa je umjesto mene stao odgovarati na njena pitanja.
Nastojao je svratiti njezinu panju s mene na sebe. Ali nita nije koristilo. Moda je mislila
da me boli glava, pa da stoga ne mogu govoriti. U svakom sluaju morala je primijetiti da mi
njezina razgovorljivost dosauje. To sam zakljuila po njezinu zlobnom nastavljanju
razgovora. Prekinula sam to gurnuvi joj u ruke knjigu na ijoj sam prvoj stranici zapisala:
167

Knjigoteka

Odvie dobro poznajem va karakter i vae ponaanje a da bih mogla osjeati prijateljstvo
prema vama. A budui da nemam takav talent za pretvaranje kao vi, ne mogu to ni initi.
Stoga vas molim, od ovog asa prekinite sve prijateljske veze sa mnom. A ako ja budem s
vama i nadalje postupala pristojno kao da ste asna ena, smatrajte to znakom panje
prema vaoj sestrini Milicent i njezinim osjeajima, a ne prema vama.
Kad je to proitala, arko je porumenjela i ugrizla se za usne. Istrgla je stranicu i
zgnjeila je, te bacila u vatru. Zatim se stala zabavljati itanjem te iste knjige. Za nekoliko
trenutaka Milicent je pola u djeju sobu, pa je pozvala i mene.
Annabella e nas ispriati, ona je zabavljena itanjem.
Ne, neu viknula je Annabella, iznenada pogledavi i bacivi knjigu na stol.
elim razgovarati s Helenom. Ti poi, Milicent, a ona e za nekoliko trenutaka doi za
tobom. Milicent je otila. Moemo li razgovarati, Heleno?
Zaudila me njezina drskost. Ipak sam pola za njom u biblioteku. Zatvorila je vrata i
prila kaminu.
Tko vam je to kazao?
Nitko! Nisam slijepa.
Ah, vi dakle sumnjate! Sumnjiavi ste? viknula je ona i nasmijala se. Bila je zaista
oajna, a sad se stala nadati osjetivi olakanje.
Da sam sumnjiava odvratila sam ve bih odavno bila otkrila vau podlost. Ne,
lady Lowborough, ne tvrdim da ste krivi samo na temelju sumnje.
Nego, na temelju ega? zapitala je, naslonivi se u naslonja i opruivi noge,
oito nastojei izgledati to bezbrinijom.
Uivam u etnji mjeseinom isto tako kao i vi odgovorila sam promatrajui je
netremice. A jedno od mojih najmilijih mjesta su nasadi.
Ponovo je porumenjela, ne odgovorivi nita i pritiui prste na svoja usta. Zurila je
u vatru. Nekoliko sam je trenutaka promatrala sa zlobnim zadovoljstvom, a zatim sam je,
krenuvi prema vratima, zapitala ima li to dodati.
Da, da! viknula je naglo, uspravivi se. elim znati hoete li sve kazati lordu
Lowboroughu?
A to onda ako to uinim?
Ako elite da javnost za to sazna, ne mogu vas razuvjeriti, ali bit e strano ako to
uinite. Ako ne, smatrat u vas najplemenitijim od svih ivih bia. Pa, ako postoji bilo to na
svijetu to bih mogla uiniti za vas, osim...
Osim da prekinete svoju grenu vezu s mojim suprugom, to ste htjeli rei? rekla
sam.
Zastala je, oigledno iznenaena, ali i bijesna, to se naravno nije usudila pokazati.
Ne mogu se odrei onoga to mi je najmilije u ivotu procijedila je tiho. Tada je
iznenada podignula glavu, uperila u mene svoje uzbuene oi i nastavila ozbiljno: Ali,
Heleno ili, ako ba hoete, gospoo Huntingdon, hoete li to kazati mome muu? Ako ste
velikoduni, evo najbolje prilike da to pokaete. Ako ste ponosni, evo me, vae suparnice
spremne priznati svoj dug.
168

Knjigoteka

Neu mu kazati.
Neete! uzviknula je oduevljeno. Primite moju najiskreniju zahvalnost.
Skoila je i ponudila mi ruku. Ja sam se povukla.
Nemojte mi zahvaljivati. Ne inim to radi vas. Ne elim objaviti vau sramotu i
unesreiti vaeg supruga.
A hoete li kazati Milicent?
Ne, ak u uiniti sve da bih to pred njom sakrila. Ne elim da sazna za tu podlu i
sramotnu vezu.
Gospoo Huntingdon, upotrebljavate otre rijei. Ali ja vam to mogu oprostiti.
A sada, lady Lowborough nastavila sam napustite ovu kuu to je prije mogue.
Shvatite, vaa mi je prisutnost neizmjerno neugodna. Ne zbog gospodina Huntingdona
dodala sam, primijetivi njezin zlobni smijeak. Radite s njim to vas volja, bar to se
mene tie. Teko mi je skrivati svoje prave osjeaje prema vama. Ako due ostanete, nee
vie biti mogue sakriti vau vezu pred jednom ili dvjema osobama u kui koje jo za nju ne
znaju. Radi vaeg supruga, Annabello, pa ak i radi vas, ja elim i savjetujem vam, da to
prije raskinete nezakonitu vezu i vratite se svojoj dunosti. Uinite to prije nego to doe
do tekih posljedica...
Da, da, naravno upala mi je nestrpljivo u rije. Ali, ne mogu otputovati prije
vremena odreenog za odlazak. Kakav bih izgovor izmislila? Predloim li da u otputovati
sama, to Lowborough nikad ne bi dopustio, to bi izazvalo njegovu sumnju. Ne biste li mogli
podnijeti moju prisutnost jo ovih tjedan dana prije naeg odlaska? Neu vam vie
dosaivati svojim razgovorima.
Nemam vam vie to kazati.
Jeste li sve to spomenuli Huntingdonu? zapitala je dok sam izlazila iz sobe.
Kako se usuujete spomenuti njegovo ime preda mnom? glasio je moj odgovor.
Nisam otada vie progovorila ni jednu jedinu rije, osim ako je to bilo prijeko
potrebno.

169

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXV

Devetnaesti
Lady Lowborough boji me se sve manje i, to se vie pribliava datum odlaska,
postaje sve bezobraznija. Ne sustee se govoriti s mojim suprugom vrlo familijarnim tonom
u mojoj prisutnosti kad smo sami. Naroito se rado zanima za njegovo zdravlje, ili za bilo
to drugo u vezi s njim, da tako jae naglasi svoj iskreni interes, nasuprot mome hladnom
dranju. On je nagrauje takvim osmijesima i tihim rijeima, da mi krv navire u lice. On tako
eli istaknuti njezinu tobonju plemenitost i moju nezainteresiranost. Nastojim tada
savladati svoje osjeaje, jer to ih vie pokazujem, to ona vie uiva u svojoj pobjedi. A on bi
smatrao da ga jo uvijek ljubim i da samo izigravam prema njemu hladnou. Ponekad
dolazim u iskuenje da ga izazovem i da pred njim podstaknem Hargreveovo udvaranje, ali
tu pomisao za as s uasom odbacujem. Tada ga mrzim jo deset puta vie, to me uope
doveo do toga da tako neto pomislim. Neka mi Bog oprosti zbog mojih grenih misli!
Umjesto da me to iskuenje ini istijom i poniznijom, osjeam kako postajem zlobnija. Na
alost, ne samo njihovom nego i svojom krivnjom. Nijedan pravi kranin ne bi smio
osjeati takvu gorinu kakvu ja osjeam. Naroito prema njoj. Jer, mislim da bih njemu jo
mogla oprostiti, i to na najmanji znak kajanja. Ali ne mogu rijeima izraziti svoj uas prema
njoj. Zdrav razum to zabranjuje, ali strast podstrekuje. Moram se moliti, i boriti protiv toga!
Dobro je to ona sutra odlazi, jer ne bih mogla podnijeti njezinu prisutnost vie ni
jedan dan. Jutros se digla ranije nego obino. Nala sam je samu u sobi kad sam sila na
doruak.
Oh, Heleno, to ste vi! rekla je, okrenuvi se.
I nehotice sam je iznenaeno pogledala, na to se ona nasmijala i napomenula:
ini mi se da smo obje razoarane.
Pristupila sam stolu i stala promatrati pribor za doruak.
Danas je posljednji dan to zloupotrebljavam vae gostoprimstvo rekla je i sjela
za stol. Dolazi netko tko se mom odlasku nee veseliti! apnula je kad je u sobu uao
Arthur.
Stisnuo joj je ruku i poelio dobro jutro. Zatim je, gledajui je zaljubljeno, proaptao
patetino:
Posljednji posljednji dan!
Jest kazala je s lakom gorinom ja sam rano ustala da bih ga iskoristila. Ovdje
sam ve pola sata sama, a ti, lijeno stvorenje...
Mislio sam da sam i ja stigao rano rekao je gotovo apui ali vidi da nismo
sami.
170

Knjigoteka

To nismo nikada odvratila je. Ipak su oni bili gotovo sami, jer sam se ja povukla
do prozora, promatrajui oblake i borei se sa svojom mrnjom.
Jo su izmijenili nekoliko rijei. Na sreu, nisam ih ula. Ali Annabella je bila
dovoljno bezobrazna da mi prie, pa ak i da mi poloi ruku na rame. Tada je njeno kazala:
Nemojte mu prigovarati zbog mene, Heleno, jer ja ga volim vie nego to biste vi to
ikada mogli.
To me razbjesnilo. Uhvatila sam njezinu ruku i gurnula je od sebe s izrazom prezira.
Nisam ga mogla zatomiti. Iznenaena tom mojom gestom, utke se povukla. Bila bih dala
maha svom bijesu i vie kazala, ali me Arthurov podsmijeh priveo k svijesti. Poalila sam
to sam mu dala i ovu priliku da se veseli. Jo se smijao kad se pojavio gospodin Hargrave.
Ne znam koliko je od te scene vidio, jer su vrata bila irom otvorena dok je ulazio. Hladno je
pozdravio svoju sestrinu i svog domaina, a mene je pogledao s najdubljom simpatijom,
pomijeanom s divljenjem.
Koliko odanosti dugujete tom ovjeku? zapitao me tiho, dok je zastao kraj
prozora pretvarajui se da govori o vremenu.
Nita mu ne dugujem odgovorila sam. Zatim sam se smjesta vratila k stolu i stala
pripremati aj. Slijedio me i bio bi zapoeo razgovor, ali su se ostali gosti stali sakupljati.
Nisam vie obraala panju na njega, osim to sam mu ponudila kavu.
Nakon doruka, odluivi da provedem to manje vremena u drutvu lady
Lowborough, pola sam u biblioteku. Gospodin Hargrave me onamo slijedio pod izgovorom
da ide po neku knjigu. Okrenuo se prema polici i odabrao jednu. Zatim mi se pribliio tiho,
ali ne i plaljivo. Poloio je ruku na naslon moje stolice i njeno kazao:
Znai, napokon se smatrate slobodnom?
Jest odgovorila sam ne pomaknuvi se. Slobodna sam da uinim sve osim da
uvrijedim Boga i svoju savjest.
Nastala je kratka stanka.
To je dobro rekao je ukoliko vaa savjest nije odvie osjetljiva, a vae
potovanje prema Bogu prestrogo. Ali, mislite li da bi to dobrohotno bie bilo uvrijeeno
kad biste usreili nekoga tko bi poginuo za vas? Kad biste srce oslobodili pakla i podigli ga u
rajske visine, a sve to, ne nanijevi ni sebi ni bilo kome drugom ni najneznatniju povredu?
To je bilo izreeno tihim i ozbiljnim glasom. Podigla sam glavu i, susrevi njegov
pogled, odgovorila:
Gospodine Hargrave, elite li me uvrijediti?
Na to nije bio spreman. Zautio je na as da bi se oporavio od iznenaenja. Zatim se
uspravio, maknuo ruke s moje stolice i odgovorio ponosno, alosnim glasom:
Nisam to namjeravao.
Pogledala sam prema vratima, lagano kimnuvi glavom, a zatim opet stala itati
knjigu. Smjesta se povukao. To je bilo bolje nego da sam mu odgovorila sa vie rijei, onako
estoko kako bih to bila nagonski uinila. Divno je moi obuzdavati svoju narav! Moram
razvijati tu svoju sposobnost. Sam Bog zna koliko e mi to trebati na tamnom putu koji lei
preda mnom.
U toku prijepodneva odvezla sam se u Grove s objema damama. Milicent je htjela
171

Knjigoteka

iskoristiti priliku da posjeti majku i sestru. One su je nagovorile da ostatak dana provede s
njima. Gospoa Hargrave obeala je da e je naveer dovesti natrag, i da e ostati kod nas
dok drutvo ne otputuje. Prema tome, smo lady Lowborough i ja imale zadovoljstvo
zajednikog povratka koijom. Prve smo dvije-tri milje utjele. Ja sam gledala kroz prozor, a
ona se stisnula u svoj kut. Kad sam se umorila od naslanjanja na prozor, i kad mi je hladan
vjetar dovoljno rashladio lice, odustala sam od tog poloaja, pa sam se takoer smjestila u
svoj kut. Sa svojom uobiajenom drskou, htjela je zapoeti razgovor. Ali rijei da ili
ne bile su jedine koje je mogla izvui iz mene. Na kraju, kad je zatraila moje miljenje o
nekom posve nevanom pitanju, odgovorila sam joj:
Zato elite sa mnom razgovarati, lady Lowborough? Vi znate to mislim o vama.
Ako se namjeravate ljutiti na mene odgovorila je tada ne mogu nita uiniti. Meni
nije stalo ni do koga.
Na kratki put je zavrio. im su se vrata koije otvorila, iskoila je i pola u park u
susret gospodi koja su se upravo vraala iz ume. Naravno, nisam je slijedila.
Ali, to jo nije bio kraj njezine bezobratine.
Nakon veere povukla sam se u salon, a ona me otpratila. Sa mnom je bilo dvoje
djece, pa sam im morala posvetiti svu svoju panju. Odluila sam ih zadrati kraj sebe dok
ne dou gospoda, i dok se ne vrati Milicent sa svojom majkom. Mala se Helen, meutim,
brzo umorila od igre pa je htjela poi spavati. I dok sam sjedjela drei je na krilu, a mali je
Arthur sjedio kraj mene, lady Lowborough zastade kraj nas.
Sutra ete se, gospoo Huntingdon rekla je rijeiti moje prisutnosti. Zbog toga
ete bez svake sumnje biti vrlo sretni. Ali znate li da sam vam uinila veliku uslugu? Hoete
li da vam kaem koju?
Voljela bih saznati koju ste mi to uslugu uinili odgovorila sam, nastojei biti to
mirnija, jer sam po nainu njezina govora shvatila da me eli izazivati.
Niste li primijetili koliko se gospodin Huntingdon promijenio nabolje? Ne vidite li
da je postao trijezan ovjek? Oslobodio se loih obiaja kojima se bio odao. inili ste sve
mogue da biste ga od njih odvikli, ali bez uspjeha, sve dok vam ja nisam dola u pomo.
Kazala sam mu u nekoliko rijei da to ne mogu podnijeti i da u prekinuti... nije vano to
sam mu kazala. Ali i sami ste svjedok promjene. Morali biste mi se zahvaliti.
Ustala sam i pozvala guvernantu.
Ali ja ne zahtijevam zahvalnost nastavila je. Jedino traim od vas da se brinete
za njega kad mene tu ne bude, i da ga svojom grubou i nepanjom ponovo ne natjerate na
to zlo.
Gotovo mi je pozlilo od uzbuenja, ali se tada pojavila Rachel. Pokazala sam joj
djecu, jer nisam mogla progovoriti. Povela ih je i ja sam pola za njom.
Hoete li, Heleno? nastavila je Annabella.
Pogledala sam je tako da je bar na trenutak nestalo zlobnog smijeka s njezina lica.
Zatim sam otila. U predsoblju sam srela gospodina Hargravea. Primijetio je u kakvom se
stanju nalazim, pa me propustio bez rijei. Ali, kad sam se nakon nekoliko trenutaka
provedenih u biblioteci ponovo smirila, vratila sam se gospodi Hargrave i Milicent. ula
sam naime da su stigle. Nala sam ih u salonu.
172

Knjigoteka

Gospoo Huntingdon rekao je gospodin Hargrave kad sam prola kraj njega
hoete li mi dopustiti nekoliko rijei.
to je? Molim vas, pourite!
Uvrijedio sam vas jutros. Ne mogu ivjeti ako se vi ljutite na mene.
Tada poite, i nemojte vie grijeiti odgovorila sam mu okrenuvi se.
Ne, ne! dodao je brzo, zastavi preda mnom. Oprostite mi! Morate to uiniti!
Naputam vas sutra, i moda vie neemo imati prilike razgovarati. Oprostite to sam se
zaboravio! Zaklinjem vas, oprostite mi moju naglost! Mislite na mene, kao da te rijei nikad
nisam izrekao! Vjerujte, duboko alim zbog toga! Gubitak je vaeg potovanja preokrutan.
Ne mogu to podnijeti!
Oprotaj nije tako lako zadobiti. Ne mogu dijeliti svoje potovanje svima koji ele,
ako to ne zavreuju.
Mislit u da korisno provodim ivot nastojei da ga zasluim. Hoete li mi
oprostiti? Hoete li?
Hou!
To ste odvie hladno kazali. Dajte mi ruku, i ja u vam povjerovati. Neete? Tada
mi, gospoo Huntingdon, ne opratate!
Evo je! A i moje oprotenje s njom. Ali, ne grijeite vie!
Stisnuo je strastveno moju hladnu ruku, ali nije nita kazao. Povukao se i propustio
me u salon, gdje su me svi ekali. Gospodin Grimsby sjedio je blizu vrata. Kad je vidio da
sam ula, a odmah za mnom i gospodin Hargrave, znaajno me pogledao. Ja sam mu gledala
u oi tako dugo dok se nije okrenuo. Bio je, ako ne posramljen, a ono bar iznenaen. U
meuvremenu je Hattersley uhvatio Hargravea i neto mu apnuo u uho. Sigurno neku
grubu alu, jer se Hargrave nije ni nasmijao, niti mu odgovorio. Okrenuo se od njega, i
priao majci koja je upravo priala lordu Lowboroughu koliko ima razloga da bude ponosna
na svoga sina.
Hvala Bogu, sutra svi odlaze!

173

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXVI

20. prosinca 1824.

Ovo je trea godinjica naega sretnog braka. Ve su prola dva mjeseca otkada su
nas nai dragi gosti napustili. Stekla sam iskustvo od devet tjedana o novom obliku branog
ivota. Dvije osobe ive zajedno kao gospodar i gospodarica kue, otac i majka sretnog
djeteta, a uzajamno shvaaju kako meu njima nema ni ljubavi, ni prijateljstva, ni simpatije.
Pokuavam ivjeti u miru s njim. Postupam prema njemu vrlo pristojno, pitam ga za
miljenje, podvrgavam se njegovim eljama i kad one ne odgovaraju mojima.
to se njega tie, prva dva tjedna bio je zlovoljan, vjerojatno zbog odlaska njegove
drage Annabelle, i naroito neraspoloen prema meni. Nita mu nisam mogla uiniti po
volji. Bila sam okrutna i bezosjeajna, moje blijedo lice bilo je odbojno, zadrhtao bi kad bi
uo moj glas. Nije znao kako e proivjeti zimu zajedno sa mnom. Pomalo sam ga ubijala.
Ponovo sam mu predloila da se rastanemo, ali nije na to pristao. Nije htio postati predmet
ogovaranja cijelog susjedstva. Nije elio da svi govore o njemu kao o grubijanu s kojim
njegova ena ne moe ivjeti. Ne, morao je podnositi ivot sa mnom.
Ja moram podnositi ivot s tobom kazala sam. Jer sve dok budem tako dobro
obavljala besplatno svoje dunosti kuedomaice, nee me se moi odrei. Stoga u se ja
odrei tih dunosti, kad mi ovaj teret postane nesnosan. Ta e ga prijetnja sigurno
obuzdati, ako je to jo uope bilo mogue, pomislila sam.
Vjerujem da je bio duboko razoaran to se nisam vie ljutila zbog njegovih
uvredljivih rijei, sraunatih na to da povrijede moje osjeaje. Zurio bi mi tada u lice,
prigovarajui mome ledenom srcu i mojoj okrutnoj bezosjeajnosti. Da sam plakala i
oajavala zbog toga to me vie ne ljubi, vjerojatno bi se saalio nada mnom, poastivi me
neko vrijeme svojim osjeajima, tjeei tako samog sebe zbog odsutnosti svoje ljubljene
Annabelle. Hvala Bogu, nisam tako slaba! Neko su me bili zarobili ti glupi osjeaji, i ja sam
ga oboavala, usprkos tome to ih on nije zavrijedio. Sada su oni nestali. A on to moe
zahvaliti samo sebi i svojim porocima.
U prvo vrijeme borio se protiv elje da utopi svoju tugu u vinu (vjerojatno po
nagovoru svoje ljubljene). Ali nakon nekog vremena poeo je ponekad malo vie piti. Kad je
pod utjecajem tog otrova, pokuava izigravati grubijana. A kad zapadne u depresiju nakon
pijanstva, sklon je da svu krivnju pripie meni. On zna da to nije dobro za njegovo zdravlje i
da mu kodi, ali se opravdava time da sam ga ja na to natjerala svojim neenstvenim
ponaanjem. To e biti uzrok njegove propasti. Ali za sve sam kriva ja. Ponekad se
pokuavam braniti, prigovarajui mu. Tu nepravdu ne mogu utke podnositi. Nisam li inila
sve kako bih ga oslobodila toga poroka? Ne bih li to inila i sada kad bih mogla? Ali, ja ga
nisam mogla milovati znajui da me ne voli. Jesam li ja kriva da sam izgubila utjecaj na
njega? Jesam li ja trebala teiti za pomirenjem s njim kad sam osjeala njegov prezir? I jo
174

Knjigoteka

uz njegovo dopisivanje s lady Lowborough? Jer i to sam znala. Ne, nikada, nikada, nikada!
Neka se opija do smrti. Ja nisam kriva!
Ipak poduzimam sve za njegov spas. Dajem mu na znanje da alkohol ini njegov
pogled glupim, a lice crvenim i podbuhlim. Da e zbog pia otupjeti duevno i tjelesno.
Kaem mu ak i to da bi ga Annabella napustila kad bi ga vidjela u takvu stanju. Otkazat e
mu svoju ljubav, nastavi li tim putem. Ali to kod njega izaziva samo psovke na moj raun. I
doista, ponekad mi se ini da ih zavreujem, jer i sama mrzim te svoje rijei. On tada ipak
prestaje piti neko vrijeme, i to je jedini nain da ga od toga odvratim.
Upravo sada uivam u njegovoj privremenoj odsutnosti. Otputovao je s Hargraveom
u lov, i vjerojatno e se vratiti tek sutra uvee. Prije sam drugaije doivljavala njegovu
odsutnost!
Gospodin Hargrave je jo uvijek u Groveu. On i Arthur esto se sastaju i odlaze u lov.
On dolazi ovamo, a i Arthur njemu esto odlazi u posjet. Ne bih rekla da se ti takozvani
prijatelji iskreno vole. Ali oni tako utuku vrijeme, a meni je drago to se mogu Arthura
rijeiti na nekoliko sati. Jedino to bih prigovorila boravku gospodina Hargravea kod kue
jest to, da ja sada ne mogu tako esto odlaziti u Grove, u posjet njegovoj sestri, jer se bojim
da u ga ondje sresti. Iako se u posljednje vrijeme prema meni vlada vrlo pristojno, te sam
ve gotovo zaboravila ono to se dogodilo. Pretpostavljam da on nastoji zadobiti moju
naklonost. Ako tako nastavi, to bi se moglo i dogoditi. Ali, to tada? Onoga asa kad bude
zahtijevao neto vie, opet e je izgubiti.
10. veljae
Teko je kad se sve dobre namjere i osjeaji odbace u jednom trenu. Poela sam
aliti svoga bijednog druga zbog njegove izgubljenosti, jer nije nalazio utjehe ni u
intelektualnim izvorima ni u vjeri. Mislila sam da bih jo jednom morala rtvovati svoj
ponos, i uiniti mu dom ugodnim, a njega povesti na put vrline. Ne lanim izljevima ljubavi
ili tobonjom grinjom savjesti, nego zadravajui svoj dosadanji hladan nain ophoenja,
ali ukazujui mu panju kad je god mogue. Nisam tako samo mislila, nego i postupala. A
kakvi su bili rezultati? Nije bilo ni traga ljubaznosti ili kajanja, samo neprekidna zlovolja i
samouvjereno trijumfiranje svaki put kada bih pokazala neto ljubaznosti prema njemu.
Jutros je sve priveo kraju. ini mi se da sam se tako sledila, da me nita vie ne bi moglo
otopiti. Meu njegovim pismima bilo je jedno koje je itao s neobinim zanimanjem, pa mi
ga zatim dobacio preko stola s rijeima:
Proitaj to! Neka ti to bude lekcija!
Prepoznala sam rukopis lady Lowborough. Pogledala sam prvu stranu. Bila je puna
izljeva osjeaja i elje za to skorijim susretom. Prigovarala je Bogu to je dopustio njihov
rastanak i to ih je osudio na mrske veze s neljubljenim osobama. Nasmijao se, vidjevi me
kako sam pocrvenjela. Sloila sam pismo, ustala i vratila mu ga s napomenom:
Hvala ti, to e mi biti dobra pouka!
Moj mali Arthur stajao je meu njegovim koljenima, oduevljeno se igrajui
njegovim prstenom s rubinom. Osjetila sam iznenadnu pobudu da svoga sina oslobodim
toga dodira, pa sam ga podigla na ruke i odnijela sa sobom iz sobe. Djetetu to nije bilo
drago, pa je poelo plakati. To je bio novi udarac za moje izmueno srce. Nisam ga htjela
ostaviti. Povela sam ga u biblioteku i za sobom zatvorila vrata. Kleknula sam kraj njega,
175

Knjigoteka

zagrlila ga i poljubila i sama stala plakati. Vie uplaen nego utjeen, poeo je dozivati oca.
Ispustila sam ga iz zagrljaja i zaplakala tako gorko kao nikad prije. uvi njegov uzvik, otac
je uao u sobu. Okrenula sam se da ne bi vidio i pogreno tumaio uzbuenje. Stao me grditi
i odveo dijete.
Teko je to me moj mili sin ne voli toliko koliko oca. A ja ivim samo za njegovu
dobrobit i odgoj. A sad e netko unititi moj utjecaj. Njegova sebina ljubav mogla bi djetetu
nanijeti vie zla nego hladna nezainteresiranost ili najgora tiranija. Ako mu ja, radi njegova
dobra, neto ne dopustim, on odlazi svom ocu, a taj, usprkos svojoj nebrizi, udovoljava
svakoj njegovoj elji. Pogledam li ga strogo zbog neke djeje neposlunosti, on zna da e mu
se otac nasmijati i stati na njegovu stranu protiv mene. Tako se ne moram boriti samo
protiv volje njegova oca, nego i protiv zaraze zla i loeg primjera to ga prua djetetu. On
unitava moj utjecaj na tu njenu djeju duu i otima mi njegovu ljubav. Na svijetu mi nije
nita ostalo do sina, a on upravo avolski uiva otimajui mi tu moju jedinu nadu.
Ali ne smijem oajavati. Prisjeam se savjeta nadahnutog pisca: Onaj tko se boji
Boga i slua glas njegova sluge, a ivi u mraku, taj vjeruje u Boga!

176

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXVII

21. prosinca 1825.

Prola je jo jedna godina. Umorna sam od tog ivota. Ipak ga ne elim napustiti. Ma
kakva me iskuenja snala, ne mogu ostaviti svoje drago dijete u mraku, u tom pokvarenom
svijetu, bez prijatelja koji bi ga vodio i upozoravao na opasnosti to ga posvuda okruuju.
Nije dobro to sam mu ja jedini drug, ali ne postoji nitko osim mene. Odvie sam ozbiljna
majka za sudjelovanje u njegovim zabavama i igrama. Ponekad me njegovi izljevi radosti
uznemiruju. Vidim tada u njemu duh njegova oca i njegovu narav pa se plaim posljedica.
Zato esto priguujem te izljeve u kojima bi trebalo da sudjelujem. A otac nikada nije
zabrinut. On ne osjea strah zbog budunosti svoga sina. Naveer, kad najee susree
sina, pa se smije i zabavlja s njim, ja sjedim tuna i alosna. Stoga dijete uiva u drutvu
svoga veselog oca, i rado mijenja moje drutvo za oevo. To me smeta, ne toliko zbog
osjeaja moga sina prema meni, koliko zbog oeva tetnog utjecaja na njega. Htjela bih
njegovu ljubav sauvati za sebe, a njegov otac ini sve kako bi mi je oteo, i to iz posve
sebinih razloga. On eli samo da uniti dijete. Jedina mi je utjeha u tome to on malo
vremena proboravi kod kue. Za onih mjeseci kad je u Londonu ili negdje drugdje, imam
priliku da osvojim izgubljeno tlo i zamijenim zlo dobrim. Ali kad se on vrati, neopisivo je
teko sprijeiti ga da moje nevino, milo i posluno dijete ne pretvori u sebinog,
neposlunog i zlog djeaka. On tako priprema tlo za one poroke koje je sam tako dobro
uzgojio u svojoj pokvarenoj prirodi.
Na sreu, Arthurovi prijatelji nisu jesenas bili pozvani u Grassdale. Umjesto toga
on je poao u posjet njima. Drago bi mi bilo kad bi on to uvijek inio. Voljela bih da ima
toliko odanih prijatelja, da ga cijele godine ne bude kod kue. Na moju veliku alost,
gospodin Hargrave ga nije pratio, ali mislim da sam i s tim gospodinom napokon sredila sve
raune.
On se nekoliko mjeseci vladao izvanredno, pa se uope vie nisam plaila. Poela
sam ga smatrati pravim prijateljem, ak s njime i tako postupati. Tada je on, zbog te moje
ljubaznosti, odluio da moe prekoraiti pravila dobrog ponaanja, kojih se tako dugo
drao. Bilo je to jedne lijepe svibanjske veeri. etala sam parkom. Primijetio me jaei uz
ogradu. Sjaio je, privezao konja i priao mi. To je bilo prvi put to mi je pristupio sam, bez
pratnje svoje majke ili sestre, otkako sam ostala sama. Ali bio je tako miran i pristojan, da
se ja, iako pomalo iznenaena, nisam naljutila zbog tog njegova slobodnog ponaanja. etali
smo parkom, uz jezero, razgovarajui ivahno i zanimljivo o mnogo emu. Zatim, nakon
male stanke, za vrijeme koje smo oboje stajali i gledali u mirnu, plavu vodu jezera,
iznenadio me zapoevi mi udnim, tihim, slatkim glasom izraavati svoju iskrenu i
strastvenu ljubav. Pozivao je u pomo svoju rjeitost. Ali ja sam ga brzo prekinula, i tako ga
odluno odbila, s takvom srdbom pomijeanom s tihom i mirnom boli, da se povukao
177

Knjigoteka

iznenaen i u neprilici. Nekoliko dana kasnije saznala sam da je otputovao u London. Vratio
se za devet tjedana. Nije me ba izbjegavao ali se vladao izvanredno, to je njegova bistra
sestra smjesta zamijetila.
to ste uinili s Walterom, gospoo Huntingdon? zapitala me jednog jutra kad
sam dola u posjet u Grove, a Hargrave je smjesta napustio sobu uz najhladniju pristojnost.
On se u posljednje vrijeme vlada nekako sveano, pa ne znam to se dogodilo, ukoliko ga
niste uvrijedili. Recite mi to se dogodilo, pa u biti va posrednik. Ponovo u vas
sprijateljiti.
Nisam uinila nita namjerno ime bih ga uvrijedila rekla sam. Ako je uvrijeen,
pitaj njega, pa e ti on sam kazati.
Pitat u ga uzviknula je djevojka gledajui kroz prozor. Eno ga u vrtu! Waltere!
Ne, ne Esthero! Razljutit u se ozbiljno. Smjesta u te napustiti i neu se vratiti
mjesecima, a moda i godinama.
Jesi li zvala, Esthero? zapitao je njezin brat pribliivi se prozoru izvana.
Da, htjela sam te pitati...
Do vienja, Esthero! rekla sam stisnuvi joj znaajno ruku.
Htjela sam te zamoliti nastavila je da ubere ruu za gospou Huntingdon. On
je otiao, Gospoo Huntingdon! viknula je okrenuvi se i uhvativi me za ruku.
Uasnuta sam zbog vas. Vi ste isto tako uvrijeeni kao i on. Isto ste tako hladni. Morate
postati dobri prijatelji kao to ste prije bili.
Esthero, kako moe biti tako gruba? upozorila je gospoa Hargrave, koja je
sjedjela u naslonjau i plela. Nikada se nee nauiti ponaati poput prave dame.
To ti kae, mama! Ali, majka je brzo umirila svoju kerkicu podignuvi prst i
zaprijetivi se.
Nije li strana? apnula mi je Esther. Ali prije nego to sam mogla odgovoriti,
pojavio se gospodin Hargrave pred prozorom s divnom ruom u ruci.
Evo, Esthero, donio sam ti ruu rekao je pruajui joj je.
Predaj je sam, ti tvrdoglave! zaviknula je izmaknuvi se, jer je stajala meu
nama.
Gospoa Huntingdon bi je radije primila od tebe odgovorio je ozbiljnim glasom,
ali tako tiho da ga njegova majka nije mogla uti. Njegova je sestra uzela ruu i pruila mi je.
S komplimentima moga brata, koji se nada da ete malo-pomalo ponovo postati
dobri prijatelji. Je li tako dobro, Waltere? dodala je nestana djevojica okrenuvi se
prema njemu i, nagnuvi se kroz prozor, zagrlila ga. Ili sam morala kazati da ti je ao zbog
tvog ponaanja, pa se nada da e ti ona oprostiti to si je uvrijedio?
Glupa djevojice, nema pojma o emu govori! odvratio je Hargrave ozbiljno.
Zaista ne znam. Meni nita nije jasno.
A sada, Esthero umijeala se njezina majka, koja je vjerojatno takoer zapazila
nae dranje, ali i neobzirno vladanje svoje kerke moram od tebe zahtijevati da napusti
sobu!
Molim vas, nemojte, gospoo Hargrave, jer u ja sada otii rekla sam i stala se
178

Knjigoteka

opratati.
Tjedan dana kasnije doveo mi je gospodin Hargrave svoju sestru u posjet. Isprva se
vladao hladno kao obino. inio se pomalo uvrijeen i alostan, ali ovaj put Esther nije
stavljala primjedbe. Vjerojatno su je nauili boljem ponaanju. Razgovarala je sa mnom,
smijala se i alila s malim Arthurom, kojega je veoma voljela. On ju je, to meni ba nije bilo
drago, odvukao u predvorje a zatim u vrt. Ustala sam da bih podstreknula vatru. Gospodin
Hargrave me upitao je li mi hladno i zatvorio vrata, to doista nije bilo potrebno, jer sam
namjeravala poi za njima ako se brzo ne vrate. Zatim je sam krenuo prema vatri i pitao me
znam li da gospodin Huntingdon boravi u domu lorda Lowborougha, gdje namjerava
provesti neko vrijeme.
Ne znam, ali nije vano odgovorila sam nemarno. Pa ako su moji obrazi i
porumenjeli, bilo je to vie zbog toga pitanja nego zbog same vijesti.
I vi se ne ljutite na to? zapitao je.
Ni govora, ako lord Lowborough eli biti u njegovu drutvu.
Vi ga vie ne volite?
Ni najmanje.
Znao sam to. Znao sam da ste odvie plemeniti da biste mogli i dalje voljeti takvo
bie.
Nije li on va prijatelj? rekla sam, okrenuvi se prema njemu.
Bio je odgovorio je jednako mirno kao i prije ali nemojte me vrijeati
pretpostavljajui da bih mogao nastaviti prijateljstvo prema ovjeku kojega tako malo
cijenim i kojega smatram propalicom. Prema ovjeku koji je uvrijedio tako divnu ... Neu
nita vie kazati. Ali, recite mi, pomiljate li ikada na osvetu?
Osvetu! Ne, emu bi to koristilo? On ne bi postao bolji, a ja ne bih postala sretnija.
Ne znam kako bih s vama govorio, gospoo Huntingdon rekao je nasmijeivi se.
Vi ste samo napola ena. Dijelom ste ena, a dijelom aneo. Takva me dobrota zbunjuje.
Ne znam postupati s vama.
Tada mora da ste mnogo gori nego to sam mislila. Jer kako bih inae ja, posve
obina ena, bila vama toliko nadmona? A kako meu nama ima tako malo zajednikog,
mislim da bi bilo najbolje kad bi svako od nas potrailo svoje drutvo. Tada sam pristupila
prozoru i stala oima traiti svoga sina i njegovu veselu druicu.
Ne, ja sam obian smrtnik odvratio je gospodin Hargrave. I neu sebi dopustiti
da budem gluplji od svojih drugova. Ja tvrdim da nema ene koja bi vam bila ravna. Jeste li
sretni? zapitao je ozbiljno.
Sretna sam koliko i ostali.
Jeste li toliko sretni koliko biste htjeli biti?
Nitko ne moe biti posve sretan na ovome svijetu.
Jedno znam odvratio je duboko uzdahnuvi. Vi ste mnogo sretniji nego ja.
Tada vas duboko alim nisam mu mogla drugo odgovoriti.
Zaista? Ne, jer kad bi tako bilo, pomogli biste mi.
A kako bih to mogla uiniti, a da pri tom ne povrijedim sebe ili nekoga drugog.
179

Knjigoteka

Zar mislite da bih vam ja elio nanijeti bol?

