FACULTE DES LETTRES ET DES SCIENCES

HUMAINES DE SARAJEVO

TRAVAUX
TOME 1

(Histoire, Histoire de lart, Archologie)

SARAJEVO
2010

FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

RADOVI
KNJIGA 1

(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)

Ova knjiga Radova posveena je prof. dr. Ibrahimu Tepiu (1947-1997)

povodom ezdesetogodinjice roenja i desetogodinjice smrti

SARAJEVO
2010

RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 1
2010.

Ova knjiga Radova posveena je prof. dr. Ibrahimu Tepiu (1947-1997)

povodom ezdesetogodinjice roenja i desetogodinjice smrti

REDAKCIONI ODBOR
Srebren Dizdar, Enver Imamovi, Dubravko Lovrenovi, Pejo okovi,
Zijad ehi, Senadin Musabegovi, Mirza Hasan eman, Snjeana Vasilj
REDAKCIJA
Enes Pelidija, Esad Kurtovi, Edin Radui, Aladin Husi, Amila Kasumovi,
Fahd Kasumovi, Salmedin Mesihovi, Amir Duranovi
SEKRETAR REDAKCIJE
Emir O. Filipovi
UREDNIK
Vesna Mueta-Aeri

Nauna gledita u pojedinim prilozima odraz su stavova autora,

a ne nuno i Redakcije asopisa.

Ovaj broj Radova dio je izdavake aktivnosti

Filozofskog fakulteta u Sarajevu planirane za 2008.

sadraj

SADRAJ

Rije redakcije .........................................................................................................................9

OKRUGLI STO IBRAHIM TEPI (1947-1997), IVOT I DJELO
Srebren Dizdar, Obraanje na skupu povodom obiljeavanja deset godina
od smrti prof. dr. Ibrahima Tepia, Sarajevo, 27. 11. 2007. godine............................. 13
Vesna Mueta-Aeri, Prof. dr. Ibrahim Tepi (1947-1997) ..................................... 15
Zijad ehi, Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Tepia ......................................... 19
Husnija Kamberovi, Osvrt na knjigu Ibrahima Tepia Bosna i
Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878 ................................................................. 23
Ismet Dizdarevi, Vrijedno i jedinstveno historiografsko djelo
(Ibrahim Tepi: Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1989)....................................................................................... 27
Zijad ehi, Ibrahim Tepi Trgovina Bosne i Hercegovine od
1856. do 1875. godine ........................................................................................................ 31
Edin Radui, Osvrt na zbirke izvora
...................................................................... 35
Fahd Kasumovi, Doprinos prof. dr. Ibrahima Tepia izuavanju
socijalne i ekonomske historije Bosne i Hercegovine u 19. stoljeu ................................ 39
Amila Kasumovi, Vojno-politiki i kulturoloki aspekt bosansko-hercegovake
historije pred kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija
prof. dr. Ibrahima Tepia .................................................................................................... 43
Emir O. Filipovi, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine................................................. 49
LANCI I RASPRAVE
Enver Imamovi, Arheoloka topografija Donje Neretve
prethistorijskog i antikog doba .......................................................................................... 55
Salmedin Mesihovi, Dezitijati u rimskoj armiji .......................................................... 67
Adnan Busuladi, Prilog poznavanju starokranskih svjetiljki
iz zbirke Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine ......................................................... 77
Salmedin Mesihovi, Znaenje eljeznih maeva u
procesu razvitka ljudske kulture ......................................................................................... 91
5

sadraj

Pejo okovi, etvrt stoljea historiografije o Crkvi bosanskoj .................................. 97

Esad Kurtovi, Bie i Blagaj u doba vojvode Sandalja Hrania Kosae ..................127
Aladin Husi, O imamskoj slubi u tvravama Bosanskog
sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea ...................................................................149
Emir O. Filipovi, Lajos Thallczy i bosanska heraldika ...........................................173
Elma Kori, Sedam godina u Bosni: Mustafa l (1570-1577)................................191
Arifa Isakovi, Bihaka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljee) .........201
Haris Dervievi, Zaboravljena batina: Mustafa Sin Omera
Mostarac, kaligraf 18. stoljea ..........................................................................................209
Elvira Bijedi, ber die Flle von Vampirismus
in den Balkangebieten des Osmanischen Reiches ..........................................................227
Adnan Kadri, Jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi
Husein-kapetana Gradaevia na Kosovu polju 1247. h.g / 1831. godine .............249
Edin Radui, Uloga Velike Britanije u promjeni dravno-pravnog
statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine ......................................................................263
Zijad ehi, Smrt Socijalistike federativne republike
Jugoslavije i bosanska tragedija ........................................................................................281
Mesud adinlija, Poasni nazivi kolektivna ratna priznanja
u Armiji Republike Bosne i Hercegovine ........................................................................321
HISTORIJSKA GRAA
Johann von Asbth, ivot i ivljenje u Sarajevu (preveo i priredio Zijad ehi) ...331
BIOBIBLIOGRAFIJE
Amila Kasumovi, Crtice iz ivota prof. dr. Ibrahima Karabegovia
(biografija, bibliografija i intervju) .................................................................................351
Fahd Kasumovi, Pedagoko-nauni portret dr. Ahmeda S. Aliia
(povodom sedamdesete godinjice roenja) ....................................................................369
Devad Juzbai, Biografija i bibliografija ....................................................................379
Edin Radui, Nauniku i pedagogu (Povodom 65-godinjice
roenja prof. dr. Iljasa Hadibegovia) ..........................................................................387
Ikbal Cogo, Uz etrdesetogodinjicu rada prof. dr. Envera Imamovia
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1968-2008) ......................................................391
6

sadraj

PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI

Pejo okovi, Anto Orlovac: Uiteljica ivota. Prilozi iz
povijesti Katolike crkve na podruju dananje Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 2004, 425 str. ....................................................................................................399
Dubravko Lovrenovi, Marko unji: Narodi i drave
ranog srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2003, 606 str. .................................................403
Vesna Mueta-Aeri, Pejo okovi: Crkva bosanska u XV stoljeu,
Institut za istoriju Sarajevo, 2005, 560 str. ...................................................................407
Emir O. Filipovi, Dubravko Lovrenovi: Na klizitu povijesti
(Sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463),
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 808 pp. .....................................................................411
Esad Kurtovi, Podaci o Deevicama iz 1403. godine
(povodom rada M. Jukia, Rudarstvo i rudarski toponimi u
Deevicama kod Kreeva, Bosna franciscana 27, Sarajevo 2007, 131-176)............415
Edin Turkovi, Vesna Mueta-Aeri: Sarajevo i njegova okolina
u XV stoljeu Izmeu zapada i istoka, Sarajevo Publishing,
Biblioteka Kulturno naslijee, Sarajevo, 2005, 286 str. ..............................................423
Emir O. Filipovi, :
( I),
, , 2005, 255 str. .................................................................429
Arifa Isakovi, Historija osmanske drave i civilizacije,
Priredio Ekmeleddin hsanolu, Sarajevo, 2004, 1223 str. ........................................433
Enes Omerovi, Iljas Hadibegovi: Bosanskohercegovaki gradovi
na razmeu 19. i 20. stoljea, Institut za istoriju
u Sarajevu, Sarajevo, 2004, 356 str. ...............................................................................439
Sanja Gladanac, Zijad ehi: U smrt za cara i domovinu!
Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburke
monarhije 1878-1918, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007, 329 str. .....................443
Edin Radui, Husnija Kamberovi: Begovski zemljini posjedi u
Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Drugo izdanje,
Naunoistraivaki institut IBN SINA, Sarajevo, 2005, 551 str. ..........................447
Amir Duranovi, Devad Juzbai: Nacionalno-politiki odnosi u
bosanskohercegovakom Saboru i jeziko pitanje (1910-1914), ANU BiH,
LXXIII/42, Sarajevo, 1999, 255 str...............................................................................453

sadraj

Aida Liina, Husnija Kamberovi: Prema modernom drutvu.

Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine,
Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 2000, 214 str..............................................455
Mesud adinlija, Smail eki: Agresija na Republiku
Bosnu i Hercegovinu: planiranje, priprema, izvoenje,
Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i
meunarodnog prava, KULT/B, Sarajevo, 2004, 1327 str. .......................................459
Denita Sara, Jerzy Holzer: Komunizam u Europi;
povijest pokreta i sustava vlasti, Srednja Europa, Zagreb, 2002, 214 str..................465
Autori ..................................................................................................................................469

rije redakcije

Rije redakcije
Ovaj broj asopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu posveen je prof. dr.
Ibrahimu Tepiu u povodu 60-godinjice roenja i 10-godinjice smrti. Prof. dr.
Ibrahim Tepi umro je 24. novembra 1997. godine u pedesetoj godini ivota. Tim
je povodom 27. novembra 2007. godine organiziran Okrugli sto pod nazivom
Ibrahim Tepi ivot i djelo. Nakon uvodnog izlaganja dekana Filozofskog fakulteta
u Sarajevu prof. dr. Srebrena Dizdara, u radu Okruglog stola uzele su uee kolege i
prijatelji prof. dr. Ibrahima Tepia, poznavaoci njegovog naunog djela.
Prof. dr. Ibrahim Tepi je bio redovni profesor na predmetu Historija naroda
Bosne i Hercegovine od konca XVIII stoljea do 1918. godine na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Njegova doktorska disertacija pod nazivom
Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856. do 1878. godine rezultat je njegovog
viegodinjeg istraivakog rada u ruskim arhivima. Upravo injenica da je prof.
dr. Ibrahim Tepi postao najbolji poznavalac ruskih arhiva na prostorima bive
Jugoslavije, opredijelila je itav njegov nauni opus. O pojedinim radovima prof.
dr. Ibrahima Tepia govorile su njegove kolege u okviru Okruglog stola, to je
prezentirano u prvom dijelu asopisa. Drugi dio Radova Filozofskog fakulteta odnosi
se na lanke i rasprave iji su autori uglavnom nastavnici i saradnici sa Odsjeka za
historiju, Katedre za historiju umjetnosti pri Odsjeku za historiju, ali i kolege sa
Instituta za istoriju i Orijentalnog instituta u Sarajevu, ili pak oni koji su studiranjem
ili na neki drugi nain vezani za Odsjek za historiju.
U najteim trenucima ne samo za Odsjek za historiju nego i Filozofski fakultet
uope, u ratnim godinama 1992-1995. kada se nastavni kadar na Fakultetu gotovo
prepolovio, te u prvim poslijeratnim godinama, u nastavu su se ukljuile kolege sa
Instituta za istoriju dr. Enes Pelidija, dr. Ibrahim Karabegovi i dr. Devad Juzbai,
te dr. Ahmed Alii sa Orijentalnog instituta u Sarajevu. Stoga su u ovom broju
asopisa date biografije penzionisanih nastavnika, prof. dr. Ibrahima Karabegovia,
dr. Ahmeda Aliia i akademika Devada Juzbaia, sa osvrtom na njihov ne samo
nauni nego i pedagoki rad. Uz ove su date i biografija prof. dr. Ilijasa Hadibegovia
i prof. dr. Envera Imamovia.
U poglavlju Prikazi i osvrti dati su prikazi knjiga iji su autori nastavnici sa
Odsjeka za historiju, ali i prikazi djela drugih autora znaajnih za historijsku nauku
Bosne i Hercegovine.
elja da se u jednom broju asopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu nau
radovi posveeni ivotu i djelu prof. dr. Ibrahima Tepia, redovnog profesora i dekana
Filozofskog fakulteta, te radovi nastavnika i saradnika Odsjeka za historiju koji bi
oslikali njihov doprinos historijskoj nauci, cijenimo da je ostvarena.
Vesna Mueta-Aeri
9

OKRUGLI STO
IBRAHIM TEPI (1947-1997), IVOT I DJELO

11

prof. dr. srebren dizdar, dekan filozofskog fakulteta u Sarajevu

Obraanje na skupu povodom obiljeavanja deset godina od smrti

prof. dr. Ibrahima Tepia

Sarajevo, 27. 11. 2007. godine

Potovane kolegice i kolege,

Uvijek u sjeanjima na drage ljude, kolege i prijatelje, nastojimo oivjeti one
izuzetne trenutke koje smo proveli zajedno i zbog kojih uspomene ne mogu niti smiju
da izblijede pred neumitnim proticanjem vremena. Naa su osjeanja tim snanija
kada pomislimo na one koji su otili prerano i nenadano, ne doekavi da se uvjere u
ostvarenje zapoetih planova ili poslova.
Prof. dr. Ibrahim Tepi je pripadao onoj rijetkoj vrsti ljudi u akademskoj zajednici
na Univerzitetu u Sarajevu, koji se bez ostatka posvete hrvanju sa mnogobrojnim
situacijama i problemima koji te situacije uzrokuju, a da se pri tom, ni u jednom
asu ne zapitaju nije li njihov trud uzaludan i slian donkihotovskoj borbi sa
vjetrenjaama. Moda je u najteim trenucima, kada se preispituju vlastite odluke,
imao puno razloga da odustane, ili makar smanji svoj aktivitet kao dekan Filozofskog
fakulteta u Sarajevu u njegovim kataklizmikim ratnim i nekoliko poratnih godina,
ali on to prosto nije htio. Nosila ga je plemenita misao da mora dobrano razorenu
zgradu, na koju su tokom etiri godine agresije pucali i oni koje su je sudbonosnog
proljea 1992. godine napustili, to prije osposobiti da koliko-toliko prui uslove
za normalan rad. Sjeam se koliko se samo zalagao da nam se postakle prozori, ili
osposobi grijanje, ili da se u uionicama i profesorskim kabinetima nau pristojne
klupe i stolice. Jednakim arom je pokuavao da popuni ogromne praznine u
nastavnom kadru na svim nastavno-naunim odsjecima, ali i u svim drugim slubama
fakulteta. Kontaktirao je sa brojnim kolegama sa inostranih univerziteta u elji da
osiguramo gostujue nastavnike, da pribavimo to prije nedostajue knjige i asopise,
te druga uila, meu kojima je bila i njegova tiha strast za historijskim kartama naih
krajeva. Smrt ga je prekinula u poslu na izradi sveobuhvatnog atlasa u kojem bi se
zorno vidio kontinuitet dravnosti Bosne i Hercegovine i njenih historijskih granica
kroz vijekove. Tom svom predanom cilju posveivao je ono malo slobodnog vremena
koje bi ugrabio da ode do Instituta za historiju Jugoistone Evrope na Karl-Franzens
Univerzitetu Grazu, u Austriji. I sada vidim njegovu gotovo djeaku zanesenost kada
13

srebren dizdar

smo se, dobrotom prof. Malog, susreli u Grazu u junu 1996. i kada mi je pokazivao
sobu sa kartama tog instituta i vizionarski predviao da e se neto slino u datom
asu dogoditi i na naem fakultetu.
Na alost, prof. dr. Ibrahim Tepi nije doekao potpuno ostvarenje svojih ideja.
Smrt je bila bra od njegovog ivotnog cilja. On je sve svoje umne i fizike snage, sav
svoj intelektualni i akademski habitus posvetio onom najbitnijem htijenju ideji
odbrane slobodne i demokratske Bosne i Hercegovine. Nije se dvoumio da stupi u
redove njenih prvih branitelja i da im ponudi iskustvo i prenese svoja znanja brojnim
patriotima spremnim da odbrane svoje domove i porodice, ali i ivot svih njenih
graana, bez obzira na nacionalnost, politiku, vjersku ili neku drugu opredijeljenost.
Duboko proet istinskim humanizmom i opredijeljen da istraje na ouvanju
zemljice Bosne, on je od prvih dana rata protiv Bosne i Hercegovine i njenih ljudi
dao ogroman doprinos aktivnostima Glavnog taba oruanih snaga, odnosno Armije
Republike Bosne i Hercegovine, u elji da ona postane dobro ustrojena vojna sila, ali
i da sauva ast i dostojanstvo plemenitih ciljeva za koje se borila.
Iako je u agresiji pretrpio nenadoknadive line gubitke, smrt supruge koja je
poginula, kao i dvanaest i po hiljada drugih graana Sarajeva, od granate s brda, te
brojnih roaka iz Srebrenice pobijenih u ljeto 1995. godine, on se nije pokolebao. U
njegovom stavu se nikada nije mogla osjetiti mrnja ili tenja za osvetom, nego samo
bol, ali i ljubav prema etvorici sinova, kojima je, sticajem stranih ratnih okolnosti
odjednom morao biti i otac i majka. U njihovoj mirnoj i slobodnoj budunosti on
je vidio sopstvenu sreu, kao to je vjerovao u sretniju i bolju Bosnu i Hercegovinu
nakon to su utihli topovi i zavladao nesigurni mir. Takvoj budunosti svojih
studenata i kolega on je posvetio naredne dvije godine, posljednje dvije godine svog
prekratkog ivota. I kada je stalo njegovo dobro srce, a dua nala posljednji smiraj,
iza njega su ostali brojni planovi i nezavreni poslovi.
Neto od tih planova se u meuvremenu i ostvarilo, a neke poslove i dalje obavljamo
mi koji nastavljamo njegovo djelo. Kao sadanji dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu
ponosim se svakim naim novim uspjehom, jer ga doivljavam i kao ispunjenje vizija
valjanog prethodnika kakav je bio prof. dr. Ibrahim Tepi. Sretan sam to smo bili
prijatelji i kolege, a posebno me raduje to nikada neemo zaboraviti ni njegovu
vedrinu i optimizam, njegovu predanost i posveenost dobrobiti svih studenata i
nastavnika ove asne kue, kao ni njegova akademska i nauna postignua sve ono
to smo eljeli da pokaemo na naunom skupu posveenom 60. godinjici roenja
i djelovanja i 10. godinjici njegove prerane smrti. Nadam se da e se na ovom skupu
barem dio njegovog ljudskog i akademskog habitusa osvijetliti iz raznih uglova u
radovima njegovih kolega i potovalaca njegovog djela.
To je najbolji nain da odamo dunu poast i sauvamo uspomenu na prof. dr.
Ibrahima Tepia za budua vremena i neke druge generacije koje ga nisu poznavale.
14

Vesna Mueta-Aeri

Prof. dr. Ibrahim Tepi (1947-1997)

Prof. dr. Ibrahim Tepi roen je u Srebrenici 3. augusta prije 60 godina. U

rodnom gradu zavrio je osnovnu i srednju kolu, a na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu historiju 1971. godine. Od 1971. godine radi kao asistent na predmetu
Historija naroda Jugoslavije novi vijek sa savremenom historijom, a od 1980. godine
na predmetu Historija Bosne i Hercegovine u XIX i XX stoljeu do 1918. godine.
Postdiplomske studije zavrio je na grupi za historiju Filozofskog fakulteta u
Beogradu 1979. godine odbranivi magistarski rad pod naslovom Trgovina BiH
od 1856. do 1875. godine. U okviru naunog i strunog usavravanja proveo je
dvije godine (1975-1977) na specijalizaciji na Katedri za historiju junih i zapadnih
Slavena Historijskog fakulteta moskovskog dravnog univerzitet Lomonosov. Tu
je zapoelo njegovo trogodinje istraivanje moskovskih i petrogradskih arhiva i
biblioteka, koje se i kasnije nastavilo. Tako je postao najbolji bosanskohercegovaki
poznavalac ruskih arhiva. Doktorsku disertaciju pod naslovom Bosna i Hercegovina
u ruskim izvorima od 1856. do 1878. godineodbranio je na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu 1986. godine. Iste godine izabran je za docenta na predmetu Historija
naroda Bosne i Hercegovine od konca XVIII stoljea do 1918. godine. Za vanrednog
profesora na istom predmetu izabran je 1990. godine, a za redovnog 1996. godine.
Za monografiju BiH u ruskim izvorima 1856.do 1878. godinepublikovanu u ediciji
Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, 1988. godine dodijeljena mu je republika
nagrada za nauni rad.
Od posebnog znaaja je rad prof. dr. Ibrahima Tepia u periodu od 1979. do 1991.
godine u zajednikoj redakciji u ANUBiH i Akademiji nauka SSSR na publikovanju
grae o Bosne i Hercegovine od 1850. do 1878. godine. Kao nauni sekretar naeg
dijela redakcije prof. dr. Ibrahim Tepi je dao veliki lini doprinos uspjehu ovog
poduhvata.
Nauni opus prof. dr. Tepia obuhvata preko 40 bibliografskih jedinica, od kojih
je svakako najznaajnije djelo BiH u ruskim izvorima 1856-1878.godine. Na bazi
izvorne arhivske grae u ovoj monografiji prof. dr. Tepi je obradio izvjetaje ruskih
konzula u Sarajevu, Mostaru i Dubrovniku koji sadre podatke o poloaju Bosne
i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva, organizaciju osmanske vlasti i njeno
funkcionisanje, poreski sistem, finansije, privredu, vojsku i policiju kao i prisustvo
Rusije u kulturnom i prosvjetnom ivotu Bosne i Hercegovine. Osim toga, na osnovu
15

vesna mueta-aeri

nove ruske grae nastalo je nekoliko posebnih radova o bosanskom kolstvu, pokretu
seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini 1878. godine i o uspostavljanju austrougarske
vlasti u Bosni i Hercegovini 1878. godine. Treba istai da njegova istraivanja ruske
arhivske grae i objavljivanje rezultata istraivanja omoguuju reviziju dotadanjih
jednostranih interpretacija u dijelu bosanskohercegovake historiografije.
Nauno interesovanje prof. dr. Ibrahima Tepia nije se ograniilo samo na
ovim temama. On daje zapaene priloge iz historije trgovine i uope privredne i
socijalne historije, politike i kulturne historije, historijske geografije. Tome treba
dodati brojna istupanja na naunim skupovima u zemlji i inostranstvu. Autor je vie
enciklopedijskih jedinica, te koautor dva udbenika historije za osnovnu i srednju
kolu publikovana u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995.
Pored naune djelatnosti prof. dr. Ibrahim Tepi je sudjelovao u organizaciji
brojnih naunih skupova, radu redakcija razliitih publikacija, a u nastavi stvorio je
ugled dobrog predavaa i pedagoga.
U razdoblju od 1988. do 1992. godine prof. dr. Tepi je bio ef Odsjeka za historiju,
predsjednik Drutva istoriara Bosne i Hercegovine i sekretar redakcije Godinjaka
Drutva istoriara Bosne i Hercegovine. Na tim dunostima dao je zapaen doprinos
u organizaciji naunog i nastavnog rada, posebno u ratnim uslovima. Za dekana
Filozofskog fakulteta u Sarajevu izabran je ratne 1994. godine.
Pored istraivanja u ruskim arhivima, prof. dr. Ibrahim Tepi odlazi i u beki
arhiv s namjerom da dovri obradu teme Trgovina Bosne i Hercegovine u XIX
stoljeu. Agresija na Bosnu i Hercegovinu prekinula je rad na ovom projektu jer je
veina prikupljenog materijala unitena zajedno sa njegovom bogatom i briljivo
formiranom bibliotekom u njegovom domu na Dobrinji. Ponajvie zahvaljujui
njegovom angamanu 1994. godine u izdanju Vrhovne komande Armije Republika
Bosne i Hercegovine izala je knjiga Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do
kraja drugog svjetskog rata. Uz sve to bio je 4 godine u aktivnom sastavu Armije
Republike Bosne i Hercegovine. U tom periodu od neprijateljske granate je poginula
njegova supruga, majka etiri sina, a potom je u srebrenikoj tragediji stradalo 17
lanova njegove porodice.
Po zavretku rata, 1996-1997. godine ponovno odlazi u beki arhiv, gdje zajedno
sa kolegom Zijadom ehiem istrauje grau za historijski atlas Bosne i Hercegovine.
Okonanje ovog projekta naalost nije doekao. Atlas je objavljen 2002. godine pod
nazivom Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama.
Pored bavljenja nauno-istraivakim i pedagokim radom, nakon rata prof.
dr. Ibrahim Tepi svu svoju snagu je usmjerio na vraanje ivota na Filozofskom
fakultetu. Okuplja kadrove i stimulie ih za rad, pokazujui svojim linim primjerom.
Osim toga mogli ste ga zatei zajedno sa domainom Filozofskog fakulteta Hasanom

16

prof. dr. ibrahim tepi (1947-1997)

Osmanagiem kako i nedeljom obilazi Fakultet i prati radove na njegovoj sanaciji.

Za nepune 4 godine uspio je Fakultetu vratiti duu. Naalost nije doekao da vidi
rezultate svog angaovanja.
Na dan kada je njegova Bosna i Hercegovina, za koju se borio rijeju i djelom,
trebala da slavi svoj roendan, 24. novembra 1997. godine umro je jedan njen asni
sin. Prerana smrt prekinula je njegove nove projekte od izuzetnog znaaja na nau
nauku i formiranje naune svijesti u Bosni i Hercegovini. Njegovom smru historijska
nauka je izgubila naunika u punom zamahu, njegove kolege ovjeka spremnog
uvijek da pomogne, da razumije, da saslua, a ja osobno iskrenog prijatelja.
Sve to je uradio za bosanskohercegovaku nauku, svoju porodicu, saradnike i
generacije mladih kojima je predavao, radio je s ljubavlju, ne tedei nimalo sebe.
Meutim, njegovo srce nije izdralo, lina tragedija i tragedija koja je zadesila Bosnu
i Hercegovinu ostavile su duboki trag i uinile da je u pedesetoj godini ivota njegovo
srce prestalo da kuca.

17

zijad ehi

Bibliografija radova prof. dr. Ibrahima Tepia*

a) Knjige
Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (1856-1878), Veselin Maslea, Sarajevo,
1988, str. 586, ir.
b) Posebna izdanja
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina na geografskim i
historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo, 2002. (koautor Zijad ehi)
Historischer Atlas Bosnien und Herzegowina Bosnien und Herzegowina auf
geographischen und historischen Karten, Sejtarija, Sarajevo, 2007. (koautor Zijad
ehi)
Historical Atlas of Bosnia and Herzegovina Bosnia and Herzegovina on
geographical and historical maps, Sejtarija, Sarajevo, 2007. (koautor Zijad ehi)
c) Udbenici
(sa F. Isakovi), Historija za 7. razred osnovne kole (1. izdanje), R BiH, Ministarstvo
obrazovanja nauke i kulture, Sarajevo 1994, str. 144, lat. (Drugo izdanje, Sarajevo
1996.)
(sa F. Isakovi), Historija za III razred gimnazije, (1. izdanje), R BiH, Ministarstvo
obrazovanja nauke i kulture, Sarajevo 1994, str. 176, lat. (Drugo izdanje, Sarajevo
1996.)
d) lanci i rasprave
Trgovina Despia u prvoj polovine XIX vijeka, Godinjak drutva istoriara BiH,
20, (1972-1973), Sarajevo 1974, 65-100, lat.
Izgradnja saobraajnica u Bosni i Hercegovini od sredine XIX vijeka do austrougarske okupacije, Prilozi Instituta za istoriju, (XVII) 18, Sarajevo 1981, 45-71, ir.
O prisustvu ruske knjige u Bosni i Hercegovini 50-tih i 60-tih godina XIX vijeka i
otvaranju vilajetske tamparije, Pregled 71/4, Sarajevo 1981, 481-498, ir.
*

Prilozi Instituta za istoriju, 28, Sarajevo, 1999, 293-296.

19

zijad ehi

Osnovna dostignua i problemi istoriografije u izuavanju istorije Bosne i Hercegovine

od sredine XIX vijeka do austrougarske okupacije 1878. godine.Savjetovanje o
istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982), Posebna izdanja ANU BiH, 65,
Sarajevo 1983, 55-65, lat.
Prilog za biografiju Riste Jeia, Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine,
36, (1985), Sarajevo 1985, 119-139, ir.
Osmanska vojska i policija u bosanskom vilajetu od 50-tih do 70-tih godina XIX
vijeka, Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 37, (1986), Sarajevo 1986,
91-116, lat.
kolovanje aka i studenata iz Bosne i Hercegovine u Rusiji od 50.-tih i 70.-tih
godina XIX vijeka , Prilozi Instituta za istoriju (XXI) 22, Sarajevo 1986, 245-248.
Pokreti seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini krajem este i poetkom sedme decenije XIX
vijeka u svjetlu ruske grae, Istorijski zbornik, (VII) 7, Banjaluka 1986, 63-102, ir.
Fojnica u XIX vijeku, Fojnica kroz vijekove, Fojnica-Sarajevo 1987, 93-121, lat.
kolstvo u Bosni i Hercegovini prema izvjetajima ruskih konzulata u Sarajevu i
Mostaru 50-ih do 70-ih godina XIX vijeka, Radio Sarajevo, Trei program, XV/5758, Sarajevo 1987, 365-387, lat.
Uporeivanje vrijednosti podataka iz ruske arhivske grae i podataka iz javne
publicistike za istoriju Bosne i Hercegovine od 1850. do 1875. godine, Meunarodni
nauni skup, Problemi istorije Bosne i Hercegovine 1850-1875, Posebna izdanja
ANU BiH, Knjiga LXXXIV, Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 20, Sarajevo
1987, 131-144, lat.
Uspostavljanje austrougarske okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini u izvjetajima
ruskog konzulata u Sarajevu (1879-1880), Prilozi Instituta za istoriju (XXIII), 24,
Sarajevo 1988, 107-130,ir.
(sa R.Petrovi), Sarajevo, Sette citta jugo-slave tra Medioevo e Ottocento (Sedam
jugoslovenskih gradova izmeu srednjeg vijeka i XIX stoljea), (a cura Sergio Anselmi),
Quaderni monografici di Proposte e ricerchen. 9, Ancona 1991, 78-100, tal. + lat.
Poloaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom Carstvu u vrijeme provoenja
tanzimatskih reformi, Istina o Bosni i Hercegovini. injenice iz istorije BiH,
Sarajevo 1991, 43-50, lat.
Dravnopravni i politiki poloaj BiH za vrijeme austrougarske vladavine
1878-1914, Istina o Bosni i Hercegovini. injenice iz istorije BiH, Sarajevo
1991, 51-60, lat.
Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljea do austrougarske okupacije 1878.
godine, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata,
Sarajevo 1994, 131-172, lat.

20

bibliografija radova prof. dr. ibrahima tepia

Neum, Sutorina i bosansko primorje poslije 1463. godine, Neum i bosansko

primorje, Vojna biblioteka 2, Sarajevo 1994, 19-27, lat.
O finansijskom poloaju Bosne i Hercegovine u sastavu Osmanskog carstva od 50-tih
do 70-tih godina XIX stoljea u svjetlu ruskih izvora, Prilozi Instituta za istoriju, 37,
Sarajevo 2008, 11-29, lat.
e) Prikazi i osvrti
Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine, XIX godina, 1970-1971, Sarajevo
1972, str. 342, Prilozi Instituta za istoriju (IX/I) 9/1, Sarajevo 1973, 449-452, lat.
Dr. Devad Juzbai: Jeziko pitanje u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini
pred prvi svjetski rat, Svjetlost, Sarajevo 1973, str. 129, Godinjak drutva istoriara
Bosne i Hercegovine, 20, (1972-1973), Sarajevo 1974, -278, lat.
Zarubjenije Slavjane i RossijaDokumenti Arhiva M.F. Rajevsovo 40-80. godi
XIX vjeka, Nauka, Moskva 1975, str. 575, Glasnik Arhiva i Drutva arhivskih
radnika Bosne i Hercegovine XVI-XVII (1976-1977), Sarajevo 1976-1977, 267271, lat.
Branislav Begovi, Razvojni put umske privrede u BiH u periodu austrougarske
uprave (1878-1918) sa posebnim osvrtom na eksploataciju uma i industrijsku preradu
drveta, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela, Knjiga LIX, Odjeljenje drutvenih
nauka , knj. 31, Sarajevo, 1978-1979, XVIII-XIX, 409-414, ir.
Dr. Ahmed Hadirovi: Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini 1918-1941,
RadBeograd 1978, 499, Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 28-30,
(1977-1979), Sarajevo 1979, 321-323, lat.
Nauni skup Stvaranje jugoslovenske drave 1918, Ilok, 17-19. maja
1979, Godinjak drutva istoriara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979),
Sarajevo 1979, 330-331, lat.
Ujedinjena omladina srpska i njeno doba 1860-1875. Graa iz sovjetskih arhiva,
Matica Srpska, Novi Sad 1977, str. 399, Prilozi Instituta za istoriju, (XV) 16, Sarajevo
1979, 291-294, ir.
Diskusija, Nauni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine, Posebna
izdanja ANU BiH 93, Sarajevo 1979, 418-421, lat.
Zbirka Mihaila D. Hmirova o jugoslovenskim zemljama u XIX vijeku, Prilozi
Instituta za istoriju (XVI), 17, Sarajevo 1980, 239-249, lat.
Pervoe serbskoe vosstanie 1804-1813. gg. i Rossija, Kniga pervaja 1804-1807,
Izdateljstvo Nauka Moskva 1980, 480 str. Prilozi Instituta za istoriju (XVII), 18,
Sarajevo 1981, 327-332, ir.

21

zijad ehi

Midhat ami, Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeu (18361878) i njihovi utisci o njoj, Veselin Maslea, Sarajevo 1981, 330 str, Prilozi Instituta
za istoriju (XVII), 18, Sarajevo 1981, 332-335, ir.
Dragutin Pavlievi: Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Sveuilina Naklada
Liber, Zagreb 1980, 234, str, Pregled 71/9-10, Sarajevo 1981, 1213-1217, ir.
XX. redovna skuptina Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Godinjak drutva
istoriara Bosne i Hercegovine 31-33, (1982), Sarajevo 1982, 281-286, lat.
XXI. skuptina Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Godinjak drutva istoriara
Bosne i Hercegovine 31-33, (1982), Sarajevo 1982, 297- 301, lat.
arl Irijart, Bosna i Hercegovina - putopis iz vremena ustanka 1875-1876, Veselin
Maslea, Sarajevo 1981, Prilozi Instituta za istoriju (XVIII), 19, Sarajevo 1982, 325328, lat.
Sovetskoe slavjanovedenie, Institut slavjanovedenija i balkanistiki Akademija
nauka i umjetnosti SSSR, 1-6, Moskva 1981, Godinjak drutva istoriara Bosne i
Hercegovine, 34, (1983), Sarajevo 1983, 157-159.
D. F. Popliko, Vasa Pelagi i Rossija. Iz istorii serbskoj revoljucionnoj misli, Akademija
nauka i umjetnosti Saveza sovjetskih socijalistikih republika SSSR, Institut
slavjanovedenija i balkanistiki, Izdateljstvo NaukaMoskva 1983, str. 255, Godinjak
drutva istoriara Bosne i Hercegovine, 35, (1984), Sarajevo 1984, 149-152, ir.
Istorieskaja nauka na moskovskom universitete 1934-1984, Izdateljstvo
Moskovskogo universiteta, Moskva 1984, str. 332, Godinjak drutva istoriara
Bosne i Hercegovine 35, (1984), Sarajevo 1984, 165-167, ir.
Tomislav Kraljai, Kalajev reim u Bosni i Hercegovini (1882-1902), izd.
Veselin Maslea, Sarajevo 1987, 567. str. Istorijski zbornik (IX) 9, Banjaluka 1988,
205-207, ir.

22

husnija kamberovi

Osvrt na knjigu Ibrahima Tepia Bosna i Hercegovina u

ruskim izvorima 1856-1878

Pria o knjizi Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878profesora

Ibrahima Tepia, za koju je on dobio i godinju nagradu Veselin Masleaza 1988,
mene vraa u dan kada je Tepi branio svoju doktorsku disertaciju, koju je kasnije
samo pretoio u ovu knjigu. Tada sam, naime, jo kao student, prisustvovao odbrani
i sjeam se kako je profesor Rade Petrovi, pomalo vodei rauna o Tepievom
moskovskom mentoru profesoru Viktoru Georgijeviu Karasjovu, Tepia oslovljavao
kao Ibrahim Mustafajevi Tepi. Taj mi je detalj ostao duboko urezan u sjeanje.
Mi studenti smo to razliito komentirali, ali se sjeam da je preovlaujue uvjerenje
bilo da je profesor Petrovi je svojim oslovljavanjem Tepia sa Mustafajeviu
izvjesnoj mjeri rusiziraonjegovo djelo koje je nastalo pod mentorstvom profesora
Karasjova.
Tepieva knjiga Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878rezultat je
jednog vremena i historiografije koja je robovalaiskljuivo arhivskim dokumentima.
U historiji nae historiografije moglo bi se kazati kako je ova knjiga objavljena nekako
pod kraj razdoblja koje su neki skloni nazivati tradicionalistikom historiografijom,
ali bih ja kazao kako je ona nastala u vrijeme kada je naa historiografija doivljavala
svoj vrhunac. Ubrzo nakon toga svi mi smo uli u razdoblje ope destrukcije, od
ega nije bila poteena niti historiografija. Ta knjiga je nastala u vrijeme kada su
sistematski planirana, finansirana i provoena ozbiljna nauno-historijska istraivanja.
Tepiu je u zadau dopalo da istrauje ruska vienja historije Bosne i Hercegovine
u drugoj polovici 19. stoljea. U to je vrijeme u Banjoj Luci Galib ljivo zapoeo sa
objavljivanjem svojih knjiga o historiji Bosne i Hercegovine u 19. stoljeu, koje su,
meutim, umjesto historije BiH postale svojevrsni zbornici austrijskih dokumenata
o bosanskohercegovakoj historiji u tom razdoblju. Najvie dokumenata bilo je iz
bekih arhiva, a same knjige su pruale austrijske poglede na dogaaje iz historije ove
zemlje. Kada je Tepi objavio svoju knjigu (1988), ljivo je objavio knjigu o Bosni i
Hercegovini od 1826. do 1849, a narednih godina on e nastaviti po istom modelu
ispisivati austrijska vienja stanja u Bosni i Hercegovini sve do poetka 1870-ih
godina.
Zato ovo spominjem? Ne zato to elim usporeivati te tri knjige, jer se one znatno
razlikuju u metodolokom pristupu, kritikom valoriziranju izvora i tako dalje, nego
23

husnija kamberovi

samo da ukaem kako je Tepieva knjiga nastala u vremenu kada su openito u

historiografiji Bosne i Hercegovine provoena istraivanja o pogledima velikih sila
na ovaj dio Osmanskoga carstva i kada se historija ove zemlje istraivala na temelju
dokumentacije velikih sila. Tada ve imamo i knjige o francuskim vienjima tadanjih
dogaaja u Bosni i Hercegovini, objavljuju se vienja britanskih putopisaca o stanju
u BiH i tako dalje. Sve su to knjige koje su izvanagledale na bosanskohercegovaku
historiju. S druge strane, Ahmed Alii je jedini gledao iznutrana historiju ove
zemlje, sagledavajui dogaaje i procese na temelju osmanske, dakle domae izvorne
grae. Tepieva knjiga je, pak, posve precizna: ona nije historija BiH u ovom
vremenu, nego daje prikaz historije toga razdoblja na temelju ruskih izvora. Nije
ovo niti knjiga o ruskoj politici prema Bosni i Hercegovini, iako se iz nje moe i to
iitavati, nego prevashodno knjiga koja pokazuje rusko vienje tadanjih odnosa u
Bosni i Hercegovini. Mjestimice je Tepi inio komparativne pristupe ruskih i drugih
vienja istih dogaaja, ali je u prvom planu ipak ostala ruska slika. Zbog toga, ta slika
trai dodatna dotjerivanja, dodatne komparativne pristupe i tako dalje.
U vezi s ovom knjigom treba naglasiti jo i to kako je ona rezultat Tepievog
viegodinjeg rada u jednom timu ruskih i bosanskohercegovakih historiara, koji
je publicirao dva toma dokumenata o odnosima Rusije prema Bosni i Hercegovini u
drugoj polovini 19. stoljea. Tepi je bio radna lokomotiva itavog tima. No, o radu
na tim dokumentima govorit e drugi sudionici ovoga dananjeg podsjeanja.
Ako bismo o ovoj knjizi govorili na klasian nain, onda bi trebalo spomenuti kako
ona na 586 stranica, razdijeljenih u pet velikih poglavlja, kritikim vrednovanjem
ruske arhivske grae, prije svega izvjetaja ruskih konzula iz Sarajeva, Mostara i
Dubrovnika, ali i tadanje ruske tampe, obrauje socijalni, politiki, privredni i
kulturni razvoj Bosne i Hercegovine u treoj etvrtini 19. stoljea.
Najvei dio grae na kojoj se temelji ova knjiga ine izvjetaji ruskih konzula.
Historijska vrijednost tih izvjetaja u mnogome je ovisila od linosti konzula i
njihove najue okoline, pa je Tepi zbog toga rekonstruirao tanu sliku ruskih
konzularnih predstavnika u BiH i potanko izloio biografije konzula i njihovu
idejnu opredijeljenost. Zato je ovo bilo vano? Zato da bi se pokazalo kako je u
tadanjoj ruskoj konzularnoj mrei bilo izuzetno kvalificiranih ljudi, koji se u svojim
izvjetajima nisu ograniavali samo na prikupljanje informacija, nego su njihovi
izvjetaji esto bili prave male studije o stanju u zemlji. Giljferding, ulepnjikov i
Kudrjavcev (konzuli iz Sarajeva), kao i niz konzula iz Mostara i Dubrovnika, bili su
izuzetno dobro informirani i pisali dosta opirne i temeljite izvjetaje na temelju ijih
informacija Tepi gradi svoju priu u ovoj knjizi.
Tepi, naravno, nije samo slijedio informacije ruskih konzula. On uoava
nedostatke ruske izvorne grae naglaavajui kako ona u osnovi znai traganje
za konfesionalnom strukturom u ijem kontekstu lei shvatanje da je Bosna i
24

osvrt na knjigu ibrahima tepia bosna i hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878

Hercegovina srpska zemlja a da je njena konfesionalna obojenost rezultat istorijskih

okolnosti u kojima je jedan dio Srba prihvatio katolianstvo, a drugi islam(str. 86).
U ovom kontekstu Tepi je prilino kritian i prema ruskim pogledima o svim
ostalim dogaajima u bosanskohercegovakom drutvu. On pokazuje kako ruska
graa gleda na socijalni poloaj seljatva, ali ukazuje kako ta graa akcenat stavlja
na odnose hriana i muslimana u kojima su prvi (hriani), prema ruskom vienju,
bili rtve nesreenih odnosa u Osmanskoj carevini. Ipak, Tepi zakljuuje kako
su ruski dokumenti od neprocjenjivog znaaja jer pruaju mogunost izuavanja
socijalne istorije onog vremena, bez obzira na pojedine njihove slabosti koje
proistiu iz religiozne obojenosti konzula kao predstavnika velike pravoslavne
zemlje(str. 154). Ne zanemarujui ove slabosti izvorne grae, Tepi je ipak uspio
prikupiti jako puno informacija o seljakiim ustancima, organizaciji i funkcioniranju
uprave, finansijskom sistemu i trgovakim i saobraajnim prilikama, te o osmanskoj
vojsci i policiji u bosanskom vilajetu, prisutnosti ruske knjige u BiH, kolovanju
bosanskohercegovake omladine u Rusiji i kolskom sistemu u Bosni i Hercegovini.
Na kraju, valja ipak podcrtati kljunu slabost ruskih konzulskih izvjetaja, koja
se sastoji u tome to se oni uglavnom fokusiraju na problematiku vezanu za poloaj
pravoslavnog stanovnitva Bosne i Hercegovine toga vremena. Ostaje na nauci da
komparativnim pristupom i suoavanjem izvora razliite provenijencije (ruske,
austrijske, osmanske, britanske ...) jo jedanput pretrese ovo veoma vano razdoblje u
naoj povijesti. U tom smislu Tepieva knjiga e svakako biti nezaobilazna.

25

ismet dizdarevi
Vrijedno i jedinstveno historiografsko djelo*
(Ibrahim Tepi, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1989)

Biblioteka Kulturno nasljeeuinila je znaajan doprinos razvoju historijskih

nauka Bosne i Hercegovine. U njoj je tampano jedno originalno nauno djelo
Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima 1856-1878.Autor djela dr. Ibrahim
Tepi je u njemu, argumentovano, nepristrasno i jeziki ivo, opisao i razjasnio
prilike i dogaaje u posljednjoj deceniji osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.
Njegovi kritiki sudovi o ovim, u historijskoj nauci, manje poznatim vremenima su
rezultirali iz dugogodinjeg, vrlo briljivog i pedantnog analiziranja ruske izvorne
grae (preteno iz moskovskih i lenjingradskih arhiva), informacija iz onovremene
nedjeljne i dnevne tampe ( , i ), i podataka iz
savremene sovjetske strune literature.
Duh nepristrasnosti i naune kritinosti pristupan je u svih pet poglavlja Ruski
konzulati i konzuli u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku posljednjih decenija osmanske
vladavine, Poloaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu, Seljaki pokreti u Bosni
i Hercegovini krajem este i poetkom sedme decenije XIX vijeka, Bosanskohercegovaki
ustanak 1875-1878. i posljedice, Prisustvo Rusije u kulturno-prosvjetnom ivotu Bosne
i Hercegovine ove obimne ali vrlo pregledne knjige. Ono to je dokumentaciono
djelo, opisano i, uz puni respekt naune metodologije, protumaeno u svakom
poglavlju moglo bi biti tretirano kao pet knjiga. Pet poglavlja je pet zasebnih knjiga,
koja, u organskoj sintezi, ine vrijedno i jedinstveno djelo nae historiografije. Ali
ne samo historiografije, ve i ire. Doprinos je i naukama koje istrauju fenomene
kulture i fenomene obrazovanja i vaspitanja.
U petom poglavlju Prisustvo Rusije u kulturno-prosvjetnom ivotu Bosne i
Hercegovine autor razmatra problematiku o kojoj se u dosadanjim naunim
istraivanjima iz historije malo pisalo. U radovima iz historije pedagogije, a pogotovo
u radovima iz historije psihologije, nema ni pomena o onom to se deavalo u zadnjim
decenijama osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ruska arhivska i druga graa,
na nain kako je data i kako je nauno interpretirana u ovom poglavlju omoguava
nam da sigurnije sagledamo i pouzdanje ocjenjujemo kulturne i vaspitno-obrazovne
dogaaje u Bosni i Hercegovini tokom tree etvrtine 19. vijeka.
*

Prosvjetni list, br. 778, Sarajevo, 1989.

27

ismet dizdarevi

Autor naglaava da je udio Rusije u kulturno-prosvjetnom ivotu Bosne i

Hercegovine u zadnjim decenijama osmanske vladavine bio vrlo znaajan. Dr.
Ibrahim Tepi tvrdi da se aktivnost Rusije u oblasti prosvjete odvijala uglavnom
u tri pravca: pomaganje bosanskohercegovakih crkava i manastira u knjigama,
kolovanje odreenog broja mladia u ruskim kolama, i pomaganje otvaranja i
rada kola u Bosni i Hercegovini. Politika pozadina ruske pomoi je oigledna.
Dizanje kulturnog i obrazovnog nivoa pravoslavnog stanovnitva bilo je, kako
govore izvjetaji konzulata, najbolja brana politici grkih vladika i katolikoj
propagandi. Ruski konzulati (posebno konzulati u Sarajevu i Mostaru) su, u tom
pravcu, odigrali izvanrednu ulogu. Konzulati nisu radili samo na uspostavljanju i
odravanju veza izmeu bosanskohercegovakog pravoslavnog stanovnitva ve su
se i sami bavili procjenama potreba (podvukao I.D.) ovog stanovnitva u oblasti
obrazovanja i vaspitanja, a u okviru jaanja uloge pravoslavne crkve i suprotstavljanja
islamu i katolicizmu, za koje su smatrali da ugroavaju opstanak pravoslavne vjere i
uspostavljanja ruskog utjecaja.
Autor otkriva duboku pozadinu ruske pomoi, ali on ne zanemaruje da ukae i na
vrijednost te pomoi. Pomo u vidu knjiga, svetenike odede, pomo oko izgradnje
i popravke crkava i kola i borba za zatitu domaeg nieg pravoslavnog svetenstva
su samo neki pokazatelji. Meutim, istovremeno, Rusija je teila da sprijei prodor
i drugih, vrlo konstruktivnih ideja. Sprijeila je projekat bosanskog valije Topal
Osman-pae (u novootvorenoj tampariji u Sarajevu se mogla tampati crkvena
knjiga za potrebe pravoslavnih crkava) i prodaju Vukovog i Daniievog prijevoda
Biblije koja je publikovana u Londonu.
Ruska arhivska i druga graa ukazuje i na injenicu da je Rusija (vlada i slavjanski
komiteti), ve od poetka 1857, vodila brigu oko izbora i kolovanja mladia iz Bosne
i Hercegovine na ruskim univerzitetima i akademijama. Autor pie o razlozima i
nainu kolovanja trideset mladia iz Bosne i Hercegovine u Rusiji. Ne ostaje, pri
tom, samo na optim ocjenama, ve ulazi i u ivotne historije pojedinih mladia.
Veina mladia nije okonala kolovanje, ali su, po svojim idejama, za ono vrijeme,
bili vrlo napredni.
Izvjetaji ruskih konzulata govore kolika je i kakva bila uloga Rusije u razvoju
kolstva Bosne i Hercegovine. Autor konstatuje da je bila vrlo znaajna i da je
zahvaljujui toj pomoi otvoreno nekoliko kola. Sredstva ruske vlade i slavjanskih
komiteta su naroito dola do izraaja kod otvaranja prvih enskih kola (kola
Stake Skenderove, enska gimnazija) i uzdravanju mostarske muke kole i kole pri
manastiru itomisli. Analizom kvalitativnih i kvantitativnih podataka (tabelarni
pregled broja kola i uenika u bosanskom vilajetu 1874. je znaajan i vrlo zanimljiv),
dr. Ibrahim Tepi ne otkriva samo kako je tekao proces razvoja kolstva u to vrijeme
u Bosni i Hercegovini (tanije, kako su, u izvjetajima ruskih konzulata, zabiljeeni),
28

vrijedno i jedinstveno historiografsko djelo

ve i kakve su bile ekonomske, drutvene i socijalnopsiholoke okolnosti u kojima

su se ovi procesi odvijali. Zapravo, u izvjetajima ruskih konzulata se nalaze i vrlo
znaajne informacije o sukobu ruskih interesa sa interesima Austrije, Njemake
i drugih zapadnih zemalja u Bosni i Hercegovini u profiliranju obrazovnih potreba
stanovnitva kao znaajnom segmentu politikog uticaja.
Ukazali smo samo na neke momente i to preteno iz jednog poglavlja ovog vrsnog
naunog ostvarenja nae historiografije. Djelo Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima
1856-1878je vrlo dokumentovano, zanimljivo i plastino pisano i usmjereno na
rasvjetljavanje okolnosti i dogaaja iz jednog vanog perioda bosanskohercegovake
historije, pa je, i zbog toga, realno oekivati da e naii na dobar prijem i to ne samo
kod ue strune javnosti, posebno historiara, ve i kod ireg kruga italaca koji
ele da znaju ne samo ta je sada ve i kako je ranije bilo, da bi, iz ugla historijskih
injenica, mogli bolje shvatiti vrijeme u kome sada ive.

29

zijad ehi

Ibrahim Tepi, Trgovina Bosne i Hercegovine od 1856.

do 1875. godine

U bosanskohercegovakoj i stranoj historiografiji nema djela u kojima se u cjelini

razmatra razvoj trgovine u BiH u periodu od 1856. do 1875. godine. Tu prazninu u
velikoj mjeri e popuniti knjiga prof. dr. Ibrahima Tepia Trgovina Bosne i Hercegovine
od 1856. do 1875. godine, koja predstavlja preraeni tekst magistarskog rada
odbranjenog na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1979. godine. Pored objavljenih
izvora, literature, tampe i rukopisa, u obradi problematike je koritena obimna arhivska
graa razvrstana u brojnim fondovima ruskih i bosanskohercegovakih arhiva, koja
sadri podatke relevantne za prouavanje problematike. To je omoguilo autoru da u
radu upotrijebi do tada nekoritenu arhivsku grau i donese brojne nove injenice.
Knjiga je koncipirana iz uvodnog dijela i pet poglavlja.
U I poglavlju pod naslovom Privredne prilike u Bosni i Hercegovini od 1856.
do 1875. godine panja je posveena demografskim kretanjima u BiH, koja su,
usljed nedostatka zvanine statistike, u historiografskim radovima obiljeena
razliitim metodolokim postupcima i aproksimativnim podacima. Nakon toga
autor je posvetio panju razmatranjima stanja u pojedinim privrednim granama,
zemljoradnji, stoarstvu, lovu, ribolovu, umarstvu, zanatstvu i rudarstvu. Znaajna
panja je posveena rekonstrukciji postojeeg finansijskog sistema u zemlji, izgradnji
komunikacija i ulozi telegrafa koju je on imao u razvoju trgovine.
U II poglavlju pod naslovom Unutranja trgovina autor je posebnu panju posvetio
nainu trgovanja na mjestima i vremenu na kojima se ona odvijala: u duanima,
pazarnim danima i na vaarima. Jedna od bitnih karakteristika bosanskohercegovake
duanske trgovine je bila da je ona dugo vremena ostala na nivou prodavnice mjeovite
robe i bilo je vrlo malo specijaliziranih duana.
Za promet i za trgovinu ivotnim namirnicama u gradovima, znaajnu ulogu su
imali pazarni dani. U XIX stoljeu su ustaljeni dani njihovog odravanja koji su se
zadrali do danas. U Bosanskom vilajetu su pazarni dani odravani u 68 razliitih
mjesta. Veliki znaaj za povezivanje spoljnjeg i unutranjeg trita kao i povezivanje
grada i sela, imali su vaari ili panduri.
U III poglavlju Spoljna trgovina, panja je posveena izvoznoj, uvoznoj i
tranzitnoj trgovini. Izvozna trgovina Bosanskog vilajeta bila je orijentisana uglavnom
31

zijad ehi

na austrijsko i balkanska podruja Osmanskog carstva. Najvei dio izvoza iz zemlje

je iao na austrijsko trite tako da je Austrija bila najvei i glavni trgovaki partner
Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovaka izvozna trgovina je obuhvatala nekoliko
privrednih grana uglavnom poljoprivredu i stoarstvo, umarstvo, rudarstvo.
Ona se uglavnom zasnivala na izvozu sirovina, to je bila jedna od karakteristika
nerazvijenih privrednih sistema.
Istovremeno se mijenjao i pravac te trgovine. Potrebe evropske industrije, u
prvom redu austrijske, su diktirale da Bosna i Hercegovina postane izvor jeftinih
sirovina i potroa evropske industrijske robe. Politika situacija na Balkanu je
omoguila Austriji da ona postane zemlja na koju je Bosna i Hercegovina iskljuivo
bila orijentisana.
Drugi vid spoljne trgovine Bosne i Hercegovine je bila uvozna trgovina, koja
se konstantno vremenom poveavala. Osnivanje konzulata evropskih drava je u
izvjesnoj mjeri utjecalo na poveanje uvoza, ali je ta mjera naila na poveanu aktivnost
Monarhije na ostvarenju ekonomske superiornosti i iskljuenju konkurencije na tlu
Bosne i Hercegovine. Od 1864. godine, od kada je bilo mogue pratiti kretanje uvoza
i izvoza, Austrija je u bosanskohercegovakom prometu uestvovala sa 80-90%.
Odreenu vrijednost u prometu Bosne i Hercegovine je imala tranzitna trgovina,
koja se nije odvijala prirodnim tokovima, dolinama rijeka nego preko planinskih
masiva, nerazvijenim i slabo organizovanim transportom. U tranzitnom prometu
aktivno su sudjelovali domai trgovci, koji su se posebno isticali u posrednikoj
trgovini izmeu Rumelije i Austro-Ugarske. Autor ukazuje na injenicu da su gotovo
svi dostupni izvori utvrivali da je Bosna i Hercegovina imala pasivan trgovaki
bilans tj. da je vie uvozila nego izvozila. Taj deficit je varirao iz godine u godinu i
zavisio je od niza okolnosti.
U IV poglavlju Propratne pojave u trgovini posebna panja je posveena
razmatranju carina, novanog i kreditnog sistema, mjera i utega, funkcije i zadataka
trgovakog suda, kao i ulozi reklame u funkciji trgovanja.
Do 1861. godine bosanske carine su davane pod zakup agama, begovima i
bogatim kranskim i jevrejskim trgovcima. Nakon 1861. godine prihodi od carina
kao i poslovi umruka su pripadali dravi. Razmjena sa Bosnom i Hercegovinom
se obavljala preko 45 graninih punktova. Organizacija carinske slube u Bosni i
Hercegovini je znaila veliko poveanje prihoda u korist dravne kase.
Posljednjih decenija osmanske uprave u Bosni i Hercegovini u opticaju je bilo oko
30 vrsta zlatnog, srebrnog i bakarnog novca. Slabosti monetarnog sistema Osmanskog
carstva su se odraavale i na monetarni kurs u Bosni i Hercegovini. Stalne devalvacije
osmanskog novca su nanosile veliku tetu trgovini. Nepostojanje jedinstvenog
novanog sistema i prisustvo stranih valuta su utjecali na to da se svaki poremeaj u

32

ibrahim tepi, trgovina bosne i hercegovine od 1856. do 1875. godine

valutnom sistemu zemlje, iji je novac bio u upotrebi, direktno odraavao na novani
sistem u Bosni i Hercegovini.
U procesu razvoja robno-novane privrede vanu ulogu je imao kreditni sistem.
Na njegov razvoj trgovina je utjecala posredno, putem duniko-povjerilakih
odnosa, zajmova, zelenaenja... Tek pred kraj osmanske uprave pojavili su se prvi
oblici uspjene organizacije kredita menafi-sanduci, koji su predstavljali poetak
poljoprivrednih kreditnih ustanova u Bosni i Hercegovini, iji je cilj bio da seljake,
kao glavne nosioce dravnih prihoda zatite od lihvara i da im omogue da doe do
povoljnog kredita.
U cilju izvoza i plasmana robe u kontaktu bosanskohercegovakih trgovaca sa
evropskim tritem razvili su se poslovni odnosi koji su se temeljili na dunikopovjerilakim odnosima. U bosanskohercegovakoj trgovini je postojao itav lanac
duniko-povjerilakih odnosa koji je poinjao od bekih i transkih trgovakih
kua a zavravao na neposrednom potroau, seljaku. Kredite koje je dobivao u
inostranstvu trgovac je vraao, uvaavajui sve regule modernog evropskog poslovanja,
ukljuujui potpisivanje mjenice, kamatne stope, nain vraanja i sl. U zemlji trgovac
se prilagoavao lokalnim uvjetima: izdavao je robu i biljeio u svoj tefter a klijentu je
davao cedulju, ustvari fakturu. Propratna pojava u trgovini je bilo lihvarenje, davanje
novca u zajam uz kamatu. Pod udarom zelenaa nali su se manje-vie svi drutveni
slojevi koji nisu raspolagali novcem, a u najteem poloaju je bilo seljatvo koje se
u vrijeme prelaska sa naturalne na robno-novanu privredu nalo izmeu nakovnja
i ekia drave i zemljoposjednika sa jedne i trgovaca i zelenaa s druge strane. U
posljednjoj deceniji osmanske uprave pojava bankrotstva u bosanskohercegovakoj
trgovini je dobila ire razmjere, to je u velikoj mjeri naruilo dotadanju harmoniju
koja je vladala u bosanskohercegovakoj ariji.
Od vremena uvoenja reformi u Bosni i Hercegovini je postojala institucija
Trgovakog suda. Prvi takav sud je osnovan je u Sarajevu 1852. godine a kasnije
su formirani i u Mostaru i Banjoj Luci. Njihov zadatak se sastojao u rjeavanju
trgovakih sporova. U njegovom radu su uestvovala 2 muslimana i 2 krana (jedan
franjevac i jedan pravoslavac) i jedan jevrej.
Pojava novog poslovnog duha kod trgovaca moe se pratiti na osnovu njihovog
odnosa prema reklamiranju robe. Ukidanjem esnafa i liberalizacijom privrednih
odnosa mijenjao se stav prema poslovnoj reklami, pa trgovci poinju u te svrhe da
koriste tampu.
U V poglavlju Nosioci trgovakog kapitala ukazano je na ulogu stranih trgovaca u
angaovanju trgovakog kapitala kao i na njihov drutveni profil.
Bosanskohercegovaki trgovci i bogate zanatlije u treoj etvrtini XIX stoljea su
predstavljali poseban drutveni sloj koji je inio glavnu privrednu snagu grada i varoi.

33

zijad ehi

Po socijalnoj strukturi on je bio heterogen i kretao se od sitnih zanatlija i trgovaca

svatara do krupnih posjednika trgovakog kapitala. Nosioci kapitala u trgovini
Bosne i Hercegovine bili su pravoslavci, jevreji i muslimani. Jevreji i pravoslavci su
se rano poeli ukljuivati u modernu evropsku trgovinu. Oni su vremenom postali
ne samo reprezentanti spoljne trgovine nego i glavni nosioci prvobitne akumulacije
kapitala. Istovremeno, muslimanski trgovci su se veinom bavili unutranjom
trgovinom i trgovinom istonom robom.
Kulturni ivot u bosanskohercegovakim gradovima u toku tree etvrtine XIX
stoljea, odvijao se van evropskih tokova. U takovoj atmosferi su radili i ivjeli
bosanskohercegovaki trgovci. Tek pred kraj osmanske uprave pojavljivale su se prve
konture modernih evropskih institucija.
Zanatlije i trgovci su imali svoje strukovne pirove, koji su redovno odravani kao
produetak esnafskih sveanosti a imali su i svoje izlete. Naroito su bili poznati
pirovi sarajevskih i mostarskih zanatlija.
Bila bi to zgusnuta zapaanja autora o razmatranoj problematici. Publikovanjem
ovog rukopisa bosanskohercegovaka historiografija e dobiti vrijedno djelo koje u
velikoj mjeri popunjava postojeu prazninu u razmatranjima socijalne historije BiH
do 1875. godine.

34

edin radui

Osvrt na zbirke izvora

elio bih istai da sam sa zadovoljstvom prihvatio poziv da uzmem uee na

ovom okruglom stolu i da na taj nain, sa svoje strane, dam skroman doprinos
vraanju dijela duga ivuih historiara rahmetli profesoru Ibrahimu Tepiu. S druge
strane, predstavljanje dijela naunog opusa profesora Tepia koji sam ja preuzeo na
sebe je dosta nezahvalan zadatak. Radi se o osvrtu na dvije vezane zbirke izvora
( 1850-1864,
. . . , ,
1985. i
1865-1875, . . . ,
, 1988.) koje su se pojavile u zajednikom izdanju Akademije nauka
Sovjetskog saveza i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao rezultat
rada cijelih timova naunika s obje strane, pri emu profesor Tepi, mada je prema
pouzdanim saznanjima ponio veliki teret u nastanku pomenutih zbirki izvora, nije
imao odluujuu ulogu u profiliranju, postavci i krajnjem odabiru materijala. S
pozicija dananje historiografije imalo bi se tota zamjeriti, kako samom naslovu
tako i koncepciji ovih zbirki izvora, koje na jedan nedovoljno nauno utemeljen
nain sugeriraju odgovor na kompleksno pitanje poetaka i razvoja nacionalnih
pokreta u Bosni i Hercegovini, uloge Rusije u tom procesu i openito pozicije
Bosne i Hercegovine u meunarodnim odnosima pred kraj osmanske vlasti. U
ovakvom pristupu su interesi i elje muslimanskog stanovnitva Bosne i Hercegovine
ostavljeni po strani. Ponavljam, odluujuu ulogu sa bosanskohercegovake strane
je imao jedan od dvojice glavnih redaktora Milorad Ekmei. Meutim, ako bi smo
zanemarili nedostatke navedenog pristupa koji nije bio izvan trendova u tadanjoj
historiografiji, ove zbirke izvora donese pojedinano vrijedne dokumente za obradu
izvjesnog broja tema iz historije Bosne i Hercegovine od sredine XIX stoljea do
kraja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. U tom dijelu posla veoma znaajnu
ulogu je imao rahmetli profesor Ibrahim Tepi.
U ovim zbirkama izvora hronoloki je prezentirano ukupno 478 dokumenata
(244 u prvoj i 234 u drugoj) ruske, austrijske i ex-jugoslovenske provinijencije.
Shodno praksi, za sve objavljene dokumente date su signature. Odabrana graa
je publicirana na jezicima originala, dok su materijali nastali na njemakom,
35

edin radui

italijanskom i francuskom jeziku pored izvornog prevoeni i na ruski, a dokumenti

nastali na osmanskom turskom pisani su latinskom grafijom i zatim prevoeni na
nestali srpskohrvatski jezik. Obje knjige su snabdjevene sadrajem dokumenata
u kojima se daje saeta informacija o dokumentu i datum njegovog izdavanja,
terminolokim rjenikom te registrima imena i geografskih pojmova, to sigurno
olakava posao istraivaima. Prilikom odabira materijala redakcija je birala do tada
nepublikovane i one najkarakteristinije dokumente koji, po njihovoj ocjeni, daju
najvanije informacije o dogaajima i drutveno-ekonomskom razvoju Bosne i
Hercegovine i koji bi trebalo da najbolje pokau krizu turskog feudalnog sistema.
Takav postupak u objavljivanju grae je uobiajen, ali istovremeno sa sobom nosi
i opasnost sugeriranja zakljuka od strane prireivaa. Po provenijenciji najvei
broj dokumenata ine izvjetaji ruskih i austrijskih konzula iz Sarajeva, Mostara i
Dubrovnika i njihova prepiska s Petrogradom i Beom. injenica da se radi o
konzularnim predstavnicima dvije od tri zemlje koje su imale najvaniju ulogu u
rjeavanju sudbine naroda i zemlje Bosne i Hercegovine, dovoljno govori o znaaju
prezentiranih dokumenata za izuavanje tretmana nae zemlje u meunarodonoj
politici potkraj osmanske vlasti a time i za bolje upoznavanje cjelokupne historije
Bosne i Hercegovine i regiona. Tim vie to konzularni izvjetaji ne sadre samo
slubena saoptenja o deavanjima u Bosni i Hercegovine ve povremeno i analize
nekih dogaaja i pojava. Pored toga, redakcija je veliku panju posvetila raznim
predstavkama, albama i molbama hrianskog stanovnitva iz raznih krajeva Bosne i
Hercegovine ruskom i austrijskom caru, njihovim vladama i crkvama u kojima se trai
njihova zatita i pomo, a koji su uglavnom bili pridodati konzularnim izvjetajima s
terena. Austrijski i ruski konzularni izvjetaji, kao i konzularni izvjetaji etiri ostale
velike sile (Velike Britanije, Francuske, Pruske odnosno Njemake i Italije) koje su
od sredine XIX stoljea poele otvarati svoje konzulate u Bosni, po vrijednosti su
odmah iza zvaninih osmanskih dokumenata jer sadre sakupljene najrazliitije
podatke o Bosni i Hercegovini tog vremena. Publicirani dokumenti u ovim zbirkama
izvora govore o geografskim osobinama zemlje, stanovnitvu, historiji, prirodnim
bogatstvima i privrednim potencijalima, postojeem nainu proizvodnje i razmjeni
dobara, cijenama, vjerskom ivotu, kolstvu i kulturi openito, svakodnevnici, stranim
konzulatima i konzulima. Kako je zadatak konzula bio da prate sve to se zbiva u ovoj
pokrajini skoro da nema nijedne sfere ljudskog ivota koja nije dotaknuta nekim od
odabranih izvora.
Oekivano, ruski konzuli su najvie pratili i izvjetavali o deavanjima meu i
oko pravoslavnog stanovnitva u Bosni i Hercegovini koje je bilo njihova prva ciljna
grupa, ali zbog izmijeanosti stanovnitva i postojeih odnosa meu pojedincima iz
razliitih vjerskih grupa, oni pravoslavce nisu mogli posmatrati izolirano od ostalog
stanovnitva ove osmanske pokrajine. Slina je situacija i s izvjetajima austrijskih

36

osvrt na zbirke izvora o p

konzula, samo to su njihova prioritetna ciljna grupa bili bosanskohercegovaki

katolici. U zbirke je uvrten i izvjestan broj dokumenata iz Vilajetskog arhiva
Orijentalnog instituta u Sarajevu koji sadre podatke o poduzimanju mjera vlasti na
provoenju reformi, rjeavanju izvjesnih sporova u oblasti agrara kao i smirivanju
nemira u krajevima Bosanskog ejaleta/vilajeta gdje je do njih dolazilo. Znaaj ove
grupe dokumenata porastao je nakon stradanja Orijentalnog instituta u vrijeme
agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pored toga, u prvu zbirku izvora uvrteni su
dokumenti iz fonda Mie Ljubibratia iz Arhiva Hercegovine u Mostaru, koji govore
o njegovoj ustanikoj aktivnosti i radu tajnih organizacija.
Zakljuno, iako se mogu i trebaju uputiti izvjesne kritike na obje knjige zbirki
izvora ( 18501864, i 18651875), i iako je jo i onovremena kritika dijelom prepoznala nedostatke postavke
i selektiranja izvora koji je primijenjen u ovim zbirkama izvora i da je, s obzirom
na vrijeme i okolnosti u kojima su dokumenti nastajali, kao i na poimanja i idejnu
opredjeljenost tvoraca dokumenata sugerirala da je prilikom naunog koritenja ovih
dokumenata potrebno podatke iz njih usporediditi s podacima iz drugih izvora,1
poten i obazriv istraiva e u njima nai obilje korisnog materijala za potpunije
sagledavanje vanih segmenata historije Bosne i Hercegovine u prelomnim
vremenima provoenja osmanskih reformi, agresivnog nastupa susjednih kneevina,
poetaka srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta i konano, pojaanog interesiranja
velikih sila za ovu najistureniju provinciju Osmanskog carstva.

Husnija Kamberovi, 18501864. 1985, 494 i 1865-1875, 1988, 438, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, god.
XXIV, br. 25/26, Sarajevo 1990, str. 365; Uporedi i s Iljas Hadibegovi,
1850-1864. (Oslobodilaka borba naroda Bosne i
Hercegovine i Rusija 1850-1864). Dokumenti. Odgovorni redaktori: J. A. Pisarev i M. Ekmei.
Moskva, 1985. s. 494, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, godina XXXVIII, Sarajevo
1987, str. 152-155.
37

fahd kasumovi

Doprinos prof. dr. Ibrahima Tepia izuavanju socijalne i

ekonomske historije Bosne i Hercegovine u 19. stoljeu

Ekonomska i socijalna historija obiljeila je drugu polovinu 20. stoljea u

evropskoj i svjetskoj historiografiji te i danas predstavlja znaajan segment u ukupnoj
historiografskoj produkciji brojnih zemalja. Svjetska strujanja i pomjeranje interesa
istraivaa na ekonomska i socijalna pitanja nisu zaobili ni istraivae u Bosni i
Hercegovini koji su pronalaskom i analizom novih i kvalitativno drugaijihvrsta
izvora nastojali proiriti dotadanja saznanja i razumijevanje povijesti Bosne u
osmanskom periodu. Socijalno-ekonomska problematika koja je ukljuivala agrarne
odnose, trgovinu, zanatsvo, rudarstvo, poreski sistem, socijalne nemire, saobraaj
i slina pitanja, bila je i prije druge polovine 20. stoljea djelimino zastupljena u
bosansko-hercegovakoj historiografiji, s tim da je potrebno istai da nije predstavljala
tzv. main streami da je metodologija naunog rada bila na znatno niem nivou
u odnosu na standarde koji su danas aktualni. Nakon Drugog svjetskog rata
intenzivirana su istraivanja socijalno-ekonomske historije na naunim osnovama i s
irim uvidom u raznovrsnije historijske izvore.
Drutvo i ekonomija u Bosanskom ejaletu u 19. stoljeu kompleksan su problem
za ije je izuavanje potrebno uzeti u obzir brojne meusobno isprepletene faktore
koji su na njih djelovali od unutranjih promjena opeg osmanskog socijalnoekonomskog konteksta i reformskih aktivnosti do politikih okolnosti u kojima su
se razvijali. Na alost, ne postoji nijedna cjelovita studija o drutveno-ekonomskim
prilikama u Bosanskom ejaletu u 19. stoljeu. Meutim, pojedina pitanja poznata su
zahvaljujui radovima nekolicine istraivaa. Meu onima koji su svojim radovima
doprinijeli stvaranju potpunije slike socijalno-ekonomskih prilika u Bosanskom
ejaletu u 19. stoljeu nalazi se i prof. dr. Ibrahim Tepi.
Profesor Tepi je jo na poetku svoga naunoga puta iskazao sklonost za
izuavanje socijalno-ekonomske problematike. Njegov prvi objavljeni rad nosi
naslov Trgovina Despia u prvoj polovini 19. vijeka.1 Rad je nastao na osnovu zbirke
trgovake korespondencije i trgovakih deftera poznate sarajevske kue Despia, koja
se uva u Istorijskom arhivu u Sarajevu. Zbirka je uglavnom pisana na narodnom
jeziku koji se u to vrijeme govorio u Sarajevu i njegovoj okolini, a manji broj pisama
1

Ibrahim Tepi, Trgovina Despia u prvoj polovini XIX vijeka, Godinjak Drutva istoriara Bosne i
Hercegovine, 20 (1972-73.), Sarajevo, 1974, 65-100.
39

fahd kasumovi

i rauna je na njemakom, talijanskom i grkom jeziku. Rad je imao za cilj da prikae

izrastanje jedne pravoslavne trgovake kue koja je predstavljala tipian primjer
prerastanja zanatlija u trgovce i nosioce akumulacije kapitala u Bosni i Hercegovini.
Prije ovoga, o sarajevskim trgovcima pisali su Vladislav Skari, Vladimir orovi,
Vasilj Popovi, Vuk Vinaver, Hamdija Kreevljakovi i Seid Tralji. Profesor Tepi
je u svoj rad ukljuio rezultate do kojih su doli navedeni autori te ih je zahvaljujui
bogatoj izvornoj podlozi koju je koristio dopunio i dao do sada najkompletniji prikaz
aktivnosti jedne trgovake porodice iz Sarajeva u prvoj polovini 19. stoljea.
Despii su se u poetku bavili urijskim zanatom. Na koncu 18. stoljea
poeli su se baviti i trgovinom. Trgovali su na prvom mjestu urkovima i gotovim
proizvodima od krzna, neobraenim i poluobraenim vrstama krzna, solju i
alitrom koji su potrebni za obradu krzna, a kasnije su u svoje poslovanje ukljuili
i trgovinu pamukom, kafom, eerom, voskom, koama, ohom te povremeno i
riom, svilom i fesovima. Bili su jedna od najistaknutijih sarajevskih porodica koja
se bavila unutranjom, meunarodnom i tranzitnom trgovinom. Sve to donosilo
im je ogromne prihode. Profesor Tepi donio je konkretne podatke o mjestima na
kojima je pojedina roba nabavljana, tritima na kojima je plasirana, punktovima na
kojima je pretovarana, zatim, o cijenama pojedine robe, zaradama koje su ostvarivali
Despii, kao i o mrei komisionara i ortaka s kojima su Despii suraivali. Pojasnio
je mentalitet pravoslavnih sarajevskih trgovaca koji su djelovali u skladu s evropskim
principima poslovanja, njihovo prilagoavanje uslovima trine ekonomije, tokove
meunarodne trgovine i mjesto Sarajeva i Bosne u njoj. Podaci o iroko zasnovanoj
mrei poslovnih suradnika s kojima su Despii ulazili u poslovne poduhvate, a koje
nalazimo u navedenom radu profesora Tepia, omoguavaju nam stjecanje uvida u
aktivnosti ostalih sarajevskih trgovaca, pravoslavnih i muslimanskih, i njihove odnose
s trgovakom kuom Despia. Navedena poslovna aktivnost Despia dopunjena je
prikazom njihovog novanog poslovanja. Trgovci iz ove porodice pozajmljivali su
pojedinim licima novac uz kamate razliite visine, a i sami su radi veih poslovnih
poduhvata uzimali zajmove kod uglednih muslimanskih trgovaca i ostalih osoba
koje su imale kapital. Kreditno poslovanje i uloga trgovaca u njemu u osmanskom
periodu u Bosni generalno su malo obraivani, pa su podaci koje je donio profesor
Tepi vrijedan doprinos izuavanju ovih pitanja.
Nakon rada o Despiima, koji se odnosio na prvu polovinu 19. stoljea, profesor
Tepi se fokusirao na prouavanje historije Bosne i Hercegovine u periodu od 1850.
do 1878. godine, to ini preteni dio naunoga opusa koji je ostavio iza sebe.
Zanimanje za ekonomska pitanja nastavio je i dalje. Na postdiplomskom studiju u
Beogradu odbranio je 1979. godine magistarski rad pod naslovom Trgovina Bosne i
Hercegovine od 1856. do 1875. godine.2
2

Spomenica (1950-1980), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1980, str. 41-42.

40

doprinos prof. dr. ibrahima tepia izuavanju socijalne i

ekonomske historije bosne i hercegovine u 19. stoljeu

Dvije godine iza toga, objavio je rad Izgradnja saobraajnica u Bosni i Hercegovini
od sredine 19. stoljea do austro-ugarske okupacije.3 Pitanje izgradnje komunikacija
u Bosni u periodu od 50-ih do 70-ih godina 19. stoljea i prije ovog rada bilo je
predmet historijske obrade, ali ne i posebnog istraivakog rada. Osnovni uvjet za bri
ekonomski razvitak i unapreivanje trgovine bilo je poboljanje saobraajne mree,
pa je temeljita obrada ovog pitanja izuzetno znaajna za razumijevanje ekonomske
historije Bosne i Hercegovine. Na osnovu prvorazrednih izvora, na prvom mjestu
razliitih slubenih prijepiski i izvjetaja koje su slali uposlenici ruskog konzulata u
Sarajevu, profesor Tepi je popunio brojne praznine koje su oteavale razumijevanje
saobraajnih prilika u Bosni. Obradio je nain i faze izgradnje puteva, osnovne putne
pravce, kvalitet i stanje kolosijeka, njihovo odravanje, vrste i brojnost prevoznih
sredstava te znaaj novoizgraenih puteva s vojnog i ekonomskog aspekta. Posebnu
panju posvetio je nastanku i kratkotrajnoj djelatnosti Kolskog podvoznog drutva,
koje je 1866. godine osnovano u Sarajevu s poetnim kapitalom od 1000 akcija sa po
500 groa, kao i aktivnostima odjeljenja navedenog drutva u Mostaru. Pored toga, u
osnovnim crtama dotakao je i ulogu rijenog transporta u Bosni. U dijelu u kojem se
osvre na izgradnju eljeznice ograniio se na prezentaciju ruskih podataka o ovom
pitanju.
Pitanja socijalno-ekonomskog karaktera prof. dr. Ibrahim Tepi obraivao je i
u radu Pokreti seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini krajem este i poetkom sedme
decenije XIX vijeka u svjetlu ruske grae.4 Rad je zasnovan na dokumentima iz Arhiva
spoljne politike Rusije i onovremene ruske tampe, na prvom mjestu dnevnog lista
Sankt Peterburgskie vedomosti. Navedenom temom ranije se bavio Vasilj Popovi
na osnovu domae, francuske i grae na njemakom jeziku, kao i ruska naunica V.
N. Kondratjeva. Ruski konzulat u Sarajevu s panjom je pratio deavanja oko ustanka
u Krajini i Posavini i uredno slao izvjetaje ruskoj vladi. Dopisnici ruskih novina
takoer su pokazivali veliko zanimanje za ovo pitanje. Na osnovu ove grae mogue
je rekonstruirati itav niz zanimljivih detalja oko navedenih pobuna, a posebno neke
od uzroka koji su do njih doveli i ciljeve seljaka. Budui da je ruski konzulat ostvario
direktni kontakt s predstavnicima pobunjenih pravoslavnih seljaka, konzularna
prijepiska nudi prvorazredne informacije o nainu na koji su seljaci percipirali
osmansku vlast i ifluk-sahibije u Bosni, kao i o socijalno-ekonomskim problemima
i fiskalnom pritisku s kojima su se oni susretali. Profesor Tepi je ovo znalaki
prepoznao te je naunoj javnosti prezentirao brojne nove injenice o ruskoj percepciji
socijalno-ekonomskih prilika u Bosni krajem este i poetkom sedme decenije 19.
stoljea. Nauni doprinos navedenog rada ogleda se upravo na ovom polju. S druge
3

Ibrahim Tepi, Izgradnja saobraajnica u Bosni i Hercegovini od sredine XIX vijeka do austrougarske okupacije, Prilozi Instituta za istoriju, (XVII) 18, Sarajevo, 1981, str. 45-71.
4
Ibrahim Tepi, Pokreti seljaka u Bosanskoj Krajini i Posavini krajem este i poetkom sedme decenije
XIX vijeka u svjetlu ruske grae, Istorijski zbornik, (VII) 7, Banjaluka, 1986, str. 63-102.
41

fahd kasumovi

strane, pojedini opi stavovi kojima se sugerira da su se turske vlasti i lokalni feudalci
bili orijentisali na pritisak niih slojeva, posebno hriana5 (podvukao F.K.) spadaju
u generalne/radikalne i sa stanovnita savremenih naunih istraivanja neutemeljene
tvrdnje te ih treba pripisati utjecaju starije literature. Pored ovoga, potrebno je istai
i da prof. Tepi uzroke pobuna u Bosanskoj krajini i Posavini pod utjecajem ruskih
izvora vidi prije svega u socijalnoj situaciji seljaka6 te tako minimizira utjecaj spoljnopolitikih faktora na kransko stanovnitvo u Bosni.
ivotno djelo prof. dr. Ibrahima Tepia je knjiga Bosna i Hercegovina u ruskim
izvorima (1856-1878).7 Budui da je osvrt na samu knjigu programom predvien
u opirnijoj verziji kod drugog izlagaa, ja sam se na ovom mjestu ograniio samo na
kratko spominjanje pojedinih problema koji se u njoj tretiraju, s ciljem postizanja
cjelovitog uvida u opseg pitanja socijalno-ekonomskog karaktera kojima se u svom
radnom vijeku bavio profesor Tepi. Pojedine teme koje je ranije izuavao u konciznoj
verziji ukljuio je i u knjigu Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima. Tako se u njoj
mogu pronai podaci o pokretu/pobuni seljaka u Bosanskoj krajini i Posavini 1858.
godine te poglavlje o izgradnji saobraajnica. Pored toga, autor u ovoj knjizi ide
korak dalje i ukljuuje niz znaajnih socijalno-ekonomskih pitanja. Prikazane su
trgovake prilike u kontekstu odnosa s Rusijom, za to je izmeu ostalog iskoristio
neobjavljene podatke iz svog magistarskog rada, zatim ostali ustanci i pobune seljaka
iz ovog perioda i, to je posebno vano, poreski sistem i openito socijalno-ekonomski
poloaj seljatva.
Ekonomska i socijalna historija Bosne i Hercegovina u periodu od 1800. do 1878.
godine i danas je krupno istraivako polje na kojem postoji itav niz otvorenih
pitanja i problema. Njihovo rasvjetljavanje na prvom mjestu zahtjeva sistematsko
istraivanje osmanske grae koja daje pogled iznutrana kljuna drutvenoekonomska pitanja, ali, isto tako, za formiranje cjelovite slike potrebno je podatke
na osmanskom jeziku iskombinirati i komparirati sa izvorima domae provenijencije
i graom iz arhiva susjednih drava i velikih evropskih sila tog vremena. Prof. Tepi
pamtit e se, izmeu ostalog, i po tome to je obradio podatke iz ruskih arhiva i
pojasnio rusku percepciju drutveno-ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini u
19. stoljeu. Sklapanje cjelovitog mozaika historije drutva i ekonomije u Bosni time
je dobilo jednu novu komponentu.
5

Ibidem, str. 67
Ovaj stav prof. Tepi eksplicirao je i u kasnijim radovima sintetskog karaktera. Usp. Ibrahim Tepi,
Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stoljea do austro-ugarske okupacije 1878. godine, u: Bosna i
Hercegovina od nastarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, tab Vrhovne komande Oruanih
snaga Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, str. 158.
7
Ibrahim Tepi, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (18561978), Veselin Maslea, Sarajevo,
1988, str. 1-586.
6

42

amila kasumovi

Vojno-politiki i kulturoloki aspekt bosansko-hercegovake

historije pred kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija
prof. dr. Ibrahima Tepia

Prof. dr. Ibrahim Tepi je tokom svog radnog vijeka bio posveen pronalaenju,
analiziranju, interpretaciji i prezentaciji ruskih izvora, koji su doprinijeli rasvjetljavanju
pojedinih segmenata bosanskohercegovake historije u XIX stoljeu. Njegov rad
predstavlja znaajan doprinos naoj historiografiji. Za ovu priliku, odluili smo
prisutne podsjetiti na neke od radova profesora Tepia, koji tretiraju vojno-politiki
i kulturoloki segment bosansko-hercegovakog drutva u posljednjim decenijama
osmanske vlasti na ovim prostorima.
I Vojno-politiki aspekt
Prouavanje problema vojne organizacije Osmanskog carstva predstavlja znaajan
napor svakog istraivaa da odgonetne samu sr osmanske drave. Naime, kako je
cjelokupan drutveno-ekonomski sistem Osmanskog carstva imao vojni karakter,
o emu najbolje svjedoi timarski sistem, to je rjeavanje vanih pitanja vezanih
za organizaciju osmanske vojske predstavljalo ujedno i put ka rjeavanju vanih
drutveno-ekonomskih problema osmanske drave. Dodatnu teinu pomenuto
pitanje dobija u XIX stoljeu koje su u Carstvu obiljeile razliite, manje ili vie
uspjene, reformne aktivnosti. Potreba za reformama se javila onog momenta, kada
je bolesnik na Bosforupoeo gubiti bitke u sukobu sa istaknutim evropskim silama,
kada se pokazalo da osmansku vojsku treba modernizirati i osvjeiti preustrojem
vojnih redova i modernim naoruanjem, te kada su odreeni vojni elementi,
poput janjiara, postali prijetnja vlasti sultana. Reforme su na podruju Bosanskog
ejaleta znaajno kasnile, ali se od 50-ih godina Bonjaci vie nisu mogli odupirati
neizbjenom. Vremenom su se iskristalisala dva metoda provoenja reformi u Bosni:
silom (Latasov metod) ili upornim pregovorima sa bosanskim prvacima, to je polo
za rukom Devdet-pai.
Iako je posljednjih dvadeset godina osmanske uprave u Bosni izuzetno zanimljiv,
dogaajima bremenit period, posebno kada je uspostavljanje regularnih vojnih
jedinica u pitanju, bosansko-hercegovaka historiografija ne obiluje radovima koji
su sveobuhvatno, kritiki pristupili izuavanju ovog pitanja. Pregled reformnih
43

amila kasumovi

djelovanja osmanskih sultana, s osvrtom na Bosnu, dali su u svojim magistarskim,

odnosno doktorskim tezama, Ahmed S. Alii i Zijad ehi.1 Pojedinim pitanjima
vezanim za osmansku vojsku bavio se i Hamdija Kreevljakovi i dr.2 Osim toga,
potrebno je naglasiti da dokumenti oficijelne vlasti, dakle oni na osmanskom jeziku
nisu u potpunosti iskoriteni, te da je uz njih mogue koristiti i grau drugaije
provenijencije, domae izvore poput lista Bosna, izvora na njemakom jeziku i sl.3
Znaaj rada Osmanska vojska i policija u Bosanskom vilajetu od pedesetih do
sedamdesetih godina XIX vijeka prof. Tepia ogleda se u tome to je rad izvjestan
pokuaj da se u cjelini sagleda pitanje osmanske vojske, te to je pri tome autor
koristio izvore iz sovjetskih arhiva i ruske listove koji su izlazili u tom periodu.
Podaci koje u svom radu donosi prof. Tepi profilirani su vrstom izvora koje je
autor koristio. Budui da se radi o izvjetajima ruskih konzula, koji su boravili u Bosni
i koji su s puno panje pratili deavanja u ovom dijelu Carstva, ne udi injenica
da se znatan dio podataka odnosi na utvrivanje brojanog stanja osmanske vojske
u Ejaletu. O reformama koje su bile aktuelizirane od 1856. s Hatt-i hmayunom,
autor pie s opih gledita, razmatrajui iste na podruju cjelokupnog Carstva, dok,
recimo, Latasovo djelovanje u Bosni prati tek 60-ih godina, kada je isti znaajan dio
posla ve zavrio. Prof. Tepi donosi neto vie podataka o Devdet-pai i njegovom
djelovanju u Bosni, dijelom i stoga to su Devdet-paine aktivnosti bile posebno
interesantne ruskom konzulu. Hijerarhija u redovima osmanske vojske, kao i njen
raspored u Ejaletu, vrsta naoruanja koje je koristila, vojne pripreme, te stanje u
kojem su se nalazile tvrave takoer su bili dijelom Tepieva interesovanja. Znaajan
doprinos historiografiji predstavlja posljednji dio rada koji tretira pitanje osmanske
policije, o kojoj se vrlo malo pisalo. Autor nas upoznaje sa razliitom terminologijom
koja se koristila vezano za ove snage, poput termina sejmeni, panduri, milicija, zaptije
i andarmi, ali ne daje objanjenje koji je od navedenih termina najopravdaniji za
upotrebu. Prof. Tepi se osvre na nain regrutacije policijskih snaga, njihove zadatke,
te posebno na surovost kojoj su pribjegavali prilikom izvravanja dunosti, zbog ega
su, kako autor navodi, bili omraeni u narodu.
Tepi svoja razmatranja o vojsci i policiji u Bosni zavrava sa 1875. godinom kada
ovo podruje ulazi u kovitlac turbulentnih dogaaja koji su promijenili tok ne samo
balkanske, nego i evropske historije.
Kada je u pitanju politika historija Bosne i Hercegovine, posebnu panju prof.
Tepia je privukla 1878. godina, kao prelomna godina u kojoj je Bosna u relativno
1

Ureenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983.; U smrt za cara i domovinu,
Sarajevo 2007.
2
H. Kreevljekovi, Devdet-paina pisma o Bosni iz 1864. godine, U: Izabrana djela IV, Sarajevo
1991. Isti, Pripremna vojna kola u Sarajevu 1872-1878, Novi Behar, Sarajevo 1937.
3
Dovoljno je spomenuti recimo zapise Josefa Kotescheta.
44

vojno-politiki i kulturoloki aspekt bosansko-hercegovake historije pred

kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija prof. dr. ibrahima tepia

kratkom vremenskom periodu iz jednog kulturno-civilizacijskog kruga prela u

drugi. U radu Uspostavljanje austrougarske okupacione vlasti u Bosni i Hercegovini
u izvjetajima ruskog konzulata u Sarajevu (1879-1880), Tepi je posvetio panju
izuzetno znaajnom i u historiografiji esto obraivanom problemu.4 Autorov je
doprinos izuavanju spomenutog problema koritenje izvora ruske provenijencije
(izvjetaji ruskih konzula), iako su oni djelimino i prije koriteni u obradi ove teme.5
Koliko je 1878. godina kompleksna po obimu i teini problema i pitanja koje je trebalo
rijeiti u Bosni svjedoe i domai izvori, ali i izvjetaji konzula velikih evropskih
sila. Radi ilustracije spomenut emo samo neka pitanja: stav osmanske vlasti prema
otporu stanovnitva Bosne i Hercegovine novoj vlasti, karakter pobune-socijalni
aspekt, uspostavljanje Narodnog odbora i kasnije vlade, djelovanje ustanika, austrougarske vojne operacije i napredovanje u Bosni, migracije stanovnitva, ekonomska
kriza, otpor Sarajeva okupaciji, odjek okupacije u susjednim zemljama i sl.
Posebno su u ovom periodu bili znaajni izvjetaji koje su konzuli stacionirani u
Bosni slali svojim matinim zemljama. Iz ovog okvira se ne izdvajaju ni izvjetaji ruskog
konzula Nikolaja Nikolajevia Ladienskog, koji je stigao u Sarajevo u januaru 1879.
godine. Fokus prof. Tepia stoga i jeste period koji je nastao u Bosni netom poslije
okupacije, gdje veina problema koje je okupacija izavala jo uvijek nije bila rijeena.
Ladienski se u svojim izvjetajima posebno osvre na borbu novouspostavljene
vlasti protiv razbojnitva, razoruanje domaeg stanovnitva, uspostavu sudske
vlasti, ekonomsku situaciju u Bosni, repatrijaciju bosanskohercegovakih izbjeglica,
te na odnos pripadnika katolike, pravoslavne i muslimanske konfesije prema novoj
vlasti.
U februaru 1880. godine Ladienski naputa Sarajevo, a mjesto ruskog konzula
preuzet e u oktobru iste godine Bakunjin. Iako je Ladienski boravio u Bosni i
Hercegovini samo godinu dana, ostavio je vrijedne podatke koji oslikavaju situaciju
u Bosni odmah po okupaciji. Zahvaljujui profesoru Tepiu, ovakvi podaci su postali
dostupni i irim naunim krugovima. Treba ipak istai kako su ovdje u pitanju
izvori narativnog tipa, koji pruaju pregrt informacija, ali, s druge strane, esto
navedu istraivaa na pozitivistiki pristup problemu. Ovakvi izvori su znaajni za
sagledavanje odreenih problema budui da daju razmatranja i zakljuke oevidaca,
4

Ovdje neemo nabrajati pojedinane radove koji se bave pitanjem okupacije Bosne i Hercegovine.
Dovoljno je da spomenmo nauni skup koji je odran u Sarajevu 23-24. oktobra 1978. godine na
temu Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini. Radovi sa ovog skupa objavila
je ANUBiH (vidi: Posebna izdanja, knjiga XLIII, Odjeljenje drutvenih nauka, knjiga 8, Sarajevo
1979.). Osim toga, Berislav Gavranovi je izvrio izbor, a ANUBiH je objavila grau vezanu za ovaj
period (Vidi: Berislav Gavranovi, Bosna i Hercegovina u doba austrougarske okupacije 1878. god,
Sarajevo, 1973.)
5
Usp. V. I. Freidzon, Otkliki v Rossii na borbu v Bosnii i Gercegovine protiv okkupantov v 1878.
godu; U: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, 173-193
45

amila kasumovi

ali njihovo koritenje bez kombinacije sa izvorima zvanine uprave, ne moe dati
sveobuhvatnu sliku dogaaja.
Kako se prethodno govorilo o vanim problemima vezanim za vojno-politiku
historiju Bosne XIX stoljea, treba istai da pristup sagledavanje problema iz jednog
uglasvakako moe biti jako koristan i donijeti nove informacije, no, prednost ima
pristup sveobuhvatnog razmatranja problema koji podrazumijeva kompariranje
podataka iz razliitih vrsta izvora. Obilje izvora razliitog porijekla i karaktera, u
kojima su posebno bitni izvori oficijelne uprave, put su ka objektivnom sagledavanju
odreenih problema. Osim toga, narativni izvori, kakvi su esto izvjetaji konzula,
historiarima uveliko olakavaju posao, ali ih, s druge, strane mogu dovesti u opasnost
pozitivistikog pristupa, gdje prepriavanje izvora baca sjenu na osbni peat samog
autora.
II Kulturno-prosvjetne prilike u Bosni i Hercegovini u posljednjim
godinama osmanske uprave, prema ruskim izvorima
Kako su reforme osmanskog drutva sve vie uzimale maha i na podruju Bosne
i Hercegovine, poele su se uoavati znaajne promjene unutar razliitih socijalnih
struktura ovog dijela Carstva. Moda je najoiglednija promjena registrirana u sloju
vodeih gradskih trgovaca koji su mahom bili pravoslavne vjeroispovijesti. Nakon
ukidanja janjiara, koje je za posljedicu imalo slabljenje i postepeno propadanje
esnafske organizacije, spomenuti trgovci su posebno angairali u trgovini sa
odreenim evropskim zemljama. Napredovanje u poslovnom planu, pratila je
povoljna finansijska situacija ovog sloja drutva, koja je dalje neumitno vodila i
njihovom kulturnom uzdizanju. U tome su bili presudni i kontakti sa partnerima iz
drugih zemalja, mada je Srbija u tom pogledu odigrala presudnu ulogu. Mladii, koji
su poticali iz uglednih trgovakih porodica kolovali su se uglavnom u evropskim
centrima poput Bea i Pete, gdje su dolazili u dodir sa romantiarskim idejama
srpskog nacionalnog pokreta. Odreeni krugovi su zagovarali ideju ujedinjenja svih
Junih Slavena, pri emu je Srbija dobila ulogu ujedinitelja. Sline ideje, sa neto
izmjenjenim ulogama, dopirale su i sa zapada, s hrvatskih prostora.
Bosna je, zapravo, postala interesna sfera svojih susjeda, pri emu je Srbija imala
pokroviteljsku pomo mone Rusije. Cilj je bio privui stanovnitvo pravoslavne
vjeroispovijesti velikosrpskim idejama. Najbolje sredstvo za postizanje spomenutog
cilja bila je tampana rije. Knjige, asopisi, magazini ili udbenici su lako pronalazili
put do konzumenata, pri emu se njihov sadraj relativno brzo irio i vertikalno i
horizontalno kroz bosanskohercegovako drutvo. Srbija je posebno nastojala
rasturati po Bosni knjige vjerskog sadraja ili udbenike, jer su oni bili najbolji garant
da e ciljana skupina primiti poruku.

46

vojno-politiki i kulturoloki aspekt bosansko-hercegovake historije pred

kraj osmanske uprave: ruski kontekst i interpretacija prof. dr. ibrahima tepia

Ciljana skupina se nalazila uglavnom po veim gradskim centrima, dok su se nove,

napredneideje, ali i prosvjeivanje neobrazovanog puka teko irili van gradskih
sredina. U Bosni su u tom smislu od posebnog znaaja bili Sarajevo i Mostar, gdje su
radile tamparije, gdje su se mogle itati novine i gdje su djelovale linosti koje su se
zalagale za ideje prosvjeenosti. U Mostaru su se svojim angamanom, ali i vezama
sa Rusijom posebno isticali jeromonasi Prokopije okorilo i Joanikije Pamuina. U
praksi se njihov rad ograniavao na prikupljanje dobrovoljnih priloga za potrebe crkve,
te na povremene izlete u svijet knjievnog stvaralatva i etnografskog prikupljakog
rada. Na obojicu je veliki utjecaj imao Vuk Karadi, ali i krug autora oko Srbskodalmatinskog magazina, koji je izlazio na razliitim mjestima, ali najdue u Zadru.
U Sarajevu je svojevrstan fenomen predstavljala jedna od rijetkih obrazovanih,
drutveno aktivnih i prosvjeivanju okrenutih ena Staka Skenderova. Njen napor
bio je usmjeren na otvaranje enske kole i prikupljanje novca koji bi joj omoguio
realizaciju ove ideje. Ona je, s tim u vezi, suraivala i sa osmanskim vlastima, ali i sa
ruskim konzulima. Budui da je manje bila fokusirana na nacionalne ideje aktuelne
u to doba, pravoslavna zajednica u Sarajevu je nije prihvatala.
O crticama iz kulturno-prosvjetnog ivota Bosne u XIX stoljeu, kojih smo
se prethodno samo dotakli, pisalo se u domaoj historiografiji. Pitanjem kolstva,
pismenosti, pisane rijei tampanih djela bavili su se Mitar Papi, Todor Kruevac,
ore Pejanovi i drugi. Postoje posebne studije koje razmatraju pitanje kolskih
prilika kod tri vodee konfesije u Bosni.6 U djelu Ljetopisi(Sarajevo, 1976.),
objavljene su biografije i djela prethodno navedenih prosvjetitelja.
Prof. Tepi je u tri rada: O prisustvu ruske knjige u Bosni i Hercegovini 50-ih i 60ih godina XIX vijeka i otvaranje Vilajetske tamparije, kolovanje aka i studenata iz
Bosne i Hercegovine u Rusiji od 50-ih do 70-ih godina XIX vijeka, te kolstvo u Bosni i
Hercegovini prema izvjetajima ruskih konzulata u Sarajevu i Mostaru 50-ih do 70-ih
godina XIX vijeka, nastojao rasvijetliti kulturno-prosvjetne prilike u Bosni od 50-ih
do 70-ih godina XIX stoljea iz novog, ruskog ugla. Pri tome su mu ponovo osnovnu
bazu podataka predstavljali ruski izvori, a posebno izvjetaji ruskih konzula. Zadatke
ruskih konzula u Bosni, autor je sumirao u tri take: 1. dobavljanje i rasturanje
knjiga na bosanskohercegovakom teritoriju, 2. slanje domae djece na kolovanje
u Rusiju i 3. pomaganje pravoslavnih kola u Bosni i Hercegovini. Navedeni zadaci
su bili predmetom autorove analize u tri spomenuta lanka u kojima se prof.
Tepi osvrnuo na veliku zainteresiranost Rusije da alje knjige crkvenog karaktera
u Bosnu, na borbu konzula ulepnikovog s osmanskim vlastima koje su izrazile
elju da takve knjige ubudue tampaju u Vilajetskoj tampariji, te na mjere koje
je osmanska vlast preduzimala kako bi anulirala ruski utjecaj, kojeg je bila svjesna.
6

Npr. Hajrudin uri, Muslimansko kolstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1983.
Mitar Papi, Hrvatsko kolstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Sarajevo, 1982.
47

amila kasumovi

kolovanje bosanskohercegovakih mladia u Rusiji je bio jo jedan od naina da

se ire ruske, antiosmanske ideje u Bosni. Meutim, ruska vanjska politika je ipak
bila poprilino diskretna po tom pitanju, svjesna da bi pretjerane aktivnosti ovog
tipa izazvale podozrenje zvanine uprave. Tako autor dolazi do zakljuka da praksa
kolovanja domaih mladia u Rusiji nije postigla eljeni intezitet. U periodu od
1857. do 1869. godine u Rusiji se kolovalo tek 19 mladia. Kako su ruski konzuli bili
uglavnom univerzitetski obrazovani, mladi ljudi, oni su iskazivali elju da pomognu
pravoslavnim kolama u zemlji. U tom smislu, prof. Tepi donosi nove podatke o
uspostavljanju veze izmeu konzula Giljferdinga i Stake Skenderove u cilju pruanja
materijalne pomoi ovoj Sarajki kako bi otvorila i uspjeno vodila djevojaku kolu.
Tepi daje pregled odnosa Skenderove sa ruskim vlastima od momenta kada je
uspostavljena prva veza 1858. godine, do momenta kada su ti odnosi zahladnili.
Takoer se osvre i na pruanje finansijske pomoi mukoj pravoslavnoj koli u
Mostaru i koli u itomisliima.
Navedeni radovi prof. Tepia predstavljaju svojevrstan doprinos kulturnoj historiji
Bosne i vrijedna su dopuna dosadanjih historiografskih saznanja na ovom polju.
***
Bilo da je razmatrao pitanja iz vojno-politike ili kulturno prosvjetne povijesti
Bosne XIX stoljea prof. Tepi je, zahvaljujui poznavanju izvora do tada malo
poznatih bosanskohercegovakoj naunoj javnosti, uspio dati doprinos dosadanjoj
historiografiji i tako si osigurati znaajno mjesto na polju historijske nauke.

48

emir o. filipovi

Povijesni atlas Bosne i Hercegovine

(Zijad ehi i Ibrahim Tepi: Povijesni atlas Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama,
Sejtarija, Sarajevo, 2002, 348 str.)

Atlasi koji na svojim stranicama daju vizualni prikaz politikog i historijskog

razvoja pojedinih drava imaju znaajnu ulogu u stvaranju jasne percepcije o mjestu
tih drava u prolosti, kao i u odreivanju puta kojim one ele ii u budunost. Oni
takoer bitno oblikuju svijest i identitet graana, formirajui kod njih odreen
stav o teritorijalnoj zaokruenosti zemlje u kojoj ive. O znaaju koji im se pridaje
ilustrativno govori injenica da je za objavljivanje trotomnog Historijskog atlasa
Kanade svojevremeno izdvojeno ak 14 miliona kanadskih dolara. Stoga ne udi to
se atlasi te vrste nalaze u skoro svim bibliotekama, te slue kao neizostavna pomagala
u nastavnom i istraivakom radu.
Djelo takvog renomea i takve namjene je sigurno i Povijesni atlas Bosne i
Hercegovine, koji predstavlja jedan od znaajnijih projekata bosanskohercegovake
historiografije pokrenutih u posljednjih petnaest godina. Po obimu i raznovrsnosti
uvrtenog materijala Atlas je Bosnu i Hercegovinu uveo u svijet moderne kartografije,
a po svom pionirskom karakteru postao je i svojevrsno ishodite za sve budue
istraivae koji budu tretirali bosanskohercegovaku historiju kroz tu prizmu.
Naalost, idejni tvorac i inicijator ovog kapitalnog poduhvata, prof. dr. Ibrahim
Tepi, nije doekao njegovu konanu realizaciju, iako mu je svojim doprinosom
udario snaan autorski peat. Tepievo djelo, meutim, nije ostalo bez dostojnih
nasljednika. Njegov posao je nastavio dr. Zijad ehi koji je oko sebe uspio okupiti
veu skupinu bosanskohercegovakih naunika, ijim je ueem u projektu Atlas
ustvari postao i reprezent jedne generacije strunjaka razliitih profila koji su
doprinijeli da on bude objavljen u svom konanom obliku.
Ideja o stvaranju jednog sveobuhvatnog Povijesnog atlasa BiH javila se
jo ratne 1994. godine, kada je uoena potreba za detaljnijim ocrtavanjem
bosanskohercegovakih granica kroz prolost. Naime, kao dugotrajan projekt, na
ijoj se izradi radilo punih 7 godina, Atlas je trebao popuniti prisutnu prazninu
u nauci i obezbijediti zadovoljavajue kartografsko tumaenje historije Bosne i
Hercegovine. Kada je konano objavljen 2002. godine, kao najmonumentalnije
49

emir o. filipovi

djelo izdavake kue Sejtarija, Atlas je predstavljao ostvarenje prijeko potrebnog

stupnja u razvoju bosanskohercegovake nauke. Sa otprilike 200 karata na oko 350
stranica, tampan u tirau od 5 000 primjeraka, Atlas je postao jedinstveno djelo
te vrste u Bosni i Hercegovini. O njegovom znaaju govori i injenica da je od
Fondacije za izdavatvo Federacije BiH dobio nagradu za najbolje kartografsko djelo
za 2002. godinu, te da je promoviran u svim veim centrima Bosne i Hercegovine.
Takoer je bio predstavljen i na zagrebakom Interliberu, a pet godina nakon
prvobitnog izdanja Atlasa na bosanskom jeziku, objavljeno je i njegovo njemako i
englesko izdanje, ime je ovo djelo postalo dostupno i stranoj javnosti.1 esto citiran
i koriten u nastavi i istraivakim radovima, zapaen u irim strunim i naunim
krugovima, Atlas je opravdao svoju pojavu time to je postao nezaobilazna referenca
bosanskohercegovake historije.2
Iako namjera njegovih prireivaa nije bila da se sve to se odnosi na prikazivanje
Bosne i Hercegovine na geografskim i historijskim kartama prikupi i obradi na jednom
mjestu, Atlas je ipak objedinio raznoliku kartografsku grau relevantnu za izuavanje
bosanskohercegovake i regionalne historije. U njegovu konanu redakciju ule su
karte iz kartografskih zbirki svih najvanijih znanstvenih institucija u Sarajevu, iz
Arhiva BiH, Istorijskog arhiva, Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, Zemaljskog
muzeja, te vanih ustanova u inozemstvu kao to su Beki Ratni arhiv i Bavarska
dravna biblioteka u Mnchenu.
U koncepcijskom smislu, Atlas prati hronoloku liniju, te su karte u njemu
sortirane prema do sada ustaljenoj periodizaciji bosanskohercegovake historije na
srednjovjekovno, osmansko, austro-ugarsko, te moderno razdoblje kada je Bosna i
Hercegovina bila u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Nezavisne Drave
Hrvatske, te Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije. Unato injenici da
dinamian proces formiranja dananjih granica Bosne i Hercegovine nije uvijek
bivao zabiljeen u preciznim kartografskim prikazima, na stranicama Atlasa su
1

Zijad EHI Ibrahim TEPI: Historischer Atlas Bosnien und Herzegowina Bosnien und
Herzegowina auf geographischen und historischen Karten, Sejtarija, Sarajevo, 2007; ISTI: Historical
Atlas of Bosnia and Herzegovina Bosnia and Herzegovina on geographical and historical maps,
Sejtarija, Sarajevo, 2007.
2
Usporedi prikaze Atlasa: Medina JUSI: Kontinuitet dravnosti Bosne i Hercegovine na
geografskim i historijskim kartama (Prof. dr. Ibrahim Tepi, prof. dr. Zijad ehi: Povijesni atlas
Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo,
2002. godine), Obrazovanje odraslih, 3, Sarajevo, 2002, 157-160; Medina JUSI: Promoviran
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine, Prosvjetni list, LVI/895 (nova serija VI/62), Sarajevo, 2002,
4; Amer OBRADOVI: Mapa historijskog puta (Povijesni atlas Bosne i Hercegovine), Dani, br.
280, Sarajevo, 2002, 60-61; Esad KURTOVI: Bosna i kartografija (Zijad ehi Ibrahim Tepi,
Povijesni atlas Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama,
Izdavako drutvo Sejtarija, Sarajevo 2002.), Godinjak Bonjake zajednice kulture Preporod, god.
II, Sarajevo, 2002, 270-271; Salih JALIMAM: Povijesni atlas BiH, Didaktiki putokazi, VIII, 27,
Zenica, 2002, 101-102.
50

povijesni atlas bosne i hercegovine

predstavljeni gotovo svi segmenti viestoljetne bosanske prolosti. U tom pogledu

je posebna panja posveena historiji Bosanskog ejaleta, ija je vea zastupljenost,
s obzirom na dugi vremenski period njegovog trajanja (1580-1878), i na koliinu
dostupnog kartografskog materijala, sasvim opravdana. Naime, u skladu sa estim
promjenama politikih odnosa, pojedini datumi iz ovog vremena su identificirani
kao kljuni u razvoju dananjih granica nae drave, pa su tako kao osnovne, uzete
godine Karlovakog (1699), Poarevakog (1718), Beogradskog (1739), i Svitovskog
mira (1791) te Berlinskog kongresa (1878).
Kao i u svakom pionirskom djelu svoje vrste, u Atlasu su se nuno potkrale neke
manje greke, pa i po koja vea. Kritika je, naime, ve prepoznala strune manjkavosti
Atlasa koje bi se u buduem radu trebale uzeti u obzir i eliminirati.3 To se prije svega
odnosi na kvalitet pojedinih reprodukcija, kao i na odsustvo bitnijih karata ijim bi
se uvrtavanjem ostvario kompletniji pregled bosanskohercegovake historije.
Sasvim ispravno, Atlas se danas promatra i prezentira tek kao poetni poticaj
daljem razvoju struke, sa prevashodnom namjenom, kako je istaknuto u predgovoru,
da kod naunih radnika inicira kompleksniji pristup buduim istraivanjima ove
problematike. Izvjesno je da detaljnija istraivanja povijesne bosanskohercegovake
kartografije tek predstoje, ali je sigurno da e u tim istraivanjima Povijesni Atlas
BiH imati nezaobilaznu ulogu.

Jozo DAMBO: Povijesni atlas Bosne i Hercegovine, Sdost Forschungen Internationale

Zeitschrift fr Geschichte, Kultur und Landeskunde Sdosteuropas, Band 63-64 (2004-2005), R.
Oldenbourg Verlag, Mnchen, 2006, 792-794.
51

LANCI I RASPRAVE

53

Izvorni znanstveni rad

UDK 903/904(497.6)(282.044 Neretva)

enver imamovi

Arheoloka topografija Donje Neretve prethistorijskog i

antikog doba

Abstrakt:
U radu se govori o arheolokoj topografiji Donje Neretve prethistorijskog i
antikog doba. Dosadanja istraivanja su pokazala da su mnogi lokaliteti donjeg
toka Neretve zasuti rijenim nanosima pa su zbog toga nedostupni. Najbolji primjer
takvog stanja je grad Narona. Zbog izuzetne plodnosti i pogodne klime ovaj dio
toka Neretve je bio gusto naseljen u svim proteklim epohama, poev od paleolita
pa nadalje. Od postojeih lokaliteta tri su posebnog znaaja: paleolitsko nalazite
Badanj kod Stoca, peinska stanita iz rane faze mlaeg kamenog doba Zelena peina
i Toilo iznad Vrela Bune u Blagaju, i gradina Oanii gdje se nalazilo plemensko
sredite Daorsa.
Kljune rijei:
prethistorija, antika, gradine, Neretva, Narona, Mogorjelo, Badanj, Oanii.

Pojam Donja Neretva ima dvojako znaenje. U geografskom smislu pod tim
se podrazumijeva dio toka te rijeke od kanjona kod Poitelja do ua, sa njenim
pritokama Trebiat i Bregava. U arheoloko-historijskom smislu Donja Neretva
obuhvaa sav prostor koji se stere od Bijelog Polja sjeverno od Mostara do ua,
budui da je rije o prostoru jedinstvene kulturno-historijske prolosti i sadraja.
Kada se govori o starijoj prolosti ovog dijela Neretve moraju se uzeti u obzir
neki problemi koji se istraivaima nameu u vrlo sloenom kompleksu to je u
najuoj vezi s njenom kulturnom prolou. Rije je o hidrogeografsko-geolokim
promjenama iji je milenijski proces znatno utjecao na izgled ambijenta i sadraj ovog
kraja. Treba, naime, imati na umu injenicu da je dananja slika ovog dijela Neretve
znatno drugaija od one kakva je bila prije nekoliko hiljada godina, a da se ne govori
o dobu daleke prethistorije. Promjene su se zbile u tom pogledu to su milenijski
aluvijalni nanosi u znatnoj mjeri zatrpali njenu dolinu, prvenstveno njen donji tok.
Ti nanosi su prekrili mnoge arheoloke lokalitete i oni se danas nalaze duboko ispod
naslaga konglomerata i hmulja. Kao primjer takve situacije mogu se navesti ostaci
55

enver imamovi

antikog grada Narone koji se nalazio u Vidu kod Metkovia, zatim ostaci naselja u
Opuzenu, Kutima itd. U nekim sluajevima nanosi su debeli po nekoliko metara.
I trase rimskih cesta koje su prolazile ovim dijelom neretvanske doline djelimino
su zatrpane rijenim nanosima zajedno s ostacima naselja i putnih stanica uz njih.
Proces zatrpavanja je postao ubrzan od kada su u srednjem vijeku posjeene ume na
okolnim uzvisinama s kojih je erozija sprala sav rastresiti materijal.
Kad je u pitanju arheoloko-historijska topografija Donje Neretve treba
spomenuti jo jedan problem koji se namee istraivaima u dosta sloenom obliku.
Rije je o hidrografskim promjenama iji je proces mogue pratiti i preko historijske
grae. Naime, grki pisac Pseudo Skylak iz IV stoljea st.e, opisujui plovidbu uz
jadransku obalu spominje i Neretvu pod nazivom Naron. Za njeno ue kae da je
iroko, da u nju uplovljavaju trgovake i ratne lae i u unutranjost plove do emporija
(trgovake luke) koja je udaljena od mora 80 stadija (oko 15 km). Taj emporij je grad
Narona, iji se ostaci danas nalaze u selu Vid kod Metkovia. Ovaj grad spominju i
drugi antiki pisci.
Pseudo Skylak dalje kae da se iza emporija prua veliko jezero koje prema
unutranjosti dopire do ilirskog plemena Autarijata. Jo kae da je u jezeru otok irok
120 stadija, veoma plodan za zemljoradnju. Iz jezera otjee rijeka Naron (Neretva).1
Ovi podaci su ve davno izazvali veliku panju istraivaa antike prolosti i na tu
temu je dosta napisano. Neki su taj navod odbacili kao nestvaran, dok su mu drugi
prili s najveom panjom, vjerujui da dotini grki pisac prikazuje stanje kakvo
je zaista bilo na prostoru dananje Donje Neretve prije 2500 i vie godina. Meu
takvim je bio i Karl Patsch, jedan od najboljih poznavalaca antike prolosti Balkana,
a posebno Bosne i Hercegovine. On je smatrao da se to nekadanje jezero moglo
nalaziti na prostoru dananjeg Hutova Blata.2 Isto miljenje su imala jo dvojica
istraivaa antike prolosti Carlo Mullerus i Hans Kiepert.3
Vaclav Radimsky, takoer plodni istraiva bosanskohercegovake prolosti, ovo
jezero je traio u Mostarskom Blatu, dok su ga drugi istraivai traili na prostoru
dananjeg Bijelog Polja, a neki na Bie Polju.4 Spomenimo jo talijanskog istraivaa
Francesca Lanzu te Josipa Alaevia, koji su iznosili teoriju da je cijeli mostarski
bazen u prethistorijsko i antiko doba bio, pak, pod morem.5 I na koncu, da vidimo
ta o tome kau suvremeni istraivai. Po njima, u doba kasnog paleolita, to jest
prije 12.000-14.000 godina, nije uope bilo gornjeg Jadrana. Strunjaci koji se bave
prouavanjem paleolita u ovom dijelu Evrope, posebice njegovih tragova na prostoru
1

M. Sui, 1953, 111-129.

K. Patsch, 1912, 68-80.
3
C. Mullerus, 1885, 15-96, H. Kiepert, 1878, 354.
4
V. Radimski, 1894, 129-134; J. Alaevi, 1878, 158; O. Blau, 1877, 24-25.
5
F. Lanza, 1842, 146; J. Alaevi, 1878, 154.
2

56

arheoloka topografija donje neretve prethistorijskog i antikog doba

dananje Hercegovine, iznose uvjerenje da su tadanji stanovnici Hercegovine, pa i

Donje Neretve, direktno kontaktirali sa stanovnicima june Italije. Ue Neretve se,
naime, u to doba, po toj teoriji, nalazilo duboko na prostoru dananjeg Jadranskog
mora, iza Korule i Lastova, odnosno oko Palagrue i talijanskih otoia Pianose
i Tremita.6 To pokazuje pred kakvim se sve problemima nalazi arheologija i
historija kada je u pitanju izuavanje daleke prolosti Donje Neretve i ovog dijela
Hercegovine.
Bez obzira koliko su iznijete teorije tane, za arheologiju je neosporna injenica
da se u regionu Donje Neretve veliki broj lokaliteta iz antikog doba, pa ak i
onih iz srednjeg vijeka, nalaze pod debelim aluvijalnim nanosima. To dokazuje da
je donjoneretvanski krajolik u antiko doba bio znatno drugaiji od onog kakav
je danas. To je razlog da nam mnogi prethistorijski i antiki tragovi ivota ostaju
trajno nedostupni. Najbolji primjer takve situacije su spomenuti ostaci rimskog
grada Narone kod Metkovia. Iako je rije jednom od najveih rimskih gradova
na istonojadranskoj obali, njegove ruevine su skoro u cjelosti zatrpane nanosima
rjeice Norin i Neretve. Dananji tok Neretve je udaljen od ovih ruevina oko etiri
kilometra, a iz historijskih izvora se pouzdano zna da je u antiko doba Neretva tekla
ispod samih zidina ovog grada.7 To govori da je slina situacija mogla zadesiti i druge
lokalitete ovog regiona. Pojave kao to su erozija, rijeni nanosi, tektonski poremeaji
i sl, faktori su s kojima se arheolozi esto susree u svojim istraivanjima.
Porjeje Donje Neretve je, zahvaljujui velikoj plodnosti tla, bilo izuzetno gusto
naseljeno u svim epohama. O tome govore brojni tragovi naselja, osobito iz rimskog
doba. Njih je toliko da se moe rei da je u rimsko doba to bio najgue naseljen
kraj u ovom dijelu Balkana. Tuda je prolazila i dobro poznata poprena cestovna
magistrala koja je povezivala sjevernu Italiju preko Salone (dananjeg Solina kod
Splita), sa Draem u Albaniji i Solunom u Grkoj. Neretva je, pak, u arheolokoj
literaturi oznaena magistralom koja je u svim proteklim epohama spajala Mediteran
i jadransko zalee, odnosno Podunavlje, to jest srednju Evropu. Dolinom Neretve, a
onda preko Ivan sedla pa dolinom rijeke Bosne dalje na sjever, odvijali su se trgovaki
i kulturni dodiri naroda te dvije evropske zone. Moe se rei da je Neretva u
civilizacijskom pogledu za srednju Evropu imala isti znaaj kao rijeke Tibar za Italiju,
Rona za Francusku, Temza za Englesku ili Vardar za istoni Balkan.
Da se Neretvom odvijao intenzivni promet ljudi i robe jo u starije kameno
doba to dokazjuju arheoloki nalazi sa lokaliteta koji se nalaze uz trasu tih kretanja.
Najbolji takav primjer je paleololitsko nalazite u peini Badanj kod Stoca. Ve su
tada stanovnici ovog dijela Hercegovine, prije nekih 12.000-14.000 godina, stajali u
bliskim kulturnim i trgovakim vezama sa istovremenim stanovnicima june Italije.
6
7

. Basler, 1980, 14.

N. Cambi, 1980, 127.
57

enver imamovi

Njihove komunikacije su se svakako odvijale dolinom Neretve. To je najstarija

potvrda komunikacije prethistorijskih stanovnika koji su ivjeli na tlu dananje
Bosne i Hercegovine sa populacijama iz drugih krajeva Evrope.8
O tragovima ivota na ovom podruju u razdoblju mlaeg kamenog doba (stariji
neolit), od prije nekih 6000-7.000 godina, svjedoe nalazi sa lokaliteta Zelena peina
i Toilo iznad vrela Bune u Blagaju kod Mostara, Ravlia peine kod Ljubukog i
airima kod Stoca. Iskopani predmeti pokazuju da su neolitski stanovnici donjeg
toka Neretve odravali prisne veze sa stanovnicima jadranskih otoka Hvara, Visa,
Korule i Braa, kao i sa stanovnicima june Italije, Sicilije i sjevernoafrike obale.9
Tragovi naseljenosti iz vremena mlae prethistorije, to jest iz bronanog i eljeznog
doba koje obuhaa vrijeme II i I milenija st.e, u dolini Neretve su uglavnom sauvani
na uzvisinama, odnosno na gradinama. U nekim sluajevima kulturni materijal
je erozijom splavljen u podnoje brda ili je bujicama odnesen daleko u rijene
nanose. Ostaci iz tog doba su osobito brojni u Bijelom Polju, Mostarskom Blatu i
Dubravskoj visoravni. Najee su to gromile, odnosno tumuli koji sadre grobne
ukope. Njihova brojnost dokazuje gustu naseljenost ovog dijela Hercegovine tokom
II i I milenija st.e. U tom pogledu posebno se istie Blagaj sa okolicom. Uglavnom
je rije o gradinskim naseljima kao to su: Gradina Blagaj, Matera (Blagaj-Orah),
Bunsko (Blagaj-Vinogradine), Kosorska glavica (Kosor), Gomile i Tuste (Donje
Gnojnice-Rudine), Hum Osoje i Ogra (Hodbina), Gorica (Buna-Suho Polje),
ulia Ograde (Gubavica), Kri (Draevica), Povitine (Kokorina-Gradina), Buna,
Gradina (Biograci), Kiin (Malo Polje) itd.10
O tome koja su ilirska plemena naseljavala podruje Donje Neretve nalazimo
podatke kod grkih i rimskih pisaca. U starijem razdoblju njenu dolinu su djelimino
naseljavali pripadnici plemena Autarijata. Njih u IV stoljeu st.e. spominje naprijed
spominjani grki pisac Pseudo Skylak u svom Periplu. Nakon njihove selidbe prema
istonoj Hercegovini i dalje na istok, u donjoj Neretvi je bilo dominantno pleme
Daorsi, kojima se plemensko sredite nalazilo u dananjim Oaniima kod Stoca.
Na desnoj obali tog dijela toka donje Neretve stanovali su pripadnici plemena
Dalmata.
Daorsi su se bavili pomorstvom pa su svojim laama zalazili duboko uzvodno
uz Neretvu. Nalazi ostataka njihovih laa, amfora, oruja i dr, nedavno su otkriveni
u Desilu na Hutovom Blatu. Tu se, naime, nalazila jedna od njihovih luka, a uz nju
vee naselje iji se ostaci susreu na padinama susjednog brijega.11 Daorsi su imali
8

. Basler, 1976, 5-18; 1979, 149 i d; 1980, 11-14.

A. Benac, 1957, 61-92; 1964, 73 i d; 1980, 15-22; . Batovi, 1979, 473 i d.
10
Arheoloki leksikon, III, 1988, 286-287; 290-309.
11
V. Atanackovi-Sali, 1981, 11-26; Nova istraivanja se izvode pod rukovodstvom mr. Snjeane
Vasilj od koje su podaci dobijeni usmeno.
9

58

arheoloka topografija donje neretve prethistorijskog i antikog doba

vie takvih luka u Donjoj Neretvi, odnosno na prostoru dananjeg Hutova Blata,
koje je u starom vijeku imalo daleko veu vodenu povrinu nego je danas sluaj. O
pomorskoj aktivnosti ovog plemena govori i lik lae na njihovom novcu iz razdoblja
III i II stoljea st.e.12
Antika prolost regiona Donje Neretve dobro je poznata zahvaljujui
istraenosti. Ostaci zgrada i naselja otkriveni su u apljini, susjednom Mogorjelu,
Viiima, Tasoviima, Dretelju, Zurovcu, Graanima (Humcu) u dolini Trebiata,
Vrelu Bune u Blagaju, Vidu kod Metkovia itd.13 Otkriveni ostaci veih aglomeracija
ukazuju na brojna naselja i gustu naseljenost ovog kraja. Uz gradska naselja kakva su
bila u Naroni, Tasoviima, Poitelju, Opuzenu, Grainama kod Humca itd, takoer
su bile brojna imanja sa ladanjskim vilama, zatim putne stanice itd. Na te ostatke
esto se nailazi sluajno prilikom gradnje puteva, kopanja kanala ili temelja kua,
odronavanjem zemlje i sl. Na taj nain je prikupljen raznovrstan materijal meu
kojim poseban znaaj imaju natpisi, arhitektonski ulomci, oruje, orue, nakit i
numizmatiki primjerci.
Najvee naselje u Donjoj Neretvi bila je naprijed spominjana Narona, iji
se ostaci nalaze u dananjem Vidu kod Metkovia. Nju spominju ve stari graki
pisci. Osnovana je jo u protohistorijsko doba od grkih trgovaca koji su jo u IX
i VIII stoljeu st.e. sa svojom robom dolazili na ue Neretve da trguju sa ilirskim
plemenima. To im je bila polazna stanica za komunikaciju s plemenima koja su
naseljavala jadransko zalee. U rimsko doba Narona je prerasla u jedan od najveih
gradova u ovom dijelu Evrope. Uz rimske pisce o tome govore i ostaci na koje se nailazi
prilikom arheolokih iskopavanja. Ona je, uz ostalo, predstavljala upravno, kulturno
i privredno sredite mnogih plemena s podruja dananje Bosne i Hercegovine.14
Rimski ostaci su evidentirani na raznim stranama Donje Neretve. U veini
sluajeva radi se o ostacima naselja ili ladanjskim vilama. U donjem toku Neretve ti
ostaci su otkriveni u Gabeli, Vidu, Opuzenu, Lovorju, Kutima, aria Strugi itd. U
dolini Trebiata ostaci su evidentirani u Donjim Raduiima, Vitini i Grainama.
Uz rijeku Bregavu najvie nalaza potjee sa Gradine kod Ljubinja i Stoca, te sa ua
Bregave u Neretvu, na mjestu dananjih Tasovia. Rimski nalazi su brojni i u dolini
Bune, poev od njenog izvora u Blagaju do ua u Neretvu.15
Ostaci rimskih zgrada otkriveni su takoer kod Poitelja i itomislia. Na ovom
posljednjem lokalitetu nalazilo se vee naselje do u kasnu antiku o emu svjedoe
ostaci ranokranske bazilike. I apljina je bogata rimskim ostacima. Ostaci arhitekture
12

Z. Mari, 1972, 237-255; . Basler, 1971, 313-336; M. Kozlii, 1980, 163-188.

K. Patsch, 1912, 90 i d; E. Paali, 1960, 64-66; Arheoloki leksikon BiH, III, 1988, 287-288; 290-309.
14
N. Cambi, 1980, 127-150.
15
K. Patsch, 1912, 90-94; 98-102; E. Paali, 1960, 64-67; P. Aneli, 1981, 45 i d; I. Bojanovski,
1988, 97 i d.
13

59

enver imamovi

susreu se na itavoj povrini koja se stere od padine Mala Gradina do obale Neretve.
To pokazuje da se i tu nalazilo vee naselje. U ruevinama jedne zgrade podno Male
Gradine kod Zabrdalje, otkrivena je ostava novca koja je sadravala drahme gradova
Apolonija i Dyrahija, te rimske republikanske denare. Na prostoru Kuk i Grab, na
sjevernoj periferije apljine, otkriveno je nekoliko zidanih grobnica. Povie Kuka, u
muslimanskom greblju, otkrivene su itne jame (hambarine), ukopane u lesno tlo. I
tu se susreu ostaci rimske arhitekture. To sve pokazuje da je u rimsko doba okolica
dananje apljine bila dosta urbanizirana.
Junije od apljine prema Hutovu Blatu nalazi se desetak lokaliteta iz rimskog
doba koji sadre ostatke zgrada, grobove, razne predmete, primjerke novca i sl. Ti
nalazi su osobito brojni na Gradini u Klepcima, Loznici, eljevu, Viiima, Skoimu,
Trsani, Krupi, Sjekosama, Bajovcima, Svitavi, Deranima, Noktacu, Gnjilitima i
Zgonima.16
Naprijed je ve spominjan lokalitet Desilo u selu Bajovcima na Hutovu Blatu kod
apljine, koji zbog specifinih nalaza ima poseban znaaj za bosanskohercegovaku
arheologiju. Rije je o lokalitetu na kojem se u predrimsko kao i u rimsko doba
nalazila luka. Otkriveni nalazi pokazali su da je bila veoma frekventna preko koje se
odvijao promet robe iz nedaleke Narone i drugih obalnih gradova za unutranjost.
Istraivanje ovog lokaliteta zapoela su ranih sedamdesetih godina prolog stoljea
od strane regionalnog Zavoda za zatitu spomenika kulture i prirode u Mostaru pod
rukovodstvom Vukosave Atanackovi-Sali.17 Nastavljena su 2008. godine pod
rukovodstvom mr. Snjeane Vasilj sa Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru.
Izvaene su brojne amfore, njihovi poklopci, ostaci ilirske lae, koplja itd. U
blizini ove lokalcije nalazi se vie antikih lokaliteta s obiljem ulomaka keramike i
graevinskih ostataka.
I kraj oko dananjeg Neuma bio je gusto naseljen kako u prethistorijsko tako i
antiko doba. Od brojnih gradina znaajna je ona koja se nalazi izmeu Jazina i Neuma,
te velika gradina iznad Moevia. Na tragove ivota iz prethistorijskog doba upuuju
brojne gradine rasute po isturenim obroncima iznad mora i unutranjosti. Veina ih
pripada razdoblju starijeg eljeznog doba, odnosno prvoj polovici I milenija st.e.
Podruje Neuma je bilo gusto naseljeno i u rimsko doba. Tokom iskopavanja
srednjovjekovne nekropole u Vranjevu Selu nailo se na mnoge graevinske ostatke
iz rimskog doba. Oni su takoer evidentirani u Gracu. Kroz Neum je prolazila cesta
koja je iz Narone vodila u Epidaur i dalje na jug. Neumska luka je imala veliki znaaj
u trgovakom prometu sa zaleem, prvenstveno za dananji stolaki kraj.18
16

K. Patsch, 1912, 90-94; E. Paali, 1960, 64-67; I. Bojanovski, 1980, 181 i d; I. Bojanovski, 1988,
126 i d.
17
V. Atanackovi-Sali, 1981, 11-26.
18
K. Patsch, 1922, 111, 115, 121, 123; E. Paali, 1960, 65.
60

arheoloka topografija donje neretve prethistorijskog i antikog doba

Najpoznatije rimsko nalazite u Donjoj Neretvi je svakako Mogorjelo kod apljine.

To je najvei graevinski kompleks iz rimskog doba na tlu Bosne i Hercegovine. Jo
se uvijek vode rasprave oko toga ta ti ostaci predstavljaju. Jedni smatraju da je rije
o tvravi koja je bila u lancu odbrane Dalmacije koji su Rimljani izgradili krajem
I stoljea st.e. Po drugima to utvrenje je izgraeno u IV stoljeu n.e. radi zatite
susjedne Narone. Danas prevladava miljenje da je to bila utvrena villa rustica, to
jest poljoprivredno dobro, koje je svojim utvrenjima sluilo i za odbranu naselja uz
njega.19
Vee rimsko naselje nalazilo se u Tasoviima na uu Bregave u Neretvu. Od
brojnih pronaenih nalaza najvrjedniji je natpis uklesan na poasnu bazu koja je
postavljena 36. godine st.e. u ast Oktavijanovog osvajanja Sicilije. To je najstariji
rimski natpis naen na tlu Bosne i Hercegovine.20 U Tasoviima se nalazila i najvea
raskrsnica puteva u Donjoj Neretvi sa putnom stanicom.
Tragovi rimskih aglomeracija susreu se u velikoj mjeri i na Bie Polju, osobito uz
obale Bune. Vea naseobina se nalazila na uu Bunice u Bunu. Na tragove se susree
i u podnoju Kiin-Gore, zatim kod Malog Polja, Berberovia, u Negoinama i
Suhopolju. Sa ovoga terena potjeu bogati nalazi grkog i rimskog novca. Na tragove
rimskih zgrada nailazi se jo u Korosu, Gnojnici, Baeviima, na gradini iznad potoka
Jasenica itd. Spomenimo i nalaze rimske arhitekture u Vraima nedaleko Blagaja. Tu
se nailo i na vodovodne cijevi kojim se voda dopremala sa nedalekog izvora koji je
i danas u upotrebi. Vjerojatno se radi o ostacima vee vile, na ijim je temeljima u
srednjem vijeku podignut ljetni dvor bosanskih vladara.21
Na brdu iznad vrela Bune u Blagaju, na dva lokaliteta nalaze se ostaci rimskih
utvrda. Prva se nalazila na mjestu gdje stoje ostaci srednjovjekovnog grada Blagaja, a
druga nekih 800 metara istono od ove. Na obroncima ispod blagajske tvrave susree
se velika koliina rimske opeke i keramike, to upuuje da se uz tvravu nalazilo
civilno naselje.22 I kasnoantiki Blagaj je sagraen na ostacima rimskog Blagaja, a
ovaj na prethistorijskoj gradini, s tim da je tada dobio vee dimenzije i novi izgled.
Kako se grad nalazi na vrhu brda i velikim dijelom oslonjen na visoku strmu liticu,
predstavljao je izuzetno utvreno uporite. Prethistorijski i antiki ostaci pokazuju
da se tu ivot odvijao u kontinuitetu kroz dugo vremensko razdoblje.
U Mostarskom Blatu tragovi rimskih naseobina susreu se u Biogracima sa
Gradinom te u Knepolju. Sjeverno od Mostara puno rimskih ostataka ima u Bijelom
19

K. Patsch, 1922, 57; E. Paali, 1960, 62 i d; I Bojanovski, 1969, 137; M. Zaninovi, 2002, 447456.
20
K. Patsch, 1922, 55-56; 111-114; E. Paali, 1960, 65; I. Bojanovski, 1988, 126.
21
V. Radimsky, 1893, 303-307; K. Patsch, 1904, 264-274; E. Paali, 1960, 65-67; M. Vego, 1958,
336-337.
22
Arheoloki leksikon, III, 1988.
61

enver imamovi

Polju, osobito u Potocima. Velika koliina graevinskog materijala, arhitektonskih

ulomaka, opeka sa tvornikim igovima, grobovima i dr, upuuje da se i tu nalazilo
jedno vee rimsko naselje. Odavdje potjee i ploa s natpisom posveen bogu
Mitri, to govori da je meu tamonjim stanovnicma bilo i Orijentalaca, odnosno
potivalaca ovog iranskog kulta.23
Gusta naseljenost Donje Neretve uvjetovalo je izgradnju guste cestovne mree.
Ovuda je prolazila najvanija saobraajnica na istonoj jadranskoj obali koja je
povezivala obalu sa unutranjosti Balkana i Podunavlja. U Tasoviima su se stjecale
dvije ceste. Jedna je dolazila sa juga iz Narone a druga sa zapada Trebiatom. Odavde
su dalje vodile na sjever prema Mostaru i srednjoj Bosni, te na istok prema Stocu i
Nevesinjskom polju. Pored ovih glavnih cesta bilo je i lokalnih koje su povezivale
brojna manja naselja ovog kraja.24
Uzimajui u obzir ukupna saznanja o arheolokoj topografiji na prostoru
Donje Neretve, moe se zakljuiti da su malo gdje kao ovdje zastupljeni tako
bogati i raznovrsni tragovi ivota u kontinuitetu preko deset hiljada godina. Iako
je do sada puno uinjeno na istraivanju te bogate prolosti, moe se rei da je ovaj,
spomenicima bogati kraj, arheoloki takorei nedirnut. Ako se kae da su mnoga
rjeenja zapadnobalkanske i panonske arheologije, a posebno bosanskohercegovake,
u najuoj vezi sa arheolokom situacijom Donje Neretve, jasno je kakav znaaj ima
ovaj kraj. Dok se ne steknu uvjeti da se pone sa sistematskim istraivanjinma barem
onih najznaajnijih lokaliteta, neophodno je uloiti maksimalne napore da se to
ogromno blago sauva od unitenja. Melioracija zemljita, stambene i komunalne
gradnje, kao i namjerno unitavanje, predstavlja veliku prijetnju da to spomeniko
blago nestane. A ta to znai za jedan narod, zemlju i kraj gdje se to blago nalazi,
ne treba posebno isticati. Najbolji primjer devastacije sadraja jednog arheolokog
lokaliteta je naprijed spominjano nalazite Desilo u Hutovu Blatu kod apljine. Tu,
gdje se nalazila ilirska a potom rimska luka, preostale su brojne amfore i drugi materijal
u vodi, koje su svojevremno mjetani a onda i stranci na svoju ruku vadili i tako su
devastirali izuzetno vrijedno podvodno nalazite, rijetko u bosanskohercegovakoj
arheologiji.
Sama injenica da upravo sa ovoga podruja potjeu najreprezentativniji spomenici
bosanskohercegovake kulturne prolosti, kao to je graevinski kompleks Mogorjelo
kod apljine, helenistiki urbani ostaci na Oaniima kod Stoca, ranoneolitske
stanice Zelena Peina i Toilo iznad vrela Bune u Blagaju itd, govori dovoljno da se
ovom dijelu Hercegovine treba posvetiti daleko vea panja nego je to do sada bio
sluaj.
23
24

E. Imamovi, 1977, 277, 452.

E. Paali, 1960, 64-65; I. Bojanovski, 1988, 182-183.

62

arheoloka topografija donje neretve prethistorijskog i antikog doba

Prehistoric and Ancient Archeological Topography of the Lower Neretva Basin

Enver Imamovi
Summary
The many significant archaeological sites located in the lower basin of the
River Neretva give this area a special place in Bosnian-Herzegovinian archaeology.
Throughout history the valley of Neretva represented one of the most important
European crossroads which connected two contrasting regions the Mediterranean
and Pannonia, i.e. Central Europe. This is illustrated by the finds in numerous
archaeological sites from the Palaeolithic, the younger Stone Age, the Iron Age, as
well as from ancient times. Older finds contain evidence of close connections with the
Mediterranean and Pannonian archaeological zones. During the protohistoric and
ancient times these connections were strengthened, especially with the Greek and
Italian cultures, which were then transferred, via the emporium in Narona, deeply
into the continental background. The result of these relations are best exemplified
by the Daorsi tribe which were, due to Greek influence, on a much higher cultural
level compared to other Illyrian tribes who lived in these parts of the Balkans.
Fertile soil, favourable climate and proximity to the coastline contributed to the
condensed inhabitancy of population in the lower basin of Neretva. The remains of
fortified settlements can be found almost on every strategically well-placed hill, and
other finds of houses and summer villas are just as numerous. Their rich decoration
is confirmed by the mosaics from Viii and Stolac, and other architectural details. A
special place regarding this belongs to the architectural complex of Mogorjelo near
apljina, whose purpose and date of foundation is still a subject of dispute amongst
scholars.
This region has one more exceptionally important archaeological site the
underwater remains of an Illyrian harbour found in Desilo in Hutovo Blato where
recent excavations discovered many amphorae, remnants of Illyrian boats, and other
interesting materials. It is considered that the harbour belonged to the Daorsi tribe
which ruled this part of modern day Herzegovina until the Roman conquest.
Literatura
J. Alaevi, Lemporio ed il lago Naroniano di Scilice, Bulletino dalmato e storia
dalmata, I, Split 1878.
P. Aneli, Bie i Blagaj, politiki centar humske zemlje u srednjem vijeku,
Hercegovina, 1, Mostar 1981.
Arheoloki leksikon, III, Sarajevo 1988.

63

enver imamovi

V. Atanackovi-Sali, Arheoloko nalazite na podruju Hutova Blata, Hercegovina,

1, Mostar 1981.
. Basler, Novi plemena Daorsa. Prilog ilirskoj numografiji, Glasnik Zemaljskog
muzeja, n. s. XXVI, Sarajevo 1971.
. Basler, Paleolitsko prebivalite Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.
s. XXIX (1974), Sarajevo 1976.
. Basler, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, I, Sarajevo 1979.
. Basler, Paleolitski ovjek u porjeju Neretve, Zbornik radova Dolina rijeke
Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split 1980.
. Batovi, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, II, Sarajevo 1979.
A. Benac, Zelena peina. Istorijat istraivanja i terenski podaci, Glasnik Zemaljskog
muzeja, n. s. XII, Sarajevo 1957.
A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu,
Sarajevo 1964.
A. Benac, irenje neolitskih i eneolitskih kultura dolinom Neretve, Zbornik radova
Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split 1980.
O. Blau, Reisen in Bosnien und der Hertzegowina, Berlin 1877.
I. Bojanovski, Mogorjelo rimski Turres. (Prilog topografiji rimske provincije
Dalmacije),
Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s., XXIV, Sarajevo 1969.
I. Bojanovski, Neka pitanja topografije Donje Neretve, Zbornik radova Dolina
rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split 1980.
I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, Akademija nauka BiH, Djela,
knj. LXVI, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 6, Sarajevo 1988.
N. Cambi, Antika Narona urbanistika topografija i kulturni profil grada,
Zbornik radova Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka,
Split 1980.
E. Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1977.
C. H. Kiepert, Lerbuch der alten Geographie, Berlin 1878.
M. Kozlii, Prikaz brodova na novcu plemena Daorsa, Glasnik Zemaljskog muzeja,
n. s. 35/36, (1980/81), Sarajevo 1981.
F. Lanza, Saggio storico-statistico-medico sopra citt di Narona e lo stato presente del
suo territorio corredato di alcune inedite antiche iscrizoni e di una carta topografica
litografata, Bologna 1842.

64

arheoloka topografija donje neretve prethistorijskog i antikog doba

Z. Mari, Novii treeg i drugog stoljea stare ere sa gradine u Oaniima kod
Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXVI/XXVIII, Sarajevo 1972.
I. Marovi, Prahistorijska istraivanja u okolici Narone, u zborniku Dolina rijeke
Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Split 1980.
Mullerus, Geographi Graeci Minores, Vol. I. 24 pogl, Parisiis 1885.
K. Patsch, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegovina IX
(1904); XII (1912).
K. Patsch, Die Herzegowina einst und jetzt, Historische Wanderungen im Karts
und an der Adria I, Wien 1922.
V. Radimski, Die prhistorischen Fundsttten ihre Erforschung und Behandlung
mit besonderer Rcksicht auf Bosnien und die Hercegovina..., Sarajevo 1891.
V. Radimsky, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegovina, II
(1894); III (1895); IV (1896); VI (1899).
M. Sui, Gdje se nalazilo jezero iz 24 poglavlja Pseudo Skilakova Peripla, Glasnik
Zemaljskog muzeja, n. s. VIII, Sarajevo 1953.
M. Vego, Iskopavanje u Vraima u Blagaju kod Mostara, Starinar, Arheoloki institut,
Srpska akademija nauka, VII-VIII (1956-1957), Beograd 1958.
M. Zaninovi, Mogorjelo od vile do kastruma, Godinjak, knj. XXXII, Centar za
balkanoloka ispitivanja, knj. 30, Sarajevo 2002.

65

Izvorni znanstveni rad

UDK 94(398):355.48-00

salmedin mesihovi

Dezitijati u rimskoj armiji

Abstrakt:
Ilirske provincije su bile zone regrutacije za rimske auksilijarne jedinice. Tako
su u rimsku oruanu silu odlazili i Dezitijati. Do danas su otkrivena dva epigrafska
spomenika na kojima se izriito spominju osobe, koje su bili pripadnici rimske
oruane sile, i njihova dezitijatska narodnosna pripadnost. Na prvom natpisu rije
je o Nervi, sinu Laide koji je, iako rodom iz duboke kontinentalne unutranjosti,
bio mornar u sastavu Ravenske mornarice. Na drugom natpisu se spominje izvjesni
Temans, sin Platora koji je bio u konjikoj jedinici stacioniranoj u garnizonu
Tilurium u dalmatinskom zaleu. Oba natpisa potvruju da su unovaeni Dezitijati
bili u razliitim formacijskim rasporedima. Mjesto pronalaska natpisa pokazuje da se
spomenuta dvojica Dezitijata nakon odlaska sa matinog prostora, iako nisu izgubili
svijest o svome narodnosnom porijeklu (Nerva je postao i rimski graanin), ipak
nisu vraali u rodni kraj.
Kljune rijei:
Dezitijati, epigrafski spomenici, regrutacija

Jo u prvom razdoblju rimske vladavine nad kontinentalne unutranjou Zapadnog

Balkana i sve do izbijanja Velikog Ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.1 Rimljani su
sprovodili novaenje domorodaca u auksilijarne jedinice. I povod za izbijanje ustanka je
bilo novaenje koje je po Augustovoj naredbi sprovoeno u dinarskim ilirskim civitates
radi planiranog i ve zapoetog pohoda na Markomansko kraljevstvo Marobodua.2
I negdje u Gornjoj Bosni (vjerojatno dezitijatskom podruju) je dolo do pobune
tek unovaenih i okupljenih auksilijara. Gotovo sigurno su u ovom auksilijarnom
kontingentu bili i Dezitijati,3 i to vjerojatno u znatnom broju, ukljuujui i Batona
(njihovog vojno-politikog dunosnika). Iako o tome nema izriitih podataka, Baton
Dezitijatski je moda i ranije bio angairan u oruanoj sili Rimske Imperije.4 Nakon
1

O Velikom Ilirskom ustanku v. Mesihovi, 2007, 314-617.

Vell. II, CX, 1-3; Cass. Dio LV, 29, 1-3.
3
O ilirskom narodu Dezitijatima i njihovoj politiji v. Mesihovi, 2007.
4
O tome v. Mesihovi, 2007, 825; 899-900.
2

67

salmedin mesihovi

sloma organiziranog otpora ustanka u IX. mjesecu 9. god. n. e., politika novaenja je
nastavljena. Do danas su otkrivena dva natpisa na kojima se izriito spominju osobe,
zajedno sa svojom dezitijatskom pripadnou, koje su bile u sastavu oruanih snaga
Imperije. Naravno, mnogi drugi Dezitijati su sluili u jedinicama imperijalne armije
irom zapadne Euroazije.5

I.
Ko je Nerva Dezitijat, sin Laide
Dezitijatsko narodno i politiko ime se u izvornoj grai izriito spominje deset
puta (pet u literarnim vrelima i pet na epigrafskim spomenicima).6 Jedno od tih
spominjanja nalazi se zapisano na natpisu iz Herculaneuma u Italiji. Herculaneum
(dananji Ercolano) je u vrijeme nastanka natpisa pripadao (od augustovskih
reformi) italskoj regiji Latium et Campania i spadao je u jedno od prosperitetnih
naselja, izmeu Neapolisa (Napulj) i Pompeja. Zajedno sa Pompejima ovo ladanjsko
naselje je stradalo prilikom velike erupcije Vezuva 24. VIII 79. god. n. e., i ostalo
balzamiranou narednim epohama. Herculaneum se nalazio i u blizini Misenuma,
koji je bio baza ratne mornarice (druga glavna baza rimske ratne mornarice I. st.
n. e. je bila u Raveni).7 Iako je natpis iz Herculaneuma prilino dugo prisutan u
znanstvenoj literaturi, jo uvijek ne postoji jedan njegov cjeloviti prikaz. Izgleda kao
da ga praktino niko ko ga je spominjao ili citirao nije imao prilike u cjelosti sagledati.
Radi toga u vezi ovog natpisa se kod itatelja ili prouavatelja odreenog historijskog
problema, a koji se dotie i natpisa iz Herculaneuma, mogu javiti odreene nedoumice
ili nejasnoe.8 Glavna nejasnoa proizlazi iz njegovog citiranja, odnosno naziva
(CIL III D. VI=VII2=X 1402 ili CIL II D. VI=C.XVI 11). A dodatni problem
unosi i elektronsko izdanje na http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/
epiergebnis, koje natpis navodi na sljedei nain: CIL 16, 00011 = CIL 03, p 0849
(p 1959) = CIL 10, 01402 = D 01989. Poto raspolaemo sa cjelovitim tekstom
natpisa, upravo zahvaljui elekronskom izdanju Corpus Inscriptiones Latinarum,
odluili smo se za navoenje na osnovi elektronskog izdanja uz izvjesna modificiranja
(zamjena arapskih brojeva sa latinskim neposredno iza CIL). Nejasnoe vezane za
5

O tome v. Mesihovi, 2007, 827-831. Unovaeni Dezitijati su moda bili pripadnici i onih kohorti
koje su nosile naziv cohortes Delmatarum (kojih je bilo devet -- na osnovi dananjeg znanja). Imena
ovih kohorti treba shvatiti ne u narodnosnom delmatskom, nego u provincijskom, dalmatinskom
smislu. Zaninovi, 1967, 70 i d; Isto, 1999, 221; Bojanovski, 1988, 359.
6
O tome v. Mesihovi, 2007, 35-93; 867-898.
7
U vrijeme erupcije Vezuva zapovjednik Mizenske flote je bio Plinije Stariji.
8
O tome v. Patsch, 1901, 1983; Bojanovski, 1988, 147 i fus. 20; Arheoloki leksikon BiH, Tom I,
1988, 33; Mesihovi, 2007, 73, fus. 85.
68

dezitijati u rimskoj armiji

sadraj natpisa9 se mogu lake razbistriti ako istraiva ili obini itatelj pred sobom
ima cjelovit tekst.
Imp(erator) Vespasianus Caesar August(us) / tribunic(ia) potest(ate)
co(n)s(ul) II / veteranis qui militaverunt in leg(ione) / II Adiutrice
Pia Fidele qui vicena / stipendia aut plura meruerant / et sunt dimissi
honesta missione / quorum nomina subscrip[ta su]nt ip/sis liberis
posterisqu[e e]orum / civitatem dedi et conubium cum / uxoribus quas
tunc habuissent / cum est civita[s] iis data aut siqui / caelibes essent cum
iis quas postea / duxissent dumtwaxat singuli / singulas a(nte) d(iem)
Non(is) Mart(is) / Imp(eratore) Vespasiano Caesare Aug(usto) II /
Caesare Aug(usti) f(ilio) Vespasiano co(n)s(ulibus) / t(abula) I pag(ina)
V loc(o) XXXXVI / Nervae Laidi f(ilio) Desidiati /10 descriptum et
recognitum ex tabula / aenea quae fixa est Romae in Capi/tolio in podio
arae gentis Iuliae / latere dextro / ante signum Lib(eri) Patris // C(ai)
Helvi Lepidi Saloni/tani / Q(uinti) Petroni Musaei Iades/tini / L(uci)
Valeri Acuti Salonit(ani) / M(arci) Nassi Phoebi Salonit(ani) / L(uci)
Publici Germulli / Q(uinti) Publici Macedonis / Neditani / Q(uinti)
Publici Crescentis.11
Na osnovi teksta, car Vespazijan (69-79. god. n. e.) je za svoga drugog konzulata
veteranima koji su sluili u II. legiji Adiutrix Vjerne i Odanei bili asno otputeni
9

O sadraju natpisa i njegovom dovoenju u historijski kontekst v. Mesihovi, 2007, 73-76,

ukljuujui i fus. 85-95.
10
Po Patschu (1901, 1983): Nervae Laidi f. Desidiati vet. leg. II ad., a kod Bojanovskog (1988, 147)
kao: Nerva Laidi f. Daesitias, vet(eranus) leg(ionis) II Ad(iutricis).
11
Natpis vrlo slinog sadraja i forme (a i vemenski vrlo blisko) sa natpisom na kome se spominje
Nerva pronaen je u Slavoniji (podruje Marsonije): Imp(erator) Caesar Vespasianus Aug(ustus)
pont(ifex) / max(imus) trib(unicia) pot(estate) II imp(erator) VI p(ater) p(atriae) co(n)s(ul) III
/ veteranis qui militaverunt in / classe Misenensi sub Sex(to) Lucilio / Basso qui sena et vicena
stipen/dia aut plura meruerant et sunt / deducti Paestum quorum nomina / subscripta sunt ipsis
liberis posterisque eorum civitatem dedit et / conubium cum uxoribus quas / tunc habuissent
cum est civi/tas iis data aut si qui caelibes / essent cum iis quas postea du/xissent dumtaxat singuli
sin/gulas a(nte) d(iem) V Idus Febr(uarias) / Imp(eratore) Caesare Vespasiano Aug(usto) III /
M(arco) Cocceio Nerva co(n)s(ulibus) / |(centurioni) Liccaio Birsi f(ilio) Marsunnia / loco XXIII
/ descriptum et recognitum ex tabula / aenea quae fixa est Romae in Capito(lio) / in podio arae
gentis Iuliae // M(arci) Viri Marcelli dec(urionis?) leg(ionis?) / Savar(iensis) / L(uci) Domiti Severi
vet(erani) / Breuci / C(ai) Marci Nobilis Emon(ensis) / C(ai) Pidieni Aquileiens(is) / L(uci) Valeri
Pauonis vet(erani) / Breuci{o} / C(ai) Iuli Clari Aquileiens(is) / L(uci) Iucundi Aqui/leiensis. AE
1997, 1273 = AE 2001, +87. Na osnovi ovoga natpisa moe se tvrditi da je uee balkanskih Ilira u
vespazijanskoj frakciji za vrijeme graanskog rata 69. god. n. e. bilo iznimno. Radi toga je u narednim
godinama uslijedilo nagraivanje koje se uglavnom zasnivalo na dodjeli rimskog graanstva i to na
osnovi zvaninih diploma koje su sadravale uobiajenu formulu. Vjerojatno je postojao veliki broj
ovakvih diploma. O Breucima na tome slavonskom podruju v. Zaninovi, 2003.
69

salmedin mesihovi

iz vojske, njihovoj djeci i nasljednicima dao rimsko graanstvo kao i pravo na

(rimski) brak sa suprugama koje su tada imali. Meu tim popisanim imenima (na
jednoj bakrenoj ploi koja je postavljena na Kapitolu u Rimu, na podiju julijevskog
gensa) se nalazi i ime Nerve, sina Laida, Dezitijata. Pored njega spominje se itav
niz drugih imena, za koje po etnonimima moemo smatrati da su bili zapadno- ili
openito balkanskog porijekla. Pa se tako nailazi na ak trojicu Salonitanaca, jednog
Jadestinca (Zadranina) i jednog Makedonca. Zbog estih etnonima na ovom natpisu,
i spominjanje dezitijatskog narodnosnog imena se uklapa u koncepciju sadraja
natpisa. Tvorci (u prvom redu naruilac, a zatim i pisac) su eljeli da naglase onu
pripadnosti koju su pojedinci imali. Ovi pojedinci su bili otputeni prije 7. marta (u
ovom mjesecu none su bile 7. dana u mjesecu) 70. god. n. e. (te godine je trajao drugi
konzulat Vespazijana zajedno sa sinom Titom koji se isto spominje na natpisu).12
II. legija Adiutrix Vjerna i Odananastala je nakon zavretka godine etiri carai
graanskog rata 68-69. god. n. e., i to od mornara ravenske flote koji su podrali
Vespazijana u sukobu sa Vitelijem. Unapreivanje mornara, koji su uglavnom bili
na niim stepenicama rimske vojne hijerarhije i poglavito bez rimskog graanstva,
u legionarski sastav je smatrano nekom vrstom nagrade. Kao novoformirana legija,
u koju je Vespazijan imao puno povjerenje, prvu borbenu akciju je imala u ljeto 70.
god. n. e. prilikom uguenja Batavskog ustanka. Tom prilikom borbenu grupu (u
kojoj se nalazila i II. legija Adiutrix Vjerna i Odana) je predvodio Kvint Petilije
Kerialije (Quintus Petillius Cerialis). II. legija Adiutrix Vjerna i Odanaje prezimila
na sjevernoj granici, a sljedee 71. god. n. e. bila je zamijenjena sa X. legijom Gemina.
Nakon toga je bila transferirana u Britaniju. Ako je Nerva sa svojim drugovima
otputen u III. mjesecu 70. god. n. e. onda oni nisu uestvovali u borbama sa
Civilisom i Batavcima, niti su boravili na rajnskoj granici i Britaniji. Po ovome bi sva
njihova navedena unapreenja i nagrade praktino proizlazile iz njihovog doprinosa u
graanskom ratu i pristajanju i ratovanju za Vespazijanovu stranku. Sudei po asnom
otputanju, Nerva se ve nalazio u svojim zrelim godinama. Njegovo prvo navoenje
u natpisu moda ukazuje i na odreeni ugled koji je imao, moda i izvjesnu veu ast
(zapovjednu?) u odnosu na druge na natpisu spomenute osobe, izuzev Vespazijana i
njegovog sina. On je vjerojatno imao ve i ivu suprugu (sa kojom je tada ozvaniio
i rimski zakonski brak) kao i potomstvo.13 To bi znailo da je on kao pripadnik
ravenske mornarice ve proveo prilian sta.14 Preko Nerve znamo za osobno ime jo
jednog Dezitijata. To je bio njegov otac Laid ili Laido. Laid(o) je moda bio roen na
samom kraju Velikog Ilirskog ustanka ili u gravitirajuem periodu. To bi moda navelo
12

Tac. Hist. IV, 38: I po Patschu (1901, 1983) rije je o 7. III. 70. god. n. e., a po Bojanovskom (1988,
147, fus. 20) samo je rije o anno 70.
13
I supruge spomenutih veterana su vrlo vjerojatno bile poglavito ilirskog porijekla.
14
O Nervi i ravenskoj mornarici i uope o Ilirima kontinentalcima u rimskoj mornarici v. Mesihovi,
2007, 75 i fus. 93.
70

dezitijati u rimskoj armiji

na pomisao da je Nervin djed bio jedan od uesnika Velikog Ilirskog ustanka, i to u

oruanoj sili pod zapovjednitvom Batona Dezitijatskog. Ako bi ova konstrukcija
bila tana, ovo bi bio jedan od pokazatelja izgraivanja lojalnosti domorodake
populacije prema Rimskoj Dravi u toku tri generacije. Jer dok je djed moda ratovao
protiv rimskih legija i drugih imperijalnih snaga za vrijeme posljednje decenije
augustovskog doba, dotle je njegov unuk bio vjerni i odani vojnik jednog rimskog cara,
Vespazijana, da bi postao i sam rimski legionar i graanin. Naalost ne raspolaemo
vie ni sa jednim podatkom koji bi jo poblie opisao neposredno porijeklo Nerve,
sina Laide. Nakon otputanja Nerva, kao novopeenirimski graanin, zajedno sa
drugim svojim (zapadnobalkanskim, makedonskim etc) suborcima se nastanio u
prijatnoj kampanskoj obali, koja je po svojim tadanjim osobinama odudarala od
tekog balkanskog miljea. Vezano za itav ovaj natpis, najzanimljivija injenica je da
je poetkom osme decenije I. st. n. e. na bogatoj kampanskoj obali postojala mala
kolonijaisluenih vojnika (poglavito onog zapadno-) balkanskog porijekla. Ostala
je nepoznata sudbina i Nerve, njegove porodice i drugova prilikom erupcije Vezuva
koja je razorila ovu kratkotrajnu naseljenost Zapadnih Balkanaca.