Ne, ja teim samo za vaom sreom. Vi ste sada nesretni, gospoo Huntingdon
nastavio je gledajui mi uporno u lice. Ne alite se, ali ja vidim... osjeam i znam da niste
sretni. A to e trajati tako dugo dok se ledeni oklop oko vaeg toplog, drueg srca ne
otopi. Udostojite se da mi se nasmijeite, i ja u biti sretan. Povjerujte mi, pa ete i vi biti
sretni. Ako ste ena, ja vas mogu usreiti. Ja u to uiniti i usprkos vama. To je proaptao i
dodao: A to se ostalih tie, to je samo na problem.
Vi ne moete uvrijediti svog supruga. A drugih se to ne tie.
Imam sina, gospodine Hargrave, a vi imate majku rekla sam povlaei se od
njega, jer mi se pribliio.
Oni ne moraju nita znati poeo je. Ali prije nego to je mogao nastaviti, u sobu su
uli Arthur i Esther. Esther je pogledala u uzbueno lice svoga brata, a zatim u moje
obliveno rumenilom. Vjerojatno je pomislila da smo se ozbiljno svaali, pa ju je to oigledno
iznenadilo i rastuilo. Ali bila je odvie pristojna, ili odvie uplaena, a da bi to spomenula.
Sjela je na sofu, zabacila svoje plave uvojke i smjesta stala priati o vrtu i svome malom
drugu u igri. Tako je nastavila sve dok je njezin brat nije pozvao da pou kui.
Oprostite mi, govorio sam odvie iskreno proaptao je pri odlasku nikada to sebi
neu moi oprostiti.
Esther mi se nasmijeila, i pogledala me. Ja sam se samo naklonila i njezinog je
dobrog raspoloenja nestalo. Smatrala je to preslabim odgovorom na Walterovo kajanje, pa
se razoarala u meni.
Ubogo dijete, tako je jo malo znala o svijetu u kojemu je ivjela!
Gospodin Hargrave nije imao prilike da se sa mnom sretne nasamu nekoliko tjedana.
Ali kad me je sreo, u njegovu je vladanju bilo manje ponosa, a vie melankolije nego prije.
Oh, kako mi je dosaivao! Morala sam se gotovo potpuno odrei svojih posjeta Grovu.
Bojala sam se da u time uvrijediti gospou Hargrave i oalostiti ubogu Esther. Ona je
cijenila moje drutvo, pa nije trebalo da trpi zbog bratove krivnje. Ali taj neumorni
protivnik jo nije pobijeen. Naprosto je bdio na strai. esto sam ga vidjela kako jai u
okolici, paljivo se ogledavajui. Ili, ako ga nisam ja primijetila, vidjela bi ga Rachel. Ta ena
otra pogleda doskora je pogodila to je to meu nama, pa bi promatrala tog neprijatelja s
prozora djeje sobe. Tada bi me na njega upozorila, ako sam se spremala u etnju. Ja bih se
onda odrekla due etnje, i dan bih provela u parku ili vrtu. A ako je bilo neto neodgodivo,
kao posjet nekom bolesniku, povela bih sa sobom Rachel i tada me on nikada nije
uznemiravao.
Ali jednoga blagog sunanog dana, rano u studenom, pola sam sama u etnju do
seoske kole i nekih zakupnika. Na povratku sam zaula konjski kas. Nisam vie mogla
pobjei preko polja, pa sam stoga mirno koraala govorei samoj sebi:
Moda to nije on. A bude li mi dosaivao, to e biti posljednji put. To sam vrsto
odluila. Nikakve rijei ili pogledi nee me moi smekati.
Konj me doskora sustigao i zaustavio se kraj mene. Na njemu je jaio gospodin
Hargrave. Pozdravio me s tunim smijekom u kome se oitovalo njegovo zadovoljstvo to
me napokon uhvatio. Odgovorila sam na pozdrav, raspitala se za njegovu majku i sestru, a
zatim krenula prema kui. Slijedio me, jaui kraj mene. Oito me namjeravao pratiti cijelim
180

putem.

Knjigoteka

Nije me briga. eli li da te ponovo odbijem, ostani uz mene govorila sam u sebi.
to sada, gospodine?
To pitanje, iako neizreeno, nije dugo ostalo bez odgovora. Nakon nekoliko
napomena o nevanim stvarima, sveanim je glasom poeo moliti za moju samilost.
U travnju e biti etiri godine to sam vas sreo, gospoo Huntingdon. Moda ste vi
zaboravili na to, ali ja to nikada neu moi. Odmah sam vam se stao diviti, ali se nisam
usudio ljubiti vas. Druge sam vas jeseni zavolio zbog vaeg savrenstva. Ove posljednje tri
godine podnosim pravo muenitvo. Ne mogu vam kazati koliko sam prepatio zbog
potisnutih osjeaja, snane i neispunjene nade, tihe boli i zgaenih strasti. Patio sam vie
nego to moete i zamisliti. Vi ste bili uzrok tome, i to ne uvijek potpuno neduni. Moja
mladost pomalo prolazi. Oekivanja su beznadna. Budunost je mrana. Moj je ivot oajno
pust. Nemam mira ni danju ni nou. Postao sam teret sebi i drugima, a vi me moete spasiti
jednom jedinom rijei, jednim pogledom. Ipak to neete uiniti. Je li to pravedno?
U prvom redu, ne vjerujem vam odgovorila sam. Drugo, ako ba elite biti tako
ludi, ne mogu vas u tome sprijeiti.
Ne mogu vjerovati odvratio je ozbiljno da moete smatrati ludou
najplemenitiji i najsnaniji prirodni nagon. Znam da niste bez srca, iako se pretvarate da ste
takvi. Imali ste jedno srce i poklonili ga svom suprugu. Kad ste vidjeli da je on potpuno
bezvrijedan tog dara, vi ste mu ga oduzeli. Niste valjda toliko voljeli toga obinog
pokvarenjaka da svoju ljubav vie nikad neete moi pokloniti nikome drugom. Pa u vama
ima jo neprobuenih osjeaja. Vi ste nesretni to ste ovako naputeni i zapostavljeni. U
vaoj je moi da usreite sada dvoje ljudi i oslobodite ih patnje. Da ih uzdignete do
neizrecive sree, kamo dosie samo plemenita i portvovna ljubav. Moete mi govoriti da
me prezirete i mrzite, ja vam ne vjerujem! Ali vi to neete kazati! Vi ete nas ostaviti u
nesrei, i rei da je to boja volja.
Ako je boja volja da ovaj ivot provedemo u suzama, moda je to samo stoga da
bismo kasnije mogli sazreti u radosti rekla sam. Njegova je volja da druge ne
povrijedimo ispunjavanjem nae ovozemaljske sree. Vaa majka, sestra i prijatelji bili bi
postieni vaom sramotom. A i ja imam prijatelje, iji mir nikada ne bih htjela povrijediti
radi svojih uivanja. Pa da sam i sama samcata na svijetu, radije bih umrla nego se odrekla
neba zbog nekoliko kratkih godina lane, prolazne sree.
Nema sramote, ni bijede, ni rtvovanja u svemu tome uporno je tvrdio. Ne
traim od vas da napustite svoj dom i time izazovete svijet. Nije potrebno da ponavljam
sve njegove tvrdnje. Nastojala sam ih se odrei svim svojim snagama. Bila sam taj as
odvie uvrijeena i postiena zbog toga to se on usudio tako obratiti meni. Nisam mogla
dovoljno razumno zapovijedati svojim mislima, a njega je bilo nemogue uutkati, pa sam
se usudila iskuati novi plan.
Volite li me doista? zapitala sam ga ozbiljno, zastavi i pogledavi ga mirno u lice.
Volim li vas? kriknuo je.
Iskreno? zapitala sam.
On se razvedrio. Mislio je da je napokon pobijedio. Stao me uvjeravati u svoje
iskrene osjeaje, ali sam mu upala u rije novim pitanjem:
181

Knjigoteka

Nije li to sebina ljubav? Moete li rtvovati svoje zadovoljstvo radi mene?

Dao bih svoj ivot kad bih vam mogao sluiti.
Ne elim va ivot. Imate li dovoljno pravih osjeaja prema meni da biste mogli
podnijeti malu rtvu?
Pokuajte, pa ete vidjeti!
Ako imate nemojte nikad vie spominjati svoju ljubav! Ne moete je spomenuti a
da pri tom ne pojaate moje patnje. Meni nije ostalo nita do moje iste savjesti i nade. A vi
mi to neprekidno elite oteti. Ako tako nastavite, morat u vas smatrati svojim
neprijateljem.
Posluajte asak...
Ne, gospodine! Kazali ste da biste dali svoj ivot da mi sluite. A ja od vas traim
samo da utite. Bila sam iskrena. Ono to sam kazala, to i mislim. Budete li me i nadalje tako
muili, morat u pretpostaviti da su vae tvrdnje bile lane, i da me u svom srcu mrzite a ne
ljubite.
Ugrizao se za usne i nekoliko trenutaka utei gledao u tlo.
Tada vas moram napustiti napokon je rekao, gledajui me mirno. Moram vas
napustiti. Ne mogu ivjeti ovdje i utjeti o onome to ispunjava moje misli i elje.
Ni prije niste provodili mnogo vremena kod kue odvratila sam. Nee vam biti
teko otputovati na neko vrijeme, ako je to doista potrebno.
Ako je to potrebno promucao je. I vi mi moete tako hladno kazati neka odem?
Zar vi to doista elite?
Naravno! Ako se ne moete sretati sa mnom a da me ne muite, radije bih vam
zauvijek kazala zbogom.
Nije odgovorio. Sagnuo se sa svoga konja i pruio mi ruku. Pogledala sam ga u lice i
vidjela izraz takve iskrene patnje, razoaranja, povrijeenog ponosa i prezrene ljubavi, da
sam je bez oklijevanja prihvatila kao da se opratam od prijatelja. On ju je vrsto zgrabio a
zatim hitro odjaio u galopu. Ubrzo zatim ula sam da je otputovao u Pariz, gdje se jo
uvijek nalazi. to due ondje ostane, to bolje po mene.
Zahvaljujem Bogu to me oslobodio njegove prisutnosti!

182

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXVIII

20. prosinca 1826.

Peta godinjica moga braka. Nadam se da je posljednja koju u provesti pod ovim
krovom. Odluka je stvorena, plan donesen i ve djelomino izvren. Dok sve ovo sazrijeva u
meni, opisat u nekoliko dugih zimskih veeri. To je tuno zadovoljstvo, ali korisno
zanimanje.
U rujnu je mirni Grassdale ponovo oivio. Stigle su neke gospoe i (takozvana)
gospoda. Bili su to oni isti kao i prole godine, uz jo dvojicu-trojicu drugih. Meu njima su
bile i gospoa Hargrave i njezina mlaa kerka. Gospoda i lady Lowborough bili su pozvani
da zabave domaina, a dame jer je to obiaj zahtijevao. Osim toga, to me vjerojatno trebalo
natjerati na pristojno i suzdrano ponaanje. Ali gospoe su ostale samo tri tjedna, a
gospoda, uz dvije iznimke, dva mjeseca, jer se njihov ljubazni domain nije elio rastati s
njima bojei se ostati sam sa svojom ljubljenom enom.
Na dan dolaska lady Lowborough pola sam s njom u njezinu sobu. Tu sam joj jasno i
glasno kazala da u, ako bude i dalje odravala vezu s mojim muem, sve kazati lordu
Lowboroughu, ma kako to uasne posljedice izazvalo. U prvi as bila je uzbuena zbog tih
mojih rijei. Zatim mi je mirno rekla da slobodno sve kaem njezinu muu budem li imala i
najmanjeg razloga. Zadovoljna time, ja sam je ostavila. I doista nisam primijetila nita
sumnjivo u njezinu ponaanju prema Arthuru. Ali ja sam se morala brinuti i za druge goste,
pa ih nisam mogla tako paljivo promatrati. Osim toga, da budem iskrena, ja sam se i bojala
neto opaziti. Nisam to vie smatrala svojom brigom, pa ako bi bila moja dunost da sve
otkrijem lordu Lowboroughu, bila bi to neugodna dunost za mene. Plaila sam se toga.
Ali mom je strahu doao kraj na nain koji nisam bila predvidjela. Jedno vee,
etrnaestak dana nakon dolaska gostiju, povukla sam se u biblioteku. Htjela sam se
nekoliko trenutaka odmoriti od prisilne ljubaznosti i dosadnih razgovora. Jer, nakon toliko
vremena provedenog u samoi, nisam uvijek uspijevala izigravati paljivu domaicu i
ljubaznu prijateljicu: neprekidno se smijeiti, razgovarati i paljivo sluati. Povukla sam se
u udubinu kraj prozora. Tamni breuljci isticali su se na jasnom veernjem nebu, koje je
postajalo sve tamnije. Promatrala sam sjajnu zvijezdu. Ona mi je obeavala: Kad umirue
svjetlo nestane, svijet nee ostati u mraku, a oni koji vjeruju u Boga, ije misli nisu
zamraene maglom grijeha, nee nikada ostati bez utjehe.
Tada sam iznenada zaula kako se brzo pribliavaju neiji koraci; u sobu je uao lord
Lowborough. To je naime bila njegova najmilija soba. Otvorio je vrata neuobiajeno naglo i
bacio eir, ne pazei kamo e pasti. to se s njim dogodilo? Lice mu je bilo samrtniki
blijedo. Zurio je u pod a zubi su mu cvokotali. elo mu je bilo oroeno znojem. Je li napokon
spoznao istinu? Nesvjestan moje prisutnosti, stao je etati po sobi silno uzbuen, krei
ruke, duboko uzdiui i mumljajui neto nerazgovjetno. Pokrenula sam se i tako mu stavila
183

Knjigoteka

do znanja da nije sam. Bio je odvie zaokupljen mislima a da bi to opazio. Htjela sam se
neprimijeeno izvui iz sobe. Ustala sam i pokuala to, ali me tada vidio. Zurio je u mene i
zastao trenutak. Zatim je obrisao svoje mokro elo, pristupio mi i kazao, neprirodno mirno,
dubokim, samrtnikim glasom:
Gospoo Huntingdon, moram vas sutra napustiti.
Sutra! odgovorila sam. Neu vas pitati za razlog.
Vi dakle znate, a ipak ste tako mirni! rekao je promatrajui me iznenaeno, ali i s
nekom gorinom, kako mi se inilo.
Dugo ve poznajem zastala sam na trenutak karakter svoga supruga, i nita me
ne moe iznenaditi.
Ali ovo kako ste dugo znali za ovo? zapitao je on, poloivi zgrenu ruku na stol
kraj sebe i gledajui mi netremice u lice.
Osjeala sam se poput zloinca.
Ne dugo odgovorila sam.
Znali ste! zaviknuo je gorko a niste meni kazali! Pomagali ste im u prevari!
Gospodine, nisam to inila!
Zato mi ve tada niste kazali?
Jer sam znala da e vas to boljeti. Nadala sam se da e se ona prisjetiti svoje
dunosti, pa neu morati povrijediti vae osjeaje takvim...
Oh, Boe! Kako to ve dugo traje? Kako dugo, gospoo Huntingdon? Recite mi,
moram to znati! zahtijevao je od mene uporno.
Mislim, dvije godine!
Boe sveti! Ona me sve to vrijeme varala! Okrenuo se s dubokim uzdahom i stao
ponovo etati po sobi, zahvaen neopisivim uzbuenjem. Srce me boljelo. Htjela sam ga
utjeiti, iako nisam znala kako.
Ona je pokvarena ena rekla sam. Izdala vas je i prevarila. Jednako je tako malo
vrijedna vae alosti, kao to je bila i vae ljubavi. Ne dajte da vas vie vrijea. Ostavite je, i
ostanite sami!
A vi, gospoo kazao je tvrdo, zaustavivi se i okrenuvi se prema meni vi ste me
povrijedili prikrivajui sve to.
Iznenada su se moji osjeaji promijenili. Osjetila sam srdbu zbog toga to mi je on
tako grubo uzvraao moje suosjeanje. Htjela sam mu otro odgovoriti. Na sreu, svladala
sam taj svoj nagon. Vidjela sam u kakvom se uasnom stanju nalazi, kad je iznenada zabacio
glavu, pristupio prozoru i strastveno promrmljao, pogledavi u mirno nebo:
Oh, Boe, daj da umrem! Osjetila sam kako bi bilo neplemenito dodati jo kap
gorine tom vru koji se ve prelijevao. A ipak, plaim se, moj je glas bio vie hladan nego
ljubazan kad sam mu mirno odgovorila:
Mogla bih nai mnogo isprika koje su valjane, ali ne namjeravam ih sada
nabrajati...
Poznam ih odgovorio je on naglo htjeli biste kazati kako se to vas nije ticalo, da
sam se morao pobrinuti sam za sebe. Moja me sljepoa dovela u taj pakao. Ne smijem
184

Knjigoteka

optuivati druge, to su me smatrali mudrijim nego to jesam.

Priznajem, nisam imala pravo nastavila sam, ne obazirui se na njegove gorke
rijei ali ne znam jesam li to uinila zbog nedostatka hrabrosti ili zbog suosjeanja s vama.
Ipak mislim da me odvie okrivljujete. Kazala sam vaoj eni prije dva tjedna, onog dana
kad je stigla ovamo, kako smatram svojom dunou da vam sve kaem ako ona s tim
nastavi. Dopustila mi je neka to uinim ako i za as posumnjam u njezino vladanje. Nisam
nita primijetila. Povjerovala sam da se promijenila.
On je i dalje gledao kroz prozor dok sam ja govorila, i nije nita rekao. Ali, moje su ga
rijei uzbudile: poeo je kripati zubima, udarati nogom o pod i mrtiti obrve.
Sve je to bilo pogreno sve! na kraju je promrmljao. Nita ne moe izbrisati te
godine pune uasne okrutnosti nita, nita! ponavljao je oajnikim apatom punim
gorine.
Kad sada promislim o svemu, moram priznati da je to bilo pogreno odgovorila
sam. Sada mogu samo aliti to to nisam prije uvidjela.
Neto u mom glasu i u duhu mog odgovora moralo je promijeniti njegovo
raspoloenje. Okrenuo se prema meni i stao mi paljivo promatrati lice. Napokon je kazao
blaim glasom:
I vi ste mnogo patili, zar ne?
Ispoetka jesam.
Kad se to dogodilo?
Prije dvije godine. Nakon dvije godine i vi ete biti mirni kao to sam ja sada. I
mnogo, mnogo sretniji od mene, jer ste mukarac pa moete postupati kako vam drago.
Neto poput smijeka, ali vrlo gorkog, prolo je njegovim licem.
Niste bili sretni u posljednje vrijeme? zapitao je, pokuavajui se sabrati.
Nastojao je izbjei razgovor o svojim buduim neprilikama.
Sretna! ponovila sam, gotovo uvrijeena zbog takvog pitanja. Zar bih to mogla
biti s takvim suprugom?
Primijetio sam promjenu u vaem raspoloenju. Drugaije je nego prvih dana
ustvrdio je. Taj prokleti demon! proaptao je kroz zube. A on je govorio da vam va
temperament kvari svjeinu. Da ete ostarjeti i porunjeti prije vremena. Tvrdio je da ste
njegov dom pretvorili u samostansku eliju. Vi se smijete, gospoo Huntingdon, zar vas
nita ne moe potresti? elio bih biti tako miran kao vi.
Nisam po prirodi mirna rekla sam. Priinjam se takvom, zahvaljujui silnom
naporu i tekom iskustvu.
U taj je as upao u sobu gospodin Hattersley.
Zdravo, Lowborough! poeo je. Oh, oprostite! uzviknuo je opazivi me.
Nisam znao da ste udvoje. Smiri se, stari nastavio je udarivi lorda Lowborougha po
ramenu. Ovaj se na to stresao pun gaenja i srdbe. Doi, htio bih s tobom razgovarati.
Govorite!
Moda dami ne bi bilo ugodno ono to moram rei.
Tada to ne bi bilo ni meni napomenuo je lord, elei napustiti sobu.
185

Knjigoteka

Morate to uti zaviknuo je Hattersley, slijedei ga u predvorje. Ako ste pravi

mukarac, morate! Rije je o tome nastavio je spustivi glas, ali ne toliko da ja ne bih
mogla uti svaku rije. Vi ste zloupotrebljavan ovjek. Nemojte se naljutiti! To je samo moj
nain izraavanja. Moram biti iskren, ili radije nita ne govoriti. Doao sam da vam
ponudim svoju uslugu. Iako je Huntingdon moj prijatelj, ja ga ipak smatram
pokvarenjakom. elim postupati kao va prijatelj. Znam da ete htjeti srediti to pitanje.
Izazvat ete ga na dvoboj. Tada ete se ponovo dobro osjeati. A ako vam se neto dogodi,
nije teta, jer ste u tekom stanju. Hajde, pruite mi svoju ruku, i ne budite tako oajni!
Odredite vrijeme i mjesto, a ja u srediti ostalo.
To je odgovorio je tihim glasom lord Lowborough lijek za moje srce, ili za
avola u njemu. Sresti se s njim i ne rastati se dok krv ne potee. Hoe li pasti on ili ja, ili
obojica, svejedno! To bi bilo veliko olakanje za mene, ako...
Tako je! Pa to...
Ne! uzviknuo je lord odluno. Mrzim ga od sveg srca, ali u ga ipak prepustiti
Bogu. Iako mrzim isto toliko i svoj ivot, ja u ga ipak prepustiti onome tko mi ga je dao.
Ali u ovom sluaju... zaklinjao ga je Hattersley.
Ne elim vas vie sluati! uzviknuo je lord okrenuvi se od njega. Ni rijei vie!
Dosta mi je to se moram boriti s neprijateljem u samom sebi.
Vi ste prava budala, i ja perem ruke izjavio je njegov iskuavatelj, prijezirno ga
naputajui.
Imate pravo, lorde Lowborough viknula sam istravi i uhvativi njegove vrele
ruke. Poinjem uviati da vas ovaj svijet nije vrijedan.
Nije shvatio moje oduevljenje, pa se okrenuo prema meni. Iznenaen me stao
promatrati, pa sam se zastidjela zbog svoje naglosti. Ali doskora je izraz njegova lica postao
blai i, prije nego to sam mogla povui svoje ruke, njeno ih je stisnuo. Pogledavi me s
mnogo osjeaja, rekao je:
Neka nam Bog pomogne oboma!
Amen! odgovorila sam. Zatim smo se rastali.
Povukla sam se u salon, gdje su me vjerojatno ve ekali, a neki me se i zaeljeli. U
predsoblju sam nala gospodina Hattersleya gdje pria odabranom drutvu kakva je
kukavica lord Lowborough. Moj se mu naslonio na stol i uivao u vlastitoj pokvarenosti,
rugajui se svojoj rtvi. Gospodin Grimsby je trljao ruke i zadovoljno se cerekao.
U salonu sam nala lady Lowborough. Nastojala je svim silama sakriti svoju
nelagodu izigravajui veselje i ivahnost. To ba nije najbolje odgovaralo ovoj prilici, jer je
ona objavila drutvu da je njen suprug primio loe vijesti od kue zbog kojih e morati
smjesta otputovati. Toboe zbog tih vijesti, on se vrlo uzbudio i dobio jaku glavobolju.
Vjerojatno neemo imati prilike pozdraviti ga veeras meu nama. Ipak, tvrdila je, posrijedi
je bila samo neka poslovna stvar, pa to nju nije moralo uzbuivati. Upravo je to govorila kad
sam ja ula. Oinula me takvim prezirom, da me to u isti as iznenadilo i naljutilo.
Ali, i ja sam zbunjena nastavila je jer smatram svojom dunou da slijedim
svoga supruga. Naravno, zbog toga u se morati oprostiti od svojih dragih prijatelja prije
vremena.
186

Knjigoteka

A ipak, Annabello napomenula je Esther nikada te nisam vidjela tako dobro

raspoloenu.
Tako je, draga moja, elim to bolje iskoristiti vae drutvo. Ovo je posljednja no u
kojoj u moi uivati. elim ostaviti dobar dojam na vas... ogledala se i, primijetivi kako je
tetka promatra, nastavila je pa u vam zato pjevati. Hoete li, gospoo Huntingdon?
Hoete li, dame i gospodo? Dobro, uinit u sve kako bih vas zabavila.
Ona i lord Lowborough bili su smjeteni u sobama do mojih. Ne znam kako su
proveli no, ali ja sam ostala budna oslukujui sve do jutra njegov teki korak. Jednom je
zastao i uz psovku bacio neto kroz prozor. Ujutro, poto su oni bili otili, naen je na
travnjaku, ispod prozora, otar no na otvaranje. Naena je i slomljena britva, vlana od
rose. ini se da je bio u velikom iskuenju da okona svoj ivot, ali se tome uspio oduprijeti.
Srce mi je krvarilo dok sam oslukivala njegove korake. Sve dosad mislila sam samo
na sebe, a premalo na njega. Sad sam zaboravila vlastitu nevolju, i mislila samo na njegovu.
Na njegovu duboku ljubav tako okrutno izdanu. Na osjeaje tako uzaludno utroene... Ne, ne
elim dalje nabrajati njegove nesree. Zamrzila sam njegovu enu i svog mua jo jae nego
prije. Ovaj put zbog njega. Ne zbog sebe!
Otputovali su rano ujutro, prije nego to su drugi ustali. Ja sam upravo izlazila iz
sobe kad je lord Lowborough odlazio prema koiji u kojoj se njegova ena ve bila
smjestila. A Arthur (ili gospodin Huntingdon, jer je Arthur bilo ime i mog sina) bio je vie
nego bezobrazan. Pojavio se u kunom kaputu da bi se oprostio od svojih prijatelja.
to, zar ve odlazite, Lowborough? zapitao je. Do vienja, dakle! rekao je
pruivi mu ruku.
Mislim da bi ga onaj drugi najradije bio lupio po njoj da je Huntingdon nije
instinktivno povukao. Pogledavi ga s bijesnom mrnjom, lord Lowborough protisnuo je
kroz zube uasnu psovku koju inae nikad ne bi izrekao.
To nije pravi kranski duh napomenuo je onaj pokvarenjak. Ja se nikad ne bih
odrekao starog prijatelja zbog ene. Moete uzeti moju ako elite. Nije tako loa... Ne mogu
vie uiniti za vas! Lord Lowborough je sada stigao do podnoja stepenica. Gospodin
Huntingdon je povikao: Pozdravite Annabellu! elim vam oboma sretan put! Smijui se,
povukao se zatim u sobu.
Nakon toga je izjavio da je zapravo sretan to je Annabella otila: Poela je mnogo
zahtijevati i zapovijedati rekao je. Sada, kad mogu ponovo raditi to god hou, osjeam
se mnogo bolje.

187

Knjigoteka

POGLAVLJE
XXXIX

U to sam doba bila najvie zabrinuta za svoga sina. Njegov ga je otac sa svojim
prijateljima tjerao na mnoge sitne grijehe. Uili su ga svim moguim loim obiajima.
Ukratko, htjeli su od njega uiniti pravog mukarca. Taj ih je posao izvanredno zabavljao.
Donijela sam odluku da ga spasim iz ruku takvih uitelja. Najprije sam pokuavala da ga
drim neprekidno uza se u djejoj sobi. Naredila sam Racheli neka ga ne puta dolje sve dok
ta gospoda budu boravila kod nas. Ali to nije koristilo. Te moje naloge smjesta je njegov
otac ponitavao. Govorio je kako ne eli dopustiti da mu se sin dosauje u drutvu stare
dadilje, i proklete lude kakva je njegova majka. I tako je malian silazio svako vee usprkos
mome protivljenju. Nauio je piti vino poput oca, psovati kao gospodin Hattersley, i slati
mene do avola kad bih mu prigovarala. Za njih je bilo osobito zabavno promatrati to
draesno dijete kako se ponaa s naivnom grubou i kako njenim djejim glasom psuje.
Za mene je to bilo neizmjerno bolno i teko. Djearac bi opet bio oduevljen kad bi mu se
cijelo drutvo smijalo, i svoj bi smijeh pomijeao s njihovim. Ali kad bi te sretne modre oi
trenutak poivale na meni, izgubio bi se njihov sjaj. On bi tada kazao: Majko, zato se ne
smije? Oe, neka se i ona nasmije!
I tako sam morala boraviti meu tim pokvarenim ljudima dok ne bih iskoristila
trenutak i odvukla svoje dijete. On nikada nije elio otii, pa sam ga ponekad morala
odnijeti. Smatrao me stoga okrutnom i nepravednom. Njegov bi otac gdjekada odluno
traio da dijete ostane. Tada bih ga ostavila njemu i njegovim prijateljima, a sama bih patila
u svojoj gorini i oajanju. Ili bih razbijala glavu traei lijek tom zlu.
Moram priznati, nikad nisam vidjela gospodina Hargravea da se smije takvu
djetetovu vladanju. I ni jednom ga rijeju ne bi podsticao na takve ine. Ali kad bi dijete
neto posebno udno izvelo ili izvalilo, u njegovim bi se oima pojavio naroiti izraz. Nisam
ga znala objasniti. Usne bi mu se stisnule, a oi zaiskrile. Najprije bi pogledao dijete, a zatim
mene. Osjetila sam tada da uiva u mom nemonom bijesu i uasu. Ali jednom, kad se mali
Arthur naroito loe vladao, a gospodin Huntingdon i njegovi gosti jo ga vie u tome
podstrekivali, Hargrave je podigao dijete i iznio ga iz sobe, videi da se ja vie neu moi
suzdrati.
To se nije smjelo nastaviti. Nisam smjela svoje dijete prepustiti tim iskuenjima. Bit
e mnogo bolje bude li ivjelo u siromatvu s naputenom majkom, nego u bogatstvu i
luksuzu s takvim ocem. Moda ti gosti i ne ostanu dugo s nama, ali e se vratiti. A on, najgori
od sviju, najvei neprijatelj svog sina, ostat e ovdje. Ja sam to mogla podnositi, ali nisam
vie smjela izlagati tome svoga sina. Nije me smjelo zadrati ni miljenje svijeta, ni mojih
najbliih prijatelja. Nita me nije moglo sprijeiti u izvravanju majinske dunosti. Ali gdje
da naem utoite i sredstva za ivot za nas oboje? Oh, povest u svoj dragocjeni teret
jednog ranog jutra, poi koijom u M..., pobjei do luke..., prijei preko Atlantika i potraiti
188

Knjigoteka

skromni dom u Novoj Engleskoj. Ondje u sebe i njega izdravati radom svojih ruku. Paleta
i kistovi, moji dragi drugovi, pomoi e mi sada u tome. Ali, jesam li bila dovoljno nadarena
da zaraujem za ivot u stranoj zemlji, bez prijatelja i bez preporuka? Ne, morala sam jo
malko priekati. Morala sam jo mnogo nauiti da bih mogla stvoriti neto vrijedno, neto
to bi govorilo za mene, svejedno, namjeravala ja slikati ili poduavati druge. Nisam udila
za velikim uspjesima, ali sam ipak morala postii vjetinu da me sauva od neuspjeha.
Nisam smjela dopustiti da moj sin umire od gladi. Potreban mi je bio i novac za put, i neto
sredstava za prvo vrijeme, ako odmah ne uspijem. Nije to smjelo biti ni tako malo, jer nisam
znala koliko u se dugo morati boriti dok se ne osamostalim.
to dakle da uinim? Da se obratim svom bratu, i objasnim mu u kakvom se
poloaju nalazim? Ne, ne! ak da sam mu iznijela i svu svoju nesreu, on sigurno ne bi
odobrio moj korak. Njemu bi se to inilo pravom ludou. A isto tako i mom ujaku, tetki i
Milicent. Ne, morala sam se strpiti, i sve sama urediti. Rachel e biti moja jedina suuesnica.
Trebalo je da mi ona nae trgovca slikama u nekom dalekom gradu. Zatim bih uz njezinu
pomo prodavala svoje slike koje sam ve dosada bila naslikala, i one koje u jo naslikati.
Osim toga, prodat u i svoje dragulje. Sve osim obiteljskih. Onih nekoliko koje sam donijela
sa sobom, i onih koje mi je ujak poklonio za vjenanje. Moi u podnijeti jo nekoliko
mjeseci ovoga uasnog ivota, imajui pred sobom taj cilj, a u meuvremenu se mom sinu
nee dogoditi nita stranije nego to se ve dogodilo.
Donijevi tu odluku, poela sam je odmah ostvarivati. Moda bih se kasnije i ohladila
razmatrajui sve razloge za i protiv tog plana. Moda bih odluila i sve to odgoditi, da se
nije dogodilo neto to me uvjerilo u ispravnost moje odluke i u potrebu njezina brzog
izvrenja.
Nakon odlaska lorda Lowborougha poela sam smatrati biblioteku iskljuivo svojim
vlasnitvom. Tamo sam se mogla povui u bilo koje doba dana. Ni jedan od gospode nije
nikada onamo ulazio, osim gospodina Hargravea. Ali on se, u posljednje vrijeme,
zadovoljavao novinama i asopisima. A ako bi i pogledao u biblioteku, smjesta se povukao
im bi mi me opazio. To je bilo upravo ono to sam eljela. Ovdje sam slikala od jutra do
mraka, uz vrlo malo prekida. Prestajala sam samo kad bi me zvala dunost ili poslovi oko
malog Arthura. Smatrala sam potrebnim odvojiti nekoliko sati na dan za njegovo
obrazovanje i zabavu. Trei dan, dok sam bila zaokupljena slikanjem, gospodin Hargrave
zavirio je u sobu i nije se povukao ugledavi me. Ispriao se zbog svoga dolaska, i potraio
neku knjigu. Ali kad ju je naao, stao je promatrajui moju sliku. Imao je mnogo ukusa i
znao je izraziti svoje miljenje. Ono me nije naroito ohrabrilo. Zatim je stao govoriti
openito o umjetnosti. Nisam ga poticala na taj razgovor, pa je prestao govoriti. Ipak nije
otiao.
Ne pojavljujete se mnogo u naem drutvu, gospoo Huntingdon rekao je nakon
kratke stanke, dok sam ja hladno mijeala svoje boje. Ne udim se tome, sigurno vam je
dosta svih nas. Stidim se duboko zbog svojih drugova, i dosta mi je njihovih glupih
razgovora. Sada vie nema nikoga tko bi ih u tome spreavao, jer ste nas vi napustili.
Vjerujem da u se i ja uskoro povui, moda ve za tjedan dana. Znam da zbog toga neete
aliti.
Zastao je, ali ja nisam odgovorila.
Vjerojatno ete dodao je sa smijekom aliti to neu i sve njih povesti sa
189

Knjigoteka

sobom. Ponekad laskam samom sebi to, iako boravim u njihovu drutvu, nisam jedan od
njih. Ipak je posve prirodno da budete sretni kad me se rijeite. ao mi je zbog toga, ali vas
ne mogu okriviti.
Neu se veseliti zbog vaeg odlaska, jer se vi vladate poput pravog gospodina
odgovorila sam.
Ali, moram priznati, bit u sretna kad se budem mogla oprostiti od ostalih, ma
kako se to inilo negostoljubivim.
Nitko vas zbog toga ne bi mogao optuiti odvratio je ozbiljno. ak ni sama ta
gospoda. Rei u vam to su kazali sino kad ste ih napustili.
Vjerojatno vam nije do tog stalo, jer neke stvari promatrate s filozofskim mirom
dodao je uz lagan smijeak. Govorili su o lordu Lowboroughu i njegovoj eni. Uzrok
njihova naglog odlaska nije za njih tajna. Svi je oni dobro poznaju, pa je ja, makar mi je
bliska roakinja, nisam mogao braniti. Va je mu izjavio: Proklet bio ako se za to ne
osvetim!
Oprostite, gospoo Huntingdon, ali oni su razgovarali o tim stvarima. Neki su
napomenuli da e se on ponovo moi s njom sresti, ako se ona rastavi od svoga mua.
Hvala odgovorio je Huntingdon dosta mi je Annabelle zasada. Neu je sam
uznemirivati, dok god ona ne doe ovamo
Pa to namjeravate raditi kad mi odemo, Huntingdone? zapitao je Ralph
Hattersley. Namjeravate li se popraviti i postati dobar suprug i otac? Ja u postati takav,
im se rijeim tebe i svih ovih avolskih prijatelja. Mislim, i vama je vrijeme! Vaa je ena
predobra za vas...
Zatim vas je Ralph poeo hvaliti, ali vi ne biste bili zadovoljni njegovim rijeima.
Govorio je bez ikakve delikatnosti. Huntingdon je za to vrijeme mirno pio, ili gledao
smijeei se u svoju au, ne prekidajui ga sve dok Hattersley nije glasno uzviknuo:
uje li me, ovjee?
Da, samo nastavi glasio je odgovor.
Ne, zavrio sam odvratio je Hattersley. Samo sam elio uti hoe li prihvatiti
moj savjet.
Kakav savjet?
Da okrene novu stranicu, ti lopove zaviknuo je Ralph i zamoli svoju enu za
oprotenje, te da bude dobar momak ubudue.
Moja ena, kakva ena? Ja nemam ene odgovorio je Huntingdon pogledavi nevino
ili, ako je i imam, toliko je cijenim da je svaki od vas koji to poeli moe imati. Tako mi
Jupitra, a uz to jo moe dobiti i moj blagoslov!
Ja...hm...netko je zapitao misli li on to doista, a on se na to zakleo... to mislite o
tome, gospoo Huntingdon? zapitao je nakon kratke stanke Hargrave. Osjeala sam kako
paljivo promatra moje lice koje sam napola okrenula od njega.
Kaem odgovorila sam mirno da ono to on tako malo cijeni nee vie dugo biti
u njegovu posjedu.
Ne mislite valjda umrijeti zbog ogavnog ponaanja toga lopova?
190

Knjigoteka

natrag.

Ni govora, moje je srce ve ovrsnulo, i namjeravam ivjeti to je due mogue.