II.
Ko je Temans Dezitijat, sin Platorov
Zahvaljujui jednom natpisu pronaenom u Gardunu15 znamo i za jednog
Dezitijata koji je kao konjanik sluio u auksilijarnom sastavu oruanih snaga Rimske
drave. I epigrafski spomenik na kome se spominje dezitijatski konjanik se nalazi
uvren u ediciju Corpus Inscriptiones Latinarum (kao CIL III 9739) i prisutan je u
znanstvenoj literaturi,16 meutim niko se jo uvijek nije samo specifino bavio njim,
a posebno u kontekstu spomenutog Dezitijata. Na osnovi elekronskog izdanja CIL-a
na http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis tekst natpisa je
sljedei :

15

Na mjestu dananjeg sela Gardun (nekoliko kilometara od mjesta Trilja) uzdizao se veliki i strateki
vrlo bitan rimski vojni logor Tilurium. Nakon zavretka ustanka to je bio bazini logor VII. legije
(od 42. god. n. e. sa dodatkom Claudia pia fidelis ). Ova legije je premjetena iz Dalmacije na
donjodunavsku granicu 58. god. n. e. Na lokalitetu Garduna je pronaen veliki broj natpisa na
kojima se spominju mnogi veterani i vojnici legijskih i auksilijarnih jedinica. v. http://compute-in.
ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis.
16
Patsch, 1901, 1983; Isto, 1910, 178-179; Zaninovi, 1984, 73; Bojanovski, 1988, 147 i fus. 20; 358;
Arheoloki leksikon BiH, Tom I, 1988, 33; Mesihovi, 2007, 73 - 74; 93; 685; 827; 830 831; 857;
892 i fus. 5; 904; 906.
71

salmedin mesihovi

TEMANS17 / PLATORIS / [Da]esitias18 vexill(arius) / [e]

quit(um) coh(ortis) I Belgar(um) / turma Valeri / Proculi ann(orum)
XLV / stipendior(um) XXIV h(ic) s(itus) e(st) / fieri curavit Iulia Ves()
/ coniunx.
Rije je o epitafu izvjesnom Temansu, sinu Platora,19 Dezitijatu, veksilijaru
(veteranu)20 konjaniku I. belgijske kohorte, turme21 Valerija Prokula,22 koji je umro u
45. godini, u vojnikoj slubi bio 24 godine. A za podizanje epigrafskog spomenika
se pobrinula supruga Julija Vesa. Kao to se vidi, Temans je u vojnu slubu uao
najkasnije sa 21 godinom starosti (vjerojatno je bio koju godinu mlai kada je stvarno
bio unovaen). To to je konjanik pokazuje da je Temans moda pripadao nekoj
bogatijoj dezitijatskoj familiji. On sam je najvjerojatnije u slubu stupio dobrovoljno
i kako se vidi izgradio je odreenu karijeru, stvorio porodicu. Njegova supruga je
bila rimska graanka (bar u toku par generacija po mukoj liniji), ali gotovo sigurno
domorodakog porijekla. Nakon zavretka redovne vojne slube vjerojatno je i sam
Temans postao rimski graanin. Nakon penzioniranja, (ako ne i moda ve ranije)
odnosno bolje reeno prelaska iz redovne vojne slube u sustav veksilijara, Temans
Platorov je nastavio ivjeti u okolici vojnog logora Tilurij (Tilurium) 23 i nije se vratio
u gornjobosansko podruje. Moe se slobodno rei da se on u toku svoga slubovanja
u prilinoj mjeri romanizirao.
Cohors I. Belgarum equitata je izvorno bili konjika auksilijarna jedinica koja
je dola u ilirske zemlje za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka. Vremenom se njen
belgijski galski identitet zadrao samo u imenu, dok je njen sastav bio uglavnom
popunjavan novaenjem od lokalnih populacija. Ova kohorta se zadrala u
provinciji Dalmaciji i nakon odlaska legijskog sastava, i gotovo sigurno je bila
17

Iako nije u potpunosti sauvano sina Platorova, ipak je njegova rekonstrukcija u oblik Temans
najrealnija.
18
Kao to se vidi, dezitijatsko ime se ne spominje u cjelosti, odnosno prvi dio imena je oteen. O
pravilnosti rekonstruiranja u dezitijatsko ime v. Mesihovi, 2007, 892 i fus. 5.
19
Ime Plator je prisutno u dezitijatskom miljeu i sree se i u okolici Zenice. CIL III 12 772 iz Trijue
20
O veksilijarskoj slubi u Iliriku v. Mesihovi, 2007, 363, fus. 92 93.
21
Turma je konjika jedinica od otprilike 30 ljudi. Mogue je da je i sam Valerije Prokul, zapovjednik
turme I belgijske kohorte bio domaeg podrijetla, a moda se on spominje i na jo jednom natpisu
CIL III 8762 Salona. (Patsch, 1910, 179) .
22
Sudei po imenu i Valerije Prokul je, iako rimski graanin, mogue bio domaeg porijekla.
Mesihovi, 2007, 71.
23
O Tiluriju v. Zaninovi, 1984; Isto, 1996, 213; 268-270; 280-291; Bojanovski, 1988, 356-357;
359; kegro, 1999, 255; Sanader, 2003; Tonini, 2005; http://www.ffzg.hr/arheo/provincijalna/
istrazivanja.htm (zvanina stranica posveena Tiluriju na web stranici Katedre za provincijalnu
arheologiju Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu).
72

dezitijati u rimskoj armiji

stacionirana i u toku II. st. n. e.24 Dataciju podizanja epitafa je mogue odrediti vie
pekulativno, nego egzaktno. Poto se Temans pojavljuje sa jasnom dezitijatskom
svijeu i pripadnou, to dokazuje da je on ivio dok je ova zajednica (u smislu
peregrinske civitas, odnosno dezitijatske politije) jo uvijek bila ivua, a moda
i u svome punom opsegu (znai nezahvaena procesom municipalizacije) znai
ne samo prije 212. god. n. e., nego i prije sredine II. st. n. e. Ali s druge strane
ne i suvie rano, jer je on bio pripadnik spomenute kohorte kada se ve ustalilo
novaenje u nju iz redova domaeg, peregrinskog stanovnitva Dalmacije. Tako bi
moda prva polovica II. st. n. e. bila nekako optimalno vrijeme da se u nju datira
nastanak ovog epigrafskog spomenika.
Bibliografija
Kratice
CIL Corpus Inscriptiones Latinarum
AE LAnne pigraphique. Revue des publications pigraphiques relatives
lAntiquit romaine, Pars.
LCL The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD - Cambridge
Mass.: Harvard University Press
MH Matica Hrvatska, Zagreb.
PWRE Paulys-Wissowa Real-Enzyclopdie der klassischen altertumswissenschaft,
Stuttgart
Izdanja izvora
Kasije Dion 1954-1955: Dios Roman History in nine Volumes, Earnest Cary,
LCL (2)
Velej Paterkul 1955: Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick
W. Shipley, LCL.
Tacit, Anali,1970: Tacit, Anali, Jakov Kostovi, Zagreb: MH
Tacit, Historije 1925; 1931: Tacitus, Histories, Clifford H. Moore, LCL
Natpisi
CIL XVI, 00011 = CIL III, p 0849 (p 1959) = CIL X, 01402 = D 01989
(http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis)
24

O I. Belgijskoj kohorti v. Patsch, 1910, 178-180; Bojanovski, 1988, 356-358; Zaninovi, 1996, 216;
226-227; kegro, 1999, 255; 261; Mesihovi, 2007, 74, fus. 88.
73

salmedin mesihovi

CIL III 9739 (http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis)

CIL III 12772 iz Trijue kod Zenice
(http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epiergebnis)
Literatura
ARHEOLOKI LEKSIKON BIH, Tom (broj toma), 1988: Arheoloki leksikon
Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; Sarajevo : Zemaljski muzej
BOJANOVSKI 1988: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, ANU
BiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
MESIHOVI 2007: Salmedin Mesihovi, Dezitijati: kulturna i narodnosnopolitika zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog
rada), Zagreb.
PATSCH 1901: Carl Patsch, Daesitiates, PWRE, col. 1982-1983.
PATSCH 1910: Carl Patsch, Prilozi naoj rimskoj povjesti, GZM, god. XXII, sv. 1.
177 208
SANADER 2003: Mirjana Sanader, Tilurium I, Istraivanja-Forschungen, Arheoloki
zavod Filozofskog fakulteta, Zagreb.
KEGRO 1999: Ante kegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Hrvatski
studij, Zagreb.
TONINI 2005: Domagoj Tonini, Votivna ara iz Tilurija, Op. Arch. 28, Zagreb.
147 - 157
ZANINOVI 1967: Marin Zaninovi, Ilirsko pleme Delmati II, Godinjak CBI 5.
ZANINOVI 1984: Marin Zaninovi, Vojni znaaj Tilurija u antici, Znanstveni
skup Cetinska Krajina od prethistorije do dolaska Turaka, HAD, Split. 65 - 75
ZANINOVI 1996: Marin Zaninovi, Od Helena do Hrvata, kolska knjiga,
Zagreb
ZANINOVI 1999: Marin Zaninovi, La Dalmazia in et imperiale, Leo S. Olschki
editore. Firenze, 213 223
ZANINOVI 2003: Marin Zaninovi, Breuci od Sirmija do Marsonije, Op. Arch.
27, Zagreb, 443 - 449

74

dezitijati u rimskoj armiji

Daesidiati in the Roman Army

Salmedin Mesihovi
Summary
The Romans always considered it necessary to mobilise members from foreign
and subjected communities into their own armed forces. Therefore we can read
from primary sources that the Daesidiati civitas also contributed its human potential
to the imperial army. The best evidence of this are two stone inscriptions which
mention two Daesidiati who were active members of Roman auxiliary units. From
the first, older, inscription, we learn of Nerva, son of Laida, who was a sailor in the
Ravenna fleet. He was promoted into the rank of legionary and was later, as a veteran,
honourably discharged from the Army. The other inscription tells us about Temans,
son of Plator, who was a member of cavalry units in the military camp of Tilurium.

75

Izvorni znanstveni rad

UDK 904:628.94]:069

adnan busuladi

Prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke

Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine

Abstrakt:
U zbirkama Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, uva se vei broj svjetiljki
razliitih tipova. U posebnu socijalnu kategoriju mogu se uvrstiti ovalne svjetiljke
organski povezana nosa maloazijskei krukolike svjetiljke afrike. Iste su bile
i predmetom obrade u ovom radu.
Kljune rijei:
antike svjetiljke, starokranski objekti, Zemaljski muzej, Bosna i Hercegovina

Uvod
Potreba da se vjetakim osvjetljenjem stvori komoditet uvjetovala je intenzivnu
proizvodnju i koritenje svjetiljki u rimsko doba. Pomou tako stvorenog umjetnog
svjetla, mogli su due raditi, provoditi ugodnije trenutke u dugim nonim satima i
lake manipulirati u tamnijim prostorima.
Vremenom, svjetiljke dobijaju i razliite nazive sobne, pogrebne, kupaline i sl.
Ovakvim nazivima nisu definirani razliiti oblici i tipovi, nego socijalno drutveni
kontekst i mjesto upotrebljavanja.1 Razvojem i irenjem kranstva na pojedinim
tipovima svjetiljki se pojavljuju mnogobrojni kranski simboli, zbog ega se nekoliko
tipova mogu u socijalnom smislu nazvati starokranske svjetiljke. Pored primarne
funkcije osvjetljavanja prostora, one postaju i dio crkvenog namjetaja i opreme,
spajajui u svojim dekorativnim elementima i kransko vienje svijeta. Isus Krist je
Jaganjac Boiji, to pokazuje itav niz naih svjetiljki maloazijskog tipau simbolici
stiliziranog jagnjeeg runa.
Svjetiljke krukolikog tipa takoer pokazuju itav niz bogatih ukrasa kojima
potvruju religijsku namjenu.

A. N. Crnobrnja 2006.
77

adnan busuladi

01-1751

01. Nalazite: Bila kod Travnika.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1751. Svjetiljka od blijedoute gline sa oteenim
nosom. Oko diska plitak prsten koji ga spaja sa nosom. U
sredini diska rupa. Na ramenima kapljice - stilizirano runo
jagnjeta. Sa lene strane ploasta drka.
Dimenzije: ir. 6 cm, vis. 2 cm.
Nepublicirano.

02-925

02. Nalazite: Nepoznato.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 925. Otkupljeno od Darinke Despi iz Sarajeva.
Svjetiljka od blijedoute gline. Dobro ouvana. Oko diska
plitak prsten koji ga spaja sa nosom. U sredini diska rupa.
Na ramenima kapljice - stilizirano runo jagnjeta. Sa lene
strane ploasta drka.
Dimenzije: du. 8 cm, ir. 6, 5 cm, vis. 2,5 cm.
Nepublicirano.

03-1752

03. Nalazite: Bila kod Travnika.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1752. Svjetiljka od blijedoute gline, sa oteenim
diskom. Oko diska plitak prsten koji ga spaja sa nosom. Na
otvoru nosa tragovi garei. Na ramenima izlizane kapljice stilizirano runo jagnjeta. Sa lene strane ploasta drka.
Dimenzije: du. 8,5 cm, ir. 6, 5 cm, vis. 2, 5 cm.
Nepublicirano.

04-330

05-1080
78

04. Nalazite: Nepoznato.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
netaan inventarni broj 330. Svjetiljka od blijedoukaste
gline. Dobro ouvana. Oko diska zatvoren prsten. U sredini
diska rupa, obrubljena redom kapljica i redom rozeta. Na
ramenima kapljice - stilizirano runo jagnjeta. Na vratu
izmeu diska i nosa kanelure. Sa lene strane ploasta
drka.
Dimenzije: du. 8 cm, ir. 5, 5 cm, vis. 2 cm.
Nepublicirano.
05. Nalazite: Gradac kod Lepenice.
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1080. Naao na iskopavanju Skari 1932. g.
Fragmentirana i djelomino slijepljena svjetiljka od
blijedoute gline. Na ramenima kapljice - stilizirano runo
jagnjeta. Sa lene strane ploasta drka.
Dimenzije: du. 8 cm, ir. 6, 2 cm.
Literatura: V. Skari Altertmer von Gradac in der
Lepenica (Bosnien),GZM
1932., tabla V, br. 4.

prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

06. Nalazite: Vlasenica.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 806. Poklon dobijen 1895. g. Svjetiljka od
blijedoukaste gline, oteenog diska. Na ramenima
kapljice - stilizirano runo jagnjeta. Sa lene strane ploasta
drka.
Dimenzije: du. 8 cm, ir. 5, 7 cm, vis. 2 cm.
Nepublicirano.

06-806

07. Nalazite: Mogorjelo kod apljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1581. Gornji, oteeni dio svjetiljke od crvene gline.
Oko diska zatvoreni prsten. U sredini rupa. Na ramenima
motiv vitice vinove loze. Sa lene strane ploasta drka.
Literatura: I. Marijanovi Prilog problemu datiranja nekih
starokranskih crkava u Bosni i HercegoviniGZM 1990.,
113, sl. 4.

Ovalne svjetiljke organski povezana nosa maloazijski tipBroneer tip XXVII, Ivanyi
tip XI (br. 01 07)
Tip svjetiljki koje se mogu svrstati u ovu grupu u naoj zbirci zastupljen je sa
sedam primjeraka. Prema analogiji moe se pretpostaviti njihovo provincijalno
porijeklo proizvodnje. Karakteristika ovih svjetiljki je ovalno ili jajoliko tijelo, disk
malen i ovalan, ramena ispupena a nekad visea. Dno kod ovalnih svjetiljki je ravno,
udubljeno ili izboeno. Drka je klinasta ili ploasta, raena u kalupu.
Posebno karakteristian element kod ovalnih svjetiljki je ukrasni motiv. Vrlo
esto se radi o ornamentalnoj ili floralnoj dekoraciji. Ramena, koja su neto ira,
imaju ukrase u vidu biljne ornamentike; lie, iglice, tapie, takice, kapljice i sl.
Dekoracije ovih svjetiljki pokazuju vei intenzitet plonosti i stilizacije.2
Svjetiljkama ovalnog tipa pripadaju primjerci koji pokazuju helenistike utjecaje,
nastale na tlu Galije iz I stoljea. Meutim tip ovalnih svjetiljki je u najveem broju
sluajeva karakteristian za period III i IV stoljea. injenica da se dekorativni
elementi mogu okarakterizirati u kontekstu starokranske simbolike (stilizirano
runo Jagnjeta),3 potvruje dataciju da su svjetiljke ovog tipa najvie pravljene u
periodu III i IV stoljea. Pojedini autori meutim, ovaj tip svjetiljke datiraju dosta
kasnije.4
2

B. Viki Belani 1976., XXI

Porijeklo ovih simbolinih prestava moe se vidjeti na drugim predmetima; M. Bulat 1989., (katalog) 37.
4
Analogan primjerak naen na lokalitetu Beogradske tvrave Ljiljana Bjelajac datira u vremenski
interval IV VII stoljee i uvrtava ga u grupu maloazijskih lampiLj. Bjelajac 1982., 22 sa
napomenom 40 i tabla V , sl. 27. Fragment istog tipa svjetiljke naene na lokalitetu tvrave u Niu
A. Jovanovi datira najkasnije do VI stoljea. A. Jovanovi 1976., 71-72 sa napomenom 61.
3

79

adnan busuladi

Najvei broj svjetiljki koji se uva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine potjee
sa lokaliteta centralne Bosne, tanije iz lokaliteta Bile kod Travnika (inv. br. 1751 i
1752), Gradac kod Lepenice (inv. br. 1080) i sa podruja sjevero istone Bosne sa
lokaliteta Vlasenice (inv. br. 806). Pored pomenutih, jo dva primjerka iste dekoracije
(inv. br. 330 i 925) su sa nepoznatog lokaliteta.5 Zajedno sa kapljicama primjerak inv.
br. 330 ima i ukras rozete u disku i kanelure koji odvajaju nos od diska.6
Jedna od zajednikih karakteristika svih navedenih primjeraka je jasno vidljivi
spojeni av izmeu tijela i gornjeg dijela svjetiljke.7
Fragment gornjeg dijela svjetiljke (disk sa rupicom i ramenima) inv. br. 1581 iz
Mogorjela kod apljine izdvaja se od ove grupe svjetiljki zbog floralnog ukrasa. Na
ramenima ovog primjerka nalazi se motiv vitica vinove loze. Na stranjoj strani nalazi
se ploasta drka kao jedan od karakteristinih elemenata ovalnih svjetiljki.8
Analizom navedenih primjeraka moe se potvrditi rustinost izrade i proizvodnja
u nekom od veih provincijalnih centara. U odnosu na mjesto nalaza i analogijom
sa lokalitetima istraenih ili samo konstatiranih starokranskih crkava, u veoj ili
manjoj blizini naenih svjetiljki, moe se pretpostaviti drutveno socijalni i religijski
karakter naih primjeraka ovalnih svjetiljki organski povezana nosa. Bazilike u
Turbetu kod Travnika,9 Lepenici,10 irem podruju centralne Bosne,11 Mogorjelu12 i
u Hercegovini,13 daju potvrdu o postojanju kranstva na ovim podrujima u kasnoantiko doba.14

Unato injenici da je taan lokalitet nepoznat, najvjerovatnije se moe ustvrditi porijeklo sa prostora
dananje Bosne i Hercegovine.
6
Svjetiljka slinog izgleda samo bez ukraenog diska naena je na lokalitetu Beogradske tvrave, Lj.
Bjelajac 1982., tabla V, sl. 27.
7
Slina osobina je primjeena i kod drugih primjeraka ovog tipa; B. Viki Belani 1976., XXI.
8
Pojedini autori ovaj primjerak svrstavaju u kategoriju krukolikih svjetiljki; I. Marijanovi 1990., 113.
9
. Truhelka K. Patsch 1893., 695-699., N. Masla 1932., 31-33.
10
V. Skari 1932., 1-22.
11
V. Radimsky 1892., 75-79, 372-387, isti 1893., 331-341, . Truhelka 1892., 340, V. orovi 1913.,
409-420, I. Kujundi 1916., 477-496, D. Sergejevski 1954., 189-210, isti 1956., . Basler 1960.,
59-72, J. Petrovi 1961., 231-233, M. Daja 1970., 175-178.
12
. Basler 1958., 45-62, isti 1972., 98-99.
13
D. Sergejevski 1959., 163-173, isti 1960/61., 211-228, T. Aneli 1976., 179-244, isti 1977., 87, isti
1978., 626-640, isti 1978a., 293-330, isti 1980., 257-260.
14
. Basler 1988., 11-14, isti 1990,, V. Pakvalin 1998., 549-619.
80

prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

08. Nalazite: Mogorjelo kod apljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 2056. Svjetiljka od crvene gline, dobro sauvana, u sredini diska nalazi
se reljef sa prikazom sedmosvijenjaka - menore. Sa desne i lijeve strane od
reljefa postoje dvije rupe. Rub diska koji okruuje reljef je sastavljen od kruga
sa crticama u obliku borovih iglica. Sa stranje strane nalazi se puna drka.
Dimenzije: du. 11,5 cm, ir. 7,5 cm, vis. 3 cm.
Literatura: V. Pakvalin Kultovi u antiko doba na podruju BiHGZM
1963., 148., E. Imamovi Antiki kultni i votivni spomenici na tlu
BiH1977., 287 - 289, katalog br. 244., I. Marijanovi Prilog problemu
datiranja nekih starokranskih crkava u Bosni i HercegoviniGZM 1990.,
111 - 112 i sl. 1.

08-2056

09. Nalazite: Varoluk kod Travnika.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 804. Donio dr. iro Truhelka 1893. g. Svjetiljka od crvene gline,
dobro ouvana. Sa lene strane klinasta drka. Oko diska prsten koji ga spaja
sa vratom nosa. U sredini diska reljef drveta. Sa obje strane reljefa po jedna
rupa. Na ramenima ukrasni reljef - kombinacija rozeta i romboida. Otvor
nosa neto vei, sa tragovima garei. Na dnu jedan vei koncentrini krug,
na kome svjetiljka stoji i jedan manji u sredini.
Dimenzije: du. 11 cm, ir. 6 cm, vis. 2,7 cm.
Literatura: . Truhelka i K. Patsch, Iskopine u dolini LaveGZM 1893.,
698, I. Marijanovi Prilog problemu datiranja nekih starokranskih crkava
u Bosni i HercegoviniGZM 1990., 127 i sl. 16, V. Pakvalin Kranstvo
kasne antike u zaleu Salone i Narone2003., 306 sl. a.

09-804

10 . Nalazite: Slivno kod Metkovia.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 920. Poklon 1902. g. Svjetiljka od crvenosmee
zemlje, oteenog nosa. Sa lene strane klinasta drka. Oko
diska kockasti prsten od dva niza, koji je povezan sa vratom
nosa. U sredini rupa za ulje, a na korijenu vrata nosa rupica
za zrak. Na ramenima ukras od niza polukruia.
Dimenzije: du. 10 cm, ir. 6,5 cm, vis. 2,7 cm.
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Nepublicirano.

10-920

11. Nalazite: Nepoznato.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Neinventarizirano. Velika svjetiljka bez diska, samo donji
dio. Grublje fakture. Sa lene strane bila drka.
Dimenzije: du. 12 cm, ir. 8,5 cm, vis. 3,5 cm.
Nepublicirano.
11-bb

81

adnan busuladi

12-1586

12. Nalazite: Mogorjelo kod apljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1586. Fragment gornjeg dijela, oboda i dna svjetiljke
od crvene gline. Na rubu diska ornament spiralnih krugova
i rozeta. Najvjerovatnije kranskog horizonta.
Literatura: I. Marijanovi Prilog problemu datiranja
nekih starokranskih crkava u Bosni i HercegoviniGZM
1990., 113, i sl. 2, V. Pakvalin Kranstvo
kasne antike u zaleu Salone i Narone2003., 306 sl. b.
13. Nalazite: Mogorjelo kod apljine.
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 2770. Fragment krukolike svjetiljke crvene boje.
Na disku fragmentiran reljef rozete okruen krugom
isprekidanih linija. Dio dna, zida i diska.

13-2770

14. Nalazite: Mogorjelo kod apljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1585. Fragment klinaste drke i diska od crvene gline. Drka
duguljastog oblika visoko podignuta, na disku vidljiv ukrasni stilizirani
motiv borovih granica.
Literatura: I. Marijanovi Prilog problemu datiranja nekih
starokranskih crkava u Bosni i HercegoviniGZM 1990., 113, sl. 3.
14-1585
15. Nalazite: Sanski Most.
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 1088. Fragment diska i klinaste drke svjetiljke od crvene
gline. Na ramenima kvadratii izdjeljeni u polja i rozete.
Literatura: V. Pakvalin Kranstvo kasne antike u zaleu Salone i
Narone2003., 306 sl. c. Pogreno navedena lokacija.
15-1088

16-bb

82

16. Nalazite: Vranjevo Selo kod Neuma.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Neinventarizirano. Fragment ramena svjetiljke od crvene gline,
sa prikazom rozete.
Literatura: I. Marijanovi Prilog problemu datiranja nekih
starokranskih crkava u Bosni i HercegoviniGZM 1990., 122
i sl. 12.

prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

17. Nalazite: Nepoznato.

Muzej Republike Srpske, Banja Luka.
Neinventarizirano. Svjetiljka od crvene gline. Sa lene strane
klinasta drka. Oko diska prsten koji ga spaja sa vratom nosa.
U sredini diska reljef floralnog karaktera, kao i otvor za ulje. Na
ramenima ukrasni detalji u vidu niza poprenih crtica. Na dnu
krug koji se spaja sa drkom. U sredini dna teko vidljiv ukrasni
motiv od poprenih crtica - borovih iglica.
Dimenzije: du. 10, 8 cm, ir. 6,5 cm, vis. 2, 6 cm.
Literatura: M. Radoja Antika zbirka Muzeja Republike
SrpskeBanja Luka 2000., 26 br. kat. 75, ista Iz antike zbirke
Muzeja Republike Srpske u Banja LuciGlasnik Srpskog
arheolokog drutva 1999/2000.

17-bb

17a. Nalazite: Nepoznato.

Muzej Republike Srpske, Banja Luka.
Neinventarizirano. Dno svjetiljke sa krugom koji je povezan sa
drkom. Na dnu vidljiv ukrasni motiv borovih iglica.
Literatura: M. Radoja Antika zbirka Muzeja Republike
SrpskeBanja Luka 2000., 26 br. kat. 75, ista Iz antike zbirke
Muzeja Republike Srpske u Banja LuciGlasnik Srpskog
arheolokog drutva 1999/2000.
17a-bb

18. Nalazite: Mogorjelo kod apljine.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Inv. br. 2660. Fragment svjetiljke od crvenkaste gline sa dnom
i klinastom drkom. Na dnu vidljiv koncentrini izboeni
krug.
Nepublicirano.
18-2660

Krukolike svjetiljke sa drkom (afrike) Broneer tip XXXI, Ivanyi tip XII (br.08-18)
Jedan od tipova svjetiljki sa ukrasom je i tip krukolike svjetiljke. Ovaj tip svjetiljki
nastao je na tlu Afrike u Aleksandriji pa se esto naziva i afriki.15 Obzirom da se
na njima javljaju i kranski simboli od strane nekih autora su svrstane i u grupu
starokranskih svjetiljki.16
15
16

H. Menzel 1954., 90.

B. Viki Belani 1976., XXII sa napomenom 74. Aleksandrija je imala vanu ulogu u izvozu raznih
tipova svjetiljki starokranskog karaktera; B. Viki Belani 1954., 133 sa napomenom 20.
83

adnan busuladi

Nastale su u IV stoljeu, a proirile su se po cijelom Sredozemlju dolazei ak i

do Dacije.17 Dugo su bile koritene, pa se sa izvjesnim varijantama mogu datirati i
do VI stoljea.18 D. Ivanyi ih datira u IV-V stoljee, pretpostavljajui njihovo italsko
porijeklo.19 Kao i drugi tipovi i ovaj tip se javlja u provincijalnojvarijanti, jer su ga
esto i provincijalni majstori izraivali. Ovakvi primjerci se mogu uoiti zbog grublje
fakture, primitivnije izrade i slabije izreenih reljefnih predstava.
Ove svjetiljke imaju krukoliko ovalno tijelo. Disk i ravni nos spojeni su
plitkim i irokim kanalom. Ramena su ravna i iroka, ukraena raznim ornamentima
i odvojena od diska prstenom. Otvor za fitilj je dosta esto vrlo irok, a obzirom na
reljef na disku posjeduje dvije rupice za ulje na disku. Drke su ploaste, klinaste
ili prizmatine, a raene su pomou kalupa. Na dnu je stajai prsten. Dekorativni
elementi su najee geometrijsko-ornamentalni i floralni, te vrlo rijetko figuralni.
U zbirci Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nalaze se tri itava primjerka
i vie fragmenata. Na temelju analize fakture, kontura reljefa, kvaliteta peenja i
premaza, moe se konstatirati da je vei broj primjeraka provincijalnog karaktera
a manji dio je import iz Italije. Obzirom na brzinu i redoslijed pravljenja italski
primjerci se mogu datirati u IV stoljee, dok se domai provincijalni mogu staviti
u kraj IV i V stoljee.20
U grupu italskog importa mogu se uvrstiti dva fragmenta sa lokaliteta Mogorjela
apljinskih vrata; gornji dio oboda i dna svjetiljke sa sa crvenim premazom (in.
br. 1586). Na disku postoji naizmjenini spiralni ornament i rozete, obrubljen
prstenom.21
Na osnovu jednog kraja sauvanog na rubu diska moe se rekonstruirati i Kristov
monogram koji je izveden kao gemmatus ukras na krievima est od IV stoljea.22
Drugi fragment predstavlja klinastu drku i dio ramena sa dekoracijom borovih
granica, premazan crvenom bojom (inv. br. 1585).
Jedan od ouvanih primjeraka krukolike svjetiljke koji je u zbirci Muzeja potpuno
sauvan je primjerak iz Varoluka kod Travnika (inv. br. 804). Karakteristian je po
drvetu23 prikazanom na disku i ukrasnoj dekoraciji naizmjeninih rozeta i romboida.
Po fakturi gline i nainu izrade mogla bi se pretpostaviti provincijalna proizvodnja
17

B. Viki Belani 1976., XXII sa napomenom 75.

H. Menzel 1954., 90.
19
D. Ivanyi 1935., 14-15.
20
Slina situacija je i sa ovim svjetiljkama naenim na prostorima dananje Hrvatske, B. Viki Belani
1976., XXIII.
21
Primjerak sa identinim motivom spirale i rozete publiciran je u radu M. Abramia 1925., 90., sl. 29.
22
Leksikon ikonografije 1979., 360.
23
Stablo je est motiv i predstavlja prikaz kria, drvo ivota, stablo spoznaje dobra i zla, Leksikon
ikonografije 359 i 543.
18

84

prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

u nekom od veih provincijalnih centara. Tipoloki i dekorativno, analogije ovom

primjerku predstavljaju svjetiljke iz Nia,24 Slovenije,25 Hrvatske26 i panije.27
Poznati primjerak ovog tipa svjetiljke iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine je
svjetiljka sa Mogorjela kod apljine (inv. br. 2056), sa prikazom idovske menore28 i
diskom okruenim dekorativnim elementom borovih granica. V. Pakvalin je datira
u IV stoljee,29 to se podudara sa gore iznesenim injenicama. Obzirom na kvalitet
izrade, dobre fakture, postojanom bojom ali i reljefom menore za ovaj primjerak
bi se moglo pretpostaviti da je import iz Aleksandrije ili Italije. Najblii primjerci
istog tipa i ikonografije mogu se nai u priobalnom dijelu provincije Dalmacije,30 ali
i u Panoniji.31 Najslinija analogija, prema dekorativnom elementu na ramenima, je
svjetiljka iz Sirmijuma32 i Solina.33
Tipu krukolike svjetiljke nesumljivo pripada i fragment klinaste drke i dijela
ramena sa dekoracijom naizmjeninih kvadratia izdjeljenih u polja i rozete (inv.
br. 1088), sa podruja Sanskog Mosta. Prema nainu izrade i grubljoj fakturi, ovaj
fragment se moe svrstati u krukolike svjetiljke provincijalne proizvodnje. Najsliniji
rameni dekorativni elementi susreu se na primjercima iz Muzeja u Mainzu.34
Materijalu sa Mogorjela pripada i fragment (inv. br. 2770) izuzetno karakteristian
po svom reljefu rozete na dijelu ouvanog diska. Rozeta je okruena krugom
isprekidanih linija.35
U grupi svjetiljki iz inozemstva postoji jedan primjerak iz Slivna kod Metkovia.
Rije je o svjetiljci djelomino ouvanoj sa dekoracijom od niza polukruia na
ramenima i kockastim prstenom oko diska (inv. br. 920). I za ovaj primjerak bi se
mogla pretpostaviti provincijalna proizvodnja. Gotovo identian fragment gornjeg
dijela svjetiljke sa ouvanim diskom i dekorativnim elementima daje analogiju
naem primjerku i u provinciji Panoniji.36
24

A. Jovanovi 1976., 70., sl. 13.

Grupa autora, Z. ubi (katalog), sl. 25 i 26.
26
B. Viki Belani 1976., XXII, katalog 38-42 i tabla XXIV.
27
I. Modrzewska Marciniak 1989., 233., sl. 14.
28
Neki autori osporavaju iskljuivo idovsku prirodu ove svjetiljke i ukrasa na njoj nudei tumaenje da
je rije o starozavjetnoj kranskoj simbolici, I. Marijanovi 1990., 111-113., sa napomenama 11-16.
29
V. Pakvalin 1963., 148.
30
F. Buli 1926/27., 118 i 120.
31
D. Ivanyi 1935., tabla XL sl. 5.
32
J. C. Rubright 1973., 49 i tabla V, sl. 56.
33
D. Mari 2000., 143 i 144.
34
H. Menzel 1954., 92., sl. 1 i 2.
35
Prisutnost rozete na disku svjetiljki je dosta esta. To se odnosi i na krukolike primjerke; I.
Modrzewska Marciniak 1989., 233., sl. 15.
36
D. Ivanyi 1935., tabla XLVI, sl. 14.
25

85

adnan busuladi

Krukolikim svjetiljkama moe se pridodati i primjerak (neinventariziran) sa

nepoznatog lokaliteta. Unato injenici da nedostaje disk, oblik i veliina tijela,
koncentrini krugovi na dnu i ostaci drke ukazuju na tipoloke elemente po kojima
se svjetiljka moe definirati kao krukolika.
Iako mali broj primjeraka i fragmenata ne ostavlja dovoljno prostora za veu
analizu varijanti i dekorativnih elemenata, ipak se moe primjetiti da su gotovo
svi primjerci izvrsne ili meke fakture, tanke stijenke, vie ili manje otrih kontura,
dobra peenja, visoka sjaja ili sa namazima raznih nijansi crvene boje.37 Prema ovim
karakteristikama mogu se svrstati u prvu varijantu kvalitetnije izrade tri fragmenta i
jedna svjetiljka iz Mogorjela (inv. br. 1586, 2770, 1585, 2056).
Tipoloka karakteristika krukolikih svjetiljki je i bogat dekorativni sadraj. Vrlo
esto javljaju se i ornamentalno geomatrijski ukrasi; koncentrini i spiralni kruii,
kosi urezi, rombovi, kockice i girlande. Floralni element je takoer zastupljen sa vie
razliitih prikaza. Najee su to stilizirane borove granice, palmete, rozete i drvo
palma. Iako u naim prmjercima nije zabiljeen ni jedan sluaj, krukolike svjetiljke
su imale i ivotinjske prikaze; pjetla, ptice, zeca i ribe.
Posebna grupa ukrasa ovih svjetiljki predstavljaju kultni predmeti, osobito
oni koji nedvosmisleno upuuju na idovsko kransku provenijenciju: Kristov
monogram, kri, starozavjetna menora i sl.
Svi nabrojani floralni, geometrijski i kultni ukrasi potvruju kasnoantiki period
proizvodnje i najee kransku upotrebu ovih tipova svjetiljki.
Popis literature:
M. Abrami
1925. Poetovio (poglavlje Glinene svjetiljke). Ptuj muzejsko drutvo. Ptuj 1925.,
87-97.
T. Aneli
1976. Kasnoantika bazilika u Cimu i itomisliima kod Mostara. Glasnik
Zemaljskog muzeja, ns. A, XXIX, Sarajevo 1974 (1976)., 179-244.
1977. Vinjani kod Posuja (Hercegovina) kasnoantika bazilika. Arheoloki
pregled 19, 1977., 87.
1978. Kasnoantika bazilika u Cimu i itomisliima. Arheoloki Vestnik, XXIX,
Ljubljana 1978., 629-640.
1978 a. Kasnoantika dvojna bazilika (basilica geminata) u itomisliima kod Mostara.
Glasnik Zemaljskog muzeja ns. A, XXXII, Sarajevo 1977 (1978)., 293-330.
37

Obzirom na vei broj afrikihsvjetiljki ponuene su i tri varijante; B. Viki Belani 1976.,
XXIII.

86

prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

1980. Neki objekti kansoantike sakralne arhitekture u okolini Mostara. U: Dolina

Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka. Znanstveni skup Metkovi 4-7. X
1977., Split 1980., 257-260.
. Basler
1958. Bazilike na Mogorjelu. Nae starine V, Sarajevo 1958., 45 62.
1960. Bazilika u Oborcima. Nae starine VII, Sarajevo 1960., 59 72.
1972. Arhitektura kasnoantikog doba u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1972.
1988. Spomenici ranog kranstva u Rami, Selidba Ramljaka, Sarajevo 1988., 11-14.
1990. Kranska arheologija. Crkva na kamenu, Mostar 1990.
F. Buli
1926/27. Jevrejski spomenici u rimskoj dalmaciji i jevrejsko grobite u Solinu.
Vjesnik ua arheologiju i historiju dalmatinsku XLIX, Split 1926/27., 116-124.
Lj. Bjelajac
1982. Nalazi keramikih iaka na Beogradskoj tvravi. Godinjak grada Beograda
XXIX. Beograd 1982., 13-24.
M. Bulat
1989. Mursa Osijek u rimsko doba. Muzej Slavonije Osijek. 1989.
A. N. Crnobrnja
2006. Kultna namena rimskih iaka u Gornjoj Meziji. Beograd, 2006.
V. orovi
1913. Izvjetaj sa iskopavanja u Brezi. Glasnik Zemaljskog muzeja XXV, Sarajevo
1913., 409-420.
M. Daja
1970. Sa Kupreke visoravni. Otinovci 1970., 175-178.
Grupa autora
1977. Arheologija v Ptuju izbor najbd v zadnjih letih izkopavanj. Ptuj 1977.,
1-23.
D. Ivanyi
1935. Die panonischen Lampen. Budapest 1935.
A. Jovanovi
1976. Zemljane svjetiljke iz antike zbirke Muzeja u Niu. Niki zbornik br. 2. Ni
1976., 61-83.
I. Kujundi
1916. Najnovije rimske iskopine u Mounju. Glasnik Zemaljskog muzeja XXVIII,
Sarajevo 1916/17., 477-496.
87

adnan busuladi

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva. Zagreb 1979.

D. Mari
2000. Antike svjetiljke iz zbirke Matijevi. Obavijesti br. 1, god. XXXII/2000.,
141-144.
I. Modrzewska Marciniak
1989. Lucernas escogidas del Museo Arqueologoco Nacional. Boletin del seminario
de estudios de arte y arqueologia. Valladolid 1989., 216-246.
I. Marijanovi
1990. Prilog problemu datiranja nekih starokranskih crkava u Bosni i Hercegovini.
Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, NS, SV. 45. Sarajevo 1990., 109136.
H. Menzel
1954. Antiken lampen im romisch germanischen Zentralmuseum zu Mainz.
Mainz 1954.
N. Masla
1932. Zlatni nalaz u kranskoj bazilici u selu Turbetu. Glasnik Zemaljskog muzeja
br. XLIII, sv. 2. Sarajevo 1932., 31-33.
J. Petrovi
1961. Novi arheoloki nalazi iz doline Gornjeg Vrbasa. Glasnik Zemaljskog muzeja
ns. A, XV XVI, Sarajevo 1960/61., 229-234.
V. Pakvalin
1963. Kultovi u antiko doba na podruju Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog
muzeja ns. A, XVIII, Sarajevo 1963., 127-153.
1998. Ostaci starokranske bazilike na crkvini (Grudine) u Bugojnu s osvrtom na
Mvn(icipium) Bist(ue) ili Bistves, sjedite bistuenske biskupije i biskupa Andrije.
Vjensik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Supl. Vol. 87-89, Radovi XII
meunarodnog kongresa za starokransku arheologiju III, Split 1998.
J. C. Rubright
1973. Lamps from Sirmium in the Museum of Sremska Mitrovica. Sirmium II,
Beograd 1973., 45-79.
V. Radimsky
1892. Crkvene razvaline kod Dabravine u kotaru visokom u Bosni. Glasnik
Zemaljskog muzeja IV, Sarajevo 1892., 372-387.
1893. Rimska naseobina u Majdanu kod Varcar Vakufa. Glasnik Zemaljskog muzeja
V, Sarajevo 1893., 331-341.

88

prilog poznavanju starokranskih svjetiljki iz zbirke zemaljskog muzeja bosne i hercegovine

D. Sergejevski
1954. Staro-hrianska bazilika u Klobuku. Glasnik Zemaljskog muzeja, ns. A, IX,
Sarajevo 1954., 189-210.
1956. Bazilika u Dabravini (revizija). Zemaljski muzej, Sarajevo 1956.
1959. Bazilike u Nerezima i Docu. Glasnik Zemaljskog muzeja, ns. A, XIV, Sarajevo
1959., 163-173.
1960/61. Bazilika u Mokrom. Glasnik Zemaljskog muzeja, ns. A, XV-XVI, Sarajevo
1960., 211-228.
V. Skari
1932. Altertumer von Gradac in der Lepenica (Bosnien). Glasnik Zemaljskog
muzeja, XLIV, Sarajevo 1932., 1-22.
. Truhelka K. Patsch
1893. Iskopine u dolini Lave. Glasnik Zemaljskog muzeja, br. IV. Sarajevo 1893.,
685-699.
. Truhelka
1892. Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja
IV, Sarajevo 1892., 340-365.
B. Viki Belani
1976. Antike svjetiljke u Arheolokom muzeju u Zagrebu. Zagreb 1976.

89

adnan busuladi

A Contribution to the Study of Ancient Christian Lamps from the Collection

of the National Museum of Bosnia and Herzegovina
Adnan Busuladi
Summary
Beside the numerous antique lamps of various types, the collections of the National
museum of Bosnia and Herzegovina hold a number of lamps which are categorised as
pear-shapedand Asia-Minortype. They have been found on different locations in
Bosnia and Herzegovina, in places which have been proofed to be ancient Christian
sacred objects or areas which pertained to such objects.
Pear-shapedlamps originate from the African continent, from Alexandria in the
th
4 century. Their main characteristic is the rich decoration on their discus. A special
group of ornaments are religious motifs, especially those which undoubtedly hint at
a Judaeo-Christian provenance: Christs monogram, cross, Old Testament menorah,
etc. One of the most interesting pear-shapedlamps from the collection of the
National museum is an example with a relief depiction of a menorah on a discus from
Mogorjelo near apljina. This lamp is the oldest trace of Jewish presence. According
to some authors this lamp was used in a Christian context, and the depiction of a
menorah is only a part of Old Testament iconography.
Oval lamps with the nozzle moulded in one piece with the discus originate from
Gaul in the 1st century. In most cases they are characteristic for the period between
the 3rd and the 4th century. Since the decorative elements can be seen in context of
ancient Christian symbolism with a stylized lamb fleece on the shoulder of the lamp,
its dating can be confirmed to the 3rd and 4th century.

90

Izvorni znanstveni rad

UDK 623.444.2638(4)
903.22(4)638

salmedin mesihovi

Znaenje eljeznih maeva u procesu razvitka ljudske kulture

Abstrakt:
Poeci koritenja eljeza donijeli su sasvim novi kvalitet u razvitak tadanjih
prapovijesnih zajednica. Meutim, to se uglavnom odraava u sferi naoruanja i
vojnih poslova. Bronca je i nadalje zadrala svoje znaenje u izradi drugih metalnih
predmeta. Navedena injenica je imala svoj odraz i u duhovnoj sferi i mitologiji.
Primjeri koritenja eljeznih maeva kao elemenata religijskog ivota imamo u
otkopanim grobovima iz tumula Glasinake kulture. eljezni maevi imaju i iznimnu
ulogu i u legendama antikog doba i srednjeg vijeka gdje dobijaju i metafiziku
osobnost.
Kljune rijei:
maevi, eljezo, Glasinac, legende i mitovi

Izvorna graa, bez obzira kakvog ona bila karaktera, je ostavila za sobom dosta
materijala koji se odnosi na fenomen eljeznih maeva. Preko toga materijala
moemo pokuati rekonstruirati znaenje i mjesto koje su eljezni maevi imali u
opekulturnom razvitku ovjeanstva. Sa poecima eljeznog doba produbljivao se
i uslonjavao dalji ekonomski, politiko-drutveni i opekulturni razvitak ljudskih
zajednica, a jedna od manifestacija toga procesa su na neki nain bili i eljezni maevi.
U Evropi eljezno doba predstavlja i prelazak na protohistorijski razvitak. eljezo
je postajalo sve vie postajalo esencijalna potreba, koja garantira opstanak pojedine
zajednice i njegova nabavka i upotreba je postala neophodna. Vrijednost eljeza je
upravo leala u ovoj praktinoj upotrebi, i to u sferi oruanih sukoba i ratova.
eljezo je dodalo novi kvalitet naoruanju i voenju oruanih sukoba i ratova,
i bez njega nijedna evropska protohistorijska vojno-politika struktura nije mogla
bazirati svoj opstanak. Nabavka eljeza nije bila jeftina i za drutva koja se nisu
nalazila na viim nivoima opekulturnog razvitka koritenje proizvoda od vrijednog
metala kakvo je bilo eljezo predstavljalo je specifinu vrijednost. A ta specifina
vrijednost je kada se pretoi u konkretni predmet dobija u vrijednost korisnosti.
91

salmedin mesihovi

Ali u sluaju kada je taj predmet eljezni ma ili bode onda se moe stei i jedna
nematerijalistika vrijednost, jer je od specifine vrijednosti i posebnosti do odreene
metafizike manifestacije potreban samo jedan mali korak da se pree u ljudskoj
svijesti. A itav niz primjera dokazuje tu injenicu.
Ta metafizika vrijednost eljeznih maeva se u do sada pronaenim nalazima
materijalne kulture ilirskih naroda itekako oituje. U tumulima Glasinake kulture
starijeg eljeznog doba, koja uglavnom reprezentira autarijatska narodnosna zajednica
(u periodu V. IV. p. n. e. jedinstvena autarijatska politija)1 pronaen je izniman
broj nalaza eljeznih bodea i maeva.2 Naroito je bila uobiajena praksa lomljenja
maeva na vie dijelova. U kneevskim glasinako autarijatskim grobnicama
maevi su redovno polomljeni na vie dijelova.3 A na praksu lomljenja maeva i
koplja, koji su sigurno bili vlasnitvo pokojnika, nailazimo veoma esto i u ratnikim
grobovima. Na postupak slian spomenutom autarijatskom obiaju nailazimo
i u sluaju grobnih priloga u ratnikim grobovima Skordiska uz koje su prilikom
ukopa polagana savijena ili slomljena ili samo djelomino oteena koplja.4 Pojava
da se polomljeni eljezni maevi polau u grobnice uvijeni u tkanine,5 osvjedoeno
u kneevskim grobovima Ilijak III, 9 i Ilijak II, 1, moda ukazuje i na neko ritualno
posveenje oruja koje je pripadalo istaknutom pokojniku tijekom samo kultnog
izvoenja prilikom sahranjivanja.
Metafizika povezanost eljeznih maeva i njihovih nosilaca moe se primijetiti
i u Gornjoj Bosni (na prostorima dezitijatske narodnosne zajednice, a od kraja
IV. ili poetka III. st. p. n. e. i dezitijatske politije)6 na osnovi zajednike grobnice
dezitijatskih ratnika u Vratnici kod Visokog.7 kod Dezitijata je inae prisutna ta
posveenost eljeznom oruja i to ne samo u maevima i bodeima, nego i u posebno
kopljima, o emu svjedoe i nalazi sa nekropole Kamenjaa i ostava iz Tarina.8 I
na dezitijatskom podruju eljezo se upotrebljavalo samo za oruje, iako je Gornja
Bosna mogla dati neuporedivo vie ove rude nego bakra i kalaja, kojeg i nema. Znai
razlozi za takvu njegovu eksluzivnu upotrebu za borbene poslovenisu morali leati
samo u njegovoj esencijalnoj potrebi za izradu oruja, nego mogue i u nekim drugim
shvatanjima vezanim primarno za duhovni, religiozni nain ivota.
1

O Autarijatima v. Mesihovi, 2007.

Mesihovi, 2007, 216-220.
3
Benac-ovi, 1957, 38.
4
Todorovi, 1968, 28-35; Papazoglu, 1969, 346, fus. 48; 390. Skoridsci su, sigurno iz ritualnih razloga,
kada su stigli u jednom od svojih pohoda do Jadrana u more bacali savijena koplja.
5
ovi, 1979, 148-149; Na mau iz Ilijaka, III,1 su se sauvali i ostaci drvenih korica.
6
O Dezitijatima v. Mesihovi, 2007 A.
7
O grobnici Vratnica, Gornji Skladovi, Visoko v. Mesihovi, 2007 A, 788-791.
8
O dezitijatskom oruju v. Mesihovi, 2007 A, 795-796.
2

92

znaenje eljeznih maeva u procesu razvitka ljudske kulture

eljezo se u opoj kulturi smatralo kao neisto, materijal koji nije posveen kao
npr. mjed. Rimski sveenici, kao religiozna posveene osobe bar dok obavljaju tu
slubu, su smjeli da se briju samo bronanim britvama, a gradska brazda, prilikom
osnivanja nove zajednice se uvijek povlaila samo bronanim plugom, a ne eljeznim
iako je ovaj drugi mnogo snaniji i izdrljiviji. To sve znai da u ovim spomenutim
upotrebama bronce umjesto eljeza ne lee ni praktini ni pragmatini razlozi, nego
neki drugi koje bismo prije okarakterisali metafizikim. Posebno je smatranje eljeza
za duhovno i religiozno neprijemivim zanimljivo na primjeru koji spominje Tacit
kada govori o germanskoj boginji Nerti, tj. po Tacitu Majki Zemlji,9 tom iznimno
drevnom i svetom ljudskom boanstvu. Kada nastaju daniposveeni Nerti, tih dana
se ne ratuje, ne uzima se oruje u ruke i sklanja se sve to je od eljeza (Non bella
ineunt, non arma sumunt; clausum omne ferrum). Znai u svijesti protopovijesnih
ljudi eljezo, odnosno njegovo koritenje, je smatrano prilikom religioznih obreda i
ritusa i u svemu onome to se smatralo religiozno posveenim nekom vrstom tabua,
posebno ako su ti rituali bili posveeni ili su simbolizirali roditeljicu ivota.
eljezo se smatralo ratnim, ubojnim materijalom koji je uprljantime to se
koristi primarno za prosipanje krvi i koje se zbog stalnih ratova i ubijanja jednostavno
nije moglo oistiti. Uostalom pojava eljeza na svjetskoj sceni je usko vezena sa
unapreenjem ratovanja, njihovoj sve veoj sofisticiranosti i razornosti, ubitanom
dejstvu koje je kao svoju posljedicu nepovratno izmijenilo svijet kakav je poznavalo
bronano doba. I grka mitologija, odnosno njena periodizacija koja dijeli prolost
na razdoblja koja se nazivaju po metalima, predstavlja eljezno doba kao onaj najgori
period. Po mitolokoj svijesti starih Grka, eljezniljudi su degenerirani, svirepi,
izdajice, nepravedni, zlonamjerni i sl.10 Ovako miljenje vrlo slikovito izraava i
Ovidije u svojim Metarmofozamagdje se eljezno doba predstavlja kao vrijeme
svih moguih grijeha, nasilja, podmuklosti itd. Ako je ovako uvjerenje vladalo u
mitolokoj svijesti tadanjih ljudi, onda je sasvim razumljivo kakvo su oni miljenje
imali o metafizikom doivljaju eljeza.11 Ako je vjerovati Tacitovom opisu (mogue
je da se u svome konkretnom opisu nalazio pod utiskom ritusa koji se odravao Kibeli
koju je on posredno identificirao sa Nertom) ova germanska boginja, personifikacija
onog vrhovnog enskog boanstva (roditeljke svih ostalih boanstava), je u i samom
odranju ritusa kod samih Rimljana bila zapanjujue slina kultu Kibele.12
Najpoznatiji ma je onaj iz arturovskog ciklusa Eskalibur. On je u ovom
mitskom ciklusu direktno povezan sa osobnou kralja Artura, kao neka vrsta drugog
dijela te njegove legendarnosti. Radi te metafizike, pa i religiozne posebnosti on
9

Tac. Ger. 40.

O tome v. Graves, 1999, 32.
11
O tabuima vezanim za eljezo v. Frazer, 2003, 228-231.
12
O tome v. prijevod Veselina ajkanovia Tacitove Germanije, 2002, str. 96 fus. 40.10 i 40. 13.
10

93

salmedin mesihovi

ima i svoje ime, kojim se izdvaja od ostalih maeva. On je praktino gledano i sam
mitska linost. I u starogermanskom epskom ciklusu o rajnskom blagu, Nibelunzima,
Sigurdu i Valkiri isprianom u Edama nailazi se na detalj o arobnom mau Gramu,
koji je bog Votan poklonio Sigurdovom ocu Sigmundu. Na svojoj samrti Sigmund
je Gram ostavio svojoj eni, ali prepolovljen napola. I u Pjesmi o Rolanunalazimo
na slian detalj. U momentu kada je Rolan shvatio da mu se blii kraj, pokuao je da
slomi svoj zaarani ma Dirandal kako on ne bi pao u ruke neprijatelja. Analogije
izmeu spomenutih sluajeva zabiljeenih zahvaljujui narodnoj tradiciji sa obiajem
lomljenja oruja poglavito maeva u kneevskim grobovima i veini ratnikih grobova
su oigledne. Znai osnova ideje o lomljenju maeva koji su pripadali velikaima i
istaknutim ratnicima lei u eljiposjednika maa ili njegovih nasljednika i prijatelja
da maeve niko vie ne moe koristiti. Maevi su predstavljali najindividualniju vrstu
oruja usko povezanu sa njegovim vlasnikom. I samim tim je bilo i razumljivo da su
oni nosili u sebi i neku specifinu magijsku posveenost, ak i odreenu osobnost
to se najbolje izraava upravo kroz injenicu da maevi nose, kao i linosti, imena.
Iz ovoga je proizilazilo i vjerovanje po kojem je metafizika posveenost i osobnost
maa sa istinskim posjednikom maa (i tijelom i duhom) sudbinski i neraskidivo
vezana. Lomljenjem bi se pokuavalo sprijeiti i da neko ko nije dostojan toga
ili neprijatelj doe u posjed maa i tako iskoristi i njegovu maginumo koja je
proslavljala stvarnog vlasnika i ujedno bila i dio i njega samoga. Znai vjerovalo se
da bi otuenjem maa istaknutog vlasnika, preko magijskog posveenja maa i dio
vlasnikovog duha bio otuen i iskoriten u druge svrhe moda i protiv sopstvenog
naroda.
Bibliografija
Kratice
ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
CBI Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo (asopis Godinjak)
SANU Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd
Izdanja izvora
Tacit, Germanija 2002: Tacit, Germanija, Veselin ajkanovi, Beograd: Poligraf
Literatura
BENAC OVI 1957: Alojz Benac ovi Borivoj, Glasinac II-eljezno doba,
Sarajevo
94

znaenje eljeznih maeva u procesu razvitka ljudske kulture

OVI 1979: Borivoj ovi, Kneevski grobovi glasinakog podruja, Zbornik

radova prikazanih na naunom skupu Sahranjivanje kod Ilira. Zlatibor 10-12 maj.
1976, SANU Balkanoloki institut, (Nauni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih
nauka 2), 143-169
GRAVES 1999: Robert Graves, Grki mitovi, Beograd.
FRAZER 2003: James George Frazer, Zlatna grana, Beograd.
MESIHOVI 2007: Salmedin Mesihovi, Problem kulturne i narodnosne zajednice
Autarijata rukopis magistarskog rada, Zagreb.
MESIHOVI 2007 A: Salmedin Mesihovi, Dezitijati: kulturna i narodnosnopolitika zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog
rada), Zagreb.
PAPAZOGLU 1969: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko
doba, ANU BiH, Djela, XXX, CBI 1
TODOROVI 1968: Jovan Todorovi, Kelti u jugoistonoj Evropi, Beograd.

95

salmedin mesihovi

The Significance of Iron Swords in the Process of Development of Human

Culture
Salmedin Mesihovi
Summary
In proto historic times iron was mainly used for combat purposes. Religious
rituals, mythological tales and other primary sources give us an abundance of
valuable information about the importance, status and symbolic significance of iron
and objects made from it (mainly swords). Whilst on one side iron was perceived
as dirtybecause of its principal use (because it murders and spills blood), on the
other iron objects were given religious and spiritual connotations. Therefore, iron
swords, regardless of their shape and size, were always connected with their bearer.
They almost became a part of him, and in some cases they also gained a metaphysical
aureole. We can learn about the impact swords had on cultural life of people in
ancient times through archaeological finds of broken swords which were placed as
funerary contributions into the graves of the Glasinac culture which dates from the
older iron age, as well as from other stories in which swords have their own names
and are an important part of epic cycles.

96

Izvorni znanstveni rad

UDK 930:27(497.6)(091)
27-87.645(497.6)(091)

pejo okovi

etvrt stoljea historiografije o Crkvi bosanskoj*

Abstrakt:
Autor daje kritiki osvrt na historiografiju o Crkvi bosanskoj u periodu od 1974.
do 2000. godine. Kritika razmatranja potkrijepljena su obimnom bibliografijom
koja obuhvata radove o Crkvi bosanskoj i vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj
Bosni objavljene u posljednjoj etvrtini XX. stoljea.
Kljune rijei:
Crkva bosanska, historiografija

Zahvaljujui zanimanju povjesniara za Crkvu bosansku, domaa je i strana

historiografija o tom pitanju u posljednjoj etvrtini XX. st. zabiljeila vrijedne
rezultate koji upotpunjuju nae znanje o bosanskim krstjanima i njihovoj sljedbi. U
prethodnom razdoblju o kome je opirnije pisao J. idak1 u historiografiji su ve bili
utrti putovi kojima bi istraivai ubudue trebali tragati u traenju odgovora na jo
nerijeena pitanja. idak je poput slubenog kroniara pomno biljeio i ocjenjivao
sve to se u njegovu irokom vidokrugu pojavljivalo u nas i vani, ali je njegovom
smru 1986. Crkva bosanska izgubila svog vjernog kritikog kroniara i izvjestitelja.
Zahvaljujui tome, njegovo mjesto u prouavanju te iznimno sloene problematike
je viestruko vano, a njegovi rezultati nezaobilazni, jer je on kako je primijetio
S. irkovi2 ne samo mnogo sam stvarao nego i pratio, biljeio i ocjenjivao sve
ono to se o bosanskoj heterodoksiji pojavljivalo. Neki od tih njegovih radova i
kritikih prikaza stanja pitanja Crkve bosanske u historiografiji sakupljeni su i potom

* Ovaj rad objavljen je 2003. u zborniku radova sa znanstvenog skupa koji je organizirala ANU BiH,
ali bez znanstvenog aparata, zbog ega je tekst mjestimice ostao nepotpun. Taj nedostatak elimo
otkloniti ponovnim objavljivanjem cjelovitog teksta. autor.
1
idak, Problem heretike Crkve bosanske, 139-182 (= Studije, 336-377).
2
irkovi, Bosanska crkva, 191-254.
97

pejo okovi

objavljeni u posebnoj knjizi3 koja, osim svoje znanstvene vrijednosti i injenice da je

postala lako dostupno dragocjeno pomagalo strunjacima u njihovu radu, vremenom
pojavljivanja oznaava kraj jednog izvjetajnog razdoblja i poetak novog o kome u
idakovu smislu jo nije pisano, a kronoloki se podudara s posljednjom etvrtinom
XX. st. na koje smo se ovom prigodom kanili osvrnuti.
Budui da je zanimanje istraivaa za ta pitanja iz srednjovjekovne bosanske
povijesti nastavljeno i u posljednjoj etvrtini XX. st., a nesmanjenim intenzitetom
traje i danas, osjea se potreba da se javnost upozna s najnovijim dostignuima
na tom polju, jer te injenice dovoljno su snane da opravdaju takav pokuaj. Do
poetka 1970-ih o pitanju Crkve bosanske u povijesnoj znanosti postignut je velik
napredak prihvaanjem koncepcije F. Rakog kao opeg okvira za dalje prouavanje
svih onih pojedinanih pitanja oko kojih se miljenja jo uvijek razlikuju. Isto tako
valja naglasiti da su povjesniari dotad uglavnom prihvatili tezu o evoluciji u uenju
Crkve bosanske i njezinu postupnom pribliavanju pravovjernom kranstvu potkraj
XIV. i na poetku XV. st., koja se sve vie nametala kao jedino mogui nain da
se taj nesklad to vie ublai.4 Tim kompromisnim stavom trebalo je ublaiti esto
nepomirljive zakljuke pojedinih istraivaa temeljene na raspoloivoj izvornoj grai
razliite provenijencije. Taj nesklad u karakteru izvornih vijesti uoio je jo F. Raki,5
pa su njegove teze poslije snano utjecale na stavove istraivaa i razvoj historiografije
o tim pitanjima. Iznijete napomene bile su potrebne radi boljeg razumijevanja
znanstvenih rezultata koji su ponueni naoj zainteresiranoj javnosti u posljednjoj
etvrtini XX. st. budui da oni oslikavaju stupanj znanstvenog objanjenja pitanja
bosanske heterodoksije u naoj i stranoj historiografiji.
Nakon silnih napora da se suprotnosti ublae i gledita priblie, dio istraivaa
stao je naputati ponueni okvir, koji je od 1954. prihvaao i J. idak, te su tematiku
Crkve bosanske poeli sve ee promatrati izvan njegova konteksta kome ona
kao historiografski problem ponajprije pripada. Ma to danas mislili o pojmovima
pravovjerjei krivovjerje, nepomirljivosti sljedbenika jednog i pripadnika drugog
uenja, uzajamnim osudama i kritikama te naim simpatijama i antipatijama prema
jednima i drugima, pojave iz prolosti moraju se prosuivati po kriterijima vremena
kome su pripadale. Stoga i dananji odgovor mora ponajprije udovoljiti zahtjevu da
naim suvremenicima prouavanu pojavu prikae to je mogue vjernije, odnosno
onakvom kakvu su je doivljavali ljudi njezina doba. Napokon, treba rei da veina
istraivaa koji su u posljednjih dvadeset i pet godina pisali o Crkvi bosanskoj,
zapravo je samo nastavila izvjetavati javnost o rezultatima svojih najnovijih radova,
3

idak, Studije.
idak, Problem heretike Crkve bosanske, 139; (= Studije, 336); isti, L glise de Bosnie, 9; isti,
Heretika Crkva bosanska, 152.
5
F. Raki, Prilozi za povjest bosanskih Patarena, Starine JAZU I, Zagreb 1869, str. 105, 107-108.
4

98

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

uz napomenu da su i dalje uglavnom slijedili dotadanje prihvaene historiografske

rezultate. Stoga, s punim razlogom treba istaknuti da njihov rad u ovom razdoblju, na
kraju stoljea, ini okosnicu historiografskog stanja Crkve bosanske i prevladavajue
miljenje s kojim i ubudue valja najozbiljnije raunati. Njihovi znanstveni rezultati
osobito su snani prema onim miljenjima iji se autori vraaju starim rjeenjima,
koja su u povijesnoj znanosti ve bila nepovoljno ocijenjena i nakon kritikog
razmatranja odbaena, te za njihovim ponovnim aktualiziranjem nema znanstveno
opravdana razloga. Ukratko, s punim pravom bi se moglo rei da su postignuti rezultati
solidna podloga za ve postavljeni i prihvaeni okvir, koju je postavilo prouavanje
Crkve bosanske u proteklom razdoblju. Sukladno tome, u postignutim rjeenjima
sadrane su i naznake glavnih smjernica koje pokazuju prema kojim se pojedinanim
pitanjima pomicalo zanimanje istraivaa. Zanemarimo li na trenutak glavninu
istraivaa koji nisu imali nekog posebnograzloga za korjenite promjene svojih
ranijih stavova, smjer budueg rada je jasno odreen. Dosljednost u tom pogledu
opravdava i injenica da u meuvremenu nije otkrivena nova izvorna graa koja bi
sugerirala krupnije promjene u dananjem pristupu prouavanju Crkve bosanske u
odnosu na onaj koji je kao ispravan ve prihvatila povijesna znanost.
U nastojanju da se javnosti prikau rezultati povijesne znanosti o bosanskoj
heterodoksiji u najirem smislu te rijei neophodno je utvrditi kriterije po kojima
e se odrediti to se od nastale strune literature odnosi na tu temu, a to je dodatno
nadopunjuje. Valja, meutim, naglasiti da e se, ma kako te granice usko ili iroko
odredili, budui istraivai u svome radu morati nezaobilazno oslanjati i na onu
literaturu kojoj ta pitanja nisu bila u sreditu zanimanja, nego su im pojedini autori
pristupali u kontekstu ireg izlaganja velikih tema koje se na razliite naine dovode
u izravnu vezu s Crkvom bosanskom i njezinim krstjanima. Broj takvih radova je
iznimno velik, a njihovi znanstveni rezultati korisni i vrijedni. Ipak, ovdje treba
upozoriti da naim prikazom nee i ne mogu biti obuhvaena sva ta djela, jer ona u
osnovi pripadaju drugim tematskim cjelinama. Historiografsku literaturu o Crkvi
bosanskoj, koja je nastala u posljednjoj etvrtini XX. st. valja stoga pratiti na vie
razina, odnosno razdijeliti je u vie smislenih cjelina, kako bi upozorenje na nju
buduem itatelju pruilo to potpuniju i odreeniju predodbu dananjeg stanja
tog pitanja u povijesnoj znanosti, te mu omoguilo to jednostavniji uvid i pomoglo
da se lake snae meu mnogobrojnim naslovima raznolikim po tematici i razliitim
po znanstvenim rezultatima.
Osim nekoliko velikih radova u kojima je Crkva bosanska obraena monografski,
a problem manje-vie obuhvaen cjelovito, povjesniare su ipak mnogo vie zanimala
pojedinana pitanja iz te problematike, pa su im se puno ee vraali. U namjeri da
utvrdimo odreeni redoslijed po kome emo se osvrnuti na najnoviju historiografsku
literaturu o naoj temi, ini nam se potpuno opravdanim na prvom mjestu upozoriti
99

pejo okovi

na stanje izvora koji o tome svjedoe oima suvremenika. Po broju napisanih radova
te raznovrsnosti pitanja zanimljivih za prouavanje Crkve bosanske treba potom
istaknuti one radove iji autori prikazuju ope crkvene prilike u srednjovjekovnoj
bosanskoj dravi, mada njihov preteit broj u sreditu zanimanja ima Katoliku crkvu,
odnosno njezine misionare u Bosni, pripadnike Dominikanskog i Franjevakog reda
iji je rad u izravnoj vezi s djelovanjem bosanskih krstjana kojima se po tadanjim
kriterijima velikih pravovjernih crkava dosljedno spoitavalo dualistiko krivovjerje.
U tematsko-kronolokom slijedu na samom poetku postavlja se pitanje pojave
heterodoksije u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i postanka institucionalno
izgraene sljedbe bosanskih krstjana poznate iz domae izvorne grae pod imenom
Crkva bosanska. U tijesnoj vezi s tim pitanjima postavlja se i novo koje se odnosi
na utvrivanje ispravnog imena budui da u tom pogledu nije suglasna ni dostupna
izvorna graa ni povjesniari koji se bosanskom heterodoksijom bave ve vie od 135
godina. To pitanje zavrjeuje pozornost istraivaa i stoga to ono podrazumijeva
i sugerira odgovor o vjerskoj i crkvenoj pripadnosti bosanskih krstjana nekom od
poznatih srednjovjekovnih dualistikih pokreta. S tim u vezi valja upozoriti da ni
dananji istraivai nisu u tom pogledu jedinstveni, iako su do poetka devedesetih
godina XX. st. nazivi Crkva bosanska i (bosanski) krstjani opravdano stekli prednost
pred drugim nazivima, osobito pred nazivom bogumili. Budui da je Crkva bosanska
bila u institucionalnom pogledu potpuno izgraena sljedba te da je imala vlastito
ustrojstvo, lanove i hijerarhiju, razumljivo je da su i ta pitanja takoer privlaila
pozornost povjesniara kojima je domaa i dubrovaka izvorna graa omoguila da ga
potpunije i pouzdanije prikau, ba kao i njezinu ulogu u javnom i politikom ivotu
srednjovjekovne bosanske drave i drutva. Ve su davno povjesniari zapazili da
zapadna izvorna graa govori o postojanju veza izmeu zapadnih dualista, ponajprije
katara s bosanskim krstjanima, pa je i o tome u ovom izvjetajnom razdoblju nastalo
nekoliko radova. Najmanje uspjeha imali su istraivai u pogledu prouavanja
uenja bosanskih krstjana i njihove sljedbe, iako je i to pitanje privlailo njihovu
pozornost. U vezi s tim opreke suvremenih izvornih svjedoanstava su najotrije, pa
su i sumnjiveanalogije najee. Osobito zanimanje znanstvenici su u posljednjih
dvadeset i pet godina posvetili prouavanju srednjovjekovne bosanske kulturne
batine, pa su u tom sklopu prouavali, kritiki obraivali i izdavali rukopise nastale u
krilu Crkve bosanske za potrebe njezinih krstjana i pojedinih uglednih laika. Pitanje
nestanka Crkve bosanske takoer je pobuivalo veliko zanimanje znanstvenika koji
su toj zanimljivoj temi pristupali s dva razliita aspekta, jedni su njezin nestanak
promatrali u kontekstu misionarskog djelovanja franjevaca u posljednja dva desetljea
XV. st. bosanske dravne samostalnosti i Tomaeva progona krstjana 1459-60., a
drugi u kontekstu islamizacije bosanskog drutva nakon uspostave turske vlasti, pri
emu se posljednjih godina poelo vraati ranije odbaenim tvrdnjama. Isto vrijedi i
za dio literature nastale na temu steaka.
100

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Stupanj istraenosti neke teme mjeri se u znanosti karakterom radova koji su o njoj
nastali. Gledano u tom smislu, prouavanje bosanskog krivovjerja u polovici 1970ih rezultiralo je nastankom vie sinteza iji su autori pokuali uklopiti pojedinane
rezultate u iri okvir institucionalno zvan Crkva bosanska. idaku su do objavljivanja
njegovih studija 1975. bile poznate dvije, ona M. Loosa6 i F. anjeka7 te je stigao
analizirati i ocijeniti njihove rezultate. Trea, ne manje znaajna monografija J. V. A.
Finea,8 ostala je idaku nedostupna, pa je razumljivo, izostala i njezina ocjena. idaku
je, dodue, Fineov rad na crkvenoj povijesti srednjovjekovne Bosne bio poznat na
temelju dva njegova ranije objavljena rada9 za koja suzdrano istie da su ulomci
jedne vee cjeline te da ne doputaju da se njegovo shvaanje o Crkvi bosanskoj
bolje upozna.10 Svoje znanstvene rezultate o bosanskom krivovjerju J. V. A. Fine je
saeo u kraem radu koji je kao referat podnio na meunarodnom skupu odranom
1978. u Skopju.11 Ba tu gdje je idak stao s praenjem historiografije o tom pitanju
morao bi zapoeti novi izvjetaj.
Na poetku ovog prikaza treba upozoriti na djela iji su autori cjelovitije
obuhvatili problematiku Crkve bosanske i njezinih krstjana te su svojim djelima
dali vaan doprinos daljem razvoju historiografije. Nakon sinteza kojima je
zavrio dotadanji pregled stanja ovog pitanja u domaoj i stranoj historiografiji i
u novom, izvjetajnom etvrtstoljetnom razdoblju objavljeno je vie monografskih
publikacija i kraih studija u kojima je bosansko krivovjerje institucionalizirano u
Crkvi bosanskoj cjelovitije prikazano. U tom nizu prvo se pojavilo francusko izdanje
doktorske disertacije F. anjeka,12 koja se tek manjim izmjenama razlikuje od njezina
hrvatskog izdanja iz 1975, pa u osnovi i dalje ostaje na snazi ocjena koju je o tome
djelu svojedobno dao J. idak.13 Nakon toga nastupa desetogodinje razdoblje u
kome historiografija nije dobila opsenije djelo u kome bi pitanje Crkve bosanske
bilo cjelovitije monografski obraeno sve do pojave knjige D. Dragojlovia koja se
pojavila nakon dugogodinjeg autorova prouavanja srednjovjekovnih dualistikih
pokreta u Maloj Aziji i na Balkanu. Njegova opsena monografija o Crkvi bosanskoj
6

Loos, Dualist Heresy.

anjek, Bosansko-humski krstjani.
8
Fine, Bosnian Church.
9
J. V. A. Fine jr., Aristodios and Rastudije, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XVI,
Sarajevo 1965, 223-229; isti, Uloga Bosanske crkve u javnom ivotu srednjovekovne Bosne, Godinjak
Drutva istoriara Bosne i Hercegovine XIX (1970-1971), Sarajevo 1971, 19-29.
10
idak, Problem heretike Crkve bosanske, 160 (= Studije, 356).
11
Fine, Zakljuci, 127-133. Njegove znanstvene rezultate kritiki je ocijenio Daja, Fineova
interpretacija, 52-59.
12
anjek, Les chretiens bosniaques.
13
idak, Problem heretike Crkve bosanske, 169-179 (= Studije, 364-374); isti, L Eglise de Bosnie,
31, bilj. 33; isti, Heretika Crkva bosanska, 160, bilj. 33.
7

101

pejo okovi

i njezinim krstjanima14 zamiljena je kao trei svezak njegova opirno zasnovanog

djela o povijesti bogumilstva.15 Autor je u monografiji dao cjelovit prikaz podrijetla,
crkvene organizacije, vjerskog uenja, te djelovanja i stvaralatva bosanskih krstjana,
koji su za njega bili izdanak orijentalnog monatva mistine tendencije. Zbog
metodolokog pristupa koji zauzima u prouavanju te iznimno sloene teme,
istraivaki mu rezultati ne prate napore koje je uloio.16 Posljednji sveobuhvatan
prikaz Crkve bosanske dao je S. Jalimam koji je to svoje djelo prvi put objavio
1996. pod manje ambicioznim naslovom,17 a potom 1999. neto izmijenjeno i
dopunjeno pod drugim naslovom.18 Za autora su bosanski krstjani, koje on uporno
naziva bogomilima, autentina i autohtona pojava u srednjovjekovnom bosanskom
drutvu.19 Osim to se autoru mora prigovoriti povrnost zbog koje mu radovi vrve
tiskarskim pogrekama ni interpretacijski mu djelo ne pridonosi razvoju povijesne
znanosti, budui da bez valjana razloga i argumentacije uglavnom ignorira pozitivne
rezultate domae i strane historiografije, koje je, barem po naslovima autora i njihovih
priloga, brino prikupljao i desetak godina ranije objavio u posebnom bibliografskom
prilogu.20
Mada nisu tako opsene i po broju pojedinanih pitanja tako iscrpne kao
spomenute monografije, za dalji razvoj historiografije o Crkvi bosanskoj mnogo su
vanije studije J. idaka i S. irkovia u kojima su oba autora saeli rezultate svojih
dugogodinjih prouavanja bosanskog krivovjerja. Tek to je ocijenio stanje pitanja
Crkve bosanske u historiografiji do 1975. J. idak je u posebnom radu jo jednom
sintetizirao znanstvene rezultate svojih dotadanjih istraivanja o toj temi, objavivi
ga 1976. najprije u prijevodu na francuski, a godinu dana poslije i njegov izvorni
hrvatski tekst.21 Nakon idaka svoje znanstvene rezultate u dva navrata iznio je i
S. irkovi, koji je u veoj sintezi iz 1987. promatrao Crkvu bosansku u kontekstu
njezine nazonosti i uloge u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i drutvu,22 te ponovo
u studiji iz 1995. u kojoj snanije naglaava njezin dualistiki karakter i poziciju
zemaljske crkve.23 Za samu studiju autor istie da se oslanja na njegov vei rad o Crkvi
bosanskoj iz 1964. koji je kao referat proitan na meunarodnom znanstvenom
14

Dragojlovi, Krstjani.
Dragojlovi, Bogomilstvo I-II.
16
Usp. ocjenu koju je o Dragojlovievu djelu dao anjek, Dragojlovi, 139-142.
17
Jalimam, Studija.
18
Jalimam, Historija.
19
Jalimam, Studija, 193; usp. isti, Historija, 309.
20
Jalimam, Prilog bibliografiji, 173-196.
21
idak, L Eglise de Bosnie, 7-36; isti, Heretika Crkva bosanska, 149-184.
22
irkovi, Bosanska crkva, 191-254.
23
irkovi, Dualistika heterodoksija, 7-34 (= Rabotnici, 214-239).
15

102

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

skupu, odranom 1963. u Rimu i Firenci.24 Za razliku od navedenih radova koji u

sreditu pozornosti imaju pitanje bosanskog krivovjerja, krai pregled povijesti Crkve
bosanske promatrane u irem kontekstu narodnih pokreta iroko rasprostranjenih na
evropskom prostoru od pojave popa Bogumila u Bugarskoj do djelovanja Jana Husa
u ekoj, dao je u svome poveem djelu M. Lambert.25 Opsean prikaz ustrojstva i
uloge Crkve bosanske u javnom i politikom ivotu srednjovjekovne bosanske drave
i drutva u XV. st. dao je u doktorskoj disertaciji P. okovi, koju je 1988. obranio
na Filozofskom fakultetu u Beogradu,26 a saetak tih svojih stavova i zakljuaka
rezimirao je poslije u posebnoj studiji.27
Mnogo vie radova nastalo je o pojedinanim pitanjima neophodnim za bolje
razumijevanje cjelovitog problema bosanskog krivovjerja koje u domaoj i stranoj
historiografiji ve vie od 135 godina zaokuplja pozornost povjesniara i djelatnika
drugih usmjerenja koji na svoj nain pokuavaju pridonijeti rjeenju velike zagonetke
poznate kao Crkva bosanska. Neka od pitanja koja su ranije dovoena u izravnu
vezu s tom problematikom, danas vie nemaju takav tretman, ali istraivai se i dalje
njima rado bave. Stoga emo i mi ovdje upozoriti na radove koji svojim pristupom
i tematikom ne pripadaju iskljuivo Crkvi bosanskoj, ali nedvojbeno pridonose
njezinu boljem razumijevanju. Od velikih tema ini se razlonim na prvo mjesto
postaviti onu koja u sreditu svog zanimanja ima crkvene prilike u srednjovjekovnoj
bosanskoj dravi. Ta problematika je u posljednje vrijeme podjednako pobuivala
radoznalost i pozornost crkvenih i svjetovnih povjesniara, koji su s obzirom na
specifinosti svojeg poloaja tim pitanjima interpretativno i po izboru tema pristupali
razliito. Veina autora koji su se u proteklom razdoblju zanimali za crkvene prilike
u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi, gledala je na to pitanje kroz prizmu Katolike
crkve, koja je zauzimala sredinje mjesto u njihovim nastojanjima da prikau njezin
poloaju i djelovanje u bosanskoj dravi i drutvu. Crkva bosanska u tim radovima
ima tek sporedno mjesto, ali osobito vano u konkurentskim nastupima dviju
crkava, njihovih hijerarhija i sveenstva, za razumijevanje konfesionalnih prilika u
Bosni. S obzirom na temu ovog priloga upozorili bismo ponajprije na one radove
koji prouavanjem pojedinanih pitanja pridonose boljem rasvjetljavanju problema
Crkve bosanske u cjelini, a njihovi su autori uglavnom afirmirani povjesniari koji
se tim pitanjima ve dugo bave. Tu u prvom redu mislimo na najnovije radove S. M.
Daje28 koji svoju pozornost prvenstveno usmjerava prema konfesionalnim prilikama
24

irkovi, Rabotnici, 239.

Lambert, Medieval heresy, 141-150.
26
okovi, Ustrojstvo Crkve bosanske; usp. irkovi, Bosanska crkva, 250, bilj. 190; Kurtovi,
Historiografska literatura, 77, bilj. 143.
27
okovi, Ustrojstvo, 61-83.
28
Daja, Konfessionalitt; isti, Bosanska podijeljenost, 1-39; isti, Katolianstvo, 153-178
(= Katolianstvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1997, str. 37-74).
25

103

pejo okovi

u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i Katolikoj crkvi ije je misionarsko djelovanje

prvenstveno okrenuto suzbijanju utjecaja Crkve bosanske i njezinih krstjana, koji
su bili osobito prisutni u javnom ivotu u XIV. i prvoj polovici XV. stoljea, potom
radove A. Komadine,29 B. Rupia30 i idaka,31 te napose F. anjeka,32 koji je u vie
navrata pisao o crkvenim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni. S tim u vezi njegovu
znanstvenu pozornost zaokupljalo je pitanje kranstva uope na srednjovjekovnom
prostoru, potom djelovanje katolike bosanske biskupije u kontekstu djelovanja
heterodoksnog kranstva institucionaliziranog u Crkvi bosanskoj te djelovanje
sljedbenika te crkve u polovici XV. st.
Sljedea velika tema kojoj su se istraivai rado vraali i o njoj s razliitim uspjehom
pisali odnosi se na pitanje islamizacije bosanskog stanovnitva. U vezi s tim sloenim
povijesnim procesom u starijoj se historiografiji mislilo da su osobit udio u njemu
imali bosanski krstjani zbog antagonizma prema Katolikoj crkvi i neprihvaanja
njezina vjerskog uenja koje su u Bosni pokuavali kroz dulje srednjovjekovno
razdoblje nametnuti katoliki misionari. Gledite o masovnom prelasku sljedbenika
Crkve bosanske na islam, historiografija je bila odbacila nakon to su istraivai za
takvo miljenje nali uporite u turskoj izvornoj grai. Tom pitanju studiozno se
posvetio S. M. Daja koji je nakon prouavanja znanstvenih rezultata o tom pitanju
u poratnoj historiografiji i prouavanja dostupne izvorne grae, u posebnoj studiji
odbacio tezu o kontinuitetu izmeu bosanskog i muslimanskog plemstva kao i tvrdnju
da su u islamizaciji bosanskog stanovnitva najveeg udjela imali bogumiliili pak
kriptobogumili, istaknuvi da taj proces u cijelom svom tijeku nije bio iskljuivo ni
prisilan ni dragovoljan.33
U nastojanju da ovim prikazom to cjelovitije obuhvatimo historiografske
rezultate do kojih su istraivai doli u posljednjih etvrt stoljea, pokuali smo
njihove radove podijeliti u vie tematskih cjelina u okviru kojih njihova pozornost
preteito usmjerena prema sasvim odreenom pitanju, nezaobilaznom u prouavanju
sloene problematike Crkve bosanske i njezinih krstjana. Na poetku tog tematskog
niza s punim opravdanjem treba navesti pitanje koje se tie pojave krivovjerja u zemlji
bana Kulina i postanka institucionalno izgraene Crkve bosanske. Zanimljivo je,
meutim, istaknuti da ba ta pitanja u proteklom dvadesetpetogodinjem razdoblju
nisu privlaila pozornost povjesniara. Izostanak njihova zanimanja moe se dovesti
29

Komadina, Interkonfesionalni odnosi, 125-134.

Rupi, Znaenje Dubia, 1-35 (= Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraivakog centra
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti XV, Zagreb 1988, str. 65-90).
31
idak, Vjerski odnosi, 275-290.
32
anjek, Heterodoksno kranstvo, 83-94; isti, Crkva bosanska, 157-172; isti, Kranstvo, 119-152;
isti, Bosanska (katolika) biskupija, 33-52 (= Napredak, Hrvatski narodni godinjak za 1996,
44(1996), Sarajevo 1995, str. 163-186.
33
Daja, Bosnische Kirche; usp. osvrt na njegovu knjigu koji je dao Karamati, Sreko, 159-161.
30

104

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

u vezu s injenicom da dostupna izvorna graa, barem u pogledu kronologije, ne

nosi nikakve neizvjesnosti, jer sve to se o tome zna potjee iz doba vladavine bana
Kulina.34 Mnogo je pak nejasnija situacija u pogledu utvrivanja vremena nastanka
Crkve bosanske kakvu poznaju izvori iz XIV. i XV. st. To pitanje s vie pozornosti
pratio je S. irkovi koji je analizirao kronotaksu imena crkvenih dostojanstvenika
zabiljeenih u Batalovu evanelju te u usporedbi sa slinim popisima katolikih
i pravoslavnih prvosveenika doao do zakljuka da poetke institucionalno
izgraene Crkve bosanske treba traiti najranije u sedamdesetim i osamdesetim
godinama XIII. stoljea.35 Svoju ranije iznijetu tvrdnju o organskom izrastanju
Crkve bosanske iz katolike ecclesiae bosnensis, J. idak je u svome posljednjem radu
o toj problematici kronoloki precizirao godinama nakon 1247. i podvrgavanja
Bosanske biskupije Kalokoj nadbiskupiji.36 Izjanjavanje o tom pitanju nisu mogli
izbjei ni drugi povjesniari koji su problematiku bosanskog krivovjerja pokuavali
cjelovitije obuhvatiti i objasniti, ali svi pritom nisu bili jednako uspjeni. Iako je ve
idak nepovoljno ocijenio Mandievo datiranje poetaka hereze u srednjovjekovnoj
bosanskoj dravi negdje izmeu godine 1000 i 1018. za bugarske vladavine u Bosni,37
na njegovu se argumentaciju u novije vrijeme poelo zaboravljati, pa je S. Jalimam
ustvrdio da prema svim pretpostavkama, nastanak bogomilske vjere treba pratiti
od [] vremena kraja XI i poetka XII vijeka.38 Na odreen nain tim pitanjima
pozabavio se S. H. Ali koji je u opsenom referatu podnijetom na znanstvenom
skupu u Skopju 1978. promatrao bosanske krstjane u kontekstu njihova podrijetla
i odnosa prema manihejstvu.39 O crkvenim organizacijama poznatim kao ecclesia
34

Vijesti poinju pismom iz 1199. dukljanskog kralja Vukana Nemanjia papi Inocentu III. kojim
optuuje bana Kulina da titi ne malu herezu u zemlji ugarskoga kralja, A. Theiner, Vetera
monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia I, Romae 1863, str. 6 (dalje: Theiner,
Monumenta Slavorum meridionalium I); I. Kukuljevi Sakcinski, Codex diplomaticus Regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae II, Zagreb 1875, 215-216; T. Smiiklas, Diplomatiki zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, II, Zagreb 1904, 333-334, a zavravaju misijom papina
kapelana Ivana de Casamarisa u Bosni 1203. i izjavom crkvenih prvaka, poznatijom kao bilinopoljska
abjuracija, Theiner, Monumenta Slavorum meridionalium I, 20; D. Farlati, Illyricum sacrum IV.
(Ecclesiae sufraganae metropolis spalatensis), Venetiis 1769, 46; T. Smiiklas, Diplomatiki zbornik
Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III, Zagreb 1905, 24-24, opirnije o tome v. D. Kniewald,
Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU, knj. 270, Zagreb 1949, str. 127144 (dalje: Kniewald, Vjerodostojnost).
35
irkovi, Bosanska crkva, 210.
36
idak, L Eglise de Bosnie, 27; isti, Heretika Crkva bosanska, 179; usp. isti, Bogomilstvo i heretika
Crkva bosanska, Historijski pregled, Zagreb, 4 (1958) 2, str. 106 (= Studije, 96).
37
idak, Problem heretike Crkve bosanske, 140-142 (= Studije, 336-339). Toj ocjeni pridruio se i
irkovi, Bosanska crkva, 200, bilj. 14.
38
Jalimam, Studija, 22. U dopunjenom i neznatno izmijenjenom izdanju toga djela autor taj navod
autor je ispustio, v. isti, Historija, 33.
39
Ali, Bosanski krstjani, 153-193.
105

pejo okovi

Dalmatiae i ecclesia Sclavoniae te njihovoj vezi s podrujem srednjovjekovne bosanske

drave posebice je pisao D. Dragojlovi,40 koji se pitanjem podrijetla Crkve bosanske
bavio i u posebnoj knjizi.41
O upotrebi razliitih imena kojima su suvremenici nazivali sljedbenike Crkve
bosanske i opravdanosti upotrebe istih koje su prihvaali pojedini istraivai u svojim
radovima pisali su D. Dragojlovi,42 P. okovi,43 V. Geresdorfer44 i R. Joli.45
Iako su povjesniari ve ranije upozorili da je od svih imena kojima su suvremenici
u uem smislu nazivali sljedbenike Crkve bosanske najopravdaniji naziv krstjani46
(bosanski krstjani), jer su tako dosljedno biljeeni u domaim ispravama ili pak
onima nastalim u slavenskoj kancelariji u Dubrovniku, a namijenjenim bosanskim
vladarima i velikaima, istraivai koji su se i u posljednjih 25 godina baviti tim
pitanjima zanemarivali su to upozorenje te su i dalje u svojim radovima upotrebljavali
nazive koji bez dodatne argumentacije i objanjenja ne bi mogli dobiti prednost pred
spomenutim domaim nazivom.
Ustrojstvom Crkve bosanske bavilo se vie istraivaa bilo da su to pitanje
promatrali u cjelini ili su pak svoju pozornost usmjeravali tek na pojedine stupnjeve
hijerarhijske asti. Uz naelnu primjedbu da su tom pitanju odgovarajuu pozornost
neizbjeno poklanjali autori sintetikih pregleda povijesti bosanskog krivovjerja
i njegove institucionalno potpuno izgraene sljedbe, ve smo spomenuli da se za
tu problematiku posebice zanimao P. okovi koji je, osim u svojoj neobjavljenoj
disertaciji, tim pitanjima vraao u vie navrata. U tom smislu najprije se javio
radom o gostima u bosanskih krstjana,47 potom studijom o krstjaninu Vlatku
Tumurliu48 i napokon saetim pregledom tog cjelovitog problema.49 Crkvenom
hijerarhijom bosanskih krstjana u posebnom radu pozabavio se D. Dragojlovi,50
a o najpoznatijem njihovu pripadniku, gostu Radinu Butkoviu, pisao je J. Sopta,
kojega je nepoznavanje stanja problema Crkve bosanske u historiografiji odvelo u
potpuno kriva razmiljanja.51 O pitanju uloge bosanskih krstjana i njihove crkve u
40

Dragojlovi, Jeretika crkva, 27-38.

Dragojlovi, Krstjani, 118-133.
42
Dragojlovi, Kudugeri, 129-135.
43
okovi, Bosanski krstjani, 183-191.
44
Geresdorfer, Tko su bili katari?, 247-265.
45
Joli, Bogumili, 7-46.
46
To miljenje najdosljednije je izloio i izvorima potkrijepio J. idak, Samostalna Crkva bosanskai
njezini redovnici, Nastavni vjesnik, Zagreb 50 (1941-1942) 1, str. 3.
47
okovi, O gostima, 7-40.
48
okovi, Vlatko Tumurli, 1-54.
49
okovi, Ustrojstvo, 61-83.
50
Dragojlovi, Hijerarhija, 55-67.
51
Sopta, Gost Radin, 49-60.
41

106

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

srednjovjekovnom bosanskom drutvu i dravi pisalo je vie autora od kojih smo

radove nekih ve spominjali u vezi s drugim pitanjima (S. irkovi, P. okovi),
te . Benkovi,52 koji je svoje zanimanje usmjerio na socijalnu i politiku stranu tog
djelovanja. U uskoj vezi s tim pitanjima je i rad S. Jalimama u kome autor govori
o politikom poloaju bosanskih krstjana u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi i
drutvu.53
Karakter izvorne grae odreivao je istraivaima podruje zanimanja, izbor teme
te potom snano utjecao na rezultate do kojih su dolazili u prouavanju te problematike.
Oskudica domaih izvora upuivala je povjesniare na koritenje svjedoanstava koji
su nastali u krilu drugih dualistikih crkva, najee u krugu junofrancuskih katara
i lombardijskih patarena. Prouavanjem tih izvora autori su uoavali postojanje
stanovitih veza izmeu krivovjerja u Bosni i dualistikih sljedbenika u spomenutim
sredinama, pa je tako nastalo vie radova. Svoju pozornost . Basler54 je usmjerio
prema, u historiografskoj literaturi o Crkvi bosanskoj, dobro poznatoj epizodi iz
izjave Jakova Becha u kojoj se tvrdi kako su lombardijski heretici kroz dulje vrijeme u
XIV. st. odlazili u Bosnu da se tamo temeljito upute u nauku koja je bolja od nauke
Rimske crkve. Na iste podatke osvrnuo se i M. Loos,55 koji je spomenutu situaciju
promatrao u kontekstu u kome je Bosna prikazana kao posljednje jako heretiko
uporite u Evropi, na jednoj strani, i praktine potrebe institucionalno unitenih
ostataka zapadnih dualista da se u dogmatskom smislu osposobe kod duhovnih
autoriteta meu bosanskim krstjanima, odnosno - kako sm Jakov Bech svjedoi - da
reenu nauku potpuno i savreno naue od uitelja koji tamo stanuju.56 U novije
vrijeme na te podatke svratio je pozornost i S. Jalimam,57 koji je u svom radu ponovio
tvrdnje . Baslera o visokom uilitu u Bosni, iako su one u historiografskoj literaturi
odbaene.58 Vezu izmeu junofrancuskih katara i bosanskih krstjana pronalazi i
F. anjek59 koji uoava slinosti u postupku inicijacije kod jednih i drugih. Kratak
pregled bosanskog krivovjerja i njegove sljedbe dao je R. Manselli60 promatrajui to
pitanje u irem kontekstu crkvenih prilika na istonoevropskom prostoru. Nakon A.
52

Benkovi, Socijalna i politika uloga, 307-333.

Jalimam, Politiki poloaj, 891-902.
54
Usp. Basler, Visoko uilite, 473-486.
55
Loos, Les derniers cathares, 113-126.
56
Kritiku ocjenu izjave Jakova Becha dao je Kniewald, Vjerodostojnost, 240-242; usp. takoer
miljenje koje je u tome iznio J. idak, Dananje stanje pitanja Crkve bosanskeu historijskoj nauci,
Historijski zbornik, Zagreb, 7 (1954) 1/4, str. 134 (= Studije, 76 i 311-314) .
57
Jalimam, Zapadnoevropski heretici.
58
idak, Studije, 375, bilj. 341.
59
anjek, Katarsko-dualistika inicijacijau, 101-111; usp. takoer isti, L initiation cathare, 19-27.
60
Manselli, Les chrtiensde Bosnie, 600-614.
53

107

pejo okovi

Solovjeva61 podacima engleskog diplomata Paula Ricauta vratio se kratkim radom M.

Hadijahi, koji je pokuao utvrditi vezu izmeu kako sam kae islamiziranih
bogumilai hrvatskih i slovenskih protestanata.62
Od posebne vanosti za prouavanje Crkve bosanske je poznavanje njezina
vjerskog uenja, pa ne zauuje injenica da se tim pitanjima u posljednjih etvrt
stoljea bavilo vie istraivaa. Posebno vaan prilog tim pitanjima dao je S. irkovi
koji je na temelju glosa u Srekovievu evanelju analizirao uenje Crkve bosanske.63
U vie radova tim pitanjima nakon 1975. vraao se F. anjek64 koji se zanimao za
stare obredne knjige, polemike spise, obredu i stvaranju prema uenju bosanskih
krstjana. O dualistikoj kozmologiji u bogumilskih krivovjeraca na Balkanu, meu
koje je svrstao i bosanske krstjane, pisao je Z. Zlatar.65 Bez veeg uspjeha pitanjima
eshatologije i kozmogonije u bosanskih krstjana bavio se poslije i S. Jalimam,66 koji je
uglavnom ponavljao ranija stajalita koja su o tome zauzimali poznati autori.
U tijesnoj povezanosti s uenjem Crkve bosanske stoji prouavanje rukopisne
batine nastale u njezinu krilu za praktine potrebe bosanskih krstjana i njihovih
sljedbenika, stoga ne iznenauje veliko zanimanje znanstvenika za te rukopise
i njihovo objavljivanje. Povjesniari knjievnosti u tim tekstovima gledali su
ponajprije kulturno-povijesne spomenike na temelju kojih su prouavali jezik
srednjovjekovnog bosanskog drutva i domete tadanjeg knjievnog stvaralatva o
emu su posebice pisali H. Kuna67 i D. Dragojlovi,68 povjesniari umjetnosti su u
njima traili elemente za svoju struku69 a povjesniari Crkve bosanske u njima su gledali
tekstove kojima su se pri crkvenim obredima sluili pripadnici Crkve bosanske,70 kako
61

A. Solovjev, Engleski izvjetaj XVII vijeka o bosanskim Poturima, Glasnik Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, N. S., sv. VII, Sarajevo 1952, str. 101-109. - isti, Le tmoignage de Paul Ricaut sur les restes
du bogomilisme en Bosnie, Byzantion XXIII, Bruxelles 1953, str. 73-86.
62
Hadijahi, O vezama, 127-132.
63
irkovi, Glose, 207-222.
64
anjek, Interrogatio Iohannis, 43-64; isti, Poeci teologije, 131-132; isti, Le catarisme, 29-46; isti,
Pojam stvaranja, 7-23; isti, Pavao Dalmatinac, 21-121.
65
Zlatar, Archangel Michael, 252-272.
66
Jalimam, Eshatologija, 113-134.
67
Kuna, Jezike karakteristike, 213-231; ista, Les manuscrits, 37-47; ista, Radosavljev rukopis, 9-25;
ista, O Zborniku, 763-766; ista, Srednjovjekovna knjievnost, 49-84); ista, Hvalov zbornik, 1-2;
ista, Hvalov zbornik u optici, 295-309.
68
Dragojlovi, Istorija bosanske knjievnosti, I, str. 87-128; III, str. 469-522; isti, Istorija srpske
knjievnosti.
69
Nikolajevi, Dve minijature, 351-356, usp. takoer Maksimovi, Les miniatures peintes, 63-76;
ista, Slikarstvo minijatura, 175-188.
70
Dragojlovi, Apokalipsa, 603-610; isti, Biblijska knjievnost, 213-258; isti, Crkvena knjievnost,
339-346.
108

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

krstjani71 tako i svjetovna lica.72 Od rukopisa u posljednjih dvadeset pet godina

osobito zanimanje znanstvenika razliitih struka privlaio je Hvalov zbornik o
kome je napisano vie radova.73 Osim toga, taj rukopisni zbornik je trudom vie
znanstvenika kritiki obraen, prireen za tisak te luksuzno opremljen i objavljen.74
Na poetku 1990-ih S. Pelusi objavila je jo jedan bosanski rukopisni kodeks koji
se dovodi u tijesnu vezu s Crkvom bosanskom, a uva se u mletakoj biblioteci
Marciani,75 pa je sada u cijelosti dostupan zainteresiranoj javnosti i strunjacima.
Pitanje nestanka Crkve bosanske posebno je bilo zanimljiva tema kojoj se vraalo
vie povjesniara u nastojanju da dodatno rasvijetle tu zagonetku ije konano
rjeenje krije turska izvorna graa. Ve se ranije znalo da se kraj poetka tog procesa
podudara s misionarskom djelatnou franjevaca u tijeku pedesetih godina XV. st.
i s Tomaevim progonom krstjana 1459-60. kao vanom prekretnicom.76 Unato
svemu, krstjani su ipak nadivjeli politiku samostalnost Bosanskog Kraljevstva,
ali institucionalno razbijeni nisu se mogli vie oporaviti nego su kao Crkva
postupno nestali. Poetkom XVII. st. u Opirnom popisu Bosanskog sandaka
iz 1604. uspomenu na njih uvala su tek zemljita koja su im neko pripadala.77
Posebice o tim pitanjima pisali su M. Hadijahi,78 A. Mijatovi,79 F. anjek80 i M.
Marinko.81
71

Tako se primjerice izrijekom navodi za poznati Zbornik krstjanina Radosava da ga je pisao krstjanin
Radosav za krstjanina Gojsava, a poznato Batalovo evaelje prepisao je njegov dijak Stanko
Kromirijanin za starca Radina, Lj. Stojanovi, Stari srpski zapisi i natpisi, I, Beograd 19822,, 57,
97 (dalje: Stojanovi, Zapisi i natpisi I); usp. Dragojlovi, Istorija srpske knjievnosti, 99-100;
usp. D. Mandi, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago Ill., 1962, 87, 91 (dalje: Mandi,
Bogomilska crkva, 84-85.
72
Poznati Hvalov zbornik pisao je krstjanin Hval za vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia, Stojanovi,
Zapisi i natpisi I, 66; usp. Dragojlovi, Istorija srpske knjievnosti, 99; Mandi, Bogomilska crkva,
84-85.
73
Kuna, O Zborniku, 763-766; ista, Hvalov zbornik, 1-2; ista, Hvalov zbornik u optici, 295-309;
Dragojlovi, Zbornik krstjana Hvala, 73-84.
74
Hvalov zbornik, Sarajevo 1986.
75
Pelusi, Novum Testamentum. O tom rukopisu svojedobno je pisao J. idak, Marginalija uz jedan
rukopis Crkve bosanskeu mletakoj Marciani, Slovo (zbornik posveen Josipu Vajsu prilikom 60-te
godinjice njegova dolaska u Hrvatsku), 6/7, Zagreb 1957, str. 134-153 (= Studije, 127-142).
76
O tome je pisao okovi, Tomaev progon, 43-50.
77
Opirni popis, sv. I/1, str. 183, 250, 275, 360, 401-402, 455, 518, 536, 540, 545, 547, 577, 637; sv.
I/2, str. 38, 83, 86-87, 97-98, 124, 149, 198-199, 240-242, 248, 250; sv. II, str. 520, 596; sv. III, str.
86, 201, 227, 326; Usp. takoer Filipovi, Islamizacija vlaha, 140.
78
Hadijahi, O nestajanju, 1309-1328.
79
Mijatovi, Problem nestanka, 1-16.
80
anjek, Bosanski krstjani, 30-38 (= Nova et vetera XXIX, Sarajevo 1979, 1, str. 143-151); isti,
Dernires traces de catharisme, 119-134.
81
Marinko, Nestanak Crkve bosanske, 115-131.
109

pejo okovi

U tijesnoj vezi s nestankom Crkve bosanske stoji pitanje islamizacije bosanskog

drutva, gledano ponajprije s aspekta udjela krstjana u njemu. Dugo se u povijesnoj
znanosti nagli nestanak Crkve bosanske objanjavao masovnom islamizacijom
njezinih lanova. Tek nakon to su povjesniari upoznali tursku izvornu grau
te tvrdnje su morali odbaciti kao netone. Za prouavanje procesa islamizacije
dananjim istraivaima stoji na raspolaganju opsenija izvorna graa turske
provenijencije82 koja nesumnjivo baca novo svjetlo na posljednje razdoblje u kome
je konano rijeena sudbina Crkve bosanske i njezinih krstjana njihovim nestankom.
Neki dananji povjesniari koji se bave tim pitanjima rado se vraaju naputenim
tvrdnjama istraivaa iz druge polovice XIX. i prve polovice XX. st. o masovnom
prijelazu bosanskih krstjana na islam, a da se pri tom ne obaziru ne samo na dostupna
svjedoanstva turske izvorne grae koja ne opravdava takav postupak, nego potpuno
ignoriraju znanstvene rezultate onih strunjaka koji su se time posebice bavili. U takvoj
znanstvenoistraivakoj klimi valja iznova upozoriti na rezultate N. Filipovia, koji
je uvidom u defter Hercegovakog sandaka iz 1475-77. uoio injenicu da proces
islamizacije dotada jo nije bio zahvatio veinu sela u kojima se spominju krstjani te
da su primjeri islamizacije zabiljeeni tek u ponekom od njih.83 Mnogo odlunije
autor je ustvrdio da u defteru iz 1468-69. kao ni u ostalim defterima koji su nastali
poslije, nije zabiljeen ni jedan jedini sluaj islamizacije krstjana ni krstjanskih
sinova.84 Poslije je rezultate svojih istraivanja izloio u drugim radovima.85 Njegov
primjer i rezultate slijedili su potom drugi istraivai. U tom smislu treba upozoriti
da je Orijentalni institut u Sarajevu u oujku 1991. organizirao znanstveni skup
kome je glavna tema bila irenje islama i islamska kultura u Bosanskom ejaletu.
Poslije su podnesena saopenja objavljena u Prilozima za orijentalnu filologiju, br.
41. za 1991. godinu i veina ih je zanimljiva s aspekta nae teme, pa bismo ovom
prilikom upozorili na radove A. Handia,86 A. Aliia,87 M. Selmanovi,88 H. ar,89
R. Ibrahimovi90 i B. Nilevia.91
Na kraju ovog priloga ostala je jo jedna velika tema koja je dugo razmatrana u
najtjenjoj vezi s Crkvom bosanskom i njezinim krstjanima. Dodue, znanstvenici su
82

Ovdje bismo upozorili na Poimenini popis i Opirni popis, sv. I-III.

N. Filipovi, Napomene o islamizaciji u Bosni i Hercegovini u XV vijeku, Godinjak ANUBiH VII,
Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 5, Sarajevo 1970, 151 (dalje: Filipovi, Napomene).
84
Filipovi, Napomene, 151.
85
Filipovi, Uticaj islama, 65-84; isti, Osvrt, 385-416; isti, Islamizacija vlaha, 139-148.
86
Handi, O irenju islama, 37-52.
87
Alii, irenje islama, 67-81.
88
Selmanovi, Uticaj tursko-osmanske politike, 83-97.
89
ar, Demografsko kretanje, 195-252.
90
Ibrahimovi, Struktura, 269-281.
91
Nilevi, Slika religioznosti, 337-346.
83

110

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

ve bili utvrdili da veza izmeu steaka i krstjana nije nita jaa nego to su je imali
pripadnici drugih dviju velikih kranskih crkava, Katolike i Pravoslavne. Drugim
rijeima, istraivai su osporili raniju tezu o pripadnosti steaka krugu vjernika
Crkve bosanske. Na te rezultate u posljednje vrijeme se poelo zaboravljati, pa se neki
autori iznova vraaju starim tvrdnjama. Steci, meutim, i dalje ostaju zanimljivi i
povjesniarima koji se bave crkvenim prilikama u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi,
napose pitanjem Crkve bosanske, stoga emo i ovom prilikom uputiti na radove A.
Benca,92 . Belagia,93 P. Lecaquea,94 N. Mileti,95 V. D. Lasia,96 B. Purgari-Kui,97
M. Wenzel98 i D. Lovrenovia.99
***
Vei dio povjesniara nastavio je slijediti pozitivne rezultate do kojih je domaa i
strana historiografija dola za svog 135-godinjeg razvitka. Za njih je heterodoksna
Crkva bosanska pripadala rairenom srednjovjekovnom dualistikom pokretu, u koji
je smjetaju njezini katoliki i pravoslavni suvremenici, jasno je dijelei od dviju velikih
kranskih crkava kojima su sami pripadali. Meutim, i Crkva bosanska sa svojim
krstjanima pripada kranstvu, sama tvrdi da je njezina vjera prava vjera apostolska,
da je ona Crkva Kristova, a rimski kranin predbacuje bosanskom krstjaninu da
tvrdi kako je njihovoj crkvi glava (osniva) sam apostol Petar. Razumljivo je da je
pozivanje na apostolicitet bilo osobito vano i jednima i drugima. Uostalom, putovi
su im se poeli razdvajati mnogo kasnije.
Osim izvorne grae turskog podrijetla, nema drugih novih svjedoanstava koja
bi bitnije utjecala na rjeenje pitanja Crkve bosanske i opravdavala naputanje
postignutih rezultata prihvaenih do poetka 1970-ih. Oni povjesniari koji
pokuavaju ii vlastitim stazama izvan prihvaenih okvira o kojima pie J. idak,
ostaju duni jaim osloncem na dostupnu izvornu grau potkrijepiti svoje stavove.
Naravno, u prouavanju tako sloenog i velikog problema kakav je Crkva bosanska
ima i diletantizma, ignoriranja pozitivnih historiografskih rjeenja (vidi se to iz
fusnota u kojima takvi autori najee citiraju sami sebe), povrnosti istraivaa (gube
koncentraciju pri koritenju izvorne grae citat ne odgovara sadraju dokumenta,
92

Benac, Jedan pogled, 195-205.

Belagi, Steci.
94
Lecaque, Contribution a letude des steci, 135-142.
95
Mileti, Steci, 233-240.
96
Lasi, O znakovima, 188-205 (= Zbornik Krni zaviaj, 29, Humac 1996, 35-49.
97
Purgari-Kui, Dosadanja istraivanja, 242-253.
98
Wenzel, Bosanski stil.
99
Lovrenovi, Bosansko-humski mramorovi, 94-139.
93

111

pejo okovi

a nije rijetko da se ono na to se pozivaju tamo uope ne nalazi) i na kraju, uglavnom

promoviranju vlastite, unaprijed sroene zakljuke bez stvarnog uporita u izvornoj
grai na kojoj poiva nae poznavanje te problematike.
U svakom sluaju, historiografija o Crkvi bosanskoj u posljednjih 25 godina
XX. st. pridonijela je daljem prouavanju te iznimno sloene i zanimljive teme,
kako u cjelini, tako i po pojedinanim pitanjima. Osobit napredak postignut je u
objanjenju njezina ustrojstva, uloge u javnom i politikom ivotu srednjovjekovne
bosanske drave, javnim nastupima pojedinih njezinih lanova. S obzirom na vjersko
uenje, postignuti rezultati su vrlo skromni, izvori oskudni, analogije nepouzdane.
Bit e jo zanimanja za ovu problematiku, jer i na poetku novog stoljea i
tisuljea to pitanje i dalje ostaje otvoreno u mnogim pojedinostima te stoga nia
manje izazovno, pa se s razlogom moe oekivati nesmanjeno zanimanje i nastanak
novih radova kojima e njihovi autori dati svoj prilog rjeenju Crkve bosanske.
***
ETVRT STOLJEA CRKVE BOSANSKE
LITERATURA 1975-2000
Alii S. Ahmed, irenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41,
Sarajevo 1991, str. 67-81 (Alii, irenje islama).
Ali Salih (Hadiali), Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnos prema
manihejstvu, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja.
Materijali od Simpoziumot odran vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina,
Skopje 1982, str. 153-193 (Ali, Bosanski krstjani).
Ali Salih (Hadiali), Manihejska prolost srednjovjekovne Bosne, Islamska misao,
Sarajevo, 12(1990) 143, str. 7-15 (Ali, Manihejska prolost).
Ani Mladen, Neuspjeh dualistike alternative. O recepciji bosanske herezeu
komunalnim drutvima istonog Jadrana, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu,
Sarajevo, 22(1987) 23, str. 7-35 (Ani, Neuspjeh).
Antoljak Stjepan, Makedonski heretici u zapadnim izvorima 11. i 12. stoljea,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od
Simpoziumot odran vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
55-66 (Antoljak, Makedonski heretici).
Baji Jovo, Otigoe kod Bugojna zaviaj gosta Radina, Obeleja, Pritina, 18(1988),
2, str. 143-155 (Baji, Otigoe).
Basler uro, Visoko uilite Crkve bosanske u mjestu Bosna, Pregled, Sarajevo,
65(1975) 4, str. 473-486 (Basler, Visoko uilite).
112

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Benac Alojz, Jedan istorijski pogled na izuavanje steaka, Bogomilstvoto na Balkanot

vo svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od Simpoziumot odran vo Skopje
na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.195-205 (Benac, Jedan pogled).
Benkovi arko, Socijalna i politika uloga i znaenje crkve bosanske, Godinjak
Pravnog fakulteta u Banjaluci V, Banjaluka 1981, str. 307-333 (Benkovi, Socijalna
i politika uloga).
Benkovi arko, Bogumilstvo i islamizacija, Argumenti, Rijeka, (1982), 2, str. 220234 (Benkovi, Bogumilstvo).
Belagi efik, Steci kultura i umjetnost, Sarajevo 1982 (Belagi, Steci).
Buzov Snjeana, Vlasi u Bosanskom sandaku i islamizacija, Prilozi za orijentalnu
filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 99-111 (Buzov, Vlasi).
ar Hatida, Demografsko kretanje, socijalni i konfesionalni sastav stanovnitva u
visokoj nahiji, Prilozi za orijentalnu filologiju 41, Sarajevo 1991, str. 195-252 (ar,
Demografsko kretanje).
irkovi Sima M., Glose Srekovievog jevanelja i uenje Bosanske crkve,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od
Simpoziumot odran vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
207-222 (irkovi, Glose).
irkovi Sima, Von der Ketzerbewegung zur Landskirche: Die Bosnische Kirche,
Rapports I, Comite international des sciences historiques XVIe congres international
des sciences historiques, Stuttgart du 25 aout au 1er septembre 1985, Stuttgart 1985,
str. 355-357 (irkovi, Bosnische Kirche).
irkovi Sima, Bosanska crkva u bosanskoj dravi, u: Prilozi za istoriju Bosne i
Hercegovine, I. Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, Posebna izdanja
ANU BiH, knj. LXXIX, Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 17, Sarajevo 1987, str.
191-254 (irkovi, Bosanska crkva).
irkovi Sima, Dualistika heterodoksija u ulozi zemaljske crkve: Bosanska crkva,
CANU, Glasnik Odjeljenja drutvenih nauka br. 9, Podgorica 1995, str. 7-34
(irkovi, Dualistika heterodoksija).
irkovi Sima, Rabotnici, vojnici, duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana,
Beograd 1997 (irkovi, Rabotnici,).
okovi Pejo, O gostima Crkve bosanske, Istorijski zbornik IV, Banjaluka 1983, 4,
str. 7-40 (okovi, O gostima).
okovi Pejo, Ustrojstvo Crkve bosanskei njezina uloga u XV. stoljeu (doktorska
teza, obranjena na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1988) (okovi, Ustrojstvo
Crkve bosanske).

113

pejo okovi

okovi Pejo, Bosanski krstjani u oima svojih kranskih suvremenika, Nastava

povijesti, Zagreb 1988, 3/4, str. 183-191 (okovi, Bosanski krstjani).
okovi Pejo, Tomaev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459. u: Migracije
i Bosna i Hercegovina, Materijali s naunog skupa Migracioni procesi i Bosna i
Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana njihov uticaj i posljedice
na demografska kretanja i promjene u naoj zemlji, odranog u Sarajevu 26. i 27.
oktobra 1989. godine, Sarajevo 1990, str. 43-50 (okovi, Tomaev progon).
okovi Pejo, Krstjanin Vlatko Tumurli i njegovo doba (1403.-1423.), CCP XIX,
Zagreb 1995, 35, str. 1-54 (okovi, Vlatko Tumurli).
okovi Pejo, Ustrojstvo Crkve bosanske, Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u
povodu 500. obljetnice smrti fra Anela Zvizdovia, Sarajevo-Fojnica 2000, str. 6183 (okovi, Ustrojstvo).
Dragojlovi Dragoljub, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji; I. Bogomilski
rodonaelnici; II. Bogomilstvo na pravoslavnom Istoku, PI SANU, knj. 2 i knj. 15,
Beograd 1974-1982 (Dragojlovi, Bogomilstvo I-II).
Dragojlovi Dragoljub, Linterprtation typologique et les discussions enter hrtiques
et orthodoxes des Balkans, Balcanica VI, Beograd 1975, str. 37-50 (Dragojlovi,
Linterprtation typologique).
Dragojlovi Dragoljub, M. Loos, Dualist heresy in the midle ages, Praha 1974,
Balcanica VII, Beograd 1976, 412-414 (Dragojlovi, M. Loos).
Dragojlovi Dragoljub, Manihejska formula proklinjanja u slovenskom prevodu,
Balcanica VI, Beograd 1975, str. 51-61 (Dragojlovi, Manihejska formula).
Dragojlovi Dragoljub, Srednjovekovne dualistike jeresi i arijanstvo, Balcanica VII,
Beograd 1976, str. 91-102 (Dragojlovi, Srednjovekovne dualistike jeresi).
Dragojlovi Dragoljub, Kudugeri kod balkanskih naroda, Balkanica VIII, Beograd
1977, str. 129-135 (Dragojlovi, Kudugeri).
Dragojlovi Dragoljub, Dualizam srednjovekovnih jeretika, Balcanica X, Beograd
1979, str. 75-92 (Dragojlovi, Dualizam).
Dragojlovi Dragoljub, Isihazam i bogomilstvo, Balcanica XI, Beograd 1980, str.
19-28 (Dragojlovi, Isihazam).
Dragojlovi Dragoljub, Apokalipsa bosanskih krstjana i staroslovensko knjievno
naslee, Knjievna istorija, Beograd, 13 (1981) 52, str. 603-610 (Dragojlovi,
Apokalipsa).
Dragojlovi Dragoljub, Jeretika crkva Dalmatiaei Sclavoniae, Balcanica XII,
Beograd 1981, str. 27-38 (Dragojlovi, Jeretika crkva).
Dragojlovi Dragoljub, Zbornik krstjana Hvala i problem Crkve bosanske, Balcanica
XIII-XIV(1982-1983), Beograd 1983, str. 73-84 (Dragojlovi, Zbornik krstjana
Hvala).
114

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Dragojlovi Dragoljub, Biblijska knjievnost u srednjovekovnoj Bosni (II), Knjievna

istorija, Beograd, 16 (1983) 62, str. 213-258 (Dragojlovi, Biblijska knjievnost).
Dragojlovi Dragoljub, Crkvena knjievnost u srednjovekovnoj Bosni do sredine XIII
veka, Knjievna istorija, Beograd, 15 (1983) 59, str. 339-346 (Dragojlovi, Crkvena
knjievnost).
Dragojlovi Dragoljub, Istorija srednjovekovne bosanske knjievnosti (I), Knjievna
istorija, Beograd, 16 (1983) 61, str. 87-128; Istorija srednjovekovne bosanske
knjievnosti (III), Knjievna istorija, Beograd, 16(984) 63, str. 469-522 (Dragojlovi,
Istorija bosanske knjievnosti, I, III).
Dragojlovi Dragoljub, Hijerarhija crkve bosanske, Balcanica XV, Beograd 1984,
str. 55-67 (Dragojlovi, Hijerarhija).
Dragojlovi Dragoljub, izmatiki popovi franjevakih Dubia i pravoslavna tradicija
u srednjovekovnoj Bosni, Balcanica XVI/XVII, Beograd 1985-1986, str. 43-55
(Dragojlovi, izmatiki popovi).
Dragojlovi Dragoljub, Krstjani i jeretika crkva bosanska, PI SANU i Balkanoloki
institut, knj. 30, Boegrad 1987 (Dragojlovi, Krstjani).
Dragojlovi Dragoljub, Istorija srpske knjievnosti u srednjovekovnoj bosanskoj
dravi, Novi Sad 1999 (Dragojlovi, Istorija srpske knjievnosti).
Dragojlovi Dragoljub Anti Vera, Bogomilstvoto vo srednovekovnata izvorna
graa, MANU, Skopje 1978 (Dragojlovi-Anti, Bogomilstvoto).
Daja Sreko M., Die bosnische Kircheund das Islamisierungsproblem Bosniens
und der Herzegovina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg, Beitrge
zur Kenntnis Sdodteuropas und Nahen Orijents, Band XXVIII, Mnchen 1978
(Daja, Bosnische Kirche).
Daja Sreko M., Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne
povijesti, u: Povijesno-teoloki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske
kraljice Katarine, odran 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, str. 5259 (Daja, Fineova interpretacija).
Daja Sreko M., Konfessionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina
Vorempazipatorische Phase 1463-1804, Mnchen 1984 (Daja, Konfessionalitt).
Daja Sreko M., Ideoloki i politiki aspekti propasti Bosanskog Kraljevstva 1463.
godine, Croatica christiana periodica, 10 (1986) 18, str. 206-214 (Daja, Ideoloki i
politiki aspekti).
Daja Sreko M., Bosanska podijeljenost na konfesije, Juki 16/17, Sarajevo 19861987, str. 1-39 (Daja, Bosanska podijeljenost).
Daja Sreko M., Katolianstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austrougarske okupacije, Croatica christiana periodica, 16(1992) 30, str. 153-178 (Daja,
Katolianstvo).
115

pejo okovi

Daja Sreko M., Od bana Kulina do Austro-Ugarske okupacije, Katolianstvo u

Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1997, str. 37-74 (Daja, Od bana Kulina).
urev Branislav, Neke napomene o islamizaciji i bonjatvu u istoriji Bosne i
Hercegovine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 25-36 (urev,
Neke napomene).
Esin E., The conjuctural links of bogomilism with Central Asian manicheism,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od
Simpoziumot odran vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
105-112 (Esin, The conjuctural links of bogomilism).
Feji Nenad, Trgovina bosanskim robljem u Barceloni krajem XIV i poetkom XV
veka, Istorijski asopis XXVIII, Beograd 1981, str. 27-48 (Feji, Trgovina).
Filipovi Nedim, Osvrt na pitanje islamizacije na Balkanu pod Turcima, Godinjak,
knj. XIII, Centar za Balkanoloka ispitivanja, knj. 11, ANU BiH, Sarajevo 1976, str.
385-416 (Filipovi, Osvrt).
Filipovi Nedim, Uticaj islama na bosansko-hercegovako tlo, Trei program RadioSarajeva, Sarajevo, 4 (1975) 11, str. 65-84 (Filipovi, Uticaj islama).
Filipovi Nedim, Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku,
Radovi Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. LXXIII, Odjeljenje
Drutvenih nauka, knj. 22, Sarajevo 1983, str. 139-148 (Filipovi, Islamizacija
vlaha).
Filipovi Nenad, Islamizacija Bosne u prva dva desetljea osmanske vlasti, Prilozi za
orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 53-65 (Filipovi, Islamizacija Bosne).
Fine John V. A., Jr., The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the
Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries,
New York London 1975 (Fine, Bosnian Church).
Fine John V. A., Jr., The bulgarian bogomil movement, East European Quarterly, vol
XI, (1977) No. 4, str. 385-412 (Fine, Bulgarian bogomil movement).
Fine John V. A., Jr., Zakljuci mojih poslednjih istraivanja o pitanju Bosanske crkve,
Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od
Simpoziumot odran vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str.
127-133 (Fine, Zakljuci).
Fine John V. A., Jr., Mid-Fifteen Century Sources on the Bosnian Church: Their
Problems and Significance, Medievalia et humanistica, New Series, Number 12 (Paul
Maurice Clogan, ed.), Rowman & Allanheld, Totowa, NJ, 1984, str. 17-31 (Fine,
Mid-Fifteen Century Sources).
Gavran Ignacije, iji su bosanski krstjani?, Kalendar svetoga Ante za 1997, str. 4149 (Gavran, iji su bosanski krstjani?,).

116

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Gerersdorfer Vera, Katari - bogumili - trubaduri, Bogomilstvoto na Balkanot vo

svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od Simpoziumot odran vo Skopje na
30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str. 143-151 (Gerersdorfer, Katari).
Gerersdorfer Vera, Tko su bili katari?, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 29
(1989/1990) 19, str. 247-265 (Gerersdorfer, Tko su bili katari?).
Goi Nevenka, Bogumilska lina imena u zapisima bosanskih srednjovjekovnih
rukopisnih knjiga i u drugim istorijskim izvorima, Zbornik este jugoslovenske
onomastike konferencije, SANU, Nauni skupovi 37, Odeljenje jezika i knjievnosti
7, Beograd 1987, 303-312 (Goi, Bogumilska lina imena).
Hadijahi Muhamed, O nestajanju Crkve bosanske, Pregled, 65(1975), 11/12, str.
1309-1328 (Hadijahi, O nestajanju).
Hadijahi Muhamed, O vezama islamiziranih bogumila s hrvatskim i slovenskim
protestantima, Historijski zbornik (idakov zbornik), XXIX/XXX (1976-77), str.
127-132 (Hadijahi, O vezama).
Hadijahi Muhamed, irilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske, Nova et vetera
XXXV, Sarajevo 1985, 1-2, str. 157-173 (Hadijahi, irilo-Metodijevske tradicije).
Hadijahi Muhamed, Porijeklo bosanskih Muslimana, Sarajevo 1990 (Hadijahi,
Porijeklo).
Handi Adem, O irenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi
za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 37-52 (Handi, O irenju islama).
Handi Adem, Konfesionalni sastav stanovnitva u Bosni i Hercegovini u prvim
stoljeima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 42/43 (1992-93),
Sarajevo 1995, str. 119-153 (Handi, Konfesionalni sastav).
Ibrahimovi Ramiza, Struktura vojnike klase u XV i poetkom XVI vijeka s posebnim
osvrtom na irenje islama u Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991,
str. 269-281 (Ibrahimovi, Struktura).
Jalimam Salih, Prilog bibliografiji o Crkvi bosanskoji bogomilstvu, Godinjak Drutva
istoriara XXXVI, Sarajevo 1985, str, 173-196 (Jalimam, Prilog bibliografiji).
Jalimam Salih, Izvori i literatura o djelatnosti predstavnika dominikanskog prosjakog
reda na teritoriji srednjovjekovne Bosne, Bibliotekarstvo, Godinjak drutva bibliotekara
Bosne i Hercegovine XXXII, Sarajevo 1986, str. 126-133 (Jalimam, Izvori).
Jalimam Salih, Dominikanci i antiheretika literatura, Bibliotekarstvo XXXIII,
Sarajevo 1988, str. 56-62 (Jalimam, Dominikanci).
Jalimam Salih, Studija o bosanskim bogomilima, Tuzla 1996 (Jalimam, Studija).
Jalimam Salih, Bogomilski skriptorij, Odjek, Sarajevo, 50 (1997) 1/2, str. 6-7
(Jalimam, Bogomilski skriptorij).

117

pejo okovi

Jalimam Salih, Politiki poloaj bosanskih bogomila, Glasnik Rijaseta Islamske

zajednice u BiH, LIX, Sarajevo 1997, br. 9/10, str. 891-902 (Jalimam, Politiki
poloaj).
Jalimam Salih, Eshatologija i kosmologija bosanskih bogomila, Glasnik Rijaseta
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 60(1998), 1/2, str.113-134
(Jalimam, Eshatologija).
Jalimam Salih, Zapadnoevropski heretici i bosanski bogomili, Sarajevo 1998 (Jalimam,
Zapadnoevropski heretici).
Jalimam Salih, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, Tuzla 1999
(Jalimam, Djelatnost dominikanaca).
Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999 (Jalimam, Historija).
Joli Robert, Bogumili ili krstjani?, Posuki zbornik I, Posuje 1996, 7-46 (Joli,
Bogumili).
Karamati Marko, Sreko M. Daja, Die bosnische Kircheund das
Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegovina in den Forschungen nach dem
zweiten Weltkrieg, Croatica christiana periodica, Zagreb, 2 (1978) 2, str. 159-161
(Karamati, Sreko).
Komadina Ante, Interkonfesionalni odnosi na podruju Trebinjske biskupije, Tisuu
godina Trebinjske biskupije, Studia vrhbosnensia 2, Sarajevo 1988, str. 125-134
(Komadina, Interkonfesionalni odnosi).
Kovaevi-Koji Desanka, Srednji vijek u: Savjetovanje o istoriografiji Bosne i
Hercegovine (1945-1982). Akademija nauka Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja,
knj. LXV, Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 12, Sarajevo 1983, 31-36 (KovaeviKoji, Srednji vijek).
Kuna Herta, Jezike karakteristike glosa u bosanskom jevanelju iz Srekovieve
zaostavtine, Slovo 25/26, Zagreb 1976, str. 213-231 (Kuna, Jezike karakteristike).
Kuna Herta, Les manuscrits de L Eglise de Bosnieau moyen age, Annales de Institut
Franais de Zagreb III, troisieme serie, Zagreb 1976, n. 2, str. 37-47 (Kuna, Les
manuscrits).
Kuna Herta, Radosavljev rukopis i bosanska srednjovjekovna knjievnost, Godinjak
odjeljenja za knjievnost Instituta za jezik i knjievnost u Sarajevu, knj. VI, Sarajevo
1977, str. 9-25 (Kuna, Radosavljev rukopis).
Kuna Herta, O Zborniku krstjanina Hvala, Pregled, Sarajevo, 69 (1979) 6, str. 763766 (Kuna, O Zborniku).
Kuna Herta, Srednjovjekovna bosansko-hercegovaka knjievnost u: Pisana rije u
Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine, Sarajevo 1982, 49-84
(Kuna, Srednjovjekovna knjievnost).
118

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Kuna Herta, Hvalov zbornik, Bibliotekarstvo, Godinjak drutva bibliotekara Bosne

i Hercegovine XXXII, Sarajevo 1986, str. 1-2 (Kuna, Hvalov zbornik).
Kuna Herta, Hvalov zbornik u optici meusobnih veza i uticaja junoslovenskih
srednjovjekovnih knjievnosti, Tisuu godina Trebinjske biskupije, Studia
vrhbosnensia 2, Sarajevo 1988, str. 295-309 (Kuna, Hvalov zbornik u optici).
Kupusovi Amina, irenje islama u vilajetu Pavli, Prilozi za orijentalnu filologiju,
41, Sarajevo 1991, str.113-153 (Kupusovi, irenje islama).
Kurtovi Esad, Historiografska literatura o srednjovjekovnoj Bosni objavljena u zemlji
i inostranstvu, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu XXIX, Sarajevo 2000, str. 49-87
(Kurtovi, Historiografska literatura).
Lambert D. Malcolm, Medieval heresy. Popular movements from Bogomil to Hus,
London 1977 (Lambert, Medieval heresy).
Lasi Vinko Dionizije, O znakovima na stecima, Hrvatski kalendar za 1995, God.
52, Chicago 1994, str. 188-205 (Lasi, O znakovima).
Lasi Vinko Dionizije, O znakovima na stecima, Zbornik Krni zaviaj, 29, Humac
1996, str. 35-49 (Lasi, O znakovima na stecima).
Lecaque Pathrique, Contribution a letude des steci de Bosnie et Herzgovine: les steles
du lauragias sont-elles cathares?, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite
istrauvanja. Materijali od Simpoziumot odran vo Skopje na 30, 31 maj i 1 juni 1978
godina, Skopje 1982, str. 135-142 (Lecaque, Contribution a letude des steci).
Loos Milan, Dualist Heresy in the Middle Ages, Praha 1974 (Loos, Dualist Heresy).
Loos Milan, Les derniers cathares de loccident et leurs relations avec lglise patarine
de Bosnie, Historijski zbornik (idakov zbornik), XXIX/XXX(1976-77), str. 113126 (Loos, Les derniers cathares).
Lovrenovi Dubravko, Bosansko-humski mramorovi steci, Bosna franciscana,
Samobor, 5(1997) 7, str. 94-139 (Lovrenovi, Bosansko-humski mramorovi).
Lovrenovi Dubravko, Utjecaj Ugarske na odnos crkve i drave u srednjovjekovnoj
Bosni, Zbornik radova znanstvenog skupa Sedam stoljea bosanskih franjevaca
1291-1991, Samobor 1994, str. 37-93 (Lovrenovi, Utjecaj Ugarske).
Maksimovi Jovanka, Les miniatures peintes de la Bosnie mdivale, Annales
de Institut Franais de Zagreb III, troisieme serie, Zagreb 1976, n. 2, str. 63-76
(Maksimovi, Les miniatures peintes).
Maksimovi Jovanka, Slikarstvo minijatura u srednjovekovnoj Bosni, Zbornik radova
Vizantolokog instituta XVII, Beograd 1976, str. 175-188 (Maksimovi, Slikarstvo
minijatura).
Manselli Raoul, Les chrtiensde Bosnie: le catharisme en Europe orientale, Revue
d histoire ecclesiastique LXXII, Louvain 1977, 3/4, str. 600-614 (Manselli, Les
chrtiensde Bosnie).
119

pejo okovi

Marinko Mato, Nestanak Crkve bosanskei njezin udio u islamizaciji Bosne i

Hercegovine, Poljica, Godinjak Poljikog dekanata, 24 (1999) 24, str. 115-131
(Marinko, Nestanak Crkve bosanske).
Martins Rudolf, Gedanken zum bosnisch-herzegowinischen Mittelalter. Die religise
vielfalt in Sdosteuropa, seine Auswirkung auf die Gegenwart, Wien 1987.
Mijatovi Anelko, Problem nestanka Crkve bosanskeu poratnoj historiografiji,
Croatica christiana periodica, Zagreb, 2 (1978) 2, str. 1-16 (Mijatovi, Problem
nestanka).
Mileti Nada, Steci - arheoloki i likovni aspekt, Bogomilstvoto na Balkanot vo
svetlinata na najnovite istrauvanja. Materijali od Simpoziumot odran vo Skopje na
30, 31 maj i 1 juni 1978 godina, Skopje 1982, str. 233-240 (Mileti, Steci).
Miljkovi Ema, Muslimanstvo i bogumilstvo u istoriografiji, Bosna i Hercegovina od
srednjeg veka do novijeg vremena, SANU - Istorijski institut, Zbornik radova 12,
Beograd 1995, 185-195 (Miljkovi, Muslimanstvo).
Nikolajevi Ivanka, Dve minijature Hvalovog zbornika, Trei program RadioSarajeva, Sarajevo, 4 (1975) 11, str. 351-356 (Nikolajevi, Dve minijature).
Nilevi Boris, Slika religioznosti srednjovjekovne Bosne pred osmanski dolazak,
Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 337-346 (Nilevi, Slika
religioznosti).
Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604. godine, sv. I/1-2 obradio A, Handi; sv. II
obradila S. Buzov, a priredila L. Gazi; sv. III obradila A. Kupusovi, Sarajevo 2000
(Opirni popis I/1, I/2, II, III).
Pandi Bazilije, Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije, Bosna franciscana,
Samobor, 5 (1997) 7, str. 155-166 (Pandi, Jakov Markijski).
Pandi Bazilije, Bosna i sabor u Mantovi (1459.-1460.), Bosna franciscana,
Samobor, 6 (1998) 10, str. 101-111 (Pandi, Bosna i sabor u Mantovi).
Pandi Bazilije, Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljea u bosanskoj dravi,
Tisuu godina Trebinjske biskupije, Studia vrhbosnensia 2, Sarajevo 1988, str.
241-268 (Pandi, Djelovanje franjevaca).
Pavlinovi A., Katolici i pravoslavni u naim krajevima prema grkim vrelima iz 15.
stoljea, Croatica christiana periodica, Zagreb, 14 (1991) 25, str. 95-108 (Pavlinovi,
Katolici i pravoslavni).
Pelusi Simonetta, Novum Testamentum Bosniacum Marcianum, [uvodna studija:
I. La Chiesa Bosniaca; II. Il lascito Recanati; III. Novum Testamentum Bosniacum
Marcianum), str. 15-96], Padova 1991 (Pelusi, Novum Testamentum).
Petrovi Miodrag, Pomen bogomila - babuna u Zakonopravilu svetoga Save i Crkva
bosanska, Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, SANU 120

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Istorijski institut, Zbornik radova 12, Beograd 1995, 263-283 (Petrovi, Pomen
bogomila).
Petrui Ruica, Steci (s osobitim osvrtom na steke u posukom kraju) u: Ljetopis
posuki, Posuje 1998, str. 55-87 (Petrui, Steci).
Poimenini popis sandaka vilajeta Hercegovina, Monumenta Turcica Historiam
Slavorum Meridionalium, t. VI, ser. II. Defteri, knj. 3, [Uvod, prijevod, napomene i
registre priredio A. S. Alii], Sarajevo 1985 (Poimenini popis).
Prpi George, Bogomilism in western and other sources: an Attempt of Historiographycal
Analysis and Assessment, neobjavljeno predavanje (Prpi, Bogomilism in western and
other sources).
Purgari-Kui Branka, Dosadanja istraivanja o stecima, Radovi Zavoda za
hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 28 (1995), str. 242253 (Purgari-Kui, Dosadanja istraivanja).
Rupi Bonicije, Znaenje Dubiafra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest
Bosne, Regiones Paenisulae Balcanicae et Proximi Orientis, Aspekte der Geschichte
und Kultur Festschrift fr Basilius S. Pandi, Zbornik radova u ast Baziliju
Stjepanu Pandiu povodom 70. obljetnice ivota, Bamberg 1988, str. 1-35 (Rupi,
Znaenje Dubia).
Rupi Bonicije, Znaenje Dubiafra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest
Bosne, Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraivakog centra Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti XV, Zagreb 1988, str. 65-90 (Rupi, Znaenje).
Selmanovi Medida, Uticaj tursko-osmanske politike na islamizaciju u Bosni, Prilozi
za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 83-97 (Selmanovi, Uticaj turskoosmanske politike).
Sopta Josip, Gost Radin (Radivoj) Butkovi i njegov grob, Hercegovina, Mostar, 6/7
(14/15), 2000-2001, str. 49-60 (Sopta, Gost Radin).
anjek Franjo, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem
vijeku, Analecta croatica Christiana VI, Zagreb 1975 (anjek, Bosansko-humski
krstjani).
anjek Franjo, Dualistiko-evangelistiki pokret u XIII stoljeu u svjetlu Sacconijeve
Sume o katarima i leonistima(1250), Bogoslovska smotra XLVI, Zagreb 1976, 3,
str. 285-305 (anjek, Dualistiko-evangelistiki pokret).
anjek Franjo, Les cretiens bosniaques et le mouvement cathare XII-XV sicle,
Bruxelles-Paris-Louvain 1976 (anjek, Les cretiens bosniaques).
anjek Franjo, Katarsko-dualistika inicijacija u srednjem vijeku, Historijski zbornik
(idakov zbornik), XXIX/XXX(1976-77), str. 101-111 (anjek, Katarskodualistika inicijacija).

121

pejo okovi

anjek Franjo, Jaroslav idak, Lglise de Bosnieau moyen-ge (Crkva bosanskau

srednjem vijeku, Annales de Institut Franais de Zagreb III, troisieme serie, Zagreb
1976, n. 2, str. 7-36, Croatica christiana periodica, 2(1978) 2, str. 161-165 (anjek,
Jaroslav idak).
anjek Franjo, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljea, u: Povijesno-teoloki
simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, odran 24. i 25.
listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, str. 30-38 (anjek, Bosanski krstjani).
anjek Franjo, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljea, Nova et vetera XXIX,
Sarajevo 1979, 1, str. 143-151 (anjek, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljea).
anjek Franjo, Interrogatio Iohannis(Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske
provenijencije, i dualistiko poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku, Croatica
cristiana periodica, 5(1981) 7, str. 43-64 (anjek, Interrogatio Iohannis).
anjek Franjo, Poeci teologije u Hrvata, Croatica christiana periodica, Zagreb, 5
(1981) 7, str. 131-132 (anjek, Poeci teologije).
anjek Franjo, Dernires traces de catharisme dans les Balkans, Cahiers de Fanjeaux
XX, Fanjeaux 1985, str. 119-134 (anjek, Dernires traces de catharisme).
anjek Franjo, Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istrauvanja
(Bogumilizam na Balkanu u svjetlu najnovijih istraivanja), Zbornik radova
meunarodnog simpozija odranog u Skopju 30. V. - 1. VI. 1978, Croatica christiana
periodica, 9(1985) 15, str. 108-110 (anjek, Bogomilstvoto).
anjek Franjo, L initiation cathare dans l occident medieval, Heresis 5, 1985, str. 1927 (anjek, L initiation cathare).
anjek Franjo, Heterodoksno kranstvo u naim krajevima u Kapistranovo doba,
Croatica christiana periodica, Zagreb, 11 (1987) 19, str. 83-94 (anjek, Heterodoksno
kranstvo).
anjek Franjo, Dragoljub Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva bosanska, Croatica
christiana periodica, 13 (1989) 24, str. 139-142 (anjek, Dragojlovi).
anjek Franjo, Crkva bosanska: dualistika sljedba ili evaneoski ideal zajednitva u
duhu Pracrkve, Studia Vrhbosnensia - 4, Sarajevo 1991, str. 157-172 (anjek, Crkva
bosanska).
anjek Franjo, Kranstvo Bosne i Hercegovine, Croatica christiana periodica,
16(1992), 30, str. 119-152 (anjek, Kranstvo).
anjek Franjo, Metodiki pristup i valorizacija izvora o Crkvi bosansko-humskih
krstjana, Croatica christiana periodica, Zagreb, 16 (1992) 29, str. 55-62 (anjek,
Metodiki pristup).
anjek Franjo, Le catarisme: l unite des rituels, Heresis, 21, Carcassonne 1993, str.
29-46 (anjek, Le catarisme).
122

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

anjek Franjo, Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani, Napredak, Hrvatski narodni

godinjak za 1996, god. 44, Sarajevo 1995, str. 163-186 (anjek, Bosanska biskupija).
anjek Franjo, Bosanska (katolika) biskupija i heterodoksni krstjani, Vjesnik
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 4 (1995) 1/3, str. 33-52 (anjek, Bosanska
(katolika) biskupija).
anjek Franjo, Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana, Prilozi za
izuavanje hrvatske filozofske batine, 21 (1995) 1/2(41/42), str. 7-23 (anjek,
Pojam stvaranja).
anjek Franjo, Dobri mujeCrkve bosanskih i humskih krstjana, Napredak,
Hrvatski narodni godinjak za 1999, god. 47, Sarajevo 1998, 165-172.
anjek Franjo, Dobri mujeCrkve bosanskih i humskih krstjana, Humski zbornik
IV (Stolac u povijesti i kulturi Hrvata), Zagreb-Stolac 1999, str. 121-131 (anjek,
Dobri muje).
anjek Franjo, Pavao Dalmatinac (1170/75.-1255.): Rasprava izmeu rimokatolika
i bosanskog patarena, Starine HAZU 61, Zagreb 2000, str. 21-121 (anjek, Pavao
Dalmatinac).
idak Jaroslav, Nova graa o akciji Rimske kurije u Bosni 1245, HZ XXVII-XXVIII
(1974-75), Zagreb 1975, str. 319-329 (idak, Nova graa).
idak Jaroslav, Problem heretike Crkve bosanskeu najnovijoj historiografiji (196275), Historijski zbornik XXVII-XXVIII (1974-75), Zagreb 1975, str. 139-182
(idak, Problem heretike Crkve bosanske).
idak Jaroslav, Studije o Crkvi bosanskoji bogumilstvu, Zagreb 1975 (idak,
Studije).
idak Jaroslav, L glise de Bosnieau moyen-age, Annales de Institut Franais de
Zagreb III, troisieme serie, Zagreb 1976, n. 2, str. 7-36 (idak, L glise de Bosnie).
idak Jaroslav, Heretika Crkva bosanska, Slovo 27, Zagreb 1977, str. 149-184
(idak, Heretika Crkva bosanska).
idak Jaroslav, Vjerski odnosi u Stonu i na Stonskom Ratu (Peljecu) u srednjem
vijeku, Historijski zbornik, Zagreb, XXXIII/XXXIV (1980-1981), br. 1, str. 275290 (idak, Vjerski odnosi).
Tomii Zlatko, Bogonosci: Ivo Pilar o bogumilima, Hrvatska obzorja, 5 (1997) 3,
str. 649-670 (Tomii, Bogonosci).
Vasi Milan, Islamizacija u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju,
41, Sarajevo 1991, str. 425-441 (Vasi, Islamizacija).
Vego Marko, Patarenstvo u srednjovjekovnoj Hercegovini u svjetlu likovnih ostvarenja
na nadgrobnim spomenicima, Most, Mostar, 5 (1978) 17/18, str. 109-142 (Vego,
Patarenstvo).
123

pejo okovi

Vego Marko, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1980 (Vego,

Iz historije).
Vego Marko, Pleme Kosaa u svjetlu patarenskog pitanja, Most, Mostar, 10 (1983),
br. 50, str. 235-243 (Vego, Pleme Kosaa).
Wenzel Marian, Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u
Sarajevu i bogumilska romansa, Erasmvs, Zagreb 1996, br. 15, str. 63-72 (Wenzel,
Bosanska povijest).
Wenzel Marian, Bosanski stil na stecima i metalu, Sarajevo 1999 (Wenzel,
Bosanski stil).
Zlatar Behija, irenje islama i islamska kultura u Sarajevu i okolini, Prilozi za
orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 253-267 (Zlatar, irenje islama).
Zlatar Zdenko, Archangel Michael and the Dragon: Slavic Apochrypha, Bogomilism,
and Dualist Cosmology in the Medieval Balkans, Encyclopedia moderna, Zagreb,
13(1992) 2(38), str. 252-272 (Zlatar, Archangel Michael).
ivkovi Pavo, Jakov Markijski i bosanski franjevci (Pokuaj reformiranja bosanskih
franjevaca), Istorijski zbornik, Banja Luka 5 (1984) 5, str. 169-182 (ivkovi, Jakov
Markijski).
ivkovi Pavo, Pojava bogumilstva u anatema kao nain borbe protiv heretika, Croatica
christiana periodica, 17 (1993) 31, str. 42-48 (ivkovi, Pojava bogumilstva).

124

etvrt stoljea historiografije o crkvi bosanskoj

Historiography about the Bosnian Church (1974-2000)

Pejo okovi
Summary
A majority of historians has continued to follow the positive results achieved
by domestic and foreign historiography during the 135 year long study of the
Bosnian Church. According to them, this heterodox Church belonged to a wide
medieval dualistic movement, in which it was placed by its catholic and orthodox
contemporaries, clearly distinguishing it from the two major Christian Churches they
themselves belonged to. However, the Bosnian Church with its believers (krstjani)
also belonged to Christianity and claimed her faith to be the true apostolic faith.
Beside the sources of Ottoman origin, there are no other new testimonies which
would significantly influence the solution of the Bosnian Church problem and
justify the abandoning of results achieved by the beginning of the 1970-ies. Those
historians who wrote their works outside of the accepted frame proposed by Jaroslav
idak, must back up their approach with available historical sources. In the study of a
complex subject such as this, there is a certain amount of amateurism and ignorance
of positive historiographic achievements, closely followed by the promotion of
superficial a priori conclusions which are not based on sources on which we build
our knowledge about the Bosnian Church.
The historiography about the Bosnian Church in the last 25 years of the 20th
century considerably contributed to further research of this extremely intricate and
attractive subject. Special advances have been made in the explanation of its hierarchy,
function and role in the public and political life of the medieval Bosnian state, as
well as the activities of some of its members. Considering its religious teachings, the
achieved results are very modest, the sources are deficient, and analogies are often
unreliable.
There will still be an interest in this subject, because in the beginning of the
new millennium it still remains an open question and therefore nothing less of a
challenge. Therefore, we can expect that reasonable attention will be given to new
works in which their authors will try to give their contribution to the study of the
Bosnian Church.