Znai, vi ete ga napustiti?
Jest!
Kada i kako? zapitao je uzbueno.
Kad budem pripravna.
A vae dijete?
Dijete e poi sa mnom.
On to nee dopustiti.
Neu ga ni pitati.
Znai, vi razmiljate o potajnom bijegu! Ali, s kim, gospoo Huntingdon?
Sa svojim sinom i s dadiljom.
Sami i nezatieni! Kamo ete poi? to ete raditi? On e vas slijediti i dovesti vas

Stvorila sam dobar plan za to. Kad jednom napustim Grassdale, bit u sigurna.
Gospodin Hargrave mi se pribliio, pogledao me u lice i htio neto kazati. Ali njegov
pogled, rumenilo i sjaj u oima uzbunili su moju krv. Okrenula sam se naglo, uhvatila kist i
stala energino slikati.
Gospoo Huntingdon rekao je s gorkom ozbiljnou vi ste okrutni, okrutni
prema meni i prema samoj sebi.
Gospodine Hargrave, ne zaboravite svoje obeanje!
Moram govoriti, jer e mi srce pui! Dosta sam dugo utio, pa me morate sasluati!
uzviknuo je, i preprijeio mi put kad sam htjela napustiti sobu. Kaete da nita ne
dugujete svom suprugu. On govori kako ste mu dosadili, pa vas nudi svakome tko vas poeli
Vi ga namjeravate napustiti. Nitko vam nee povjerovati da odlazite sami. itav e svijet
govoriti: Napokon ga je napustila pa tko bi se tome i mogao uditi! Malo tko e joj
zamjeriti, a jo manje e njega poaliti. Ali s kim je otila? I tako neete primiti zahvalnost
za svoje vrline. ak vam ni vai najbolji prijatelji nee vjerovati. Jer to je posve nevjerojatno.
A to ve i moete sami u tom okrutnom, hladnom svijetu? Vi, mlada i neiskusna ena, tako
njena i potpuno...
Jednom rijeju, vi me elite nagovoriti da ostanem gdje sam? upala sam mu u
rije. Razmislit u o tome.
Tako vam svega, napustite ga! viknuo je ozbiljno ali ne sami! Heleno, dopustite
da vas ja zatitim!
Nikada, dok mi nebo ne oduzme razum odgovorila sam, istrgnuvi mu ruku koju
je on bio uhvatio. Ali se nije dao zaustaviti. Htio je riskirati sve za eljenu pobjedu.
Ne smijete me odbiti! tvrdio je arko. Uhvatio me za obje ruke, vrsto ih stisnuo,
pao na koljena i gledao me pogledom punim molbe, ali i zapovijedi. Sada vie nemate
nikakva razloga. Bog me odredio za vaeg tjeitelja i zatitnika. Ja to osjeam! Ja to znam
jednako tako sigurno kao da je to objavio glas s neba!
Ostavite me, gospodine Hargrave! kazala sam tvrdo. Ali to je jo samo pojaalo
stisak njegove ruke.
191

Knjigoteka

Propustite me! nastavila sam ljutito.

Kleao je nasuprot prozoru. Najednom se zagledao napolje. Na licu mu se pojavio
izraz zlobnog trijumfa. Okrenula sam se i primijetila neku sjenu dok se povlaila.
To je Grimsby rekao je. On e Huntingdonu i svima ostalima javiti to je vidio.
Pretjerujui, dakako! Onako kako to on ve zna. On vas ne voli, gospoo Huntingdon! Ne
voli ene, ne vjeruje u krepost. On e sve tako opisati da nee ostati ni traka vjere u vae
vrline. Nestat e tvrdnje o vaoj velikoj kreposti, pa ma to kazali vi ili ja. Ali, dajte mi
doputenje da vas titim, pa se nee nai nitko tko bi se usudio da vas uvrijedi.
Nikada me nitko nije uvrijedio tako kako vi sada vrijeate! kazala sam napokon,
povukavi svoje ruke.
Ne vrijeam vas! uzviknuo je. Ja vas oboavam! Vi ste moj aneo, moja boica!
Polaem sve to posjedujem pred vae noge, a vi to morate prihvatiti! Bit u va savjetnik i
branitelj! Pa ako vas vaa savjest bude zbog toga muila, ja u je nadvladati.
Nikada prije nisam vidjela tako uzbuena ovjeka. Bacio se prema meni. Ja sam
uhvatila svoj noi za papir i ispruila ga prema njemu. To ga je zbunilo. Zastao je
iznenaeno. Gledala sam isto tako odluno kao i on. Krenula sam prema zvonu i prihvatila
vrpcu. Kretnjom ruke dao mi je znak da ne pozvonim.
Onda ustanite! rekla sam. I posluajte me! Ja vas ne ljubim nastavila sam
naglaavajui svaku rije. Ako se i rastavim od svoga mua, ili ako on umre, nikada se ne
bih udala za vas. Jeste li sada zadovoljni?
Lice mu je problijedjelo od bijesa.
Shvatio sam odgovorio je gorko vi ste najokrutnija, najnezahvalnija i
najneprirodnija ena koju sam ja ikada sreo!
Nezahvalna, gospodine?
Nezahvalna.
Ne, gospodine Hargrave, nisam to! Zahvaljujem vam za sve ono dobro to ste
uinili za mene, ili ste namjeravali uiniti. A za sve zlo koje ste uinili, ili biste ga jo mogli
uiniti, molim Boga da vam oprosti i neka vam pomogne da postanete bolji.
Upravo su se tada otvorila vrata i pojavili se gospoa Huntingdon i Hattersley. Drugi
je ostao u predvorju, zaposlen svojom lovakom pukom. Prvi je uao i zastao kraj kamina
promatrajui gospodina Hargravea i mene. Naroito njega. Pri tom se nepodnoljivo
znaajno smjekao i lukavo namigivao.
to je? zapitao ga je Hargrave.
to je, gospodine? odgovorio mu je njegov domain.
Htjeli smo samo zapitati elite li nam se pridruiti i poi s nama u lov na fazane?
umijeao se Hattersley izvana. Doite!
Walter nije odgovorio nego je priao prozoru i pokuao se sabrati. Arthur je tiho
zafukao i slijedio ga pogledom. Hargrave je pocrvenjeo od bijesa. Ali se nakon nekoliko
trenutaka okrenuo i kazao nemarno:
Doao sam se oprostiti od gospoe Huntingdon, jer sutra odlazim.
Naglo donosite odluke. Zato tako brzo odlazite, ako smijem pitati?
192

Knjigoteka

Zovu me poslovi odgovorio je odvraajui pogled.

Dobro glasio je odgovor.
Hargrave je iziao, a gospodin Huntingdon, naslonivi se leima na kamin, okrenuo
se prema meni i obratio mi se tiho, jedva ujnim glasom. Izgovorio je niz najogavnijih
kleveta kakve ovjek ne moe ni zamisliti. Nisam ga pokuavala prekinuti, i tek kad je
prestao, rekla sam:
Ako su te optube istinite, koga bi trebalo kriviti?
Pravo govori, tako mi Boga! viknuo je Hattersley, naslonivi svoju puku na zid.
Zatim je uhvatio svoga dragog prijatelja pod ruku, nastojei ga odvui. Doi, mome! Bila
to la ili istina, nema je pravo vrijeati. A ni njega, nakon onoga to si nam sino ponudio.
Doi!
U tim se rijeima moglo naslutiti neto to nisam mogla podnijeti.
Zar se vi usuujete mene sumnjiiti, gospodine Hattersley? kazala sam izvan
sebe od bijesa.
Ne, ja nikoga ne sumnjiim. Sve e biti u redu. Hajde, doi Huntingdone!
Ona to ne moe zanijekati! zaviknuo je taj gospodin glasom punim mrnje i
trijumfa. Ona to ne moe zanijekati, pa makar njezin ivot ovisio o tome. Mrmljajui
neke uvredljive rijei poao je u predvorje, uzeo svoj eir i puku sa stola.
Ne namjeravam se opravdavati pred tobom! rekla sam. Ali vi, ako imate neke
sumnje, obratite se gospodinu Hargraveu kazala sam Hattersleyu.
uvi to, obojica su se tako grubo nasmijala da sam zadrhtala cijelim tijelom.
Gdje je on? Sama u ga pitati! rekla sam.
Suspregnuvi novi izljev radosti, Hattersley je pokazao prema vanjskim vratima. Bila
su poluotvorena. Gospodin Hargrave je stajao napolju.
Gospodine Hargrave, molim vas, hoete li doi ovamo? pozvala sam ga.
Okrenuo se i iznenaeno me pogledao.
Molim vas, doite! ponovila sam vrlo odluno i on nije mogao da me ne poslua.
Stao se uspinjati stepenicama i prilaziti nam kroz predvorje.
Recite ovoj gospodi nastavila sam jesam li se ili nisam oduprla vaem
navaljivanju.
Ne razumijem vas, gospoo Huntingdon!
Ne razumijete me, gospodine? Zaklinjem vas vaom au (ako je imate) kaite
istinu! Jesam li, ili nisam?
Ne odgovorio je i okrenuo se.
Govorite glasnije, jer vas oni ne mogu uti. Jesam li pristala na va prijedlog?
Niste!
Mogao bih se kladiti da nije rekao je Hattersley jer inae Hargrave ne bi bio
tako tuan.
Voljan sam da vam pruim zadovoljtinu, Huntingdone rekao je gospodin
Hargrave, mirno se obrativi svom domainu.
193

Knjigoteka

Idite do avola! glasio je odgovor. Hargrave se povukao s prijezirnim pogledom,

govorei:
Znate gdje me moete nai, ako namjeravate izii na dvoboj.
Psovke i kletve bile su odgovor na taj prijedlog.
Eto, Huntingdone! rekao je Hattersley sada je sve jasno.
Nije me briga to on misli kazala sam ali vi, gospodine Hattersley, kad budete
uli da netko blati moje ime, hoete li stati u moju obranu?
Hou!
Zatim sam se smjesta povukla i zatvorila u biblioteku. Zato sam to traila od tog
ovjeka? Ni sama ne znam. Ti su me mukarci doveli u oajanje. Nisam ni sama znala to
sam govorila. Nije bilo nikoga da zatiti moje ime meu tim pijancima. Izmeu moga
prokletog supruga, zlobnog Grimsbya i pokvarenog Hargravea ipak je Hattersley sjao poput
krijesnice u mraku, iako je i on sam bio pravi grubijan.
Kakva je to scena bila! Jesam li ikada mogla zamisliti da u pod svojim krovom
morati pretrpjeti takve uvrede? uti takve rijei izgovorene u mojoj prisutnosti? A te su
rijei ak bile upuene meni. Te su mi misli prolazile jedna za drugom glavom dok sam
etala po biblioteci. udila sam da smjesta odem sa svojim djetetom, ne oklijevajui ni asa.
Ali to nije bilo mogue. Jo me ekalo mnogo posla, tekog posla.
Pa obavimo ga rekla sam ne smijem izgubiti ni trenutka alei se na svoju
sudbinu.
I stoga sam, usprkos uzbuenju, nastavila slikati. Radila sam cijeli dan.
Gospodin Hargrave je otputovao drugo jutro. Nikad ga vie nisam vidjela. Oni drugi
ostali su jo dva ili tri tjedna. Ali ja sam ih se klonila to sam vie mogla, nastavljajui raditi,
a to inim sve do dana dananjega. Doskora sam sa svojim planom upoznala Rachel, i na
svoje ugodno iznenaenje lako sam je uvjerila u ispravnost svojih namjera. Ona je trijezna,
oprezna osoba, ali mrzi svoga gospodara a ljubi mene, svoju gospodaricu, i moje dijete.
Nakon nekoliko napomena, mnogo suza i alopojki to sam bila natjerana na takav korak,
pohvalila je moju odluku i obeala mi pomoi. Ali samo pod jednim uvjetom: da dijeli sa
mnom moje izagnanstvo. Smatrala je potpunom ludou da Arthur i ja krenemo sami. S
dirljivom velikodunou ponudila mi je pomo svoje male uteevine, nadajui se da u
joj oprostiti zbog tolike slobode, ali ona bi bila vrlo sretna kad bih pristala da uzmem taj
novac od nje kao zajam. Naravno, nisam na to ni pomislila. I sama sam bila prikupila neka
mala sredstva, a moje su pripreme odmakle tako daleko da se nadam brzo oivotvoriti svoj
plan. Neka samo prou zimske oluje, pa e jednog jutra gospodin Huntingdon sii na
doruak, a zatim stati traiti po kui svog sina i enu. Oni e tada biti ve pedeset milja
daleko prema zapadu. Ili moda ak jo i vie, jer emo otii mnogo prije zore, a on
vjerojatno nee otkriti na nestanak do kasnog prijepodneva.
Svjesna sam svega to se moe dogoditi kao posljedica toga mog koraka. Ali, kad
neto odluim, tada vie ne oklijevam. Naroito zbog svoga sina. Jutros, dok sam slikala, on
je sjedio do mojih nogu i igrao se otpacima platna na sagu. Iznenada me pogledao i ozbiljno
zapitao:
Mama, zato si ti pokvarena?
194

Knjigoteka

Tko ti je to kazao, ljubavi?

Rachel!
Ne, Arthure, Rachel to nikad ne bi kazala. U to sam sigurna.
Onda je to bio otac nastavio je. Nakon nekoliko trenutaka razmiljanja, dodao je:
Sad u ti kazati kako sam to saznao. Kad sam s njima i kaem da moram otii k tebi, on
kae: Prokleta mama! A Rachel veli da su samo pokvareni ljudi prokleti. I zato, mama,
mislim, da si ti pokvarena. Radije bih da to nisi.
I nisam, drago dijete! To su rune rijei, a pokvareni ljudi ih pridaju drugima
umjesto sebi. Takve rijei ne mogu uiniti ljude prokletima, ni pokazati da oni to zavreuju.
Bog nam sudi po naim mislima i inima, a ne po onom to drugi o nama govore. Kad uje
takve rijei, Arthure, sjeti se da ih ne smije opetovati. To govore samo pokvareni ljudi.
Znai, otac je pokvaren ustvrdio je.
Tata nema pravo kad tako neto kae. Ne smije ga oponaati sada kad sam ti to
kazala.
to to znai oponaati?
initi ono to netko drugi ini.
Mali moralist je zautio. Uzalud sam nastojala odvratiti njegove misli. ao mi je to
je tata pokvaren kazao je tuno jer ja ne bih htio da on mora otii u pakao. I zaplakao
je.
Stala sam ga tjeiti da e se njegov otac moda popraviti i postati dobar. Ali, kucnuo
je as da ga oslobodim takvog roditelja!

195

Knjigoteka

POGLAVLJE
XL

10. sijenja 1827.

Sjedjela sam sino u salonu i upisivala u svoju biljenicu. Gospodin Huntingdon bio
je prisutan, ali sam mislila da spava na sofi. Meutim, on je ustao a da to nisam primijetila.
Zbog neke udne znatielje stao je itati preko mojih ramena. Sama ne znam koliko je to
dugo trajalo. Ali kad sam odloila svoje pero i htjela zatvoriti teku, on je iznenada stavio
ruku na biljenicu i rekao: S tvojim doputenjem, draga, ja u ovo malko pregledati.
Zatim mi je biljenicu silom oduzeo, privukao stolicu stolu, udobno se smjestio i stao itati
stranicu za stranicom. Na nesreu po mene, te je noi bio trezniji nego inae u to doba.
Naravno, nisam mu dopustila da mirno ita. Nekoliko sam puta pokuala da mu
otmem biljenicu, ali ju je on drao odvie vrsto. Prigovarala sam mu zbog njegova
neasnog ponaanja, ali to na njega nije djelovalo. Napokon sam ugasila obje svijee. Tada
se on okrenuo prema vatri i nastavio itati.
To je sve vrlo zanimljivo, ljubavi kazao je podignuvi glavu. Nakon toga stao je
itati ono zbog ega sam poela griti ruke u nijemom bijesu i strahu. No, to je vrlo dugo.
Proitat u to drugi put. A sad u te zamoliti kljueve.
Kakve kljueve?
Kljueve tvoga pisaeg stola i tvojih ormara. I sve druge koje ti posjeduje kazao
je i pruio ruku.
Nemam ih odgovorila sam. Sveanj kljueva bio je utaknut u kljuanicu stola za
kojim sam upravo sjedjela.
Tada e morati poslati po njih rekao je.
A ako ih ona stara vjetica Rachel smjesta ne donese, moe sutra pokupiti svoje
prnje.
Ona ne zna gdje su a ja ti ih neu dati ako mi ne kae valjan razlog govorila
sam nastojei neprimijetno izvui kljueve.
Uzet u ih sam rekao je zgrabivi moju ruku i otevi mi ih. Zatim je uzeo svijeu i
pripalio je na vatri. A sada emo izvriti konfiskaciju imovine. Ali, prije, zavirimo u
biblioteku.
Stavio je kljueve u dep i krenuo. Slijedila sam ga, ne znajui ni sama elim li
sprijeiti neko zlodjelo ili saznati ono najgore. Moj slikarski pribor leao je na stolu,
pokriven nekom krpom. Doskora ga je otkrio, stavio svijeu na stol, pa ga zatim poeo
bacati u vatru. Paletu, boje, kistove, lak vatra je sve prodirala. Zatim je pozvonio.
Bensone, odnesite ove stvari rekao je pokazujui na platno i stalak i neka
sobarica to sve baci u vatru. Vaoj gospodarici to vie nee biti potrebno.
196

Knjigoteka

Benson me iznenaeno pogledao.

Odnesite to, Bensone rekla sam, a Arthur je opsovao.
Da li i ovo zapitao je iznenaeno sluga, pokazujui na napola dovrenu sliku.
I ovo odgovorio je njegov gospodar. I sve su stvari bile odnesene. Zatim je
gospodin Huntingdon krenuo u gornji kat. Nisam ga slijedila. Ostala sam sjedjeti u
naslonjau, bez rijei, bez suza i gotovo bez pokreta. Nakon pola sata vratio se i pristupio
mi, drei svijeu pred mojim licem. Zurio mi je u oi i smijao se smijehom punim zlobe.
Iznenadnim pokretom ruke bacila sam svijeu na pod.
Oho! procijedio je ona je pravi avo! Je li ikada smrtnik vidio takve oi? Sjaju u
mraku poput majih. Oh, ti si doista slatka! govorei tako digao je svijeu i svijenjak.
Svijea se bila ugasila. Pozvonio je.
Bensone, gospodarica je slomila svijeu, donesite drugu!
Napokon se razotkriva rekla sam kada je sluga otiao. Bacio mi je kljueve u
krilo govorei: Nisam ti uzeo nita osim tvog novca, dragulja i nekih sitnica za koje sam
mislio da e biti sigurnije kod mene. Tvoj trgovaki duh mogao bi doi u iskuenje i
pretvoriti ih u zlato. Ostavio sam ti neto novca u novarki. Dostajat e ti, nadam se, do
kraja mjeseca. Bude li trebala vie, objasnit e mi tono u to si ga potroila. Davat u ti
neto novaca mjeseno, za tvoje privatne stvari. A ja u se pobrinuti za domaicu. Ne elim
te dovesti u iskuenje. Morat emo izraditi posve novi plan...
to si sve otkrio, Huntingdone? Jesam li neto pronevjerila?
Ne, to se novaca tie. Ali, bolje e biti da te ne dovodim u iskuenje.
Taj as je Benson uao sa svijeom, pa je nastalo nekoliko trenutaka tiine. Jo sam
sjedjela u naslonjau, a on je stajao kraj vatre. Uivao je u mom oaju.
I tako nastavio je ti si me htjela osramotiti svojim bijegom. eljela si sama
zaraivati za svoj ivot? Htjela si mi oteti sina i uiniti od njega prljavog Jenkija ili ubogog
slikara.
Jest, eljela sam sprijeiti da postane takav gospodin kakav je njegov otac.
Dobro je to nisi mogla sauvati svoju tajnu. Dobro je to ene uvijek moraju
brbljati. Pa ako nemaju prijateljice, moraju to doapnuti ribama, ispisati na pijesak ili slino.
Dobro je i to to veeras nisam mnogo pio, ili zaspao, jer tako nikad ne bih saznao namjere
svoje slatke enice. Odsada se moram vladati kao pravi mukarac, to sam ti upravo
pokazao.
Prepustila sam mu neka samog sebe hvali i ustala. eljela sam spasiti rukopis. Sjetila
sam se, naime, da ga je ostavio na stolu u salonu. Nisam smjela dopustiti da se on zabavlja
mojim najtajnijim mislima i uspomenama. Radije bih sve spalila nego dopustila da proita
ono to sam napisala dok sam jo bila dovoljno luda i ljubila ga.
Do vienja! viknuo je kad sam izlazila iz sobe i reci onoj prokletoj dadilji neka
me se kloni dan-dva. Najradije bih je isplatio i poslao do vraga. Ali ona bi nanijela vie zla
izvan kue nego u kui...
I dok sam odlazila, psovao je moju vjernu prijateljicu najpogrdnijim rijeima i
obasipao je epitetima koje ovaj papir ne bi mogao podnijeti. Otila sam k njoj, im sam
spremila svoj dnevnik. Rekla sam joj da je na plan propao. Bila je uasnuta isto kao i ja.
197

Knjigoteka

Sutradan, kad sam se probudila, hodajui po kui i izbjegavajui svog supruga i dijete,
osjetila sam svu nevolju koja me zadesila. I sad je jo osjeam. Ja sam zarobljenica i robinja,
ali to nije vano. Ne bih se alila kad bi u pitanju bila samo ja, ali sam onemoguena da
spasim od propasti svoga sina. Ono to je jedno bila sva moja nada, postalo je sada kruna
mog oaja.
Zar vie ne vjerujem u Boga? Nastojim gledati u njega i podii svoje srce prema
nebu. Pa makar na ovom svijetu ne postojalo za mene nita do tuge, to je to prema
vjenom miru? Ali moj mali Arthur zar on nema prijatelja do mene?

198

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLI

20. oujka
Poela sam se smirivati otkad sam se rijeila gospodina Huntingdona. Napustio me u
veljai. Od asa njegova odlaska stala sam ponovo disati, i osjeati da mi se vraa moja
prijanja energija. Nisam se vie nadala u bijeg. On je poduzeo sve protiv toga, i nisam vie
imala ni najmanje prilike. Ipak, mali je Arthur sada bio samo moj. Probudila sam se iz svoje
utuenosti, nastojei iupati korov iz te djeje due i ponovo zasijati sjeme dobra. Hvala
Bogu, tlo nije neplodno, pa ako korov ovdje i raste, jo e bre izrasti plemenite biljke.
Njegovo je srce njeno i dostupno dobru. Nije kao u njegova oca. Malo su kad rune rijei
prelazile preko njegovih usana. Uspjela sam uliti mu osjeaj gadljivosti prema svim
alkoholnim piima. Nadam se da ni njegov otac ni oevi prijatelji nee vie uspjeti
nadvladati to kod njega. Iako je mali Arthur bio tek djearac, ve je ta pia neprirodno
zavolio. Mislei na njegova oca, stala sam se plaiti posljedica te strasti. Da sam mu odmah
zabranila piti vino na koje je ve bio nauen, ili mu uope zabranila svaki alkohol, to bi
samo pojaalo njegovu elju. Stoga sam mu davala piti onoliko koliko mu je prije doputao
otac, ali sam mu u svaku au ulila nekoliko kapljica sredstva za povraanje. Toliko koliko je
izazivalo muninu, ali ne i ozbiljnu bolest. Nakon svake ispijene ae muila ga je munina.
Ali, to je on manje htio piti, to sam ga ja vie silila, sve dok mu pie nije postalo ogavno.
Kad mu se vino ogadilo, dopustila sam mu da pije brandy s vodom, a zatim gin. Htjela sam
mu sve ogaditi. Sada mi je to uspjelo. Pogled na pie i njegov miris izazivaju u njemu
gaenje, pa sam ga prestala zadirkivati zbog toga. Ponekad mu ipak zaprijetim: Arthure,
ne bude li dobar, morat e popiti au vina! ili Arthure, ako to ponovo kae, dobit e
au gina s vodom! Nadam se da je ta odvratnost usaena tako duboko u njegovu prirodu
da je nita u njegovu buduem ivotu nee moi nadvladati.
I tako sam ga, a time laskam samoj sebi, spasila od toga gadnog poroka. Bude li otac,
nakon povratka, nastojao unititi ono to sam sina nauila, pobrinut u se da to ne uspije.
Spasit u sina iz ruku tog ovjeka. Izmislila sam drugi plan za taj sluaj. Potrebna mi je samo
suglasnost moga brata i njegova pomo, pa uspjeh nee izostati. Wildfell Hall, u kojemu smo
se rodili brat i ja, i gdje je naa majka umrla, sada je nenastanjen. Valjda jo nije potpuno
poruen. Nagovorim li ga da mi uredi jednu ili dvije sobe, i da mi ih unajmi kao nekoj
stranoj osobi, mogla bih tamo ivjeti sa svojim djetetom pod lanim imenom, i ak se
izdravati svojim slikanjem. On bi mi mogao pozajmiti novaca poetak, a ja bih mu ga
kasnije vratila. ivjela bih u osami i potpunoj neovisnosti. Ta se kua nalazi na osamljenom
mjestu, bez mnogo susjeda. Frederick bi prodavao moje slike. Ve sam sve to sredila u glavi,
pa sada moram samo pridobiti brata Fredericka za taj plan. On e me doskora posjetiti, pa
u mu tada iznijeti svoj prijedlog. Najprije u mu izloiti okolnosti koje su me natjerale na
takav postupak.
199

Knjigoteka

Ionako on poznaje moj poloaj mnogo bolje nego to sam mu ga opisala. To mogu
zakljuiti po njenom tonu kojim odiu njegova pisma, i po tome to vrlo rijetko spominje
moga supruga, a kada to ponekad uini, njegove rijei nisu bez gorine. Nikada me ne
posjeuje kad je moj suprug kod kue. Ali nikad nije jasno izrazio svoje nezadovoljstvo s
njim i suosjeanje sa mnom. Nikad me nije zapitao nita to bi moglo izazvati neke moje
povjerljive izjave. Da je to uinio, vjerojatno ne bih mogla pred njim nita sakriti. Moda je
povrijeen zbog moje suzdranosti. On je udno bie. Voljela bih da se bolje poznajemo.
Frederick je obiavao provoditi svake godine mjesec dana u Staningleyu prije nego to sam
se udala. Ali od smrti naeg oca vidjela sam ga samo jednom. Doao mi je u posjet na
nekoliko dana za odsustva moga supruga. Ovaj put mora ostati due. Medu nama treba da
bude vie razumijevanja i srdanosti nego prije. Moja je dua bolesna od osamljenosti.
16. travnja
Frederick je doao i otiao. Nije htio ostati due od etrnaest dana. Vrijeme je brzo
prolazilo. Bilo je divno. Moja me nesrea naime ogorila i oneraspoloila, te sam stala gajiti
vrlo neljubazne osjeaje prema svojim blinjima. Naroito prema mukom dijelu. Prava je
utjeha vidjeti kako meu njima postoji bar jedan vrijedan potovanja i povjerenja. Bez
sumnje ih ima i vie. Iako ih ja nikad nisam poznavala, uz izuzetak ubogog lorda
Lowborougha. Pa i on je bio pokvarenjak u svoje vrijeme. A kakav bi Frederick bio da je
ivio u takvom drutvu? Da se od djetinjstva druio s takvim ljudima? A to e biti s
Arthurom, usprkos svojoj prirodnoj dobroti, ako ga ne spasim iz toga svijeta i od tih ljudi?
Spomenula sam svoj strah Fredericku i saopila mu svoju namjeru. Na dan njegova odlaska
rekla sam mu pokazujui mu malog Arthura:
On ti je slian, Frederie, u vladanju. Ponekad mislim da je tebi sliniji nego svom
ocu. I sretna sam zbog toga.
Laska mi, Heleno odvratio je, gladei svilenkaste djeakove uvojke.
Zna li ti kakav je ovjek taj moj suprug? zapitala sam ga.
Poneto nasluujem.
Mogu li ti iznijeti plan bijega od njega nekamo gdje bih mogla zajedno s djetetom
ivjeti u miru, da ga nikad vie ne sretnem?
Zar je zaista tako?
Ako ti nije sve jasno, ispriat u ti jo neto o njemu nastavila sam. Tada sam mu
opisala ponaanje svoga supruga, naglasivi naroito ono to se odnosi na malog Arthura.
Izrazila sam vrstu odluku da dijete spasim utjecaja njegova oca.
Frederick se zgrozio zbog gospodina Huntingdona i duboko me alio. Ali jo je uvijek
smatrao moj plan neizvedivim. Imao je na njega mnogo primjedaba i predloio neke blae
mjere. Prisilio me time da mu opiem jo neke pojedinosti, kako bih ga uvjerila da je moj
mu nepopravljiv i da mi doista ne preostaje nita drugo osim moga sadanjeg plana, ako
ne pobjegnem posve iz drave kao to sam prije bila namjeravala.
Da to izbjegne napokon je pristao da uredi jedno krilo Wildfell Halla, kamo bih se
mogla skloniti u sluaju potrebe. Nadao se da se to ipak ni kada nee dogoditi. Jer, iako se
meni ta osamljenost inila pravim rajem u usporedbi s mojom sadanjom situacijom, ipak
u, zbog Milicent i Esther, koje volim kao prave sestre, ostati ovdje dok god to ikako budem
mogla.
200

Knjigoteka

29. srpnja
Gospoa Hargrave i njezina kerka vratile su se iz Londona. Esther je puna doivljaja
iz svoje prve sezone provedene u gradu. Ali, jo se uvijek nije zaruila, i nikome nije
poklonila svoje srce. Majka je pronala izvrsnu priliku za nju, pa je ak dovela toga
gospodina da svoje srce i imetak poloi pred njezine noge, ali je Esther bila dovoljno
smiona da ga odbije. Bijae to ovjek iz dobre obitelji i vrlo imuan, ali zloesta je djevojka
tvrdila da je star kao Adam, ruan kao grijeh i ogavan... kao netko koga uope ne bi trebalo
vie spominjati.
Moram priznati, nije mi bilo lako rekla je.
Majka je bila vrlo razoarana zbog neuspjeha svoga najmilijeg plana. Vrlo, vrlo se
ljutila zbog moje tvrdoglavosti, ali ja nisam mogla uiniti nita drugo. I Walter se ljuti zbog
moje muiavosti, kako on to naziva. Bojim se, nikad mi nee oprostiti. Nikad nisam ni
pomiljala da on moe biti tako neljubazan kao to je u posljednje vrijeme. Ali, Milicent me
zaklinjala neka ne pristanem. A sigurna sam, gospoo Huntingdon, da ste vi vidjeli toga
ovjeka kojega su mi eljeli nametnuti, ni vi me ne biste nagovarali.
To nikako, vidjela ga ili ne rekla sam. Dovoljno je to se vama nije sviao.
Znala sam da ete to rei. Iako je majka tvrdila da ete vi biti razoarani mojim
ponaanjem. Ja sam neposluna i nezahvalna. Suprotstavljam se majinim eljama, ljutim
svoga brata. Pravi sam teret za nju. Ponekad se plaim da e me uspjeti nagovoriti. Imam
snanu volju, ali je ima i majka. Najradije bih ipak uinila to ona trai od mene.
Nemojte to uiniti! nagovarala sam je. Poslunost u takvom sluaju samo je
znak slabosti i mora izazvati kaznu. Budite odluni, i vaa e majka ubrzo prestati da vas
progoni. A i onaj e gospodin odustati i prihvatiti vae odbijanje.
Ne, majka e izmoriti sve oko sebe prije nego to prestane sa svojim napadima.
Gospodinu Oldfieldu je stavila do znanja da sam ga odbila ne stoga to mi se on ne svia,
nego to sam jo premlada, pa se ne mogu pomiriti s milju na brak. Idue u godine biti
bez sumnje mnogo razumnija. Dovela me kui kako bi me nauila dunosti. Uvjerena sam
da e me ponovo odvesti u London samo ako pristanem na taj brak. Ne moe me voditi u
grad samo radi zabave i gluposti, kako ona kae. I nee me lako svaki bogati gospodin htjeti
uzeti bez miraza.
alim vas, Esthero! Ali, ponovo vam kaem, nemojte popustiti! Ako majka i brat
nisu s vama dobri, moete ih napustiti. Ali ne zaboravite, za supruga ste vezani cijeli ivot.
Ne mogu ih napustiti dok se ne udam. A udati se ne mogu dok me netko ne vidi. U
Londonu sam zapazila dvojicu ili ak trojicu koji su mi se svidjeli, ali su to bili sve mlai
sinovi. Majka me nije htjela upoznati s njima, osobito s jednim kome sam se, kako mi se
inilo, sviala. Majka mi je stavljala na put sve mogue zapreke kako ga ne bih poblie
upoznala. Nije li to strano?
Moda vi sada tako osjeate. Ali nemojte zaboraviti, moda biste, da se udate za
njega, kasnije vie alili nego da je gospodin Oldfield postao va suprug. Kad vam govorim
da se ne udate bez ljubavi, ne kaem vam da se udate iskljuivo zbog ljubavi. Treba
promisliti o mnogo emu drugom. uvajte i svoje srce i svoju ruku, sve dok ne vidite dobre
razloge da ih nekome poklonite. Ako takve prilike nikad ne bude, utjeite se milju da,
ivei sama, neete osjetiti mnoge radosti, ali da i vai jadi nee biti vei nego to ih moete
201

Knjigoteka

podnijeti. Brak moe promijeniti va ivot nabolje, ali, po mom iskustvu, moe se lako
dogoditi i suprotno.
Tako misli i Milicent. Ali, ja ne mislim tako. Kad se sjetim ivota usidjelice, radije
bih se uope odrekla ivota. ivjeti godinu za godinom u Groveu, u ovisnosti od majke i
Waltera, biti teret za njih, to je uasno. Radije bih pobjegla sa slugom.
Priznajem, va je poloaj neugodan, ali strpite se! Nemojte se prenagliti! Jo
nemate ni devetnaest godina, i jo e mnogo godina morati proi prije nego to e se o vama
moi govoriti kao o staroj djevojci. Ne znate to vam budunost sprema. Imate pravo na
pomo i podrku svoje majke i brata, ma koliko se oni ljutili zbog toga.
Tako ste ozbiljni, gospoo Huntingdon rekla je Esther nakon kratke stanke.
Milicent mi je kazala isto tako teke rijei o braku, pa sam je zapitala je li sretna. Odgovorila
je da jest, ali ja joj nisam povjerovala. Sada to moram zapitati i vas.
To je vrlo drsko pitanje nasmijala sam se.
Naroito kad je od mlade djevojke upueno eni starijoj od nje. Ja stoga neu
odgovoriti.
Oprostite, draga gospoo rekla je, nasmijavi se i zagrlivi me. Zatim me
poljubila, ali ja sam osjetila kako joj je jedna suza potekla niz obraz. Naslonila je svoju glavu
na moje grudi i nastavila s mjeavinom tuge, stidljivosti i smjelosti: Ja znam da niste
onako sretni kako ja elim biti. Jer vi provodite pola ivota sami u Grassdaleu, dok se
gospodin Huntingdon zabavlja gdje i kako eli. Moj se suprug nee zabavljati bez mene. Ako
mu moja prisutnost ne bude pruala najvei uitak, to gore po njega. I to je sve.
Ako to oekujete od braka, Esthero, morate doista biti paljivi pri izboru svoga
supruga. Ili jo bolje, izbjegnite to, potpuno!