125

Izvorni znanstveni rad

UDK 94(497.6 Blagaj)13/14
908(497.6 Blagaj)13/14

esad kurtovi

Bie i Blagaj u doba vojvode Sandalja Hrania Kosae

Abstrakt:
Iako u drugaijem prostornom ambijentu, u rukama vojvode Sandalja Hrania
Kosae podruje Bia i Blagaja nastavilo je sa ulogom rezidencijalnog mjesta
ispunjavajui tako misiju geostratekog sredita izmeu primorja i dubljeg zalea
istone jadranske obale tokom itavog srednjovjekovlja. Rad prezentira niz
informacija kojima se obogauje slika o Biu i Blagaju kao rezidencijalnim mjestima
bosanskih vladara i velmoa iz roda Kosae. U doba vojvode Sandalja Hrania Bie
i Blagaj imaju znaajno mjesto u ekonomskom i politikom povezivanju i kontroli
njegovog ogromnog posjeda. Rad apostrofira ire podruje Bia kao uobiajeno
drutvo dubrovakog zalea slinih drutvenih mjena ali bez znaajnijih porodinih
loza, kao sjedite carine, pljaki trgovaca u koje je ukljuen vojvoda Sandalj Hrani i
sredita znaajnijeg djelovanja franjevaca.
Kljune rijei:
Bie, Blagaj, Sandalj Hrani Kosaa, carina, pljake trgovaca, franjevci
Smjetaj
Podruje Bia prostire se istonim dijelom mostarske kotline, na lijevoj strani
rijeke Neretve.1 U grubim obrisima granica Bia na zapadu je tok rijeke Neretve, a
preko Neretve, na njenoj desnoj obali je podruje upe Veenike (Veeri). Na sjeveru
Bie ograuju planinski masivi Prenja i Velea, to jest upe Neretva i Kom. Na
istoku to je podruje upe Nevesinje i na jugu upa Dubrava. U Biu se prepoznaju
dva podruja, na sjeveru Bijelo polje a na jugu Bie (ili Bie polje). U Biu je bila
utvrda Blagaj, a u Bijelom polju utvrda nepoznatog imena iznad sela Prigraana i
Podgorana.2 Mada je to dobro poznato i za ranije vrijeme, prema podatku iz 1394.
1

Pregled irih literaturnih polazita u, Jagoda Serdarevi, Prilog bibliografiji Blagaja (Mostar),
Hercegovina 15-16, Mostar 2003., 235-256.
2
Vaclav Radimski, Bie-polje kod Mostara, Glasnik Zemaljskog muzeja 3, Sarajevo 1891., 159-192;
Pavao Aneli, Bie i Blagaj, politiki centar Humske zemlje u srednjem vijeku, Hercegovina 1,
Mostar 1981., 61.
127

esad kurtovi

godine za Bie je izrijekom navedeno da je dio Bosne.3 Jedan podatak o pljaki

izvrenoj 1410. godine u Bijelom polju, mogao bi biti prvi poznati pisani pomen
upravo ovog, dosad jo uvijek u cjelini nezasvjedoenog podruja u pisanim vrelima
srednjovjekovlja.4 Dilema je u pitanju radi li se uope o bianskom Bijelom polju.5
U svakom sluaju, povezan za Bie i carinu na Buni, preostaje kao siguran pomen
puta preko Polja (per la via di Poglia) iz 1430. godine.6
Na irem podruju Blagaj je grad koji ima najstariju tradiciju.7 Nalazi se na
uzvisini iznad izvora rijeke Bune, na mjestu rimskog grada Bone i dananjeg naselja
Blagaj.8 Kroz Blagaj je prolazio put iz Dubrovnika i Drijeva, pa je dalje iao preko
3

de Bissie parcium Bossine(12.10. 1394.g.), Dravni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Diversa
Cancellariae (dalje: Div. Canc.), XXXI, 119v.
4
Rali Vechoyeuich ... contra Dragoslauum Bogdassich, Braian Dimitrouich et Petchum Dimitriz
fratrem dicti Braiani, dicens quod est unus anus quod predicti Braian et Petcho per vim acceperunt ei
unum bouem valoris perperorum duodecim. Et Dragoslauus predictus per vim acepit ei unam caballam
et perperos duodecim in rebus minutorum, et VI castratos in Bielo Pogle in anno proxime elapsso
circha festum sancti Georgii(17.04. 1411.g.), DAD, Lamenta de foris (dalje: Lam. de foris), II, 46.
5
Neto kasnije, osoba sa istom identifikacijom kao jedan od optuenih u Bijelom polju, Dragoslav
Bogdai, se pominje kao vlah Mirilovi: supra Volchottam Bunich cum omnibus de cathono
suo quorum nomina ignorat et supra Dragossaum Bogdassich cum omnibus de cathono. Eo quia
predicti accusati violenter acceperunt vaccas tres dicti accusatoris de manibus Medoy Branoeuich
de Mirilouich cuy idem accusator dederat ad pascandum eas(18.06. 1419.g.), DAD, Lam. de foris,
IV, 12v. Specifino prezime Dimitrovi vezano je za neke ljude vojvode Sandalja Hrania Kosae,
ali ne znamo da li su u vezi sa ovim Dimitroviima: Bogdan Merginouich, Stanislauus Miltinich
et Vlatichus Pribillouich ... supra Radeglam Dimitrouich, Radoye Dimitrouich et Vladimir
Boglechnich homines voyuode Sandalis, dicentes quod predicti tempore noctis conderunt unam
eorum campum frumenti et ordey(21.06. 1411.g.), Isto, II, 63v; Vlatichus Raguitich et Medos
eius frater ... supra Volchottam Ninich et Dobrillum eius filium, Radouez Bolchouich, Rados
Dmitrouich, Radoye Dmitrouich et Radeglam Bolchouich homines Sandalius, dicens quod per vim
in die Passce ... acceperunt eis duos vachas in Presich(04.07. 1411.g.), Isto, 67v.
6
Uno messo del gabelloto di Bise e stato di qua requerano pagamento per la gabella di Buna ali
nostri mercadanti i quali vien di Sotto Suonich per la via di Poglia(19.08. 1430.g.), DAD, Lettere
di Levante (dalje: Lett. di Lev.), X, 198.
7
Bonum-dobar, blago-Blagaj, ematizam fra Petra Bakule, Hercegovina prije sto godina ili
topografsko-historijski ematizam Franjevake kustodije i Apostolskog vikarijata za Hercegovini
za godinu gospodnju 1867., Zaviajna biblioteka, ivot i svjedoanstva 1, Hercegovaki franjevci,
Mostar 1970., 104. Vie iznesenih prijedloga o porijeklu Blagaja u, Desanka Kovaevi-Koji,
Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Veselin Maslea, Biblioteka Kulturno nasljee,
Sarajevo 1978., nap. 27 na str. 115.
8
Opis ostataka Blagaja u, iro Truhelka, Nai gradovi. Opis najljepih sredovjenih gradova Bosne i
Hercegovine, Naklada knjiare J. Studnika i dr., Sarajevo 1904., 63-69; Hamdija Kreevljakovi
Hamdija Kapidi, Stari hercegovaki gradovi, Nae starine 2, Sarajevo 1954., 9-10; Marko Popovi,
Vladarski i vlasteoski dvor u srednjovekovnoj Bosni (Prilog prouavanju fizikih struktura), Zbornik
za istoriju Bosne i Hercegovine 2, Beograd 1997., 24. Rezultati najnovijih arheolokih istraivanja
Blagaja u, Aleksandar Ratkovi, Blagajska tvrava u svjetlu najnovijih istraivanja, Hercegovina 10,
Mostar 1998., 7-16.
128

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

dananjeg Mostara (za koji se smatra da je ve poetkom XV. st. postojao kao snano
utvren grad na dvije obale Neretve koje je vezivao visei lanani most9), na sjever
uz Neretvu do Vrapa, Biograda i Konjica prema unutranjosti Bosne.10 Marta 1446.
godine dubrovaki kurir je idui prema vojvodi Stjepanu Vukiu trebao ii putem
preko Blagaja (per viam Blagai).11
Putem preko Bia bogatstvo zalea stizalo je u Dubrovnik, izlazilo u svijet, ali
tim pravcem je dolazila i opasnost za Dubrovane. Poetkom aprila 1415. godine
zbog prisutnosti Osmanlija u Bosni i stvorenog osjeaja opasnosti, Dubrovani piu
knezu Slanog da preko svoga zamjenika, irom mreom glasnika i uhoda prema
Biu (ad viam Bisce) i okolnim mjestima, causa sciscitandi, dobije informacije o
prisustvu Osmanlija.12
Ispod brda na kome je bio smjeten Blagaj nalazilo se podgrae Bie. Znaaj
pominjanja Bia u izvorima najee je odraz povezanosti s prisustvom odreenih
centara moi. Blagaj i Bie bili su rezidencijalna mjesta bosanskih vladara, a u kasnijem
vremenu Sandalja Hrania i njegovog nasljednika Stjepana Vukia Kosae.13

A. Ratkovi, Srednjovjekovni Mostar i problematika njegovog istraivanja, Nae starine 16-17, Sarajevo
1984., 75-78; Ante Miloevi eljko Pekovi, Povijesne i arheoloke potvrde za srednjovjekovni
Mostar, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Godinjak Centra za balkanoloka
ispitivanja XXXV/33, Sarajevo 2006., 5-50.
10
Glavni put iz Drijeva, prelazio je dubravskom visoravni, preko Bunice i Bune, pa iao kroz Bie
i Bijelo Polje, penjao se na planinsko sedlo Porim i nastavljao dalje prema Konjicu. Drugi put, iz
Dubrovnika, dolazio je preko Popova, Stoca, gornjih Dubrava (Rotimlje) i u Biu se slivao u prvi
put, P. Aneli, Bie i Blagaj, politiki centar Humske zemlje u srednjem vijeku, 45.
11
Prima pars est de mittendo cursorem nostrum cum literis nostris per viam Blagai scribendo voyuode
Stipano et ser Dragoe pro dictis nouitatibus(18.03. 1446.g.), DAD, Consilium Rogatorum (dalje:
Cons. Rog.), IX, 227.
12
Prima pars est quod scribater comiti Slani quod mittat vicecomitis ad locam magior dubiosa
videlicet unum ad unum locum et alium ad alium cum societate meliorum hominum contrate ut
bona custodia fiate. Et quod ipsi vicecomitis mitant frequenter nuncios et speculatores ad viam
Bisce et locorum circumcionem causa sciscitandi de nouis Terchorum ...(03.04. 1415.g.), DAD,
Cons. Rog., I, 11. O mjerama na dubrovakim otocima i u Stonu ob noua Turchorum existentium
in partibus Bosneuporedi, (03.04. 1415.g.), Isto, 10v.
13
Informacije Jakova Lukarevia o Biu i Blagaju su teko provjerljive. One su odraz shvatanja njegovog
vremena, tj. XVI/XVII. st.: Krep Posnan Purich giupano di Sagorie, e di Neuesigne, voiuoda di
Blagai. Questo una rocca fabricata sopra fiume Buna daantichi conti del paese, per custodia del
tesoro, comancora il suo nome lo significa. Percio che blago in lingua slaua vol dire tesoro, Giacomo
Luccari (Jakov Lukarevi), Copioso ristretto degli annali di Rausa, Venetia 1605., 47.
129

esad kurtovi

Veze s primorjem izvorite radne snage. U drutvu bez poznatijih

porodinih loza
Krajem XIV. i poetkom XV. stoljea Bie se u vie navrata pominje kao znaajno
ishodite u drutvenim komunikacijama sa primorjem, prije svega sa Dubrovnikom.
Februara 1380. godine s podruja Bia pomenut je Hrvatin Brajakovi. On je tada
primljen za dubrovakog graanina, to je odraz njegovog odreenog ugleda i na
podruju Bia.14 Na samom kraju 1392. godine Pribio Dobroni iz Bia prodao je
jednu kobilu dubrovakom vlastelinu Mihailu Martinuiu za 10 perpera.15
ire podruje je ipak bilo prepoznatljivije kao trite radnom snagom za
Dubrovane. Oktobra 1394. godine s podruja Bia pomenuti su brat i sestra,
Radovin i Milava, djeca Obrada oranovia. Milava, koja ima oko 11 godina
ugovara desetogodinju slubu kod uvenog dravnog dubrovakog ljekara
Albertina Kamurata iz Padove.16 Marta 1402. godine Brajko Hrankovi iz Bia
obavezao se na etvorogodinje naukovanje kaparskog (klobuarskog) zanata kod
Petoja Dabojevia.17 Februara 1406. godine Bogia Bogutovi iz Bia se obavezao
na dvogodinju slubu kod pomorca Jurka Petrovia.18 Tokom 1408. godine
pomenuto je vie osoba sa podruja Bia. Jula 1408. godine uz jemstvo, ranije
pomenutog Bogie Bogutkovia iz Bia, koji se ve predstavljao u Dubrovniku
povjerljivom osobom, njegov zemljak Radonja Ratkovi iz Bia se obavezao na

14

Cheruatin Brayacouich de Bise in Minori consilio factus fuit civis Ragusii, qui iuravit fedelitatem
et facere omnes factiones tam reales quam personales(04.02. 1380.g.), Mihailo Dini, Odluke vea
Dubrovake republike, Knjiga 1, Srpska akademija nauka, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost
srpskog naroda, Tree odeljenje 15, Beograd 1951., 15.
15
Priboe Dobronich de Sbisiza facit manifestum quod ipse vendidit et tradidit publice ad carrum
ser Michaelis de Martinussio unam equam bayam claram precio yperperorum decem octo(31.12.
1392.g.), DAD, Div., Canc., XXX, 175.
16
Ego Millaua Obradi Xoranouich de Bissie parcium Bossine etatis XI annorum vel circha
confiteor quod de mea bona voluntate presente Radouino fratre meo michi ad hoc consentiente
loco me et operas meas magistro Albertino de Chamurata de Padua fisico salariato Ragusii presenti
et conducenti me ad standum cum eo ... usque ad decem annos proxime futuris(12.10. 1394.g.),
DAD, Div. Canc., XXXI, 119v.
17
Braychus Cranchouich de Bissie facit manifestum quod ipse locat se et opera sua Pethoe
Daboeuich capellario presenti et conducenti eum ad standum secum ad artem suam capescendum
usque ad quatuor annos proxime futuros ... eidem fideliter seruire et laborare ... dictus Pethoe
promixit se obligauit eidem Braycho ... docere fideliter dictam artem ... et in finem termini dare
eidem capita dicte artis secundum consuetudine Ragusii(22.03. 1402.g.), DAD, Div. Canc.,
XXXIV, 96.
18
Bogissa Bogutouich de Bise facit manifestum quod ipse locat se et opera sua Iurcho Petrouich
marinario de Ragusio presenti et recipienti ad standum et nauigandum cum ipso Iurcho et ei
fideliter seruiendum et laborandum usque ad duos annos proxime futuros(16.02. 1406.g.), DAD,
Div. Canc., XXXVI, 20v.
130

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

petogodinju slubu kod dubrovakog vlastelina Jakoba Ruborio de Vigilisa.19

Poetkom oktobra 1408. godine Radinac Vlatkovi iz Bia se obavezao na
trogodinju slubu kod dubrovakog vlastelina Nikole Guetia.20 Krajem istog
mjeseca Radoslav Budeevi iz Bia obavezao se na jednogodinju slubu kod
Jurka Radosalia.21 S podruja Bia je i Radoslav Pribihvalovi. Njega pratimo
kroz dva ugovora u odlasku na rad u Dubrovnik. Poetkom marta 1415. godine
obavezao se na jednogodinju slubu kod Pavla Radina Ilia.22 Svoj drugi ugovor
o slubi u Dubrovniku napravio je krajem aprila 1417. godine Tada se obavezao
na dvogodinju slubu kod Marina Zedilovia. Njegovu poziciju u ugovoru o
slubi osiguravaju tada i dva jemca (Bolesali Dabiiv i Nenko Putii, kova)
za koja se posebno ne precizira odakle su.23 Pitanje je da li se Radoslav vratio u
rodni kraj ili je u dubrovakoj sredini naao budunost.24 Krajem 1415. godine
19

Radogna Ratchouich de Bisa promictit et se obligat locando se et operas suas ser Iacobi de Ruborio
de Vigilliis stare secum ... quinque annis continuis ... Pro quo Radogna ... Bogisa Bogutchouich de
Bisza se constituit plezium(21.07. 1408.g.), DAD, Div. Canc., XXXVII, 92v.
20
Radinez Vlatchouich de Bisie facit manifestum quod ipse locat se et opera sua ser Nicholao de
Goziis usque ad tres annos proxime futuros promictens bene et fideliter seruire(01.10. 1408.g.),
DAD, Div. Canc., XXXVII, 118.
21
Radoslauus Budeceuich de Bise se et operas suas locando promisit Nicole Tuertici Glauich
stipulanti vice et nomine Giurghi Radosaglich stare cum dicto Giurcho per annum proxime
venturum incipit presenti die(26.10. 1408.g.), DAD, Div. Canc., XXXVIII, 40.
22
Radoslauus Pribiqualouich de Bisize locat se et operas suas Paulo Radini Illich presenti et
conducenti eum usque ad unum annum proxime futurum pactum modis et condicionibus superius
scriptis(05.03. 1415.g.), DAD, Div. Canc., XL, 131v. Taj prethodni ugovor na kojeg se odnosi
ugovor Radoslava Pribihvalovia glasi: Bogoslaus Rasuminich de Narento locauit se et operas suas
Paulo Radini Hiliich pro duobus annis proxime futuris, promittens bene et legaliter seruire eidem
vel cuicumquam precepit per totum dictum tempus, et res et bona sua bene et diligenter saluare et
gubernare et furtum non facere nec facienti consentire et non fugere. Et versa vice dictus paulus
promisit sibi victum et vestitum de rassia secundum condictionem suam et in finem cuiuslibet anni
dare yperperos sex in denariis et in finem dictorum duorum annorum sibi relinuere vestis quas sibi
fecisset, Isto.
23
Radoslauus Pribiquaglouich de Biste locauit se et operas suas Marino filio olim Tomchi Zedulouich
pro annis duobis proxime futuris, promittens eidem bene et legaliter seruire sibi per totum tempus.
Et res et bona sua saluare et gubernare ... Et prefatus Marinus versa vice promisit eidem tradere
victum condecenter et tenere illum per totum dictum tempus sanum et infirmum et quolibet
anno dictorum duorum annorum eidem dare unum par vestimentorum de rassa et yperperos octo
grossorum in denariis, videlicet, quolibet anno. Et in fine tempus illum religere in sua libertate cum
vestibus quas sibi fecisset. Pro quo Radoslauo Dabisiuus Boglesaglich et Nencho Putisich faber se
constituerunt plezios et principales pagatores ad melius tenendem per aptay renuntiando(29.04.
1417.g.), DAD, Div. Canc., XLI, 110v.
24
Neto kasnije osoba istog imena i prezimena pojavljuje se kao tuilac u jednoj tubi, ali osim imena i
prezimena bez dodatnih uporita koji bi potvrdili da se radi o istoj osobi. Ostaje kao polazite da se
radi o istoj osobi: Radossauus Pribiqualouich suo nomine et nomine Radossaui Dobrilouich eius
socii(04.01. 1429.g.), DAD, Lam. de foris, VIII, 133.
131

esad kurtovi

Boiko Rai iz Bia se obavezao na jednogodinju slubu kod vlastelina Marina

de Diabia iz Ulcinja.25 Nita drugaijeg svojstva nisu ni kasnija pominjanja
stanovnika sa podruja Bia. Marta 1427. godine, uz jemstvo roaka Veselka
Velikovia, Radonja Radosali iz Bia ze obavezao na dvogodinju slubu kod
Maroja Jurkovia.26 Jula 1427. godine Vukota Radovi iz Bia se obavezao na
trogodinju slubu kod brae Pierka i Matka de Luka27, a Rajko Budelji kod
Nike Radosalia. Rajku je jemac bio Bjeloje Bogdanovi, stanovnik Dubrovnika
porijeklom iz Ljubinja.28 Novembra 1435. godine Stijepko Bjelutovi iz Bia se
obavezao na trogodinju slubu kod pekara Milobrada Jakovia.29
Iako ne otkrivaju previe, navedeni sluajevi idu u prilog uobiajenoj slici
humskog podruja koje je ekonomski usko povezano sa Dubrovnikom. Koliko je
problema u eventualnoj identifikaciji i kontekstualizaciji pojedinih likova ili kako
je oteano praviti suvisliju lozu meu njima pokazuje primjer pomenutog Bianina
Radonje Ratkovia iz 1408. godine. Naime, 1406. pominje se Radonja Ratkovi iz
Nevesinja30, 1425. godine Radonja Ratkovi iz Brona31, a i uveni steak poginulog
pod gradom Kljuem za svoga gospodara Sandalja Hrania je steak Radonje
25

Bositchus Racich de Bisce locando se et operas suas promisit et se solemniter obligauit ser Marrino
quondam Zini de Dabie de Dulcigno presenti et stipulanti stare et habitare cum eo hinc ad unum
annum proxime futuris et ab ipso non recedere usque ad dictum temporis ... Et pro ipso Bositcho
Radete Ratchouich se constituit fideuissorem et principalem solutorem(29.12. 1415.g.), DAD,
Div. Canc., XL, 255.
26
Radogna Radosaglich de Bisse locauit se et opera sua pro duobus annis in mediate ad standum
cum Maroio Iurcouich presente et ipsum conducente ... bonus et legalis famulus ... Pro quo Radogna
et eis precibus et instantia Veselco Velichouich consobrinus dicti Radogne po ipso Radogna extitit
plegius(27.03. 1427.g.), DAD, Div. Canc., XLIV, 127.
27
Vuchota Radoucich de Biste locauit se et operas suas Piercho de Lucha pro se et vice et nomine
Matchi de Luca et fratrum suorum presenti et conducenti et stipulanti pro annis tribus proxime
futuros, promictens eisdem Piercho et fratribus suis bene et legaliter seruire(17.07. 1427.g.),
DAD, Div. Canc., XLIV, 162.
28
Raichus Budeglich de Bise locauit se et operas suas Nixe Radosaglich presenti et conducenti pro
annis duobus proxime futuros, promittens eidem bene et legaliter seruire per totum dictum tempus
... Pro quo Raicho et eius precibus et instantia Bieloe Bogdanouich de Glubigna habitator Ragusii
super se et omnia bona sua se constituit plegium(20.07. 1427.g.), DAD, Diversa Notariae (dalje:
Div. Not.), XV, 125.
29
Stiepchus Bielutouich de Bisza locauit se et opera sua hinc ad annos tres proxime futuros Milobrad
Iaschouich clibanario presenti et eum conducenti, promittens secum ad clibanum toto dicto
tempore stare et ab eo non auffugere nec recedere sed eidem bene et fideliter seruire et obedire ...
artem clibanarie(16.11. 1435.g.), DAD, Div. Not., XX, 103v.
30
Radochna Ratchouich de Neuessigne facit manifestum quod ipse locat se et opera sua Nicole
Radostich presenti et conducenti eum ad standum cum ipse Nicola et ei seruiendum et laborandum
usque ad duos annos proxime futuris(17.03. 1406.g.), DAD, Div. Canc., XXXVI, 37.
31
Radogna Ratchouich de Brochigna de prope Narenti locauit se et opera sua pro duobus annis proxime
futuris ad standum cum ser Volzo de Babalio(06.11. 1425.g.), DAD, Div. Canc., XLIII, 227.
132

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

Ratkovia.32 U priblinom vremenskom periodu imamo na malom prostoru u krugu

Brono, Nevesinje, Bie i Klju etiri osobe istog imena i prezimena! Na slian
nain Radoslav Budeevi iz Bia, pomenut 1408., ima svoga dvojnika u Popovu,
pomenutog 1414. godine.33 Radonja Radosali iz Bia, pomenut 1427. godine,
ima svoje dvojnike u Ljubinju34 i Drijevima.35 Dakle, u mikrodemografiji Bia je
demografija ireg podruja.

Rezidencija bosanskih vladara

ee se moe pratiti kako dubrovaki poslanici odlaze bosanskim vladarima
na podruju Bia. Zapravo, u ouvanim informacijama svaki oekivani silazak
bosanskih vladara u primorje mogao bi podrazumijevati i njihov dolazak na podruje
rezidencijalnih mjesta u Bie i Blagaj. Tako oktobra 1382. godine Dubrovani
oekuju da bi kralj Tvrtko I. Kotromani trebao biti na podruju Bia u Travuniji
ili u Konavlima.36 Kralj je tada due boravio u Biu, po svemu sudei do poetka
decembra 1382. godine, kada je rijeavano vrue pitanje oko prodaje soli u Novom
u Draevici. Dubrovani odluuju da piu svome poslaniku kod kralja Tvrtka
poetkom novembra, a poetkom druge polovine novembra 1382. godine odluuju
da u sluaju kraljevog odlaska u Bosnu njihov poslanik treba da prati kralja do
Porima. To je pokazatelj da se kralj i dalje nalazio u Biu.37 Povelja kralja Tvrtka I.
32

Ase lei Radona Ratkovi pogiboh p(o)d gradome p(o)d Klueme za svoga g(ospo)d(i)na
voevodu Sandla, Stevan Deli, Dva stara natpisa iz Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja 23,
Sarajevo 1911., 491; Ljubomir Stojanovi, Stari srpski zapisi i natpisi, Knjiga IV, Srpska kraljevska
akademija, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskoga naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na
srpskom jeziku 10, Sremski Karlovci 1923., 27; Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa
Bosne i Hercegovine, Knjiga 3, Zemaljski muzej, Sarajevo 1964., 32-33; Isti, Novi i revidirani natpisi
iz Hercegovine (nastavak), Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 19, Sarajevo 1964., 194.
33
Radoslauus Budeceuich de Popaua facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Petro Radoano ...
ad tenendum et passendum et fideliter custodiandum ad voluntate dicti Petri infrascripta animalia,
videlicet octo vachis, tres boues et decem capras(17.01. 1415.g.), DAD, Div. Canc., XL, 107.
34
Radochna Radoslaglich de Glubigna locando se et operas suas promisit et se solemniter obligauit
Hostoye fabro ... stare et habitare cum eo hinc ad annos quatuor cum dimidio(22.06. 1414.g.),
DAD, Div. Canc., XL, 22v.
35
Testamentum Radogne Radossalich de Narente(08.06. 1464.g.), DAD, Testamenta Notariae
(dalje: Test. Not.), XVIII, 93v.
36
ad faciendum ambassiatores pro eundo ad dominum regem Rassie et Bossine, qui debeant ire ad
honorandum ipsum dominum regem usque ad Bisce, in Tribuniam et in Canale(11.10. 1382.g.),
M. Dini, Odluke vea Dubrovake republike, Knjiga 1, 258.
37
ad scribendam litteram ser Clementi Marini de Goce ambassiatori in Bossina, super facto comerci
salis et povegle impetrande(06.11. 1382.g.), Isto, 269; quod si dominus rex Bossine voluerit
ire in Bossinam, dictus ser Clemens debeat ipsum dominum regem sociare usque in Porimum et
postmodum debeat reverti Ragusium(17.11. 1382.g.), Isto, 271.
133

esad kurtovi

o ukidanju trga soli u Novom izdata je poetkom decembra 1382. godine na Bisi
u Podgradi.38 Na podruje Bia najvjerovatnije se odnosi jo jedno prisustvo kralja
Tvrtka iz septembra 1383. godine.39 Oekivanje bosanskog kralja vidi se i tokom
1384. i 1385. godine.40
Jedno dubrovako poslanstvo krajam marta 1395. godine trebalo je sa poklonima
da ide bosanskom kralju Stjepanu Dabii u Bie.41 Za kraljicu Jelenu nije poznato
da je bila u Biu, a kralj Ostoja je tamo oekivan aprila 1399. godine.42 Na podruju
Huma kralj Ostoja je bio krajem oktobra i poetkom novembra 1402. te aprila
1403. godine.43 O boravku bosanskog kralja Ostoje u Biu govori se i u naputku
poslanicima kod Hrvoja Vukia Hrvatinia juna 1403. godine.44 Krajem marta
1404. godine dubrovakim poslanicima nareeno je da odu kralju Ostoji za kojeg se
oekivalo da bi mogao biti u Biu. Vanost njihove tadanje misije, zategnuti odnosi
38

pisan na Bisi u Podgradi(02.12. 1382.g.), Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I/1,
Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Prvo odeljenje,
Spomenici na srpskom jeziku 19, Beograd - Sremski Karlovci 1929., 85. Za isti dokumenat uporedi i
ono to se pripisuje kralju Dabii: pisano na Bisi u Podgradie(02.12. 1392.g.), Lj. Stojanovi, Stare
srpske povelje i pisma, I/1, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog
naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku 24, Beograd-Sremski Karlovci 1934., 479.
39
de mittendo ambassiatam ad dominum regem Bosne et Rascie usque ad terram Chelmi(21.09.
1383.g.), M. Dini, Odluke vea Dubrovake republike, Knjiga 1, 382.
40
respondeat regi ... quando eritis in maritima(04.04. 1384.g.); de commodando regi Bossine, si
venerit ad maritima(05.04. 1384.g.); in casu quo rex Bossine non sit venturus ad maritima .... societ
ipsum usque ad Bistiem(15.04. 1384.g.), M. Dini, Odluke vea Dubrovake republike, Knjiga 2,
Srpska akademija nauka i umetnosti, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Tree
odeljenje 21, Beograd 1964., 70-71; quod si dominus rex rediret in Bosnam comitetur ipsum usque
subtus Porinum(24.10. 1385), Isto, 212-213.
41
Prima pars est de mittendo ambassiatam nobillium ad domini regem Bossine in Bissie ... Prima
pars de donando ipsi domino regi ... Prima pars de donando in rebus usque ad valoris ducatorum
ducentorum(27.03. 1395.g.), DAD, Ref., XXX, 105; ad piscandum pro rege Bosne(29.03.
1395.g.), Isto, 10v.
42
Prima pars est de induciando super facto domini regis Bossne qui venit in Bisze(12.04. 1399.g.),
Ref., XXXI, 133. Nicola Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle,
II, Paris 1899., 77.
43
Prima pars de eundo ad maius conscilium pro elligendo ambassiatam nostrorum nobillium ad regem
Bossine in terra Chelmi(31.10. 1402.g.), DAD, Ref., XXXII, 126; Prima pars est de mittendo
ambassiatam nostrorum nobillium ad dominum regem Bossine si veniet in terram Chelmi(02.11.
1402.g.), Isto, 200v; Prima pars est deliberando super propositus domini regis Bosne ad has partes
maritimas; Prima pars est de undo ad maius conscilium pro eligendo ambassiatam nostrorum
nobilium mitendam ad dominum regem Bosne qui dicti venisse in Bissie(02.04. 1403.g.), Isto,
141; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle, 90.
44
Et maiormente meraviliandone che laltrieri qui vene lo dito re in Bissize, nui mandassimo un
nostro ambassador a lui ad invitarlo ch el ge placesse vignir a veder Raguza, caza sua, la qual cosa
molto desiderevamo. Et lui se scuxo multo benignamente(13.06. 1403.g.), Jzsef Gelcich - Lajos
Thallczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum Regno Hungarie, Budapest
1887., 117; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle, II, 94.
134

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

izmeu Bosne i Dubrovnika zbog Slanskog primorja, odslikava i nalog poslanicima

koji su morali svakodnevno da borave uz kralja u Biu.45
Podruje Bia sasvim sigurno je sredite koje je bilo u planu Dubrovana i Hrvoja
Vukia za svrgavanje bosanskog kralja Ostoje i uzdizanje Pavla Radiia poetkom
1404. godine.46

Rezidencija vojvode Sandalja Hrania Kosae

Na podruju Bia vojvoda rusaga bosanskoga Sandalj Hrani Kosaa zatekao je
izgraenu infrastrukturu vladarske rezidencije ije prednosti je znaajno iskoritavao.
Prema dubrovakim procjenama, njihov poslanik Nikola Gueti trebao je zasigurno
nai vojvodu Sandalja u Biu poetkom druge polovine marta 1405. godine. Naime,
kroz Bie je Sandalj trebao proi u povratku sa znaajnog susreta koji je tada imao
sa hercegom Hrvojem Vukiem Hrvatiniem. Obzirom na intenzitet rjeavanja
pitanja spornog sela Lisac, Dubrovani ga nastoje saekati u Biu sa novim uputama
i stavovima.47 Tada je Sandalj ve ostvario prevlast nad posjedima porodice Sankovia
i njegovo prisustvo u Biu postaje redovnije.
Na osnovu sauvanih podataka moe se rei da je Sandalj na podruju Bia
boravio skoro svake godine, ponekad i vie puta godinje. Razlog za to nalazi se i
u geostratekom poloaju Bia na glavnom putu i svojevrsnom raskru prema
bosanskom kralju i primorju, dva glavna pravca u javnom ivotu Kosaa uope. U
istom, ranije pomenutom pismu to podrazumijevaju i Dubrovani kada dozvoljavaju
svojim poslanicima da u potrazi za Sandaljem mogu ii iz Bia do Konjica ili do
Drinaljeva.48 Time bi na putu prema bosanskom kralju ili prema izvornim posjedima
45

dobiate andar ala prexencia del ditto re de Bossina in Bissie et altroue doue sera(30.3. 1404.g.),
DAD, Lett. di Lev., IV, 63v; volemo che siando cum lo Re in Bissie ascun zorno, Isto, 65v;
Medo Puci, Spomenici srbski od 1395. do 1423., to est Pisma pisana od Republike dubrovake
kraljevima, despotima, vojvodama i knezovima srbskiem, bosanskiem i primorskiem, I dio, Drutvo
srpske slovesnosti, Beograd 1858., Primjetbe IV; zonseno a lui in Bissize et il ditto re(20.04.
1404.g.), J. Gelcich L. Thallczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum Regno
Hungarie, 158.
46
mi gospodin Hravoe oceli obituju dvignuti voiske nae i poslati e priz Neretvu u Humasku zemalu
i tui va ime Hristovo projaviti i proglasiti gospodina Pavla Radiija kralja bosanskoga(15.01.
1404.g.), Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 455-456; Isto (17.1. 1404.g.).
47
Nicola de Goe ambassator nostro ellecto al voyuoda Sanday ... portando ve da Ragusa debiate
andar la via de Narente et deli in Bissie. Et in Bissie zonzando sel ditto voyuoda fosse retornato
dal ducha Cheruoe al qual ne scrisse chel era andato et doue a retornar presto a queste pars in bona
ora(18.3. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 85.
48
Et vuy li in Bissie o altroue doue fosse vignuto siando partito dal ditto ducha debiate al ditto
voyuoda andar infin doue lo porete trouare in terra de Chelmo non passando Chogni infin in
Drinayeua(18.03. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 85.
135

esad kurtovi

Kosaa uz rijeku Drinu mogli pronai Sandalja, na povratku od Hrvoja Vukia. Ve

krajem marta 1405. godine. Nikola Gueti se iz Bia javlja svojoj vladi u Dubrovnik.49
Oko sredine maja 1405. godine u Biu je boravio Sandalj sa suprugom Katarinom,
u svjee otpoetom njegovom drugom braku.50 Tamo se zadrao i u drugoj polovini
maja 1405. godine, jer se i dubrovaki poslanik tada kod njega nalazio.51 Dalje, preko
itave decenije ne nalazimo monoga Kosau povezanog za Bie kroz pisanu izvornu
grau. Sumnjamo da taj vakum ne znai i odraz pravog stanja stvari. Meutim, treba
imati u vidu i da su to vremena velikih previranja u Bosni i vjerovatno je da su drinske
rezidencije, i grad Novi u Draevici bile njegovo sigurnije i trajnije boravite.
Bosanski kralj Stjepan Ostoja s kraljicom oekivan je krajem aprila 1417. godine
na irem podruju Neretve, pa i na podruju Bia.52 To je vrijeme u kojem je
Sandalj u prilinoj mjeri bio pod pritiskom Pavlovia a kojima se pribliio i bosanski
vladar. Ostoja je boravio u Biu i u drugoj polovini marta 1418. godine i tu je
pred Dubrovanima izjavio da ukida carinu koju je uspostavio knez Grgur Nikoli
pred Stonom.53 Aprila 1419. godine u jeku akcije Dubrovana o zakupu carine u
Drijevima, Ostojin nasljednik kralj Stjepan Ostoji nalazio se na podruju Bia.54 I
kasnije e dolaziti bosanski vladari na podruje Bia, ali zaista samo kao gosti.
49

riceuessimo vostra litera scripsa in Bissie(31.03. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 89v.
receuessemo vostra litera scrita in Bissice adi 18 maio per la qual ne scrite come lo voyuoda Sanday
era tornato et viguto cum la dona sua in Bissie et che li cum luy hauete parlato per li fatti di la tera
nostra come auanti hauesti da nuy per letera(21.05. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 97.
51
receuessemo vostra litera scripta in Bissie adi 25 maio(30.05. 1405.g.), DAD, Lett. di Lev., IV, 98.
52
Vijee umoljenih je znalo za dolazak kralja: si fuerit in contrata Narente uel Bissze(19.04. 1417.g.),
DAD, Cons. Rog., I, 71v. Konzuli i knez Stona dobili su uputu da izvjeste vladu o dolasku kralja i
kraljice: lo re Hostoia et la reina et fatelo a sapere a noi. Et in caso che ello si troui in le contrade
di Narente o di Bistize o circa di li. U sluaju dolaska trebalo je pripremiti darove za goste, (20.04.
1417.g.), DAD, Lett. di Lev., VI, 28v; Prima pars est de faciendo sumptum usque ad yperperos
centum quinquaginta in rebus comestabilibus prout videbitur domino Rectori et minori consilio
pro donando domino regi Bosne et domine regine si fuerunt in contrata Narenti et Bistize circa et
barcas II pro piscando eis(20.04. 1417.g.), Consilium Maius (dalje: Cons. Maius), I, 67v.
53
upisano u Biu(23.03. 1418.g.), Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 446. Pominjanje
ribe kao dara za bosanskog kralja podrazumijevala bi vjerovatnim njegov boravak u Biu ve u
prvoj polovini marta 1418, (07.03. 1418.g.). DAD, Cons. Rog., I, 94v. Ovaj kraljev boravak u Biu
kasnije je navoen kao njegov silazak u primorje, to i jeste u odnosu na prostor s kojeg je dolazio:
gospodin prisvjetli kral Ostoja izide u primorje i megju injemi rabotami ... zapovidje da vekje tei
carine ne bude(26.04. 1418.g.), Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 549.
54
fo mandato un corier in Bosna a ser Martolo de Zriua per saper quando re di Bosna de venire in
Bise et di saper ...(06.04. 1419.g.), DAD, Cons. Rog., II, 21v; in Biscec(17-18.04. 1419.g.),
N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle, II, 173; de faciendo
tres nobiles qui forment commissionem dandam ambasiatoribus nostris yturis ad dominum regem
Bosne in Bise(24.04. 1419.g.), Cons. Rog., II, 25v; Ser Marinus de Restis, ser Aloysius de Gozis,
ser Natalis de Proculo electi fuerunt officiales ad faciendum comissionem dandam ambasiatoribus
nostris ituris ad regem Bosne in Bise(24.04. 1419.g.), Cons. Minus, II, 58.
50

136

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

Jula 1420. godine u Biu se nalazila Sandaljeva vojska koja je izazvala strah kod
humskog vlastelina kneza Grgura Nikolia u vrijeme kada oito nije bio u dobrim
odnosima s vojvodom Sandaljem Hraniem. Svoju bojazan knez Grgur Nikoli
pokuao je da ublai preko Dubrovana.55 Sandalj je oekivan ili je boravio na
podruju Bia februara i augusta 1421. godine.56 Na Sandaljevo traenje, krajem
oktobra 1421. godine Dubrovani alju jednoga svoga kancelara kod njega u Bie.57
Sandaljev dolazak u Bie oekivan je marta 1422. godine.58 Tako je i poetkom
1423. godine, kada je due vrijeme boravio u ovim krajevima.59 Sandalj je oekivan na
podruju Bia januara i septembra 1424., a isto tako u dva navrata i 1425. godine.60
Dio navedenog jasnim pokazuje da utvreni Blagaj ima veu starost nego to
mu to daje direktno pominjanje. Blagaj se prvi put spominje 1423. godine. Ve je
navedeno da je Sandalj boravio u Biu u drugoj polovini februara 1423. godine. Tu,
u Biu podno Blagaja, Sandalj se nalazio krajem februara 1423. godine.61 U Blagaju
je pisan uveni ugovor Sandalja Hrania i Mleana kojim se regulira mir i pitanje
55

budit milost zapovidjet vojevodam gospodstva ti koi su s voiskami u Biu da mu u njegovu

nejekoju kvar ne uine(21.07. 1420.g., ne 21.06. 1420.g.), Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i
pisma, I/1, 313-314.
56
quando erit in Biszie(19.2. 1421), N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades
au XVe sicle, II, 198; usque ad Bissce(30-31.08. 1421.g.), Isto, 200.
57
Prima pars est quod complacentiam voyuode Sandalii mittatur unus ex nostris cancellariis usque
ad Bissce ad ipsum voiuodam pro agibilibus expensis nostris comunis; ser Benedictum de Schieris
cancellarium et notarium nostrum ut caz [cauza] ad dictum voiuodam Sandalium(30.10. 1421.g.),
DAD, Cons. Rog., III, 61.
58
pro honorando voyuodam Sandaliam qui venit in Bisze(16.03. 1422.g.), DAD, Cons. Rog., III, 79v.
59
in Bissce(18.02. 1423.g.), DAD, Cons. Rog., 142; ser Nicola Ma. di Goze et ser Biagio di Georgio
ambassadori nostri a voiuoda Sandagl salutem. Noi receuessimo hieri una vostra lettera data di la in
Bisze sotto Blagai adi 24 di questo(01.03. 1423.g.), Lett. di Lev., VIII, 151.
60
in Bissce et Nevesigne(25.01. 1424.g.), N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des
croisades au XVe sicle, II, 220; voyuode Sandagl qui venit in Bistize(22.09. 1424.g.), DAD,
Cons. Rog., III, 225; Prima pars est de dando libertatem domino Rectori cum consilio minori
et rogatorum possendi feceris expensam pro honorando voyuodam Sandagl qui venit in Bisze de
piscibus ab yperperos centum infra prout eis videbitur(27.01. 1425.g.), Cons. Maius, III, 59; de
mittendo id piscandum pro donando voyuode Sandagl qui venit in Bistize(20.09. 1425.g.), Cons.
Rog., III, 262; Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio de donando
voyuode Sandagl qui venit in Bistize in piscibus usque ad valutam yperperos triginta(21.09.
1425.g.), Cons. Maius, III, 81v; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au
XVe sicle, II, 224.
61
ser Nicola Ma. di Goze et ser Biagio di Georgio ambassadori nostri a voiuoda Sandagl salutem. Noi
receuessimo hieri una vostra lettera data di la in Bisze sotto Blagai adi 24 di questo(01.03. 1423.g.),
DAD, Lett. di Lev., VIII, 151. Kako je to utvrdio . Belagi, nije uspjean pokuaj M. Vege da
Vardie, preko jednog natpisa povee s podrujem Blagaja, M. Vego, Novi i revidirani natpisi iz
Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 15-16 (1960-1961), Sarajevo 1961., 266267; efik Belagi, Kamene stolice u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela 59, Odjeljenje drutvenih nauka 34, Sarajevo 1985., 85.
137

esad kurtovi

grada Kotora poetkom novembra 1423. godine.62 Pred Sandaljev uveni dolazak u
Dubrovnik januara 1426. godine, nije se znalo da li je on u Kljuu, Biu ili Blagaju.
Oekivalo se i da je s njim njegova, trea po redu, ena Jelena.63
Poetkom 1427. i poetkom 1428. godine Sandalj se pominje u Biu.64 Marta
1428. godine dubrovaki poslanik kod vojvode Radoslava Pavlovia, Petar Lukarevi,
imao je nalog da svrati kod Sandalja u Blagaj ili u Bie.65 U drugoj polovini oktobra
1428. godine u Blagaju su oekivani i kralj Tvrtko II. Tvrtkovi i Sandalj Hrani,66
koji su se nedavno izmirili.
U drugoj polovini februara 1429. godine Vijee umoljenih je odluilo da s ribom
daruju Sandalja koji je dolazio u Bie. Pitanje je da li su tada njihove procjene bile

62

u naem gradu Blagaju(01.11. 1423.g.), Lj. Stojanovi, Stare srpske povelje i pisma, I/1, 331;
Datum sub castro Blagaj die primo nouembris 1423(16.02. 1424.g.), Joseph Valentini, Acta
Albaniae Veneta (saeculorum XIV et XV), II/12, Mnchen 1971., 32-33; ime Ljubi, Listine o
odnoajih izmeu junoga slavenstva i Mletake Republike VIII, Jugoslavenska akademija znanosti
i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 17, Zagreb 1886., 261;
M. Dini, Zemlje hercega Svetoga Save, M. Dini, Srpske zemlje u srednjem veku (Istorijskogeografske studije), Srpska knjievna zadruga, Beograd 1978., 210-211; M. Vego, Naselja bosanske
srednjevjekovne drave, Svjetlost, Sarajevo 1957., 14-16; D. Kovaevi-Koji, Gradska naselja
srednjovjekovne bosanske drave, 115-117; P. Aneli, Bie i Blagaj, politiki centar Humske
zemlje u srednjem vijeku, 41-72; uro Basler, Istoni zid grada Blagaja na Buni, Hercegovina 3,
Mostar 1983., 29-34; A. Ratkovi, Blagajska tvrava u svjetlu najnovijih istraivanja, 7-16.
63
voi vene andiate ala via de Cluzi ala presentia de voiuoda Sandagl ... honerevolo salute per parte
nostra ... siamo contentissimi dela sua vegnuta ... e per simile salutarete la sua dona ... Sel signor non
fa trouasse ne in Cliuc ne in Bistize ne in Blagay ma fosse plargato piu longi et voi tornate a casa che
piu largo non aveti liberta de andare(10.01. 1426.g.), DAD, Lett. di Lev., IX, 95-95v.
64
de mitendo dono voiuode Sandagl qui est in Bistice(21.01. 1427), DAD, Cons. Rog., IV, 7v;
Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et paruo consilio expendendi ab yperperis
sexaginta infra in mittando ad donando pisces voiuode Sandagl qui veniant in Bisce usque ad
festum Pascatis proxime(22.01. 1427.g.), Cons. Maius, III, 145v; faciendi expensiam usquam
ad yperperos quinquaginta pro faciendi piscatoribus per honorando Sandagl qui venit in Blagai;
sa strane: pro honorando Sandagl qui est in Blagai(20.01. 1428.g.), Cons. Rog., IV, 45; Prima
pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio expendendi usque ad yperperos
quinquaginta pro honorando cum piscibus voiuoda Sandagl qui venit in Blagai(21.01. 1428.g.),
Cons. Maius, III, 198.
65
Vijee umoljenih: quod existente Sandagl in Bistize ambaxiatoris nostri se voluere et ad eum ire
debeant; sa strane: pro visitando Sandagl per ambaxiatores(08.03. 1428.g.), DAD, Cons. Rog., IV,
51. U uputstvu poslaniku: Nel partir vostro da Ragusa per andare in questa vostra ambaxada volemo
che siando voiuodam Sandagl a Blagai o verso Biste(18.03. 1428.g.), Lett. di Lev., X, 84.
66
de honorando cum piscibus regem Bosne et Sandagl venturos in Blagai(22.10.1428.g.), DAD,
Cons. Rog., IV, 75v; Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio suo
secundum ordinatum consilii rogatorum possint expendere in honorando dominum regem Bosne
et Sandagl venturos in Blagai; Prima pars est de dando libertatem expendedni ultrascriptis usque
ad yperperos centum(22.10. 1428.g.), Cons. Maius, III, 227.
138

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

tane jer je to isto bilo odlueno i poetkom marta 1429. godine.67 Januara 1430.
godine Dubrovani odluuje da se daruje Sandalj koji dolazi u Blagaj.68 Sandalj je u
Biu i poetkom 1431., poetkom 1432., poetkom i krajem 1433. godine.69

Po primjeru Sandalja Hrania

Tradiciju rezidencijalnog mjesta Kosaa u Biu i Blagaju nastavio je i Sandaljev
nasljednik Stjepan Vuki Kosaa. On je vjerovatno boravio na podruju Bia
krajem novembra 1435. godine. To zakljuujemo po karakteristinom poklonu u ribi
koju redovno dobijaju Kosae dok tu borave.70 Sandaljevog nasljednika nalazimo u
Blagaju tano navedeno poetkom 1436. godine.71 Kao i na drugim rezidencijalnim
mjestima Sandalja Hrania i Stjepana Vukia u veem broju primjera pratimo i na
67

piscibus per honorando voiuodam Sandagl qui venit in Bistce usque ad summam yperpperorum
treginta(23.02. 1429.g.), DAD, Cons. Rog., IV, 89; Prima pars est de dando libertatem domino
Rectori cum paruo consilio pro expendendo in piscibus pro honorando vayuodam Sandagl qui
venit in Biseze usque ad summam yperperis treginta prout videbitur dicto domino Rectori et
minori consilio(04.03. 1429.g.), Cons. Maius, IV, 23v.
68
Captum fuit de eundo ad maius consilium pro dando libertatem domino Rectori et minori consilio
expendendi ex denariis comunis pro honorando voiuodam Sandal qui venit in Blagai usque ad
yperperos quinquaginta(20.01. 1430.g.), DAD, Cons. Minus, V, 12; honorando Sandagl qui venit
in Blagai piscibus(23.01. 1430.g.), Cons. Rog., IV, 131; Captum fuit vigore libertatis nobis date
in minori consilio expendendi yperperos quinquaginta in honorando Sandagl qui venit in Blagai
piscibus(28.01. 1430.g.), Cons. Minus, V, 13; Prima pars est de dando libertatem domino Rectori
etminori consilio expendendi ex denariis comunis pro honorando piscibus voyuodam Sandagl qui
venit in Blagay usque ad yperperos quinquaginta prout ipsi domino Rectori et consilio videbitur. Et
hoc usque ad festum Pascatis prohimum(28.01. 1430.g.), Cons. Maius, IV, 70.
69
Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et minori consilio suo cum consilio rogatorum
possendi feceris expensam ab yperperis quinquaginta infra in honorando piscibus voyuodam Sandagl
ipso veniente Blagai(03.01. 1431.g.), DAD, Cons. Maius, IV, 121. Vijee umoljenih odluuje
da mu poalje na dar ribu, (16.1. 1431), Cons. Rog., 264; Prima pars est de dando libertatem
domino Rectori et minori consilio faciendi expensam in honorando piscibus ... voiuodam Sandagl
qui venit Blagai ad yperperos XL infra(09.02. 1432.g.), Cons. Maius, IV, 181; Prima pars est de
dando libertatem domino Rectori et eius paruo consilio quia in honorandi ex piscibus in presenti
Quadragesima voyuodam Sandagl possint expendi a perperis quinquaginta infra(12.03. 1433.g.),
Cons. Maius, IV, 266v; piscibus ipso voivoda existente in Blagay(11.12. 1433.g.), Cons. Rog., V,
178; N. Iorga, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle, II, 309
70
Upravnicima drijevske carine nalae se: quod debeant expendere usque yperperos decem in
mittendo pisscei dono voiuodam Stipan(26.11. 1435.g.), DAD, Cons. Rog., VI, 21.
71
I njega Dubrovani aste ribom u Blagaju: quod veniente voiuoda Stipan in Blagai debeant facere
expensiam usque ad yperperos triginta ... pro honorando piscibus voiuodam Stipan(09.02. 1436.g.),
DAD, Cons. Rog., VI, 33v; pro voiuode Stipan qui venisse debeat in Blagai siue Biszte ... pro
piscibus donandis voiuode Stipan(28.03. 1436.g.), Consilium Minus, VI, 37v. Jedno poslanstvo
ga je trebalo nai u Blagaju: a voiuoda Stipan ritrouandolo nel suo paese in fin a Blagai(20.03.
1436.g.), Lett. di Lev., XII, 18.
139

esad kurtovi

podruju Bia i Blagaja.72 Oito je trebalo Stjepana Vukia oekivati u Blagaju i

marta 1446. godine, jer dubrovaki kurir mora prema njemu upravo i ii putem preko
Blagaja.73 Septembra 1450. godine Dubrovani odluuju da daruju ribom hercega,
njegovu majku Katarinu i suprugu Jelenu koji dolaze Blagaj.74 Aprila 1452. godine
oekivalo se da je kralj Stjepan Toma u Podblagaju.75 Blagaj se pominje u sve tri
povelje za Stjepana Vukia Kosau od Filipa V. i Fridriha III. iz 1444., 1448. i 1454.
godine.76 Jula 1464. godine pomenut je izvjesni Grgur knez Blagaja.77
72

voiuode Stipan qui venit Blagai(12.03. 1437.g.), DAD, Cons. Rog., VI, 113; qui ad presens se
reperitur cum tota sua familia in Blagay(07.12. 1437.g.), N. Iorga, Notes et extraits pour servir a
lhistoire des croisades au XVe sicle, II, 341; Isto 351; possendi honorare voyuodam Stephanum
in Blagay(20.03. 1438.g.), Cons. Rog., VI, 185v. Jedno pismo dubrovakih poslanika kod Stjepana
Vukia poslano je 1. maja data Sotto Blagay, drugo 9. a tree 10. maja Sotto Blagay, a dok
je odgovor sastavljan, stiglo je i etvrto pismo poslano 13. maja Sotto Blagay(18.05. 1439.g.),
Lett. di Lev., XII, 143-144v. Dar: pro leuando libertatem expendendi in piscibus pro honorando
voyuodam Stipanum dominas suas usque yperperos 30(02.03. 1440), Cons. Rog., VII, 135; vostra
littera fata Sotto Blagay(18.01. 1443.g.), Lett. di Lev., XIII, 138; veniente vayuoda Stipano
in Blagay(17.12. 1444.g.), Cons. Maius, VII, 219; de Blagay(9.8. 1453), Lett. di Lev., XIV,
127v; usque Sub Blagai(11.04. 1457.g.), Branislav Nedeljkovi, Meovita porota. Dubrovaka
dokumenta XIV i XV veka o pograninoj poroti, Miscellanea XVII/6, Beograd 1978., 87. Iz
Blagaja je Stjepan Vuki poslao svoje poslanstvo milanskom hercegu Franesku Sforca: Datum
in castro nostro Blagay(25.11. 1458.g.), Vientije Makuev, Istorijski spomenici junih Slovena
i okolnih naroda, II, Beograd 1882., 116; Sima irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo
doba, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja 376, Odeljenje drutvenih nauka 48,
Beograd 1964., 235.
73
Prima pars est de mittendo cursorem nostrum cum literis nostris per viam Blagai scribendo voyuode
Stipano et ser Dragoe pro dictis nouitatibus(18.03. 1446.g.), DAD, Cons. Rog., IX, 227.
74
Prima pars est de dando libertatem domino Rectori et consilio suo possendi honorare chercech
Stiepanum et patronas venientis ad Blagai cum piscibus(23.09. 1450.g.), Cons. Rog., XI, 239v.
Oito je da su vijest o njihovom dolasku u Blagaj dobili od Vukia Katarininog poslanika: Prima
pars est de dando libertatem domino Rectori et eius minori consilio respondendi Vuchich
ambaxiatori domine Katarine matri de chercech secundum quod ipsi domino Rectori et consilio
videbitur, Isto.
75
ser Michael debeat ire usque ad Cusina et illuc circa aut subtus Blagai si quibi esset maiestas
regis(14.06. 1452.g.), DAD, Cons. Rog., XIII, 31v.
76
Iblagayscu, sem som glyom castello con contato(19.02. 1444.g.); castrum Blagaij(20.01. 1448.g.);
civitate Blagii cum antris et cum castris ac cum pertinentiis suis(01.06. 1454.g.), Thallczy
Ludwig von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Verlag von Duncker
& Humblot, Mnchen und Leipzig 1914., 361, 379, 398. Autori se slau da je navod iz 1444.
ustvari Blagaj s Humskom zemljom, M. Dini, Zemlje hercega Svetoga Save, 210-211; M. Vego, Tri
povelje o posjedima hercega Stjepana Vukia Kosae, M. Vego, Iz historije srednjovjekovne Bosne
i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo 1980., 467. M. Vego je u detalju iz 1444. dao itanje: Iblagay
scu Som som glyom (=Blagay s Cumscom semgliom), mada bi iz priloenog faksimila mogli dati i
itljiviju polaznu transkripciju. Sumnjiva je pozicija poetnog slova I obzirom da vie lii na oznaku
razmaka, davani apostrof () je ustvari skraenica za slovo m, nema razloga da prvo navoenje som
ide velikim slovom a kod drugog navoenja som se vidi, upravo u odnosu na prvo, da je u pitanju
sem. Bila bi tenija transkripcija: I blagay scum som sem glyom.
77
Gregorum comitem Blagay(24.07. 1464.g.), DAD, Cons. Maius, XII, 175v.
140

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

Franjevci na podruju Bia

Od svih mjesta, trajnije vezanih i ukalupljenih u Sandaljev posjed, jedino je uz
Bie zasvjedoeno organizirano prisustvo franjevaca. Informacije su dosta skromne
ali uvjerljivo pokazuju da o franjevcima tek treba da se traga na ovome podruju.78
Franjevci u Novom u Biu pominju se dvadesetih i tridesetih godina XV. st.79 Jula
1426. godine u svom testamentu Flora, kerka kancelara Alberta i supruga Nike
Ostojia, izmeu ostalih, ostavlja i franjevcima u Biu (frari in Bise) 5 perpera.80
Aprila 1428. godine Dubrovani su odobrili da dva njihova kupara idu praviti crijep
franjevcima u Biu.81 Juna 1429. godine Dubrovani su odluili da njihovi carinici
u Drijevima daju na poklon franjevcima u Biu (de fratribus de Bisze) dva modija
soli.82 Septembra 1430. godine imun, sin Jurka Glavia u svome testamentu ostavio
je 40 perpera dubrovakih dinara franjevcima u Biu za gradnju crkve.83 Februara
1433. godine Dekua, ena Mateja de Bizia ostavila je franjevcima iz Novog u Biu
(de Noui in Bise) 15 perpera.84 ini se i da je pominjanje franjevaca u Zahumu
78

Ve je stvorena mala bibliografija o franjevcima na podruju Bia. Polazita u, uro Toi, Trg Drijeva
u srednjem vijeku, Veselin Maslea, Biblioteka Kulturno nasljee, Sarajevo 1987., 197; Desanka
Kovaevi-Koji, Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, Radovi Hrvatskog drutva
za znanost i umjetnost 3, Sarajevo (1995), 36-38; S. irkovi, Naseljeni gradovi Konstantina
Porfirogenita i najstarija teritorijalna organizacija, Zbornik radova Vizantolokog instituta 37,
Beograd 1998., 14; A. Miloevi - . Pekovi, Povijesne i arheoloke potvrde za srednjovjekovni
Mostar, 19-21; Marijan Sivri, Nekoliko nepoznatih podataka o franjevcima u Zahumu i Biu kod
Mostara u srednjem vijeku, Hercegovina 19, Mostar 2005., 43-51; Dijana Kora, Franjevci i njihovi
samostani u Humu, Croatica Christiana Periodica 60, Zagreb 2007., 17-33.
79
. Toi, Trg Drijeva u srednjem vijeku, 197; D. Kovaevi-Koji, Franjevci u gradskim naseljima
sredenjovjekovne Bosne, 36-38.
80
1426 indictione quarta die 26 iullii Ragusii ... Flora Marina filia olim ser Alberti cancellarii et uxor
quondam Nixe Ostoich ... Item lasso alli frari in Bise yperperi cinque(22.07. 1426.g.), DAD, Test.
Not., XI, 142v; D. Kovaevi-Koji, Franjevci u gradskim naseljima sredenjovjekovne Bosne, 37.
81
S. irkovi, Proizvodnja, zanat i tehnika u Srbiji srednjeg veka, S. irkovi, Rabotnici, vojnici,
duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Biblioteka Dimenzije istorije 1,
Beograd 1997., nap. 48 na str. 72.
82
Pro officialibus gabelle Narenti; Captum fuit de committendo officialibus gabelle Narenti quod
dono dare de fratribus de Bisze modios duos salis ad mensuram grossam(05.06. 1429.g.), DAD,
Cons. Minus, IV, 254; . Toi, Trg Drijeva u srednjem vijeku, 197.
83
MCCCCXXX indictione octaua die XIIIa octobris. Hoc est testamentum Simonis quondam
Giurachi Glauich ciuis Ragusii hic diebus mortui ... MoCCCCo XXXo adi XV septembrio in
Ragusa ... Io Simon de Giurach Glauich ... Item lasso alli frari de Bisze per la fabrica de la ghiexia
perperi XLta(15.09. 1430.g.), DAD, Test. Not., XII, 4v. Na ovom mjestu M. Sivri navodi 90
perpera, a to preuzimaju i A. Miloevi i . Pekovi, M. Sivri, Nekoliko nepoznatih podataka
o franjevcima u Zahumu i Biu kod Mostara u srednjem vijeku, 46; A. Miloevi . Pekovi,
Povijesne i arheoloke potvrde za srednjovjekovni Mostar, 19.
84
Item lasso alli frari de Noui in Bise yperperi 15(12.02. 1433.g.), DAD, Test. Not., XII, 54; D.
Kovaevi-Koji, Franjevci u gradskim naseljima sredenjovjekovne Bosne, nap. 24 na str. 37.
141

esad kurtovi

u testamentu iz 1431. godine vezano za podruje Bia85, jer neto kasnije vrijeme
(1449-1451) potvruje da je Zahum u Biu.86 Pitanje samostana Novog i Zahuma
u Biu, ili Novog (Zahuma) u Biu moe se smatrati jo uvijek otvorenim.

Carina
Carina u Biu je vie puta bila ishoditem sporova izmeu Sandalja i Dubrovana.
Dubrovani se tue na vojvodu Sandalja to je uspostavio carine u Biu februara 1411.
godine.87 Meu spornim carinarnicama 1428. i 1429. godine bila je i carina na Buni i
Biu, vjerovatno ista, od ranije poznata kao problematina za dubrovake trgovce.88
U toku Konavoskog rata 1430. godine, sukoba Dubrovana i vojvode Radoslava
Pavlovia, Dubrovani su se alili zbog rada carine u Biu. Njihovi trgovaci iz Pod
Zvornika koji su prolazili putem preko Polja (per la via di Poglia) morali su da
plaaju carinu per la gabella di Buna.89 Konavoski rat je djelimino pomjerio pravce
kretanja trgovaca i carina na podruju Bia postala je obaveznom. Na samom kraju
85

1431 adi 10 zenar a Narenta. Io Hostoia Radosalich fazo lo mio testamento ... Radath Chettich
homo deli fra menori in Xachum ... dar Uglesia e suo fiol Miloua in Xachum(14.10. 1432.g.),
DAD, Lett. di Lev., XI, 113v.
86
MCCCCo LI indicione XIIIIa die XIIIIo augusti Ragusii. Hoc est testamentum Vlatchi Bogdani
Goyanouich nuper defuncti ... 1449 die XII nouembris. Io Vlatcho de Bogdan Goianouich ... Item
lasso ali fra menori in Xachum in Bise in reparation del detto conuento yperperi XX, DAD,
Test. Not., XV, 10-10v. Nekoliko drugaijih navoda u, M. Sivri, Nekoliko nepoznatih podataka
o franjevcima u Zahumu i Biu kod Mostara u srednjem vijeku, 47. Uporedi, A. Miloevi .
Pekovi, Povijesne i arheoloke potvrde za srednjovjekovni Mostar, 19.
87
per le gabelle noue che sono poste in Cerniza, in Vrabez, in Anagaste et ino in Bissize(22.02.
1411.g.), DAD, Lett. di Lev., VII, 1v.
88
Appresso a Buna che auanti se pagaua solo el paregio et adesso se paga grossi cinque per salma
quelli che usa in Bosna et quelli che va in Srebrniza a grossi 26 per salma(10.06. 1428.g.), DAD,
Lett. di Lev., X, 92; per li nostri mercatanti ne vien facti molti lamenti per li mali tractamenti
che lor vien facti per li gabelloti a Cliuc a Biste et a Vraba(02.05. 1429.g.), Isto, 58v. Sa strane:
in Buna(23.05. 1429.g.), DAD, Cons. Rog., IV, 102. U pismu svojim poslanicima kod Sandalja,
Marinu Gunduliu i oru Guetiu Dubrovani navode: Per letere di nostri mercantanti di
Souisochi semo auisati che a Buna et a Vraba contrade di Sandagl gli vien tolti doni sforcati zoe al
mancho ducati uno per volor di salma come vederete per la propria letera di mercantanti(23.05.
1429.g.), DAD, Lett. di Lev., X, 64; dite che in ogni luogo et da ognun che possa vien facte queste
nouitade at maxime a Buna a Vraba a Glassina et a Zerniza(05.06. 1429.g.), Isto, 66.
89
Uno messo del gabelloto di Bise e stato di qua requerano pagamento per la gabella di Buna ali
nostri mercadanti i quali vien di Sotto Suonich per la via di Poglia. Pero vogliamo dobiate dire a
voiuoda come essi nostri mercatanti dicono che molto grato gli seria poter far quella via. E seriali
de men fatiga e men spesa, ma per la via chie rotta non olsano far quella non schauar la dohana, ma
per andar piu securi pero che assai piu anno di spesa che non monta quella dohana. Et dicono che
molto vano lutano dela detta dohana. Et che iusto non li pare douer essere per essa dohana agrauati
di la qualcosa gli abiamo voluto scriuere et luy risponda quello piace(19.08. 1430.g.), DAD, Lett.
di Lev., X, 198.
142

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

augusta 1430. godine Vijee umoljenih je to naredilo svojim trgovcima.90 Preko

svoga poslanika Benedikta Gundulia Dubrovani javljaju Sandalju Hraniu da su
naredili svojim trgovcima da plaaju carinu u Biu.91
Marta 1432. godine dubrovaki vlastelini braa Pavle i Luka Sorkoevi podigli
su tubu zbog pljake tkanina na Buni iz karavana koji je iao u Srebrenicu.92

Pljake na podruju Bia

Za razliku od ireg podruja Sandaljevog posjeda rijetki su primjeri u kojima je
Bie bilo zabiljeeno u nemilim dogaajima. U poznatim primjerima kao akter
nalazio se i sam Sandalj Hrani. To je bilo oduzimanje imovine dubrovakog trgovca
tkaninama Vlakote Hrankovia i njegovog sina Nalka. Poetkom aprila 1423.
godine Vlakota je podigao tubu protiv Sandalja Hrania zbog pljake njegovog sina
Nalka izvrene 15. marta te godine u Biu. U pitanju su bila tri tovara sa 24 komada
tkanina u vrijednosti od 525 dukata.93
Najvjerovatnija pozadina dogaaja mogla bi biti sukob vie dubrovakih trgovaca
tkaninama naroito Petra Primovia i Vlakote Hrankovia u kojem se naao i Sandalj
Hrani. Razlozi za ovu pretpostavku poivaju na injenici da su prijetnje Sandaljem94
demonstrirane i od ranije Vlakoti Hrankoviu od strane njegovih protivnika.95 ini
90

ordinandi quod mercatores nostri qui non soluerunt duanas de Bisze et Sottvisochi illas debeant
colligere et soluere gabellotum(31.08. 1431.g.), DAD, Cons. Rog., IV, 228; Ser Luchas de Sorgo
et ser Jacobus Mar. De Gondola ellecti fuerunt officiales ad exigendum a mercatoribus nostris
duanas non solutas in Bisze et Sotuisoch pro dictos nostros mercatores(31.08. 1430.g.), Cons.
Minus, V, 58v.
91
Per la gabella de Bise diteli che per conplacentia desso voiuoda al qual ne sfortiamo come ad amico
chel merita fare ogni cosa a noi possibile et a luy grata abiamo comandato alli nostri mercadanti che
debiano essa gabella pagare(01.09. 1430.g.), DAD, Lett. di Lev., X, 208.
92
Ser Paulus et ser Lucas de Sorgo fratres ... Eo quia ... pluries pannos in carauano quod iuit in
Srebreniza ad Buna furtiuo ino sibi subtracti et ablati quatuor panni fini de LXXV in una balla de
ipso carauano(17.03. 1432.g.), DAD, Lam. de foris, IX, 19v.
93
Vlacota Crancouich ... supra voiuodam Sandalium. Eo quia die 15 menses martii propexacti dicti
voiuoda violenter accepit Nalcho filio deti Vlacote in Bisse in via publica salmas tres pannorum
in quibus erat panni viginti quatuor ut valoris ducatorum quinquagentorum viginti quinque cum
zarine. Testes: Ser Theodorus de Prodanello, frater Ziueta Raicouich(06.04. 1423.g.), DAD, Lam.
de foris, V, 149.
94
Nalchus filius Blaxii de Crancho ... conqueriter supra Pirchum Priboeuich pro eo quod cum
ipsi Nalchus esseret in Narente ipsi Pirchus cepit iniuriari sibi et dicere in presentia testium
infrascriptorum: Ego faciam quod Sandagl tibi accipere faciet res siue robam tuam(22.03. 1423.g.),
DAD, Lam. de foris, V, 143v.
95
Ziuchus filius Jurasiu ... dixit ... dum dictus Nalchus filius Vlacote Cranchouich aserte disset unam
zopulum cum aliis. Tunc zopulus ipse sbermersti ei in fluuio dicto Norin. Tunc Radin Tollinouich
et Petrus Primi venientes ibidem et Petrus Primi dixit dicto Nalcho accusatori solue mihi zopulum
143

esad kurtovi

se i da je u svemu tome jedna barka u Drijevima bila razlogom zato je Sandalj bio
prizivan u sukobu, zato je najvjerovatnije i oduzeo tkanine Hrankoviima i ostao u
tom sluaju uporan pred Dubrovanima.96
U pismu svojim poslanicima kod Radoslava Pavlovia Dubrovani navode koliinu
tkanina koju je Sandalj oduzeo.97 Dalje navode da su o ovome pisali Sandalju i saznali
da je Sandalj svoj odnos prema Vlakoti Hrankoviu temeljio na tekim optubama. O
njima se detaljnije nita ne navodi. Zadatak poslanika bio je da ovo pitanje pod hitno
pokrenu kod Sandalja radi njegovog razrjeenja.98 Naizgled, nije poznato kako je ovo
pitanje sa pljakanjem tkanina razrijeeno. Krajem aprila nalazimo kako Dubrovani
obavjetavaju Raduta Trojanovia koji se nalazio u Srebrenici ili Podzvoniku, u
vezi ovog sluaja, da Luka Sorkoevi potrauje od njega dio novca koji odgovara
uinjenoj teti.99 Po svemu sudei, ire drutvo u vezi sa ovim karavanom tkanina
moralo je da snosi naneeni gubitak.
Jo jedan sluaj pokazuje da zapravo ne znamo mnogo toga u odnosima izmeu
Sandalja i porodice Hrankovi. Upravo tih dana, aprila 1423. godine, Milain Bogii
je podnio zajedniku prijavu protiv Sandalja i Nalka, sina Vlakote Hrankovia zbog
toga to mu je Sandalj oduzeo 850 libara ulja i prodao Nalku Hrankoviu.100 Pored
toga u odvojenoj tubi protiv Nalka Hrankovia Milain je izjavljivao da je Nalko sve
quem sbermersisti quia noscer ei. Tunc Nalchus dixit ei sed solue tu michi unam tazam argenti
quam amisi in dicto zopulo. Qui Petrus Primi dixit sibi: Tu non transibus Bisse, quod faciam, quod
voiuoda Sandalius accipiet tibi omnes pannos quos tu fers nunc. Tunc dictus Nalchus assignauit
ipsum Ziuchum et alios ibi stantes in testes(10.04. 1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 143v; .
Toi, Trg Drijeva u srednjem vijeku, 213 i nap. 41 na str. 230..
96
Dominus Marinus predictus testis ... predictus Pirchus petebat a pronominato Nalcho unum
zopolum dicendo redde mihi illud zopolum quam est voyuode Sandagl. Qui Nalchus responderes
dixit nolo tibi reddere quam sufficatum est in mari in quo ego perdidi unam taiam argenti(15.04.
1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 143v.
97
ser Nicola Mar. de Goze et ser Biasio Ma. de Zorzi ... Conzo sia che voiuoda Sandagl habia tolto
a Vlacota Crancouich salme de pagni tre somo peze de pagni 24(21.04. 1423.g.), DAD, Lett. di
Lev., VIII, 53v.
98
scriuessemo una letera a voiuoda Sandagl pregandolo sopra questa facenda assay el qual voiuoda
mostra esser multo corociato contra el dito Vlacota mettendoli multe razoni contra de luy ...
quando serrete ala presentia del dito voiuoda Sandagl parliteli per questa facenda prontamente
e spezialmente como alla vostra discrecion parera per recaueramento dela dita mercadantia tolta
como di sopra adoperandone sopra questa facenda sollicitamente(21.04. 1423.g.), DAD, Lett. di
Lev., VIII, 53v.
99
Raduth Troianouich citadin nostro in Srebreniza o vero Sotto Suonich. Ser Luca de Sorgo vuole
usar le sue raxon sopra di te per la auaria delli panni tolti per Sandagl questo inuerno in Biste per la
quale el ti domanda per tua parte yperperi 75(27.04. 1423.g.), DAD, Lett. di Lev., VIII, 49.
100
Milasin Bogisich ... conqueriter supra voyuodam Sandagl. Eo quia sibi accipi fecit libras
octingentos quinquaginta oley ... et etiam conqueriter supra dictum Nalchum ... quod oleum sibi
costitit yperperi nonaginta(12.04. 1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 150.
144

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

to pripremio.101 Ni u ovom sluaju ne znamo kako se sve to zavrilo, ali ne moemo

se oteti utisku da su ova dva sluaja ipak povezana.

Mogunosti
Dokumenti ne govore gdje je dubrovaki poslanik Frederik Gunduli iao kada
je saopavao sauee Sandaljevoj porodici zbog njegove smrti.102 Uobiajeni ritam
Sandaljevog ivotnog itinerara, u kojem se prepoznaje boravak u ljetnim i zimskim
rezidencijama, daje mogunost i navodi na zakljuak da je on upravo na podruju
Bia i Blagaja boravio i umro sredinom marta 1435. godine. Mjesto umiranja i
mjesto sahranjivanja ovim promiljanjem se ne poistovjeuju.

Umjesto zakljuka
Bie i Blagaj predstavljaju jedno od vanijih i trajnijih sredita drutvenog i
politikog ivota srednjovjekovne historije na istonoj jadranskoj obali. U ranom
srednjem vijeku tu je sredite Humske zemlje koja okuplja niz upa u slivu rijeke
Neretve a tokom razvijenog srednjeg vijeka tu su rezidencijalna mjesta bosanskih
vladara i velmoa iz roda Kosae. Odlian poloaj koji biansko podruje batini od
najstarijih vremena kao istaknuto geostrateko sredite ireg podruja u potpunosti
su iskoristili i bosanski vladari i predstavnici roda Kosae. Od vremena kada je
Humska zemlja ula u okrilje bosanske drave skoro svaki dolazak bosanskog vladara
u primorje podrazumijevao je i dolazak u dotad najvanije primorsko sredite, na
podruje Bia i u Blagaj.
Na podruju Bia i Blagaja vojvoda Sandalj Hrani Kosaa zatekao je izgraenu
infrastrukturu rezidencijalnog mjesta sa ve prepoznatljivim i tradicionalnim
vrijednostima. Bie i Blagaj nastavili su da egzistiraju u tom svojstvu i u okviru
njegovog posjeda iako je taj prostorni ambijent u odnosu na bosanske vladare kod
101

Milasin Bogisich ultrascriptus ... conqueriter supra Nalchum filium Vlacothe Crancouich. Eo
quia dum ipsi Milasin secum iret et esset in viagio eundo ad partes Bosine dixit et protestatus fuit
sibi dictus Nalchus ut cum eo non iret ipsi Milasin quoniam si aliquid sibi Milasin accideret vel
acciperetir ipsim et Nalchus esset ille qui id sibi accipi faceret. In quo viagio per voyuodam Sandagl
sibi accepta fuit certa quantitas olei ut in facie precedenti in lamento ipsius Milasin contra(13.04.
1423.g.), DAD, Lam. de foris, V, 150v.
102
ser Federico de Gondola ambassadore al conte Steffano nieuo de voiuoda Sandagl ... cum presteza
di qua dobiate partire ... il dicto conte Stefano ... li direte cusi: Magnifico e generose signor non fa
mistero com gran parole ricordare ne remembrare quanto doler et teneramente sempre insiembre
se abiamo amato la bona e ricordeuele memoria del magnifico olim barba vostro voiuoda Sandagl
et la signoria de Ragusi pero che non tanto avoi ma a tutto lo mondo zio e manifestessimo(29.03.
1435.g.), DAD, Lett. di Lev., XI, 228v.
145

esad kurtovi

novog gospodara bio drugaiji. Kosae su ve imale vei broj rezidencijalnih mjesta,
kao i mjesta na kojima su trajnije boravili, poput Sokola, Samobora, Kuknja, Kljua
i Novog, ali se nisu odricali ni te nove specifine rezidencijalne pozicije koju je
imalo i dalje zadravalo biansko podruje. Kao i u sluaju bosanskih vladara i u
rukama Kosaa Bie i Blagaj predstavljali su sponu u irem stratekom povezivanju
sa primorjem. U Sandaljevom sluaju to je naroito dolo do izraaja nakon izvrene
prevlasti nad posjedom porodice Sankovia i u novom ambijentu u obezbjeivanju
duge jugozapadne granice njegovog posjeda koja se poklapala sa jugozapadnim
granicama tadanje bosanske drave. U zaleu dubrovake teritorije na potezu od
Novog u Draevici do sliva rijeke Neretve i od mora pa do Konjica, podruje Bia i
utvreni Blagaj predstavljali su sredite kojim su ostvarivane svakovrsne privredne i
politike kontrole ireg prostora. Pored toga na podruju Bia Sandalj boravi skoro
svake godine i kao u svom ljetnom boravitu koje mu omoguava odmaranje.
U kretanju od drinskih posjeda omeenih udaljenim Limom i Onogotom prema
sreditu bosanske drave ili prema Draevici i Novom u primorju, Bie i Blagaj
predstavljaju sredite koje je, prema potrebi, obezbjeivalo onu strateku sredinu
koja je Sandalju omoguavala bolju kontrolu ogromnog posjeda i izbor najboljih
odluka.

146

bie i blagaj u doba vojvode sandalja hrania kosae

Bie and Blagaj in the Time of Duke Sandalj Hrani Kosaa

Esad Kurtovi
Summary
Bie and Blagaj represent one of the oldest and most important centres of social
and political life in the medieval history of the Eastern Adriatic coast. In that area
duke Sandalj Hrani Kosaa found an established residential infrastructure with
familiar and traditional values. Bie and Blagaj continued to exist in that capacity
within his domain even though their spatial ambient was different in comparison to
the time they were in possession of the Bosnian rulers. In the hands of the Kosaa
family, Bie and Blagaj became an important link in their wider strategic connection
with the coastline. In the background of the territory of Dubrovnik, stretching from
Novi in Draevica to the river Neretva at sea and all the way to Konjic, the area
of Bie represented an economic and political control centre for the wider region.
Spreading from his domains in Drina, bordered by distant Lim and Onogot towards
the centre of the Bosnian state, or towards Draevica and Novi in the seashore, Bie
and Blagaj gave Sandalj Hrani a guaranteed strategic point from where he could
command his vast domains and choose best decisions.

147

Izvorni znanstveni rad

UDK 28-725(497) 14/15
94(497) 14/15

aladin husi

O imamskoj slubi u tvravama Bosanskog sandaka u 15. i prvoj

polovini 16. stoljea

Abstrakt:
Ovim radom aktuelizira se pitanje imamske slube u okviru vojnikih posada
Bosanskog sandaka u ranoj fazi osmanske vladavine na tim prostorima. Kroz
dostupnu izvornu grau prate se neka osnovna kretanja u toj slubi, nain njenog
funkcioniranja, finansiranja kao i meusobne razlike u slubovanju na pojedinim
mjestima. U radu su dati i osnovni podaci o linostima koje su te slube obavljali u
pojedinim utvrenim mjestima Bosanskog sandaka.
Kljune rijei:
Bosanski sandak, imam, imamska sluba, tvrava

I
Imamska sluba predstavlja jednu od najeih i najredovnijih slubi u tvravama
Bosanskog sandaka. Bez obzira to ima izrazito vojniki predznak, ona je, po svojoj
prirodi nadilazila vojnike okvire, posebno u ranom osmanskom razdoblju na ovim
prostorima. Zato je moemo okarakterisati kao slubu s dvojakim karakterom: isto
vojnog za obredne potrebe posada, ali uz to i za potrebe lokalnog stanovnitva, novih
muslimana, nastanjenih neposredno uz tvrave.
Budui da do kraja 15. stoljea, izuzev rijetkih sluajeva, nije bilo razvijenijih
urbanih naselja koja bi postajala znaajni duhovni centri, otuda su tvravski imami,
uz druge faktore i subjekte koji su doprinosili uticajima islama, imali zapaeno mjesto.
Na takvu ulogu u duhovnom ivotu posebno u prvoj epohi vladavine Osmanlija,
tj. do kraja 15. i poetkom 16. stoljea, uticale su ope okolnosti u navedenom
razdoblju. One se ukratko mogu okarakterisati kao vrijeme nestabilne vlasti nad
dijelom teritorija koji je zaposjednut 1463. godine to je posljedica neprekidnih
upada neprijatelja, uznemiravanja stanovnitva koje je esto bilo prisiljeno na
149

aladin husi

naputanje posjeda, sela, varoi, pa i itavih krajeva. To je direktno podrivalo privredu

i usporavalo stvaranje jezgra i ekonomske podloge za razvitak novih urbanih naselja,
koja, pored toga to su privredni i administrativni, u stabilnim podrujima, postajala
i vani centri duhovnosti. Urbani razvoj pojedinih mjesta redovno je nosio i vei
broj sakralnih objekata koji su davali novi izgled naseljima ali i mijenjali sveukupnu
sliku ovih prostora. Da bi zapoeo nesmetan i intenzivniji urbani razvoj, vlast a time
i normalizacija sigurnosnih uslova ivota, morali su biti potpuno stabilizirni. Zato
se duhovni ivot na ovim prostorima odvijao tempom stabilizacije ta dva elementa u
pojedinim krajevima.
Vojno prisustvo, ilo je uvijek korak ispred tako da su tvravske posade i
njihovi imami meu prvima koji su mogli obavljati misiju irenja islama i njegovog
uticaja, posebno u rubnim dijelovima zaposjednutog teritorija. Svojim prisustvom
i aktivnostima u pojedinim mjestima ili krajevima, imami tvravskih posada davali
su poticaj lokalnom stanovnitvu za prihvatanje islama i upoznavali ga s propisima
nove vjere.

Uslovljenost broja poznatih imamskih slubi u tvravama sandaka

Proces uspostave Osmanske vlasti na podruju koje je ulazilo u sastav Bosanskog
sandaka trajao je prilino dug vremenski period. Na podruju Zveana i Novog
Pazara, koji su pripadali Bosanskom sandaku od njegovog osnivanja 1463. godine,
osmanska uprava uspostavljena je prije kraja 14. stoljea.
U Bosni to se dogodilo neto kasnije, ali je takoe bilo potrebno priblino jedno
i po stoljee da bi se zauzeo cjelokupni dananji teritorij Bosne i Hercegovine. Prve
stalne pozicije Osmanlija u istonim dijelovima Bosne uspostavljene su prije kraja
prve polovine 15. stoljea a posljednja oblast koja je pala pod njihovu vlast bio je
Biha sa srednjim i donjim Pounjem krajem 16. stoljea.1
U navedenom vremenskom razdoblju mogue je razlikovati tri faze osvajanja
Bosne i to:
1. do 1463. g. kada je uspostavljena vlast na uem prostoru Dobrun-Viegrad-Vrh
Bosna (oblast Sarajeva),
2. od 1463-1530. g. u kojem je zauzet skoro cjelokupni prostor Bosne, osim Bihaa
s Pounjem, ali su zauzeta i podruja u Dalmaciji i Lici koja su privremeno
pripala tom sandaku,
3. od 1530. g. do kraja 16. stoljea kada je osvojen preostali teritorij Pounja i
sjeverni dio zapadno od Vrbasa.
1

Hazim abanovi, Bosanski paaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1959, str. 33-34, 82-85.

150

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

Krajnja sjeverozapadna granica u vrijeme uvrivanja pozicija i osnivanja

Bosanskog sandaka 1463/4. godine kretala se polukruno od utvrda Akhisar
(Prusac), Torian (kod Turbeta), Vranduk pa skoro do Srebrenice. Sve tvrave do
te linije pripadale su ovom sandaku. Osnivanjem Hercegovakog sandaka 1470.
godine, dio posada u junijim dijelovima Bosanskog sandaka do 1485. g. je ili
ukinut (Borovac, Crenjevo, Bora i Toevac)2 ili pripojen Hercegovakom sandaku
(Mileevo, Samobor).3
Bosanskom sandaku su pripojena i ostala podruja osvojena do 1530. godine
u Bosni zatim Dalmaciji i Lici, tako da se on tih godina protezao na sjeverozapadu
priblino u liniji Banja Luka, Kamengrad, Ostrovica, Udbina i Obrovac. Nakon
osnivanja Klikog sandaka (1537.), cjelokupni prostor jugozapadno od gornjeg toka
Vrbasa od pravca Prozor, Akhisar, Golhisar, Klju, ukljuujui i Fenarlk ili Katel,
na desnoj strani Vrbasa negdje iza 1540. godine pripojen je novoformiranom
sandaku.4
Teritorijalni opseg ove administrativne jedinice, kao to se vidi, posebno u prvih
osam decenija njegovog postojanja (1463-1540), bio je promjenjljiv usljed stalnog
proirenja i administrativne reorganizacije te stvaranja novih administrativnih
jedinica.
U zavisnosti od uspostave vojne i civilne vlasti u navedenim oblastima vren je
postepeni uticaj islama u sferi materijalne kulture i duhovnosti, manifestiran posebno
kroz izgradnju sakralnih objekata i djelovanje njihovih slubenika na prostoru koji je
u pojedinim etapama obuhvatao Bosanski sandak.
Prvi pisani tragovi prisustva imama kroz vojne slube potiu iz 1455. godine, na
prostoru poznatom kao Krajite Isa-bega Ishakovia, koje se u kasnijem Bosanskom
sandaku protezalo uskim pojasom od Zveana do Hodidjeda (kod Sarajeva). Na tom
teritoriju bile su locirane tri timarske posade u mjestima Zvean, Jele i Hodidjed,
koje su imale svoje imame.5 U tom teritorijalnom okviru mogli su se osjetiti ve prvi
rezultati novog uticaja.
Koliko se do sada zna najstarija damija u Bosni podignuta je 1448. godine u
Ustikolini.6 Njeno podizanje podudarno je upravo sa uspostavom prvih stalnih
2

Adem Handi, O organizaciji vojne krajine bosanskog ejaleta u XVII stoljeu (sjeverna
sjeverozapadna granica), Prilozi Instituta za istoriju, XXIII, 24 (1988), Sarajevo, 1988, str. 46.
3
Uporedi: Ahmed S. Alii, Poimenini popis sandaka vilajeta Hercegovina 1477, Sarajevo, 1985.
4
Fehim D. Spaho, Organizacija vojne krajine u sandacima Klis i Krka u XVII stoljeu, Vojne
krajine u jugoslovenskim zemljama u novom veku do karlovakog mira 1699, SANU Nauni skupovi,
Knjiga XLVIII, Odelenje istorijskih nauka, Knjiga 12, Beograd, 1989, str. 104.
5
Hazim abanovi, Krajite Isa bega Ishakovia, Zbirni katsatarski popis iz 1455. godine, Sarajevo,
1964.
6
Adem Handi, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeu, Studije o Bosni,
historijski prilozi iz osmansko-turskog perioda, Istanbul, 1994, str.112.
151

aladin husi

pozicija Osmanlija u Bosni 1448. godine, preciznije u Hodidjedu.7 Do kraja prve

dvije decenije 16. stoljea, na prostoru Bosanskog sandaka sagraen je mali broj
damija u pazarima i kasabama i to za vrijeme Mehmeda II (1451-1481) u Sarajevu,
Travniku, Vranduku; Bajazida II (1481-1512) Foi, Rogatici, Viegradu, Pruscu i
Prozoru; Selima I (1512-1520) Kneini, Tenju i Doboju. Intenzivniji razvoj gradova,
izgradnja veeg broja sakralnih objekata, poinje dolaskom na prijesto Sulejmana
Kanunija 1520. godine.8 Do tada, vano mjesto u vjerskom ivotu, uz rijetke centre
koji su ve stekli solidne pretpostavke za intenzivne vjersko-kulturne uticaje kao npr.
Sarajevo, predstavljali su sakralni objekti i imami u tvravama. Neke od navedenih
damija usko su vezane za vojniku slubu, i nastajale su, sasvim je jasno, za potrebe
posada u Vranduku, Travniku, Tenju, Doboju, a vjerovatno i u Viegradu, Prozoru i
Pruscu. Njihov broj i rasprostranjenost zavisili su od teritorijalnog opsega Bosanskog
sandaka.
Podaci o tvravskim dematima, odnosno imamima i imamskoj slubi u njima
zavisili su jo od statusa posade, dakle od toga da li je ona ulufedijska ili timarska, tj.
krajika ili tvrava u unutranjosti sandaka. Isturene posade u odnosu na timarske,
zbog drugaijeg naina finansiranja odvojeno su registrovane, usljed ega su podaci
o njima, u nama dostupnim izvorima veoma oskudni tako da izuzev rijetkih vijesti
kroz razne marginalije iz timarskih deftera, drugim ovom prilikom ne raspolaemo.
Zato, u zavisnosti od ta dva faktora varira broj u izvorima spomenutih utvrda i on se
kree od 17 poznatih 1468. godine,9 do 59 tridesetih godina 16. stoljea, od ega 28
timarskih i 31 ulufedijska.10 Veina njih, bez obzira na status, potvruju to izvori,
imala je registrovanu imamsku slubu u okviru svoje posade.

Prostor za obavljanje obreda posade

Srednjovjekovne utvrde graene su u skladu s vojnim potrebama, prilagoene
tehnici ratovanja i to lakoj odbrani sa mogunou dugotrajnijeg izdravanja i
opstanka u sluaju opsada. Sve potrebe posada mogle biti zadovoljene unutar gradskih
bedema. Iz dosadanjih istraivanja nije poznato da su u okviru srednjovjekovnih
utvrda postojali izgraeni znaajniji objekti kultne namjene. Crkveno graditeljstvo
kod pripadnika Crkve bosanske nije bilo posebno razvijeno jer su najee svoje
7

H. abanovi, Bosanski paaluk, str. 31; Isti, Pitanje turske vlasti u Bosni do pohoda Mehmeda II
1463. godine, Godinjak istorijskog drutva BiH, God. VII, Sarajevo, 1955, str. 36-51.
8
A. Handi, O formiranju nekih gradskih naselja, Studije, str. 113.
9
To su tvrave s timarskim posadama: Klievac, Borovac, Kreevo, Crenjevo, Prozor, Susid, Vranduk,
Bobovac, Hodidjed, Zvean, Jele, Dobrun, Bora, Viegrad, Mileevo, Samobor i Toevac. (Istanbul,
Belediye Ktphanesi (Atatrk Ktphanesi, Muallim Cevdet Yazmalari, T.D. No. 0,76 )
10
Istanbul, BOA, MMV, No. 540.
152

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

molitve obavljali u privatnim kuama ili otvorenom prostoru u odreenim

mjestima. Ipak, postojali su crkveni objekti u razliitim mjestima ponekad i u
samim varoima uz tvravu kao npr. u Vranduku, Tenju, Jajcu i u tim sluajevima
su uglavnom nastajale pred kraj samostalnosti Bosne pod sve snanijim uticajima
raznih misionara, ustupaka posljednih bosanskih vladara papinim zahtjevima. Ako
su postojale u samim tvravama onda su to najee tzv. grobne crkveili mauzoleji
koji predstavljaju posebnu vrstu crkvenih graevina koje su podizali vladari ili
krupni feudalci. U crkve se najee ubrajaju zbog graevinske slinosti s crkvenim
objektima a ne iskljuivo zbog njihove namjene. Najpoznatija takva grobna crkva
postojala je u Bobovcu.11
Dolazak Osmanlija u tom smislu donio je bitne promjene u ivotu unutar
utvrenja. Kao pripadnici islama novi stanovnici u tvravama u odnosu na svoje
prethodnike imali su daleko sadraniji vjerski ivot. Pored periodinih obrednih
obaveza, godinjih (bajrami), sedminih (dume), islam propisuje svakodnevno
prakticiranje, kroz obavljanje pet dnevnih molitvi (namaza). Takva okolnost kao i
bezbjednosni razlozi, najzad i sama praktinost, iziskivali su najoptimalnije rijeene
budui da je dugo vremena, najmanje pola do jednog stoljea najvea koncentracija
muslimana u veini mjesta bila u samim tvravama, najee kao lanova posada
te lanova institucija vlasti ili uz samu tvravu, bolje reeno u podgraima bilo da
se radi o mjetanima ili doseljenim muslimanima. Obzirom da izvan niti unutar
tvrava uglavnom nisu zateeni namjenski objekti te vrste, kao to je sluaj npr. sa
drugim objektima ue namjene, moralo se prii stvaranju uslova unutar prostora
svakodnevnog ivljenja lanova posade kroz izgradnju novih ili adaptacije nekih od
postojeih koji su najprilagodiviji novim zahtjevima.
Po onome to nam pruaju dostupni izvori, vidljivo je da su u pojedinim
tvravama, neposredno nakon njihovog zauzea podizane damije, ali je njihov broj
veoma mali. Koliko se zna do kraja vladavine Selima I (1512-1520), u Bosanskom
sandaku, podignute su damije u tvravama: Travnik, Teanj, damija na ulazu u
tvravu Doboj i uz tvravu Vranduk. Budui da su u vrijeme vladavine Bajazida II
(1481-1512) podignute damije jo u Viegradu, Pruscu i Prozoru, dok u njima nije
bilo veeg broja muslimana, vjerovatno su bile prije svega u funkciji posada. Jedan
kasniji izvor takoer upuuje da je i banjaluka tvrava imala izgraenu damiju12.
U drugim to su bile, najee znai, posebne prostorije adaptirane za takve potrebe u
okviru tvrave. Posadi Doboja, sluila je spomenuta damija, usljed ega, u izvorima
ne sreemo imamsku slubu u ovoj tvravi. U mjestima koja u okviru posade
tokom 15. i 16. stoljea ne evidentiraju prisustvo imama, pretpostaviti je, da je to
11

O crkvenom graditeljstvu i arhitekturi vidjeti: Pavao Aneli, Doba srednjovjekovne bosanske

drave, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966, str. 444-448.; Desanka KovaeviKoji, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo, 1978, str. 281-305.
12
Istanbul, BOA. T.D. No. 1072. Sama damija se ne spominje ali budui da u posadi slui imam i
hatibnjeno postojanje se podrazumijeva.
153

aladin husi

pitanje rijeeno na slian nain, obavljanjem slube izvan tvrave ili finansiranjem u
gotovinskim novanim iznosima koji su odvojeno registrirani.
Praksa u nekim tvravama nije bila strogo odreena pa se ponekad i odstupalo
od prvobitno ustanovljenog rjeenja. Iako je od 1468-1516. godine13 u okviru
posade Klievac14 (kod Srebrenice) imamska sluba redovno registrirana, ona se
1530. godine gubi. Imajui u vidu poloaj Klievca, malo se ini moguim, da je
izvan tvrave u neposrednoj blizini mogao biti sagraen objekat koji bi sluio u te
svrhe, posebno ako se ima na umu da je ova utvrda iza toga veoma kratko bila u
upotrebi. Jo se manje vjerovatnim ini da je potpuno ukinuta. Stoga, nadoknada
u novanom iznosu ili postojanje slube u oblinjem selu Sueska, koja bi je mogla
nadomjestiti ine se izvjesnijim. Na potpuno suprotan nain postupilo su u tvravi
Vinac. Iako je posada postojala od ranije, u samoj tvravi imam je postavljen 17.
ramazana 939. (13.4.1533) godine.15 Bez obzira na ove pojedinane sluajeve, slube
su se najee obavljale u okviru same tvrave, u prostorijama namjenjenim u tu
svrhu, bilo adaptiranim bilo u novoizgraenim damijama od kojih su ponegdje do
danas sauvani znaajni ostaci kao npr. u Travniku.

Tituliranje imama
Uloga damija ili objekata koji su nadomjetali njihove funkcije, u samim
tvravama ili uz njih, bila je veoma znaajna do podizanja novih objekata u pazarima
ili kasabama. One su u pojedinim mjestima predstavljale centralne damije i u
njima su zato dugo vremena uz pet dnevnih namaza obavljane dume, bajrami i
drani vazovi kao i sve druge potrebne vjerske aktivnosti. Obaveze ustanovljene za
pojedina mjesta zahtijevale su razliite profile slubenika u tvravama: a) imame,
i b) imame i hatibe.
Nosioci obredoslovnih slubi u tvravama najee se tituliu kao ,,imamto je
podrazumjevalo predvoenje prilikom obavljanja, prije svega pet dnevnih namaza ali
i drugih svakodnevnih potreba. Uz ve uobiajeno imam, za nosioce tih aktivnosti,
koriten i pojam imam i hatib, ako obavlja i hatibsku dunost, znai, ako dri vazove
u vrijeme bajrama ili u drugim prigodnim prilikama. Takvih poznatih sluajeva je
meutim veoma malo. Jedino se zna da su Travnik i Banja Luka poetkom druge
polovine 16. stoljea premda je tako vjerovatno od njenog osvajanja- u tvravskim
damijama imali imama koji je ujedno i hatib.
13

Istanbul, BOA, T.D. No. 18, 24, 56.

U prvoj polovini 16. stoljea u Bosanskom sandaku javljaju se dvije istoimene utvrde Klievac,
jedna zapadno od Srebrenice a druga kod Benkovca (Hrvatska). U osmanskim izvorima bosanski
Klievac se javlja od 1468, a Klievac u Hrvatskoj od 1530. godine.
15
Istanbul, BOA, MMV, No. 540. fo. 66
14

154

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

Tituliranje za nosioce takvih slubi vremenski nije bilo standardno i u tome

je u poetku koriten pojam mevlanato je inae poasni naziv za visokouene
ljude. Ovi nadjevci su dominantni 1468, 1516, dok se 1485. i 1489, preteno
koriste nazivi fakihpoznavalac fikha. Ni jedan od njih u kasnijem razdoblju nije
izrazito dominantan i podjednako su u upotrebi ali je ve polovinom 16. stoljea sve
naglaenija vojnika pripadnost imama oznaavana sa posadnik tvrave.

Finansiranje imamske slube

Slube imama u tvravama, kao i drugih inovnika koji su pripadali vojnikoj
klasi, posebno ako su izravno angairani u vojsci, finansirane su dvojako i to direktno
iz dravnih prihoda u novcu (gotovini) i dodjelom prava na uivanje timara.
Za vrenje slube u tvravama sa stalnim posadama, tj. timarskim, imami su sticali
pravo na rentu razliite visine najee u selima nedaleko od mjesta slubovanja. Ako
su prvobitno i bili udaljeni stabilizacijom prilika timari su obino dodjeljivani blie
mjestu slubovanja.
U prvim decenijama osmanske uprave, timari imama kretali su se oko 2000 aki, a
ponekad i vie. Koliko se iz najranijeg popisa ovog sandaka moe zakljuiti, najvei
timari imama 1468/69. g. iznosili su 2179 i 2109 aki u tvravama Toevac i Samobor.
Na osnovu deftera iz 1468/9. g. i nekih drugih timarskih popisa iz 16. stoljea dolo
se do zakljuka da je imam u sastavu gradske posade bio redovno timarniki da je
visina timara pojedinih imama dostizala i preko 4000 aki.16 To bi znailo da su oni
imali mnogo vie od ehaja tvrava, to ne odgovara uobiajenoj vojnoj praksi u kojoj
po visini primanja u tvravi dizdar i njegov zamjenik (ehaja) najee prednjae u
odnosu na ostale lanove posade ili ih drugi mustahfizi u tome ne mogu nadilaziti.
Vrednovanje imamske slube nije se razlikovalao od ostalih slubi prisutnih u jednoj
tvravi ija primanja su se kretala najee oko 2000 aki.
Detaljnija analiza navedenog izvora iz 1468, zatim 1530. godine i nauna
literatura ukazuju da su imami u tvravama u odreenim okolnostima imali i novane
nadoknade.17 U svim izrazito graninim posadama oni su isplaivani novanim
gotovinskim sredstvima sve dok je tvrava imala izrazito krajiki status ili ako su
se u njoj nalazile obje vrste mustahfiza, tj. timarnika i ulufedija to je evidentno u
tvravama bliim pojasu izrazite vojne krajine uspostavljene u odreenom vremenu
i na odreenom prostoru.18
16

Ismet Kasumovi, kolstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu u vrijeme osmanske uprave, Mostar,
1999, str. 76.
17
Adem Handi, Prilog istoriji gradova u bosanskoj i slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka, GDI BiH,
XIII, Sarajevo, 1962, str. 335-336; Isti: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975, str. 143.
18
A. Handi, Prilog istoriji..., str. 334-337; Isti: Tuzla i njena okolina, str. 143.
155

aladin husi

Nekoliko podataka iz 1540. godine, jasno govore da su zbog takvog statusa imami
Banja Luke i Tenja od osvajanja ovih mjesta do te godine primali novane naknade.19
Ali praksu novanog finansiranja imamske slube koja nije i jedina finansirana na
taj nain u njima mnogo ranije nalazimo u tvravama Bobovac, Vranduk i Prozor.
Zato emo istai da je imam Bobovca, krajem aprila ili poetkom maja 1472. godine
umjesto ranije gotovinske nadoknade dobio dio timara Alije koji je ranije takoer u
Bobovcu vrio slubu. Kako su taj kolektivni timar od 5973 aki, prethodno dijelila
tri lana posade, tako se moe pretpostaviti da je imamu pripalo priblino oko 2000
aki. ak se izriito kae da imam obavljao svoju slubu u spomenutoj tvravi uz
dnevnu plau ulufu. Isti sluaj imamo i u tvravi Prozor u kojoj je imam dobio
dio timara posadnika Jusufa negdje izmeu 20-30. juna 1471. godine i Vranduku
iji imam Muhjuddin je sredinom dumade-l-uhraa 877. godine (sredina novembra
1472) dobio takoe dio Sarude iz iste tvrave, kojemu je iz zdravstvenih razloga
prestala vojna sluba.20 Na ovaj nain, znai isplatom u novcu finansirani su imami
u onim tvravama koje 1468. godine nisu imale ubiljeene imame timarnike i to
Borovac, Susid i Mileevo kao i drugim koje se ovim izvorom ne spominju a bile su u
funkciji. Plae ulufedija u ukupnom godinjem iznosu bitnije se nisu razlikovale od
nadoknada koje su dobijali imami timarnici i one su zavisile od okolnosti, vremena,
obaveza koje su kao imami ili hatibi imali u tvravama pa i godina slube koje su
izgleda djelimino uticale na primanja.
Podaci o tvravama do kraja 15. stoljea prilino su oskudni, ali iz raspoloivog
uoljivo je postepeno smanjenje iznosa kojima su imami mogli raspolagti. Izmeu
1485. i 1489. godine imami u devet poznatih tvrava21 najee su raspolagali
timarima u visini od oko 1500 aki.22
Poetkom 16. stoljea, uz rijetke izuzetke, u poznatim tvravama, donja granica
iznosa je umanjena, te se visina imamske nadoknade veinom kretala oko 1400 aki.
Viegradski i Vranduki imam su dobijali po 1600, Hodidjeda oko 1500 aki dok je
travniki i dalje zadrao prvobitnu visinu imamske nadoknade iz prvih decenija koja
je bila 2000 aki.23
Slino stanje zadrano je i tokom etvrte decenije 16. stoljea. Plaa travnikog
imama i dalje je ostala najvea u sandaku, sa 2000 aki, dok se ostalih kretala preteno
izmeu 1400-1600 aki. Iz ovih okvira se rijetko izlazilo, jedino to je u Akhisaru
imam uivao timar u iznosu od 1689. aki dok su u tvravama Viegrad, Vranduk,
Sokol, Golhisar i Jajce imali oko 1600 aki. Vie od polazne timarske osnove imali su
19

Istanbul, BOA, MMV, No. 540. fo. 65. i 69.

Istanbul, AK, MCY, T.D. No. 0, 76, fo. 108, 113, 114.
21
Hodidjed, Bobovac, Kreevo, Prozor, Viegrad, Dobrun, Jele (kod Novog Pazara), Zvean, Klievac.
22
Istanbul, BOA, T.D. No. 18 (fo. 91-111) i 24. (fo. 401-446).
23
Istanbul, BOA, T.D. No. 56.
20

156

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

imam Hodidjeda, 1520, Belgrada (Glamo) 1540 i Drnia 1500 aki. Ostali imami
nisu dobijali posjede ispod 1400 a nekad se ta suma prihoda kretala i neto vie od
1400 aki.24
U pogledu visine nadoknade, koliko se iz popisa moe uoiti, u veini tvrava
koje su pripadale Bosanskom sandaku 1540. godine, stanje je uz neznatne korekcije
ostalo isto. Raspon najvee i najnie nadoknade ostao je i dalje nepromjenjen, 2000
aki u Travniku do 1400 u Dobrunu, Tenju, Bocu, Vincu (Vinac) i Prozoru. Ovoj
grupi pripadala je i imamska sluba u Jajcu, to predstavlja izvjesno smanjenje, ako se
zna da je prethodno imam Jajca uivao 1600 aki. Meu imame sa najveim timarom
zato su spadali imami tvrava: Akhisar 1689, Hlivno 1632?, Sokol 1623, Viegrad
1600, Banja Luka 1608, Belgrad (Glamo)1548. Sljedeu kategoriju inile bi tvrave
ije slube su iznosile blizu 1500 aki i to Hodidjed i Drni 1500, Neven 1495 aki.
U odnosu na 1530. godinu, imamu u Nevenu suma je uveana za 95 aki.25
Naprijed istaknuto ukazuje da su imami u osmanskoj vojnoj slubi, u prve
dvije decenije u sandaku Bosni, bili u znatno boljem materijalnom poloaju kada
su im se nadoknade kretale oko 2000 aki, nekada i vie. U narednom razdoblju
evidentan je stalni pad visine njihove nadoknade koja se do pred kraj prve polovine
16. stoljea spustila u prosjeku ispod 1500 a najee izmeu 1400-1450 aki.
Takvo kretanje materijalnog statusa imama u vojnoj slubi u veini sluajeva bilo je
odreeno krajikim karakterom tvrava. Svaka promjena u tom pogledu sa sobom je
neizostavno nosila i promjene druge vrste.
Gubljenjem krajikog statusa npr. posadama su umjesto ranije novane nadoknade
dodjeljivani timari to je u mnogim sluajevima predstavljalo i umanjenje prvobitne
nadoknade. Imam teanjske posade, Mustafa, do 8. evvala 946. (16.2. 1540) primao je
dnevno pet aki, to bi u godinjem obraunu iznosilo oko 1775 aki. Od tada dodjeljen
mu je timar u iznosu od 1400 aki26 bez pokazatelja da je ta razlika nadoknaivana
na neki drugi nain. To bi znailo da mu je primanje time znatno umanjeno. Sline
promjene vremenom dogodile su se u Jajcu (1540) i Banjoj Luci (polovinom 16.
stoljea) iji imami su, u odnosu na raniju praksu, primali po 1400 umjesto nekadanjih
1600 aki. Na odreen broj tvrava u kojima je ta sluba ranije uspostavljena, ini se,
da su se te promjene manje odraavale i plae njihovih imama prilino su se ustabilile
poetkom 16. stoljea, kao npr. u tvravama Viegrad (1600), Vranduk (1600) i
Hodidjed (1500), premda su do kraja 15. stoljea u Viegradu varirale. Na vee iznose,
bez sumnje, uticala je injenica da se u Vranduku i Viegradu radi o damijama.
Travnik je u tom smislu predstavljao izuzetak, jer je od ustanovljenja te slube u
tvravskoj damiji nadoknada za njeno vrenje iznosila 2000 aki i ostala nepromjenjena
24

Istanbul, BOA, MMV, No. 540.

Istanbul, BOA. T.D. No. 212.
26
Istanbul, MMV, No. 540. fo. 65.
25

157

aladin husi

do kraja 16. stoljea. Budui da se radi o damiji, koja je nastala veoma rano u samoj
tvravi, mogue je, da je u naredbi sultana o njenom podizanju odreena i suma koju
e primati njen imam ujedno i hatib, to njegovi nasljednici nisu preinaavali. Ta dva
razloga odravali su izgleda, tako dugo, primanja na tom nivou.
Ostala mjesta, kako se moglo vidjeti, bila su podlona promjenama. Ope je
evidentno da su u prvim decenijama, imami imali vee timare, da su isturenije posade
ee imale vie a tamo gdje je sultan odredio visinu nadoknade ona nije dokidana
ni kasnije. Ako bi smo najvei timarski iznos konvertirali u dnevni-novani, onda
bi dnevno primanje timarnika u Bosanskom sandaku iznosilo 6 aki. Iako izlazi iz
definisanog vremenskog i prostornog okvira, napomenuti emo da su se pred kraj
16. stoljea, (1586) imamski dnevni iznosi na podruju Slavonije i Bosanske krajine
kretali od 5-10 aki dnevno, komandnom osoblju 15-20,27 to potvruje da su u
ugroenijim podrujima plae bile znatno vee.

Obaveze imama
Imamska sluba u tvravama ustanovljena je prevashodno kao sluba u funkciji
posade iji lanovi su u pojedinim mjestima i po nekoliko decenija predstavljali
jedine muslimane. Osnovni zadatak imama s toga bio je sluiti potrebama posade
naroito u prvim godinama osmanske uprave. Vremenom, islam je izmeu ostalih i
pod uticajem posada nalazio plodno tlo meu domaim stanovnitvom, nastanjenim
u varoima ili podgraima. Do izgradnje novih sakralnih objekata u muslimanskim
mahalama, bilo da se radi o damijama ili mesdidima, tvravski su bili podjednako
u funkciji, kako posadi tako i drugim muslimanima, novim primaocima ili onima
doseljenim bilo kojim povodom u neka od mjesta. Damija u tvravi Travnik, do
kraja vladavine Selima II (1512-1520) bila je jedini sakralni islamski objekat, premda
je demat muslimana postojao jo od 1485. godine. Djelatnost imama, dakle,
postepeno je izlazila iz okvira same tvrave.
Imamski poziv u tvravama podrazumjevao je predvoenje dnevnih namaza,
ali i ostalih potreba, duma, bajrama, dranje vazova, gasuljenja i obavljanja
denaza. Njihova uloga u poduavanju islamu i njegovom irenju nije zanemariva,
pogotovo do momenta dolaska veeg broja lica koja su vrila takav uticaj kao
dervii, kadije i druga ulema. Sva mjesta koja su imala posade dugo vremena su za
navedene bila nepristupana pa su tako tvravski imami predstavljali jedina lica
koja su obavljala tu vrstu aktivnosti. Neke tvravske damije vremenom su postale
znaajni edukativni centri, bez obzira na dosta izmjenjene okolnosti, povean
broj muslimana, sakralnih objekata i slino. Razloge tih promjena treba traiti u
27

A. Handi, Prilog istoriji starih gradova, str. 334.

158

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

injenici da je dolo do formiranja mahala i u pojedinim tvravama, tako da su

tvravske jednostavno preuzele sve funkcije mahalskih damija. U damiji tvrave
Travnik, do 1604. godine registrirana je i posebna sluba muallima.28 Po svojoj
namjeni one su to, barem djelimino, od momenta njihovog nastanka.
Poduavanje islamu nije predstavljalo jedinu aktivnost tvravskih imama u
njegovom irenju. Prema podacima ahkam deftera pred tvravskim imamima
vreno je i formalno oitovanje prihvatanja islama o emu su imami uredno vodili
evidenciju.29
Mali je broj tvrava u kojima je registrovano da je obavljana imamska i hatibska
sluba. To su, koliko se do sada zna, do kraja prve polovine 16. stoljea jedino travnika
i banjaluka damija. Samo postojanje damije implicira imamske i hatibske poslove
pa se, i pored toga to za vrioca te dunosti u tvravi ne stoji i hatib, osnovano
moe pretpostaviti da su isti poslovi obavljani i u tvravama koje su u svom irem
kompleksu imale damije, kao npr. Vranduk i Viegrad koji su imali tzv. carske
damije. To se, donekle, moe razumjeti i iz visine primanja njihovih imama koje je
u 16. stoljeu bilo redovno meu veim imamskim primanjima u sandaku. Hatibi
su morali posjedovati vii stupanj obrazovanja od imama ili su ve morali imati vie
imamske prakse da bi mogli obavljati te poslove. Nekada su te funkcije mogle biti
razdvojene, pa su ih obavljale razliite linosti kao to je to kasnije (1586) bio
sluaj u Kamengradu ali u navedenim tvravskim damijama, one su, do polovine
16. stoljea redovno objedinjene u jednom licu.

Porijeklo imama
Prvih decenija imami su dolazili sa strane, iz krajeva koji su ranije doli pod
osmansku vlast i obrazovani su bez sumnje izvan Bosne. Osnivanje obrazovnih
institucija na ovom podruju, stvorilo je i pretpostavke za ukljuivanje kadra
obrazovanog u Bosni. Prema dosadanjim saznanjima prva poznata obrazovna
institucija u kojoj se, za potrebe ovih prostora, moglo pripremati za te slube nastala
je u vrijeme namjesnika Firuz-bega (1505-1512) u Sarajevu. Obzirom na to da
masovnije regrutovanje domaeg elementa u tvravske posade, poinje poetkom
16. stoljea, otuda je teko oekivati da je ranije bilo imama regrutovanih iz Bosne.
Masovnije uee u tvravskim posadama i otvaranje medresa u Bosni, rezultirali su,
veoma brzo pojavom Bonjaka i u tim slubama. Istina, oni su mogli biti kolovani i
izvan Bosne, ali nema podataka koji bi ukazivali na mogue domae porijeklo imama
u okviru navedenih posada. Prvi za kojeg se pouzdano zna da je iz Bosne je Mehmed
28

Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604. godine. Obradio: Adem Handi, sv. I/2, Sarajevo 2000,
str. 213.
29
A. Handi, Tuzla i njena okolina, str. 145.
159

aladin husi

Bonjak, imam u tvravi Boac. Nije poznato kada je poeo obavljati slubu u ovoj
tvravi niti, gdje ju je ranije obavljao, ali se zna da je to bilo prije 26. ramazana 946.
(4.2. 1540.) godine.30

Odnos prema slubi

Kodeks ponaanja u tvravama bio je determinisan vojnikim ali i normama
eriata. Zato su protiv prekrioca tih normi preduzimane mjere liavanja slube,
privremeno ili stalno, u zavisnosti od teine prekraja. Kako ostali lanovi posade
tako i imami, u sluaju nemogunosti potpunog izvravanja, nemarnog odnosa prema
obavezama, naputanja, ili pak prakse koja se kosila s moralnim i vojnim principima,
bili su liavani dunosti a time i timara. Zato emo sresti ponekad vrlo zanimljive
razloge sankcionisanja odreenih pojava meu njima.
Jo 1476. godine za imama u Toevcu se kae da je smutljivaczbog ega mu je
timar oduzet i dat njegovom prethodniku.31 ta se s njima dalje deavalo nije nam
poznato, tako da se precizno ne moe rei da li su potpuno gubili vojniki status ili
su imali mogunost da dobiju neku novu dunost. Evidentno je, meutim, da su u
istoj tvravi postavljani i po nekoliko puta, to znai da im vojniki status nije ukidan
uvijek trajno, nego je mjera bila privremena. U nemogunosti obavljanja svih pet
dnevnih namaza, bili su takoer smjenjivani sa te slube. Takav sluaj je sa imamima
Jelea, koji su nisu uvali pet dnevnih namaza.32 Jedan od travnikih imama Alija
fakih ... ne dolazi na vazove i ne obavlja gasuljenje ...33
Kada sa eriatskog stanovita kadija procjeni da zdravstveno stanje imama ne prilii
slubi postavljana je nova linost. Nadgledanje imamske slube odnosno podobnosti
za njeno vrenje bila je obaveza lokalnog kadije, koji je redovno izvjetavao i predlgao
neophodne mjere. Uz ve navedene razloge zbog kojih je dolazilo do prestanka
slube treba istai jo jedan. Naime, imami izgleda nisu bili uvijek zadovoljni svojim
statusom pa se spominje da su i naputali slubu i odlazili iz tvrava.

30

Istanbul, BOA, MMV, No. 540. fo. 53.

Istanbul, AK, MCY, T. D. No. 0.76. fo. 146.
32
Istanbul, BOA. MMV, No. 540. fo. 4.
33
Isto, fo. 36.
31

160

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

II
Podaci o imamima timarnicima do 1540. godine34
Zvean: Svoju vlast u Zveanu, kod Kosovske Mitrovice Osmanlije su uspostavile
potkraj 14. stoljea, najkasnije 1396. godine. Tada je ve postojala posada u ovom
mjestu. S obzirom na uobiajenu praksu postavljanja imama u posade pretpostaviti
je da je u ovoj tvravi imam bio prisutan od samog njenog osvajanja i da je prvih
godina dobijao novanu nadoknadu. Takav nain finansiranja dokinut je 25. evvala
867. (13. 7. 1463). kada je Kasim imam Zveana dobio timar. On je vjerovatno jo
ranije stupio na slubu u ovom mjestu a nije iskljueno da ju je obavljao ve od 1455.
godine. U Zveanu je sluio prilino dugo, do 1477. a mogue je i do 1485. godine.
Njegov prvi timar inila su sela abre i Dol u nahiji Zvean koja je prije njega uivao
Tursun, Isa begov hizmear. Prihod koji je uivao iz ova dva sela iznosio je 1841
aku. Od 1468. godine on je uivao kolektivni timar sa jo dvojicom posadnika u
koji su ulazila sela abre i Strana, u Zveanu i ivodere u nahiji Vrae. Budui da je
timar bio kolektivni, ne zna se koliko je pripadalo kojem posadniku, ali je ukupna
suma od 6074 ake vjerovatno ravnomjerno dijeljena tako da je svaki od njih dobijao
priblino oko 2000 aki. Na takav zakljuak upuuje injenica da su se premije
veine poznatih imamskih slubi te godine kretale u toj visini ali se istovremeno
namee i pitanje razloga poveanja. Dva se razloga u tom sluaju ine najbliim, i to
godine slube ili usklaivanje imamskih primanja na podruju Bosanskog sandaka
1468. godine. Dalja sudbina ovoga imama nije poznata. Budui da se u posljednjim
decenijama 15. stoljea (1485-1489) kao imam spominje Nesuh fakih, mogue je da
ga je on i naslijedio u slubi ali nije naslijedio i posjed svoga prethodnika. Nesuhu
su dodjeljena sela Vinarci i Banje Polje u istoj nahiji. Poetkom 16. stoljea, 1516.
godine imamsku dunost obavljao je Sinan, sa znatno smanjenim timarom od 1410
aki, u koji su ulazila sela Bulgari i Rujite. Priblino istu sumu (1418 aki) uivao
je i imam Kasim 1530. godine, kojemu je tokom slube u narednih deset godina
pripadalo samo selo Rujite. Posada je 1540. godine privremeno ukinuta a sama
tvrava bila van upotrebe.
Jele: Najvjerovatnije da su iste godine (1396), zajedno sa Zveanom Osmanlije
zauzele i Jele (kod Novog Pazara), koji je, vjerovatno tada imao i posadu. Podatke
o tome imamo mnogo kasnije, polovinom 15. stoljea, od kada datira i prva vijest o
imamu u njemu. Prvom poznatom imamu Jelea Hadi fakihu, odmah po dolasku
u grad Jele bio je dodjeljen timar, znai prije 1455. godine koji su sainjavala sela;
elikovik iz kojeg je uiva rentu od 357 aki i Duga Tuimlja sa znatno veim
34

Nain interpretacije koriten u nastavku teksta zahtijeva veliki broj napomena koje bi zauzele dosta
prostora zbog ega smo odustali od uobiajene prakse, budui da su svi navedeni podaci sadrani u
naprijed spomenutim izvorima i literaturi.
161

aladin husi

prihodom od 1088 aki. Isti ovaj timar bio mu je potvren i 28. evvala 867 (16. 7.
1463) godine. Na slubi u Jeleu zatekla ga je i smrt, nakon ega ga je zamjenio Jusuf
sin Tanrivermia, sa istim prihodom u spomenutim selima. Poslije toga, a najkasnije
1468. godine Jusufu je dodijeljeno selo Vrabe i taj iznos povean na 2004 ake. Do
kada je tano ostao na toj slubi nije poznato, ali se vjerovatno zadrao gotovo do
1485. godine od kada se u toj tvravi kao imam nalazio Sinan fakih. On je ostao
najmanje u naredne etiri godine ali je novom imamu taj iznos od 1485. godine
umanjen u odnosu na prvobitnu sumu, i iznosio je manje od 1500 aki. Pored ranijeg
sela Vrape u njegov timar ulazilo je i selo Gornje Lukare u istoimenoj nahiji Jele.
Nije poznato da li je on nastavio do kraja 15. stoljea obavljati imamsku dunost ili
moda i poetkom 16. stoljea kao i kada je ta smjena nastala, ali se pouzdano zna
da je od 1516. godine imam u Jeleu bio Mustafa. Umjesto Gornjih Lukara u sastav
njegova timara ulo je selo Potok dok je Vrabe i dalje ostalo kao posjed kojim su
raspolagali imami. Izgleda da se Mustafa due vremena zadrao na toj slubi, u kojoj
ga je sve su prilike naslijedio sin koji se 1530. godine spominje kao Kurd sin Mustafa
hode. Ista sela su ostali njihovi domeni uz neto umanjenu sumu koju su mogli
ubirati od 1400 aki. On je u narednih pet godina obavljao tu dunost, a poslije
njega u sljedeih pet smjenjivani su po dva puta Abdulkerim i Kurd Alijin. Posada
ove tvrave je ukinuta 1540. godine a time znai i obavljanje ove vrste aktivnosti u
utvenom Jeleu.
Mileevo: Teritorijalno gledano trebalo je da je i u njemu vlast uspostavljena
neto ranije ali se ona izgleda, u tom dijelu prijepoljskog kraja, uvrstila tek 1465.
godine. Ni poslije zaposjedanja u njemu nije registrovan imam timarnik. To znai da
je vjerovatno dobijao plau u gotovini. Novom administrativnom podjelom 1470.
godine Mileevo je pripalo je Hercegovakom sandaku.
Samobor: Srednjovjekovni Samobor istono od Gorada, u zemlji Hercegovoj,
bio je vrlo kratko u sastavu Bosanskog sandaka. Kao imami ove tvrave spominju se
Husejn, Jusuf i Hamza. Uivali su sela Budie i Zabre sa prihodima od 2109 aki.
Imami ove tvrave kao da nisu bili zadovoljni slubom, pa su se u veoma kratkom
vremenu smjenila trojica od kojih su dvojica samovoljno napustili. Osnivanjem
Hercegovakog sandaka pripojena je toj administrativnoj jedinici.
Bora: Tvrava u istoimenoj upi, kasnije nahiji na podruju dananje Rogatice
u pisanim izvorima je poznata od1468/69. godine. Nakon njenog osvajanja
kratkotrajno je bila u upotrebi, do posljednje dekade rebiu-l-ahira 876. (5.10. 1471).
Za to vrijeme imamsku slubu u njoj obavljao je mevlana Husam. Uivao je sela
Otrice (nahija Praa), Duge Seljane, Orlica i mezru Kozadra (nahija Bora).
Toevac: Grad Toevac na podruju Tjentita, privremeno je bio sastavu
Bosanskog sandaka. Kao imam u njemu je prvobitno slubovao Sejjid Mehmed.
Zbog neurednog obavljanja slube naslijedio ga je Alija, koji je ostao samo nekoliko
162

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

mjeseci (13.11. 1475-26.2. 1476) a potom ponovo na slubu vraen raniji imam.
Timar navedenih imama iznosio je 2179 aki u selima Danii, Mravinjac i Petaa u
nahiji Bistrica. Do kraja 1477. godine ukinuta je posada u Toevcu.
Crenjevo: Imam u Crenjevu vjerovatno je imenovan odmah po smjetanju
posade a prvi spomen u pisanim osmanskim izvorima o njoj nalazimo 1468/9. godine.
Koliko se zna u ovoj utvrdi u blizini Konjica tokom njenog postojanja slubovao je
samo jedan imam Velija fakih. Rentu je ubirao iz sela Babovii, Pavanica, Borka i
Pribiii u tadanjoj nahiji Vrape. Ukupni prihod iz navedenih mjesta od 4096 aki
dijelio je sa jo jednim timarnikom. To znai da je imao oko 2000 aki. Tokom 1477.
godine utvrda Crenjeva je poruena a njeni posadnici pretvoreni u ekindije.
Borovac: Srednjovjekovni Borovac nalazio se kod Konjica u izvorinom toku
Idbra. Po njegovom zauzimanju, nije imao imama timarnika, te je sluba u njemu
plaana u gotovinskim novanim sredstvima. Svojevremeno je pripadala Kraljevoj
zemlji a potom prije 1477. godine izdvojena iz Bosanskog u Hercegovaki sandak.
Dobrun: Posada u ovom gradu u izvorima se po prvi puta spominje 1468. godine.
Ona svakao postojala i prije obzirom na strateki znaaj i potrebu zatite uskog
koridora ka krajnjim sjeverozapadnim podrujima Isa-begova krajita u podruju
Hodidjeda. Ako je ta pretpostavka tana, znai da su u njoj smjetene ulufedije a
time da je i imam dobijao novanu platu. Od 1468. godine u ovoj tvravi se nalazi
posada timarnika u kojoj je i imam Seferah dobio timar priblino 2000 aki. Prihode
su inila sela Smrdan i Strahovii kao i mezra Velje Polje sva u blizini Dobruna.
Iz nepoznatih razloga, 27. rebiu-l-ahira 879. (9.9. 1474) napustio je slubu a na
upranjeno mjesto doao Husam i najvjerovatnije ostao do 1485. godine. Kolektivni
timar Husamedina koji se kao imam spominje od 1485. godine sainjavali su sela
Srednje Veletovo, Zablae, Veletovo u nahiji Dobrun i Glogova u nahiji Viegrad.
etiri godine kasnije kao timar ista sela pripadala su i imamu Junusu sa jo jednim
suvlasnikom. Godine 1516. imam Dobruna Mahmud imao je pojedinani timar
od 1420 aki, u ve poznatim selima Zablae i Srednje Veletovo. U pogledu visine
timara stanje se nije promjenilo ni 1530. godine. Imam Medidin uivao je gotovo
kao i njegov predhodnik 1424 ake. Na slubi je ostao do 29. zu-l-kadea 943. (9.5.
1537) godine. Poslije njega do sredine 1540. godine kratko su se smjenjivali Hasan
svega sedam mjeseci i Mehmed od 30.3. 1538. godine.
Viegrad: Prvi pisani tragovi o postojanju imamske slube u Viegradu datiraju iz
1468/9. godine. Tada ju je obavljao mevlana Muhamed. Prihodi kojima je raspolagao
u selima Gornj Velji Lug (nahija Viegrad) i nenaseljena mezra Bukovik, (nahija
Brodar) iznosili su 2048 aki. Ovako visok iznos timara nije ostao dugo i ve od
1485. godine. Musa imam viegradske tvrave dobijao je 1510 aki u selima: Srednja
Loznica i Zametice, koja su pripadala nahiji Viegrad. Nije poznato do kada je ostao
na toj dunosti ali je to bilo do poslije 1489. godine. Od 1516. kao imam slubovao
163

aladin husi

je Mehmed sa 1605 aki, u Srednjoj Loznici i Oramenici? (dananje Obravnje).

Sluba u ovoj tvravi trajala mu je prilino dugo do 1540. godine kada ga je naslijedio
Muslihudin.
Klievac: Imamska sluba u ovoj tvravi, kod sela Sueska, zapadno od Srebrenice,
evidentna je od 1468/9. godine. Obavljao ju je Hamza-fakih. Timar od 6119 aki
koji je uivao sa jo dvojicom posadnika inila su sela: Klokotovac dio Brodia u
nahiji Osat, Beroevii, i Donje Vrelo i Podbukovica u nahiji Vratar. Krajem oktobra
1471. (sredinom dumada II 876) Hamza je sam dobio Klokotovac. To znai da
njegov udio u navedenom kolektivnom timaru nije bio nii od 2000 aki. Osnovano
se moe raunati s tim da je ova sluba prisutna jo od vremena zauzea Klievca i
da ju je obavljao isti imam od trenutka postavljanja posade u ovu utvrdu. Njegov
nasljednik u slubi (1485) Junus fakih, pored toga to je imao drugo selo, Zgonje
(nahija Osat) imao je i manju rentu 1563 ake. etiri godine kasnije (1489) u ovoj
tvravi je ponovo slubovao imam po imenu Hamza, sa istim iznosom i u istom selu
kao i prethodni imam Junus. Premda je teko ustanoviti, ali ne iskljuuje se mogunost
da se radi o Hamzi koji je ve 1468/9. obavljao tu slubu. Posljedni poznati imam u
ovoj tvravi 1516. godine, bio je Abduldemil sa 1400 aki prihoda. Do kada ju je
obavljao kao i okolnosti zbog kojih se ona ne javlja 1530. godine, nisu poznate. Nema
pokazatelja koji bi govorili o tome da je imam Klievca primao plau u gotovini, ali
se takva mogunost ne moe u potpunosti ni odbaciti. Jedino to se moe smatrati
pouzdanim da je svaka aktivnost te vrste u potpunosti prestala nakon 1540. godine
ukidanjem posade u Klievcu.
Hodidjed: Posada Hodidjeda, nedaleko od Sarajeva, predstavlja jednu od najranije
poznatih posada na tlu Bosne. Prvim poznatim popisom iz 1455. godine kojim je
zahvaen i dio dananjeg bosanskohercegovakog prostora pored Zveana (Kosovo)
i Jelea (kod Novog Pazara) ubiljeena je i posada Hodidjeda. U njenom sastavu
nalazio se i Muslim-hoda iji timar su sainjavala sela: Kouta, Donja Krastica, te
mezra (sijalite) Bakije i mezra Ihvaletie (Faletii). Ukupni prihodi sa zemljinih
posjeda iznosili su 1666 aki. ta se desilo sa imamom, neizvjesno je ali je njegov
timar prema nedatiranoj biljeci kasnije bio u posjedu Hamze Serezlije. Iz jedne
druge napomene vidi se da je izmeu 30-12. i 8.1. 1466. godine na slubu stupio novi
imam Ibrahim i naslijedio dio timara prvobitno (1455) upisanog na Isa-begovog
zastupnika u Hodidjedu Iskendera. Preciznije, on je naslijedio dio koji su te godine
(1466) zajedniki uivali Marali Karagoz, Karalehlija Atmada, Nikopoljanin Alija
i Bonjak Ismail. Ova promjena se moe uzeti i kao vrijeme do kojega je prvi imam
ostao na slubi. Oni su uivali sela: Brutse-rnovo, mezru Svrake, selo Obor Gazdo
i Ljubumlja iji prihodi su iznosili 9.219 aki. Na slubi u Hodidjedu je ostao do
iza 1468./9. vjerovatno i do 1485. godine, jer nema naznaka da ga je do narednog
popisa iko mijenjao. Jedino to je novi imam mevlana Ibrahim od 1468./9. godine
164

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

sa jo jednim posadnikom uivao 4008 aki u selima: Klek, Bai, Kobilj do, Doljani,
Donja Hrasnica, Krupac i Jablanovii dio Kobilj Dola.
Imamsku slubu u Hodidjedu izmeu 1485-1489. godine obavljao je Tadidin
sa timarom od 1500 aki koji je inilo selo Bai u nahiji Saraj. Godine 1516. prihod
iz istog sela od 1537 aki, vjerovatno grekom nije upisan ni na ije ime ali je ono i
dalje pripadalo imamu posade Hodidjeda. Sljedee poznato ime u Hodidjedu bio je
mevlana Bali. On je uivao selo Krupa u nahiji Saraj sa prihodom od 1520 aki. U
narednih deset godina, na mjestu imama smjenjivali su se: Mustafa-fakih, Nimetulah,
Alija-hoda, Abdurrahman i najzad Mustafa Mahmudov.
Kreevo: Prema raspoloivim izvorima posada u Kreevu javlja se od 1468/9.
godine. Vjerovatno je postojala od samog zauzea 1463. godine. Imamsku slubu u
prvoj poznatoj posadi vrio je mevlana Kasim, uz visinu nadoknade u vidu timara od
2080 aki. Vrlo kratko ga je naslijedio Alija Sunkura, a potom na to mjesto ponovo
vraen mevlana Kasim jer je bio dobar i mlad. U ovoj tvravi se zadrao sigurno
do1489. godine a moda i due. Timar imama Kreeva prvobitno su sainjavala
sela: Otes, Dobra Voda (u nahiji Bobovac) i Dragoa (u nahiji Kreevo), a kasnije
(od 1485) selo Podgora i Grajan u nahiji Visoko koje je Kasim uivao sa jo jednim
lanom posade. Nadoknada imamu od tada bila je manja u usporedbi s prvobitnom,
te je iznosila 1500 aki. Do kraja 15. ili poetkom 16. stoljea (prije 1516) ova posada
je ukinuta. Time je i prestala imamska sluba u tvravi Kreevo.
Dubrovnik: Utvrda Dubrovnik u srednjem toku Misoe, istono od Breze, u
izvorima se javlja od 1516. godine. To ne moe smatrati godinom postavljanja posade
u nju i pretpostavljati je da je do tada u njemu bila smjetena ulufedijska posada. Od
1516. godine na slubi u njoj bio je mevlana Ramadan. Sa jo jednim suvlasnikom
pripadalo mu je selo Podgora i Slatoboj (nahija Dubrovnik) sa po 1400 aki. Izmeu
1530. i 1540. godine imam u Dubrovniku bio je fakih Mehmed sa sumom svoga
prethodnika, ovaj put u selu Koritnik, u istoj nahiji.
Bobovac: Zabiljeeno je postojanje posade i imamske slube u srednjovjekovnoj
bosanskoj prijestonici Bobovcu, kod danas poznatog sela Mijokovii, jugozapadno
od Varea. Kroz izvore je mogue pratiti od 1468/9. godine i ako je posada postojala
od njegovog zauzea. Prvi poznati imam u ovoj utvrdi bio je Kasim ija sluba je
bila plaana u gotovini. Krajem aprila ili poetkom maja (24.4.-8.5.) 1472. dobio je
zemljini posjed umrlog Alije. Tih godina bila su to sela Zgoa i Dragovii koji su
i pripadali nahiji Bobovac. Sljedei poznati imam Karada (1485-89) sa jo jednim
suvlasnikom uivao je Donju Ribnicu u nahiji Brod sa priblino 3000 aki. Ovo selo
je i dalje ostalo kao timarski posjed imama Abdulaha 1516. godine sa pridodatim
selom Breani, u nahiji Bobovac, iz kojih je ukupno ubirao 1412 aki. Od 1530.
godine imamsku dunost obavljao je Sulejman-fakih da bi ga nakon smrti 28.1. 1539.
naslijedio Muruvet hoda sin Alijin. Umjesto ranijih njima je dodjeljeno selo Poljani
165

aladin husi

u nahiji Brod sa iznosom od 1400 aki. Ukidanjem posade 1540. godine prestala je i
imamska djelatnost u samom Bobovcu.
Vrh Bilica: Najraniji spomen o posadi u ovoj utvrdi potie iz 1516. godine od kada
je poznata i imamska sluba u njoj. Imam u Vrh Bilici u to vrijeme bio je Adbullah
koji je sluio uz nadoknadu od 1400 aki ostvarivanu iz sela Nabilj i atii koji su
tih godina administrativno pripadali nahiji Bobovac. Njegov nasljednik Mustafa, uz
istu sumu samo u selu Donja Ribnica (nahija Brod) obavljao je tu slubu izmeu
1530.-1540. godine. Rasputanjem posade 1540. prestala je postojati i takva sluba u
ovoj utvrdi nedaleko od Zenice.
Vranduk: Prva posada u ovoj tvravi je poznata od 1468/9. godine. Ona je prvih
godina imala imama Muhjudina ija sluba je plaana novcem u gotovini. Umjesto
novanih primanja 1472. godine, ovaj imam je dobio dio zemljinog posjeda Sarude
kojemu je sluba prestala iz zdravstvenih razloga. Koliko mu je pripadalo nije poznato,
ali su u sastav kolektivnog timara koji je djelio s drugima ulazila sela: Babine, Tre i
Podgorica (nahija Brod). Popisi do kraja 15. stoljea vie ne spominju Vranduk s toga
to je timarska posada zamjenjena graniarskom-ulufedijskom u cilju uvrivanja
odbrane od Ugara koji su 1480. godine nanijeli nekoliko tekih poraza osmanskoj
vojsci. Budui da damija uz tvravu Vranduk potie iz vremena sultana Mehmeda
II Fatiha, to se imamska sluba u njoj nije prekidala a imam kao dio plaene posade,
dakle, dobijao je nadoknadu u gotovini.
Stabilizacijom prilika u tom podruju do 1516. g. Vranduk je ponovo dobio
timarsku posadu u kojoj je kao imam sluio Ismail. Njegov posjed inila su sela
Bukovevina i Viokovii u nahiji Brod sa iznosom od 1600 aki. Slubovanje u
Vranduku trajalo mu je prilino dugo, izuzme li se krai prekid izmeu 4.redeba
940. i 2. abana 941. (19.1. 1534-5.2. 1535) sluba mu je trajala do poslije 1540.
godine. Od tada pripadalo mu je samo selo Bukovevina ali sa neizmjenjenom
sumom od 1600 aki.
Travnik: Premda se u izvorima javlja relativno kasno, Travnik spada u red
mjesta u kojima je veoma rano sagraena damija, time i uspostavljena imamska
i hatibska sluba. Prva damija u Travniku nosi ime sultana Mehmeda II, znai
da je nastala prije 1480. godine. Kako je nastala u tvravi tako je predstavljala i
damiju namjenjenu za posadu, o kojoj pisnih tragova nemamo do 1516. godine.
Prvi poznati imam i hatib u travnikoj tvravi i samom Travniku uope bio je
mevlana Uvejs. Od 14 poznatih imama Bosanskog sandaka, travniki je uivao
najvei timar od 2000 aki, kojem je pripadalo selo Moanica u susjednoj nahiji
Brod. Izmeu 1530-1540. godine smjenjivali su se mevlana Hasan i Alija fakih po
dva puta. Visina timara ranije odreena nije dokidana, ali su posjedi, tih godina
bili znatno blie mjestu slubovanja, u selima Gladnik i Putievo u nahiji Lavi, u
neposrednoj blizini Travnika.
166

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

Torian: U popisima bosanskih tvrava, ova utvrda u selu Varoluk kod Turbeta,
prvi puta se javlja 1530. godine i ako je posada u njoj postojala jo i znatno ranije.
Imamska sluba, finansirana dodjelom timara u ovoj tvravi nije evidentirana
izmeu 1530-1540. godine. Tako nije poznato da li je postojala prije 1530. ali ni
poslije. Budui da su tvrave skoro redovno imale takve slube, moe se pretpostaviti
da ni ona nije predstavljala izuzetak samo to je, mogue je, finansirana na drugaiji
nain.
Fenarlik (Katel): Poput drugih utvrda koje su se nalazile u blizini nekadanje
ugarske banovine Jajce, i Katel izmeu Novog Travnika i Bugojna, javlja se neto
kasnije, tek od 1530. godine. Timar imama bio je dodijeljen u blizini same tvrave
u selu Grnovnica, u nahiji Lava. Od tada na mjestu imama slubovao je Behram
do svoje smrti (17. ramazana 939 12.4 1533) a potom imam fakih Mumin. Ova
tvrava je nakon 1540, a prije 1550 izdvojena iz Bosanskog i pripojena Klikom
sandaku ali je imamima i dalje ostalo na raspolaganju selo Grnovnica.
Susid: Prvi podaci o posadi Susida kod Bugojna potiu iz 1468/9. godine.
Meutim, meu timarnicima ne nalazimo i imama. On je vjerovatno bio prisutan i
obavljao slubu uz novanu nadoknadu. Iako se u naredna dva timarska popisa (1485
i 1489) Susid ne spominje, u njemu je morala biti smjetena posada, samo to je bila
ulufedijska tj. graniarska. Razlog tih promjena bili su esti upadi ugarske vojske
kojoj se malobrojne timarske posade nisu mogle adekvatno suprotstaviti. To znai
da je do 1516. godine posada finansirana u novanim iznosima a ne u naturi. Zato
prvo poznato ime imama potie tek iz 1516. godine. Tadanjem imamu u Susidu,
mevlana Husejnu, dodijeljen je dio prihoda od (1400 ake) u selima: Oksovii?
(Uskopje)i Krajinii u nahiji Rama. Neto vei iznos (1459 aki) uivao je kasniji
imam (1530) Bajazid fakih u istom selu Krajinii. Na slubi u Susidu ga je zatekla
i smrt 21. zu-l-kadea 944. (21.4. 1538) godine, poslije ega ga je naslijedio Jusuf.
Posada je privremeno rasputena nakon 1540, a 1550. godine ponovo smjetena ali
je pripojena Klikom sandaku.
Prozor: Odmah po osvajanju Prozora u njegovu tvravu je smjetena posada,
mjeovitog sastava, dakle, timarnici i ulufedije-dnevniari. Do poetka muharrema
876. (20. 6. 1471) imam u Prozoru primao je nadoknadu u novanom iznosu a od
tada dodijeljen mu je timar ranije umrlog Jusufa iz Trnove, vojnika iste tvrave.
Do 23. ramazana 881. (17.5. 1476) imam u ovoj tvravi bio je Mehmed, koji je iz
nepoznatih razloga napustio slubovanje. Na tom mjestu zamjenio ga je Muslihudin
koji je prije 1485. godine prestao obavljati slubu u Prozoru. Do tada imami su
uivali sela Zagrae i Borovica u nahiji Donja Rama. Kasnije su se smjenjivali Sejdi
1485. godine, potom Hasan od 1489. godine. Prvi je uivao selo Bitua a drugi Pei,
oba u nahiji Rama. Imamsku slubu 1516. godine vrio je mevlana Kasim uz neto
veu nadoknadu od 1420 aki u selu Kovaevo Polje, takoe u nahiji Rama. Isto selo
167

aladin husi

uivali su i kasniji imami Emirah (13. aban 945 4.1. 1539) i Jusuf fakih, sa po
1400 aki nadoknade.
Maglaj: Spada u red gradova koji su vjerovatno neto kasnije uli u sastav
Bosanskog sandaka, budui da je kako je A. Handi ustanovio, najverovatnije
pripadao privremeno obnovljenom Bosanskom kraljevstvu1465-75. godine. Kako
je spadao u red tvrava u graninom dijelu tako se i timarska posada u njemu javlja
prilino kasno, prvi put 1530. godine. To znai da i prvi pouzdani podaci o imamskoj
slubi koju je u njemu tada obavljao Jusuf datiraju iz tih godina. Njegov timar od
1400 aki bio je prilino usitnjen, sastavljen uglavnom od ifluka na podruju
nahija Maglaj, Brod, Teanj i Doboj. Jusufova sluba u Maglaju potrajala je najmanje
narednih deset godina, a nastavio ju je obavljati i nakon 1540. godine.
Doboj: Budui da je damija u Doboju nastala u doba Selima I (1512-1520),
opravdano je raunati ve tada i na postojanje posade u Doboju. Prvi pouzdani
podatci o posadi potiu iz 1530. godine. I ako se nain njenog odravanja od 1540.
godine promjenio, meu timarnicima ni poslije toga ne nalazimo imama.
Dobor: Posada u ovoj tvravi javlja se u izvorima od 1540. godine premda je
vjerovatno postojala i neto ranije. Kao i u oblinjem Doboju, ni u ovoj posadi ne
sreemo imama timarnika.
Teanj: Priblino u isto vrijeme kada se to dogodilo u Doboju nastala je damija
u tvravi Teanj. Vjerovatno je ve tada u njemu postojala i posada o kojoj pisane
tragove sreemo 1530. godine. U to vrijeme ona je isplaivana u novanim iznosima
do 1540. godine. Prvi poznati imam u Tenju tih godina bio je Mustafa ije ni
priblino vrijeme stupanja niti prestanka slube nije poznato.
Akhisar: Budui da prva damija u Akhisaru (Pruscu) nosi ime sultana Bajazida
II (1481-1512) osnovano je pretpostaviti da ve u to vrijeme u njemu postoji i
posada kao i da je damija podignuta za njene potrebe. Ipak, najraniji pouzdan trag
o postojanju posade u Akhisaru nalazimao 1530. godine. Od tada datiraju i vjesti o
imamima u okviru te posade. Na tim slubama u narednih deset godina izmjenili su
se mevlana Musa (do 13.6. 1532), Redep 12. ramazan 943. (22.2. 1537), a potom
Muslihudin koji je ostao do 1540. godine, a moda i due. Ako se po razlozima
prestanka slube moe suditi, prva dvojica u potpunosti nisu bila zadovoljna svojom
slubom pa su je napustili. Imami Akhisara imali su nadoknade po 1689 aki, to se
tih godina ubrajalo u red bolje plaenih imama u Bosanskom sandaku od kojih su
jedino jo u Travniku imali vie. U timar imama Akhisara ulazila su sela: Gornji Skirt
(nahija. Uskopje) i Stogir (nahija Neretva).
Sokol: Budui da se nalazio veoma blizu velikog ugarskog uporita Jajca, u
izvorinom toku Plive, Sokol se kao i ostale oblinje tvrave u pisanim izvorima
osmanskog doba javlja kasnije, od 1530. godine. Imamsku slubu od postavljanja

168

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

posade obavljao je Veli fakih, sa 1602 ake na ime timara u selu Prikladci, (dananji
Vrbljani) i Slatina u nahiji Sana. Isti je spomenutu slubu obavljao do iza 1540.
godine, s tim da mu je visina nadoknade neznatno porasla na 1623 ake koje je
dobijao iz prihoda varoi Sokola i varoi tvrave Klju. Do 1550. godine ova tvrava
je izdvojena iz Bosanskog sandaka i pripojena Klikom.
Vinac: Tvrava na podruju dananjeg Vinca javlja se u popisima od 1530.
godine. U okviru same posade te godine nije imala svoga imama ali je neto kasnije,
na tu slubu (17. ramazana 939 13.4. 1533) imenovan mevlana Idris. Prvobitno
mu je bio dodijeljen dio Alije sina Ilijasova, (1400 aki) koji je u istoj tvravi obavljao
slubu, iz kolektivnog timara koji su sainjavala sela Gornje i Donje Mrakovo (nahija
Dubrovnik), mezra Podstina u blizini Vinca i mezra Zavrka. Ovaj imam se na slubi
zadrao i 1540. godine sa istom sumom, ali su mu do tada dodijeljeni posjedi neto
blie mjestu slube, nekoliko ifluka u nahiji Uskopje, iji iznos nije nadmaivao
prvobitno dodijeljenu sumu. I ova tvrava je nakon 1540. godine pripala Klikom
sandaku.
Komotin: U ovoj tvravi, sjeveroistono od Jajca, 1530. godine, nije registrovana
imamska sluba finansirana na nain uobiajen za timarske posade, tj. dodijelom
posjeda niti ima kasnijih naznaka da je ona postojala na takav nain. Kratko vrijeme
iz njenog pojavljivanja u izvorima posada je i ukinuta 1540. godine, s ime prestaje
svaka mogunost postojanja takve slube u ovoj utvrdi.
Golhisar: Od 1530. godine, kada se javlja timarska posada dananjeg Jezera, u
svojstvu imama tvrave u Golhisaru sluio je Ejnedin. Njegova sluba na tom mjestu
trajala je neprekidno u narednih deset godina, do privremenog ukidanja posade u
Golhisaru 1540. godine. Iza toga mjesto slubovanja mu nije poznato.Timar imama
u iznosu od 1608 aki inilo je selo Ostrovica u nahiji Sokol i jedan ifluk u nahiji
Uskopje. Novom administrativno-vojnom podjelom sredinom 16. stoljea, Golhisar
je pripao Klikom sandaku, a tvrava stavljena u funkciju tako da je ponovo dobila
posadu i imama.
Jajce: Neposredno po osvajanju Jajca krajem 1527. godine, imamom njegove
posade imenovan je Alija, koji je sa dvojicom suvlasnika uivao selo Gornje etie u
nahiji Rama sa jo jednim iflukom. Iz toga kolektivnog timara pripadalo mu je 1600
aki. Od 1540. g. sa znatno manjim iznosom od 1400 aki, iz sela Vardite u nahiji
Brod slubovao je imam Alaudin.
Boac: Prvu posadu Boca, koja se u izvorima javlja od 1530. godine, inili su
graniari-ulufedije meu njima i imam. Do 26. ramazana 946. (4.2. 1540) njenom
imamu Bonjaku Mehmedu umjesto ranije novane isplate dodijeljen je dio Musaa
sina Hamzinog, iz tvrave Torian, u selu Donji Luani (nahija Brod). Iz tog
kolektivnog timara Mehmedu je pripadalo 1400 aki. Od tada i ostali lanovi posade
finansirani su na isti nain.
169

aladin husi

Kotor: Istovremeno sa Bocem tridesetih godina 16. stoljea, smjetena je

graniarska posada i u Kotor i narednih deset godina isplaivana iz centralne dravne
blagajne. Na novi nain njenog finansiranja prelo se 26. ramazana 946. (4.2. 1540)
godine, kada je kao privremeno rjeenje i imam Bajazid dobio dio Hizra (1400
aki) jednog od posadnika Klievca iz kolektivnog timara koji su sainjavali: Gornje
Zgonje i Brankovo, zatim mezre Radilovii i Matuii. U toku iste 1540. godine,
godine izvrena je nova raspodjela timara kojom je Bajazidu, dato pravo na uivanje
posjeda mnogo blie mjestu slubovanja, koji je inilo selo Vrani u nahiji Vrbanja iz
kojeg je ubirao prihod od 1410 aki.
Banja Luka: U Banjoj Luci, kao i u drugim graninim mjestima, najprije je bila
smjetena posada dnevniara iji spomen u raspoloivim izvorima nalazimo 1530.
godine. Nije poznato od kada, ali prije 26. ramazana 946. (4.2. 1540) godine imamsku
dunost u Banjoj Luci obavljao je mevlana Abdullah kojemu je tada dodijeljen timar
Ejnedina, dotadanjeg imama Golhisara. Na raspolaganju su imali rentu sela Ostrovica u
nahiji Sokol u iznosu od 1608 aki. Iste godine umjesto ranijeg, kao timar banjalukom
imamu dodijeljen je pazar Sutjeska u nahiji Brod s pravom na istu visinu timara.
Hlivno: Posada Hlivna poznata od 1530. godine, imala je imama Mehmeda.
Timar u iznosu od 1436 aki dobio je u selu Zagoriani (nahija Hlivno) i uivao
ga u narednih deset godina koliko mu je trajala sluba u ovom mjestu. Negdje od
1540. godine, naslijedio ga je Medidin sa timarom od 1632 (ili 1432) ake. Iza toga,
najkasnije do 1550. godine, Hlivno i sve tvrave koje su se nalazile zapadno od njega
pripojene su Klikom sandaku.
Belgrad: Glamo kao i Hlivno u ovoj vrsti izvora javlja se od 1530. godine. Imam
posade Belgrada, (Glamoa) Ali fakih, uivao je 1540 aki u selima Janjii i Bilii u
nahiji Belgrad (Glamo). Ovu slubu je nastavio obavljati do poslije 1540. godine sa
simbolino izmjenjenim iznosom od 1548 aki.
Sinj: Prvi poznati imam posade Sinja bio je Isa. Uivao sela Petali, Vedrinje,
Vanjac (u nahiji Sinj) i Kruevo u Petrovom Polju. Renta ovih sela koja mu je pripadala
iznosila je 1410 aki. Poslije smrti Isaa, od 16. redeba 939. (10.2. 1533) godine, u
narednih sedam godina naslijedio ga je Sinan fakih.
Vrh Rika: Nakon osvojenja, u svojstvu imama u Vrh Riki (Vrlika) sreemo
mevlana Alija sa timarom u iznosu od 1420 aki, kojem je pripadalo selo evljani
u nahiji Sinj te jedna mezra i jedan ifluk. Slubu na ovom mjestu obavljao je do iza
1540. godine.
Drni: Posadu u Drniu opsluivao je imam Dafer iji timar od 1500 aki je
inilo selo Mijoi u Petrovom Polju. Sluba u ovoj utvrdi mu nije dugo trajala i od
28.dumade-l-evvela 940. (14.12. 1533) naslijedio ga je Iskender koji je do poslije
1540. nastavio obavljati tu slubu.

170

o imamskoj slubi u tvravama bosanskog sandaka u 15. i prvoj polovini 16. stoljea

Neven: Tvrava izmeu Knina i Skradina u popisu Bosanskog sandaka javlja

se 1530. godine kada je kao imam sluio Behram uz uobiajeni timar od 1400 aki
u mjestima Gornje i Donje Zaruvae, u istoimenoj nahiji Neven. Isti je slubu
obavljao do poslije 1540. godine sa neto veim iznosom od 1492 ake.
Knin: Izmeu 1530-1540. godine posada Knina bila je ulufedijska a potom je
djelimino pretvorena u timarsku. Jedini poznati imam u to vrijeme bio je mevlana
Omer iji timar je iznosio 1459 aki.
Pored nekih od naprijed navedenih tvrava, u sastavu Bosanskog sandaka
1530. godine spominju se jo Zveaj, Klju, Kamengrad, Bilaj, Ostrovica, Udbina,
Obrovac, Karin, Novigrad, Klievac (kod Benkovca) i Skradin. Do kraja prve
polovine 16. stoljea one su zadrale raniji status usljed ega su i podaci o njima u
trenutno raspoloivim izvorima svedeni na njihov broj kao i broj posadnika u njima.
Po ukupnom broju koji nam daje sumarni izvod iz deftera jo 14 posada 1530. godine
bilo je razmjeteno u sjeverozapadnom dijelu sandaka ali su im meutim imena
nepoznata zbog manjkavosti izvora kojim smo se sluili. Time smo ostali uskraeni
navesti makar njihova imena. I pored tih nedostataka, nastojalo se dati pregled za
utvrde za koje je bilo mogue ustanoviti podatke. Takvih je sa razliitim sadrajem
informacija 42 utvrena mjesta.

171

aladin husi

Imam Service in the Fortresses of the Bosnian Sanjak in the 15th and First Half
of the 16th Century
Aladin Husi
Summary
Imam service represents one of the most regular services in the fortresses of the
Bosnian sanjak. Even though it had a strict martial overtone it surpassed exclusive
military boundaries, especially in the early periods of Ottoman rule in Bosnia.
The fortified complexes comprised of mosques built either in their confines, or
just below them. Until new mosques were built, religious service was carried out
in rooms that were already inside the fortress, or were specially adapted for those
purposes.
Even if available sources do not provide us with a complete insight into the
services of all of the fortresses, it is evident that they must have existed in those
places where imams were not documented. This originates from the character of
financing which was twofold; with the endowment of timars as consolation for
the services, but also with direct monetary financing in cash which was qualified
as daily salary (ulufe) for the military and imams as well. Imams did not receive
equal sums of money; the amount of the salary rather depended on the level of
their education, position in the ulema hierarchy, but also on the strategic location
in which their service was carried out.