202

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLII

1. rujna
Jo uvijek nema gospodina Huntingdona. Moda e ostati sa svojim prijateljima do
Boia. A na proljee e ponovo nestati. Ako tako nastavi, moi u ostati zauvijek u
Grassdaleu. Mogla bih ak podnijeti i kratak boravak njegovih prijatelja za lovake sezone.
Sve to, dakako budem li mogla kod malog Arthura uvrstiti ljubav prema sebi i osnaiti mu
zdrav razum, da ne bude izloen zarazi. Plaim se da su to uzaludne nade. Ali ipak, ako doe
as iskuenja, sjetit u se svoga utoita u mirnom Wildfell Hallu.
Gospodin i gospoa Hattersley boravili su u Groveu etrnaest dana. Gospodin
Hargrave jo nije stigao. Vrijeme je bilo tako krasno da nisam propustila nijedan dan da
posjetim svoje prijateljice Milicent i Esther. Jednom ih je prilikom gospodin Hattersley
dovezao koijom u Grassdale, s malom Helenom i Ralphom, i svi smo uivali u vrtu.
Razgovarala sam nekoliko trenutaka s tim gospodinom, dok su se gospoe zabavljale s
djecom.
elite li neto uti o svom suprugu, gospoo Huntingdon? zapitao me.
Ne, ukoliko mi ne moete rei kad ga mogu oekivati kod kue.
To ne mogu. A vi i ne biste htjeli da doe, zar ne? nacerio se.
Ne bih!
Siguran sam da vam je bolje bez njega. to se mene tie, i meni ga je dosta. Rekao
sam mu da se vie neu druiti s njim ne promijeni li svoje ponaanje. On to nije uinio, pa
sam ga ostavio. Ja sam ipak bolji ovjek nego to vi mislite. tovie, odsada nadalje elio bih
se ponaati pristojno i trijezno kao kranin i otac obitelji. to mislite o tome?
Tu je odluku trebalo donijeti ve mnogo prije.
Jo nemam ni trideset godina. Jo nije prekasno, zar ne?
Nikad nije prekasno popraviti se. Dok god to moete poeljeti i imate snage da
svoju namjeru izvrite.
Govorei istinu, ve sam i prije mnogo mislio o tome, ali taj Huntingdon je avolski
dobar drug. Ne moete zamisliti kako je zabavan kad nije pijan. Mi ga svi u dubini srca
volimo, iako ga ne moemo cijeniti.
Valjda ne elite biti nalik na njega?
Ne, radije nalikujem samom sebi, ma kako zao bio.
Ne moete tako ivjeti a da ne postajete svaki dan sve gori, sve brutalniji, pa stoga i
sve sliniji njemu.
Morala sam se nasmijati jer me on smijeno, zbunjeno i pomalo ljutito pogledao, kad
203

Knjigoteka

je zauo te rijei.
Ne ljutite se to sam iskrena rekla sam. To inim iz najplemenitijih razloga.
Recite mi, biste li htjeli da vai sinovi nalikuju gospodinu Huntingdonu?
Do vraga, ne bih!
Biste li htjeli da vas vaa kerka prezire i ne osjea potovanje prema vama?
Ne, to ne bih mogao podnijeti!
I napokon, biste li htjeli da vaa ena radije umre nego da uje kako spominju vae
ime? Da mrzi zvuk vaega glasa, i strese se im joj se pribliite?
To nikada! Ona mene voli, pa makar to inio.
Nemogue, gospodine Hattersley! Njezina tiha poslunost ini vam se ljubavlju.
Do vraga...
Nemojte me ponovo uzbuivati! Ne elim kazati da vas ona ne ljubi. Ona vas voli!
Mnogo vie nego to zavreujete. Ali sigurna sam da e vas voljeti jo i vie budete li se
ponaali kako treba. Ne budete li se ponaali tako, voljet e vas sve manje, sve dok se svi
osjeaji ne izgube u strahu, odbojnosti i gorini due. Moda ak i u potajnoj mrnji. Ali,
prijeimo preko toga! Zar biste htjeli biti njezin muitelj, zar biste htjeli oduzeti sunce
njezinu ivotu i unesreiti je?
Naravno da ne bih. Ja to i ne inim. Niti u ikada uiniti.
Uinili ste ve vie nego to i sami pretpostavljate.
Nije ona tako ustraena i sumnjiava osoba kakvom je vi smatrate. Ona je poput
mekog, mirnog, odanog tijela, pripravnog da prihvaa stvari kakve jesu.
Pomislite na to kakva je bila prije pet godina, kad ste se njome oenili, i kakva je
sada.
Znam, bila je pomalo okrugla, s lijepim bijelim i ruiastim licem. Sada je ubogo
malo stvorenje, koje se topi poput snijega. Ali ja nisam za to kriv!
A tko je onda kriv? Nisu godine, jer joj je tek dvadeset i pet.
Njezino njeno zdravlje, i... prestanite, gospoo, jo ete me uvjeriti! Osim toga,
djeca je neizmjerno zamaraju.
Ne, gospodine Hattersley, djeca je vie zabavljaju nego zamaraju. To su dobra
djeca...
Znam, hvala Bogu!
Zato onda krivite njih? Ja u vam kazati to je: neprekidni strah zbog vaeg
ponaanja. Kad se dobro vladate, ona se moe samo obradovati uz lagano drhtanje. Nikad
nije sigurna u vas. Nema povjerenja u vae sudove i principe. Uvijek se plai da e doi kraj
toj kratkoj srei. A kad se vladate loe, onda je ona tako uasnuta i alosna da to nije
mogue opisati. Strpljivo podnosi zlo, zaboravljajui da je naa dunost upozoriti svoje
blinje na zlo koje ine. Vi njezinu utnju smatrate nezainteresiranou, a to nije tako.
Doite sa mnom, pa u vam pokazati neka njezina pisma.
Poao je za mnom u biblioteku. Izabrala sam i pruila mu dva Milicentina pisma.
Jedno iz Londona, napisano za vrijeme najbjenjih zabava, a drugo sa ladanja za jednoga
sretnog razdoblja. Prvo je bilo puno bojazni i zbunjenosti. Nije optuivala njega, nego
204

Knjigoteka

duboko alila zbog drutva u kome se kretao. Optuivala je gospodina Grimsbya, a prije
svega moga supruga, bacajui krivnju za vladanje svoga supruga na njih dvojicu. Drugo
pismo bilo je puno nade i sree, ispunjeno svijeu da ta srea nee vjeno trajati. Hvalila je
njegovu dobrotu do neba, ali s tihom eljom da ona bude osnovana na sigurnijim temeljima,
predviajui propast te kue na pijesku. Ubrzo se moralo i dogoditi, ega je Hattersley bio
svjestan dok je itao.
Ve kod prvog pisma osjetila sam zadovoljstvo videi ga gdje crveni. Ali on mi je
smjesta okrenuo lea i zavrio itanje okrenut prozoru. Dok je itao drugo, vidjela sam
kako je nekoliko puta podigao ruku i proao njome preko lica. Je li moda brisao suze? Kad
je proitao pismo, nekoliko je trenutaka utio. Gledao je kroz prozor i fukao nekoliko
taktova svoje najmilije melodije. Zatim se okrenuo prema meni, vratio mi pisma, i utke mi
stisnuo ruku.
Bio sam prokleti lopov, to sam Bog zna rekao je ali u se popraviti, ili neka
budem proklet!
Nemojte samog sebe proklinjati, gospodine Hattersley! Ne moete se iskupiti za
prolost vrei sada svoju dunost. Jer vi je morate izvravati. Za ono u prolosti netko
drugi vam mora oprostiti. Ako se mislite popraviti, zatraite Boji blagoslov, Njegovu milost
i pomo.
Neka mi Bog pomogne! Znam da mi je to potrebno. Gdje je Milicent?
Eno je, upravo dolazi sa sestrom.
Izaao je kroz staklena vrata i poao joj u susret. Slijedila sam ga na maloj
udaljenosti. Na uenje njegove ene, on ju je podigao, toplo je poljubio i vrsto zagrlio.
Zatim joj je poloio ruke na ramena, govorei joj vjerojatno to misli ubudue initi, jer ga je
ona iznenada zagrlila i zaplakala, govorei:
Ralphe, kako emo biti sretni! Kako si ti dobar!
Nisam dobar! rekao je, i poeo je vrtjeti oko sebe. Zahvali njoj! Ona me natjerala
na to.
Milicent je poletjela prema meni, puna zahvalnosti. Odbila sam sve njezine hvale,
govorei joj da je njezin mu imao dobre namjere i prije nego to sam ga ja ohrabrila na to.
Osim toga, uinila sam samo ono to bi i ona bila uinila.
Oh, ne! uzviknula je. Ja to nikad ne bih uspjela. Mene on ne bi posluao.
Ti nikad nisi ni pokuala, Milicent!
Ubrzo su nakon toga otili. Poli su u posjet Hattersleyevu ocu. Nakon toga povui e
se u svoju ladanjsku kuu. Nadam se da e to zaista i uiniti, i da se uboga Milicent nee
razoarati. Njezino posljednje pismo bilo je puno sree i nade u budunost. Ali, nita se jo
nije dogodilo to bi dovelo u iskuenje njegove novosteene vrline. Ipak e ona odsada biti
manje plaha i suzdrana, a on njeniji i paljiviji. Njezine nade nisu dakle neosnovane. I ja
bar mogu misliti na neto lijepo.

205

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLIII

10. listopada
Gospodin Huntingdon se vratio prije tri tjedna. Ne elim se muiti opisivanjem
njegova ponaanja, razgovora i svojih osjeaja. Na dan svoga dolaska iznenadio me najavom
da e angairati guvernantu za malog Arthura. Rekla sam mu da je to nepotrebno, pa ak i
smijeno. Ja sam ga mogla uiti svemu bar jo nekoliko godina. Odgajanje djeteta bilo je
jedino zadovoljstvo to mi ga je ivot pruao. A kako me on odvojio od svakog zaposlenja,
morao mi je bar to ostaviti.
Govorio je da ja nisam sposobna poduavati dijete i biti neprekidno s njim. Da sam
ionako uinila od maloga pravi automat, slomivi njegovu volju svojom strogou.
Omrznula sam sav sunev sjaj u njegovu srcu i uinila ga dosadnim asketom kao to sam i
sama. Napao je i ubogu Rachel. On je nije podnosio, jer je znao kakav je njen sud o njemu.
Mirno sam branila Racheline sposobnosti dadilje i guvernante. Bunila sam se protiv
nekoga novog u obitelji. Ali on me prekinuo govorei mi kako se dalje zbog toga ne treba
brinuti, jer je on ve angairao novu guvernantu. Ona e stii idui tjedan. Trebalo je samo
da sve priredim za njezin dolazak. Upitala sam kako se zove i tko ju je preporuio, odnosno,
zbog ega je ba nju odabrao.
Ona je vrlo pobona, potovanja vrijedna mlada osoba rekao je ne mora se
zbog toga plaiti. Zove se Myers, bar tako mislim. Preporuila mi ju je neka stara gospoa,
vrlo cijenjena u crkvenim krugovima. Nisam je jo sam vidio, pa ti je stoga ne mogu poblie
opisati. Ali, ako hvalospjevi stare gospoe odgovaraju istini, ona sigurno posjeduje sve
potrebne kvalifikacije za taj posao. Izmeu ostaloga, naroito voli djecu.
Sve je to zvualo lijepo i poteno, ali sam u njegovim oima nazirala neki demonski
pogled. Tada sam se sjetila svog azila, pa nisam dalje prigovarala.
Kad je gospoica Myers stigla, nisam je pozdravila osobito srdano. Njezina pojava
nije izazivala povoljan utisak. Isto tako ni njezino ponaanje. Nita nije moglo umanjiti moje
predrasude prema njoj. Njezina je pamet bila osrednja, a znanje ogranieno. Imala je lijep
glas i pjevala je kao slavuj. Dobro je samu sebe pratila na klaviru. Ali to je bilo ujedno sve
to je znala. Pogled joj je bio lukav, a glas podmukao. inilo se kao da me se plai. Svaki put
kad bih joj se pribliila, ona bi se trgnula. Ophodila se s mnogo potovanja, ak poniznosti.
Isprva mi je nastojala laskati, ali sam to brzo prekinula. Pretjerivala je u dozama ljubavi
prema svome malom ueniku, i morala sam prigovoriti to ga odvie hvali. Ali, ona nije
mogla osvojiti njegovo srce. Njezina se pobonost izraavala u povremenim uzdasima,
podizanju oiju prema stropu i izricanju nekoliko beznaajnih fraza. Kazala mi je da je
sveenika kerka, koja je ostala siroe u najranijem djetinjstvu. Meutim, imala je sreu da
su je prihvatili u jednoj vrlo pobonoj obitelji. Govorila je veoma zahvalno o lanovima te
206

Knjigoteka

obitelji, tako da sam samoj sebi stala prigovarati zbog neljubaznog ponaanja. Ali to nije
dugo trajalo. Moji razlozi to je nisam voljela bili su osnovani. Znala sam kako je moram
promatrati sve dotle dok moje sumnje ne budu potvrene ili pobijene.
Pitala sam je za ime i adresu te pobone obitelji. Spomenula je neko vrlo uobiajeno
ime i neko udaljeno nepoznato mjesto. Osim toga, rekla mi je da se oni sada nalaze na
Kontinentu, pa joj njihova sadanja adresa nije poznata. Nikad nisam primijetila da je
mnogo razgovarala s gospodinom Huntingdonom, ali bi on ee navraao u uionicu, elei
se uvjeriti kako Arthur napreduje sa svojom novom uiteljicom. Naroito kad ja nisam bila
ondje. Naveer bi ona sjedjela s nama u salonu, svirala i pjevala. Trudila se da zabavi
Huntingdona i da udovolji njegovim eljama. Ali razgovarala je samo sa mnom, jer je on
malo kad bio sposoban za razgovor. Da je ona bila drugaija nego to je bila, njezinu bih
prisutnost osjeala kao veliko olakanje. Samo bih se stidjela to ga neka pristojna osoba
vidi u stanju u kojem se on sada tako esto nalazio.
Nisam spomenula svoje sumnje Racheli, ali je ona, boravei ve pola stoljea na toj
grenoj zemlji, i sama neto posumnjala. Smjesta mi je kazala da joj se ta nova guvernanta
ne svia, pa sam doskora opazila da je promatra jednako paljivo kao i ja. Zbog toga sam
bila sretna, elei to prije saznati pravu istinu. Atmosfera Grassdalea nekako me guila, pa
sam mogla ivjeti samo u mislima na Wildfell Hali.
Napokon, kad je Rachel jednog jutra ula u moju sobu, odluila sam da govorim s
njom. Dok me odijevala objasnila sam joj svoju namjeru i pomo koju sam od nje oekivala.
Rekla sam joj koje od mojih stvari treba da spremi a koje da zadri za sebe, jer nisam imala
druge mogunosti isplatiti je i nadoknaditi joj to to u je morati tako naglo otpustiti, nakon
njezine duge i vjerne slube. Bilo mi je neopisivo ao, ali to nisam mogla izbjei.
A to ete sada vi, Rachelo? zapitala sam je. Hoete li poi kui, ili potraiti novo
mjesto?
Nemam kue, gospoo, osim kraj vas odgovorila je. A ako vas napustim, nikad
se vie neu zaposliti.
Ne mogu vie ivjeti poput bogate gospode odvratila sam. Morat u biti vlastita
sobarica i dadilja svog djeteta.
Pa to to znai? nastavila je ona uzbueno. Bit e vam potreban netko tko e
istiti, prati i kuhati. Ja to sve mogu. A nije vana plaa. Imam svoju uteevinu, pa ako me
ne biste poveli sa sobom, morala bih iznajmiti sobu bilo gdje, i to meu strancima, a na to
nisam navikla. Radije me povedite sa sobom, gospoo! Glas joj je drhtao dok je govorila, a
oi su joj se napunile suzama.
Nita ne bih voljela vie od toga, Rachelo, pa bih vam i platila onoliko koliko bih
mogla, jer bih morala platiti i nekome drugom koji bi obavljao te poslove. Ali, zar ne vidite
da bih vas tako povukla sa sobom u nevolju, a vi to ne zasluujete?
Gluposti! uzviknula je.
Osim toga, moj e se budui ivot uvelike razlikovati od prologa od svega na to
ste vi navikli...
Mislite li, gospoo, da ja ne bih mogla podnositi ono to podnosi moja
gospodarica? Nisam tako ponosna i razmaena. A kako da napustim mladog gospodina?
Ali ja sam mlada, Rachelo! Meni sve to nije vano. I Arthur je mlad. On e to moi
207

Knjigoteka

podnijeti.
I ja u! Nisam tako stara da ne bih mogla raditi ako bi to pomoglo onima koje
volim. Osim toga, prestara sam da vas sada prepustim bijedi i opasnosti, pa da sama poem
meu strance.
I neete, Rachelo! uzviknula sam i zagrlila svoju vjernu prijateljicu. Poi emo
zajedno, pa ete vidjeti to e vam novi ivot donijeti.
Blagoslovljena bila, mila moja! zagrlila me ona. Samo da se rijeimo te proklete
kue, i sve e biti u redu.
To mislim i ja glasio je moj odgovor. I tako smo i to uredile.
Tog sam jutra potom poslala nekoliko redaka Fredericku, preklinjui ga da
pripremi moj azil, jer u ubrzo stii, vjerojatno ve jedan dan nakon to primi ovo pismo. U
nekoliko sam mu rijei kazala razlog svoje odluke. Zatim sam napisala oprotajna pisma.
Prvo Estheri Hargrave, u kojem sam joj javila da mi je nemogue ostati due u Grassdaleu i
ostaviti svoga sina u rukama njegova oca. A kako je bilo naroito vano da ni on ni bilo tko
od njegovih prijatelja ne sazna gdje se nalazimo, neu to otkriti nikome, osim svome bratu a
njegovim sam se posredstvom mislila i dalje dopisivati sa svojim prijateljima. Zatim sam joj
dala njegovu adresu, preklinjui je da mi esto pie. Ponovila sam joj neke svoje prijanje
savjete i oprostila se s nekoliko toplih rijei.
Drugo je pismo bilo upueno Milicent. U istu svrhu, ali neto povjerljivije. Ona je
naime bila iskusnija, i bolje je poznavala prilike u kojima sam ivjela.
Tree sam pismo poslala tetki. To je bilo mnogo tee i bolnije, ali sam joj morala
objasniti svoj korak. Morala sam to uiniti brzo, jer nije bilo nikakve sumnje da e ona i moj
ujak ve za nekoliko dana saznati za moj odlazak. Bez sumnje e im se gospodin
Huntingdon odmah obratiti i upitati to se sa mnom dogodilo. Rekla sam joj kako sam
napokon spoznala svoju greku. Nisam se alila zbog toga to mi se dogodilo. Bilo mi je
jedino ao to sam zbog svega toga uznemirila svoje najblie. Ali, nisam vie smjela
odgaati svoju dunost prema svom sinu. Bilo je prijeko potrebno odvojiti ga od utjecaja
njegova oca. Ni njoj neu otkriti mjesto svoga boravka. Tako e ona i ujak moi govoriti
istinu tvrdei da o svemu nita ne znaju. Ali, sve e njihove vijesti sigurno doi do mene
posredstvom moga brata. Nadala sam se da e mi ona i ujak oprostiti, jer kad bi sve znali,
sigurno bi odobrili taj moj korak. Nisam eljela da se zbog mene uznemiravaju. im stignem
u svoje skrovite, ivjet u ondje vrlo sretno. Bit u posve zadovoljna provodei ivot u
osami, u poduavanju svoga sina, nastojei postii to da on ne ponovi greke svojih
roditelja.
Sve sam to obavila juer. Odredila sam dva dana za pripremanje odlaska, kako bi
nam Frederick mogao prirediti sobe, a Rachel spremiti stvari.
Jer ovo je posljednje trebalo izvesti uz najvei mogui oprez, i to u potpunoj tajnosti.
Nema nikoga tko Racheli moe pomoi osim mene. Mogu skupiti stvari, ali ne znam kako ih
treba spakirati u kutije da zauzmu to manje mjesta. Treba spremiti njezine, moje i
Arthurove stvari. Ne mogu nita ostaviti, jer nemam gotovo nita novaca. A osim toga, kako
je rekla Rachel, sve to bih ostavila za sobom, postalo bi sigurno vlasnitvo gospoice
Myers, a ja to ne bih eljela.
Koliko sam se morala naprezati da ta dva dana budem mirna i sabrana! A morala
208

Knjigoteka

sam se sretati s njim i s njom. Morala sam joj satima preputati svoga malog Arthura. Sad je
doao kraj tim iskuenjima. Za svaki sluaj polegla sam maliana u svoju postelju. Nikad
vie njihove grene usne nee dotaknuti to nevinace, niti e njegovo uho uti njihove
prostote. Hoemo li uspjeti pobjei? Oh, kad bi bar ve svanulo to jutro! Veeras, poto sam
pomogla Racheli, nisam vie imala to raditi nego samo ekati, eljeti i drhtati. Sila sam na
veeru, ali nisam mogla jesti. Gospodin Huntingdon je to primijetio.
to ti je sad opet zapitao je primijetivi da odbijam i drugo jelo.
Ne osjeam se dobro odgovorila sam. Morat u lei. Neu vam nedostajati.
Ni najmanje! Ako napusti svoju stolicu mrmljao je dok sam izlazila ve e je
netko drugi zaposjesti.
Netko e je zaposjesti sutra pomislila sam, ali nisam rekla. Nadam se da te
nikad vie neu vidjeti apnula sam dok su se vrata za mnom zatvarala.
Rachel me nagovarala da e odmorim i skupim snage za sutranje putovanje. Morale
smo krenuti prije zore. Ali, bila sam odvie uzbuena za poinak. Nisam mogla ni sjedjeti ni
hodati. Brojila sam sate i minute do poetka izvravanja plana. Paljivo sam sluala i
zadrhtala bih na svaki um, plaei se da e netko u posljednji as sve otkriti i izdati nas.
Pokuala sam itati. Oi su mi prelazile preko stranica, ali nisam mogla zaokupiti svoje misli
onim to sam itala. Zato ne bih potraila pomo u onome to mi je uvijek donosilo
olakanje i zapisala posljednje dogaaje u svoj dnevnik? Jo sam jednom otvorila biljenicu
i sve ovo zapisala. Isprva mi je to teko polazilo za rukom, ali to dalje, postajala sam sve
mirnija. Tako je prolo nekoliko sati. Pribliavao se onaj as. Oi su iznenada oteale i
osjetila sam umor. Preporuit u se Bogu, a zatim lei u postelju i nastojati odspavati sat ili
dva. A tada...
Mali je Arthur mirno spavao. U kui je vladala tiina. Nitko nije bio na strai. Kutije je
Benson svezao i otpremio ih do potanske stanice im je pao mrak. Na njima je bilo
napisano ime Graham. To sam ime eljela ubudue upotrebljavati. Bilo je to djevojako
prezime moje majke, pa mislim da imam neko pravo na njega. Milije mi je od bilo kojega
drugog kad se vlastito ne usuujem upotrebljavati.

209

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLIV

24. listopada
Hvala Bogu, napokon sam slobodna! Ustali smo rano. Brzo smo se i tiho odjenuli,
zatim polako sili u predvorje gdje nas je ekao Benson sa svjetiljkom. Otvorio nam je vrata,
pa ih opet za nama zatvorio. Morali smo jednog ovjeka upoznati s naom tajnom da bi nam
pomogao oko kovega i svega drugoga. Sva je posluga bila i predobro upoznata s
ponaanjem svoga gospodara, pa bi mi i Benson i John sigurno pomogli. Ali kako je prvi bio
stariji i smireniji, a osim toga je oboavao Rachel, odabrala sam njega. On je postao njezin
suuesnik koliko je bilo potrebno. Nadam se da zbog toga nee imati neprilika. eljela bih
ga jednom nagraditi za tu opasnu uslugu koju nam je uinio. Gurnula sam mu u ruke dvije
gvineje dok je stajao sa svjetiljkom na vratima i osvjetljavao nam put, sa suzama u svojim
potenim sivim oima. Na alost, nisam mu mogla dati vie. Imala sam jedva dovoljno za
put.
Kakav je to bio divan osjeaj kad su se mala vrata parka zatvorila za nama! Na
trenutak sam zastala, udahnula hladan predjutarnji zrak i jo jednom pogledala prema kui.
Sve je bilo tiho i mirno.
Ni jedan prozor nije bio osvijetljen. Dim nije potamnio sjaj zvijezda na zimskom
nebu. Oprostila sam se zauvijek od toga mjesta, punog patnje i grijeha. Bila sam sretna to
nisam ve prije poduzela taj korak, jer mi sada nitko nije mogao prigovarati zbog toga.
Nisam osjetila niti trunke grinje savjesti. Nita nije mutilo moju sreu, osim straha da nas
ne otkriju. Ali, svaki nas je korak odvodio dalje od te opasnosti.
Grassdale je bio ve milje za nama prije nego to je izilo okruglo, crveno sunce da
nas pozdravi. Namjeravala sam se odsada nadalje predstavljati kao udovica, pa sam se tako
i odjenula. Nosila sam crnu haljinu i ogrta. Crni veo (koji nisam skidala za prvih trideset
milja naeg putovanja) sputao se sa crne svilene kape. Morala sam kapu posuditi od
Rachele, jer ja neto slino nisam imala. Nije bila po najnovijoj modi, ali to nije bilo vano u
sadanjim prilikama. Arthur je nosio svoje uobiajeno odijelo, ali je bio zamotan u topli
vuneni al. Rachel se ogrnula sivim ogrtaem porijeklom iz ljepih dana. Tako je izgledala
kao pristojna starija ena, a ne sobarica.
Kakva je srea bila voziti se putem obasjanim suncem i udisati svje jutarnji zrak!
Prolaziti nepoznatim krajem koji nam se smijeio. Drala sam svoje ljubljeno dijete u
naruju. Bilo je gotovo isto tako sretno kao ja. Za sobom sam ostavila zatvor pun oaja. Sa
svakim udarcem konjskih kopita bili smo dalje od njega. Preda mnom je bila sloboda i
srea! Jedva sam se suzdrala da ne ponem glasno zahvaljivati Bogu za svoje spasenje, ili
da svoje suputnike iznenadim izljevom sree.
Putovanje je trajalo dugo, i mi smo se dobrano umorili prije nego to mu je doao
210

Knjigoteka

kraj. Kasno u noi stigli smo u grad. I..., a jo smo se nalazili sedam milja od cilja. Nismo
mogli nabaviti nikakvu koiju ili neko drugo prijevozno sredstvo osim najobinijih kola. A i
to je bilo vrlo teko, jer je pola grada ve spavalo. Posljednji dio putovanja bio je straan.
Bilo nam je hladno, a bili smo i vrlo umorni. Sjedjeli smo na naim kovezima, a nismo se
mogli ni na to nasloniti. Kola su prolazila neravnim, izrovanim putovima i okrutno nas
tresla. Ali Arthur je spavao u Rachelinu naruju, i uspjeli smo ga zatititi od hladnoga
nonog zraka.
Napokon smo se stali uspinjati nekim kamenitim strmim putom. Rachel je kazala da
ga se, usprkos tami, jo dobro sjea. esto je onuda etala drei me na rukama. Toga se
prisjeala nakon toliko godina i u tako udnim okolnostima! Arthur se bio probudio, pa je
htio sii s kola i hodati uz njih. Nismo daleko morali ii. Ali to ako Frederick nije primio
moje pismo? Ili ako nije imao vremena pripremiti sobe za na dolazak? Hoemo li nai kuu
u mraku, vlanu i neudobnu. Hoe li biti prazna, bez namjetaja, hrane i vatre?
Napokon se pred nama pojavilo to tamno zdanje. Pred njih se prostirao travnjak.
Preko njega smo uli u naputeno dvorite i stali u strahu promatrati tu ruevinu. Je li bila
prazna i naputena? Ne, s jednog prozora pozdravio nas je crveni odsjaj vatre. Taj je prozor
bio popravljen. Vrata su bila zakljuana, ali nakon kucanja i ekanja pustili su nas u kuu.
Vrata je otvorila neka stara ena. Njoj je bilo nareeno da uva i isti kuu do naeg dolaska.
Odvela nas je u dosta udoban mali stan kroz bivu praonicu koju je Frederick sada
pretvorio u kuhinju. Ondje nam je upalila svijeu i podstaknula vatru. Doskora je priredila
jelo da bismo se osvjeili. Za to smo vrijeme svukli putnu odjeu i na brzinu pregledali stan.
Osim kuhinje tu su bile i dvije spavaonice, dosta veliki salon, i jo jedan manji koji sam
namjeravala pretvoriti u svoj atelje. Sve je bilo dobro prozraeno i ureeno. Namjetaja je
bilo malo. Sve komadi od stare hrastovine. Taj se namjetaj ve onomad bio nalazio ovdje, a
onda je spremljen u novoj kui moga brata. Sada su ga dopremili natrag ovamo.
Stara nam je ena donijela veeru i rekla: Gospodin alje pozdrave gospoi
Graham. Uredio je sobe kako je najbolje znao i mogao, a sutra e doi da sazna gospodine
elje.
Bila sam sretna kad sam se popela kamenim stepenicama do spavaonice i ondje se
ispruila na staromodnom krevetu kraj svoga malog Arthura. On je zaas zaspao, ali ja, ma
kako bila umorna, nisam mogla od uzbuenja zaspati sve do jutra. Ipak je san, iako kasan,
bio sladak i osvjeio me, a buenje u slobodi bilo je divno. Mali me Arthur probudio
njenim poljupcem. On je bio ovdje, daleko od svoga nevrijednog oca! Danje je svjetlo
ispunjavalo sobu, jer se sunce ve visoko popelo na nebu, proaranom jesenskim oblacima.
Sve me je ispunjalo radou. I ta prostrana soba sa starim namjetajem, uski prozori
koji su otkrivali sivo nebo i pusto napolju, u kojoj su samo zimzelen, trava, kameni zidovi i
eljezna vrata dokazivali da je ovdje neko bio vrt. Gola polja rasprostrta u daljinu mogla su
mi se inae uiniti tunima, ali je danas sve govorilo samo o mojim nadama i slobodi. Sretno
oekivanje budunosti odasvud me pozdravljalo. Nestali su mrani sni prolosti. Uivala bih
jo vie da se izmeu moga sadanjeg boravita i ostavljenog doma prostirao ocean, ali u
sigurno i u ovoj osami ostati nepoznata. Osim toga, ovdje je bio i moj brat. On e sa mnom
podijeliti samou, posjeujui me ponekad.
Frederick je doao toga jutra, i ja sam s njim razgovarala nasamu. Mora biti veoma
oprezan kad dolazi ovamo. Ni njegova posluga ni prijatelji ne smiju znati za njegove posjete
211

Knjigoteka

Wildfell Hallu. Za javnost je samo kao vlasnik Halla mogao ponekad poslovno posjeivati
svoju stanarku. Nitko nije smio posumnjati u mene.
Sada sam ovdje ve gotovo etrnaest dana i udobno sam se smjestila. Frederick mi je
nabavio sve potrebno, namjetaj i pribor za slikanje. Rachel je prodala najvei dio mojih
haljina u susjednom gradu i nabavila mi garderobu za ove prilike. Imam stari klavir i dosta
dobro opskrbljenu biblioteku. I sve ostale sobe sada su lijepo ureene. Mnogo radim. Rado
bih bratu vratila novac koji je potroio za mene. Mnogo u vie uivati u svom slikanju,
kuanstvu i skromnoj hrani kad budem znala da sve sama plaam. Tako bar nitko nee
morati trpjeti ni materijalno zbog moje ludosti. Vratit u bratu sve do posljednje pare, ako
ga time ne uvrijedim. Ve imam nekoliko slika, jer sam kazala Racheli da ih ponese. Ona je
tako dobro obavila taj zadatak da je ponijela ak jedan portret gospodina Huntingdona
naslikan prvih godina naeg braka. Zadalo mi je pravi udarac kad sam tu sliku izvadila iz
kovega. Njegove su me oi podrugljivo gledale, kao da jo uvijek moe upravljati mojom
sudbinom.
Kako su razliiti bili moji osjeaji dok sam taj portret slikala od ovih sadanjih! Kako
sam se trudila naslikati neto to bi bilo dostojno originala! Osjetila sam onda zadovoljstvo i
razoaranje dovrivi svoje djelo. Veselila me slinost, a oneraspoloilo to to ga nisam
naslikala dovoljno lijepog. Sada u njemu ne vidim nikakve ljepote, nita ugodno u njegovu
izrazu. Ipak je onda bio mnogo ljepi i mnogo ugodniji nego to je sada.
Mnogo se promijenio u posljednjih est godina, a promijenili su se i moji osjeaji
prema njemu. Ali, okvir slike je dosta lijep. Posluit e mi za drugu sliku. Nisam unitila
portret kao to sam u prvi mah namjeravala. Stavila sam ga u stranu. Ne zbog svojih bivih
njenih osjeaja, ni da me podsjea na moju ludost, nego da bih mogla lice svoga sina kad
odraste usporediti s oevim.
Gospodin Huntingdon poduzimao je sve kako bi saznao za mjesto mog boravka.
Osobno je bio u Staningleyu, traei utjehu za svoju bol. Nadao se da e ondje saznati gdje
se njegova rtva nalazi. Izrekao je hladnokrvno tolike lai da mu je moj ujak gotovo
povjerovao. Dobri je starac zakljuio da bih mu se morala vratiti i pomiriti se s njim. Ali,
moju tetku nije obrlatio. Odvie je oprezna i hladna. Osim toga, dobro pozna karakter moga
supruga i moj, pa se ne da zavarati. On nije elio mene nego moje dijete. Obeavao je da e
me opskrbiti dovoljnim novanim sredstvima ako mu samo smjesta vratim dijete. Neka mi
nebo pomogne! Ne bih prodala svoje dijete, pa makar to i njega i mene spasilo smrti od
gladi! Bolje bi bilo za njega da umre kraj mene nego da ivi sa svojim ocem.
Frederick mi je pokazao pismo gospodina Huntingdona. Puno je bezobratina, i
zaudilo bi svakoga tko ga ne pozna. Frederick mi nije kazao to je Huntingdonu odgovorio,
ali mu nije odao gdje se ja nalazim. Naprotiv, tvrdio je da mu je to potpuno nepoznato.
Javio mu je da je posve beskorisno pitati njega ili bilo koga od rodbine za takva
obavjetenja, jer ja u takvom oaju neu otkriti mjesto svoga boravka ni najboljim
prijateljima. A kad bi on to i znao, ili ikada kasnije saznao, sigurno bi gospodin Huntingdon
bio posljednji kome bi to javio. to se tie djeteta, savjetovao mu je da nita ne pokuava s
tim u vezi, jer on, Frederick, predobro poznaje svoju sestru. Ma gdje se ona nalazila i ma
kako ivjela, ne bi pristala da preda dijete.
30. listopada
212

Knjigoteka

Na alost, moji me ljubazni susjedi ne ele ostaviti na miru! Zbog nekih tajnih
razloga ja sam za njih zanimljiva, pa moram podnositi posjete triju porodica. Oni svi
manje-vie ele saznati tko sam, odakle dolazim i zato sam ba odabrala takav dom.
Njihovo mi drutvo nije potrebno, a njihova mi je znatielja dosadna i uznemiruje me. Ako
je prihvatim, to bi moglo unititi mog sina. A ako budem odvie tajanstvena, to bi moglo jo
vie podstaknuti njihovu znatielju. Moda bi se tako ogovaranja mogla proiriti od upe do
upe, dok ne bi dola do uha nekoga tko bi ih prenio gospodaru Grassdale Manora.
Morat u im uzvratiti posjete, ali ako stanuju odvie daleko, morat e zbog Arthura
priekati jo neko vrijeme. Ne mogu ga ostaviti samog. Ja ivim u neprekidnom strahu da bi
mi ga mogli oteti. Nikad nisam mirna kad nije kraj mene.
Taj uasni strah mogao bi unititi i moje religiozne osjeaje u crkvi, pa tako ne bih
ak ni u tome nala smirenja. Ipak u u nedjelju poi u crkvu, a Arthura u nekoliko sati
ostaviti Racheli. To e mi biti vrlo teko, ali vikar me ve ukorio to ne izvravam svoje
vjerske dunosti. Znam da bih u crkvi nala veliku utjehu, kad bih samo mogla prestati
misliti na uasnu mogunost da svoje dijete ne naem kad se vratim kui.
Sigurno e me Bog u svojoj dobroti potedjeti takva tekog iskuenja. Nee dopustiti
da mi ga otmu.
3. studenog
Upoznala sam jo jednog moga susjeda. Taj je gospodin, ljepotan upe i okolice (bar
tako misli o sebi), mladi...
Ovdje je zavravalo. Ostatak je bio istrgnut. Kako okrutno, upravo kad je spomenula
mene! Jer bez sumnje je spominjala mene, iako ba ne na najpohvalniji nain. To sam
mogao zakljuiti po tih nekoliko rijei, kao i po njezinu ponaanju kad smo se upoznali.
Mogao sam joj to lako oprostiti, kao i njezino miljenje o mukom spolu, kad sam saznao
kakve je divne primjerke poznavala.
Ipak je uvidjela svoju pogreku to se mene ticalo, a moda je upala ve i u drugu.
Jer, isprva je njezino miljenje o meni bilo gore nego to sam zavrijedio, a sada sam bio
siguran da nisam bio vrijedan njezina dobrog miljenja. Moda je ovaj dio istrgnula da ne bi
povrijedila moje osjeaje. A moda je ostatak nestao iz straha zbog prevelikih pohvala.
Mnogo bih dao da sam mogao proitati i te stranice. One su svjedoile o tome kako se
razvijalo njezino prijateljstvo prema meni, a moda i neki topliji osjeaji. Ali ne, nisam imao
pravo vidjeti te stranice. Bile su odvie svete za oi bilo koga drugog osim nje. Dobro je
uinila to mi ih nije pokazala.