172

Izvorni znanstveni rad

94(497.6)18
929.6(497.6)
736.3(497.6)
929 Thallczy L.

emir o. filipovi

Lajos Thallczy i bosanska heraldika*

Abstrakt:
Autor daje kritiki osvrt na radove Lajosa Thallczyja iz podruja heraldike, pri
emu je posebna panja posveena njegovim stavovima o bosanskom grbu te analizi
grbova hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia i vladarske dinastije Kotromania. U radu
se takoer razmatra Thallczyjeva uloga u konanom izboru zemaljskih obiljeja za
Bosnu i Hercegovinu 1889. godine, te njegov znaaj za razvoj heraldike kao pomone
historijske discipline u Bosni i Hercegovini. Prilog je popraen i bibliografijom
radova Lajosa Thallczyja koji se sadrajno odnose na heraldiku.
Kljune rijei:
Lajos Thallczy, heraldika, bosanski grb, peati, Hrvoje Vuki Hrvatini,
Kotromanii
U irokoj lepezi tema kojima se bavio tokom svoje duge i plodne znanstvene
karijere, Lajos Thallczy, maarski historiar, arhivista i visoki dravni
inovnik,1 izvjestan broj radova posvetio je i problematici bosanske heraldike.
* Referat proitan na meunarodnoj konferenciji maarskih, bosanskohercegovakih i austrijskih
naunika: Lajos Thallczy Historiar i funkcioner bosanskohercegovake uprave (Otkrie prolosti
Bosne i Hercegovine i moderna istorijska nauka), odranoj u Sarajevu, 14-15. oktobra 2008. godine u
organizaciji Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Magyar Tudomnyos Akadmia.
1
Lajos Thallczy roen je kao Ludwig Strommer u Budimu 8. decembra 1857. godine. U rodnom
gradu je studirao slavenske jezike, filozofiju i pravo. Od 1877. godine bio je privatni docent na
Univerzitetu u Budimpeti, nakon ega je, na inicijativu Benjamina Kllaya, ministra financija,
premjeten u Be gdje postaje dravni savjetnik i direktor Arhiva Zajednikog ministarstva financija.
Obavljao je takoer dunost referenta za kulturne i kolske poslove u Bosni i Hercegovini a tokom
Prvog svjetskog rata bio je civilni savjetnik Vojne uprave u okupiranoj Srbiji. Poginuo je pri povratku
sa sahrane Franje Josipa u saobraajnoj nesrei 1. decembra 1916. godine kada se kod Herczeghaloma
prevrnuo vagon u kojem se vozio. Usp. iro TRUHELKA, Dr. Ljudevit pl. Thallczy, 1.
prosinca 1916, Glasnik Zemaljskog muzeja, knj. XXIX, Sarajevo, 1917, 297-299; Milan UFFLAY,
173

emir o. filipovi

Njegov se interes za tu temu javio u vrijeme kada su se iri nauni krugovi

poeli intenzivnije baviti analizom heraldikih izvora i to sve u svrhu rjeavanja
pitanja odabira pravogzemaljskog grba za Bosnu i Hercegovinu. Taj naizgled
jednostavan problem, koji se nametnuo nedugo poslije okupacije 1878. godine,
ubrzo je poprimio politike konotacije i kao takav je ostao u aritu zbivanja
vie od jedne decenije nakon to je prvobitno bio iniciran. Iako je zanimanje za
bosanske grbove postojalo i ranije,2 tek se u periodu izmeu 1879. i 1890. razvila
iva i razgranata nauna diskusija u kojoj su uzeli uea razni domai i strani
strunjaci iji su prilozi i rasprave tampane po mnogim listovima i asopisima
Monarhije.3
Ludwig v. Thallczy (1854-1916), Archiv fr Slavische Philologie, Bd. XXXVII, Berlin, 1920, 547552; , (Thallczy) , ,
( ), Knowledge, , 1997, 668-669; Robin
OKEY, A Trio of Hungarian Balkanists Bni Kllay, Istvn Burin and Lajos Thallczy in the Age
of High Nationalism, The Slavonic and East European Review, Vol. 80, No. 2, London, April 2002,
256-264; Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Biliskog, Institut za istoriju, Posebna izdanja,
Sarajevo, 2004, 44-45; , , , , .
20, , 2009, 217-228.
2
Posebnu panju stranih putnika, koji su svoje utiske o Bosni i Hercegovini objavljivali u popularnim
i vrlo itanim putopisima, privlaio je kodeks bosanskih grbova uvan u franjevakom samostanu u
Fojnici. Od putopisa koji razmatraju bosanske grbove izdvajamo: Johann ROKIEWICZ, Studien
ber Bosnien und die Herzegovina, F.A. Brockhaus, Leipzig und Wien, 1868, 118-120; Arthur J.
EVANS, Through Bosnia and the Herzegovina on Foot, Longmans, Green, and Co, London, 1876,
213-222; Johann von ASBTH, Bosnien und die Herzegovina Reisebilder und Studien, Wien,
1888, 438-461; Heinrich RENNER, Durch Bosnein-Hercegovina kreuz und quer, Geographische
Verlagshandlung Dietrich Reimer, Berlin, 1896, 31-32.
3
Franjo RAKI, O starom bosanskom grbu, Obzor, IX, Zagreb, 1879, 204; V[jekoslav] K[LAI],
O grbu bosanskom, Vienac, XI, Zagreb, 1879, 580; Franjo RAKI, ber das alte Wappen
Bosniens, Agramer Zeitung, br. 199, Zagreb, 1879; ISTI, O starom bosanskom grbu, Narodne
novine, XLV, Zagreb, 1879, 199-200; Ivan BOJNII, ber das alte Wappen Bosniens, Agramer
Zeitung, br. 203, Zagreb, 1879; Franjo RAKI, Noch einiges ber das alte bosnische Wappen,
Agramer Zeitung, br. 221 i 222, Zagreb, 1879; Ivan BOJNII, Noch einmal ber das alte
Wappen Bosnien, Agramer Zeitung, br. 231, Zagreb, 1879; Franjo RAKI, Mein letztes Wort an
Herrn I. Bojnii ber das bosnische Wappen, Beilage zur Agramer Zeitung, br. 243, Zagreb, 1879;
ime LJUBI, O starom bosanskom grbu, Viestnik Hrvatskoga arkeologikoga drutva, god. II,
br. 1, Zagreb, 1880, 26-27; Orsat [Medo] PUCI, Zur sdslavischen Heraldik, AfSPh, Bd. IV,
Berlin, 1880, 339-342; Franjo RAKI, ber das alte Wappen Bosniens, AfSPh, Bd. IV, Berlin,
1880, 342-349; Ivan BOJNII, Weiteres ber das alte Wappen Bosniens, AfSPh, Bd. IV, Berlin,
1880, 497-498; Vatroslav JAGI, Zustze zur vorhergehenden Auseinandersetzung, AfSPh,
Bd. IV, Berlin, 1880, 497-500; Franjo RAKI Vatroslav JAGI, Auszge aus der weiteren
Polemik ber die sdslavische Heraldik, AfSPh, Bd. IV, Berlin, 1880, 500-512; Graf Stanislaus
von MIEROSZOWICE, Ein bosnisches Wappenbuch, Jahrbuch des Heraldisch-genealogischen
Vereines Adler, Jg. VIII, Wien 1881, 33-38; Albert NYRI, Bosznia czmere (Kt rem-, egy
pecstrajzzal s sznes czmermellklettel), Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg
Kzlnye, 1884-1, Budapest, 1884, 9-16; ,
, , . VI, 1884, 1-141; B.R.G,
174

lajos thallczy i bosanska heraldika

U tom diskursu vodeu ulogu su imali Franjo Raki, Medo Puci, Vatroslav
Jagi i Ivan Bojnii, ali je na samom poetku rasprave svoje miljenje izloio i Lajos
Thallczy.4 On je, na poziv Zajednikog ministarstva financija, podnio opiran
izvjetaj ispred Maarskog dravnog arhiva, u kojem je predstavio genezu bosanskog
grbovnog pitanja i krai historiografski pregled problema. Svoje je stavove zatim
suprotstavio ostalim diskutantima pozivajui se pri tome na obilje prikupljenog
heraldikog materijala pomou kojeg je gradio tezu o opravdanosti odabira grba
Rame kao budueg bosanskog zemaljskog grba.5 Svojim selektivnim pristupom
raspoloivim izvorima, kao i njihovom tendencioznom interpretacijom, Thallczy
je ponudio ideju blisku ugarskoj dravnoj tradiciji i politikim aspiracijama. Naime,
on je smatrao da Bosna u srednjem vijeku nije imala svog posebnog zemaljskog, tj.
dravnog grba, nego da su svi heraldiki spomenici povezani s Bosanskom banovinom
i kraljevstvom ustvari modifikacije porodinog grba dinastije Kotromania koji je
ujedno tim putem postao i grb bosanskih kraljeva.6 Prema Thallczyju taj su grb, koji
je na titu imao prikaz otvorene krinove krune, priznavali i ugarski srednjovjekovni
vladari kao pokrovitelji i vrhovni gospodari Bosne. Za takav zakljuak on se
Stari grb bosanski, Vienac, XXII, Zagreb, 1890, 459; ETIENNE, Das alte bosnische Wappen,
Agramer Tagblatt, V, Zagreb, 1890, 197; , ,
, III, , 1890, 237; ., , , VI,
, 1890, 68; , ,
- , VI, , 1890, 89; Franjo RAKI, Stari grb bosanski, Bosanskohercegovaki istonik, IV, 9/10, Sarajevo, 1890, 397; ISTI, Stari grb bosanski, Rad JAZU, knj. CI,
Razredi filoloko-historiki i filozofsko-jurisdiki, XXX, Zagreb, 1890, 127-169; M.P.M, Bosanski
grb nekad i sada, Hrvatski narodni kalendar za 1907. godinu, HKD Napredak, Sarajevo, 1906,
54-59; Jzsef HOLUB, Bosznia Czmere, Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg
Kzlnye, 1917-1, Budapest, 1917, 54-57.
4
Lajos THALLCZY, A Bosnyk czmer s zszl-krds, Archologiai rtesit, Uj folyam I
ktet, Budapest, 1881, 23-39.
5
Johann von Asboth okarakterizirao je Thallczyjev izvjetaj strunijim i objektivnijim od ostalih;
Mit mehr Sachkenntni und grere Objectivitt begrndet Thallczy das Gutachten des ungarischen
Landes-Archivs.ASBTH, Bosnien und die Herzegovina, 454.
6
Ovakvo miljenje bilo je opeprihvaeno u ugarskim naunim krugovima o emu najbolje govore
zakljuci sjednice Ugarskog zemaljskog arheolokog i antropolokog drutva odrane 28. oktobra
1879. godine. Nakon podue rasprave o pitanju historijskog bosanskog grba svi ugarski strunjaci
sloili su se u konstataciji da Bosna nije u prolosti imala posebnog dravnog grba nego da se sluila
grbom dinastije Tvrdkojevi, onakvim kakav je prikazan u Fojnikom grbovniku, te da bi ispravnije
bilo ako bi se za Bosnu usvojio grb kojeg su koristili ugarski kraljevi. Tadanji direktor Arheolokog
muzeja u Zagrebu, ime Ljubi, okarakterizirao je njihove stavove sljedeom opaskom: To mnienje
bilo bi tek onda i to donekle opravdano, kada bi se najprije dokazalo, da se je i ma kada Bosna tim
grbom kao dravnim sluila. No on se neprikazuje nigdje na bosanskih izpravah, te je skoro bez dvojbe,
da je patvorina. Mili se on ipak Ugarskoj, neka joj ga; ali Bosna ponosna, koja dobro zna, da dravnoga
grba nije nikada u nje bilo, sviestnije bi uinila, kad bi za svoj primila onaj grb, kojim je spojeno i ime
njezinog navriednijega i najslavnijega vladara, komu se i na to zahvaliti ima, to je kraljevinom postala,
grb Tvrdka I.LJUBI, O starom bosanskom grbu, 26-27.
175

emir o. filipovi

opredijelio na osnovu nekoliko primjeraka grbova sauvanih na peatima (Slika 1),

novcima, kao i na osnovu grba sa heraldikog portala na jajakoj tvravi (Slika 2).7
On, meutim, nije vidio nikakvog valjanog razloga da se za bosanski zemaljski grb ne
usvoji istovjetan simbol kojeg su ugarski kraljevi u 16. stoljeu upotrebljavali kao grb
Bosne u zlatnom polju crvenu oklopljenu ruku naoruanu maem.8 (Slika 3)

Slika 1. Peat Tvrtka II Tvrtkovia

Slika 2. Heraldiki portal sa jajake tvrave

7
8

Usp. ocjenu Thallczyjevih stavova u: RAKI, Stari grb bosanski, 129-130.

Bosanski grb u ovoj formi je bio koriten i poetkom 19. stoljea na velikom carskom grbu Habsburke
monarhije; Das Wappen wegen Bosnien oder Rama: ein aus weissen Wolken hervorragender,
rother, geharnischter Arm mit dem Sbel in der Faust, im goldenen Felde. Usp. J. C. BISINGER,
Staatsverfassung des sterreichischen Kaiserthumes, Geistinger's Buchhandlung, Wien und Triest,
1809, 49.

176

lajos thallczy i bosanska heraldika

Slika 3. Grb Bosne i Hercegovine

usvojen 1889.

Upravo je ovo Thallczyjevo rjeenje, zbog ugleda i autoriteta kojeg je uivao

kod vladajuih struktura u Bosni i Hercegovini, posluilo vlastima da postupe po
njegovom prijedlogu te je Zemaljska vlada poetkom 1889. godine, tj. deset godina
nakon otvaranja grbovnog pitanja, izdala Naredbu o uvoenju bosanskog grba i
zastave. Zajednikom ministru financija Benjaminu Kllayu ovaj je grb posebno bio
pogodan jer je predstavljao historijsku sudbinu zavisnosti Bosne od Monarhije, a
njegove nacionalno neutralne boje, uta i crvena, trebale su uiniti kraj zloupotrebama
injenim sa srpskim i hrvatskim bojama.9
Iako se kasnije nije direktno ukljuivao u naknadne rasprave o autentinim
bosanskim obiljejima, Lajos Thallczy je pokrenuo cijeli niz pitanja o grbovima
srednjovjekovne Bosne, to u sitnijim, to u opirnijim prilozima, i tu se prepoznaje
prava vrijednost njegovog djelovanja na polju razvoja bosanskohercegovake
heraldike. U tim radovima se, dodue, nije mnogo odmicao od svojih prvobitnih
stavova i oni su prisutni u skoro svim njegovim tekstovima posveenim izuavanju
te problematike. Od njegovih kraih heraldikih radova potrebno je istai analizu
grbova sa nadgrobne ploe kraljice Katarine iz rimske crkve Ara Coeli,10 te
nadgrobnih ploa titularnog bosanskog kralja Nikole Ilokog i njegovog sina Lovre,
9

Tomislav KRALJAI, Kalajev reim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Veselin Maslea, Sarajevo,
1987, 213.
10
Lajos THALLCZY, Katalin Bosnyk kirlyn srkve, Archologiai rtesit, Uj folyam V
ktet, Budapest, 1885, 328-331.
177

emir o. filipovi

bosanskog hercega, koje se danas nalaze u Iloku.11 Pored toga Thallczy je jo pisao
i o grbovnom simbolu na relikvijaru supruge Sandalja Hrania koji se uva u riznici
crkve sv. Marije u Zadru,12 te o grbu velikog kneza Radoja i simbolima tita s maem
koji se u velikom broju susreu na stecima.13
Ovim svojim sitnijim prilozima Lajos Thallczy je znaajno obogatio
oskudnu bosanskohercegovaku heraldiku bibliografiju. Meutim, jednim
drugim, solidno fundiranim radom, koji se iz dva dijela pojavio u maarskom
heraldikom asopisu Turul, on je, moemo slobodno rei, odredio znanstvene
parametre za istraivanje fenomena ilirske heraldike koja se pojavila nakon pada
srednjovjekovne bosanske drave.14
U prvom dijelu tog rada dao je saet pregled historijata ilirske ideje i izuavanja
ilirskih grbovnika u 18. i 19. stoljeu, te je potom po prvi puta struno i nauno
obradio veinu do tada poznatih ilirskih grbovnika dajui podatke o naslovima,
sadraju, vremenu i mjestu njihovog nastanka. Thallczy je u osnovnim crtama
predstavio Korjeni-Neoriev, Beki, odnosno tzv. Skorojeviev, i Fojniki grbovnik, kao
i uveno Sutjeko rodoslovlje. Tani naslovi djela i detaljno opisan sadraj pokazuju
da je on sav obraeni materijal imao pred sobom to je njegovom radu obezbijedilo
poseban znaaj, osobito u periodu kada su ti grbovnici, prvenstveno zbog geografske
udaljenosti, mnogim naunicima bili nedostupni. Ispitujui pomenute zbornike
grbova Thallczy je uspio prepoznati idejne tvorce ilirske heraldike pa je nastanak
Rodoslovlja i Grbovnika tano pripisao porodici Ohmuevia. On, meutim, nije
ulazio u detaljniju analizu vremena nastanka pojedinih heraldikih spomenika koje
je imao priliku pregledati, te smo tako uskraeni za njegovo miljenje o meusobnom
odnosu i ulozi pojedinih grbovnika u nastanku drugih.
Drugi dio rada koncipirao je tako to je izloio najnunije podatke o grbu svake
pojedinane porodice zastupljene u analiziranim zbornicima. Koristei se principom
11

Lajos THALLCZY, Az Ujlakyak sremlkei (Fnynyomatu kpmellklettel), Archologiai

rtesit, Uj folyam IX ktet, Budapest, 1889, 1-8. Usp. detaljniju obradu grbova Ilokih u istoj
publikaciji: Gza CSERGHE, Czmerek az Ujlakyak Illoki sremlkein, 139-143.
12
Iako je uoio na srebrenim vratacima grb koji nam pokazuje dvostruki poprijeni direk, Thallczy
ipak nije primjetio da se u ovom sluaju radi o najstarijem poznatom grbu porodice Kosaa. Ljudevit
THALLCZY, Dva relikvijara supruge Sandalja Hrania u Zadru, u: Prilozi k objanjenju izvor
bosanske historije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. V, sv. 1, Sarajevo, 1893, 34. Kvalitetna
ilustracija grba na relikvijaru objavljena je u: Marijan GRGI Mladen GREVI, Zlato i srebro
Zadra i Nina, Turistkomerc, Zagreb, 1972, 88, 173.
13
Usp. Lajos THALLCZY, Bosnyk mausoleumok, Archologiai rtesit, XIV ktet (1880),
Budapest, 1881, 303-308.
14
Lajos THALLCZY, Az Illyr' czmergytemnyek (Els kzlemny), Turul A Magyar
Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1888-2, Budapest, 1888, 49-60; ISTI, Az Illyr'
czmergytemnyek (Msodik s befejz kzlemny, tizennyolcz czmerrajzzal), Turul A Magyar
Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1888-3, Budapest, 1888, 103-120.
178

lajos thallczy i bosanska heraldika

ustanovljenim u uvenim Siebmacherovim grbovnicima,15 Thallczy je naveo djela u

kojima se grb nalazio, zatim opiran heraldiki blazon, te na nekim mjestima i pokoji
zanimljiv podatak ili dostupnu informaciju o nositeljima grba. On se nije posebno
trudio oko tekog posla identificiranja porodica,16 ali je esto upuivao na mjesta
gdje bi se o tome moglo neto vie saznati. Posebna vrijednost njegovog rada ogleda
se i u tome to su na samom kraju predstavljene ematizirane ilustracije pojedinih
grbova ilirske heraldike.
Ovim svojim radom Thallczy je ukazao na znaaj ilirske heraldike u prouavanju
prolosti Bosne i Balkana, ali i samim time dao vrijedan doprinos njenom
razumijevanju i popularizaciji. Ostaje nam samo da izrazimo aljenje to Thallczy
ovaj svoj rad, za razliku od brojnih drugih, nije dao prevesti na njemaki ili jedan od
slavenskih jezika ime bi rezultati njegovog istraivanja lake uli u nauni diskurs o
ovom pitanju. Najbolji poznavatelj ilirske heraldike, Aleksandar Solovjev, koji se u
kasnijem periodu intenzivno bavio prouavanjem ovog fenomena, uope se u svojim
radovima ne poziva na Thallczyjeve rezultate postignute na polju izuavanja ilirskih
grbovnika jer su mu vjerovatno bili nedostupni zbog jezike barijere.17
Thallczyju su istraivanja ilirskih grbovnika omoguila da svoje rezultate primjeni
i u konkretnim situacijama. Naime, on je, u vremenu kada su se grbovi ilirske heraldike
esto uzimali bezrezervno kao autentini, znao zauzeti i kritiki stav prema heraldikim
spomenicima te vrste. U jednom radu, u kojem se pozivao na povelje i dokumente o
porijeklu porodice Kotromanovia iz Potravlja kod Sinja koje je pregledao 1889.
godine,18 Thallczy je zakljuio da upravo grb Kotromanovia iz te zbirke krunisan
iskoraen lav u blasonu i kao ukras lijema dokazuje, da su [sastavljau] kao ogledi [pri
sastavljanju dokumenata] posluile dubrovake knjige grbova, od kojih se nova kompilacija
uva u Fojnici. I ova dalmatinsko-dubrovaka heraldika potjee iz druge polovice XVI.

15

Opise istih grbova, desetak godina nakon Thallczyja, dao je Ivan BOJNII, Der Adel von
Kroatien und Slavonien, Johann Siebmacher's grosses und allgemeines Wappenbuch, XIV/2, Verlag
von Bauer und Raspe, Nrnberg, 1899.
16
Usp. najnoviji pokuaj da se izvri identifikacija porodica zastupljenih u ilirskoj heraldici;
, , , , . 52,
, 2006.
17
Primjeuje se da je Aleksandar Solovjev u svojim heraldikim radovima ekstenzivno citirao
Thallczyjeve rezultate na polju svragistike objavljene na njemakom jeziku, dok je samo u jednom
sluaju registrirao postojanje pomenutog rada o ilirskim grbovnicima koji je bio objavljen na
maarskom jeziku. Usp. ,
, ( ), , ,
2000.
18
Te dokumente, sa mnogim opisima grbova, ali naalost bez prateih ilustracija, objavio je Petar
STANI, Izprave i rodopis Bosanskih bana i kraljeva Kotromanovia od godine 806 do danas. Po
rukopisima nadjenim kod njihovih ivuih potomaka, Brzot. A. Zannoni-a (St. Bulat), Spljet, 1893.
179

emir o. filipovi

stoljea.19 Meutim, ve par stranica kasnije, piui o navodnom bosanskom grbu

sauvanom na nadgrobnom spomeniku Marije od Helfensteina, koji je prema njemu
bio ut sa crvenim potezom, a na lijemu kruna s paunovim repom, Thallczy ne
proputa priliku da u napomeni slobodno ustanovi da upravo taj grb dokazuje da su
bosanske boje ve u doba Kotromanovia bile crvena i uta.20
Naredni heraldiki problem ijem se istraivanju posvetio Lajos Thallczy bio
je grb vojvode bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukia Hrvatinia. U raspravi
koju je objavio na ak etiri jezika latinskom, maarskom, bosanskom i njemakom
najvie je panje posvetio vojvodinom politikom djelovanju, ali je izvjestan prostor
ustupio i heraldikoj obradi grba iz Hrvojevog uvenog glagoljskog misala.21 Odmah
na poetku razmatranja grbovnog tita Thallczy je ustvrdio da se taj grb u konceptivi,
izvedbi i u tilu moe pribrojiti najboljim svog vremena.22 Meutim, kasnije je upao
u heraldiku zamku koja je bila problematina i mnogim autorima koji su poslije
njega pisali o istoj temi. Izrazivi aljenje to nije ouvana grbovna diploma, za ije
bi postojanje, prema njegovom miljenju, bio odgovoran kralj Ladislav Napuljski,
Thallczy je postavio tezu da je Hrvoji taj grb darovao upravo pretendent na ugarsko
prijestolje. Kao argument za svoju postavku on je istakao da je prvi Hrvojev grb, koji
se javlja na njegovim novcima, razliit od onog u misalu i da predstavlja porodini
grb kue Hrvojine, Hrvatinia.23 Unato tome, za taj pretpostavljeni porodinigrb
veoma je teko dokazati da pripada Hrvatiniima jer se po prvi put javlja upravo na
novcu kojeg je Hrvoje Vuki kovao kao herceg splitski, dakle u vrijeme kada je on ve
uspostavio vrste veze sa napuljskim vladarem, dok nam porodini grb Hrvatinia iz
prethodnog perioda nije poznat. Ako uzmemo da je Hrvoje koristio dva razliita
grba u relativno kratkom periodu,24 moe se zakljuiti da se u njihovoj promjeni
zrcali i promjena Hrvojevog politikog opredjeljenja, tj. njegov prilazak ugarskom
vladaru Sigismundu Luksemburkom.
Kao dodatne potvrde za svoju tezu Thallczy je jo naveo da se istovjetan
19

Ljudevit THALLCZY, Genealoko-biografiki prilozi iz XIV. stoljea, u: Prilozi k objanjenju

izvor bosanske historije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. V, sv. 1, Sarajevo, 1893, 15.
20
Isto, 29.
21
Lajos THALLCZY, De Missali glagolitico Hervoiae Commentatio historica, u: Missale
Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis, (Recensuerunt Vatroslav Jagi, Lajos Thallczy, Franz
Wickhoff ), Auctoritate et impensis Regiminis publici Bosniae et Hercegovinae, Vindobonae, 1891,
67-94; ISTI, Hervoja herczeg s czmere, Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg
Kzlnye, 1892-1, Budapest, 1892, 1-12; ISTI, Vojvoda Hrvoja i njegov grb, Glasnik Zemaljskog
muzeja u BiH, god. IV, knj. 1-4, Sarajevo, 1892, 170-187; ISTI, Herzog Hervoja und sein Wappen,
Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Band II, Wien, 1894, 108-124.
22
THALLCZY, Vojvoda Hrvoja i njegov grb, 183.
23
Isto, 184.
24
Precizna datacija nastanka Hrvojevog misala nije jo uvijek ponuena. Pretpostavlja se da je on
morao nastati u periodu izmeu 1404. i 1406. godine.
180

lajos thallczy i bosanska heraldika

grb onome s novaca javlja i u ilirskim grbovnicima kao grb porodice Harvoevich
(Hervoja)i da se motiv uoljiv na tom grbu kosa pruga na kojoj se nalaze tri ljiljana,
u slobodnim poljima po jedan kri nalazi i u iluminaciji pojedinih inicijala u misalu.25
Protiv ovoga govore injenice da je prezime pretpostavljene porodice Harvoevich, tj.
Hrvojevi, vezana uz lino ime Hrvojevo, a ne njegovog pretka Hrvatina, te zbog toga
moe samo predstavljati njegove potomke ali ne i sve lanove porodice Hrvatinia.
to se drugog argumenta tie, postoji mogunost da simboli sa Hrvojevog prvog
grba nisu bili iskljuivi i neupotrebljivi u vremenu kada se nalazio u politikom
taboru Sigismunda Luksemburkog iz razloga to su pripadali heraldikoj tradiciji
Bosanskog kraljevstva koje Hrvoje nikada nije naputao. Tome bi u prilog govorila i
injenica da su simboli zastupljeni na njegovom grbu poznati i veoma uobiajeni u
bosanskoj heraldici. Naime, kosa pruga je posebno est i rairen motiv koji se najvie
susree na stecima, ali i na vladarskom grbu Kotromania, kao uostalom i ljiljani
ije porijeklo na Hrvojevom grbu ne mora nuno biti (direktno) anuvinsko, nego
(posredno) bosansko.26
Unato injenici da je hercegov grb prikazan u misalu ustvari heraldiki nepravilan,
jer se u njemu javljaju dvije nepovezane figure na jednom polju, Thallczy, motiviran
prije svega svojim politikim stavovima, ipak istie da je upravo drugi hercegov grb,
nasuprot prvom, mnogo pravilniji, jer on u razvoju bosanskog grba ima puno znamenitiju
ulogu.27 On je, prema Thallczyjevom tumaenju, klju za rjeavanje pitanjana koji
nain je ruka s maem postala grb cijele Bosne. Svojim obrazloenjem on je nastojao
pronai i historijsko opravdanje bosanskom zemaljskom grbu sankcioniranom
posebnom uredbom 1889. godine. Taj grb, koji je jasno ocrtavao ugarske aspiracije za
dominacijom u Bosni i Hercegovini, temeljio se na poznatoj ugarskoj devizi Rama
seu Bosnia.28 Zbog toga je Thallczy pokuavao izvesti porijeklo Hrvojevog grba iz
fiktivnog obiljeja pokrajine Rame koje se poelo javljati u ugarskim heraldikim
spomenicima 16. stoljea. On se trudio dokazati da su Hrvatinii, u sasma neobinom
vazalskom odnoaju prema ugarskoj kruni, drali podruje sjeverozapadne Bosne kao
leno, te da su nakon 1463. godine tom prostoru, koji je ostao u okvirima Ugarskog
25

THALLCZY, Vojvoda Hrvoja i njegov grb, 185. Usp. detaljnu analizu iluminacija u Hrvojevu
misalu: Marija PANTELI, Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, Slovo asopis
Staroslavenskog instituta, sv. 20, Zagreb, 1970, 39-96.
26
I najmoniji predstavnik Hrvatinia nakon smrti hercega Hrvoja, vojvoda Juraj Vojsali, na svojim
peatima koristi ruku s maem a ne tzv. porodini grb Hrvatinia s kosom prugom i ljiljanima. Usp.
Pavao ANELI, Srednjovjekovni peati u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: ANUBiH, 1970, 54-55. Ne
bi se posve smjela iskljuiti ni mogunost da ruka s maem postaje porodinigrb Hrvatinia tek nakon
Hrvojeve smrti, te da je to osnovni povod zbog ega se javlja i na peatu vojvode Jurja Vojsalia.
27
THALLCZY, Vojvoda Hrvoja i njegov grb, 186.
28
O poloaju i ulozi Rame u ugarskoj vladarskoj titulaturi detaljnije vidi: Nada KLAI, Srednjovjekovna
Bosna, Eminex, Zagreb, 1994, 35-42; Tibor IVKOVI, Rama u titulaturi ugarskih kraljeva,
Zbornik radova Vizantolokog instituta, Beograd, 2004, 153-164.
181

emir o. filipovi

kraljevstva, ugarski vladari dali neku dravopravnu individualnost. S obzirom da

je razvitak ilirsko-dalmatinske heraldikepao upravo u drugu polovicu 15. stoljea,
tako nova Bosna Jagelonaca dobi maem oruanu ruku kao grb. Thallczy istie da
od onoga vremena slui taj u naemu misalu onako krasno izragjeni grb bez lava kao
bosanski zemaljski grb. Kao takav udomio se je u carskoj i kraljevskoj heraldici.29
Lajos Thallczy se sluio heraldikom i u sluajevima kada mu je ona mogla biti od
pomoi pri pokuajima da uspostavi pokidane rodoslovne veze koje je bilo nemogue
rekonstruirati na osnovu drugih dostupnih izvora. Tako nam je zabiljeio porodino
predanje po kojem je porodica Schrfenberg iz Kranjske i tajerske bila u srodstvu
sa bosanskom vladarskom dinastijom Kotromania. Thallczyjevo je zapaanje da
ta fiktivna veza upravo potjee od slinosti grbova dvaju porodica. Za to on navodi
genealogiju u kojoj je Valentin Preuenhuber 1646. godine isticao podudarnost dvaju
grbova. Iako je konstatirao da je grb Schrfenbergovaca sa krunom u titu, poznat u
izvorima od 1235. godine, slian grbu kojeg su Kotromanii od Tvrtka I nosili u svom
titu, ipak je ostao rezerviran prema ovoj konstrukciji istiui da se na prvobitnom
porodinom grbu Kotromania nalazila poprena greda sa po tri ljiljana u slobodnim
poljima. Tu se Thallczy nije zaustavio, te je izloio rezultate koje mu je ustupio austrijski
heraldiar Alfred Anthony von Siegenfeld (1854-1929), izvrsni poznavalac genealokih
i heraldikih odnosa unutranjo-austrijskih porodica. Naime, upozorio je na to da je
grb kojeg su na peatima od 1234. i 1248. godine imali gospodari tajerskog Rogatca
(Rohia) bio istovjetan sa porodinim grbom Kotromania. Prema Siegenfeldovim
istraivanjima, Thallczy upuuje na to da je Rogataki grad prije toga bio u svojini
porodice Gonowitz koja je prvobitno u svom grbu imala samo poprenu gredu kojoj je
tek kasnije dodala ljiljane, u emu bi se, prema Siegenfeldovom miljenju, mogao traiti
i uzrok kasnijem javljanju ljiljana u kotromanikom grbu.30
Rezultate svojih istraivanja na polju heraldike Lajos Thallczy je sabrao u
jedinstvenoj publikaciji posveenoj bosanskoj i srpskoj historiji srednjeg vijeka,
objavljenoj 1914. godine.31 Iako je u poglavlje koje je tematski bilo posveeno
29

THALLCZY, Vojvoda Hrvoja i njegov grb, 186-187.

Ljudevit THALLCZY, Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na
povelje krmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. XVIII, knj. 4, Sarajevo, 1906,
431-432; ISTI, Untersuchungen ber den Ursprung des bosnischen Banates mit besonderer
Bercksichtigung der Urkunden im Krmender Archive, Wissenschaftliche Mitteilungen aus
Bosnien und der Herzegowina, Bd. I, Wien, 1893, 237285.
31
Ludwig von THALLCZY, Sdslavische heraldische Studien, u: Studien zur Geschichte Bosniens
und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, Mnchen Leipzig, 1914, 263-322; ISTI,
Balkni (Dli-szlv) s Magyar czimerek s pecstbeli emlkek (Oklevelek s egyb forrsok,
Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grnenberg czimeres gyjtemnyei alapjn) (Els kzlemny),
Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1908-2, Budapest, 1908, 49-64;
ISTI, Balkni (Dli-szlv) s Magyar czimerek s pecstbeli emlkek (Oklevelek s egyb forrsok,
Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grnenberg czimeres gyjtemnyei alapjn) (Msodik, befejz
30

182

lajos thallczy i bosanska heraldika

pitanjima junoslavenske heraldike ukljuio i veinu dotadanjih svojih objavljenih

radova, knjiga je naila na dobar prijem jer je njena pozitivna recepcija u irim naunim
krugovima bila osigurana najvie zahvaljujui injenici da su ti radovi, sada prevedeni
na njemaki jezik, postali dostupni i domaim strunjacima koji su ih obilato
koristili i citirali. U uvodnom dijelu svojih heraldikih studija Thallczy posebno
istie podrku slubenih vlasti u otkrivanju i publiciranju historijskih spomenika s
heraldikom vrijednou. Konkretno navodi primjer zalaganja Benjamina Kllaya
da se objavi glagoljski misal hercega Hrvoja kojeg je iz Konstantinopolja donio
rmin Vmbry,32 kao i inicijativu tadanjeg zajednikog ministra financija da se
za Milenijsku izlobu u Ugarskoj 1896. godine skupe i izloe svi dostupni peati sa
bosanskih srednjovjekovnih povelja.33
Oslanjajui se na materijal koji mu je stajao na raspolaganju Thallczy je svoju
studiju podijelio na pet osnovnih tematskih cjelina:
I. Peati bosanskih banova;34
II. Bosanski kraljevski peati, heraldiki spomenici i izuavanje bosanske
heraldike;35
III. Grb i peati hercega Hrvoje;36
IV. Grbovi i peati obitelji Kosaa;37
V. Srpski grbovi i peati.38
U prva dva odjeljka svoje studije Thallczy se posvetio izuavanju peata bosanskih
vladara. Uz kvalitetne reprodukcije i detaljne opise, ali i neke greke u itanju legendi
i datiranju pojedinih peata, posebnu panju privlai njegova interpretacija grbovnih
elemenata zastupljenih na obraenim peatima. Naime, pri analizi peata ugarske
kraljice Elizabete, supruge kralja Ludovika I Velikog, koji je sauvan na njenoj povelji
kzlemny), Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1908-3, Budapest,
1908, 97-110.
32
Ljudevit THALLCZY, Glagoljski misal hercega Hrvoje u Eski-saraju u Carigradu, GZM, god.
IV, knj. II (april-juni), Sarajevo, 1892, 104107. O daljoj sudbini Hrvojevog misala vidi: Mara
HARISIJADIS, Misal Hrvoja Vukia nalazi se u Saraju, Slovo asopis Staroslavenskog instituta,
sv. 13, Zagreb, 1963, 243-245.
33
Nakon to su skupljeni, gipsani odljevci peata dopremljeni su u Zemaljski muzej Bosne i
Hercegovine u Sarajevu. Isto, 263-266.
34
Die Siegel der Bane von Bosnien, str. 270-275.
35
Bosnische Knigssiegel, Wappendenkmler und die Lehren der bosnischen Heraldik, str. 275-306.
36
Die Wappen- und Siegeldenkmler des Herzogs Hervoja, str. 306-309.
37
Die Wappen- und Siegeldenkmler der Familie Kosaa (Kosaa-Vuki), str. 309-311.
38
Serbische Wappen und Siegel, str. 312-322.
183

emir o. filipovi

iz 1386. godine, Thallczy je iznio tezu da bi grb s konjanikom, koji se nalazi na

lijevoj strani kraljiinog prijestolja nasuprot grbu Ugarske kraljevine, mogao imati
bosansko porijeklo. Svoje miljenje pravdao je injenicom da je vei broj analiziranih
peata Kotromania na svom reversu imao predstavu konjanika u trku i to se slian
motiv nalazio i na nadgrobnoj ploi kraljice Katarine u Rimu.39 Kasniji istraivai
su uspjeli dokazati da su konjanici i njihova oprema na peatima predstavljani u
svojoj stvarnoj a ne heraldiko-simbolikoj funkciji te da su predstave naoruanih
konjanika bile uobiajene u zapadnoevropskoj svragistici.40
Nakon to je predstavio bosanske vladarske peate, Thallczy se osvrnuo i na grbove
Bosne u dva njemaka grbovnika iz 15. stoljea koja do tada nisu bila iskoritena
za prouavanje junoslavenske heraldike. On je podvrgao detaljnoj analizi kodeks
Ulricha Richentala, kroniara sabora u Konstanzu (1414-1418),41 kao i grbovnik
Konrada Grnenberga, takoer graanina Konstanze.42
Iako je porijeklo ovih grbova bilo nepoznato i zagonetno, Thallczyju su vie bili
zanimljivi natpisi ispod grbova nego sami grbovi. Iz njih je, naime, proizalo izuzetno
zanimljivo genealoko-dinastiko pitanje identifikacije osoba kojima su pomenuti
grbovi bili pripisani.43 Uporeujui te natpise sa ostalim tekstom Richentalovog
zbornika on je doao do zakljuka da su dvije ene, koje Richental spominje kao
bosanske kraljice, ustvari bile sestre Sigismundove supruge, Barbare Celjske; starija
Elizabeta (die durchlutig Frstin frow Elisabeth, Knigin von Wossen), supruga
gorikog grofa Henrika IV (1376-1454), i mlaa Ana (die Hochgeboren Frstin Frau
Anna Knigin und Frau zu Wossent), supruga Nikole Gorjanskog (1367-1433).
39

THALLCZY, Studien zur Geschichte, 282-283.

Usp. Pavao ANELI, Neka pitanja bosanske heraldike, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. A,
19, Sarajevo, 1964, 157-172; Dubravko LOVRENOVI, Fojniki grbovnik, ilirska heraldika i
bosansko srednjovjekovlje, Bosna Franciscana, br. 21, god. XII, Sarajevo, 2004, 177.
41
Thallczy se u svojoj analizi sluio svim do tada poznatim izdanjima ovog rukopisa; najstarijim
poznatim primjerkom koji se uvao u arhivi grofova Knigsegg zu Aulendorf (iz Wrttemberga kod
Ravensburga), kojeg je u 50 komada odtampao (Lichtdruckausgabe) Dr. H. Sevin 1881. godine u
Karlsruheu, kao i kasnijim, ali neto irim, rukopisom istog djela koji se nalazio u vlasnitvu grada
Konstanza i kojeg je fotografski objavio Wolf 1869. godine u Stuttgartu, u tirau od 12 komada.
Thallczy je takoer koristio i tampane primjerke Richentalovog zbornika koji je izdavan u tri
navrata; u Augsburgu 1483, kod Sorga, u Augsburgu 1536. godine kod Steinera i u Frankfurtu
1575. godine kod Feyerabenda. Isto, 267-268. Nakon Thallczyjevog vremena gotovo sve verzije
rukopisa Ulricha Richentala objavljene su u brojnim kritikim i faksimilnim izdanjima.
42
Thallczy je znao da je original Grnenbergovog djela u posjedu Pruskog kraljevskog heraldikog
udruenja, da se istovjetna kopija na pergameni nalazi u kraljevskoj biblioteci u Mnchenu, te da
su upravo tu verziju rukopisa objavili grof Stillfried-Alcantara i Adolf M. Hildebrandt (Des Conrad
Grnenberg Ritter und Burger zu Costenz Wappenpuoch volbracht am nnden Tag des Abrellen,
de man zalt tusent vierhundert drii und achzig jar, In Lichtdruck herausgegeben von Dr. R. Graf
Stillfried-Alcantara und Adolf M. Hildebrandt, Berlin, 1875). Isto, 269.
43
Isto, 285-289.
40

184

lajos thallczy i bosanska heraldika

Thallczy se posebno osvrnuo na dinastike kombinacije koje su bile mogue u vezi

s Bosanskim kraljevstvom u vrijeme odravanja sabora u Konstanzu.
Drugi grb vezan za Bosnu, a koji se javlja u grbovniku Ulricha Richentala, bio
je grb neimenovanog bosanskog hercega (Slika 4). Thallczy se i u ovom sluaju
odluio da ne pristupi detaljnijoj analizi grbovnih elemenata, nego se usredotoio na
identifikaciju spornog hercega ija se zemlja, prema natpisu ispod grba, nalazila pod
osmanskom vlau (Herzog von Possen in der Thrgey). Iako su kasnija istraivanja
pokazala da se tu radilo o izmiljenom grbu hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia,44
Thallczy nije uoio fiktivne heraldike konstrukcije njemakog autora. Njegov
najvei propust s tim u vezi bio je da je navedene grbove posmatrao izolirano od
cjelokupne ideje Richentalovog zbornika. Ovaj amblem je inae, u kasnijem periodu,
postao amblem Bosne koji se konstantno susree na bosanskom grbu u ilirskim
grbovnicima, te je, posebno kao prijedlog bosanskih franjevaca, ulazio u obzir i za
slubeni Zemaljski grb Bosne i Hercegovine u pominjanoj raspravi.45

Slika 4. Grb bosanskog hercega iz

grbovnika Ulricha Richentala

44

Usp. Aleksandar SOLOVJEV, Prinosi za bosansku i ilirsku heraldiku, Glasnik Zemaljskog muzeja,
n.s. A, IX-X, Sarajevo, 1954, 87-137.
45
iro TRUHELKA, Jedno zanimljivo pismo bosanskog historiara fra Ante Kneevia, Narodna
starina asopis za etnografiju i historiju Junih Slovjena, knj. IX, Zagreb, 1930, 227-233.
185

emir o. filipovi

Zakljuak
Radovi Lajosa Thallczyja posveeni bosanskoj heraldici stoje na samim poecima
izuavanja te pomone historijske discipline u Bosni i Hercegovini. On se tom temom
poeo baviti u sklopu velike rasprave koja se otvorila o autentinombosanskom grbu
nakon Okupacije 1878. godine. Iako se, osim izvjetaja podnesenog Zajednikom
ministarstvu financija u ime Maarskog dravnog arhiva, u osnovi drao po strani od
generalne diskusije koja se kasnije razvila, ipak se kroz sve njegove radove kao tanka
nit provlai ideja o grbu Rame kao pravom grbu Bosne. Thallczy se nije u svojim
drugim heraldikim prilozima posebno osvrtao na primjenu rezultata istraivanja na
konani ishod odabira zemaljskih obiljeja za Bosnu i Hercegovinu, ali je nakon to
su bili usvojeni 1889. godine pokuavao za njih iznai historijska opravdanja.
Unato tome, ako se apstrahiraju politiki motivi njegovog bavljenja ovom
temom, i pojedini suvisli komentari koje je nametao u svojim tekstovima, ostaje
nam veliki doprinos Lajosa Thallczyja na razvoj heraldike u Bosni i Hercegovini.
On je svojim djelovanjem, dodue, vie doprinio identificiranju i postavljanju
heraldikih problema prije nego njihovom rjeavanju, ali je njegov istinski doprinos
toj disciplini u Bosni i Hercegovini sadran u otkrivanju i analizi do tada nepoznatog
i neobjavljenog heraldikog materijala, koji je, moglo bi se rei, pratio i njegov rad
na objavljivanju pisane izvorne grae za bosansku historiju. Thallczy je takoer
skrenuo panju na mnoge neiskoritene heraldike izvore koji su tek u kasnijem
vremenu propisno analizirani i postavljeni u historijski i heraldiki kontekst. On je,
koliko su to mogunosti dozvoljavale, doprinosio popularizaciji tema iz bosanske
heraldike na Zapadu, a rezultate stranih istraivaa je nastojao predstaviti domaoj
strunoj javnosti, te je na taj nain uveo potrebnu irinu i stvorio dobru osnovu za sve
budue analize bosanskih heraldikih izvora.

Bibliografija radova Lajosa Thallczyja koji se sadrajno

odnose na heraldiku
Lajos Thallczy: A Bosnyk czmer s zszl-krds, Archologiai rtesit, Uj
folyam I ktet, Budapest, 1881, 23-39.
Lajos Thallczy: Katalin Bosnyk kirlyn srkve, Archologiai rtesit, Uj
folyam V ktet, Budapest, 1885, 328-331.
Lajos Thallczy: Az Illyr czmergytemnyek (Els kzlemny), Turul A
Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1888-2, Budapest, 1888, 49-60.
Lajos Thallczy: Az Illyr czmergytemnyek (Msodik s befejz kzlemny,
tizennyolcz czmerrajzzal), Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg
Kzlnye, 1888-3, Budapest, 1888, 103-120.
186

lajos thallczy i bosanska heraldika

Lajos Thallczy: Az Ujlakyak sremlkei (Fnynyomatu kpmellklettel),

Archologiai rtesit, Uj folyam IX ktet, Budapest, 1889, 1-8.
Lajos Thallczy: De Missali glagolitico Hervoiae Commentatio historica,
u: Missale Glagoliticum Hervoiae Ducis Spalatensis, (Recensuerunt Vatroslav. Jagi,
Lajos Thallczy, Franz Wickhoff ), Auctoritate et impensis Regiminis publici
Bosniae et Hercegovinae, Vindobonae, 1891, 67-94.
Lajos Thallczy: Hervoja herczeg s czmere, Turul A Magyar Heraldikai s
Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1892-1, Budapest, 1892, 1-12.
Ljudevit Thallczy: Vojvoda Hrvoja i njegov grb, Glasnik Zemaljskog muzeja u
BiH, god. IV, knj. 1-4, Sarajevo, 1892, 170-187.
Ludwig Thallczy: Untersuchungen ber den Ursprung des bosnischen
Banates mit besonderer Bercksichtigung der Urkunden im Krmender Archive,
Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina, Bd. I, Wien, 1893,
237-285.
Ljudevit Thallczy: Genealoko-biografiki prilozi iz XIV. stoljea, u: Prilozi
k objanjenju izvor bosanske historije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god. V,
sv. 1, Sarajevo, 1893, 10-29.
Ljudevit Thallczy: Dva relikvijara supruge Sandalja Hrania u Zadru, u:
Prilozi k objanjenju izvor bosanske historije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH,
god. V, sv. 1, Sarajevo, 1893, 31-34.
Ludwig Thallczy: Herzog Hervoja und sein Wappen, Wissenschaftliche
Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Bd. II, Wien, 1894, 108-124.
Ludwig von Thallczy: Das Wappen der Familie Blagay, u: Die Geschichte der
Grafen von Blagay, Selbstverlag, Wien, 1898, 135-150.
Lajos Thallczy: Trtnet, Bosznia s Herczegovina Az Osztrk-Magyar
Monarchia rsban s kpben, XIX ktet, A Magyar Krlyi llamnyomda kiadsa,
Budapest, 1901.
Ludwig von Thallczy: Geschichte, Bosnien und Hercegovina Die
sterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Druck und Verlag der
kaiserlich-kniglichen Hof- und Staatsdruckerei, Wien 1901, 179276.
Ljudevit Thallczy: Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim
obzirom na povelje krmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, god.
XVIII, knj. 4, Sarajevo, 1906, 401444.
Lajos Thallczy: Bosnyk s szerb let- s nemzedkrajzi tanulmnyok (Els
kzlemny), Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 19071/2, Budapest, 1907, 1-24.

187

emir o. filipovi

Lajos Thallczy: Bosnyk s szerb let- s nemzedkrajzi tanulmnyok (Harmadik,

befejz kzlemny), Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai Trsasg Kzlnye,
1907-4, Budapest, 1907, 161-175.
Lajos Thallczy: Balkni (Dli-szlv) s Magyar czimerek s pecstbeli emlkek
(Oklevelek s egyb forrsok, Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grnenberg czimeres
gyjtemnyei alapjn) (Els kzlemny), Turul A Magyar Heraldikai s Genealogiai
Trsasg Kzlnye, 1908-2, Budapest, 1908, 49-64.
Lajos Thallczy: Balkni (Dli-szlv) s Magyar czimerek s pecstbeli emlkek
(Oklevelek s egyb forrsok, Ulrich v. Reichental, Konrad v. Grnenberg czimeres
gyjtemnyei alapjn) (Msodik, befejz kzlemny), Turul A Magyar Heraldikai
s Genealogiai Trsasg Kzlnye, 1908-3, Budapest, 1908, 97-110.
Lajos Thallczy: Bosnyk s Szerb let-s nemzedkrajzi tanulmnyok, FranklinTrsulat, Budapest, 1909.
Ludwig von Thallczy: Sdslavische heraldische Studien, u: Studien zur
Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, Mnchen
Leipzig, 1914, 263-322.

188

lajos thallczy i bosanska heraldika

Lajos Thallczy and Bosnian Heraldry

Emir O. Filipovi
Summary
The works of Lajos Thallczy dedicated to the research of Bosnian heraldry can
be placed at the very beginnings of study of this auxiliary historical discipline in
Bosnia and Herzegovina. His interest in the subject arose from the big debate about
the authenticBosnian coat of arms which was initiated after the occupation of
Bosnia and Herzegovina by Austro-Hungary in 1878. Even though he, apart from
his official report which he presented to the Ministry of finances on behalf of the
Hungarian state archives, did not take a larger part in the general discussion which
developed later on, the idea about the coat of arms of Rama as the coat of arms of
Bosnia is present throughout all of his other works. Thallczy did not especially
refer to the application of research results to the final choice of state emblems for
Bosnia and Herzegovina, but after they were subsequently accepted in 1889 he tried
to find historical grounds to justify them.
If we put aside the political motives of his interest in this subject, and some
unnecessary comments which he tried to impose in his works, we are left with a
significant contribution of Lajos Thallczy to the development of heraldry in
Bosnia and Herzegovina. Although he brought more to the identification and
defining of heraldic problems rather than solving them, his true contribution to this
discipline in Bosnia and Herzegovina can be contained in the revelation and analysis
of previously unknown and unpublished heraldic materials, which went in hand
with his work on the publishing of written sources for the study of Bosnian history.
Thallczy also hinted at many unused heraldic sources which have been properly
analysed and placed into historical context only later on. He tried to popularise
themes from Bosnian heraldry in the West, and he also tried to present the results of
foreign researches to the Bosnian scientific community, thus introducing a necessary
width and a solid basis for the future research of Bosnian heraldic sources.

189

Izvorni znanstveni rad

UDK 94:929 Mustafa Ali(497.6)1570/1577

elma kori

Sedam godina u Bosni: Mustafa l (1570-1577)

Abstrakt:

Predmet rada je Mustafa sin Ahmedov iz Gelibolua (1540-1600), poznatiji pod

pseudonimom l, jedan od najznamenitijih osmanskih birokrata i intelektualaca
16. stoljea. Iako l nigdje ne navodi etnike korijene svojih predaka neki posredni
dokaz ukazuju da bi oni mogli biti bosanski. Jedan dio svog ivota, sedam do osam
godina, l je proveo u Bosni o emu je ostavio tragove u svojim djelima.
Kljune rijei:
Mustafa l Gelibolulu, Ferhad-beg Sokolovi, Osmanlije, Bosna
Mustafa sin Ahmedov iz Gelibolua (1540-1600), poznatiji pod pseudonimom
l, jedan je od najznamenitijih osmanskih intelektualaca 16. stoljea. U isto
vrijeme on je historiar, pisac i pjesnik. Nakon zavretka kolovanja u medresama,
prva njegova sluba bila je sluba divan-katiba u Ktahyi na dvoru budueg sultana
Selima II.1 Nakon toga, on obavlja niz razliitih funkcija pod pokroviteljstvom svoga
mecene Lala Mustafa-pae Sokolovia.2 to se tie njegovog stvaralakog opusa moe
se rei da je bio vrlo uspjean pjesnik i pisac; napisao je vie od pedeset poetskih i
proznih djela. Najpoznatije njegovo djelo jeste opsena historija pod nazivom Knh
l-ahbr, koju je zapoeo pisati poetkom 1000. (1591) godine.3
1

Kao i u prijestonici Osmanske drave, gdje je bio sultanski divan, tako je i u svakoj pokrajini postojao
pokrajinski divan, centralna pokrajinska uprava gdje se raspravljalo o svim vanijim poslovima. Meu
inovnicima divana bio je i divan-katib, sekretar pokrajinskog divana i u tom svojstvu prisustvovao
njegovim sjednicama, l sam nije bio njegov lan nego izvrni organ. abanovi, Hazim: Bosanski
divan, POF XVIII-XIX/1968-69, Sarajevo, 1973. str. 33.
2
Lala Mustafa-paa Sokolovi jedan je od lanova znamenite porodice Sokolovi, roak velikog vezira
Mehmed-pae Sokolovia. Bio je lala-vaspita princa Selima, kasnijeg sultana Selima II. Njegova
velika zasluga je osvajanje Kipra i irvana. Kao serasker osmanlijske vojske zapovijedao je i u ratu
protiv Perzije 1578-79. Njegova velika elja da postane veliki vezir nije se ostvarila. Umro je 1580.
godine. Zlatar, Behija: O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI
stoljeu, Prilozi Instituta za istoriju, XIV, br. 14-15, Sarajevo, 1978, str. 112.
3
Vie o ostalim djelima ovog autora vidjeti u. Cornell H. Fleischer: Bureaucrat and Intellectual in the
Ottoman Empire: The Historian Mustafa Al (1541-1600), Princeton University Press, Princeton,
New Yersey, 1986. (dalje: Fleischer: Mustafa l)
191

elma kori

Iako l nigdje ne navodi etnike korijene svojih predaka, ameriki historiar

Cornell H. Fleischer smatra da bi oni mogli biti bosanski. Prema njemu, posredni
dokaz za to jeste injenica da u diskusijama o glavnim etnikim grupama zastupljenima
u Osmanskom carstvu, naroito u okvirima vladajue elite, l redovito na prvom
mjestu uglavnom istie Bonjake. Ova sklonost ka Bosni moe se vidjeti i u sluaju
etnikog razdora i rivalstva meu albanskim i bosanskim elementima devirme,
koje postaje oito krajem 16. stoljea. Naime, tom prilikom l se uvijek istie antialbanskim stavom, odnosno kao bosanski pristaa.4 injenica da je upravo Veliki
vezir Mehmed-paa Sokolovi bio taj koji je lija postavio za sekretara svoga roaka
Ferhad-bega mogla bi takoer ii u prilog ovoj tvrdnji. Naime, poznato je da je
Mehmed-paa oko sebe okupljao blie i dalje roake iz Bosne. Kako su mu oni postali
najvri oslonac prema njihovom kretanju u slubi mogu pratiti i njegove politike
zamisli. U jednom trenutku, oni su se gotovo svi, zajedno s njegovim sinom Kurdbegom, nali na poloajima krajinika izmeu Budima i Hercegovine.5 S obzirom na
to, Mehmed-paa sigurno ne bi odredio Alja za navedenu slubu da ovaj nije bio i u
tom smislu podoban.

Na granici u Klisu
U djelu Heft Meclis, ije je tema osvojenje Sigeta (7. septembar 1566.), smrt
sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566) i dolazak sultana Selima II (15661574) na prijesto, l obasipa hvalom Mehmed-pau Sokolovia, velikog vezira
(1565-1579). Obraajui se Mehmed-pai direktno, trai od njega slubu na dvoru i
redovan prihod. Meutim, Mehmed-paa udovoljava njegovom zahtjevu tek nakon
dueg vremena; dodjeljuje mu funkciju sekretara Ferhad-bega Sokolovia6 koji je u
to vrijeme bio sandakbeg Klikog sandaka.7
Novim namjetenjem l nije bio zadovoljan jer je na taj nain bio udaljen od
prijestonice. U djelu Nshat s-seltn iz 1581. godine, l se ali na Mehmed-pau
4

Fleischer: Mustafa l, str.16.

Radovan Samardi: Mehmed Sokolovi, Beograd, 1975, str. 34. (dalje: R. Samardi: Mehmed
Sokolovi).
6
Ferhad-beg Sokolovi, blizak je roak velikog vezira Mehmed-pae Sokolovia. Funkciju klikog
sandakbega obavljao je od 1566-1573. godine, a zatim je premjeten na funkciju sandakbega
Bosanskog sandaka koju je obavljao do 1580. godine. Nakon to je 1580. godine uspostavljen
Bosanski ejalet, Ferhad-beg postaje prvi namjesnik tog ejaleta i dobiva titulu paa. Farhad-paa je na
toj funkciji ostao do 1588. godine kada biva premjeten za namjesnika Budimskog ejaleta. U Budimu
je ubijen 1590. godine, a tijelo mu je preneseno u Banju Luku, u turbe pored damije Ferhadije koju
je podigao 1587. godine. Ferhad-paino turbe i damiju sruili su Srbi u toku agresije na Bosnu i
Hercegovinu, 07.05. 1993. godine.
7
Fleischer: Mustafa l,str. 58.
5

192

sedam godina u bosni: mustafa l (1570-1577)

smatrajui da je to to ga je poslao na samu granicu Osmanskog carstva bio neki oblik

egzila:
Dok sam ekao, pitajui se
da li e svjetlo njegove naklonosti u izobilju osvjeiti cvijee u vrtu
mojih nadanja, da li e tragovi njegove iskrene samilosti donijeti ljepotu i
svjeinu cvijetnom krevetu mojih elja i ambicija,
Iznenada sam od njega bio poastvovan uslugom za koju molio nisam:
poslao me na samu granicu Rumelije, smatrajui ispravnim to to me alje
na sam kraj svijeta.8
l se pridruio Ferhad-begu Sokoloviu, tadanjem klikom sandakbegu, u ljeto
1570. godine. O svom boravku u ovoj regiji ostavio nam je vrlo malo podataka. Kako
znamo, ovo je bio veoma buran period na navedenom podruju, na samoj granici
sa Mletakom republikom. Dok su braa Sokolovii, Mustafa-paa, vezir budimski
i njegov mlai brat, Mehmed-beg, sandakbeg bosanski, kasnije poznat kao Lala
Mehmed-paa Sokolovi, uvali granicu prema Habsburkoj monarhiji, njihov roak
Ferhad-beg, kliki sandakbeg ratovao je protiv Mleana, napadajui Novigrad,
Split, Zadar i okolinu ibenika. tienik svog velikog roaka Mehmed-pae, Ferhadbeg, uspio je da se istakne vojujui protiv Mleana kojima je oteo Zemunik, Brodin,
Bijelu Stijenu i Ozren.9 Dosta je doprinio osvajanjima u Skradinu, Drniu, Vrani i
Obrovcu. Pored toga, osvojio je i Plonik, kulu Vievo i plodni Tinj.10
Izgleda da je i sam l bio doista iznenaen ovakvim stanjem na uvijek nemirnim,
rubnim dijelovima Osmanske imperije. Kao timarlija11 na granici gdje su borbe bile
sastavni dio svakodnevice, pored sekretarskih poslova, l je morao obavljati i neku
vojnu dunost. Budui da je bio vie ovjek pera,12 ini se da je bio okiran saznanjem
da e biti ukljuen u ratna zbivanja kao aktivni uesnik. Meutim, iz njegovih rijei
izvire i ponos zbog toga to se i na taj nain borio za svoju vjeru jer kae: Ukratko,
8

Andreas Tietze: Mustafa ls Counsel for Sultans of 1581, edition, translation, notes, II, Wien, 1979,
(dalje: Tietze: Counsel II), str. 73, 199.
9
Samardi, Radovan: Mehmed Sokolovi, Srpska knjievna zadruga, II izdanje, Beograd, 1975, str.
362. (dalje: R. Samardi: Mehmed Sokolovi)
10
Tralji, Seid: Nin pod udarom tursko-mletakih ratova, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv.16-17,
Zadar, 1969, str. 535-542
11
Timarlija-pripadnik vojnog stalea kojem je davan na uivanje timar (tur.tmar- vojno leno), tj.
posjed koji je donosio godinji prihod do 20.000 aki.
12
Hasan Kafija Pruak razvrstava ljude na etiri stalea: Prvi stale odreen je za mai sainjavaju
ga vladari, carevi, veziri i ostali vojnici. Drugi stale su ljudi odreeni za pero, a sainjavaju ga
uenjaci, mudraci i ostali poteni i dobriljudi priljeni molitvi. Trei stale su poljoprivrednici
a sainjavaju ga raja i beraja, a etvrti stale su zanatlije i trgovci. Hasan Kafija Pruak: Temelji
mudrosti o ureenju svijeta, u: Izabrani spisi, preveo: Amir Ljubovi, Sarajevo, 1983, str. 93.
193

elma kori

osam(!) punih godina dizao sam svoj ator u divljini ratovanja i po devet mjeseci svake
godine ustajao sam da obavim molitvu za uspjeh kampanje. Zajedno sa borcima za
vjeru ulagao sam ogromne napore za Sveti Rat, i teio da se ubrojim meu najbolje, uz
pomo moje sablje natopljene krvlju.13
Kako je vrijeme prolazilo, shodno zalaganjima, l je napredovao te za svoju
slubu dobio zeamet od 60.000 aki.14 O tome govori i u djelu Nshat s-seltn:
ekajui da noi i dani prou, ovakvom slubom sam uspio da steknem zeamet od
60.000. Sluei u isto vrijeme i sabljom i perom, postao sam da mi nema ravnog na
granici Bosanskog sandaka.15 Dalje on izraava zahvalnost Mehmed-pai Sokoloviu
jer mu je pruio priliku da postane gazija i pobono kae da e mu to sigurno ii u
prilog na Sudnjem Danu.

U Bosni
Jedan dio svog ivota l je proveo u Bosni. O tom periodu ostavio je tragove u
svojim djelima. Naime, kada je 1573. godine Ferhad-beg postavljen za sandakbega
Bosanskog sandaka, poveo je i lja sa sobom u novo sjedite, Banju Luku. To je
bio period kada Ferhad-beg je bio zaokupljen stalnim ratnim pohodima. Godine
1575. izvojevao je i jednu od najznaajnijih pobjeda nad habsburkom vojskom, na
rijeci Radonji. Udruen sa krajinicima iz Livna, Pakraca, Poege i drugih susjednih
oblasti, sa oko deset hiljada vojnika i sedam topova, Ferhad-beg je izvrio napad na
vojne snage barona Herberta von Auersberga, vrhovnog kapetana Hrvatske krajine.
Iz jednog izvora datiranog 10. ramazana 983. (14. decembra 1575) godine, vidimo
da je povod za ovaj Ferhad-begov poduhvat bilo to to je Opergar sa prokletim
nevjernicima napao tvravu Novi s ciljem da pljaka i unitava...16
Na bojitu su Osmanlije napali direktno kapetana i skinuli mu glavu. Pobili su
200 i zarobili oko 2000 ljudi. Kako bi dobili to veu otkupninu, nastojali su da
meu zarobljenicima bude to vei broj plemia i vojnih zapovjednika. Tako se meu
njima naao i kapetanov sin, Wolf Engelbert. Dok je bosanski sandakbeg Ferhadbeg vodio pregovore sa roacima zarobljenika o otkupnini, kroz Carigrad je prolazila
trijumfalna povorka na njenom elu stupali su vojnici iz pograninih krajeva s dugim
crvenim kapama kakve se nose u Bosni. Zatim su na dugim kopljima pronijete
glave pobijenih neprijatelja, prije svih glava kapetana Auersperga, a za njima su nosili
zaplijenjene zastave; prola je i grupa zarobljenika sa tekim sindirima na vratu...17
13

Tietze: Counsel II, str. 73, 200.

Zeamet- vojno leno koje je donosilo godinji prihod od 20.000 do 100.000 aki.
15
Tietze: Counsel II, str. 73, 200.
16
Istanbul, Babakanlk Arivleri, Mhimme Defterleri, XXVII
17
R. Samardi: Mehmed Sokolovi, str. 451
14

194

sedam godina u bosni: mustafa l (1570-1577)

I poznati historiar Ibrahim Alejbegovi Peevija, sestri Ferhad-begov, o ovome

pie sljedee: U vrijeme kad je Mehmed-paa Dugi bio veliki vezir, Ferhad-beg je
postavljen za sandakbega Bosne (...) Imao je mnogo uspjeha u osvajanjima u Bosni,
vie puta je unitio nevjernike, tolike zemlje je poharao, ak je u vrijeme kad je
Murad-han stupio na prijestolje, odsjekao glavu prokletnika po imenu Aupegar, koji
je bio hrvatski komandant, a sina mu zarobio. U vrijeme vlasti Murad-hana, bio je
to prvi zarobljenik i prve glave koji su stigli u Istanbul. Sretni padiah je generalovog
sina poklonio njemu. On ga je oslobodio uz cijenu trideset hiljada zlatnika i sto
muslimanskih zarobljenika. S ovim novcem je dao da se sagradi damija u Banjoj
Luci.18 Kako je vijest o ovoj velikoj osmanskoj pobjedi kod grada Budakog na
rijeci Radonji, pritoci Korane, u Carigrad stigla u osvit 22. septembra 1575. godine,
najvjerovatnije je upravo l bio taj koji je napisao, a moda ak i lino donio ovu
obavijest o pobjedi, fethnamu, u prijestonicu. Naime, l je bio Ferhad-begov
sekretar divana, te, izmeu ostalog, obavljao i svu slubenu prepisku sa Istanbulom.
To potvruju i brojna zvanina pisma koja je l sastavljao za Ferhad-bega, a koja
je zajedno sa nekim drugim pismima kasnije uvrstio u zbirku Mene l-ina.19 Iz
sadraja jednog pisma iz navedene zbirke vidimo ta je bio povod ovog konkretnog
pohoda i bitke na Radonji.20
Za vrijeme svog boravka u ovoj regiji, l je imao i jo neke dunosti pored vojnih
i sekretarskih. On naglaava da su njegova esta putovanja izmeu Bosne i Istanbula
poduzimana u okviru dravne slube. Moe se pretpostaviti da je on bio neka vrsta
oficira za vezu izmeu centralne i pokrajinske vlade ili povjerljivi kurir Ferhad-begov
u toku pregovora Osmanlija sa Mleanima i Habsburgovcima.21

Literarna aktivnost
U toku prve etiri godine koje je proveo na granici u Klikom i Bosanskom
sandaku, l je pisao samo slubena pisma i vrlo malo poezije. Jedino ga je
dolazak sultana Murada III (1574-1595) na prijesto ponukao na neto intenzivniju
literarnu aktivnost. Ponovo je poeo sanjati o pjesnikoj slavi i ivotu na dvoru i
nanovo pregledao divan kako bi ga mogao prezentirati u javnosti. Prvi svoj divan
Vridat l-enika l je napisao u Banjoj Luci. Nove pjesme posvetio je uglavnom
slutanu Muradu III, a nekoliko pjesama posvetio je njegovom mladom sinu, princu
Mehmedu. U uvodu Varidata kae da je divan napisao izmeu ramazana i evala 982.
18

Peevi, Ibrahim Alajbegovi: Historija 1(1520-1576), Predgovor, prijevod i biljeke Fehim

Nametak. El-Kalem-Orijentalni institut, Sarajevo, 2000, str. 373. (dalje: Peevija: Historija I)
19
Fleischer: Mustafa l str. 60.
20
Mene l-in, rkp. Sleymaniye Ktp, Veliyuddin 1916, 201-202.
21
Fleischer: Mustafa l, str. 61.
195

elma kori

h.g i to u ast Muradovog stupanja na prijesto,. Ako je to tano, onda je nezvanina

vijest o ustolienju novog sultana, koje se desilo 8. ramazana 982. (22. decembra
1574) godine stigla u Bosnu veoma brzo. Meutim, l vjerovatno nije radio u
kontinuitetu, s obzirom na to da je, kako smo ranije vidjeli, u ovom periodu Ferhadbeg bio intenzivno ukljuen u vojne aktivnosti.
U pauzi izmeu ratnih pohoda, na zahtjev Ferhad-bega, Mustafa l je u Banjoj
Luci proveo zimu prevodei s arapskog jezika djelo Irk t-tevarh. Prijevod je
naslovio Zbdet t-tevrh, i posvetio ga Ferhad-begu i njegovom roaku velikom
veziru Mehmed-pai Sokoloviu. Prijevod i prijepis ovog djela zavrio je u mjesecu
muharemu 983. (april-maj 1575) godine u kasabi Banjoj Luci u sandaku Bosna.22

Prijatelji i pjesnici
Iako je u Bosni l uao u novo kulturno okruenje i novi sistem, izgleda da se
veoma dobro prilagodio tom ambijentu. Ovdje, na rumelijskoj granici Osmanskog
carstva, koja je bila neposredno uz hriansku teritoriju, i u drugoj polovini 16.
stoljea jo je bio vrlo iv duh gaze 14. i 15. stoljea. Kao obrazovan Osmanlija, l je
apsorbovao dosta od tog duha tokom svog boravka u Bosni, uprkos tekoama ivota
na granici, gdje su stalni prepadi i stroga pogranina pravila bila dio svakodnevice.23
U svojim djelima l konstantno povezuje Bosnu sa svetim ratom i opisuje je
kao mjesto sastanka gazija cijelog svijeta i izvor pouzdanih ratnika za vjeru svih
krajeva.Sa jednim takvim gazijom, l-begom Malkoeviem, kojeg je posjetio
u Klisu 1576-77. godine, l je bio blizak prijatelj. Predak l-begov, Malko-beg,
je bio utjelovljenje rumelijskog akindije24 koji se od obinog timarlije, uzdigao do
pozicije sandakbega.
Meu pjesnicima s kojima je l prijateljevao u Bosni bio je Jahj-beg, koji je na
neki nain bio u slinoj situaciji kao i l. Jahja-beg je bio pjesnik koji je obeavao
i ija je karijera u administraciji izgledala izvjesna. Meutim, nakon pogubljenja
princa Mustafe 1553, Jahja-beg je spjevao elegiju u kojoj je optuio tada biveg velikog
vezira Rustem-pau za tu aferu. Elegija je postala vrlo popularna, a Rustem-paa je bio
veoma ljut. Kada je ponovo doao na funkciju velikog vezira 1555. godine, Rustempaa je pokrenuo istragu protiv Jahja-bega i razrijeio ga funkcije. Meutim, optube
protiv Jahja-bega nisu bile dovoljne za pogubljenje, a kao pripadnik vojne klase nije
smio biti ostavljen bez prihoda. Tako je za kaznu Jahja-beg poslat u Zvornik gdje mu
22

Isto, str. 66-68.

Fleischer: Mustafa l, str. 65.
24
Akindija (tur. aknc) - pripadnik vojnog reda osmanske vojske u pograninim sandacima u Evropi
koji su predstavljali jurinu konjicu za upade u neprijateljska podruja.
23

196

sedam godina u bosni: mustafa l (1570-1577)

je dat na uivanje zeamet u iznosu od 30.000 aki. Tu su se vjerovatno Jahja-beg i l

sreli oko 1574-75. godine. Zadivljen ljevom reputacijom Jahja-beg mu je poslao
svoj divan na recenziju.25
Jo jedan pjesnik s kojim je prijateljevao l u Bosni jeste n, pjesnik iz Sarajeva.
Na osnovu toga moemo pretpostaviti da je nakon Ferhad-painog premjetenja
u Bosanski sandak, l vjerovatno proveo neko vrijeme i u Sarajevu. Spomenuti
pjesnik ani pisao je nazire26 na neke ljeve pjesme. U Knh l navodi i neke
anijeve stihove, a za njega kae da je Bosnasaryndan ulem zmresinin uar-yi
gazel-seryndandr.27 To bi znailo da je ovaj pjesnik iz skupine sarajevskih uenjaka
i da je preteno pisao gazele.28
Iako nigdje nije posebno istaknuto da se druio sa pjesnikom Sebzijem, ljeve
ga spominje na nekoliko mjesta i to u veoma pozitivnom svjetlu. U Knh, prema
Tietze-ovom prijevodu na engleski jezik, ima jedna pria u kojoj se spominje Sebz
koji dolazi prvi put na predstavljanje Ferhad-begu:
Pjesnik iji mahlas je bio Sebzi, bosanski zaim, sa kojeg su tragovi
razuma i inteligencije isijavali kao da je samo jarko sunce dolo u posjet
begu, doao je da osjeti zadovoljstvo osvjeenje u razgovoru s njim. /R64r/.
Beg ga upita: Kako ti je ime i pod kojim imenom te poznaju u tvojoj zemlji?
On odgovori da je poznat pod imenom Sebzi i da je samo jedna mirisna
biljka u vrtu spoznaje.
Dalje, l kae da je Ferhad-beg ismijavao ovog pjesnika i openito se negativno
odnosio prema njemu. Meutim, neki drugi podaci govore suprotno. Naime, na
Ferhad-painoj vakufnami29 iz 995. (1587) godine, kao prvi potpisnik nalazi se
upravo ovaj pjesnik, Sebzi elebi sin Abdurrahmanov.30 Pretpostavlja se da je on i
autor Ferhad-paine vakufname. Spomenuta vakufnama i ovaj natpis upuuju nas na
to da je Sebzi bio dobar stilista i vrstan pjesnik. Iz ljevog iskaza vidjeli smo i to da
Sebzi nije bio porijeklom Bonjak kao i da je bio u vojnoj slubi jer je uivao zeamet.
Sebzi je po svoj prilici ostao ivjeti u Banjoj Luci gdje je stekao dobru reputaciju
25

Fleischer: Mustafa l, str. 64.

Nazra je pjesma spjevana po uzoru na pjesmu drugog pjesnika, oponaajui je formom i porukom,
l izraena drugim rijeima.
27
Knhl ahbrn tezkire ksm, hazrlayan: Mustafa Isen, Ankara, 1994, str. 310.
28
Gazel je najea forma divanske poezije u kojoj su pjesnici opjevavali vlastite osjeaje. To je pjesma
od najmanje pet distiha koja ima za temu ljubav, ljepotu, radost.
29
Vakufnama Ferhad-pae Sokolovia, prevela: Fazileta Cviko, Vakufname iz Bosne i Hercegovine
(XV i XVI vijek), Monumenta Turcica, IV/1, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985, str. 232.
30
elebi se moe rei za svakoga kome se moe pripisati osobina znanosti, savrenstva i pouzdanosti
u djelima, a u ovo ne mogu ui porijeklo i bogatstvo.Hasan Kafija Pruak: Traktat o izrazu
ele bi, preveo: Fehim Nametak u: Izabrani spisi, Sarajevo, 1983, str. 87.
26

197

elma kori

i meu nekim Ferhad-painim prijateljima. Godine 1003. (1594-95), napisao je

hronogram na damiji Arnaudiji iji je osniva Hasan Defterdar, bosanski timardefterdar, savremenik i prijatelj Ferhad-pae Sokolovia.31
Prema tome, prvi susret Sebzija i Ferhad-bega desio se u vrijeme dok se i l
nalazio u Bosni u slubi Ferhad-bega, znai izmeu 1573. i 1577. godine. Ako je
Sebzi bio u Banjoj Luci uz Ferhad-bega i u vrijeme legalizacije njegove vakufname
1587.godine, te bio prvi svjedok na navedenoj vakufnami, a najvjerovatnije i njen
autor, onda smatram da je l bio u krivu; Sebzi sigurno ne bi ostao najmanje deset
godina uz nekoga ko nije dobro postupao prema njemu.
U proljee 984. (1577) godine, sa 36 godina, l je ve ostavio svoj zeamet,
napustio Bosnu zauvijek i krenuo u Istanbul da trai namjetenje na dvoru. Ve 1578.
godine postavljen je na funkciju timar defterdara Halepa.

31

Mujezinovi, Mehmed:Turski natpisi XVI vijeka iz nekoliko mjesta BiH, POF III-IV, 1952-53,
Sarajevo, 1953, str. 482.

198

sedam godina u bosni: mustafa l (1570-1577)

Seven Years in Bosnia: Mustafa l (1570-1577)

Elma Kori
Summary
Mustafa son of Ahmed from Gelibolu (1540-1600), better known under the
pseudonym l, is certainly one of the most remarkable Ottoman bureaucrats and
intellectuals of the 16th century. Even though he does not mention the ethnic roots
of his ancestors, the American historian Cornell H. Fleischer, on the basis of some
direct evidence, assumes that they might be Bosnian. We gather from ls works
that he spent a part of his life in Bosnia. His first official function in this region
was the secretary of divan of Klis sanjak-bey, Ferhad-bey Sokolovi, in the summer
of 1570. As a timar holder on the border, where battle combats were a part of every
day life, beside the job of secretary, l also performed some military duties. As time
passed by, according to his efforts, l was promoted and received for his services a
zeamet with the sum of 60.000 ake. When Ferhad-bey became sanjak-bey of the
Bosnian sanjak, he took l with him to his new residence in Banja Luka. During
the first four years that he spent on the border in the sanjaks of Klis and Bosnia, in
the breaks between military campaigns, l wrote official letters and some poetry.
Throughout his stay in Bosnia he was in the company of such poets as Yahya-bey,
Shani and Sebzi. l left Bosnia in the spring of 984 AH (1577 AD).

199

Izvorni znanstveni rad

UDK 94(497.6 Biha)15/17

arifa isakovi

Bihaka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljee)

Abstrakt:
Prilog sadri pregled historiografske literature koja tretira historiju podruja
Bihake krajine u periodu od 16. do kraja 18. stoljea. Saeto je prezentiran sadraj
vanijih studija, monografija i lanaka, sa bibliografskim podacima u napomenama.
Manje znaajni lanci i prilozi, sa bibliografskim podacima, objavljeni u periodici
od Drugog svjetskog rata samo su navedeni u napomeni. Istaknuta su pitanja o
kojima postoji odreena historiografska literaratura, ali koja nisu u potpunosti
apsolvirana. U prilogu je ukazano na teme koje do sada uope nisu bile predmet
naunog istraivanja, a koje je potrebno istraiti da bi se upotpunila slika historije
ovoga podruja u prva tri stoljea osmanske vladavine.
Kljune rijei:
Bihaka krajina, Pounje, Bosanska krajina, Unsko-sansko podruje, Vojna krajina
Proces osvajanja i uspostave osmanske vlasti u Pounju i Prekounju obradio je
Hazim abanovi u svojoj studiji Bosanski paaluk, otvarajui pitanje osnivanja
Bihakog sandaka. Prije objavljivanja njegove studije postojalo je miljenje
da je za Bosansku krajinu bio organiziran poseban sandak jo 1512. godine.
Sjedite tog sandaka prvo je bilo u Kamengradu (1512-1565), zatim u Krupi
(1565-1578), a kada je osvojen Ostroac (1578) preneseno je tamo i tu ostalo do
osvajanja Bihaa 1592. godine.1 Tvrdnju da je za Bosansku krajinu jo 1565. godine
obrazovan poseban sandak prvi je iznio Radoslav Lopai u svojoj monografiji
Biha i Bihaka krajina.2 Ona se u nauci odrala vie od pola stoljea i tek je
u spomenutoj studiji Hazima abanovia podvrgnuta ozbiljnoj naunoj kritici. S
obzirom da za tvrdnje o osnivanju Bihakog sandaka 1578. i 1592. godine ne
postoje dokazi, osim izvjetaja koje je napisao Josef Hammer u knjizi Geschichte
des Osmanischen Reiches, abanovi smatra da se one u nauci ne mogu odrati.
1

Hazim, abanovi, Bosanski paaluk, Djela XIV, Odjeljenje istorijskio-filolokih nauka Naunog
drutva BiH, knj. 10, Sarajevo, 1950, str. 82 (dalje: Hazim, abanovi, Bosanski paaluk)
2
Radoslav, Lopai, Biha i Bihaka krajina, Zagreb, 1890.
201

arifa isakovi

Prikazao je upravnu podjelu Bihakog sandaka, ali je istakao da nema dovoljno

poznatih i dostupnih izvora o njegovoj sudsko-administrativnoj podjeli, niti o
njegovoj krajiko-kapetanijskoj upravi. Konstatujui da nema nikakvih pouzdanih
podataka koji potvruju tezu da je Bihaki sandak osnovan 1592.godine i da je
najstariji spomen tog sandaka u jednom dokumentu iz 1620. godine, abanovi
je ostavio i dalje otvorenim pitanje osnivanja ovog sandaka.
Prilog rjeavanju pitanja osnivanja Bihakog sandaka dao je i Adem Handi
u radu O organizaciji Vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeu. Na osnovu
popisa pogranine vojske iz 1616. godine, u kome se spominje Bihaki sandak, on
je konstatovao da je taj sandak osnovan poslije 1604, a prije 1616. godine.3
Historiografija nije rijeila ni problem privremenog ukidanja Bihakog sandaka
i njegovog ukljuivanja u teritorijalni okvir Bosanskog ili Likog sandaka tokom
druge polovine 17. stoljea. Prema abanoviu, ovaj sandak, koji je dodjeljivan kao
arpaluk bosanskim paama i defterdarima, definitivno je ukinut 1711.4 godine. Na
osnovu jednog dokumenta iz 1714. godine u kome se spominje bivi janjiarski aga
Mustafa-paa kao mutesarif (sandakbeg) sandaka Biha, Enes Pelidija je korigovao
shvatanja dosadanje nauke. Na osnovu navedenog dokumenta konstatovao je da
je Bihaki sandak definitivno ukinut u toku mletako-austrijsko-osmanskog rata
1714.-1718.godine.5
Od velikog znaaja za prouavanje povijesti gradova u Pounju je djelo Midhata
Kozliia Unsko-sansko podruje na starim geografskim kartama.6 U njemu su
sadrane stare geografske karte Unsko-sanskog podruja koje se uglavnom poklapa
sa granicama nekadanjeg Bihakog sandaka. Prezentirani kartografski materijal
dopunjen je toponimijom Unsko-sanskog podruja sa izvornim nazivima i njihovom
ubikacijom.
Utvreni gradovi koji su uli u sastav Bihakog sandaka prvi put su prikazani u
spomenutoj monografiji Radoslava Lopaia Biha i Bihaka krajina, koja i danas
predstavlja polazite u istraivanju tema koje tretiraju ovo podruje. Lopai je u svojoj
monografiji dao opis geografskog poloaja i pregled povijesti gradova: Bihaa, Biele
Stiene, Brekovice, Buevia, Buima, Cazina, Hresnog, Izaia, Jezerskog, Kladue,
Krupe, Menia, Mutnika, Obrovca, Ostroca, Otoke, Pei, Podzvizda, Vrnograa,
Ripa, Sokoca, turlia, Todorova i Trca. U monografiji je prikazana povijest samo
3

Adem, Handi, O organizaciji Vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeu, Prilozi Instituta
za istoriju, God. XXIII/1988, br. 24, Sarajevo, 1988, 45-60.
4
Hazim, abanovi, Bosanski paaluk, str. 85
5
Enes, Pelidija, Od Karlovakog do Poarevakog mira 1699-1718, Sarajevo, 1989, str. 47 (dalje: Enes
Pelidija, Bosanski ejalet)
6
Midhat, Kozlii, Unsko-sansko podruje na starim geografskim kartama (izbor karata, planova i
veduta u kontekstu historije Unsko-sanskog podrja od kraja 15. do poetka 18. stoljea), Sarajevo
Biha, 2003.
202

bihaka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljee)

pojedinih gradova s lijeve strane Une, a ostali se tek spominju u kontekstu povijesti
navedenih gradova. U sadraju je uoljiv nedostatak osmanskih izvora za povijest
ovih gradova nakon njihovog pada pod osmansku vlast. Lopaieve tvrdnje temelje se
samo na podacima iz zapadnih izvora, ali, bez obzira na nedostatke ove monografije,
ona nam daje sliku stanja, odnosno informaciju o broju utvrenih gradova na ovom
prostoru prije osmanskog osvajanja.
etrnaest godina kasnije od objavljivanja Lopaieve monografije publikovana je
i monografija ire Truhelke Nai gradovi. U njoj su na slian nain opisani, pored
ostalih, i najljepi gradovi na lijevoj obali Une (Otoka, Krupa, Ostroac, Buim,
Jezerski grad, Podzvizd, Vrnogra).7 Autor je akcenat stavio na arhitekturu gradova
tako, da monografija sadri samo kratke preglede njihove historije.8
Kada je u pitanju povijest ovih gradova pred njihov pad pod osmansku vlast treba
spomenuti djelo Milana Kruheka Krajike utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tijekom
16. stoljea. Autor se hronoloki ograniio na period od bitke na Krbavskom polju
(1493.) do poraza osmanske vojske pod Siskom 1593. godine. Tijekom ovog perioda
Hrvatska je vodila obrambeni rat, a gradovi Bihake krajine su bili dio hrvatskog
(austrijskog) obrambenog sistema. U knjizi je prikazan proces izgradnje austrijske
obrambene granice tijekom 16. stoljea i obrambena sposobnost utvrda u Pounju i
njihova uloga na austrijskoj obrambenoj granici prije pada pod osmansku vlast.9
Prilog prouavanju poloaja starih gradova u Bosanskoj krajini u osmanskom
periodu dao je i Hamdija Kreevljakovi svojim radom Prilozi povijesti bosanskih
7

iro, Truhelka, Nai gradovi, opis najljepih sredovjenih gradova Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1904.
Ostali manje znaajni lanci i prilozi objavljeni u periodici do Drugog svjetskog rata: Hamdija,
Kapidi, Turski gradovi s ove strane Une, Gajret, God. XIII, br. 2, Sarajevo, 1937; Husein, A,
ehi, Dizdari i kapetani Krupe, Novi Behar, VII, 15.maj 1934, br.22, str. 330; Na ruevinama
starog grada Buima, Novi Behar, VI, 1. novembar 1932, br. 9; Kako je nastalo begovsko pleme
Kulenovi prema narodnoj prii, Novi Behar, VIII, 1.aprila 1935, br. 19, str. 330-331; Potomci
kapetana Badnjevia.-Prilog povijesti hrvatskog plemstva u Krajini, Muslimanska svijest I, 30.
travnja 1936, br.9, str. 7; Vasao, ubrilovi, Porijeklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini (o
porijeklu kapetanaskih porodica: Badnjevia, Krupia, Kulenovia i Bievia), Jugoslovenski istorijski
asopis I, Beograd, 1935; Ahmed, Sadikovi,Ostrovika kapetanija i njeni kapetani, Muslimanska
svijest V, br. 88/89, Sarajevo, 1940; Rudolf, Horvat, Velika turska osvajanja u Hrvatskoj god. 15761578, Prosvjeta, god. XII, br. 1, Zagreb, 1905; Rudolf, Horavt,, Vojevanje Hasan-pae bosanskog u
Hrvatskoj (God. 1591-1593.), kolski vjesnik, god. XII, br.XI/XII, Zagreb, 1905; Rudolf, Horvat,
Turska Hrvatska, Zatno klasije, god. II, br. 2, Zagreb, 1939; Stjepan, Kovaevi, Nae kule i stari
gradovi ( Sokolac ili Sokol-grad), Sarajevski list, god. 35, br. 283, Sarajevo,1912.; Kovaevi, Stevan;
Opis parohije doljanske (Protoprez viterat bihaki), Bosansko-hercegovaki Istonik, God. VII, sv.
7-8, Sarajevo, 1893; Aleksije, Olesnicki, Braa Hrnjice, Prilog istoriji Bosne, s turskog preveo A.P,
Bosanska vila, god. III, br. 255 Sarajevo, 1888; Huber, Strauch, Bihake kule i gradine(o gradu
Izaiu, kuli Bisovcu, ruevinama grada Brekovice, gradovima Sokocu i Ostrocu), Obitelj, God. IV,
br. 13, Zagreb, 1932.; Petar, Gakovi, Mustaj-beg Badnjevi, Vrbaske novine, God. VI, br. 519,
Banjaluka, 1934.; Bosanska krajina 1463.-1860., Razvitak, God. VII, Banjaluka, 1940.
9
Milan, Kruhek, Krajike utvrde i obrana Hrvatskog kraljevstva tijekom 16. stoljea, Zagreb, 1995.
8

203

arifa isakovi

gradova pod turskom upravom, kojim je ukazao na njihov znaaj u obrani granica
Bosanskog ejaleta.
Gradove oko Une i u Prekounju Kreevljakovi je prikazao uglavnom na osnovu
postojee literature: Biha i Bihaka krajina, Radoslava Lopaia, Nai gradovi,
ire Truhelke i Turski gradovi s ove strane UneHamdije Kapidia, zbog ega su u
radu primjetne mnogobrojne praznine.
Osim toga, neke injenice upuuju na potrebu revizije njegovih podataka
o gradovima u Bihakoj krajini. turli i Podzvizd, Kreevljakovi opisuje kao
srednjovjekovne utvrene gradove koje su Osmanlije zauzele krajem 16. stoljea i
postavili u njih svoje posade.10 Meutim, Enes Pelidija u svojoj knjizi Bosanski ejalet
od Karlovakog do Poarevakog mira11 navodi podatak, iz jednog deftera koji datira
iz 1711. godine, o ruenju drvenih i podizanju kamenih utvrenja u Podzvizdu i
turliu. Kreevljakovi spominje i grad Otoku , prenosei podatak od Lopaia da
se taj grad spominje jo 1264. godine i da su ga Osmanlije zauzele 1565. godine. S
obzirom na to da je u austrijskom izvjetaju iz 1834. godine otoki grad opisan kao
slab i od drveta sagraen grad i i da ne postoje ostaci utvrenog grada na rijenom
ostrvu u dananjoj Bosanskoj Otoci, postavlja se pitanje: da li se u osmanskim
izvorima spominje srednjovjekovni otoki grad ili su ga Osmanlije poruile i podigle
novo drveno utvrenje na istom mjestu?
Evidentno je da su na prostoru Bihake krajine postojali gradovi: avnik (10 km
jugoistono od Buima), Bojnik (na putu izmeu Velike Kladue i Buima), Hojsiev
grad (u blizini Cazina), Vranogra (iznad sela ukovi kod Bihaa), Buevi (iznad
Bosanske Krupe), Jamnik (istono od Buima), ali se oni u bosanskohercegovakoj
nauno relevantnoj literaturi ne spominju ili je njihova uloga u osmanskom
odbrambenom sistemu nedovoljno apsolvirana. U tekstu Karlovakog mirovnog
ugovora spominju se ruevine gradova Bojnik i Jamnik, ali nije jasno kada su ti
gradovi porueni i da li su ranije bili dio osmanskog odbrambenog sistema na ovom
prostoru.12 Odlukom ovog mirovnog ugovora spomenute tvrave su postale dio
granine linije izmeu podruja austrijske tvrave Gvozdansko i podruja osmanske
tvrave Buim. Prema izloenom, potrebno je utvrditi koja su utvrenja Osmanlije
na ovom prostoru zatekli i u kakvom stanju, koja su odravali i tokom vremena
mijenjali njihov osnovni arhitektonski oblik, a koja su nanovo izgradili.
Priloge o historiji gradova u Pounju Kreevljakovi je inkorporirao u studiju o
kapetanijama u Bosni i Hercegovini, koja sadri i prikaz Krupske, Ostroake,
10

Hamdija, Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine, svezak I, Sarajevo, 1953. str. 428-430.
Enes, Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mira, str. 129
12
Eref, Kovaevi, Granice Bosanskog paaluka prema Austriji i Mletakoj republici po odredbama
Karlovakog mira, Sarajevo, 1973, str. 88-91
11

204

bihaka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljee)

Ostrovike i Bihake kapetanije.13 Autor je istakao da nije doao do kanunname za uspostavljanje funkcije kapetana i da su mu jedini sigurni izvori berati o
postavljanju kapetana, ali da su spomenute kapetanije sigurno postojale 1629, tvrdi
na osnovu jedne bujruldije iz iste godine u kojoj se spominju njihovi kapetani.14 U
nedostatku vjerodostojnijih izvora Kreevljakovi je datirao osnivanje kapetanija na
osnovu podataka koje prua monografija Radoslava Lopaia, koja je zasnovana na
nepouzdanim podacima iz zapadnih izvora.
Povijest gradova u Pounju nakon njihovog pada pod osmansku vlast prikazana
je po prvi put na osnovu osmanskih izvora u radovima Adema Handia. U svom
lanku pod naslovom Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj krajini
pred kraj XVI vijeka, Handi je na osnovu popisa pogranine vojske iz 1586. godine,
Handi je prikazao sastav i poloaj posada gradova u Pounju i Slavonskoj Krajini u
devetom deceniju 16. stoljea.15
Prema izloenom pregledu historiografske literature o Bihakoj krajini, uoava se
da se o historiji ovog bosanskohercegovakog prostora dosada pisalo parcijalno, te da
je potrebno detaljniji istraivaki zahvat koji bi doveo do irih sinteza.
Na ovaj rad se hronoloki nadovezuje sadraj njegovog rada O organizaciji
Vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeuu kojem je predstavio organizaciju i
strukturu Vojne krajine du sjevernih i sjeverozapadnih granica Bosanskog ejaleta u
17. stoljeu.
Od gradova u Bihakoj krajini u popisu iz 1586. godine spominju se gradovi sa
posadama: Krupa, Cazin, Ostroac, Buim i Jezerski. Prema popisu iz 1616. godine
posade su postavljene u jo etiri grada: Biha, Izai, Sokolac i Stijena, a prema popisu
iz 1643. godine posade su postavljene u Brekovici, Mutnik, Peigradu, Todorovu i
Trcu, dok je iz Sokoca povuena. Ovdje treba spomenuti i rad Nenada Moaanina
pod naslovom Biha i osmanski obrambeni sustav na sjeverozapadu Bosanskog ejaleta
1592-1711u kojem je osmanski odbrambeni sistem na sjeverozapadu Bosanskog
ejaleta prikazan na osnovu postojee literature.16
U bosanskohercegovakoj historiografiji, osim studije Milana Karanovia Pounje
u Bosanskoj krajini, ne postoji vie nijedna studija, lanak ili prilog koji ulazi u
problem porijekla stanovnitva Bihake krajine i problem nastanka i razvitka naselja
van utvrenih gradova. Karanovi je u istraivanju o porijeklu stanovnitva akcenat
stavio na ispitivanje porijekla pravoslavnog stanovnitva i njihovih naselja na ovom
13

Hamdija, Kreevljakovi, Kapetanije u BiH, Djela V, Nauno drutvo BiH, Sarajevo, 1954.
Isto, str. 111
15
Adem, Handi, Prilog istoriji starih gradova u Bosanskoj i Slavonskoj krajini pred kraj XVI vijeka,
Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, God. XIII, Sarajevo, 1962, 321-339
16
Nenad, Moaanin, Biha i osmanski obrambeni sustav na sjeverozapadu Bosanskog ejaleta, Spomenica
Ljube Bobana, Zagreb, 1994.
14

205

arifa isakovi

prostoru. Pored toga, dao je pregled rimskih naselja, varokih naselja, osmanskih
garnizonskih naselja i prikazao postanak osmanskih utvrenih naselja na Krajini.
Ono to bi moglo biti korisno za dalja istraivanja su precizno ubicirani toponimi, a
prema ostalim prezentiranim podacima u ovoj studiji treba biti veoma oprezan, jer se
autor u svom izlaganju esto koristio narodnom predajom.17 Mario Petri je u svom
lanku O migracijama stanovnitva u Bosni i Hercegoviniiznio miljenje da se veina
muslimanskog stanovnitva iz Like nakon Karlovakog mira preselilo u najzapadnije
dijelove Bosanske krajine : Biha, Cazin i Bosanska Krupa.18
U studijama Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mirai Banjaluki
boj iz 1737, Enes Pelidija je pisao o izgradnji novih i opravci postojeih tvrava,
te obezbjeivanju finansijskih sredstava.19 Autor se bavio problemom izgradnje
fortifikacionih objekata u okviru irih tematskih cjelina tako da ne prua cjelovitu
sliku stanja vojnih utvrenja u ovom dijelu Bosanskog ejaleta. U ovim studijama
nalazimo podatke, iz autoru dostupne arhivske grae, o opravci, broju posada i nainu
finansiranja pojedninih utvrenih gradova na ovom prostoru. Kao dio osmanskog
odbrambenog sistema prema Austriji gradovi u dolini Une bili su na udaru u svim
osmansko-austrijskim ratovima, to je sigurno imalo odraza na drutvene, politike i
privredne prilike u njima.

17

Milan, Karanovi, Pounje u Bosanskoj Krajini, naselja i porijeklo stanovnitva, sv. 20, Beograd, 1925.
Mario, Petri, O migracijama stanovnitva u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja,
Etnologija, nova serija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963, str.9
19
Enes, Pelidija, Banjaluki boj iz 1737, Sarajevo, 2003.
18

206

bihaka krajina u historiografskoj literaturi (16-18. stoljee)

The Biha Frontier in Historiography (16th 18th Century)

Arifa Isakovi
Summary
The history of Biha and other towns in the valley of the Una River, which
comprised the Biha sanjak after being conquered by the Ottomans, is not even nearly
known as it should be. There are many works that, on the basis of Western sources,
deal with the history of these towns whilst they were a part of the Croatian defence
system. However, even though numerous archival sources exist on the matter, their
history after the Ottoman conquest is neglected.
The issue of the founding of the Biha sanjak and its temporary cessation represents
only one of the open questions from the history of this area that historiography has
to answer. It is necessary to examine which fortresses existed prior to the Ottoman
conquest and what was their condition, which fortresses were taken care of by the
Ottomans who changed their architectural base, and which ones were built from
scratch. As a part of the defence system towards Austria, the towns in the valley of
the Una River found themselves in the centre of all Ottoman-Austrian wars, and
this certainly reflected on their social, political and economical standing. Besides
this, an important task for historiography is to research the impact and influence
of migrations on the formation of new settlements in the vicinity of the border
fortresses. Considering that this region was always exposed to the atrocities of war, it
is necessary to study why people populated such unsafe and unsecure areas. Did they
have special conditions to inhabit these settlements and what was their legal status
after they settled?

207

Izvorni znanstveni rad

UDK 74.071.1:929 Mustafa Mostarac
003.077(497.6)17

haris dervievi

Zaboravljena batina: Mustafa Sin Omera Mostarac,

kaligraf 18. stoljea

Abstrakt:
Istraivanje se osvre na rad kaligrafa Mustafe Sina Omera Mostarca, s posebnim
osvrtom na njegov 23. prijepis Kurana iz Zbirke orijentalnih rukopisa Istorijskog
arhiva Sarajevo. U njegov kaligrafski i prepisivaki opus ukljuena su jo tri prijepisa.
Likovnom i stilskom analizom kaligrafije, iluminacije i mudelitskog rada mushafa iz
Istorijskog arhiva Sarajevo, jasnije su se uoile karakteristike i specifinosti umjetnosti
knjigeu Bosni i Hercegovini tokom osmanske vladavine.
Kljune rijei:
kaligrafija, iluminacija, mudelitski rad, Mustafa Sin Omera Mostarac
(Hadali ?)
Islamska umjetnost u brojnim svojim formama je od goleme vanosti
za razumijevanje sutine islama, i sredinji je put prenoenja njegove
poruke suvremenom svijetu ... Danas vie negoli ikada ranije razumijevanje
islamske umjetnosti je neizbjean klju za poimanje samog islama. Oni koji
imaju sluha za jezik umjetnosti ... mogu mnogo nauiti iz te umjetnosti.
Seyyed Hossein Nasr [Srce islama, str. 297.]
Britanski princ Charles, tokom svoje posjete Oksfordskom Centru za Islamske
studije, 27. oktobra 1993, iji je pokrovitelj, istie probleme sa kojima se susreu Islam
i Zapad, naglaavajui da neiznalaenjem zajednikog kanala inter-komunikacije se
stvara jo vei jaz izmeu ova dva svijeta.1 Ogromnu ulogu u razumijevanju ova
dva svijeta, ima umjetnost. Kao nastojanje materijalizacije nematerijalnog ideje
1

Mi moramo dijeliti iskustva, objanjavati sebe jedni drugima razumijevati i tolerirati i graditi na
pozitivnim principima ono to je zajedniko naim kulturama. To mora biti dvosmjerna ulica.NJ.K.V.
Princ od Velsa, Islam i Zapad, Oksfordski Centar za Islamske studije, Oxford, 1993, 21.
209

haris dervievi

i duhovnosti jedne kulture, umjetnost ima neupitan znaaj. Iznai pravi put do
shvatanja umjetnosti znai razumjeti umjetnika, njegovo okruenje i stavaralaku
ideju koja ga pokree. U ovom sluaju to znai razumjeti islamsku umjetnost.
Vrlo kompleksan iskaz islamske umjetnosti u ovom radu bit e ogranien na samo
jedno polje umjetnost knjige.
Umjetnost knjige u islamu zauzima posebno mjesto. Oit razlog velikog
interesovanja za pisanu rije vidljiv je kroz privrenost muslimana Kuranu koji je
kao temeljni nosilac Boije objave zahtijevao i posebnu panju.
Iz zabrane predstavaljnja Boijeg i uslovne zabrane predstavljanja ovjejeg lika,
muslimanski umjetnik je pronaao izlaz. Svoj talent ispoljio je u granicama dozvoljenog,
stvarajui potpuno novi umjetniki kosmos. Listovi knjige sa kaligrafskim ispisima,
ukraenim najfinijom iluminacijom predstavljaju istinski duh islama.2 Upravo e
jedan primjerak mushafa iz Zbirke orijentalnih rukopisa Istorijskog arhiva Sarajevo,
kojeg je prepisao do sada neznani kaligraf Mustafa Sin Omera Mostarac, posluiti
da se prikae ova sfera islamske umjetnosti. Treba usput rei da e se u tekstu najvie
govoriti o liku kaligrafe i iluminaciji mushafa.

1. Mustafa Sin Omera Mostarac

1.1. Podaci o prepisivau
U historiji islamske umjetnosti vrlo rijetko se susree primjer da je kaligraf
rukopisa istovremeno bio i iluminator, s tim da se za itav rad potpisivao samo
kaligraf. Smatrajui da prijepis Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca nije izuzetak,
ostaje nepoznat iluminator (naka) i knjigovezac (mudelit) ovog prijepisa.
O ivotu kaligrafe Mustafe Sina Omera Mostarca, ili kako je on ostavio iza sebe
u kolofonu hfiz Mustaf bin 'Umar al-Mstr, nema mnogo podataka. Primjerak
prijepisa Kurana iz Istorijskog arhiva Sarajevo primarni je izvor za povezivanje rada
ovog kaligrafe sa jo tri prijepisa, dva prijepisa Kurana i jedan prijepis arapskoturskog rjenika u stihu.
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu nalazi se prijepis Kurana iz 1169.
h.g. (1755/56), gdje se prepisiva potpisuje kao Mustafa Sin Omera Mostarac i
navodi da je to njegov osmi prijepis.3 Po stilu ukraavanja ovaj prijepis veoma nalikuje
na 23. Mustafin prijepis Kurana iz Zbirke orijentalnih rukopisa Istorijskog arhiva
2

Islamic art Arts of book, u: Jane Turner (ed.), Grove: The Dictionary of Art, Vol. 16, Oxford
University Press, Oxford, 1996, 271.
3
Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje GHB), 4393.
210

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

Sarajevo.4 Posljednji, trideseti prijepis Kurana iz 1174. h.g. (1760/61) nalazi se u

privatnoj biblioteci prof. dr. Rusmira Mahmutehajia,5 gdje se Mustafa Mostarac
potpisuje na isti nain kao u prethodna dva prijepisa.
Zadnji poznati prijepis Mustafe Mostarca je arapsko-turski rjenik u stihu, kojeg je
zavrio 1188. h.g. (1774/75).6 Za razliku od dosadanjih autorskih signatura, autor
svoje ime navodi kao Mustaf bin 'Umar al-Mstr al-H 'Aliyy zdah.7 Smatrajui
da je Hadali (Hadalizade / al-H 'Aliyy zdah) prezime Mustafe Mostarca, o
emu e jo biti govora, i ovaj prijepis se ubraja u njegov opus.

1.2. Trojica mostarskih Mustafa

Premda spomenuta etiri prijepisa nisu paleografski uporeivana prihvatit e se da
je njihov autor samo jedankaligraf-prepisiva, Mustafa Sin Omera Mostarac. Prije
svega zbog injenice da se u sva etiri potpisuje kao Mustaf bin 'Umar al-Mstr
(u etvrtom dodano al-H 'Aliyy zdah), a drugo, od poetka pa do kraja 18. st.
susreu se samo tri prepisivaa koja nose ime Mustafa, a vezana uz Mostar,8 to su:
1. Mustafa b. Salih b. Osman Naimizade Mostari,
2. Mustafa softa Karaoz-begove medrese i
3. Mustafa b. Omer Mostarac.
Otac prvog na ovoj listi je Salih, a ne Omer. On se punim imenom Mustafa
b. Salih b. Osman Naimizadepotpisuje ranije nego li prvi poznati prijepis Mustafe
Sina Omera Mostarca, to ini dugi niz narednih godina. Nije poznato da je Mustafa
4

Premda Muhamed dralovi, Bosansko-hercegovaki prepisivai djela u arabikim rukopisima, II

tom, Svjetlost, Sarajevo, 1988, 173, spominje postojanje 22. prijepisa u Zbirci orijentalnih rukopisa
Istorijskog arhiva Sarajevo, nisam pronaao dokumentovano postojanje ovog prijepisa u Arhivu,
niti njegovo postojanje. Rahmetli profesor Muhamed dralovi ukazao mi je na moguu usputnu
omaku tokom sastavljanja svoga djela. Takoer, i profesor Rusmir Mahmutehaji smatra da ne
postoji 22. prijepis Kurana unutar zbirki IAS-a. injenica koja bi ukazivala na vjerovatnu greku
je stavljanje podataka o postojanju prijepisa u IAS-u u obliku zabiljeke. Mogue da je zabunom
dopisan podatak o postojanju 22. prijepisa.
5
O postojanju ovog prijepisa lino sam se osvjedoio.
6
Orijentalna zbirka Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje OzAHAZU), 908.
dralovi, Bosansko-hercegovaki prepisivai, II, 207, navodi da je rukopis prepisan u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, ali nakon uvida osoblja OzAHAZU, utvreno je da se ime Gazi Husrevbegove medrese ne spominje.
7
Nisam imao direktan pristup rukopisu, tako da je transkripcija imena sainjena zahvaljujui svesrdnoj
pomoi osoblja OzAHAZU.
8
Usp. Mustafa eman, Bibliografija bonjake knjievnosti, Sebil, Zagreb, 1994; dralovi, Bosanskohercegovaki prepisivai, II.
211

haris dervievi

b. Salih b. Osman Naimizade prepisao Kuran. Poistovijetiti ovog Mustafu b. Salih

b. Osmana Naimizade Mostarijai Mustafu Sina Omeraje nemogue.
Prepisiva Mustafa softa Karaoz-begove medrese neto je zanimljiviji. On
se pojavljuje kao prepisiva etiri rukopisa, ali niti jedan od njih nije Kuran. To
su dva prijepisa Sintakse arapskog jezika od Ibrahim b. Ismail Mostarija Opijaa.
Jedan potie iz 1148. h.g. (1735/36), a drugi iz 1184. h.g. (1770/71).9 Trei i
etvrti rukopis prepisani su iste 1147. h.g. (1734-35), jedan je prijepis Komentara
sintakse arapskog jezika Al-Misbahod Husayn-pe 'Abdullah al-'Aswada, a drugi
je Komentar al-Zamakarijevog djela iz sintakse arapskog jezika od Muhammad b.
amsuddn 'Abduln al-Ardabalja.10 Na sva etiri rukopisa on se potpisuje na isti
nain Mustafa softa Karaoz-begove medrese.
Hidretska
godina

Mustafa Sin Omera Mostarac

Komentara sintakse arapskog jezika

Al-Misbahod Husayn-pe
'Abdullah al-'Aswada

1147.

Komentar al-Zamakarijevog
djela iz sintakse arapskog jezika
od Muhammad b. amsuddn
'Abduln al-Ardabalja
Sintaksa arapskog jezika od
Ibrahim b. Ismail Mostarija
Opijaa

1147.

1148.
1169.

8. prijepis Kurana

1173.

23. prijepis Kurana

1174.

30. prijepis Kurana

Sintaksa arapskog jezika od
Ibrahim b. Ismail Mostarija
Opijaa

1184.
1188.

Mustafa softa Karaoz-begove

medrese

Arapsko-turski rjenik u stihu

Ako bi se vjerovalo da je Mustafa Sin Omera Mostarac identian linosti Mustafe

softe Karaoz-begove medrese, onda bi se teza zasnivala na tvrdnji da je Mustafa
Mostarac mijenjao nain svoje autorske signature. Usporedbom rukopisa Mustafe
Sina Omera i Mustafe softe ustanovilo bi se da li se ova dva prepisivaa razlikuju. U
nedostatku velikog broja podataka ova tvrdnja biva veoma krhka.
9

Oba rukopisa nalaze se u OzAHAZU pod signaturom 1184/3.

Oba rukopisa nalaze se u OzAHAZU pod signaturom 1184/1.

10

212

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

1.3. Nedostatak podataka o liku Mustafe Sina Omera Mostarca

oko Mazali u Leksikonu umjetnika (...) u Bosni i Hercegovini ne spominje
ime Mustafe Mostarca.11 On nije zabiljeen ni u pregledu najznaajnijih bosanskohercegovakih kaligrafa Teufika Muftia.12 Kasim Dobraa u svom Katalogu arapskih,
turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke opisao je njegov osmi
prijepis Kurana.13 Djelo Muhameda dralovia Bosansko-hercegovaki prepisivai
djela u arabikim rukopisima je u tom pogledu najpotpunije, gdje su navedena sva
tri prijepisa mushafa i prijepis arapsko-turskog rjenika u stihu. Treba jo jednom
skrenuti panju na vjerovatnu tehniku omaku koja upuuje na mogue postojanje
22. mushafa unutar zbirke IAS-a.14
Mustafa Mostarac ostavlja odreene podatke o sebi u svom imenu Mustaf bin
'Umar al-Mstr. Slijedei obrazac svog doba, on dodaje vlastitom imenu tzv. ime
relacije porijekla (nisba), a to je al-Mstr (Mostarac). Njegovo lino ime (ism) je
Mustafa. Otac mu se zvao 'Umar (Omer). U njegovom imenu znaajan je podatak
da je on Mostarac, pa bi dalje istraivanje trebalo zapoeti na dokumentima vezane
uz Mostar.15
Svoj osmi prijepis Kurana zavrio je 1755/56, a prijepis rjenika 1774/75.
Vremenski interval o dokumentima direktno vezanim za Mustafu Mostarca sezao bi
s poetka do kraja 18. st.
Nuno je napraviti poreenje ova etiri prijepisa sa ostalim primjercima zbirki
orijentalnih rukopisa na irem podruju. Veliki broj rukopisa naih ljudi nalazi se u
raznim dijelovima svijeta. Komparacijom bi se dolo do novih saznanja. Osobito sa
onim primjercima koji nisu kompletni, tj. gdje nije utvren prepisiva (gdje stranica
s imenom prepisivaa nedostaje).
Ako je poznato da postoji njegov 30. prijepis, otvorena je mogunost da je Mustafa
bio profesinalni kaligraf i mogue vrlo poznat u sredini svoga djelovanja. Osmi
prijepis Kurana Mustafe Mostarca datira se u 1755/76, dvadeset i trei u 1759/60,
a trideseti u 1760/61. Vremenski razmak izmeu dvadeset i treeg, i tridesetog
prijepisa je samo godinu dana, a za taj period Mustafa Mostarac je prepisao sedam
Kurana. Primjetno je da je broj prepisanih Kurana nakon dvadeset i treeg prijepisa
11

oko Mazali, Leksikon umjetnika, slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili
u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1967.
12
Teufik Mufti, Osvrt na nae kaligrafe, Arapsko pismo, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo,
1982, 139.
13
Kasim Dobraa, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u
Sarajevu, I tom, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1963, 24.
14
Pogledati napomenu 4.
15
Hifzija Hasandedi, Muslimanske biblioteke u Mostaru, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke,
Knj. I, Sarajevo, 1972, 107-112.
213

haris dervievi

vei nego li ranije. Ovo upuuje na to da se potranja za rukopisima ovog prepisivaa

poveala. Mustafa Mostarac je za period manji od dva mjeseca prepisivao Kuran
tokom 1759/60, ili vie od dvanaest stranica tokom jednog dana, to temelji tvrdnju
da je Mustafa Mostarac bio profesionalni kaligraf.

1.4. Mustafa Sin Omera Mostarca (Hadali ?)

O istinskom postojanju i ivotu Mustafe Mostarca postoji tura, ali vrlo vrijedna
predaja. Profesor Rusmir Mahmutehaji, u ijoj se privatnoj zbirci nalazi 30. prijepis
Kurana, navodi da je njegov predak hadi air ef. Mahmutehaji (18. st.) bio u vrlo
dobrim odnosima sa nekim kaligrafom Mustafom iz Mostara. Pored toga Hadali se
spominje kao prezime kaligrafe Mustafe iz Mostara. Po ovom predanju su porodice
Hadali i Mahmutehaji u to vrijeme bile u bliskim rodbinskim vezama. Mustafin
30. prijepis vjerovatno je dospio u posjed porodice Mahmutehaji zahvaljujui ovim
porodinim vezama.
U Orijentalnom institutu u Sarajevu nalazio se rukopis pod signaturom 1854 iz
1215. h.g. (1800/01) godine, a njegov prepisiva je Ali b. Mustafa Hajali Mostari.16
Ako se prihavati podatak da je Mustafa Sin Omera Mostarac nosio prezime Hadali
onda se Ali b. Mustafa Hajali Mostari moe smatrati njegovim potomkom.17
Arapsko-turski rjenik u stihu Mustafa Mostarac potpisuje na slijedei nain:
Siromah bijednik Mustafa b. Omer-beg Hadalizade (Hadali)
u medresi Karaoz-beg.Biljeka sa prve stranice rukopisa Orijentalne
zbirke OZJA [danas OzAHAZU] br. 908, a na listu 1a istog rukopisa
stoji: Posjeduje ju siromah bijednik, bilo mu oproteno, i dobio zagovor
Najslavnijeg Vjerovjesnika, Omerov sin Mustafa.18
Mustafa Mostarac se u rukopisima potpispisao arapskim pismom, to izvjesno
oteava itanje njegovog prezimena. U svom prezimenu Mustafa Mostarac nije
16

Prijepis Ali b. Mustafe Hajali Mostarija je propao u napadu na sarajevski Orijentalni instut 1992.
godine. dralovi, Bosansko-hercegovaki prepisivai, II, 242.
17
Posebno poglavlje o mostarskim porodicama nalazi se u djelu: Hivzija Hasandedi, Spomenici
kulture turskog doba u Mostaru, Drugo dopunjeno izdanje, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar,
2005, 226. Dalje pogledati: Ahmed S. Alii i Hifzija Hasandedi, Popis terzija, urija i ebedija
u Mostaru iz 1755. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju, Vol. 18-19, Sarajevo, 1973, 315-373.
18
Muhamed dralovi, Biljeke u orijentalnim rukopisima, Prilozi za orijentalnu filologiju, Vol.
35, Sarajevo, 1985), 112. Muhamed dralovi, Bosansko-hercegovaki prepisivai djela u arabikim
rukopisima, I tom, Svjetlost, Sarajevo, 1988, 124.
214

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

obljeio vokale, tako da se ono moe itati viestruko.19 Ipak e se prihvatiti

najvjerovatniji prijedlog Hadali, koji slijedi predaju porodice Mahmutehaji.
Zasada poznati podaci velikom vjerovatnoom ukazuju na injenicu da je
Hadali prezime Mustafe Sina Omera Mostarca, te da je on autor tri prijepisa
Kurana i prijepisa arapsko-turskog rijenika u stihu.

2. Prijepis Kurana u Istorijskom arhivu Sarajevo

U Zbirci orijentalnih rukopisa Istorijskog arhiva Sarajevo uva se 23. prijepis
Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca. Rukopis ima nepaginirana 303 lista, formata
19,5 x 13,5 cm. Prepisan je na debljem listu.
Korice rukopisa su raene kombinacijom koe, papira i zlata. Na obje vanjske
strane korica ukras se ponavlja. Zlatni medaljon (amsa) nalazi se na sredini korica, a
u uglovima (kebent) su ukrasi od papira i zlata (mulemma).
Kuran je prepisan finim nesh-pismom u petnaest redova.

2.1.Korice rukopisa vanjska strana

Kuran je povezan i ukorien. Vanjska strana ukraena je kombinacijom koe i
zlata. Sredinji motiv sunca (amsa) i ugaoni motivi (kebent) izraeni su od zlatnih
reljefnih listia nalijepljenih na konu osnovu. Ostatak vanjske strane korica rukopisa
je koni, a ornamentika na konom dijelu je veoma skromna. Ornamenti izvedeni u
zlatu predstavljaju biljnu stilizaciju, komponirani od lozice, lista, pupoljka i cvijeta.
Periferni uski koni obrub ukraen je trakom od kosih linija (zincir), a unutranji
koni dio korica rukopisa ukraen rijetkom floralnom ornamentikom. Miklep
(klapna) i sertap (preklop) ovog mushafa nisu sauvani.

2.2. Poetak rukopisa - Prve dvije stranice (serlevha)

Prve dvije stranice (serlevha) rasporeene su u vidu diptiha i obilno su ukraene
floralnom ornamentikom. Tekst sure al-Ftiha je na desnoj strani ovog diptiha, a
prva etiri ajeta sure al-Baqara na lijevoj. Tekst na ovim stranicama rasporeen je u
est redaka. Prije poetka obje sure je bismilla. Ukras na ove dvije strane podijeljen
je u dvije zone:
19

dralovi, Bosansko-hercegovaki prepisivai, II, 207, navodi ga kao Hadiali, a u drugom djelu ga
navodi kao Hadali. Usp. dralovi, Biljeke u orijentalnim rukopisima, 112.
215

haris dervievi

a) zona floralnog
pravougaonika s tekstom sure

a) zona floralnog ukrasa oko

unutranjeg pravougaonika

Podjela ornamentike na stranicama prve dvije sure musafa

a) zona floralnog pravougaonika s tekstom sure, omeena je tankom zelenom

trakom sa cvijetnim motivima.
Na vrhu i dnu nalaze se dva neovisna pravougaonika ('unwn). Oba slijede istu
shemu ukraavanja. Omeeni su tankom purpurnom trakom s cvijetnim motivima.
U sreditu pravougaonika je pozlaena podloga, uokvirena crvenom viticom. Sa obje
strane zlatne podloge je plava povrina s floralnom ornamentikom. Na sredinjoj
zlatnoj podlozi bijelom tintom tulut-pismom je ispisano ime sure (na gornjem
prvaougaoniku), a broj ajeta i mjesto objavljivanja sure (na donjem pravougaoniku).
Izmeu gornjeg i donjeg pravougaonika ispisan je tekst sure. Svaki red sure je
unutar bijelog oblaka, koji ga izdvaja od ukaste pozadine (bayna al-sutr). Tekst
sura je ispisan crnom tintom. Na bonim strana sura su stilizirani pravougaonici
ruinog grma. Ajeti su meusobno odvojeni pozlaenim takama (krugovima).
b) zona floralnog ukrasa, oko unutranjeg pravougaonika, identina je po
izvedbi floralne ornamentike sa plavom povrinom pravougaonika (iznad i ispod
sura). Kako je ova povrina vea, razigrani floralni motiv protee se na tri strane.
Na plavoj podlozi oslikane su pozlaene stabljike cvijea. Ponegdje su se ouvali
originalni crveni, bijeli i zeleni tonovi latica. Spoljanja strana okvira je u obliku
zubaca, iji se zavreci u formi linija (tg) proteu do samih rubova lista.
Iako je pristupio dosta zahtjevnoj iluminaciji na ove dvije stranice, naka je
postigao odreenu simetriju.
Simetrija je postignuta ponavljanjem motiva na obje strane, a osobito tg motiva.
Upravo je tg motiv dobro prihvaen u osmanskoj umjetnosti, kao dodatni element u
216

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

dekoraciji.20 Bivajui nastavkom iluminacije, njegova uloga je akcentiranje simetrije

i harmonije.
Odstupanje je primjetno na stranici sure al-Baqara, gdje je broj vertikalnih zubaca
(tg) na gornjoj i donjoj strani za jedan vei nego na strani sure al-Ftiha.
Pored motiva tg javljaju se motivi pence i gonca. Kontura svih detalja na prve
dvije stranice (ali i ukrasa ostatka rukopisa) izvuene su crnom tintom.

2.3. Ostatak rukopisa

Meu ukrasima na koje nailazimo u ovom mushafu istiu se 'unwni, okviri oko
teksta sura i ukrasne figure.
'Unwni (zaglavlja) se nalaze na poetku svake sure. 'Unwni su uski i zauzimaju
neto vei prostor od jednog pisanog retka. Po nainu oni se ne razlikuju. Sastoje se
od pozlaenog polja u kojem je bijelom tinotom tulut-pismom ispisano ime sure,
mjesto objavljivanja i broj njenih ajeta.
Okvir kojim je omeen tekst sura ine tri crne konturne linije, formirarjui tako
dvije trake. Unutranja traka je pozlaena, dok vanjska nije bojena.
Svrha ukrasnih figura (rozeta) na marginama nije samo dekorativna. One
oznaavaju dijelove Kurana (duz, hizb) ili mjesta za seddu. Oblikom se meusobno
razlikuju. Na njima raspoznajemo:
a) sredinji dio (u formi kruga ili elipse),
b) floralni okvir s ukrasnim detaljima i
c) izduenja u formi crte (tg), s donje i gornje strane.

a)
b)
c)

20

Mine Esiner Ozen, Antika, The Turkish Journal Of Collectable Art, January 1986 Issue:1.
217

haris dervievi

U sredinjem dijelu je ispisana rije ili broj, koja informie itaa u kojem se dijelu
Kurana trenutno nalazi, ili mu signalizira izvrenje sedde.
Ukrasne rozete mogu se podijeliti zavisno od toga da li upuuju na:
a) poetak novog duza i hizba,
b) poetak novog hizba,
c) polovinu hizba ili
d) Kuranske sedmine, tj. sedme dijelove Kurana; npr. prva sedmina, druga
sedmina, etc.
e) izvrenje sedde.
Meu ukrasne figure ubrajaju se i take na zavretku ajeta. Taku ini: osnovna
krunica pozlaene podloge, unutar koje je plavi krug crno obrubljen; unutranji
plavi krug i vanjska krunica meusobno su povezani linijama, a linije se zavravaju
krugovima slino onom u samom sreditu, s tim da se tonovi boje vanjskih krugova
naizmjenice smjenjuju, plavo crveno.
Take u rukopisu su neujednaene. Pojavljuju se u jednostavnijim i sloenijim
oblicima. Razlika izmeu jednostavnijih i sloenijih taki je ta da linije koje
povezuju sredinji unutranji krug sa vanjskom krunicom, ne pojavljuju se u osnovi
jednostavnijih. Vjerovatno su linije na nekim od ovih krunica iezle vremenom ili
upotrebom mushafa.
Takoer se uoava da samo na prve dvije stranice Kurana nije koriten tehniki
pribor za iscrtavanje krunica. Praznina izmeu zlatne podloge i osnovnog kruga na
krunicama ostatka rukopisa ukazuje na upotrebu tehnikog pribora.

2.4. Kraj rukopisa (Hatime sahifa)

Zavretak rukopisa krase posljednje tri sure Kurana i zavrna dova prepisivaa.
Okvir oko dove podijeljen je u dva segmenta; oko prva etiri reda je pozlata (bayna
al-sutur), da bi se potom okvir suavao u obliku trokuta. S unutranje strane trokuta
nalaze se floralni ornamenti u formi lia sa zlatnim stabljikama, dok su s vanjske
strane trokuta ornamenti u obliku zlatnog, crvenog i zelenog lia. Izmeu reenica
dove prepisivaa su take, poput onih na krajevima Kuranskih ajeta.
Prijevod dove prepisivaa:21
Hvala Allahu koji omogui zavretak ovog asnog mushafa, te salavat
Muhamedu Poslaniku Njegovu zagovorniku blagomu, rukom siromaha
21 Ponuen je neto slobodniji filoloki prijevod dove.
218

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

hafiza drevne Allahove rijei Mustafe Sina Omera Mostarca oprostivi im

grijehe. Ovo je njegov dvadeset i trei mushaf, a Allah uzvieni omoguio
je veliki broj (mushafa), godine 1173. nakon hidre, slava mu i ast
(Muhamedu a.s.).

2.5. Margine rukopisa

Na marginama rukopisa nalaze se ukrasne figure, te crvenim nash-pismom
ispisana rije 'aara i harf h. O ukrasnim figurama je bilo ranije govora.
Crvenim na margini ispisana rije 'aara upuuje na dio Kuranskog teksta, tj.
nekoliko ajeta, koje je lijepo nauiti napamet.
Harf h na margini crveno ispisan je zasada nepoznata skraenica. Primjetno je
da harf h stoji paralelno sa ajetom na ijem se kraju nalazi crveno ispisan harf h.
Mogue da harf h upuuje na neko qiretsko pravilo, tj. na uenje Kurana neke od
qiretskih kola22 ili da je stavljan na mjestima gdje se itau ukazivala posebna panja
na pravilno artikulisanje glasa h.23
Kako ovaj prijepis Kurana nije paginiran, redoslijed stranica je utvren tako
to su se prvih nekoliko harfova (slova) prve rijei naredne stranice ispisivale u dnu
prethodnog lista (na strani b).

22
23

Fadil Fazli, Mushaf Fadil-pae erifovia, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2004, 44.
Isto, 52. O skraenicama koje se koriste u Kuranu pored navedenog rada pogledati i: Besim Korkut,
Kuran s prevodom, Sarajevo, 1977, dodatak na strani waw; Muhamed dralovi, Biljeke u
rukopisima, u: , Bosansko-hercegovaki prepisivai, I, 118-149.
219

haris dervievi

2.6. Dodatne opaske

Na Kuranu su primjetna nevelika oteenja. Najprimjetnija su na prva dva lista,
te na listovima na kojima se nalazi sura Ysn, gdje su ona i najznatnija, zbog eeg
itanja sure Ysn od ostatka mushafa. Takoer su primjetna oteenja na listovima
sure al-Mulk, te na poetku posljednjeg duza.
Da je raena zatita rukopisa od rasipanja njegovih listova, vidi se na nekoliko
mjesta.
Mustafa Mostarac u zadnjem duzu ne uspijeva uskladiti duinu teksta sure sa
veliinom zadatog okvira. Rjeenje iznalazi stavljanjem posljednjih nekoliko rijei
sure u 'unwn naredne sure. Zanimljivo je da ovo rjeenje primjenjuje na istim
mjestima u sva tri poznata prijepisa Kurana.
Da li u mushafu postoje greke u pravopisu moe se ustanoviti tek nakon podrobne
analize.24

2.7. Vlasnici
Istorijski arhiv Sarajevo kupio je 23. prijepis Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca
29. oktobra 1962. godine od Sejde HadikariKrzovi iz Sarajeva za tadanjih 30
000 dinara. Sejda HadikariKrzovi u krugovima ue porodice bila je poznatija kao
Sajma-hanuma.25 Njeno djevojako prezime je Krzovi, a Hadikari prezime koje je
dodala pri udaji za svog supruga Asima. Sajma-hanuma je prije ovog bila u braku s
izvjesnim Hafizoviem. Kako je mushaf dospio u njeno vlasnitvo nije poznato. O
ranijim vlasnicima rukopisa takoer nema podataka, ali bi se dalo naslutiti o njima
sa prvog lista rukopisa, na kojem je neitko ispisano vjerovatno nekoliko imena:
qazaz (sic!) 'Abdullah (sic!), qazaz (sic!) Ahmad (sic!), qazaz (sic!) Salih (sic!), qazaz
(sic!) Mustaf (sic!), ostalo je neitko. Ovo bi upuivalo da se Kuran dugo nalazio u
posjedu neke kazazske porodice.

2.8. Iluminacija
U ovom rukopisu umjetnik je upotrijebio itav niz tonova u punom intenzitetu ili
osvijetljenih, vjerovatno dodavanjem bijele boje. U svom radu koristio se nijansama
plave, crvene, ljubiaste, raznim nijansama zelene, te bijelim i crnim tonovima.
Upotrebljavao je zlato u listiima, murekeb i crveni tu. Tekst je ispisan perom
24

Npr. Mustafa Mostarac je 137. ajet sure Al-A'rf podijelio u dva dijela; isto ini i kod 36. ajeta sure
Al-Tawba, te i kod 255. ajeta sure Al-Baqara.
25
Podatke o Sejdi Hadikari-Krzovi dobio sam od prof. dr. Ibrahima Krzovia.
220

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

(kalemom). Linije su izvuene linijarom. Ukrasi su veinom crtani slobodno, izuzev

taki za oznaavanje kraja ajeta.
Kako je veina tvari koritenih u pravljenju boje nestabilna ili korozivna, boja je
izgubila na prvobitnoj kvaliteti, a korozija je na nekim mjestima unitila papir.26

3. Stil mushafa Mustafe Sina Omera Mostarca

3.1. Kaligrafija
Kaligrafski rjenik ovog Kurana iskazan je nash i tulut-pismom. Tulut-pismom
Mustafa Mostarac ispisivao je tekst u 'unwnima, a tekst Kurana nash-pismom. Ispisi
u 'unwnima odiu s vie kaligrafske inventivnosti i preciznosti, to se ne moe rei i
za cjelokupni prijepis teksta Kurana. Na mjestima na kojim je posljednjih nekoliko
rijei pojedinih sura ubacivao u 'unwn naredne sure, upravo ukazuju na potekoe
Mustafe Mostarca u borbi s harfovima i prostorom.
U nedostatku prostora u pojedinim dijelovima teksta Kurana harfove je isuvie
zbijao tako da oni gube na svojoj itljivosti. Suprotno tome javljaju se pojedine rijei
nesrazmjerno duge, a s ciljem izbjegavanja horor vacui.
Tekst sura Kurana na nekoliko mjesta izlazi iz zadatog okvira, to samo potvruje
manjkavost umijea kaligrafa.
Premda je ovo 23. prijepis Mustafe Mostarca, rad u ovom mushafu ne svrstava ga
u sami vrh kaligrafskih ostvarenja, ali ipak zauzima veoma znaajno mjesto, te bi se
moglo rei da ulazi u ostvarenja drugog stepena.

3.2. Iluminacija
U osmanskoj iluminaciji 18. st. zastupljena su dva toka. Jedan je stremio ka
novom izrazu, a drugi podraavanju motiva prethodnih perioda. Javlja se izvjestan
broj iluminiranih rukopisa pod jakim uticajem umjetnosti zapadne Evrope, tako se
susreu motivi preuzeti iz baroka, da bi se krajem stoljea taj uticaj preobliikovao
u karakteristian osmanski likovni izraz koji je danas najpoznatiji pod nazivom
osmanski rokoko.
Struji koja je teila oivljavanju sjaja starijih likovnih tradicija pripadao je i
iluminator mushafa Mustafe Mostarca.27 Koristei boje koje karakteriu ranije
26

Marika Sardar, The Arts of the Book in the Islamic World, 16001800, u: Timeline of Art
History, The Metropolitan Museum of Art, New York, 2000 http://www.metmuseum.org/
toah/hd/isbk/hd_isbk.htm, (Oktobar 2003)
27
Ranije je napomenuto da kaligraf skoro nikada nije bio u isto vrijeme i iluminator. Smatram da u
ovom mushafu nije dolo do odstupanja, te da su kaligraf i iluminator dvije zasebne linosti.
221

haris dervievi

periode, te neto arhainije motive iluminator otkriva svoju pristrasnost klasinom

modelu osmanske iluminacije.
Premda upotrebljene boje u ovom mushafu odiu duhom prolosti, motivi
iluminacije zadaju malu potekou. Konkretnije definiranje iluminacije i njeno
smjetanje u jedan od stilova osmanskih tokova ilumincije izgleda isprva nemogue.
Detalj za koji bi se moglo posegnuti i koji bi odredio stil jesu motivi ulomljenih
listova na prve dvije stranice Kurana na vanjskoj dekoraciji listova, tj. onoj oko
unutranjeg pravougaonika.28 Ulomljeni listovi spadaju u motive specifine za rumi
stil (15. i 16. st.).
Iluminacija Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca podlijee duhu vremena
i biva odraz slabljenja Osmanske imperije. Udaljen od Istanbula, i centara velikih
umjetniih zbivanja iluminator je ispunio svoj osnovni zadatak, iluminirao je Kuran,
premda dosta skromno. Rad iluminatora ne odaje odlike nekog od osmanskih stilova
iluminacije, premda se jednostavnim motivima poziva na rumi stil. Moglo bi se ak
govoriti o karakteristikama posebne iluminatorske radionice, ali zbog skromnih
istraivanja, ova tvrdnja ostaje tek u formi neosnovane konstatacije.

3.3. kola kaligrafije Karaozbegove damije i medrese

Hadi Mehmed-bega Karaoz-begova damija u Mostaru podignuta je 1557/58.
godine. Njen osniva Mehmed Sin Ebu Seadetov, neto kasnije je dao sagraditi
mekteb i medresu, podignuti prije 1570.
Vaan je podatak da je prva poznata medresa Mostara Karaoz-begova.29 Na
osnovu podataka moe se zakljuiti da je od svih mostarskih medresa, upravo ova
davala najvrsnije svrenike, te da su na njoj predavali najueniji muderisi Mostara.
Predavai ove medrese najee su bile mostarske muftije. Znaajno je spomenuti
ime Mustafe Ejubovia, poznatijeg kao ejh Jujo, koji je takoer bio muderis ove
medrese.
Mostar je bio za osmanskog perioda najuticajniji grad Hercegovine. Iz toga se
zakljuuje da je i Karaoz-begova medresa bila najuticajnija na ovom prostoru. Ona
je bila rasadnik znanja.
Kako se prema arapskom pismu oduvijek iskazivala naroita naklonost, i u ovoj
medresi je to bio sluaj. Brojni prepisivai rukopisa pored svoga imena stavljali su za
mjesto prijepisa ovu medresu, ponosni da su se u njoj kolovali.

28
29

Pogledati poglavlje u ovom radu: Poetak rukopisa - Prve dvije sure.

Hasandedi, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, 87.

222

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

Siromah bijednik Mustafa b. Omer-beg Hadalizade (Hadali) u

medresi Karaoz-beg.30
Pored Mustafe Mostarca i mnogi drugi su za mjesto svojih prijepisa stavljali
Karaoz-begovu medresu. Neki meu njima su Muhamed b. h. Hasan Kotlo,
(OzAHAZU, R-1565), Muhamed b. Salih softa (AHM, R-298), Amed b. Husejn
(OzAHAZU, R-1404), Ahmed b. Ali Gazgani Bosnevi (OzAHAZU, R-412),
Muhamed Mostari (AHM, R-239/2), Husejn softa (OzAHAZU, R-1547/3).
Meu prepisivaima Karaoz-begove medrese najistaknutije mjesto zauzima Ahmed
b. Husejn Mostari.31
Uzme li se u obzir neto dua lista imena prepisivaa,32 koja je ovde izostavljena,
sa sigurnou se moe uzeti da je Karaoz-begova medresa imala veoma ozbiljan
skriptorij. Teza bi se mogla protezati i dalje, pa rei da je postojala i samostojea
kola kaligrafije Karaoz-begove medrese. U nedostatku veih studija o
bosanskohercegovakim prepisivaima i kaligrafima ova teza moe biti potsticaj
podrobnijim istraivanjima.

Zakljuak
Na podruju historije umjetnosti ili neke druge srodne discipline ovo je prvo
istraivanje posveeno Mustafi Sinu Omera Mostarca. Njegovo ime susreemo samo
usputno u nekoliko radova.33 On je 1173. h.g. (1759/60) zavrio 23. prijepis Kurana.
Danas se ovaj prijepis nalazi u Istorijskom arhivu Sarajevo, pod signaturom: 593.
Poznati podaci i dokumenti doputaju da mu se pripiu jo dva prijepisa Kurana i jedan
prijepis arapsko-turskog rjenika. Prezime ovog kaligrafe je najvjerovatnije Hadali.
Zavidan broj prijepisa Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca govori o njegovom
statusu kao umjetnika, ali i kao linosti. On vjerovatno nije radio iluminaciju svojih
prijepisa, nego ju je to mogue inila neka od mostarskih nakahana.
Mustafin 23. prijepis Kurana svojom iluminacijom ne pokazuje karakteristike
nekog od stilova osmanske iluminacije. Moglo bi se govoriti o slabom uticaju
rumimotiva.
30

dralovi, Biljeke u orijentalnim rukopisima, 112.

dralovi, Bosansko-hercegovaki prepisivai, I, 249.
32
Isto, 248.
33
Usp: dralovi, Biljeke u orijentalnim rukopisima, 112; Isti, Bosansko-hercegovaki prepisivai,
I, 124, 248; Isti, Bosansko-hercegovaki prepisivai, II, 173, 174, 207; Dobraa, Katalog arapskih,
turskih i perzijskih rukopisa, I, 24.
31

223

haris dervievi

Mustafa Mostarac je po svemu sudei izdanak Karaoz-begove medrese, i njene

kole kaligrafije, dok se o nakau (iluminatoru) i mudelitu (knjigovescu) moe
naslutiti da je bio sa podruja Mostara, i da su bili nasljednici nakake i mudelitske
tradicije Mostara.
Ovaj 23. prijepis Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca ne pripada najboljim
bosanskim kaligrafskim, niti iluminatorskim ostvarenjima. Ipak zbog svih kvaliteta,
kako kulturno-historijskih, tako i likovnih, treba istaknuti da je u svojoj ukupnosti
23. prijepis Kurana Mustafe Sina Omera Mostarca reprezent umjetnosti islama. On
svjedoi o sposobnosti bosanskog muslimana da se izrazi drugaije od istanbulskih
likovnih uzora, pri tome stvarajui samostalan likovni izraz.

224

zaboravljena batina: mustafa sin omera mostarac, kaligraf 18. stoljea

Forgotten Heritage: Mustaf bin 'Umar al-Mstr,

a Calligrapher from the 18th Century
Haris Dervievi
Summary
Mustaf bin 'Umar al-Mstr finished his 23rd transcript of the Holy Quran in
1173. AH (1759/60 AD). This transcript is kept today in The Historical Archives of
Sarajevo, under the signature 593. According to known information it is possible to
credit him with two more transcripts of the Holy Quran and one other transcript
of an Arabic-Turkish dictionary. His family name was Hadali. Mustaf probably
graduated from the Karaoz-bey madrassah in Mostar, where he might have learned
calligraphy. We can only assume that the illuminator and bookbinder were also
from Mostar. The great number of manuscripts he copied give us an abundance of
information on his place in society as an artist. Mustafs 23rd transcript of the Quran
has no characteristics of any style of Ottoman illumination, just a weak presence
of rumimotifs. It is not the best example of Bosnian calligraphy nor illumination
works, but overall we must stress that it is still a good example of Islamic art. It is
a witness of Bosnian Muslims capability to express themselves differently from
Istanbul art paradigms, and to consciously make independent works of art.

225

Izvorni znanstveni rad

UDK 392.28(497.2 Trnovo)18
398.4(497.2 Trnovo)18
elvira bijedi

ber die Flle von Vampirismusin den Balkangebieten des

Osmanischen Reiches

Abstrakt:
U prilogu se analizira izvjetaj jednog naiba o pojavi vampira u Trnovu (Bugarska),
objavljen 6. oktobra 1833. godine u osmanskim novinama Takvim-i Vekayi. Sadraj
i izjava teksta navode na potrebu da se naibova pria sagleda u okviru politike
situacije u Osmanskom carstvu nastale ukidanjem janjiara i sprovoenjem reformi
Mahmuda II.
Kljune rijei:
vampiri, Trnovo, Bugarska, Osmansko carstvo, naib, janjiari
Der Vampirismusglaube hat auf dem Balkan eine sehr lange Tradition. Bereits im
Jahr 1349 richtet der serbische Kaiser Stefan Duan ein Verbot an die orthodoxen
Priester Serbiens, welche die Exhumierung und Ttung der des Vampirismus
beschuldigten Leichenbetrieben, selbiges zu unterlassen. Der Paragraph 20 dieses
Gesetzes warnt die Wahrsager, welche die Krper der Toten verbrennen und die
Menschen, die mittels Zauberei die Leichen aus den Grbern holen und diese
dann verbrennendiese Ttigkeiten zu unterlassen, ansonsten wrde jenes Dorf,
welches solcherart handelteine Strafe zahlen mssen sowie der dabei anwesende
Priester seines Amtes enthoben.1 Viele Jahrhunderte danach kmpfte die serbische
Obrigkeit, mit dem Herrscher Milo Obrenovi an ihrer Spitze, immer noch
darum, den willkrlichen Schndungen der Grber in seinem Land ein Ende zu
setzen: Nachdem Milo die Zerstckelung und Verbrennung der des Vampirismus
verdchtigten Leichen verboten hatte, versuchte er im Jahr 1820 durch Verhaftung
und Verbannung der Hauptakteure solcher Aktionen die Vampirjger wieder
Ordnung auf den serbischen Friedhfen zu schaffen.2
1
2

ao apa eaa aa, Capa cpca eoc 24 e, eopa 1986, S. 59.

Fine, John V.A.: In Defense of Vampires: Church/State Efforts to Stop Vigilante Action Against
Vampires in Serbia During the First Reign of Milo Obrenovi, in: East European Quarterly, Vol.
XXI, No. 1, Boulder (Colorado) 1987, S. 15-23, hier S. 16f.
227

elvira bijedi

Auch die Lokalbehrden der zwei groen Besatzungsmchte der Balkanlnder,

des Habsburger und des Osmanischen Reiches, standen angesichts der langen
Tradition des balkanischen Vampirismusglaubensihrer Untertanen hufig ratlos
gegenber. Die Faszination der Beamten ber dieses Lokalkolorit uerte sich
nicht zuletzt in den gelegentlichen offiziellen Meldungen an den Kniglichen und
Kaiserlichen Hof, beziehungsweise an die Hohe Pforte des Sultans.
In den Jahren 1725 und 1732 wurde zum Beispiel die ffentlichkeit in der
Hauptstadt der Habsburgermonarchie mit einem Flugblatt ber mehrere Flle von
Vampirismusan der habsburgisch-osmanischen Militrgrenze informiert. Das
unter dem Titel Entsetzliche Begebenheit, welche sich in dem Dorf Kisolova in OberUngarn, vor einigen Tagen zugetragen3 verteilte Blatt, berichtete ber sensationelle
Ereignisse in den nrdlichen Gebieten Serbiens und ber die Verwirrung und die
Ratlosigkeit der Lokalbeamten vor diesem lebendigen Lokalkolorit. Ein Vertreter der
Kaiserlichen und Kniglichen Behrde konnte im Jahr 1725 im Dorf Kisiljevo (u
srezu ramskom)4 feststellen, dass innerhalb von wenigen Tagen mehrere Personen
nach eintgiger unerklrlicher Krankheit gestorben waren. Die Dorfsbevlkerung
brachte ihr Sterben in Verbindung mit einem gewissen, zuvor gestorbenen Peter
Blagojevic.5 Denn alle Verstorbenen htten vor ihrem Tode bereinstimmend
ausgesagt, dass der Bauer Blagojevic sie nach seinem Tot, als Vampir nachts besucht
und belstigt htte. Nach dem Drngen der Dorfbewohner, den verdchtigen
Toten auszugraben, willigte die sterreichische Reichsverwaltung ein und schickte
einen weiteren Beamten der in Begleitung eines einheimischen Popen in das Dorf,
um den verdchtigen Toten zu begutachten. Nachdem sich bei der Exhumierung
herausgestellt hatte, dass die Leiche unverwest, ihre Haare, ihr Bart und ihre Ngel
nachgewachsen waren und Blut im Mund festgestellt wurde, hatten die Bewohner
des Dorfes, den Krper in hoc casu gewhnlichem Gebrauch nach, zu Aschen
verbrennet.6
Ein hnlicher Fall aus der gleichen Region hatte einige Jahre danach zahlreiche
Diskussionen in den wissenschaftlichen und theologischen Kreisen in Westeuropa
angeregt.7 In den Jahren 1731-1732 wurde aus Medvedja in Serbien ber mehrere
unerklrliche Todesflle, welche mit dem Auftreten von Vampiren in Verbindung
3

Hock, Stefan: Die Vampyrsagen und ihre Verwertung in der deutschen Litteratur, (Forschungen zur
neueren Litteraturgeschichte, Bd. XVII) Berlin 1900, S. 37.
4
ope, op: ap pa a ae apoo epoa, eopa 1953, S. 152.
5
ope: ap, S. 152.
6
Hamberger, Klaus: Mortuus non mordet: kommentierte Dokumentation zum Vampirismus 16891791, Wien 1992, S. 43-45.
7
Sehr aufschlussreiche Listen der in jener Zeit erschienenen Werke verschiedener Disziplinen, die
sich mit der Vampirismus-Thematik beschftigten, bieten die Literaturverzeichnisse in Vampirismus
von Aribert Schroeder und Mortuus non mordet von Klaus Hamberger.
228

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

gebracht wurden, gemeldet. Der darauf aus der sterreichischen Militrkommandantur

gesandte Contagions-Medicus sollte in Medvedja eine grndliche Untersuchung
vornehmen. Dieser berichtete zunchst, dass mehrere Bewohner Symptome wie
Brechreiz, Fieber, Schmerzen im Bauch- und Brustbereich und Seitenstechen
aufwiesen, und dass sich alle diese Menschen von wiederkehrenden Toten verfolgt
fhlten und Angst htten, nach dem eigenen Tod selbst zum Vampir zu werden.
Daraufhin htte man die Grber der verdchtigten wiederkehrenden Toten geffnet
und unter den Exhumierten einige unverweste Leichen gefunden. In dem Bericht
an die Militrkommandantur wurde um die Unthertane zu befriedigen
die Erlaubnis zur Executionder Vampire verlangt. Aus der Kommandantur in
Belgrad wurde jedoch zunchst eine Chirurgische Visitationangeordnet, die
von dem Regimentsmediziner Johann Flckinger in Begleitung weiterer Offiziere
durchzufhren war. Sein detailliertes Protokoll berichtete, dass ein hiesiger
Heydukh, namens Arnont Paule bei Cossowa in dem Trckischen Servien von einem
Vampyren geplaget worden sey. Zum Schutz gegen diesen Vampir htte Paule sich
mit dessen Blut beschmiert und etwas Erde vom Vampyrsgrabgegessen. Nachdem
er jedoch kurz danach durch einen Unfall starb, klagten mehrere Dorfbewohner
ber Belstigungen durch den Verstorbenen Paule und starben daraufhin ebenfalls.
Etwa 40 Tage nach seinem Tode htte man die Leiche des Haiduken Paule und die
seiner Opfer ausgegraben und sie in frischem Zustand und unverwestgefunden.
Die sofortige Pfhlung und Verbrennung dieser Leichen htten nichts geholfen, da
Arnont Paule nicht allein die Menschen, sondern auch das Vieh angegriffen htte.
Durch den Verzehr des Fleisches dieser Tiere htte sich die Seucheverbreitet,
wodurch weitere Personen starben. Die Kommission musste nun auch diese Leichen
exhumieren lassen, und da sie zum Teil ebenfalls unverwest waren, verbrannte man
auch diese und warf Reste in den Fluss Morava.8
Die in einer anonymen Chronik aufgezeichnete Korrespondenz zwischen dem
Kadi von Edirne und dem Growesir aus der Zeit zwischen Mitte August 1701
und Ende August 1702 kann veranschaulichen, in welcher Weise die osmanische
Lokaladministration in mehreren Regionen des Reiches mit diesem Glauben ihrer
Untertanen konfrontiert war.9 Im Dorf Mara (Marsia, einige Kilometer westlich
von Edirne gelegenen) klagte die Bevlkerung ber die Anzeichen der bsen
Geisteram Grab eines gewissen Byql 'Al. Der besorgte Kadi von Edirne berichtete
dem Growesir darber und erwhnte dabei, dass bereits der groe eyhlislam EbsSu'd Efendi zu diesem Problem Stellung genommen hatte. Dieser hatte Anweisung
8

Der Bericht des Contagions-Medicus Glaser an die Jagodiner Kommandantur, 12. 12. 1731sowie
der Bericht des Regimentsfeldschers Flckinger an die Belgrader Oberkommandantur, 26. 1.
1732sind beide in voller Lnge bei Hamberger: Mortuus non mordet, S. 46-54 abgedruckt.
9
Khbach, Markus: Ein Fall von Vampirismus bei den Osmanen, in: Balkan Studies, Vol. 20,
Thessaloniki 1979, S. 83-90.
229

elvira bijedi

gegeben, dass im Falle dass diese Zeichen am Grabe eines zimmi vorkmen der
Leiche zunchst ein Pflock durch den Nabel zu stechen sei; sollte dies nicht helfen,
ist das Grab zu ffnen und wenn die Krperstellung anders als beim Begrbnis sein
sollte, die Gesichtsfarbe des Toten noch rot, dann ist sein Kopf abzuschneiden und
zu seinen Fen zu legen. Wenn auch dies nicht Hilfe verschaffen soll, dann muss die
Leiche verbrannt werden. Da diese Anweisung sich aber nur auf nichtmuslimische
Vampire bezieht, und der Kadi selbst in den arabischen Bchernkeine Angaben zur
Behandlung eines muslimischen Vampirs fand, wendet er sich an den Growesir. In
der Antwort des Growesirs wird zunchst eine Untersuchung vor Ort durch einen
vom Gericht ernannten avuen in Begleitung eines erfahrenen naibs angeordnet.
Sollten diese den Verdacht der Bevlkerung besttigen knnen, dann ist das Grab zu
ffnen, die Krperlage, Gesichtsfarbe und andere Vernderungen zu inspizieren und
an den Growesir zu melden.10
In derselben anonymen Chronik ist aus dem Schreiben des Growesirs an den
suba von Edirne ber dem Fall eines weiblichen Vampirs zu lesen. Der seitens des
Gerichts ernannte naib sollte in Begleitung von vier Frauen den Krper der zum
Vampir gewordenen Frau namens Cennet untersuchen. Sollte ein nicht verwester
Krper mit rotem Gesicht vorgefunden werden, so war das Grab der Genannten
ganz zu ffnen und zur Vertreibung des Schreckens, auf welche Art auch immer
es Brauch ist die Leiche zu behandeln und die Ruhe unter den Einwohnern des
Ortteils wieder herzustellen.11
Noch viel anschaulicher ist ber die Vertreibung eines Vampirs in Tarnovo,
Bulgarien in einer im Staatsanzeiger Takvim-i Vekayi, Nr. 68, vom 6. Oktober 1833
(21. Cemaziylahir 1249) erschienenen Geschichte zu lesen.

10

Originaltext einer Fatwa zu diesem Phnomen aus der Mitte des 18. Jahrhunderts s. Benzing,
Johannes: Islamische Rechtsgutachten als volkskundliche Quelle, Mainz/Wiesbaden 1977, S. 23,
Anm. 115.
11
Khbach: Ein Fall, S. 87.
230

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

231

elvira bijedi

232

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

233

elvira bijedi

234

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

235

elvira bijedi

236

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

bersetzung:
Der Bericht des naib von Tarnovo, eines der noblen Gelehrten, des Ahmed
kri Efendi, der bei der erhabenen Pforte vorgelegt worden ist, und ein warnendes
Beispiel sein soll, ist im Original abgedruckt worden.
Folgendes ist der Bericht eures demtigen Wohlwnschers an den auf
Glckseligkeit gegrndeten Palast: Genau so wie es frher [schon] auf rumelischem
Boden [der Fall] war, ist in der Stadt Tarnovo ein Vampir erschienen, und er belstigte
nach dem Sonnenuntergang die Menschen in den Wohnungen und den Husern.
Was die Lebensmittel in den Husern betrifft Dinge wie Mehl, l und Honig so
vermischte er sie miteinander und in das Heu warf er Erde. Die Waren, die sich in
den Husern befanden, wie Kissen und Betttcher [zog er] von dem Platz, an dem sie
sich befanden, an einen anderen. Und sogar ein kleines Kind von vier-fnf Monaten,
das nicht selbst laufen und sich bewegen konnte, zog er vom Bett seiner Mutter bis
zur Tr der Kammer. Und er warf Dinge wie Steine, Erde, Teller, Lehmschsseln
und Kupfergeschirr von einem hohen Platz nach unten auf die [da] befindlichen
Menschen. Er attackierte einige Mnner und Frauen, wobei mit den Augen berhaupt
nichts wahrgenommen wurde. Obwohl sie, Gott sei Dank, keinen Schaden erlitten
haben, berichteten [diese Leute], als einige von jenen Personen befragt wurden, dass
sie eine solche Last gesprt htten, als ob ein Bffel auf sie geladen worden wre. Da
die Bewohner zweier Stadtviertel aus diesem Grund beunruhigt waren, verlieen sie
ihre Huser und zogen an einen anderen Ort. Bei allen Bewohnern kam Furcht auf,
und als die Einwohner der Stadt bereinstimmend berichteten, dass der Vorfall der
erwhnten Dinge wie auch frher schon aufgrund der Belstigung durch bse
Geister, die sie Vampire nennen, entstanden sei, und [daher] um das Ergreifen von
Manahmen baten, wurde ein zimmi namens Nikola, der zu den voynuken im kaza
Islim12 gehrt und als Vampirjger bekannt ist, vom voyvoda der erwhnten Stadt, elhac Dervi Bey Efendi, und meiner Wenigkeit herbeigeholt. Nachdem der erwhnte
Vampirjger, indem er fr 800 guru [Belohnung] in Dienst genommen worden war,
sich zum Ergreifen von Manahmen und zur Vertreibung [des Vampirs] verpflichtet
hatte, legte er ein bunt bemaltes Brett auf seine Hand, ohne es mit den Fingern zu
halten.13 Nach der Besttigung des Vampirjgers, dass sich der Vampir in jenem
12
13

Stadt Sliwen in Bulgarien.

Eigentlich: ohne Finger darauf...
237

elvira bijedi

Grab befindet, auf welches das Brett sich immer hinwendet, gelangte er mit der
groen Menschenmenge am Friedhof an. Als er mit dem Brett auf die beschriebene
Weise arbeitete, wurde klar, dass [dort] zwei Personen aus der Sippe [der] Tek,
der Standartentrger namens Ali und der Standartentrger namens Abdi, die zu
ihren Lebzeiten zu den Verrtern des abgeschafften Regiments [der Janitscharen]
gehrten und sich dem Banditentum ergeben hatten, in ihren Grbern lagen. Als
man ihre Grber ffnete, waren ihre Krper zweimal [so gro] wie die Krper, die sie
zu Lebzeiten hatten. Ihre Haare und die Fingerngel waren um das drei- bis vierfache
gewachsen und die groe Ansammlung [der Menschen] bezeugte, dass ihre mit Blut
unterlaufenen Augen wie Feuer von schrecklicher Erscheinung waren. Auch wenn es
zu Lebzeiten der erwhnten Personen diese Arten der beltaten der abgeschafften
Verrter gab, das heit Abscheulichkeiten wie Raub (des Besitzes), Angriffe auf
die Ortschaften und Mord an Menschen von Seiten verbrecherischer schamloser
Banden, erlebten die gleichen [Taten] der kriminellen Verrter Missgunst und
vllige Vernichtung in dem glckseligkeiterfllten Wohlwollen seiner Exzellenz des
Sultans. Und als sie alt wurden,14 starben sie in verzweifelter Zurckgezogenheit
und Verlassenheit. Dass die erwhnten Bsewichte die Menschen in Unruhe
versetzten durch die Schandtaten und Gemeinheiten, zu denen sie sich zu ihren
Lebzeiten auf Erden erdreisten, ebenso wie durch das Eintreten bser Geister
in sie [die Erwhnten], ist eine warnende Tatsache. Es ist so viel wie klar, dass die
offensichtliche Verrgerung des Inneren seiner Majestt des obersten Knig ber die
erwhnten Verrter die Verhllung seiner Gnade verlangt. Obwohl es [eigentlich]
die Erfahrung des Vampirjgers war, dass solche bsen Geister mit der Hilfe Gottes
des Allmchtigen vernichtet werden, wenn man in die Bauchnabel der Krper, in
die sie eingedrungen sind, einen Pfahl aus Holz setzt und ihr Herz mit kochendem
Wasser verbrht, stellte sich heraus, dass bei den Herzen der erwhnten Bsewichte
berhaupt keine Wirkung erzielt wurde, wenn man sie in einem Kessel Wasser kochte.
Und was die Mitteilung des Vampirjgers betrifft, dass [das Gelingen] in diesem Fall
von der vlligen Verbrennung abhngig sei, [so] wurde in der Fatwasammlung ber
diverse Fragen angeordnet: Der eyhlislam Salad ad-dn Ibn Hassan Hn wurde
nach der Verbrennung der Vampire gefragt und antwortete: Meine Zuflucht ist bei
Gott! Wahrlich, wenn Zeichen des Erscheinens der bsen Geister auftauchen, dann
ist nichts dagegen einzuwenden, sie zu beseitigen. Nachdem die Stadtbewohner
jetzt, Gott sei Dank, von der Bosheit und den Schden befreit worden waren, indem
die erwhnten Verrter da es nun eine gesetzliche Genehmigung zur Verbrennung
gab aufgrund der gesetzlichen Genehmigung verbrannt wurden, kam die gesamte
Stadtbevlkerung in Gruppen zu einer in der Anwesenheit des genannten voyvoden
einberufenen Versammlung. Auch wenn die Bewohner unserer Stadt schon immer
14

Eigentlich: als ihr Alter weitere Reife erreicht hatte...

238

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

seiner Exzellenz, dem Knig, gehorsam und seinem Befehl und Wunsch unterworfen
und folgsam [waren], und wir alle die Plage der abgeschafften Gruppe gehasst haben,
vergrerte sich am Platz der Ausgrabung durch das, was wir diesmal selbst auf
die beschriebene Art und Weise im Hinblick auf die erwhnten Verrter bezeugt
haben der Abscheu der allgemeinen Bevlkerung gegenber den erwhnten
Verdammten. Es ist wohl der aktuelle Stand der Sache, dass sie um Gnade bitten,
indem sie [folgendes] sagen: Es ist unser Wunsch, dass bekannt wird, dass whrend
die majesttische, herrscherliche Gnade leuchtet und sich offenbart und alles neben
sich wie die Sonne berstrahlt alle unsere Zeit den Gebeten fr die herrscherliche
Erhabenheit und den Sieg gewidmet ist. Es [dieser Inhalt] wurde der Wrde des
erhabenen Thrones vorgelegt und bekannt gegeben. Das brige zu befehlen steht
dem zu, der ber alles befiehlt. Verffentlicht am 19. Rebi-l-ahir des Jahres 1249.

Kommentar
Dieser Bericht beinhaltet alle Elemente einer klassischen balkanischen
Vampirgeschichte im osmanischen Kontext: Der erschieneneVampir plagt
ein ganzes Dorf und die in Panik versetzte Bevlkerung kann seinen Qulereien
entgehen nur indem sie von Stadtviertel zu Stadtviertel zieht; das stereotype Bild des
Vampirs, verkrpert durch zwei geschwollene Krper mit blutunterlaufenen Augen
und wachsenden Ngeln und Haaren; einen mutigen und erfahrenen christlichen
Vampirjger,15 der von weither geholt wurde, um die Lage einzuschtzen und die
richtige Behandlung vorzuschlagen und anzuwenden;16 die Berufung auf die Fatwa
15

Einige ethnographische Untersuchungen aus diversen Regionen des Balkans zeigen, dass auch
Muslime als Vampirjger auftraten. So galt um das Jahr 1957 ein muslimischer rec [Vampirjger]
namens Murat aus dem Dorfe Vrbnicaals der bekannteste und gesuchteste zeitgenssische
Vampirjger dieser Gegend, welchen wegen der Vernichtung der Vampire alle ethnischen
Gruppen in der ganzen Region von Kosovo und Metohija zur Hilferiefen. (Njega zovu kao reca
radi unitavanja ljugata, grobnika, sve etnike grupe na Kosovu i Metohiji, irom ove oblasti.)
Vukanovi, Tatomir: Vampir u verovanju i obiajima kod cigana u Kosovsko- Metohiskoj Oblasti,
in: Glasnik muzeja Kosova i Metohije, Pritina 1957, Knj. II, S. 145-183, hier S. 169. Erwhnung
von Trkenals Vampirjger auch bei , / :
, 1988, S. 40 u. 55-57.
16
Mancher geschftstchtiger Vampirjger mag in diesem Volksglauben eine gute Verdienstmglichkeit
erkannt haben. Fr seinen einmaligen Auftritt in Tarnovo bekam Nikola 700 ur, whrend der
Monatslohn der Geistlichen bei der Armee zwischen den Jahren 1826 und 1838 zwischen 60 und
160 ur betrug; s. Levy, Avigdor: The Ottoman Ulema and the Military Reforms of Sultan
Mahmud II, in: Asian and African Studies, Jerusalem 1971, Vol. 7, S. 13-39, hier S. 26f.
Auch die Registerbcher des Kadiamtes von Manastr/Bitola (masarif defterleri) bieten interessante
und aufschlussreiche Eintrge darber. In der Zeit zwischen 4. Dezember 1836 bis 20. Dezember
1839 sind in den masarif defterleri folgende Eintrge ber Ausgaben zu lesen: 100 Piaster am 4.
Dezember 1836 fr Verpflegung fr die Mnner, die aus Tikve gekommen waren, um die cd zu
239

elvira bijedi

eines frheren eyhlislam, der die Verbrennung bser Geister wenn sie wirklich
bse sind fr unbedenklich hlt; eine jubelnde, befreite Masse dankt mit Gebeten
dem erhabenen Herrscher usw.
Es drngt sich jedoch die Frage auf, warum der Bericht ber diesen
Fall in der Staatszeitung Takvim-i Vekayi verffentlicht wurde, wobei die
Vampirbehandlungen hauptschlich die Angelegenheit der Lokalbehrde war.
Einige trkische Autoren sehen diese Geschichte als ein Mittel zum Zweck der
ideologischen Rechtfertigung des neuen Systems. Hinter der Tatsache, dass die
Geschichte in der Zeitung Takvim-i Vekayi erschien, steckt lber Ortayl zufolge
das Interesse der Regierung, weiterhin den Hass gegenber den Janitscharen zu
schren.17 Ganze Gruppen von arbeitslosen und desorientierten Janitscharen
hielten sich in den abgelegenen Gebieten des Landes auf und bestritten ihren
Lebensunterhalt mit Rauben und Stehlen. Nicht selten formten sie hajdukenhnliche Truppen, deren Hauptttigkeit darin bestand, den Hass der lokalen
Bevlkerung gegen die zentrale Regierung anzustacheln. Military defeat and
the apparent failure of the governments reform policies rekindled unrest and
rebellion in widely flung provinces, und vor allem in Bosnien und Albanien waren
diese Bewegungen, sometimes led by former Janissaries and their sympathisers,
teilweise a delayed conservative reaction against the governments reforms.18
vertreiben; zwischen 9. und 18. Dezember nchsten Jahres 252 Piaster als Lohn fr die cdclar,
die man aus Veles kommen lie, damit sie beim Auftreten von cd [diese] vertreiben; und am 20.
Dezember 1839 gingen aus der Staatskasse 980 Piaster als Lohn von Seiten des Gerichtssprengels
fr die cd ustdlar, die man dreimal aus anderen Bezirken hat kommen lassen, damit sie die
cd genannten [unleserlich] beseitigen, die an mehreren rtlichkeiten aufgetreten sind. Siehe
Ursinus, Michael: Osmanische Lokalbehrden der frhen Tanzimat im Kampf gegen Vampire?
Amtsrechnungen (masarif defterleri) aus Makedonien im Lichte der Aufzeichnungen Marko
Cepenkovs (1829-1920), in: Wiener Zeitschrift fr die Kunde des Morgenlandes, Bd. 82, Wien
1992, S. 359-374.
Die Lokalbehrden waren verpflichtet, eine Kopie dieser Ausgabeverzeichnisse in regelmigen
Abstnden von sechs Monaten nach Istanbul in das dafr eingerichtete Amt eines Inspektors
(mfettilik) zu schicken. Dort war die Glaubwrdigkeit von jedem einzelnen der Eintrge in den
Ausgabeverzeichnissen vom mfetti zu berprfen. Die als berhht befundenen Einnahmen konnten
von ihm reduziert oder gestrichen werden. Danach wurden die Ausgabenverzeichnisse mit einem
Gltigkeitsvermerk versehen und wieder an die Lokalverwaltung zurckgeschickt. Die Tatsache, dass
sich die in den masarif defterleri registrierten Ausgaben von Jahr zu Jahr verdoppelt und verdreifacht
haben, und dass diese Ausgaben von der zentralen Inspektionsinstanz weder reduziert noch annulliert
wurden, spricht dafr, dass die Arbeit der Vampirjger von der Zentralverwaltung ernst genommen
wurde. Siehe Ursinus, Michael: Regionale Reformen im Osmanischen Reich am Vorabend der Tanzimat.
Reformen der rumelischen Provinzialgouverneure im Gerichtssprengel von Manastir (Bitola) zur Zeit
der Herrschaft Sultan Mahmuds II. (1808-1839), Berlin 1982, S. 155-159.
17
Ortayl, lber: mparatorluun en uzun yzyl, stanbul 1987, Anm. S. 31; Ortayl macht eine
falsche Angabe ber das Erscheinungsdatum dieser Geschichte (19. rebiulevvel 1249).
18
Levy, Avigdor:Mahmd II, in: EI2, Bd. VI, S. 58-61.
240

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

Das Osmanische Reich hat in der Zeit der Abschaffung der Janitscharentruppen
bis zum Erscheinen dieses Artikels in der Takvim-i Vekayi viele politische und
militrische Niederlagen erlebt. Die Verluste der Gebiete im Kaukasus sowie
im Donau-Delta, Griechenlands Unabhngigkeitserklrung und die erweiterte
Autonomie fr Serbien im Jahr 1830, militrische Auseinandersetzungen mit
dem Feind aus eigenem Hause, Muhammad Ali, stellten nur einige Momente der
nicht zu stoppenden Lawine des Verfalls des einst so mchtigen Reiches dar. Die
einfache Bevlkerung sah den Grund fr diese Folge von Katastrophen darin, dass
das Reich nicht mehr ber eine so glorreiche und siegreiche Armee verfgte, wie es
die Janitscharen waren. Kololu zufolge ist dieses Mrchenin Umlauf gebracht
worden, um die Untertanen des Reiches in Bezug auf ihre Sentimentalitt den
Janitscharen gegenber in einer Sprache anzusprechen, die sie verstehen wrden.
Sie sollte der ungebildeten Bevlkerung gegenber die den Janitscharen immer
noch nachtrauerte und in ihrer Vernichtung den Grund fr die letzten militrischen
Niederlagen des Reiches sah und dazu noch den neuen Truppen, der Siegreichen
Muslimischen Armee (Asakir-i Mansure-i Muhammediye), die religise Gltigkeit
aberkannte ihre Lieblingemit Nachdruck in einem solchen Licht darstellen,
wie sie auch die Regierung sah.19 Gerade aufgrund der Tatsache, dass der Inhalt des
Artikels von zwei in schlechtem Licht dargestellten hingerichteten Janitscharen,
also berwundene Erzgegner Mahmuds II, handelte, mag durchaus den Ausschlag
gegeben haben, die Nachricht in den Staatsanzeiger aufzunehmen.20
Auch wenn die Janitscharen-Fragesieben Jahre nach deren vlliger Vernichtung
und der Aufstellung neuer Truppen immer noch so aktuell gewesen sein sollte,
dass eine halbe Seite im Staatsanzeiger Takvim-i Vekayi sich nachtrglich und
ausfhrlich ihrer Verunglimpfung widmete, bleibt weiterhin die Frage, warum der
naib von Tarnovo diesen Bericht berhaupt an die Pforte geschickt hatte.
Die Regierungszeit Sultan Mahmuds II sowie seines Vorgngers Selims III war
eine Zeit militrischer Katastrophen, groen politischen und sozialen Wandels
und der Anstrengungen, eine Reform des Reiches durchzufhren. Groe und
schmerzhafte Verluste von Reichsgebieten zeigten, dass die osmanischen Truppen
mit ihren Gegnern weder technisch noch organisatorisch mithalten konnten.
Und alle Versuche, die vor Mahmud II unternommen wurden, die osmanische
Militrmaschine an die westlichen Normen anzugleichen, schlugen fehl. Ein
19
20

Kololu, Orhan: Takvimi Vekayi. Trk Basnnda 150 Yl 1831-1981, Ankara 1981, S. 111f.
Herzog, Christoph: Die Entwicklung der trkisch-muslimischen Presse im Osmanischen Reich
bis ca. 1875, in: Rothermund, Dietmar (Hg.): Aneignung und Selbstbehauptung. Antworten auf die
europische Expansion, Mnchen 1999, S. 15-44; hier S. 25; siehe dazu auch Kou, Read Ekrem:
Yenieriler, stanbul 1964, S. 336.
241

elvira bijedi

Zustand, welcher nicht zuletzt den konservativen und erstarrten Institutionen des
Osmanischen Reiches wie den Ulama oder den Janitscharen, die in jeder Neuerung
eine Bedrohung ihrer eigenen Existenz sahen, geschuldet war.
Die Umstnde der Vernichtung der Janitscharen waren sehr dramatisch fr
das Reich und fhrten gewissermaen zur Spaltung in den Reihen der fhrenden
Klassen des Reiches. Davison zufolge Mahmuds reforms antagonize many of his
people just as Peter the Great by his innovations had cleft the soul of Muscovy.
Mahmuds arbitrary methods, like Peters, had a similar effect.21 Die radikale
Vernichtung einer jahrhundertealten Vorzeige-Institution des Osmanischen
Reiches rief auch bei einer anderen Fhrungsinstitution des Reiches, bei den
Ulama, Panik hervor. Obwohl rivalisierende Gegner, hatten sich in der Geschichte
des Reiches die Ulama oft mit den Janitscharen verbndet. Gleiche Interessen
verbanden sie insbesondere dann, wenn es darum ging, ihre Krfte gegen den
Sultan zu vereinigen. Die brutale Vernichtung der Janitscharen weckte bei den
Ulama Angst um ihr eigenes Dasein und lie sie im Umgang mit dem starken
Sultan vorsichtig werden. Levy zufolge trat dieser Angstzustand unmittelbar,
nachdem die Ulama Zeugen der brutalen Vernichtung der Janitscharen geworden
waren, ein, denn right after the blessed event rumours spread among them that
they would be the next to share the fate of the Janissaries.22
Die auf Reform und Zentralisierung abzielenden Regierungsprogramme
bedeuteten gleichzeitig eine generelle Schwchung der Macht der Ulama. Bis zum
18. Jahrhundert hatten die osmanischen Ulama den Gipfel ihres privilegierten
Daseins, ihres Einflusses und ihrer politischen Macht erreicht. Einem westlichen
Botschafter in Istanbul zufolge hatten sich die Ulama ber die Jahrhunderte zu
einer so mchtigen Institution entwickelt, dass their discontent alone would
be enough to shake the Sultans throne. Sie gingen sogar so weit, dass sie wie
ein preuischer Gesandter schrieb dreamed of the establishment of a kind of
aristocratic government of which they would be the main pillars and the Sultan
a mere decoration.23 Doch diese privilegierte Position genossen sie nicht allein,
sondern teilten sie mit den Elitesoldaten des Osmanischen Reiches. Sie waren mit
der Zeit genauso der Bestechlichkeit, dem Nepotismus und der professionellen
Unfhigkeit verfallen wie die Janitscharen;
[...] the integrity of the hierarchical structure became thoroughly corrupted
and at least the upper ranks of the ulema, the officialulema, had, by the eighteenth
21

Davison, Roderic H.: Reform in the Ottoman Empire, 1856-1876, New Jersey 1963, S. 31.
Levy: The Ottoman Ulema, S. 26.
23
Heyd, Uriel: The Ottoman 'Ulem and Westernization in the Time of Selm III and Mahmd II,
in: Scripta Hierosolymitana, Vol. IX; Studies in Islamic History and Civilization, Vol. IX, Jerusalem
1961, S. 63-96, hier S. 77.
22

242

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

century, become as incapable of teaching as the Janissaries had of fighting. Like

the Janissaries, moreover, they had become an enormously powerful, conservative
pressure group within the state, with a vested interest in maintaining the status
quo.24
Ende des 18. Jahrhunderts erlitt die Macht der Ulama starke Einbuen, welche
vor allem wegen Uneinigkeiten in den eigenen Reihen zustande kam. Ihr Ansehen
sank nicht zuletzt auch aufgrund der ansteigenden Korruption unter ihnen. ber
die Auswirkungen dieser Korruption schreibt Heyd: Posts were given or even sold
to unsuitable men, such as followers and servants of high ulema. In some cases people
who were not even able to read their names were appointed cadis.25
Die Vernichtung der Janitscharen bedeutete gleichzeitig eine Schwchung und
Desorientierung der Ulama und sie fhrte zu weiteren Spaltungen in ihren Reihen.
Um seine Reformziele verwirklichen zu knnen, musste Mahmud zunchst die
hochrangigen Posten dieser korrupten und unfhigen Ulama rumen, um an ihre
Stellen kooperative und reformfreudige Kollegen zu bringen.
Die Argumente, welche die hochrangigen Ulama dazu brachten, die Reformen
fr welche sie zunchst keinesfalls Verstndnis gezeigt hatten zu untersttzen, waren
religiser Natur. Zuerst zeigte sich dies bei der Untersttzung der Militrreformen.
Sie prsentierten den ihd als eine der hchsten Pflichten eines glubigen Muslims.
Nach den letzten fr das Reich so verheerenden Kriegen und Militrverlusten war
klar, dass der veraltete osmanische Militrapparat nicht mehr mit den modernen
westlichen Armeen mithalten konnte. In Anbetracht dessen war die bernahme der
westlichen Militrerrungenschaften nicht mehr als bid'a anzusehen, sondern als ein
mit Stellen aus dem Koran untermauertes Prinzip den Feind mit seinen eigenen
Waffen zu schlagen. Es wurde auch mit Przendenzfllen aus der frhen Geschichte
des Islams argumentiert, als die ersten Muslime ihre traditionelle Kampftechnik
zugunsten der besseren und erfolgreicheren Techniken der Perser und Byzantiner
aufgaben. Der Prophet selbst soll sich der Technik der zoroastrischen Perser bedient
haben, als er fr die Verteidigung der Stadt Medina einen Schtzengraben anlegen
lie. Sogar die im Westen funktionierenden zivilen Prinzipien die ebenfalls
zu den Neuerungen Mahmuds II zhlten wie die Auszahlung fixer Gehlter an
die Staatsbeamten, betrachteten die Ulama als ein aus dem islamischen Gesetz
bernommenes Gut, das sie jetzt lediglich wieder zurckholen wrden. Um fr die
notwendigen Reformen eine religise Legitimation zu finden, bot sich fr sie eine
Auslegung der Sure IV, 59 an. Diese besagt, dass es die religise Pflicht eines jeden
24

Repp, Richard: Some Observations on the Development of the Ottoman Learned Hierarchy, in:
Keddie, Nikki R. (Hg.): Scholars, Saints, and Sufis. Muslim Religious Institutions in the Middle East
since 1500, Berkley/Los Angeles/London 1972, S. 17-32, hier S. 31.
25
Heyd: The Ottoman Ulema, S. 78.
243

elvira bijedi

Muslims ist, seinem Herrscher in jeder Hinsicht zu folgen, so lange seine Taten nicht
gegen das heilige Gesetz verstoen. Als ein weiterer, sozusagen privater Grund fr
die Ulama, die Politik der Militrreform zu befrworten und zu untersttzen, war
ihr lang geschrter Hass gegen die Janitscharen und ihnen nahestehende Gruppen,
wie die des Bektaschiordens, angesehen werden.26
Nachdem Mahmud II die hochrangigen Ulama fr sich und seine Reformvorhaben
gewonnen hatte, versuchte er sobald die neue Militrinstitution einigermaen
gefestigt war ihren Einfluss und ihre Macht weiter zu zgeln. Whrend er es schaffte,
die Zustimmung der hheren Ulama fr seine Reformmanahmen zu gewinnen,
blieben die Ulama des niederen Ranges weiterhin in ablehnender Haltung. Levy
zufolge war Mahmuds Politik mainly against the lower class ulemagerichtet.27 Viele
der Ulama des niederen Rangs standen von Anfang an den vom Westen inspirierten
Erneuerungen sehr skeptisch gegenber bzw. waren ihnen feindlich gesinnt. Die
Unzufriedenheit und ablehnende Haltung der Ulama des niederen Ranges lie sie
ffentlich Kritik an den Modernisierungsmanahmen Mahmuds II uern und bei
der Bevlkerung Hass gegen die Regierung schren. Wegen dieser aufrhrerischen
Ttigkeit wurden einige hocas ins Exil verbannt, wo sie sich nicht selten organisierten
Rebellentruppen anschlossen. Auch die Aufstndischen in Anatolien, die, von den
ehemaligen Janitscharen gefhrt, in den Jahren 1829 und 1830 rebellierten, hatten
in ihren Reihen einige Ulama.28 Welchen Grad die Animositten zwischen den
hochrangigen Ulama und ihren plebeian fellowsangenommen hatte, ist Levy zufolge
gerade daran zu sehen, dass die niederen Ulama, als sie sich den Janitscharen bei ihren
Aufstnden anschlossen, dies aus groem Groll ber die religious litetaten.29
Daher knnte dieser vom naib von Tarnovo abgesandte Bericht als delayed
reaction eines konservativen 'lim angesehen werden, der dazu diente, eine Bejahung
der Reformbestrebungen Mahmuds II auszudrcken und seine Treue zum Herrscher
zu betonen. Die mehrfache Erwhnung von abgeschafften Janitscharen, welche
auch im Tod die beltaten aus ihrem Leben fortsetzten, die geradezu tendenzise
wiederholte Nennung der Wiedergnger(abgeschafften Janitscharen, beltter
usw.) konnte dazu dienen, eine klare Abgrenzung der Einstellung dieses naibs und
der Untertanen seines Bezirkes gegenber den rebellierenden und rubernden
ehemaligen Janitscharen zu betonen.
Es mssen also bei der Interpretation dieser Geschichte zweierlei Interessen
beachtet werden. Einerseits mag der naib von Tarnovo in der Dokumentierung
dieser Geschichte und ihrer Meldung an die Hohe Pforte eine Mglichkeit gesehen
26

Heyd: The Ottoman Ulema, S. 74ff.

Levy: The Ottoman Ulema, S. 38f.
28
Levy: The Ottoman Ulema, S. 30.
29
Levy: The Ottoman Ulema, S. 14.
27

244

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

haben, seine Anerkennung fr das Vorgehen Mahmuds II und die Abschaffung der
Janitscharen zu uern, sowie seine aufrichtige Treue dem Herrscher gegenber
zu verknden. Andererseits kann die Bestrebung der Regierung, eine weitere
Verunglimpfung der gesellschaftlich gechteten Janitscharen publik zu machen,
als Grund der Verffentlichung dieser betrachtet werden. Mglicherweise traf
der Wunsch des naibs von Tarnovo, seine persnliche Hingabe an den Sultan
kundzutun, mit der Absicht der Zeitungsredaktion, die Janitscharen weiterhin als
unerwnschten Auswuchs der Gesellschaft darzustellen zusammen, was schlielich
dazu fhrte, dass die Leserschaft der Ausgabe 68 der Zeitung diese interessante
Geschichte zu lesen bekam. Es bleibt zu wnschen, dass die Erschlieung weiterer
osmanischer Archivalien aus dem rumelischen Gebiet des Osmanischen Reiches
noch einige Texte hnlichen Inhalts entdeckt.

Bibliographie
Barber, Paul: Vampires, Burial and Death. Folklore and Reality, New Haven/London
1988
Benzing, Johannes: Islamische Rechtsgutachten als volkskundliche Quelle, Mainz/
Wiesbaden 1977
Davison, Roderic H.: Reform in the Ottoman Empire, 1856-1876, New Jersey 1963
ope, op: ap pa a ae apoo epoa, eopa
1953
Fine, John V.A.: In Defense of Vampires: Church/State Efforts to Stop Vigilante
Action Against Vampires in Serbia During the First Reign of Milo Obrenovi, in:
East European Quarterly, Vol. XXI, No. 1, Boulder (Colorado) 1987, S. 15-23
Flemming, B.: Khdja Efendi, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. V, S. 27f.
epa, : e a eo yae o Ocacaa opa appa,
1974
Gesetzbuch des Kaiser Stefan Duan, S. 59, 1986
Hamberger, Klaus: Mortuus non mordet: kommentierte Dokumentation zum
Vampirismus 1689-1791, Wien 1992
Herzog, Christoph: Die Entwicklung der trkisch-muslimischen Presse im
Osmanischen Reich bis ca. 1875, in: Rothermund, Dietmar (Hg.): Aneignung und
Selbstbehauptung. Antworten auf die europische Expansion, Mnchen 1999, S. 15-44
Heyd, Uriel: The Ottoman 'Ulem and Westernization in the Time of Selm III
and Mahmd II, in: Scripta Hierosolymitana, Vol. IX; Studies in Islamic History
and Civilization, Vol. IX, Jerusalem 1961, S. 63-96
245

elvira bijedi

Hock, Stefan: Die Vampyrsagen und ihre Verwertung in der deutschen Litteratur, in
der Reihe: Forschungen zur neueren Litteraturgeschichte, Bd. XVII, Berlin 1900
Klniczay, Gbor: Decline of Witches and Rise of Vampires in 18th Century
Habsburg Monarchy, in: Ethnologia Europaea, Vol. XVII, Copenhagen 1987, S.
165-180
Kou, Read Ekrem: Yenieriler, stanbul 1964
Kololu, Orhan: Takvimi Vekayi. Trk Basnnda 150 Yl 1831-1981, Ankara 1981
Khbach, Markus: Ein Fall von Vampirismus bei den Osmanen, in: Balkan Studies,
Vol. 20, Thessaloniki 1979, S. 83-90
Lambrecht, Karen: Wiedergnger und Vampire in Ostmitteleuropa posthume
Verbrennung statt Hexenverfolgung?, in: Jahrbuch fr deutsche und osteuropische
Volkskunde, Marburg 1994, Bd. 37, S. 49-77
Lawson, John Cuthbert: Modern Greek Folklore and Ancient Greek Religion. A Study
in Survivals, New York 1964
Levy, Avigdor: The Ottoman Ulema and the Military Reforms of Sultan Mahmud
II, in: Asian and African Studies, Jerusalem 1971, Vol. 7, S. 13-39
Levy, Avigdor: Mahmd II, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. VI, S. 58-61
Ortayl, lber: mparatorluun en uzun yzyl, stanbul 1987
Repp, Richard: Some Observations on the Development of the Ottoman Learned
Hierarchy, in: Keddie, Nikki R. (Hg.): Scholars, Saints, and Sufis. Muslim Religious
Institutions in the Middle East since 1500, Berkley/Los Angeles/London 1972, S.
17-32
Repp, R.C.: Shaykh al-Islm, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. IX, S. 400-402
Schacht, J.: Abu l-Su'd, in: EI2 (Encyclopaedia of Islam), Bd. I, S. 152
Schroeder, Aribert: Vampirismus. Seine Entwicklung vom Thema zum Motiv,
Frankfurt am Main 1973.
Cpoca, eocaa: epyaaa o ap aeoja, co ocp o epyaaa
pyeo pe, in: op o XIX opec a Cojyo a pyejaa a
oopce a Jyocaja, pyeo 1972, Coje 1977, S. 25-31
, / :
, 1988
Ursinus, Michael: Regionale Reformen im Osmanischen Reich am Vorabend der Tanzimat.
Reformen der rumelischen Provinzialgouverneure im Gerichtssprengel von Manastir
(Bitola) zur Zeit der Herrschaft Sultan Mahmuds II. (1808-1839), Berlin 1982
Ursinus, Michael: Osmanische Lokalbehrden der frhen Tanzimat im Kampf
gegen Vampire? Amtsrechnungen (masarif defterleri) aus Makedonien im Lichte

246

ber die flle von vampirismus in den balkangebieten des osmanischen reiches

der Aufzeichnungen Marko Cepenkovs (1829-1920), in: Wiener Zeitschrift fr die

Kunde des Morgenlandes, Bd. 82, Wien 1992, S. 359-374
Veinstein, Gilles: Les provinces balkanique (1606-1774), in: Mantran, R.: Histoire
de lEmpire Ottoman, Paris 1989, S. 287-340
yj, Joa: yeecje o Cepj, Belgrad 1902
ao apa eaa aa, in der Reihe: Capa cpca eoc 24
e, ao ao, eopa 1986.

247

elvira bijedi

O pojavama vampirizmana prostoru Balkana za vrijeme osmanske vladavine

Elvira Bijedi
Saetak
Duga tradicija vjerovanja u vampire u balkanskim zemljama nije bila prekinuta
ni tokom osmanske vladavine. U Osmanskom carstvu, zasnovanom na islamskim
principima, ovo vjerovanje ne samo da se odralo meu kranskim i muslimanskim
stanovnitvom, nego je ak nalo put i u administrativne aparate lokalne vlasti.
Tako se, na primjer, iz jedne korespondencije iz 1701-1702. vidi kako se kadija iz
Jedrena zauzima za stanovnitvo iz mjesta Marasia, koje je bilo uznemireno pojavom
vampira, i kako se savjetuje sa velikim vezirom o ispravnom postupku tretiranja i
unitavanja vampira. Sa druge strane, zapisi iz masarif defterleri iz Bitole govore o
visokim izdacima za cdclar i cd ustdlar, koji su vremenu izmeu 1836. i 1839.
bili dovoeni iz drugih krajeva da progone ili unitavaju vampire. injenica da su
masarif defterleri u redovitim intervalima bili slati u Istanbul na kontrolu i eventualnu
ispravku, te da tamo ovi iznosi nisu bili poniteni niti smanjeni, svjedoi o tome da se
centralna vlast barem u financijskom pogledu nije protivila lokalnim obiajima
u vezi sa vampirima.
Posebno je interesantna jedna pria tampana 6. oktobra 1833. (21. cemaziylahir
1249) u 68. broju osmanskih novina Takvim-i Vekayi, u kojoj Ahmed kri efendija,
naib u Trnovu u Bugarskoj, detaljno opisuje kompletan scenario jednog mjesta i
njegovog izbezumljenog stanovnitva koje je bilo zlostavljano od strane vampira.
Nepredvidiv naglasak naibovog izvjetaja baziran je na injenici da se u ovom sluaju
radi o dvojici povampirenih bivih janjiara, koji ni za smrti ne prestaju sa nedjelima
koja su inili tokom ivota. Viestruko i tendenciozno naibovo isticanje nelojalnosti
ovih zloinacanamee pitanje o namjeri koja je stajala iza objave ovog lanka.
Teko je rei da li se pri tome radilo o strahu naiba da e se zapoete reforme
Mahmuda II. nakon unitenja janjiara proiriti i na redove uleme, te se smatrao
prinuenim da svojim izvjetajem izrazi i potvrdi svoju lojalnost sultanu? Ili je moda
kroz redakciju lista agirajua centralna vlast u objavi ove prie vidjela dobru priliku
da slojevima stanovnitva, koje je bilo neprijateljski raspoloeno prema reformama i
jo uvijek alilo za janjiarima, jo jednom predoi kakvih su poasti bili osloboeni
nakon ukidanja janjiara?

248

Izvorni znanstveni rad

UDK 94(497.6)1831/1832
821.512.161(=163.4*3)-131831/1832

adnan kadri

Jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi

Husein-kapetana Gradaevia na Kosovu polju
1247. h. g / 1831. godine

Abstrakt:
Ideja rodoljublja na stecima, potom na steku Mahmuta Brankovia, na
nianima ostalih nasljednika loze srednjovjekovnih bosanskih porodica, zatim itave
rodoljubive poeme i/ili junaki epovi o ratovanju Bonjaka kroz dugu povijest Bosne
u osmanskom periodu, pjesme otpora austrougarskoj okupaciji, a i kasnije rodoljubive pjesme do danas, zorno svjedoe viestoljetni povijesni kontinuitet pisanih
tragova bonjakog rodoljublja od srednjovjekovlja do dananjih dana. Pjesma o
Husein-kapetanu Gradaeviu u boju na Kosovu polju 1247. h. g. /1831. godine
samo je jedna od potvrda spomenutog kontinuiteta.
Kljune rijei:
Husein-kapetan Gradaevi, boj na Kosovu 1831, pokret za autonomiju Bosne

1. Uvodne napomene
Jedan od prvih bosanskih autora koji je ostavio napisanu pjesmu rodoljubiva
sadraja na osmanskom jeziku bio je bosanski namjesnik Jakub-paa Bonjak, koji
je u stihovima opjevao veliku pobjedu na Krbavskom polju 1493. godine. Nakon
njega napisano je dosta pjesama rodoljubivog karaktera na osmanskom jeziku. Tako
rodoljubivu poeziju na osmanskom jeziku nalazimo: a) u razliitim rukopisnim
zbirkama (medmuama); b) u okviru sreenih divana bosanskih pjesnika na
osmanskom jeziku; c) u poemama bosanskih autora posveenim opisima kakve bitke
ili dogaaja; d) u teorijskim raspravama o vanosti maau odbrani domovine i
ideala, ili opisu ratnih taktika i umijea voenja vitekih dvoboja, kakvih je bilo i kod
bosanskih autora na osmanskom jeziku.

249

adnan kadri

2. Pjesma o pobjedi Husein-kapetana Gradaevia na Kosovu polju

1247. h.g. / 1831. godine
U ovom se radu eli skrenuti panja na jednu dosad neobjavljenu rodoljubivu
pjesmu na osmanskom jeziku o pobjedi Husein-kapetana Gradaevia na Kosovu
polju 1247. h.g. / 1831. godine. Pjesma se nalazi u rukopisnom djelu Trh-i Enver
(XXI:66-67) Muhameda Enverija Kadia. Usporedbom sa drugim pjesmama koje
opjevavaju Gradaevia i Pokret za autonomiju dolazi se do zanimljivih zakljuaka
o tome kakvog je odjeka spomenuti dogaaj imao u knjievnosti tog vremena. Na
poetku pjesma je pisana u prepoznatljivoj formi historijske narativne mesnevije, da
bi potom poprimila formu muzdevid-murebbea, kakvu obino sreemo u nekim
oblicima tzv. popularne narodne poezijena turskom jeziku1 (sa rimom aaax bbbx
cccx itd.)2. Pjesma ima 37 distiha, odnosno 74 stiha. U pretposljednjem distihu
pjesme izrie se datum opisane bitke (1247. h. g. / 1831.).
Da bi se bolje shvatila pjesma koja je pred nama, nuno se podsjetiti na neke
historijske podatke o dogaaju koji se opisuje u pjesmi. Prilike u Bosanskom ejaletu
prije Gradaevia detaljno opisuje Muvekkit. Iz bujuruldije izdate 24. rebiul-ahira
1244. (4. 11. 1828), koju donosi navedeni autor u svojoj Povijesti Bosne, a koju mi
koristimo, panju privlai injenica da je, prema fermanu, za mobiliziranje bosanske
vojske Porta trebala odravati savjetovanje sa predstavnicima Bosanskog divana.
Naime, povod za ove pisanje bujuruldije bilo je mogue regrutiranje bosanske
vojske za rat protiv Rusije, a iz samog sadraj bujuruldije vidi se razlog zato se na
Divanu vijealo o slanju bosanske vojske izvan granica Bosne 1828. godine, kako
i u dokumentu stoji: ... da su neprijatelji Rusi otpoeli opremati jake vojne snage ove
godine i vriti svestrane i ubrzane pripreme u naoruanju, bilo je oito da e stupiti u
ponovni rat. Jasno je i to da Srbi smatraju ovaj rat za zgodnu priliku da dignu ustanak
i oekuje se da e oni otpoeti bunu u Bosanskom ejaletu i da pripremaju dovoljan broj
vojske. Treba se biti pripremno ako bi Srbi poeli s neredima ... (Muvekkit II:910).
Dolazi do rata s Rusijom, gdje osmanska vojska gubi brojne teritorije i potpisuje vrlo
nepovoljan mirovni ugovor.
U Bosni je reforma janjiarskog odaka u nizamsku vojsku zapala u krizu ponajvie
zbog nedefiniranog statusa novevojske u eventualnoj odbrani Bosne i nepreciziranog naina slanja mladia u rat u druge, daleke krajeve Carstva. Raniji Karaorevi
ustanci i likvidacija civilnog muslimanskog stanovnitva u bonjakim krajevima
istono od Drine imali su za posljedicu pristizanje velikog broja izbjeglica iz Srbije.
Stvara se dojam da se Porta ne obazire na Karaoreva zlodjelanad muslimanskim
ivljem u Srbiji. Granice Bosne postaju nestabilne, a sultan sve vie gubi podrku
muslimanskog stanovnitva. Situaciju dodatno oteava kasniji zahtjev Miloa
1
2

Dakle, po formi se ubraja u historijske junake bosanske turkije.

Finalni distih takoer je u formi mesnevije.

250

jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana

gradaevia na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

Obrenovia da se svi muslimani sa prostora Srbije isele. U toj atmosferi stalno se

oekivao napad na raznim dijelovima dugake bosanske granice prema Srbiji.
Prema izvorima, koji se detaljno navode i u knjizi Pokret za autonomiju Bosne
od 1831. do 1832. godine Ahmeda S. Aliia (1996), kao i u ostalim djelima koje
opisuju spomenuti period, glavni povod za izbijanje pokreta za autonomiju Bosne
1831. godine jeste nezadovoljstvo stanovnitva postupcima centralne vlasti nakon
predavanja est nahijaSrbiji, naseljenih preteno muslimanskim stanovnitvom,
to je postignuto uz pomo Rusije, mita i uz pristanak sultana. Kasniji dogaaji u
vezi s provoenjem fermana kojim se ustupaest nahija Srbiji, stvorili su atmosferu
potpunog nepovjerenja i prema Porti i prema sultanu.3 Stoga pokret za autonomiju
Bosne najprije poinje u Zvornikom sandaku koji je bio najblie tim ugroenim
krajevima u Srbiji.
Ideja o autonomiji Bosne unutar granica Osmanskog carstva poinje sastankom u Tuzli - bosanskih prvaka, s jedne strane, i bosanskog namjesnika Namikpae, s druge strane, a glavno i najtee pitanje bilo je pitanje razgranienjaBosne
i Srbije. Svebosanski sabor za odbranu Bosne, na kojem su prisustvovali svi narodni
prvaci i velikodostojnici, odran je potom u Travniku. Sultanov namjesnik u Bosni
Namik-paa, bio je istodobno i prijatelj Miloa Obrenovia, a ve je ranije poslao
informaciju o odbijanju reforme vojske u Bosni, tako da Porta ubrzo alje velikog
vezira Reida Mehmeda da s vojskom krene na pobunjenuBosnu. Dolazi do
oekivanog okupljanja bosanskih uglednika i predstavnika raznih slojeva drutva u
Travniku, gdje se za glavnog zapovjednika odbrane Bosne, na poetku, bira bosanski
valija. Meutim, Namik Ali-paa, na putu za Sarajevo, iz Busovae bjei i naputa
ustanike, tako da je Sabor, nakon tog dogaaja, za glavnog zapovjednika odbrane
Bosne izabrao Husein-kapetana Gradaevia.
Zborno mjesto jedinica bosanske vojske bila je Busovaa, odakle 15. zul-hideta
1246. godine, odnosno 27. maja 1831. godine glavnina kree na Kosovo polje, koje
je tada predstavljalo istonu granicu Bosanskog ejaleta. Dijelovi bosanske vojske
ve su bili rasporeeni na putevima i brojnim prolazima prema Novom Pazaru.
Istodobno su osigurane granice Bosne prema Austriji, Srbiji i Crnoj Gori. Najvei
broj vojnika koji je iao prema Kosovu polju bili su dobrovoljci. Husein-kapetan je
predvodio oko 20 000 bosanskih vojnika, a isto toliko je bilo nizamskih vojnika. Ako
3

Inae jedan od zahtjeva samog Pokreta kasnije bie zahtjev da se zatite muslimani Smederevskog
sandaka. Kapetani su jo od prvih glasina o Karaorevim zlodjelima nad Bonjacima nastojali
odravati stabilnost i mir u Bosni. Bonjaci su tzv. prvi srpski ustanak doveli do sloma, tako to su
pobijedili ustanike i povratili upravu nad svim gradovima, ukljuujui i Beograd, a to je uraeno,
izmeu ostalog, i da se sauva muslimansko stanovnitvo od istrjebljenja. Za stvaranje Srbije
problem nije predstavljala nekakva Turskanego je to vie bio problem velikog broja muslimanskog
stanovnitva koje je Bosnu smatralo maticom domovinom, makar u administrativnom smislu
ejaleta.
251

adnan kadri

se pretpostavlja da je po vaeem pravilu treina vojske ila na istonu granicu Bosne,

na Kosovo polje, onda se pretpostavlja da je pod orujem u Bosanskom ejaletu tada
bilo oko 60 000 naoruanih Bonjaka. U poetnoj fazi bosanska vojska je trebalo da
krene prema Pritini, ali, odjednom, da bi sprijeili opkoljavanje, kree se prema Pei,
i nakon brzog ovladavanja spomenutom kasabom, vraa se, te skoro bez otpora ulazi
u Pritinu, poto je ve ranije dogovoreno politiko saveznitvo sa Mahmut-paom
kodrom. Glavna bitka se odigrava kod mjesta timja u blizini Lipljana sredinom
safera 1247. hidretske godine, odnosno izmeu 22. i 31. jula 1831. godine. Bitka se
brzo i uspjeno okonala pobjedom bosanske nad osmanskom vojskom.
Neke detalje o pobjedi Husein-kapetana Gradaevia 1831. godine na Kosovu
polju nalazimo i u sljedeoj pjesmi na osmanskom jeziku iz rukopisne zbirke
Muhameda Enverija Kadia (MEK:XXI:66-67), kako slijedi:

BOJ NA KOSOVU 1247.H.G. / 1831.G.

252

jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana

gradaevia na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

)(Kadi XXI:66-67

253

/1247/

adnan kadri

Prijevod:
BOJ NA KOSOVU 1247. H. G. / 1831. GODINE
Nakon osvajanja Pei ta bi i ta uslijedi, da se prisjetimo
Boj to se na Kosovu polju zbi, hajde sad spomenimo
Bosanska vojska stie do eher Pritine
Od Boga nizamsku vojsku pogodi iskuenje
O gospodine, posluaj mudrost to je objelodanjujem ja:
Vojska bosanska bijae potpomognuta od Boga
Vojska njihova stie, s etir pae i vezira jednoga
Bonjaci je osramotie, uz odredbu Svemonoga
Sa dvanaest vojski bijahu kao robovi
Vojska se bosanska dodatno vjerozakonom ukrasi
Spominjanje Boga stalno im u srcima bijae
Uz zahvalu Bogu, ime bosansko opstade
Sve u buljucima dolazie, u nizamsku se vojsku utopie
Protiv din-dumanina srca im se raspalie
Allah, Allah ! juriae uzvikujui
Kao trska za lava postadoe nizamski bajoneti
Nita, ni malo ko trunka, se ne spominje, osim Bog Istiniti
U srca njihova strah od nizamlija ne ulazi, ni najmanji
Dok nizamsku vojsku gleda Bonjak musliman
On je okom svojim i srcem svojim oplakuje svaki dan
Doista, kod vojske nizamske stoji islamsko ime
Ali, Bonjacima pokora po usulu novome teret je
*
Abdurezak-paa ree Pojaanje mi stie
Buntovniki narod dovest e do pokore
U tvravi topovi moji spremno stoje
Opucam li, u prah i dim sve pretvore
Husein-kapetan ree - O junaci srani
Skupite se, o lavovi, koji ele naprijed ii

254

jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana

gradaevia na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

Pazite, od ove bitke nemojte da se vratite unazad teiti

im puka ispali, nek se odmah bajonet pojavi!
Abdurezak-paa ree - Ja sam rov napravio
Umrijeti, al povratka nema tako sam obeao!
Ja sam se priklonio nizamu po sultanskoj naredbi
Pobunjenicima ovaj megdan neu predati!
Husein-kapetan ree Iz tri pravca poite
Aman zaman ne elim dati, ispod ne gledajte!
Gle, za dva sata pobjeda se u boju desi
Sa Boijom odredbom pomo nastupi
Kod bosanskih junaka usporavanje je nemogue
Ovaj rat pero i knjige ne vode
Sigurnost - Abdurezak-paa ree
Damiju zatvorite, stvar ide loe
Iznad Pei napravite zavjesu od dima
Moda za bjeg kakve prilike ima
Husein-kapetan ree Zar me ne vidje ti
Iz damije ja u tebe napolje izbaciti
Poput bujice su potoci, krv pustih ja
Da li si vidio svog neprijatelja, ovoga junaka!
ulad topova sa est brazdi, sa strane jedne
Bosanski vitezovi krvlju obojeni posve
Dumaninu vjere se osvetie oni
Zabludjeli Abdurezak svoje granice shvati
Doba Husein-kapetana, doba Rustema Zala to je
Pred njim voa njegov hazreti Alija ide

255

adnan kadri

Abdurezak razbojnik vidje ovo stanje

Peani prihvatie din i iskreno vjerovanje
Husein-kapetane, uz tebe je pomo ova
Sablja tvoja do Ara se die, ponos tebi pripada!
Doista, snaga vjere je uz tebe
Od nizamlija spasi pravovjerne!
Neka ti se ivot produi, sve dan za danom, stalno
Ovakav junak jo na svijet nije doao
Kod tebe je peat Hatema, Sulejmana
Zapovijed Vinjega - za tebe uputa
Na put ovaj poe onaj to se za vjeru stara
Viteku epopeju skova sama pomo od Boga
Od Ebu Bekra, Omera, Osmana, od etverice halifa
Velikom Husein-kapetanu obeanje i zakletva
Destan epopeja zavrena bi rukom Rejhana
Nek je uzviena ruka moi Svevinjega Subhana
Opisah dogaaj uz pomo Boga Dobrostivoga
Hiljadu dvije stotine etrdeset devete, hidretskoga kalendara
/1249/
Vaj alosti, kako je teko ovo odvajanje!
Dui svojoj stavih dizgine i obuzdah je posve
1247. [1831.] godine

Knjievno-historijska valorizacija izmeu poetizirane faktografije i

historijske zbilje (Analiza stereotipa)
Temeljno pitanje naeg rada i jeste pitanje valorizacije pjesme sa tzv. knjievnohistorijskog aspekta. Zanima nas koliko je pjesma pouzdan izvor za bolje sagledavanje
kakva historijskog dogaaja. Inae, pitanje da li se pjesme smatraju izvorom za prouavanje povijesti ili, pak, ne, esto je u historiografiji. Na to pitanje moe se odgovarati
256

jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana

gradaevia na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

na razliite naine, u zavisnosti od toga kakve su pjesme. One jesu izvor, uglavnom
sekundarni, ako su pisane na licu mjesta, te kao takve esto svjedoe i autorsku
viziju kakva povijesnoga dogaaja, i to samo ako su daleko od fikcije prouzroene
stereotipnim zabludama u opisu ljudi ili dogaaja, onda te pjesme, esto postaju zanimljivim tekstom za razliita prouavanja i interpretacije, kako sa historijskog tako i
sa opeg kulturoloko-civilizacijskoga aspekta. Pjesma koju smo u radu preveli, izmeu
ostalog, daje i godinu kad je pjesma napisana i kad se bitka desila. Stoga se moe
analizirati i kao neka vrsta tariha, poetske vrste rezervirane za biljeenje godine ili
datuma nekog dogaaja u ivotu pojedinca ili zajednice.4 Pjesma o Husein-kapetanu
Gradaeviu, izmeu ostalog, svjedoi i o upotrebi forme anonimne mesnevije i
murebba poetske forme prilikom opisa nekog dogaaja iz historije Bosne poetkom
19. stoljea.
U pjesmi iji smo prijevod ponudili opisuje se bitka na Kosovu polju, poznati
dogaaj kad je bosanska vojska pod vodstvom Husein-kapetana Gradaevia izala
na megdan osmanskoj nizamskoj vojsci blizu Lipljana i porazila je.5 Motiv koji pjesnik
stalno koristi u pjesmi jeste zazivanje pomoi od Boga. Sa aspekta unutartekstne
aksioloke analize elimo navesti neke najizraajnije sterotipne epske motive, kao
to su: bosanska vojska je od Boga pomognuta; spominjanje Boga i zahvalnost Bogu
kao preduvjet opstanka Bosne; vojska je vjerom uljepana; Bonjaci su lavovi u boju;
nunost borbe za pravdu, makar to bio nepravedni vladar; oplakivanje neprijatelja;
motiv pokornosti; verbalni sukob dvojice vojskovoa; bijeg neprijatelja; motiv asne
pobjede; hvalospjev glavnom junaku; pozivanje na mitoloko junatvo Rustema Zala;
pozivanje na vodstvo autoriteta duhovne tradicije; topos autorskog spomena na kraju
poeme; motiv odanosti Bosni i ideji bonjatva.
Budui da u naem radu do kraja elimo aktualizirati problem pouzdanosti
poezije kao historijskoga izvora, osobito onih pjesama koje daju razliito vienje
istog dogaaja, navest emo i primjer sline pjesme na turskom, pisane u slinoj
poetskoj formi i o istom dogaaju, ali koja ideoloki potpuno suprotnointerpretira
borbu Bonjaka na Kosovu. Ta je pjesma u rukopisnoj formi naslovljena kao Destn-
Nazm bery- ahvl-i Bosna6 (Epska pjesma o situaciji u Bosni). Premda ni spomenuta
pjesma nije autorizirana ni dovrena, njen sadraj nedvosmisleno upuuje na to da je
4

Tarihima se inae iskazuju i vrlo znaajni datumi u povijesti jednog naroda, kulture, civilizacije. Mnotvo je takvih pjesama u viestoljetnoj tradiciji razvitka bonjake poezije na osmanskom
jeziku.
5
Treba napomenuti da se i u Albaniji vodio pokret za slinu autonomiju kao i u Bosni, ali je, sa
vojnog aspekta, potrebno naglasiti da se vojska pod zapovjednitvom kodra-pae ve povukla zbog
unutarnjih nesuglasica, dok je vojska Husein-kapetana ostala sama na megdanu protiv reformirane
nizamske osmanske vojske.
6
Nametak, Fehim (1976:383-394), Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u Bosni, POF
XXII-XXIII, Sarajevo.
257

adnan kadri

autor zastupao aktualne stavove osmanske administracije u periodu guenjapokreta

za autonomiju Bosne. Tako kod njega sreemo slijedee unaprijed zacrtane ideoloke
stereotipe, kao to su: bosanska vojska je osiona grupa pobunjenika (Rm li Bosnada
bir aly- tugyn U Rumeliji, u Bosni ima jedna grupa pobunjena osiona I:3);
bosanski vojnici ne boje se Boga (... kalmad havf- Yezdni ... ne ostade straha od
Boga I:4); Husein-kapetan stanovnitvo grada tjera u bijeg (Belde-i ehlin pern
kld stanovnitvo grada on rastjera ... III:3) i sl. ak se iznose i neke negativne
asocijacije o Bonjacima. Ukratko, negativna ocjena lika Husein-kapetana i cijelog
pokreta za autonomiju Bosne smjetena je u okvir govora jednog nebonjaka. tavie,
autor se ne suzdrava napadati itav narod, ne samo vou. Treba napomenuti i to da
negativne ocjene koje se u jednome dijelu osmansko-turske literature pridaju pokretu za autonomiju Bosne kasnije, ak i u ozbiljnijim studijama, prerastaju u fenomen
historije na bazi tzv. historijskih stereotipa, a na temelju ega se kasnije redovito piu
i skraene i uskraujuenatuknice za udbenike iz historije. Zanimljivo je da se negativne osobine u toj pjesmi ne vezuju samo za Husein-kapetana, nego i za obine
vojnike i narod to u literaturi epskih stereotipa spada meu negativnije ocjene
protivnika. Osim toga, pjesnik se otvoreno stavlja na stranu nizamske vojske. Junaci
u njegovoj pjesmi su vojskovoe zaduene za guenje bosanske bune, tako da je
sadraj i usmjerenost pjesme neto ve unaprijed oekivano.
Kao to se vidi iz sadraja, u navedene dvije pjesme dolazi do nedvojbenoga sukoba
dviju razliitih epskih tradicija: bonjake epske tradicije i turske epske tradicije na
istom, osmanskom jeziku. to se tie stereotipa bosanska vojska se (ne) boji Boga,
treba napomenuti sljedee: i osmanska nizamska vojska i bosanska vojska boje se
Boga, budui da su sastavljene od vjernika iste vjere, tako da su navedeni stereotipi
zapravo neka vrsta viestoljetnog fraznog diskurzivnoga ideolokog stereotipa koji
u pjesmi treba da osudi neprijatelja i stavi ga u podreenu poziciju i prije same
bitke. Oba pjesnika priznaju neku vrstu otpora nizamskoj vojsci (Doista, kod vojske
nizamske stoji islamsko ime / Ali, Bonjacima pokora po usulu novome teret je), a ta je
to usul(postupak, metod) teko je odgonetnuti iz samih stihova.
Zanimljiva je situacija poetskog opisa tune neizbjene sudbinedviju vojski, kojim
se iskazuje neka vrsta emotivnog odnosa jednog broja Bonjaka prema samom sukobu
sa carskom vojskom u sljedeem distihu: Dok nizamsku vojsku gleda Bonjak musliman
/ On je okom svojim i srcem svojim oplakuje svaki dan. Zapravo, sadraj cijele pjesme
aludira na neku vrstu sultanovog nerazumijevanjabosanskih i bonjakih interesa,
pa i interesa muslimana kao jedinstvene zajednice unutar Carstva. No, takav je trend
postojao u itavom Carstvu u to vrijeme svi nacionalni pokreti muslimanskih
naroda u Carstvu u krvi su gueni: i u Egiptu, i u Albaniji i u Bosni, dok se autonomija
kranskih skupina na rubnim dijelovima Carstva tolerirala poto bi se za njih obino
zauzimala kakva vea evropska sila. Za pobunu muslimanskih etnikih skupina nije
258

jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana

gradaevia na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

bilo nikoga ko bi se posebno zauzimao poto ni sami muslimani obino nisu traili
takvu vrstu diplomatske podrke od nemuslimanskih zemalja. Po nama, razlog za
krvavo guenjenacionalnih ideja kod muslimana u Carstvu je jednostavan: nacionalno
razlikovanje meu muslimanima bilo je protiv samog ideolokog utemeljenja Carstva. Kad
bi se meu muslimanima pojavila ideja organiziranja po nacionalnoj ideji u samom
sreditu Drave, u kojem su meusobno bile isprepletene razliite etnike muslimanske
skupine, uruila bi se ideoloka osnova za postojanje samoga Carstva - ak i u samom
Carigradu gdje je poetkom 19. stoljea bilo jako puno razliitih etnikih skupina, koje
su se tu nastanile iz razliitih dijelova Evrope, Azije i Afrike.
Politika ideja Bosne u samoj Bosni bila je vrlo snana i zbog dugogodinjeg razvijanja posebnosti bosanskog i bonjakog etnikog, ekonomskog i jezikog identiteta
u svim slojevima drutva, ali i zbog novonastale geostrateke situacije u bosanskom
okruenju. Bosanski muslimani u to vrijeme nisu imali problema sa idejom
nacionalnog buenja, budui da je broj muslimana nebonjakana Bosanskom
divanu i administraciji bio manje nego simbolian. ak je i vojna organizacija bila
polu-autonomna. Za ilustraciju truda koji je osmanska vojska uloila da ugui Pokret
za autonomiju Bosne dovoljan je podatak da je Muhamed Ali iz Egipta, koristei
zabavljenost sultana i vezira guenjem pobuna u Bosni i Albaniji, zauzeo Siriju, gotovo
cijelu Anadoliju i stigao tik pred zidine Burse, poruujui sultanu da e osobno doi u
Istanbul i preuzeti prijestolje. Da bi sultan mogao na miru guiti bunu u Bosni, dobio
je vojnu pomo od Rusije. Sultan je na kraju ipak bio primoran potpisati primirje sa
Muhamedom Alijem, gubei veliki dio teritorija Carstva (Alii 1996:94).
Ipak, u pjesmi o pokretu za autonomiju Bosne koju je ispjevao turski pjesnik,
Gradaevi i bosanski vojnici opisani su kao pobunjenici i razbojnicikoje se
obavezno moralo vojno poraziti i kazniti; analizom razliitih epskih stereotipa i
njihovom neutralizacijom u sluajevima nepodudaranja stereotipa u obje pjesme,
dolazimo do sljedeeg zajednikog zakljuka: u ratu su meusobno ratovali Bonjaci
i pripadnici nizamske osmanske vojske prvi su se borili za autonomiju Bosne i
Bonjaka, dok su se drugi borili protiv autonomije poduzimajui vojni pohod da smire
buntovneBonjake. Zapravo, politikaideja bonjatva u borbi za autonomiju
Bosne za Turke je bila neka vrsta lokalnog patriotizma i fanatizma koja se nije mogla
oprostiti a koja je bila ravna izdaji interesa Carstva. To e nam kasnije potvrditi i
sljedei odlomak iz opirne kaime serdari-ekrema, izdate na molbu Husein-kapetana
Gradaevia 7. ramazana 1247. h. g. (9. 2. 1832), a koja potvruje da se sve moe
oprostiti osim lokalnobosansko rodoljublje: ... Ne daj Boe, ako se ispostavi da vi
ubudue budete uporni na isticanju pripadnosti svojoj uoj domovini i lokalistikom
fanatizmu ...7
7

Cit. prema: Salih Sidki Hadihuseinovi Muvekkit, Povijest Bosne (s turskog preveli: Abdulah
Polimac ... [et al.]), El-Kalem, Sarajevo 1999, str. 937.
259

adnan kadri

Pjesma obraena u naem radu daje jednu posve drugu dimenziju brojnim i razliitim opisima Pokreta za autonomiju Bosne. Ona iznosi i osobne stavove pjesnika
o samom dogaaju, kao i odnos Husein-kapetana i ostalih bosanskih vojnika prema
tom dogaaju, zatim odlunost bosanske vojske da se bori za svoje ciljeve, kao i neke
teke povijesne dileme uesnika tih dogaaja koje je gotovo nemogue pronai u
uobiajenim udbenikim opisima navedene bitke. Osim toga, pjesma na svoj nain
nedvojbeno razbija neke uvrijeene stereotipe i predrasude u kasnijoj naoj odo maenojhistoriografskoj tradiciji, predrasude koje se ak uzimaju kao osnovno
objanjenje samog pokreta za autonomiju Bosne (pobuna feudalaca, pobuna zbog
nonje i sl.). Analizom epskih knjievnih stereotipa dolazimo do zakljuka da je
glavni razlog za sukob zapravo neka vrsta jasno ispoljene politike ideje bonjatva
koja se sastojala u elji za ostvarenjem autonomije Bosne u donoenju odluka koje se
izravno odnose na njenu sudbinu i na sudbinu njenih itelja.

Mjesto Gradaevia u rodoljubivoj poeziji na turskom jeziku

Pjesma o Gradaeviu koju smo obradili i preveli u naem radu, sa aspekta stila,
uvjetno govorei, spada u produkte tzv. narativne bonjake epike na osmanskom turskom jeziku pisane u mesnevi-formi, a djelomino u produkte tzv. iroko popularne
poezije na turskom jeziku u slogovnom metru. Pjesma je nastala u vrijeme borbe
za autonomiju Bosne 1831. godine pod vodstvom Husein-kapetana Gradaevia.
Za razliku od brojnih tariha, kronograma, u visokostiliziranome maniru divanske
poezije, kao to smo prethodno napomenuli, navedena pjesma koristi formu
popularne puke pjesme na turskom jeziku. Dakle, po formi, po jeziku i stilskom
maniru, navedena pjesma o Gradaeviu ubraja se u produkte bonjake puke knjievnosti. To je, zapravo, jedna od temeljnih fenomenolokih knjievnih osobitosti
navedene pjesme. Pjesmom se opisuje pobjeda bosanske vojske, te navedena pjesma,
sa aspekta sadraja, spada u epske pobjednike epopeje (zafername). Za razliku od
nekih drugih rodoljubivih bonjakih pjesama na turskom jeziku, u kojima se sreu
uglavnom elementi univerzalnog bonjakog rodoljublja ili domoljublja u okviru
ideje pokornosti opim naelima Carstva, u pjesmi obraenoj u naem radu sreemo
se sa idejom eksplicitnog bonjakog rodoljublja i bosanskog domoljublja koje ne
priznaje pokornost bilo kome ko radi protiv interesa domovine, makar se radilo i
o samom sultanu. Iako se na bosanskom jeziku sreemo sa mnotvom rodoljubivih
pjesma spjevanih Husein-kapetanu Gradaeviu, Zmaju od Bosne, postojanje rodoljubive poezije na osmanskom turskom jeziku koja je posveena pobjedama
Gradaevia, bez obzira na neke manje nedosljednosti i slabosti jezike naravi samog
autora, dodatno potvruje koliko je ideja pokreta za autonomiju Bosne 1831. i 1832.
godine bila jaka, ak i na razliitim jezicima.
260

jedna pjesma na osmanskom turskom jeziku o pobjedi husein-kapetana

gradaevia na kosovu polju 1247. h. g / 1831. godine

Izvori i literatura
Alii, Ahmed S, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo,
Orijentalni institut, 1996.
Eren, Ahmet Cevat (1965), Mahmud II. Zamannda Bosna-Hersek, Nurgk
Matbaas, stanbul.
Kadi, Muhamed Enveri Tarih-i Enveri, tom XXI.
Nametak, Fehim (1976:383-394), Epska pjesma na turskom jeziku o prilikama u
Bosni, POF XXII-XXIII, Sarajevo.
Salih Sidki Hadihuseinovi Muvekkit, Povijest Bosne (s turskog preveli: Abdulah
Polimac ...[et al.]), El-Kalem, Sarajevo 1999.

261

adnan kadri

A Poem in Ottoman Turkish about the Victory of Husein-kapetan

Gradaevi on Kosovo Field 1247 AH / 1831 AD
Adnan Kadri
Summary
The paper presents a text and translation of a poem in Ottoman Turkish which has
not been subject of previous analysis. The poem deals with the battle on Kosovo field
in 1247 AH (1831 AD) and it gives a new dimension to the different interpretations
of the Movement for the autonomy of Bosnia. It gives personal attitudes of the poet
as well as the relation of Husein-kapetan Gradaevi and other Bosnian soldiers
regarding the battle, the determination of the Bosnian army to fight for its goals,
and some difficult historical dilemmas of the participants in the battle. This poem is
compared to another one which approaches the same event from a different angle.
In it a Turkish poet paints a negative image of Husein-kapetan and Bosnian soldiers
which are described as rebels and villains who must be defeated. Through the
analysis of different epic stereotypes and their axiological neutralisation, in cases of
mismatching, we come to the following conclusion: Bosniaks fought on one side
against the members of the nizam Ottoman troops on the other side the first ones
fought for the autonomy of Bosnia, while the others fought against it, trying their
best to calm down the rebelliousBosniaks. It is clear that the Turks considered the
politicalidea of bosniakdom and patriotism in the Movement for the autonomy of
Bosnia as some sort of unacceptable local patriotismwhich was equal to the betrayal
of the Empires interests. Judging by its form, language and style, the analyzed poem
can be considered as a product of Bosniak folk literature. Even though we can find a
number of poems in Bosnian dedicated to Husein-kapetan Gradaevi, the Dragon
of Bosnia, the existence of patriotic poetry in the Ottoman Turkish language which
deals with Gradaevis victories, regardless of some minor inconsistencies and
weaknesses in linguistic style, represents an additional confirmation that the idea of
the Movement for the autonomy of Bosnia in 1831 and 1832 was very strong, even
in different languages.

262

Izvorni znanstveni rad

UDK94(410:497.6)1878
342(410:497.6)1878

edin radui

Uloga Velike Britanije u promjeni dravno-pravnog statusa

Bosne i Hercegovine 1878. godine

Abstrakt:
Autor u lanku prati britansku politiku prema buduem statusu Bosne i
Hercegovine u zavrnoj fazi Istone krize, pripisujui odluujuu ulogu u kreiranju
historije tradicionalno prihvaenim nosiocima politike moi: vladarima, ministrima,
ambasadorima. On svoj tekst gradi na postavci da je britanska politika prema
statusu Bosne i Hercegovine u vrijeme Istone krize 1875-78. prola kroz dvije faze.
Prvu, od poetka nemira do potpisivanja Sanstefanskog mirovnog sporazuma, koju
karakterizira zalaganje Velike Britanije za integritet Osmanskog carstva i ostanak Bosne
i Hercegovine u njegovom sastavu uz provoenje administrativnih reformi, i drugu,
na kojoj je i akcenat u radu, od Sanstefanskog sporazuma do Berlinskog kongresa,
obiljeenu promjenama politike Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini. U tom
vremenu Britanci se zalau za odbacivanje Rusije to dalje od Carigrada i moreuza,
a suverenitet i integritet Osmanskog carstva se suava na Azijsku Tursku.U takvoj
koncepciji britanska politika prema Bosni i Hercegovini nee biti njeno zadravanje u
Osmanskom carstvu ve njeno prikljuenje Austro-Ugarskoj ili okupacija od iste sile.
Kljune rijei:
Velika Britanija, Bosna i Hercegovina, dravno-pravni status, Osmansko carstvo,
Austro-Ugarska, Rusija, diplomatija, velike sile, Istono pitanje, Istona kriza,
Sanstefanski sporazum, Berlinski kongres, Disraeli, Derby, Salisbury, Andrassy,
autonomija, okupacija.
Tema Uloga Velike Britanije u promjeni dravno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine
1878. godine je dosta slojevita i mogla bi se zbog specifinosti i razuenosti centara
moi u britanskom dravnom sistemu, smjena na vlasti konzervativaca i liberala u XIX
stoljeu i posrednog uea tampe i javnosti u kreiranju vanjske politike posmatrati
iz vie uglova. Ipak, mi emo ovdje pratiti jedinstvenu britansku politiku prema
buduem statusu Bosne i Hercegovine kao dijelu Istonog pitanja u zavrnoj fazi
263

edin radui

Istone krize, voenu od najvanijih subjekata britanske vanjske politike, Kabineta i

Foreign Officea i njihove diplomatske i konzularne mree.
Iako je literatura o Istonom pitanju dosta brojna, do sada uloga Velike Britanije
u promjeni dravno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine nije posebno
tretirana, ve su samo neki dijelovi ovog naunog problema obraivani u sklopu
drugih tematskih okvira. Literatura na engleskom jeziku uglavnom se bavi globalnim
odnosima i opom politikom Velike Britanije prema Osmanskom carstvu u Istonom
pitanju1 dok je Bosna i Hercegovina mnogo rjee zastupljena u okviru tih tematskih
okvira,2 a literatura na naem jeziku bavi se dogaajima i procesima koji su samo
indirektno povezani s ovom temom. Izuzetak su donekle knjige i radovi koji tretiraju
angaman drugih velikih sila ili se izvjesni dogaaji i procesi u bosanskohercegovakoj
historiji XIX stoljea tumae na osnovu diplomatske grae tih drava.3
1

Izdvajamo samo najvanije: Barbara Jelavich, The Ottoman Empire, the Great Powers, and the
Straits Question 1870-1887. Indiana University Press, 1973; Kenet Bourne, The Foreign Policy
of Victorian England 1830-1902, Clarendon Press, Oxford 1970; R. W. Seton-Watson, Britain in
Europe 1789-1914, A Survey of Foreign Policy, Cambridge at the University Press, 1937; R. W.
Seton-Watson, Disraeli, Gladstone and the Eastern Question, London 1935./Disraeli, Gladstone,
and the Eastern Question. New York, 1972; Charles and Barbara Jelavich, The Establishment of
the Balkan National States, 1804-1920, University of Washington Press, Seattle and London, 1977;
Barbara Jelavich, History of the Balkans, Eighteen and Nineteenth Centuries, Volume I, Cambridge
University Press, 1995; H. S. Anderson, The Eastern Question 1774-1923, Macmillan, London,
1966; Later Victorian Britain, 1867-1900, Edited by T. R. Gourvish and Alan ODay, Macmillan,
London 1988; The Great Powers and the End of the Ottoman Empire, edited by Marian Kent,
George Allen and Unwin, London 1984; Years of Expansion, Britain 1815-1914, Edited By Michael
Scott-Baumann, Hodder & Stoughton, London 1999; Llewellyn Woodward, The Oxford history
of England, The Age of Reform 1815-1870, Oxford 1988; R. C. K. Ensor, England 1870-1914,
Oxford at the Clarendon Press, 1968; Allan Cunningham, Eastern Questions in the Nineteenh
Century, Collected Essays, Volume II, Frank Cass&Co. Ltd, London 1993; Marvin Swartz, The
Politics of British Foreign policy in the Era of Disraeli and Gladstone, Macmillan and St Antonys
College, Oxford, 1985.
2
Richard Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, Clarendon Press, Oxford 1979;
David Harris, A Diplomatic history of the Balkan Crisis of 1875-1878, the First Year, Archon Books,
1969; Mihailo D. Stojanovi, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, Cambridge at the
University press, 1939 (reprinted 1968); R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia in International
Politics (1875-1914), The Religh Lecture on History, Britsh Academy, Volume XVII, Humfrey
Milford Amen House, E. C. London, 1931.
3
Milorad Ekmei, Ustanak u Bosni 1875-1878, Sarajevo, 1973 (II izdanje), Grgur Jaki, Bosna i
Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955. Ibrahim Tepi, Bosna i Hercegovina u ruskim
izvorima (1856-1878), Veselin Maslea, Sarajevo 1988; Vaso ubrilovi, Bosanski ustanak 18751878, Srpska kraljevska akademija, posebna izdanja, knj. LXXXIII, Beograd 1930; Boo Madar,
Izvjetaji austriskog generalnog konzula Vasia... od septembra 1875. do juna 1876. godine, GADAR
BiH, 1974-75, XIV/XV; Midhat ami, Francuski putnici u BiH u XIX stoljeu (1836-78) i njihovi
utisci o njoj, Sarajevo 1981; Meunarodni nauni skup povodom 100-godinjice ustanka u BiH,
drugim balkanskim zemljama i istonoj krizi 1875-1878. godine, I-III; Nauni skup: Otpor AustroUgarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini.
264

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Iako je nesumnjivo britanska politika prema Bosni i Hercegovini u vrijeme Istone

krize 70-ih godina XIX stoljea bila dio britanske politike prema Osmanskom
carstvu, ipak se zbog specifinosti koje je ova zemlja imala i posebno naglaenih
interesa ostalih evropskih sila na ovom prostoru, opravdanim pokazuje izdvojeno
izuavanje mjesta i uloge Bosne i Hercegovine u britanskoj politici u naznaenom
vremenu. Geostrateki poloaj Bosne i Hercegovine, veliki broj muslimanskog
slavenskog stanovnitva koje je dobrim dijelom ulazilo u sistem vlasti u pokrajini,
pojaano interesovanje i pretenzije Rusije i Austro-Ugarske za njenom kontrolom,
kao i tenja susjednih autonomnih kneevina Srbije i Crne Gore da se proire na nju
ili dijelove njenog teritorija, doprinosili su specifinom poloaju Bosne i Hercegovine
u Istonom pitanju, pa posljedino i specifinom poloaju u britanskoj politici.
Britanska politika prema statusu Bosne i Hercegovine u vrijeme Istone
krize 1875-78. prola je kroz dvije faze. Prvu, od poetka nemira do potpisivanja
Sanstefanskog mirovnog sporazuma i drugu, od San Stefana do Berlinskog kongresa.
Prvu karakterizira zalaganje Velike Britanije za integritet Osmanskog carstva i ostanak
Bosne i Hercegovine u njegovom sastavu uz provoenje administrativnih reformi, pri
emu bi maksimalna promjena u odnosu na prethodno stanje bila davanja samouprave
domaem stanovnitvu na lokalnoj razini, a ne autonomija provincije. Drugu fazu
je obiljeila promjena politike Velike Britanije prema Bosni i Hercegovini, kao i
prema Istonom pitanju u cjelini. U tom vremenu Britanci se zalau za odbacivanje
Rusije to dalje od Carigrada i moreuza, a suverenitet i integritet Osmanskog carstva
se suava na Azijsku Tursku.U takvoj koncepciji britanska politika prema Bosni i
Hercegovini nee biti njeno zadravanje u Osmanskom carstvu ve njeno prikljuenje
Austro-Ugarskoj ili okupacija od iste sile. Fokus u ovom radu je na drugoj fazi u
kojoj ona dolazi do sporazuma s Austro-Ugarskom i direktno utjee na promjenu
dravno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine.
***
Kada je propala Carigradska konferencija (januar 1877.) Rusija je pripremala
poziciju za rat sa Osmanskim carstvom. Kako je srpski poraz uinio Reichstadtsku
konvenciju neoperativnom i kako je Be u septembru 1876. odbio povratak
Rusije na paralelnu okupaciju Bosne i Hercegovine i Bugarske preduzete su nove
diplomatske aktivnosti na pribliavanju dvije zemlje. Iako su i novi pregovori
otvoreni po ovom pitanju pokazali izvjesna razmimoilaenja dva dvora, na
kraju je, 15. januara 1877, tajna austrougarsko-ruska konvencija zakljuena u
Budimpeti, uobliena da se sprijei kolizija interesau sluaju rusko-osmanskog
sukoba. Po konvenciji je Austro-Ugarska, zauzvrat zbog obeane neutralnosti i
opozicije svim moguim pokuajima kolektivnog posrednitva i obeanja da nee
djelovati u skladu s lanom VIII Pariskog sporazuma, dobila pravo da okupira
265

edin radui

Bosnu i Hercegovinu u momentu kada se njoj uini da je to prikladno.4 U

dodatnoj konvenciji od 18. marta potvren je dogovor iz Reichstadta kao osnove
budue zajednike politike Rusije i Austro-Ugarske.5 Nakon to se obezbijedila od
mogue reakcije Austro-Ugarske, Rusiji je preostalo da se osigura od potencijalno
najvee opasnosti za njenu planiranu unilateralnu akciju prema Osmanskom
carstvu. U tom cilju Car i Gorakov su poslali Ignjatijeva u misiju u London, koji
je sa sobom nosio prijedlog protokola u kojem bi se oitovao zajedniki pristup
velikih sila u pritisku na Portu da provede efikasne reforme.6 Izbor nije bio ba
mudar, jer je general bio glavni negativac londonske rusofobijske tampe, to je
navelo Salisburya da trai odlaganje, mada je primio Ignjatijeva. Ignjatijev nije
uspio zavriti povjereni mu zadatak za vrijeme dok je boravio u Londonu, pa je
njegov posao nastavio ambasador uvalov koji je stalno vrio neku vrstu pritiska
na Britansku vladu u pravcu potpisivanja protokola. Potpisivanje protokola se
predstavljalo kao put izbjegavanja rusko-osmanskog rata i razoruavanja Rusije
pripremljene za rat. Mada je lord Loftus upozoravao da e ruska vojska prei Prut
bez obzira da li e protokol biti potpisan, Kabinet je odluio da Derby stavi svoj
potpis. Iako su i Derby i Disraeli bili skeptini da e potpisani dokument poluiti
uspjeh, vjerovali su da se na taj nain Velika Britanija zatitila od ruske zamke, jer
je Rusija nije mogla optuiti za nesaradnju i u tome nai izgovor za rat. Vjerovali su
da, ako se i ne postigne nita dobro iz ovoga, sigurno nee imati tete. Na kraju je
protokol potpisan u Londonu 31. marta, od strane Derbya i pet ambasadora koji su
potvrdili njihov zajedniki interes u popravljanju poloaja hriana u Osmanskom
carstvu, savjetovali su Portu da se ostavi oruja i provede brzo reforme, a da e
u sluaju neuspjeha zahtjevanog predstavnici sila diskutirati o zajednikoj akciji
4

lan 7. Njegovo Velianstvo car Austrije itd, kralj Maarske, zadrava pravo da odlui o trenutku
i nainu okupacije Bosne i Hercegovine od strane njihovih trupa. Podrazumeva se da ova mera,
ne poprimajui karakter solidarnosti sa okupacijom Bugarske od strane ruske vojske, ne treba da
predstavlja, ni u tumaenju vlade Njegovog carakog i kraljevskog Velianstva ni u izvrenju, izraz
neprijateljstva prema Rusiji. Isto tako, intervencija ruske armije u Turskoj ne treba da predstavlja, ni
u tumaenju carske vlade Rusije ni u izvrenju, izraz neprijateljstva prema Austro-Ugarskoj.Tajna
austro-ruska konvencija, 15. januar 1877, u: Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, Dvostrani i
viestrani meunarodni ugovori i drugi diplomatski akti o dravnim granicama, politikoj i vojnoj
saradnji, verskim i etnikim manjinama, I tom (1876-1918), priredio. Momir Stojkovi, Beograd
1998, str. 60; R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia in International Politics (1875-1914), str. 22;
Charles and Barbara Jelavich, The Establishment of the Balkan National States, str. 148.
5
R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 523; R. Millman, Britain and the Eastern
Question 1875-1878, str. 232-233.
6
Knez Gorakov je 19. januara uputio cirkular velikim silama u kojem je traio da se velike sile odrede
ta e se poduzeti nakon osmanskog odbijanja prijedloga Konferencije u Carigradu. Meutim,
uvalov ovu depeu nije prenio lordu Derbyu do 5. februara. Analysis by Lord Tenterden of the
whole series of the Parliamentary Papers showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875
to 1878, Foreign Office, January 16, 1878.
266

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

u korist hriana,7 a uvalov je, kako bi dokazao pomirljiv pristup, sugerirao da

osmanski izaslanik bude poslat u Petrograd kako bi se razgovaralo o paralelnoj
demobilizaciji.8 Jasno je da su Britanci bili sumnjiavi u iskrenost ruskih namjera,
pa su se na svaki nain nastojali obezbijediti od pomaganja Rusiji na bilo koji nain,
u njenim agresivnim namjerama, u kom je smislu i lord Derby dao izjavu isti dan
kada je potpisan protokol. On je istakao da e Britanska vlada Protokol smatrati
nitavnim i nevaeim u sluaju da se predloeni cilj ne postigne razoruanje
Rusije i Osmanskog carstva na recipronoj osnovi, kao i mir izmedju njih.9
Zanimljivo je da je Derby, a ne Disraeli, formulirao politiku Protokola. Premijer je
o tome kasnije rekao Salisburyu da je Protokol potpisan i da mu svi piu o britanskom
trijumfu i ponienju Rusije. I cant yet quite make head or tail of it, ime je iskazao
da jo uvijek nije naisto koliko je protokol dobar za Veliku Britaniju.10
Porta je smatrala da Protokol derogira sultanovo dostojanstvo i suverenitet i
da je poniavajui, i kako je rekao Muzur-paa, za Osmansko carstvo je bolje ii
u rat, makar on bio neuspjean. Sve je to ukazivalo da e Porta odbiti protokol
to se i desilo, a 9. aprila upuen je cirkular velikim silama u kome se iznose
prigovori na njega.11 Uz to, Porta je odbila da poalje predstavnika u Rusiju da
razgovara o paralelnom razoruavanju, a situaciju je zakompliciralo i propadanje
crnogorsko-osmanskih pregovora u Carigradu zbog prevelikih teritorijalnih
apetita crnogorskog kneza. Osmansko odbijanje protokola dalo je alibi za ruski
ulazak u rat, koji je postao samo pitanje vremena. Dok su Italija, Austro-Ugarska
i Francuska pokuale sprijeiti rat Njemaka nije uinila nita. to se Britanije
tie, Layard je pokuavao da rat sprijei dok su Derby i Disraeli do otpoinjanja
ratnih sukoba ostali pasivni. Prvi je smatrao da se ne moe nita uraditi, a drugi
ophrvan boleu rat je definirao kao komadanje Osmanskog carstva i smatrao da bi
u tome i Britanija trebala uzeti svoj dio.12 Oito da je Britanija zbog izolacije koja
joj je nametnuta u Istonoj krizi 1875-1878. imala limite u podrci Osmanskom
7

Sile koje su zajedniki preduzele pacifikaciju Istoka i u tom cilju uestvovale naKonferencijiuCarigradu
priznaju da je najsigurnije sredstvo za postizanje cilja koji su sebi postavile da se odri, pre svega, savez koji
je tako sreno uspostavljen izmedju njih i da se ponovo potvrdi njihov zajedniki interes za poboljanje sudbine
hrianskog stanovnitva Turske i za reforme koje treba da se uvedu u Bosni, Hercegovini i Bugarskoj koje je Porta
prihvatila, s tim da ih ona sama ne sprovodi...Londonski protokol, 31. mart 1877.(sa izjavama lorda Derbia
i ruskog ambasadora), u: Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 68.
8
R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 254-262.
9
Londonski protokol, 31. mart 1877. (sa izjavama lorda Derbia i ruskog ambasadora), u: Balkanski
ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 69.
10
R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 524.
11
Kao i poslije neuspjeha Carigradske konferencije, Ekmei ponovo za propadanje protokola krivi
Veliku Britaniju i konstatira da je Time (je) otvoren put ruskim armijama na tursko podruje. M.
Ekmei, Ustanak u Bosni 1875-1878, str. 256.
12
R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 263-264.
267

edin radui

carstvu, pa se bezrezervna podrka uz upotrebu oruja ispoljena u Krimskom ratu

nee tada niti ikada poslije ponoviti.13
Rat je slubeno poeo 24. aprila i potrajao je mnogo due nego to je to iko u
Evropi oekivao. Kreatori britanske politike su se dosta brzo oporavili od pasivnosti
izazvane osmanskim odbijanjem protokola pa su ve od prvog dana rata postali aktivni
u diplomatiji evropskih sila. Iz ugla teme kojom se ovdje bavimo vano je naglasiti da je
ulazak Rusije u rat bacio pitanje Bosne i Hercegovine u drugi plan.14 To se moe rei i
za britansku politiku prema Bosni i Hercegovini, koja se u svoj kompleksnosti Istonog
pitanja definitivno okree ka minimalistikom programu, pa Bosna i Hercegovina
postaje moneta za potkusurivanje. Odlazak pitanja Bosne i Hercegovine u drugi plan
odrazio se i na njenom tretmanu kod odluujuih faktora u britanskoj politici, pa e se
ovo pitanje tek od Sanstefanskog preliminarnog mira ponovo vratiti u vrh interesovanja
britanske diplomatije i diplomatije nekih drugih sila.15
Ovakav zaokret Velike Britanije je lahko objanjiv u pitanje je doao Carigrad
a London nije imao saveznika i jedinstva u Vladi i zemlji da bi snano odgovorio.
Ovo je uvidio uvalov koji je javio iz Londona da bi Velika Britanija brzo ula u rat
ako bi pronala saveznika, te da je pod svaku cijenu treba zadrati neutralnom. Prvi
ozbiljniji korak za razjanjavanje odnosa izmeu Londona i Petrograda ipak je uinila
Velika Britanija. Lord Derby je 6. maja uputio notu Rusiji, u kojoj su saeto izneseni
britanski interesi na Bliskom istoku: Suecki kanal i trgovaki put ka Istoku moraju
biti sigurni, Carigrad ne smije mijenjati gospodara, postojei dogovori oko moreuza
moraju biti potvreni. Pored toga, insistirano je i na zadravanju postojeeg stanja u
13

The New Cambridge Modern History, Volume X, The Zenit of European Power 1830-70, Edited
by J, str. T. Bury, Cambridge at the University Press, 1960, str. 492; Rusku odluku da ue u rat
obrazloenu rijeima Aleksandra II da vie nee da podnosi ponienjerave turske uprave nad
slovenskim hrianima, Tejlor obrazlae sljedeim: trebalo je zaustaviti osmansku pobjedu nad
Srbijom i Crnom Gorom, pri emu su na njegovu odluku utjecali slavjanofili, elio je da povede
nezavisan kurs kao to je uradila Britanija odbijajui Berlinski memorandum, a ispravno je zakljuio
da e zloini vladinih snaga u Bugarskoj onemoguiti Britance da dou u pomo Osmanskom
carstvu, te na kraju znaajan je bio utjecaj ruskog javnog mnijenja. Tejlor nekako u drugi plan stavlja
oekivane dobiti za Rusiju u sluaju uspjeha vojne kampanje. A. D. P. Tejlor, Borba za prevlast u
Evropi 1848-1918, IP Veselin Maslea, Sarajevo 1968, str. 234-235.
14
Ekmei zakljuuje da nakon ulaska Rusije u rat ustanak u Bosni i Hercegovini, mada se nastavio
do austrougarske okupacije, nije predstavljao snagu koja bi mogla utjecati na rjeenje sudbine Bosne
i Hercegovine. M. Ekmei, Ustanak u Bosni 1875-1878, str. 309; Voen razmjerama i stvarnim
utjecajem na rjeenje krize, Tejlor ak kopletan sukob u toku Istone krize naziva konfliktom meu
velikim silama. A. D. P. Tejlor, Borba za prevlast u Evropi, str. 226.
15
Snano uporite za gornju konstataciju nalazimo u injenici da, u analizi lorda Tenterdena svih
serija dokumenata za period 1875-1878. koji su dostavljene Parlamentu, Bosna i Hercegovina
nijednom nije pomenuta u dijelu analize koji se odnosi na period od poetka rusko-osmanskog
rata do njegovog kraja. Analysis by Lord Tenterden of the whole series of the Parliamentary Papers
showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875 to 1878, Foreign Office, January 16,
1878, str. 1-23.
268

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Persijskom zalivu.16 ak i povrna analiza predoenih britanskih interesa u Istonom

pitanju potvruje ve iznesenu konstataciju da pitanje Bosne i Hercegovine tada
postaje sekundarno u politici londonskog Kabineta.
uvalov je otiao u Petrograd i vratio se s povoljnim odgovorom u London i
obeanjem da Rusija nema interesa, elje i sredstavada ugrozi britanske prioritete
pobrojane u Derbyevoj noti od 6. maja. On je, takoer, nagovijestio i glavne uslove
pod kojima bi se mogao sklopiti mir s Portom prije nego to ruske trupe preu Balkan
vazalna bugarska drava, administartivne garancije za Bugare juno od Balkana kao
i za druge evropske provincije, autonomija za Bosnu, teritorijalni ustupci za Crnu
Goru i Srbiju, za Rusiju dobijanje Besarabije i Batuma, a za Rumuniju kompenzacija
u Dobrudi.17 Tako je Rusija obeanjem da nee biti ugroeni britanski vitalni interes
(Carigrad i moreuzi) obezbijedila neutralnost i Velike Britanije u ratu s Osmanskim
carstvom, a nade Porte za britansku intervenciju, vojnu ili diplomatsku, ostale su
neostvarene.
Nakon neoikivano dugog rata, Rusija je uspjela prisiliti Osmansko carstvo na
Sanstefanski preliminarni mir.18 Njegove odredbe su pokazale da se Rusija ba i ne
16

Derby-Schouvaloffu, Foreign Office, 6. maj 1877, Analysis by Lord Tenterden of the whole series
of the Parliamentary Papers showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875 to 1878,
Foreign Office, January 16, 1878, str. 14-15; Isti dokument vidi u odjeljku selektirani dokumenti
(Derby-Shuvaloffu, Foreign Office, 6. maj 1876, PRO, FO, 65/986) u knjizi K. Bourne, The
Foreign Policy of Victorian England, str. 407-409; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 17891914, str. 524; I nakon Berlinskog kongresa britanski prioriteti u Osmanskom carstvu bie vezani
za odravanje ove drave u Mezopotamiji i Perzijskom zalivu. The Great Powers and the End of the
Ottoman Empire, str. 172.
17
Be good enough to lay these views before Lord Derby, stating to him that the Imperial Cabinet has
a right to hope that the Government of Her Britannic Majesty will appreciate them with the same
spirit of fairness that induces us to respect the intrests of England...Gortchakow-Schouvaloffu,
Petrograd, 30. maj 1877 (preneseno Derbyu 8. juna), Analysis by Lord Tenterden of the whole
series of the Parliamentary Papers showing diplomatic history of the war in Turkey from 1875 to
1878, Foreign Office, January 16, 1878, str. 15; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914,
str. 525.
18
Hronologija glavnih dogaaja pred izbijanje i u toku rusko-osmanskog sukoba izgleda ovako:
Carigradska konferencija je propala 20. januara 1877, 31. marta potpisan je londonski protokol;
24. aprila grof uvalov je uputio cirkular objavljui rat protiv Osmanskog carstva; 21. maja Rumuni
su objavili rat i nezavisnost; 22. juna Rusi su preli Dunav; Plevna je opkoljena 10. decembra; 9.
januara 1878. osmanska armija je u prolazu ipka opkoljena i Rusi su napredovali u razbijanju
snaga juno od Balkana; osnova mira i primirje su potpisani u Jedrenu 31. januara; sporazum u
Sanstefanu 3 marta. FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano showing
the History and present position of the Questions arising under that treaty, Foreign Office, June 7,
1878, Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638), str 21-22; R. W.
Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 532-533; Stanford J. Show and Ezel Kural Show,
History of the Ottoman Empire and Modern Turkey, volume II, Cambridge University Press, 1997
(First published 1977), str. 182-189; O ruskoj vanjskoj politici od poetka rusko-osmanskog rata
do potpisivanja Berlinskog ugovora vidi N. S. Kinjapina, Vnenaja politika Rosii vtoroj polovini
XIX veka, Moskva 1974, str. 162-190.
269

edin radui

dri datih obeanja to je prirodno vodilo mogunosti sklapanja saveza direktno

prevarenih Velike Britanije i Austro-Ugarske. Vjerovatno su komplicirane
meunarodne okolnosti i mimoilaenja u britanskom Kabinetu, gdje Disraeli (tada
Lord Beaconsfield) nije naao dovoljno podrke za agresivniju politiku prema
Rusiji,19 vodili ka potpunom zaokretu britanskog stava prema budunosti Bosne i
Hercegovine.
Porta, prisiljena ruskim napredovanjem, sklapa primirje u Jedrenu 31. januara
1878. godine to e biti uvod u Sanstefanski ugovor izmeu Osmanskog carstva i
Rusije koji je potpisan 3. marta 1878. godine, a o emu je Porta 5. marta obavijestila
vlasti u Bosni. Odredbe Primirja u Jedrenu predvidjele su teritorijalno proirivanje i
nezavisnost za Rumuniju, Srbiju i Crnu Goru, te nezavisnu bugarska kneevinu, a za
Bosnu i Hercegovinu je bilo predvieno autonomno ureenje. Sanstefanski ugovor
je sankcionirao najvei broj odredbi primirja iz Jedrena pa je po njemu predvieno
stvaranje autonomne velike Bugarske, teritorijalno proirenje i nezavisnost za
Rumuniju, Srbiju i Crnu Goru (znaajno teritorijalno proirenje Crne Gore prema
Hercegovini, Novopazarskom sandaku i Albaniji, a Srbije u podruju Malog
Zvornika). U Bosni i Hercegovini su se trebali sprovesti evropski prijedlozi koji su
saopeni osmanskim opunomoenicima na prvoj sjednici Carigradske konferencije,
s izvjesnim izmjenama o kojima bi trebalo da se sloi, pored Rusije i Osmanskog
carstva, jo i Austro-Ugarska.20
Podsjeamo da je sporazumom u Reichstadtu i Budimpetanskom konvencijom
Rusija dala svoju saglasnost da Austro-Ugarska dobije Bosnu i Hercegovinu i da
se od prvih kontakata u pravcu zajednikog nastupa velikih sila, koji su doveli do
Carigradske konferencije, ova sila protivila davanju autonomije Bosni i Hercegovini,
19

Oito je Disraeli bio spreman da brani teritorijalni integritet Osmanskog carstva sve dok je kod
kue imao uspjeha. Nepostojanje podrke u vlastitoj partiji ga je prisilila da promijeni pristup.
(M. Swartz, The Politics of British Foreign policy, str. 47) Opozicija mu je bio i njegov vlastiti,
meu glasaima utjecajni, ministar vanjskih poslova Derby koji je smatrao da je Disraelijev metod
preopasan. Mike Byrne, Foreign Policy 1870-1914, u: Years of Expansion, Britain 1815-1914,
str. 390; Iako je bila esta praksa Disraelia da se mijea Derbyu u poslove njegovog ofisa, i iako je
Derby smatran jednim od najslabijih lanova Kabineta, ovoga puta se zbog svoje velike opreznosti
suorotstavio premijeru u pokuaju da ide do kraja u suprotstavljanju ruskoj politici u Istonom
pitanju. Neil Hart, The Foreign Secretary, Suffolk, 1987, str. 103; Opozicija tri lorda, Derbya,
Carnavona i Salisburya onemoguila je Disraelia da u tim kritinim vremenima, i pored kraljiine
podrke, vodi agresivniju politiku prema Rusiji. R. C. K. Ensor, England 1870-1914, str. 47; B.
Jelavich, The Ottoman Empire, the Great Powers, and the Straits Question, str. 94-95.
20
Balkanski ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 76-81; Uporedi s I. Tepi, Bosna i
Hercegovina u ruskim izvorima, str. 473-476; Rade Petrovi, Pokret otpora protiv Austro-Ugarske
okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini, u: Nauni skup: Otpor Austro-Ugarskoj okupaciji
1878. godine u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1979, str. 31-32; Vidi u tekstu dio koji se odnosi na
zahtjeve predstavnika velikih sila portinim opunomoenicima iznesene na prvoj sjednici zvaninog
dijela Konferencije od 23. decembra 1876. godine.
270

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

pa je oekivano Austro-Ugarska otro reagirala na odredbe Sanstefanskog ugovora,

te povela akciju da se one revidiraju, to e se i desiti na Berlinskom kongresu.
Austro-Ugarska je u tome imala podrku drugih evropskih sila protivnica Rusije
i njene politike na Balkanu, prije svih Velike Britanije.21 Velika Britanija je, nakon
to se uvidjelo da e morati dosta ultimativno nastupiti prema Rusiji u revidiranju
ponuenih rjeenja Sanstefanom, u skladu sa jednim od osnovnih naela britanske
politike da Velika Britanija ne bi mogla uspjeno da djeluje protiv velike kopnene
sile bez kontinentalnog saveznika i ranijim pokuajima izlaska iz izolacije, objeruke
prihvatila ponuenu saradnju od strane Bea.22
Nakon to su odredbe Sanstefanskog preliminarnog sporazuma postale
poznate, Britanija i Austro-Ugarska su poele pregovore iji e krajnji ishod, i
pored nepostojanja potpunog povjerenja izmeu ove dvije sile, biti prijedlog Lorda
Salisburya na Berlinskom kongresu da se Austro-Ugarskoj ponudi mandat da okupira
i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom.23 Ono to je Disraeli prvi put kao
mogunost pomenuo kraljici u most confidentialmemorandumu o istonoj politici
od 16. maja 1876. godine, sainjenim povodom krize u meunarodnoj diplomatiji
21

Diplomatsku akciju za saradnju Bea i Londona otpoela je Austro-Ugarska 4. februara 1878, koja
je Velikoj Britaniji predloila odravanje meunarodne konferencije u Beu na kojoj bi uestvovale
sile potpisnice prethodnih meunarodnih sporazuma. Akcija je bila prozvod rusko-osmanskog rata
i Jedrenskog primirja. Velika Britanija je odmah prihvatila ovu inicijativu. Derby-Elliotu, Foreign
Office, 4. februar 1878, Turkey, No. 24 (1878), Further correspondence respecting the Affairs of
Turkey, Presented to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no.
1, str. 1; Na ueu Velike Britanije na buduem kongresu insistirao je i Bismarck. Russel-Derbyu,
Berlin, 13. mart 1878, Turkey, No. 26 (1878), Further correspondence respecting the Affairs of
Turkey, Presented to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no. 1,
str. 1; R. Petrovi, Pokret otpora protiv Austro-Ugarske okupacije, str. 33; San Stefanski ugovor nije
zadrao status quo ni u pogledu moreuza. Nasuprot tome on je uveo odredbu da moreuzi trebaju
ostati otvoreni za trgovaka plovila u vrijeme rata, kao i u vrijeme mira, to ni u kom sluaju nije
odgovralo Britancima koji su insistirali na zadravanju regulacija koje su postojale prije rata. FO
881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, Foreign Office, June 7, 1878,
Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638), str 62- 63.
22
A. D. P. Tejlor, Borba za prevlast u Evropi, str. 240.
23
O politici Velike Britanije od potpisivanja Sanstefanskog ugovora do kraja Berlinskog kongresa
vidi i kod R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 422-432; R. C. K. Ensor,
England 1870-1914, str. 49-52; W. N. Medlicott, Bismarck, Gladstone and the Concert of Europe,
University of London, The Athlone Press, 1956, str. 3; R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia
in International Politics (1875-1914), str. 23. A o traenju najboljeg saveznika nakon Sanstefana
vidi K. Bourne, The Foreign Policy of Victorian England, str. 135; W. N. Medlicott, Bismarck,
Gladstone and the Concert of Europe, University of London, The Athlone Press, 1956, str. 3132; Later Victorian Britain, 1867-1900, str. 157; The New Cambridge Modern History, Volume
XI, Material Progress and World-Wide Problems 1870-1898, Edited by F. H. Hinsly, Cambridge
at the University Press, 1962, str. 547-548; M. D. Stojanovi, The Great Powers and the Balkans
1875-1878, str. 251-266; Grgur Jaki, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, str. 19-66; B.
Jelavich, History of the Balkans, I, str. 358-361.
271

edin radui

izazvane pojavom Berlinskog memoranduma, sada je postalo stvarnost. Tom

prilikom on je iznio svoj stav da bi za Osmansko carstvo bilo bolje da se potpuno
odrekne Bosne i Hercegovine nego da pristane na zahtjeve iznesene u Berlinskom
memorandumu.24 to se tie statusa Bosne i Hercegovine i njenih granica sa Srbijom
i Crnom Gorom Britanska vlada je u pregovorima s Austro-Ugarskom polazila s
pozicije da se interesi Engleske ne dodiruju direktno u ovom graninom pitanju,
ali je od najvee vanosti da granina linija bude poloena na takav nain da ne bi
ostalo spornih pitanja.25 Kada se ulo u otvorene pregovore dvije vlade Britancima
je postalo jasno da je austrougarski cilj prikljuenje Bosne i Hercegovine. Mada je u
ranijoj komunikaciji s Britancima grof Andrassy javno odricao bilo kakvu namjeru
prikljuenja Bosne i Hercegovine, ili ak okupacije, u aprilu je grof Zichy tajno
nagovijestio Porti okupaciju te provincije (kontra usluga je bila diplomatska podrka
Austro-Ugarske reviziji odredbi iz Sanstefana),26 a u toku tog istog mjeseca (24.
aprila) grof Beust, Austro-Ugarski ambasador u Londonu, je prenio lordu Salisburyu
dugaak memoar svoje vlade pokazujui da je autonomija Bosne i Hercegovine pod
osmanskom vlau nemogua i da je jedino definitivno zadovoljavajue rjeenje, ak
i u pogledu osmanskih interesa, aneksija Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. U
depei predatoj istog dana on je dodao da je djelimina okupacija Bosne predloena
Porti.27 Ova akcija Bea je bila u cilju postizanja podrke Velike Britanije na buduem
kongresu za austrougarsko dobijanje Bosne i Hercegovine.

24

Disraelis most confidential Cabinet Memorandum on the Eastern policy, enclosed in Disraeli to
the Queen, 16. maj 1876, Public Record Office, Cab. 41/7, no. 10. Isti dokument vidi u K. Bourne,
The Foreign Policy of Victorian England, str. 406.
25
although the interests of England are not immediately concerned in this matter of boundary, it
will be of highest importance that the frontier lines should be traced in such manner that there may
not be left perpetual occasions of dispute.FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty
of San Stefano.
26
R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, str. 422.
27
FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, Foreign Office, June 7, 1878,
Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638), str. 40; U zborniku
dokumenata Balkanski ugovorni odnosi ovaj memoar je datiran 21. aprila (3. maja). Balkanski
ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 92. Poznato je da su se austrougarski vojni
krugovi, najvie maral Radetzky i admiral Tegethoff, i prije izbijanja ustanka zalagalo za prikljuenje
Bosne i Hercegovine kao najbolje garancije za dalmatinsku obalu. Radetzky je jo 1856. godine
predlagao okupaciju ove zemlje. Ovom krugu pripadao je i guverner Dalmacije baron Rodi, koji
je izgleda prilikom posjete Franje Josipa Dalmaciji uspio uvjeriti cara da je za interese Monarhije
neophodno osigurati Bosnu i Hercegovinu. D. Harris, A Diplomatic history of the Balkan Crisis,
str. 31; R. W. Seton-Watson, The Role of Bosnia in International Politics (1875-1914), str. 19;
Mustafa Imamovi, Bosna izmeu Osmanske i Habsburke carevine u Istonoj krizi 1875-1878
godine, u: Meunarodni nauni skup povodom: 100-godinjice ustanka u BiH, drugim balkanskim
zemljama i istonoj krizi 1875-1878. godine, I, Sarajevo 1977, str. 344.

272

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Reakcija na ovaj memorandum je pokazala da Velika Britanija definitivno mijenja

kurs svoje politike prema Bosni i Hercegovini. Lord Salisbury,28 novi sekretar za
vanjske poslove, je 4. maja 1878. izjavio Elliotu: nije nuno da ja vie ostajem na
stavovima u pogledu Bosne i Hercegovine i graninih teritorija... Nemogue je odbiti
snagu razloga koji su izneseni u Andrassyevoj depei na kursu na koji se Austrija
odluila, ali u nedostatku bilo kakvog poznavanja stavova Porte i drugih sila, bilo bi
teko za Vladu Njenog Velianstva da da bilo kakvu ocjenu ovog pitanja koje u isto
vrijeme ima malo direktne veze sa posebnim interesima Engleske. U sluaju slone akcije
izmeu dvije sile, mi se neemo protiviti ni na Kongresu niti drugdje ovom austrijskom
projektu.29 Istovjetan stav u pogledu dalje sudbine Bosne i Hercegovine Salisbury
je ponovio pet dana poslije kada je u depei novom britanskom ambasadoru u
Carigradu Layardu istakao da prije ili kasnije vei dio Osmanskog carstva u Evropi
mora otpasti, ukljuujui i Bosnu i Hercegovinu.30
U obezbjeivanju austrougarskih interesa u Bosni i Hercegovini bila je angairana
britanska diplomatska sluba u Carigradu. U tom smislu Henry Layard, od aprila
1878. godine britanski ambasador u Carigradu, je 11. maja dobio instrukcije da
savjetuje Portu da se ne protivi eljama Austro-Ugarske u sluaju Bosne i Hercegovine,
ve da iskoristi priliku da pristajanjem na zahtjeve Bea prema Bosni i Hercegovini
prije kongresa obezbijedi podrku ove sile da ogranii novu bugarsku kneevinu na
liniju Balkana.31 Jasno je da su pristajanjem Porte na ponueno rjeenje za budui
28

Definitivno naputanje Kabineta od strane Derbya uslijedilo je kao posljedica neslaganja s

namjerama da britanske trupe okupiraju Kipar i moda Aleksandriju. P. J. V. Rolo, Derby, u: British
Foreign Secretaries and Foreign Policy: From Crimean War to First World War, edited by Keith M.
Wilson, Croom Helm, London, Sydney, Wolfeboro, New Hampshire, 1987, str. 116-117.
29
It is not necessary that I should dwell at any length upon the views in respect to Bosnia and Herzegovina,
and adjacent territories It is impossible to deny the weight of the reasons which he assigned in that
despatch for the course which Austria has resolved to take But in the absence of any definite knowledge
of the views entertained by the Porte, and by the other Powers, it would be difficult for Her Majestys
Government to enter upon any appreciation of a measure which in relation to the previous system of
Austria is so entirely novel, and which at the same time has so little bearing upon special interests of
England. in the event of such a concordant action between the two Powers as they have ventured
to hope for, they will not offer any opposition either in Congres or elsewhere to this Austrian
project.Salisbury-Elliotu (izvod iz depee), Foreign Office, 4. maj 1878, u: FO 881/3638, Notes
by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 40-41. Andrassy je svoj zahtjev za aneksijom
Bosne i Hercegovine argumentirao potrebom stabilnosti na njenim granicama jer je stanje stvari
izazvano ratom obavezalo austrijsku vladu da izabere izmeu aneksije Bosne ili konanog gubitka
Dalmacije. Elliot-Salisburyu (izvod iz depee), Be, 10. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 41.
30
Salisburys private letter to Sir Henry Layard, 9. maj 1878, Layard MSS, B.M, Add, MS. 39137 (preuzeto
od K. Bourne, The Foreign Policy of Victorian England, str. 413, dio Selektirani dokumenti)
31
Salisbury-Layardu (izvod iz depee), Foreign Office, 11. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 41; M. D. Stojanovi, The Great Powers and the
Balkans 1875-1878, str. 264-265.
273

edin radui

status Bosne i Hercegovine Britanci eljeli postii dvostruki cilj uvravanje saveza s
Beom izlaskom u susret njegovim eljama i zatita minimalistikih interesa u Istonom
pitanju putem odbacanja zone pod ruskim utjecajem to dalje od Carigrada.
U depei od 17. maja Layard je izvijestio iz Carigrada da ga je osmanski premijer
informirao da je sultan dao njemu i njegovim kolegama pune ovlasti da ispitaju i
izvjeste o austrougarskom prijedlogu privremene okupacije, i da je spreman da djeluje
u potpunosti po njihovom savjetu.32 Layard je razumio da premijer lino nije tome
nenaklonjen, ako bi bio uvjeren da nema nita iza kulisa, i da to nije samo prvi korak ka
stalnoj okupaciji. Premijer je iznio svoje miljenje, ako se Porta sloi sa austrougarskim
prijedlogom, da bi neki pisani sporazum trebao biti rezultat dogovora izmeu dvije
vlade, ili u formi konvencije ili izmjenom nota. Sve u cilju da Austro-Ugarska ne bi
kasnije nastojala da se udalji od svojih obaveza ili da ih odbije, ime je Porta od
Britanske vlade formalno zatraila da djeluje u tom pravcu. Iz Layardove depee se
vidi da je konani prijedlog nainjen za Portu bio veoma razliit od onoga koji je prvi
put bio proslijeen od grofa Zichya. Sada vie nije u pitanju bilo ustupanje Bosne i
Hercegovine, to je oito imalo velike primjedbe, nego privremena okupacija ovih
provincija od strane austrougarskih trupa koje bi ule na poziv Porte.33
Zichy je Porti okupaciju predstavio kao interes i Osmanskog carstva i AustroUgarske, i da se poduzima u cilju olakavanja zajednike akcije Bea i Londona u
korist Osmanskog carstva. Porti je reeno da ima slobodu da rezervira suverena prava
sultana u Bosni i Hercegovini. Ovim povodom Layard je Porti iznio svoje miljenje,
po ovlatenju od lorda Salisburya, da ne treba iritirati Austro-Ugarsku naglim
odbijanjem.34 Oito je grof Andrassy poslije sondiranja portinih stavova u pogledu
ustupanja ove provincije, a na osnovu izvjetaja dobijenih iz Carigrada, ograniio
austrougarski prijedlog na privremenu okupaciju Bosne i Hercegovine, rezervirajui
teritorijalna prava suvereniteta sultanu. Porta je pokuala da s Austro-Ugarskom
sklopi ofanzivni i odbrambeni savez za zatitu Bosne i Hercegovine (o tome je vijest
stigla 6. juna), ali je grof Andrassy izrazio svoje nezadovoljstvo tim prijedlogom.35
32

Na ovakav korak sultan je bio prisiljen stanjem stvari, mada je lino smatrao da je austrougarska
okupacija samo jedan od vidova komadanja Carstva. K. Bourne, The Foreign Policy of Victorian
England, str. 136.
33
a very different one from that first put forward by Count Zichy. There was now no question
of the cession of Bosnia and Herzegovina, to which there were very grave objections, but of a temporary occupation of these provinces by Austro-Hungarian troops on the invitation of the Porte
itself. Layard-Salisburyu (izvod iz depee), Carigrad, 17. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 42.
34
Layard-Salisburyu (izvod iz depee), Carigrad, 17. maj 1878, FO 881/3638, Notes by Lord
Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 42-43.
35
FO 881/3638, Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano, str. 43; O britanskoAustrougarskim pregovorima vidi kod R. Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878,
str. 422-427.
274

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Stav o davanju prava Austro-Ugarskoj na Bosnu i Hercegovinu onako kako njoj

bude odgovaralo i kako se usaglasi s Portom, Britanska vlada e zadrati do poetka
Kongresa. Zauzvrat je dobijena podrka Austro-Ugarske za odbijanje zone ruskog
utjecaja prema sjeveru, unitavanjem ruskog projekta Velike Bugarske. Kako je
Austro-Ugarska eljela izbjei sukob s Osmanskim carstvom, a ni unutranji odnosi
u Dvojnoj monarhiji nisu ili naruku aneksiji Bosne i Hercegovine rjeenje je naeno
u privremenoj okupaciji. Zakljuno, kada je jednom Velika Britanija promijenila
kurs prema pitanju integriteta Osmanskog carstva i fokusirala se na azijski dio, gdje
je ona imala neposredan interes,36 bila je spremna da prihvati bilo koje rjeenje koje
bi znailo vraanje stabilnosti u regionu, okupaciju ili aneksiju Bosne i Hercegovine
od strane Austro-Ugarske.
Na gore izreenom kursu nastupali su britanski predstavnici na Berlinskom
kongresu (13. juni-13. juli 1878).37 Inae, Velika Britanija je kratko prije otpoinjenja
kongresa postigla definitivnu saglasnost s Austro-Ugarskom i Italijom o zajednikim
ciljevima u Istonom pitanju i zajednikom stavu prema trenutnoj krizi. To je vidljivo
iz note od 6. juna 1878, kojom su ove tri drave precizirale zajedniki stav na bazi
odravanja mira i status quo-a na Istoku, kao i ouvanje nezavisnosti Osmanskog
36

O znaaju zadravanja azijskog dijela unutar Carstva za Veliku Britaniju vidi Salisburys private letter
to Sir Henry Layard, 9. maj 1878, Layard MSS, B.M, Add, MS. 39137 (preuzeto od K. Bourne, The
Foreign Policy of Victorian England, str. 413, dio Selektirani dokumenti); B. Jelavich, The Ottoman
Empire, the Great Powers, and the Straits Question, str. 93; Daniela Kodajova istie da je zvanina
britanska politika titila sebe kao pomorsku i kolonijalnu veliku silu i svoje interese koji su prije
svega bili u Aziji. Daniela Kodajova, R.W. Seton-Watsons views of Habsburg Monarchy, Ottoman
Empire and Russia, Great Britain and Central Europe (editors: Robert Evans, Duan Kov, Edita
Ivanikov) VEDA, Bratislava 2002, str. 123; I rasprave u Parlamentu u prvoj polovini 1877.
godine pokazale su odreeni zaokret u britanskoj politici prema integritetu Osmanskog carstva.
Kao da se traio alibi za nepoduzimanje konkretnih mjera uoi oekivanog rusko-osmanskog rata,
iako niko nije osporavano da Britanija ima pravo i obavezu mijeanju prema Pariskom sporazumu
i Tripartitnom ugovoru iz 1856. godine. Naeno je rjeenje u formulaciji da angairanje jedne od
sila potpisnica mogu zatraiti samo druge dvije. ZHC 2/194, Hansards Parliamentary debates, vol.
CCXXXII, 8. februar 1877-15. mart 1877, 1. svezak, London 1877, str. 477-572, (na stranama od
660. do 670. vidjeti govor Derbya o trenutnom stanju stvari i pravcima britanske politike). Disraeli
ni tada nije htio javno priznati da zvanini London poputa u stepenu zalaganja za ouvanje
suvereniteta i integriteta Osmanskog carstva. (ZHC 2/194, Hansards Parliamentary debates, vol.
CCXXXII, 8. februar 1877-15. mart 1877,1. svezak, London 1877, str. 712-725). Vjerovatno se
nadao da e doi do promjena na unutranjo-politikoj i meunarodnoj sceni koje e mu omoguiti
da se vrati na stare staze.
37
S obzirom da je toku, rezultatima i posljedicama Berlinskog kongresa posveena brojna literatura,
kako na svjetskim tako i na junoslovenskim jezicima, mi ovom prilikom neemo nairoko
ponavljati poznato ve emo se drati linije britanske politike prema Bosni i Hercegovini
nagovjetene laganim zaokretom uoi i tokom Carigradske konferencije, i posebno uvrenom iz
nude nakon potpisivanja rusko-osmanskog preliminarnog mira u Sanstefanu. Oekivano, nismo
bili u mogunosti potpuno se osloboditi ponavljanja poznatog u pokuaju smislenog predstavljanja
britanske politike prema Bosni i Hercegovini u kontekstu rjeavanja Istone krize.
275

edin radui

carstva i njenog teritorijalnog integriteta.38 Mada se Bosna i Hercegovina u ovom

dokumentu nigdje direktno ne pominje, oito je formalno tumaenje saglasnosti
za njeno ustupanje Austro-Ugarskoj bilo kroz prizmu zadravanja suverenih prava
sultana u ovoj pokrajini, to, pravno gledano, nije kodilo postavci o teritorijalnom
integritetu Carstva. S druge strane, ne spominju se ni kneevine Rumunija, Srbija
i Crna Gora, kao i gubitak Besarabije i manjeg azijskog dijela Osmanskog carstva,
mada je odlukama Berlinskog kongresa po kojima ove zemlje postaju nezavisne ili
se prikljuuju Rusiji znaajno naruen princip teritorijalnog integriteta Osmanske
drave. Sam akt je bio uperen protiv Rusije i trebao je posluiti neutralizaciji prednosti
koje je ova drava stekla nedavno zavrenim ratom. Istovremeno je bio i upozorenje
i ohrabrenje Osmanskom carstvu da odrekne obeanja izazvana ruskim pritiskom.
Napominjemo da e se i deavanja na predstojeem kongresu odvijati u tom pravcu.
Kako je trebalo obezbijediti pristanak i Rusije i Osmanskog carstva za odravanje
kongresa, London je aktivirao svoju diplomatiju da se privole ove dvije drave na
prisustvo kongresu koji e se najvie njih ticati. Velika Britanija i njen ministar
vanjskih poslova su odlino iskoristili injenicu to Rusi nisu bili u mogunosti
da vode jo jedan rat. Pregovori Londona i Petrograda u tom pravcu otpoeli su
britanskim prigovorima na odredbe mira iz Sanstefana koje su preko uvalova
poslane u Petrograd poetkom maja.39 Pokazalo se da London isnistira na reviziji
kompletnog ugovora iz Sanstefana, a ne samo nekih njegovih dijelova.40 Rezultat
pogaanja koje je uslijedilo nakon toga bio je potpisivanje protokola 30. maja ime
je postignuta osnova sporazuma za budui kongres. Rusija se sloila s podjelom
Bugarske na dvije provincije, jednu autonomnu i drugu s visokim stepenom
administrativne autonomije, a Britanija s prikljuinjem Besarabije Rusiji i ponovno
prikljuenje Batuma i najveeg dijela Armenije.41 Sve ovo ukazuje da Britanija vie nije
imala stare pretenzije ouvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Osmanskog
carstva, to pokazuje da je promjena u politici britanskog Kabineta prema buduem
statusu Bosne i Hercegovine bila dio jednog opeg zaokreta izazvanog, kao to smo
38

Nota Austro-Ugarske, Britanije i Italije o stavu prema Istonoj krizi, 6. juni 1878, Balkanski
ugovorni odnosi 1876-1996, I tom (1876-1918), str. 107-108.
39
Prva razmjena miljenja o situaciji nastaloj nakon potpisivanja Sanstefanskog preliminarnog
ugovora otpoela je krajem marta 1878. godine. Vidi Salisburys private letter to Disraeli, 21. mart
1878, Disraeli MSS, Hughenden Manor, B/XX/Ce. No. 233, (preuzeto od K. Bourne, The Foreign
Policy of Victorian England, str. 411, dio Selektirani dokumenti) u kojem su iznesene primjedbe
Velike Britanije na Sanstefanski ugovor kao i Gorakovljev memoar od 28. marta koji detaljno, taku
po taku, prikazuje rusko vienje novonastalih promjena. Gortchakow-Schouvaloffu, Petrograd,
28. Mart 1878, Turkey, No. 27 (1878), Further correspondence respecting the Preliminary Treaty
of peace between Russia and Turkey, Signed at San Stefano, 3rd March 1878, Presented to both
Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no. 2, str, 1-10.
40
M. D. Stojanovi, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, str. 235-237.
41
R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 535-536.
276

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

dijelom ve napomenuli, novonastalom situacijom, odnosima meu velikim silama

i promjenama unutar britanske politike scene. S druge strane, ovaj rusko-britanski
sporazum pokazuje da bi se, moda, ruska politika i njeni veliki apetiti pokazani
Sanstefanskim sporazumom mogli tumaiti kao dio igre meu velikim silama
traiti maksimalmo da bi se dobilo ono to je neposredni cilj, a u tom smislu bi se
moglo i nagovjestiti da je i sama Rusija bila svjesna da e Bosna i Hercegovina na
kraju pripasti Austro-Ugarskoj.
Kao to se moglo vidjeti kroz praenje sluaja Bosne i Hercegovine, Britanija je u
toku maja vodila razgovore s Portom o otvorenim pitanjima i moguim rjeenjima,
a njena tadanja politika je bila koncentrirana na zatitu Turskog azijskog carstvai
prostranog pojasa oko Carigrada i moreuza i konkretno se ispoljila kroz dobijanje
Kipra (kljua Zapadne Azije), dok je zauzvrat za taj ustupak s Portom sklopljen
odbrambeni savez (4. juna).42
Ono to se s Bosnom i Hercegovinom deavalo na Berlinskom kongresu bilo je
rezultat gore pobrojanih i analiziranih priprema Velike Britanije i Austro-Ugarske
u periodu izmeu potpisivanja Sanstefanskog sporazuma i poetka Kongresa.
Zahtjevi i elje ustanika, kao ni odnos vojnih snaga na terenu nisu imali nikakv
utjecaj na dalje odreivanje sudbine Bosne i Hercegovine.43 Veliku Britaniju su
na Kongresu predstavljali Disraeli (tada lord Beaconsfield), Salisbury i ambasador
Russell,44 to je bilo po prvi put u historiji da London alje i premijera i ministra
vanjskih poslova na jedan meunarodni skup. Sam odabir predstavnika mnogo
govori o pravcima u kojem e se voditi politika. Ovoga puta to je bila neka sredina
izmeu poputajue politike Gladstonea iz prelaza 60-ih i njegove tadanje
antiturske politikei, s druge strane, starog beskompromisnog palmerstonovskog
Disraelia iz vremena odbijanja Berlinskog memoranduma. Sve je to bilo olieno
u linosti novog ministra vanjskih poslova lorda Salisburya. Pitanje budueg
statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu je otvoreno 28. juna. Na
poetku razgovora o revidiranju lana XIV Sanstefanskog ugovora grof Andrassy
42

Konvenciju u kojoj se ne pominje termin Bosna i Hercegovina vidi u: Turkey, No. 36 (1878),
Correspondence respecting the Convention between Britain and Turkey of June 4, 1878, Presented
to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, str. 3-4; R. W. SetonWatson, Britain in Europe 1789-1914, str. 536-537.
43
Memorandum u kojem su ustanici traili od Kongresa prikljunje srpskim kneevinama, ili ako to
nije mogue, politiku autonomiju unutar Osmanskog carstva uz rjeenje agrarnog pitanja, stigao
je do uesnika Kongresa ali nije imao nikakvog utjecaja na njihove odluke. M. Ekmei, Ustanak u
Bosni 1875-1878, str. 316-319. U toku rasprave o pitanju Bosne i Hercegovine taj memorandum
nije ni pomenut. Protocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-119.
44 Cross-Beaconsfieldu i Salisburyu, Foreign Office, 6. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878),
Correspondence relating to the Congress of Berlin with the Protocols of the Congress, Presented
to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, no. 1, str, 1; SalisburyRussellu, Foreign Office, 8. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878), no. 3, str. 2.
277

edin radui

je argumentirao postavku da rjeenje predvieno za Bosnu i Hercegovinu u San

Stefanu nee proizvesti dugoroan mir. Lord Salisbury je nakon dueg izlaganja
o specifinostima Bosne i Hercegovine, njenog poloaja, sastava stanovnitva,
prethodnog ustanka koji je imao elemente graanskog rata, utjecaja susjednih
kneevina na istovjerne hriane u Bosni i Hercegovini, predloio da Kongres
da mandat Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu i njome upravlja.
Prijedlog je podran od zastupnika Njemake, Francuske, Rusije i Italije. Osmanski
opunomoenici su izjavili da imaju instrukcije s Porte da se usprotive ovom
prijedlogu. Na inicijativu Bismarcka ovaj dio protokola je ostavljen otvorenim
dok se ne dobije saglasnost Porte, uz slanje upozorenja Carigradu da njihovo
protivljenje izaziva painfull impression. 45
Prijedlog Salisburya da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat za okupaciju Bosne
i Hercegovine bio je krajnji ishod pregovora ove dvije sile, a sam britanski ministar
je za taj prijedlog dao svoju saglasnost tajnom konvencijom direktno zakljuenom
s Andrassyem 6. maja. U ovom pitanju Rusija je bila vezana tajnim dogovorima
iz Budimpete i Reichstadta, koji su postali ponovo aktuelni promjenom odnosa
snaga na meunarodnoj politikoj sceni, i jo vie, prethodno postignutim savezom
Bea i Londona. Njemaka je dala svoju punu podrku ovom prijedlogu, dok je
Francuska to spremno prihvatila u zamjenu za veto na bilo kakvu raspravu o Egiptu
i Siriji. Jedino je izgledalo da je Italija nenaklonjena ovom prijedlogu, ali je ionako
bila najslabija od svih prisutnih a u ovom pitanju jo i izolirana. Jasno je da je u
ovakvom omjeru snaga Andrassy mogao direktno obezbijediti aneksiju od ostalih
sila, ali su protivljenje Porte i suprotni interesi Nijemaca i Maara u kompliciranom
dualistikom sistemu Austro-Ugarske monarhije opredijeli ministra vanjskih poslova
da na ovoj raskrsnici izabere okupaciju a ne aneksiju, i da iz plana okupacije iskljui
Novopazarski sandak. Osmansko carstvo je i pored protivljenja iskazanog 28. juna
moralo prihvatiti odluku sila na Kongresu i sloiti da se da mandat Austro-Ugarskoj
bez vremenskog ograniavanja okupacije Bosne i Hercegovine. Za budunost Bosne
i Hercegovine vane su i odluke Berlinskog kongresa koje su susjednim kneevinama
Srbiji i Crnoj Gori dale samostalnost i teritorijalno proirenje, Srbiji uglavnom prema
jugu (Ni, Pirot) dok je crnogorski dravni teritorij vie nego udvostruen, dobrim
dijelom na raun biveg Bosanskog vilajeta. Za buduu historiju bitna je injenica
zadravanja Novopazarskog sandaka u sastavu Osmanskog carstva, ime su Srbija i
45

Salisbury je svoje izlaganje zavrio rijeima: For these motives the Government of the Queen
proposes to the assembled Powers that the Congress should decide that the provinces of Bosnia and
Herzegovina shall be occupied and administred by Austria-Hungary. Salisbury to HM Principal
Secretary of State, Berlin, 28. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878), no. 16, str. 51. Protocol No. 8,
sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-119; Protokol sa osme sjednice Berlinskog
kongresa vidi i u: Historical boundaries between Bosnia, Croatia, Serbia, Documents and maps,
1815 - 1945, edited by Anita L.P. Burdett, England, Archive editions, 1995, str. 281-312.

278

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Crna Gora ostale odvojene ovim pojasom. U njemu je Austro-Ugarska dobila pravo
da dri garnizone.46
Britanski predstavnici su bili veoma zadovoljni krajnjim ishodom Kongresa, jer,
kako je u depei od 13. jula 1878. godine izvijestio lord Salisbury The policy which
has received the sanction of the Congress of Berlin is generally coincident with that
which has been sustained by Her Majestys Government since the Treaty of San
Stefano was published, and which was indicated in the circular of the 1st April.47
Znakovito je da u obimnoj depei iz koje je uzet citirani dio (tri stranice A3 formata
kucanog teksta), kojoj je bio cilj da pokae da su svi prioriteti britanske politike
ostvareni uporeujui britanski prigovor na Sanstefanski ugovor i odluke Berlinskog
kongresa, Bosna i Hercegovina nije pomenuta ni na jednom mjestu.48
Odlukama Berlinskog kongresa (lan XXV Berlinskog ugovora) praktino je
zavren jedan dugaki period historije Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlau,
mada je de iure sultanova vlast na ovom prostoru zadrana do oktobra 1908. godine.
Otpor bosanskohercegovakog stanovnita austrougarskoj okupaciji i uspostava nove
vlasti je dio neke druge teme. U ovom procesu promjene sultana carem i kraljem,
Velika Britanija je, usljed nepovoljnog razvoja odnosa na meunarodnoj i unutranjopolitikoj sceni, imala jednu od najvanijih uloga, mada takav razvoj situacije nije
bio cilj niti elja konzervativnog britanskog Kabineta, niti je to bio nastavak politike
koju je ova velesila vodila u prethodnom periodu, kako na globalnom planu tako i
konkretno u Bosni i Hercegovini.

46

Vidi obimnu korespondenciju vezano za Berlinski kongres i dogaaje oko njega u: Turkey. No. 33
and 39, Correnspodence Relating to the Congress of Berlin with the Protocols of the Congress,
London 1878; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, str. 539-540; M. D. Stojanovi,
The Great Powers and the Balkans 1875-1878, str. 271; W. Medlicott, Bismarck, Gladstone and
the Concert of Europe, str. 28; Odredbama Berlinskog ugovora Osmansko carstvo je izgubilo vie
teritorija nego to je to bilo predvieno u Sanstefanu. A. Cunningham, The Wrong Horse? AngloOttoman Relations before the First World War, u: Eastern Question in the Nineteenth Century,
str. 229; F. R. Bridge and Roger Bullen, The Great Powers and the European States System 18151914, Longman Group Limited, London 1980, str. 123-124; Grgur Jaki, Bosna i Hercegovina na
Berlinskom kongresu, str. 52-53.
47
Salisbury to HM Principal Secretary of State, Berlin, 13. juli 1878, Turkey, No. 38 (1878),
Despatch from the Marquis of Salisbury enclosing a copy of the Treaty signed at Berlin, July 13,
1878, Presented to both Houses of Parliament by Command of Her Majesty, London 1878, str. 1;
Kada se Disraeli vratio u London isticao je kako je mir postignut s ponosom. Mike Byrne, Foreign
Policy 1870-1914, u: Years of Expansion, Britain 1815-1914, str. 393.
48
Salisbury to HM Principal Secretary of State, Berlin, 13. juli 1878, Turkey, No. 38 (1878),
str. 1-3.
279

edin radui

The Role of Great Britain Regarding the Status of

Bosnia and Herzegovina in 1878
Edin Radui
Summary
The British foreign policy regarding the status of Bosnia and Herzegovina during
the Eastern Crisis 1875-1878 evolved through two phases. The first one, starting
with turmoil and ending with the signing of the San Stefano Peace Treaty, and the
second one from the time of San Stefano until the Berlin Congress. The characteristic
of the first phase was staying on the course of guarantying integrity of the Ottoman
Empire and keeping Bosnia and Herzegovina within that Empire along with the
conduction of reforms. Maximum concession would be administrative autonomy
on the local level, but not political autonomy for the Province. The second phase of
Britains foreign policy was characterized by a totally different approach to BosniaHerzegovina, and to the Eastern Question. At that time the Government worked on
pushing Russia further away from Constantinople and the Straits, whilst it turned to
minimal program in its Eastern policy. New British policy saw Bosnia-Herzegovina
outside of the Ottoman Empire, and agreed to either annexation to Austro-Hungary
or occupation by the same Power.
Vienna and London started communication which resulted in the proposal of Lord
Salisbury at Berlin, that European Powers should give mandate to Austro-Hungary
to occupy and administer provinces of Bosnia and Herzegovina. The proposal was
accepted by the participating Powers (article XXV of the Berlin Treaty). In this process of
substitution of Sultan by Kaiser and Knig, Great Britain had one of the most important
roles (because of the unsatisfactory development on both the international and domestic
political scene) although that was not the aim of the conservative British Cabinet nor
was it the continuation of policy led by this Great Power during the previous period.

280

Izvorni znanstveni rad

UDK 342.28:323.1(497.1)19
321.013(497.1)19

zijad ehi

Smrt Socijalistike federativne republike Jugoslavije

i bosanska tragedija

Abstrakt:
U lanku se razmatraju odnosi u jugoslavenskoj federaciji nakon renesanse
nacionalizama, period post-komunistike emancipacije, obnavljanje velikodravnih
projekata i njihov utjecaj na prilike u Bosni i Hercegovini nakon raspada SFRJ.
Uporedo sa vojnim i politikim zbivanjima u zemlji 1992.-1995. autor prati aktivnosti
meunarodne diplomatije.
Kljune rijei:
SFRJ, renesansa nacionalizama, velikodravni projekti, Bosna i Hercegovina, rat,
Srbija, Hrvatska, meunarodna diplomatija

Kada je u maju 1980. godine umro Josip Broz Tito, karizmatska linost i
integrativna figura socijalistike Jugoslavije, inilo se da iza sebe ostavlja sigurno
naslijee. Meutim, njegovo ivotno djelo, ujedinjena i izmeu sebe pomirena
Jugoslavija poela je ubrzo da se raspada. Njegovom smru zavrila se jedna epoha,
jedina u historiji Jugoslavije koja je zasluila da se oznai mirnom. On se cijelog
ivota borio vrsto i nepopustljivo protiv nacionalizma jugoslavenskih naroda,
koji je zemlju ve jednom doveo do samorazaranja. Pojedinane jugoslavenske
drave su postavljene u njihove historijske okvire i data im je potpuna autonomija. I
bosanskohercegovaki Muslimani su prvi put u svojoj historiji dobili ono to im je s
pravom i pripadalo - status nacionalnosti.1
1

ozef Liberti, Prokletstvo Sarajeva. Deveti krug pakla, III BH Exklusiv, 25. XII 1992, Split, 9.
(Na osnovu tekstova objavljenih u njemakom listu Der Spiegel, Hamburg). Popisi stanovnitva
od 1945. pokazivali su porast nacionalne samosvjesti bh Muslimana. Dok su raniji popisi davali
Muslimanima ogranien izbor nacionalne identifikacije, 1981. se 1.630.000 osoba identifikovalo
kao Muslimani u nacionalnom, a ne isto religijskom smislu. (Rezultati popisa stanonitva u BiH
1981.-1991. Sarajevo, 1991.)
281

zijad ehi

Komunistika rukovodstva pojedinih republika, djelimino demokratizovana

i pod utjecajem nezadovoljstva stanovnitva, poela su otvoreno da iskazuju
nezadovoljstvo saveznim konceptima. Dotadanji konsenzus u vrhu zemlje bitno je
naruen. Savezne funkcije preuzimale su one snage koje su eljele sprijeiti promjene
u zemlji. Komunisti Republike Srbije preuzimaju glavnu rije u sprjeavanju
demokratizacije ekonomskog i politikog sistema u zemlji. Taj okvir unose u glavne
savezne poluge, jaku dravnu policiju i vojsku.
Nazadovanje industrijske proizvodnje pratile su masovna nezaposlenost i
galopirajua inflacija. Istovremeno su porasle politike i drutvene napetosti. ivotni
standard je opao na nivo 60-ih godina, pogorala se zdravstvena i socijalna slika to je
praeno svim formama agresivnosti.2
Ope stanje drutvene krize u Jugoslaviji, praeno slomom vladajue ideologije,
stvorilo je prazan prostor u kome su nakon etrdesetogodinjeg tabu-razdoblja
izronile nacionalistike snage, zapanjujue svjee i agresivne, nailazei na izuzetno
plodno tlo. Centar nacionalistikih nemira koji su sruili Jugoslaviju nije se nalazio
na periferiji, nego u njenom vodeem centru, u Srbiji. Zbog toga je erupcija rastrgala
cijelu konstrukciju.
Dok su se Hrvati i Slovenci s pravom alili na srpsku prevlast, Srbi su se sa
svoje strane osjeali glavnim nosiocima patnje Titovog reima, rtvom hrvatskoslovenakogsaveza koji je mogao Srbiji uskratiti prava koja je ona mogla traiti. U
stvari, federalni Ustav iz 1974, koji je republikama lanicama dodijelio suverenost,
oduzeo je Srbiji vodee mjesto u zemlji. To vie nije bila jedina vladajua snaga nego
samo jedna od est ravnopravnih republika, pa ak ni najbogatija. Srpski politiari su
smatrali da je Srbija bila jedina republika koja nije imala puni suverenitet nad svojom
teritorijom, budui da su dvije pokrajine, Vojvodina i Kosovo, prema saveznom
Ustavu zadrale autonomiju i praktino se otele kontroli beogradske vlade. Osim
toga, alili su se da je Srbija, koja je u Drugom svjetskom ratu podnijela najvie rtava
bila svedena na drugorazredni nivo. Te optube su bile daleko od stvarnosti, ali su
imale uasan odjek.
Dva reprezentativna dokumenta najavila su novu, srpsku nacionalistiku
ideologiju, nudei joj istovremeno politiku platformu. Pulikacijom peticije
Protiv progona Srba na Kosovu21. januara 1986. potpisane od 212 istaknutih
srpskih intelektualaca, kao i objavom krajem septembra Memoranduma SANU,
pod naslovom Grupa akademika Srpske akademije nauka na elu sa akademikom
Antonijem Isakoviem o aktualnim drutvenim pitanjima u naoj zemljipostavljene
su osnove nove, nacionalistike ideologije. Vremenski i strukturalno ona je pratila
tri cilja:
2

Josip Furkes-Karl Heinz Schlarp, Jugoslawien, ein Staat zerflt, Hamburg, 1991, 74.

282

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

- konsolidovanje vlasti
- centralizovanje Srbije
- realizovanje projekta Velike Srbije.3
Praktina realizacija nove politike poela je stupanjem na politiku scenu
Slobodana Miloevia, od 1987. voe Komunistike partije Srbije. On je shvatio da je
sa socijalizmom gotovo, a da nastupa vrijeme nacionalizma i stavio se na elo pokreta.
U velikim manifestacijama na koje su dolazili seljaci iz svih dijelova zemlje, podgrijavao
je atmosferu, koristei kao povod kosovsko pitanje. Poetkom 1987. solidarisao se
sa Srbima sa Kosova i tema njihove navodne ugroenosti postala je osnova njegovog
pobjedonosnog pohoda kroz institucije. Prvo je ojaao svoj poloaj u SK Srbije, time
to je politiare koji su slijedili umjerenu politiku prisilio na odstupanje i na poloaje
postavio svoje sljedbenike. Promjenama u redakcijama osigurao je podrku najvanijih
listova i doveo radio i TV Srbije na vlastiti politiki kurs.4
Nakon to je medije stavio pod kontrolu, Miloeviu nije bilo teko da diriguje
masama, organizovanjem masovnih mitinga voenih od Organizacionog komiteta
za protestne skupove Srba i Crnogoraca sa Kosova, koji je djelovao u dogovoru
sa politikim organima. Simboli ovih predstava su bili neobini i heterogeni. Uz
portrete S. Miloevia noeni su portreti Sv. Save, Karaora, Njegoa i Tita, uz
srbijanske zastave su noene i jugoslavenske. Posebnu ulogu na ovim skupovima imala
je skupina profesionalnih demonstrataobuenih u narodne nonje, sa portretima
nacionalnih veliina, kulturno drutvo Sv. Sava, koje e se kasnije preimenovati u
politiku partiju Srpski pokret obnove. Ovi skupovi bili su u funkciji nacionalne
homogenizacije, a na njima je trebalo artikulisati nacionalne zahtjeve za jedinstvom
Srbije i Jugoslavije.5
Nakon konsolidovanja vlasti Miloevi je krenuo prema slijedeem cilju
centralizovanju Srbije, to je podrazumijevalo ukidanje autonomije Vojvodine i Kosova.
Prvi uspjeh je postignut masovnim pokretom u Vojvodini, gdje je, nakon
dvodnevnih demonstracija 10.000 Srba i otvorenih prijetnji 6. oktobra 1988. godine
vojvoansko vostvo podnijelo ostavku. Dva dana kasnije puisti su pokuali prisiliti
crnogorsku Vladu na ostatku zbog slabe podrke u kosovskom pitanju, ali je ovaj
pokuaj propao zbog angaovanja policije. Tek 11. januara 1989. godine poduzet
je drugi pokuaj obaranja crnogorske vlade. Nakon dvodnevnih protesta 100.000
demonstranata, republiko i partijsko rukovodstvo je podnijelo ostavku i postavljeni
su novi funkcioneri-marionete beogradskog reima.6
3

Mojmir Krian, Nationalismen in Jugoslawien. Von postkomunistischer Emantipation zum Krieg,

Ost-Europa Archiv, Berlin, 1992, 127-129.
4
Ronald Schnfeld, Das jugoslawische Dilema, Europa - Archiv, Bonn, Nr 15-16, 1994, 478.
5
J. Furkes-H. Schlarp, Jugoslawien.
6
Thomas Brey, Jugoslawien in der zerreiprobe, I, Ost-Europa, Berlin 1991, 573-574.
283

zijad ehi

Osiguravanjem prikljuka Crne Gore i ukidanjem autonomija Vojvodine, ostao je

posljednji cilj za centralizovanje Srbije-ukidanje autonomije Kosova. Meutim, Albanci
nisu bili spremni na kompromis. Od 16. do 20 novembra na Kosovu su demonstrirale
stotine hiljada Albanaca protiv ukidanja autonomije u okviru predstojee reforme
Ustava. Iako su demonstracije protekle u miru srbijansko partijsko i dravno vostvo
je ove skupove oznailo kontrarevolucijom i manifestacijom albanskog nacionalizma i
separatizma i uvelo zabranu skupova. Poetkom februara 1989. godine otpor Albanaca
na Kosovu je dostigao kulminaciju. U cijeloj pokrajini su organizovani protesti, iji
je vrhunac bio generalni trajk 1.300 rudara iz Titove Mitrovice, koji su 23. februara
1989. godine stupili u trajk glau, traei garancije da nee biti ukinuta autonomija i
zahtjevajui ostavke trojice prosrpskih pokrajinskih politiara.7
Istovremeno, poeo je propagandni pohod protiv rudara i albanskog pokreta
otpora. Ispunjavanje zahtjeva rudara bili su samo privremeni poraz Srbije. Ve 28.
februara 1989. pred zgradom Parlamenta u Beogradu, organizovan je protestni skup
sa 800.000 uesnika u znak podrke prosrbijanskim albanskim politiarima koji su
podnijeli ostavku i istaknut je zahtjev za vie prava Srba na Kosovu. Agresivni tonovi
Slobodana Miloevia (Dolo je vrijeme obrauna, u predstojeoj borbi nee
nas zadrati ni jedna sila svijeta) jasno su upuivali da e Srbija nasilno provesti
svoje namjere na Kosovu. On je najavio skoro hapenje odgovornih za albansku
kontrarevoluciju(To vam garantujem).8 Ve 2. marta 1989. poelo je hapenje
politiara, intelektualaca i radnika, ime je otpor Albanaca izgubio vostvo. Uz
pomo vojske i tenkova i uvoenja vanrednog stanja, provedena je reforma Ustava.
Novi Ustav Srbije proklamovan je 28. marta 1989. a Slobodan Miloevi je izabran
za predsjednika SR Srbije.9
Nakon centralizovanja Srbije ostao je trei i najvaniji cilj nove politikerealizovanje programa Velike Srbije. Na Gazi-Mestanu, na Kosovu Polju (srpskom
Jeruzalimu), odrana je 28. juna 1989. godine estogodinjica izgubljene bitke
protiv Osmanlija, koja je oznaila propast srednjovjekovne srpske drave, daleko
prevazilazei znaaj jednog historijskog dogaaja. U svom govoru S. Miloevi
je izjavio da je srpski narod prvi put nakon 600 godina ponovo uspostavio svoju
dravu i svoje dostojanstvo, negirajui posljednjih 600 godina srpske historije,
najavljui otvoreno osvajake ambicije, utemeljene na tragovima srednjovjekovne
srpske drave.10
Da bi se slomio otpor i cijela zemlja stavila pod kontrolu, Miloevi je koristio metode
koje su se pokazale djelotvornim u demontai pokrajinskih vlada Vojvodine i Kosova.
7

Ibidem, 579.
M. Krian, Nationalismen, 125.
9
Ibidem, 126.
10
Osloboenje, Sarajevo, 29. 6. 1989, 1, 3.
8

284

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

U ljeto 1989. izrasli nacionalizam Srba u Hrvatskoj, praen propagandnom

kampanjom beogradskih medija, posebno je doao do izraaja. Instrumentalizovanjem
progona Srba u NDH 1941.-1945. i projicirajui ih na aktualnu jugoslavensku
stvarnost, Hrvatskoj je pripisivana asimilatorska politika i kulturni genocid.
Kao reakcija na to pojaao se hrvatski nacionalizam, to je vodilo sporadinim
ekscesima.11
Neuspjehu Miloevia u izvozu antibirokratske revolucije u ostale republike i
u osvajanje vrhovne vlasti 1989. doprinio je poetkom iste godine dolazak na elo
savezne vlade Ante Markovia, iskusnog tehnokrate, koji je vjetim ekonomskim
reformama poeo da jaa pozicije federacije i budi nadu da e se zahvaljujui tim
reformama prebroditi kriza vrhovne vlasti. U drugim republikama, prije svega
u Sloveniji i Hrvatskoj, pojaane su tenje da se Miloevi sprijei u nametanju
dominacije Srbije kao i tenjom da se ukoi ekonomski i privredni preobraaj koji je
vodio u pravcu pridruivanja Evropskoj zajednici. To je doprinijelo jaanju zahtjeva
za obrazovanje konfederacije ili za definitivnim razlazom.
Na XIV vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije 26. maja 1990.
donesena je kratka izjava, kojom su se komunisti odrekli politikog monopola.
Hrvatska i Slovenija su se odluile za vlastiti put. Na slobodnim parlamentarnim
izborima 1990. pobjedu su odnijele stranke koje su se zalagale za demokratiju i
suverenu nacionalnu dravu. Vostva Slovenije i Hrvatske poduzeli su pokuaj
da se izbjegne rat i mirno rijei jugoslavenska kriza time to su objavili zajedniki
prijedlog po kojem je Jugoslavija trebala biti transformirana u labavu konfederaciju.
Nakon sastanka Predsjednitva SFRJ 11. oktobra 1990. predsjedavajui Milan
Kuan je saopio da nije postignut dogovor o hrvatsko-slovenakom prijedlogu, jer
je Srbija insistirala na jakoj centralnoj vlasti. Pokuaj predsjednika Predsjednitva
SFRJ Borisava Jovia da na sjednici Vrhovne komande od 12. do 15. marta 1991.
iznudi donoenje odluke o uvoenju vanrednog stanjau SFRJ podizanjem borbene
gotovosti oruanih snaga kako bi se Jugoslovenskoj narodnoj armiji dale odrijeene
ruke da sredi stanje u zemlji, propalo je prvog dana sjednice. Drugog i treeg dana
promijenio se i odnos snaga u Vrhovnoj komandi. JNA se tada predomislila i povukla
svoje prijedloge, jer nije smjela i eljela da preuzme odgovornost na sebe za izbijanje
rata. Tako je ambicija Miloevia da preko JNA stavi SFRJ pod svoju kontrolu
doivjela debakl, pa je i on definitivno tada odustao od Jugoslavenskog projekta i
tajno nastavio da ostvaruje projekat o Velikoj Srbiji na drugi nain.12
Odmah nakon neuspjelog Miloevievog pokuaja da se preko Vrhovne komande
i JNA nametne kao gospodar itave Jugoslavije, on je tajno razgovarao sa hrvatskim
11
12

Thomas Brey, Jugoslawien, II, 717.

Svetozar Oro, O ulozi vladarskih tenji u Yu-ratovima 1991.-2001, u: Ratovi u Jugoslaviji 1991.1999, zbornik saoptenja:i diskusija sa okruglog stola, Beograd 7. - 9. novembar 2001, 81-82.
285

zijad ehi

predsjednikom Franjom Tumanom u Karaorevu 26. marta i Tikveu 16. aprila

1991. o podjeli Bosne i Hercegovine. O samom razgranienju se nisu dogovorili ve
su ga prepustili vremenu i diplomatskom i vojnom rjeenju. Sva kasnija nastojanja
srpske i hrvatske strane su bila usmjerena na to da se osiguraju povoljni uvjeti da se
to vie teritorija prikljui Srbiji ili Hrvatskoj.13
Srpsko vostvo je prijetilo da e u sluaju raspada federacije dovesti u pitanje
unutranje republike granice i istaklo zahtjev za stvaranje srpske nacionalne drave
po principu Svi Srbi u jednoj dravi. U oblastima Hrvatske naseljenim Srbima,
25. jula 1990. godine, osnovan je Srpski nacionalni savjet i usvojena Deklaracija
o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Proveden je 19. avgusta plebiscit na
kojem se velika veina glasaa izjasnila za autonomiju. Istovremeno je poelo
naoruavanje srpskih milicija od strane JNA i podizanje barikada na putevima
(balvan-revolucija), opljakana su skladita oruja hrvatske policije i od strane
JNA sprijeena je intervencija hrvatske policije.14
Mnoge dileme su razrijeene kad je Borisav Jovi izmeu 15. maja i 26. juna 1991.
jednogodinji mandat predsjednika Predsjednitva SFRJ prema redu nasljeivanja
trebao predati predstavniku Hrvatske u Predsjednitvu, Stipi Mesiu. Ta izmjena
nije bila automatska pa je imenovanje predsjednika podvrgnuto glasanju lanova
Predsjednitva. Glasanje je obavljeno 17. maja 1991. i 4 lana srpskog bloka glasali
su protiv Mesia.
Time je blokiran cijeli sistem jer federacija nije vie imala predsjednika, kao
predstavnika civilne i vojne vlasti drave. Ta kriza je samo ublaena predajom dunosti
30. juna/1. jula 1991, uz prisustvo i pod pritiskom Trojke EZ. Kada je Mesi primio
dunost Predsjednika i Vrhovnog komandanta zemlja je ve bila u ratu.15
Slovenci i Hrvati su 25. juna 1991. godine proglasili svoju nezavisnost. Istoga dana
slovenaki vojnici su pokuali da zaposjednu granine postaje prema Austriji. Pali su
prvi hici, a bilo je i poginulih. Toga dana, na podruju bive Jugoslavije zapoeo je
13

Kao rezultat sastanka u Karaorevu bile su formirane dvije komisije, koje su trebale razraditi detalje
ovih pregovora. U Tumanovom timu su bili Duan Bilandi, Josip entija i Zvonko Leroti, a u
Miloevievom Smilja Avramov, Duan Mihajlovi, Vladan Markovi i Vladan Kutlei. Izmeu
timova su uz znanje politikih vrhova Srbije i Hrvatske odrana tri sastanka, u Belju, kod Osijeka,
Zagrebu i Beogradu. Prema kasnijoj izjavi Franje Nobila, koji je u vrijeme pregovora bio savjetnik
Franje Tumana na ovim sastancima je dogovoreno da se izvri razmjena stanovnitva, da se podjeli
Bosna i Hercegovina i da se ostavi jedan mali dio za muslimansku dravu.(Sakib Softi, Pravna
priroda rata u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2000, 220-221.)
14
U toku 1990. Savezni sekretarijat je za Narodnu odbranu je donio Odluku na osnovu koje je
izvreno oduzimanje naoruanja i vojne opreme iz svih privrednih, drutvenih i dravnih ustanova
i njegova predaja Republikom tabu Teritorijalne odbrane (TO). Nakon toga je 1991. slijedila
druga odluka po kojoj se cjelokupno naoruanje trebalo predati na uvanje JNA (Veljko Kadijevi,
Moje vienje raspada. Vojska bez drave, Beograd 1993, 78.)
15
S. Oro, O ulozi vladarskih tenji..., 79.
286

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

rat, isplaniran do u detalje u vojnim i politikim vrhovima u Beogradu16. Zahvaljujui

dobro opremljenoj i naoruanoj vojsci Srbija sa Crnom Gorom zapoela je agresiju
protiv ostalih naroda Jugoslavije prkosei itavom svijetu, sa ciljem ujedinjenja svih
Srba u jednu dravu. Raspadom Jugoslavije Beograd se mogao pomiriti sa gubitkom
Slovenije, ali nikako sa time da izvan srpskih granica ostanu srpske manjine, pogotovu
u granicama Hrvatske i Bosne i Hercegovine.17
Na poetku sukoba u Jugoslaviji Ujedinjene nacije su se drale krajnje suzdrano,
polaui nadu na potencijale KESS-a i Evropske zajednice. Tek 25. septembra 1991.
jugoslavensko pitanje dolo je na dnevni red Vijea sigurnosti UN. Rezolucijom br.
713 zahtjevano je primirje u Hrvatskoj i uveden je embargo na uvoz oruja u sve
jugoslavenske republike.18 Rezolucijom br. 743 od 21. februara 1992. donijeta je
odluka o uspostavi zatitnih trupa u Jugoslaviji.19
U septembru 1991. godine pod pokroviteljstvom Evropske Zajednice poela je
sa radom Konferencija o Jugoslaviji, koja je svoj zenit dostigla Evropskim planom za
rjeenje jugoslavenske krize u okviru zasjedanja u Den Haagu, 18. oktobra 1991. Na
plenarnoj sjednici Slobodan Miloevi nije prihvatio ponueni dokument, smatrajui
da on praktino znai ukidanje Jugoslavije. Novo zasjedanje Konferencije zakazano
je za 5. novembar 1991, ali na njoj nisu prihvaena dva amandmana na Globalno
rjeenje jugoslavenske krize. Na novom sastanku Konferencije odranom u Rimu 8.
novembra 1991. usvojen je paket sankcija protiv Jugoslavije, uz najavu da su sankcije
predviene za one jugoslavenske republike koje ne prihvataju mirovni proces pod
pokroviteljstvom Evropske Zajednice, odnosno da je provedba ovih mjera naspram
pojedinih republika zavisna od njihovog ponaanja za pregovarakim stolom.20
16

Plan RAM nastao je 1990. godine u Generaltabu, a njegovo postojanje je obznanjeno na sjednici
Saveznog Izvrnog Vijea 19. septembra 1991. U sutini, to je bio plan za povlaenje zapadnih
granica Srbije i stvaranje okvira za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi sa svojim teritorijama
ivjeli u jednoj dravi (Sonja Biserko, Od Jugoslovenske narodne armije do srpske vojske, u: Ratovi
u Jugoslaviji 1991-1999, 224).
17
Jens Reuter, Die Entstehung der jugoslawische Krise und ihre Internationalisierung, Sdosteuropa,
Vol. 40, Nr 7/8, Mnchen, 1993, 343-344.
18
Europa - Archiv, Zeitschrift fr Interationale Politik, Deutsche Geselschaft fr Auswrtige Politik,
Bonn 21/1991, D. 536... (dalje: EA)
19
Resolution 743 (1992) des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen zur Einrichtung einer
Schutztruppe fr den Konflikt im ehemaligen Jugoslawien, verabschidet am 21. Februar 1992 in
New York, EA, 19, (1992, D 578 - D. 579.
20
Ovaj plan je ukljuivao sljedee komponente:
- suverene i nazavisne drave sa meunarodnim subjektivitetom za one republike koje to ele
- slobodna asocijacija republika sa meunarodnopravnim subjektivitetom kako je to predvieno
ovim sporazumom
- sveobuhvatni sporazum ukljuujui i kontrolne mehanizme za zatitu prava ovjeka i specijalnog
statusa za pojedine grupe i oblasti
- evropsko angairanje u sluajevima gdje je to potrebno
287

zijad ehi

Bosna i Hercegovina 1990.-1992.

Na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini, odranim 18. novembra
1990, najvei dio glasaa odluio se birati du etnikih linija. Izbore je dobila
Stranka demokratske akcije (SDA) sa Alijom Izetbegoviem na elu, koja je od
240 zastupnikih mjesta u republikoj Skuptini osvojila 86 (35,83%). Srpska
demokratska stranka (SDS) je dobila 72 mjesta (30%) i HDZ 44 (18,33%). Tri
glavne nacionalne stranke osvojile su 202 mjesta u Parlamentu (84,17%), a ostale
stranke 38 (15, 83%).
Historijske injenice pokazuju da na prostorima Bosne i Hercegovine nikada
nisu postojale monoetnike administrativno-teritorijalne jedinice, niti podjele
na etnikoj ili religijskoj osnovi. Statistiki podaci pokazuju da je u periodu
nakon Drugog svjetskog rata etnika izmjeanost stanovnitva bila u porastu.
Prema rezultatima popisa stanovnitva iz 1885. u Bosni i Hercegovini je bilo
52% jednonacionalnih naselja a 48% nacionalno mjeovitih; godine 1910. broj
jednonacionalnih naselja je opao na 46 a mjeovitih porastao na 54%. Nakon
Drugog svjetskog rata do 1991. broj jednonacionalnih naselja je pao na 20%, dok
je broj mjeovitih porastao na 80%.21
Prema rezultatima popisa stanovnitva u Bosni i Hercegovini je 1991. ivjelo
4.377.033 stanovnika, od kojih je bilo 43,5% Muslimana, 17,4% Hrvata, 31,2% Srba
i 2,4% ostalih, dok se 5,5% stanovnika nije nacionalno izjasnilo.
U opinama u kojima su Muslimani imali apsolutnu (40) i relativnu veinu
(12) ivjelo je ukupno 2.756.444 stanovnika ili 63% od ukupnog broja. Mjereno
po veliini ta je teritorija najvea i najrazvijenija. U opinama u kojima su Srbi
predstavljali apsolutnu (31) i relativnu veinu (6) ivjelo je 1.122.293 stanovnika ili
25% od ukupnog broja. Ta je teritorija po veliini bila druga, ali je pokrivala veliki
dio nerazvijenih i rijetko naseljenih podruja zemlje.
Na teritoriji na kojoj su Hrvati imali apsolutnu (14) i relativnu veinu (6)
ivjelo je 477.327 stanovnika ili 10% od ukupnog broja. To je najmanja i ujedno
najnerazvijenija teritorija.22
- u sklopu globalnog rjeenja, priznavanje nezavisnosti onih republika koje to budu eljele u okviru
njihovih postojeih granica, osim ukoliko se ne postigne drugaiji sporazum.
(Kasim Begi, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Sarajevo 1997,
24-27).
21
Sead Hadovi, Sastavni dio rata protiv BiH- genocid i etniko ienje, u: Ratovi u Jugoslaviji
1991.-1999, 264.
22
Muhamed Filipovi, Bosna i Hercegovina, najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne
i politike injenice, Sarajevo 1997, 42.
Prema rezultatima popisa stanovnitva iz 1991. opine sa srpskom veinom su obuhvatale 50,1%
svih Srba u Bosni i Hercegovini, dok je stepen koncentracije Muslimana bio jo znatno povoljniji
sa 82,4% svih Muslimana. Najnepovoljniji raspored stanovnitva je bio za bosanskohercegovake
288

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Izbijanjem rata u Sloveniji i Hrvatskoj pojaane su napetosti i u Bosni i Hercegovini.