213

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLV

to misli o svemu tome, Halforde? I dok to ita, pita li se kakvi su bili moji osjeaji
dok sam to pregledavao? Vjerojatno ne, ali neu sada ni pisati o tome. Priznat u samo to
ba ne slui na ast ljudskoj prirodi, a naroito ne meni da je prvi dio dnevnika bio za
mene bolniji nego drugi. Nisam bio hladan prema patnjama gospoe Huntingdon, ali sam
nekako uivao u tome to je sve manje voljela i potivala svoga supruga i to je napokon
nestalo njezine ljubavi. Posljedica je svega bila ipak da sam se osjeao neizmjerno sretnim,
usprkos svoj mojoj simpatiji za nju i bijesu prema njenu suprugu. Srce mi je bilo puno
radosti, kao da me neki prijatelj probudio iz sna punog more.
Bilo je blizu osam sati ujutro. Svijea se ugasila usred itanja, ne ostavljajui mi
drugu mogunost nego da poem po drugu, uz opasnost da probudim nekoga u kui, ili
opet da poem na spavanje do povratka danjega svjetla. Zbog svoje majke odabrao sam ovo
drugo. Ali, preputam tebi da prosudi kako sam rado legao i koliko sam poinka naao.
im je svanulo, digao sam se i sjeo kraj prozora. Ali jo se nije moglo itati. Posvetio
sam pola sata odijevanju i tada sam se vratio prozoru. Sad sam bez vee potekoe uspio
nastaviti sa itanjem. S najveim zanimanjem stao sam gutati ostatak dnevnika. Kad sam
stigao do kraja, alei duboko to je zavrio tako naglo, otvorio sam prozor i udahnuo ist
jutarnji zrak. Bilo je divno jutro. Napola smrznuta rosa leala je po travi. Ptice su oko mene
pjevale, a krave su mukale u daljini. Mraz i toplo sunce slatko su se mijeali u zraku. Nisam
mislio na sve to. Obuzelo me bezbroj misli i osjeaja dok sam rastreseno gledao u daljinu.
Doskora se taj kaos misli i strasti ipak raistio, preputajui mjesto dvama osjeajima.
Jedan je bio srea to je moja draga Helen bila onakva kakvom sam je zamiljao. Njezin je lik
sjao svijetao i ist, bez mrlja usprkos magli ogovaranja. Drugi je bio duboki stid zbog moga
vladanja.
Smjesta sam, nakon doruka, pourio u Wildfell Hall. Rachel je od sino mnogo
dobila u mojim oima. Htio Sam je pozdraviti kao stari prijatelj, ali je svaki prijateljski
osjeaj nestao pred hladnim pogledom koji mi je uputila. Stara djevica postavila se za
uvaricu vrlina svoje gospodarice, i vjerojatno je u meni vidjela drugog gospodina
Hargravea, samo jo opasnijeg, jer me njezina gospodarica vie cijenila i vjerovala mi.
Gospoa danas ne moe nikoga primiti. Bolesna je rekla je kad sam je zapitao za
gospou Graham.
Ali ja je moram vidjeti, Rachelo odvratio sam pridravajui rukama vrata da ih ne
zatvori.
Ne moete, gospodine odgovorila je, jo hladnije nego prije.
Budite tako dobri pa me najavite!
To nema smisla, gospodine Markhame! Ona je bolesna! Zar vam to nisam rekla?
214

Knjigoteka

U pravi as da ne zauzmem juriom tu tvravu i uem nenajavljen, neka su se vrata

u kui otvorila i mali se Arthur pojavio sa svojim psiem. Uhvatio me za ruku i povukao u
kuu.
Mama kae da doete, gospodine Markhame rekao je a ja u se napolju igrati s
Roverom.
Rachel se povukla uzdahnuvi, a ja sam uao u predvorje i zatvorio za sobom vrata.
Kraj kamina stajala je ta visoka otmjena ena, koja je podnijela toliko jada. Stavio sam
rukopis na stol i pogledao je. Gledala me ustraeno, blijeda lica. Njezine su iste, tamne oi
bile uperene u mene tako ozbiljno kao da su me eljele zaarati.
Jeste li proitali? proaptala je.
Sve sam proitao odvratio sam prilazei joj blie. Hoete li mi moi oprostiti,
hoete li htjeti?
Nije odgovorila, ali se lagano rumenilo pojavilo na njezinim blijedim obrazima.
Pristupio sam joj, a ona se iznenada okrenula i prila prozoru. Nije to bilo u ljutnji, u to sam
bio uvjeren. Sigurno je eljela prikriti svoje osjeaje i smiriti se. Usudio sam se stati tik uz
nju, ali nisam progovorio. Ona mi je pruila ruku, a da nije okrenula glavu. Zatim je
proaptala, uzaludno nastojei uvrstiti svoj glas:
Moete li mi oprostiti?
Nisam je htio razoarati prinijevi njezinu ruku svojim usnama, nego sam je samo
stisnuo i odgovorio smijeei se:
Teko! Trebalo je da mi to prije kaete. Niste imali povjerenja...
Oh, ne! uzviknula je naglo me prekinuvi nije to bilo zbog toga! Nije istina da
nisam imala povjerenja u vas, ali da sam vam samo neto kazala, morala bih vam kazati sve.
A to nisam eljela. Ali, vi mi opratate? Znam da sam pogrijeila. I po obiaju ubrala sam
gorke plodove vlastitih greaka.
Boja njezina glasa bila je odista puna gorine, iako se u njemu osjeala odlunost.
Sada sam podigao njezinu ruku usnama i poljubio je ponovo i ponovo. Jer suze su mi
sprijeile svaki drugi odgovor. Trpjela je ta divlja milovanja bez otpora ili srdbe. Zatim se
iznenada okrenula od mene i stala etati po sobi. Po tome kako je krila ruke, nabirala
obrve i stiskala usne, znao sam da se u njoj odvija borba izmeu strasti i razuma. Napokon
je zastala pred ugaenim kaminom pa je, okrenuvi se prema meni, kazala mirno, to oito
bijae plod velikih napora:
A sada me morate ostaviti, Gilberte... Ne ba ovaj as, ali ubrzo. I nikad se vie ne
smijete vratiti.
Nikad vie, Heleno? Ali ja vas ljubim!
Ba se zbog toga nikad vie ne smijemo sresti. Mislila sam da je ovaj razgovor
potreban, bar sam sebe uvjeravala u to. Tako smo mogli jedno drugome oprostiti sve to se
u prolosti dogodilo. Ali nema isprike za novi sastanak. Ja u napustiti ovo mjesto im
naem drugo sklonite. Ali susreta vie nee biti meu nama.
Nee biti! odvratio sam. Pribliio sam se kaminu, stavio ruke na nj i u dubokom
oaju poloio na njih glavu.
Ne smijete mi vie dolaziti u posjet nastavila je. Glas joj je pri tom lagano
215

Knjigoteka

zadrhtao, ali je njezino ponaanje bilo mirno uzimajui u obzir uasnu presudu koju je
izricala. Morate znati zato to kaem nadodala je morate shvatiti da je to najbolje. Bit
e teko oprostiti se zauvijek, i vi mi morate u tome pomoi! Zastala je, a ja joj nisam
odgovorio. Hoete li mi obeati da vie neete dolaziti? Ako to ne uinite, i doete opet
ovamo, otjerat ete me prije nego to naem drugi dom.
Heleno okrenuo sam se nestrpljivo k njoj ja ne mogu govoriti o vjenom
rastanku tako mirno. Za mene je to pitanje ivota ili smrti!
utjela je. Njezine su blijede usne drhtale, a prsti su joj uzbueno vrtjeli lanac na
kojem je visio mali zlatni sat. To bijae jedina vrijedna stvar koju je zadrala. Kazao sam
neto okrutno, ali sam morao dodati jo neto gore.
Heleno dodao sam blaim glasom, ne usuujui se pogledati je. Taj ovjek nije
vie va mu. Pred Bogom je izigrao sva prava na vas. Uhvatila je moju ruku stisnuvi je
snano.
Nemojte, Gilberte! uzviknula je glasom koji mi je prodirao do srca. U ime Boga,
nemojte mi to govoriti! Ni neprijatelj me ne bi mogao muiti na taj nain.
Neu, neu! rekao sam njeno, poloivi svoju ruku na njezinu, uznemiren zbog
tako snanog izljeva njezinih osjeaja, i postien zbog svoga ponaanja.
Umjesto da se vladate poput pravog prijatelja nastavila je odmaknuvi se od
mene i bacivi se u naslonja i pomognete mi koliko god moete, vi preputate sav teret
meni. Nije vam ak ni to dovoljno, iako znate da ja... zastala je i prekrila rupiem lice.
Oprostite mi, Heleno! preklinjao sam je.
Nikada to vie neu spomenuti. Ali zar se ne bismo mogli sretati kao prijatelji?
To nee biti mogue odmahnula je tuno glavom. Zatim je podigla oi prema
meni, i pogledala me s njenim prijekorom kao da govori: To znate isto tako dobro kao i
ja.
to da sada poduzmem? uzviknuo sam strastveno. Ali sam odmah dodao
mirnijim glasom:
Uinit u sve to vi elite. Samo nemojte rei da je ovo na posljednji sastanak.
A zato ne? Ne shvaate li kako ce pri svakom naem ponovnom susretu pomisao
na na rastanak biti sve bolnija! Ne vidite li da se nakon svakog razgovora sve vie volimo?
To je kazala tihim glasom. Oboreni pogled i arko rumenilo dokazivali su da je ona
zaista tako osjeala. Bio sam odvie oprezan a da to priznam. Nastavila je: Sada jo imam
dovoljno snage zamoliti vas da odete. Moda to drugi put nee biti mogue.
Nisam bio dovoljno podao da iskoristim tu njezinu slabost. Stoga sam dodao: Mogli
bismo se dopisivati. Dodao sam plaljivo: Neete mi valjda odrei tu utjehu?
Mogli bismo uti jedno o drugome posredstvom moga brata.
Vaeg brata! iznenada sam se postidio i osjetio uasnu grinju savjesti. Ona jo
nije ula za povredu koju je zadobio od moje ruke. Nisam bio dovoljno hrabar da joj to
priznam. Va brat nam nee pomoi. I tako e biti prekinuta svaka veza meu nama.
Mislim da e nam pomoi. On je na prijatelj, i eli nam dobro. Svaki pravi prijatelj
savjetovao bi nam ono to je u naem interesu. Naa je dunost da zaboravimo jedno drugo,
iako to sada moda jo ne shvaamo. Ali, ne plaite se, Gilberte dodala je, tuno se
216

Knjigoteka

nasmijeivi: Ja vas nikad neu zaboraviti. Frederick nee prenositi nae poruke. Pomou
njega emo samo znati to se s nama dogaa. Vie od toga ne bi bilo dobro. Vi ste mladi.
Gilberte, morate se oeniti, a to jednom i hoete, iako vam se to sada ini nemoguim. Teko
mi je kazati kako bih eljela da me zaboravite, ali znam da to morate uiniti. Radi vae sree
i sree vae budue ene. I stoga ja to moram i hou, ja to elim dodala je odluno.
Ali vi ste tako mladi, Heleno proaptao sam pa kada taj lopov okona svoj ivot,
pruit ete mi svoju ruku. Dotle u ekati.
Ali ona mi nije htjela ostaviti tu utjehu. Nije eljela temeljiti nae nade i sreu na
smrti drugoga.
Iako sam mlada po godinama dodala je stara sam po iskustvu. Pretpostavimo da
me bol ne ubije prije nego to grijeh uniti njega, vi biste morali ekati sve dotle. Morali
biste ekati dvadesetak godina u neizvjesnosti, cijelu mladost i najbolje godine, da se ne
kraju oenite uvelom enom koju nikad vie neete vidjeti do tog dana. To ne biste mogli
izdrati. Vjerujte mi. Gilberte, o tome znam vie nego vi. Ne mislite da sam hladna i ledena
srca! Ne, ali...
Ne mislim to, Heleno!
Nije vano! Moete, ako hoete! Nisam uzalud ivjela sama. Zato ne govorim sada a
da nisam o svemu promislila. Razmiljala sam i te kako o svemu. Stavljala sam samoj sebi ta
pitanja. Vagala prolost, sadanjost i budunost. I vjerujte mi, dola sam do pravog
zakljuka. Vjerujte vie mojim rijeima nego svojim osjeajima! Za nekoliko ete godina
uvidjeti da sam imala pravo. Iako to danas i sama jedva mogu vjerovati apnula je
uzdahnuvi duboko i naslonivi glavu na ruke. I nemojte vie raspravljati sa mnom! Sve
to biste vi jo mogli kazati, kazala sam vlastitim srcem, ali je moj razum to odbacio. Bilo je
teko boriti se protiv aputanja u meni. U vaim ustima te bi rijei bile deset puta glasnije. A
kad biste mogli naslutiti koliko me to boli, smjesta biste prestali. Kad biste shvatili moje
sadanje osjeaje, vi biste mi nastojali pomoi uz cijenu vlastite patnje.
Otii u bude li vam to pomoglo i nikad se vie neu vratiti! rekao sam gorko.
Ali, ako se vie ne moemo sretati, bi li doista bio grijeh izmjenjivati svoje misli pismima?
Ne mogu li se srodne misli sretati, ma kakva bila sudbina zemaljskih vlasnika?
Mogu, mogu! uzviknula je oduevljeno. I ja sam mislila na to, Gilberte! Ali,
plaila sam se to spomenuti, smatrajui da vi to ne biste razumjeli. Jo se i sada toga bojim.
Bojim se da bi nam svaki prijatelj prigovorio to se zavaravamo duhovnim prijateljstvom
bez ikakve daljnje nade, i hranimo tako misli koje bi bez smilovanja trebalo odbaciti.
Nisu vane misli naih prijatelja. Ako ve mogu razdvojiti naa tijela, neka to za
ime Boga ne uine i s naim duama! viknuo sam u uasu da e mi ona odrei i ovu
posljednju utjehu.
Ovdje ne moemo izmjenjivati nikakva pisma rekla je a da ne pruimo novu
hranu skandalu. Kad otputujem, namjeravala sam da ne odam ni vama ni bilo kome
drugome gdje se nalazi moje novo boravite. Ne zbog sumnje da bi me mogli posjetiti, nego
stoga to mislim da ete biti mirniji ako ne znate gdje me moete nai. Lake ete me
zaboraviti ne budete li znali u kakvoj se okolini nalazim. Ali posluajte rekla je i podigla
prst, i time predusrela moj nestrpljivi odgovor tono za est mjeseci ut ete od
Fredericka gdje se nalazim. Pa ako se vaa elja za pisanjem dotada ne ugasi, moi ete mi
217

Knjigoteka

pisati. Ja u vam odgovoriti.

est mjeseci.
Da, dotada se vae sadanje oduevljenje moe ohladiti i vi ete spoznati volite li
me zaista iskreno. A sada je sve kazano. Mogli bismo se odmah rastati! viknula je gotovo
divlje. Zatim je ustala i odluno mi stisnula ruke. Smatrao sam svojom dunou da smjesta
odem, ali pomisao na rastanak zauvijek nisam mogao podnijeti. Kao da mi je istisnula krv iz
srca, a noge su mi bile kao prikovane o zemlju.
I nikad se vie neemo sresti? proaptao sam u uasu.
Srest emo se na nebu rekla je glasom oajno mirnim. Ali oi su joj se divlje
krijesile, a lice joj je bilo samrtniki blijedo.
Ali ne takvi kakvi smo sada, u ovom tjelesnom stanju nisam se mogao suzdrati a
da joj to ne kaem. Ne tjei me pomisao da u vas drugi put vidjeti kao duu bez tijela, ili
kao neko duhovno bie sa sjajnom aureolom. U svakom sluaju ne takvu kakva ste sada. U
srcu ete moda biti potpuno otueni od mene.
Ne, Gilberte, na nebu postoji savrena ljubav!
Tako savrena da mene neete voljeti vie od onih deset tisua anela, i bezbroj
sretnih dua oko nas.
Ma kakva bila ja, vi ete biti isti, i zbog toga ne smijete aliti.
Ali budem li se tako izmijenio da vas prestanem oboavati svim srcem i duom,
tada ja vie neu biti ovaj isti. Pa makar doao u nebo, neu ondje uivati, jer to nee
sadravati ono to me ini najsretnijim.
Zar je vaa ljubav zemaljska?
Nije, budui da se ionako vie neemo susresti na ovom svijetu.
Ne moete li nai utjehe u tome, Gilberte, da emo se sretati ondje gdje vie nee
biti patnji i zla, gdje se vie neemo morati boriti protiv grijeha i protiv prohtjeva naih
tijela? Svi mi, i bogatai i siromasi, ljubit emo se istom boanskom ljubavlju. Ako ne
moete u to vjerovati, nemojte mi nikada pisati!
Heleno, mogu!
Dobro, dakle uzviknula je.
Rastat emo se kriknuo sam. Neete morati ponovo osjetiti bol rastanka.
Smjesta u otii... samo...
Nisam svoju molbu izrekao rijeima, ali me ona razumjela, i ovaj put se predala.
Zapravo to i nije bilo poputanje. Oboje smo osjetili isti nagon kome se nismo mogli
oduprijeti. Zastao sam as, pogledavi je u lice, a idueg sam je trenutka drao ve u svom
zagrljaju, pa se inilo kao da smo srasli. Jedino to je ona kazala bilo je: Neka te Bog
blagoslovi! i Poi! Ali, dok je to govorila, privila se uza me tako vrsto da se ne bih
mogao osloboditi iz tog zagrljaja i da sam htio. Napokon smo se ipak, nekom herojskom
snagom, razdvojili, i ja sam pobjegao.
ini mi se da sam tada ugledao malog Arthura kako mi kroz vrt tri u susret, i da
sam preskoio zid ne elei ga sresti. Zatim sam trao preko polja, preskaui kamene
ograde i ivice kad su mi se nale na putu, sve dok Wildfell Hali nije nestao iza mene. Zatim
sam duge sate proveo u suzama i boli u toj pustoj dolini, sluajui vjenu glazbu vjetra u
218

Knjigoteka

gustim kronjama. Oi su mi promatrale sunane zrake, razigrane na travi kraj mojih nogu,
kamo bi ponekad doplesao po koji otpali list. Tijelo je bilo tu, ali je moje srce bilo u tamnoj
sobi, gdje je ona sada plakala sama i naputena. Ona, koju ja nisam mogao utjeiti, koju
nikad vie neu sresti, sve dok ne prou duge godine patnje.
Moe biti siguran da taj dan nisam mnogo radio. Prepustio sam farmu radnicima.
Ali, neto sam ipak morao obaviti. Nisam zaboravio svoj napad na Fredericka Lawrencea.
Morao sam mu se ispriati zbog toga nesretnog ina. Radije bih to bio odgodio do sutra, ali
to ako me on izda svojoj sestri? Ne, ne, morao sam jo danas ishoditi oprotenje, i zamoliti
ga da me odvie ne optuuje, ako to ba mora otkriti svojoj sestri. Ipak sam to odgodio do
veeri, elei se najprije smiriti.
Stigavi u Woodford jedva sam dobio doputenje da posjetim mladoga gospodara.
Sluga mi je otvorio vrata i kazao da je njegov gospodar vrlo bolestan. Nisam se dao samo
tako otjerati. ekao sam mirno dok me nije najavio, odluivi u sebi da neu prihvatiti
njegovo odbijanje. Poruka je bila takva kakvu sam oekivao. Gospodin Lawrence nije mogao
primiti nikoga. Imao je groznicu i nitko nije smio smetati.
Neu ga dugo smetati rekao sam ali ga moram vidjeti na trenutak. Rije je o
vrlo vanom poslu.
Rei u mu, gospodine kazao je sluga. Iao sam za njim do vrata sobe u kojoj je
boravio gospodar. inilo se, naime, da ne lei u krevetu. Odgovor je glasio da me gospodin
Lawrence moli neka mu ostavim pismenu poruku, jer se sada ne moe baviti poslovima.
Ako moe razgovarati s vama, moe i sa mnom rekao sam i proao kraj
zauenog ovjeka. Lagano sam zakucao, uao i zatvorio vrata za sobom. Soba je bila
prostrana i lijepo namjetena. Bila je ak veoma udobna za neenju. U kaminu je gorjela
vatra. Ispred njega leao je na debelom sagu lovaki pas. Gledao je u svoga gospodara.
Moda je htio da ga on pogladi i kae koju rije. Sam bolesnik leao je na sofi u svome
otmjenom kunom kaputu, sa svilenom maramom svezanom oko ela. Njegovo inae
blijedo lice bilo je rumeno od groznice, oi su mu bile poluzatvorene, sve dok nije postao
svjestan moje prisutnosti. Tada ih je irom rastvorio, i iz ruku mu je ispala mala knjiga.
Oigledno je njome nastojao utuci vrijeme. Pogledao me iznenaenim pogledom punim
srdbe dok sam mu prilazio. Podigao se na jastucima i ogledavao se u uasu, bijesu i
iznenaenju.
Gospodine Markhame, nisam vas oekivao! rekao je i problijedio dok je to
govorio.
Znam da niste odgovorih ali, smirite se samo trenutak i ja u vam kazati zato
sam doao.
Ne razmiljajui mnogo stao sam mu se pribliavati, a on se trgnuo u
instinktivnom strahu. Povukao sam se nekoliko koraka.
Budite kratki rekao je poloivi ruku na malo srebrno zvonce na stolu kraj njega
ili u biti prisiljen pozvati pomo. Ne mogu podnositi vae grubosti, pa ak ni vau fiziku
prisutnost.
Takav prijem nije olakao teinu moga neizbjenog zadatka. Morao sam to ipak
nekako izvesti, pa sam to nastojao to prije obaviti.
Istina je, Lawrence kazao sam nisam se ponaao u posljednje vrijeme korektno
219

Knjigoteka

prema vama naroito za vrijeme naega posljednjeg susreta. Doao sam da bih vam se
ispriao za ono to sam uinio i zamolio vas za oprotenje. Ako ne prihvatite moju ispriku,
bar sam izvrio svoju dunost.
Lako je odvratio je s malim smijekom zloupotrijebiti prijatelja, lupiti ga po
glavi bez ikakva vidljivog razloga, a zatim mu se tako ispriati. ak rei da nije vano
pratam li ja ili ne.
Zaboravio sam vam kazati da je sve to bila posljedica jedne greke promucao
sam. Trebalo je da se ispriam na ljepi nain, ali ste me zbunili... Sve je to moja krivnja.
Nisam naime znao da ste brat gospoe Graham, a uo sam toliko toga u vezi s njom i vama,
da su se u meni rodile rune sumnje, kojih ne bi bilo da ste imali malko vie povjerenja u
mene. Osim toga, sluajno sam uo razgovor meu vama i zbog tog vas zamrzio.
A kako ste saznali da sam njezin brat? zapitao je preplaeno.
Ona mi je to sama kazala. Sve mi je rekla. Znala je da mi moe vjerovati. Ali ne
treba da zbog toga budete zabrinuti, gospodine Lawrence. Ja je nikada vie neu vidjeti.
to, zar je otputovala?
Ne, ali se oprostila sa mnom. I ja sam joj obeao da se nikad vie neu pribliiti
onoj kui dok god ona bude u njoj boravila. Najradije bih bio kriknuo, sjetivi se svega to
je taj razgovor u meni probudio. Ali sam samo vrsto stisnuo ruke i udario nogom po podu.
Moj je prijatelj ipak oito osjetio olakanje.
Postupili ste ispravno! rekao je, glasom u kome se osjealo odobravanje. to se
tie one zabune, ao mi je zbog nas obojice to se dogodila. Moda biste mi mogli oprostiti
to nisam bio povjerljiviji prema vama, ali vi mi u posljednje vrijeme niste ba pruali
dokaze svog prijateljstva.
Da, da, znam to! Nitko me ne moe optuiti vie nego to ja samog sebe optuujem
u svom srcu.
I nitko ne moe vie aliti zbog posljedica moga grubog ponaanja.
Nije vano kazao je uz lagani smijeak zaboravimo neugodne rijei s obje strane,
i prepustimo zaboravu sve zbog ega bismo morali aliti. Hoete li prihvatiti moju ruku, ili
radije neete? Drhtala je od slabosti dok mi ju je pruao, pa je pala prije nego to sam je
imao prilike uhvatiti i vrsto stisnuti.
Kako je suha i vrua vaa ruka, Lawrence rekoh. Vi ste doista bolesni, i ja sam to
pogorao svojim posjetom.
Nije to nita. Prehladio sam se jer je padala kia.
Ja sam kriv za to.
Nije vano! Ali recite mi, jeste li sve to spomenuli pred mojom sestrom?
elim vam priznati istinu. Nisam imao dovoljno hrabrosti. Ali kad joj vi to budete
rekli, dodajte i to da duboko alim...
Ne bojte se! Nita joj neu kazati sve dok vi ne prekrite svoje obeanje da joj se
neete pribliavati. Ona jo nije ula za moju bolest, zar ne?
Mislim da nije.
Sretan sam zbog toga. Neprekidno me muila misao kako e joj netko kazati da ja
220

Knjigoteka

umirem, ili da sam smrtno bolestan. A nju bi to neopisivo uzbudilo. Ne moe me posjetiti,
niti nita poblie uti. Moda bi ak uinila i tu ludost i dola mi u posjet. Moram sprijeiti
da ona uje za to nastavio je zamiljeno. Mnogi bi se radovali kad bi joj mogli javiti takvu
vijest, samo da vide njeno ponaanje. Ona bi se tada mogla izloiti novim skandalima.
ao mi je to joj ja nisam nita kazao odgovorio sam a kad ne bi bilo moga
obeanja, tada bih sada otiao da joj to kaem.
Ni govora! Na to nisam ni pomislio. Ali mogao bih joj napisati nekoliko rijei, ne
spominjui vas, Markhame, nego joj samo javiti o svojoj bolesti. Mogao bih joj se ispriati
to je nisam ve dugo posjetio i upozoriti je neka ne nasjedne lanim glasinama. Biste li
uinili uslugu i odnijeli pismo na potu? Ne bih ga htio povjeriti nikome od posluge.
Vrlo sam rado pristao i smjesta mu primaknuo stol. Kad je, s dosta potekoa,
napisao pismo, smatrao sam da bih se morao oprostiti. Prije toga zapitao sam ga bih li
mogao bilo to za njega uiniti i olakati mu bolove.
Ne odgovorio je. Ve ste dosta uinili. Postigli ste vie nego to bi uspio neki
spretan lijenik. Olakali ste moj duh za dva teka tereta straha u vezi s mojom sestrom, i
dubokog aljenja zbog vaeg ponaanja. Mislim da je to dvoje bilo uzrokom moje groznice.
Sad sam siguran u brzi oporavak. Jo neto moete uiniti za mene. Doite me ponekad
posjetiti! Ja sam ovdje vrlo osamljen.
Obeao sam to i otiao poto mi je on srdano stisnuo ruku. Poslao sam pismo,
odoljevi iskuenju da joj ujedno napiem i sam nekoliko rijei.

221

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLVI

esto sam dolazio u iskuenje da majci i sestri ispriam cijelu istinu o progonjenoj
stanarki Wildfell Halla. Isprva sam duboko alio to nisam od nje zatraio doputenje za to.
Ali, nakon razmiljanja, shvatio sam da to ne bi bilo dobro. One ne bi mogle dugo zadrati tu
tajnu pred Millwardovima i Wilsonovima. Eliza Millward, u to sam uvjeren, im bi saznala
istinu, obavijestila bi gospodina Huntingdona o mjestu boravka njegove ene. ekat u
strpljivo dok proe tih est mjeseci. Kad ona nade novi dom, smjesta u joj pisati, i zamoliti
je za doputenje da oistim njezino ime od podlih kleveta. Zasad sam izjavio da su sve te
tvrdnje lane i da e se to jednog dana dokazati na sramotu klevetnika. Nitko mi nije
vjerovao, ali vie nisu spominjali njezino ime u mojoj prisutnosti. Smatrali su da me ta
nesretna ena ludo oparala, pa da je zbog toga branim, iako nisu postojali nikakvi razlozi.
U meuvremenu postao sam silno zlovoljan zbog toga to svi oni koje susreem gaje rune
misli o gospoi Graham, izrekli bi ih i javno, ali se ne usuuju. Moja je uboga majka bila
zbog mene vrlo zabrinuta. Nisam mogao nita uiniti, iako sam ponekad osjeao grinju
savjesti zbog svoga vladanja prema njoj. Nastojao sam to popraviti time to sam bio mnogo
blai u svom ponaanju prema njoj nego prema bilo kome drugome. Osim, dakako, prema
gospodinu Lawrenceu. Rose i Fergus su me izbjegavali, a to je bilo dobro. Nisam bio
pogodno drutvo za njih, ni oni za mene.
Gospoa Huntingdon napustila je Wildfell Hali tek dva mjeseca nakon naeg
posljednjeg razgovora. Za to se vrijeme nikada nije pojavila u crkvi, a ja nikad nisam
prilazio njenoj kui. Znao sam samo po krtim odgovorima njezina brata da se ona jo
nalazi ondje. Za cijelo to vrijeme redovito sam ga posjeivao. Nisam se brinuo samo za
njegovo ozdravljenje. Nastojao sam ga raspoloiti i popraviti uinjenu grubost. Uivao sam
u njegovu drutvu zbog njegove sve vee ljubaznosti prema meni, a jo vie zbog njegove
krvne i duhovne veze s mojom oboavanom Helenom. Promatrao sam promjene u izrazu
njegova lijepog, blijedog lica, pitajui se kako ve prije nisam zapazio njegovu veliku
slinost s Helenom.
Nije se oporavljao tako brzo kao to je oekivao. Tek se etrnaest dana nakon nae
pomirbe uspio popeti na konja. Svoju novu snagu iskoristio je smjesta da odjai u Wildfell
Hali u posjet sestri. To je bilo opasno i za nju i za njega, ali je elio saznati sve o njezinu
skorom odlasku. A htio je umiriti i njezin strah u vezi sa svojom boleu. Na sreu nitko nije
saznao za njegov posjet Wildfell Hallu osim mene. ak ni meni nije htio nita o tome
govoriti. Kad sam mu sutradan doao u posjet i primijetio da se on ne osjea dobro,
pripisao je to prehladi. Zadobio ju je juer naveer, zadravi se dugo napolju.
Neete nikad uspjeti posjetiti sestru ne budete li se bolje uvali kazao sam mu,
pomalo uznemiren zbog nje.
Ve sam je vidio odgovorio je mirno.
222

Knjigoteka

Vidjeli ste je? uzviknuo sam iznenaeno.

Da! A zatim mi je ispriao to ga je natjeralo da poduzme taj rizik i koje je sve
mjere opreza poduzeo.
Kako je ona? zanimao sam se.
Kao obino glasio je njegov tuan odgovor.
Kao obino to znai da nije ni sretna ni zdrava.
Nije ba ni bolesna odvratio je a nakon kratkog e se vremena i smiriti. Ta su
iskuenja odvie velika za nju. Kako su prijetei ti oblaci rekao je, okrenuvi se prema
prozoru. Imat emo grmljavinu prije nego to padne no. Upravo slau ito u stogove.
Jeste li vi ve zavrili s tim?
Nisam! Lawrence, je li vaa sestra spomenula mene?
Pitala me jesam li vas vidio u posljednje vrijeme.
to je jo rekla?
Ne mogu vam to kazati odgovorio je s laganim smijekom jer smo mi dugo
razgovarali, iako se nisam mnogo zadravao. Ali, govorili smo uglavnom o njezinu
skoranjem odlasku. Molio sam je da to odgodi dok se budem osjeao bolje da joj
pomognem pri traenju kue.
Zaista nita vie o meni nije govorila?
Nije mnogo govorila o vama, Markhame! A ja je ne bih na to podsticao ni kad bi ona
sama to namjeravala. Ali, na sreu, nije to uinila. Postavila je samo nekoliko pitanja o
vama, i inilo se da je zadovoljna kratkim odgovorima. U tome se pokazala razumnijom od
vas. Ona se mnogo vie plai da vi odvie mislite na nju nego da biste je mogli zaboraviti.
Ima pravo.
Va je strah u pogledu nje ba suprotan.
Nije! Ja joj elim mnogo sree! Ali, ne bih htio da me posve zaboravi. Ja nju ne bih
nikada mogao zaboraviti. Ali, ne elim da bude nesretna zbog mene. Nisam toga vrijedan.
Ni jedno od vas dvoje nije zavrijedilo suze, uzdisaje i bolne misli koje vas mue ili
e vas jo muiti. Ali zasad imate oboje mnogo bolje miljenje jedno o drugome nego to
zavreujete. Osjeaji moje sestre isto su tako duboki kao vai, a plaim se i mnogo stalniji.
Ali, ona je bila dovoljno pametna da im se odupre. Vjerujem da se nee smiriti dok potpuno
ne odvrati svoje misli... oklijevao je.
Od mene rekao sam.
elio bih da i vi tako postupite.
Je li vam ona povjerila svoje namjere?
Nije, nismo o tome razgovarali. To nije ni potrebno, jer sam siguran da ona to
namjerava.
Mene zaboraviti?
Jest, Markhame! Zato ne?
Oh, da! glasio je drugi dio mog odgovora koji je mogao uti, ali sam u sebi kazao:
Ne, Lawrence, varate se, ona se nije odluila da me zaboravi. Ne bi bilo pravo zaboraviti
223

Knjigoteka

nekoga tko tako duboko voli, tko zna cijeniti vrline i suosjeati s njom. Grijeh bi bio i ako
bih ja zaboravio to predivno stvorenje, kad sam ga ve jednom zavolio i upoznao. Ali mu
nita vie o tome nisam govorio. Stao sam razgovarati o neemu drugom i uskoro se od
njega oprostio, s manje prijateljskim osjeajima nego prije. Nisam imao pravo ljutiti se na
njega, ali sam se ipak ljutio.
Neto manje od tjedan dana nakon toga sreo sam ga pri povratku od Wilsonovih.
Htio sam mu uiniti neto dobro, riskirajui njegove prijateljske osjeaje. To se esto
dogaa kad nekome kaete neto neugodno ili mu savjetujete neto to on nije zatraio od
vas. Nisam mogao podnijeti pomisao da bi gospoica Wilson postala ena brata gospoe
Huntingdon. Nisam mogao zamisliti da se on povee s nekim tako nedostojnim njega. Ta
osoba nije nikako odgovarala za gospodaricu njegova mirnog doma. On je ve vjerojatno
razmiljao o tome, ali je bio neiskusan, a ta gospoica zavodljiva. Od enidbe ga je zadralo
samo to to nije podnosio njezinu rodbinu, a naroito njenu majku. Da su oni ivjeli daleko,
vjerojatno bi preao preko te zapreke. Ali je bilo svega dvije-tri milje udaljenosti od
Woodforda, i nije samo tako mogao prijei preko toga.
Bili ste u posjetu Wilsonovima, Lawrence? zapitao sam ga idui kraj njegova konja.
Da odgovorio je, okrenuvi lagano glavu.
Pristojnost mi je nalagala da im se zahvalim za njihovu brigu u vrijeme moje
bolesti. Neprekidno su se raspitivali o stanju moga zdravlja.
To je inila samo gospoica Wilson?
Pa da i jeste tako odgovorio je pocrvenjevi zar bi to bio razlog za nepristojno
ponaanje?
To je razlog da se ne ponaate onako kako to ona oekuje.
Molim vas, ne govorimo vie o tome rekao je, oito neraspoloen.
Ne, Lawrence, s vaim doputenjem, ja u nastaviti. Rei u vam neto to vi
moete vjerovati ili ne. Odluite sami! Samo, molim vas, ne zaboravite, ja ne laem. U ovom
sluaju nemam ni interesa iskrivljavati istinu...
Govorite, Markhame!
Gospoica Wilson mrzi vau sestru. To je donekle prirodno, jer ona ne zna za vae
rodbinske veze. Ona gaji neprijateljske osjeaje prema njoj. Nijedna dobra, potena ena ne
bi mogla biti tako puna zlobe prema suparnici kao to sam to primijetio kod nje.
Markhame!
Jest! Osim toga, vjerujem da Eliza Millward i ona, iako moda nisu zaetnice podlih
glasina, svakako te glasine ire. Ona nije htjela u to umijeati vae ime, ali neopisivo uiva u
optuivanju vae sestre.
Ne mogu u to povjerovati rekao je moj drug, lica crvena od prezira.
Ne mogu to dokazati, ali vas mogu pokuati u to uvjeriti. Vi se ne biste oenili
gospoicom Wilson ako bi to bilo dokazano. Strpite se dakle dok se sigurno ne uvjerite u
protivno.
Nikad vam nisam kazao, Markhame, da se elim njome oeniti rekao je ponosno.
Ne, ali se ona eli udati za vas.
224

Knjigoteka

Je li vam to kazala?
Nije, ali...
Onda nemate pravo tvrditi neto takvo Potjerao je svoga konja, ali sam ja poloio
ruku na grivu i odluio da Lawrencea jo ne pustim.
Priekajte trenutak, i dopustite mi da sve objasnim. I ne budite tako... ne znam
kako da to nazovem... tako nepristupani. Znam to mislite o Jane Wilson. Znam i u emu se
varate. Smatrate je armantnom, elegantnom, osjeajnom i otmjenom. Niste svjesni njene
sebinosti i bezosjeajnosti. Ona je ambiciozna i glupa...
Dosta, Markhame, dosta!
Ne, dopustite mi da dovrim! Va bi dom postao hladan i neudoban ako biste je
uzeli za enu. Na kraju bi vam se srce slomilo pri spoznaji da ste se povezali s osobom koja
ne moe podijeliti vae osjeaje, ukus i ideje. S osobom bez svake osjeajnosti i plemenitosti
due.
Jeste li zavrili? zapitao me mirno.
Jesam. Znam da me mrzite zbog moje drskosti. Ali, nije mi stalo ako sam vas uspio
spasiti od tako kobne greke.
Dobro! odvratio je s kiselim smijekom. Drago mi je to ste uspjeli nadvladati
vlastite osjeaje, i poeli se baviti tuima. Ali, ne razbijajte nepotrebno glavu zbog moguih
neprilika moga budueg ivota!
Rastali smo se dosta hladno. Ipak, nismo prestali biti prijatelji. Moje dobronamjerno
ali nespretno upozorenje nije palo na posve neplodno tlo. Nije vie posjeivao Wilsonove. I
u naim razgovorima nije vie spominjao njezino ime. Vjerujem da je usporeivao moje
napomene o njoj s vlastitim zapaanjima i miljenjima, i s onim to je uo od drugih. Nakon
svega toga zakljuio je da e biti mnogo bolje ako ona ostane gospoica Jane Wilson sa
Ryecote Farme, nego da bude gospoa Lawrence iz Woodford Halla. Doskora se vjerojatno i
sam stao uditi svome prijanjem oduevljenju. Ali, to mi nikad nije priznao. Nije mi rekao
ni rije priznanja za moje zasluge. Ali to nije moglo zauditi nekoga tko ga je poznavao tako
dobro kao ja.
to se tie Jane Wilson, ona je naravno bila razoarana i ogorena zbog iznenadnog
zapostavljanja. Jesam li pogrijeio to sam unitio njezinu najmiliju nadu? Mislim da nisam.
Savjest me nikada, sve do dana dananjega, nije zbog toga muila.

225

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLVII

Jednog jutra na poetku studenog, dok sam pisao neka poslovna pisma, Eliza
Millward dola je u posjet mojoj sestri. Rose nikad nije mogla gledati toga malog demona
mojim oima, i one su jo uvijek bile prisne prijateljice. U asu njezina dolaska u sobu nije
bilo nikoga do Fergusa i mene. Majka i sestra bavile su se nekim kuanskim poslovima. Ali,
ja nisam htio pridonijeti njezinu uveseljavanju. Pozdravio sam je, uputio joj nekoliko rijei i
nastavio s pisanjem. Prepustio sam bratu da bude ljubazan onoliko koliko je elio. Ali me
ona poela zadirkivati.
Kakva radost nai vas kod kue, gospodine Markhame! rekla je sa zlobnim
smijekom. Malokad vas viam, ne dolazite vie k nama u posjet. Mogu vam kazati da je
otac zbog toga uvrijeen kazala je gledajui me bezobrazno u lice. Sjela je kraj moga
pisaeg stola.
Imao sam mnogo posla u posljednje vrijeme odvratih, ne podignuvi pogled sa
pisma.
Zaista! Netko je kazao da ste u posljednje vrijeme veoma zapostavili svoj posao.
Netko vas je pogreno obavijestio, jer sam naroito posljednja dva mjeseca mnogo
i naporno radio.
Nita nije tako dobro kao rad, ako se ovjek eli utjeiti. Oprostite, gospodine
Markhame, ali vi vrlo loe izgledate. Kao da vas mui neka potajna bol. Prije nadodala je
plaho mogla sam vas zapitati to vam je i to da uinim za vau utjehu. Ali sad se ne
usuujem.
Vrlo ste ljubazni, gospoice Elizo! Bude li mi potrebna vaa utjeha, javit u vam.
To vas molim! Moda bih mogla pogoditi to vas mui?
Nije potrebno, jer u vam sam kazati. Ovog me trenutka najvie mui to ne mogu
nesmetano zavriti svoje pismo i krenuti na posao.
Prije nego to mi je uspjela odgovoriti na te moje neljubazne rijei. Rose je ula u
sobu. Gospoica Eliza se digla i pozdravila je, pa su zatim obje sjele kraj vatre, gdje je ve
stajao Fergus naslonjen na kamin. Prekriio je noge i gurnuo ruke u depove. Eliza je
zapoela govoriti gledajui me iskosa:
Rose, imam novosti za tebe. Nadam se da nisi za njih ve ula. Rije je o onoj
alosnoj gospoi Graham...
Pssst! apnuo je sveano Fergus. Mi je nikad ne spominjemo. Njezino se ime ne
smije izrei kod nas. Pogledavi ga, primijetio sam da je pogled upro u mene. Zatim je
apnuo mladoj dami: Fiksna ideja... nemojte je spominjati!
Ne bih eljela povrijediti neije osjeaje odgovorila je tiho ispriat u to drugi
226

puta.