U toku borbi u Hrvatskoj dijelovi teritorija BiH su bili uvueni u konflikt.
Bosanska krajina se primjetno otela kontroli zvanine bosanskohercegovake Vlade,
predstavljajui logistiku bazu JNA za vojne operacija u Hrvatskoj. U ljeto i jesen
1991. godine JNA je mobilizirala Srbe putem stalnih mobilizacija i manevara i poela
da rasporeuje jedinice du glavnih komunikacija. Budui da je krajem septembra
1991. JNA proglasila opu mobilizaciju Krajikog korpusa, Predsjednitvo Bosne i
Hercegovine je zakljuilo da su ove mobilizacije nelegalne, zahtijevajui istovremeno
povratak bosanskohercegovakih vojnika iz JNA. Predsjednik BiH Alija Izetbegovi
je, nastojei na izbjegne uvlaenje u srpsko-hrvatski sukob, proglasio neutralnost i
uputio poziv njenim graanima da se ne odazivaju na mobilizaciju.
Uz vojne pripreme ile su i politike aktivnosti, ukljuujui proglaenje od
strane rukovodstva SDS, pod platom regionalizacije, srpske autonomne oblasti.
Taj proces je zapoeo jo u aprilu 1991. stvaranjem Zajednice opina Bosanska
Krajina, da bi do poetka rata 1992. bilo formirano vie takvih oblasti (Autonomna
regija Krajina, SAO Hercegovina, SAO romanijsko-biranska, SAO Semberija,
SAO Sjeverna Bosna).23
U toku 1989. i 1990. godine nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji su otvoreno
pripremali teren za realizovanje svojih velikodravnih ideja.
Kratko nakon izbora u Hrvatskoj hrvatski predsjednik Franjo Tuman je u vie
govora zahtijevao Veliku Hrvatsku, koja je trebala ukljuiti i Bosnu i Hercegovinu,
koju je smatrao avnojevskom tvorevinom i poricao njen historijski individualitet.
Hrvate iji je udio u ukupnom stanovnitvu BiH iznosio 17,4%. Od ukupno 106 opina u Bosni
i Hercegovini Hrvati su predstavljali veinu u 20 opina, i to u 14 sa veinom od preko 50%
stanovnitva, a u 6 sa veinom ispod 50%. Na podruju glavnog grada Sarajeva koji je u svom
sastavu imao 10 opina, Hrvati su predstavljali 6,6% ukupnog stanovnitva.
Opine sa hrvatskom veinom su bile podijeljene u tri meusobno odvojena regiona. Najvei je
bio zapadnohercegovaki, koji se naslanjao na granice Hrvatske. Takoer se i sjevernobosanska
grupa opina naslanjala na hrvatske granice, dok se trea grupa nalazila u srednjoj Bosni izmeu
Sarajeva i Travnika, odvojena od dvije druge grupe. Iz rezultata popisa stanovnitva 1991. proizilazi
da je koncentracija opina sa hrvatskom veinom bila dosta niska i obuhvatala je samo 41%
bosanskohercegovakih Hrvata.
Vie od polovine Hrvata naseljavalo je opine u kojima druge grupe stanovnitva imaju veinu:
44,9% Hrvata ivjelo je u opinama sa muslimanskom veinom, 14,1 u opinama sa srpskom
veinom. Druga nepovoljna injenica je bila konstantno smanjenje udjela Hrvata u ukupnom broju
stanovnoitva u BiH. U periodu izmeu dva popisa stanovnitva 1981. i 1991. Hrvati su izgubili
veinu u opinama Derventa (u korist Srba) i Mostar (u korist Muslimana). Trea nepovoljna
injenica za bosanskohercegovake Hrvate je bila da se u opinama koje su definisane kao opine sa
hrvatskom veinom nije nalazio ni jedan grad sa koncentracijom privrednih, obrazovnih, kulturnih
i drugih institucija. etvrta nepovoljna injenica je da se najvei dio kulturnih spomenika nalazio
izvan podruja koja su definirana kao hrvatske opine (franjevaki samostan Fojnica, Kraljeva
Sutjeska, Visoko, Plehan kao i gradovi Jajce, Bugojno i Travnik.).
23
Sakib Softi, Pravna priroda rata u Bosni i Hercegovini...174-175.
289

zijad ehi

On je napadao bosanskohercegovake Muslimane, pripisujui im namjeru osnivanja

islamske drave i negirajui postojanje Muslimana kao nacije.24
Slobodan Miloevi je, kao i Tuman, slijedio historijske linije vlastitog
nacionalizma. Njegova reenica Srbija e biti velika i jaka, ili je nee biti, sadrala
je otvorene osvajake ambicije. U srbijanskim medijima je vladala parola da srpske
oblasti u BiH moraju biti prikljuene matici. Miloevi je stalno naglaavao opasnost
da e Muslimani i Hrvati protjerati Srbe iz Bosne i Hercegovine. Srpski nacionalisti
su otvoreno formulisali svoj strateki cilj: srpske oblasti u BiH predstavljaju most za
srpske oblasti u Hrvatskoj i za dalmatinsku obalu.
Hrvatska stranka u BiH nazvala se HDZ, kao i vladajua stranka u Hrvatskoj,
ime je jasno stavila do znanja koji e politiki pravac slijediti.
Nakon izbijanja rata u Hrvatskoj dolo je do polarizacije najvanijih stranaka u
Bosni i Hercegovini. Pod vostvom predsjednika HDZ BiH Stjepana Kljujia dolo
je do pribliavanja stavova Hrvata i Muslimana. Ova koalicija je 15. oktobra zakljuila
odvajanje od SFRJ i proglaenje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ta namjera je u
bosanskohercegovakoj skuptini praena prijetnjom Radovana Karadia, koji je to
smatrao povodom za rat.25
I radikalna hrvatska strana poduzimala je korake na uspostavi samostalne zajednice
koja bi se prikljuila Hrvatskoj. Ve 21. jula 1991. godine Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ) Travnike regije na sjednici odranoj 21. jula u Busovai, donijela je
zakljuke po kojima se preporuivalo hrvatskom puanstvu travnike i hercegovakih
opina da se udrue u Hrvatsku regionalnu zajednicu Herceg Bosna, te se pokree
inicijativa za formiranje Hrvatskog nacionalnog vijea Bosne i Hercegovine.26
Na zajednikom radnom sastanku predstavnika Hercegovake i Travnike
regionalne zajednice odranom 12. novembra u Grudama izmeu ostalog je
zakljueno ... da Hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaena
opredjeljenja i zakljuke usvojene na dogovorima sa predsjednikom dr. Franjom
Tumanom 13. i 20. juna 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije zajednice, polazei
od zakljuaka pomenutih susreta i dogovora u Zagrebu preko preko posebnih
zakljuaka od 15. oktobra 1991. u Grudama i 22. oktobra 1991. u Busovai i
24

injenica da su bosanski Muslimani poeli misliti o sebi kao islamiziranim Bosancima, sa jakim
vezama sa svojom zemljom, bila je nelogina onima koji su nastojali postii geografsku istou na
bosanskom teritoriju. Srbi i Hrvati su bili odluni demonizirati sekularnu bosanskomuslimansku
zajednicu kao fundamentalisteili radikalni ogranak islama. S glasnim pozivom za spas Evrope
od ponovne pojave Turaka, Srbi i Hrvati su promijenili vienje bosanskih Muslimana (Francine
Friedman, Islam kao nacionalni identitet, Forum Bosnae, Sarajevo, 18/2002, 101.).
25
Podjele oko suverenosti i razliito vienje bosanskohercegovake budunosti, Osloboenje,
Sarajevo, 12. oktobar 1991.
26
Zapisnik sa sjednice 311/91 od 21. 7. 1991. godine u Zagrebu. (Dokumentacija ureda odbrane pri
Hakom tribunalu dalje DUO)
290

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

ovog puta 12. 11. 1991. zajedniki i jednoglasno odluuju da hrvatski narod u
Bosni i Hercegovini mora konano povesti odlunu, aktivnu politiku, koja treba
dovesti do realizacije naeg vjekovnog sna zajednike hrvatske drave.Da
bi ovaj povijesni in bio naa stvarnost ove dvije regionalne zajednice trae da
se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i politikih akata (proglaenje
Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provoenje referenduma za prikljuenje
Republici Hrvatskoj. U nastavku zapisnika sa Radnog sastanka kae se da narod
nee prihvatiti ni pod kakvim uvjetima bilo kakvo drugo rjeenje osim u granicama
slobodne Hrvatske... te da se treba vojniki jo bolje pripremiti za sukobe sa
svim onim snagama koje e pokuati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju
slobodne hrvatske drave...27
Odluka o uspostavi HZ HB donijeta je 18. novembra 1991. godine u Grudama.
U njoj je HZ HB definisana kao politika, kulturna, ekonomska i podruna cjelina.
Za njeno sjedite odreen je Mostar.28
Teritorijalni zahtjevi kreatora srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini,
rukovodei se etnikim kriterijima, pokrili su cijeli teritorij Bosne i Hercegovine,
ostaljajui za Muslimane, najbrojniji narod u BiH, samo 3,52% teritorija.29
Od Evropske zajednice uspostavljena Sudaka komisija jugoslavenske
konferencije pod vostvom predsjednika francuskog Ustavnog savjeta Roberta
Badintera, ustanovila je 7. decembra 1991. da se u osamostaljivanju jugoslavenskih
republika ne radi o secesiji, nego o raspadu savezne drave Jugoslavije. Evropska
zajednica je 16. decembra 1991. precizirala svoje uvjete za priznanje novih drava
u istonoj Evropi i Sovjetskom Savezu, koje se konstituiraju na demokratskim
osnovama. Sa priznavanjem su mogle raunati samo drave koje se obaveu na uee
u pregovarakom procesu i obeaju da e potovati dravopravnost, demokratiju
i ljudska prava, nepovredivost svih granica koje mogu biti promijenjene samo na
miran nain i u dogovoru, kao i da e potovati svoje meunarodne obaveze u vezi
27

Prilog: Zakljuci zajednikog sastanka Hercegovake regionalne zajednice i Travnike regionalne

zajednice, 12 Novembar 1991. godine, Grude. (DUO)
Prilog: DUO... Ovi zakljuci e nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini biti glavni uzrok svih
kasnijih sukoba izmeu TO (A BiH) i HVO.
28
Prema odluci teritorij HZ HB inilo je 30 opina, na iji su izbor djelovali povijesni i programski
razlozi. Radilo se o podruju koje su Hrvati smatrali hrvatskim etnikimi povijesnim prostorom,
prije svega prostor Banovine Hrvatske iz 1939. Opine koje su inile HZ HB su bile Jajce, Kreevo,
Busovaa, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobretii), Kakanj,
Vare, Kotor Varo, Tomislav Grad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica,
Posuje, Mostar, iroki Brijeg, Grude, Ljubuki, itluk, apljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno),
(Dr Ciril Ribii, Geneza jedne zablude. Ustavnopravna analiza nastnka i djelovanja Hrvatske
zajednice Herceg-Bosne, Zagreb-Sarajevo 2001, 37).
29
Prema projektima iz 1991. godine srpske autonomne oblasti su trebale obuhvatiti 62, 94% teritorija
BiH, Hrvatske Zajednice 20,88% dok su se na 12,63% teritorija poklapali zahtjevi za SAO i HZ
291

zijad ehi

reguliranja pitanja sa nasljeem drava. Ponovo je naglaeno da rezultati agresije

nee biti priznati.30
Na odvojenim sjednicama Predsjednitva i Vlade BiH 25. decembra 1991. godine
donijeta je odluka da se od Evropske zajednice zatrai meunarodno priznanje BiH.
Kao odgovor na to bosanski Srbi su u okviru samozvanog Parlamenta proglasili
Republiku Srpskuu Bosni i Hercegovini.
Na zahtjev Vlade BiH za meunarodno priznanje arbitrana komisija Evropske
zajednice odgovorila je 11. januara 1992, Miljenjem br. 4., u kojem je konstatirala da:
- vaei Ustav SR BiH garantira jednaka prava narodima BiH Muslimanima,
Srbima i Hrvatima i pripadnicima drugih naroda i etnikih grupa
- vaei Ustav SR BiH garantira potovanje prava ovjeka
- vlasti u BiH su pruile uvjeravanja Komisiji da ova republika nema nikakvih
teritorijalnih pretenzija prema susjednim zemljama.
Komisija je ocijenila da Bosna i Hercegovina uspunjava uvjete za meunarodno
priznanje. Meutim, ona je istovremeno konstatirala da je 9. januara Skuptina
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila nezavisnost Srpske Republike BiHu
okviru Savezne drave Jugoslavije. Arbitrana komisija se nala u situaciji nastanka
dvije drave u BiH, srpske i legalne Republike BiH. Meutim, ona je dan ranije,
10. januara u svom Miljenju o Jugoslavijive bila utvrdila da je SFRJ u procesu
raspadanja.31 Zato je njen zakljuak o Bosni i Hercegovini formuliran u zahtjevu da
se putem referenduma pozovu svi graani Bosne i Hercegovine na izjanjavanje, pod
meunarodnom kontrolom.32 Slijedei miljenje Arbitrane komisije Skuptina SR
BiH je donijela odluku o raspisivanju referenduma. I od vodee svjetske sile SAD
bosanskohercegovakoj Vladi dolazile su rijei ohrabrenja.33
30

Roland Schnfeld, Balkankrieg und interanationale Gemeinschaft, Sdosteuropa Miteillungen,

Mnchen 1994, 265.
31
Kasim Begi, Bosna i Hercegovina... 42-44.
32
Mirovna konferencija o Jugoslaviji. Miljenje br. 4. o meunarodnom priznanju SR Bosne i
Hercegovine od strane Evropske zajednice i zemalja lanica
33
Ameriku politiku prema BiH ambasador Warren Zimermann je interpretirao u vie navrata. On
je 18. januara 1992. na TV Sarajevo u svojoj izjavi naglasio: Mi (SAD) vrlo odluno vjerujemo
da teritorijalni integritet svake republike mora biti sauvan, i zbog toga smo srbijanskoj vladi i
armijskim elnicima vrlo jasno rekli da nikada neemo priznati nikakvo osvajanje u Hrvatskoj.
... Isto tako je apsolutno bitna teritorijalna cjelovitost BiH, kojoj u ovom trenutku najvie prijeti
srpsko vostvo u BiH, pokuavajui joj otkinuti jedan dio. Mi to smatramo izuzetno opasnim, a to
smo rekli i srpskom i vojnom vostvu. Vjerujem da bi bilo tragino kada bi sa hrvatske strane netko
pokuao saraivati sa Srbijom na razbijanju BiH. To bi znailo da Hrvatska unitava ono osnovno
naelo na osnovu kojeg je i dobila meunarodnu podrku za svoju vlastitu bitku.
Na konstataciju da takvih elja u Hrvatskoj ima, W. Zimermann je odgovorio: Razbijanje Bosne,
bilo tko da je posrijedi, ne moe dobiti podrku SAD. Takav bismo in ocijenili kao ekstremno
destanbilizirajuu politiku, kao povredu meunarodnih normi, koja moe dovesti do vrlo
neugodnih posljedica u naim meusobnim odnosima.(Danas, Zagreb, 27. I 1992, 12. ).
292

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Podsredstvom EZ u Lisabonu je 23. februara doneseno kompromisno rjeenje.

Predstavnici tri naroda dogovorili su se na daljnji opstanak R BiH u njenim
dotadanjim granicama, pri emu je njena unutranja struktura trebala biti
organizirana prema etnikim kriterijima.
Slijedei miljenje Arbitrane komisije Skuptina SR BiH je donijela odluku
o raspisivanju referenduma, po kojoj se on odrao 29. februara i 1. marta 1992.
Republika izborna komisija je proglasila rezultate referenduma 6. marta 1992. Od
ukupno 3. 253.568 osoba sa pravom glasa na referendum je izalo 2.073.568. Od
ukupnog broja glasaa na referendumu za utvrivanje statusa Bosne i Hercegovine,
za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dravu ravnopravnih graana, naroda
Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u
njoj ive izjasnilo se 2.061932 glasaa ili 99,44%34
Referendum je bio propraen sukobima u Bosanskom Brodu, Tesliu i, Travniku,
a proirili su se na Grabe kod Bihaa, Turbe, Kupres, Doboj i Sarajevo.35
Na sastanku odranom u Sarajevu 18. marta 1992. usvojena je od sve tri strane
pregovora Izjava o principima za novo ustavno ureenje Bosne i Hercegovine uz
priloenu etniku kartu kao osnova buduih pregovora. Rezultat njihovog nastavka su
bili izjava voa delegacija, aneks na dio Izjave o principima za novo ustavno ureenje
te tekst o radnoj grupi za definiranje konstitutivnih jedinica, koja je imala za zadatak
da predloi mape konstitutivnih jedinica, na bazi nacionalnih principa i uzimajui u
obzir i druge kriterije (ekonomske, geografske, historijske, kulturne obrazovne, kao
i volju stanovnika do mjere u kojoj lanovi radne grupe smatraju da je primjena tih
kriterija opravdana. Nastavak pregovora nije donio nove rezultate. Usljed dogaaja
koji su slijedili nakon meunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, Cutillerova
misija je ubrzo izgubila svaki smisao.36
Proirenje oruanih sukoba bilo je povod da republiko vostvo proglasi
mobilizaciju Teritorijalne odbrane i 5. aprila Ministarstu unutranjih poslova i
Ministarstvu odbrane da posebna ovlatenja za zatitu republike.
Meunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta
ministara Evropske zajednice u Bruxellesu 6. aprila 1992, s tim da ono stupa na snagu
7. aprila. Ovim priznanjem Bosna i Hercegovina se i formalno prestala nalaziti u
sastavu SFRJ.37 Istog dana Parlament srpskog narodaje proglasio nezavisnost Srpske
republike BiH, a srpski lanovi su napustili dravno Predsjednitvo, zahtijevajui
2/3 teritorija.
34

Osloboenje, Sarajevo, 7. mart 1992, 1-3.

MZ, 3/1992, 232.
36
Kasim Begi, Bosna i Hercegovina...86-92.
37
Meunarodno priznanje BiH, Osloboenje, 6 april 1992, 1.
35

293

zijad ehi

Osmog aprila 1992. dekretom Predsjednitva u zemlji je uvedeno vanredno

stanje. Predsjednitvo je preuzelo sva ovlatenja ukljuujui i ovlatenja Parlamenta,
kao i komandu nad TO, koja je ranije stajala pod komandom JNA.38
Istoga dana Glavni stoer HVO u Grudama je izdao zapovijest da su na prostoru
HZ HB jedine legalne postrojbe HVO. Tom odlukom su van snage stavljene sve
zapovjedi TO BiH, koja je na prostoru HZ HB smatrana nelegalnom.39
General Hrvatske vojske i zapovjednik svih postrojbi Hrvatske vojske na Junom
bojitu od Splita do Dubrovnika, Janko Bobetko, koji je na tu vojnu funkciju
rasporeen naredbom predsjednika Franje Tumana 10. aprila 1992, izdao je
zapovjest o maru Hrvatske vojske na podruje Hercegovine. Nastojei da se ova
odluka prikrije, jedinice Hrvatske vojske su ve 12. aprila dobile zapovijest da prije
nego uu u Bosnu i Hercegovinu skinu obiljeje Hrvatske vojske. Nakon toga,
hrvatski zapovjednik Junog bojita je formirao istureno zapovjedniko mjesto
(IZM) u Grudama sa zapovjednikom Milivojem Petkoviem, koji je bio obavezan
dostavljati redovne izvjetaje vojnim strukturama Hrvatske.40
Petnaestog aprila 1992. SAD su uputile otru kritiku Srbiji. Na njihovu inicijativu
lanice KESS-a su 16. aprila 1992. donijele Rezoluciju, koja je de facto predstavljala
ultimatum na krnju Jugoslaviju. U Rezoluciji koja je upuivala na jasnu krivicu Srbije
i JA zahtijevano je do 29. aprila povlaenje JA iz BiH i prestanak pruanja podrke
srpskim paravojnim snagama, saradnja sa mirovnim snagama UN, kao i rjeenje
pitanja manjina. Ukoliko se ti zahtjevi ne ispune predvieno je suspendovanje iz
lanstva KESS-a.41
KrnjePredsjednitvo Jugoslavije je 27. aprila 1992. proglasilo Ustav, ime je
Jugoslavenska armija izgubila legitimitet angairanja u BiH. Tada vostvo Srbije bira
38

Europa-Archiv, 1992, Zeittafel 106. Ve 8. aprila 1992. Predsjednitvo HZ HB donijelo je odluku

o formiranju Hrvatskog vijea obrane, kao vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ HB, u
obrani suvereniteta prostora HZ HB, zatiti hrvatskog i drugih naroda u HZ HB napadnutih od
bilo kojeg agresora. (C. Ribii, Geneza...54.)
39
Zapovjed Glavnog stoera HVO u Grudama 10. april 1992. Dokument ustupljen od Ureda odbrane
Hakog tribunala (dalje DUO)
40
Janko Bobetko, Sve moje pobjede, Zagreb 1996. Prilozi br. 1-5. Sporazumom o vojnoj saradnji
izmeu Bosne i Hrvatske, potpisanim 16. juna 1992. akti o prisustvu Hrvatske vojske bez znanja
legalnih organa vlasti BiH nisu mogli biti kovalidirani. Dio tog Sporazuma glasi: Republika
Hrvatska podrava napore Bosne i Hercegovine u ouvanju njezine neovisnosti, i njezinog otpora
agresiji, te obzirom na to dodjeljuje i nastavie dodjeljivati pomo Republici Bosni i Hercegovini.
Republika Hrvatska takoer podupire napore legalne vlade i predsjednitva Bosne i Hercegovine
na konsolidiranju odbrane Republike objedinjavanjem svih oblika i sastavnih dijelova naoruanog
otpora u jedinstvene naoruane snage pod zapovjednitvom predsjednitva Bosne i Hercegovine.
Savez Bosne i Hercegovine i Hrvatske ponovo je potvren 21. jula 1992. (Sakib Softi, Pravna
priroda rata... 225-226).
41
MZ, 3/1992, 315.
294

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

zaobilazni put i transformie JA u BiH u vojsku Srpske republike. To se potvrdilo 12.

maja 1992. kada je srpski Parlament u BiH donio odluku da preuzme preostali dio
JA kao jezgo budue srpske armije.42
U Bosni i Hercegovini je primjenjena strategija slina kao i u Krajini u
Hrvatskoj - radikalizovanje stanovnitva, uspostava milicija, koje su od marta
vodile koordinirane akcije. Tamo gdje je bilo potrebno angaovani su sastavi JA,
ali ne kako se navodilo da razdvoje sukobljene stranenego su vodile ofanzivne
operacije na strani srpskih jedinica.43
Poetkom aprila 1992. JNA, paravojne grupe iz Srbije i paravojne snage
bosanskohercegovakih Srba zauzele su u koordiniranim napadima glavne
komunikacione linije: Bosanski Brod, (27. marta), Derventa (27. marta), Bijeljina
(02. aprila), Kupres (04. aprila), Foa (08. aprila), Zvornik (08. aprila), Viegrad
(13. aprila), Bosanski amac (17. aprila), Vlasenica (18. aprila), Brko (30. aprila),
i Prijedor. (30. aprila). Istovremeno, Muslimani koji su inili veinu stanovnitva u
ovim podrujima su bili protjerani. ienje terena od muslimanskih ekstremista,
glasilo je slubeno saopenje beogradskih medija. Dio stanovnitva bio je ubijen,
dok je veliki dio bio prisiljen na iseljavanje, uz potpisivanje dokumenata da se odrie
imovine. Paralelno sa progonom stanovnitva je tekao proces unitavanje spomenika
kulture sa ciljem da se uklone tragovi njihovog postojanja - da se iupaju historijski
korjeni i opravda prigovor na teritorij.44
Ve krajem jula 1992. bosanskohercegovaki Srbi su jasno naznaili granice
budue drave. Prema odgovarajuem zakljuku srpskog Parlamenta, zapadna granica
je ila du rijeke Une. Na sjeveru je granicu predstavljala rijeka Sava, na istoku granica
42

Frankfurter Algemeine Zeitung, Frankfurt, 15. 05. 1992, 2. Potvrda za to je zvanina izjava B.
Jovia (serijal Smrt Jugoslavije, dio II.).
43
Etniko ienje. Genocid za Veliku Srbiju. Dokumentacija Drutva za ugroene narode, Priredio
Tilman Zlch, Sarajevo 1996, 80.
44
Primjer grada u kojem je etniko ienje provedeno brzo i na brutalan nain je Prijedor. Prema
zvaninim podacima iz 1991. u optini Prijedor je ivjelo 112.500 stanovnika (44% Muslimana, 42%
Srba, 6% Hrvata i 8% ostalih). U aprilu 1992. uspostavljena je nova vlast, a Muslimani i Hrvati su ostali
bez posla. Pedeset hiljada Muslimana i 15.000 stanovnika nesrpske nacionalnosti bili su protjerani
ili ubijeni. Dvadeset pet damija i 11 mesdida je dignuto u zrak, 10.000 stanova je pretraeno,
opljakano i razoreno. Nakon zauzimanja Kozarca 27. maja 1992. od strane specijalnih jedinica
srpske armije i srpskih neregularnih sastava poelo je etniko ienje. U tu svrhu uspostavljeni
su logori u Trnopolju, Omarskoj i Keratermu. Nakon toga poelo je ienjeostalih mjesta. Da
bi se oslobodila mjesta za njih poelo je deportovanje onih koji nisu predstavljali opasnost- ena,
djece, starih i bolesnih. Oni su prebaeni u stonim vagonima u blizinu Doboja, ili u autobusima
i leperima na front kod Travnika i pod snajperskom i artiljerijskom vatrom bili protjerani na
podruje pod kontrolom A BiH. (Alexandra Stiegelmayer, Krieg gegen Frauern, Breslau, 1993,
112-115.). Slian proces se odvijao i u drugim podrujima koja su bila pod kontrolom bh Srba.
Preko milion onih koji su raseljeni od poetka 1992, uglavnom srpskim etnikim ienjem, ostali
su u Bosni. Veina njih su Muslimani koji su strpani u prenaseljene enklave i gradove na teritoriji
pod kontrolom bosanske Vlade.
295

zijad ehi

SRJ, dok je juna granica trebala biti uspostavljena nakon dogovora sa Hrvatima.
Srpski Parlament je takoer potcrtao da Srbi moraju dobiti izlaz na Jadran, pri emu
je u obzir uzet Neum, u kojem su Hrvati inili veinu stanovnitva (87%). Takvo
povlaenje granica ilo je prije svega na raun Muslimana, za koje praktino vie nije
ostalo teritorija. ak su zahtjevana i kompaktna muslimanska podruja Zvornik
(60% Muslimana), Viegrad (63%), i Bosanska Krupa (75%), koja su i osvojena.45
Paralelno sa zbivanjima u Bosni i Hercegovini tekao je proces aktivnosti meunarodne
diplomatije. lanice KESS-a, izuzev Jugoslavije, donijele su 12. maja 1992. Deklaraciju
o krizi u Bosni i Hercegovini. Visoki dunosnici KESS-a su osudili agresiju na Bosnu
i Hercegovinu, posebno bezobzirne napade na Sarajevo i borbe u drugim dijelovima
zemlje izazvane angaovanjem avijacije i teke artiljerije JA. U Deklaraciji je naglaeno
da su se potvrdile slike o grubim povredama principa KESS-a od strane JA i beogradskih
organa, ime su se sami vodili u izolaciju. Od JA je zahtijevano da se stavi pod autoritet
bosanskohercegovake Vlade, ili da se povue, razorua i raspusti. Za provoenje ovih
aktivnosti odgovornim su oznaeni dravni organi u Beogradu.46
Rezolucijom br. 752 od 16. maja 1992. godine Vijee sigurnosti UN je zahtijevalo
obustavu sukoba i kraj vojnog mijeanja spolja u Bosni i Hercegovini, posebno od
strane JA i HV. Zahtijevano je da se povuku iz Bosne i Hercegovine ili da se stave pod
kontrolu bosanske Vlade, ili da se raspuste a oruje stave pod kontrolu meunarodne
kontrolne instance. Naglaeno je da nasilno mijenjanje granica nee biti prihvaeno.
Da bi se ta odredba podrala, Bosna i Hercegovina je 22. maja, zajedno sa Slovenijom
i Hrvatskom, primljena u lanstvo UN.47
Polazei od injenice da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvrena agresija
od strane Republike Srbije, Republike Crne Gore, Jugoslovenske armije i terorista
Srpske demokratske strankePredsjednitvo Republike Bosne i Hercegovine je na
sjednici odranoj 20. juna 1992. godine donijelo Odluku o proglaenju ratnog stanja
na teritoriji Bosne i Hercegovine i ovlastilo oruane snage Bosne i Hercegovine da
poduzmu potrebne mjere na organizovanje openarodnog otpora radi ostvarivanja
postavljenih ciljeva. Istom odlukom, R BiH se obavezala da e se pridravati odredaba
meunarodnog prava i meunarodnih konvencija koje reguliraju ponaanje drave u
ratnom stanju, te u skladu sa lanom 51 Povelje Ujedinjenih nacija uvaavati odluke
i inicijative Vijea sigurnosti koje on donosi radi odravanja meunarodnog mira i
sigurnosti.48 Istoga dana Predsjednitvo R BiH je donijelo Naredbu o proglaenju
ope javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.49
45

Thomas Brey, Logik des Wahsins, Freiburg in Breisgau, 1993, 125.

MZ, 5/ 1992, 412-413.
47
Ibidem, 415.
48
Slubeni list R BiH, br. 7, 20. juni 1992, str. 234.
49
Odluka o proglaenju ope javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine
Slubeni list R BiH, 20. juni 1992, str. 234-235.
46

296

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Platforma Predsjednitva Republike Bosne i Hercegovine o buduem razvoju

zemlje usvojena 26. juna 1992. historijski je dokument usvojen u ratnim uvjetima
koji ujedno projicira i bitne elemente razvoja zemlje nakon zavretka ratnog
stanja.
Dokument na prvom mjestu definira da Bosna i Hercegovina treba da bude
suverena i nezavisna drava graana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda,
Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj ive. Republika se
konstituira na principima parlamentarne, graanske demokratije, to u prvom redu
podrazumijeva trinu ekonomiju, stranaki pluralizam i ljudska prava i slobode. U
dokumentu se naglaava multinacionalni i multireligiozni karakter zajednice ije se
unutranje ustrojstvo zasniva na regionalnoj i lokalnoj samoupravi.
Suverenitet drave se ostvaruje na cijeloj teritoriji koja odreuje jedinstvene
granice priznate od meunarodne zajednice. Dravna zakonodavna i sudska vlast se
ostvaruje na nivou Republike. Zakonodavno tijelo Republike je Skuptina Republike
Bosne i Hercegovine i njena dva vijea: Vijee graana i Vijee naroda sa njihovim
utvrenim nadlenostima. Platforma definira za kakve meunarodne odnose je
BiH zainteresirana. Tu se istie da je njen poseban interes da postane ravnopravna
lanica Evropske zajednice, a odnosi sa drugim zemljama se moraju zasnivati na bazi
uzajamnog potivanja i ravnopravnosti.
S obzirom da je zemlja napadnuta, Predsjednitvo BiH e nastojati da putem
pregovora doe do mira i to na odreenim principima i pod odreenim uvjetima,
odnosno Bosna i Hercegovina nee prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju
stvaranje etniki istih teritorija ili regionalnu podjelu BiH na iskljuivo etnikoj
osnovi, i ona nee nikada prihvatiti bilo kakve teritorijalne i demografske promjene i
prednosti izvojevane ratom i nasiljem. Platforma takoer precizira politiku osnovu
openarodnog odbrambenog rata.
U zajednikom vienacionalnom frontu uestvuju snage koje su za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, koje su za zajedniki ivot i nacionalnu ravnopravnost.
Oruane snage Bosne i Hercegovine ukljuuju u svoje redove pripadnike svih naroda
koji ive u njoj. Upuen je apel svim patriotskim snagama da se ukljue u patriotski
front borbe za suzbijanje agresije i uspostavu mira i slobode, reda i zakonitosti na
cijeloj dravnoj teritoriji republike. U apelu nije izostao ni poziv svima onima na
drugoj strani da se prikljue oruanim snagama Bosne i Hercegovine, pod uvjetom
da nisu ukaljali svoje ruke krvlju nevinih rtava.50
50

Platforma Predsjednitva Republike BiH o buduem razvoju nae zemlje usvojena 26. o. mj. 1992.
BiH nee nikada pruihvatiti pregovore o uspostavljanju mira koji bi imali za osnovu stvaranje
etnikih istih teritorija ili regionalnu podjelu BiH na iskljuivo etnikoj osnovi, Osloboenje,
Sarajevo, 28. juni 1992, 1.; Platforma Predsjednitva Republike Bosne i Hercegovine o buduem
razvoju zemlje.
297

zijad ehi

Hrvati HZ HB su, kao i Srbi, vidjeli rjeenje u kantonizaciji BiH na etnikom

principu. U tim nastojanjima podrani su od hrvatskog predsjednika Tumana, koji
se stalno zalagao za konfederativni odnos BiH i Hrvatske. Uprkos suprotnostima,
Hrvati i Muslimani su saraivali u razliitim formama. Suprotni ciljevi pokazali
su se izmeu ostalog kada je u julu 1992. godine u raznim mjestima srednje Bosne
(Travnik, Jajce, Bugojno, Gornji Vakuf ) dolo do sukoba izmeu sastava HVO i
TO BiH. Razlozi sukoba su bili politiki ciljevi, koji su se ispoljili u nastojanjima za
kontrolom odnosno uspostavom civilne vlasti.51
Uredbom o oruanim snagama HZ HB koju je donijelo Predsjednitvo HZ HB
3. jula 1992. uspostavljene su oruane snage HZ HB kao temeljni nosilac oruanog
otpora koji titi suverenitet HZ HB i brani njenu teritorijalnu cjelovitost.52
Ta odredba ukazuje na to da se HZ HB ponaala kao samostalna i suverena dravna
zajednica, koja se izdvojila iz Republike Bosne i Hercegovine i to se tie oruanih
snaga usklaivala svoje djelovanje sa s Republikom Hrvatskom. Analiza propisa
koje su donijeli Predsjednitvo HZ HB i HVO HZ HB pokazuju da je HZ HB
uspostavila suverenu i djelotvornu vlast na svom podruju nazavisno od Republike
BiH i sa vie elemenata preuzetih od Republike Hrvatske. Propisi o ustrojstvu vlasti,
organizaciji i nadlenostima tijela i organizacije HZ HB ureenje pitanja organizacije
vlasti, ekonomskog i finansijskog sistema kao i pitanja koja simboliziraju dravnost
HZ HB (jezik, pismo, platno sredstvo, grb, zastava, peati...) svjedoe o pokuaju
uspostave samostalne dravne zajednice i njene vlasti.53
51

MZ, 412. Tenzije u hrvatsko-muslimanskom savezu poele su jaati im je frakcija Mate Bobana,
koja se zalagala za podjelu Bosne, postala dominantna. Ta vlast je uspostavila kontrolu nad HVO
putem ekonomskih dotacija, kroz pomo u poslovima sigurnosti i kroz direktnu vojnu podrku od
strane regularnih snaga Hrvatske vojske (HV), koje su operirale u BiH. Potpuna konsolidacija ove
militantne frakcije unutar HVO bila je olakana nemogunou Bosanske vlade da uspostavi vlast
u itavoj zemlji.
52
Tekst zakletve koju su davali pripadnici HVO glasio je:
Ja, vojnik ................ priseem se da u vjerno i asno izvravati dunosti koje se od mene, pripadnika
Hrvatskog Vijea Obrane zahtijevaju i da u savjesno i odgovorno pokoravati se slubenim
naredbama i zapovijedima.
Priseem da u, i uz rtvu vlastitog ivota tititi i braniti svoju domovinu Herceg Bosnu i njeno
pravo na opstojnost i sve njene graane.
53
MZ, 1993, 412. Propisima koji su u 1992. i prvoj polovini 1993. donijeli Predsjednitvo HZ HB
i HVO HZ HB stvorena je iroka mrea tijela i institucija, to je ukazivalo na ambicije stvaranja
dravne zajednice izdvojene iz Republike BiH, koja na svom teritoriju i prema stanovnitu na njemu
u vanrednim okolnostima obavlja funkcije suverene i djelotvorne vlasti.
Primjena propisa HZ HB, koji su bili donijeti u suprotnosti sa ustavnim ureenjem Republike
BiH znaila je neposredno odbacivanje vlasti R BiH nad teritorijem HZ HB . Predsjednitvo
HZ HB je i neposredno preko HVO HZ HB uspostavilo djelotvoran sistem vlasti. HZ HB
je u svoj pravni sistem ukljuila i mnoge sadrajne i simbolike elemente ureenja Republike
Hrvatske, uspostavila djelotvornu vlast koja je bila u mogunosti snagom fizike moi iznuditi
primjenu svojih propisa i drugih odluka, kako prema svojim graanima tako i prema Republici
298

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Sve vie se pokazivao utjecaj Hrvatske na konflikt u Bosni i Hercegovini. Sa jedne

strane Hrvatska je bila obavezana razliitim sporazumima (sa Evropskom zajednicom,
KESS-om, UN. ) Na drugoj strani stajali su interesi bosanskohercegovakih Hrvata
na kocki, to je vodilo intervenciji HV. Iako je sredinom juna objavljeno potpisivanje
vojnog saveza Hrvatske i BiH, predsjednik BiH A. Izetbegovi je precizirao da je
postignut dogovor da se dobrovoljci iz Hrvatske podrede pod komandu TO BiH.
Ministarstvo spoljnih poslova Hrvatske je demantiralo 18. juna potpisivanje vojnog
pakta, a Tuman i Izetbegovi su ispoljili namjeru da se to postigne nakon potpisivanja
mira. Ve 25. juna 1992. Tuman je u izgled stavljao intervenciju hrvatske armije u
BiH s obzirom da rat ugroava temeljne interese Hrvata. Da bi umirio Vladu BiH
izjavio je da je Hrvatska priznala nezavisnost BiH i 8. jula se distancirao od HZ HB.
Isto tako, Mate Boban predsjednik Vlade HZ HB je uvjeravao da je HZ HB samo
provizorno rjeenje.
Odnos Hrvata i Muslimana je i dalje bio neodreen. S jedne strane predsjednik
Izetbegovi je nastojao da jedinice HVO stavi pod jedinstvenu komandu to je sa
hrvatske strane nailazilo na veliki otpor.
Dravno predsjednitvo BiH je 4. jula donijelo odluku o formiranju jedinstvene
armije. Bosanski ministar odbrane Jerko Doko je najavio da HVO i TO BiH trebaju
biti pod jedinstvenom komandom. Novouspostaljena A BiH je trebala biti podreena
Generaltabu, dok je vrhovnu komandu zadralo Predsjednito BiH.54
Od 26.-28. avgusta od strane Velike Britanije, koja je u to vrijeme predsjedala
Evropskom zajednicom, sazvana je u Londonu proirena meunarodna Konferencija
o bivoj Jugoslaviji, koja je imala za zadatak da osigura dotadanja mirovna nastojanja
proirenjem na druge zemlje i institucije, kao i da pojaa pritisak za postizanje mira.
Pored bivih jugoslavenskih republika na konferenciju su pozvane sve lanice Evropske
unije, SAD, Kina, Rusija, Japan Kanada, ehoslovaka kao predsjedavajui KEBS-a,
Turska kao predsjedavajua Organizacije islamske konferencije, kao i susjedne zemlje,
Austrija, Maarska, Rumunija, Bugarska i Albanija. Predstavnik meunarodno
nepriznate Savezne republike Jugoslavije (SRJ) pozvan je kao privatna osoba. U
toku konferencije dotadanji predsjedavajui Konferencije Evropske zajednice lord
Karington podnio je ostavku, pa je predsjedavanje mirovnom procesu preuzeo
britanski ministar spoljnih poslova lord David Owen zajedno sa opunomoenikom
OUN Cyrus Vanceom. Na konferenciji je usvojen katalog principa koji su trebali biti
osnova za budue pregovore i koji je sadravao take da silom osvojene oblasti nee
biti priznate, da sve strane moraju uestvovati u pregovorima, da je nuno osigurati
BiH. HZ HB se tako uspjela nametnuti kao djelotvorna dravna vlast te je istisnula suverenu
vlast R BiH, koja je postupno izgubila znaaj vrhovne i suverene dravne vlasti na podruju HZ
HB. (Dr Ciril Ribii, Geneza... 67.).
54
Ibidem, 413.
299

zijad ehi

potovanje punih prava stanovnitva, da etniko ienje mora biti obustavljeno a

logori biti rasputeni, da je obavezno potivanje granica, nezavisnosti, suvereniteta i
teritorijalnog integriteta svih drava na jugoslavenskom podruju i da se sve drave
trebaju meusobno priznati. Na konferenciji su utvrene osnove za pregovore,
mjere za zaustavljanje nasilja i izraen je program nastavka konferencije. Osim toga
potpisan je dogovor sa R. Karadiem i N. Koljeviem o povlaenju srpskog tekog
naoruanja oko gradova Sarajevo, Biha, Gorade i Jajce i stavljanje pod kotrolu UN
u roku od 7 dana. Osim toga Srbi su se trebali povui sa osvojenih podruja a svi
civili i zarobljenici su morali biti stavljeni pod meunarodni nadzor a izbjeglicama
je trebalo omoguiti povratak njihovim kuama. Istovremeno je trebalo pojaati
pritisak na Srbiju i Crnu Goru i uvedene sankcije djelotvorno kontrolisati.55
Odnos Hrvata i Muslimana, kao i Hrvatske i Bosne i Hercegovine je ostao i dalje
neodreen. Predsjednici Izetbegovi i Tuman su 29. septembra 1992. u New Yorku
potpisali sporazum koji je predviao osnivanje tijela koje je trebalo da koordinira
odbrambena nastojanja do kraja rata. Svrha ovog saveza je, s hrvatskog gledita,
trebala da legalizuje prisustvo HV u BiH i da se time indirektno ostvari jai utjecaj
na politiku A. Izetbegovia.56
Nakon to su 29. septembra 1992. Predsjednici Hrvatske i Bosne i Hercegovine
Tuman i Izetbegoi konkretizovali vojni savez kroz dogovor o zajednikoj vrhovnoj
komandi HVO i TO BIH, trebalo je 6. X doi do sporazuma izmeu M. Bobana
i A. Izetbegovia. Meutim, taj savez je ve bio pred slomom. Razlozi su postajali
jasniji kada je posrednik UN Cyrus Vance najavio da Srbi i Hrvati ve stoje pred
sporazumom vojna vostva Srpske Republike u BiH i HZ HB su se dogovorila o
primirju. Radovan Karadi je najavio putanje hrvatskih zatvorenika, dok je Mate
Boban najavio putanje srpskih. Krajem septembra susreli su se Tuman i osi na
razgovore iza zatvorenih vrata. Oni su postigli dogovor koji je bio identian onom iz
vremena sporazuma Cvetkovi-Maek 1939. godine. Veliki dio Hercegovine i srednje
Bosne je trebao pripasti Hrvatima. Osim toga, bila bi potovana sva teritorijalna
osvajanja u BiH. Hrvatski sastavi vie ne bi uzeli uea u borbama, u kojima bi snage
AR BiH pokuale vratiti zauzete oblasti od Srba.57
Sredinom oktobra 1992. godine je dolo ponovo do snanih borbi, izmeu
HVO i TO BiH u Mostaru, Prozoru, Vitezu i Novom Travniku. Nakon toga, M.
55

Erklrung zum Abschlu der internationalen Jugoslawien-Konferenz in London vom 26. und 27.
August 1992, EA, 19/1992, D.584-D. 590.
56
MZ, 6/ 1992, 494.
57
Ova koalicija se pokazala i na primjeru Bosanskog Broda. Sedam mjeseci grad je bez napora
odolijevao svim napadima i iznenada je pao u toku noi. Hrvati su se povukli gotovo bez otpora
iza Save- tvrdio je srpski pukovnih Lisica, od beogradskih medija slavljen kao osvaja B. Broda.
Nije bilo nikakvih borbi. Dan ranije, Hrvati su povukli teku artiljeriju i pjeadijske jedinice( Der
Spiegel, Hamburg 31/1992, 119. Izjava prenesena iz beogradskog lista Politika,
300

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Boban je objavio da je savez izmeu Hrvata i Muslimana zavren. Poziv komandanta

bosanskohercegovakih oruanih snaga Sefera Halilovia da se borbe obustave je od
HVO odbijen uz objanjenje da HVO nee izvravati odredbe Vrhovne komande
AR BiH.58
Pravi razlog za prekid saveznitva je bio da su se Hrvati dogovorili sa Srbima o
podjeli zemlje na raun Muslimana, i zbog toga je HVO elio da nesrpske oblasti u
BiH stavi pod svoju kontrolu. Prema nekim tvrdnjama HVO je svjesno provocirao
sukobe sa Muslimanima da bi time prinudili predsjednika Izetbegovia na podjelu
zemlje i proirio vlast na podruje srednje Bosne. Indirektna potvrda takvih namjera
bilo je otvoreno pismo Alije Izetbegovia Franji Tumanu, u kojem je optuivao
HVO ne samo za provokacije nego i za propagandni ratprotiv Bosne i Hercegovine
i zadravanje vojne opreme za bosanskohercegovake jedinice od strane Hrvatske.
Na kraju pisma Izetbegovi je optuio Tumana za pad Jajca, jer je poiljka municije
za branioce grada bila zadrana.59
Iako su Tuman i Izetbegovi formalno ponovo ojaali savez, Tuman je i dalje
ostao pri stavu da Bosnu i Hercegovinu treba podijeliti prema etnikim kriterijima.
Tuman je zahtijevao da se BiH sastoji iz tri konstitutivne jedinice, pribliavajui
se srpskim pozicijama i zahtjevu za podjelu i podsjeajui na sporazum iz 1939. po
kojem su Hrvati i Srbi podijelili BiH po liniji Mostar-Travnik.
Dolo je do unutranjih borbi u HDZ BiH izmeu predsjednika HDZ Miljenka
Brkia i Mate Bobana, koji je zastupao Hrvate iz HZ HB. Brki se vidio vie kao
zastupnik svih Hrvata u BiH, a budui da je 2/3 Hrvata ivjelo izvan zapadne
Hercegovine, izvan HZ HB, zastupao je pozicije Vlade BiH. Konano, 24. oktobra
pala je odluka u ovoj borbi za politiku vlast, kada je Mate Boban izabran za novog
predsjednika HDZ BiH. Kao prva njegova mjera bila je opoziv Stjepana Kljujia sa
funkcije lana Predsjednitva BiH.60
Dok su se snage HVO i A BiH izloene napadima srpskih snaga u Posavini
uspjeno branile, od 20.-27. oktobra je dolo do estokih sukoba u Travniku, Novom
Travniku, Vitezu i Prozoru. Ovi sukobi su se proirili i na Mostar, Jablanicu, Konjic.
Tek je 27. oktobra bezuvjetno primirje zaustavilo borbe.61
58

MZ, 1/1993, 12.

Der Spiegel je o odnosima Hrvata i Muslimana pisao: Savez Hrvata i Muskimana nije funkcionirao.
Ako Muslimani putuju u Hrvatsku da kupe oruje ili nabave hranu, morali su kod efova HVO
platiti 100 dm za peat. Ako se je izvozio granit iz Jablanice ili municija iz Konjica, Hrvati su
naplaivali 10% i vie za carinu. Oruje koje je bilo namjenjeno A BiH, nestajalo je u zapadnoj
Hercegovini. teta je iznosila oko 80 miliona US dolara. Uzreica Muslimana je bila Srbi nas kolju,
a Hrvati nas pljakaju. (31/1992, 119).
60
MZ, 1/1993, 13.
61
Frankfurter Algemeine Zeitung, Frankfurt 29. X 1992. Otvoreno uee hrvatske vojske u ratu u
Bosni i Hercegovini poelo je napadom na Prozor 23. oktobra 1992. Napadi su izvedeni uz pomo
59

301

zijad ehi

U isto vrijeme zavrena je srpska ofanziva na Jajce. Zauzimanje grada bilo je

posljedica neefikasnog saveza HVO i A BiH. Nakon pada Jajca, teite srpskih
napada se prenijelo u pravcu Travnika.
U oktobru i novembru 1992. godine posredniki pokuaji svjetske zajednice,
posebno UN i enevske konferencije nisu doprinijeli smirivanju situacije u
Bosni i Hercegovini. Vijee sigurnosti UN je 6. oktobra 1992. usvojila rezoluciju
br. 780, koja je predviala osnivanje komisije iji je zadatak bio da prikuplja
informacije o ratnim zloinima i prestupima u bivoj Jugoslaviji. Konkretne
prijetnje nisu bile navedene, a eksperti su trebali prikupljati dokaze za budui
proces protiv ratnih zloinaca.62
Na zavretku sastanka Evropske politike saradnje 5. oktobra 1992. u Bruxellesu
lanice EZ su izdale saopenje u kojem su u punom obimu podrale nastojanja
posrednika Owena i Cyrus Vancea za obustavu neprijateljstava i mirovno rjeenje.
Evropska zajednica i njene lanice su pozvale Ujedinjene nacije na hitno djelovanje,
da bi se dogovori sa Londonske konferencije, meu kojima i zabrane zone letenja
nad teritorijem Bosne i Hercegovine to prije proveli u djelo. U Izjavi je naglaeno
da brojni dokazi za zloine, meu kojima su posebno masovna ubistva i etniko
ienjekoje su uglavnom uinili Srbi, moraju biti sistematski prikupljana i
procijenjena.63 Rezolucijom br. 781, usvojenom 9. oktobra 1992, Vijee UN je
uvelo zabranu letova iznad Bosne i Hercegovine, radi omoguavanja sigurnosti
humanitarnih letova za Sarajevo. Meutim, uvoenje ovih mjera nije predvialo
upotrebu sile.64
Sve vie su se umnoavale vijesti o zloinima koje su vrile srpske snage u Bosni
i Hercegovini, to je u toku novembra i decembra 1992. nalo odraza u brojnim
osudama na sastancima meunarodnih organizacija.65 Stanje Muslimana u zemlji
tadanje 114. ibenske i 113. splitske brigade Hrvatske vojske i uz podrku specijalnih jedinica
Divovai Tigrova, koje su bile pod komandom Glavnog stoera HV. Na Prozor je u toku 23./24.
oktobra 1992. ispaljeno vie od 1.500 granata razliitih kalibara. Te noi u gradu nije bilo Hrvata,
jer su blagovremeno obavjeteni i evakuirani iz grada (Mesud Hero, Prozor 1992.-1995. Hronika
zloina, Sarajevo, 2003,)
62
Resolution 780 (1992.) des Sicherheitsrat der Vereinren Nationen zur Sammlung von Informationen
ber Verletzungen des humanitren Rechts im ehemaligen Jugoslawien, verabschidet am 6. Oktober
1992. in New York, EA, 7/1993, D. 146.
63
Bulletin, Presse und Informations- Amt Bundesregierung, Bonn, Nr 112, 15. Oktober 1992, str.
1039.
64
Resolution 781 (1992) des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen ber ein Verbot militrischer
Flge im Luftraum ber Bosnien-Herzegowina, verabschidet am 9. Oktober 1992. in New York
EA, 7/1993, 147-148.
65
Drutvo za zatitu ugroenih naroda iz Goetingena opisuje zloin genocida koji je poinjen na
podruju pod kontrolom Srba:
- formiranje preko stotinu koncentracionih i zarobljenikih logora s preko stotinu zatoenika,
preteno civila koji su deportovani direktno iz svojih stanova;
302

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

bilo je predmet vanrednog sastanka ministara spoljnih poslova lanica Organizacije

islamske konferencije (OIC) u Didi 2. i 3. decembra 1992, na kojoj su uestvovali
i promatrai i gosti, meu njima kopredsjedavajui enevske konferencije i
predsjednici Bosne i Hercegovine i Albanije. Kopredsjednici konferencije Vance
i Owen izjasnili su se protiv vojne intervencije u Bosni i Hercegovini, odbijajui
istovremeno ukidanje embarga na dostavu oruja Vladi BiH. U zavrnoj izjavi OIC
je zahtijevala da se dostavom oruja Vladi BiH omogui samoodbrana. Uesnici
savjetovanja nisu takoer iskljuili upotrebu vojne sile na osnovu lana 42 Povelje
ujedinjenih nacija.66
Neispunjenje zakljuaka meunarodnih organizacija (EZ, KESS-a i UN) dovelo
je do pootrenja sankcija lanica Vijea Sigurnosti UN protiv SRJ rezolucijom UN
br. 787. od 16. novembra 1992.67 Vijee sigurnosti UN je 18. novembra usvojilo
Rezoluciju br. 798 (1992.), u kojoj su osuena sistematska zatvaranja i silovanja
ena u BiH.68 Na treem zasjedanju ministara spoljnih poslova lanica KESS-a u
- ubistvo preko deset hiljada zatoenika u logorima smrti: Omarska, Keraterm, Luka Brko i Foa
- deportacije hiljada djece, ena, starijih i bolesnih u ljeto 1992. u zatvorenim teretnim vagonima,
bez hrane i vode
- sistematska masovna silovanja, prije svega bonjakih ena i njihovo deportovanje u logor
- razaranje na stotine sela i gradova
- masakr nad stanovnitvom brojnih bosanskih opina i zatrpavanje ubijenih u preko 60 masovnih
grobnica;
- ubijanje i progon preko 1,5 miliona Bosanaca nesrpske nacionalnosti, preteno Bonjaka, Hrvata
i pripadnika drugih manjina katoike vjeroispovjesti, kao i Roma;
- opkoljavanje i izgladnjivanje oko 750.000 Bosanaca u njihovim gradovima i selima i sistematsko
artiljerijski napadi na njih.
- proganjanje i ubijanje mnogobrojnih pripadnika srpske nacionalnosti koji su na strani svojih
nesrpskih sunarodnika
- proganjanje, hapenje i likvidacija islamskih i katolikih sveenika
- razaranje materijalne islamske i katolike kulture, stoljetnih islamskih gradskih jezgri, preko 620
damija , 350 katolikih crkava
- diskriminacija nesrpskog stanovnitva koje je ostalo u okupiranim podrujima i njihovo
svakodnevno ugoavanje putem pljakanja, silovanja, maltretiranja i pokuaja ubistva;
- konfiskacija vlasnitva prognanog i u okupiranim podrujima preostalog nesrpskog stanovnitva i
iznuivanje izjava o ustupanju kua, zemljita, investicionih i konzumnih dobara;
- posrbljavanje bosanskih toponima
- donoenje posebnih odredbi za one koji su ostali u okupiranoj domovini i stavljanje van snage
ljudskih i graanskih prava, te kuni pritvor za veliki dio mukog stanovnitva.
66
EA, 1/93, Z.. 11
67
Resolution 787 (1992.) des Sicherheitsrat der Vereinren Nationen ber die Durchsetzung der
wirtschaftlichen Sanktionen gegen Rest-Jugoslavien, verabschidet am 16. November 1992. in New
York, EA 7/1993, D. 148-151.
68
Resolutioin des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen ber die systematische Internierung und
Vergewaltigung von Frauen in Bosnien und Herzegowina, verabschidet am 18. Dezember 1992. in
New York, EA, 7/1992, D. 154-155.
303

zijad ehi

Stockholmu, 14. i 15. decembra 1992, ministri su se sloili da glavnu odgovornost

za sukobe u BiH snose Srbija, Crna Gora, kao i u BiH operirajue srpske snage.
Zahtjevana je bezuvjetno obustava krenja ljudskih prava, posebno praksa etnikog
ienja i sistematskog silovanja muslimanskih ena.69
Na ministarskom zasjedanju Vijea NATO-a, odranom u Bruxellesu 17.
decembra 1992, jugoslavenska armija, jugoslavensko vostvo i bosanskohercegovaki
Srbi su optueni za etniko ienje, povrede ljudskih prava, muenja, ubistva,
sistematska silovanja ena, otmice, unitavanje vjerskih objekata i ostale postupke
koji su imali za cilj stvaranje etniki istih teritorija.70
Domet Rezolucija Vijea sigurnosti UN je ostao ogranien razliitim politikim
interesima lanica EZ i stalnih lanica UN, koji su bili instrument utjecaja na odluke
i metode provoenja usvojenih zakljuaka. Reakcija na povrede humanitarnih prava
zadrale su se samo na verbalnim osudama i prijetnjama.
Drugog januara 1993. u enevi je odrana Plenarna sjednica Meunarodne
konferencije o bivoj Jugoslaviji, na kojoj su posrednici Vance i Owen ponudili
kompletan mirovni plan za BiH. Taj plan je sadravao etiri dokumenta: Sporazum
o BiH, Sporazum o miru u BiH od 30. januara 1993. te Mapu provincija i Sporazum
o prelaznim rjeenjima od 25. marta 1993.71
Prema Sporazumu o BiH, Bosna i Hercegovina je decentralizovana drava,
u kojoj deset autonomnih provincija ima znaajne funkcije kao izraz naglaene
decentralizacije i dekoncentracije vlasti. U prvom dijelu pod naslovom Opte
ureenje se utvrivalo da BiH ostaje u svojim meunarodnim granicama, pri
emu bi bila podijeljena u deset provincija, ije bi granice bile unesene u Ustav i
uz mogunost njihove izmjene samo na bazi amandmana koji bi zahtjevao veliku
veinu.
Privremena mapadeset provincija, od kojih su tri (1, 5, 9) imale muslimansku
veinu, sa 26,36% povrine BiH, tri sa veinskim hrvatskim stanovnitvom (3, 8,
10) sa 25,87% povrine BiH i tri sa veinskim srpskim stanovnitvom (2, 4, 6)
sa 42, 23% teritorije BiH, te Sarajevo u okviru proirene provincije 7 sa 5,54%
povrine BiH, bile su definitivne u okviru Ustava BiH.72
69

Bulletin..., Nr 138, 18. XII 1992, str. 1.257-1.259

Bulletin..., Nr 141, 28. XII 1992, str. 1308
71
Dokumenti u okviru Vance-Owenovog mirovnog plana potpisivani su sukcesivno i u toku januara
u enevi ve bili stavljeni potpisi na Sporazum o BiH kao i najvei dio dokumenata Sporazuma
o miru u BiH. Kako je predstavnik HDZ potpisao sva tri dokumenta za njega je preostao samo
Sporazum o prijelaznim rjeenjima. (Kasim Begi, Bosna i Hercegovina... 121-122).
72
Ibidem, 116-117. Ako se ima u vidu injenica da provincije imaju etniki predznak, onda se moe
uoiti apsurdi u izvedbi konstitutivnosti naroda. Odnos pojedinih naroda u ukupnom stanovnitvu
BiH prema Vance-Owenovom planu je bitno razliit. Dok je uee Muslimana u ukupnom broju
stanovnika prema rezultatima popisa iz 1991. iznosilo 43,74%, muslimanskim provincijama je
70

304

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Parlament bosanskohercegovakih Srba je 26. aprila odbio podjelu predvienu

Vance-Owenovim planom, a time i ukupan mirovni plan. Kao posljedica toga
stupile su na snagu pootrene sankcije protiv SRJ.73
Uprkos tome, na sjednici predstavnika Evropske unije, odranoj 18. maja 1993,
podran je Vance-Owenov plan. Odlueno je da se pojaa pritisak na Srbiju, Crnu
Goru i bosanskohercegovake Srbe, da bi se postigao prihvatljiv plan za Bosnu i
Hercegovinu. Pri tome, ni jedna opcija nije bila iskljuena. Osim toga, dvanaestorica
su ispoljili duboku zabrinutost zbog napada srpskih i hrvatskih vojnih snaga protiv
civilnog stanovnitva u Bosni i Hercegovini.74
Ministri spoljnih poslova SAD, Rusije, Francuske, V. Britanije i panije, dogovorili
su se na savjetovanju u Washingtonu 22. maja 1993. o programu od 13 taaka za
prekid rata u BiH. U njemu su bile sadrane mjere za uspostavu sigurnosnih zona za
Muslimane, provoenje dugoronog plana na osnovu Vance-Owenovog plana, kao i
dostava humanitarne pomoi.75
Uz posredovanje lorda Owena i T. Stoltenberga predsjednici Hrvatske i Srbije
Tuman i Miloevi su se 16. juna dogovorili o izradi novog mirovnog plana, koji
je predviao podjelu Bosne i Hercegovine u tri nacionalne drave, koje bi bile
povezane u labavu konfederaciju. Na zavretku zasjedanja hrvatski predsjednik
Tuman je izjavio da muslimanska drava treba da se sastoji iz dva dijela, jedne
oblasti u srednjoj Bosni i jedne u podruju Bihaa. U tom sluaju hrvatska strana
je bila spremna ustupiti joj izlaz u luku Ploe. Na zavretku pregovora lord Owen
je izjavio da je Vance-Owenov plan za ouvanje multietnike drave propao,
savjetujui Muslimanima da nove prijedloge ozbiljno uzmu u razmatranje.76
Narednog dana posrednici Owen i Stoltenberg su se ponovo susreli sa
Tumanom i Miloeviem, radi razgovora o budunosti Bosne i Hercegovine.
Njih dvojica su se zaloili za stvaranje tri nezavisne republike na teritoriji Bosne
i Hercegovine.77 Na sastanku efova Vlada sedam vodeih industrijskih zemalja
svijeta i Evropske zajednice, odranom u Tokiju od 7.-9. jula, u politikoj izjavi
Za sigurniji i humaniji svijetuesnici su usvojili zakljuak da od Srba i Hrvata
pripadalo 26,36% teritorija. Srbi, koji su inili 1991. 31,33% stanovnitva u BiH imali bi srpske
provincije sa 42,23% teritorija BiH, dok bi bosanskohercegovaki Hrvati, koji su prema popisu
stanovnitva iz 1991. inili 17,27% stanovnitva, dobili provincije koje su inile 25,87% teritorija
BiH. Dok su Muslimani imali apsolutnu veinu u muslimanskim provincijama sa 61,95% uea u
ukupnom stanovnitvu, a Srbi sa 59,90%, Hrvati su imali sa 45,84% uea u ukupnom stanovnitvu
hrvatskih provincijasamo relativnu veinu.
73
Ibidem, 10/1993, Z 109
74
EA, 12/1993, Z 140
75
K. Begi, Bosna i Hercegovina... 125.
76
Ibidem, Z. 163
77
EA, 16/1993, Z. 183-184
305

zijad ehi

diktirano rjeenje na raun Muslimana nee biti prihvaeno. U suprotnom, oni e

biti uskraeni za privredne i trgovake povlastice.78
Na zavretku zasjedanja Savjeta Evropske unije o opim nadlenostima odranog
19.-20. jula, na prijedlog Savjeta njegov predsjednik Willi Class je upuen u mirovnu
misiju u bivu Jugoslaviju. Njen cilj je bio da ubijedi predstavnike svih strana u nunost
postizanja rjeenja pregovorima. Na zasjedanju je dolo do sukoba u vezi sa uvoenjem
sankcija protiv Hrvatske, koje je predloio britanski ministar spoljnih poslova Daglas
Hurd. Hrvatskoj je, ipak, jasno stavljeno do znanja da ministri i tu opciju ozbiljno
uzimaju u obzir.79
Pregovori o Bosni i Hercegovini u enevi su nastavljeni 27. jula 1993. plenarnom
sjednicom, na kojoj su posrednici Owen i Stoltenberg predloili novi plan, koji
je predviao obrazovanje tri republike, koje se nee temeljiti samo na etnikim
kriterijima. Posrednici su 30. jula obznanili da su se predstavnici sve tri strane u
osnovi dogovorili o ustavno-pravnoj strukturi Bosne i Hercegovine. Prema tome,
trebala je postojati trodjelna Unija republikaBosne i Hercegovine, ije su granice
autonomnih republika trebale biti predmet daljih pregovora.80
Nakon etrnaestodnevnog prekida, mirovni pregovori u enevi su nastavljeni
16. avgusta 1993. U sreditu razmatranja bila bila je uspostava unutranjih granica.
Posrednici Owen i Stoltenberg su 20. avgusta predloili novi plan, i novu kartu.
Prijedlog kopredsjednika Owena i Soltenberga je utvrdio teritorijalno razgranienje
konstitutivnih republika tako da to je republici sa veinskim muslimanskim
stanovnitvom pripalo 28,29%, republici sa veinskim hrvatskim stanovnitvom
16,59%, a republici sa veinskim srpskim stanovnitvom 52, 08% teritorije Bosne i
Hercegovine. Osim toga, oblast Sarajeva, koja je obuhvatala 3% teritorija trebala je da
pripada republikama sa veinskim muslimanskim i srpskim stanovnitvom.81
Zvanina korekcija prijedloga mapa razgranienja je uinjena na ministarskom
sastanku lanica Evropske unije, odranom 22. decembra 1993, na kojem je zakljueno
da republika sa veinskim muslimanskim stanovnitvom obuhvata 33,33%, sa veinskim
hrvatskim stanovnitvom 17,50%, a oko 49,17% sa veinskim srpskim stanovnitvom.
Nakon ovih korekcija problemi teritorijalnog razgranienja su reducirani samo na
kvalitet, odnosno definiranje granica republika prema kvantitativnom ueu svake od
njih u ukupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Meutim, ni nakon nastavka pregovora
nije postignuta saglasnost oko petnaest spornih podruja, tako da se u okviru OwenStoltenbergovog plana nije zvanino ni pojavio finalni prijedlog razgranienja prema
kvantitativnim omjerima sa ministarskog sastanka Evropske unije u Bruxellesu.82
78

Ibidem, Z. 174.
Ibidem, Z. 181.
80
Ibidem, Z. 184.
81
Ibidem, 18/1993, Z 203-Z 204.
82
Kasim Begi, Bosna i Hercegovina...160.
79

306

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Politika zbivanja u Bosni i Hercegovini 1993.

Ve 15. januara 1993, pozivajui se na postignute dogovore na Meunarodnoj
konferenciji u enevi, snage HVO su pokuale dalje izgraditi predviene provincije i
osigurati ih vojno i politiki. Hrvatska strana je pokuala da prije postizanja dogovora
o Vance-Owenovom planu u provincijama 3, 8 i 10 stavi pod komandu i snage A
BiH ili ih u sluaju odbijanja prisili na povlaenje. Tim planom potaknut je raskid
labavog saveza A BiH i HVO.83
Plan je davao Hrvatima daleko vie zemlje nego to su imali stanovnika i vie
nego to su stvarno kontrolisali, to je potaknulo HVO da usvoji istu strategiju
koju su primijenili bosanskohercegovaki Srbi. Interpretirajui Vance-Owenov
plan kao zeleno svjetlo HVO je zapoeo pokuaj zauzimanja dodatnih oblasti koje
je kontrolisala bosanska Vlada, posebno u sredinjoj Bosni i u okolini Mostara,
ukljuujui i oblasti u kojima su Hrvati bili u znaajnoj manjini. Dok se bosanska
Vlada opirala da potpie diktat Wance-Owenovog plana o podjeli, koji su prije svega
podravale Francuska i V. Britanija, vostvo HZ HB je rado prihvatalo taj plan.
Prethodno je hrvatska Vlada sugerisala lordu Owenu ukljuivanje 11 hrvatskih
opinau sastav provincija Travnik i Mostar, u kojima su Hrvati predstavljali
manjinsko stanovnitvo - Travnik (36,9%), Novi Travnik (39,6%), Vitez (45,7%),
Bugojno (34,1%), Gornji Vakuf (42,6%), Busovaa (48,1%), Fojnica (40,9%),
Jablanica (17,8%), Konjic (26%), Mostar (33,8%), Stolac (33,1%).84
Formalno, M. Boban je slijedio i dalje zacrtani cilj - da se konstituie HZ HB i
da se Muslimani iskljue vojno i politiki. Iako Wance-Owenov plan nije stupio na
snagu, a predviao je do novih izbora uee i manjina u upravi provincija, Hrvati su
pokuali pozivajui se na mirovni plan preuzeti potpunu vojnu i politiku kontrolu
nad za njih predvienim provincijama.
Na konferenciji u New Yorku predsjednik Alija Izetbegovi je 3. marta potpisao
vojni dio Vance-Owenovog plana, nakon to su se sve tri strane dogovorile o primirju
83

Na vanrednoj sjednici HVO HZ HB odranoj 15. januara u Mostaru, donesena je Odluka:

1. Sve postrojbe Armije BiH koje se u ovom trenutku nalaze na prostorima provincija 3, 8, 10
koje su proglaene hrvatskim potinjavaju se Zapovjednitvu Glavnog stoera Oruanih snaga
HVO
2. Sve postrojbe oruanih snaga HVO koje se u ovom trenutku nalaze na prostorima provincija 1,
5, 9, koje provincije su enevskim dogovorom proglaene muslimanskim, potinjavaju se pod
Zapovjednitvo Glavnog taba Armije BiH.
3. Postrojbe HVO Kiseljak i HVO Kreevo, koje opine pripadaju provinciji 7 ostaju pod
Zapovjednitvom Glavnog stoera HVO do konanog dogovora oko statusa provincije 7.
4. Ova odluka smatra se privremenom i vait e do konanog potpisivanja enevskih dogovora o
ustrojstvu BiH i o miru o BiH.
5. Rok za sprovoenje odluke odreuje se na pet dana... (DUO)
84
Etniko ienje. Genocid za Veliku Srbiju. Dokumentacija Drutva za ugroene narode, Priredio
Tilman Zlch, Sarajevo, januar 1996, 199.
307

zijad ehi

i kontroli tekog oruja. Cijeli mirovni plan mogao je stupiti na snagu tek kad se
potpiu sva tri njegova dijela. U okviru pregovora u New Yorku predsjednik BiH A.
Izetbegovi je 25. marta potpisao i posljednji dio mirovnog plana i time prihvatio
plan u cjelini, uz uvjet da se primjenjuje nakon potpisa sve tri strane.85
Na sjednici HVO HZ HB odranoj 3. aprila 1993. godine u Mostaru, predoena
je pripremljena Temeljna zajednika izjava koju je potpisao Mate Boban, a koju je
trebao da potpie i predsjednik A. Izetbegovi.86 HVO HZ HB je na ovoj sjednici
zauzeo stav da ukoliko ova izjava ne bude potpisana od Alije Izetbegovia u
provincijama 3, 8 i 10 e se primjeniti temeljna postavka iz Mirovnog plana po kojoj
se nacionalne oruane snage imaju povui u svoje domicilne provincije.87
Time je vostvo HVO postavilo ultimatum snagama A BiH da se povuku iz
hrvartskih provincija.S obzirom da je to za bosanskohercegovaku Vladu bilo
neprihvatljivo, Hrvati su jednostrano poeli uvoditi hrvatsko zakonodavstvo, to je
u oblasti srednje Bosne znailo angaovanje snaga HV i HVO protiv snaga A BiH ne
samo na uspostavi vlasti u provincijama, nego i stvaranje etniki istih teritorija.88
Hrvatsko-muslimanski savez u ovoj etapi je degenerirao do farse i izjave o primirju i
uspostavi zajednike komande imali su samo deklarativni karakter.
Primirje Srba i Hrvata, koje su dogovorili Ratko Mladi i Milivoj Petkovi na
aerodromu u Sarajevu 16. maja 1993. ponovo je potvrivalo da su se Srbi i Hrvati
dogovorili da njihove teritorijalne dobitke osiguraju i dalje uvrste. 89
Bosanskohercegovaki Hrvati su jasno drali svoje pozicije i nastojali su po
Vance-Owenovom planu uspostaviti jasne odnose, to je znailo prekid saveza sa A
85

Osloboenje, 26. mart 1993,1.

U Izjavi se navodi:
1. Otklonjeni su svi nesporazumi izmeu hrvatskog i muslimanskog naroda oko granica provincija
i privremene vlasti u njima i Republici Bosni i Hercegovini
2. Sve oruane snage HVO i Policije HZ HB, te Arrnije BiH i MUP-a BiH, koje su porijeklom
izvan granica provincija moraju se identifikovati i napustiti te provincije u roku od tri dana
3. Do potpune demilitarizacije BiH predviene mirovnim planom i radi efikasnije odbrane od
agresije, domicilne oruane snage HVO i Armije BiH u provincijama broj 1, 5 i 9 stavljene su
pod zapovjednitvo Glavnog taba Armije BiH, a u provincijama 3, 8 i 10 pod zapovjednitvo
Glavnog stoera HVO. Dozvoljava se i mogunost naputanja provincija onih snaga koje nebi
mogle prihvatiti ovu odluku
4. Obavezuje se Glavni stoer HVO i Glavni tab Armije BiH da najkasnije do 15. aprila formiraju
zajedniko zapovjednitvo za ova dva organa
(Zapisnik sa XXXIV sjednice Hrvatskog vijea obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne,
odrane 03. travnja 1993.god, (DUO)
87
HVO Ultimativno trai povlaenje muslimanskih trupa iz tri provincijeBorba, 05.04.1993.
godine i Boban trai povlaenje muslimanskih jedinicaBorba, 06.04.1993.
88
Dokumenti o saradnji HV i HVO (DUO)
89
Sporazum o prekidu vatre na linijama/crtama dodira postignut izmeu general-potpukovnika
Ratka Mladia i general-bojnika Milivoja Petkovia (DUO)
86

308

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

BiH i direktnu konfrontaciju. U aprilu 1993. sukobi sukobi HVO/HV i A BiH su

se proirili u srednjoj Bosni, posebno u oblastima Travnika, Zenice,Viteza, kao i u
dolini Neretve. U prostoru izmeu Jablanice i Prozora voene su 19. aprila 1993.
velike borbe, koje su se proirile i na podruje Kiseljaka i Visokog, a od 20. aprila
poele su borbe oko Mostara.
Na sastanku odranom u Zagrebu 24. aprila 1993. usvojena je Zajednika izjava
da e sa radom zapoeti koordinaciono tijelo od est lanova (A. Izetbegovi,
Ejup Gani i Fikret Abdi te Mate Boban, Mile Akmadi i Franjo Boras) koje e
raditi na provedbi plana Vance-Owen, te na ustanovljenju zajednike komande
sastavljene od predstavnika A BiH i HVO.90
U podruju Mostara dolo je 9. maja 1993. do tekih borbi izmeu HVO/HV
i A BiH. Glavni razlog je bio pokuaj hrvatskih snaga da razoruaju ili protjeraju
snage A BiH kao i da protjeraju civile iz ove regije. U maju su na gotovo svim
frontovima trajale borbe izmeu HV i HVO i A BiH. Bosanskohercegovaki
Hrvati su se, kao i Srbi, u proljee 1993. de facto pribliili ostvarenju politikostratekih ciljeva, ali su sve vie dolazili pod pritisak snaga A BiH, posebno u
srednjoj Bosni, kao i u Hercegovini, gdje je A BiH pruila snaan otpor borei se
ogoreno za ivotni prostor i opstanak.
Iako je 18. maja 1993. u Meugorju dogovoreno djelimino sprovoenje VanceOwenovog plana u podruju gdje je dolo do borbi, nije dolo do konkretnih
koraka.91
U bosanskohercegovakom Predsjednitvu su 10. i 11. jula 1993. usvojene
glavne linije buduih pregovora. Novi plan je sadravao ne samo jasno odbacivanje
srpsko-hrvatskog nacrta, nego se zalagao za Vance-Owenov plan, ukoliko BiH bude
pretvorena u federaciju. Nasuprot federalnih jedinica trebala je biti obrazovana
centralna vlada sa irokim kompetencijama posebno u oblasti ljudskih prava,
spoljne politike, privredne i socijalne politike, a federalne jedinice ni u kom sluaju
nije trebalo obrazovati iskljuivo prema etnikim kriterijima.
Temeljnom odlukom donijetom 28. avgusta 1993. HZ HB je svoje vladajue
strukture unaprijedila uspostavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Obrazloenje uspostave HR HB sadrano je u injenici da postojei obliki dravnog
ustrojstva Bosne i Hercegovine ne osigurava hrvatskom narodu sigurnost, pa zbog
toga hrvatski narod na teritoriji Bosne i Hercegovine uspostavlja svoju dravnu
zajednicu te prenosi dio konstitutivnih prava na savez republika.Znaajan
utjecaj na formiranje HR HB imao je Owen-Stoltenbergov plan budui da je on
zadovoljavao interese Srba i Hrvata, priznajui teritorij dobijen vojnom silom i
90
91

Zajednika izjava, Zagreb 25. april 1993. (DUO)

Biljeka sa sastanka u Meugorju od 18.05.1993. godine.
309

zijad ehi

etnikim ienjem, predviajui tri odvojena entiteta umjesto kantona pod

centralnom vlau.92
Vojna i politika zbivanja u Bosni i Hercegovini 1994. godine
Na poetku 1994. godine inilo se da je dolo do konane propasti meunarodnog
angamana rjeenju konflikta u bivoj Jugoslaviji. Dranje svjetske zajednice u vezi sa
zbivanjima u BiH bilo je obiljeeno velikim pesimizmom. Pozicije zemalja Evropske
unije su bile nejedinstvene a SAD su se drale povueno. Samo je Rusija zastupala
aktivniji spoljno-politiki kurs.93
Do preokreta je dolo u februaru 1994. godine. Od eksplozije granate ispaljene
na trnicu u Sarajevu 5. februara ubijeno je 68 a ranjeno 197 civila.94 To je zahtijevalo
odlunu akciju svjetske zajednice. U pismu upuenom 6. februara generalnom
sekretaru NATO-a Manfredu Wrneru, generalni sekretar UN Boutros B. Ghali
se zalagao za saglasnost Vijea NATO-a za zrane udare na srpske poloaje oko
Sarajeva. Ova akcija je trebala biti direktno koordinirana izmeu sjedita snaga
UNPROFOR-a i june komande NATO-a. U svom zahtjevu B. Ghali se pozvao
na rezoluciju br. 836 Vijea sigurnosti, od 4. jula 1993. godine po kojoj su mogli
uslijediti zrani udari ukoliko budu napadnute zatiene zone.95
Na savjetovanju odranom u Bruxellesu 7. i 8. februara 1994. godine ministri
spoljnih poslova Evropske unije su zahtijevali trenutni prekid opsade Sarajeva,
izjanjavajui se veinom za zrane napade na srpske artiljerijske poloaje i stavljanje
Sarajeva pod upravu UN.96 Prijedlog ministra spoljnih poslova Francuske Alaina
Juppea da se Srbima postavi ultimatum, propao je zbog otpora grke vlade, pa je odluka
preputena Savjetu NATO-a.97
92

Ciril Ribii, Geneza... 101-103.

Odlukom o konstituisanju HR HB dotadasnja zajednica je postala Republika, sa istim teritorijem
dok se Ustavom HR HB ne utvrde njene granice. U lanu 3 navedeno je da je HR HB jedinstvena
i nedjeljiva drava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Dravnost HZ HB konkretnije ureuje
lan 4 koji govori o suverenitetu HR HB, koji je neodjeljiv, neotuiv i neprenosiv, iako dio svojih
prava i dunosti moe ostvarivati u zajednikim tijelima saveza republika, u koji se HR HB slobodno
udruuje. Dravna vlast u HR HB ustrojena je na naelima parlamentarne demokracije, i podjele
vlasti na zakonodavnu, izvrnu i sudsku. Zakonodavnu funkciju obavlja Zastupniki dom HR HB,
izvrnu vlada a sudsku nezavisni sudovi. Predsjednik republike zastupa i predstavlja HR HB i brine
za jedinstveno djelovanje svih tijela dravne vlasti. Grb, zastavu i himnu odredit e ustav HR HB, a
za glavni grad proglaen je Mostar. Do donoenja ustava HR HB trebali su se primjenjivati propisi
HZ HB a propisi R BiH samo ako nisu u suprotnosti sa njenim propisima.
93
MZ, 3/1994, 271-272.
94
Ibidem
95
Bulletin, Bonn, Nr 17, 22. 02.1994, str. 152.
96
Bulletin..., Nr 17, 23.02. 1994, str. 159.
97
EA, 4/1994, Z 33.
310

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Ve od februara 1994. godine jasno se pokazivao aktivniji angaman SAD.

Obzirom na neuspjeh mirovnih nastojanja evropskih drava i aktivniju ulogu ruske
spoljne politike, SAD nisu eljele ispustiti vostvo u relevantnim pitanjima svjetske
politike. Neposredno prije isteka ultimatuma predsjednik SAD B. Clinton je
precizirao razloge za aktivniji angaman SAD u bosanskom pitanju, jer je historija
20. stoljea pokazala da SAD ne mogu sebi dozvoliti da ignoriu sukobe u Evropi.98
Mir u regiji je ostao glavni cilj evropskih zemalja, ali se u SAD sve izrazitije
pojavljivao proturjeni cilj pravedno rjeenje za Bonjake.99 Evropljani su smatrali
da su Srbi dobili rat u BiH i da bi bilo beskorisno poticati Bonjake ili bonjakohrvatski savez da ga nastavi. Francuska i Velika Britanija, koje su osiguravale najvee
kontingente u UNPROFOR-u, odluno su se usprotivile svim mjerama koje bi mogle
izazvati napad na njih, zahtijevajui njihovo povlaenje zajedno sa humanitarnim
organizacijama, i obmanjujui Bonjake praznim nadama. Amerikanci su bili
prisiljeni na politiku pomaganja bosanskim vlastima radi uspostave vojne ravnotee
skidanjem embarga na oruje i upotrebom zranih snaga za zaustavljanje srpske
agresije i za odbranu zatienih zona.100
U isto vrijeme formulisanje politiko-stratekih ciljeva Hrvatske je stupilo u
odluujuu fazu. Hrvatska se nalazila izmeu dvije opcije: s jedne strane prioritet
pregovora sa Srbima ili Bonjacima i s tim u vezi i smjernice hrvatske politike u Bosni
i Hercegovini: konfrontacija ili pomirenje sa Bonjacima, sa ime je bio povezan
status Herceg-Bosneili poveani obzir na Hrvate srednje i sjeverne Bosne. Prema
izjavi hrvatskog zamjenika ministra spoljnih poslova Sanadera, jo poetkom februara
1994. godine prioritet za Hrvatsku su imali pregovori sa Srbima, koji su drali 27%
hrvatskog teritorija. Panja svjetske javnosti na razvoj zbivanja u BiH i pritisak SAD
na Hrvatsku da se postigne pomirenje sa Bonjacima, prisilio je hrvatsko vostvo
da forsira pregovore sa vladom BiH. Zbog toga je 8. februara na vanrednoj sjednici
Parlamenta HZ HBdotadanji Predsjednik Mate Boban svoju poziciju prepustio
jedanaestolanom Predsjednikom savjetu. Za vou hrvatske pregovarake delegacije
u enevi je imenovan Mile Akmadi, a Kreimir Zubak je preuzeo predsjedniko
mjesto u Savjetu. Nacionalni savjet Hrvata Bosne, formiran u Sarajevu, 6. februara
1994, zastupao je prvenstveno interese Hrvata srednje Bosne, zalaui se za uu
saradnju sa Vladom BiH.101
98

Ibidem
Nakon sjednice Bonjakog sabora 27. septembra 1993. u Sarajevu Muslimani su se vratili
prvobitnom imenu Bonjak kao oznaci nacionalnog identiteta
100
Peter Calvocoressi, Svjetska politika nakon 1945, Globus, Zagreb 2003, 345.
101
Dio medija u Hrvatskoj koji je bio pod kontrolom vlasti, je ve krajem 1992. poeo koristiti
antimuslimansku retoriku. Do poetka 1993. eskaliralo je pristrasno medijsko izvjetavanje,
iako nije uvijek bilo bazirano na vjerskim temama, sve je vie bilo fokusirano na islam sa novim
izvjetajima o fundamentalistikom ekstremizmui navodnoj prijetnji zapadnoj civilizaciji.
99

311

zijad ehi

Pregovori forsirani od strane SAD su ve od sredine februara 1994. godine

pokazivali uspjeh. Na pregovorima voenim 20. i 21. februara ministri spoljnih poslova
Hrvatske i BiH dogovarili su se o novom poretku hrvatskih i bonjakih teritorija
u BiH, i u vezi sa tim o okonanju meusobnih sukoba.Tom prilikom je ponovo
u razgovorima dominirala tema kantonalnog rjeenja, to je predstavljalo ustupak
Bonjacima i Hrvatima izvan HZ HB. U osnovi se od tada pokazivala korektura
hrvatske politike. Sam Tuman je ovaj zaokret objanjavao obeanjem Zapada da e
znaajno pomoi Hrvatskoj pri obnovi zemlje, da e je primiti u Savjet Evrope, a u
izgled je stavljeno i ukljuenje Hrvatske u NATO- Partnerstvu za mirPored toga,
Zapad je garantovao brzo regulisanje zauzetih oblasti u Hrvatskoj.102
Zaokret u hrvatskoj spoljnoj politici bio je motivisan sa vie razloga: opozicijom
unutar HDZ i odbojnim dranjem katolike crkve prema Tumanovoj politici,
obeshrabrenou Hrvata izvan HZ HB, problemom stabilizacije privrede zbog
izostanka investicija, latentnom prijetnjom sankcija UN-a, kao i konaniim
neuspjehom hrvatskih vojnih snaga u srednjoj Bosni.103
Na sastanku u Frankfurtu 19. februara 1994. godine Haris Silajdi i Mate Grani
su vodilim razgovore o odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Prema izjavi na
konferenciji za tampu u sreditu panje su se nalazila pitanja budueg Ustava BiH,
primirje, kao i humanitarna pitanja. Nakon toga, vojni zapovjednici HVO i Armije
BiH potpisali su 23. februara u Zagrebu sporazum o primirju, koje je trebalo stupiti
na snagu 25. februara. Obje drave su se sporazumjele da trebaju biti stacionirane
snage UN u posebno kritinim oblastima. Svo teko oruje je trebalo biti stavljeno
Dio hrvatskih medija pod kontrolom vlasti redovno je iznosio pretjerane izvjetaje o napadima
Bonjaka na Hrvate, a te izvjetaje su slali predstavnici HVO i izvjetai iz Bosne i Hercegovine
koji su bili privilegirani u televizijskim vijestima. Do poetka sukoba veih razmjera u 1993. javno
mnijenje u Hrvatskoj bilo je naklonjeno Bonjacima. ak i nakon proljetnih borbi 1993. samo
46% anketiranih u Hrvatskoj se izjasnilo u prilog podjele Bosne i Hercegovine. Nakon produenja
borbi izmeu Hrvata i Bonjaka u avgustu 1993. i intenzivne jednostrane informativne kampanje,
71% anketiranih Hrvata se izjasnilo protiv hrvatsko-bonjake drave u BiH. Na poetku 1994.
nakon obrata situacije po HVO i rastueg broja pitanja u vezi sa nesposobnou vlade u Zagrebu
da ovlada situacijom, manje od 15% anketiranih u Hrvatskoj izjasnilo se u prilog podjele Bosne i
Hercegovine.
Fra Tomislav (Otac Duka), jedini vjerski slubenik u Hrvatskom parlamentu predlagao je obnovu
hrvatsko-bonjakog saveza na putu do ujedinjenja Bosne. Smatrao je da ni Miloevi ni Tuman
ni Izetbegovi pa ni sam avo, a pogotovo Mate Boban nemaju pravo dijeliti Bosnu. Bosna
i Hercegovina je nedjeljiva. ... Bosna i Hercegovina je jedinstvena jedinica u kojoj ive razliite
etnike, religiozne i kulturne zajednice koje ve skoro hiljadu godina dokazuju da mogu ivjeti
zajedno uprkos unutranjim konfliktima (Norman Cigar, Genocid u Bosni. Politika etnikog
ienja, Sarajevo 1998, 158-159.)
102
MZ, 3/1994, 278.
103
Wolf Ochlies, (Kon) Federation Kroatien- Bosnien-Herzegowina, hrsg. von Bundesinstitut fr
ostwissenschaftliche internationale Studien, Kln, 10. III 1994, S. 3.
312

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

pod kontrolu UN ili biti povueno na udaljenost od najmanje 10 km (minobacai)

i 20 km (topovi i artiljerija). Osim toga dogovoreno je trenutno otvaranje cestovnih
puteva za dostavu humanitarne pomoi, kao i oslobaanje svih zatvorenika.104
Nakon etvorodnevnih pregovora u Washingtonu, 1. marta Bonjaci i Hrvati
su se dogovorili o stvaranju Federacije. Bosanskohercegovaki predsjednik vlade
Haris Silajdi i hrvatski ministar spoljnih poslova Mate Grani potpisali su okvirni
sporazum o uspostavi kantona sa irokom autonomijom, sa zajednikom vladom.
Kantoni su se trebali sastojati iz regija u kojima Bonjaci ili Hrvati ine veinu. Savezna
vlada trebala je biti nadlena za spoljnu politiku, odbranu i trgovinu. Predsjednik i
potpredsjednik trebali su biti birani od Parlamenta, koji se sastojao iz dva doma.
Dalje je predloeno da federacija obrazuje konfederaciju sa Hrvatskom.105
U Gornjem Vakufu 8. marta 1994. godine su se dogovorili Bonjaci i Hrvati na
uvrenje primirja. Sporazum je predviao rasputanje 290 km dugog fronta. Teko
oruje je moglo biti zadrano samo uz garanciju da e biti upotrijebljeno protiv
snaga bosanskohercegovakih Srba.106 Uz posredovanje UN, nakon desetodnevnih
razgovora dogovorili su se Bonjaci i Hrvati 13. marta, na osnovu sporazuma od 1.
marta, o nacrtu Ustava za obrazovanje Federacije. Predsjednik bh vlade Haris Silajdi
i predstavnik bh Hrvata Kreimir Zubak potpisali su taj sporazum 18. marta. 107
Vojne snage bosanskohercegovakih Srba zapoele su 10. aprila veliku ofanzivu
na Gorade. Nakon toga srpski poloaji su napadnuti iz zraka. Na pitanje novinara o
ruskom stavu prema zranim napadima, predsjednik Boris Jelcin je izjavio da takvi
problemi ne mogu biti rijeeni bez prethodne konsultacije UN i Rusije.U svojoj
izjavi ministar spoljnih poslova A. Kozirev alio je da Rusija nije bila konsultirana o
napadima.108
Vijee sigurnosti UN je opominjalo bosanskohercegovake Srbe u vezi sa hapenjem
200 pripadnika plavih ljemova, koje su Srbi koristili kao ivi tit u sluaju daljih zranih
napada. Nakon ultimatuma UN i NATO-a, Srbi su povukli teko oruje iz zone od
3 km oko grada, gdje je stiglo 200 pripadnika UNPROFOR-a radi evakuacije teko
povrijeenih.109 Ruski ministar spoljnih poslova Andrej Kozirev stigao je u Beograd,
gdje se sastao sa Slobodanom Miloeviem, zahtjevajui trenutnu obustavu ofanzive
na bosanskohercegovakih Srba na Gorade.110 Ruski predsjednik Jelcin predloio je
104

EA, 4/1994, Z 45
Rahmenabkommen zwischen der bosnischen Regierung und den bosnischen Kroaten. EA,
7/1994, D. 239-248.
106
EA, 4/1994, Z. 47.
107
EA, 7/1994, D. 239-248.
108
EA, 4/1994, Z. 60.
109
Ibidem, Z. 65.
110
Ibidem, Z. 66.
105

313

zijad ehi

25. aprila, radi rjeenja sukoba u BiH, koji se opasno zaotrio, susret na vrhu Rusije,
SAD i EU uz uee i UN. Dan kasnije, ruski ministar odbrane Pavel Graov je izjavio
da Rusija osuuje zrane napade i da oni mogu biti izuzetno opasni. Nakon susreta
sa kopredsjedavajuim lordom Owenom i Thorwaldom Stoltenbergom, ministar
Kozirev je izjavio da nema opravdanja za gaanje civilnih objekata u Goradu od strane
bosanskohercegovakih Srba.111 Vijee sigurnosti UN je u jednoglasno usvojenoj
rezoluciji 913 (1994.) od 22. aprila 1994. zahtijevalo od Srba povlaenje iz Gorada,
trenutno primirje i oslobaanje od Srba zarobljenih vojnika UN.112
Na savjetovanju Evropskog parlamenta od 18. do 22. aprila, parlamentarci su sa 115
glasova za i 5 suzdranih, predloili izvjetaj o humanitarnom pravu na intervenciju,
navodei niz kriterija koji su kod takve intervencije trebali biti uzeti u obzir (trajanje,
ogranienje na konkretne ciljeve, nesposobnost UN, djelovanje u eljenom cilju...).
Istovremeno je na sjednici Savjeta NATO-a 22. aprila od bosanskohercegovakih
Srba ultimativno zahtijevano da se postepeno povuku u radijusu 20 km od Gorada,
kao i sigurnosnih zona Srebrenice, Bihaa, Tuzle i epe. U sluaju ignorisanja
ovog ultimatuma Srbi su trebali raunati sa zranim napadima.113 Ministri spoljnih
poslova SAD, Rusije, Njemake, Francuske, Grke i Belgije, zahtijevali su 13. maja
na savjetovanju u enevi da se u Bosni i Hercegovini dogovori etvoromjeseno
primirje a nakon dvije sedmice nastavak mirovnih pregovora. Osnova za mirovne
pregovore trebao je biti plan o podjeli teritorija u odnosu 51% za Federaciju i 49%
za bosanskohercegovake Srbe. Primirje je trebalo pratiti brzo razdvajanje snaga,
povlaenje tekog oruja, kao i razmjetaj vojnika UN na kritinim mjestima.114
U Sarajevu se 30. maja sastao parlament Bonjaka i Hrvata na konstituirajuoj
sjednici i prihvatio Ustav Federacije. Poslanici su 31. maja jednoglasno izabrali
Kreimira Zubaka za predsjednika i Ejupa Gania za potpredsjednika Federacije
u prelaznom periodu od est mjeseci. Parlament je ovlastio Harisa Silajdia da
obrazuje vladu, koja je trebala vriti zadatke i Vlade BiH i Federacije.115
lanovi Kontakt grupe za BiH (SAD, Rusija, Njemaka, Francuska, V. Britanija)
sastali su se 25. i 26. maja u Talloiresu, sa predstavnicima Bonjaka, Hrvata i Srba,
na kojem nije postignut dogovor s obzirom na predloenu teritorijalnu promjenu ili
primirje.116 Ministri spoljnih poslova Kontakt grupe odobrili su u enevi 5. jula plan
111

Ibidem, Z. 67.
Resolution 913 (1994.) des Sicherheitsrats ber die Entwicklung des Krieges in BosnienHerzegowina, verabschidet am 22. April 1994. in New York EA, 4/1994, D. 629- D. 630.
113
Entscheidung des NATO-Rates vom 22. April 1994. in Brssel zum Schutz der UN-Schutzzonen
in Bosnien-Herzegowina, EA, 21/1994, D. 627- D. 629.
114
EA, 4/1994, Z. 77.
115
Ibidem, Z. 79.
116
Ibidem, Z. 85.
112

314

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

teritorijalne podjele za BiH, koji je predviao ostanak u postojeim granicama, sa

odnosom od 51% teritorija za Federaciju i 49% za bh Srbe. Ovaj plan je predstavljen
i o njemu je trebao biti postignut dogovor do 19. jula.117 Parlament Federacije je
18. jula 1994. sa 68 za, 17 protiv i 2 uzdrana glasa odobrio plan enevske Kontakt
grupe. Nakon dvodnevnog savjetovanja bosanskohercegovaki Srbi su objavili 19.
jula da se ne slau sa planom, zahtijevajui dalje pregovore.118
Na zavretku savjetovanja u enevi ministri spoljnih poslova OIC izdali su
saopenje u kojem su zahtijevali smjetaj meunarodnih vojnih snaga na granice BiH
i SRJ i prekid vojne pomoi bosanskohercegovakim Srbima. Na kraju savjetovanja
zahtijevano je ukidanje embarga UN protiv BiH.119
Vijee sigurnosti UN je 24. septembra 1994. donijelo odluku o labavljenju
sankcija SRJ za narednih 100 dana, uz uvjet da meunarodni promatrai potvrde
djelotvorno zatvaranje granica izmeu BiH i SRJ. Istovremeno su pootrene sankcije
protiv bosanskohercegovakih Srba.120 Vijee sigurnosti UN je 5. oktobra olabavio
sankcije protiv SRJ na daljnjih 100 dana. To se odnosilo na ponovno otvaranje
meunarodnog aerodroma u Beogradu, kao i na kulturne i sportske kontakte.121
Na zajednikoj sjednici u New Yorku UN i NATO su 28. oktobra objavili
niz dogovora o moguim aktivnostima borbenih aviona po nalogu NATO-a.
Ubudue je trebalo dati samo ope upozorenja o zranim napadima, a za podrku
UNPRPOFORA, mogue je bilo napasti istovremeno vie ciljeva. Proporcionalni
princip trebao je i dalje biti zadran, pa je odluku o akciji trebalo da odobre zajedno
zapovjednici UN i NATO-a.122 Glasnogovornik vlade SAD najavio je da SAD od
13. novembra nee vie sudjelovati u nadgledanju embarga protiv BiH.123 Istoga
dana Vijee sigurnosti UN je u jednoglasno usvojenoj izjavi zahtijevao da se hitno
obustave neprijateljstvau podruju sigurnosne zone Biha, osuujui povredu
meunarodnih granica izmeu Hrvatske i BiH.124
U toku decembra 1994. godine UN su nastojale da pojaaju jednice UNPROFOR-a.
Francuska je na to predloila stvaranje Snaga za brzo djelovanje, koje vie nee biti
direktno podreene UN, ali su trebale pruiti podrku UNPROFOR-u. Slino su
predlagali parlamentarci ZEU, koji su pored toga estoko kritikovali svoje vlade,
zbog njihove nedjelotvornosti.125
117

EA, 15/1994, Z. 107.

Ibidem, Z. 109.
119
Ibidem, Z. 121.
120
Ibidem, Z. 139.
121
Ibidem, Z . 141.
122
Ibidem, Z - 156.
123
Ibidem, Z . 162.
124
Ibidem, Z . 163.
125
Ibidem, Z. 164.
118

315

zijad ehi

Generalni sekretar UN Boutros B. Ghali predloio je 31. maja 1995. Vijeu

sigurnosti UN izvjetaj o mogunosti promjene mandata UN u Bosni i Hercegovini.
U njemu je stavljena mogunost izbora da se nalog zatitnim trupama prilagodi stanju.
On se kretao od mogunosti kompletnog povlaenja UNPROFOR-a do promjene
njegovog mandata. Na susretu ministara spoljnih poslova Savjeta EU 29. maja u
sreditu diskusije nalazilo se pitanje eskalacije sukoba na Balkanu. Postignut je dogovor
o pojaanju snaga UN, kao i o definiranju njihovog mandata. U jednoj objavi EU je
zahtijevano trenutno i bezuvjetno putanje pripadnika UN, koje su kao taoce drali
bosanskohercegovaki Srbi. Istovremeno je Slobodanu Miloeviu stavljeno u izgled
ukidanje meunarodnih sankcija u zamjenu za priznanje Bosne i Hercegovine.126
Ministri spoljnih poslova meunarodne Kontakt grupe za Bosnu i Hercegovinu
okupili su se na zasjedanju u Den Haagu, 27. maja. U zajednikom saopenju ministri
Rusije, SAD, Francuske, Velike Britanije i Njemake, zahtijevali su oslobaanje
svih talaca. Ukoliko vojnici UN i promatrai ne budu korektno tretirani i predati
njihovim jedinicama, zaprijeeno je bosanskohercegovakim Srbima da e morati
snositi posljedice. Osim toga, ministri su se saglasili da bude pojaana vojna prisutnost
snaga UN u Bosni i Hercegovini.127
Na zasijedanju parlamentarne skuptine ZEU o situaciji u bivoj Jugoslaviji,
odranom u Parizu od 19. do 22. juna 1995. usvojena je preporuka br. 581, u kojoj je
traeno prihvatanje politikog dijaloga i postizanje dugotrajnog primirja za Bosnu i
Hercegovinu i Hrvatsku, na osnovu plana Kontakt grupe, kao i izbjegavanje eskalacije
sukoba izvan regije. Pored toga podrana je inicijativa da se u pogodnom trenutku
sazove konferencija, na kojoj e uzeti uea politike voe SRJ, Hrvatske i BiH.128
Nakon to su 11. jula 1995. Srbi zauzeli UN zatitnu zonu Srebrenicu, poeli su
sa deportiranjem 30.000 stanovnika. Oblinje mjesto Potoari, u koje su se sklonile
hiljade stanovnika Srebrenice je opkoljeno, a tamo stacionirani nizozemski vojnici
su razoruani. Srpske snage su tada izvrile selekciju stanovnitva za deportiranje,
zadravajui vojno sposobne osobe, ukljuujui i djeake, koji su uskoro ubijeni. Time
je izvren najvei zloin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Nakon viesedmine
opsade Srbi su osvojili i drugu istonobosansku zatienu zonu epu i poeli sa
deportacijom stanovnitva. Vie hiljada osoba evakuirano je pod nadzorom UN.129
Dan kasnije, kad je Srebrenica prestala biti zatiena zona, Vijee sigurnosti UN je
rezolucijom br. 1.004. zatrailo da se snage bosanskih Srba povuku iz zatiene zone
Srebrenica, to je bila samo jo jedna potvrda nedosljednosti UN.
126

Ibidem, Z. 132.
Ibidem, 133.
128
Empfehlung Nr 581 der Parlamentarischen Versammlung der WEU zur Lage im ehemaligen
Jugoslawien, verabschidet whrend des 3. Teils ihrer 40. Sitzungsperiode vom 19. bis zum 22. Juni
1995. in Paris, Internationale Politik (IP), 12/1995, 79-83.
129
IP, 8/1995, 137.
127

316

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

Nova mirovna inicijativa UN pokrenuta je 14. augusta, a temeljila se na inicijativi

meunarodne Kontakt-grupe. Prema planu predviena je modificirana geografska
podjela prema kljuu 51% teritorija za Bonjake i Hrvate i 49% za Srbe.130
Nakon granatiranja gradske jezgre Sarajeva, 28 augusta 1995. ispred Gradske
trnice ubijeno je 37 a ranjeno 90 osoba. Usljedila je uskoro otra osuda i reakcija
meunarodne zajednice. Rano ujutro, 29. augusta vie od 60 letjelica NATO-a je
sudjelovalo u akciji Noni let, u kojoj je oteena ili unitena veina srpskih vojnih
ciljeva. Ta akcija u kojoj su sudjelovale i Snage za brzo djelovanje, u velikoj je mjeri
doprinijela smanjenju debalansa u naoruanju i borbenoj snazi Federacije BiH i
srpskih vojnih snaga131
Ministri spoljnih poslova Hrvatske, SRJ i Bosne i Hercegovine dogovorili su se
8. septembra 1995. godine na sastanku sa Kontakt grupom u enevi o osnovama
mirovnog rjeenja za Bosnu i Hercegovinu. Prema njemu, Bosna i Hercegovina je
trebala ostati jedinstvena drava, koja bi se sastojala iz dvije jedinice, Federacije
Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Prema potpisanom dogovoru
predvieno je 51% teritorija za Federaciju i 49% za Republiku Srpsku.132 U
razgovorima u Beogradu 14. septembra sa S. Miloeviem i zamjenikom ruskog
ministra spoljnih poslova postignut je dogovor o planu u 4 take o mirnom rjeenju
sukoba u Bosni i Hercegovini. U razgovorima sa vladama u Sarajevu i Beogradu
14. septembra 1995. godine ameriki posrednik Richard Holbrooke nije postigao
napredak u pregovorima o primirju u Bosni i Hercegovini. Nakon podizanja
opsade Sarajeva i povlaenja snaga bosanskohercegovakih Srba, NATO je 14.
septembra obustavio zrane napade. Na zapadu Bosne jedinice armije BiH i HV
pokrenule su 16. septembra veliku ofanzivu, stavljajui pod svoju kontrolu brojne
gradove. U razgovorima u New Yorku 26. septembra, ministri spoljnih poslova su
se dogovorili o glavnim principima budueg ustava za Bosnu i Hercegovinu. Tu
su spadali uspostava Skuptine, Predsjednitva i Ustavnog suda, kao i pravila za
provoenje izbora. Rezultati pregovora su razliito vrednovani, jer su najvanija
pitanja jo uvijek ostala nerijeena. Na sastanku Kontakt grupe i predstavnika
islamskih zemalja u New Yorku 29. septembra su razmatrani zajedniki postupci
pri sprovoenju mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini, posebno praktino
sprovoenje mirovnog plana, humanitarna podrka i pomo izbjeglicama, njihov
povratak, obnova zemlje, ukljuenje bivih jugoslavenskih republika u svjetsku
privredu, kao i pitanje razoruanja i kontrole oruja.133
130

Ibidem, 9/1995, 133.

K. Begi, Bosna i Hercegovina ..., 270-271.
132
Grundprinzipien zwischen Bosnien-Herzegowina, Kroatien und Jugoslawien unter der Agide der
Kontaktgruppe am 8. September 1995. in Genf vereinbart, IP, 10/1995, 104-105.
133
IP, 9/ 1995, 133.
131

317

zijad ehi

Borbeni avioni NATO-a napali su 4. oktobra srpske protivzrane poloaje u

Bosni i Hercegovini. Narednog dana, dogovoreno je primirje koje je trebalo trajati
najmanje dva mjeseca, a koje bi pratili mirovni pregovori koji e se voditi u SAD.134
Tri posrednika, Hoolbrooke, Igor Ivanov i posrednik Evropske unije, Carl
Bildt susreli su se 18. oktobra 1995. godine nakon obavljenih razgovora u
Sarajevu i Beogradu radi ubrzanja mirovnog procesa i odranja primirja u Bosni i
Hercegovini.
U zranoj bazi Wright Petterson u SAD 1. novembra 1995. godine su poeli
mirovni pregovori koje je vodio ameriki ministar spoljnih poslova Warren
Christopher sa predsjednicima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i SRJ. Predsjednici
Hrvatske i Bosne i Hercegovine, F. Tuman i A. Izetbegovi, potpisali su 10.
novembra sporazum o uvrenju Federacije BiH, koji je predviao ponovno
ujedinjenje Mostara i povratak izbjeglica. Ameriki predsjednik Bill Clinton objavio
je 21. novembra da je postignut dogovor o mirovnom sporazumu o buduem
politikom i teritorijalnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine od strane predsjednika
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i SRJ. Prema sporazumu Bosna i Hercegovina je
ostala meunarodno priznata drava, koja se sastoji iz dva dijela, bonjako-hrvatske
Federacije i Republike Srpske. Glavni grad Bosne i Hercegovine Sarajevo je ostao
jedinstven i pod bonjakom kontrolom. Trebalo je obrazovati centralnu vladu i
kao rezultat slobodnih izbora pod meunarodnom kontrolom dravni Parlament
i Predsjednitvo. Ratni prestupnici nisu mogli vriti javne funkcije. O statusu grada
Brkog, koji je povezivao dva srpska dijela nije postignut dogovor i odlueno je da
odluku nakon jedne godine donese arbitrana komisija. Mirovni sporazum za Bosnu
i Hercegovinu potpisan je 14. decembra 1995. u Parizu.135

134
135

Ibidem, 11/1995, 121.

Ibidem, 12/1995, 123.

318

smrt socijalistike federativne republike jugoslavije i bosanska tragedija

The Death of Socialist Federative Republic of Yugoslavia and the Bosnian

Tragedy
Zijad ehi
Summary
A general situation of social crisis in Yugoslavia accompanied by the collapse of
the ruling ideology created a vacuum, wherein astonishingly fresh and aggressive
nationalist forces surfaced after a forty-year-long period in which they were taboo,
and where they found extremely fertile soil. The centre of the national unrest that
destroyed Yugoslavia was not on the periphery, but in the centre of its leadership,
in Serbia. It was because of this that the eruption tore apart the whole construction.
The practical realisation of the new policy began with the arrival on the political
scene of Slobodan Miloevi, the leader of the Communist Party of Serbia since
1987. He understood that socialism was finished and the time of nationalism had
arrived, and he placed himself at the head of the movement.
The Slovenes and the Croats proclaimed their independence on the 25th of June
1991. On the same day Slovenian soldiers attempted to take over the border posts on
the frontier with Austria. The first shots were fired, and there were fatal casualties.
That was the day the war in former Yugoslavia began, planned in detail by the military
and political leadership in Belgrade.
Thanks to their well-equipped army, Serbia, and Montenegro, mounted an
aggression against the other peoples of Yugoslavia in defiance of the whole World,
with the goal of uniting all Serbs in one state. Belgrade could accept the loss of
Slovenia with the dissolution of Yugoslavia, but not the loss of Serbian minorities
which remained outside the borders of the Serbian state, particularly within the
borders of Croatia and Bosnia and Herzegovina.
The Yugoslav crisis occurred at the same time as the fundamental changes in
Europe after 1989. The feature of this crisis, therefore, was its internationalization.
While Bosnia and Herzegovina was struck by the war, the active process of
international diplomacy was taking place. The extent of conclusions of the main
subjects of international politics was limited by their various political interests. These
interests were tools that influenced the decisions and methods of reinforcement of
the adopted conclusions.
The main objective of the most important international bodies was directed
towards the ending of the war. The failure discredited UN as an organization, but
the guilt could be attributed to each of the members of the Security Council. The
members of the Council have eluded the solution of problems attempting to use
the UNPROFOR for the goals for which this organization was not prepared nor
319

zijad ehi

equipped. And this was all happening after the members of the Security Council
have recognized Bosnia and Herzegovina as an independent and sovereign state, but
they acted as if they have not done so. The role of the UN decreased even more after
the USA did not give them the leadership, which was instead given to the members
of NATO because the US were aware of the fact that the members of NATO would
not oppose its politics.
The end of the war in Bosnia and Herzegovina marked the end of the agony of the
Western countries. These countries were hoping more and more to become released
from discrepancies imposed by their diplomacies which spread mistrust between
them and destroyed the idea of a free and peaceful Europe. The main reason of
troubles for the West was the lack of desire to face its own attitudes and oppositions
as well as differences which divided Yugoslavia. The events that took place at the
negotiation table turned some of these differences into purely academic issues.
Actually, it can be clearly recognized that the ethnically mixed societies of Croatia
and Bosnia and Herzegovina will not be re-established in the form in which they
existed prior to 1991/1992. The demographic consequences of ethnic cleansing are
often irretrievable.

320

Izvorni znanstveni rad

UDK 355.134.2(497.6)1992/1995

mesud adinlija

Poasni nazivi kolektivna ratna priznanja u Armiji Republike

Bosne i Hercegovine

Abstrakt:
Pred Armijom RBiH se od samog poetka njenog organizovanja u ratu sa
materijalno-tehniki nesravnjivo nadmonijim protivnikom, postavilo pitanje
stalnog razvijanja kvaliteta svog ljudskog potencijala i artikulisanja odgovarajuih
motivacijskih faktora. Kao u svim vojskama svijeta, kao bitan motivacijski faktor
osmiljena su ratna priznanja. Kao individualno ratno priznanje ve od ljeta 1992.
godine zaivjela je znaka Zlatni ljiljan. Do jeseni iste godine bilo je pokuaja da
se ovo priznanje afirmie i kao kolektivno, ali se od toga brzo odustalo. Na prvu
godinjicu formiranja Armije RBiH uvedena su kolektivna ratna priznanja u formi
poasnih naziva Slavnai Vitekaza armijske jedinice ranga brigade.
Kljune rijei:
odbrambeno-oslobodilaki rat, Armija RBiH, ratno priznanje, Zlatni ljiljan,
poasni naziv, Slavna, Viteka

Rat, ratnici, bitke. Ordeni, medalje, slava. Ovo sazvuje pojmova teko se i
rijetko moglo uti u svojoj punoi tokom prvog poslijeratnog desetljea u Bosni i
Hercegovini. Razlozi tome ne lee u nekakvim osobenim karakteristikama poetka
i trajanja rata 1992-1995. godine. On je, kao i svi ratovi, imao svoje napadae i svoje
branioce, svoje heroje i njihove ordene, medalje i kratke slave. Razlozi disonantnosti
unutar ove grupe pojmova potiu iz naina na koji je rat zavren, iz dejtonske pat
pozicije i njenih posljedica po ukupan dravni i drutveni razvoj Bosne i Hercegovine.
Meunarodnim posrednitvom isforsirana drutvena stvarnost nije trebala heroje,
ve pragmatike.
Ipak, o odlikovanim pojedincima se u javnosti moglo i jo se uvijek poneto moe
uti, a pojavila se i jedna monografija u kojoj su navedena odlikovanja i ratna priznanja

321

mesud adinlija

Republike Bosne i Hercegovine i nabrojani njihovi nosioci iz redova Armije RBiH.1

O kolektivnim ratnim priznanjima, njihovim vrstama, nastanku i dobitnicima, do
sada se nije pisalo. Ovaj rad predstavlja jedan pokuaj da se ta praznina popuni.
Potreba da se ratni doprinos, najprije pojedinaca a zatim i kolektiva ukljuenih
u odbranu zemlje, prizna i valorizira pojavila se unutar Oruanih snaga Republike
Bosne i Hercegovine u ranoj fazi rata i na poetnom stupnju organizacije istih. Ta
injenica, u svjetlu mnogobrojnih nerijeenih organizacijskih problema, u sloenim
uslovima odluujue borbe za sam fiziki opstanak, i problema vezanih za materijalnu
podrku voenju rata, te u svjetlu nemjerljivog poetnog elana pripadnika oruanih
snaga, moda djeluje zauujue i potie na otvaranje odreenih pitanja. No, kako je
ljudski faktor i njegov potencijal zadugo bio gotovo jedini faktor sa kojim se unutar
Oruanih snaga Republike Bosne i Hercegovine moglo ozbiljno raunati, to u ovoj
ranoj potrebi da se ojaa volja i potakne borbeni moral ljudstva, i kroz odreena ratna
priznanja, nalazimo, ako ne potpun i dovoljan odgovor na mogua pitanja, onda bar
jasan motiv rukovodee i komandne strukture. Nakon odreenih pojava stihijnosti,
lutanja i nejasnoa vezanih za nivo nadlenosti dodjeljivanja i za same kriterije,2 kao
najvie ratno priznanje za pripadnike Armije RBiH prihvaena je znaka Zlatni
ljiljan. Njegov ekvivalent za pripadnike Ministarstva unutranjih poslova RBiH bila
je Zlatna policijska znaka.
U poetku je, od strane VK OSRBiH,3 bilo primjetnog oklijevanja da se praksa
dodjeljivanja individualnih ratnih priznanja jednostavno preslika na vrednovanje
ratnog doprinosa kolektiva. Osim standardne forme pohvala jedinicama za
borbene rezultate, neka via forma konkretnog i zvaninog ratnog priznanja nije
prakticirana.
Na svojevrsnu prelaznu formu i prvi pokuaj da se artikulira nain dodjele
kolektivnog ratnog priznanja nailazimo u avgustu 1992. godine, kada je naelnik
VK OSRBiH Sefer Halilovi sa 17 Zlatnih ljiljana nagradio pripadnike specijalne
jedinice Osai istom naredbom donio odluku da ubudue ta jedinica nosi naziv
Osa Zlatni ljiljani.4 Od ove prelazne forme do normiranja Zlatnog ljiljana kao
najveeg individualnog i kolektivnog ratnog priznanja koje se dodjeljuje pripadnicima
1

Hasib Muinbegovi (et al.), MONOGRAFIJA Zlatni ljiljani i odlikovani pripadnici Armije RBiH
1992.-1995, ZKVFBiH (etc.), Zenica, 2000.
2
Jedan od najveih nedostataka prethodno navedene monografije jeste upravo injenica da se autori
nisu osvrnuli na taj aspekt historije ovog ratnog priznanja. Oni ga niti ne naznaavaju i samo ratno
priznanje u svoj rad uvode sa Pravilnikom o priznanjima i stimulativnim mjerama u OSRBiH,
objavljenim 31.12.1994. godine (MONOGRAFIJA... str. 27), ne objanjavajui otkud su i kako na
narednim stranicama navedeni podaci za dobitnike priznanja sa datumima dodjele prije navedenog
datuma.
3
tab vrhovne komande Oruanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.
4
Arhiv Armije RBiH (u daljem tekstu AARBiH), fond GA, 02/340-960, 23.08.1992.
322

poasni nazivi kolektivna ratna priznanja u armiji republike bosne i hercegovine

OSRBiH i graanima RBiH od strane Naelnika VK OSRBiH,5 prolo je neto vie

od mjesec dana. Prvog dana oktobra, na sam dan donoenja pomenutog pravilnika,
Zlatni ljiljan je prvi put dodijeljen kao najvee kolektivno ratno priznanje. ast
da prva ponese ovo priznanje nije imala neka od armijskih jedinica, niti neka od
jedinica iz sastava oruanih snaga. Prvi kolektiv kojem je priznanje dodijeljeno bila
je Profesionalna vatrogasna brigada Grada Sarajeva.6 Prva jedinica iz sastava Armije
RBiH koja je kao kolektiv dobila najvee ratno priznanje bila je ujedno i posljednja
kojoj je pripala ta ast. Gardijska brigada Deltadobila je Zlatni ljiljan 6. oktobra
1992. godine za uspjenu odbranu Hrasnog brda u borbenim dejstvima voenim tog
istog dana.7
Nakon ovog, Zlatni ljiljan kao kolektivno ratno priznanje vie nikada nije
dodijeljen. Odgovor na pitanje zato je ovakav nain i forma odavanja priznanja i
stimulacije jedinica i kolektiva tako brzo i naglo prekinut, u dostupnim dokumentima
nismo uspjeli nai. Jasno je da niti sam poetak, niti kratki nastavak ove prakse nije
najsretnije pogoen. Ne umanjujui ni malo istinsko herojstvo i veliki doprinos
sarajevskih vatrogasaca u spaavanju materijalnih dobara i ivota graana tokom
opsade Sarajeva, lahko je zakljuiti da je bilo mnogo uputnije na samom poetku
priznanje dodijeliti nekoj od jedinica iz sastava Armije RBiH. U drugom sluaju
priznanje je dodijeljeno ad-hoc, istog dana kada su voene borbe na ime kojih je
dodijeljeno, bez distance potrebne da se sagleda stvarna vrijednost borbenog rezultata
kao takvog i u odnosu na rezultate drugih jedinica. Arhivska graa nam ne daje
odgovor da li je praksa o kojoj govorimo prekinuta nakon ovakve ili sline analize
unutar VK OSRBiH, odlukom naelnika, ili se to desilo kao posljedica odluke
ili sugestije same Vrhovne komande. U svakom sluaju, to se od decembra mjeseca
1992. godine ni formalno nije moglo dalje initi. Tada je, na osnovu ovlatenja koje
je dobio od Predsjednitva RBiH,8 ministar odbrane RBiH donio novi Pravilnik o
stimulativnim mjerama po kojem je Zlatni ljiljan definiran kao iskljuivo individualno
ratno priznanje.9
Nakon ovoga u arhivskoj grai ne nailazimo na pokuaje da se prekinuta praksa
dodjele Zlatnog ljiljana kao ratnog priznanja jedinicama Oruanih snaga nadomjesti
nekom drugom vrstom priznanja, sve do pred samu prvu godinjicu postojanja
Armije RBiH. U povodu obiljeavanja ove godinjice, naelnik VK OSRBiH 9.
5

Pravilnik o dodjeli ratnog priznanja Zlatni ljiljan, lan 2, AARBiH, fond GA, 02/340-1872,
01.10.1992.
6
AARBiH, fond GA, 02/340-1855, 01.10.1992.
7
AARBiH, fond GA, 02/1091-17, 06.10.1992.
8
Odluka o prenoenju odreenih poslova rukovoenja i komandovanja Armijom na ministra odbrane
Republike Bosne i Hercegovine, Slubeni list Armije RBiH 1/92.
9
Pravilnik o stimulativnim mjerama u Oruanim snagama Republike Bosne i Hercegovine, l. 4,
Slubeni list Armije RBiH 1/92.
323

mesud adinlija

aprila 1993. godine alje zahtjev sebi potinjenim komandama armijskih korpusa
da do 11. aprila dostave prijedlog adekvatnog naziva za isticanje najboljih jedinica u
Armiji RBiH. Traeno je da prijedlozi odraavaju istorijsku tradiciju naroda Bosne i
Hercegovine i ciljeve na kojima se zasniva oruana borba. Kao ilustrativni ponueni
su prijedlozi: patriotska, viteka, junaka i slino. Sa prijedlogom naziva, traen je i
obrazloeni prijedlog jedinice koja e ga ponijeti.10
Ova oita improvizacija imat e sretan ishod. Jer, i ako komande korpusa Armije
RBiH i jedinice iz njihovog sastava nisu imale predstavu ta je u stvari taj naziv
koji treba da predloe: odlikovanje, priznanje ili neto tree, niti ko dodjeljuje to
to predlau da se dodijeli, niti hoe li im biti dodijeljeno to to predlau da im se
dodijeli ili, po istoj osnovi i sa istim obrazloenjem, neto drugo,11 ipak se tragom
ove inicijative dolo do rjeenja za nain i formu dodjele ratnih priznanja jedinicama
Armije koje e se ustaliti i vremenom dobiti svoj smisao, specifinu teinu i
popularnost u vojsci i narodu.
Ovo priznanje nije imalo svoj materijalni vid, nikakvu plaketu, medalju, lentu
ili slino tome. Sastojalo se iskljuivo od dodavanja poasnog naziva uz formacijski
naziv jedinice, tako da poasni naziv postaje obavezni dio naziva jedinice i koristi se
u mobilizacijskim i personalnim dokumentima, na peatima i zastavama, i uope u
svim prilikama u kojima se koristi i istie naziv jedinice. Tako je dodijeljena poast,
a time i njome vrednovane ratne zasluge jedinice, bila isticana pri svakom njenom
pomenu i time je namjeravani poticajni momenat mogao djelovati u maksimalnom
moguem kapacitetu. Dodjeljivano je odlukom Predsjednitva RBiH, iskljuivo na
prijedlog komandanta Generaltaba ARBiH.
Priznanje je ustanovljeno u dva hijerarhijski postavljena stepena, kao poasni
nazivi Slavna i Viteka. Poasni naziv jedinice Viteka bio je vii stepen priznanja.
Jedinica koja je jednom proglaena Slavnom mogla je svojim kasnijim borbenim i
ukupnim ratnim rezultatima zasluiti da joj se dodijeli poasni naziv Viteka.
U kratkim obrazloenjima odluka Predsjednitva RBiH kojima se dodjeljuju
poasni nazivi jedinicama ARBiH za oba stepena priznanja navodi se da se dodjeljuje
zbog ukupnog doprinosa koje su dale ouvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta
Republike Bosne i Hercegovine, izuzetnih borbenih uspjeha koje u kontinuitetu
postiu i hrabrosti, odlunosti i portvovanosti njihovih pripadnika pokazanih u
10
11

AARBiH, fond GA, 02/483-1, 09.04.1993.

Primjera radi, Komanda 4.korpusa predloila je 11.04. da se mostarskoj 41. motorizovanoj brigadi
dodijeli poasni naziv patriotska(AARBiH, fond 4.korpus, 09-2873/93, 11.04.1993.). Tri dana
kasnije ovoj brigadi dodijeljen je poasni naziv Slavna, a predloeni poasni naziv nije nikada
nikome dodijeljen. Komanda 1.korpusa je dan kasnije, 12.04.1993. godine formulisala identian
prijedlog poasnog naziva patriotskaza svoju 2. motorizovanu brigadu iz Sarajeva i 1. viegradsku
brigadu iz sastava Istono-bosanske operativne grupe (AARBiH, fond 1.korpus, 09/50-101, 12.
4.1993.). Dva dana kasnije sarajevska brigada postat e Viteka, a viegradska Slavna.

324

poasni nazivi kolektivna ratna priznanja u armiji republike bosne i hercegovine

izvravanju svih borbenih i drugih zadataka, te ispoljene brige i zatite graana i

materijalno-tehnikih sredstava.12 Nije dakle pravljena razlika u vrsti i karakteru djela
za koja se priznanja dodjeljuju, ve je pravljena razlika meu stepenima priznanja
u doprinosu unutar iste vrste djela. To se da vidjeti i iz sauvanih prijedloga za
dodjelu poasnog naziva koje je VK, kasnije Generaltab ARBiH, upuivao prema
Predsjednitvu i koji po pravilu sadre dosta detaljan ratni put jedinice sa posebno
navedenim i istaknutim borbenim i drugim uspjesima jedinice, po istom obrascu
za oba naziva. Inae, nije postojao poseban pravilnik sa kriterijima za dodjelu ovih
kolektivnih priznanja. Pravilnik o stimulativnim mjerama u OSRBiH, koji smo
ranije naveli, nije obuhvatao ovu vrstu priznanja i nije to ni mogao, jer su ona bila
u nadlenosti Predsjednitva RBiH. Predsjednitvo se u preambuli svojih odluka
ne poziva na neki svoj interni pravilnik, niti na neki drugi poseban akt, ve u svim
sluajevima odluke temelji na lanu 9. stav 1. taka 11. Uredbe sa zakonskom snagom
o Oruanim snagama Republike Bosne i Hercegovine, koji samom Predsjednitvu
daje u kompetenciju i sve druge poslove rukovoenja i komandovanja Armijom u
skladu sa Ustavom Republike i zakonom,13 dakle i one koji nisu izriito definisani
normativnim aktima, a jesu sadrani u funkciji rukovoenja i komandovanja.
Kroz, kako smo naprijed primijetili, poneto ubrzanu proceduru predlaganja
i razmatranja prijedloga, povodom prve godinjice formiranja Armije RBiH,
odlukom Predsjednitva od 14. aprila 1993. godine, poasni naziv Viteka dobile su:
2. motorizovana brigada Sarajevo (1. korpus) i 107. motorizovana brigada HVO
Gradaac (2. korpus). Poasni naziv Slavna ponijele su: 1. viegradska brigada
Viegrad (1. korpus), 2. motorizovana brigada Tuzla (2. korpus), 202. brdska brigada
Teanj (2. korpus), 303. brdska brigada Zenica (3. korpus), 17. krajika brigada
Travnik (3. korpus), 41. motorizovana brigada Mostar (4. korpus) i 502. brdska
brigada Biha (5. korpus). Ovu odluku Predsjednitva RBiH o dodjeli poasnih
naziva naelnik VK pretoio je u svoju naredbu o dodjeli poasnih naziva,14 to ni u
jednom od kasnijih sluajeva dodjele nije praktikovano, ve je odluka Predsjednitva
automatski provoena.
Do kraja 1993. godine poasne nazive Viteka dobile su: 206. brdska brigada
Zvornik (2. korpus), 505. brdska brigada Buim (5. korpus), 201. brdska brigada
Maglaj (2. korpus), 202. Slavna Garavabrigada Maglaj (2. korpus). Slavne su
postale: 1. motorizovana brigada Sarajevo (1. korpus), 1. brdska brigada Hajrudin
Mei Teoak (2. korpus), 1. brdska brigada Olovo (2. korpus), 317. brdska
brigada Gornji Vakuf (3. korpus), 203. motorizovana brigada Doboj (2. korpus),
12

AARBiH, fond GA, naredba i predsjednike odluke o davanju poasnih naziva od 13/204-7,
15.04.1993 do PR broj 02-011-286, 04.04.1996
13
Slubeni list Amije RBiH 1/92
14
AARBiH, fond GA, 13/204-7, 15.04.1993.
325

mesud adinlija

204. brdska brigada Tesli (2. korpus), 207. brdska brigada Pousorska-LjutaTeanj (2. korpus), 110. brdska brigada HVO (biva 110. brigada HVO) Usora
(2. korpus).15
Tokom 1994. godine poasne nazive Viteka dobile su: 4. motorizovana brigada
Hrasnica (1. korpus),16 207. Slavna brdska Pousorska-Ljutabrigada Teanj
(3. korpus), 303. Slavna brdska brigada Zenica (3. korpus),17 210. oslobodilaka
brigada Nesib Malki ivinice (2. korpus),18 1. Slavna motorizovana brigada
Sarajevo (1. korpus).19 U ovoj godini Slavne su postale: 7. muslimanska brdska
brigada Zenica (3. korpus), 370. brdska brigada Donji Vakuf (3. korpus),20 314.
brdska brigada Zenica (3. korpus).21
Do okonanja ratih dejstava u Bosni i Hercegovini u toku 1995. godine poasni
naziv Viteka dodijeljen je: 17. Slavnoj brdskoj brigadi Travnik (7. korpus),22 7.
Slavnoj muslimanskoj brdskoj brigadi Zenica (3. korpus),23 217. brdskoj brigadi
Gradaac (2. korpus),24 215. motorizovanoj brigadi Brko (2. korpus),25 502.
Slavnoj brdskoj brigadi Biha (5. korpus).26 ast da bude posljednja u nizu brigada
Armije RBiH kojoj e poasni naziv Viteka biti dodijeljen u ratnom periodu zasluila
je 182. lahka brigada Foanska (1. korpus).27 U ovom periodu poasni naziv Slavna
dobile su: 307. brdska brigada Bugojno (7. korpus), 305. brdska brigada Jajce (7.
korpus), 27. brdska brigada (2. korpus),28 501. brdska brigada Biha (5. korpus),29
503. brdska brigada Biha (5. korpus).30
Nakon okonanja ratnih dejstava u zemlji, jednom broju jedinica dodijeljen je
poasni naziv, kao naknadno vrednovanje njihovog ukupnog doprinosa oruanoj
borbi ili kao vrednovanje doprinosa u posljednjoj fazi rata. Tako je Vitekom
15

Ibid, PR broj 02-136786,787,788, 14.12.1993.

Ibid, PR broj 02-111-521/94, 26.07.1994.
17
Ibid, PR broj 02-111-791/94, 24.11.1994.
18
Ibid, PR broj 02-136-818/94, 08.12.1994.
19
Ibid, PR broj 02-136-855/94, 08.12.1994.
20
Ibid, PR broj 02-111-310/94, 14.04.1994.
21
Ibid, PR broj 02-111-791/94, 24.11.1994.
22
Ibid, PR broj 02-111-47/95, 18.01.1995.
23
Ibid, PR broj 02-011-225/95, 11.05.1995.
24
Ibid, PR broj 02-111-277/95, 12.05.1995.
25
Ibid, PR broj 02-011-252/95, 15.05.1995.
26
Ibid, PR broj 02-011-411/95, 29.06.1995.
27
Ibid, PR broj 02-011-542/95, 21.08.1995.
28
Ibid, PR broj 02-111-47/95, 18.01.1995.
29
Ibid, PR broj 02-136-99/95, 20.02.1995.
30
Ibid, PR broj 02-011-411/95, 29.06.1995.
16

326

poasni nazivi kolektivna ratna priznanja u armiji republike bosne i hercegovine

proglaena 441. Slavna brdska brigada Mostar (4. korpus),31 Slavne su postale: 712.
brdska brigada Travnik (7. korpus), 328. brdska brigada Zavidovii (3. korpus),32
708. lahka brigada Novi Travnik (7. korpus),33 145. lahka brigada (1. korpus),
4. muslimanska lahka brigada (4. korpus), 250. oslobodilaka brigada Tuzla (2.
korpus), 254. brdska brigada eli (2. korpus).34 Krajem 1997. godine, na ime
ratnih zasluga 115. i 152. brdske brigade iz sarajevske opine Stari Grad, poasni
naziv Slavna dodijeljen je njihovom mirnodopskom pravnom slijedniku, Komandi
za razvoj 196. brdske brigade.
U svemu, kolektivno ratno priznanje poasni naziv Viteka dobilo je 18 brigada
Armije RBiH. Od ovog broja 10 brigada je neposredno dobilo ovo priznanje, a njih
osam je u prvom stepenu dobilo poasni naziv Slavna. U kasnijoj fazi rata njih sedam
dobile su vii stepen priznanja i proglaene Vitekim, dok je jedna vie priznanje
dobila nakon okonanja rata.
Poasni naziv Slavna ponijela je 31 brigada Armije RBiH. Njih osam je u kasnijoj
fazi steklo poasni naziv Viteka, tako da su u konanici poasni naziv Slavna zadrale
23 brigade. Od ovog broja u toku ratnih dejstava priznanje je steklo 15, a nakon
njihovog okonanja jo osam brigada.
Mi ovom prilikom nismo imali namjeru ulaziti u analizu i poreenje ratnog
puta i uspjeha svih jedinica dobitnika ovog priznanja, ali smo sigurni da bi takav
rad, makar se ograniio na nabrajanje bitaka koje su ove brigade vodile, bio prilino
dobra i iscrpna, i ako ne cjelovita, hronologija rata i odbrane Bosne i Hercegovine
od agresije 1992-1995. godine. Ovakav izbor relativno malog broja dobitnika
u odnosu na apsolutni broj jedinica Armije RBiH, uz injenicu da priznanje nije
donosilo nikakve privilegije, osim privilegije asti, ostavilo je ovo priznanje izvan,
nakon rata tako estih, polemika i relativiziranja ratnih dogaanja i u tom periodu
uspostavljenih vrijednosti, u toj mjeri da je, bivajui stalno izvan tog negativnog
fokusa, ve poprimilo vidnu patinu zaborava.
Taman toliko da poslui kao izazov historiaru.
Na kraju, da ovaj rad ne bi ostao nepotpun u navoenju ratnih priznanja koje
su dobile jedinice Armije RBiH, napomenimo da je i Armija kao cjelina 22. marta
1996. godine odlikovana od strane Predsjednitva RBiH Ordenom slobode.35

31

Ibid, PR broj 02-011-282/95, 04.04.1996.

Ibid, PR broj 02-011-753 i 778/95, 24.11.1995.
33
Ibid, PR broj 02-011-789/95, 01.12.1995.
34
Ibid, PR broj 02-011-283 do 286/95, 04.04.1996.
35
Odluka Predsjednitva broj 02-136-221/96. Navedeno prema Hasib Muinbegovi,
MONOGRAFIJA Zlatni ljiljani ...
32

327

mesud adinlija

Honourable titles Collective War Acknowledgments in the

Army of Republic of Bosnia and Herzegovina
Mesud adinlija
Summary
From its very beginnings the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina,
facing a materially and technically superior opponent, confronted a problem
of constant development of its human potential and articulation of reasonable
motivating factors. As is the case with all other armies around the World, war
acknowledgments served as major motivation. As an individual honour recognition,
already from the summer of 1992, the Golden Fleur de lisaward was instituted.
Until the autumn of the same year there were attempts to affirm this decoration as
collective, but this idea was soon abandoned. On the first anniversary of the formation
of the Army of Republic of Bosnia and Herzegovina collective war acknowledgments
were established in the form of honourable titles, such as Illustriousand Heroic,
for Army units in the rank of brigade.

328

HISTORIJSKA GRAA

Historijska graa
UDK 908(497.6 Sarajevo)18
910.4(497.6 Sarajevo)18

johann von asbth

ivot i ivljenje u Sarajevu1

(preveo i priredio Zijad ehi)

Abstrakt:
Ugarski publicist Johann ( Janos) von Asbth pratio je zajednikog ministra
finansija i upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kllaya na njegovim brojnim
putovanjima. Njegova knjiga oslanja se na historiografski i etnografski materijal iz
crkvenih, dravnih i naunih arhiva, dajui do tada najpotpuniju sliku zemlje. 537
stranica sadre 175 fotografija, koje je nainio natporunik W. Mienzil, originalne
fotografije nainjenje u trgovini umjetninama Koenigsberger u Sarajevu te jednu
historijsku i tri statistike zemljopisne karte i brojne tabelarne prikaze. Opis Sarajeva
i svakodnevnog ivota u njemu potvruje da je rije o dobrom poznavaocu prilika u
zemlji i autoru koji nije optereen predrasudama.
Kljune rijei:
Sarajevo, arija, bosanska vojska, ramazan, ljubav i brak

IVOT I IVLJENJE U SARAJEVU

Evropska ulica Bezistan arija Karavan saraj politiki ivot prosjaci
Mehdija karakteristike ceha tekstilna industrija praznovjerje hodoasnici u
Meku trgovaki i poslovni ivot Vijenica reprezentativne institucije bosanska
vojska poznate kafane Ramazan sveani objed kod muftije bosanski trubadur
posjete ljubav i brak molitva dervia Bentbaa...
Ulica Franza Josepha, koja vodi pored desne obale Miljacke i prolazi kroz samo
srce grada, svakim danom sve vie dobiva evropski karakter. Odmah na poetku te
ulice nalazi se imponzantna graevina oficirskog kasina. Prostor izmeu bae kasina
i oblinjeg muslimanskog groblja, koji se sputa do obale rijeke, predstavlja jedno od
1

Johann von Asbth, Bosnien und Herzegowina. Reisebilder und Studien, Wien, 1888.
331

johann von asbth

najtraenijih mjesta za pogledati. U blizini je pravoslavna crkva i hotel koji se moe

mjeriti sa najboljim hotelima Monarhije. U okolini se nalazi red solidnih graevina
evropskog stila i zahtjeva. Da bi se dolo do velikih javnih zgrada, valja krenuti ulicom
Franza Josepha i prei preko Latinske uprije na drugu stranu Miljacke. Tako stiete
do Careve damije, oko koje se grupiraju Konak, velika kasarna te zgrade vlade, koje
su graene po lokalnim pravilima od drveta i ilovae.
Nova zgrada Vlade, izmeu vojnog internata i Fabrike duhana, koja se nalazi
na poetku grada, prije nego to se stupi u ulicu Franza Josepha, ukrovljena je tek
1886. godine.
U ulici Franza Josepha smjetene su i mnoge druge graevine po evropskom
mjerilu. Tu su bolje gostione, evropsko kupatilo te veina evropskih radnji, u kojima
se moe kupiti starudija i najgora beka roba po neprimjereno visokim cijenama.
Meu drugim dobrim radnjama, nalazi se i knjiara Koenigsberger, gdje se mogu
nai izvanredne bosanske fotografije.
Samo muslimanski niani, ivahna trnica, esme te tu i tamo pokoja ruevina
podsjeaju na Orijent.
Na kraju ove evropske ulice, slijeva zjapi jedna tamna udubina, lunog oblika.
im tu stupite, gotovo je sa Evropom. To je Bezistan, duga uska bazar-dvorana sa
udubinama sa obje strane. U tim udubinama vrebaju trgovci, straarei pored svoje
izloene robe.
Iako su robe i ovdje uglavnom ekog, moravskog i bekog porijekla,
uglavnom se radi o proizvodima koji podsjeaju na Orijent: fesovi, papue,
nargile, ibuci, biuterija, srebrni i zlatni ne ba vrijedni vezovi, areni pamuk
i nekvalitetne svilene tkanine. Tik uz ove nude se i izvrsni proizvodi bosanske
domae radinosti.
Iako se radi o robi koja se vezuje uz Orijent, trgovci i njihov nain pristupa
kupcu nisu takvi. Trgovci su ovdje uglavnom panski Jevreji, koji ovdje imaju svoje
neslubeno glavno sjedite. Ovdje je samo malo Muslimana. Teko je uoiti razliku
meu njima kada je odjea u pitanju, moda tek po tamnijim bojama i evropskim
cipelama koje nose panski Jevreji. Mnogo lake ete napraviti razliku meu njima
kroz fizionomiju i ponaanje. Musliman je suzdran i ak ravnoduan dok mu
muterija prilazi. S njim je mogue trgovati tek nakon to ga razgovorom prethodno
omekate, nakon to ste ga omeli u njegovom ispijanju kahve i puenju cigare. On e
vas posluiti sa mirnom i odmjerenom ljubaznou.
Nasuprot njih Jevreji su ivahni, nametljivo ponizni, pretjeruju sa hvaljenjem
robe i ne odustaju dok vam je ne prodaju za treinu poetne cijene.
Ipak, nisu jevrejski trgovci zasluni za injenicu da zajednica panskih Jevreja
u Sarajevu uiva veliki ugled i potovanje zbog svog utjecaja i bogatstva. Za to su
332

ivot i ivljenje u sarajevu

zasluni Jevreji bankari, koji su prije okupacije ovdje bili glavne gulikoe, a to su i
danas. Ova njihova djelatnost, meutim, u sve je veem padu otkako je dolo do
trenda otvaranja bekih bankarskih filijala u Sarajevu.
Jevreji isto priaju lokalni jezik, meutim, njihov govor se ipak razlikuje po tome
to ljubomorno uvaju i koriste makar neke rijei koje su njihovi preci, protjerani iz
panije, donijeli ovamo.
Rado prepriavaju predanja iz svoje panske prolosti, koju oni spominju kao
vrijeme blagostanja. Njihov cilj danas je da u srednjoj i istonoj Evropi to vie
poveaju brojnost svojih zajednica. I u tome uspijevaju.
Meu njihovim starcima moete sresti mnoge patrijarhalne tipove, a meu
njihovim kekama mnoge rasneljepotice. Crveni fesi na njihovih glava, ukraen
dukatima, samo istie njihove drai. Njihove ene, meutim, ne nose ni priblino
lijepe kape, koje pokrivaju kosu irokim crvenim rubom, ispod kojih su takoer
vidljivi dukati koji na elo padaju.
Njihov glavni rabin je najvei autoritet u jevrejskoj zajednici. On, sa nekoliko
uglednih lanova zajednice, usmjerava poslove zajednice i upravlja njima. Rjeava ak
i sporove meu Jevrejima, tako da njihove parnice rijetko pred redovni sud dolaze.
Inae Jevreji mnogo paze da ne dou u sukob za zakonom. Rijetko budu optueni
za ubistva, krae ili kakvo drugo nasilje. Sami brinu o svojim siromasima, tako da
neete sresti prosjaka Jevreja.
Iako su njihove kole jo uvijek na niskom orijentalnom nivou, svi lanovi jevrejske
zajednice znaju pisati hebrejska slova i baratati brojevima.
Naputajui bezistan ugledasmo olovne kupole velikog turskog kupatila, koje
je utemeljio Gazi Husref-beg, pa pripada njegovom vakufu. Ono je mnogo istije
i ugodnije od evropskog kupatila koje se nalazi u ulici Franza Josefa. Beskonano
briljivo muslimansko osoblje kupatila toplo doekuje gosta, paljivo ga polijevajui
toplom, hladnom i sapuniranom vodom. Zatim ga isto tako briljivo sue i u ugodne
tkanine umotavaju, kako bi bio potpuno miran i oputen dok poslije uiva u kahvi i
cigari. Ovdje zaista moete doivjeti izvrstan uitak, iako svi koji ulaze u kupatilo nisu
ba besprijekorno isti. Oko podne mogue se okupati nasamo, uz prethodnu najavu.
Poslije prolazimo kroz usku i strmu ulicu koja vodi na jedan od okolnih obronaka.
Tu se prodaju zeleni, mesni i drugi prehrambeni proizvodi. Na sve strane visi zaklana
janjad, njihove oderane koe, lososi, rakovi, urke, meso divljai. Pored domaeg voa
i povra vidimo i ono koje nam je potpuno nepoznato. Ovdje pekar pee hljeb na
ulici. On takoer u velikim tepsijama pri beskrajno duge i kao konac tanke rezance
na ovijoj masnoi i medom ih preljeva to jelo je najvei ponos bosanske kuhinje.
Mirisi kuhinje i galama ispunjavaju ovu ulicu, jer svaki trgovac, s vremena na vrijeme,
nae za shodno da zagalami, reklamirajui svoju robu i povoljne cijene.
333

johann von asbth

Konano prolazimo pored Begove damije, gdje vlada sveana tiina, ak i ako
se skupila masa ljudi kako bi obavili molitvu, i stiemo na ariju. Cijela ova etvrt
sainjena je od drvenih duana, meu kojima se samo domai stanovnici mogu
snai. To je centar Sarajeva, etvrt radnji, ba kao i u Londonu, gdje se stanovnitvo
snabdijeva.
Stambene kue smjetene su izmeu bai i obronaka. Jer svaki Musliman makar
bio samo obuar eli biti gazda u svojoj kui koja je smjetena van gradske vreve i
buke koju stvaraju evropski automobili.
arija iskljuivo pripada muslimanskim trgovcima. Ako izuzmemo Karavan
saraj, gdje se smjeste oni koji su doli trgovati na pijacu, ovdje nema stanova.
Karavan saraj je, inae, veliki objekat, ograen napuknutim zidovima. U prizemlju je
veliko dvorite i tale, predviene za konje putnika, a na spratu male sobe, koje vie
podsjeaju na kabine, iji smjetaj ini lo i star komad ilima te bezbrojne stjenice.
ak i takve kakve jesu, kabine su predviene za gospodu. Siromani seljaci kampiraju
u dvoritu.
Baarija je sredite u pravom smislu te rijei. Ona je mjesto trgovine i berze, a
zamjenjuje ak i novine. U kafanama na ariji se bistrievropska politika. Stari
hadija Ahmed-aga, gledajui pronicljivo preko svojih naoala, objanjava (dodue
sasvim nepravilno) zainteresiran sluateljima, ta sad ini est kraljeva: bijeli car iz
Moskve, njemaki car u Beu, kralj Engleske, kralj Francuske, kralj panije i i napokon
neki najsiromaniji esti kralj, koji daleko, daleko na Zapadu cvokoe zatoen u
svojoj hladnoj tamnici. Prepriava dalje kako su svojevremeno delegacije ile sultanu
da od njega dobiju dozvolu da ubiju ruskog cara, koji je prestao plaati porez jer, kako
pripovijeda starac, ruski car i nije bio toliko vrijedan da se njime sultan bavi, ali da se
ruski car nije dao siliti da plaa porez, pa je izbio veliki rat.
Ahmed-aga dalje pria kako su sultana dugo vremena molili svi kraljevi da im da
Bosnu, ali da je sultan nije htio dati. Na kraju je, tvrdi on, povjerovao samo bekom
caru i predao mu Bosnu na jednoj konferenciji, vjerujui da je on izuzetan vladar, koji
moe izai na kraj sa Bosnom, gdje se raja uvijek bunila, ali i zato to Bosna i nije tako
vrijedna da se njome sultan bavi.
Pripovijedajui dalje o velikom ratu, on kae kako su se Rusi drznuli doi ak
pred kapije Istanbula, ali i da su morali kukaviki odatle pobjei da im zemlja ne bi
propala. Bilo kako bilo, ruski car nije platio porez, ali e ga platiti kad-tad, kad sultanu
ponestane strpljenja. A sultanu jo nije ponestalo strpljenja jer njegovi podrumi nisu
dovoljno veliki da u njih smjesti svo zlato koje posjeduje.
Ponovo se onda vraa na odluku sultana da bekom caru prepusti Bosnu. Prema
njegovim saznanjimasultan ju je donio duboko cijenei beku sposobnost u
zavoenju reda sposobnost koja je daleko vea od one koju imaju sultanovi veziri.

334

ivot i ivljenje u sarajevu

Sluateljstvo klimajui glavom sada razumijevada je otpor bekom caru bila velika
greka, nastala zbog crnogorksih lai...
arija je omiljena destinacija prosjaka. Njome krui i lokalni vidovnjak, koji
obilazi ljude i objanjava kako je okupacija Bosne bila neminovnost, koju je naredio
sami Allah. Nakon to prospe te svoje vizije, uzima po dvadesetak novia zarade od
slualaca.
Ipak, arija je prije svega mjesto vrijednog rada i truda. Roba se obrauje pred
oima javnosti, na ulici ili u duanima, koji su zatvoreni petkom, sveanim danom za
muslimane, subotom iz potovanja prema idovima i nedjeljom iz potovanja prema
kranima. E ako tri dana odmaraju, ona etiri rade vrijedno od ujutru do kasno
naveer da sve to nadoknade.
Cehovska organizacija jo uvijek se nije slomila pred austro-ugarskim sistemom
i, kako stvari stoje, uskoro i nee. Na svoj umjetniki proizvod ponosni zanatlija,
koji radi jo uvijek po istom principu kao i generacije prije njega, odbija svaki savjet
koji ne dolazi od majstoraceha. On misli da je ovakvo stanje, kakvo je trenutno,
potpuno uredu. Meu Muslimanima potpuno preovladava konzervativno shvatanje
koje e u ivotu jo dugo odrati cehovsku organizaciju. Njima nije ni na kraj pameti
da bi se ovdje mogla organizirati nekakva industrija na slobodnoj bazi.
Kao i sve ostalo ovdje, i cehovi su doli od Arapa (ak i njemaka rije cehdolazi
iz arapske rijei sinf ), iju su religiju i obiaje Turci donijeli na ove prostore. Na
vrhu svakog bosanskog ceha (esnafa), uz najstarijeg zanatliju - pira, stoji ejh, glavni
za tu vrstu ceha. Iza njega slijedi nakib, glavni nadglednik, potom kjajah, nii
nadglednik, pa majstor aga, zatim stare zanatlije jigit bailerii zanatlije aui.
Jednako kao i Evropi, svaki zanat ima svog svetog zatitnika. Adem (Adam) je
bio prvi ratar, Enoh prvi kroja i pisac, Nuh (Noa) prvi tesar, Ibrahim (Abraham),
graditelj Kabe, prvi zidar, Ismail ( Jemael) prvi lovac, Ishak (Isak) prvi pastir, Jakub
( Jakob) prvi dervi, Jusuf ( Josip), koji je u tmini egipatskog zatvora izumio pjeani
sat da bi mogao odrediti vrijeme molitve prvi sahadija, Davud (David) izraivao
je pancirske koulje, Sulejman (Solomon) koare, Jeremija je bio lijenik, Samuel
vra, Junus ( Jonas) ribar, Isaa (Isus) putnik, a Muhamed trgovac. Zatitnik slastiraa
je Omar Halvadi, koji je prvi napravio slasticu od meda i badema halvu. Halva
je i danas, pod imenom halavikacijenjena i poznata irom gradova june austrougarske. Omar ben Omran Berberi, poslanikov sljedbenik, prvi je ispekao zemidei
sulaijane, pretee dananjih kifla i kolaa. Hiob je zatitnih tkalaca svile, jer je
prva svila nastala od crva koji su mu tijelo izgrizli. Osnivanje ceha (esnafa) najvie
se oslanja na Muhamedovu praksu, koji je nosio jedan ogrta od zelene svile, poklon
anela Dibrila (Gabrijela). Ogrta je kasnije postao poslanikova zastava. U ariji
su zanati smjeteni u zasebne ulice.

335

johann von asbth

Najznaajniji i najugledniji zanat je kazandijski. Iz njihovih ruku izlazi sue,

predmeti za svakodnevnu kunu upotrebu, koji su prava umjetnika djela i mogu
zadovoljiti i najplemenitiji ukus. upovi, kutije, zdjele, posude za dimljenje, olje
za kahvu i dezve prava su remek-djela. Ovim najee kositrenim predmetima,
koji meutim mogu biti posrebreni, pozlaeni ili izraeni u prirodnoj boji bakra,
kite se i najbogatije sobe. Bizantijski, odnosno venecijanski utjecaj primjeujemo
kod filigrana, zanatlija koji izrauju predmete od srebra. Na vrhu te vrste cehovske
proizvodnje stoji grad Foa. Meutim, moramo spomenuti i Livno, gdje se izrauju
prelijepi i specifini predmeti od crnog drveta, protkanog srebrom. Ovaj rad je veoma
cijenjen i naziva se livanjski rad. I u Sarajevu postoje majstori tog zanata.
Blisko vezan sa ovim je zanat oruja i noeva. Ovaj zanat je nakon dolaska AustroUgarske doivio veliki pad, jer se oruje prestalo nositi. Ipak je preivio, pa se na
ariji i u drugim trgovinama orijentalnom robom jo uvijek mogu kupiti umjetniki
predmeti poput velikog oruja, noeva, pitolja, puki i tekih sjeiva maeva i sablji.
Drke sjeiva i kundaci puaka i pitolja uglavnom su prelijepe filigranske izrade. Na
sjeivima i puanim cijevima ugravirani su inicijali proizvoaa, a nerijetko su tu
smjeteni nizovi kaligrafskih slova koja tvore cijele arapske izreke te pozlaeni ili
posrebreni ornamenti.
Veoma znaajne zanatlije su Makedonci i Vlasi, tzv. Cincari, koji igraju veliku ulogu
u trgovini i industriji evropskog istoka. Njihovi predstavnici, pripadnici bogatih i
uglednih familija, zastupljeni su na visokim pozicijama u Beu, Dubrovniku i irom
Monarhije. Ovi graevinski majstori i umjetniki stolari poput pjeadije partaju
cijelim Balkanskim poluotokom. Raskono izraeni drveni plafoni u kuama
uglednih begova djela su njihovih ruku.
Noevi i makaze od izvanrednog elika izrauju se u mnogim duanima na ariji.
Ovi predmeti, iako predvieni za svakodnevnu upotrebu, ipak nisu neukraeni. Njih
krase razliite gravure na otricama, kao i razliite boje. Ovdje se izrauju duge i
uske makaze, izmeu ijih hvatnih prstenova je postavljen feder. Ovako se one
uobiajeno izrauju na Orijentu. Zanimljivo, slinu izradu moemo sresti i u dalekoj
Norvekoj.
Izvanredni oblici i boje glinenih predmeta i posuda uvrtavaju i grnarstvo u
grupu vrijednih umjetnikih zanata.
Umijee veza prisutno je na haljinama, mahramama i konoj galanteriji.
Radionice krojaa i obuara zauzimaju dvije-tri ulice. Oni nisu samo vjeti s
rukama, nego i sa nogama. Moete vidjeti krojae kako nogama peglaju i obuare
kojima veliki noni prst slui kako bi drali konac zategnutim.
Potkovice se izrauju samo u jednoj ulici. Njihov proizvod je okrugla potkovica
sa rupom u sredini, kakve se obiavaju izraivati na Orijentu.
336

ivot i ivljenje u sarajevu

Bravari izrauju dojmljive ornametizirane brave za kapije, vrata, kutije i one lijepe
izrezbarene kovege koje se u Konjicu prave.
Krznara ima mnogo. Voli Bosanac u vrijeme dugih i hladnih zima, kao i u doba
kia, obui krzno i kaftan. Ovdje su potrebe za krznom toliko velike da se procjenjuje
da se, u te svrhe, godinje ubije 50-60 hiljada ivotinja.
Svi ovi zanati organizirani su u cehove i obavljaju ih skoro iskljuivo muslimani.
Proizvodnja ilima i tekstila openito u domenu je kune radinosti i predstavlja
zimsku zanimaciju ovdanjim enama. Zbog toga se ilimi rijetko mogu pronai na
ariji ili u nekim skladitima oni se moraju naruiti. Osobito lijepi primjerci ove
umjetnosti, takvi da se mogu sa rumunskim mjeriti, izrauju se u Zenici i Petrovcu.
Cijena se kree 4-8 guldena po kilogramu, jer se oni na kilogram prodaju.
U ariju pripada i domaa apoteka. Slino je vjerovatno i kod nas izgledala,
ali u srednjem vijeku. Sasvim ozbiljan panski Jevrej duge brade sjedi meu svojim
kutijicama. On tvrdi da je protiv svake bolesti lijek-trava narasla. On lino propisuje
trave. Veliku ulogu u ljekovitom praku igra tzv. mumija. Jest da je skupa, ali pomae
kod mnogih bolesti. Ko ima para kupi karneol, crveni poludragi kamen donesen iz
Indije, koji titi imaoca od svih konih bolesti. Ovdje moete kupiti i mnoge druge
hamajlije, meu kojima su najpopularnije one koje tite od uroka (loeg pogleda).
One izgledaju kao da su pobjegleiz davnih vremena vladavine Bizantije: kande
ptica, rogovi jelenaka, preparirane ivotinje itd.
Praznovjerje je opeprisutno u svim slojevima i u svim konfesijama. Krani,
na primjer, kupuju magini i moini prstensa citatima iz Kurana, kao i prstenje
na kojima su ugravirani mistini jevrejski znaci. S druge strane i Muslimani vole
nabavljati papirie sa citatima iz Svete knjige, koje monasi donose iz Zagreba, te
prodaju ili poklanjaju.
Ko se u to razumije, i sam sebi moe sainiti magini zapis. ak je i narodna pjesma
zabiljeila arobne utjecaje etiri magina zapisa, koja je napisao odbijeni ljubavnik:
Ljubavna magija
Gle! On napisa etiri magina zapisa!
Jedan zapis u vatru baci:
Nemoj ti zapisu gorjeti! Ne ti listiu!
Neka gori pamet Ivanove sestre!
Drugi zapis vodi dade:
Vodo, ne otimaj zapis, listi!
Otmi pamet Ivanove sestre!
337

johann von asbth

Trei zapis u vjetar baci:

Ne, vjetre! Ne uzimaj pismo, listi ovaj!
Uzmi pamet Ivanove sestre!
etvrti zapis pod svoj jastuk stavi:
Nemoj ti, zapisu, ovdje leati! Ne ti listiu!
Neka lei Ivanova sestra!
Navodno je jo iste noi njemu na vrata zakucala Ivanova sestra i molila ga da ue.
Takvoj magiji, koju dakako i djevojka moe koristiti, nemogue je odoljeti, vjeruju
Sarajlije.
Veoma su omiljene i bakrene zdjele u kojima se nalaze olovne ploice sa ispisanim
citatima (ajetima) iz Kurana. Kada se ove ploice stave u vodu koja se pije, vjeruje
se da svaka od njih ima razliito djelovanje. Sve nabrojane drangulije se prodaju na
ariji. Ovom robom trguju i Arapi koji tvrde da dolaze iz Meke. Oni tvrde da su u
grupama proputovali cijeli muslimanski svijet.
Meu njima su i tzv. bedeli, koji za novac Meku hodoaste umjesto onih kojima
godine ili zdravlje ne dozvoljavaju da to sami obave.
U posljednje vrijeme mogu se uti obeshrabrujue vijesti da su zanatlije osiromaile.
Svaka brza promjena u drutvu nosi svoje rtve. Samostalne zanatlije, koje jo rade
po starim tehnologijama, ale se da teko mogu konkurirati razvijenim evropskim
zanatima i strukama. Srednji stale Sarajlija stoga se najradije okree maloj trgovini,
zanimanju koje ne zahtijeva ulaganje velikog kapitala, puno rada i sekiracije. Meutim,
takav sistem proglaen je neodrivim u sudaru sa evropskom konkurencijom.
Zanatlije su bile potpuno u pravu to su svoj pojedinani runi rad smatrali
vrjednijim od onog to dolazi sa industrijskog Zapada i to su traili posebne beneficije
i zatitu, kako bi mogli prebroditi krizu i kako se njihova djelatnost ne bi ugasila.
Meutim, bez obzira na sve, uskoro je dolo do zauujueg preokreta. Trgovaki
promet poeo je da doivljava veliki zamah, a otvorile su se mnogobrojne nove
mogunosti za zaradu. S jedne strane patili su veliki gradovi, poput Sarajeva ili Banje
Luke, a s druge strane dolo je do ekspanzije u nekim drugim sredinama, u kojima
ranije uope nije postojao trgovaki ivot: Derventa, Doboj, Tuzla, Biha, Rogatica,
Foa, ajnie...
Novonastaloj situaciji, koju obiljeava izgradnja saobraanica i komunikacija,
odlino su se prilagodili trgovci pravoslavci, koji u svojim rukama dre trgovinu i
izvoz poljoprivrednih proizvoda.
Muslimani se postepeno preorijentiraju na vojnu opremu. Na tom se polju
dokazuju kao izuzetno sposobni i pouzdani i stvaraju nove i velike radnje.
338

ivot i ivljenje u sarajevu

Pojedini Muslimani, poput Ahmed-bega eria iz Novog, potomka Mujage eria,

kapetana Donjeg Vakufa, koji je 1717. godine kod Novog pobijedio grofa Drakovia,
dokazuju se kao uspjeni graevinski poduzetnici i graditelji eljeznikih pruga.
ale se ipak na visoke tarife za potanske i eljeznike usluge, prigovarajui
da su mnogo vie nego u drugim dijelovima Monarhije. Uprkos tome, domai
poduzetnici su u daleko boljem poloaju od stranaca. To je evidentno kada se uzme
u obzir preokret koji je nastao u sferi uvoza. Kao ilustracija mogu posluiti izvjetaji
Engleskog konzulata iz 1886. godine, u kojima se navodi da Engleska ovdje godinje
gubi preko pet miliona guldena, jer se uvoz njihovih tkanina i bakra skoro potpuno
ugasio, te da je jedino vrijedan spomena godinji uvoz kositra u vrijednosti od stotinu
hiljada guldena.
Francuska takoer nije krila svoje gubitke uzrokovane razvojem domaeg
poduzetnitva, pa navodi gubitak od preko dva miliona guldena. Po njihovim
izvjetajima najgore su prole francuske tvornice svile i eera.
Takoer, skoro je potpuno prestao uvoz belgijskog stakla kroz Austriju, koje se
ranije ovdje uvozilo u koliinama vrijednim trideset hiljada guldena.
Najvie se robe isporuuje iz austrijskih manufaktura, kojima jedino moe
konkurirati vicarska roba i to zbog svojih niskih cijena.
Najznaajniji artikli koji se uvoze iz Austrije u Bosnu su: brano (50.000 guldena),
vina (600.000 guldena), alkohol i rakija (600.000 guldena), pivo (600.000 guldena),
slanina (100.000 guldena), koa (150.000 guldena) i med (50.000 guldena).
Ova roba daje se bosanskim trgovcima uz odgodu plaanja sa kamatom.
Kada se proe zavojitim ulicama arije, pa onda jo manjim i krivudavijum,
stigne se na most koji vodi na drugu stranu Miljacke - u slubenu etvrt.
Tu se, pored niza spokojnih kua, nalazi Vijenica, u kojoj nas u dugom crnom
ogrtau i bijelom turbanu doekuje Mula Mustafa-beg Fadilpai. Iz njega zrai trostruki
autoritet: roenog aristokrate, vjerskog dostojanstvenika i gradonaelnika Sarajeva.
Uprkos njegovoj bijeloj bradi dojmio nam se kao izuzetno snaan ovjek. Zaudilo
nas je kad smo saznali da ovaj stari ovjek ima brata od svega est godina.
Njegov otac, Fadil-paa, bio je privatnik, moniji u ovom kraju od samog vezira.
Svoju je mo, neposredno prije okupacije, podijelio sa svojim sinom.
Uz njega, gradonaelnika, stoluje i jedan dravni izaslanik. Meutim, upravljanje
gradom od strane gradonaelnika svelo se vie reprezentativnu nego stvarnu
nadlenost.
U skladu sa odlukom donesenom 10. decembra 1883. godine, prvi izbori odrani
su u martu 1884. godina. Na njima je, u etiri opine, od 1106 registriranih biraa,
glasalo njih 839. Premda su pojedinci pobijali rezultat, vlast je formirana i to na

339

johann von asbth

nain da su funkcije podijeljene izmeu izaslanika koji su predstavljali Monarhiju i

lokalnih pojedinaca koji su bili izabrani kao ljudi od povjerenja graana.
Izvrni organi muhtari bili su rasporeeni po opinama. Dravni izaslanik
imao je funkciju kontrolora vrenja vlasti. Gradonaelnik i dogradonaelnik stupili
su na funkciju imenovanjem. Treina od ukupno 24 predstavnika u gradskom
poglavarstvu se imenovala, dok su dvije treine birani. Pritom se vodilo rauna o
ravnomjernoj konfesionalnoj zastupljenosti (12 muslimana, est pravoslavaca, tri
katolika i tri jevreja).
Sljedei izbori predvieni su za tri godine. Birako tijelo ine svi bosanski i austrougarski podanici (koji su odreeno vrijeme nastanjeni u Sarajevu) i koji na ime svojih
nekretninama plaaju porez u iznosu od dva ili vie guldena, ili 24 i vie guldena na
osnovu zarade od krmarenja. Inteligencija ima birako pravo bez obiza na porez.
Pripadnici jedne konfesije ne biraju samo predstavnike iz svojih redova, nego svaki
pojedinani bira moe glasati za sve kandidate. Onaj ko dobije najvie glasova,
postaje gradonaelnik. Fadilpai je dobio 719 glasova.
Ovakav sistem uvoenja predstavnike vlasti ima tendenciju da se rairi i u
drugim sredinama tim prije to je slian metod uspio i u oblasti pravosua. Naime,
ustanovljeni su besplatni javni sudovi, koji obilaze okruge i rjeavaju parnice ija je
vrijednost manja od 50 guldena. U veini sluajeva ovi sudovi uspijevaju ishoditi
miroljubiva i sporazumna rjeenje. Na ovaj nain je zapoela emancipacija naroda u
smislu jaanja svijesti o tome da svoje poslove moraju formalizirati.
U ovoj gradskoj etvrti centralno mjesto zauzima Careva damija. Blizu nje je
ve spomenuti Konak. Iako je napravljen od gline i drveta, on je zaista impresivno
zdanje. U Konaku stoluje baron Appel, visoki dravni namjesnik, koji je ujedno i
zapovjednik konjike divizije. Baron Nikoli, njegov pandan kada je civilna vlast
u pitanju, smjestio se na obronku iznad Konaka, majstorski organizirajui slubu
u nekoliko prelijepih kua orijentalne gradnje. Nikoli neposredno vodi civlinu
upravu, koju ine tri odjeljenja: politiko-administrativno odjeljenje, zatim pravno
odjeljenje, u ijem se okrilju nalazi i kodifikacija propisa, koja je ovdje u ekspanziji
i finansijsko odjeljenje. Ova odjeljenja bit e smjetena u spomenutim kuama
oko Konaka sve dok glavna zgrada vlade, gdje e se vlast prostorno objediniti, ne
bude gotova. Ovdje dominiraju razliite uniforme: husarske uniforme, uniforme
dravnih slubenika i lijepe nonje bosanske vojske, koje karakteriziraju svjetlo
plavi okovratnici te do koljena iroke, a na listovima uske hlae, na kojima se klati
oruje. Fes je obavezan. On im omoguava da svoje molitve mogu propisno obaviti
s obzirom na to da je krojen tako da sprijei dodir ela i prostirke kada musliman
prilikom molitve pada niice.

340

ivot i ivljenje u sarajevu

Likovi u tim nonjama doimaju se opasno i prijetee, ak i kada, potpuno

oputeni, dvojica po dvojica etaju isprepletenih malih prstiju, to je ovdje znak
velikog prijateljstva.
Godine 1882. ustanovljene su prve etiri regimente; u Sarajevu, Mostaru, Banjoj
Luci i Tuzli. Naredne 1883. godine formirane su jo etiri.2
Uvoenje vojne obaveze nije ovdje doekano sa dobrodolicom. Naprotiv, bilo
je mnogo pokuaja izbjegavanja sluenja vojne obaveze, to je znalo rezultirati
naruavanjem javnog reda i mira.
Poslije su oficiri Bosanci vrili razliite pritiske na regrute, koristei obilato
injenicu da isti jezik govore, i stanje se malo po malo stabiliziralo. U procesu
smirivanja stanja otputene su mnoge starjeine i instruktori, koji nisu adekvatno
odgovorili izazovima zadatka. Poslije su ovi regruti, povezani zajednikom zastavom,
bacili ustranu svoju uroenu tvrdoglavost i ostvarili zadivljujue vrsto prijateljstvo
i saradnju. Danas se moe rei da su problemi potpuno prevazieni. Uostalom takav
slijed dogaaja bio je prirodan jer Bosanac je roen za rat, voli vojsku, naviknut na
nedae lahko podnosi i savladava tekoe, a njegov ozbiljni i odgovorni karakter
dobro funkcionira unutar vojne discipline.
Nakon to je zavrio proces kroenja ovih usijanih glava, oni su se pokazali
izuzetno pouzdanim i revnosnim, bez obzira jesu li bili rasporeeni na nonu
strau, kao instruktori ili na utvrdu. Uvijek su se pokazali dostojnim ukazanog
povjerenja. Vojna sluba iz godine u godinu postaje sve popularnije zanimanje, za
koje se odluuje sve vie regruta, nerijetko dobrovoljaca. Ta oblast nije vie samo
vojnog, nego i kulturnog i polikog znaaja. Pojednici koji su se uspeli do oficirskih
epoleta slue na ponos itavoj svojoj familiji i okolini. Udaljavajui se od ovog
sredita slubenog i vojnog ivota kroz dugu i naoitu ulicu Terezije, pribliavamo se
kraju grada. Tu nas doekuju zelene povrine, ureene po evropskom ukusu, koje se
postepeno uobliavaju u javne parkove i bivaju svjedoci nestajanja starih i popularnih
kafana. Pod kronjama drvea jo uvijek se nalaze klupe, na kojima ljudi satima sjede,
vrebajui pogledom prolaznike.
Sve ee moemo sresti neobine pojave. Evo nas u neposrednom komiluku
ciganskog predgraa. Muslimanske ene izazovnih pogleda, koje vie ne nose veo
kako je to bilo za vrijeme Turaka, promiu pored nas u ovom kratkom periodu
arobnog sumraka i nestaju u noi. Ve odavno ovdje ne postoji moralna policija
koja nadzire jesu li ene koje se kreu ulicom propisno odjevene.
Na prvi boravak u Sarajevu pao je u vrijeme Ramazana. U ovo vrijeme bosanski
glavni grad je najzanimljiviji, ba kao to su italijanski gradovi najzanimljiviji za
2

Autor pogreno navodi podatak da su formirane regimente. Rije je o etama iz kojih e se 1894.
formirati regimente sa 3 a od 1897. sa po 4 bataljona
341

johann von asbth

vrijeme karnevala. Iako je Ramazan vrijeme muslimanskog posta, to vrijeme moemo

opisati i kao neku vrstu muslimanskog karnevala.
Ba kao to na zabavi sklon svijet spava preko dana kako bi skupio snagu za
noni provod, tako i Muslimani nastoje prespavati post, kako bi se po noi mogli
predati uicima. Meutim nisu rijetki oni koji to sebi ne mogu priutiti, jer moraju
teko raditi i preko dana, dok poste. Ipak, i oni se provode u nonim satima onoliko
koliko im njihove prilike doputaju. Sve dok sunce za brda ne zae oni moraju vriti
redovne poljoprivredne radove, raditi u radionicama i prodavnicima... Iznenaeni
smo njihovim jakim karakterom i odlunou da se, bez izuzetka, pokore zahtjevima
koje Ramazan postavlja. Oni tako, gladni i edni, obavljaju i najtee poslove u vrlo
tekim uvjetima.
U svim muslimanskim sredinama nepotovanje Ramazana rezulitira skoro
bojkotom onoga ko, protestirajui protiv Boijih zahtjeva odbija da posti. Takvi
uivaju manje ugleda nego i najgori nevjernici. Muslimanske etvrti su preko dana
skoro mrtve. Ako ga posao ne goni vani, posta ostaje u kui i u miru doekuje kraj
posta. Po ulicama se vuku samo rijetke izmorene prilike. Meutim trgovako i zanatsko
sredite arija, uspijeva i u ovom periodu odrati ivahnost. Ipak, i ovdje se moe
vidjeti umor Muslimana koji, iako sneni, ne zanemaruju poslove. Od praskozorja do
sumraka zabranjeno je jesti, piti, mirise mirisati, puiti i ene ljubiti. Strogi vjernik
ne guta ak ni svoju pljuvaku. On s razlogom biva revoltiran kada nevjernik proe
pored njega puei, jer bi se dim mogao nosa dotai. Stoga uope nije preporuljivo
ii arijom i putiti, jer ete se izloiti u najmanju ruku ljutitim pogledima. Kako
se sunce pribliava zapadu, svi, drei cigare u rukama, oekuju topovski pucanj koji
e oznaiti da je post zavren. Po muslimanskom ramazanskom raunanju vremena,
zalazak sunca je 12 sati, a izlazak 24 sata. Ako je depni sat neprilagoen promjenama
pozicije sunca, onda je to greka sahadije. Prvo to muslimani urade kad prestane
post jest da povuku dim cigare, potom popiju au vode, a onda ure da jedu. Obino
se organiziraju vei iftari za prijatelje. Hilmi-efendija, muftija, pozvao nas je na jedan
takav objed. Ovdje se oekuje dolazak u tano precizirano vrijeme, kako postai ne bi
ekali. im topovi puknu, postai se ponude osvjeavajuim napicima. U susjednoj
sobi poredane su kantice sa vodom, jer Muslimani, isto kao i Englezi, prije jela peru
ruke, s obzirom na to da e rukama uzimati hranu iz zajednikih zdjela. Gosti se
poredaju oko dva stola. Ovo i nisu stolovi na kakve smo mi navikli; okrugle limene
ploe, postavljene dosta nisko, promjera metar do metar i po. A gostiju je ovdje puno,
sve sama elita sarajevskih muslimana. Posebno su interesantne dvije ovdje prisutne
linosti: Sunullah-efendija Sokolovi i Ali-paa engi. Prvi je pogrbljeni starac,
ponosnog profila i s pogledom orla, koji je prije okupacije, zajedno sa Fadil-paom,
a kasnije i sa njegovim sinom, danas gradonaelnikom, vrio najznaajnije funkcije.
Za razliku od njega, Ali-paa engi nikada nije obnaao tako znaajne funkcije, ali
342

ivot i ivljenje u sarajevu

je zato, u svojoj osebujnoj narodnoj nonji i u naponu mladalake snage, jedna od

najnaoitijih mukih pojava. Ugled u drutvu postigao je na raun svoga oca, uvenog
Smail-age engia, o kome kazuje i poznata junoslavenska narodna pjesma. Smailaga je nosio najugledniju titulu koja se mogla dobiti u Turskoj carevinu titulu
Begler-bega Rumelije. Nju je mogao dobiti samo zasluni zapovjednik svih turskih
vojnih formacija u Evropi. Ova titula jo vie dobija na svom znaaju kada se analizira
njeno znaenje. Rumeli bi se, naime, moglo posmatrati kao pandan onome to je u
Bizantiji, Istonom rimskom carstvu, bila titula knez svih kneeva. Mjesto ivljenja
ovog velikaa je veliki i raskoni dvorac na Ilidi, pokraj Sarajeva, poznat po bogatom
haremu ena i mnogobrojnim slugama. Ono to se deava iza zidina dvorca, ostaje
pod zatitom privatnosti, ali zato je njegova pojava u javnosti toliko pompezna, da
ve sam dolazak na neki skup ini taj skup daleko viim i uglednijim.
Zadatak da mu pribavi politiki znaaj beg je engi povjerio jednom utjecajnom
derviu, koji obitava u njegovom dvorcu.
Na stolu su postavlje limene olje, male kifle i kaike srednjovjekovnog oblika za
svakog gosta. Bogato vezeni pekir nadomjeta utisak koji je na nas ostavio ovako
oskudan escajg. On slui da se poslije pranja ruke posue. Na stolu su servirane male
zdjele koje sadre masline, kolae, sir i jo mnogo toga. Svako se iz tih zdjela, prema
vlastitoj volji i ukusu, moe prstima posluiti. Glavna jela posluuju se u velikim zdjelama
na sredini stola. Zdjele nose sluge po naredbi rukovodioca ovog rituala. Smjena glavnih
jela na stolu ide veoma brzo, pa se, za samo pola sata, na stolu izreda 12 jela, ime se
zavrava objed. Mi krani se u takvom ambijentu malo sporije snalazimo.
Mlaa rodbina i djeca glave kue stoje na vratima i paze da nekom gostu sluajno
ta ne zafali.
Kada je jedan od nas zbog nespretnosti oprio prste, nastojei otkinuti komad
vrelog mesa, jedan od tih malih straara nam je pritrao, otkinuo komad lijepog
i mehkog mesa i stavio pred njega. Da je trebalo i u usta bi mu zalogaj stavio. Na
ovakvu uslugu spreman je i svaki komija koji sjedi do nas.
Da se ne bi naruila tiina dok se jede, ak i sluge okolo hodaju bosi. Viljuke,
noevi i ae ne zveckaju, jer ih ni nema na stolovima. Po starim obiajima na Orijentu
niko nita ne pije dok se jede.
Evo ta je sve bilo na meniju: orba arija (supa sa tjesteninom), slatko, masline,
ruice, vinje, alame, narande, janjetina (itavo peeno janje), punjena riom i
zainima, burek, jalan dolma (specifino punjeni kupus), ekmek-kadaif (tjestenina
sa pavlakom), borovnice, sel-kadaif (tjestenina sa medom), sutlija, sarma, sa-kabagi
(dinja kuhana s lukom), pilav i kiselo mlijeko.
Jelo se prihvata samo desnom rukom, jer je lijeva ruka predviena za druge stvari.
Muslimanski nazori o istoi su vrlo strogi. Tu i tamo ujemo sporadino podrigivanje,
koje se ovdje razumijeva kao kompliment domainu i njegovim kuharima.
343

johann von asbth

Poslije jela ponovo se peru ruke. Sada sa sapunom. Peru se i usta. Uz gorku kahvu i
cigaru, zametne se smijeh i razgovor, to je bilo toliko prijatno da smo izgubili pojam
o vremenu.
Uprkos svom visokom vjerskom poloaju, na domain je jedno vedro i nasmijano
bie, uvijek spreman da i nas nasmije nekom alom ili doskoicom.
Sada je ispriao kako muku mui sa svoje dvije ene. Naime, jednu od njih uvijek
mora ostaviti u svom ljetnjikovcu na selu. Jer kad su zajedno, uvijek hoe da dobiju
upravo ono to druga ima. Goste poslije pjesmom razveseljavaju i tamburai. Posebno
nam se dojmila jedna pjesma koju su izveli svira na lutnji i bubnjar. Radi se o pjesmi
na turskom, koja virtuozno zavrava nekim ratobornim, vojnikim akordima.
Nakon jela poinju posjete, koje nisu tako este u drugim mjesecima. Musliman
veer najvie voli provesti u miru i tiini, okruen svojom porodicom. Uz Ramazan
mukarci i ene u grupama odlaze u meusobne posjete. Pred svakom grupom
koraa po jedan sluga, koji im osvjetljava put svjetiljkom iji je obod napravljen od
arenog papira. Grad nudi pravu svearsku sliku, kojoj doprinose kandilji koji svijetle
na visokim munarama, kao i pokrivene ene koje lakim korakom prolaze ulicama.
Kod imunijih ljudi enske su odaje potpuno odvojene od ostalih prostorija. Te
odaje imaju i svoju bau i dvorite.
Sluge doekuju goste ve pred kapijom. U hodniku goste prihvataju sinovi i mlaa
braa domaina. Slijede bezbrojni pozdravi, prilikom kojih dodiruju prsa, usne i ela.
Uvijek se prvi pozdravi najugledniji, a pozdravljeni pouri da uzvrati pozdrav.
Lijevi oak, koji je kao po pravilu najljepe namjeten, uvijek je namijenjen za
gosta. Lijevo od gostiju sjedi domain, a nadalje sjedaju ostali, shodno svom rangu
ugleda u drutvu.
U takvim prilikama esto doe do veeg praznog prostora izmeu ljudi koji sjede.
To se onaj nieg ugleda odmakne, potujui vii ugled onog ko sjedi do njega. Tada
uvijek onaj ugledniji mahne rukom i da mu znak da se primakne.
Kod vrata stoje roaci i sluge, vrebajui paljivo da nekom gostu ne zafali cigara,
ibuk, kafa, kola ili sok od borovnice, odnosno limunada. Konverzacija je svearska
i oputena. Ona poinje tako to se domain poinje raspitivati o stanju gostiju.
U pauzama utnje gosti uivaju uz kahvu, kola, sok ili cigaru pored otvorenog
prozora, uivajui u pogledu. Gosti dolaze i odlaze, mjenjaju se mjesta i razmjenjuju
pozdravi.
Iz bai na obroncima, po gradu se razlijee umilna, sjetna i monotona pjesma.
Na taj nain djevojke privlae panju mladia, uprkos zatvorenom haremu i velu.
Ljudi neumorno hvale tu pjesmu, a zaarani mladii slijede te zvuke, priunjaju
se ogradama bai i to su poeci koji se kasnije kruniu svadbom. Mladi obino
poznaje djevojku jo iz perioda kada je bila dijete, dakle kada njeno lice nije bilo
344

ivot i ivljenje u sarajevu

velom pokriveno. Ako uspije kroz ogradu dohvatiti njenu ruku i ako su roditelji
saglasni, njihovoj zajednikoj srei vie nita ne stoji na putu. Meutim, mladi nee
uspjeti dohvatiti djevojinu ruku ako se opreznoj majci te djevojke mladi ne svia.
Postoje, meutim, i nepristojni mladii koji tu igru igraju sa vie djevojaka. Ali, to
ne moe ostati skriveno, pa na takve momke majke upozore svoje keri. O takvom
jednom mladiu govori i ova pjesma:
Urokljive plave oi
Izai van hanumo, moja duo!
Pogledaj me, hanumo, svojim crnim oima!
Zvae on tako dok zmija-hanuma dopusti!
Prostrijeli ga potom, svojim plavim oima
Kada vidje Mujo, da su joj oi plave,
on povika: Hanumo, slobodna si, o hanumo!
Nemoj mene ekati eljno
Hanuma njemu ovako odgovara:
Idi, idi, Mujo, sad te krije iblje zeleno,
za dva dana, prekrit e te trava.
Pokriva te sada svilena koulja,
za dan dva pokrit e te bijelo platno.
Na glavi danas vrijedan ti je eir,
Za dva dana bit e bijeli zavoj.
Kako hanuma ree, tako snae Muju.
Umrije mladi Mujo, jadna majko.
Kada zaljubljeni par nabasa na protivljenje roditelja, problem se najee rjeava
otmicom djevojke. Ako otmica uspije, prije ili poslije roditelji daju svoje odobrenje.
Kod imunijih i uglednijih familija procedura je drukija. Brakovi se utanae
sukladno interesima, pa nerijetko mladi tek poslije zakljuenja braka prvi put
vidi svoju suprugu. Na ovaj nain eventualno prevareni mladoenja moe problem
kompenzirati kroz vieenstvo ili razvod, bez tete po sebe. Iako je oboje dozvoljeno,
kod Muslimana ete rijetko sresti i vieenstvo i razvod.
Nakon to provodadije obave svoj dio posla, nahvalivi vrline i imetak budueg
mladoenje, momak odlazi u posjetu kod djevojinih roditelja. Ona tom prilikom
posluuje kolae i sokove bez vela, kako bi je mladi osmotrio. Tom prilikom ona
se dobro uredi. Rei emo da enska muslimanska moda ini enu izazovnijom od
evropske mode.
345

johann von asbth

Nekoliko dana poslije mladi poalje burmu sa ugraviranim njegovim imenom.

Slavlje svadbe odrava se kod mladoenje i zna se protegnuti i do osam dana. Napokon
se mlada, u sveanoj haljini, praena pucnjevima, uvodi u mladoenjinu kuu. Prije
nego to ostanu sami, mlada, obuena po ukusu mladoenja, u drutvu familije i
prijateljica, sputa elo jo jednom na pod kako bi se pomolila. Jedno po jedno izlaze
iz sobe, pa mladoenja ulazi u sobu tek nakon to je mlada koja se moli ostala sama.
Bosanska ena, bez obzira kojoj konfesiji pripada, je pristojna i vjerna. Blud je
ovdje rijetkost. Posebo je pristojna i vjerna ena Muslimanka. O tome pie i jedna
evropska novinarka u sarajevskim novinama, koja se s njima esto sretala i tako
dobila mogunost da se u to uvjeri. Novinarka ne moe nai adekvatne rijei kojima
bi pohvalila skladnost muslimanskog branog ivota. Ona nije miljenja da je udata
Muslimanka tek poniena sluga, kako se misli u Evropi. Naprotiv, smatra da klju
sree lei u injenici da se svaka Muslimanka udala za onog koji joj se dopao i kojeg
je sama izabrala da mu bude uzorna supruga i majka njegovoj djeci. Zato je ovdje
nevjera neto toliko rijetko da postaje nevjerovatno. Ukoliko se ipak desi, nevjera
stvori veliku uzbunu u ivotima obje familije i potpuno poremeti njihov mirni ivot,
koji provode u potovanju obiaja.
Porodica nevjerne ene biva toliko povrijeena, da je se zauvijek odrekne. U
takvim sluajevima nema poputanja i zaborava, kako je to u Evropi.
Ovdje je ena vjerna supruga, portvovana majka, tedljiva domaica. Ono to
stranac na njoj ne moe hvaliti, hvali njen mu. Bosanka nita drugo ne vidi osim
mua, kue i djece. Pred ovim nerijetko uzdahne evropski suprug, kada je uporedi sa
svojom emancipiranom enom, nemalih zahtjeva, koja mu ometa mir troei itava
bogatstva.
U Bosni nije bilo prostitutki sve dok Evropa nije kroila na ovo tlo. Ta pojava bila
je Orijentu potpuno nepoznata.
Iako Bosanka nije kolovana kao naa ena, ona se moe podiiti zdravim duhom,
koji se razvija pod budnim okom roditelja.
Ako ih poredimo sa naim enama, primijetit emo da se Bosanke tee umaraju i
klonu duhom, te da su njihovi runi radovi i vezovi neuporedivo bolji od onih koje
proizvode nae ene, koje to pokuavaju nauiti.
Ukoliko se bude eljelo podii obrazovni nivo kod bosanske ene, bit e potrebno
tome pristupiti s velikom panjom, kako ona ove svoje vrline ne bi izgubila.
O ljubavi koju ovdanji ljudi osjeaju prema enama svjedoe i njihova imena:
efika (Milostiva), Ajna (Sjaj oiju), emsa (Sunce), Baija (Svjedokinja), Habiba
(Voljena), Fatma (Dobra), Aida (Mudra), Zlatka (Zlatna), Dervia (Pobona),
Nurija (Bog je prosvijetilo), erifa (asna), Hasna (Lijepa), Mejra (Marija).

346

ivot i ivljenje u sarajevu

Johann von Asbth

Life and Living in Sarajevo
(Translated and edited by Zijad ehi)

Summary
The Hungarian publicist Johann ( Janos) von Asbth accompanied the minister
of finances and governor of Bosnia and Herzegovina, Benjamin Kllay, on his
numerous travels. His book is based on historiographic and ethnographic materials
from church, state and scientific archives, presenting the most complete image of
the country until his time. The book consists of 537 pages, with 175 photographs
made by Colonel W. Mienzil, original photographs made in Koenigsberg art shop
in Sarajevo, one historical and three statistical maps, and with an abundance of
statistical charts. We have here presented a description of Sarajevo and every day life
of its inhabitants, which confirms that the author of this text was familiar with the
circumstances in the country and was not burdened by prejudices.

347

BIOBIBLIOGRAFIJE

UDK 929 Karabegovi I.

amila kasumovi

Crtice iz ivota prof. dr. Ibrahima Karabegovia

(biografija, bibliografija i intervju)

BIOGRAFIJA
Zamreno klupko historije zemalja bive Jugoslavije poslije Prvog svjetskog
rata, taj Gordijev vor kojeg je trebalo razmrsiti, uspjeno je raspetljaomojoj
generaciji (1999/2003) prof. dr. Ibrahim Karabegovi. Ostao je zapamen kao
zanimljiv predava, vrstan pedagog i ugodan sugovornik u diskusijama voenim
o vrlo zanimljivim, ali esto politiziranim temama. Mnoge od ovih tema, kojeg su
mlade, budue historiare mogle zbuniti ili ih navesti na pogrene zakljuke, prof.
Karabegovi je argumentovano objasnio i otklonio svu nau zbunjenost i nedoumice.
Svojim je radom dao doprinos razvoju Odsjeka za historiju na Filozofkom fakultetu
u Sarajevu, ali je veliki dio svog ivota posvetio i razvoju znaajne institucije za
bosanskohercegovako drutvo Institutu za istoriju u Sarajevu.
Prof. dr. Ibrahim Karabegovi je roen 5. juna 1931. godine u Modrii. U rodnom
mjestu je stekao osnovno obrazovanje. Prvi i drugi razred gimnazije je privatno polagao
u Banja Luci, odnosno u Derventi, u toku 1942. i 1943. godine. Vie razrede gimnazije
je pohaao u Derventi i Doboju u toku 1945-1951. godine. Tu je ujedno i maturirao.
Na Odsjek za historiju upisao se u 1951, a diplomirao je u ljeto 1956. godine. Nakon
diplomiranja vratio se u rodno mjesto gdje je kao profesor historije radio u osnovnoj
koli i gimnaziji punih sedam godina. Godine 1963. je izabran na mjesto asistenta na
Institutu za istoriju radnikog pokreta, danas poznatog kao Institut za istoriju. Iste
godine je upisao i postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje
se opredijelio za izuavanje najnovije historije, odnosno historije 19. i 20. stoljea.
Postdiplomski studij je zavrio krajem 1965. godine. Kao stipendista DAAD-a je boravio
u SR Njemakoj (Bon) i Holandiji (Amsterdam) 1973. godine. Prof. Karabegovi
je doktorsku disertaciju odbranio u martu 1976. godine na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu na temu Reformizam u radnikom pokretu u Bosni i Hercegovini izmeu
dva svjetska rata (1919-1941). Stepen naunog savjetnika stekao je 1985. godine
(konkurisao je sa oko 50 naunih radova), a u isto zvanje ponovo je izabran 19. januara
1994. godine (ovaj put je konkurisao sa 65 radova).
Na funkciji direktora Instituta za istoriju u Sarajevu, prof. Karabegovi se nalazio
u dva navrata: u periodu od oktobra 1978. do oktobra 1987, te u priodu od 1998.
351

amila kasumovi

do 2002. godine. Uestvovao je u kreiranju i realizaciji naunih projekata koji su bili

vezani za oblast historiografije, a takoer i u podizanju naunog kadra i naunom
usmjeravanju asistenata. Posebno treba istai rad na projektu Drutveni cilj XIII/2.
Funkciju glavnog i odgovorno urednika asopisa Prilozi, kojeg izdaje Institut
za istoriju u Sarajevu, vrio je u periodu od 1978. do 1987, te od 1998. do 2002.
godine.
U zvanje redovnog profesora za predmet Istorija Jugoslavije, Odsjek za historijuFilozofski fakultet u Sarajevu, izabran je 1994. i tu je funkciju obavljao sve do 2003.
godine. Bio je i predsjednik Drutva istoriara BiH, te predsjednik Zajednice
institucija za noviju i najnoviju istoriju Jugoslavije. Oenjen je i ima sina i kerku.
Prof. Karabegovi je uz osam knjiga (monografije, hronologije i knjige grae),
objavio i preko ezdeset bibliografskih jedinica, od kojih su neke objavljene i u
stranim publikacijama.
Iz ovog bogatog naunog opusa posebno treba izdvojiti djela kao to je knjiga
Radniki pokret u Bosni i Harcegovini izmeu revolucionarne i reformistike
orijentacije 1909-1929. godineizala u Sarajevu 1973. godine. Ovo je ujedno bio
i pionirski rad u istraivanju dotada malo razmatrane reformistike komponente
u bosanskohercegovakom radnikom pokretu, a dao je doprinos kompleksnijem
prouavanju nastanka i razvoja iste. Pomenuta knjiga, kao i doktorska disertacija,
napisana je na osnovu dugog i kritikog istraivanja, te objektivne interpretacije. Od
posebnog znaaja su hronologije radnikog pokreta koje su objavljene u Sarajevu
1971. i Beogradu 1980. godine, ali i rad na prikupljanju grae za monografije o Ivanu
Krndelju i Mitru Trifunoviu, kao i grae o kongresima Glavnog radnikog saveza
za BiH 1905-1919. godine. Prof. Karabegovi je bio koautor u ovom napornom
radu gdje se posebna panja trebala posvetiti kritikom odabiru grae, koja je poslije
objavljena i slui kao vrijedan izvor svim istraivaima koji se bave ovim temama.
Veoma zapaena je sinteza viegodinjih istraivanja prof. Karabegovia usmjerenih
na period legalnog djelovanja radnikog pokreta, koja je u Istoriji Saveza komunista
Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1990.) objavljena pod nazivom Formiranje i
legalno djelovanje KPJ u Bosni i Hercegovini (1919-1921). Ovo djelo je znaajno
jer predstavlja i sliku poslijeratnog drutva Bosne i Hercegovine, donosi podatke o
osnivanju SRPJ (k) 1919. godine, programskoj osnovi i aktivnostima KPJ dok je jo
djelovala kao legalna 1920/1921. godine.
Interesovao se i za lokalnu historiju pojedinih oblasti u Bosni i Hercegovini i kao
rezultat tog interesovanja nastali su radovi Dobojski kraj u svjetlu revolucionarnih
zbivanja izmeu dva rata (1918-1941), koji je ujedno i predgovor Zborniku
sjeanja Od ustanka do pobjede(Doboj, 1986, knjiga I, str. 15-31), te Drutvenoekonomske i politike prilike i djelatnost KPJ na Romaniji izmeu dva svjetska rata
(1918-1941)(edicija Romanija u NOB).
352

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

Prof. Karabegovi je uestvovao i na valikim skupovima odranim u zemlji, ali

i u inostranstvu. Treba izdvojiti njegovo uee na Meunarodnoj konferenciji
historiara radnikog pokreta u Lincu (23. zasjedanje odrano 1987. godine), gdje je
u koautorstvu sa dr. Nedimom arcem podnio referat na temu Die Jugoslawischen
Sozialdemokraten und die Stockholmer Konferenz. Referat je godinu dana kasnije
publikovan u Europaverlag, u Beu. Godine 1989. je ponovo uestvovao na
konferenciji u Lincu sa temom Druga internacionala u jugoslovenskoj i marksistikoj
literaturi. Prof. Karabegovi je takoer podnio referat na temu Radniki pokret u
radovima akademika Envera Rediai na Naunom skupu uprilienom na inicijativu
ANU BiH, a povodom 75-godinjice ivota akademika Envera Redia.
Naporan i mukotrpan rad prof. Karabegovia nagraen je republikom nagradom
za nauni doprinos Veselin Maslea, kao i republikom nagradom 27. juli.
Rad, postignuti rezultati, iskustvo na razliitim pozicijama vezanim uz historijsku
nauku svrstavaju prof. Karabegovia u plejadu najistaknutijih historiara Bosne i
Hercegovine.

BIBLIOGRAFIJA
I Knjige (monografije i knjige grae)
1. Radniki pokret u Bosni i Hercegovini izmeu revolucionarne i reformistike
orijentacije 1909-1929. godine, IGRO Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 215.
2. Reformistiki pravac u radnikom pokretu Bosne i Hercegovine 1919-1941,
IGRO Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 308.
3. Ivan Krndelj. Graa za monografiju, Institut za istoriju Sarajevo i Rad Beograd,
Beograd, 1977, str. 383. (Koautori: Hadirovi Ahmed i Ramljak Anto)
4. Mitar Trifunovi. Graa za monografiju, Institut za istoriju Sarajevo i IGTRO
Univerzal, Tuzla, 1983, str. 384. (Koautori: Hadirovi Ahmed i Stani Ilija)
5. Kongresi Glavnog radnikog saveza za Bosnu i Hercegovinu (1905-1919),
Graa, Vijee saveza sindikata Bosne i Hercegovine Fond za izuavanje istorije
sindikalnog pokreta Mio Sokolovi, Sarajevo, 1985, str. 392. (Koautori: Madar
Boo i Hadibegovi Ilijas)
II lanci, rasprave i prilozi
1. Glas slobode od 1909-1929. godine i njegov znaaj za prouavanje istorije
radnikog pokreta u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Sarajevo, II, 2, 1966, str. 27-74.

353

amila kasumovi

2. Oblici podrke radnikog pokreta u Bosni i Hercegovini revolucijama u Rusiji i

Maarskoj do konca 1920. godine, Prilozi, Sarajevo, III, 3, 1967, str. 75-86.
3. Revolucionarna tampa u Bosni i Hercegovini od aprila 1919. do estojanuarske
diktature 1929. godine, Novinarstvo, asopis Jugoslovenskog instituta za
novinarstvo, Beograd, 3-4, 1968, str. 145-156.
4. O radnikom pokretu u Bosni i Hercegovini od polovine 1917. godine do
formiranja Socijalistike radnike partije Jugoslavije (komunista), Glasnik arhiva
i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, VIII-IX, 1968/69, str.
205-233.
5. Rascjep u bosanskohercegovakom radnikom pokretu 1919-1921 i posljedice
rascjepa, Nauni skup Radnika klasa i KPJ u borbi za socijalizam u Bosni i
Hercegovini Povodom 50-godinjice Saveza komunista Jugoslavije, 6. i 7.
novembra 1969, ANU BiH, Posebna izdanja, Knjiga XIII, Odjeljenje drutvenih
nauka, Knjiga 3, Sarajevo, 1970, str. 97-142.
6. Saradnja bosanskohercegovakih i srbijanskih reformista 1919. i 1920. godine,
Materijali sa simpozijuma o radnikom pokretu i KPJ u Srbiji 1919-1941, odranog
u Beogradu 24-25. novembra 1969, Tokovi revolucije, Zbornik istorijskih radova
instituta za Istoriju radnikog pokreta Srbije, Muzeja radnikog pokreta i narodne
revolucije Vojvodine i Zavoda za istoriju Kosova, Beograd, VI, 1971, str. 235-246.
7. Uloga Glasa slobode u irenju socijalistikih ideja u Bosni i Hercegovini od 1909.
do 1919. godine. (Prilog izuavanju socijalistike misli u Bosni i Hercegovini Od
1909. do 1919. godine), Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str.183-197. (Koautor:
Hadibegovi Ilijas) Rad objavljen i u: Poeci socijalistike tampe na Balkanu,
Meunarodni nauni skup Posveen stogodinjici izlaska Radenika, Jugoslovenski
institut za novinarstvo i Institut za istoriju radnikog pokreta Srbije, Beograd,
1974, str. 315-332. (Koautor: Hadibegovi Ilijas)
8. Vukovarski kongres i pitanje daljnje izgradnje Partije u BiH, Drugi kongres KPJ,
Materijali sa simpozija odranog 22. i 23. VI 1970. Povodom 50-godinjice Drugog
(Vukovarskog) kongresa KPJ 1920, Slavonski Brod, 1972, str. 195-203.
9. Saradnja Socijalistike radn(ik)e grupe Ujedinjenjei Oblasnog odbora
Socijalistike partije Jugoslavije za BiH (1925-1929), Prilozi, Sarajevo, IX/I, 9/1,
1973, str. 243-269.
10. Konstituisanje reformistikog radnikog pokreta u Jugoslaviji koncem 1921. i
poetkom 1922. g, Prilozi, Sarajevo, X/II, 10/2, 1974, str. 267-317.
11. Odjek ustanka austrijskih radnika u socijalistikoj i komunistikoj tampi
Jugoslavije, Prilozi, Sarajevo, X/II, 10/2, 1974, str. 347-353 (Koautor:
Hadirovi Ahmed) Rad objavljen na njemakom jeziku pod naslovom Das
Echo des Aufstandes der oesterreichischen Arbeiter in der sozialistischen und
354

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

kommunistischen Press in Jugoslawien, In: Internationale Tagund der Historiker

der Arbeiterbewegung (X Linzer konferenz 1974), Linz 10-14. September 1974,
geschichte der Arbeiterbewegung ITH Tagungsberichte 9, Europaverlag,
Wien, 1976, s. 378-384. (Koautor: Hadirovi Ahmed)
12. Povodom jedne ocjene, Okrugli sto o Mladoj Bosni, Pregled, Sarajevo, LXIV,
7-8, 1974, str. 749-751.
13. Idejno-marksistika zasnovanost i vrijednost udbenika za drutvene nauke u
osnovnim i srednjim kolama, Putevi i dostignua u obrazovanju i vaspitanju,
Republiki prosvjetno-pedagoki zavod SR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XI,
4, 1975, str. 386-394.
14. O osnovnim pretpostavkama razvitka radnikog pokreta u Bosni i Hercegovini
izmeu dva svjetska rata s posebnim osvrtom na reformistiki pravac, Prilozi,
Sarajevo, XI-XII, 11-12, 1975-1976, str. 113-132.
15. Glas slobode prvo radniko glasilo u Bosni i Hercegovini, Sedamdeset godina
sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini 1905-1975, Sarajevo, 1977, str. 182-219.
16. Istorijsko iskustvo (SKJ) u periodu od 1919. do 1941. godine, Prirunik
ideoloko-politikog obrazovanja, Studijski centar Gradske konferencije SK BiH
Sarajevo, Posebno izdanje, Sarajevo, 1977, str. 241-256.
17. Aktivnost ena Modrie i okoline u NOP-u, ene BiH u NOB-i 1941-1945.
godine-sjeanja uesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 658-660. (Koautor:
Muhidin Spui).
18. Podrka organizacije KPJ u Bosni i Hercegovini Titovoj antifrakcijskoj liniji,
Zbornik radova naunog skupa Osma konferencija zagrebakih komunista i
razvoj KPJ-SKJ kao moderne partije radnike klase, Zagreb, 1978, str. 67-77.
19. Reformistiki pravac u radnikom pokretu Bosne i Hercegovine, Jugoslovenski
istorijski asopis, Beograd, 1-4, 1978, str. 425-431.
20. Vliv Rijnove revoluce na obnovu delnickeho hnuti v Bosne a Hercegovine
(1917-1918), Slezsky sbornik, Slezsky ustav SAV, Brno, . 3, rornik 76, 1978,
str. 189-200.
21. Djelatnost ure akovia u radnikom pokretu u Bosni i Hercegovini od 1905.
do 1921. godine, Prilozi, Sarajevo, XV, 16, 1979, str. 11-20.
22. Doprinos bosanskohercegovakog radnikog pokreta stvaranju jedinstvene
partije jugoslovenskog proletarijata, Glasnik arhiva i Drutva arhivskih radnika
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XVIII-XIX, 1978/79, str. 105-115.
23. Revolucionarna djelatnost Mitra Trifunovia Ue od 1919. do 1941. godine,
Tuzla u radnikom pokretu i revoluciji, Knjiga prva, Revolucionarni radniki
pokret u Tuzli do 1941, Tuzla, 1979, str. 274-304.

355

amila kasumovi

24. Odnos KPJ i socijalista u Bosni i Hercegovini u godinama pred Drugi svjetski
rat, Zbornik radova sa Naunog savjetovanja odranog u Mostaru 5. i 6. oktobra
1978. godine, Sarajevo, 1980, str. 183-185.
25. Povodom ezdesetogodinjice Vukovarskog kongresa (Komunistike partije
Jugoslavije), Pregled, Sarajevo, LXX, 6, 1980, str. 765-771.
26. Bauernunruhen und Arbeiterbewegung in Bosnien und der Herzegowina
und anderen jugoslawischen Landern unter der osterreichisch-ungarischen
Verwaltung am Ende des 1. Weltkriege, Internationale Tagung der Historiker
der Arbeiterbewegung (15. Linzer Konferenz 1979), Linz, 11. bis 15.
September 1979, Geschichte der Arbeiterbewegung ITH Tagungsberichte
14, Europaverlag Wien, 1981, str. 259-270. (Koautor: ehi Nusret)
27. Grundlegende Charakteristiken der Gewerscheftsbewegung in Jugoslawien
zwieschen Weltkriegen (19181941), Internationale Tagung der Historiker
der Arbeiterbewegung 16. Linzer Konferenz 1980, Linz, 9. bis 13. September
1980, Geschichte der Arbeiterbewegung ITH Tagungsberichte 15,
Europaverlag Wien, 1982, str. 249-257.
28. Kratak osvrt na rezultate poslijeratne istoriografije o meuratnom periodu
istorije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, Savjetovanje o istoriografiji
Bosne i Hercegovine (1945-1982), Sarajevo, 11. i 12. II 1982, ANU BiH,
Posebna izdanja, Knjiga LXV, Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo,
1983, str. 79-84.
29. Saradnja Filipa Filipovia sa radnikim pokretom u Bosni i Hercegovini od kraja
1917. do poetka 1919. godine, Filip Filipovi revolucionarna misao i delo,
Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1983, str. 203-209.
30. irenje socijalistikih ideja i marksizam, Marks, radniki pokret B(osne) i
H(ercegovine) i program SKJ, Zbornik radova sa Naunog skupa odranog 16.
III 1983. godine u Sarajevu, Sarajevo, 1983, str. 29-31.
31. Djelatnost ure akovia u socijalistikom i komunistikom pokretu u Bosni i
Hercegovini od 1905. do 1921. godine, uro akovi ivot i djelo, Materijal
sa znanstvenog skupa odranog 24. i 25. travnja 1979. u Slavonskom Brodu,
Slavonski Brod, 1984, str. 25-36.
32. Istorija Saveza komunista Jugoslavije, Rad, Beograd, 1985. (Saradnik na tekstu
poglavlja pod naslovom Stvaranje i uspon KPJ (1919-1921), str. 55-81.
33. Gainovi Vladimir, ideolog revolucionarne jugoslovenske omladinske
organizacije Mlada Bosna, Enciklopedija Jugoslavije, 4, EHrv, Jugoslavenski
leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 1986, str. 298.

356

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

34. Glas saveza radnika i seljaka, Organ Pokrajinskog komiteta Komunistike partije
za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1940-1941, Enciklopedija Jugoslavije, 4,
EHrv, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 1986, str.
401.
35. Grabe Trifko, istaknuti lan revolucionarne jugoslovenske omladinske
organizacije Mlada Bosna, Enciklopedija Jugoslavije, 4, EHrv, Jugoslavenski
leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 1986, str. 464.
36. Dobojski kraj u svjetlu revolucionarnih zbivanja izmeu dva rata (1918-1941),
Zbornik sjeanja Od ustanka do pobjede, Doboj, 1986, knjiga I, str. 15-31.
37. Modria u periodu izmeu dva svjetska rata (1918-1941), Modria sa okolinom
u prolosti, Modria, 1986, str. 139
38. Die Jugoslawischen Sozialdemokraten und die Stockholmer Konferenz,
Europaverlag, Wien, 1988. (Koautor: arac Nedim)
39. Radniki pokret (1918-1941) u radovima akademika Envera Redia, Zbornik
radova povodom 75. godinjice ivota akademika Envera Redia, ANU BiH,
Posebna izdanja, Knjiga XCII, Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 25, Sarajevo,
1990, str. 43-48.
40. Formiranje i legalno djelovanje KPJ u Bosni i Hercegovini (1919-1921), Istorija
Saveza komunista Bosne i Hercegovine, Knjiga I, Institut za istoriju u Sarajevu i
NIRO Svjetlost-Sarajevo, Sarajevo, 1990, str.89-117.
41. Jugoslovenski socijalisti o dravnom ureenju i poloaju B(osne) i H(ercegovine),
Okrugli sto: Problemi dravnopravnog poloaja i ureenja Bosne i Hercegovine
1875-1945, ANU BiH, Posebna izdanja, XXXV, Odjeljenje drutvenih nauka,
Sarajevo, 1994, str 22.
42. Radniko socijalno osiguranje u Bosni i Hercegovini 1919-1941, Prilozi,
Sarajevo, XXV, 27, (1991), 1994, str. 79-103.
43. Osnovni podaci o Jevrejima Bijeljine od doseljenja do 1941. godine, Zbornik
radova Sefard '92, Sarajevo, 11. 09. - 14. 09. 1992, Sarajevo, 1995, str. 81-91
44. Kratak osvrt na popis stanovnitva Bosanske posavine od 1879. do 1991. godine,
Bosanska posavina-dio cjelovita Bosne i Hercegovine, Zbornik radova sa okruglog
stola odranog 24. 11. 1994. godine u Sarajevu, Sarajevo, 1997, str. 163-172.
45. Neki znaajni momenti o Bosanskoj posavini u vrijeme austro ugarske uprave
(1878-1918), Bosanska posavina-dio cjelovita Bosne i Hercegovine, Zbornik
radova sa okruglog stola odranog 24. 11. 1994. godine u Sarajevu, Sarajevo,
1997, str. 85-91.

357

amila kasumovi

46. Sarajevo u oima stranih putopisaca od polovine esnaestog do kraja sedamnaestog

stoljea, Prilozi historiji Sarajeva, Radovi sa Znanstvenog simpozija Pola milenija
Sarajeva (odranog od 19. do 21. marta 1993. godine), Sarajevo, 1997, str. 231-238.
III Rad na hronologijama
1. Hronologija radnikog pokreta Bosne i Hercegovine do 1941. godine, Svjetlost,
Institut za istoriju radnikog pokreta, Sarajevo, 1971, str. 612 (Koautori: Baji
Nevenka, Begi Dana, Hadibegovi Ilijas, Hadirovi Ahmed, Isovi Kasim, Iek
Tomislav, Juzbai Devad, Lay Ernest, Nedimovi Uro, Trnini Mirjana i karica
Dubravka)
2. Hronologija najvanijih dogaaja iz istorije radnikog pokreta Bosne i Hercegovine
1878-1941, Hronologija radnikog pokreta i SKJ 1919-1979, Tom I, 1919-1941,
Beograd, 1980, (od str. 9) (Koautori: Hadirovi Ahmed i Baji Nevenka).
3. Hronologija najvanijih dogaaja iz NOR-a i socijalistike revolucije u Bosni i
Hercegovini 1941-1945, Hronologija radnikog pokreta i SKJ 1919-1979, Tom
II, 1941-1945, Beograd, 1980, str. 9-353. (Koautori: Baji Nevenka, Hadirovi
Ahmed i Stanii Vlado)
IV Rad na projektima
1. Izvedbeni projekat za istraivanje iz oblasti istorije: Drutveni cilj XIII/2. Institut
za istoriju, Sarajevo, 1986.
V Diskusije na naunim skupovima
1. Diskusija na Naunom simpozijumu povodom 50-godinjice Drugog kongresa
KPJ, Drugi kongres KPJ, Materijali sa smpozija odranog 22-23. VI 1970. godine
povodom 50-godinjice Drugog Vukovarskog kongresa KPJ 1920, Slavonski
Brod, 1972, str. 457-459 i 474-476.
2. Diskusija o knjizi dr. Rasima Hurema: Kriza narodnooslobodilakog pokreta u
Bosni i Hercegovini krajem 1941. i poetkom 1942. godine, Svjetlost, Sarajevo,
1972, Prilozi, Sarajevo, XI-XII, 11-12, 1975-1976, str. 387-388.
3. Diskusija na Naunom skupu povodom 50-godinjice Osme mjesne konferencije
KPJ Zagreb, Osma konferencija zagrebakih komunista i razvoj KPJ-SKJ kao
moderna partije radnike klase (Zbornik radova Naunog skupa), Zagreb, 1978,
str. 445.
4. Diskusija na Naunom skupu u Banjoj Luci 18-20. XI 1976, Banja Luka u novijoj
istoriji(1878-1945), Zbornik radova s Naunog skupa odranog u Banjoj Luci 1820. novembra 1976, Banja Luka, 1978, str. 742-743.
358

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

5. Diskusija na Naunom skupu u Skender-Vakufu 20-22. februara 1982. godine,

Oblasna konferencija KPJ za Bosansku krajinu, Zbornik radova s Naunog skupa
Oblasna konferencija KPJ za Bosansku Krajinu 21-23. februar 1942. godine u
Skender-Vakufu, odranog 20-22. februara 1982. godine u Skender-Vakufu, Banja
Luka, 1982, str. 582-583.
6. Diskusija na Savjetovanju o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982, Sarajevo,
11. i 12. II 1982, Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982,
Sarajevo, 11. i 12. II 1982, ANU BiH, Posebna izdanja, Knjiga LXV, Odjeljenje
drutvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo, 1983, str. 167.
7. Diskusija na savjetovanju o temi Aktuelna pitanja istorijske nauke u Bosni i
Hercegovini, odranom u organizaciji Sekcije za nauku Republike konferencije
SSEN Bosne i Hercegovine u Sarajevu aprila 1983. godine, Opredjeljenja, Sarajevo,
XV, 12, 1984, str. 62-65.
8. Jugoslovenski socijalisti o dravnom ureenju i poloaju BiH, Okrugli sto:
Problemi dravnopravnog poloaja i ureenja Bosne i Hercegovine 1878-1945,
Sarajevo, 17. novembar 1993, Sarajevo, 1994, str. 22.
VI Osvrti, prikazi i kritike
1. Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, godina XV (1964), Sarajevo,
1966, str. 343, Prilozi, Sarajevo, III, 3, 1967, str. 290-293.
2. Kotorski nauni skup Oktobarska revolucija i narodi Jugoslavije, Pregled,
Sarajevo, LVII, 11-12, 1967, str. 577-586 (Koautor: Hadirovi Ahmed).
3. Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, godina XVI (1965), Sarajevo,
1967, str. 314, Prilozi, Sarajevo, IV, 4, 1968, str. 715-717.
4. Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, godina XVII (1966-1967),
Sarajevo, 1969, str. 483, Prilozi, Sarajevo, V, 5, 1969, str. 353-354.
5. Nauni skup: Radniki pokret i KPJ u Srbiji 1919-1941, Prilozi, Sarajevo, V, 5,
1969, str. 394-397.
6. Prilozi za istoriju socijalizma , br. 6, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1969,
str. 593, Prilozi, Sarajevo, VI, 6, 1970, str. 278-280.
7. Drugi (Vukovarski) kongres KPJ 1920. Simpozijum odran u Vukovaru 22. i 23.
juna 1970, Prilozi, Sarajevo, VI, 6, 1970, str. 295-298.
8. Poeci socijalistike tampe na Balkanu. Osvrt na Meunarodni nauni skup, odran
20. i 21. XII 1971. u Beogradu, Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str. 299-303.
9. Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, godina XVIII (1968/69.),
Sarajevo, str. 325, Prilozi, Sarajevo, VII, 7, 1971, str. 279-281.

359

amila kasumovi

10. Politika velikih sila na Balkanu uoi i na poetku Drugog svjetskog rata,
Meunarofdna konferencija, Sofija 21-26. april 1971, Prilozi, Sarajevo, VII, 7,
1971, str. 305-309. (Koautor: Hadirovi Ahmed).
11. Deveta internacionalna konferencija istoriara radnikog pokreta u Lincu od 11.
do 15. septembra 1973, Prilozi, Sarajevo, IX/I, 9/1, 1973, str. 469-474.
12. Dr. Nedim arac, Uspostavljanje estojanuarskog reima 1929. godine sa
posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 314,
Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XXI-XXVII, 1976,
str. 322-325.
13. Samija Sari, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 1919-1921. Sumarnoanalitiki inventar za seriju optih spisa, Sarajevo, 1991, str. 478, Glasnik Arhiva
i Drutva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, XXXI, 1991, str.
223-224.
14. Nusret ehi, Bosna i Hercegovina 1918-1925. Privredni i politiki razvoj,
Sarajevo, 1991, Prilozi, Sarajevo, XXV, 27 (1991.),1994, str. 225-227.
15. Historija Bosne (i Hercegovine)koja to zaista nije, Prilozi, Sarajevo, 30, 2001,
str. 330.
16. Dr. Nusret ehi, Dnevni zapisi o ivotu u sarajevu pod etnikom opsadom tokom
1992. i 1993. godine, Rabic, Sarajevo, 2003, Ljiljan, br. 586, Sarajevo, 2004.
VII Godinji i periodini izvjetaji o radu Instituta za istoriju
1. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1981. godini, Prilozi, Sarajevo,
XVIII, 19, 1982, str. 365-375.
2. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1982. godini, Prilozi, Sarajevo,
XIX, 20, 1984, str. 233-242.
3. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1983. godini, Prilozi, Sarajevo,
XX, 21, 1985, str. 325-330.
4. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1984. godini, Prilozi, Sarajevo,
XX, 21, 1985, str. 331-337.
5. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1985. godini, Prilozi, Sarajevo,
XXI, 22, 1986, str. 357-362.
6. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1986. godini, Prilozi, Sarajevo,
XXII, 23, 1987, str. 287-293.
7. Kratak pregled rada Instituta za istoriju u Sarajevu u 1987. godini, Prilozi, Sarajevo,
XXII, 23, 1987, str. 293-298.
8. 30 godina rada i postojanja Instituta za istoriju u Sarajevu, Prilozi, Sarajevo, XXIII,
24, 1988, str. 5-31. (Koautor: Borovanin Drago).
360

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

9. Institut za istoriju-Sarajevo u ratu i neposredno nakon njegovog zavretka. Kratak

pregled djelatnosti, Prilozi, Sarajevo, XXVI, 28, 1999, str. 7-15.

Intervju sa prof. dr. Ibrahimom Karabegoviem

ta Vas je opredijelilo za ivotni poziv historiara?
Potrebno je, prije svega rei da sam 1951. godine maturirao u Doboju. Razredni
starjeina, prof. Mujinovi, predavao je historiju, predmet kojeg sam volio i, koliko
se sjeam, iz tog predmeta uvijek sam imao odlinu ocjenu. Nakon mature prof.
Mujinovi mi je rekao da bi bilo dobro da studiram historiju. U to vrijeme bio je
veoma atraktivan studij na Dravnom institutu za fiskulturu (DIF) u Beogradu, pa
sam i ja ozbiljno razmiljao da se opredijelim za taj studij. Ipak, u tom kolebanju,
prevagnuo je savjet prof. Mujinovia i upisao sam se 1951/52. godine na Filozofski
fakultet-Odsjek za historiju u Sarajevu.
Moete li se prisjetiti svojih poetaka? Sa kojim problemima ste se susretali?
U moje vrijeme, vrijeme mojih studija, zgrada Filozofskog fakulteta nalazila se na
Baariji, u bivoj medresi nasuprot Begove damije. Pedesete godine bile su godine
omladinskih radnih akcija, godine velikog entuzijazma, ali i veoma teke godine,
godine gladi (1950, 1952.). Naravno, ni mene nisu mimoile radne akcije. Nakon
uea u izgradnji omladinske pruge amac-Sarajevo, 1947. godine, u prvim godinama
studiranja, uestvovao sam u studentskim brigadama na dobrovoljnim akcijama u
izgradnji vodovoda za studentski dom na Bjelavama i u brigadi Filozofskog fakulteta
na izmjetanju puta Konjic-Jablanica u Ostrocu. Kako se vidi, studij historije bio
je usko povezan sa radnim akcijama. U prvo vrijeme sam stanovao u studentskom
domu, koji se nalazio u zgradi dananjeg Katolikog teolokog fakulteta, zatim dvije
godine u zgradi dananjeg Katolikog kolskog centra i, najzad, u Studentskom
domu na Bjelavama. Cimeri su mi bili rahmetli Ahmed ejvan (prije 1992. godine
direktor gimnazije u Banja Luci) i Stipe Obad (profesor na Filozofskom fakultetu
u Zadru). Moj studij je, pored radnih akcija, bio povezan i sa aktivnim bavljenjem
sportom. Naime, ja sam jo kao gimnazijalac poeo da igram fudbal u fudbalskom
klubu Slogau Doboju. Bavljenje fudbalom nastavio sam i za vrijeme studija.
Trenirao sam u dvoritu studentskog doma i, u vrijeme takmienja, putovao u Doboj
i u druga mjesta, gdje je nastupao moj klub. Za svaku utakmicu dobivao sam od kluba
deparac, koji mi je dobro doao u tim tekim vremenima. Kasnije sam, zahvaljujui
prof. Anti Babiu dobio i stipendiju, koja mi je bila od velike pomoi u studiranju.

361

amila kasumovi

Da li su Vas te aktivnosti ometale u studiranju?

Navedene aktivnosti me nisu ometale u studiranju. Uglavnom sam redovno
polagao ispite. Godina studija se rado sjeam, pa i onih u kojima smo gladovali.
Naravno, esto se sjetim i kolega. Posebno je bilo dosta studenata historije iz Crne
Gore. Na studiju sam proveo pet godina, diplomirao sam 26. juna 1956. godine.
Mentor na diplomskom radu bio je prof. Branislav urev, ali glavnu pomo mi
je pruio prof. Hamid Hadibegi, koji me je ubjeivao da ostanem u Sarajevu i da
radim u Orijentalnom institutu. Kod prof. Hadibegia pohaao sam pet semestara
asove turskog jezika, pa je to bio pravi razlog za njegov prijedlog. Ja sam jedva ekao
da zavrim studij i da ponem raditi u mojoj Modrii, koja me je posljednjih godina
i stipendirala. U osnovnoj koli i gimnaziji u Modrii sam radio do oktobra 1963.
godine.
Potom ste doli u Sarajevo. Moete li rei neto razlozima povratka u grad u
kojem ste studirali?
Nakon est godine rada u osmogodinjoj koli i gimnaziji, odluio sam da
napustim svoje rodno mjesto. O razlozima nije potrebno govoriti, dovoljno je samo
rei da niko u svom selu nije postao pop. Obavijeten sam od nekih mojih prijatelja
iz Sarajeva da je Institut za istoriju raspisao konkurs za prijem asistenata. Podnio
sam prijavu i na sjednici Savjeta Instituta, 15. oktobra 1963. godine, primljeni smo
ja i Zdravko Antoni i odmah smo upueni u Beograd na postdiplomski studij.
U Beogradu sam boravio do 1966. godine, gdje sam na Filozofskom fakultetu i
magistrirao. injenica da u biti upuen na postdiplomski studij u Beograd, bila
je odluujua u mom opredjeljenju da napustim Modriu i da se ponem baviti
naunim radom. Istina, imao sam 32 godine i bilo mi je jasno da sam za ovu vrstu
rada uhvatio posljednji voz. Sam sam sebi postavio zadatak da ne budem posljednji
i da se, ako ve ne postoje uslovi da se naem u prvim redovima, drim zlatne sredine.
Ako bih sam cijenio svoj nauni doprinos bosanskohercegovakoj historiografiji,
stavio bih se u srednji red historiara Bosne i Hercegovine. Za svoj nauni doprinos
i nauni opus, dobio sam dvije, u to vrijeme, najistaknutije republike nagrade 27.
julsku i nagradu Veselin Maslea. U Institutu za istoriju postigao sam sve naune
stepene, od naunog saradnika do naunog savjetnika. Bavio sam se izuavanjem
reformistikog radnikog pokreta i na tom problemu sam 1976. godine doktorirao
pred komisijom u sastavu: prof. Milorad Ekmei, prof. Branislav urev, prof.
Ljubo Boban iz Zagreba i prof. Rade Petrovi. Moram ovom prilikom istai da sam
socijalistikom pokretu reformistike orijentacije, problemu na kojem sam odbranio
doktorsku disertaciju, prva saznanja i upute dobio od prof. Nedima arca.

362

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

Iako sam takve i sline funkcije izbjegavao, sticajem okolnosti, 1978. godine
prihvatio sam se funkcije direktora Instituta za istoriju i na toj funkciji sam proveo
punih 13 godina (od 1978. do 1987. i od 1998. do 2002. godine). Za to vrijeme
najvie sam se bavio organizacijom naunog rada i stvaranjem to povoljnijih uslova
za tu djelatnost.
Kakvo je stanje u bosanskohercegovakoj historiografiji tada vladalo?
Tadanje stanje u bosanskohercegovakoj historiografiji mogao sam da
cijenim kasnije, u godinama kada sam poeo i sam da se bavim naunim radom.
Pedesete godine, godine mojih studija, su, ustvari, poetne godine organizovanja
bosanskohercegovake historiografije. Njeni centri, oko kojih su se okupljali
historiari, bili su Katedra za istoriju i Orijentalni institut. Tek kasnije, sa formiranjem
Instituta za istoriju (1959), prije toga Naunog drutva, zatim ANU BiH (1966)
i drugih naunih ustanova, poee se sa organizovanim radom na izuavanju
raznovrsne problematike iz prolosti Bosne i Hercegovine. Glavni problemi sa kojima
smo se u to vrijeme susretali, bili su problemi naunog i nastavnog kadra, problemi
nedostatka udbenika i dr.
Kako vidite dosadanji razvoj bosanskohercegovake historiografije i njenu
dalju perspektivu?
Kako sam ve istakao, historiografija u Bosni i Hercegovini je prola kroz nekoliko
faza razvoja. U prvim godinama, nakon zavretka Drugog svjetskog rata, stvarani
su uslovi za organizovano i nauno istraivanje prolosti Bosne i Hercegovine.
Zato je, prije svega, bio potreban nauni kadar. Mislim da su se ti uslovi stekli 60-ih
godina, posebno nakon osnivanja ANU BiH. Od tada do danas, historiografija u
Bosni i Hercegovini je postigla znaajne rezultate, nauno su obraeni mnogobrojni
problemi, poevi od antike do najnovijeg vremena.
Zapaen doprinos u razvoju bosanskohercegovake historiografije imali su
nauni asopisi Godinjak Drutva istoriara BiHi PriloziInstituta za istoriju.
Osamdesetih godina, saradnjom SIZ-a nauke BiH, ANU BiH i Instituta za istoriju,
izraen je dugoroni program izuavanja prolosti BiH DC XIII/2, ija je realizacija
prekinuta agresijom na BiH 1992. godine.
A perspektive?
Na perspektivu bosanskohercegovake historiografije gledam sa optimizmom.
Pri tome imam u vidu ono to se, i u ovim veoma nepovoljnim uslovima, ini
u Institutu za istoriju i na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na
okupljanju i usavravanju mlaeg naunog kadra. Mlaima poruujem da se u
363

amila kasumovi

bavljenju historijskom naukom oslanjaju na pozitivnu tradiciju i rezultate njihovih

prethodnika, da se bore protiv podjele na tri nacionalne historije BiH. U BiH
postoji samo historija BiH sa svim specifinostima naroda koji u njoj ive stoljeima.
Te specifinosti se moraju uvaavati, pa, naravno, i razliita miljenja o pojedinim
problemima i injenicama iz prolosti BiH.
Koje je Vae miljenje o odnosu historiografija susjednih nam zemalja prema
historiji BiH?
Odnos historiografija susjednih zemalja prema historiji BiH je i dobronamjeran i
zlonamjeran. Postoje oni historiari koji ne uvaavaju BiH kao samostalnu historijsku
tvorevinu i injenicu. Po njihovom miljenju, BiH je srpska ili hrvatska zemlja.
Ima, meutim, vie onih koji na BiH gledaju drugim oima, onih koji je uvaavaju.
Naravno da postoje vrste veze i povezanost historije BiH i susjednih zemalja, to
treba uvaavati i prouavati. Potrebno je razvijati to prisnije i vre veze historiara
BiH i susjednih zemalja. to se tie zemalja izvan jugoslovenskog prostora, dobro bi
bilo da se obnove ranije veze. S tim u vezi, apelujem na mlae kolege da aktiviraju
rad Drutva istoriara BiH, i u okviru Drutva, sekcije za saradnju sa historiarima
tih zemalja. Podsjeam vas da smo prije 1992. godine imali veoma dobre odnose
i veoma plodnu saradnju sa historiarima Austrije, Italije, ehoslovake, SSSR-a,
Turske, Bugarske i drugih zemalja. Imajui u vidu viestoljetnu povezanost historije
BiH i historije Maarske, potrebno je to prije otkloniti jeziku barijeru i uiniti sve
to je potrebno za to vru saradnju sa historiarima te susjedne zemlje.
Koliko publikovanje izvora moe doprinijeti razbijanju mitova u historiji? ta
se na tom polju do sada postiglo i ta nas eka u budunosti?
Najbolji nain suprotstavljanju zloupotrebe mitova su naune rasprave poput onih
na naunom skupu u Sarajevu, kojeg su organizovali Institut za istoriju i Univerzitet
iz Osla prije nekoliko godina. Kako je poznato, najuspjeniji referati sa tog skupa su
publikovani. to se tie publikovanja izvora, odnosno arhivske grae, do sada se na
tom polju malo uradilo. U periodu prije 1992. godine najvie se publikovala graa o
historiji Komunistike partije Jugoslavije i o Narodnooslobodilakoj borbi. Najee
su velika prepreka finansijska sredstva, ali i struni kadar u arhivskim ustanovama.
U narednom periodu e kompjuterizacija odigrati odluujuu ulogu u
prezentiranju arhivske grae, pa se, s tim u vezi, postavlja pitanje edukacije naunog
i strunog kadra u odgovarajuim ustanovama.
Iza sebe imate zavidnu karijeru. Suraivali ste sa velikanima historijske nauke.
Koga od njih bi ste posebno izdvojili i zato?
364

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

U mojoj, kako Vi kaete, zavidnoj karijeri, saraivao sam, manje ili vie, sa
mnogim, pa i najistaknutijim historiarima. Treba imati u vidu da sam 13 godina
bio direktor Instituta za istoriju, koji je imao svoj Savjet, Nauno vijee, Redakciju
asopisa i u kojima su redovno bili angaovani nai poznati historiari. Pored toga,
budui da sam godinama bio lan Odbora za istorijske nauke pri ANU BiH, lan
Komisije za istoriju pri CK SK BiH, u jednom mandatu predsjednik Drutva
istoriara BiH, zatim predsjednik Zajednice institucija Jugoslavije, koje su se bavile
istorijom socijalistikog i komunistikog pokreta, imao sam dosta prilika da se
susreem i saraujem sa historiarima Bosne i Hercegovine i sa historiarima iz svih
tadanjih jugoslovenskih univerzitetskih centara. Mnoge jugoslovenske historiare
sam poblie upoznao ueem u radu na realizaciji jugoslovenskog projekta Istorije
Saveza komunista Jugoslavije. Naravno, na brojnim naunim skupovima u zemlji i
inostranstvu, imao sam priliku da ta poznanstva proirim i produbim.
Iz vremena studija, najbolji utisak na mene ostavili su prof. Anto Babi, prof.
Hamdija Kapidi, prof. Hamid Hadibegi, prof. Branislav urev i prof. Ferdo
Hauptmann. Naalost, ni jedan od pomenutih profesora nije vie meu ivima, kao i
veina onih, koje bih elio da ovom prilikom pomenem. To su: prof. Nedim Filipovi,
prof. Avdo Sueska, prof. Alojz Benac, prof. Marko unji, prof. Rade Petrovi, prof.
Ahmed Alii, prof. Ahmed Tuzli, prof. Milan Vasi, prof. Esad Paali, dr. Adem
Handi, prof. Hazim abanovi, prof. Sulejman Grozdani, prof. Galib ljivo, prof.
Atif Purivatra, dr. Boo Madar, prof. Matko Kovaevi i drugi. Od mojih kolega,
koji su radili na Institutu i na Katedri za historiju Filozofskog fakulteta, ostae mi u
trajnom sjeanju druenje i saradnja na nunom polju sa prof. Devadom Juzbaiem,
dr. Nusretom ehiem, prof. Iljasom Hadibegoviem, prof. Tomislavom Iekom,
prof. Nikolom Babiem, prof. Tomislavom Kraljaiem, dr. Lukom akoviem, dr.
Rasimom Huremom, prof. Pavom ivkoviem, dr. Behijom Zlatar, prof. Enesom
Pelidijom, dr. Ahmedom Hadiroviem, prof. Nedimom arcom, dr. Borisom
Nileviem, mr. Rafael Briem, dr. Budimirom Miliiem. U ratnim godinama,
najtjenju saradnju sam ostvario sa rahmetli prof. Ibrahimom Tepiem. Imao sam
uvijek prisne i prijateljske odnose, moda i zbog toga to smo, na neki nain zemljaci,
komije (Modria-Gradaac) sa prof. Mustafom Imamoviem. Od mlaih kolega i
kolegica, rado sam saraivao sa dr. Husnijom Kamberoviem, dr. Verom Kac, mr.
Sekom Brkljaom, mr. Muhidinom Pelesiem i dr. Esadom Kurtoviem.
Uvijek u se rado sjeati mog profesora i akademika Vase ubrilovia, koji
je rukovodio postdiplomskim studijem na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Posljednjih godina rada u Institutu za istoriju, inio sam napore da razvije to tjenju
saradnju sa Institutom za historiju u Zagrebu. Moram istai da sam u ravnatelju
pomenutog instituta, prof. Miroslavu Valentiu, naiao na dobronamjernog i
iskrenog partnera i prijatelja. Ovom prilikom bih istakao dobru saradnju sa nekim
365

amila kasumovi

historiarima iz Slovenije, posebno sa dr. Verom Krinik-Buki, dr. I. Fiev i prof.

Ignacijem Voje. Namjerno sam, za kraj, ostavio da pomenem akademika Envera
Redia, koji je najzasluniji za ono to sam postigao u naunom radu.
Nalazili ste se na razliitim funkcijama. Da li bi ste, ipak, mogli izdvojiti
poseban trenutak u Vaoj karijeri?
Posebnih trenutaka u karijeri bilo je vie. Odbrana doktorske disertacije nakon
13 godina rada je trenutak koji se ne zaboravlja. Izrada dugoronog plana razvoja
historijske nauke Drutvenog cilja XIII/2, oko kojeg je Institut za istoriju okupio
80 naunih i strunih saradnika, se posebno pamti i predstavlja veliki uspjeh Instituta,
pa, naravno, i njegovog direktora.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu, uee nekih historiara, bivih kolega, u
kreiranju nacionalistikih i hegemonistikih politika, ostavilo je na mene poseban
utisak. Razoarao sam se u historiju i esto govorio da ona nije uiteljica ivotai da
se ta nauka pro.....la. Ipak, i u toku rata i opsade Sarajeva, od strane srpskih, etnikih
jedinica, desilo mi se neto najprijatnije u ivotu izbor za redovnog profesora na
Filozofskom fakultetu i ukljuivanje u obrazovnu djelatnost. Na taj nain se moja
nauna djelatnost u oblasti historiografije u potpunosti zaokruila.
To je u vezi s mojim narednim pitanjem. Moete li se osvrnuti na Va rad sa
studentima. ta Vam je to znailo?
Kako je poznato, Katedra za historiju Filozofskog fakulteta je za vrijeme rata
desetkovana, oko 50 % naunog kadra, iz raznih razloga, napustilo je Sarajevo. Trebalo
je pomoi Katedri za historiju i najprirodnije je bilo da na upranjena mjesta dou
nauni radnici, historiari iz Instituta za istoriju. Odmah su se angaovali dr. Devad
Juzbai, dr. Boris Nilevi, dr. Enes Pelidija, dr. Tomislav Iek, a ja u prei na fakultet
polovinom 1994. godine i ubrzo u biti izabran za redovnog profesora. Predavao
sam historiju Jugoslavije i BiH sve do 2002. godine i na Katedri za historiju stekao
nove prijatelje i saradnike. Pored onih koje sam ve spomenuo, sa zadovoljstvom
sam saraivao sa dr. Zijadom ehiem, mr. Edinom Raduiem, dr. Vesnom MuetaAeri, dr. Dubravkom Lovrenoviem, dr. Enverom Imamoviem i drugim. Rad na
fakultetu je novo iskustvo, ali i nastavak ranije obrazovne djelatnosti, u osnovnoj
koli i gimanziji. To je posebno zadovoljstvo, posebno za nas koji smo ve u poznim
godinama. Rad sa mladima podmlauje i nas starije.
to se tie rada sa studentima, veliku pomo i podrku imao sam od mog asistenta,
mr. Muhidina Pelesia. Gdje god sam mogao, pomagao sam studentima, najee u
nabavci literature. Vie desetina studenata diplomiralo je na temama iz mog predmeta

366

crtice iz ivota prof. dr. ibrahima karabegovia

i, koliko mi je poznato, svi su se zaposlili. Jednostavno reeno, rad sa studentima bio

je za mene posebno zadovoljstvo.
Kako izgleda Va privatni ivot danas? Radite li na nekoj temi, moda nekoj
koju niste stigli obraditi ranije?
Provodim prave penzionerske dane. etiri do pet puta dnevno izvodim u etnju
kunog ljubimca. Redovno se, skoro svaki dan, naem sa kolegama i prijateljima u
mjesnoj zajednici, u naselju Ciglane, gdje uz kafu askamo, igramo remi, a ponekad
popijemo i ljuto pie. Idem redovno u kupovinu na pijacu, ponekad pripremim
ruak za nas dvoje (supruga jo radi), jednom rjeju pustio sam mozak na pau.
Prema tome, ne bavim se pisanjem, a nemam ni namjeru. Ponekad neto recenziram,
lan sam redakcije PrilogaInstituta za istoriju, a prole kolske godine, bio sam
angaovan na Pedagokom fakultetu u Bihau. Odlazio sam u Biha mjeseno na
dva-tri dana i predavao opu historiju i historiju BiH. Zadovoljan sam onim to
sam uinio u naunom i organizacionom pogledu u oblasti historiografije i rado
preputam da mlai preuzmu tafetu.
Vaa poruka mlaim naratajima historiara...
Mladima poruujem da se do uspjeha moe doi samo svakodnevnim i upornim
radom. Bez arhivskih istraivanja nema novih rezultata, svaka tvrdnja mora biti
argumentovana. Mora se uvaavati tue miljenje. Posebno je u naoj sredini potrebno
razvijati kritiki odnos i polemiki duh u historijskoj nauci. Znanje klasinih i
svjetskih jezika jedan je od najvanijih uslova za napredovanje u nauci. Ne dajmo se
pokolebati, ovakva teka situacija u BiH nee trajati vjeito.
Hvala profesore.

367

UDK 929 Alii A.

fahd kasumovi

Pedagoko-nauni portret dr. Ahmeda S. Aliia

(povodom sedamdesete godinjice roenja)

Na uvaeni profesor, historiar i orijentalista, dr. Ahmed S. Alii napunio je

2004. sedamdesetu godinu ivota (roen u Kljunima kod Nevesinja, 6. marta 1934)
prekidajui, zbog odlaska u penziju, svoj petogodinji rad sa studentima historije na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zaokruila se time jedna cjelina u njegovom ivotu
i radu, prvenstveno u smislu prestanka nastavnikih obaveza i aktivnog sudjelovanja
u razliitim naunim i strunim tijelima. Od nauno-istraivakog rada profesor se,
ipak, nije oprostio, pa ni njegova bibliografija nije dobila svoj konaan oblik. Odlazak
profesora Aliia iz naeg kolektiva njegovi saradnici i uenici odluili su obiljeiti
ukazujui na znaaj njegovog rada sa studentima i dosadanji doprinos historijskoj
nauci i orijentalistici u Bosni i Hercegovini, pa je u tom smislu i nastao ovaj prilog .
Pisati o profesoru Aliiu, njegovom utjecaju na mlade generacije historiara
ne mogu zapoeti, a da se ne sjetim oktobra mjeseca 1999. godine kada se nama,
njegovoj prvoj generaciji studenata na Odsjeku za historiju, pruila prilika da sluamo
predavanja i upijemo djeli znanja koje je profesor Alii sakupio u dugim godinama
istraivanja historije Bosne u osmanskom periodu. Nije se gubilo vrijeme. Nakon
kratkog upoznavanja, po nekom nepisanom pravilu uvijek obiljeenog znatieljnim
pitanjima i komentarima, pogotovo kada studenti predstavljaju sebe, profesor nas je
odmah poeo uvoditi u osnovne probleme osmanske dravne i drutvene organizacije,
s posebnim osvrtom na njenu primjenu u Bosni i Hercegovini. Timarski sistem,
raja, ajani i kapetani, mnogi termini za koje smo uli, ali nismo mogli ui u njihovu
sutinu, polahko su dobijali smisao u naim glavama. Znatielja je rasla, a pitanja su
bila sve brojnija kako je kolska godina odmicala. Predavanja su uvijek bila dobro
posjeena, a sala gotovo puna. Mislim da nas je od onog prvog sata, pa sve do
samog kraja privukla upravo energinost profesora Aliia, dareljivost u pruanju
znanja i kritiki stavovi o brojnim ustaljenim shvaanjima u historijskoj nauci. Stvari
smo poeli gledati iz neto drugaijeg diskursa, a put ka znanju nam je uputom na
relevantnu naunu i strunu literaturu bio bitno skraen.
Kasnije sam ponovo imao priliku sluati predavanja profesora Aliia. Na
postdiplomskom studiju na Odsjeku za historiju predavao je Historiju Bosne od
15. do 18. stoljea i Osmansku paleografiju i diplomatiku. Ovaj put bilo nas je neto
manje, pristup problemima sloeniji, elja za znanjem daleko vea, a profesor i dalje
369

fahd kasumovi

nije tedio sebe u upuivanju postdiplomaca u nauni rad i osobenosti razliitih

osmanskih diplomatikih dokumenata.
Studenti i postdiplomci Odsjeka za historiju nisu bili prvi koji su uili od profesora
Aliia. Nakon stjecanja diplome profesora arapskog jezika i knjievnosti i turskog
jezika na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu (1960), predavao
je arapski, turski jezik i historiju islama uenicima Gazi Husrev-begove medrese, u
kojoj se kao uenik i sam prvi put upoznao s orijentalnim jezicima. Kasnije je vie
puta bio angairan i kao predava na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta
u Sarajevu na predmetima Islamska civilizacija i Turska diplomatika i paleografija.
Znanje koje je profesor Alii prenosio studentima historije i orijentalistike rezultat
je dugogodinjih istraivanja koja je vrio u svojoj matinoj ustanovi Orijentalnom
institutu u Sarajevu, u kojem je radio od 1963. do odlaska u penziju 2004. godine.
Proao je ovdje sva zvanja, od asistenta do naunog savjetnika, saraujui s najveim
imenima historijske nauke i orijentalistike u Bosni i Hercegovini kao to su: Hamid
Hadibegi, Branislav urev, Nedim Filipovi, Besim Korkut, Muhamed Muji,
Eref Kovaevi, Adem Handi, Avdo Sueska, Salih Trako i mnogi drugi. Posebno
mjesto i utjecaj na obrazovanje profesora Aliia, kao orijentaliste i historiara, imao
je kako sam profesor obino kae njegov stvarni uitelj, dr. Hazim abanovi, s
kojim je on u Institutu svakodnevno provodio vrijeme uei, sluajui vrijedne savjete
i naune upute majstora historijske nauke. Svome uitelju profesor Alii se oduio
ukoliko se uenik ikada moe u putpunosti oduiti onome koji ga je uputio u tajne
zanata redigirajui i pripremajui za tampu, poslije smrti abanovia, njegovo
kapitalno djelo iz bosanskohercegovake kulturne batine Knjievnost muslimana
BiH na orijentalnim jezicima. Na svojim predavanjima profesor je kasnije esto
spominjao navedena imena ukazujui nam na kvalitete njihovog istraivakog rada,
ali i eventulne nedostatke, uklapajui to zajedno s brojnim zanimljivim pojedinostima
o njihovom ivotu i radu koje je on zapamtio, a koja se ne mogu nigdje proitati. U
tim zlatnim vremenima osmanistike u Bosni i Hercegovini, obiljeenim naporima da
se unaprijedi nauka i prevede brojna rukopisna i arhivska graa i izvori znaajni za
historiju nae zemlje, spomenuti eminentni orijentalisti i historiari, meu kojima i
profesor Alii, doprinijeli su izrastanju Instituta u jednu od najznaajnijih naunoistraivakih ustanova na jugoistoku Evrope.
Nauni opus profesora Aliia zauzima istaknuto mjesto u bosanskohercegovakoj
historiografiji. Ne obuhvata veliki broj bibliografskih jednica, ali je po svom sadraju,
obraenim temama i istraivakoj metodi, zasnovanoj na upotrebi prvorazrednog
izvornog materijala, temeljan u brojnim tematskim pravcima. Bibliografija koju ovdje
prilaemo svjedoi o irokom rasponu naunih pitanja i problema koje je profesor Alii
istraivao, od socijalno-ekonomskih do politikih, ali i o relativno dugom vremenskom
okviru od 15. do 19. stoljea, to je malo kojem osmanisti polo za rukom.
370

pedagoko-nauni portret dr. ahmeda s. aliia

Posebno je znaajan doprinos profesora Aliia izuavanju historije Bosne i

Hercegovine u 19. stoljeu za to je ispoljio interes ve u toku postdiplomskog
studija na Odsjeku za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Magistarski rad
Ureenje bosanskog ejaleta od 1865. do 1878. godine odbranio je pred komisijom na
elu s Radovanom Samardiem 1968. godine. Ovo je kasnije proirio i objavio knjigu
Ureenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine koja po ozbiljnosti pristupa i
znalakom koritenju prvorazredne grae predstavlja jedinstven doprinos istraivanju
bosanskohercegovake historije u vrijeme provoenja reformi u Osmanskom carstvu
i nezaobilaznu literaturu za sva dalja i slina istraivanja. Da su kolege historiari
znali cijeniti rad profesora Aliia vidi se iz injenice da je ova knjiga, nakon to je
prezentirana naunoj javnosti, uvrtena u obaveznu ispitnu literaturu na Odsjeku za
historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Vrhunac svog naunog rada profesor Alii dostigao je knjigom Pokret za
autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, to je i naziv doktorske disertacije koju
je 1996. godine odbranio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pred eminentnom
komisijom na elu s akademikom Avdom Sueskom. Ovo djelo nastalo je kao rezultat
dugogodinjih istraivanja koja je profesor vrio u brojnim arhivima od Gazi-Husrevbegove biblioteke i Orijentalnog instituta u Sarajevu do Arhiva Predsjednitva vlade
i Topkapi muzeja u Istanbulu. Profesor Alii u ovoj knjizi raskida sa dotadanjim
stavovima u historiografiji o feudalnomi antireformskom karakteru deavanja
u Bosni 1831-32. godine znalaki dokazujui tezu o openarodnom pokretu za
autonomiju Bosne s ueem svih drutvenih slojeva i razliitih konfesija. Posebna
vrijednost knjige je u tome to je profesor Alii u njoj dao zaokruen sistem svojih
gledita o brojnim sutinskim pitanjima osmanskog drutveno-ekonomskog ureenja
u Bosni ispravljajui krive Drinei razbijajui brojne stereotipe koji su se nataloili
u historiografiji usljed decenija aktivnosti raznoraznih historiara marksistikog i
kleronacionalistikog usmjerenja.
Rad profesora Aliia na izdavanju historijskih izvora u uskoj je vezi s njegovim
naunim radom. Malo koji orijentalista objavio je toliki broj deftera i prvorazredne
dokumentarne grae kao on. Izuzetan poznavalac osmanskog jezika i razliitih
vrsta pisma deifrirao je, preveo i publicirao sam i u saradnji s drugim autorima,
sedam knjiga izvora i vie kraih prijevoda. Put istraivaima koji se bave osmanskim
periodom time je znaajno olakan i skraen.
Pored navedenih podataka o pedagokom i naunom radu profesora Aliia,
potrebno je istai da je u dva navrata bio na elu Orijentalnog instituta u Sarajevu:
1984-1985. kao vrilac dunosti direktora i 1989-1992. kao direktor. U Prilozima za
orijentalnu filologiju prikazivanim i pozitivno ocjenjivanim, zbog svog temeljitog
naunog pristupa problemima historije i orijentalistike, na jugoistoku Evrope i
ire bio je niz godina lan redakcije i glavni i odgovorni urednik. Predsjedavao je
371

fahd kasumovi

Naunom vijeu Orijentalnog instituta. Uporedo s redovnim radnim aktivnostima

u naunim i strunim organima Orijentalnog instituta ukljuivao se u vie istaknutih
savjeta i redakcija u drugim naunim i izdavakim ustanovama u Bosni i Hercegovini
(Nauno vijee Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nauno vijee Instituta za istoriju u
Sarajevu, redakcija biblioteke Kulturno naslijee, redakcija za izradu Istorije naroda
BiH pri Akademiji nauka i umjetnosti BiH). Dva puta biran je za lana Savjeta
Univerziteta u Sarajevu. S prilozima iz osmanskog perioda suraivao je u drugom
izdanju Enciklopedije Jugoslavije. Uestvovao je na brojnim naunim skupovima u
zemlji i inozemstvu, a radovi, lanci, prilozi, prijevodi i prikazi objavljivani su mu
u najprestinijim asopisima, strunim i naunim glasilima. (Prilozi za orijentalnu
filologiju, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, Prilozi, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Dijalog, Jugoslovenski istorijski asopis i dr.).
Dobitnik je ordena rada sa srebrenim zracima.
Ovim skromnim prilogom povodom sedamdesete godinjice roenja i nekoliko
decenija aktivnog rada profesora Aliia nastojao sam u osnovnim crtama predstaviti
njegov pedagoki rad i nauni opus. Zasluena mirovina razdvojila ga je od studenata,
ali ne i od dijeljenja strunih savjeta svim osmanistima koji ih zatrae. Nadamo se da
bibliografija koju ovdje prezentiramo nije konana te da e profesor Alii nastaviti
davati svoje vrijedne doprinose bosanskohercegovakoj historiografiji.

Bibliografija dr. Ahmeda S. Aliia

1953.
Poetak i osnova islama, Glasnik VIS, IV (XVI)/5-7, Sarajevo, 1953, 138-140.
1957.
(S Mustafom Humiem) Merhum Osman Egrli, Glasnik VIS, VIII (XX)/10-12,
Sarajevo, 1957, 497-498.
1964.
Orijentalni institut u Sarajevu, JI 3, Beograd, 1964, 153-157.
1965.
Uredba o organizaciji vilajeta 1867. godine, POF XII-XIII (1962-63), Sarajevo,
1965, 219-235.
372

pedagoko-nauni portret dr. ahmeda s. aliia

Radovan Samardi, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika XVI i

XVII vek, Beograd 1961, str. 799. Istorijski arhiv Beograd, POF XII-XIII (196263), Sarajevo, 1965, 415-416.
1966.
Avdo Sueska, Ajani. Prilog izuavanju lokalne vlasti u naim zemljama za vrijeme
Turaka, Pregled, XVIII/LVI/II/7-8, Sarajevo, 1966, 149-152.
1969.
ifluci Husein kapetana Gradaeviaa, POF XIV-XV (1964-65), Sarajevo, 1969,
311-328.
1970.
Litica pod turskom vladavinom u 15. i 16. stoljeu, GZM, Nova serija, Etnologija,
XXIV-XXV (1969-70), Sarajevo, 1970, 97-134.
1973.
(S Hifzijom Hasandediem) Popis terzija, urija i ebedija u Mostaru iz 1755.
godine, POF XVIII-XIX (1968-69), Sarajevo, 1973, 315-371.
Ustanak u Drobnjacima 1805. godine, GDI BiH XIX (1971-72), Sarajevo, 1973,
45-70.
Dr. Hazim abanovi, Porijeani kod Visokog, 1916 Istanbul 1971, GDI BiH
XIX (1971-72), Sarajevo, 1973, 337-339.
1974.
Prilog prouavanju sela i grada u Bosni u XIX vijeku, JI 1-2, Beograd,1974, 79-91.
1975.
Reformatorski duh reis-ul-uleme Hadi Sulejman efendije Kemure, Glasnik VIS,
XXXVIII/3-4, Sarajevo, 1975, 158-162.
1976.
Litica Under Turkish Rule in 15th and 16th Centuries, Wissenschaftliche
Mitteilungen des Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseum, Band II, Heft B,
Volkskunde, Sarajevo, 1976, 33-48.
373

fahd kasumovi

Popis bosanske vojske pred bitku na Mohau 1526. godine, POF XXV (1975),
Sarajevo, 1976, 171-202.
1980.
Desetina u Bosni polovinom XIX vijeka, Prilozi XVI, Sarajevo, 1980, 129-174.
1981.
Hercegovina pod osmanskom vlasti, Hercegovina (fotomonografija), NIRO
Privredni vjesnik Zagreb SSRN BIH Meuopinska konferencija Mostar, Zagreb,
1981, 208-221.
1982.
BiH Razdoblje turske (osmanske) vlasti, EJ 2, 2. izdanje, JLZ, Zagreb, 1982, 174-189.
1983.
Ureenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, OIS, Posebna izdanja XI,
Sarajevo, 1983.
Nahija Drenica pod osmanskom upravom, GZM, Nova serija, Etnologija, 37
(1982), Sarajevo, 1983, 3-14.
Razdoblje turske (osmanske) vlasti, Socijalistika republika Bosna i Hercegovina
separat iz 2. izdanja EJ, JLZ, Zagreb, 1983, 86-101.
Diskusija, Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine (1945-1982),
ANUBiH, Posebna izdanja 65, Odjeljenje drutvenih nauka 12, Sarajevo, 1983,
149-152.
1984.
Manuskript Ahvali Bosna od Muhameda Isevia (po. XIX v.), POF 32-33 (198283), Sarajevo, 1984, 163-198.
Turski katastarski popisi nekih podruja zapadne Srbije XV i XVI vek, I, Istorijski
arhiv Kraljevo Meuoptinski istorijski arhiv aak Istorijski arhiv Titovo Uice,
aak, 1984.
1985.
Poimenini popis sandaka vilajeta Hercegovina (uvod, prijevod, napomene
i registre priredio Ahmed S. Alii), Monumenta turcica historiam slavorum

374

pedagoko-nauni portret dr. ahmeda s. aliia

meridionalium illustrantia, Tomus sextus, Serija II, Defteri, knjiga 3, Sarajevo 1985,
X+XI+659+/6/.
Turski katastarski popisi nekih podruja zapadne Srbije XV i XVI vek, II-III,
Istorijski arhiv Kraljevo Meuoptinski istorijski arhiv aak Istorijski arhiv
Titovo Uice, aak, 1985, 1-491 (II), 1-563 (III)
Prilog izuavanju istorije Ljubukog i okolice u XV i XVI st, 100 godina Muzeja
na Humcu (1884-1984) Zbornik radova, SIZ kulture opine Ljubuki, Ljubuki,
1985, 187-202.
1986.
Salih Sidki Muvekit, EJ 4, 2. izdanje, JLZ, Zagreb 1986, 658.
1987.
Decree on the Organisation of the Vilajets, 1867 Uredba o organizaciji vilajeta
1867. godine, POF 36 (1986), Sarajevo, 1987, 255-276.
1988.
(S Hasanom kapurom),Turski dokumenti o ustanku u Potkozarju 1875-78, OIS,
Posebna izdanja XVI, Sarajevo, 1988, 159+49 fax.
Problemi osmanistike s posebnim osvrtom na izdavanje izvora, POF 37 (1987),
Sarajevo, 1988, 251-257.
Adem Handi, Dva prva popisa Zvornikog sandaka (iz 1519. i 1533.), ANUBiH
i SANU, Knjiga XXVI, Odjeljenje drutvenih nauka, Knjiga 22, Sarajevo 1986,
POF 37(1987), Sarajevo, 1988, 308-310.
In memoriam: Prof. Hamid Hadibegi, Osloboenje 45/14294, Sarajevo 05.04.
1988, 6.
1991.
Pogovor, Husein ii, Mostar u Herceg-Bosni (Postanak i razvitak grada Mostara,
te prikaz raznih zgoda i nezgoda kroz koje je u toku razvitka prolazio), KDM
Preporod, Gradski odbor u Mostaru, Mostar, 1991, 287-289.
etrdeset godina postojanja i rada Orijentalnog instituta, Nauni skup: irenje islama
i islamska kultura u bosanskom ejaletu, POF 41(1991), Sarajevo, 1991, 11-19.
irenje islama u Hercegovini, Nauni skup: irenje islama i islamska kultura u
bosanskom ejaletu, POF 41 (1991), Sarajevo, 67-73.

375

fahd kasumovi

Osvrt na izlaganje M. Vasia Islamizacija u jugoslovenskim zemljama, Nauni skup:

irenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu, POF 41(1991), Sarajevo,
1991, 443-444.
Privredna i konfesionalna struktura stanovnitva u Hercegovini krajem XVI stoljea,
POF 40 (1990), Sarajevo, 1991, 125-192.
1996.
Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, OIS, Posebna izdanja XIX,
Sarajevo, 1996, 1-438.
Da li je novija povijest Bosne u korelaciji sa osmanskim drutveno-politikim
sistemom, nauni skup: Istona Bosna i Sandak, odran 23.05.1994. Sarajevo,
1996, 75-87.
1997.
Uloga Sarajeva u politikom ivotu Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske vlasti,
Prilozi za historiju Sarajeva, Radovi sa znanstvenog simpozija Pola milenija Sarajeva,
odranog 19. do 21. marta 1993. godine, Sarajevo, 1997, 67-75.
1998.
Velikan nae orijentalistike (Dr. Adem Handi 1916-1998), Preporod XXVII/649,
Sarajevo, 1998, 26.
Podruje donjeg toka Neretve u osmanskim izvorima, Kabes, IV/33-34, Mostar,
1998, 47-49.
1999.
Prilog prouavanja rudarstva u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku (na osnovu turskih
historijskih izvora), nauni skup: Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od
prahistorije do poetka XX vijeka, odran 8-11. XI 1973, Muzej grada Zenice,
Zenica, 1999, 387-394.
2000.
Uvod, Adem Handi, Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604. godine,
Bonjaki institut Zurich-Odjel Sarajevo i OIS, Tomus septimus, Serija II, Defteri,
knjiga 4, sv. I/1, Sarajevo, 2000, 4-37.
Historiografska literatura koja se odnosi na historiju Bosne i Hercegovine u 19.
stoljeu, Historiografija o Bosni i Hercegovini 1980-1998, Prilozi 29, Institut za
istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2000, 111-116.
376

pedagoko-nauni portret dr. ahmeda s. aliia

Velikan nae orijentalistike (In memoriam: dr. Adem Handi 1916-1998),

Preporod, 30 godina, 1970-2000 (izbor tekstova), RIZ u BiH, El-Kalem, Sarajevo,
2000, 789-791.
... U oima drugih, Hivzija Hasandedi : Tragom bonjake batine, Arhiv
Hercegovine Mostar, Mostar, 2000, 54.
Osmanski feudalizam i irenje islama u naunim radovima Nedima Filipovia,
Okrugli sto: Nauno djelo Nedima Filipovia, odran 23.11.1999, ANUBiH,
Posebna izdanja 62, Odjeljenje drutvenih nauka 32, Sarajevo, 2000, 101-115.
Osmanski feudalizam i irenje islama u naunim radovima Nedima Filipovia,
Dijalog, 1-2, Sarajevo, 2000, 170-181.
2001.
Hamdija Kapidi, Ali-paa Rizvanbegovi i njegovo doba, Prilozi 30, Sarajevo,
2001, 363-369
Okrugli sto: Nauno djelo Nedima Filipovia, Prilozi 30, Sarajevo, 2001, 370-378.
2002.
U okviru svjetskih usmenih predaja (Aia Softi, Usmene predaje Bonjaka, BZK
Preporod, Sarajevo, 2002), Godinjak BZK Preporod 2, Sarajevo, 2002, 267-269.
2007.
(S Fehimom D. Spahom) Opirni popis Klikog sandaka iz 1550. godine,
Monumenta turcica historiam slavorum meridionalium illustrantia, Tomus
duodecimus, Serija II, Defteri, knj. 5, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2007,
1-440.
2008.
Sumarni popis sandaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar Mostar,
Mostar, 2008, XII+XXVIII+315.
Skraenice
Glasnik VIS Glasnik Vrhovnog islamskog starjeinstva u SFRJ, Sarajevo
Anali GHB Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo
JLZ Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb.
GZM BiH Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo

377

fahd kasumovi

JI Jugoslovenski istorijski asopis, Beograd

GHB Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo
POF Prilozi za orijentalnu filologiju u Sarajevu
EJ Enciklopedija Jugoslavije, 2. izdanje
BZK Preporod Bonjaka zajednica kulture Preporod, Sarajevo
RIZ BiH Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
SANU Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd
OIS Orijentalni institut u Sarajevu
Prilozi Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu

378

UDK 929 Juzbai D.

devad juzbai

Biografija i bibliografija

Biografija
Roen je 2. septembra 1929. godine u Sarajevu, gdje je zavrio osnovno,
gimnazijsko i univerzitetsko obrazovanje. Na Filozofskom fakultetu diplomirao je
1955. optu i nacionalnu istoriju. Potom je do 1962. godine predavao istoriju na
Prvoj klasinoj gimnaziji u Sarajevu. Po izboru za asistenta na Institutu za istoriju u
Sarajevu (1962), orijentisao se na izuavanje perioda austrougarske uprave u Bosni i
Hercegovini. Od 1965. do 1967. godine boravio je kao stipendista austrijske vlade na
Bekom univerzitetu i specijalizirao noviju istoriju podunavskih zemalja. Uporedo
je pohaao kolokvij za disertanta i u bekim arhivima prikupljao grau za disertaciju
i druge naune radove. Doktorsku disertaciju Izgradnja eljeznica u BiH u svjetlu
austrougarske politike od okupacije do kraja Kallayeve ereodbranio je 1972. godine
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, i ona je publikovana u izdanju ANUBiH Djela
X/28 1974. godine. U Institutu je proao sva nauna zvanja, od naunog saradnika
do naunog savjetnika, a poetkom 1993. godine izabran je za redovnog profesora
opte istorije novog vijeka sa savremenom istorijom na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu.
U svojim radovima prof. Juzbai je tretirao razliite probleme iz politike,
ekonomske, dravnopravne, socijalne i kulturne istorije Bosne i Hercegovine u sklopu
odnosa u Habsburkoj monarhiji i u vezi s ausrougarskom balkanskom politikom.
Bio je glavni urednik Priloga, asopisa Instituta za istoriju u Sarajevu, a takoer lan
redakcije Godinjaka Drutva istoriara BiH, te redakcije Acta historico-oeconomica
Yugoslaviae za cijelo vrijeme izlaenja ovog asopisa. Organizator je brojnih naunih
skupova, prireiva zbornika radova i urednik istorijskih monografija.
Rezultate svojih istraivanja prezentirao je na naunim skupovima u zemlji i
inostranstvu, objavljujui svoje radove u uglednim publikacijama. Nastupao je i sa
predavanjima na univerzitetima u Grazu, Beogradu, Beu i Munchenu.
Za svoj nauni rad prof. Juzbai je dobitnik priznanja: republike nagrade za
nauku Veselin Maslea(1976) i Herderove nagrade, koja mu je dodijeljena na
Bekom univerzitetu (1994). Ovu nagradu dobio je za poseban doprinos koji je
dao objektivnoj obradi istorije svoje domovine u 19. i 20. stoljeu, a naroito boljem
razumijevanju uzajamnih odnosa u okviru Podunavske monarhije. Prof. Juzbai
379

devad juzbai

je prvi intelektualac iz Bosne i Hercegovine koji je dobio ovo izuzetno priznanje.

estoaprilsku nagradu grada Sarajeva dobio je 2000. godine. Godine 1995. izabran je
za dopisnog, a potom 2002. za redovnog lana Akademije nauka i umjetnosti Bosne
i Hercegovine i predsjednika Akademijinog Odbora za istorijske nauke. Od 1998.
godine je vrilac dunosti direktora Centra za balkanoloka ispitivanja ANU BiH,
a od 2008. direktor. lan je redakcije Godinjaka pomenutog Centra kao i redakcije
Priloga Instituta za istoriju u Sarajevu. Od 1997. djeluje kao lan Komisije za istoriju
jugoistine Evrope Fondacije pro oriente u Beu. lan je Internacionalne komisije za
izuavanje historije Slavena pri Internacionalnom komitetu za historijske nauke.
I nakon penzionisanja 2000. godine, bio je do pred kraj 2002. angaovan na
dodipomskoj i postdiplomskoj nastavi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Senat
Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je 2004. godine poasno zvanje professor
emeritus.

Bibliografija
I KNJIGE
1. Jeziko pitanje u austrougarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat, Sarajevo 1973;
(133 str.)
2. Izgradnja eljeznica u BiH u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja
Kallayeve ere, ANUBiH Djela XLVIII/28, Sarajevo 1974; (285 str.)
3. Nacionalno-politiki odnosi u Bosanskohercegovakom saboru i jeziko pitanje (19101914), ANUBiH Djela LXXIII/42, Sarajevo 1999; (255 str.)
4. Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, ANUBiH
Posebna izdanja CXVI/35, Sarajevo 2002; (431 str.)
II RASPRAVE, LANCI, PRILOZI
1. O nastavi istorije u gimnazijama u Bosni i Hercegovini, Pregled, 6, 1964.
2. O nastanku paralelnog austrijskog i ugarskog zakona o upravljanju Bosnom i
Hercegovinom, Radovi ANUBiH, XXXII/11, 1967, 163-196.
3. O problemu utvrivanja i ozakonjenja osnovnih principa upravljanja Bosnom i
Hercegovinom na poetku austrougarske okupacije, Prilozi, 4, 1968, 83-87.
4. Pitanje regulisanja upotrebe zvaninog jezika u austrougarskoj politici u Bosni i
Hercegovini pred prvi svjetski rat, Godinjak Drutva istoriara BiH (dalje DIBiH),
XVII, 1969, 61-130.
380

biografija i bibliografija

5. O nekim pitanjima austrougarske politike prema ureenju privrednih odnosa u

Makedoniji i na Balkanu za vrijeme krize 1912/1913. godine, Prilozi, 5, 1969,
165-196.
6. Izvjetaj Hermanna von Sautera o odnosima Bosne i Hercegovine i Monarhije u
svjetlu austro-ugarskih ekonomskih suprotnosti, Godinjak DI BiH, XVIII, 1970,
45-104.
7. Za nekoi praanja na avstriskata politika sprema ureduvanjeto na stopanskite
odnosi vo Makedonija i na Balkanot za vreme na krizata od 1912/1913. godina,
Rabotnikoto dvienje na Makedonija do 1929. god, Skopje 1971, 209-227.
8. Pitanje eljeznike veze Monarhije sa Istokom u austrougarskoj politici gradnje
prikljunih eljeznikih linija u pravcu Bosne poslije Berlinskog kongresa, Prilozi,
7, 1971, 49-82.
9. Austrougarski planovi gradnje stratekih eljeznica na Balkanu uoi kretske krize i
izgradnja eljeznike pruge prema Boki Kotorskoj, Trebinju i Dubrovniku, Prilozi,
8, 1972, 11-31.
10. Problemi ausrougarske saobraajne politike u Bosni i Hercegovini poslije
okupacije i izgradnja eljeznike linije Bosanski Brod Sarajevo, Godinjak DI
BiH, 1973, 97-138.
11. Neki problemi obrade Mlade Bosne, Pregled, 7-8, 1974, 771-775.
12. Same Problems in Studyng Young Bosnians, Survey, l, 1975, 47-50.
13. Bosnia and Herzegovina (1875-1914), u: The Historiography of Yugoslavia 19651975, Belgrade 1975, 324-339, (koautor dr Nusret ehi)
14. Bosna i Hercegovina 1875-1914. u radovima jugoslovenskih istoriara u
posljednjih deset godina, Prilozi, 11-12, 1975-1976, 245-259, (koautor dr
Nusret ehi)
15. Bosanskohercegovaki sabor i osnivanje potanske tedionice, Prilozi, 18, 1981,
257-271.
16. Pokuaji stvaranja politikog saveza izmedju vostva srpskog i muslimanskog
autonomnog pokreta u Bosni i Hercegovini, Prilozi, 14-15, 1978, 141-202.
17. O ukljuenju Bosne i Hercegovine u zajedniko austrougarsko carinsko podruje,
Prilozi, 19, 1982, 125-161.
18. Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878.
do 1914, Pregled, 3, 1984, 233-244.
19. Some Features of the Economic Development of Bosnia and Herzegovina
Between 1878 and 1914, Survey, 2, 1984, 146-156.
20. Radniko pitanje u programima graanske politike i djelatnosti
Bosanskohercegovakog sabora, Prilozi, 22, 1986, 25-61.
381

devad juzbai

21. Istorijska istina i njene pojavne forme, Oslobodjenje, 15. 1. 1986, br. 238. Nedeljni
dodatak KUN, 8.
22. Die Einbeziehung Bosniens and der Herzegowina in das gemeinsame
sterreichisch-ungarische Zollgebiet, OH, 30, 1988, 196-211.
23. In memoriam: Prof. dr. Ferdo Hauptmann, Prilozi, 23, 1987, 299-302.
24. Austrougarsko zajedniko ministarstvo i upravljanje Bosnom i Hercegovinom
nakon aneksije (Dravnopravni aspekt), Godinjak DI BiH, 39, 1988, 144-154.
25. Nauni portret Nusreta ehia, Prilozi, 27, 1991.
26. Izgradnja eljeznica u Bosni i Hercegovini i austro-ugarske ekonomske
suprotnosti, Pregled, 2-3, 1991, 191-210.
27. Aneksija i stavovi austrougarskih vojnih krugova prema upravljanju Bosnom i
Hercegovinom, u: Nauni skup posveen 80. godinjici aneksije Bosne i Hercegovine,
ANUBiH Posebna izdanja XCIX/29, Sarajevo 1991, 33-02.
28. Der Eisenbahnbau in Bosnien und der Herzegowina und die wirtschaftlichen
Gegensatze zwischen sterreich und Ungarn, u: Eisebahnbau und
Kapitalinteressen in den Beziehungen der sterreichischen mit den sdslawischen
Landern, Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien
1993, 143-167.
29. Neki problemi dravnopravnog poloaja Bosne i Hercegovine nakon
aneksije, u: Okrugli sto: Problemi dravnopravnog poloaja i ureenja BiH
1878-1945(Sarajevo, 17 novembar 1993), ANUBiH Naune komunikacije
XXXV, Odjeljenje drutvenih nauka, Sarajevo 1994. 17-18 (Rezime).
30. Nekoliko napomena o Jevrejima u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske uprave,
u: Zbornik radova Sefard, Sarajevo 11. 09. 14. 09. 1992. Sarajevo 1995, 93-110.
31. O Sarajevu kao saobraajnom centru za vrijeme austrougarske uprave, Prilozi
historiji Sarajeva, Sarajevo 1997, 279-232.
32. Kritika konfrontacija sa prolou, Revija slobodne misli 99, 15-16/1998, 3-7.
33. Kritische Konfrontation mit der Vergangenheit, u: Menschenrechte in Bosnien
und Herzegowina: Wissenschaft ud Praxis, Wien-Kola-Weimar 1999, 341-347.
34. Das sterreichisch-ungarische gemeinsameMinisterium und die verwaltung
von Bosnien-Herzegowina nach der Annexion. Der staatsrechtliche Aspekt,
OH, 4l/1999, 266-185.
35. Der Einfluss der Balkankriege 1912/1913 auf Bosnien-Herzegowina und auf
die Behandlung der Agrarfrage, u: Zeiten Wende Zeiten, Festgabe fr Richard
Plaschka zu 75. Geburgstag, Frankfurt am Main 2000, 57-71.
36. Uticaj balkanskih ratova 1912/1913. na Bosnu i Heregovinu i na tretman
agrarnog pitanja, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, XII/2000, 195-206.
382

biografija i bibliografija

37. Refleksije ratova na Balkanu 1912/13 na dizanje Muslimana u BiH Anali GHB,
XIX-XX, Sarajevo 2001, 167-275.
38. Neki pogledi Nedima Filipovia na etniki razvitak u Bosni i Hercegovini, u:
Okrugli sto Nauno djelo Nedima Filipovia, ANUBiH Posebna izdanja CXII/32,
Sarajevo 2000.g. Isti rad je publikovan i u: Forum Bosnae 18, 2002, 30-40.
39. Einige Anmerkungen zur etnischen Entwicklung in Bosnie-Herzegowina, Revija
slobodne misli 99, 31/2001, 23-34.
40. Nekoliko napomena o etnikom razvitku u Bosni i Hercegovini, Prilozi, 30/2001,
195-206.
41. Wissenschaftliche Situation: Forschung, Akademie der Wissenschaften und
der Kunste Bosnien-Herzegowina, Wiener Blatter zur Friedensfroschung,
Vierteljahreszeitschrift des UZF, 106, Mrz /1/2001, 46-56.
42. Poloaj nauke, Forum Bosnae, 18, 2002, 359-369.
43. Die Geschichtsschreibung in Bosnien-Herzegowina im letzten Jahrzehnt des 20.
Jahrhunderts. Thesen zur Diskussion, in: OH, 44, 2002, 421-433: Isti rad je
publikovan i u: Prilozi, 31, 2002, 17-31.
44. Die Sprachenpolitik der sterreichisch-ungarischen Verwaltung und die
nationalen Verhltnisse in Bosnien-Herzegowina, 1878-1918, SdostForschungen, Bd. 61/62, 2002/2003, 237-272.
45. Ceste i eljeznice, u: Svjetlost Evrope u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2004, 605624, (sa prevodima na njemaki, engleski i talijanski jezik).
46. Die Wirtschafts-und Verkehrspolitik Benjamin Kallays in Bosnien Herzegowina
(Hauptmerkmale), rad primljen za tampu u zborniku referata sa internacionalnog
naunog skupa odranog 26. 09. 2003. u Budimpeti, u organizaciji Instituta za
istoriju Maarske akademije nauka, povodom 100 godina od smrti Benjamina
Kallaya.
47. Privredna i saobraajna politika Benjamina Kallaya u Bosni i Hercegovini (Glavna
obiljeja), Dijalog, 1, 2004, 23-38.
48. Die sterreichisch-ungarische Okkupationsverwaltung in Bosnien-Herzegowina.
Einige Aspekte der Beziehungen zwischen Militr-und Zivilbehorden, rad
prihvaen za publikovanje u: Schriftenreihe der Landesverteidigungsakademie,
Wien.
III DISKUSIJE
1. Nekoliko primjedaba i miljenja o Pregledu istorije SKJ, Prilozi, l, 1965, 396-400.
2. Diskusija o Predlogu studijskog projekta za istoriju SFRJ, Prilozi, 2, 1966. , 402-406.

383

devad juzbai

3. Diskusija o temi: Razvoj i programski zadaci Instituta za istoriju, Opredjeljenja, 4,

1973, 138-139.
4. Diskusija na okruglom stolu Industrijska revolucija u jugoslavenskim zemljama,
Acta historico-economica Iugoslaviae, l, 1974, 173-174.
5. Neke napomene o problematici etnikog i drutvenog razvitka u Bosni i
Hercegovini u periodu austrougarske uprave, Prilozi, 11-12, 1975-1976, 304310.
6. O austougarskoj kolonizacionoj politici u Bosni i Heregovini poslije aneksije,
Prilozi, 11-12, 1975-1976, 325-331.
7. Diskusija o knjizi dr Rasima Hurema Kriza narodnooslobodilakog pokreta u
Bosni i Hercegovini krajem 1941. i poetkom l942.godine, Sarajevo 1972, Prilozi,
11-12, 1975-1976, 388-390.
8. Diskusija u: Marksistika zasnovanost nastavnih programa, udbenika skripata i
prirunika za predmet istoriju, Opredjeljenja, 7, 1976, 68-70.
9. Diskusija u: Banjaluka u novijoj istoriji (1878-1945), Zbornik radova sa naunog
skupa, Banjaluka 18-20. novembra 1976.godine, Sarajevo 1978, 725-729.
10. Diskusija u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini,
Nauni skup (Sarajevo, 23. i 24. oktobra 1978), ANUBiH Posebna izdanja
XLIII/8, Sarajevo 1979, 400-404.
11. O diferencijaciji unutar radnikog pokreta u BiH i problemu publikovanja
izvora, u: est decenija revolucionarnog djelovanja organizacije jugoslovenskih
komunista, sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (okrugli sto),
Opredjeljenja, 12, 1979, 131-135.
12. Diskusija (o nastavnom planu i programu Odsjeka za istoriju Filozofskog fakulteta
u Sarajevu), u: Unapreivanje nastavnih planova i programa visokokolskih
organizacija udruenog rada u Bosni i Hercegovini. Rasprave u sekcijama RK
SSRN BiH, Sarajevo 1979, 144-146.
13. Diskusija (o istoriografiji austrougarskog perioda) u: Savjetovanje o istoriografiji
Bosne i Hercegovine (1945-1982), ANUBiH Posebna izdanja LXV/12, Sarajevo
1983, 135-139.
14. Diskusija u: 100 godina ustanka u Heregovini 1882. godine, Nauni skup (Sarajevo
21-22.X 1982), ANUBiH, Posebna izdanja LXIV/11, Sarajevo 1983, 227-230.
15. Diskusija (na savjetovanju Aktuelna pitanja istorijske nauke u Bosni i
Hercegovini), Opredjeljenja, 12, 1984, 67-69.
16. Diskusija (na naunom skupu Jezik i nacionalni odnosi) u: Sveske Instituta za
prouavanje nacionalnih odnosa Marksistikog studijskog centra CK SKBiH Veljko
Vlahovi, 9, 1985, 138.
384

biografija i bibliografija

17. Kritike napomene na tekstove koji se odnose na istoriju perioda austrougarske

uprave i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini Diskusija: Istoriografski
tekstovi u separatu Bosna i Hercegovina II izdanje Enciklopedije Jugoslavije,
Prilozi, 22, 1986, 271-182.
18. O nekim pitanjima naune kritike, u: Metodologija savremene istorije (Saoptenje
sa Okruglog stola odranog 17. i 18. decembra 1985. godine u Beogradu), Beograd
1987, 232-237.
19. O iseljavaju iz Bosne i Hercegovine poslije aneksije 1908.godine, u: Migracije i
Bosna i Hercegovina, Sarajevo 1990, 616-621.
20. O manjinama za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Zora
Cankarjeva, Sarajevo 1, 1993.
21. Dijalog o bosanskom duhu, Sarajevo 1996, 78-83; isti tekst u: Bosanski duh,
Sarajevo 1997, 43-45.
22. Der bosnische Geist, Dialogue, 3-4/1997, 137-140.
IV PRIKAZI, OSVRTI, PROMOCIJE
1. Savjetovanje istoriara Bosne i Hercegovine o Pregledu istorije SKJ, JI, 2, 1964,
150-154.
2. Putovi revolucije, asopis Instituta za historiju radnikog pokreta Zagreb, godina
I, broj 1-2, Prilozi, 1, 1965, 456-460.
3. sterreich und Europa, Graz-Wien Koln 1965, Godinjak DI BiH, 1966, 296-299.
4. Prilozi, izd. Institut za istoriju radnikog pokreta, Sarajevo 1965. i 1966. br. 1 i 2,
JI, 3, 1966, 179-183.
5. sterreichische Osthefte. Mitteilungsorgan des sterreicnischen Ost und
Sdosteuropa-Instituts, 1-4, 1967, Prilozi, 3, 1967, 319-325.
6. Doprinos novijoj istoriji. Uz knjigu lanaka i rasprava dra Hamdije Kapidia:
Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, u izdanju sarajevske
Svjetlosti, Oslobodjenje, br. 7390 od 28. 12. 1967.
7. Branislav Begovi, Razvoj umske privrede u Bosni i Hercegovini u periodu
austrougarske uprave (1878-1910) sa posebnim osvrtom na eksploataciju uma
i industrijsku preradu drveta, ANUBIH, Djela knj. LIV, Odjeljenje drutvenih
nauka knjiga 31, Sarajevo 1978, str. 204, Pregled, 10, 1984, 1220-1224.
8. Ferdinand Hauptmann, Die sterreichisch-ungarische Herschaft in Bosnien und
der Hercegowina 1878-1918. Virtschaftspolitik und Wirtschaftsentwicklung,
Graz 1983, str. 174, Godinjak DI BiH, XXXV, 1984, 152-156.
9. Prilozi, asopis Instituta za istoriju u Sarajevu br. 2526, 1990, 382, Godinjak DI
BiH, 40, 1989-1990.
385

devad juzbai

10. Enver Redi, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Sarajevo 1998,
Dijalog, 5-6/1998, 235-237.
11. Prilozi historiji Sarajeva, Sarajevo, 1997. Izlaganje odrano na promociji u
Narodnom pozoritu 10. januara 1998, u : Prilozi, 28/1999, 243-245.
Skraenice
Anali GHB Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo
JLZ Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb.
JI Jugoslovenski istorijski asopis, Beograd
GHB Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo
EJ Enciklopedija Jugoslavije
ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
OIS Orijentalni institut u Sarajevu
OH sterreichische sthefte, Wien
Prilozi Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu

386

UDK 929 Hadibegovi I.

edin radui

Nauniku i pedagogu
(Povodom 65-godinjice roenja prof. dr. Iljasa Hadibegovia)*

Teko je govoriti o nekom ko Vam je uitelj, ko Vam pokazuje prve korake na

trnovitom putu historiara, nekome ko je uvijek tu sa savjetom i ko je mnogo vie
od toga, a ostati dosljedan svojoj struci i izbjei bujici osjeanja. Ipak, ovoga puta,
ini mi se, prua se prilika da iskljuivo orujemhistoriara injenicama
predstavimo prof. dr. Iljasa Hadibegovia, jednog od vodeih strunjaka iz historije
Bosne i Hercegovine u doba austrougarske uprave kojeg je naa zemlja ikada imala. U
ovom sluaju injenice e najbolje pokazati veliinu linosti i kvalitet naunog opusa
profesora Hadibegovia. O njegovom odnosu prema studentima govore oni sami, i
oni koji ve odavno mladiima i djevojkama koji stupaju na stvarnu pozornicu ivota
pojanjavaju kakva su drutva egzistirala u prolosti i kakvo je ono to njih oekuje,
kao i oni koji jo uvijek posjeuju seminare i predavanja na Filozofskom fakultetu
u Sarajevu, uglednoj kui nauke, kojoj je, u stvaranju pozitivnog imida, i profesor
Hadibegovi dao nemjerljiv doprinos.
Prof. dr. Iljas Hadibegovi roen je 27. jula 1938. godine u Crniu, opina
Bugojno. Osnovno i gimnazijsko obrazovanje zavrio je u Bugojnu, a studij historije
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 11. februara 1963. godine. Poetkom jula 1964.
poinje svoj nauno-istraivaki rad zaposlivi se u Institut za istoriju radnikog pokreta
(sada Institut za istoriju), gdje je radio do izbora za asistenta na Odsjeku za istoriju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1. januara 1970. godine. Postdiplomske studije iz
Istorije naroda Jugoslavije XIX i XX vijeka zavrio je 29. septembra 1967. godine na
Filozofskom fakultetu u Beogradu, odbranivi magistarski rad pod naslovom Poeci
radnikog pokreta u Bosni i Hercegovini do majskih trajkova 1906. godine. Akademsku
1967/68. proveo je na specijalizaciji u Beu kao stipendista Vlade Republike Austrije.
Doktorsku disertaciju Postanak radnike klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do
1914. godineodbranio je 10. oktobra 1977. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
U zvanje docenta na predmetu Istorija naroda Jugoslavije novi vijek sa savremenom
istorijom izabran je 1. februara 1978. godine, u vanrednog profesora unaprijeen je
marta 1981, a najvie nastavno fakultetsko zvanje, redovni profesor, stie 5. marta
1987. godine. U periodu oktobar 1987. septembar 1990. bio je direktor Instituta
*

Tekst je prenesen iz asopisa Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 301-312. U istom broju Priloga nalazi se
i bibliografija do tada objavljenih radova profesora Iljasa Hadibegovia.
387

edin radui

za istoriju u Sarajevu ne prekidajui radni odnos na Fakultetu. Od 1998. godine

doktor Hadibegovi je predsjednik Odsjeka za historiju, a od 1999. i ef Kolegija
postdiplomskog studija. Oenjen je i ima dvije kerke.
Nauni opus profesora Hadibegovia ini 112 bibliografskih jedinica. Studija
Socijalna struktura Slovenaca u Bosni i Hercegovini od sredine XIX stoljea do 1992.
godine kao dio projekta Slovenci u Bosni i Hercegovini (sadri 55 stranica osnovnog
teksta i 75 stranica priloga) nalazi se u pripremi za tampu, a studija Bosnien Hercegovina 1850 - 1878., napisana na njemakom jeziku u okviru projekta Die
etnische und konfessionelle Struktur Bosnien-Hercegovinas 1850-1918, je pohranjena
u Nacionalnoj biblioteci u Beu. Svoje radove doktor Hadibegovi je objavljivao
i objavljuje u najpriznatijim naunim asopisima. Pored junoslovenskih jezika
njegovi radovi su publicirani i na engleskom, njemakom, italijanskom i ekom, a
uvodna studija monografije o bosanskohercegovakim gradovima prevedena je i na
maarski (Vrosok Bosznia Hercegovin ban a szzadforduln a kutats nehzsgei,
Fordtotta: Mr Polomik Tnde, Budapest, 2000.), i oekuje se njeno objavljivanje.
Publikovana doktorska disertacija profesora Hadibegovia Postanak radnike klase
u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. (Sarajevo, 1980.) doivjela je brojne,
veoma pozitivne ocjene u prestinim naunim asopisima u zemlji i inostranstvu.
Ona je od naune kritike ocijenjena kao rad koji u mnogome ima karakter ekonomske
i socijalne historije Bosne i Hercegovine od sredine 19. stoljea do 1914. godine.
Profesor Hadibegovi je ovom knjigom duboko uao u analizu drutva koje se
mijenja, drutva koje gubi stare oslonce i ulazi u svijet neeg novog, osvjetljavajui
na taj nain proces modernizacije u Bosni i Hercegovini.
Nauna javnost je veoma pozitivno ocijenila i monografiju profesora
Hadibegovia o bosanskohercegovakim gradovima (Bosanskohercegovaki
gradovi na razmeu XIX i XX stoljea, Sarajevo 1991.). Ona je dobila i
meunarodno priznanje. Njena uvodna studija (100 stranica) prevedena je na
eki jezik i publikovana u asopisu eke Akademije Slovensk historick studie.
Obje navedene knjige su po izlasku iz tampe postale nezaobilazna univerzitetska
literatura. Openito gledajui, profesor Hadibegovi je izuavao i izuava tematske
oblasti iz ekonomsko-socijalne i demografske historije Bosne i Hercegovine, gdje
se afirmisao kao vodei naunik u izuavanju socijalne historije novijeg doba. On
se, meutim, nije ograniio na izuavanje samo socijalnog aspekta nego je u nizu
radova tretirao i politike dimenzije, posebno radnikog pokreta u kontekstu
opehistorijskih kretanja. Naroito je uspio njegov sintetski prikaz razvoja
socijaldemokracije u Bosni i Hercegovini do Prvog svjetskog rata u Istoriji Saveza
komunista Bosne i Hercegovine.
Profesor Hadibegovi je uestvovao na vie meunarodnih naunih skupova u
zemlji i inostranstvu. Navodimo neke: etvrta meunarodna konferencija istoriara
388

nauniku i pedagogu

radnikog pokreta u Lincu 1968.; Srbija u zavrnoj fazi istone krize 1877-1878.,
u Beogradu 1979. godine (referat O privrednim odnosima Bosne i Hercegovine i
Srbije 1878-1883); VIII zasijedanje Jugoslovensko-talijanske komisije u Reggio
Calabriji 1979. (referat Italijanski radnici u Bosni i Hercegovini za austrougarske
okupacije); Nauni skup Poeci kapitalizma u Jugoslaviji i ehoslovakoji Zasjedanje
Jugoslovensko-ehoslovake komisije za istoriju u Pragu 1980. godine (referat
Poeci kapitalizma u Bosni i Hercegovini u XIX i poetkom XX vijeka); Nauni
skup Nacionalne manjine u Evropiu Budimpeti 2001. godine (referat Nacionalne
manjine u Bosni i Hercegovini). Dr. Hadibegovi stalni je uesnik savjetovanja o
historijskoj nauci gdje je dao veoma vrijedan doprinos izuavanja historiografije
perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
U svom vie od trideset godina dugom radu na Filozofskom fakultetu u Sarajevu,
profesor Hadibegovi je uestvovao u svim vidovima i nivoima nastave. Ve due
vrijeme mentor je magistarskim i doktorskim kandidatima iz zemlje i inostranstva,
kao i predsjednik ili lan komisija za odbrane magistarskih (8) i doktorskih
(10) disertacija. Posebno treba istai njegov rad na organizaciji i rukovoenju
postdiplomskim studijama na Filozofskom fakultetu, gdje je profesor Hadibegovi
i ef Kolegija. Doktor Hadibegovi obavljao je i obavlja niz rukovodeih i
odgovornih poslova u nastavno-naunim i naunim institucijama, kao i redakcijama
naunih i strunih asopisa. lan je naunih vijea Instituta za istoriju u Sarajevu i
Orijentalnog instituta u Sarajevu, redakcija asopisa Hercegovinai Naa kola, a
bio je predsjednik Savjeta RO Filozofski fakultet, prodekan Filozofskog fakulteta,
dekan OUR-a za Filozofiju, lan redakcija asopisa Godinjak DIBiH, Glasnika
arhiva i Drutva arhivskih radnika BiH, te glavni i odgovorni urednik asopisa
Opredjeljenjai PriloziInstituta za istoriju Sarajevo. Treba naglasiti da je profesor
Hadibegovi dugo godina aktivan lan Odbora za istorijske nauke Akademije nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Za svoj nastavni i nauni doprinos profesor Hadibegovi je dobio vie
nagrada i priznanja. Za rad na Filozofskom fakultetu dobio je priznanje drutveno
politikih organizacija (25. maja 1976), za monografiju Postanak radnike klase
u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine nagraen je sa dvije nagrade
IGKRO SvjetlostSarajevo (1980) i republikom nagradom za nauku Veselin
Maslea(1983), a dobitnik je i Plakete grada Sarajeva (1985).
Cijenei ukupan rad profesora Hadibegovia na polju historijske nauke, u
podizanju nastavnog i naunog podmlatka, kao i njegovu cjelokupnu aktivnost i
moralni profil, Nastavno-nauno vijee Filozofskog fakulteta u Sarajevu u oktobru
2001. godine predloilo ga je za izbor za dopisnog lana Akademije nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine.

389

 390

UDK 929 Imamovi E.

ikbal cogo

Uz etrdesetogodinjicu rada prof. dr. Envera Imamovia

na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1968-2008)

Ove se godine navrava etiri decenije rada prof. dr. Envera Imamovia na
Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa se javlja struna ali i
ljudska potreba da se u kratkim crtama opie njegov ivotni i znanstveni put.
Enver Imamovi roen je 29. oktobra 1940. godine u Fojnici. Osnovnu kolu i
gimnaziju pohaao je u rodnom mjestu, potom u Zenici i Sarajevu gdje je zavrio
svoje srednjokolsko obrazovanje. Na studij arheologije upisao se u Zagrebu i
pripadao je generaciji studenata kojoj su predavali istaknuti strunjaci poput Stojana
Dimitrijevia, Duje Rendia Mioevia, Mate Suia, Vladimira Mirosavljevia i dr.
Studij je okonao 1965. godine i stekao zvanje arheologa.
Jo kao uenik srednje kole, zanimao se za arheoloka istraivanja koja su
provoena na irem podruju Kiseljaka i Sarajeva te je u vie navrata uestvovao
kao volonter. Njegovo nadahnue istraivanjem prolosti rezultiralo je upravo
ovakvim ivotnim putom kakvog je imao dr. Imamovi.
Nakon to je 1967. godine, preminuo eminentni bosanskohercegovaki
arheolog-antiar, prof. dr. Esad Paali, i nakon to je ostalo upranjeno mjesto
predavaa historije starog vijeka na Filozofskom fakultetu, na njegovo radno
mjesto angaovan je prof. dr. Alojz Benac.
Poetkom 1968. godine, a na poziv profesora Benca, u Sarajevo dolazi, tada
mladi arheolog, Enver Imamovi i poinje raditi kao asistent na Katedri za istoriju
starog vijeka.
Shodno Statutu Fakulteta kao i potrebama institucije za novim magistrima i
doktorima znanosti, tada asistent, Enver Imamovi upisuje postdiplomski studij na
Zagrebakom sveuilitu koji je uspjeno okonao i magistrirao sa temom Rudnici
zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji.
Nakon toga prijavljuje doktorat na Univerzitetu u Beogradu. Mentor za izradu
doktorske teze bio mu je, danas pokojni, akademik Milutin Garaanin, dok mu je znatnu
profesionalnu pomo prilikom izrade disertacije davao pokojni dr. uro Basler.
Uspjeno je odbranio doktorsku tezu pod nazivom Antiki kultni i votivni
spomenici u unutranjosti rimske provincije Dalmcije te stekao nauni stepen
doktora filosofskih nauka polje arheologija i antika istorija. Nakon to je u
391

ikbal cogo

Jugoslaviji okonao formalno obrazovanje, u Rimu je proveo oko dvije godine na

postdoktorskom usavravanju iz oblasti antike epigrafike i antikih provincijalnih
kultova.
Svi navedeni podaci govore da je prof. dr. Enver Imamovi, kao malo ko u to
vrijeme, imao uspjean put u graenju znanstvene karijere od asistenta 1968. godine
do dobivanja zvanja docenta 1976, te da je doktor nauka postao u 34. godini ivota.
Godine 1979. izabran je u zvanje vanrednog, a 1986. za redovnog profesora na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ovim je i formalno zavreno napredovanje dr.
Envera Imamovia u okviru institucije Fakulteta, no njegovo djelovanje kao naunog
radnika i pedagoga traje i danas. O tome svjedoe i desetine bibliografskih jedinica
objavljenih u recentnim strunim i naunim asopisima Bosne i Hercegovine, ali i
ire (Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Godinjak Centra za balkanoloka ispitivanja
ANU BiH, Godinjak Drutva istoriara BiH, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu,
Nae Starine Zavoda za zatitu spomenika BiH, Tribunia iz Trebinja, lanci i graa
za kulturnu historiju Istone Bosne iz Tuzle, Istorijski zapisi iz Titograda, Obavijesti
Hrvatskog arheolokog drutva iz Zagreba, i dr.).
Osim kao djelatnik visokokolske ustanove, profesor Imamovi je bio i aktivni
lan vie strunih i naunih drutava, potom saradnik na vanim muzejskim
projektima i sl. Bio je jedan od pokretaa Arheolokog drutva Bosne i Hercegovine
osnovanog poetkom osamdesetih godina u Sarajevu. Takoer je uestvovao na
desetinama strunih i naunih skupova organizovanih u Bosni i Hercegovini ali i
tadanjoj Jugoslaviji i Evropi a koji su svojim temama tretirali problematiku antikih
istraivanja (od pitanja romanizacije, preko razvoja privrede i komunikacija do
vjerskih i drugih drutvenih fenomena).
Tokom najteih ratnih godina, izmeu 1992. i 1995, ostao je u Sarajevu i sa
rahmetli prof. dr. Ibrahimom Tepiem nosio teret organiziranja Odsjeka za historiju
i Filozofskog fakulteta u ratnim uvjetima. Bila su to vremena kada se nastava
organizirala u prostorima dananjeg Rektorata Univerziteta a svakim dolaskom na
konsultacije i ispite riskirao se ivot.
Tokom 1992. izabran je za prodekana Filozofskog fakulteta i na toj dunosti je
ostao do kraja 1993. godine. Nakon pogibije dr. Rize Sijaria, tadanjeg direktora
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 1993. Enver Imamovi je bio angaovan i
kao direktor ove krovne, bosanskohercegovake muzejske institucije. Ovu dunost
obavljao je do 1996. godine.
Osim rada u Zemaljskom muzeju, profesor Imamovi je bio i lan Upravnog
odbora Muzeja Sarajeva koji je imao zadatak da nakon rata izvri potpunu reviziju
kompletnog fundusa ove znaajne muzejske institucije te da postavi novu strategiju
rada u narednim godinama. Zanimljivo je spomenuti i to da je profesor Imamovi
dao grafika i likovna rjeenja za izgled buduih dravnih obiljeja Republike Bosne
392

uz etrdesetogodinjicu rada prof. dr. envera imamovia na filozofskom fakultetu u sarajevu (1968-2008)

i Hercegovine, kao i vojnih oznaka Armije RBiH, te da je ratne 1995. osnovao

bosanskohercegovaki Komitet ICOMa (Meunarodna muzejska asocijacija sa
sjeditem u Parizu) i bio njegov prvi predsjednik.
Posljednjih petnaestak godina, profesor Imamovi svoja nauna interesovanja
prenio je i na oblast historije srednjovjekovne Bosne pa je u okviru toga pokrenuo
i projekat potrage za kulturnim blagom srednjovjekovne Bosne i kasnijih epoha a
koje se danas nalazi razasuto po galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama irom
Evrope i svijeta.
Kada je u pitanju njegov pedagoki rad, profesor Imamovi je nerijetko u anketama
provoenim u okviru Odsjeka ali i Fakulteta bio biran za najboljeg ili najpopularnijeg
profesora meu studentima. Razlog takvim priznanjima vjerovatno lee u njegovom
odnosu spram studenata, i tokom predavanja, i tokom ispita ali i komunikacije
nakon zavrenih obaveza propisanih Nastavnim planom i programom. Ono to je
Imamoviu polazilo i polazi za rukom jeste umijee usmenog prenoenja informacija
te odravanje panje studenata dikcijom i razliitim gestikulacijama koje doprinose
ivosti samoga predavanja.
Bio je angaovan i kao predava na fakultetima u Mostaru i Tuzli a poslije rata
vodi i postdiplomski studij ilirologije na Filozofskom fakultetu, kojeg su pokrenuli
pokojni akademici Alojz Benac i Borivoj ovi sredinom sedamdesetih godina 20.
stoljea.
Posljednjih godina, mnogo se angaovao kako bi konano pokrenuo studij
arheologije na Univerzitetu u Sarajevu. Od akademske 2008/2009. na Filozofskom
fakultetu studira i prva generacija buduih kolovanih bosanskohercegovakih
arheologa. Ovo moemo zahvaliti ponajvie profesoru Enveru Imamoviu.

Izbor iz bibliografije
Knjige
- Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovine, Veselin Maslea,
Biblioteka Kulturno nasljee, Sarajevo 1977, 518 str.
- Nerezine na otoku Loinju, Sarajevo 1979, 360 str.
- Povijesno arheoloki vodi po Osoru, Sarajevo 1979, 157 str.
- Olimpijske igre u starom vijeku, Univerzal, Tuzla 1984, 61 str.
- Otoci Cres i Loinj od ranog srednjeg vijeka do konca XVIII stoljea, OK SSRN Cres
SIZ kulture opine Cres, Mali Loinj, 1987, 191 str.
- Korijeni Bosne i bosanstva, Meunarodni centar za mir, Sarajevo 1995, 404 str.

393

ikbal cogo

- Porijeklo i pripadnost stanovnitva BiH, Art 7, Edicija Bosanski korijeni, Sarajevo

1998, 115 str.
- Historija bosanske vojske, Art 7, Edicija Bosanski korijeni, Sarajevo 1999, 325 str.
Prilozi, lanci, rasprave
- Iz historije eksploatacije soli u BiH, Istorijski zapisi, knj. XXIX, sv. 1-2, Titograd
1972, 161-169.
- Interpretatio Romana u odnosu na indigene kultove provincije Dalmacije, Prilozi
Instituta za istoriju, br. 11/12, Sarajevo 1976, 13-27.
- Eksploatacija zlata i srebra u rimskoj provinciji Dalmaciji, Godinjak DI BIH, XXXXVII, Sarajevo 1976, 7-27.
- Da li je rimska Arduba dananji Vranduk u Bosni, Prilozi Instituta za istoriju, br.
14/15, Sarajevo 1978, 337-347.
- Problemi ubiciranja Stridona, rodnog mjesta Sv. Jeronima, Godinjak DI BiH, god.
XXVIII-XXX, Sarajevo 1979, 7-20.
- Neki nalazi antiknih spomenika iz Bosne, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, n.s.
Arheologija, Sarajevo 1980, 97-103.
- Meani natpisi na podruju rimske provincije Dalmacije, Prilozi Instituta za
istoriju, br. 17, Sarajevo 1980, 27-59.
- Poeci kranstva na tlu BiH u svjetlu pisanih izvora i arheolokih spomenika,
Tribunia, br. 7, Trebinje 1983, 37-59.
- Rimske rudarske ceste na podruju BiH, Prilozi Instituta za istoriju, br. 21, Sarajevo
1985, 31-52.
- Predistorija i antika, u: Fojnica kroz vijekove, SO Fojnica Veselin Maslea,
Sarajevo 1987.
- Tragovi rimskih vojnih jedinica na podruju Bosne i Hercegovine, Prilozi Instituta
za istoriju, br. 25/26, Sarajevo 1990, 37-63.
- Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Vinjici i Gromiljaku kod Kiseljaka,
Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Arheologija, sv. 47, Sarajevo 1996, 61-92.
- Urbanizam na tlu Bosne i Hercegovine u prehistorijsko i antiko doba, u: Urbano
bie Bosne i Hercegovine, Institut za istoriju, Sarajevo 1996, 21-28.
- Korijeni kulturno vjerskih odnosa Bosne i Hercegovine i Irana, u: Zbronik radova:
Bosna i svijet, Institut za istoriju, Sarajevo 1997, 47-54.
- Korijeni Sarajeva prethistorija i antika, u: Prilozi historiji Sarajeva, Radovi sa
Znanstvenog simpozija Pola milenija Sarajeva odranog 19. do 21. marta 1993.
godine, Institut za istoriju, Sarajevo 1997, 11-17.
394

uz etrdesetogodinjicu rada prof. dr. envera imamovia na filozofskom fakultetu u sarajevu (1968-2008)

- Prethistorija i antika, u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II

svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo 1999, 13-41.
- Neki pogledi na problem rimske eksplatacije srebra u Istonoj Bosni, Prilozi
Instituta za istoriju, br. 28, Sarajevo 1999, 47-56.
- Politika organizacija ilirskih plemena, Prilozi Instituta za istoriju, br. 30, Sarajevo
2001, 25-41.
- Problem Argentarije, Godinjak, knj. XXXII, CBI, knj. 30 (spomenica Alojzu
Bencu), Sarajevo-Heidelberg 2002, 457-466.
- Srebrenica i okolica u rimsko doba, lanci i graa za kulturnu historiju istone
Bosne, knj.17 Tuzla 2002, 7-36.
- Stanje u arheologiji na podruju Federacije BiH u proteklih petnaest godina, u:
Okrugli sto: Ugroenost i zatita kulturno-historijskog blaga u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo 2008, 5-14.

395

PRIKAZI, RECENZIJE I OSVRTI

Anto Orlovac: Uiteljica ivota Prilozi iz povijesti Katolike

Crkve na podruju dananje Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 2004, 425 str.

Podlogu prvog priloga navedene knjige, koji nosi naslov Pokuaj ubikacije
nekih upa dubikog arhiakonata 1334. i 1501. godine (13-77), ini spis pravnoga
i povijesnoga pisca, gorikog arhiakona Ivana iz prve polovice XIV. st. (umro
nakon 18. X. 1353) koji ga je uvrstio u Statut zagrebakog kaptola (Statuta Capituli
Zagrabiensis), koje je Kaptol prigodom obnove svog inovnitva 9. kolovoza 1334.
javno proglasio svojim zakonikom. Sam spis poznat je naoj znanstvenoj i kulturnoj
javnosti ve vie od 230 godina i vie je puta bio objavljivan (npr. F. Raki u Starinama
JAZU 1872, I. Kr. Tkali 1874, J. Buturac u Kulturno poviestnom zborniku zagrebake
nadbiskupije, 1944. i u Starinama JAZU 1984). Vaan je kao izvor za prouavanje
srednjovjekovne povijesti Zagrebake biskupije u prvoj polovici XIV., a popis iz
1501. za prilike na poetku XVI. st., pa su stoga oba popisa rano privukla zanimanje
crkvenih povjesniara. Veu pozornost poklonio im je tek povjesniar J. Buturac koji
je pokuao u cijelosti provjeriti njihove navode i utvrditi gdje su se nalazile po imenu
navedene upe iz 1334. i 1501.
Posebno treba istaknuti da je panju pobudio dio tog spisa u kome je opisano
tadanje stanje Zagrebake crkve na podruju Dubikog arhiakonata organiziranog
u tri crkvena kotara, dubikog, sanskog i vrbaskog. Na tom prostoru postojalo je
1334. ukupno 46 katolikih upa sa upnim crkvama, odnosno 11 u dubikom, 22 u
sanskom i 13 u vrbaskom kotaru. Navedeno crkveno podruje uglavnom je odgovaralo
tadanjoj administrativno-teritorijalnoj upanijskoj organizaciji donjoslavonskih
upanija Dubike, Sanske i Vrbaske, koje su pripadale Kraljevini Slavoniji, tada pod
vlau krune sv. Stjepana. Danas taj kraj politiki pripada dravi Bosni i Hercegovini,
a u crkvenom pogledu Banjalukoj biskupiji.
Sretna je okolnost da se dr. Anto Orlovac mogao koristiti zbirkama objavljene
grae, koju je prikupio L. Thallczy sa suradnicima te onom objavljenom u
Smiiklasovu diplomatikom zborniku. Isto tako je olakotna okolnost da se mogao
osloniti na znanstvene rezultate J. Buturca i K. Draganovia te napose N. Bilogrivia
koji se studiozno bavio srednjovjekovnom povijeu tog podruja, a bio je i odlian
poznavalac topografije. Zahvaljujui njihovim naporima rad o kome veeras

399

pejo okovi

govorimo djeluje kao oputena etnja alejom velikana pri kojoj eta u osobi autora,
dr. Orlovca, izlae svoja razmiljanja i zapaanja. On ne proputa upozoriti na rjeenja
koja su veliki poznavatelji ponudili, kad mu se njihovi razlozi i argumenti ne ine
vrsti. Valja upozoriti da on taj posao radi manirom vjetog vodia, koji je izotrio
oko te opaa sitnicekoje njegovi prethodnici u tom poslu nisu zamijetili, bilo da su
krivo osjeali teren, bilo da su poneki podatak previdjeli ili za njega naprosto nisu
znali. Piui danas o tome, na autor je bio u osjetnoj prednosti, dobro je prouio
dostupnu izvornu grau, prostudirao relevantnu literaturu i izvrsno poznaje teren o
kome arhiakonov popis govori. Usudio bih se rei da ga previe dobro poznaje te da
zbog toga ponekad puno vie vidi nego to bi za rekonstrukciju analizirane stvarnosti
bilo potrebno. Ostatci crkava i spomeni lokaliteta s nazivom crkvinaili gradjesu
tragovi koje valja slijediti, ali njihova brojnost neodoljivo podsjea na labirint s
mnotvom isprepletenih hodnika od kojih samo jedan vodi do izlaza, a on je obino
dobro skriven. Naime, tragova srednjovjekovnih crkava ima gotovo tri puta vie
kako se uostalom vidi iz popisa na kraju priloga nego upa i upnih crkava iz 1334.
i 1501. Ima li se u vidu veliko vremensko razdoblje kojim su ti tragovi datirani, tada se
mora pomiljati kako su jedne nastale prije a druge poslije, jedne su u meuvremenu
dotrajale pa su stoga ruene i graene nove, druge su stradale u nemirima i ratovima.
I od tih su neke poslije bile obnovljene, a neke zauvijek naputene.
Za razmiljanju o povijesnoj prolaznosti i mijeni, dva popisa iz 1334. i 1501.
mogu posluiti kao kolski primjer kako se sva stanja postupno mijenjaju, pa i
prestaju postojati. Ipak, imamo li na umu procese dugog trajanja za koje sudbine
pojedinaca nisu presudne, one imaju smisla tek u pripadajuem nizu. Tako se
primjerice 46 poimence poznatih upa arhiakona Ivana iz 1334. svelo na svega 16
upa zabiljeenih 1501. To je zapravo povijest, izreena saeto jezikom neumoljivog,
ali egzaktnog broja. Usporedimo li ta dva podatka suoit emo se s neisprianom
povijeu i procesom ije se trajanje mjeri sa 167 godina. esto smo skloni razmiljati
o prolosti svim arom razbuktanih emocija i zamiljati povijest bez promjena u kojoj
su i procesi i promjene zaustavljene u poeljnom trenutku, ali ona nema razumijevanja
za nae osjeaje, ona slijedi svoj tijek. Povjesniar protiv toga ne moe nita. Istina, on
moe pisati to ga volja, ali u prolost ne moe intervenirati, ne moe je ni uljepati
ni pokvariti. Ali njihov prikaz prolosti moe biti blie povijesnoj stvarnosti ili da s
njom nema nikakve veze.
Stoga mi se ini panje vrijednim pristup dr. Ante Orlovca koji najavljuje da
e svoju pozornost pokloniti upama i crkvama iz sanskog i vrbaskog kotara jer su
slabije istraene u odnosu na upe dubikog kotara. Autor skromno najavljuje napor
rijeima: pokuao sam dati svoj doprinos ubikaciji barem nekih upa i popuni brojnih
praznina iz tog podruja(14). Tamo gdje nije imao to dodati ranijim miljenjima
napominje da im se priklanja. Ako se njegova saznanja bitno razlikuju od miljenja
400

anto orlovac: uiteljica ivota prilozi iz povijesti

katolike crkve na podruju dananje bosne i hercegovine

autoriteta koji su o tome ve raspravljali, a sam nema vrst stav koji bi pretoio u
zakljuak, korektno napominje da se ne bi mogao odluiti ni za jedno od ponuenih
rjeenja (npr. Zemelna, str. 18). Ne skriva da ga neodoljivo privlae nova saznanja do
kojih je istraivanjem doao, ali oprez mu je jai. Na dobrom je putu kad u traganju
za smjetajem upa arhiakona Ivana ukljuuje i vijesti koje prua osmanska graa,
pa mi se ini razlonim njegovo povezivanje podataka (npr. o Rastiku, Sloboini,
Jezderici ili Junuzovcima). Ali nije tako uspjean kad npr. dobro poznatu i izvorima
zasvjedoenu Lubnu poistovjeivanje sa Stanovitom, ili kad u neodreenopomie
granicu Zagrebake biskupije na dananjem podruju Banjaluke biskupije. Odgovor
na to pitanje zahtijeva poznavanje granica biskupija koje su sa Zagrebakom na tom
prostoru dodirivale.
Unato svemu, prilog dr. Orlovca predstavlja vrijedan prinos historiografiji, a
pomoi e svakom onome koji se poeli baviti jo uvijek otvorenim i neobraivanim
pitanjima iz srednjovjekovne povijesti, napose sjevernih podruja dananje drave
Bosne i Hercegovine, pa i onog dijela koji u crkvenom smislu pripada Banjalukoj
biskupiji i ne samo njoj.
Istraivai koji se budu zanimali za prolost tih krajeva ostat e u nezahvalno
zahvalnom poloaju, jer e do rezultata doi tee zbog stanja izvorne grae, ali e
zato u onom to budu ponudili javnosti donijeti puno vie novoga i nepoznatoga. Tu
je sve puno skromnije, neizvjesnije i neistraenije, pa u takvim okolnostima ovaj rad
ima puno veu teinu.
pejo okovi

401

Marko unji: Narodi i drave ranog srednjeg vijeka,

Rabic, Sarajevo, 2003, 606 str.

Kada smo koncem osamdesetih godina prolog stoljea imali priliku itati
pojedine odlomke knjige akademika Marka unjia Narodi i drave ranog srednjeg
vijeka nije se moglo ni slutiti da e joj sudbina biti onakva kakva je bila. Da e
knjiga biti objavljena tek 2003. godine, da e u meuvremenu i akademik unji
preminuti ne doekavi njezinu pojavu. Istina, rukopis je jo uoi rata predat
jednom sarajevskom izdavau, postignut je dogovor o objavljivanju, ali se u
ratnom kaosu rukopis izgubio. Sreom je postojala i kopija, tako da je nakon svih
peripetija ova iznimno vrijedna knjiga ipak mogla ugledati svjetlo dana. teta je
samo da zdravlje nije bolje posluilo njezina autora, voljnog napisati i drugi dio
koji bi obuhvatio razdoblje razvijenog i poznog srednjeg vijeka. Uvijek se, ak i
ona po izdavatvo sretnija vremena, postavljalo pitanje izdavanja ovakve knjige
koja prvenstveno slui kao univerzitetski udbenik i nije komercijalna za izdavaa.
Ratno i postratno stanje izdavatva u Bosni i Hercegovini samo je potenciralo ovaj
problem, to je objavljivanje rukopisa dodatno otealo i usporilo.
Sarajevski izdava RABIC, gospodina Gorana Mikulia, napravio je zato
hrabar i plemenit gest prihvativi se publiciranja rukopisa uz financijsku podrku
Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Federacije BiH. Velika zasluga za
objavljivanje knjige pripada Mr. Esadu Kurtoviu, viem asistentu na Odsjeku za
historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je s gospoom Verom unji redigirao
tekst i izradio index. Bilo kako bilo, nakon svih prepreka i dilema knjiga je konano
objavljena na radost ne samo studenata povijesti kojima e sluiti kao udbenik,
nego i svih onih koji se zanimaju za povijest, u ovom sluaju predstavljenu na
akribian, razumljiv i armantan nain.
Akademik Marko unji nekoliko je decenija predavao Opu historiju srednjeg
vijeka na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Svojim svestranim
znanjima, gestama koje su uvijek odavale uravnoteenu osobu i irile pozitivnu
klimu, istananim smislom za humor, svojom mudrou koja je znala mjeru veini
stvari, stekao je nesporni autoritet kako meu kolegama na fakultetu tako i meu
studentima. ta je stvarno znaio za Odsjek i cijeli Fakultet najjasnije se pokazalo
nakon njegova odlaska. Ostala je praznina koju e teko biti popuniti.