Knjigoteka

Samo govorite, gospoice Elizo! rekoh ne morate se ustruavati da to kaete

zbog moje prisutnosti.
Dobro dakle odgovorila je moda vi to ve i znate. Mu gospoe Graham nije
mrtav. Ona je od njega pobjegla! Zurio sam u nju i osjetio kako mi se lice zaarilo. Sagnuo
sam se nad svoje pismo, savijajui ga dok je ona nastavljala: Ali, moda ne znate da mu se
ona sada vratila i da su se pomirili? Pomislite rekla je, obrativi se zbunjenoj Rosi kakva
je budala taj ovjek!
Tko vam je to kazao, gospoice Elizo? prekinuo sam uzvik svoje sestre.
Znam to iz pouzdanog izvora, gospodine!
Od koga, ako smijem pitati?
Od jednog sluge u Woodfordu.
Oh, nisam imao pojma da ste u tako intimnim odnosima s poslugom gospodina
Lawrencea!
Nisam to ula izravno od tog ovjeka. On je to priao u povjerenju naoj sluavci
Sarah, a Sarah je kazala meni.
Pretpostavljam u povjerenju. A vi to sada priate dalje u povjerenju nama. Mogu
vam rei da je to uglavnom izmiljotina. U njoj ima jedva neto istine.
Dok sam to govorio, promatrao sam peat na svom pismu. Ruka mi je lagano drhtala,
usprkos nastojanju da se svladam. Gospoa Graham sigurno se nije dobrovoljno vratila
svom suprugu, i s njim se pomirila. Vjerojatno je nekamo otputovala, a brbljava posluga, ne
znajui to se s njom dogodilo, izmislila je tu priu. Naa ju je lijepa goa iskoristila da bi
me muila. Ali, postojala je i stanovita mogunost da ju je netko izdao, pa da je silom
odvedena. Odluio sam da saznam sve, makar i najgore. Stavio sam pisma u dep i
promrmljao neto o tome kako u zakasniti na potu, te iziao iz sobe. Potrao sam u
dvorite, psujui glasno to ondje nema moga konja. Nikoga nije bilo, i ja sm sam izvukao
konja iz staje, osedlao ga i odjaio u Woodford. Naao sam vlasnika zamiljena, u etnji.
Je li vaa sestra otila? bile su moje prve rijei kad sam zgrabio njegovu ruku,
umjesto da sam ga zapitao za zdravlje, to sam obino inio.
Jest, otputovala je odgovorio je mirno, pa je moga straha odmah nestalo.
Pretpostavljam da mi neete kazati gdje je? zapitao sam, sjaio i predao konja
vrtlaru, kojega je pozvao njegov gospodar.
Moj drug me uhvatio za ruku i odveo me u vrt.
Ona je u Grassdalu.
Gdje? kriknuo sam.
U Grassdale Manoru!
Kako to? Tko ju je izdao?
Pola je po vlastitoj volji.
Nemogue, Lawrence! Nije to mogla uiniti! viknuo sam zgrabivi njegovu ruku.
Uinila je to! tvrdio je jednako tako mirno kao prije. I ne bez razloga nastavio
je, njeno se oslobaajui stiska moje ruke. Gospodin Huntingdon je bolestan.
227

Knjigoteka

Pola ga je njegovati?
Jest!
Kakva luda! nisam mogao suzdrati uzvik, i Lawrence me prijekorno pogledao.
Zar umire?
Mislim da ne umire, Markhame!
Koliko jo bolniarki ima? Koliko se gospoa nalazi kraj njega koje ga njeguju?
Nijedna! Ostao je sam. Inae ona ne bi otila onamo.
To je nepodnoljivo!
to? Da je sam?
Nisam nita odgovorio, jer sam jo nisam uspio sve shvatiti. Stoga sam stao utke
etati, pritisnuvi ruke na elo. Zatim sam iznenada zastao i okrenuo se svom drugu.
Nestrpljivo sam uzviknuo:
Zato je poduzela taj nesretni korak? Tko ju je mogao natjerati na to?
Nita je nije natjeralo, osim vlastitog osjeaja dunosti.
Gluposti!
Markhame, bio sam sklon da to isto kaem na poetku. Nije otila zbog toga to
sam joj ja to savjetovao, uvjeravam vas. Jer ja tog ovjeka prezirem jednako kao i vi. Jedino
to sam ja uinio, bilo je da je obavijestim o njegovoj bolesti (posljedica pada s konja u lovu)
i o tome kako ga je ona nesretna gospoica Myers napustila prije nekog vremena.
To nije bilo dobro! Sada, kad mu njezina prisutnost bude ugodna, on e joj davati
lana obeanja za budunost, a ona e mu povjerovati, pa e njezin poloaj biti deset puta
gori i deset puta tei nego prije.
Nema mnogo osnova za takve tvrdnje, bar ne zasad rekao je, izvukavi pismo iz
depa sudei prema izvjetaju koji sam jutros primio...
To je bio njezin rukopis! Nisam se mogao suzdrati, ve sam pruio ruku prema
njemu govorei: Pokaite mi! Oklijevao je da ispuni moju elju ali sam mu istrgnuo
pismo iz ruke. Sabrao sam se za nekoliko trenutaka i htio mu ga vratiti.
Uzmite ga kazao sam mu ako ne elite da ga proitam.
Moete ga proitati ako hoete odgovorio je. Proitao sam ga, pa moete i vi.
Grassdale 4. studenog
Dragi Frederie, znam da oekuje vijesti od mene, pa u ti kazati sve to mogu.
Gospodin Huntingdon je teko bolestan, ali ne smrtno, niti za to postoji neposredna
opasnost. Mnogo se bolje osjea otkada sam stigla. Nala sam kuu u alosnom stanju. Sva
je vrijedna posluga otila. I Benson, i gospoa Greaves. Oni koji su ih zamijenili nemarni su i
neuredni, da ne kaem neto gore. Moram ih sve izmijeniti ako ostanem. Angairali su neku
bolniarku, staru grubu enu, da se brine za bolesnika. On mnogo pati i teko podnosi bol.
Ozljede zadobivene od pada nisu tako ozbiljne, i brzo bi zacijelile kod razumnog ovjeka,
kau lijenici. Ali s njim to nije sluaj. U noi mog dolaska, kad sam prvi put ula u njegovu
sobu, nala sam ga u nekoj vrsti delirija. Nije me primijetio u poetku, a zatim me zamijenio
za neku drugu.
Jesi li to ti, Alice! Vratila si se! Zato si me ostavila? aptao je.
228

Knjigoteka

To sam ja, Arthure! Tvoja ena Helen odgovorila sam.

Moja ena! trgnuo se. Za Boga, nemojte je spominjati! Nemam ene! Neka je
vrag odnese! vikao je.
Nisam vie nita govorila. Ali, opazila sam kako on zuri u dno kreveta, pa sam sjela
onamo, tako da je svjetlo padalo na mene. Mislila sam naime da moda umire, pa sam
eljela da me vidi. Dugo je leao utke, promatrajui me, najprije prazna pogleda, a zatim
sve paljivije. Napokon me iznenadio, podignuvi se na lakat i zapitavi uasnutim
apatom: Tko si ti?
Helen Huntingdon! odgovorila sam, ustala i prila mu blie.
Poludio sam viknuo je ili sam moda u deliriju! Ostavite me, ma tko vi bili! Ne
mogu podnijeti to blijedo lice i te oi! Za Boga, ostavite me, i poaljite nekoga tko nije nalik
na vas!
Ostavila sam ga i poslala u sobu bolniarku. Ali sutradan sam ujutro ponovo ula u
njegovu sobu. Zamijenila sam bolniarku kraj njegova kreveta. Promatrala sam ga i
njegovala nekoliko sati, pokazujui se to je manje mogue. Govorila sam samo kad je bilo
potrebno, a i tada samo apatom. Isprva mi se obraao kao bolniarki, ali kad sam
razgrnula zavjese, jer je to traio, kazao je:
Ne, ti nisi bolniarka. Ti si Alice! Ostani sa mnom! Ona e stara biti kriva za moju
smrt.
Ostat u kraj tebe rekla sam. Nakon toga me nazivao Aliceom ili drugim ogavnim
imenima. Prisilila sam samu sebe da to neko vrijeme podnosim. Bojala sam se da bi ga moje
proturjeenje odvie uzbudilo. Ali, kad sam mu jednom prinosila ustima au s vodom, on je
proaptao: Hvala, najdraa! Nisam mogla da glasno ne kaem: To ti ne bi rekao kad bi
znao tko sam ja. eljela sam mu objasniti tko sam zaista, ali je on samo neto
nerazumljivo promrmljao, pa sam odustala. Kasnije, kad sam mu kvasila elo i sljepooice
octenom vodom, kako bih mu olakala boli i vruicu u glavi, nekoliko me trenutaka paljivo
promatrao. Imam tako udne prikaze. Ne mogu ih se rijeiti, a one me ne ostavljaju na miru.
Najudniji su od svega tvoj glas i lice. Tako si slina njoj! Ponekad bih se mogao zakleti da se
ona nalazi kraj mene.
Ona se i nalazi ovdje kazala sam.
To je ugodno nastavio je, ne sluajui moje rijei. I dok to inim, mnogo mi je
lake. Nastavi dok me prou bolovi i ne nestane prikaza.
Ja nikad neu nestati rekla sam vrlo razgovijetno jer sam istinita.
Istinita! viknuo je, naglo se uspravivi. Nee valjda rei da si ti uistinu ona?
Jesam! Ali ne mora se plaiti kao da sam tvoj najvei neprijatelj. Dola sam da bih
se brinula o tebi i inila ono to ne bi nijedna od njih.
Boe moj, nemoj me sada muiti! kriknuo je u uasnom uzbuenju. Zatim me
stao gorko psovati, a i zlu kob koja me dovela ovamo. Odloila sam spuvu i posudu s
vodom, pa sam sjela kraj kreveta.
Gdje su one? zapitao je. Jesu li me sve napustile? A posluga?
Posluga je ovdje, ako te lijenine moe nazvati poslugom. Ali, bit e bolje da
legne i umiri se. Nijedan od njih ne bi se elio i mogao brinuti za tebe tako kao ja.
229

Knjigoteka

Nita ne shvaam rekao je neizmjerno iznenaeno. Jesam li sanjao... i pokrio

je rukama oi kao da pokuava prodrijeti u tu tajnu.
Ne, Arthure, to nije bio san. Tvoje je ponaanje bilo takvo da sam te morala
napustiti. Ali, ula sam da si bolestan i sam, pa sam se vratila da te njegujem. Moe mi
Vjerovati, rei mi sve to eli, a ja u ti pokuati ispuniti elje.
Oh! Tako dakle! rekao je s gorkim smijehom. To je djelo kranskog milosra.
Nada se tako osvojiti bolje mjesto na nebu za sebe, a dublju rupu u paklu za mene.
Ne, dola sam ti pomoi koliko mogu, jer to zahtijeva tvoje stanje. Pa, ako bih tako
mogla izlijeiti tvoju duu, kao tvoje tijelo...
Da, kad bi mogla u meni probuditi grinju savjesti. to si uinila s mojim sinom?
Dobro mu je, i moi e ga vidjeti im se smiri, ali ne sada.
Gdje je on?
Na sigurnom.
Je li ovdje?
Ma gdje bio nee ga vidjeti dok mi ne obea da e ga ostaviti meni da ga
odgajam i brinem se o njemu. Sad se mora smiriti.
Ne, htio bih ga sada vidjeti. Ja ti sve to obeavam, ako ba moram.
Ne!
Kunem se Bogom! Daj da ga vidim!
Ali ja ne mogu vjerovati tvojim zakletvama i obeanjima. Moram sklopiti pismeni
sporazum, a ti ga mora potpisati u prisutnosti svjedoka Ali ne danas nego sutra.
Ne, danas sada navaljivao je. Bio je u tako grozniavu uzbuenju, da sam
pomislila kako bi bilo bolje udovoljiti mu, jer me inae nee ostaviti na miru. Ipak odluila
sam da ne zaboravim na interese svoga sina. Ono to sam eljela da mi gospodin
Huntingdon potpie napisala sam na komad papira. Proitala sam mu to, i on je na kraju
potpisao u prisutnosti Rachele. Prije potpisivanja preklinjao me neka ne inzistiram na
tome, jer pred poslugom time dokazujem svoju sumnju u njegove rijei. Kazala sam da mi je
ao, ali da on mora prije zadobiti moje povjerenje, i da dotle mora snositi posljedice. Zatim
je govorio kako ne moe drati pero u rukama. Tada emo poekati dok ga bude mogao
drati rekla sam. Nakon toga je kazao da e ipak pokuati, ali sad opet nije vidio pisati.
Poloila sam prst na mjesto gdje je trebalo da doe potpis, i rekla mu da i u tami moe
napisati svoje ime, samo ako hoe i zna kamo. Ali on nije imao snage da pie. U tom
sluaju, odvie si bolestan da vidi dijete rekla sam. Napokon je uvidio da mu ne preostaje
nita drugo nego da potpie sporazum, a ja sam zamolila Rachel da poalje djeaka.
Sve ti se ovo moda ini okrutnim, ali ja ne elim izgubiti svoje pravo nad njim.
Budunost moga sina nije smjela biti ugroena zbog smilovanja prema njegovu ocu. Mali
Arthur nije zaboravio svoga oca, ali je postao pred njim nekako plah. Ve trinaest mjeseci
nije ga vidio, niti smo pred njim spominjali oevo ime. Uveli smo maliana u zamraenu
sobu u kojoj je leao bolesnik neizmjerno izmijenjen. Gledao ga je oima punim divljeg sjaja,
i mali se vrsto uhvatio za mene. Promatrao je svoga oca s mnogo vie straha nego
njenosti. Doi k meni, Arthure rekao je bolesnik pruivi ruku prema njemu. Dijete mu
se plaljivo pribliilo i dodirnulo njegovu vrelu ruku, ali se ustraeno trgnulo dok ga je otac
230

Knjigoteka

htio privui u zagrljaj.

Poznaje li me? zapitao je Huntingdon promatrajui ga.
Da!
Tko sam ja?
Tata!
Veseli li se to me vidi?
Da!
Ne, ne veseli se! odgovorio je razoarano njegov otac, ispustivi njegovu ruku i
promatrajui me neprijateljski.
Arthur se povukao do mene i uhvatio me za ruku. Njegov je otac stao psovati kako
sam ja kriva to ga dijete mrzi. im je poeo tako govoriti, poslala sam sina iz sobe i rekla
mu da se vara. Nikad nisam u prisutnosti djeteta govorila nita protiv tebe. Zaista sam
eljela da te zaboravi rekla sam a naroito sve ono to si ga ti nauio. Samo zbog toga, i
zbog opasnosti da nas ne otkriju, malo sam s njim govorila o tebi. Zbog toga me nitko ne
moe optuivati. .
Bolesnik je odgovorio samo glasnim uzdasima, miui svoju glavu po jastuku u
najveem uzbuenju.
Ve sam u paklu! kriknuo je. Ta prokleta e spalit e moje srce! Zar mi nitko
nee...
Prije nego to je mogao izgovoriti, napunila sam au nekim kiselim piem koje je
stajalo na stolu i donijela mu je. On ju je eljno ispio, mrmljajui dok sam odnosila au:
Ti namjerava nagomilati plamtei ugljen na moju glavu.
Ne obraajui panju na njegove rijei, pitala sam ga mogu li bilo to uiniti za njega.
Da moe mi dati jo jedan dokaz svoga kranskog milosra. Podigni me na jastuk
i daj mi jo au te ogavne tekuine. To sam i uinila. Ovo je divno pie, zar ne? Nisi se
nikad nadala da e ti se pruiti takva prilika da me time napaja, zar ne?
Hoe li da ostanem s tobom? zapitala sam ga i stavila au na stol. Ili e se
vie smiriti ako ja odem i poaljem ti bolniarku?
Ti si mnogo njenija i uslunija! Ali, natjerat e me time u ludilo! Odlazi!
odgovorio je nestrpljivo.
Sad u te napustiti kazala sam i povukla se. Taj dan ga nisam vie smetala svojom
prisutnou, osim trenutak-dva prije spavanja, kad sam se eljela uvjeriti kako se osjea.
Sutradan je lijenik naredio da mu puste krv, nakon ega je bio mnogo mirniji i
pokorniji. Pola sam dana, u nekoliko navrata, provela u njegovoj sobi. Moja ga prisutnost
nije vie uzbuivala kao prije, i mirno je prihvaao moje usluge, bez gorkih primjedaba.
Zapravo gotovo i nije govorio, osim kad je htio saopiti svoje elje, a i to samo s najmanje
rijei. Ali danas, kad mu se snaga poela vraati, njegova se zla narav opet stala javljati.
Oh, ta slatka osveta! zaviknuo je, poto sam uinila sve da bi se on to bolje
osjeao. Ali ti u tome ne moe uivati, jer sve to smatra svojom dunou.
Dobro je to vrim svoju dunost odvratila sam s nezatomljenom gorinom. To
je jedina utjeha koju imam, a zadovoljstvo moje savjesti jedina je nagrada koju mogu
231

Knjigoteka

oekivati.
On me iznenaeno pogledao, jer sam govorila vrlo ozbiljno.
A kakvu si drugu nagradu i mogla oekivati? zapitao je.
Mislit e da laem kad ti to kaem. Ali ja sam eljela postii da se ti promijeni. Da
postane bolji i da se oslobodi tih patnja. ini se da ni u emu neu uspjeti. Tvoja mi
vlastita zloa nee to dopustiti. Radi tebe sam rtvovala svoje osjeaje, i sva ona mala
zemaljska zadovoljstva koja su mi jo preostala. Sve uzalud! Sve to inim za tebe pripisuje
mojoj zlobi i osveti.
Sve je to dobro i lijepo govorio je gledajui me s glupim uenjem i, naravno, ja
bih se morao rastopiti u suzama kajanja i divljenja susrevi se s toliko nadljudske dobrote.
Ali ja to ne mogu. Ipak, molim te, uini mi onoliko dobra koliko moe, ako u tome doista
uiva. Jer ja sam sada uistinu zdvojan. Otkada si ti stigla, moram priznati, mnogo mi je
bolje nego prije. Naroito to se tie njege. Ona me prokletnica sramotno zaputala, a svi su
me prijatelji zaboravili. Moram priznati, bilo je grozno. Ponekad mislim kako bi bilo
najbolje da sam umro. Misli li da bi se to moglo dogoditi?
Uvijek postoji mogunost smrti. Dobro je ivjeti s tom milju.
Da, da... ali, misli li da bi ova moja bolest mogla zavriti smru?
To ti ne mogu kazati. Ali, pretpostavimo da se to dogodi, jesi li spreman za susret s
vjenou?
Lijenik mi je kazao neka i ne pomiljam na to. Sigurno u ozdraviti, budem li
sluao njegove savjete i pio lijekove.
Nadam se da hoe, Arthure! Ali ni lijenik, ni ja, ne moemo tvrditi nita sigurno u
tom pogledu. Ima unutarnju povredu od pada s konja, i ne moemo znati njezin pravi
opseg.
eli me nasmrt preplaiti!
Ne, ali ne bih htjela da se uljulja u lanu sigurnost. Ako te spoznaja o nesigurnosti
ivota moe natjerati na ozbiljne i korisne misli, ne bih te htjela toga liiti Tko zna hoe li
se oporaviti ili ne? Je li ti pomisao na smrt zaista tako grozna?
To je jedino o emu ne elim razmiljati. Pa stoga, ako ima...
Ona mora jednog dana doi upala sam mu u rije pa makar to trajalo jo i
godinama. Ali ona e te sigurno iznenaditi. Bez sumnje e tada biti isto tako malo
dobrodola kao i sada...
Prestani! Ne mui me svojim propovijedima, ako me ne eli na mjestu ubiti. Ne
mogu to podnijeti, i bez toga dosta patim. Ako misli da neka opasnost postoji, spasi me od
nje! A zatim u, u znak zahvalnosti, posluati sve to mi kae.
Prestala sam mu govoriti o onom to je njemu bilo neugodno sluati. I sada,
Frederie, mislim da sam dola do kraja. Iz tih pojedinosti moi e sam stvoriti sud o mom
bolesniku, o mom poloaju i mojim oekivanjima u budunosti. Javi mi se skoro, a ja u ti
odgovoriti da sazna to se s nama dogaa. Ali sada, kad je on stao podnositi moju
prisutnost, pa ak i zahtijevati da boravim u bolesnikoj sobi, neu imati mnogo vremena.
Morat u ga podijeliti izmeu svoga mua i sina. Jer ni djeaka ne smijem zapustiti. Ne
smijem ga neprekidno ostavljati Racheli. A opet, ne usuujem se ni asa ostaviti ga s
232

Knjigoteka

ostalom poslugom. Ne elim ni to da malian bude sam. Bude li se njegov otac osjeao gore,
zamolit u Esther Hargrave da se ona neko vrijeme brine o djetetu, dok napokon ne sredim
svoje domainstvo. Ipak ga najradije imam kraj sebe.
U udnom sam poloaju. inim sve da bi moj mu ozdravio i pokajao se. A to e se
dogoditi ako u tome uspijem? Moja je dunost, naravno... Ali kako? Nije vano. Podnijet u
iskuenje koje me eka, a Bog e mi dati snage za to.
Zbogom, Frederie.
Helen Huntingdon
to mislite o tom pismu? zapita Lawrence, dok sam ga utke previjao.
ini mi se da baca dragulje pred svinje odvratio sam. Ali neu nita vie rei
protiv nje. Vidim da su je na taj in nagnale najplemenitije pobude. Pa ako ta njena odluka i
nije najpametnija, neka je nebo potedi posljedica! Mogu li sauvati ovo pismo, Lawrence?
Vidite, nije me nijednom u njemu spomenula, ni napravila bar neku aluziju. Stoga nee biti
nikakva zla ako ga sauvam.
Pa zato biste ga onda htjeli sauvati?
Nije li ga ona napisala? Nije li ona zamislila te rijei, a neke i izgovorila?
Dobro odgovorio je. Eto, tako sam ga sauvao. Tako si se i ti mogao upoznati s
njegovim sadrajem, dragi Halforte!
A kad joj budete pisali dodao sam zamolite je za doputenje da svojoj majci i
sestri objasnim sve o njoj. Tako e susjedstvo napokon shvatiti kakvu joj je sramotnu
nepravdu nanijelo. Ne elim da joj prenesete njene rijei, nego samo da je to upitate.
Recite joj da je to najvie to moe uiniti za mene, i recite joj... ne, nita vie. Vidite i sami,
znam njezinu adresu i mogao bih joj pisati, ali sam toliko poten da odustajem od toga.
Dobro, uinit u to za vas, Markhame!
I javit ete mi im primite odgovor?
Ako budem mogao, sam u vam to doi saopiti.

233

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLVIII

Pet dana kasnije gospodin Lawrence nas je poastio svojim posjetom. Kad smo on i
ja ostali sami, to sam nastojao to prije postii, odvukavi ga da pogleda moje polje,
pokazao mi je novo pismo svoje sestre. Ovo mi je dragovoljno predao na itanje. Vjerojatno
je smatrao da e mi ono koristiti. Jedini odgovor koji sam primio na svoju poruku bio je:
Gospodin Markham moe otkriti o meni onoliko koliko bude smatrao potrebnim. Znat e
da ne bih eljela da se o tome mnogo pria. Nadam se da je s njim sve u redu, ali mu ipak
kai neka vie ne misli na mene.
Mogu ti prenijeti jo neke izvatke iz pisma, jer sam ga smio sauvati. Moda kao lijek
protiv opasnih nada i snova.
On se bolje osjea i polagano oporavlja od posljedica svoje teke bolesti. Jo se
mora uvati, to je posve razliito od njegova prijanjeg ivota. Strano je pogledati kako je
takav nain ivota unitio njegov, nekada tako snaan, organizam. Lijenik kae da je sada
izvan opasnosti, ako se bude pridravao potrebnih ogranienja. Mora uzimati kapljice za
srce, ali vrlo paljivo. Teko mi je siliti ga na to. Dok se plaio smrti, nije bilo s njim teko.
Ali, to se bolje osjea, a bolova nestaje, on postaje nesnosniji. Vratio mu se i tek, pa mu
njegova pohlepa za jelom takoer kodi. uvam ga to bolje mogu, i on me esto psuje zbog
moje strogosti. Ponekad uspijeva da me prevari, te ini ono to ne bi smio. Ali, sada se
pomirio s mojom prisutnou. ak je nezadovoljan kad nisam kraj njega. Ponekad moram s
njim biti i gruba, da od mene ne uini roba. A znam da bi bila neoprostiva slabost kad bih se
odrekla svih drugih interesa osim brige za njega. Moram nadgledati poslugu i brinuti se za
svoga malog Arthura. Moram paziti i na svoje zdravlje. Obino ne sjedim kraj njega nou, jer
smatram da je bolniarka za to sposobnija. Ipak malokad mogu nesmetano spavati, jer se
moj bolesnik ne ustruava da me zove u bilo koje doba noi kad poeli moju prisutnost.
Ipak se plai da bih se mogla naljutiti. Pa kada ponekad iskuava moju strpljivost
nerazumnim prigovorima ili albama, odmah postane ponizan, plaei se da je pretjerao.
Sve mu to mogu oprostiti. Uzrok su tome njegova slabost i ivci. Ono to me najvie smeta
njegovi su povremeni izljevi njenosti, koje ne mogu ni trpjeti ni uzvraati. Ne da ga mrzim.
Njegove patnje i moja briga za njega pridonijeli su tome da ga vie ne gledam istim oima
kao prije. Samo kad bi bar bio miran i iskren, pustivi stvari onakvima kakve jesu. Ali, to se
vie pokuava pomiriti sa mnom, to se vie povlaim od njega.
Heleno, to e uiniti kad ozdravim? pitao me jutros. Hoe li opet pobjei?
To ovisi iskljuivo o tvom ponaanju.
Bit u dobar.
Ako to bude potrebno, ja neu pobjei, Arthure! Imam tvoj pismeni pristanak da
mogu otii i povesti sina sa sobom kad god zaelim.
234

Knjigoteka

Nee imati razloga! rekao je, a zatim me u to stao uvjeravati, to me naravno

ostavilo hladnom.
Zar mi nee oprostiti? zapitao je.
Ve sam ti oprostila, ali znam da me ne moe voljeti onako kako si me nekad
volio. A meni bi bilo ak ao kad bi to uspio, jer ti ja ne bih mogla uzvratiti osjeaje. Stoga,
ne govorimo nikad vie o tome! Po onome to sam uinila za tebe moe prosuditi to u
initi ubudue. Ako se to ne bude kosilo s mojom dunosti prema sinu (jer se nadam da
njemu mogu uiniti vie dobra nego to u ikada uiniti za tebe). Ako eli da neto za tebe
osjeam, dokai to djelima, a ne rijeima. Tako moe zadobiti moje osjeaje i potovanje.
Njegov jedini odgovor na to bila je lagana grimasa, i jedva zamjetljivo trzanje
ramenima. Nesretnik! Njemu je mnogo lake govoriti nego djelovati. Zatim je duboko
uzdahnuo jer e on, kojega su tolike druge oboavale, biti sada preputen na milost i
nemilost bezosjeajnoj eni kakva sam ja. ak e morati biti sretan zbog malo njenosti to
u mu je pruiti.
teta, zar ne? rekla sam. Jesam li pogodila njegove misli ili nisam, ne znam, jer on
je odgovorio: to se tu moe!
Esther Hargrave vidjela sam samo dvaput. Ona je divno bie, ali njezin vedri duh
gotovo je slomljen napadima njezine majke zbog odbijanja prosca. Prigovori ne prestaju. Ta
nerazumna majka eli uiniti svojoj keri ivot tekim teretom, ako se ne pokori njezinoj
volji. Majka radi sve to moe rekla je Esther da bih se osjeala tekim teretom za nju i
cijelu obitelj. Najnezahvalnija, najsebinija i najneposlunija kerka koja je ikada roena. A i
Walter je prema meni hladan kao da me mrzi. Smjesta bih bila pristala da sam mogla i
naslutiti koliko e me to suprotstavljanje stajati.
To bi bio slab razlog za takvu odluku odvratila sam. Znam da ste imali razloga
za protivljenje. Savjetujem vam da ne zaboravite na njih.
I neu! Ponekad se majci prijetim da u pobjei i osramotiti svoju obitelj time to
u stati sama zaraivati za ivot, ako me ona bude i dalje muila. To je donekle plai. A ja u
to zaista i uiniti ako me ne ostave na miru.
Strpite se neko vrijeme rekla sam joj. Doi e bolja vremena.
Uboga djevojka! eljela bih da netko vrijedan nje doe i odvede je sa sobom zar ne,
Frederie?
itanje tog pisma, iako me ispunilo oajem zbog Helenina i moga budueg ivota,
ipak mi je bilo vrelo utjehe. Sad sam mogao oistiti njezino ime od svih kleveta. Millwardovi
i Wilsonovi vidjet e vlastitim oima kako se sjajno sunce pomalja iza oblaka. Vidjet e to i
moji prijatelji. Oni, ije su sumnje ulijevale toliko gorine u moju duu. Da bih to izveo,
morao sam samo spustiti sjeme u plodno tlo, i iz njega e doskora izrasti svjei plodovi.
Rei u nekoliko rijei majci i sestri, a to e biti dovoljno da se ta novost rairi po cijelom
susjedstvu, bez moga daljnjeg sudjelovanja. Rose je bila oduevljena. im sam joj kazao sve
to sam smatrao potrebnim, otrala je, stavila kapu na glavu i pourila da odnese vijesti
Millwardovima i Wilsonovima. To su bile dobre vijesti samo za nju i Mary Millward, tu
mirnu i osjeajnu djevojku, iju je vrijednost tako brzo ocijenila gospoa Graham.
Kako moda nikad vie neu imati prilike da je spomenem, mogu ti sada kazati da je
235

Knjigoteka

ona u to doba bila zaruena s Richardom Wilsonom. To je jo bila tajna za sve osim za njih
same.
Taj vrijedni student boravio je u Cambridgeu. Njegovo primjerno vladanje i velika
upornost pomogli su mu da svoje studije zavri s najveim uspjehom. U veoma kratko
vrijeme postao je kapelan gospodina Millwarda, jer je taj gospodin morao uvidjeti da je za
njega prenaporno brinuti se o cijeloj upi. To je bilo upravo ono o emu su ti ljubavnici
potajno sanjali, i na to su mirno godinama ekali. Za kratko vrijeme oni su se sjedinili, na
uenje onih meu kojima su ivjeli. Svi su smatrali nemoguim da taj blijedi uenjak,
zadubljen u knjige, smogne hrabrosti i potrai enu, ili da dobije pristanak neke ene. A
nisu mislili ni to da e neprivlana, dosadna gospoica Millward nai supruga.
Oni su ivjeli u kui vikara.
Gospoa je dijelila svoje vrijeme izmeu oca, supruga i ubogih upljana. Uz to je
odgajala vlastitu obitelj. A kad je preasni Millward bio pozvan svojim precima, bogat
godinama i poastima, preasni Richard Wilson naslijedio ga je kao vikar Lindenhopea, na
veliko zadovoljstvo svih stanovnika, koji su poznavali njegove vrline kao i vrline njegove
ljubljene druice.
Ako te zanima sudbina njezine sestre, mogu ti samo rei ako to ve nisi uo s druge
strane da se desetak godina kasnije udala za bogatog trgovca i tako oslobodila vikara i
njegovu enu svoje prisutnosti. Doista ne zavidim tom trgovcu. Bojim se da uz nju ne ivi
ba udobno, iako je odvie glup da bi uvidio svu svoju nesreu. Nismo se sreli mnogo
godina. Ali, ja sam siguran da ona nije oprostila ni meni, svom bivem oboavatelju, ni
gospoi Graham koja mi je otvorila oi.
A to se tie sestre Richarda Wilsona, ona je shvatila da joj je potpuno nemogue
ponovo osvojiti Fredericka Lawrencea. I kako nije mogla nai dovoljno bogatog mua, jo
uvijek nije udata.
Uskoro nakon smrti svoje majke Jane Wilson se povukla sa Reycote farme, jer vie
nije mogla podnositi grubo ponaanje svoga potenog brata Roberta i njegove vrijedne
ene. Nije joj bilo pravo ni to to bi je ljudi mogli povezati s tim vulgarnim ljudima.
Nastanila se u oblinjem gradu, gdje jo i sada ivi. Nikome ne ini dobro, a ponajmanje
sebi, provodei dane u ogovaranju i spominjui esto svoga brata vikara, ali nikad brata
farmera. Kree se u drutvu koliko moe bez veih izdataka, nevoljena ni od koga, i sama
nikoga ne voli. To je hladna, mrzovoljna, zlobna stara djevojka.

236

Knjigoteka

POGLAVLJE
XLIX

Iako je gospodin Lawrence potpuno ozdravio, nastavio sam posjeivati Woodford.

Malokad smo govorili o gospodi Huntingdon. Ali, nikad se nismo sreli a da je ne bismo bar
spomenuli, jer ja sam traio njegovo drutvo u nadi da u neto uti o njoj. On mene nije
traio nikada, jer me ionako preesto sretao. Uvijek sam zapoinjao razgovor o neemu
drugom, ekajui da on sam spomene nju. Ako to ne bi uinio, ja bih kao usput napomenuo:
Jeste li u posljednje vrijeme neto uli o svojoj sestri? Ako bi on odgovorio: Ne, nisam
dalje navaljivao. Ako je kazao: Da, usudio bih se dalje pitati: Kako je ona? Ali nikada:
Kako je njezin suprug? Nisam se mogao toliko pretvarati da kaem kako elim da on
ozdravi. Za takav moj osjeaj mora uti jo nekoliko isprika, kako bih bar pokuao umiriti
svoju savjest.
U prvom redu svojim je ivotom nanosio zlo drugima, a nije inio dobro ni sebi. Iako
sam elio da se njegov ivot brzo zavri, ne bih ga sam prekinuo ni kad bih imao takvu mo.
Da samo dignem prst, i gotovo. Ili kad bi se to moglo dogoditi na samu moju elju. Jedino
moram priznati, elio sam da izmeu onih tisuu dua, koje e sigurno umrijeti prije kraja
ove godine, bude i taj prokletnik. Mislim da ta elja nije nikakvo zlo. Stoga sam od svega
srca elio da ga nebo pozove, ili, ako ne ba nebo, a ono pakao. Glavno da nestane s ovoga
svijeta. Jer, ako se nije popravio sada, u toj tekoj bolesti i uz tog anela kraj sebe, on to
sigurno i nee nikada. Naprotiv, kad mu se zdravlje popravi, vratit e se i pohota i svako zlo.
U meuvremenu mogao sam se nadati u Boju mudrost. Znao sam, ma koliko Helen brinula
za dobrobit svoga supruga, i alila zbog njegove sudbine, ona ipak nije bila sretna.
Prolo je etrnaest dana, a na svoja sam pitanja uvijek dobivao nijean odgovor.
Napokon sam zauo odgovor da. Lawrence je pogodio moje misli cijenei moju
suzdranost. Bojao sam se isprva da e me muiti odgovorima koji me ne bi mogli
zadovoljiti u pogledu onoga to me zanimalo. Ali on je bio milosrdan. Gurnuo mi je u ruku
sestrino pismo. itao sam ga utke, pa mu ga zatim vratio bez ijedne napomene. To mu se
toliko svialo, da mi je otada uvijek davao na itanje njezina pisma. To mu je bilo mnogo
ugodnije nego da mi pria to ona pie. A ja sam vi jesti prihvaao s takvom diskrecijom i
takvim mirom, da on nikad vie nije prestao s takvim postupkom.
Ja sam ta pisma upijao, i ne bih mu ih vratio dok nisam njihov sadraj utisnuo u
svoje misli. Kad bih doao kui, zapisao bih najvanije dijelove u svoj dnevnik. Tako sam
saznao vijest da je gospodin Huntingdon ponovo teko obolio. Za pogoranje svoga zdravlja
bio je kriv sam. Nije se mogao odrei pretjeranog uivanja jela i pia. Uzalud se ona tome
suprotstavljala i mijeala vino s vodom. Kad je shvatio to je uinila s vinom, bacio je bocu
kroz prozor uz psovku. Nije doputao da s njim postupaju kao s djetetom. Naredio je sluzi
da mu donese iz podruma bocu najjaeg vina. Govorio je kako bi se ve odavno bio
oporavio da se s njim postupalo onako kako je elio. Uzeo je u jednu ruku au a u drugu
237

Knjigoteka

bocu, i nije prestao piti dok je nije iskapio. Smjesta su se osjetile posljedice te njegove
neopreznosti. Vanjska rana na tijelu ponovo se otvorila. Nastale su unutarnje upale, koje su
mogle dovesti do katastrofe. Naravno, bolesnik je zbog svega toga postao nesnosan.
Njegova njena bolniarka nije se bunila. Ali, morala je sina poslati Estheri Hargrave, jer se
sama nije mogla maknuti iz bolesnike sobe.
On sada ali zbog onoga to je uinio nastavljala je ona u pismu. Ali kao obino,
krivi za to mene. Ja nisam postupala s njim kao s razumnim biem, i zato se to sve dogodilo.
Moju brigu o njemu kao o djetetu nije mogao podnijeti. Morao je dokazati svoju neovisnost,
makar na raun vlastitog zdravlja. Zaboravlja koliko sam mu puta govorila neka se opameti.
ini se da je svjestan opasnosti u kojoj se nalazi. Ali nita ga ne moe urazumiti. Noas, kad
sam mu donijela au nekoga kiselkastog pia, kazao mi je sa svojom sarkastinom
gorinom:
Sad si vrlo paljiva! Pretpostavljam da bi sve uinila za mene?
Ti zna odgovorila sam, pomalo iznenaena zbog njegova ponaanja sve to
inim, inim da ti olakam poloaj.
Da, da, moj divni anele! Ali kad jednom osigura svoj spas i nae se u nebu,
hoe li tada podii i prst da mi pomogne dolje u vatri paklenoj? Ne, ti ne bi ak ni vrak
svog prsta namoila i ohladila moj jezik!
Reci mi, Arthure, jesi li odluio da se ne oisti od svojih grijeha, i da ne dijeli
nebesko blaenstvo sa mnom?
Htio bih znati to bih ondje radio!
Ne znam! Ali, zar bi vie volio one muke koje sam opisuje?
Sve su to prie ustvrdio je.
Jesi li siguran, Arthure? Posve siguran? Jer, ako brzo ne uvidi svoju zabludu, bit e
prekasno...
Ostavi me sada na miru rekao je. Neu jo umrijeti. Zatim je naglo dodao, kao
da se iznenada neeg prisjetio: Heleno, mora me spasiti! Uhvatio me za ruku, stisnuo je
i pogledao me tako moleivo da je moje srce stalo krvariti, i od suza nisam mogla govoriti.
Naredno pismo donijelo je vijest da bolest brzo napreduje. Uas tog bijednika, im bi
se sjetio smrti, bio je straniji od njegovih tjelesnih muka. Svi su ga se prijatelji odrekli osim
gospodina Hattersleya. im je saznao za njegovo stanje, smjesta je doputovao iz svoga
dalekog doma na sjeveru. Njegova ga je ena dopratila. eljela je vidjeti svoju dragu
prijateljicu, s kojom se tako dugo nije srela, i posjetiti svoju majku i sestru.
Gospoa Huntingdon je pisala kako je sretna zbog dolaska Milicent.
Ona je sada u Groveu pisala je ali me esto posjeuje. Gospodin Hattersley
provodi mnoge asove kraj Arthurova leaja. S vie osjeaja, nego to sam oekivala, on
tjei svoga prijatelja. Nastoji se poaliti s njim, i nasmijati ga. Ponekad mu pria o prolim
vremenima, i tako odvraa bolesnika od njegovih tunih misli. Kad upadne u melankoliju,
Hattersley je zbunjen i ne zna to bi kazao. Onda plaljivo predlae neka se pozove
sveenik. Ali Arthur ne pristaje na to. Ve je prije na najprepredeniji nain odbio utjehu
sveenika.
Gospodin Hattersley bi me ponekad htio zamijeniti, ali Arthur ne doputa da se
238

Knjigoteka

udaljim. Ta udna upornost postaje sve jaa to on vie slabi Ne puta me od sebe. I sada
sam s njim dok piem. Plaim se da ga to ljuti, pa moram prekidati pisanje. I gospodin
Hatterslay je kraj njega. Doao je da bih se ja malko odmorila i proetala parkom. Doveo je
sa sobom Milicent, Esther i malog Arthura. Bolesnik je u moje ime odbio taj prijedlog. Stoga
sam kazala da u samo asak s njima razgovarati i smjesta se vratiti. Izmijenila sam doista
samo nekoliko rijei pred vratima, udiui svje zrak, a zatim sam se vratila. Oduprla sam
se njihovu navaljivanju da ostanem neto due i proeem s njima vrtom. Nisam bila
odsutna ni pet minuta, a on mi je ve gorko prigovarao to sam ga napustila. Njegov me
prijatelj branio:
Huntingdone rekao je ona se mora odmoriti. Mora jesti i spavati, a ponekad
udahnuti i malko svjeeg zraka. Inae to nee moi izdrati. Pogledaj je, ovjee, ona ve
izgleda kao sjena.
Kakve su njezine patnje u usporedbi s mojima? protestirao je ubogi bolesnik.
Nee mi oduzeti svoju panju, zar ne, Heleno?
Ne, Arthure! Dala bih svoj ivot da te spasim.
Zaista bi?
S najveom radou!
To je stoga to sebe smatra pripremljenom za smrt.
Nastala je stanka puna nelagode. Utonuo je u tune misli, a ja sam se nastojala sjetiti
neega to ga ne bi uzbudilo. Tada je Hattersley prekinuo utnju rijeima:
Sluaj, Huntingdone, ja bih ipak poslao po nekog sveenika. Ako ti se vikar ne
svia, mogao bih poslati po kapelana.
Ne, ni jedan mi od njih ne bi koristio. I suze su mu stale tei niz lice, dok je
uzviknuo: Oh, Heleno, da sam te bar sluao! Nikada se ovo ne bi dogodilo. Oh, Boe! Kako
bi sada sve bilo drugaije!
Posluaj me sada, Arthure! rekla sam njeno i stisnula mu ruku.
Sada je prekasno odgovorio je tvrdoglavo. Zatim ga je opet obuzela bol, a misli su
mu se izgubile. Prestraila sam se da e umrijeti. Dala sam mu sredstvo za ublaavanje
bolova, pa se malko umirio i napokon zadrijemao. Otada je mirniji. Sada je otiao i
Hattersley, izraavajui nadu da e ga sutra nai u boljem stanju.
Moda u se oporaviti rekao je Arthur. Moda je ovo bila kriza. to misli,
Heleno?
Ne elei ga uznemiriti, odgovorila sam mu najmirnije to sam mogla. Ipak sam ga
pripremila na ono to mi se inilo neizbjenim. Kratko zatim upao je u neku vrstu
drijemea.
Dogodila se iznenada promjena. Pozvao me k sebi udno uzbuen. Uplaila sam se
da bunca ali nije bilo tako. To je bila kriza, Heleno! uzviknuo je oduevljeno. Imao
sam ovdje strahovitu bol, ali je sada nestala. Nikada otkad sam pao nisam se tako dobro
osjeao. Bol je nestala! i on je svim srcem poljubio moju ruku. Videi kako ne dijelim
njegovu radost, brzo ju je gurnuo od sebe i stao psovati moju hladnou i bezosjeajnost. to
sam mogla uiniti? Kleknula sam kraj njega, uzela njegovu ruku i toplo je poljubila, uz
obilne suze koje su navrle. Bojala sam se da taj prestanak njegovih bolova nije tako dobar
239

Knjigoteka

znak kao to on zamilja. Smjesta sam poslala po lijenika. Sad ga nestrpljivo oekujemo.
Rei u ti to on osjea. Jo uvijek nema bolova. Mjesta koja su ga najvie boljela potpuno su
bez osjeta.
Ispunio se moj najvei strah. Kraj se blii. Lijenik mu je kazao da nema nade rijei
ne mogu opisati njegov uas. Vie ne mogu pisati.
Idue je pismo bilo jo potresnije. Patnik se brzo bliio svom kraju, naao se na
samom rubu uasnog ponora od kojega ga nisu mogle spasiti ni molitve, ni suze. Nita ga
sada nije moglo utjeiti. Hattersleyevi grubi pokuaji utjehe bili su uzaludni. Svijet vie nita
nije znaio za njega. Govoriti o prolosti, znailo je muiti ga uzaludnim poticanjem grinje
savjesti. Govoriti o budunosti, znailo je jo samo pojaati njegov strah. A utjeti, znailo je
prepustiti ga njegovim tunim mislima. esto je razmiljao o sudbini svoga tijela.
Razmiljao je o lijesu, tamnom, osamljenom grobu i uasu raspadanja.
Ako ga pokuam pisala je Helen izvui iz tih misli, i raspoloiti ga, ne postiem
nita. Tada uzdie: Ako doista postoji ivot poslije groba, i sud nakon smrti, kako da se s
time suoim? Ja mu ne mogu pomoi. A on se, poput oajnog djeteta nada da bih ga mogla
spasiti od smrti. Zadrava me dan i no kraj sebe. I sada, dok piem, dri moju lijevu ruku.
Ve je satima tako dri. Neto je palo na moju ruku. To su grake znoja s njegova ela,
vjerojatno izazvane mislima i slikama to ih vidi pred sobom., Ako na trenutak povuem
svoju ruku, to ga uznemiri.
Ostani sa mnom, Heleno govori dopusti da te drim za ruku. Tada mi se ini kao
da mi se nikakvo zlo ne moe dogoditi. Ali smrt e doi... sada dolazi... brzo, brzo! Oh, kad
bih bar mogao povjerovati da nakon toga nema niega!
Ne zavaravaj se, Arthure! Ondje te eka srea i slava, ako je samo eli dosei.
Mene? kazao je glasom u kome se osjetio smijeh. Nee li nam suditi po onom
to je nae tijelo inilo? Gdje je korist ivota u iskuenju, ako bi ga ovjek mogao provesti u
uivanjima, suprotnim Bojim zapovijedima, a zatim ipak uivati u nebu poput najsvetijeg
sveca samo zato to je izrekao: Kajem se?
Ako se iskreno pokaje...
Ne mogu! Ja se samo plaim.
Ti ali zbog svoje prolosti samo zbog loih posljedica.
Upravo tako! Jedino alim to sam zgrijeio prema tebi, jer ti si tako dobra.
Pomisli na Boju dobrotu, pa e moi poaliti to si ga uvrijedio.
to je Bog? Ne vidim ga, ne ujem ga! Bog je samo ideja.
Bog je beskrajna mudrost, mo i dobrota. I ljubav! Ali ako ta pomisao nadmauje
tvoje ljudske mogunosti spoznaje, ako se tvoje misli gube u beskraj, usmjeri ih na Boga. On
je uskrsnuo i uzaao na nebo u svom posveenom ljudskom liku.
Ali on je samo odmahnuo glavom i uzdahnuo. Zatim je u napadu novog uasa vrsto
zgrabio moju ruku, jaukao i plakao, u divljem, oajnom uvjerenju da ga ja mogu spasiti.
Uinila sam sve to sam mogla da ga umirim i utjeim.
Smrt je grozna vikao je ja to ne mogu podnijeti! Ti ne zna, Heleno ti to ne
moe zamisliti, jer ona nije pred tobom. I kad budem sahranjen, ti e se vratiti svom
starom ivotu i bit e sretna kao prije, a svijet e biti isti kao da mene nikad nije ni bilo. A
240

Knjigoteka

ja u... Zaplakao je.

Ne smije se uzbuivati umirivala sam ga.
Svi emo te mi slijediti.
Kad bi bar Bog dao da te mogu odmah povesti sa sobom! kriknuo je. Ti bi molila
za mene.
Ni jedan ovjek ne moe spasiti svoga brata pred Bogom odvratila sam. Za
spasenje due potrebno je vie. Potrebna je krv Boga, koji je postao ovjek, a sam je savren
i bez grijeha. Tek on nas moe spasiti okova zla.
inilo se da uzalud govorim. Sad se tome vie ne smije kao prije. Ali jo uvijek ne
vjeruje u drugi ivot, ili to ne eli. Ovo vie ne moe dugo potrajati. On uasno pati, kao i oni
koji bdiju nad njim. Ali, neu te muiti daljnjim pojedinostima. Dosta sam ti kazala da te
uvjerim kako sam ispravno postupila to sam se vratila k njemu.
Uboga, uboga, Helen! Njezino je iskuenje moralo biti uasno. A ja joj nisam mogao
pomoi. ak se inilo da sam ja krivac zbog svoje potajne elje. Mislei na patnje njezina
mua i nje same, uinilo mi se to osudom zbog mojih nada.
Sutradan je stiglo jo jedno pismo. I ono mi je bilo prueno bez napomene, a ovo je
njegov sadraj:
5. prosinca
On je napokon umro. Sjedjela sam kraj njega svu no drei ga za ruku. Promatrala
sam promjenu u izrazu njegova lica, i sluala sve slabiji dah. Dugo je utio i pomislila sam
da nikad vie nee progovoriti, ali je iznenada proaptao, tiho ali jasno:
Moli se za mene, Heleno!
Molim se svaki sat i svaki as, Arthure! Ali ti se mora moliti sam za sebe.
Njegove su se usne tiho pokrenule. Pogled mu je postao nemiran. Sudei po
bezveznim rijeima koje bi s vremena na vrijeme prele preko njegovih usana, prosudila
sam da nije vie pri svijesti, pa sam njeno izvukla svoju ruku iz njegove. Namjeravala sam
na as izii i udahnuti malo zraka. Bila sam na rubu nesvjestice. Ali grevito micanje prstiju
i apat: Ne naputaj me zadrali su me. Ponovo sam prihvatila njegovu ruku, i drala je
sve dok nije otiao zauvijek. Tada sam se onesvijestila. Ne zbog tuge, nego zbog
iscrpljenosti. Oh, Frederie! Nitko ne moe zamisliti tjelesni i duevni uas te samrtnike
postelje. Hvala Bogu, jo se uvijek nadam da se na kraju ipak pokajao.
Bit e pokopan u etvrtak u onaj mrani grob kojega se tako plaio. Ali, lijes mora
biti zatvoren to je prije mogue. Ako eli prisustvovati sprovodu, doi brzo, jer ti si mi
potreban.
HELEN HUNTINGDON

241

Knjigoteka

POGLAVLJE
L

itajui to nisam osjetio potrebu da sakrijem svoju radost i nadu pred Frederickom
Lawrenceom, jer se toga nisam stidio. Veselio sam se to se njegova sestra napokon rijeila
toga golemog tereta. Nadao sam se da e se ona za neko vrijeme oporaviti od posljedica i
ostatak svog ivota provesti u miru i tiini.
Otputovat ete k njoj, Lawrence? zapitao sam, vrativi mu pismo.
Smjesta!
To je dobro! Ostavit u vas da se spremite za odlazak.
Ve sam to uinio. Koija upravo stie.
Odobravajui u sebi njegovu urbu, oprostio sam se od njega i povukao se. Upitno
me pogledao dok smo jedan drugome stiskali ruke. Ali, ma to on traio u mom izrazu, nije
mogao primijetiti nita do velike ozbiljnosti.
Jesam li zaboravio svoju arku ljubav, sve svoje nade? inilo mi se svetogrem
misliti sada na to, ali ih nisam zaboravio. Razmiljao sam ipak o mranoj strani tih namjera,
o ispraznosti takvih nada i neostvarljivosti tih osjeaja, dok sam zajaio i polako krenuo
kui. Gospoa Huntingdon bila je sada slobodna. Nije vie bio grijeh misliti na nju. Ali, je li
ona ikada pomislila na mene? Sada to naravno nisam mogao oekivati. Za cijelo vrijeme
dopisivanja sa svojim bratom (naim zajednikim prijateljem kako ga je ona nazvala),
nijednom nije spomenula mene. Moglo se dakle pretpostaviti da sam ve bio zaboravljen.
Ali, to nije bilo najgore. Moda ju je osjeaj dunosti natjerao na utnju, moda je nastojala
zaboraviti. Posumnjao sam i u to da je ona, pomirivi se sa ovjekom kojega je jednom
voljela, proivljavajui s njim uasne patnje i smrt, izbrisala iz svoje due prolaznu ljubav
prema meni. Nije bilo nikoga tko bi je podsjeao na moje postojanje. Nitko je nije mogao
uvjeravati u stalnost mojih osjeaja. Iako smo tako daleko jedno od drugoga, ipak e mi ti
osjeaji jo dugo braniti da joj piem. Je li njezin brat mogao uiniti neto za mene? Moda
on ne bi sada odobravao nau vezu. Moda me smatra odvie siromanim. ovjekom bez
otmjena porijekla, koji ne bi pristajao njegovoj sestri? Jest, postojala je jo jedna zapreka,
postojala je, bez svake sumnje, velika razlika u poloaju izmeu gospoe Huntingdon,
gospodarice Grassdale Manora, i gospoe Graham, umjetnice i stanarke Wildfell Halla.
Moglo bi se smatrati presmjelim da ponudim ruku onoj prvoj. To bi moglo biti miljenje
svijeta i njezinih prijatelja. Moda i njezino. Tome bih se mogao suprostaviti kad bih bio
siguran da me ljubi. Napokon je i njezin pokojni mu mogao svoju oporuku sastaviti tako da
joj onemogui novi brak. Prema tome, vidi, imao sam dovoljno razloga za oajavanje.
Nestrpljivo sam oekivao Lawrenceov povratak iz Grassdalea. A nestrpljenje je raslo
sve vie, to se on due nije vraao. Nije ga bilo desetak dana. Bilo je dobro to je ostao tako
dugo i tjeio svoju sestru, ali mi je ipak mogao pisati i javiti mi kako je ona. Ili bar kada
242

Knjigoteka

mogu oekivat njegov povratak. Morao je znati koliko patim. A kad se vratio, nije mi kazao
nita osim da je ona vrlo iscrpljena i umorna od njegovanja. Onaj je ovjek bio nesrea
njezina ivota. On ju je sa sobom odvukao gotovo do samoga groba. Jo je bila vrlo
potresena zbog njegova svretka i svih okolnosti oko toga. Nije spomenuo ni rije u vezi sa
mnom. Nije li moje ime makar jednom prelo preko njezinih usana? O tome ga, naravno,
nisam ispitivao. Nisam se mogao na to prisiliti. Lawrence sigurno nije bio suglasan s
brakom izmeu mene i njegove sestre. Oekivao je da ga ispitujem o njegovu posjetu, ali
sam shvatio, uz pomo probuene ljubomore ili kako god eli nazvati taj osjeaj, da se
toga u isti mah bojao. Bio je iznenaen, ali oito i sretan, primijetivi da ga ne namjeravam
ispitivati. Naravno, gorio sam od bijesa, ali mi je ponos nalagao da sakrijem svoje osjeaje i
da ostanem hladan za cijelog razgovora. Bilo je dobro to sam tako postupio. Kasnije,
trijezno o tome razmislivi, morao sam priznati kako bi bilo vrlo nezgodno da sam se tom
prilikom svaao s njim. Uistinu, on me sigurno volio, ali je bio potpuno svjestan da bi brak
izmeu gospoe Huntingdon, i mene bio neravnopravan. On nije volio izazivati svijet.
Osobito u ovom sluaju, jer bi poruga i kleveta vie pogodila njegovu sestru nego njega. Kad
bi vjerovao da je ta veza potrebna za sreu nas oboje, ili kad bi shvatio koliko je arko
ljubim, sigurno bi postupio drugaije, lako nije poduzimao nita protiv nae veze, nije
uinio nita za nju. Nastojao je biti to oprezniji, ne podstiui moje osjeaje. Ti e kazati:
Imao je pravo! Moda, i ja u svakom sluaju nisam smio osjeati onakvo ogorenje prema
njemu kakvo sam osjeao. Bojao sam se da sam zaboravljen, da je ona koju sam ljubio sama
i naputena, da je bolesna i alosna, a ja je nisam smio tjeiti. Nisam je ak smio ni
uvjeravati u iskrenost svojih osjeaja, jer je zasad bilo potpuno nemogue da gospodin
Lawrence prenese takvu poruku.
to da radim? ekat u hoe li me se ona sjetiti, to se naravno nee dogoditi, osim
ako moda posredstvom brata poalje neku ljubaznu poruku, a on mi je vjerojatno nee
prenijeti. I tada e strana pomisao! ona pomisliti da sam je zaboravio, jer joj nisam
odgovorio. Ili joj je on moda ve stavio do znanja da sam prestao misliti na nju. Ipak u
priekati dok ne proe est mjeseci nakon naeg rastanka (to e biti potkraj veljae), pa u
joj tada poslati pismo u kojem u je podsjetiti na njezino obeanje. Izrazit u svoje aljenje
zbog onoga to joj se dogodilo, i nadu da se sada ve potpuno oporavila, pa e tako moi
uivati u mirnom i sretnom ivotu. Nitko to nije zasluio vie nego ona. Dodat u nekoliko
ljubaznih rijei za svoga malog prijatelja Arthura, s nadom da me nije zaboravio, i moda
nekoliko rijei sjeanja na divne asove provedene u njezinu drutvu. Izrazit u nadu da
njezine sadanje neprilike nisu posve izbrisale iz njezinih misli sjeanje za mene. Ako ona
na to ne odgovori, ja joj, naravno, vie neu pisati. Moje budue dranje ovisit e o tom
odgovoru.
Bilo je dugo ekati deset tjedana u takvoj neizvjesnosti. Ali to sam morao podnijeti. U
meuvremenu u posjeivati Lawrencea, iako ne tako esto kao prije. Postavljat u mu
svoja uobiajena pitanja o njegovoj sestri, raspitivati se je li u posljednje vrijeme uo neto
o njoj, i kako joj je. I nita vie.
Tako sam i postupio. Odgovori koje sam primao bili su uvijek ogranieni na moja
pitanja. Ona se osjeala kao obino. Nije se alila, a i njezina su pisma odavala duboku
depresiju. Pisala je da se bolje osjea, i napokon je javila da joj je posve dobro. Bila je
zabavljena odgojem svoga sina i upravljanjem posjedom. Taj mi lopov nikada nije kazao
kako je taj imetak podijeljen, i je li gospodin Huntingdon umro bez oporuke. Radije bih
243

Knjigoteka

umro nego da ga to pitam. Nikad mi vie nije ponudio sestrina pisma, a ja mu nikad nisam
izrazio elju da ih proitam. Prosinac je ve bio proao, a sijeanj gotovo bio pri kraju.
Pribliavala se veljaa. Jo nekoliko tjedana, i tada e nova nada ili novi oaj dokrajiti ovu
agoniju.
Ali, na alost, upravo u to doba zadesio ju je nov udarac. Umro je njezin stric. U
njemu je uvijek gledala oca. Bila je s njim kad je umro, pomaui svojoj tetki da ga njeguje u
bolesti. Njen je brat otputovao u Staningley da bi prisustvovao sprovodu, pa mi je nakon
povratka priao da je Helen ostala ondje, nastojei razvedriti svoju tetku. Namjeravala je jo
neko vrijeme boraviti ondje. To su za mene bile loe vijesti, jer joj onamo nisam mogao
pisati. Nisam naime znao njezinu adresu, a njega nisam htio pitati. Tjedan je slijedio za
tjednom, i kad god sam ga upitao, odgovarao je da se ona jo uvijek nalazi u Staningleyu.
Gdje je Staningley? napokon sam ga zapitao.
U... Shireu glasio je kratak odgovor. Bilo je neega tako hladnog u njegovu glasu
da sam odustao od daljnjih pitanja.
Kad e se vratiti u Grassdale? zapitao sam ga.
Ne znam!
Nije vano! promucao sam.
Zato, Markhame? zapitao je moj prijatelj zaueno. Ali nisam mu se udostojio
odgovoriti, nego sam ga sam tako pogledao da se okrenuo od mene i stao promatrati sag uz
lagani smijeak. Brzo je opet podigao pogled i poeo govoriti o neem drugom. Nastojao me
je uvui u veseli, prijateljski razgovor, ali ja sam bio odvie ljut, pa sam se ubrzo od njega
oprostio.
Vidi, Lawrence i ja nismo se ba dobro slagali. Razlog je u tome to smo obojica bili
preosjetljivi. Sad vie nisam tako osjetljiv, Halforde! Nauio sam se pameti, oputeniji sam i
popustljiviji prema blinjima. Mogu se smijati i Lawrenceu i tebi.
Dijelom sluajno, a dijelom mojom voljom (jer sam ga doista sve manje volio),
proteklo je nekoliko tjedana prije nego to sam se ponovo sreo s njim. On me je sam
potraio. Jednoga lijepog jutra, na poetku lipnja, doao je na polje kad sam upravo poeo
kositi travu.
Ve se dugo nismo vidjeli, Markhame rekao je poto smo bili progovorili nekoliko
rijei. Zato ne dolazite u Woodford?
Bio sam jednom kod vas, ali niste bili kod kue.
ao mi je. To je bilo davno. Nadao sam se da ete ponovo doi. Ovaj put sam
odluio da se s vama sretnem, pa sam ostavio konja kraj ivice i preko polja doao k vama.
Na neko u vrijeme otputovati iz Woodforda, pa vas moda neu imati sreu vidjeti mjesec
ili dva.
Kamo putujete?
Najprije u Grassdale rekao je s laganim smijekom.
U Grassdale? Dakle, Helen je tamo?
Jest, ali za nekoliko e dana otputovati s gospoom Maxwell u F..., da se oporavi na
morskom zraku. Ja u otii s njima.
Lawrence je oekivao da u iskoristiti ovu priliku i predati mu poruku za njegovu
244

Knjigoteka

sestru. Vjerujem da bi tu poruku i prenio bez ikakve daljnje napomene. Trebalo je samo da
ga zamolim za tu uslugu. Sam mi je, naravno, nije htio ponuditi. Ali nisam mogao sebe
natjerati na to. I tek poto je otiao, shvatio sam kakvu sam priliku propustio. Tada sam
duboko poalio zbog svoje gluposti i ludog ponosa, ali je bilo prekasno da ispravim tu
greku.
Nije se vratio do kraja kolovoza. Pisao mi je jednom ili dvaput iz F.... ali me njegova
pisma nisu zadovoljavala. Govorio je samo o openitim stvarima ili nekim glupostima do
kojih mi nije bilo stalo. O svojoj sestri nije javljao gotovo nita. Priekat u dok se vrati.
Moda u tada moi izvui neto vie iz njega. U svakom sluaju, neu joj pisati sada, jer se
ona nalazi u drutvu svoje tetke. Tetka bi naoj vezi bila sigurno jo nesklonija nego
Lawrence. Najbolja prilika za mene bit e kada se ona nade u tiini i miru svoga doma.
Lawrence se vratio, ali je bio tajanstven kao obino. Priao mi je kako se njegova
sestra dobro osjea nakon boravka u F... I njezin je sin bio izvrsnog zdravlja. Oboje se
vratilo zajedno s tetkom u Staningley. Ondje su namjeravali ostati najmanje tri mjeseca. Ali,
umjesto da ti dosaujem svojim razoaranjem i nadama, odlukama da sve to napustim ili
ustrajem, ispriat u ti to se dogodilo s nekim osobama s kojima si se upoznao, a koje
moda vie neu imati prilike spomenuti.
Neko vrijeme prije smrti gospodina Huntingdona lady Annabella Lowborough otila
je s nekim drugim oboavateljem na Kontinent, gdje su se oni, nakon veselog ivota
provedenog zajedno ubrzo rastali. Tako je ivjela iz godine u godinu, ali je dola starost, a
novac je nestao. Upala je u potekoe i dugove. Umrla je u krajnjoj bijedi i siromatvu.
Moda su to samo glasine. Moda jo ivi, ali to ne mogu ustvrditi ni ja ni bilo tko od
njezinih roaka. Jer oni su je izgubili iz vida ve prije mnogo godina, nastojei je zaboraviti.
Njezin je suprug, nakon njezina drugog preljuba, smjesta zatraio i dobio rastavu. Nedugo
zatim ponovo se oenio. Bilo je dobro to se na to odluio, jer lord Lowborough nije bio
predodreen za samaki ivot. Nikakvi poslovi ili ambiciozni planovi, pa ak ni prijateljstva,
nisu mu mogli nadoknaditi udobnost doma. Imao je sina i kerku, ali su ga oni odvie bolno
podsjeali na njihovu majku.
Druga ena koju je odabrao potpuno se razlikovala od prve. Neki su se udili
njegovu ukusu, neki su se ak i rugali, dokazujui time svoju glupost. Ta je dama bila
njegovih godina to jest izmeu trideset i etrdeset. Nije se isticala ni ljepotom ni
bogatstvom ili nekim drugim odlikama, osim velikom razboritou, pobonou i
dobrotom. Te su je odlike uinile izvrsnom majkom njegovoj djeci i odlinom suprugom.
Smatrao ju je predobrom za sebe. Zahvaljivao je sudbini to je ba njega usreila. inio je
sve kako bi joj uzvratio dobro to mu je pruala. Usudio bih se kazati da je ona jedna od
najsretnijih ena Engleske.
Ako te zanima sudbina onog lopova Grimsbya, mogu ti samo kazati da je s njim
postajalo sve gore i gore. Upadao je sve dublje u glib, susreui se samo s najgorim
lanovima svoga kluba, s otpacima drutva. Na kraju je zavrio ivot na pijanki, ubijen od
ruke nekog lopova zbog varanja na kartama.
Gospodin Hattersley nije nikad potpuno zaboravio svoje obeanje da e se kloniti zla
drutva, izbjegavajui iskuenja grada, provodio je ivot na ladanju, bavei se poslovima
zemljoposjednika. Uzgajao je konje i stoku. Ponekad bi odlazio u lov, i uivao u drutvu
prijatelja (boljih od onih iz njegove mladosti), a naroito u drutvu svoje sretne male
245

Knjigoteka

enice, sinova i keri. Njegov otac, bankar, umro je prije nekoliko godina i ostavio mu sav
svoj imetak, pa se on sada mogao potpuno odati svojoj strasti. Ralph Hattersley postao je
uskoro poznat po cijeloj dravi kao uzgajatelj plemenitih konja.

246

Knjigoteka

POGLAVLJE
LI

Vratit emo se sada jednom hladnom, oblanom poslijepodnevu u prosincu, kad je

prvi snijeg leao po poljima i smrznutim putovima. Na zemlji su se vidjeli duboki otisci
kotaa i ljudskih koraka. Dobro se toga sjeam, jer sam se vraao kui od vikara u pratnji
gospoice Elize Millward. Posjetio sam njezina oca samo radi svoje majke. Mrzio sam
odlaziti onamo. Ne samo zbog nenaklonosti prema Elizi, koju sam jedno oboavao, nego i
stoga to jo nisam oprostio starom gospodinu zbog njegova loeg miljenja o gospodi
Huntingdon. Iako je vikar sada morao priznati svoju greku, jo joj je uvijek prigovarao to
je napustila svoga supruga. Prekrila je svetu dunost ene i dovodila samu sebe u
iskuenje. Nita nije moglo opravdati odlazak supruge, osim tjelesnog nasilja. A ni to, jer se
tada morala obratiti zakonu da je zatiti. Ali, nisam namjeravao govoriti o njemu nego o
njegovoj keri Elizi. Upravo kad sam se opratao od vikara, ona je ula u sobu, spremna za
etnju.
Ba sam pola vaoj sestri, gospodine Markhame rekla je. Ako vam nije krivo,
otpratit u vas kui. Volim etati u drutvu, a vi?
Da, ako je ugodno.
Naravno dodala je mlada dama smijeei se.
Hou li nai Rosu kod kue, to mislite? zapitala je kad smo za sobom zatvorili
vrtna vrata i krenuli prema Linden-Caru.
Mislim da hoete.
Imam novosti za nju. Ako me vi niste pretekli.
Ja?
Da, znate li zato je gospodin Lawrence otputovao? pogledala me znatieljno.
Otputovao je? zapitao sam, i njezino se lice razvedrilo.
Zar vam nije priao o svojoj sestri?
to? upitao sam je prestraen da joj se dogodilo neko zlo.
Oh, gospodine Markhame, kako ste pocrvenjeli! uzviknula je i nasmijala se. Jo
je niste zaboravili! Bolje e biti da to brzo uinite, jer e se ona udati idueg etvrtka.
Ne, gospoice Elizo, to ne moe biti tono!
Zar tvrdite da laem, gospodine?
Niste dobro obavijeteni.
Nisam? Zar vi znate neto drugo?
Mislim da znam.
Zato ste onda tako problijedjeli? zapitala je, nasmijavi se oduevljeno zbog
247

Knjigoteka

moga uzbuenja. Ljutite li se na mene to sam vam to ispriala? Ja vam govorim samo ono
to su mi drugi rekli. Ne mogu jamiti za istinu. Ali ne shvaam zato bi mi Sarah kazala
neku la. Ona mi je rekla da joj je sluga to ispriao. Gospoa Huntingdon vjenat e se u
etvrtak, a gospodin Lawrence je otputovao na vjenanje. Kazala mi je i ime tog gospodina,
ali ja sam ga zaboravila. Moda biste mi vi mogli pomoi i sjetiti se. Ne postoji li netko tko
ivi u njezinu susjedstvu i koji je dugo bio povezan s njome. Neki gospodin...
Hargrave? kazao sam s gorkim smijekom.
Imate pravo! kriknula je. Tako je glasilo to ime!
Nemogue, gospoice Elizo! uzviknuo sam glasom zbog kojega se trgnula.
To su meni kazali rekla je, ljubazno me promatrajui. Tada je prasnula u otar
smijeh koji me je razbjesnio.
Morate mi oprostiti viknula je znam da je to vrlo nepristojno, ha, ha, ha ali, ste
se moda vi namjeravali oeniti njome? Boe, kakva teta! Ha, ha, ha! Gospodine
Markhame, valjda se neete onesvijestiti? Da pozovem u pomo onog ovjeka? Jacob... Ali
prije nego to je uspjela neto vie kazati, zgrabio sam je za ruku i vrsto stisnuo. Povukla
se, kriknuvi od bola. Ali, duh joj je ostao nepobijeen, jer je smjesta nastavila, toboe
zabrinuto:
to mogu uiniti za vas? Hoete li moda malko vode, ili brandyja? Sigurno ga
imaju u onoj gostionici. Mogu potrati po njega.
Dosta tih gluposti! prekinuo sam je otro. inila se zbunjena, ak za trenutak i
uplaena. Mrzim takve ale nastavio sam.
Nisam se alila!
Smijali ste se, a ja ne volim kad mi se smiju odvratio sam, nastojei svim silama
govoriti mirno i rei samo ono to je bilo razumno. Budui da ste tako dobre volje,
gospoice Elizo, morat ete krenuti dalje sami.
Izgovorivi te rijei, ostavio sam je i krenuo prema poljima, preskaui niske
kamene ograde i provlaei se kroz ivice. elio sam istog asa saznati istinu, pa sam urio
prema Woodfordu to su me noge nosile. Isprva, dok me je moja lijepa muiteljica jo mogla
slijediti pogledom, hodao sam polako, da bih zatim potrao preko polja i travnjaka, dok
nisam stigao do kue mladog gospodina. Nikada dosad nisam spoznao svu snagu svoje
ljubavi. Svu snagu svoje nade koja nije propala ni u trenucima najdublje tuge, jer sam i tada
uvijek vjerovao u to da e ona jednog dana moda ipak biti moja. Ili da e u svom srcu
odrati bar sjeanje na nau ljubav i prijateljstvo. Odluio sam pitati svoga prijatelja sve o
njegovoj sestri, bez ekanja i oklijevanja kao dosad. elio sam smjesta saznati kakva e biti
moja sudbina.
Je li gospodin Lawrence kod kue? zapitao sam brzo slugu koji mi je otvorio
vrata.
Nije, gospodin je juer otputovao odgovorio mi je.
Kamo?
U Grassdale, gospodine, zar to niste znali? rekao je taj momak. Mislim,
gospodine...
Ali ja sam se okrenuo, i nisam uo to je on pretpostavljao. Nisam elio izloiti svoju
248

Knjigoteka

muku njegovu smijehu i bezobraznoj znatielji.

to sam mogao poduzeti? Je li mogue da me ona napustila radi tog ovjeka? Nisam
htio u to povjerovati. Mogla je zaboraviti mene, ali nije smjela uzeti njega. Moram saznati
istinu! Nisam se mogao baviti niim drugim dok je ta bura sumnji, ljubomore i srdbe
bjesnila u meni. Jutarnjom u koijom krenuti iz L... i otputovati u Grassdale. Moram stii
onamo prije vjenanja. A zato? Jer me zaokupila misao da bih ga moda mogao sprijeiti,
pa ako to ne uinim, mogli bismo oboje zbog toga ali i do kraja ivota. Sjetio sam se da me
moda netko ocrnio pred njom, moda njezin brat. Jest, bez svake sumnje. Njezin ju je brat
uvjerio kako sam pokvaren i nevjeran. Zbog brige za njezin budui ivot, moda ju je
nagovorio da sklopi taj drugi brak. Tako bi je sauvao od mene. Ako je bilo tako, i ona
prekasno otkrije svoju greku, kakvu bih grinju savjesti osjetio, znajui da je moja glupa
suzdrljivost kriva za sve! Moram je vidjeti! Ona mora saznati istinu, makar na crkvenim
vratima. Moda e me smatrati luakom ili bezobraznim glupanom, moda e se ak
uvrijediti zbog takvog postupka, ili mi rei da je sada prekasno! Ali moda bih je mogao
spasiti! Moda bi ona ipak mogla postati moja!
Gajei tu nadu, muen sumnjama, urio sam kui da se pripremim za sutranji
odlazak. Rekao sam majci da me eka vaan posao.
Nisam mogao sakriti svoje uzbuenje pred njezinim majinskim oima. Morao sam
se potruditi da je umirim, jer se plaila neke strane tajne.
Te je noi stao padati gust snijeg, zbog kojeg je koija sutradan tako polako
napredovala da sam upao u oaj. Putovao sam cijelu no, jer je to ve bila srijeda. Sutra
ujutro obavit e se vjenanje! Ali no je bila duga i tamna. Snijeg se hvatao za kotae i
usporavao konjski kas. ivotinje su bile umorne, a koija oprezan preko svake mjere.
Ostalim je putnicima bilo svejedno kako brzo napredujemo. Umjesto da su mi
pomagali potjerati lijenog koijaa, samo su se cerili zbog moje nestrpljivosti. A kad sam
predloio da ja uzmem uzde u svoje ruke, svi su se tome suprotstavili. Svi do jednoga.
Napokon smo po danjem svjetlu stigli u M... i stali pred svratiste Rua i kruna.
Glasno sam upitao za potansku koiju do Grassdalea. Nije je bilo. Jedina u gradu upravo se
popravljala. Nabavite mi bilo ta, samo brzo! Pronali su neka kola, ali nije bilo
slobodnog konja. Poslao sam u grad da ga potrae. Ali, to se sve tako zavuklo da vie nisam
mogao ekati. Zamolivi ih da poalju kola za mnom, ako budu pripravna za jedan sat
krenuo sam pjeice. Udaljenost je iznosila jedva neto vie od est milja, ali nisam poznavao
cestu, pa sam se morao zaustavljati s vremena na vrijeme i pitati za smjer. esto sam zbog
toga morao i ulaziti u kue, jer je napolju, toga hladnog zimskog dana, bilo malo ljudi. Kola
me nisu prestigla. Bilo je dobro to ih nisam ekao, ak sam prigovarao samom sebi to sam
bio toliko lud i tako se dugo zadrao.
Napokon sam ipak stigao u blizinu Grassdalea. Pribliio sam se maloj crkvi. Pred
njom sam ugledao nekoliko koija. Nije trebalo promatrati konje ukraene bijelim vrpcama
i radosna lica seljaka, koji su prisustvovali toj sveanosti, da se pogodi kako je rije o
svadbi. Potrao sam meu njih, i zapitao ih bez daha je li ceremonija ve davno zapoela.
Oni su samo zurili u mene. U svom sam ih oaju odgurnuo i upravo elio ui kroz vrata
ograde u dvorite pred crkvom, kad su neki ljudi istrali iz crkve viui neto u narjeju
toga kraja to je zvuilo kao: Gotovo je, oni dolaze!
249

Knjigoteka

Da me je Eliza Millward vidjela toga asa, sigurno bi bila oduevljena. Pridrao sam
se za ogradu da ne padnem. Zurio sam u crkvena vrata da bih posljednji put bacio pogled na
Helenu, sreu moga ivota, i vidio toga omraenog smrtnika koji ju je otrgnuo od moga srca.
Osudio ju je na ivot u to sam bio siguran pun bijede i oaja. Jer u kakvoj je srei mogla
uivati s njim? Nisam je htio uznemiriti svojom prisutnou, ali nisam imao ni snage da se
povuem. Dolazili su zarunik i zarunica. Njega nisam vidio. Gledao sam samo nju. Dugi
veo prekrivao je njezin lijepi stas, ali ga nije potpuno sakrivao. Ila je uzdignute glave, ali
pogleda uperena u zemlju. Lice i vrat bili su joj rumeni, a oi pune sretnog smijeha. Kroz
bijeli veo pomaljale su se zlatne kovrice. Oh, nebesa! To nije bila moja Helen! Trgnuo sam
se, ali su moje oi bile pomuene od oaja i umora. Jesam li im smio vjerovati? Jest, to nije
bila ona! Bila je mlaa, njenija, svjetlija zaista lijepa. Ali mnogo manje otmjena i bez onog
arma koji je privlaio moje srce. Pogledao sam zarunika. Bio je to Frederick Lawrence!
Obrisao sam hladne kapljice koje su mi tekle sa ela i povukao se. Ali on me primijetio.
Jeste li to vi, Markhame? upitao je iznenaeno to me vidi.
Jesam, Lawrence, a jeste li to vi? uspio sam kazati.
Nasmijeio se i pocrvenjeo ponosan i postien u isto vrijeme. Imao je razloga da
bude ponosan na lijepu damu kraj sebe, ali jo vie da se stidi to mi je to tako dugo skrivao.
Dopustite mi da vam predstavim svoju enu nastojao je sakriti svoju zbunjenost
pretjeranim veseljem. Esther, ovo je gospodin Markham, moj prijatelj Markham, a ovo je
biva gospoica Hargrave.
Naklonio sam se pred mladom suprugom i vrsto stisnuo ruku zaruniku.
Zato mi to niste kazali? prigovorio sam mu, iako lud od sree zbog svega i pun
prijateljskih osjeaja za njega.
Pa javio sam vam rekao je zbunjeno zar niste primili moje pismo?
Kakvo pismo?
Ono koje vam je najavljivalo moje vjenanje.
Nikad nisam primio nita to bi mi to nagovijestilo.
Trebalo je juer ujutro stii k vama. Priznajem da je to dosta kasno. Ali otkud ste vi
doli ovamo, ako niste nita znali?
Sad sam se ja zbunio. Ali mlada dama priskoila mi je u pomo, predlaui mu da bi
njegova prijatelja trebalo pozvati u koiju i krenuti. Nije bilo ugodno stajati meu svim tim
ljudima koji su u nju zurili. A i prijatelji su ih ekali.
Osim toga, veoma je hladno! rekao je pogledavi njezinu laganu haljinu i smjesta
je poveo do koije. Markhame, hoete li doi? Mi putujemo u Pariz, ali vas moemo
odbaciti bilo kamo izmeu ovog mjesta i Dovera.
Ne, hvala vam! Do vienja, nije ni potrebno da vam poelim ugodno putovanje. Ali
kao znak isprike oekujem od vas mnogo pisama prije nego to se opet sretnemo.
Stisnuo mi je ruku i pourio u koiju do svoje gospoe. To nije bilo mjesto za dui
razgovor. Ionako smo ve dosta dugo razgovarali na uenje prisutnih. Stajao sam kraj
koije, pa kako je prozor bio otvoren, vidio sam da je moj prijatelj njeno zagrlio svoju
zarunicu oko struka, dok je ona poloila svoje vrelo lice na njegovo rame. Dok je koija
zatvarao vrata koije i penjao se na svoje mjesto, ona je podigla svoje vesele oi prema
250

Knjigoteka

njemu i rekla:
Sigurno me smatra bezosjeajnom, Frederie! Znam da djevojke u tim prilikama
obino plau, ali ja nisam mogla ni uz najbolju volju iscijediti ni jednu suzu.
Odgovorio joj je poljupcem i jo je vre privio uza se.
to je to? proaptao je. Zato sada plae, Esthero?
Nije to nita! Sretna sam! Nadam se zajecala je da e naa draga Helen jednom
biti tako sretna kao mi.
Budi blagoslovljena za tu elju! govorio sam u sebi dok je koija odlazila. I neka
Bog da da bude usliana!
Priinilo mi se kao da je oblak zastro lice njezina mua dok je to govorila. to li je
mislio? Moda je pomislio na mene. Moda je poalio zbog svoje uloge da sprijei brak
izmeu Helene i mene. Odbio je da nam pomogne, iako sam nita nije poduzimao protiv
nae veze. Od te sam ga optube sada oslobodio i alio zbog svojih neopravdanih sumnja.
Pogrijeio je to je pasivno promatrao dvije struje kako teku kroz ivot i nastoje Ukloniti
prepreke to ih dijele. Potajno se nadao da e se one izgubiti u pijesku prije nego to se
stignu spojiti. U isto to vrijeme on je brzo napredovao u svojoj ljubavi. Njegovo srce i glava
bili su puni te lijepe dame, pa nije stigao misliti na osjeaje drugih. Na Helen i mene. Bez
sumnje je svoju odabranicu sreo prvi put za svoga boravka u F... Sad se sjeam kako mi je
jednom spomenuo da se u pratnji njegove tetke i sestre nalazi u tom kupalitu i jedna
mlada djevojka. To je opravdavalo i njegovu utnju o svemu to se ondje dogaalo. Sad sam
naao objanjenje i za mnoge sitne dogodovtine. Na primjer, njegove este odlaske iz
Woodforda, koje mi nikad nije posve objasnio. Zato je svoju ljubav krio preda mnom?
Moda zbog suosjeanja sa mnom. Ili iz straha da ne pomuti moju odluku u tako opasnom
osjeanju kao to je ljubav.

251

Knjigoteka

POGLAVLJE
LII

Napokon su stigla i naruena kola. Popeo sam se i zamolio ovjeka da me odveze do

Grassdale Manora. Bio sam odvie zaokupljen svojim mislima a da bih vozio sam. Posjetit
u gospou Huntingdon. U tome nije bilo nikakva zla. Njezin je mu bio mrtav ve vie od
godinu dana. Po njezinu dranju prilikom moga neoekivanog dolaska moi u zakljuiti
kakvi su njezini osjeaji, i pripada li mi jo njezino srce. Ali moj suputnik, vrlo brbljav
ovjek, nije me elio prepustiti razmiljanju.
Odlaze! govorio je dok su koije promicale kraj nas. Poznajete li tu obitelj, ili ste
stranac u ovom kraju?
Poznajem ih po prianju.
Najbolja od njih upravo je otila. Doskora e otputovati i stara gospoa i negdje se
drugdje nastaniti. A nova gospodarica, koja vie i nije tako mlada, nastanit e se ovdje.
Zar se gospodin Hargrave oenio?
Jest, prije nekoliko mjeseci. Trebalo je da se oeni nekom udovicom, ali se nisu
mogli sporazumjeti zbog novaca. Ona je bogata, a gospodin Hargrave je sve htio odmah
prenijeti na sebe. Ona nije eljela sve dati, i tako je brak propao. Ova druga nije tako bogata,
a nije ni lijepa. Jo nije bila udata, iako joj je vie od etrdeset godina. Da nije prihvatila ovu
priliku, druga joj se ne bi nikad ni pruila. Sigurno je pomislila da tako lijep i mlad suprug
vrijedi bar toliko koliko sav novac to ga ona posjeduje. Ali, bojim se, uskoro e se pokajati.
On nije tako ljubazan i velikoduan gospodin kakvim ga je smatrala. Ve joj je poeo
zapovijedati. Uvidjet e da je grublji i nepaljiviji nego to moe i zamisliti.
ini se da ga dobro poznajete rekao sam.
Da, gospodine! Poznajem ga od njegovih mladih dana. Bio je uvijek vrlo ohol i
svojevoljan. Bio sam nekoliko godina njegov sluga. Ali nisam mogao podnijeti njegov nain,
ni vjeno prigovaranje njegove majke. I tako sam promijenio slubu.
Nismo li ve blizu kue? prekinuo sam ga.
Jesmo, gospodine, ona je ondje iza parka.
Srce mi se slomilo kad sam ugledao tu prostranu kuu u parku. ak i sada, zimi, bio
je divan. Kakav li je tek morao biti ljeti? Pruao se preda mnom u svoj svojoj istoi i
nevinosti. Nada mnom se uzdizalo golemo drvo snijegom pokrivenih grana. Jezero je bilo
zamrznuto, a nad njega su se naginjale bijele grane grmlja. Sve je to prualo divnu sliku
bogatstva i to me uplailo. Postojala je samo jedna nada. Moda je ipak sve to bogatstvo
naslijedio mali Arthur, i nije ulo u posjed njegove majke. Nadvladavi svoju odbojnost da
njezino ime spomenem svom pratiocu, zapitao sam ga zna li je li pokojnik ostavio oporuku,
i kako je imetak podijeljen. Oh, da, znao je sve o tome. Ona je dobila upravu nad imanjem
252

Knjigoteka

sve do punoljetnosti sina. Imala je dakako i vlastiti posjed i jo neku malu svotu koja je bila
odreena prije sklapanja braka.
Prije nego to mi je sve to objasnio, krenuli smo prema vratima parka. Hou li je nai
ovdje, ili se jo uvijek nalazila u Staningleyu? Njen mi brat o tome nije nita rekao. Upitao
sam vratara je li gospoa Huntingdon kod kue. Ne, bila je kod svoje tetke, ali su njen
povratak oekivali za Boi. Vei je dio vremena provodila u Staningleyu i samo
povremeno, radi poslova, dolazila, u Grassdale.
Kraj kojega se grada nalazi posjed Staningley? pitao sam. Doskora sam dobio
objanjenje.
A sada mi prepustite uzde, vratiti u se u M... Moram dorukovati u Rui i kruni a
tada u prvom koijom krenuti u Staningley.
U M... sam se stigao odmoriti prije nego to je koija krenula. Obilno sam dorukovao
i uredio se, pa sam ak stigao napisati i kratko pisamce majci da zna da je sa mnom sve u
redu, iako se neu pojavljivati kod kue u ugovoreno vrijeme. Put do Staningleya bio je dug,
a ja nisam elio da sebi uskratim potrebno osvjeenje na putu. ak sam jednu no proveo u
gostionici kraj ceste. Vie sam naime volio da stignem neto kasnije nego da se pojavim
izmuen pred svojom oboavanom i njezinom tetkom. Ta, ionako e biti iznenaena mojom
pojavom. Ujutro ne samo to sam se osvjeio obilnim dorukom, nego sam i vie vremena
nego obino posvetio svojoj toaleti. Obukao sam svjee rublje, isetkao odijelo, dobro
oistio cipele i uzeo nove rukavice. Preda mnom je bio dug put. Koija je prolazila kroz
susjedstvo Staningleya, pa sam zamolio da me iskrcaju to blie posjedu.
Bilo je svjee, sunano ali hladno jutro. Sjedio sam i promatrao krajolik pokriven
snijegom. Udisao sam isti zrak iznad zaleenih polja. Razmiljao sam prema kakvom cilju
urim, koga u sresti, pa je moje srce bilo puno neizrecivog oduevljenja. Misli su mi bile
opijene sreom, koju sam nastojao dovesti u razumne granice, prisjeajui se razlike
izmeu Helenina i moga poloaja. Razmiljao sam o svemu to je proivjela od naeg
rastanka. O njezinoj dugoj, neprekidnoj utnji. A prije svega, mislio sam na njezinu hladnu i
opreznu tetku, ije e savjete ovaj put ona sigurno posluati. Pri toj pomisli srce mi je
zadrhtalo od straha. Ali sve to nije moglo umanjiti sjeanje na ono to je bilo izgovoreno
meu nama. Na kraju putovanja moji su mi suputnici ipak pomogli odvrativi moje misli.
Ovo je lijepa zemlja kazao je jedan od njih pokazujui kiobranom iroka polja
desno od nas.
Izvrsna zemlja. Trebalo bi da je vidite u proljee ili u ljeto.
Jest nastavio je drugi, neki stariji ovjek u sivom kaputu, zakopanom do grla.
Drao je pamuni kiobran stisnut meu nogama. Pripada starom Maxwellu, zar ne?
Bila je njegova, ali je on umro i ostavio sve svojoj neakinji.
Sve?
Svaki pedalj! A sa zemljom i kuu i sve ostalo to je posjedovao. Sve osim nekih
sitnica koje je ostavio neaku, i rente koju je dobila njegova ena.
Nije li to udno, gospodine?
I te kako! Pa ona nije ni bila njegova prava neakinja. Ali, osim nje nije imao drugih
roaka. Jedino nekog neaka s kojim se svaao. A nju je uvijek volio. Osim toga, i njegova
253

Knjigoteka

mu je ena savjetovala da to uini. Ona je donijela vei dio tog imetka, pa je eljela da ga
dobije njezina neakinja.
Nasljednica e biti dobra partija za nekoga.
I hoe! Udovica je, ali jo dosta mlada i vrlo lijepa. Uz to je i bogata, i ima samo
jednog sina. Upravlja i lijepim imanjem za njega. Mnogi e poletjeti za njom. Bojim se, mi
nemamo nikakve anse. (Gurnuo me laktom, nasmijavi se.) Nadam se da se ne ljutite na
ovu alu? Ona e se sigurno udati za plemia. Pogledajte pokazao je kiobranom susjedu
do sebe ono je ta kua, ondje u velikom parku. Sve je okrueno umama s mnogo divljai.
to je to sada?
Taj uzvik izazvalo je naglo zaustavljanje koije kraj ulaza u park.
Gospodine, tu je Staningley! uzviknuo je koija. Ustao sam, bacio svoju torbu na
zemlju i stao silaziti.
Bolesni ste? zapitao me moj brbljavi suputnik zurei mi u lice. (Sigurno sam bio
vrlo blijed.)
Nisam! Evo, koijau!
Hvala, gospodine!
Koija je spremio novac i povukao konje, ostavivi me pred ogradom parka. Skrstio
sam ruke i upro pogled na zemlju. U glavi su mi se vrzmale misli i slike, od kojih je samo
jedna bila jasna: Moja je ljubav bila uzaludna, moja je nada nestala zauvijek. Smjesta se
moram otrgnuti od svega toga i potisnuti sve misli na nju. Napustiti taj divlji, ludi san. Rado
bih se satima zadrao na tom mjestu, nadajui se da u je bar vidjeti prije nego to zauvijek
odem. Nisam smio dopustiti da me opazi. Ona bi odmah pomislila da su me ovamo doveli
moji osjeaji i nada da u zadobiti njezinu ruku. Jesam li je smio podsjetiti na ljubav koju
sam osjeao prema njoj dok je jo bila nepoznata ena, bez imetka, obitelji i prijatelja?
Jesam li smio doi k njoj sada kad se vratila u svoj pravi ivot? Nismo se vidjeli ve esnaest
mjeseci, a ona mi nije obeala susret na ovom svijetu. Do dana dananjega nije mi napisala
ni jednu jedinu rije. Ne, nisam smio na to ni pomisliti!
Pa ak da njezini osjeaji prema meni jo nisu bili zamrzli, jesam li smio uzburkati
njezin mir? Jesam li je smio natjerati u borbu izmeu dunosti i osjeaja? Je li ona smjela
izazvati osudu svijeta i tugu onih koje je voljela, zbog romantinog osjeaja ljubavi prema
meni? Ne, nisam je smio dovesti u taj poloaj! Smjesta u otii, i ona nikad nee saznati da
sam se pribliio ovom mjestu. Nisam smio pomutiti njezin mir ni njezino srce svojom
prisutnou.
Zbogom, draga Heleno! Zauvijek! Zauvijek, zbogom!
To sam kazao, a ipak se nisam mogao odvojiti od toga mjesta. Poao sam nekoliko
koraka, zatim sam se okrenuo da bih po posljednji put bacio pogled na njezin dom i duboko
ga usadio u svoje misli. Nikad ga vie neu vidjeti. Zatim sam ponovo krenuo, pa zastao u
dubokoj alosti, naslonivi se na staro deblo kraj puta.

254

Knjigoteka

POGLAVLJE
LIII

Dok sam tako stajao zadubljen u svoje tune misli, pribliila se neka gospodska
koija. Nisam je ni pogledao, i ona se mirno provezla kraj mene. Gotovo je ne bih bio ni
zamijetio, da nisam iznutra uo neki djeji glasi:
Mama, mama, evo gospodina Markhama! To je on! Pogledaj!
Nisam podigao pogled, ali pretpostavljam da je mama pogledala, jer je njean glas
potresao moje ivce:
Oh, tetko, ovo je gospodin Markham! Arthurov prijatelj! Stanite, Richarde!
Bilo je toliko potisnute sree u tim rijeima da sam se jedva mogao suzdrati. Koija
je smjesta stala, i ja sam podigao pogled. Sreo sam pogled neke blijede, starije gospoe koja
me je promatrala kroz otvoreni prozor. Naklonila se, a to sam uinio i ja. Arthur je vikao
koijau neka ga pusti napolje. Ali, prije nego to ga je on mogao pustiti, kroz prozor se
pruila jedna ruka. Poznavao sam je, iako je crna rukavica sakrivala njezinu divnu bjelinu.
Stisnuo sam je arko, ali sam se smjesta opet sabrao, i pustio je.
Jeste li nam doli u posjet, ili ste samo u prolazu? zapitala je Helen tihim glasom.
Osjetio sam kako me paljivo promatra kroz gust crni veo koji ju je potpuno skrivao od
mene.
Doao sam posjetiti ovo mjesto mucao sam.
Mjesto ponovila je glasom koji je odavao razoaranje. Hoete li doi k nama?
Ako vi to elite?
Moete li sumnjati u to?
Da, da, on mora doi! uzviknuo je Arthur, dotravi iza koije. Uhvatio me za ruku
i stao je tresti.
Sjeate li me se, gospodine? zapitao je.
Naravno, mali moj prijatelju, iako si mnogo porastao odgovorio sam
promatrajui toga izraslog mladog gospodina, koji je bio sve vie nalik na svoju majku.
Jesam li mnogo narastao? upitao je i popeo se.
Velik si! Vei si za tri ine, asna rije!
Prolog sam roendana imao sedam godina rekao je ponosno. Za sedam godina
bit u isto tako visok kao vi.
Arthure kazala je njegova majka dovedi gospodina sa sobom. Krenite, Richarde!
U njezinu se glasu osjealo neto nalik na tugu, to nisam mogao opisati. Koija je
ula kroz kapiju prije nas. Moj me je mali drug vodio kroz park, i neprekidno veselo priao.
Stigavi do kue, zastao sam na stepenicama i ogledao se. Nastojao sam ponovo stei svoj
255

Knjigoteka

mir. U svakom sluaju, bar se prisjetiti svoje odluke. I tek poto me Arthur nekoliko puta
povukao za kaput i pozvao da uem, pristao sam da ga otpratim do sobe u kojoj su nas ve
ekale dame.
Helen me njeno pogledala kad sam uao i zapitala za moju majku i Rosu. Odgovorio
sam joj s mnogo potovanja. Gospoa Maxwell, njezina tetka, zamolila me da sjednem.
Napomenula je da je hladno, ali da ja vjerojatno nisam doputovao izdaleka.
Manje od dvadeset milja odgovorio sam.
Pjeice?
Ne, gospoo, koijom!
Evo Rachele, gospodine rekao je Arthur. On je jedini meu nama bio iskreno
sretan. Obratio je moju panju na tu vrlo vrijednu osobu, koja je upravo ula u sobu elei
odnijeti kaput svoje gospodarice. Poastila me je ljubaznim smijekom. To je zahtijevalo od
mene bar pristojan pozdrav, koji sam rado uputio. Uvidjela je da je prije pogreno sudila o
meni.
Kad se Helen rijeila svoje tako mrane kape s velom i zimskog kaputa, bila je opet
ona prava, i ja sam to jedva mogao podnijeti. Naroito sam bio sretan to sam ponovo vidio
njezinu divnu crnu kosu u punom sjaju.
Mama je skinula svoju udoviku kapu u ast strieva vjenanja rekao je Arthur.
Mama je gledala ozbiljno, a gospoa Maxwell odmahnula je glavom. A tetka Maxwell
nikad nee skinuti svoju uporno je nastavljao djeak. Primijetio je da je time zadao bol
svojoj tetki, pa joj je priao, zagrlio je bez rijei i poljubio u obraz. Zatim se povukao do
prozora i stao se zabavljati sa svojim psom. Gospoa Maxwell je razgovarala sa mnom o
tako zanimljivim pitanjima kao to je vrijeme, godinja doba i ceste. Smatrao sam njezinu
prisutnost vrlo korisnom, jer sam pomalo uspio da se smirim. Inae bi me moji osjeaji
nagnali da uinim neto i protiv svoje volje. Ipak sam to svladavanje doskora poeo osjeati
kao nepodnoljivo, pa sam jedva uspijevao sluati njezina pitanja i na njih pristojno
odgovarati. Helen je naime stajala nekoliko koraka dalje od mene, naslonjena na kamin.
Nisam se usudio da je gledam, ali sam osjeao njezin pogled na sebi. Dobacio sam joj kratak
pogled i primijetio da su joj obrazi rumeni. Nervoznim prstima igrala se lancem za sat,
odavajui veliko uzbuenje.
Recite mi upala je u prvu stanku nastalu u razgovoru kako ste vi svi u
Lindenhopeu? Je li se neto dogodilo otkada sam otputovala?
Mislim da nije nita.
Nitko nije umro? Nitko se nije vjenao?
Ne!
Ili e se vjenati? Nisu se sklopile neke nove veze, ili razrijeile stare? Nisu li se
stari prijatelji zaboravili?
To je kazala tako tiho da te posljednje rijei nije mogao uti nitko osim mene. U isti
me as pogledala oima punim tuge.
Mislim da nisu! Sigurno ne, ako su se drugi tako malo promijenili kao ja. U licu joj
se naziralo duboko nagnue prema meni.
Doista nas niste namjeravali posjetiti? uzviknula je.
256

Knjigoteka

Plaio sam se da vam smetam.

Smetate! odmahnula je nestrpljivo. to... Ali se iznenada sjetila prisutnosti
svoje tetke. Okrenula se prema staroj dami, nastavivi:
Tetko, on je najbolji prijatelj moga brata, i moj. Zavolio je moga sina, i sada, kad
prolazi kraj nae kue, tako daleko od svoje, on se plai da bi mogao smetati! Jesi li ula
takvo to?
Gospodin Markham je odvie skroman rekla je gospoa Maxwell.
Ili odvie sluben odgovorila je njezina neakinja. Ali, nije vano. I okrenuvi
se od mene, sjela je u naslonja kraj stola. Prihvatila je neku knjigu i stala listati po njoj.
Da sam znao nastavio sam da nisam zaboravljen kao prijatelj, sigurno se ne bih
odrekao zadovoljstva da vas posjetim. Ali, mislio sam da ste me ve davno zaboravili.
Zar sudite druge prema sebi? promucala je, a da nije podigla oi s knjige,
okreui brzo stranicu za stranicom.
Nastala je stanka. Arthur je to iskoristio i predstavio mi svoga lijepog setera. Upitao
je i za seterova oca Sancha. Gospoa Maxwell povukla se zbog nekih poslova. Helen je
smjesta odgurnula knjigu od sebe i neko vrijeme utke promatrala svoga sina i njegova psa.
Poslala je sina iz sobe pod izgovorom da mi donese svoje najnovije knjige. Dijete je
poslualo, a ja sam poeo gledati psa. Tiina bi trajala sve do povratka djeaka da je to
ovisilo o meni, ali se moja domaica nestrpljivo digla, prila kaminu i ozbiljno napomenula:
Gilberte, to se s vama dogodilo? Zato ste se tako promijenili? Znam da je to vrlo
indiskretno pitanje brzo je dodala moda i vrlo grubo, ali ja mrzim tajnovitost i
skrivanje.
Nisam se promijenio, Heleno na alost, osjeam jednako kao prije. Ali prilike su
se promijenile.
Kakve prilike? Recite mi! Obrazi su joj problijedjeli od straha. Moda stoga to
sam onda otila k drugome?
Odmah u vam objasniti dodao sam. Priznat u da sam doputovao ovamo s
namjerom da vas posjetim, ali nisam znao da je ovaj posjed va. To sam saznao tek iz
razgovora dvojice ljudi u koiji za putovanja. Shvatio sam da su sve moje nade propale. Pa
kad sam stigao do vaih vrata, odluio sam da ne uem. Zastao sam nekoliko trenutaka
razgledavajui to mjesto i odluio se vratiti u M... a da vas ne posjetim.
Nastala je kratka stanka. Gospoa Huntingdon se povukla do prozora. Je li shvatila
da me samo moja skromnost spreava da je zaprosim? Ili je razmiljala kako da me odbije a
da me ne povrijedi? Prije nego to sam mogao bilo to rei, prekinula je tiinu okrenuvi se
iznenada prema meni:
Ve ste prije mogli saznati sve, samo da ste mi pisali.
Rado bih to bio uinio, ali nisam znao vau adresu. Nisam htio pitati vaeg brata,
jer sam se bojao da e se on suprotstaviti naem dopisivanju. To me ne bi sprijeilo ni
trenutak, da sam mogao i pomisliti da vi to elite. Da ak jo i mislite na svoga nesretnog
prijatelja. Ali, vaa me utnja uvjerila da ste me zaboravili.
Jeste li oekivali da u ja vama prva pisati?
Ne, Heleno gospoo Huntingdon! rekao sam pocrvenjevi. Sigurno nisam! Ali
257

Knjigoteka

da ste mi poslali neku poruku po svom bratu, ili ga ak upitali neto za mene...
esto sam ga pitala! Nisam to vie htjela nastavila je sa smijekom tako dugo dok
vi njemu stavljate tek nekoliko pristojnih pitanja o mom zdravlju.
Va brat nikad nije rekao da ste spomenuli moje ime.
Jeste li ga ikada pitali?
Nisam, jer sam primijetio da on ne eli govoriti o vama. Nije mi izlazio ni najmanje
u susret, iako je dobro poznavao moje osjeaje. Helen nije odgovorila. A imao je i
potpuno pravo dodao sam. Ali ona je i dalje utjela, promatrajui snijegom pokriveni
travnjak. Oslobodit u je svoje prisutnosti, pomislio sam i smjesta ustao da bih se
oprostio. To je bilo herojsko djelo podstaknuto ponosom.
to, zar ve odlazite? zapitala je, uhvativi ruku koju sam joj pruio.
Zato bih jo ostao?
Bar priekajte dok Arthur doe.
Rado sam posluao njezinu molbu, pa sam se naslonio na suprotnu stranu kamina.
Kazali ste da se niste izmijenili, ali jeste rekla je moja prijateljica.
Nisam, gospoo Huntingdon, iako bi to bilo dobro.
Hoete li tvrditi da jo gajite prema meni one iste osjeaje kao onda kad smo se
posljednji put vidjeli?
Dakako, ali ne smijem.
Onda niste smjeli o njima govoriti, Gilberte! A sada ne smijete skrivati istinu!
Bio sam odvie uzbuen, a da bih mogao odgovoriti. Ne ekajui odgovor, okrenula
se i pogledala napolje. Je li se okrenula da bi smirila svoje uzbuenje ili zato da ubere
prekrasnu procvalu boinu ruu, nisam znao. Rasla je u posudi na prozoru, zatiena od
snijega. Ona ju je ubrala, pribliila svojim usnama i kazala:
Ta rua nije tako lijepa kao ljetno cvijee, ali je izdrala ono to druga ne bi.
Hranila ju je hladna zimska kia, a slabano ju je sunce grijalo. Vjetar je nije slomio, ni mraz
unitio. Pogledajte, Gilberte, jo je svjea.
Pruio sam ruku, nisam se usudio govoriti da me moji osjeaji ne bi savladali.
Poloila je ruu u moju ruku, jedva je dodirnuvi Ja sam utonuo u razmiljanje o tome to
znae njezine rijei, i to bi trebalo da odgovorim. Da li da odam svoje osjeaje ili ih
sauvam za sebe? Ona je to oklijevanje shvatila kao nezainteresiranost, pa je zgrabila ruu i
bacila je napolje u snijeg. Zatim je naglo zatvorila prozore, i povukla se do vatre.
Heleno, to to znai? viknuo sam, uzbuen zbog te iznenadne promjene njezina
ponaanja.
Niste shvatili moj dar rekla je ili, to je jo gore, vi ste ga prezreli. ao mi je to
sam vam ga dala. Ali, budui da sam ve uinila tu greku, najbolje je bilo oduzeti vam je i
baciti.
Vi mene niste shvatili odvratio sam, ponovo otvorivi prozor. Iskoio sam,
podigao cvijet, unio ga, predao ga njoj, preklinjui je neka mi ga ponovo pokloni, pa u ga
zauvijek sauvati, i cijeniti ga vie od bilo ega to posjedujem.
Hoe li vas to zadovoljiti? zapitala je, uzevi ga u ruku.
258

Knjigoteka

Hoe odgovorio sam.

Evo ga, uzmite ga!
Pritisnuo sam ga na usne i spremio na grudi. Gospoa Huntingdon me pogledala sa
sarkastinim smijekom.
Hoete li sada otii? zapitala je.
Hou ako moram.
Promijenili ste se ponavljala je uporno postali ste ili vrlo ponosni ili vrlo
nezainteresirani.
Ni jedno ni drugo, gospoo Huntingdon. Kad biste mogli pogledati u moje srce...
A zato me nazivate gospoo Huntingdon? Zato ne Helen, kao prije?
Heleno, draga Heleno! proaptao sam. Bio sam u agoniji ljubavi, nade,
oduevljenja, nesigurnosti i iekivanja.
Rua koju sam vam pruila bila je dio moga srca rekla je. Da li biste ga odnijeli,
a mene ovdje ostavili samu?
A da li biste vi meni dali ruku, kad bih vas zamolio?
Niste li kazali dovoljno? odgovorila je, s najdivnijim smijekom. Zgrabio sam
njezinu ruku Bio bih je strastveno izljubio, da se nisam iznenada prisjetio:
Jeste li pomislili na posljedice?
Nisam! Inae se ne bih ponudila nekome toliko ponosnom i nezainteresiranom koji
svoje osjeaje stavlja iznad mojih zemaljskih dobara.
Kakav sam bio glupan! Nisam se usudio zagrliti je, nisam se usudio vjerovati u takvu
sreu...
A to ako se pokajete?
To bi bila vaa krivnja odgovorila je. Ja to nikad neu uiniti, ako me gorko ne
razoarate. Ako nemate dovoljno povjerenja u moje osjeaje, radije me odmah napustite.
Moj anele, moja Heleno! uzviknuo sam, zagrlio je i strastveno joj poljubio ruku
ja se nikada neu pokajati. Ali, jeste li pomislili na svoju tetku? Zadrhtao sam pri pomisli
na njezin odgovor sav u strahu da bih je ponovo mogao izgubiti.
Moja tetka to jo ne mora saznati odgovorila je. Ona bi to smatrala prenaglom
odlukom. Mora te upoznati i zavoljeti. Mora sada otii i vratiti se u proljee. Ostat e ovdje
due i sprijateljiti se s njom. Znam da e te zavoljeti.
I tada e postati moja rekao sam i poljubio joj usne. Postao sam najednom tako
smion kao to sam prije bio plah i suzdran.
Tek za godinu dana odgovorila je, njeno se otrgnuvi iz moga zagrljaja. Ali je jo
uvijek vrsto drala moju ruku.
Jo godinu dana! Oh, Heleno, ne mogu tako dugo ekati!
Zar si tako vjeran?
Ne mogu podnijeti tako dug rastanak.
Nee biti rastanka! Pisat emo svaki dan. Moja e dua uvijek biti s tobom.
Ponekad e me viati i svojim oima. Neu lagati i rei da e mi biti lako tako dugo ekati,
259

Knjigoteka

ali moram u meuvremenu obavijestiti prijatelje o svojoj odluci.

Oni nee biti suglasni.
Znam, dragi Gilberte rekla je ozbiljno. Ali, kad te upoznaju, promijenit e svoj
sud, inae ne bi bili moji prijatelji. Ako ne promijene svoje miljenje, mogu se otuiti od
mene. Nije mi stalo do takvih prijatelja. Jesi li sada zadovoljan? pogledala me, i neizmjerno
mi se njeno nasmijala.
Moe li biti drugaije, ljubavi moja? Voli li me ti, Heleno? upitao sam je, ne
sumnjajui u to, ali elei uti njezinu potvrdu.
Kad bi ti ljubio mene kao ja tebe odgovorila je ozbiljno ne bi me bio gotovo
izgubio. Ne bi te smetala lana suzdrljivost i ponos. Znao bi da poloaj i bogatstvo nita ne
znae u usporedbi s osjeajima i mislima, s pravom ljubavi due i srca.
Ovo je i odvie sree rekao sam, zagrlivi je ponovo. Nisam to zasluio. Ne
usuujem se vjerovati u takvu sreu. I to dulje budem morao ekati, to e vei biti moj
strah da bih te zbog neega mogao izgubiti. Tisuu se stvari moe dogoditi za godinu dana!
Bit u u neprekidnoj groznici iekivanja i straha cijelo to vrijeme. Osim toga, zima je tako
uasno godinje doba.
I ja to mislim odgovorila je ozbiljno. Ne bih se htjela udati zimi bar ne u
prosincu dodala je zadrhtavi jer sam se tog mjeseca udala za svoga prvog mua kojega
me je oslobodila uasna smrt takoer u to doba, Zato emo se vjenati u proljee.
Idue proljee?
Ne! Predaleko je! Ipak e to biti idue jeseni.
Radije u ljeto, draga!
Dobro, potkraj ljeta! Jesi li sada zadovoljan?
Dok je govorila, Arthur se vratio u sobu. Taj je dobri djeak na sreu dugo izbivao.
Mama, nisam mogao nigdje nai te knjige. U smijeku njegove majke naziralo se:
Dragi, znala sam da ih nee nai. Ali ih je naposljetku Rachel nala. Evo ih! Stavio ih je
uz smijeak na stol. Pogledajte, gospodine Markhame, prirodopis s najraznovrsnijim
pticama i ivotinjama. Isto je tako zanimljivo itati kao i gledati slike.
Dobro raspoloen sjeo sam i stao pregledavati knjigu. Maloga sam povukao na svoja
koljena. Da je doao nekoliko minuta prije, ne bih ga bio primio tako radostan. Pogladio
sam njegove uvojke i poljubio ga u elo. Bio je sin moje drage Helene, pa prema tome i moj.
I otada sam ga uvijek smatrao takvim. Taj lijepi djeak sada je ve zgodan mladi. Ispunio
je sva oekivanja svoje majke. ivi u Grassdale Manoru sa svojom mladom enom, zgodnom
malom Helenom Hattersley.
Nisam jo pregledao s djeakom ni pola knjige, a ve je gospoa Maxwell ula u sobu
i pozvala me na ruak. Isprva mi se nije sviao hladan nain te gospoe. inio sam sve da
bih joj se svidio i pri ovom prvom susretu. Ve tada, u tom prvom razgovoru, postajala je
sve ljubaznija i srdanija. A kad sam se opratao, ljubazno me pozdravila, izraavajui nadu
da e me doskora ponovo vidjeti.
Ne smijete otii prije nego to razgledate zimsku bau moje tetke napomenula je
Helen.
Rado sam na to pristao, slijedei je u zimski vrt pun divnog cvijea. Naravno, nisam
260

Knjigoteka

imao mnogo vremena za cvijee. Moja draga prijateljica pozvala me ovamo radi razgovora.
Moja tetka oboava cvijee rekla je a oboava i Staningley. Htjela sam te
zamoliti da ona ostane ovdje, s nama, do kraja ivota. Ako ovo ne bude na dom, morat
emo je esto posjeivati. Bila bi veoma alosna ako je ostavimo samu.
Zaboga, Heleno! Pa ti moe initi s onim to tebi pripada to god hoe. Ne mogu
ni pomisliti da bi tvoja tetka napustila ovo mjesto. Mi emo ivjeti ili ovdje, ili negdje
drugdje. O tome e odluiti ti. Znam da e njoj biti ao ako je napusti. Volim je zbog tebe, i
njezina e mi srea biti isto tako vana kao srea moje majke.
Hvala ti, dragi? Za to u te poljubiti. Pusti me Gilberte nisam vidjela, Arthur je
ovdje. Ne uzbuuj njegove djetinje misli svojom ludou!
***

Vrijeme je da zavrim sa svojom priom. Za svakoga, osim za tebe, bila bi preduga.

Ali za tvoje zadovoljstvo dodat u jo nekoliko rijei. Znam da e te zanimati sudbina te
stare dame. Vratio sam se tamo u proljee. Primila me vrlo ljubazno, vjerojatno ve
pripremljena od svoje neakinje. Pokazao sam se u svom najboljem svjetlu, i savreno smo
se slagali. Kad je saznala za moje namjere, prihvatila je to s vie razumijevanja nego to sam
pretpostavljao. Njezina jedina napomena u vezi s tim bila je:
I tako ete mi, gospodine Markhame, oteti moju neakinju. Dobro! Nadam se da e
vaa veza biti sretna, i da e moja draga djevojica napokon doivjeti bolje dane. Bila bih
zadovoljnija da se odluila ostati sama. Ali, ako se ve mora udati, ne poznajem nikoga
kome bih je radije povjerila, i tko bi je vie usreio od vas, bar koliko ja mogu prosuditi.
Naravno, bio sam oduevljen tim pohvalama. elio sam joj dokazati da se nije
prevarila u svom sudu.
Ipak vas moram neto zamoliti nastavila je. Staningley je jo uvijek moj dom, a
eljela bih da postane i va, jer je Helen povezana s tim mjestom i sa mnom. Ona ima tune
uspomene na Grassdale, i nee ih moi lako nadvladati. Neu vam smetati svojim drutvom.
Vrlo sam mirna osoba, povuena, i boravit u u svojim sobama, brinuti se za svoje poslove i
samo vas ponekad posjeivati.
Naravno da sam na to rado pristao. ivjeli smo zajedno u najveoj slozi sve do smrti
nae drage tetke. Taj se alosni dogaaj odigrao nekoliko godina kasnije. alostan ne za nju,
jer je njezina smrt bila laka, nego za njezine prijatelje koje je ostavila za sobom.
Vratimo se ipak mojim poslovima. Oenio sam se u ljeto, jednoga divnog dana u
kolovozu. Bilo je potrebno svih osam mjeseci i sva Helenina dobrota i njenost da
nadvladamo suprotstavljanje moje majke. Morala se pomiriti s milju da u napustiti
Linden Grange i ivjeti daleko od nje. Ipak je bila radosna zbog moje sree pripisujui sve to
nekim mojim velikim odlikama i zaslugama. Farmu sam prepustio Fergusu. On e svoj
posao dobro obaviti. Vjerovao sam mu vie nego prije godinu dana. Naime, zaljubio se u
najstariju kerku vikara u L... Ona je uspjela podstaknuti njegove skrivene vrline. elio je ne
samo zadobiti njezinu ljubav i zaraditi dovoljno da bi je mogao zaprositi, nego i postati
vrijedan nje, i u svojim oima i u oima njezinih roditelja. Napokon je to i uspio, kao to ve
zna.
261

Knjigoteka

to se mene tie, nije potrebno kazati koliko sam sretan s Helenom, kako zadovoljno
ivimo u drutvu nae djece koja rastu kraj nas. Upravo oekujemo tebe i Rosu, jer se
pribliava vrijeme vaeg posjeta, koji ne proputate nijedne godine. Napustit ete
privremeno svoj prani, zadimljeni, buni i uzburkani grad, pa ovdje u naem drutvu
uivati u miru i tiini.
Dotada, zbogom,
GILBERT MARKHAM

Staningley, 10. lipnja 1847.

262