403

dubravko lovrenovi

Ova posthumno objavljena knjiga popunjava neto od te praznine, ukazujui se i

kao sretan dar sudbine i kao zaostavtina akademika Marka unjia posveena svim
potovaocima njegova djela. To je logian kraj jedne respektabilne univezitetske
i znanstvene karijere, dug prema studentima i kolegama koji su oduili samo
malobrojni.
Poznato je, naime, da se u junoslavenskom govornom podruju knjige ovakvog
profila mogu izbrojati na prste jedne ruke, odnosno da je znanstveno bavljenje
Opom historijom srednjeg vijeka ostalo u sjeni tzv. nacionalne povijesti. Zadnja
knjiga objavljena na ovu temu Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka profesora
Miroslava Brandta pojavila se 1980. godine. U meuvremenu je objavljen vei broj
prijevoda velikih imena europske i svjetske historiografije, ali je i pored toga ostala
prisutna potreba za udbenikom literaturom.
Kao vrstan poznavalac literature o srednjovjekovnom razdoblju povijesti Zapadne
Europe, upravo je akademik Marko unji bio pozvan da se prihvati zadatka pisanja
prirunika za studente, a tu svoju namjeru otkrio je jo davne 1983. nakon povratka
sa dunosti ambasadora u Venezueli, oduevljeno priajui o djelima pisanim na
panskom jeziku s kojima se upoznao u tom razdoblju. Strpljiv i uporan, u potpunosti
predan radu, samo je u iznimnim prilikama krto govorio o djelu koje je nastajalo.
Koncem osamdesetih smatrao je tekst toliko zrelim da ga je nekolicini kolega sa
Odsjeka mogao povjeriti na itanje. Suzdrano je sluao nae komplimente, uvijek
govorei o dijelovima rukopisa koji su tek trebali dobiti finalnu verziju.
Knjizi koja sada poinje ivjeti svoj javni ivot, pripada posebno mjesto u
znanstvenom opusu akademika Marka unjia ve samom injenicom da je raena
kao udbenik, ali i po stilu kojim je napisana. Ova historiografska vrsta, naime,
ostavlja autoru vie kreativne slobode nego inae, to je on na najbolji nain iskoristio
tako da se knjiga ita i kao zanimljivo tivo istinska pripovijest sa mnotvom likova
i dogaaja ali istodobno i kao klasino znanstveno djelo uokvireno najzahtjevnijim
historiografskim standardima.
Ako bi lapidarno opisali sadraj knjige, upotrijebili bi sintagmu F. Braudela:
Drama narastajue Europe. U njezinu su fokusu stoljea koja su pratila krizu i
raspad Rimskog carstva, nestanak jednog i nastanak drugog politikog poretka
obiljeenog seobama germanskih plemena, uspostavom njihovih drava, etabliranjem
kranstva, krizom antike i formiranjem nove feudalne kulture. Knjiga je vremenski
ograniena sredinom IX. stoljea, odnosno obnovom institucije carstva na Zapadu
u liku franakog kralja Karla Velikog i teritorijalnim raspadom nove drave na
partikularne monarhije koje su ve tada nagovijestile budunost politikog razvoja
Zapadne Europe. Za ovakvu periodizaciju nije teko nai razloge jer je time otvoreno
novo poglavlje crkveno-politike povijesti Zapada, koja e kroz brojne sukuobe i
transformacije svoj konaan izraz nai u sekularnoj dravi novoga vijeka.
404

marko unji: narodi i drave ranog srednjeg vijeka

Dobro je, osobito danas u vrijeme nastanka novih politikih blokova i interesnih
saveza u Europi i Svijetu, znati da su i druga, razvijena drutva, prolazila kroz
razdoblja svog djetinjstva, da nije sve ilo glatko, i da je uvijek sve bilo viestruko
provjeravano i dovoeno pod znak pitanja. Ako ova knjiga predstavlja neku vrstu
znanstvenog testamenta akademika Marka unjia, onda se moe rei da je dola
u pravi as obiljeen potragom za novim europskim identitetom, ija se povijest
dihotomije izmeu univerzalnog i partikularnog odvija jo od vremena raspada
Rimskog carstva.
Moda je to i njezina osnovna poruka: da se to pitanje nikad ne moe rijeiti trajno
i jednom zauvijek, nego da ga se uvijek iznova mora postavljati i rjeavati. Povijesna
iskustva koja su se u meuvremenu sabrala, mogu korisno posluiti u iznalaenju
prihvatljivih rjeenja za budunost.
dubravko lovrenovi

405

Pejo okovi: Crkva bosanska u XV stoljeu,

Institut za istoriju, Sarajevo, 2005, 560 str.

U okviru bosanskog srednjovjekovlja problem Crkve bosanske je u literaturi

najvie razmatran. Brojni autori su se bavili pitanjem naziva njenih sljedbenika,
njenog uenja, poloaja meu dualistikim crkvama u Evropi tog doba, njenog
ustrojstva, poloaja u okviru bosanske srednjovjekovne drave i drugim aspektima.
Miljenja su bila podjeljena tako da do danas neka od pitanja nisu razrijeena.
Knjiga Crkva bosanska u XV stoljeu autora Peje okovia se bavi svim otvorenim
pitanjima vezanim za Crkvu bosansku.
U uvodnom izlaganju pod nazivom Stanje izvora i literature, autor se kritiki
odnosi prema dosadanjim miljenjenima vezanim za Crkvu bosansku, te analizira
izvore i literaturu koja se odnosi na ovu problematiku.
U poglavlju Crkva bosanska u oima kranskih savremenika, autor analizira
sve nazive koji su se u izvorima pojavljivali vezano sa sljedbenike Crkve bosanske.
To je smatrao potrebnim iz razloga to se u literaturi pojavljuju razliiti nazivi.
Izvorna svjedoanstva pokazuju da je Crkva bosanska u katolikim i pravoslavnim
krugovima smatrana heretikom, te u tom pogledu meu kranskim
savremenicima nije bilo neslaganja. Tek u nastojanju da utvrde korijen iz kojeg
je ponikla ni savremenici, kao ni oni autori koji su se bavili tim pitanjem, nisu
bili jedinstveni, to se ogleda u nedosljednoj upotrebi naziva kojim su oznaavali
njene sljedbenike.
U historijskim izvorima koji su nastali u katolikoj sredini pripadnici Crkve
bosanske jednostavno su nazivani nevjernicima, ili hereticima, bosanskim hereticima,
katarima, manihejcima i patarenima. Nazivajui pripadnike Crkve bosanske
u irem smislu nevjernicima, papa je tako elio naglasiti da oni ne samo to ne
pripadaju nijednoj od dviju pravovjernih kranskih crkvi, nego da je njihovo
vjerovanje toliko problematino u oima Katolike crkve da ih se uope ne moe
drati vjernicima. Papa je pripadnike Crkve bosanske nazivao i hereticima i jasno ih
odvajao od pripadnika Pravoslavne crkve koje naziva izmaticima. Meutim pojam
heretici, u usporedbi sa pojmom nevjernici, prua jasniju predodbu o onima na
koje se taj naziv odnosi, a rije je o bosanskim krstjanima. U okviru Rimske kurije
pripadnici Crkve bosanske nazivani su i manihejcima.
407

vesna mueta-aeri

U srpskim izvorima sljedbenici Crkve bosanske se nazivaju babunima, dakle istim

onim nazivom kojim su nazivali i heretike u Makedoniji i Srbiji, osim u jednom
sluaju kad su nazvani bogumilima, nazivom koji je bio uobiajen u bugarskim i
makedoskim izvorima. U grkim izvorima koji rijetko govore u prilikama u Bosni
njene stanovnike nazivaju kutugerima, to se u historijskoj literaturi uglavnom
dovodilo u vezu sa njihovom pripadnou Crkvi bosanskoj. Naziv katari i katarska
hereza u izvorima nastalim u okviru Katolike crkve vezuju se za pokret u junoj
Francuskoj, dok su Dubrovani i stanovnici drugih dalmatinskih gradova basansko
krivovjerje i njegove pristae nazivali patarenima.
Domai izvori za lanove Crkve bosanske upotrebljavi su naziv krstjani, odnosno
pravi krstjani i krstjanice. Ti nazivi odnosili su se iskljuivo na redovnike, te s njim
nisu bili obuhvaeni vjernici Crkve bosanske. Oni su nazivani mirskim ljudima.
U organizacijskom smislu Rimska kurija je o Crkvi bosanskoj govorila kao o
dualistikoj sekti. Autor istie da je ona organizacijski izrasla iz prethodne ecclesiae
bosnensis koja je poetkom XIII stoljea svojom jurisdikcijom pokrivala itavo
podruje tadanje bosanske drave.
U poglavlju koje je nazvao Uloga Crkve bosanske te poglavlja pod nazivom
Izmeu rusake gospode i Dubrovana, autor raspravlja o ulozi Crkve bosanske u
doba oblasnih gospodara konstatujui da su se promjene u bosanskom drutvu
krajem XIV i poetkom XV stoljea odrazile i na sudbinu Crkve bosanske.
Unato tome Crkva bosanska e ipak sauvati organizacijsko jedistvo, pa ne stoje
navodi u novijoj literaturi da je i ona podlegla procesu teritorijalizacije bosanske
drave. Krstjani se prilagoavaju nastalim promjenama (slabljenje kraljeve
vlasti i jaanje rusake gospode) i pojavljuju se u javnom i politikom ivotu
kao nezaobilazni faktor kojim su ozbiljno raunali ne samo u Bosni, nego i u
njenom susjedstvu. Prvih 20-tak godina XV stoljea pripadnici Crkve bosanske
poinju se pojavljivati u slubi oblasnih gopodara, ranije u slubi bosanskih
vladara. Oni se pojavljuju u obavljanju razliitih poslova svjetovnog karaktera,
izmeu ostalog obavljali su najrazliitije diplomatske i posrednike poslove u
slubi rusake gospode. Posebno su se na nju oslanjali Dubrovani u svojim
odnosima sa oblasnim gospodarima. Imali su vanu ulogu u razvoju dubrovake
karavanske trgovine, jer su se pojavljivali kao jamci Dubrovanima za sigurnost
njihovih trgovaca.
Pripadnici Crkve bosanske pojavljuju se i u ulozi posrednika pri izmirenju
bosanskog vladara i vlastele, ili pak izmeu same vlastele, pa i u porodinim
pomirenjima izmeu pojedinih lanova vlastele.
Propast srednjovjekovne bosanske drave snano se odrazila na sudbinu Crkve
bosanske, te se od tada njeni predstavnici vie ne pojavlju u javnim poslovima.

408

pejo okovi: crkva bosanska u xv stoljeu

Zanimljivi su i zakljuci autora o crkvenoj politici bosanskih vladara. Naime, u

poglavlju pod tim nazivom autor konstatuje da izdvajanjem samostalnih teritorija
oblasnih gospodara, sljedbenici Crkve bosanske su se stavili u slubu onih velikaa
u okviru ije su se zemlje zatekli. U zemljama pod neposrednom vlau bosanskih
vladara ostala je organizacijski najsnanija Crkva bosanska to se ogledalo i u
injenici da je na tom podruju bilo sjedite njezina djeda.
Posebnu panju autor je posvetio ureenju Crkve bosanske. On istie da se pitanje
njenog ustrojstva ne moe razmatrati iskljuivo u okviru postojee hijerarhijske
strukture, koja se svojim poloajem, ugledom i au izdvojila iz kruga obinih
redovnika poznatih pod nazivom krstjani kao okosnice itave sljedbe. Stoga autor
raspravlja ne samo o lanovima hijerarhije nego i o redovnitvu iz kojeg je ona
proizila.
Autor prije svega polazi od injenice da se Crkva bosanska dijelila na duhovne
i svjetovne lanove. S jedne strane to su pravi krstjani, pripadnici duhovnog
stalea, kojeg su savremenici smatrali redovnicima, a s druge mirski ljudi (u ranijoj
literaturi nazivani su mrsnim ljudima). Na elu Crkve bosanske bio je djed, a po
inu i dostojanstvu iza njega su bili starci i gosti. Od ova dva ina dostojanstvenika
Crkve bosanske sastojao se zbor strojnika u koji su ulazili svi starci i svi gosti bez
obzira koliko ih je bilo. Na kraju su dolazili krstjani na kojima je ustanova i poivala.
Savremenici su dosljedno razlikovali krstjane od pripadnika crkvene hijerarhije
i od vjernika, odnosno laika. Starci su predstavljali po inu nie dostojanstvenike
u hijerarhiji Crkve bosanske i razlikovali su se po slubi, asti i ugledu od obinih
redovnika iz ijih su redova i potekli. Meu historiarima postoje neslaganja u
pogledu objanjena porijekla naziva ovog ina, te djelokruga njegove duhovne slube.
Autor konstatuje da rije starac ima slavensko porijeklo, a da je in starca redovnicima
bio prvi dostupan. Tek nakon toga pojedinac je mogao napredovati do ina gosta.
Starci su imali razliite dunosti, pa se tako pojavljuju u ispravama bosanskih vladara
i vlastele kao svjedoci, uestvuju u radu sabora, navode se u razliitim diplomatskim
izaslanstvima i sl. Istu ulogu imali su i gosti kao vii in u hijerarhijskoj ljestvici.
Starci i gosti, zajednikim nazivom strojnici, u izvorima su jo nazivani i poglavitim
krstjanima. Iznad njih je djed kao vrhovni poglavar itave sljedbe koji se u izvorima
jo naziva episkopom. Razlika izmeu episkopa i katolikog biskupa je u tome to
djed nije iznad sebe imao viu crkvenu vlast, jer je njegova crkva u organizacijskom
pogledu bila samostalna u odnosima prema drugim velikim dualistikim crkvama,
to se ne moe kazati za biskupa. U svojoj djelatnosti djed se nije ograniio samo na
crkveno podruje, nego je snano uticao na javni i politiki ivot zemlje. Najee
se spominje kao jamac, svjedok i posrednik u darovnicama bosanskih vladara,
ponekad i u ispravama oblasnih gospodara, a u dubrovakim ispravama uglavnom se
trai njegovo posredovanje pri obavljanju razliitih poslova u Bosni. Djed nije imao
409

vesna mueta-aeri

stalnog boravita iz kojeg bi vodio crkvene poslove, nego je svoju dunost obavljao u
nekoj od krstjanskih hia.
to se hia tie, autor naglaava njihovu samostalost i istie da je ni vladar nije
mogao naruiti u sluaju da njegovi politiki protivnici tu nau utoite. Na osnovu
podataka dobivenih iz izvora autor takoer identifikuje mjesta u kojima su se one
nalazile. Osim prepisivakih poslova u hiama su nastale brojne isprave, to upuuje
na zakljuak da su krstjani ovladali tom vjetinom te da su se vladari i velikai
sluili njihovim pisarskim umijeem. Na kraju autor konstatuje da se sa sigurnou
moe tvrditi da su krstjani imali potpuno izgraenu vlastitu crkvenu organizaciju
s hijerarhijom, koja po svojim nazivima nema potpunu analogiju u ustrojstvima
velikih dualistikih crkava tog vremena, ali se s punim pravom moe konstatovati
da je pripadala dualistikom pokretu rasprostranjenom na velikom podruju od
Male Azije do june Francuske i srednje Evrope. Krstjani su imali izgraenu crkvenu
hijerarhiju sa stupnjevima dostojanstva i redovnike asti za koje su upotrebljavali
vlastite nazive.
Na kraju treba rei da je autor ovim djelom uspio rasvijetliti brojne dileme vezane
za Crkvu bosansku i u vezi s tim dati odgovore na neka do danas ne razrijeena
pitanja. Posebno treba naglasiti njegov objektivan pristup ovoj problematici,
odnosno njegovu korektnost u tumaenju izvora i literature i interpretaciji podataka
dobivenih iz njih. Stoga valja naglasiti da knjiga Peje okovia Crkva bosanska u XV
stoljeu spada u red onih koje predstavljaju znaajan doprinos u rasvjetljavanju ovog
pitanja u okvirima bosanskog srednjovjekovlja.
vesna mueta-aeri

410

Dubravko Lovrenovi: Na klizitu povijesti (Sveta kruna

ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463),
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 808 pp.

Dubravko Lovrenovi, professor of medieval European history at the University

of Sarajevo, has chosen to entitle his new study The Landslide of History. The landside
in question is a result and reflection of the relations between Hungary and Bosnia
from the accession of Sigismund of Luxemburg to the Hungarian throne in 1387,
to the fall of the Bosnian medieval kingdom in 1463. Lovrenovi presents a wealth
of new historical material and a much needed new analysis of Bosnian medieval
history. Using already published sources, but also his own research in the archives
and libraries of Dubrovnik, Zadar, Zagreb, Belgrade, Berlin and Budapest, he closely
examines the nature of these relations, offering an original and fresh approach to the
history of Bosnia in the Middle Ages.
The book is separated into eight chronologically arranged and conveniently
subdivided chapters in which Lovrenovi concentrates on the political, economic
and cultural influence of Hungary on the development of the Bosnian state. It comes
with all the essential scholarly apparatus: a general index, footnotes, bibliography
and an unparalleled array of maps and illustrations which make the text much easier
to follow. His overarching argument is that Hungarian-Bosnian relations fit in one of
several feudal-dynastic models of Medieval Europe, best compared to the history of
Anglo-French relations. He also argues that it is necessary to draw the line between
the legal claims of Hungarian rulers and the factual state. If this is done the long
argued thesis concerning Hungarian sovereignity over Bosnia would lose much of
its persuasive power.
For a long time it was thought that the Bosnian kingdom was a vassal of the
Hungarian Holy Crown of St Stephen, which, on the basis of its patronage rights,
laid claim on Bosnia. Lovrenovi dismisses this theory. He gives a detailed overview
of the military campaigns of King Sigismund in Bosnia in the first decade of the 15th
century, emphasizing that religious disputes were not the moving spirit behind these
campaigns. He argues instead that Sigismunds objective was to win the Bosnian
Crown. In order to conceal his true intentions, Sigismund used a rhetoric which
branded the Bosnians as heretics and infidels.

411

emir o. filipovi

Although he was successful militarily, the high point being his victory at
Dobor in 1408, Sigismund failed politically in Bosnia. This meant that he had to
accept the will of the Bosnian magnates, who kept their right to decide who would
and could be king of Bosnia. They did not elect Sigismund, who already had
many European Crowns in his possession. And since the Bosnian Crown eluded
Sigismund, Lovrenovi concludes that it must have been an item much sought after
on the European market of crowns.
After finally giving up his aspirations to the Bosnian throne, Sigismund shifted
from military to diplomatic methods in his dealings with Bosnia. The tournament
held in Buda in 1412 was a sure sign of his reconciliation with the most powerful of
the Bosnian nobles, including the Bosnian king Ostoja. They were all present at this
magnificent and splendid event, but the period of peace and harmony did not last.
In 1415 Hungarian forces encountered the allied army of Bosnians and Ottoman
Turks in the valley of the river Lava in central Bosnia, and were utterly defeated.
This brought a significant change to the relations between Bosnia and Hungary, as
afterward Hungarian political pressure on Bosnia weakened, while Bosnia entered
the much more powerful sphere of Ottoman control. Lovrenovi characterises
Bosnias plight in the years that followed (14161443) as being caught between the
Ottoman hammer and the Hungarian anvil.
Although Lovrenovi claims that the territories of the Hungarian and Bosnian
Crowns were separate feudal entities in all segments of legal, ecclesiastical-political and
financial aspects, he does not ignore Hungarys direct spiritual and cultural influence
on Bosnia. This is evident in the many institutions that Bosnia adopted from her
powerful neighbour, such as the political concept of the Holy Crown, a Christocentric ruling ideology, sepulchral architecture, chivalry and heraldry. Therefore,
Bosnia was firmly linked via Hungary to the culture of the Western and Central
European royal courts. But Hungary did not only act as a conduit bringing a Western
and Central European model to Bosnia. She also served as an independent role model
for the Bosnian medieval kingdom in her own right. As Lovrenovi shows nowadays
it is impossible to research Bosnian medieval history without situating it into this
wider political and cultural region, and contextualising it with contemporary
European history.
Among the many other points he discusses, the most important is his theory on the
coronation of Bosnian King Tvrtko Kotromani in 1377. Historians had previously
identified the town of Mileevo in Serbia, the burial place of the Serbian saint Sava, as
the place where Tvrtko was crowned as The King of Serbs and Bosnia, but Professor
Lovrenovi offers a new opinion, siting the coronation in the Bosnian town of Mile
(today the village of Arnautovii near Visoko). In doing so, he takes up a trail left by
the Benedictine historian Mauro Orbini in Il Regno degli Slavi, which was published
412

dubravko lovrenovi: na klizitu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska 1387-1463)

in Pesaro in 1601. Historians were misled by Orbinis obvious confusion of the

Serbian Mileevo with the Bosnian Mile. Even though the coronation doesnt fit
into the proposed chronological limits of his book (1387-1463), Lovrenovi clarifies
a picture distorted by a mistaken interpretation of the sources. He believes that this
event had an enormous influence on later relations between Hungary and Bosnia.
Apart from this, he also recognizes the exceptional importance of the move of the
Bosnian bishopric to territory under Hungarian control in mid 13th century. It was
that which gave rise to the popular Bosnian Church. According to Lovrenovi, this
institution was a fully organized state Church which performed all the usual political
rituals and, through its sacralisation of the ruling ideology, made possible the factual
independence of the Bosnian crown from the Archiregnum Hungaricum.
Lovrenovis is a thoroughly documented study which opens up new perspectives
and explains the complex situation Bosnia found itself in during the 15th century,
situated in the Bermuda triangle between the Holy See, the Hungarian Crown,
and the Ottoman Turks. There is little doubt that it will prove to be an attractive,
highly readable and informative study for anyone interested not only in medieval
Bosnia, but also in the history of the wider region of East-Central Europe in the
Middle Ages.
emir o. filipovi

413

 414

Podaci o Deevicama iz 1403. godine

(povodom rada M. Jukia, Rudarstvo i rudarski toponimi
u Deevicama kod Kreeva, Bosna franciscana, 27,
Sarajevo 2007, 131-176)

Na mjestu gdje je navodio da 250 konja nosi 150 tovara olova, a to nije jasna
situacija jer jedan konj bi trebao da predstavlja jedan tovar, autor Milo Juki je
odvukao nau panju na detaljnije iitavanje cjelokupnog rada. Generalno kazano
uoljivo je da je autor uloio dosta truda u svoj rad kojim je, iako to njegov naslov ne
pokazuje, demonstrirao znaaj Deevica kroz historiju, da se koristio relevantnom
literaturom ali i da mu je istraivaki postupak u namjeri da svoju prezentaciju
demonstrira naunim i strunim radom, ipak ostajao na razini slabog razumijevanja
i tumaenja objavljenih pisanih podataka iz historije srednjega vijeka. Redovi koji
slijede imaju namjeru da pokau autorovu nepravilnu upotrebu izvora i literature.
Najvie konkretnih informacija o historiji Deevica u srednjem vijeku ponudila je
Desanka Kovaevi-Koji u veem broju svojih radova, a to je autor obilato koristio
za svoju prezentaciju. Ipak, umjesto da ta ranija istraivanja iskoristi kao polazite u
svojim zasebnim istraivanjima koja jesu drugaiji i ui okvir te zahtijevaju iscrpniju
obradu i detaljiziranje, da u mikroprostoru pokua doi do novih saznanja, definicija
ili rjeenja, ili da detaljem vie obogati deeviku prolost pred irom italakom
publikom, autor se upustio u neselektivan izbor u preuzimanju informacija u onom
obimu u kojem ih je uvena autorica ponudila pri obradi svojih tema. ira spoznaja
se time u startu nije mogla dobiti. Dodatno, nekom vrstom slobodnijeg odnosa i
procjene, ne razlikujui izvor i literaturnu postavku, na mikroprostoru Deevica Juki
je u potpunosti relativizirao ono to je upravo postalo poznatije zahvaljujui djelu
Desanke Kovaevi-Koji i drugih istraivaa. Dakle, ono to se moe u Jukievom
radu proitati ne samo o Deevicama u pisanim izvorima u srednjem vijeku,
nego i o kreditnoj trgovini, karavanskoj trgovini, vlasima, kolonijama, dunikim
knjigama, testamentima, gradskim knezovima i sl. optereeno je proizvoljnostima i
kontroverznim postavkama.
Isticanjem pojedinih izvoda dokumenata i podastiranjem njihovih datuma u
svojoj prezentaciji autor pokuava demonstrirati da i sam poznaje sadraj dokumenata
koje preuzima od drugih autora. Izlivi kontradiktornosti odaju izostanak strunosti
415

esad kurtovi

u potpunosti. Kljuno je to autor ne razumije signature koje ukazuju na dokument

izvor informacija koje postavljaju njegovi prethodnici, te da se sadraj jednog te
istog dokumenta, ili da se sadraji vie dokumenata, mogu koristiti za pojanjavanje
istih ili razliitih pojava.
Po svemu, Jukiev pristup je oiti rezultat nedovoljnog kolskog poznavanja
tematike koja se iitava i metodologije koja se primjenjuje za upotrebu i primjenu
ranije proitanog. Sve ovdje navedeno, generalno kazano o upotrebljenim izvorima
i literaturi za historiju srednjega vijeka u interpretaciji M. Jukia, u eventualno
potrebnoj raspravi moe biti prikazano i u detaljnijoj analizi. Na ovom mjestu se
zadravamo na onome to treba da se raisti u polazitu tumaenja pisanih izvora
o Deevici iz 1403. godine, a na emu je Juki nepotrebno komplicirao svoju
prezentaciju. Pitanje glasi: Kada se zapravo prvi put u izvorima pominju Deevice?
***
M. Juki, Rudarstvo i rudarski toponimi,
Strana 133:
I prvi pomen Deevica vezan je upravo za rudarske poslove. Deevice se prvi
put spominju 10.IV. 1403, dakle upravo u godini kada je zapoeo vei dubrovakobosanski sukob, kada uvjeti za trgovinu nisu bili nimalo pogodni ...
Strana 133-134:
Dokument od spomenutog datuma, koji se nalazi u Historijskom arhivu
Dubrovnika, kae da Dubrovanin Marin Buni (Marin de Bona) sklapa ugovor
s Vukom Miriloviem (po podrijetlu Vlah, pa negdje u literaturi stoji Vlahom
Vukom) da ovaj posljednji ode na dvor bosanskog kralja u Deevice (ire Dexeuize in
curiam regis Bossine ad recipiendum ibi et conducendum Ragusium), gdje e preuzeti
i (na 250 konja) prenijeti u Dubrovnik 150 tovara olova.
Strana 136:
Ve smo rekli da je prvi spomen Deevica vezan za Dubrovnik kad Marin
Buni sklapa ugovor s Vlahom Vukom Miriloviem o dopremi 150 tovara olova iz
Deevica. Za nagradu Mirilovi e, stoji u dokumentu, dobiti unum modium salis
pro quolibet centenario dicti plumbi ad pondus Venetiarum, grossum, schapolum a
sipastina. Vrlo brzo nakon toga, 6. V. 1403, neki Dubrovanin podnosi tubu protiv
nekog Vlaha kome je u Deevicama povjerio etiri tovara olova teine 1170 litara, da
ih preveze u Dubrovnik, to ovaj nije uinio...
***
416

podaci o deevicama iz 1403. godine

Kao izvor za gore davane informacije u Jukievom radu navedena su djela

Desanke Kovaevi/Kovaevi-Koji (Trgovina, Gradska naselja) i Mihaila Dinia
(Karavanska trgovina). Podatak o 10. maju 1403., (D. Kovaevi, Trgovina, 100),
kojeg Juki u jednom trenutku, oito kao lapsus, navodi pod 10.IV. 1403, spojen je
kod Jukia sa autoriinim podatkom od 6. maja 1403. u njenom drugom radu (D.
Kovaevi-Koji, Gradska naselja, 67) kao da se radi o istom podatku i, na osnovu toga,
u izrazu Jukia otvorena je dilema da autorica za isti dokument barata sa dva datuma
(Kod Jukia u napomeni 17 na strani 134 kazano je sljedee: Desanka KovaeviKoji, Gradska naselja, ..., 67. Autorica ovdje kao datum sklapanja ugovora navodi
6.V. U knjizi Trgovina ... naveden je, pak, kao i u veini ostale literature, 10.V).
Nema veine, niti eventualne manjine, samo: D. Kovaevi-Koji i Mihailo
Dini i ono to oni piu o odreenim ugovorima i to potvruju odreenim
interpretacijama izvora, izvodima iz izvora i signaturama koje oznaavaju izvore
njihovih informacija.
***
D. Kovaevi, Trgovina,
Strana 100:
Tako 10. V. 1403. Vuka Vlah sklapa ugovor s Marinom Buniem po kome
treba da ide u Deevicu in curiam regis Bossine ad recipiendum ibi et conducendum
Ragusium 150 tovara olova spomenutog Marina. (u prateoj napomeni: Div. Canc.
34, fol 218).
D. Kovaevi-Koji, Gradska naselja,
Napomena 56 na strani 67:
Deevica se prvi put javlja 1403 godine. Div. Canc. 34, fol 218, 10.V. 1413.
Napomena broj 60 na strani 67-68:
estog maja 1403. god. vlasi se obavezuju da e poi u Deevicu i tamo natovariti
olovo na 250 konja za Dubrovnik. Istog dana se sklapa ugovor o prevozu 150 konja
olova, Div. Canc. 34, fol 217, 6.V 1403. Dubrovanin podnosi tubu protiv vlaha kome
je u Deevici povjerio etiri tovara olova, teine 1170 litara da ih preveze u Dubrovnik
to ovaj nije uinio. Lam. de foris 2, fol. 89, 12. IX. 1411. U nekoliko navrata sklapaju
se ugovori sa vlasima o prevozu olova iz Deevice. Vlasi idu u Deevicu, na dvor
bosanskog kralja, da podignu i ponesu u Dubrovnik 150 tovara olova Marina Bunia.
Div. Canc. 34, fol 218, 10.V. 1403.
417

esad kurtovi

M. Dini, Karavanska trgovina,

Napomena 83 na strani 122:
... jedan Vlah Mirilovi ugovorio je 10.V. 1403. da iz Deevice donese u Dubrovnik
150 tovara olova; kao nagradu trebao je da dobije unum modium salis pro quolibet
centenario dicti plumbi ad pondus Venetiarum, grossum, schapolum a sipastina;
Div. Canc., 34, fol 218 ...
***
Situacija je sljedea. D. Kovaevi-Koji barata sa dva dokumenta, to se ne mora
nuno vidjeti samo iz dva ponuena datuma nego se vidi i iz signatura. Jedna je: Div.
Canc. 34, fol. 217, 6.V. 1403., a druga: Div. Canc. 34, fol 218, 10.V. 1403. Oito je
i da autorica spominje tri ugovora o prevozu 250, 150 i 150 tovara, odnosno da dva
vezuje za 6. maj (250 i 150), a jedan za 10. maj 1403. godine (150). Ako su tana
dva dokumenta o tri ugovora, proizilazi da je ista autorica napravila pogreku kada
je dokumentu od 10. maja dala prednost u prvom pomenu Deevica u odnosu na
dokument od 6. maja 1403. godine. Oito je i da M. Juki prilikom preuzimanja
od D. Kovaevi-Koji nije dobro datirao tubu protiv nekog Vlaha kome je u
Deevicama povjerio etiri tovara olova, jer se to kod autorice u odnosnoj napomeni
uope ne vee za 1403. godinu nego za: 12. IX. 1411. godine. Naravno autorica
nigdje ne spominje da bi 250 konja znailo 150 tovara, ali je vidljivo kroz te cifre
da je Juki zapravo spajao dvije nespojive informacije u jednu i da su stoga one i bile
rugobatne i odvukle nau panju na ovu analizu.
***
Ostvareni uvid u dvije pominjane signature Desanke Kovaevi-Koji daje
sljedee pokazatelje. Na signaturi 217, pod datumom 7. maj 1403. godine (ne
6. maj) data su tri ugovora. Prvim ugovorom vlah Nenko Krajsali Vislovi se
obavezuje Radinu Iliu, prokuratoru Bogoslava Bakiosokia [?], prevesti 250 tovara
olova iz Deevica u Dubrovnik.1
1

Nencho Craislaglich Vislouich facit manifestum quod ipse promictit et se obligat Radin Hilich
procuratori Bogleslaui Bachiosochie [?] stipulanti vice et nomine dicti Bogleslaui et etiam dicto
Bogleslauo abstenti ire quandocumque voluerit usque ad festum Passe Rosarum proxime venturis in
Deseuiza et ibi caricare plombum dicti Bogleslaui supra equis CCL dicti Nencho. Et cum ipso plumbo
venire Ragusium et asignare dicto Radino dictum plumbum. Et hoc secundum iusto impedimento,
cum hac tanquam condicione, videlicet, si dictus nencho non iuerit ad caricandum dictum plombum
ad terminum supradictum promictit et se obligat et omnia sua bona pro omni dampno expensum et
interesse quod et quo eumerit dicto Bogleslauo. Renuntiando. Et de precio nauli dictus Nencho dixit
esse bene in concordia cum dicto Bogleslauo et noluit de eo facere mencion. Renuntiando(07.05.
1403.g.), Dravni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancelariae, XXXIV, 217.

418

podaci o deevicama iz 1403. godine

Ispod ovog navoda dopisan je drugi ugovor u kojem se Rakoje Regojevi takoer
obavezuje pod istim uvjetima prevesti 150 tovara olova iz Deevica u Dubrovnik.2 U
dnu iste folije, (izmeu je jedan dokument koji se ne odnosi na Deevice) dat je jo
jedan ugovor. On govori o tome da se Radonja Dobrioevi [?] Vislovi obavezao
Radinu Iliu da e prevesti 25 tovara soli u Deevicu.3
***
Na drugoj signaturi 218 verso (218, ili 218v) pod datumom 10. maj 1403. godine
dat je ugovor kojim se Vuka (bez navoda prezimena, ostavljen prazan prostor u
dokumentu), inae vlah Mirilovi, obavezuje Marinu Buniu da e ii u Deevicu
bosanskom kralju i da e prevesti u Dubrovnik Bunievih 150 tovara olova.4
***
Oito je jedno: da bi mogli da vladamo informacijama kojima vladaju nai
prethodnici, minimum je za polazite da moramo da ih imamo pred sobom. Jukievi
prethodnici su koristili odreene podatke za svoje tematske okvire, crpei iz njih
u svakom trenutku odreene izvode i saznanja prema potrebi koju im je nalagalo
njihovo izlaganje. U isto vrijeme ti autori nisu imali potrebu da svoje izvore daju
u cjelini. Onaj tko to ne razumije, a podrazumijeva da ono to neko prije njega
prezentira zapravo predstavlja sve to se u izvoru nalazi, dolazi u nezgodnu situaciju
da bude mjeren i vien oima svoga prethodnika. Kroz primjer koji slijedi to se jo
jednom vidi u potpunosti.
Na str. 141 Juki spominje po D. Kovaevi (Trgovina, 179): U Dubrovniku je
11.VI. 1404. registriran ugovor prema kojem neki Vlasi imaju prenijeti iz Dubrovnika
u Deevice ili Podvisoki 60 tovara soli, tako da svaki tovar tei 436 libara.Neto nie,
2

Rachoye Regoyeuich similiter se obligauit ut supra in omnibus pro equis centum quinquaginta.
Renuntiando, Isto.
3
Radogna Dobrioceuich [?] de Iuissolouich facit manifestum quod ipse habuit et recepit a Radino
Hilich XXV salmas salis ponderis ut ipse Radogna confessus fuit qualibet salma che CCCXVII
ponderis Ragusii quas salmas XXV dictus Radogna promictit et se obligat per aptay renuntiando
nunc recto tramite portaris ad eius risichum et fortunam usque ad mercatum Deseuize, Isto
4
Vochxa [prazan prostor] vlachus Mirillouich facit manifestum quod ipse conuenit cum ser Marino
Iunii Bisti de Bona presente et conueniente ire Dexeuie in curiam regis Bossina ad recipiendum
ibi et conducendum Ragusii centum quinquaginta salmas plumbi dicti Marini et caricasse dictum
plumbum pro portando Ragusium ad tardius usque ad XX dies mensis presentis maii, cum pacto
quod si non iret ad recipiendum dictum plumbum ad dictum terminum et cum eo veniret recta
via Ragusium, quod dictus marinus posse inuenire alios equos et personas ad conducendum
dictum plumbum expensis dicti Vochxe, quos promixit restituere pro naulo et conductura cuius
plumbum dictus ser Marinus tenetur illud recipiendo in Ragusio dare dicto Vochxe unum modium
salis pro quolibet centenario dicti plumbi ad pondus venetiarum grossum, schapolum a sepastina
renuntiando(10.05. 1403.g.), Dravni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancelariae, XXXIV, 218v.
419

edin radui

na istoj strani, Juki ponavlja: Kako je ve pomenuto, 11.VI. 1404. zabiljeeno da je

iz Dubrovnika u Deevice ili Podvisoki dopremljeno 60 tovara soli.Na sljedeoj, 142
strani, preko M. Dinia (Karavanska trgovina, 128), Juki navodi: Jedini dokument
u kojem se spominje srednjovjekovni bosanski grad Dubrovnik kod Olova, datiran
11.VI 1404, takoer spominje i Deevice.
Iz navedenog bi proizilazilo da se u jednom dokumentu datiranom 11.VI. 1404
pominju Deevice i Podvisoki, a u drugom datiranom 11.VI. 1404. da se pominju
Deevice i Dubrovnik kod Olova. Da je pratio iste datume i iste signature koje su
njegovi prethodnici stavljali uz ovdje navedene ugovore, Juki je mogao utvrditi
da se radi o jednom te istom dokumentu. Dakle, na ovom mjestu se radi o jednom
ugovoru, koji su sebi za razliite situacije navodila dva autora vadei iz ugovora one
segmente koji su im bili potrebni za njihove tematske okvire. Uvidom u dokument to
se moe utvrditi, kao i to da se ne spominje 436 nego 336 libara ...5
Ili na jo jednom primjeru. Juki navodi sljedee na str. 142: O interesu
Dubrovana za Deevice govori i dokument od 14.2. 1422, u kojem je zapisano
da dvojica brae Dubrovana neutvrenog prezimena ele raskinuti drutvo, ....
Neto nie nastavlja: Slian je i sluaj iz 1433, kada se dvojica brae Brajkovi iz
Dubrovnika (moda isti oni od prije 11 godina) dijele jedan od drugoga .... U oba
sluaja Juki se poziva na djelo D. Kovaevi (Trgovina, 64, 147).
Kada pogledamo navode Desanke Kovaevi nalazimo drugaije formulacije.
Autorica je procijenila da joj imena brae nisu potrebna za ono to ona eli kazati, pa
skrauje izvod iz dokumenta, no Juki to tumai da u dokumentu stoji zapisano da
dvojica brae Dubrovana neuvrenog prezimena.Dodatno Juki tu brau pokuava
identificirati sa braom Brajkovi iz dokumenta iz 1433. godine. Da se razumijemo,
to ne ini D. Kovaevi koja je imala pred sobom oba ugovora. Postavilo bi se pitanje
zato to nije uradila ...
U dokumentu od 14.2. 1422. g. nema Dubrovana kao brae neutvrenog
prezimenanego se radi, kako tamo stoji zapisano, o Radelji i Radovcu Dabiinoviu,6
i oni naravno nisu ni u kakvoj vezi sa Brajkoviima u ugovoru iz 1433. godine.
Isti podatak, jednu identinu informaciju kroz dva rada Desanke Kovaevi5

Bogetta Nencouich et Millath Braichouich vlachi Craislaglich faciunt manifestum habuisse et

recepisse hic in Ragusio sesaginta salmas salis ponderis qualibet salma librarum CCCXXXVI.
Quod sal promictunt et se obligauit insolidum et ad meliustenentem per aptay renuntiando portare
ad partes Bosne et ponere dictum sal in uno ex tribus locis in quo dicxerunt Qualez Petrouich vel
Radassinus Bachuichouich, videlicet in Desseuize vel sub Vissoch vel in Doboruonich promictens
dictas salmas LX consignare in uno ex dictis locis predictus Qualez vel Radasino sub pena soluendi
dicto Radino pro qualibet salma yperperos decem si fuerunt contrafactum renuntiando(11.06.
1404.g.), Dravni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, XXXV, 78v.
6
Radeglia Dabissinouich et Radouazius fratres uterini(14.02. 1422.g.), Dravni arhiv u Dubrovniku,
Diversa Notariae, XIII, 238.
420

uloga velike britanije u promjeni dravno-pravnog statusa bosne i hercegovine 1878. godine

Koji Juki prezentira kao dva podatka i dvije informacije, zahvaljujui injenici da
pogreno prepisuje:
Strana 148
... Iako je tada najvaniji rudnik olova u Bosni gradi Olovo, i eksploatacija, te
trgovina olovom iz Deevica potrajale su, pa se, primjerice, sauvao ugovor od 12.IX
1411, po kojem se iz Deevica u Dubrovnik trebaju donijeti 4 tovara olova, teine
1170 libara [napomena: D. Kovaevi, Trgovina, 171]. Desanka Kovaevi-Koji
navodi da se ugovori Dubrovana s Vlasima koji su imali zadau transportirati olovnu
rudu iz Deevica u Dubrovnik, sklapaju u vie navrata. Ostao je zabiljeen i podatak
da neki Dubrovanin (6. V. 1403) podnosi tubu protiv neimenovanog Vlaha
kojem je u Deevicama povjerio 4 tovara olova, teine 1170 litara, da ih preveze u
Dubrovnik, to ovaj nije uinio. [napomena: D. Kovaevi-Koji, Gradska , 68]
Jukiu nije uope bilo sumnjivo da su u obje informacije broja tovara i njihova
teina zapravo identini (4 tovara teine 1170 libara). Da je znao ta predstavljaju
signature mogao je utvrditi da se radi o istom podatku kako ga i navodi autorica:
Lamenta de foris, II, fol. 89 (12.IX. 1411.g.).
***
Dakle, prvi pomen Deevica nije vezan za 10. nego za 7. maj 1403. godine.
Zakljuak
Ljubitelji prolosti Deevica bi trebalo da svu izvornu dokumentaciju o Deevicama
kopiraju i uvaju kao svjedoanstvo o svijetlim trenucima bogate deevike historije.
Ova mala analiza upozorava da utroena energija na izuavanju pojedinog problema
treba da bude ne na imitiranju naunog i strunog rada nego na vraanju izvorima
kao preduslovu za pravilnu interpretaciju ili eventualnu reinterpretaciju prolosti.
Ambicije buduih autora trebaju se zasnivati na provjeri svih podataka kojima su se,
najee usputno, za historiju Deevica, zanimali raniji autori. Time bi se stvorile bolje
pretpostavke za jednu novu i sveobuhvatniju prezentaciju. Broj poznatih informacija i
nerijeenih pitanja vezanih za deeviku prolost nije mali i svakako bi detaljnija analiza
rezultirala kvalitetnijim saznanjima iz historije Deevica u srednjem vijeku. Naprijed
izneseni niz krupnih primjedbi, prema potrebi moe posluiti za detaljniju raspravu.
esad kurtovi

421

Vesna Mueta-Aeri: Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeu

Izmeu zapada i istoka, Sarajevo Publishing,
Biblioteka Kulturno naslijee, Sarajevo 2005, 286 str.

Knjiga profesorice Vesne Muete-Aeri Sarajevo i njegova okolina u XV stoljeu

Izmeu zapada i istoka, objavljena je u ediciji Kulturno naslijee, a u izdavatvu
Sarajevo Publishinga u Sarajevu 2005. godine.
Ova studija koja obuhvata sve segmente koji tretiraju Sarajevo i njegovu okolinu
u tom periodu predstavlja znaajan doprinos historiografskoj nauci i posluit e kao
dobro polazite za daljnja istraivanja ovog prostora. Tema studije bila je predmet
doktorske disertacije koju je autorica odbranila 1996. godine pred komisijom koju
su sainjavali akademik Marko unji, akademik Avdo Sueska i dr. Adem Handi.
Njihove primjedbe i sugestije ugraene su u tekst. U izradi ove studije autorica je
koristila dosadanja saznanja do kojih su doli autori koji su se bavili ovom tematikom.
Pored toga ona koristi i izvornu grau, kako srednjovjekovne latinske i irilske
dokumente, tako i osmanske popisne deftere iz 15. i poetka 16. stoljea.
Ona nudi jedan nesvakidanji pristup u rasvjetljavanju pojedinih historijskih
pojava. To je tzv. interdisciplinarni pristup, gdje se moraju uzeti u obzir i rezultati
drugih naunih disciplina arheologije, topografije, geografije, etnologije,
lingvistike itd. Cilj ove studije je tenja da se sagledavanjem postojanja i nastanka
urbanih sredina na konkretnom prostoru, doprinese novom pristupu bosanskom
srednjovjekovlju openito, i ukae na potrebu revidiranja nekih gledita iz ovog
perioda bosanske historije, koja su rezultat romantiarske historiografije XIX
stoljea, pa i danas(11).
Knjiga je sastavljena iz sedam poglavlja i velikog broja potpoglavlja. U prvom
poglavlju (12-36) koje nosi naziv Historijsko-geografska razmatranjaprofesorica
Mueta-Aeri analizira proces raspadanja ranofeudalnih upa i formiranje novih,
tzv. kasnofeudalnih upa na sarajevskom podruju u XV stoljeu. Taj se proces javlja
kao posljedica politikih dogaaja koji su se deavali u Bosni krajem 14. i poetkom
15. stoljea. U tom periodu napadi Osmanlija s jedne strane i Ugara s druge strane
poprimaju sve vei intenzitet. Poetkom 15. stoljea dolo je do definitivnog
zaokruivanja feudalnih oblasti. Oblasti Pavlovia i Kosaa graniile su se na prostoru
Sarajeva sa oblau bosanskog kralja. Najvei dio sarajevskog podruja ulazi u okvire
423

edin turkovi

srednjovjekovne upe Vrhbosne. upa Vrhbosna pripadala je oblasti Pavlovia da

bi se za kratko vrijeme njeni rubni dijelovi nali pod vlau Kosaa, a ve sredinom
XV stoljea ovdje uspostavljena osmanska vlast.(209) Raspadom ranofeudalne
upe Vrhbosne na tom prostoru nastaju nove upe: Vrhbosna, Gradac-Smuka,
Mokro-Glasinac i Pale. Gradac je ostao i dalje u kraljevskoj oblasti, a ostale tri upe
u oblasti Pavlovia. Kraljevskoj oblasti pripadala je i upa Dubrovnik, prostor u slivu
rijeka Misoe i Stavnje, te podruje u slivu rijeke Rakitnice, koje je ulazilo u sastav
kraljevske upe Neretve. Prisutnost Kosaa na ovom prostoru bila je ograniena
prostorno i vremenski. Sredinom 15. stoljea, odnosno 1435/36. godine, u sukobu
sa Pavloviima, a potpomognuti od Osmanlija, Kosae su privremeno zagospodarili
veim dijelom upe Vrhbosne kao i njenim sreditem, gradom Hodidjedom.
Autorica razlikuje tri faze u teritorijalno-politikoj organizaciji sarajevskog
podruja u 15. stoljeu. U prvoj fazi prati nestanak ranofeudalnih upa i njihovo
uklapanje u nove upravne jedinice. U drugoj fazi dolazi do formiranja Krajita Isabega Ishakovia, odnosno Bosanskog krajita, i ona traje do formiranja Bosanskog
sandaka. Trea faza uslijedila je nakon toga, a moe se pratiti do kraja 15. stoljea.
Osmanlije osvajanjem grada Hodidjeda 1448. godine definitivno uspostavljaju stalnu
vlast na cjelokupnom podruju Vrhbosne. Ve 1451. godine oni su formirali Bosansko
krajite, odnosno vilajet Hodidjed ili vilajet Saraj, privremenu administrativnu
tvorevinu koja je nastala kao izraz njihovih stratekih interesa. Uspostavljanjem
Bosanskog sandaka 1463. godine na ovom prostoru se formiraju nahije koje su
teritorijalno identine kasnofeudalnim upama.
Sljedee poglavlje knjige (36-96) odnosi se na strukturu stanovnitva sarajevskog
podruja i uklapanje srednjovjekovnih struktura drutva u osmanski timarski sistem,
za ta defteri daju veoma znaajne podatke. Iz popisa 15. stoljea jasno se vidi podjela
cjelokupnog stanovnitva Osmanskog carstva na asker i raju. to se tie strukture
stanovnitva srednjovjekovne Bosne, ono se moe svrstati u etiri kategorije: feudalni
sloj drutva bosanska vlastela, vojniki sloj drutva vlasteliii i slobodni batinici,
zavisno zemljoradniko stanovnitvo i vlasi stoari.
U osmanski feudalni sistem najlake se uklopilo bosansko plemstvo. Najvei broj
zaima i spahija timarnika regrutovan je upravo iz ovog sloja stanovnitva. Srednji
i nii sloj bosanskog feudalnog drutva naao je, takoer, vrlo brzo svoje mjesto u
osmanskom feudalnom sistemu. Zavisno zemljoradniko stanovnitvo je ostalo u
istom statusu kao i prije dolaska Osmanlija. Vlasi stoari su u timarskom sistemu
imali specifian status, a njihovo ukljuivanje odvijalo se tako to su vlake starjeine
dobivanjem timara ulazili u vojnike slojeve drutva. Ovo poglavlje je posebno
zanimljivo po tome to se u njemu identifikuju, objanjavaju i lociraju pojedini
srednjovjekovni toponimi sarajevskog kraja kao to su: selo, selite, dvor, dvorite,
carina, stup, zgon, trzna, igrite, bojite, katun, katunite, crkvite itd.
424

vesna mueta-aeri: sarajevo i njegova okolina u xv stoljeu izmeu zapada i istoka

U treem poglavlju (96-122) autorica se osvre na gradove, gradska naselja i

pojam srednjovjekovnog urbaniteta. Svi srednjovjekovni evropski gradovi se ne
razvijaju na istim osnovama i ne postoji zajedniko opevaee pravilo u njihovom
nastajanju i formiranju. Na osnovu istraivanja Hansa Plantiza koji se bavio razvojem
srednjovjekovnih njemakih gradova, zatim Andrsa Kubinyja u maarskoj i ekog
arheologa Martina Gojde koji se bavio nastankom i razvojem vrsta i tipova naselja
kod Zapadnih i Istonih Slavena, autorica izvodi zakljuke koji se mogu primijeniti
na gradskim naseljima u srednjovjekovnoj Bosni. Nakon opsene analize autorica
dolazi do zakljuaka da je srednjovjekovna Bosna imala svoje gradove razliitog
stepena urbaniteta i tipoloki raznolike. U vrijeme kada u Bosni poinje proces
urbanizacije, u Evropi gradovi imaju iza sebe viestoljetni razvoj. Gradska naselja
poprimaju neka obiljeja evropskih gradova, ali su istovremeno izgradila i svoju
sopstvenu fizionomiju. Dolaskom Osmanlija dolo je do prekida kontinuiteta u
procesu urbanizacije srednjovjekovnih bosanskih gradova jer su oni donijeli jedan
potpuno novi tip orijentalnog gradskog naselja, koji po svojoj fizionomiji predstavlja
poseban fenomen.
etvrta i peta tematska cjelina (122-143) odnose se na srednjovjekovna utvrenja
i naselja sarajevskog podruja. Na samom poetku je stavljen naglasak na gradsko
utvrenje Hodidjed i problem koji se javlja oko njegove ubikacije i identifikacije.
Meu malobrojnim srednjovjekovnim gradovima utvrdama koji su bili centri
oblasti a kojima se zna ime, je grad Hodidjed. On se u izvorima spominje kao centar
srednjovjekovne upe Vrhbosne a potom i kao centar Bosanskog krajita. Po njemu
se i zove vilajet koji je formiran u okviru Bosanskog sandaka. Veina historiara
ga identifikuje sa Starim gradom u Bulozima, a najnovija ubikacija Hodidjeda na
mjestu dananje Bijele tabije na Vratniku, kako navodi autorica, upuuje na potrebu
razrjeenja ovog problema. Indikativan je i naziv vilajeta Hodidjed, odnosno vilajeta
Saraj. Grad Hodidjed po kojem je vilajet dobio ime, morao je biti u najuoj vezi
sa lokacijom na kojoj je uspostavljen saraj ili dvor(130). to se tie pak veliine i
funkcije srednjovjekovnog utvrenja Bijele tabije na Vratniku, treba rei da e ipak
definitivnu rije rei arheologija, dok e se pitanje prelaska naziva Hodidjed s jedne
na drugu utvrdu definitivno moi rijeiti tek ako i kada se podaci o tome pronau u
pisanim izvorima, to do danas, naalost, nije sluaj(132).
U petom poglavlju postavlja se pitanje da li je dananje Sarajevo nastalo kao novo
naselje orijentalnog tipa bez srednjovjekovnog kontinuiteta. Izvori spominju jedan
manji trg u rangu srednjovjekovnih mezovaroi u Maarskoj. U sluaju Sarajeva, gdje
se trgovina odvijala utorkom, trg je dobio naziv Utornik (1402) ili Tornik (1455).
Kasnije, pak, u Isa begovoj vakufnami iz 1462. nailazimo na termine Varo i Stara
Varo, a u popisu iz 1468. godine, termin sam pazar Trgovite i Staro Trgovite ili kako
ga drugi prevode Torkovite, te termin Saraj.Autorica rjeava dilemu kontinuiteta
425

edin turkovi

srednjovjekovnog naselja na mjestu prvobitnog Sarajeva, tako to je primijenila

metodu analize naselja na sarajevskom prostoru, a potom sinteze podataka koji su im
zajedniki elementi i oni koji ine razliitim. Time je dola do zakljuka, da Sarajevo
po kontinuitetu gradnje ima duboke srednjovjekovne korijene.
Na kraju ovog poglavlja profesorica Mueta-Aeri rekonstruie srednjovjekovni
naseobni kompleks na prostoru Sarajeva primjenjujui metodu koju je koristio
arheolog dr. Pavao Aneli u rekonstrukciji srednjovjekovnog grada Visokog.
U narednom poglavlju (143-200) knjiga prati proces urbanizacije Sarajeva od
sredine do kraja 15. stoljea. Urbani razvoj orijentalnog Sarajeva odvija se u dvije
faze: prva do proglaenja naselja kasabom, carskim beratom, i njenim upisom u spisak
kasabaa druga faza je potpomognuta institucijom muafijeta a sprovedena kroz
instituciju vakufa odvijala se pravcem razvoja Sarajeva od kasabe ka eheru(144).
Centar novog orijentalnog naselja se formira na mjestu sela Brodca, dok je
srednjovjekovna varo, Stara ili Donja Varo, ostala na periferiji novog naselja. Na
prostoru Gornje Varoi formira se sarajevska mahala demata hriana. U urbanom
razvoju kasabe Saraj od 1462. godine do kraja 15. stoljea dolazi do nastanka i razvoja
mahala ali i definitivnog oblikovanja arije.
Autorica je ubicirala i identifikovala 20 mahala: Mahala Stare damije, Mahala
Isa-begove tekije, Isa-begova mahala, Skender-paina mahala na Vratniku, Mahala
Magribija, Mahala damije ejh Feruha, Mahala Mekabir Groblje, Mahala
mesdida Mehmed-bega Minetovia, Mahala Ajas-begovog mesdida, Jahja-paina
Mahala, Mahala mesdida Saraa Ismaila, Mahala Kuzdengi Mehmeda Brusevija,
Mahala mesdida Havade (hode) Kemala, Mahala Durugera Ibrahima, Mahala
mesdida Mehmed-bega Isabegovia, Bali-begova mahala na Bistriku, Mahala
mesdida Kekeki Jusufa, Jakub paina mahala u Magudi, Mahala Sarajevske varoi i
Demat dubrovakih bazerdana.
U zadnjem poglavlju autorica se osvre na proces prihvatanja islama kao jednu
od pretpostavki breg urbanog razvoja Sarajeva. Taj se proces na sarajevskom
podruju odvijao ravnomjerno i postepeno. Islam su podjednako prihvatali svi
slojevi domaeg stanovnitva. Vano je napomenuti da su svi stanovnici kasabe
Saraj uglavnom domaeg porijekla, to nije bio sluaj sa drugim gradovima unutar
Osmanskog carstva. Na kraju profesorica dolazi do zakljuka da su krajem 15.
stoljea stvoreni svi uvjeti za razvoj kasabe poetkom 16. stoljea do razvoja
ehera. Ona smatra da je Sarajevo dobilo svoju muafnamu ve u 15. stoljeu, iako
se u pisanim izvorima institucija muafijeta (adekvatna slobodi gradova na Zapadu)
spominje tek u 16. stoljeu.
Ova knjiga pored ostalog sadri rezime summary, rjenik termina, impozantan
popis koritenih izvora i literature, registar imena i pojmova, ilustracije i topografske

426

vesna mueta-aeri: sarajevo i njegova okolina u xv stoljeu izmeu zapada i istoka

karte. Generalno gledano, ona zauzima visoko mjesto u irokoj lepezi strune
literature koja se bavila historijom Sarajeva. Autorica u svom djelu ide korak dalje
koristei jedan moderni metodoloki pristup u historijskom istraivanju. Knjiga e
svakako biti od velike koristi buduim generacijama historiara. Stoga je srdano
preporuujem uoj strunoj, ali i iroj italakoj publici.
edin turkovi

427

 :
( I),
, , 2005, 255 str.

Najnovija hrestomatija izvora za opu historiju srednjeg vijeka objavljena u

Bosni i Hercegovini nastala je kao plod elje njenih prireivaa da radoznalim
itaocimapredstave nepatvorene zapise, kao i misli i zapaanja srednjovekovnih
autora, ali neproputene kroz prizmu savremenih istoriara.Poto su osjetili da
postoji nedostatak ovakvih tekstova koji su izali iz pera samih srednjovekovnih
pisaca,kako sami istiu u predgovoru, autori se nadaju da e njihova zbirka uspjeti
dananjem ovjeku pribliiti srednji vijek i onovremene ljude, te da e posluiti
studentima historije i srodnih disciplina kao vana dopuna udbenikoj literaturi.
Prireivai zbirke, ugledni nauni radnici, Radivoj Radi, priznati bizantolog,
i Vojislav Jeli, klasini filolog sa znanjima iz starije prolosti, ve vie od deset
godina djeluju kao gostujui profesori na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci, pa
u predgovoru izraavaju posebnu radost to je hrestomatija objavljena upravo u
tom bosanskohercegovakom gradu.
U njihovu zbirku uvrteno je dvadeset tekstova razliitih po sadraju, porijeklu i
vremenu nastanka. To su, naime, dijelovi pojedinih zakonskih spomenika, odlomci
iz historijskih djela, poezija, crkveni zakoni, bogoslovni spisi, povjerljivi izvjetaji,
satirini dijalozi i zapisi, pisani na grkom, latinskom, srpskom, arapskom, perzijskom
i provansalskom jeziku.
Svi tekstovi su od ranije poznati i prevedeni na na jezik, jer su objavljeni
u zbirkama slinim ovoj te ih stoga nije bilo potrebno ovom prilikom ponovo
prevoditi. U tom smislu autori su se najvie sluili hrestomatijom srednjovjekovnih
izvora koju je, dvadeset i pet godina prije pojave ove zbirke, za studentske potrebe
priredio akademik Marko unji (Hrestomatija izvora za optu istoriju srednjeg vijeka,
Svijetlost, Sarajevo, 1980.).
Odlomci srednjovjekovnih izvora koji su uli u sastav ove knjige predstavljaju
dosta irok i reprezentativan izbor. Tako je prvo mjesto meu tekstovima zauzeo
Salijski zakonik, spomenik franakog obiajnog prava, vrlo bitan za razumijevanje
germanskog zakonodavstva u ranom srednjem vijeku. Pored njega, u zbirku su
uvrteni i dijelovi Ekloge, zatim Tipika Jovana Cimiskija, Zapisa Grigorija Palame,
429

emir o. filipovi

te satirinog dijaloga Timarion, koji tematski pokrivaju bizantsku historiju. Od

narativnih izvora vezanih za ranosrednjovjekovnu historiju prireivai su se odluili
da u svojoj zbirci predstave pojedine segmente zapisa Liutpranda iz Kremone,
Historije Langobarda Pavla akona, te Ajnhardovog ivota Karla Velikog. Slavenska
i arapska sfera je zgodno ujedinjena u Izvjetaju Ibrahima ibn Jakuba o slavenskim
obiajima, a u arapsku historiju spada i Knjiga poukeUsame ibn Munkiza i Osam
rajskih bataIdrisa Bitlisija. Osim ovih izvora, mjesto je ustupljeno i Velikoj povelji
sloboda iz 1215. godine te odlomcima iz DraveTome Akvinskog i Janiarevih
uspomenaKonstantina Mihailovia iz Ostrovice.
Pored odlomaka srednjovjekovnih izvora, na samom kraju knjige takoer se
nalazi i neto krai, ali ipak koristan rjenik manje poznatih pojmova zastupljenih
u izvorima.
Sudei prema odabranim tekstovima, prireivai su pokuali na manjem broju
stranica vremenski i prostorno obuhvatiti to ire razdoblje srednjeg vijeka, meutim,
ovakav pristup onemoguio je dosljednu tematsku podjelu cjelokupnog izvornog
materijala u knjizi. injenica da su se prilikom sastavljanja ove zbirke striktno drali
hronolokog okvira u velikoj je mjeri smanjila njenu preglednost te je znatno oteala
razumijevanje i smjetanje izvornih materijala u iri tematski kontekst.
Poto su sabrani tekstovi prvenstveno namjenjeni studentskoj populaciji, ali
i iroj italakoj publici, na poetku svakog izvora ponuena su samo najnunija
jezgrovita obavetenjao autoru, vremenu i mjestu nastanka, te o porijeklu i karakteru
samog izvora. Predvieno je da e oni najradoznaliji potraiti i umeti da nau vie
podataka o onome to ih bude posebno zanimalo, ali se ipak namee zakljuak da su ova
objanjenja morala biti detaljnija i opirnija. Istina, na kraju svakog teksta navedena
je i bibliografska jednica djela iz kojeg je odlomak preuzet, ali to samo po sebi nije
dovoljno da bi posluilo kao uputstvo za dalja istraivanja i iitavanja jer pojedine
zbirke iz kojih su tekstovi preuzeti ne sadre nikakve informacije o izvorima.
Prireivai su ovim postupkom, izgleda, nastojali ostvariti neposredan dodir
itatelja sa srednjovjekovnim piscima, pa su jednostavno pustili da izvori sami
govore,iako su djela sa prateim komentarima adekvatnija i potrebnija. Njihova
napomena da e ponueni tekstovi i onima koji nemaju predznanja o srednjem veku
biti dovoljni da bar naslute kako je bilo iveti u periodu od V do XV stolea posle
Hrista,vjerovatno se odnosi na sam naslov knjige iveti u srednjem veku, koji, ako
se izvri bolji uvid u izbor tekstova, samo djelomino odgovara sadraju knjige.
Radoznali itateljbi oekivao da u ovoj zbirci nae svjedoanstva o svakodnevnom
ivotu, ali e umjesto toga naii na zbirku punu zakonskih spomenika, bogoslovnih
spisa, crkvenih kanona, povjerljivih izvjetaja i sl, iji se sadraj rijetko odnosio na
obine ljude i njihove potrebe. Tek se izuzetno moe naii na poneko pismo ili opis
obinih ivotnih prilika koji bi osvjetlili pojedine segmente jednostavnih ivotnih
430

 :
( i)

situacija. Istina, ouvanih izvora o svakodnevnom ivotu u srednjem vijeku je malo,

ali su se mogli iskoristiti. U krajnjem sluaju, mogao se promijeniti i naslov knjige.
I pored svih navedenih manjkavosti ova zbirka ipak predstavlja koristan
prirunik za sve studente i nastavnike koji obrauju srednji vijek. Ohrabruje i
injenica da se u izuzetno nepovoljnim prilikama po izdavatvo neko odluio da
objavi djelo ovakve vrste i namjene, a moemo se nadati da e se ovoj zbirci, kako
nam to njen podnaslov sugerira (Hrestomatija srednjovekovnih tekstova I), uskoro
pridruiti i nastavak u kojem e se eventualno otkloniti nedostaci iz prvog sveska.
emir o. filipovi

431

Historija osmanske drave i civilizacije, Priredio

Ekmeleddin hsanolu, Prevodioci: Kerima Filan, Enes Kari i
Amina iljak-Jesenkovi, Sarajevo, 2004 , 1223 str.

Knjiga Historija osmanske drave i civilizacijepredstavlja prvo djelo osmanske

historije prevedno na bosanski jezik. Bosansko izdanje knjige Osmanli Devleti
ve Medeniyetinastalo je saradnjom izmeu Centra za islamsku historiju, kulturu
i umjetnost (IRCICA, Istanbul) i Orijentalnog instituta u Sarajevu. Sastoji se od
osam studija iz politike, ekonomske i drutvene historije Osmanskog carstva, koje
potpisuju razliiti autori. Prezentirani rezultati istraivanja u ovoj knjizi su bazirana
na arhivskoj grai, hronikama, zapisima i literaturi zapadnih i turskih autora.
Nakon sadraja, popisa ilustracija, fotografija i karata, predgovora, uvoda,
skraenica i rodoslova osmanskih sultana slijedi prva studija pod naslovom Osmanska
politika historija (Feridun Emecen i Kemal Beydili, 5-152). Prvim dijelom studije
obuhvaeni su dogaaji iz politike historije Osmanske drave od osnivanja
osmanskog bejluka do mirovnog ugovora u Kuuk Kajnardi (1774). Autor istie
nedostatak pouzdanih podataka o vremenu pojave i nainu djelovanja Osmana-beja,
jer ne postoje vjerodostojni izvori iz prvog perioda osmanske historije osim onih koji
imaju karakter predanja i bizantskih hronika koje o njima govore. U prvom poglavlju
u kojem hronolokim redom izlae dogaaje od vremena emira Osmana do kraja
vladavine sultana Murada II (1451) pie i osvajanju Bosne i irenju islama u njoj. Ova
hronoloka digresija moe dovesti u zabunu itaoca, jer autor nije naveo godinu pada
Bosne pod osmansku vlast, niti je prilikom prijevoda studije na bosanski jezik ovaj
podatak naveden u podnonoj napomeni. Osim toga, nain na koji je opisan proces
irenja islama u Bosni ukazuje na nedovoljno poznavanje rezultata istraivanja nae
historiografije o tom problemu.
Za razliku od ostalih prevedenih historija Osmanskog carstva autor ove studije ne
pie povrno o prelasku svetih mjesta Meke i Medine pod zatitu osmanskog sultana.
Osvajanje Sirije i Egipta ojaalo je poziciju osmanske drave, ali je istovremeno
izazvalo i promjenu u odnosima sa kranskim Zapadom. Preuzimanje zatite svetih
mjesta dalo je i osmanskoj vladavini novi oblik. Osmanlije nisu preuzele hilafet putem
nasljedstva nego su smatrali da imaju na to prirodno pravo s obzirom na znaenje
koje titula halife ima. Kod Osmanlija hilafet je znaio pruiti sigurnost na putevima

433

arifa isakovi

kojima se odlazi na had, tititi sveta mjesta, braniti islam i staviti pod zatitu sve
muslimane.
U ovom dijelu studije autor pie o ratovima i mirovnim ugovorima izmeu
Osmanskog carstva s jedne i Austrije, Venecije, Poljske i Rusije s druge strane. Iako su
Bonjaci u ovim ratovima podnijeli najvei teret, a sjeverne i sjeverozapadne granice
Bosne od Karlovakog mira 1699. godine bile ujedno i granice Carstva, Bosna u
autorovom izlaganju ima sporedan znaaj.
Drugi dio studije posveen je periodu od mira u Kuuk Kajnardi do propasti
Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu. U njemu je prikazan razvoj diplomatskih
odnosa Osmanskog carstva sa Rusijom, Austrijom, Francuskom i Engleskom. Do
vremena Selima III veze sa evropskim zemljama odravale su se preko njihovih poslanika
u Istanbulu, jer osmanska drava nije imala svoja stalna predstavnitva u evropskim
centrima. Za vrijeme sultana Selima III poslanici su upueni u vee evropske gradove
koji e utjecati na pojavu proevropski orijentisanih osmanskih intelektualaca.
Autor istovremeno prati i proces temeljitog reformisanja osmanskih dravnih
institucija, zapoet u vrijeme sultana Abdulhamida (1774-1789). Posebni podnaslovi
su posveeni srpskim ustancima, grkom i egipatskom problemu, makedonskom
pitanju, dogaajima u Vlakoj, Moldaviji, arapskim pokrajinama, dok su zanemarena
deavanja u Bosni iz prve plovine 19. stoljea.
Druga studija nosi naslov Osmansko dravno ureenje (Mehmet Ipirli, 159-338).
U njenom prvom dijelu, Ureenje saraja, govori se o poimanju vladara i vladavine kod
Osmanlija, sultanovim kompetencijama i odgovornostima, a zatim veoma slikovito
opisuje ivot u saraju i njegove stanovnike. Autor navodi da se osmansko poimanje
vladavine temelji na principu elest bezmi, to znai da ljudi mogu biti pokorni samo
Bogu. Vladari su smatrali da im je vlast podario Bog, a pravnici su davali tumaenja
da vlast pripada ljudima koji predstavljaju Boije namjesnike na zemlji.
Ureenje u centru je naziv drugog dijela studije. Ovdje je predstavljen Sultanski
divan, njegovi lanovi i njihove kompetencije i odgovornosti, zatim kancelarije
Sultanskog divana i poslovi tih kancelarija. Vana karakteristika ovog dijela studije,
je to to sadri poglavlje posveeno razvoju osmanske diplomacije. Istaknuto je 18.
stoljee kao vrijeme kada su se u osmanskoj diplomaciji desile krupne promjene.
Preokret je nastao mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima 1699. godine kada
je postalo jasno da osmanska drava nije u poziciji da samostalno, neovisno od drugih
drava, vodi spoljnu politiku.
Trei dio, Ureenje u pokrajinama, posveen je organizaciji teritorijalne uprave
u osmanskoj dravi. U njemu je prikazana upravna organizacija ejaleta i sandaka,
zatim su navedene dunosti i kompetencije beglerbega i sandakbega i nain
njihovog imenovanja i smjenjivanja. Pored toga, predstavljeni su ostali slubenici u

434

historija osmanske drave i civilizacije, priredio ekmeleddin hsanolu

teritorijalnoj upravi: muteselimi, muhasili i ajani kao i njihove uloge u organizaciji

pokrajinske uprave. Saeto su prikazane razvojne faze timarskog sistema i njegove
karakteristike do ukidanja u 19. stoljeu.
Posljednjim dijelom, Ureenje ilmije (Vjerskog upravnog aparata), dat je
pregled historijskog razvoja i organizacije ilmije kod Osmanlija. Navedene su ope
karakteristike sistema mulazemeta na kojem se temeljila organizacija osmanske ilmije.
U okviru ovog dijela predstavljen je obrazovni sistem koji je bio organiziran u vidu
etiri tipa obrazovanja koji su podrazumijevali razliite metode uenja i predmete
izuavanja. Autor se osvrnuo i na sistem kadiluka, kadijske poloaje, nain imenovanja
i smjenjivanja kadija i ulogu uleme u osmanskom dravnom aparatu. Po svom sadraju
ova studija predstavlja dopunu studiji posveenoj pravu kod Osmanlija.
Posebnom studijom pod nazivom Upravno ureenje u doba Tanzimata i kasnije
(Ilber Ortayli, 341-411), koja je podijeljena na dva dijela, tretirana su pitanja o
upravnim reformama osmanskih dravnih institucija u 19. stoljeu. Prvim dijelom
su obuhvaene reforme upravne strukture sprovedene do Berlinskog kongresa 1878.
godine. Meu najznaajnijim promjenama navedene su finansijska centralizacija,
reorganizacija teritorijalne uprave prema centralistikim principima, pojava
ministarstava smjetenih u stalne zgrade. Autor pie i o promjeni pozicije saraja i
sultana istiui da su oni tada imali vie ulogu predstavnika drave, nego njenih
stvarnih upravitelja. Opisane su i promjene u pogledu protokola, organizacije i
tradicije, koje su sprovedene u toku 19. stoljea. Drugi dio sadri promjene koje
su obiljeile vladavinu sultana Abdulhamida (1876-1909). Na prvom mjestu su
promjene u saraju, organizaciji teritorijalne uprave i pravosuu, te promjene stvorene
izgradnjom eljeznice i velikog priliva izbjeglica.
Studija pod nazivom Organizacija vojske kod Osmanlija (Abdulkadir Ozcan,
411-511) podijeljena je na tri dijela. U njoj je prikazano ustrojstvo osmanske vojske u
klasinom dobu i promjene koje su u njoj izvrene u periodu Tanzimata. Osim toga to
sadri pregled teritorijalnih vojnih jedinica i pomorskih snaga, naroito treba istai
da je ovo prva prevedena historija Osmanskog carstva koja sadri i detaljnije podatke
o devirmi, ademijskom i janjiarskom korpusu. U tekstu se osjea tendencija autora
da dokae da devirmom nisu bila ugroena prava nemuslimanske djece i da je njena
primjena prema islamskom pravu opravdana potrebama drave. Drugi dio je posveen
razvoju osmanske flote, njenom komandnom kadru i pokuaju reorganiziranja u 19.
stoljeu. U treem dijelu predstavljeno je uspostavljanje osmanskih vazduhoplovnih
snaga poetkom 20. stoljea, ija se organizacija porazom Osmanskog carstva u
Prvom svjetskom ratu raspala.
Studija Pravo kod Osmanlija (M. Akif Aydin, 515-594) podijeljena je na sedam
dijelova. U prvom dijelu je dat prikaz ope strukture osmanskog pravnog sistema,
koji je imao erijatsko-obiajni karakter. Drugim dijelom studije opisana je
435

arifa isakovi

struktura i nain rada erijatskih sudova, Sultanskog divana, Divana velikog vezira,
Divana kazaskera i drugih sudova. Zvanini mezheb (pravna kola) u Osmanskom
carstvu, pojam fetve i veza izmeu fetve i kadiluka pravni su izvori osmanskog
prava koji su predstavljeni u sadraju treeg, etvrtog i petog dijela studije. Poloaj
nemuslimana (zimija) u osmanskom pravu opisan je u estom dijelu studije.
Autor je istakao da u principu nema razlike izmeu onih nemuslimana koji su
graani islamske drave i stranaca koji samo privremeno u njoj borave, ali da su
u osmanskoj dravi za njih uspostavljeni razliiti sudovi. Posljedni dio studije
posveen je osmanskom pravnom sistemu poslije Tanzimata, kada se u njegovu
strukturu ukljuuju i elementi evropskog prava.
Klasna struktura drutva, porodica, svakodnevni ivot, socijalna kretanja i
promjene u osmanskom drutvu predmet su istraivanja studije Osmansko drutvo
(Bahaeddin Yediyildiz, 595-692). Drutvo u osmanskoj dravi bilo je podijeljeno
na dvije klase: vojniku (vladajuu, neproizvodnu) i raju (podreenu, proizvodnu).
Vojniku klasu su inile etiri skupine: dvorjani (sarayi halki), vojska (seyfiye),
uenjaci (ilmiye) i administrativci (kalemiye). U okviru ove osnovne podjele
osmanskog drutva autor je prikazao ekonomski i drutveni status vojnike klase i
vjersku strukturu proizvoake klase (raye).
Pored ove ope podjele, autor je naveo i podjelu osmanskog drutva prema
mjestu naseljenosti stanovnitva koju ne sreemo u ostalim prevedenim historijama
Osmanskog carstva. Prema toj klasifikaciji osmansko drutvo se dijelilo na urbano
(gradsko), ruralno (seosko) i nomadsko stanovnitvo. Ovakva podjela opravdana je
razliitim statusom ovih drutvenih skupina koji je bio odreen njihovim znaajem
za osmansku dravu. Urbano stanovnitvo su, pored pripadnika vojnih struktura,
inili trgovci, zanatlije, te zvanini inozemni predstavnici, strani trgovci i putopisci.
Ruralno stanovnitvo je grupisano na begove uivaoce timara, zemljoradnike
porodice koje su prema tapu sistemu uivale itav posjed, polovinu ili manji dio
posjeda; ljudi koji su obraivali zemlju po sistemu upravljanja koji se naziva mukata;
imaoce vlastitih posjeda (mulka); musellemi, te oni koji su bili osloboeni plaanja
dabina (muaf ). Nomadske zajednice, ije je osnovno zanimanje bilo stoarstvo,
bile su izvan kontrole centralne vlasti i ivjeli su u okviru zakona koji su sami za
sebe uredili. Nomadi su za vrijeme vojni pohoda uzimani u privremeni sastav vojske,
zatim su se koristili pri uvanju puteva, raskrsnica ili klanaca, izgradnji i popravci
puta puteva, izgradnji mostova, tvrava i pristanita.
Studijom Religija (Yaar Ocak, 693-770) eksplicirani su razliiti pristupi islamu
unutar Osmanskog carstva. Autor navodi etiri razliita pristupa islamu: slubeni
islam, narodni islam, medresanski islam (visoki islam, islam Knjige) i mistiki islam
(tekijski islam). U daljem tekstu autor ukazuje na nedovoljnu istraenost vjerske
strukture Osmanskog carstva i problema iizma u Anadoliji, zatim posveuje panju
436

historija osmanske drave i civilizacije, priredio ekmeleddin hsanolu

osmanskom sufizmu i njegovom povijesnom razvoju, te prvim drutveno-vjerskim

pokretima na osmanskom teritoriju.
Posljednja studija pod naslovom Obrazovanje i nauka u osmanskoj dravi
(Ekmeleddin hsanolu, 771-1043) podijeljena je na dva dijela. U prvom dijelu,
kojim je obuhvaen klasini period, period uvoenja novina i period Tanzimata,
predstavljene su obrazovne institucije klasinog perioda: osnovne kole (sibjanmektebi), obrazovna institucija Enderun, tekije i slobodne ustanove, zatim ustanova
glavnog ljekara, bolnice, medicinska kola Sulejmanija, instititucija glavnog
astronoma, muvekithane i opservatorij u Istanbulu.
Nakon toga su predstavljene novouspostavljene vojne i civilne obrazovne
institucije. Posebno poglavlje posveeno je upuivanju studenata na obrazovanje u
Evropu to najjasnije pokazuje usmjeravanje osmanskog obrazovanja i nauke prema
evropskom obrazovnom sistemu. Autor je prikazao i nove obrazovne institucije
osnovane izdavanjem Uredbe o obrazovanju 1869. godine: prvi univerzitet u
osmanskoj dravi Darul-Funun, vojne i civilne kole, kao to su veterinarska,
poljoprivredna, industrijska, umarska, pravna i umjetnika kola.
U drugom dijelu studije predstavljena je osmanska nauna literatura i evropska
nauna literatura prevedena na turski jezik kroz tri perioda. Prvi period je period
pojave naune literature u osmanskoj dravi koji obuhvata period od 1300. do 1453.
godine; drugi period je vrijeme razvoja osmanske nauke i obuhvata naunu literaturu
nastalu u periodu od 1453. do 1600. godine. Nauna djela iz ova dva perioda prikazana
su hronolokim redom prema naukama, a vie prostora je posveeno najznaajnijim
linostima svoga vremena. Trei period je vrijeme stagnacije u klasinoj naunoj
tradiciji i poetka moderne naune tradicije iz kojeg su izdvojena samo djela koja
su imala zanaja za klasinu osmansku nauku, te djela moderne evropske nauke
koja su prva ula u Osmansko carstvo. Na kraju knjige su sadrani: rjenik termina,
hronologija dogaaja, bibliografija i opi index linih imena.
Znaaj prevoda ovog djela na bosanski jezik lei, prije svega, u tome to sadri
posebne studije posveene pitanjima iz historije osmanske drave i civilizacije, koja
su u do sada prevedenim historijama Osmanskog carstva nedovoljno istraena ili su
potpuno zanemarena. To su studije koje tretiraju pitanja organizacije vojske, prava,
religije, osmanskog drutva i obrazovanja i nauke u osmanskoj dravi. Meutim,
autori studija su se usredotoili na povijest centralnih institucija osmanske drave
i muslimanske zajednice u njoj, dok je historijski razvoj ostalih naroda pod njenom
vlau zanemaren. Ovakav pristup historiji Osmanskog carstva karakteristian je i za
ostale prevedene historije, koji se djelimino moe pravdati ogranienim obimom
knjiga. Primjetna je sadrajna slinost izmeu studija koje se bave organizacijom
osmanske drave i drutva, tako da se u pojedinim segmentima stie utisak da se
autori studija bave istim problemima. Tako su pojedine institucije osmanskog
437

arifa isakovi

administrativnog sistema, zatim vjerske i obrazovne institucije prikazane vie puta,

ali se ne primjeuje nastojanje autora da prikau vjerske institucije kranskih naroda
i njihov nain ivota. Osim toga, i ekonomski i drutveni status vojnike (vladajue)
klase osmanskog drutva prikazan je na vie mjesta, a ekonomski i drutveni status
podreene klase (raje), na kojem je poivala ekonomija Carstva nije prikazan u
cjelini.
arifa isakovi

438

Iljas Hadibegovi: Bosanskohercegovaki gradovi na

razmeu 19. i 20. stoljea, Institut za istoriju u Sarajevu,
Sarajevo, 2004, 356 str.

Svaka promjena vlasti na bosanskohercegovakom prostoru, a nije ih manjkalo,

dovodila je do znaajnih promjena u svim segmentima ivota. Te promjene, izmeu
ostalog, moemo pratiti i kroz izmijenjene izglede i funkcije gradova na ovim prostorima.
Bosnu i Hercegovinu promjene nee zaobii ni dolaskom Austro-Ugarske monarhije
na ove prostore 1878. godine, s tim to se sada, barem kad su u pitanju gradovi, deavaju
procesi koji za posljedicu nisu imali propadanje starih a nicanje novih gradova, kao
to je to bio sluaj u prolosti. Prvi put gradovi u Bosni i Hercegovini dugorono
preivljavaju smjenu vlasti i nastavljaju postojati, dodue, u neto izmijenjenim uvjetima.
Zahvaljujui tome, u bosanskohercegovakim gradovima dolazi do sudaranja starog i
novog, tradicionalnog i modernog, orijentalno-balkanskog i evropskog. Upravo ovaj
sudar i promjene koje su nastale kao njegova posljedica jesu centralna tema knjige
Bosanskohercegovaki gradovi na razmeu 19. i 20. stoljea, a osnovno pitanje koje
autor sebi postavlja je da li je bosanskohercegovaki grad u ovom periodu prerastao
iz orijentalno-balkanskog u evropski grad, odnosno, kakav je odnos bosanskohercegovake
urbane tradicije, duboko ukorijenjene u osmansko naslijee i modernizacije, koja uzima
maha nakon austrougarske okupacije 1878. godine?
Da bi doao do odgovora, autor analizira promjene nastale u bosanskohercegovakim gradovima u navedenom periodu, a kao osnovu za svoje istraivanje
uzima austrougarske popise stanovnitva iz 1879, 1885, 1895. i 1910. godine.
Meutim, kako je svaki od ovih popisa proveden na posebnim principima, to
je predstavljalo oteavajui faktor prilikom prouavanja promjena u sastavu
stanovnitva, a posebno promjena u vjerskom, etnikom i ekonomsko-socijalnom
sastavu gradskog stanovnitva u bosanskohercegovakim gradovima na razmeu
19. i 20. stoljea. Slabosti austrougarskih popisa stanovnitva, bar to se tie
gradova, autor je nadoknaivao koristei podatke o privrednim aktivnostima u
zemlji koje su Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu i Trgovaka i obrtnika
komora za Bosnu i Hercegovinu povremeno prikupljale i publikovale. Takoer,
sluio se i ondanjim asopisima i kalendarima kulturno-prosvjetnih drutava, te,
naravno, publikovanim historiografskim i drugim djelima koja tretiraju navedenu
temu, odnosno navedeni period.
439

enes omerovi

Kako nije mogue napraviti jednu opeprihvaenu definiciju grada koja bi

obuhvatila sve njegove funkcije u razliitim epohama, autor se i ne uputa u
podrobniju analizu samog pojma, nego prihvata injenino stanje na terenu i bavi se
onim bosanskohercegovakim gradovima koji su imali taj status 1879. godine kao i
onim koji e status grada, odnosno gradske opine stei do 1910. godine. Pri tome
treba naglasiti da se austrougarska administracija nije posebno trudila definirati
gradsko naselje, te da je za nju pojam gradskog naselja bio rastegljiva, labava kategorija
koja najvie zavisi od realnih ivotnih potreba: upravnih, vojnih, politikih, ekonomskih
i drugih, zbog ega u Bosni i Hercegovini i postoje velike razlike u veliini gradova,
odnosno u broju kua i stanovnika, ekonomskoj i drutvenoj strukturi, funkcijama
grada, stepenu urbanog razvoja...
Knjiga je u biti podijeljena na dvije cjeline. U prvoj Problemski okviri
izuavanja bosanskohercegovakih gradova na razmeu XIX i XX stoljea (11-93)
nalazi se analiza 66 naselja u Bosni i Hercegivini koja su do 1910. godine stekla
status grada, odnosno gradske opine. Od ovog broja njih 46 je 1879. godine imalo
status grada, odnosno gradske opine, dok je do 1910. godine jo 23 naselja steklo
taj status, a tri naselja (Izai-Grad, Poitelj i Gornja Tuzla) izgubila su taj status.
Uz obilje statistikih podataka autor istrauje vjerske, etnike i socijalne strukture
stanovnitva, saobraajne i privredne aktivnosti, administrativne, vojne i kulturnoprosvjetne funkcije bosanskohercegovakih gradova na prijelazu iz 19. u 20. stoljee.
Iako promjene nisu spektakularne, a bosanskohercegovaki gradovi se ne razvijaju
ravnomjerno, promjene su vidljive u svim oblastima i odvijaju se po istim ili slinim
obrascima. Promjene su najvidljivije u okrunim mjestima (Sarajevo, Mostar, Banja
Luka, Tuzla, Travnik, Biha), ali ne zaobilaze ni druge gradove bez obzira da li se oni
u navedenom periodu razvijaju, stagniraju ili nazaduju.
Najboljim pokazateljem sukoba tradicije i modernizacije na bosanskohercegovakom prostoru vidi u promjenama u ekonomsko-socijalnoj strukturi
gradskog stanovnitva koja se sporo mijenjala, pa bosanskohercegovaki grad u
ekonomskoj i socijalnoj strukturi zadrava tradicionalne odnose sa usitnjenom
privredom i naglaenom agrarnom komponentom. Istrauje i promjene u vjerskoj
i etnikoj strukturi stanovnitva gradova koja se mijenja migracijama, odnosno
useljavanjem stranaca, ali i pomjeranjem domicilnog stanovnitva, to dovodi do
jo veeg etnikog i vjerskog arenila bosanskohercegovakih gradova. Upravo ovaj
sloj stranaca, heterogene socijalne, etnike i vjerske strukture, bio je nosilac procesa
evropeizacije i modernizacije u bosanskohercegovakim gradovima na razmeu
19. i 20. stoljea. Pored ovoga, dunu panju posveuje i razvoju saobraaja i
privrede, te utjecaju tog razvoja na gradove i njegovo stanovnitvo, promjenama
vanjskog izgleda gradova, promjenama kulturno-prosvjetnih aktivnosti, stupnja
pismenosti...
440

iljas hadibegovi: bosanskohercegovaki gradovi na razmeu 19. i 20. stoljea

Bez pretenzija da uspostavi vrstu tipologiju gradova, autor, ipak, u drugom dijelu
knjige (93-298) u nekoliko poglavlja daje primjere gradova sa razliitim funkcijama.
Foa je primjer grada koji polahko gubi svoj trgovaki, privredni i saobraajni znaaj,
ali istovremeno postaje vana vojnostrateka taka na granici prema Crnoj Gori.
Fojnica od nekadanjeg centra proizvodnje bosanskog eljeza u vrijeme austrugarske
uprave polahko gubi utrku sa modernim eljezarama u Zenici i Vareu, te ekonomski
stagnira. Tuzlu navodi kao primjer industrijskog grada. Banja Luka se u navedenom
periodu demografski razvija znatno sporije od slinih gradova u Bosni i Hercegovini,
ali i bez posebne privredne ekspanzije postaje vano sredite u kojem se raaju socijalne
i nacionalno-politike ideje. Modriu navodi kao primjer grada koji svoj razvoj duguje
otvaranju oglednog poljoprivrednog dobra za cijelu Posavinu, i na kraju Bugojno, koje
nije imalo osmansku urbanu tradiciju i ubrzano se poinje razvijati tek od 1880. godine
kada je postalo sjedite sreza.
Pored ovoga, na kraju knjige nalaze se prilozi (299-332), popis izvora i literature
(333-339), registar geografskih naziva (339-345), te imenski registar (346-354).
Na kraju, moemo zakljuiti da pred sobom imamo knjigu koja na argumentovan
nain govori o razvoju bosanskohercegovakih gradova i sukobu tradicije i
modernizacije u njima na razmeu 19. i 20. stoljea i njegovim posljedicama.
Takoer, rije je o knjizi koja postaje nezaobilazno tivo za svakog ko se namjerava
baviti prouavanjem historije Bosne i Hercegovine.
enes omerovi

441

Zijad ehi: U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u

vojnoj organizaciji Habsburke monarhije 1878-1918,
Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007, 329 str.

Prouavanje historije austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini, uglavnom se

fokusiralo na prikazivanje vjerskih autonomnih pokreta, kolskog sistema, agrarnih
odnosa, domae tampe, pravnog poloaja i unutranjo-politikog razvitka zemlje
te razvoja gradova i eljeznikog saobraaja. Temama iz vojne historije brojni strani
i domai historiari ozbiljno su se bavili, ali pitanjem statusa zemaljskih pripadnika
u okviru vojne organizacije Austro-Ugarske monarhije, i pored njegove vanosti,
doticali su se samo fragmentarno. Tu prazninu u historiografiji uspjeno je popunila
knjiga dr. Zijada ehia, profesora na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, pod nazivom U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj
organizaciji Habsburke monarhije 18781918.Knjiga, objavljena u okviru edicije
Kulturno naslijee izdavake kue Sarajevo Publishing 2007. godine, predstavlja
preraenu doktorsku disertaciju koju je autor pod naslovom Bosanskohercegovaki
zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburke monarhije 1878-1918.
godineodbranio na Univerzitetu u Sarajevu 2002. godine.
Ovo kvalitetno nauno djelo dr. ehi je nainio na osnovu bogate izvorne grae,
te brojne domae i strane literature, preteno njemake provenijencije. Koritene
bibliografske jedinice, koje po godini izdanja datiraju od sredine 19. do samog
kraja 20. stoljea, zajedno sa obimnim arhivskim materijalom iz Ratnog arhiva u
Beu (Kriegsarchiv Wien) i Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu doprinijeli su
ostvarivanju glavnog cilja istraivanja. Naunom obradom arhivske grae autor je
odredio poloaj i ulogu bosanskohercegovakih zemaljskih pripadnika u vojnoj
organizaciji Austro-Ugarske monarhije (1878-1918), njihov pravni status, nain
finansiranja, obuenost, opremljenost te je prikazao evoluciju Vojnog zakona za
Bosnu i Hercegovinu.
Istovremeno, kroz cijelu knjigu italac se hronolokim slijedom upoznaje sa
stanjem u Monarhiji, promjenama na frontovima, poloajem domaeg stanovnitva,
njihovim patnjama tokom Prvog svjetskog rata te s odnosom prisutnih konfesija u
Bosni i Hercegovini prema Austro-Ugarskoj monarhiji, caru i vojsci.

443

sanja gladanac

Sadraj knjige podijeljen je na Uvodno razmatranje (7-13), koje itaoca

upoznaje sa dosadanjim dostignuima historiografije u izuavanju ove teme, te
na etiri poglavlja.
Knjiga, koja hronoloki poinje od sredine 19. stoljea, tj. od posljednjih
decenija osmanske vlasti na teritoriji Bosne i Hercegovine, i zavrava se 1918.
godine prestankom Prvog svjetskog rata i austrougarske uprave, prati mjesto i
ulogu bosanskohercegovakih vojnih obveznika u vojnim organizacijama drava u
ijem sastavu se nalazila dananja teritorija Bosne i Hercegovine. Prva glava knjige
Osmansko nasljee. Organizacija vojske i andarmerije u Bosanskom ejaletu/vilajetu
posljednjih decenija osmanske uprave (13-27) prikazuje status vojnih obveznika iz
Bosanskog vilajeta u osmanskoj vojnoj organizaciji, njihov odnos prema osmanskoj
vlasti koji se ogledao u odbijanju uvoenja redovne vojske, angaman u ustanku iz
1875. te borbenost koju su pokazali u okrajima sa nadmonom austrougarskom
vojskom 1878. godine.
U narednoj glavi Ni sultanovi ni carevi! Bosanskohercegovaki zemaljski pripadnici
u vojnoj organizaciji Habsburke monarhije 1878-1914. godine (27-79) predstavljen
je razvoj vojne organizacije u Bosni i Hercegovini od donoenja Provizornog vojnog
zakona (novembra 1881) do poetka rata 1914. godine. I pored uvoenja vojne
obaveze, koja se tumaila kao mjera integrisanja Bosne i Hercegovine u AustroUgarsku monarhiju, s pravne take gledita, bosanskohercegovake vojne jedinice nisu
bile sastavni dio austrougarske armije. Iako de iure odvojene od austrougarske vojske,
one su uzele uea u rjeavanju kriza koje su uslijedile: aneksiona kriza, Balkanski
ratovi, te na poslijetku u Prvom svjetskom ratu. Uporedo s praenjem niza konfliktnih
deavanja koja su se poetkom 20. stoljea smjenjivala na Balkanskom poluotoku,
autor do sitnih detalja upoznaje itaoca sa organizacijom bosanskohercegovakih
jedinica, odjeom vojnika, njihovom opremom i orujem.
U treoj glavi Bosanskohercegovaki zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji
Habsburke monarhije od Sarajevskog atentata 28. juna 1914. do kraja 1916. godine
(79-191) dr. Zijad ehi prikazuje Bosnu i Hercegovinu kao neposredno ratno
podruje sukoba austrougarske vojske s jedne, i srpske i crnogorske vojske s druge
strane. Takoer se dotie i neposrednih uesnika tih deavanja, domaeg stanovnitva,
rasvjetljavajui odnos vlasti prema njima, prema pitanju izbjeglica, gladi, zbrinjavanja
ratnih vojnih invalida i porodicama mobilisanih boraca.
Sa dosta istoriarske pedanterije autor iznosi i statistike podatke o ratnim
rtvama Bosne i Hercegovine u prve dvije godine rata, dok je statistika stradanja
bosanskohercegovakog stanovnitva posljednje dvije godine svjetskog sukoba
prikazana u posljednjoj glavi (etvrta i peta ratna godina 1917/1918, 191-253).
Tu su predstavljena deavanja na frontu u posljednje dvije ratne godine te prilike
u pozadini: problem ishrane, zbrinjavanja ratnih invalidnih osoba, povratak
444

zijad ehi: u smrt za cara i domovinu! bosanci i hercegovci u

vojnoj organizaciji habsburke monarhije 1878-1918

zarobljenika, masovna dezerterstva itd. I kroz ovu glavu, kao i kroz prethodnu, prati se
djelovanje bosanskohercegovakih vojnih jedinica na italijanskom i istonom frontu.
Posljednje stranice glavnog dijela knjige rezervisane su za rezime angaovanosti
bosanskohercegovakih snaga u Prvom svjetskom ratu.
Potpunijem razumijevanju ove studije doprinose i Prilozi, smjeteni na kraju,
od kojih su najzanimljiviji oni kroz koje iitavamo bosanskohercegovaki vojni
potencijal u Prvom svjetskom ratu, odlikovanja i nosioce zlatnih medalja, broj
mobilisanih, ranjenih i stradalih bosanskohercegovakih zemaljskih pripadnika.
Ostalu strunu opremu knjige ine Indeks imena, Literatura i izvori, pregledno
razvrstani u nekoliko grupa, te Rezime preveden na njemaki i engleski jezik to je
vrlo znaajno za inostrane istraivae.
Knjiga je obogaena sa nekoliko serija fotografija (prikaz vojnika kroz razne
faze obuke i djelovanja) popraenih dopunskim podacima o njima (opis, veliina,
vrsta fotografije, te fond iz kojeg je preuzeta). Kao i veina naunih studija tako
i ova obiluje statistikim podacima koji doprinose potpunijem razumijevanju
problematike. Ono to bi knjigu uinilo dosta vrijednijom jesu odgovarajue vojne
karte i mape, neophodne za adekvatno shvatanje kretanja bosanskohercegovakih
jedinica na istonom i italijanskom frontu. Ovakav dodatak bio bi od velike koristi
posebno obinom konzumentu historijskog tiva.
Kao opu ocjenu na kraju bi smo mogli konstatovati da je ehievo istraivanje
obimne arhivske grae i literature rezultiralo prvim djelom o poloaju i ulozi
bosanskohercegovakih zemaljskih pripadnika u okviru austrougarske vojne
organizacije, to je veliki doprinos i domaoj i stranoj historiografiji. Ne moe se
osporiti da je studija vrlo znaajna ne samo zbog obilja novih do sada nepoznatih
ili manje poznatih podataka o bosanskohercegovakim vojnim jedinicama u
austrougarskoj armiji ve i zbog vanosti svakog kritikog rasvjetljavanja odnosa
austrougarske vlasti prema poloaju i stradanjima domaeg stanovnitva u vrijeme
ratnih dejstava.
Kako slavni Sartr kae Rat otkriva jednom narodu njegove slabosti, ali i njegove
vrlinetako je Prvi svjetski rat u kojem su se bosanskohercegovake jedinice dokazale
kao elitne otkrio njihovu spremnost i odlunost da se bore za cara i domovinu. Taj
motiv ih je pokretao na podnoenje nadljudskih napora i postizanje vojnih podviga.
Zato i ovaj intrigantni naslov knjige Za cara i domovinuu potpunosti odgovara
karakteru vojnih jedinica koji su bili glavni predmet autorovog istraivanja.
sanja gladanac

445

Husnija Kamberovi: Begovski zemljini posjedi u Bosni

i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Drugo izdanje,
Naunoistraivaki institut IBN SINA, Sarajevo 2005, 551 str.

Drugo, neizmijenjeno izdanje publikovane doktorske disertacije Husnije

Kamberovia Begovski zemljini posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918.
godine predstavlja jednu od rijetkih, na novim izvornim pokazateljima baziranih
knjiga koja se pojavila u posljednju deceniju i po, a odnosi se na historiju Bosne
i Hercegovine pod austrougarskom upravom. injenica da je u vremenu kada
nauna literatura nije u modiubrzo nakon prvog dolo do njenog drugog
izdanja moe govoriti sama za sebe. Iako se autor naslovom opredijelio da prati
begovski zemljini posjed u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu, knjiga
ima iru dimenziju i vrijedan je doprinos izuavanju pitanja koja su u razliitim
epohama bosanskohercegovake i ire jugoslovenske historiografije jednostrano i
simplificirano razmatrana, najee optereena aktuelnim politikim trenutkom.
Posmatrana tako, sadrajno je izmeu datog naslova i ukupne historije begovskog
drutvenog sloja u austrougarskom periodu, koji predstavlja posljednju fazu
begovske ekonomske moi u naoj zemlji. Nakon Iljasa Hadibegovia koji je u
svojoj knjizi Bosanskohercegovaki gradovi na razmeu 19. i 20. stoljea (Sarajevo
1991), obradio bonjako-muslimansko gradsko stanovnitvo koje je tada inilo
apsolutnu veinu bosanskohercegovakih gradova, Husnija Kamberovi tretira
drugu bazu ekonomske i politike moi bosanskohercegovakih muslimana
Bonjaka u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Knjiga se moe podijeliti na dva dijela. Prvi razmatra historijski znaaj i
drutvenu ulogu begova i begovskih porodica u Bosni i Hercegovini na prelazu
19. i 20. stoljea i strukturu begovskih zemljinih posjeda u Bosni openito. Drugi
dio knjige sadri sveobuhvatnu analizu zemljinih posjeda 46 krupnih begovskih
zemljoposjednikih porodica.
Prije nego se upustio u kotac sa postavljenim istraivakim zadatkom
Kamberovi je u uvodnom dijelu (Historiografsko naslijee. Izvori i metodologija, 1338) porazgovarao sa dosadanjom historiografijom koja je tretirala, ili se posredno
doticala ovog pitanja. U ocjeni vrijednosti radova Kamberovi je temeljit i selektivan.
Temeljit utoliko to izdvojenim radovima ne prilazi povrno ve ih analizira, istiui

447

edin radui

njihovu vrijednost i nedostatke. Selektivan je utoliko to ne nabraja sve radove koji su

tretirali problematiku agrara uope ili konkretno begovski sloj, ve bira predvodnike
i karakteristine stavove i miljenja. Istovremeno sueljava stavove historiara koji su
pisali u istom periodu kao i one iz razliitih, da bi ih na kraju sve podvrgao vlastitoj
kritici i vienju. Na petnaestak stranica susreli smo se sa Truhelkom, Baagiem,
Feifalikom, Smidtom, Thallczyjem, ubriloviem, Skariem, Hadijahiem,
Hauptmannom, Ekmeiem, Imamoviem, Hreljom, Purivatrom, Tanoviem i
drugim. Bez obzira na poiroku lepezu stavova o razmatranim pitanjima, nakon
Kamberovieve ocjene stie se utisak da svi oni, neki manje neki vie, nose breme
aktuelnog politikog trenutka, pa se ini da je sva dosadanja historiografija o ovoj
temi nosila navijaku zastavu, pri emu je glavna odrednica bio stav vlasti prema
begovima, agrarnom pitanju i openito zemljinom vlasnitvu.
Izvrene pripreme omoguile su Kamberoviu da postavi sporno i najvanije
pitanje ta to (beg) uope znai? Ko su begovi? Je li to plemstvo ili nije? Ko je imao
pravo nositi titulu beg? Kako se dokazivalo pravo na titulu? Kako se tokom historije
mijenjalo znaenje te titule? Da li se uope mijenjalo? Kako su begovi postali krupni
zemljoposjednici?(39). Raspravljajui o tome u poglavlju Znaenje titule beg u
austrougarsko doba (39-108) konstatira da se u osmanskom periodu ovo pitanje i nije
postavljalo i da e se tek nakon 1878. godine, kada je Bosna i Hercegovina postala
sastavnim dijelom Monarhije i kada se postavilo pitanje poloaja struktura bosanskog
drutva u odnosu na strukturu austrougarskog drutva, pojaviti problem poloaja
bosanskih begova. Teorije koje su nastale od strane putopisaca ili diplomata, koji su
uglavnom bili izvor informacija o begovima do pada Bosne pod austrougarsku vlast,
a uglavnom su bosansku stvarnost razumijevali jednostrano i poesto pogreno,
dokazivale su predosmansko porijeklo bosanskih begova, koji su time smatrani
plemstvom(44). Kasnija literatura (od V. ubrilovia /1937/ do S. Daje /1992/
i M. Imamovia /1997/) uvela je vie reda, ali nikada nije odgovorila na pitanje da
li se begovi imaju smatrati plemstvom ili ne, a sve s obzirom na sutinu osmanskog
drutva, koje budui da se temeljilo na islamskom pravu nije priznavalo klasne
razlike meu ljudima, pa time ni bilo kakve povlastice koje bi eventualno mogli
uivati predstavnici vladajue klase...(44). udi dilema Daje i Imamovia kada je
ve ranije H. abanovi (Bosanski divan, POF, XVIII-XIX/1968-69, Sarajevo 1973)
ustvrdio da u osmanskom drutvu postoji plemstvo, iako ne slii plemstvu kod
drugih feudalnih drava, i to iskljuivo vojniko plemstvo u koje je mogao dospjeti
svaki podanik musliman ako se istakne zaslugama za dravu. Plemiki naslov beg
pripadao je samo predstavnicima vojnog reda.
Autor analizira stavove austrougarske vlasti, domaih politikih aktera grupisanih
po vjersko-nacionalnoj pripadnosti kao i studije strunjaka iz Monarhije koji su
nastojali osvijetliti ovo, dosta zamreno pitanje. U pokuaju njegovog rasvjetljivanja
448

husnija kamberovi: begovski zemljini posjedi u bosni i hercegovini od 1878. do 1918. godine

oni su se, pored tumaenja pojmova beg, aga, zemljoposjednik nuno doticali i
pojmova ifija, ifluk sahibija, ifluk, kmet i kmetsko selite. Vezano za inicijativu
austrougarskog Ministarstva rata, koje je marta 1911. zatrailo informaciju koji
to bosanskohercegovaki pripadnici imaju pravo nositi titulu beg, kako se ovo
pravo dokazuje i kakav znaaj, odnosno plemiki stupanj, pripada ovoj tituli (59),
Kamberovi je najvie panje posvetio studijama . Truhelke i, pogotovo, L.
Thallczyja ija je miljenja Zemaljska vlada uzela kao podlogu prijedloga koji je
dostavljen 28. juna 1913. Zajednikom ministarstvu finansija. Thallczy je zakljuio
da bosanskohercegovaka begovska titula oznaava historijski etabliran stale sui
generis; da ova titula ne znai ni austrijsko ni maarsko plemstvo, ni plemstvo uope,
pa zbog toga begovi nemaju pravo oznaavati se kao plemii; oni nose begovsku titulu
i oslovljavaju se sa gospodin beg; svaki beg koji podnese zahtjev za tu titulu ili mu
je titula ve priznata mora Zemaljskoj vladi ili Zajednikom ministarstvu finansija
priloiti dokaze o tome.
Zemaljska vlada je iznijela miljenje da se prava pojedinih porodica da nose titulu
beg ne mogu dovesti u sumnju i da lista najpoznatijih begovskih porodica koju je
Thallczy priloio svom miljenju nije kompletna. ef Zemaljske vlade Potiorek,
svjestan implikacija koje bi ispitivanje prava na noenje begovske titule moglo izazvati,
predloio je da se ostane kod dotadanjeg obiaja, po kojem je uprava utke podnosila
noenje titule beg od strane pripadnika odgovarajuih obitelji. Dajui zajedniku
karakteristiku svih naizgled akademskih rasprava, Kamberovi zakljuuje da su one u
pozadini imale iru austrougarsku politiku prema Bosni u ijoj je osnovi bilo traenje
naina da se izmire strateki politiki interesi Monarhije, s jedne, te definiraju one
drutvene strukture unutar bosanskog drutva koje e u izvjesnoj mjeri poduprijeti
takve interese Monarhije, s druge strane(72). Upravo su begovi oznaeni kao
vodei socijalni sloj muslimanskog drutva na koji se imala oslanjati nova vlast ime
se kao logian slijed stvari inilo zadravanje njihove ekonomske i politike moi.
U tom cilju vlast je isticala dravotvornost begova i naglaavala njihovu ulogu kao
uvara dravne tradicije. Dokazivala je teoriju o njihovom bogumilskom porijeklu
i prihvatanju islama od strane plemia, ime je odravan kontinuitet sa bosanskim
srednjim vijekom.
Kako ne bi upao u zamku pisaca studija sa kojima raspravlja, autor sebi stavlja
u zadatak da begove austrougarskog perioda posmatra u kontekstu tog vremena,
a ne onog koje mu je prethodilo (osmanskog) ili onog koje mu je uslijedilo
(jugoslavenskog). Nakon iscrpne analize zakljuuje da se u 19. stoljeu u Bosni
formira novo plemstvo tako da u vrijeme austrougarske vladavine unutar begovske
strukture postoje izvorne begovske porodice koje su se procesom ifluenja
transformirale u zemljoposjedniku elitu, i novije zemljoposjednike porodice
koje u osmansko doba nisu spadale u red begova (zaima) nego su izrasle iz procesa
449

edin radui

ifluenja i, postavi krupni zemljoposjednici, ravnopravno se ukljuile u red begova

... Ovo krupno zemljoposjedniko plemstvo nosilo je titulu beg, a ne aga(81). Pored
krupnih zemljoposjednikih porodica, begovsku titulu nose i porodice koje vie nisu
zemljoposjednike, ali zbog svoje historijske uloge zadravaju taj naslov. Upravo e
neke od ovih porodica jo potkraj osmanske vladavine postati jezgra muslimanske
graanske klase u Bosni i Hercegovini. Formiranjem posebne izborne klase unutar
prve izborne kurije za ugledne muslimanske velike posjednike, begove i age u
izbornom redu Ustava, Austro-Ugarska je posrednim putem begovima, kao krupnim
zemljoposjednicima, priznala poseban status u bosanskom drutvu. tavie, autor
tvrdi kako su upravo u austrougarskom periodu begovske porodice jasno odvajaju od
ostalih socijalnih slojeva. Kada razmatra pitanje politikog opredjeljenja begovske
strukture Kamberovi istie da ona nije bila homogena i da je veoma teko uspostaviti
jasan kriterij po kojem su se, u politikom pogledu, pribliavale ili udaljavale pojedine
begovske porodice i okupljale oko pojedinih politikih partija. Begovi su ti koji su
poetkom 20. stoljea najutjecajniji u obje bonjake politike stranke (Muslimanska
narodna organizacija i Muslimanska napredna (samostalna) stranka, op.a.), a koje su
se inae razlikovale u itavom nizu politikih pitanja(96). Takoer, autor posveuje
dunu panju ulozi begova u nacionalnom pokretu Muslimana Bonjaka, pri emu
se suprotstavlja preovladavajuem stavu historiografije da oni zbog svoje socijalne
strukture, ideolokog i obrazovnog profila nisu mogli biti predvodnici modernog
nacionalnog pokreta. Bavi se i pitanjem iseljavanja bosanskih begova u Osmansko
carstvo, utjecaja te emigracije na formiranje bonjake politike pozicije u Bosni i
Hercegovini poetkom 20. stoljea, kao i pitanjem propadanja begovskog sloja o
emu zakljuuje da, iako je saglasan sa tvrdnjom o kontinuiranom procesu slabljenja
ekonomskih pozicija begova poslije 1878., ipak 1918. godine njihov ekonomski
poloaj jo uvijek (je bio) dovoljno stabilan da zadre poloaj politike i ekonomske
elite unutar bonjakog drutva(100). Navedeno je vie primjera nasilja nad
begovima i njihovom imovinom prvih godina nakon stvaranja jugoslovenske drave,
kada proces propadanja begova kao socijalne i ekonomske elite doivljava vrhunac.
Nemogue je begove, ija je jedna od osnovnih odrednica u austrougarskom
periodu zemljoposjed, a na osnovu kojeg grade i svoju politiku mo, odvojeno
posmatrati od agrarnog pitanja uope. Toga je Kamberovi bio svjestan pa dosta panje
poklanja tretmanu agrarnog pitanja od strane nove vlasti i posebno premjeravanju
zemljita i uvoenju gruntovnih knjiga (Vrste i struktura zemljinih posjeda, 109-178).
Konstatira da je to bilo veoma vano za bega, jer je upisan u gruntovnici kao vlasnik
ifluke zemlje, ali je i kmetsko selite postalo predmetom gruntovnog upisa, to ranije
nije bio sluaj. I ovom prilikom nastojalo se institucije osmanskog zakonodavstva
prevestiu austrougarske i openito evropske okvire, pa su pravnici takvo vlasnitvo
koje je proisticalo iz mirijskog definirali kao nepotpuno, neto to je izmeu posjeda

450

husnija kamberovi: begovski zemljini posjedi u bosni i hercegovini od 1878. do 1918. godine

i svojine. Ovakav stav esto je izazivao reakciju posjednika koji su optuivali vlast
da su pri sastavljanju gruntovnice njihovu privatnu imovinu pretvarali u dravnu, a
njima ostavili samo pravo slunosti. Dalje Kamberovi raspravlja o beglucima (dijelu
zemljita koje nije bilo optereeno kmetopravom i kojim je zemljovlasnik mogao
potpuno slobodno raspolagati) uz tvrdnju da su oni kao kategorija vlasnitva nastajali
pred kraj osmanske uprave, jer ih temeljni osmanski agrarni zakoni Ramazanski
zakon i Saferska naredba ne poznaju i da je razlika izmeu kmetskog selita i begluka
nastala tek iza 1878. godine. Pored toga, suprotstavlja se uvjerenju da su begluci mali
kompleksi zemljita navodei kao argument albe seljaka iz Posavine nakon Prvog
svjetskog rata koji su tvrdili da su ponegdje begluci obuhvatali veu povrinu od
kmetovskih selita.
Kamberovi, u historiografiji uvrijeeni naziv otkup kmetova s pravom zamjenjuje
pojmom prodaja kmetskih selita, jer se, ustvari, nije radilo niokakvom otkupu ve su
kmetovi (ifije) kupovali kmetska selita od begova i aga. U ovom poglavlju obradio
je oblike prodaje kmetskih selita uvrtavajui i prijedloge koji nikada nisu ostvareni
(slobodna pogodba bega i kmeta, podjela po pola, obligatni nain, fakultativni nain,
prijedlog ire Truhelke), intenzitet prodaje selita, dodajui ve poznatim brojkama
otkupljenih selita njihovu povrinu i povrinu otkupljenih begluka kao i koliko je
od toga bilo iste zemlje, a koliko uma i panjaka. Autor analizira i vjersku strukturu
posjednika i kmetova koji su uestvovali u procesu prodaja - kupovina kmetskih
selita. Razmatrajui uspostavu novih kmetskih odnosa, Kamberovi taj proces
posmatra kroz koliinu slobodnih beglukih posjeda i broja kmetovskih selita koje
su posjedovale pojedine begovske porodice, a ne samo kroz dijeljenje ve postojeih
kmetskih selita kako je to bilo u dosadanjoj historiografiji.
U poglavlju Teitorijalni okvir i porodina mrea (179-230) autor nas vodi kroz
bosanskohercegovake regije (Sjeveroistona Bosna, Bosanska krajina, Jugozapadna
Bosna, Hercegovina, Srednja Bosna, Istona Bosna) i pratei administrativnu
organizaciju Bosne i Hercegovine upoznaje nas sa begovskim porodicama. Iako
je u svim dijelovima zemlje bilo znaajnih begovskih porodica, Kamberovi
izdvaja sjevernu Bosnu i Bosansku krajinu kao dva regiona sa velikim beglucima i
koncentracijom krupnih begovskih porodica. U obradi pojedinih regija navodi sve
begovske porodice na tom teritoriju, rangira ih po znaaju koji su imale, navodi
posjede koje su drali, tabelarno daje strukturu i analizira kmetska selita i begluke
u vlasnitvu begovskih porodica po pojedinim regijama kao i porodinu mreu
unutar regije i izvan nje. Nakon provedene analize Kamberovi zakljuuje da su
posjede u nekim regijama imale i porodice iz drugih krajeva Bosne, to upuuje na
veliku isprepletenost posjeda pojedinih porodica poetkom 20. stoljea. Posebnu
vrijednost ovom poglavlju daju napomene krcate zanimljivim i vrijednim podacima
iz ivota begovskih porodica.
451

edin radui

U drugom dijelu knjige naslovljenom Zemljoposjednika elita (231-476)

Kamberovi je temeljito i sveobuhvatno analizirao zemljine posjede 46 najkrupnijih
begovskih zemljoposjednikih porodica u vremenu austrougarske vladavine. Autoru
je kriterij za ulazak u krupne zemljoposjednike porodice (fis, soj) bilo posjedovanje
100 ili vie kmetskih selita. Kamberovi podvlai da je vrlo teko bilo uspostaviti
vrst kriterij na temelju kojega bi se mogao odrediti broj selita kao granica izmeu
pojedinih slojeva unutar jedinstvene begovske drutvene strukture i da se on u svom
metodolokom pristupu drao teritorijalnog principa, istovremeno izdvajajui
inokosne begovske porodice koje su posjedovale iznad 100 kmetskih selita i
iznad 575 dunuma begluke zemlje. Radi brzog pronalaenja pojedinih porodica
primijenio je abecedni redoslijed porodica ije je zemljine posjede analizirao. Pri
obradi ovih porodica Kamberovi nastoji da se dri jedinstvenog pristupa: lociranje
begovske porodice, njeno porijeklo, najznaajniji predstavnici, vani predstavnici
iz vremena austrougarske uprave, porodina mrea, grananje porodice, te posjedi,
njihova struktura i rasprostranjenost. Ovaj dio knjige, i u osnovnom tekstu i u
napomenama, bogat je vrijednim podacima iz ivota obraenih porodica i dobra je
osnova za istraivae koji se upuste u pisanje historije neke od ovih porodica, koje su
u bosanskohercegovakoj historiji imale znaajnu ulogu. Knjiga jo sadri Zakljuna
razmatranja, Summary na engleskom jeziku, impozantan popis koritenih Izvora
i literature (256 bibliografskih jedinica), Indeks imena, Indeks geografskih imena i
Biljeku o autoru.
Autor ove vrijedne knjige otvorio je niz pitanja koja su u dosadanjoj
bosanskohercegovakoj i jugoistono-evropskoj historiografiji jednostrano i
stereotipno prikazivana. Neka od njih uspio je upotpunosti rasvijetliti, dok e dio
njih saekati novu studiju ovog ili nekog drugog istraivaa, koji se bude upustio u
rasvjetljavanje ove zamrene, ali nadasve zanimljive problematike. To se prije svega
odnosi na apsolviranje mjesta i uloge begovskih porodica koje svoj ugled i mjesto u
bonjakoj eliti, u austrougarskom periodu, nisu temeljile na zemljinom veleposjedu.
Kamberovi je uspio razbiti stereotipnu predstavu o bosanskim begovima kao
drutvenoj strukturi koja, od prerastanja iz vojnikog u zemljoposjedniko plemstvo u
19. stoljeu, ne igra ulogu drutvene elite, nego se pojavljuje kao parazitskidrutveni
sloj koji ivi od haka svojih kmetova, koje uz to jo pljaka i tiranie. Iskoristivi veliki
broj dokumenata iz arhiva u Sarajevu i Beu, objavljene izvore, tampu i relevantnu
literaturu Kamberovi je nainio vrijedno djelo kojim je obogaena historiografija
Bosne i Hercegovine. Na kraju, savjetujem svima onima koji budu u prilici da
proitaju ovu knjigu, da se ne uplae velikog broja stranica, jer se neki njeni dijelovi
mogu itati kao da se radi o knjievnom djelu i podsjeaju na prie iz rodnog kraja ili
na scene iz filma Kod amide Idriza.
edin radui
452

Devad Juzbai: Nacionalno-politiki odnosi u

bosanskohercegovakom Saboru i jeziko pitanje (1910-1914),
ANUBiH, LXXIII/42, Sarajevo, 1999, 255 str.

Nacionalno-politiki odnosi unutar jedne zajednice zasigurno su nepresuan izvor

za izuavanje i svakako se mogu svrstati u red najkompleksnijih tematskih okvira s
kojima se naunici mogu susresti u svome radu. Sluaj bosanskohercegovakog Sabora
i njegovog rada predstavlja oit primjer kompleksnosti odnosa politikih subjekata.
Meunacionalni odnosi uvjetovani su nizom znaajnih drutvenih pojava, a priroda
nacionalizma sigurno je jedna od njih. Stoga nacionalizam prema njegovoj konotaciji
moemo okarakterisati kao pozitivan ili negativan dok se prema jezgri iz koje nastaje
dijeli na etnonacionalizam jeziki, i graanski dravni.
Ukljuivanjem Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku monarhiju javila se
potreba za rjeavanjem niza nagomilanih problema u emu se samo djelimino
uspjelo. Nacionalno pitanje, kao jedno od najdelikatnijih, nije rijeeno bez obzira
na mnoge pokuaje. S ciljem stabiliziranja politikih prilika kao i zbog elje za
afirmacijom viestranakog politikog ivota, car Franz Joseph je 17. februara 1910.
godine sankcionisao uredbu kojom je formiran bosanskohercegovaki Sabor. Sa
poetkom rada saborskih zasjedanja zapoele su i debate o jezikom pitanju to je u
fokusu interesovanja akademika Devada Juzbaia, autora ove studije. Pratei rad
saborskih zasjedanja autor prati i glavnu nit koja povezuje jeziko pitanje sa debatama
voenim za saborskom govornicom. S razlogom ili bez njega, jeziko pitanje se vrlo
esto javljalo kao tema saborskih debata bez obzira na neospornu injenicu da je
Sabor u svome djelovanju bio veoma ogranien. Tako se vrlo esto deavalo da se o
jeziku raspravlja u vrijeme kada je tema saborskog zasjedanja slabo ili skoro nikako
vezana za jezik. Debate takve vrste vrlo esto su zalazile u duboku problematiku
meunacionalnih odnosa i nisu rezultirale adekvatnim rjeenjima.
Imenovanje jezika bilo je problematino tokom itavog perioda austro-ugarske
administracije. Vladajua administracija koristila je njemaki jezik za korespondenciju,
a sa domaim stanovnitvom se komuniciralo na narodnom jeziku. U dokumentima
iz 1879. godine narodni jezik esto se naziva bosanski jezik, bosanski zemaljski jezik,
srpskohrvatski jezik, hrvatskosrpski jezik ili samo zemaljski jezik. Vremenom je naziv
zemaljski jezik stekao iroku upotrebu, a na afirmaciji ovoga imena najvie se radilo

453

amir duranovi

u vrijeme dok se na elu Zajednikog ministarstva finansija nalazio Benjamin Kllay

(1882-1903). Bez obzira na znaajne napore za rjeavanjem ovog kompleksnog
pitanja, konaan rezultat nije bio na nivou oekivanja Benjamina Kallaya. Njegova
politika interkonfesionalnog bonjatva zasnovana na maarskoj politikoj doktrini o
politikoj naciji ne samo da je naila na otpor kod Srba i Hrvata, nego je sa velikom
rezervom primljena i kod muslimanskog veleposjednikog sloja kao i kod graanstva.
Iako naziv bosanski jezik nije dobio afirmaciju, lingvistiki posmatrano, juno narjeje
Vuka Karadia od Hrvata je nazivano hrvatskim, a od Srba srpskim imenom.
Uporedo sa raspravama o jeziku, tekle su i rasprave o pismu i njihovoj adekvatnoj i
ravnopravnoj zastupljenosti. Premda je njemaki bio zvanini jezik u sudskoj upotrebi
(osim u erijatskim sudovima), pisma su postala ravnopravna kada je 1883. godine
uveden Vuk-Daniiev fonetski pravopis za sve urede i kole. Iako je 4. oktobra 1907.
godine jezik i zvanino preimenovan u srpskohrvatski, svijest o imenovanju tog jezika
kao bosanskog ivjela je jo dugo vremena. Tako saborski zastupnici, kada govore o
jeziku, 1910. godine kau da za drugi jezik osim bosanskogne znaju. Sankcionisani
Ustav je garantirao zemaljskim pripadnicima uvanje narodne osobine i jezika, ali
su se saborske debate svodile na borbu za prvenstvo jednog pisma i jednog imena
jezika nad drugim.
Iako cestovna infrastruktura nema direktne veze sa imenovanjem jezika, rasprave
o cestovnom saobraaju i natpisima pored saobraajnica, otvarale su i jeziko
pitanje za govornicom bosanskohercegovakog Sabora. Osim toga, o jeziku se vrlo
esto diskutiralo kada je tema bila izgradnja novih eljeznikih pravaca te nainu
upoljavanja novih slubenika u eljeznikom saobraaju pa se jeziko pitanje ovim
raspravama vrlo esto pretvaralo u pitanje socijalno-egzistencijalnog karaktera.
Konano, nakon dugih saborskih debata, 30. decembra 1913. godine iznesen je
Prijedlog jezikog zakona koji je i usvojen. Meutim, dok je zakon ekao carsku
sankciju, splet meunarodnih okolnosti i ruka Gavrila Principa odveli su svijet u
neizvjesnost rata. Zbog poetka ratnih deavanja, Zakon nije dobio sankciju, a ubrzo
je rasputen i Sabor. Promjenom dravno-pravnog okvira nakon zavrteka rata,
jeziko pitanje je potisutno u drugi plan politikog interesovanja.
Studija Devada Juzbaia, duboko fundirana na izvornoj arhivskoj grai, vjerno
oslikava politike prilike i saborske debate u kojima nikada nije bilo govora o broju
jezik nego o nominaciji jednog jezika. Problem, dakle, nije bio ni u leksici niti
ortografiji nego u nominaciji za koju je postignuto kompromisno rjeenje koje, silom
prilika, nikada nije stupilo na snagu. Nakon temeljitog iitavanja, zapis Martina
urevia s poetka knjige postaje sasvim jasan.
amir duranovi

454

Husnija Kamberovi: Prema modernom drutvu.

Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine,
Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 2000, 214 str.

Domaa historiografija do sada nije ponudila cjeloviti prikaz historije Bosne i

Hercegovine od Drugog svjetskog rata do danas. Postoji nekoliko pregleda historije
socijalistike Jugoslavije u kojima se samo parcijalno obrauje bosanskohercegovaka
historija. Knjiga autora Husnije Kamberovia Prema modernom drutvu. Bosna i
Hercegovina od 1945. do 1953. godine predstavlja pozitivan pomak po tom pitanju.
Knjiga je rezultat istraivanja u okviru magistarskog rada koji je pod naslovom
Prelazak radne snage iz agrara u industriju u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1953.
odbranjen na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu 1991. godine.
Strukturu knjige ine, Uvod (5-15), pet poglavlja, Zakljuna razmatranja na
bosanskom (179-185) i engleskom jeziku, Summary (186-192), Izvori i literatura
(193-200), Indeks (201-210) i Sadraj (213-214). Simbolian naslov Prema
modernom drutvu je ujedno i autorova uputa na osnovnu ideju knjige u kojoj se
prati mukotrpan proces modernizacije bosanskohercegovakog drutva, odnosno
njegovog razvoja iz agrarnog (vie od 80 % stanovnitva je poljoprivredno) u
industrijsko drutvo.
Prvo poglavlje, Osnovna obiljeja razvoja drutva u Bosni i Hercegovini od 1945.
do 1953. godine (15-99), bavi se prikazom socijalne, ekonomske i politike situacije
u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. Bosanskohercegovako drutvo
zavretak rata doekalo je u tekim uslovima, privreda je razorena, drutvo nerazvijeno
i podijeljeno. Preko 80 % stanovnitva ini poljoprivredno stanovnitvo, koje je uz to
i najveim dijelom nepismeno (70 %). Dodatne komplikacije predstavljaju i vjerske
podjele, to je posljedica burnih politikih i drutvenih previranja na ovim prostorima
kroz historiju. U takvim uslovima nova vlast je trebala zapoeti proces obnove ratom
unitene privrede i nastaviti dalju modernizaciju zemlje. Autor se u radu dotie i
nekih pitanja koja nisu bila predmet posebne naune obrade prije objave ove knjige,
kao to su pitanja utvrivanja bosanskohercegovakih granica prema Crnoj Gori i
Hrvatskoj, ili odnosa vlasti prema nacionalnim manjinama (pitanje Folksdojera
i Poljaka). Ovdje su prikazane i politike prilike u Bosni i Hercegovini 1945.
godine, odravanje parlamentarnih izbora, njihova organizacija i uslovi u kojima su
455

aida liina

odrani. Komunisti su osvojili vlast u ratu a izbori su trebali posluiti da se ta vlast

legitimie. Nova vlast je radila i na rjeavanju pitanje izbjeglica, kojih je prema nekim
statistikama bilo oko 100.000, i to ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, ve i
van nje. Pitanje povratka za mnoge je bilo teko jer se nisu imali gdje vratiti. Bosna
i Hercegovina je u periodu 1945-1953. pretrpjela niz teritorijalno-administrativnih
podjela. Ove promjene uvoene su sa ciljem da se uspostavi vea centralizacija
uprave. Privredna politika Bosne i Hercegovine poslije rata voena je u nastojanju
da se obnove ranija industrijska postrojenja (1945. godine samo 45 % industrije i
rudarstva je u pogonu), te da se izgrade nova. Ova politika je organizovana po uzoru
na jugoslavensku privrednu politiku, koja je opet provoena po uzoru na razvoj
SSSR-a. Cilj je bio to prije provesti industrijalizaciju i u nju ukljuiti seljake. Razvoj
industrije u Bosni i Hercegovini se moe pratiti kroz dvije faze, prva je od 1945. do
1948. kada se obnavlja industrija formirana u austrougarsko vrijeme i u meuratnom
periodu; druga faza je od 1948. do 1953. kada Bosna i Hercegovina postaje centar
vojne industrije. Agrarna politika koju je vodila komunistika vlast dijeli se u iste
dvije vremenske faze. U prvoj preovlauje sitni individualni poljoprivredni posjed,
a u drugoj zapoinje proces kolektivizacije i ubrzanog formiranja seljakih radnih
zadruga. Trea faza u razvoju agrarne politike u Bosni i Hercegovini zapoinje poslije
1953. i karakterie je postojanje drutvenih i individualnih seljakih posjeda.
U drugom dijelu knjige prate se procesi modernizacije drutva, ekonomije i
uzroci tih procesa. Poglavlje Uzroci deagrarizacije u BiH od 1945. do 1953. godine
(102-127) odnosi se na utvrivanje uzroka koji su mogli djelovati stimulirajue ili
destimulirajue na seljaka prilikom donoenja odluke o naputanju sela zbog odlaska
na rad u industriju. Kao mogue uzronike autor je izdvojio: nasljeivanje zemljita i
porodino pravni odnosi na selu, snabdijevanje stanovnitva i radne snage u neagrarnim
djelatnostima, snabdijevanje sela industrijskim proizvodima, otkup poljoprivrednih
proizvoda, cijene industrijskih i poljoprivrednih proizvoda i dopunska zanimanja na
selu. Na selu je preovladavao sitni zemljini posjed, koji je zbog naina nasljeivanja
imao tendenciju daljeg usitnjavanja. Drava je nastojala da seljake mobilie kao radnu
snagu u industrijska postrojenja, meutim taj proces bi spontano predugo trajao, pa ga
je trebalo ubrzati, te su pri tome koriteni razliiti metodi u obliku administrativnih
odredbi i prisilnih mjera. Drava je seljacima nametala teke ekonomske mjere poput
Makaza cijena, to je znailo da su cijene poljoprivrednih proizvoda odreene
daleko ispod, a cijene industrijskih proizvoda iznad njihove stvarne vrijednosti. Jo
jedna od mjera koja je za cilj imala stvaranje pritiska na seljake, kako bi oni napustili
selo i preli na rad u industriju, je obavezan otkup poljoprivrednih proizvoda, koji je
seljacima naroito teko padao.
U poglavlju Organi i metode ukljuivanja seoske radne snage u industriju (128152), autor je iznio podatke o angaovanju dravnog aparata u cilju ire planske
456

husnija kamberovi: prema modernom drutvu. bosna i hercegovina od 1945. do 1953. godine

mobilizacije radne snage sa sela radi ukljuivanja u proces industrijalizacije. Metode

koje su koritene pri mobilizaciji nerijetko su dobijale nasilan karakter te su tako kod
seljaka stvarale jo vei animozitet prema vlastima.
U etvrtom poglavlju Intenzitet i pravci kretanja radne snage (153-168) autor
nastoji utvrditi intenzitet i pravce kretanja seljaka u gradove, i to u sklopu procesa
industrijalizacije. Iz postojeih statistikih podataka nije mogue tano utvrditi broj
seljaka koji su preli iz agrara u industriju. Meutim, analizom statistike grae autor
je zakljuio da je najvei broj industrijskih radnika doao sa sela, ali da se najvei broj
njih i dalje nastavio baviti poljoprivredom, te se tako stvarao poseban socijalni sloj
seljaka-radnika.
Posljedice u strukturi drutva (169-176) je peto poglavlje i u njemu se razmatraju
promjene koje su nastupile u bosanskohercegovakom drutvu kao posljedica
ubrzane modernizacije koja se odvijala u obliku procesa deagrarizacije. Prije svega
izmijenila se fizonomija grada, mnoga sela koja su postojala u blizini industrijskih
centara njihovim razvojem spojila su se i prerasla u gradove. Gradovi mijenjaju svoj
izgled i sastav stanovnitva. U njih se u sve veem broju doseljavaju seljaci, koji teko
naputaju svoje obiaje i nain ponaanja, te tako dolazi do sukoba dvaju kultura
gradske i seoske. Osjetne promjene su pogodile i selo. Kao posljedica ubrzane
industrijalizacije nestaju stari seoski zanati i kuna radinost.
Prema modernom drutvu znailo bi prema modernim gradovima, industriji ali
ne i prema modernoj obradi zemlje, upotrebi novih maina u radu. Obrada zemlje
je bila primitivna, u upotrebi su i dalje najee bili drveni plugovi. Seljaci su teko
naputali svoju zemlju, a onda kada su to inili nisu odlazili daleko od sela i teko
su se prilagoavali u novim, gradskim sredinama. Komunistike vlasti su na sve
naine nastojale da ubrzaju proces deagrarizacije, pa se nisu libile koristiti i nasilnim
metodama. Jasno je da se prirodni historijski procesi nisu mogli pokrenuti na silu
i da je modernizacija ekonomije i drutva zahtijevala i modernizaciju politike, do
ega jo uvijek nije dolo. To je bio razlog zato mjere, koje su vlasti sprovodile u cilju
modernizacije, nisu imale uspjeha.
Knjiga Prema modernom drutvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine
od posebnog je znaaja za bosanskohercegovaku historiografiju iz razloga to do
njenog pojavljivanja nije postojala ozbiljnija nauna sinteza iz povijesti Bosne i
Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata. Premda se ova studija bazira na praenju
odreenih historijskih procesa u vremenskom periodu od 1945. do 1953. godine,
njena vrijednost je tim prije vea to je naunoj javnosti Bosne i Hercegovine ukazala
o potrebi izrade jedne ire sinteze historije Bosne i Hercegovine poslije Drugog
svjetskog rata.
aida liina

457

Smail eki: Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu:

planiranje, priprema, izvoenje, Institut za istraivanje zloina
protiv ovjenosti i meunarodnog prava, KULT/B,
Sarajevo, 2004, 1327 str.

Pred italaku publiku u Bosni i Hercegovini u periodu od 1995. godine pa do

danas, izaao je prilian broj naslova koji se na razliite naine bave savremenom
historijom ove zemlje u njenom najznaajnijem i najburnijem periodu od sredine
osamdesetih do sredine devedesetih godina prolog stoljea, i posebno agresijom i
ratom 1992-1995. godine. Izuzimajui memoarske radove nekoliko znaajnih aktera
samih dogaanja, te jedan broj pristojno uraenih monografija, uz duno potovanje
svaijeg autorskog truda i namjere, moramo konstatovati da veina tih radova, u
domeni njihovih historiografskih pretenzija, pati od hronine manjkavosti zanata i
lebdi u bezvazdunom prostoru vlastite metodoloke neutemeljenosti i konceptualne
dezorijentisanosti. Iz tih razloga, nije znak nikakve line i strune odvanosti
konstatovati da je knjiga Smaila ekia Agresija na Bosnu i Hercegovinu: planiranje,
priprema, izvoenjeprvo ozbiljno nauno djelo u okviru bosanskohercegovake
historiografije koje tretira ovu najznaajniju temu nae savremene historije i da to
mjesto zauzima jo i danas, etiri godine nakon izlaska iz tampe. To asno prvo
mjesto, naravno, ne daje samo od sebe vrijednosti koje ova knjiga ima, niti sobom
pokriva njene nedostatke.
Temeljna vrijednost knjige dr. Smaila ekia, kao i uvijek kada je historiografija
u pitanju, jeste obimna, po porijeklu i karakteru veoma heterogena, arhivska graa
do koje je autor doao i koju je u svom istraivanju koristio. Obzirom na zatvorenost
institucija koje posjeduju grau bitnu za pitanja kojima se eki bavio, ovo je samo po
sebi vrijedan rezultat, i sigurni smo da e pregled dokumenata dat kroz nauni aparat
knjige biti koristan vodi za sve autore i istraivae ove oblasti. No, oni e idui tragom
koji je eki trasirao morati uraditi poneto od onoga to je autor ovom prilikom
propustio uraditi svodei u istu ravan dokumente razliite provenijencije. Izvorne
dokumente Teritorijalne odbrane SR Bosne i Hercegovine, Jugoslovenske narodne
armije, Oruanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijea obrane, Vojske
Republike Srpske, politikih stranaka i paradravnih tijela nastalih u toku agresije,
dokumente prikupljene na razliite naine u radu Instituta za istraivanje zloina

459

mesud adinlija

protiv ovjenosti i meunarodnog prava, dokumente i informacije iz policijskih

izvora, dokumente Meunarodnog tribunala za ratne zloine, novinske tekstove,
dnevnike, memoare i rukopise, sa svom unutranjom organizacionom i funkcionalnom
sloenou institucija u kojima su nastajali, ili pozicija linosti koje su ih stvarale, on
koristi i citira ne dajui pri tome ni malo prostora bilo kakvom kritikom osvrtu
na porijeklo dokumenta, nain i okolnosti njegovog nastanka, njegovu vrijednost,
tanost i vjerodostojnost. Da ne bi bilo zabune, znaajan dio koritenih dokumenata
sam za sebe, po oznakama koje autor za njih navodi i dijelovima koje citira, snano
svjedoi svoj znaaj i vrstinu koju daju dokazima ekieve teze. Miljenja smo da je
ba zbog toga, onaj drugi dio grae na kojem je djelo zasnovano trebalo na odreen
nain relativizirati, da njegovi nedostaci ne bi relativizirali cjelinu djela. Nismo
sigurni da li je autor tako postupio ne htijui dodatnim elaboracijama usloniti i
onako obimno djelo, ili su u pitanju drugi koncepcijski motivi, no drimo sigurnim
da postoji potreba za jednom kritikom ocjenom koritene grae i razlog da se ona
nae u sljedeem izdanju knjige.
Smail eki je svoj rad koncipirao na, u domaoj i svjetskoj literaturi prihvaenoj
i potvrenoj, osnovnoj matrici: jugoslovenska kriza velikosrpski politiki i dravni
projekat ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Polazei od
nje, autor je u svom radu, posve opravdano u smislu teme rada i bez ikakve tete
po njegovu vrijednost, zanemario sve druge aspekte jugoslovenske krize i oznaivi
velikosrpski dravni projekat kao glavni uzronik i najdjelotvorniji katalizator te krize,
koncentrisao se na posljedice koje su pokuaji njegove realizacije imali po politike
odnose i sistem odbrane jugoslovenske federacije. Ispravno uoivi komplementarnost
strategija i taktika jugoslovenskog vojnog vrha, i u njegovoj poetnoj integristikoj
i u zavrnoj velikosrpskoj fazi, te politikog rukovodstva i drugih centara moi i
uticaja u Srbiji, on svoje razmatranje zapoinje (Udar na ustavni koncept odbrane
SFRJ) temeljitim izlaganjem ustavne pozicije struktura sistema odbrane, kao i naine
i dinamiku deformacije tog sistema na mjeru instrumenta agresivne politike srpskog
rukovodstva. Posebno vanim dokazom teze da nieg sluajnog nema u brzini
mara JNA od Titine do Slobine vojske, smatramo dijelove u kojima je autor obradio
proces smanjenja i razoruanja Teritorijalne odbrane SR Bosne i Hercegovine, sa do
sada malo poznatim injenicama iz prvorazredne historijske grae. Ipak, na ovom
mjestu mora se rei i to da je, unekoliko podlegavi vrijednosti grae, ovaj dio svog
rada prenapuio detaljima i iscrpnim citatima dokumenata, uzevi tako prostor
mnogo poeljnijim i potrebnijim analizama znaaja, cilja i dometa pojedinih mjera
i postupaka o kojima govori, kao i zavrnoj ocjeni potencijalnih i realnih pozicija
i znaaja Teritorijalne odbrane i njenih dijelova u odbrani ustavnog poretka i
integriteta Bosne i Hercegovine, zbog kojih su i poduzimani svi zahvati u cilju njene
destrukcije, o kojima i govori eki u ovom jako vanom dijelu svoje knjige.

460

smail eki: agresija na republiku bosnu i hercegovinu: planiranje, priprema, izvoenje

U sljedea tri poglavlja (Srpski velikodravni projekat i planiranje zloina,

Velikosrpski pokret i Predsjednitvo SFRJ do marta 1991. i Omeivanje granica
Velike Srbije) nai emo ono to smo predhodno nazvali reduciranjem razmatranja
jugoslovenske krize na njen najvaniji faktor velikosrpski pokret, od njegovog
oivljavanja u srpskim intelektualnim krugovima, preko eskalacije na krilima
populistike politike SK Srbije, do kulminacije sadrane u uprezanju JNA u kola
te politike, to je zatvorilo krug platforme sa koje je bilo mogue otpoinjanje
agresivnih ratova za teritorije. Za fokus razmatranja tih procesa, Smail eki je
izabrao Predsjednitvo SFRJ formalnu vrhovnu komandu oruane sile koja
je poinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Poznato je da ovaj organ od svoga
uvoenja u jugoslavenski politiki sistem nije bio mjesto koncentracije najvee
politike moi u zemlji, a sa eskalacijom dezintegracionih procesa bivao je sve dalje
od toga. Autor se dobro nosi sa ovom injenicom i kao stvarni centar planiranja,
pripreme i izvrenja agresije identificira neformalnu grupusrpskih politiara iz
dravnog, republikog i vojnog vrha. Svodei i sam takvim zakljukom ovaj organ
u poziciju pukog indikatora stanja meusobnih odnosa republikih rukovodstava
i indikatora politike orijentacije vojnog vrha, on je ipak nainom na koji prati i
koristi svoje izvore u ovom dijelu knjige (ponajvie Borisava Jovia, a onda i Veljka
Kadijevia, Branka Mamulu i Stjepana Mesia) bacio poneto krivog svjetla na
stvarnu sliku historijskog zbivanja. Naime, ne samo da je nepotrebno opirnim
prenoenjem dnevnikih zapisa Borisava Jovia umrtvio ritam svog izlaganja i
razvodnio tok osnovne teme, ve je na taj nain proizveo pogrean utisak o mjestu
i vremenu donoenja strateki vanih odluka i o linostima koje su te odluke
donosile. Pretjerano zabavljanje retuiranim uspomenama prvog ovjeka srpske
etverolane bande u Predjednitvu SFRJ lahko nas skree od spoznaje cjelog
procesa u svjetlu notorne injenice taktikog zaogrtanja Srbije leom Jugoslavije i
jugoslavenskih institucija, i teite historijske odgovornosti sa drave Srbije, sa cijele
njene politike infrastrukture, gdje se zaista i nalazi, premjeta na pojedine linosti
i njihov meusobni odnos. Miljenja smo da nije bilo velike potrebe na ovakav
nain i u ovolikoj mjeri slijediti memoarska kazivanja i, u nedostatku pouzdanih
izvora, graditi na nesigurnom tlu. Tim prije to eki ve u zavrnom dijelu istog
poglavlja (Neuspjeh mobilizacije i njena nadoknada), drei se u potrebnoj mjeri
pouzdanijeg materijala, ponovo uspostavlja vrstinu linije svog izlaganja, i na isti
nain nas uvodi u peto, ponajbolje uraeno poglavlje svoje knjige (Konstituisanje
velikosrpske pete kolone u Bosni i Hercegovini).
Ovdje emo u jasnoi injenica poredanih u vremenu i uprostorenih u njihova
stvarna znaenja pred sobom nai, kod nas do sada najbolje prouenu i prikazanu,
pozadinu, nain i smisao destrukcije vlasti u Bosni i Hercegovini, kao pripreme za
destrukciju drave, te forme i metode uspostave SDS-ove paradrave na teritoriji

461

mesud adinlija

Bosne i Hercegovine kao medija preko kejeg se imao izvriti transfer veeg dijela te
teritorije u sastav srpske drave. Jasno, precizno, ubjedljivo.
U preostalom dijelu knjige u kojem se bavi srpskom agresijom (Neposredne
pripreme za agresiju i Oruane formacije velikosrpskog agresora i njihova logistika),
predmet obrade su naini konkretizacije priprema i izvoenja agresije, dinamika,
okolnosti i izvori naoruavanja kvislinkih snaga u Bosni i Hercegovini,
objedinjavanje sistema rukovoenja i komandovanja (javnim i prikrivenim) i
podrke agresorskih i kvislinkih snaga, te vrste, broj i sastav jedinica ukljuenih
u agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Za realnu konanu ocjenu ovog, na dobrom
konceptu zasnovanog i konzistentno izvedenog, dijela knjige bie neophodno
saekati kritiku ocjenu koritenih izvora o kojoj je ve bilo rijei.
U zavrnom poglavlju svog djela (Ukljuivanje Republike Hrvatske u agresiju na
Republiku Bosnu i Hercegovinu) Smail eki se bavi kod nas ve dobro zasjenjenim
pitanjem hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Uoavajui identinost matrice
deavanja, ije ishodite i on nalazi u dogovorima iz Karaoreva i Graca, svoje
razmatranje ovog historijskog procesa izveo je po istoj konstruktivnoj emi kao i
prethodno razmatranje srpske agresije. Izlaui saetije, on se u ovom poglavlju dri
suzdranije i sigurnije u pogledu pozdanosti koritenih izvora. To mu je bilo utoliko
lake to je u Hrvatskoj ve izalo nekoliko za ovu temu zlata vrijednih naslova, kojima
se umijeno okoristio. I zaista mu je polo za rukom utvrditi, i u smislen red staviti
utvrene historijske injenice postojanja politikog koncepta ija je osnova negiranje
bosanskohercegovake dravnosti i nacionalnog identiteta jednog od njenih naroda, a
praksa nastojanje na konkretizaciji ove negacije putem podjele njene teritorije sa srpskim
agresorom i ukljuivanje zadobivenog dijela te teritorije u dravni sklop Hrvatske. Autor
je i ovdje dobro razjasnio stvaranje hrvatske paradrave na tlu Bosne i Hercegovine
kao metodu da se teritorij na kojem se ta paradravna struktura bude uspjela odrati
inkorporira u sastav Hrvatske, zatim vrste i neke parametre obima neposredne vojne
podrke koju je Republika Hrvatska davala u cilju uspostavljanja i odranja hrvatske
paradrave, kao i direktno uee jedinica i sastava Hrvatske vojske u operacijama
protiv Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ostalo je nerazjanjeno samo ono to
se nije ni pokualo razjasniti, a od toga su se, po naem miljenju, barem dvije stvari
morale nai u ovom poglavlju ekieve knjige. Prva je poznata i naizgled paradoksalna
podrka referendumu za nezavisnost u sklopu ukupne hrvatske politike prema Bosni
i Hercegovini, onakve kakva je ona bila i kakva je i u ovom djelu na dobar nain
utvrena. Drugo, i vanije, bilo bi utvivanje linije politike bosansko-hercegovakog
dravnog rukovodstva prema Hrvatskoj, u okviru ega podrazumijevamo i politiku tog
rukovodstva prema paradravnoj strukturi Herceg-Bosne i njenim organima, u raznim
fazama agresije. Bez toga e ekievi rezultati, inae veoma dobri, ostati nepotpuni i
otvoreni za razne vrste osporavanja.
462

smail eki: agresija na republiku bosnu i hercegovinu: planiranje, priprema, izvoenje

Napomenimo jo to da potpuno zanemarivanje razmatranja politike koju je

vodilo bosanskohercegovako rukovodstvo, njenog sadraja i dinamike u odnosu
na elemente agresije, nije karakteristika samo posljednjeg poglavlja na koje smo
se osvrnuli, ve cijelog djela. Zajedno sa, ne ba potpuno zanemarenim ali sasvim
nedovoljnim bavljenjem meunarodnim politikim faktorom, ovo predstavlja,
po naem miljenju, bitnu mahanu ove knjige. Ipak, uz sve reeno, ostaemo kod
nae ocjene da je knjiga Smaila ekia Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu:
planiranje, priprema, izvoenje, jedno ozbiljno nauno djelo, u kojem je veliki
istraivaki trud dao rezultate i napravio pomak bosanskohercegovake historiografije
u ovoj oblasti.
mesud adinlija

463

Jerzy Holzer: Komunizam u Europi; povijest pokreta i sustava vlasti,

Srednja Europa, Zagreb 2002, 214 str.

Ako govorimo o savremenoj svjetskoj povijesti, povijesti 20. stoljea jedan od

nezaobilaznih odrednica (fenomena) je svakako komunizam. U jednostavnom
prevodu koji bi trebao oznaavati i njegovu osnovnu smisao ta rije bi znaila besklasni
drutveni poredak bez privatnog vlasnitva i iskoritavanja ljudi. Ova idealistika
pretpostavka nije jedini element koji skree panju na komunizam. Daleko znaajnija
je njegova rairenost, razvojni put, sistem djelovanja, ukorijenjenost i posljedice koje
su ak i danas teko sagledive. Iako je prolo vie od dvije decenije od zvaninog pada,
komunizam kao fenomen i danas privlai veliku panju.
Knjiga Komunizam u Europi poljskog historiara Jerzija Holzera, profesora
Univerziteta u Varavi i direktora Instituta politikih studija Poljske akademije
nauka, je svojstven nain prikaza ove sloene teme i to na cijelom prostoru Evrope.
Jerzi Holzer u svom radu nudi preglednu sintezu samog nastanka, razvoja, uspostave,
preobraaja, kriza i pada komunizma. Knjiga prati hronoloki slijed dogaaja
pokuavajui dati predstave deavanja u svim evropskim zemljama. Autor analizira i
pojave koji nastaju usporedo sa razvojem komunizma, govori o njegovim direktnim
posljedicama ali i pojavama koje se raaju kao njegova suprotnost. Pored uvodnog
dijela koji je naslovljen kao Geneza djelo je podijeljeno na trinaest poglavlja. Na kraju
knjige predstavljene su biljeke i pregledna hronologija.
injenica je da naune saglasnosti o genezi komunizma nema, te da je komunizam
kao nastavak socijaldemokratije politika pojava koja se temelji na marksizmu tj.
uenju Karla Marksa i Fridriha Engelsa (Geneza, 3-14). Ideoloki korijen i ideje
komunizma u ovoj fazi predstavljaju se kao olienje apsolutnog Dobra. Odvajajui
se iz socijaldemokratije komunizam pred sebe stavlja zadatke klasne borbe ali i borbe
za vlast. Autor navodi da je rana faza, a kako emo vidjeti i kasnije, nedoreena ako
se izdvoji iz okvira ruske tradicije, njenog drutva i poetkom 20. stoljea sukoba
boljevika i menjevika. U toku Prvog svjetskog rata nestalo je tradicionalno drutvo
ali se nije razvilo moderno i upravo tu komunizam stvara pogodno tlo za rast ali po
mnogima ne kao reakcija na rat nego kao njegov nastavak.
Postanak komunizma (15-28) je naslov drugog poglavlja. U njemu se prati
uspon Lenjina na vlast i njegova ideja o socijalistikoj revoluciji u cijeloj Europi.
Komunizam izrasta u zemlji koja i pored ratnih sukoba trpi zbog sukoba boljevika,
465

denita sara

menjevika, pristalica carizma i centrifugalnih sila. Meutim, autor jasno kae da

komunizam, pojam prihvaen 1918. godine, umjesto mira donosi unutranji sukob.
U istom periodu u mnogim evropskim zemljama pojedine frakcije naputaju
socijaldemokratsko uenje i razvijaju komunistike partije. Formiranje Kominterne i
statuta u julu 1920. godine proizvelo je prvi veliki pojam komunizma boljevizaciju,
kao usklaivanje programa drugih komunistikih partija sa ruskim statutom. Ovo
je prvi pojam koji je po autoru iznjedrio komunizam. Mada razvoj komunizma ne
moemo pratiti na taj nain slini pojmovi su njegova osnovna karakteristika.
Staljin kao diktator komunizma (28-39), Staljinistiki sustav (40-51), Komunizam
u Drugom svjetskom ratu (52- 61), Raanje bloka (61-74) i Posljednje godine staljinizma
(75-85) su poglavlja koja se veu za Staljina i njegovo doba. Staljinov uspon na vlasti
pod okriljem komunizma pratili su sukobi, istke, uklanjanje neprijatelja i kulaka,
kolektivizacija i to sve u cilju sovjetske revolucije i sloma kapitalizma. Navodei
razvoj i stanje komunistikih partija u Evropi Holzer navodi njihovu zanesenost
i veliki utjecaj propagande iz Moskve. Staljin postaje neprikosnoveni veliki voa.
Komunistiki sistem temeljio se na tri osnovna elementa: partiji, aparatu sigurnosti
i vojsci. Demokratska centralizacija, kontrolne komisije, Informbiro, Nacionalne
fronte pomogli su Staljinu u toku hladnog rata u borbi protiv semitizma, trockista,
titoistai svih neprijatelja komunizma i partije, tj. svih onih koji nisu prihvatili
podreivanje Moskvi i domaim komunistima. Sve je to kotalo milione ljudskih
ivota u cijeloj zoni sovjetske dominacije. Autor smatra da je upravo slom nade u
uspjeh komunizma izvan zone sovjetske dominacije uzrok potpune sovjetizacije
tog prostora i primjene sovjetskog modela rada i uprave. Pored toga, komunistike
partije, iako ponekad ne pod tim imenom egzistirat e i u Portugalu, paniji, Finskoj,
Grkoj a posebno u Francuskoj i Italiji gdje su poslije rata sudjelovale u vladajuim
koalicijama. Novi val istki unutar komunistikih partija zapoet 1948. godine,
pored sukoba sa Jugoslavijom, obiljeit e narednih pet godina. Jugoslavenski
komunisti odbili su potpuno mijeanje Sovjeta u njihovu politiku to je izazvalo
razdor i pribliavanje ove komunistike zemlje zapadnim silama.
Prva kriza (87-100) je naslov osmog poglavlja koje zapoinje smru Staljina 5. marta
1953. godine. Naoigled neslaganje u privrednoj politici bio je samo odraz sukoba u
vrhu vodstva izmeu premijera Maljenkova, sekretara Nikite Hruova i Berije, ministra
unutranjih poslova. Novi kurs Hruova koji je prekinuo sa titoizmom, povukao trupe
iz Austrije, razgovarao sa zapadnjacima u enevi, raspustio Informbiro po Holzeru
nije nagovjetavao velike promjene. Destaljinizacija nije naklono gledala na promjenu
rukovodstava u Poljskoj 1956. godine a na sline zahtjeve u Maarskoj sovjetska vojska
je odgovorila silom. Po autoru deavanja 1956. godine izazvala su nijemo odobravanje
odreenih evropskih komunistikih partija, strah u Jugoslaviji, bol u Italiji, slabljenje ili
pak izumiranje komunizma u nekim zemljama.
466

jerzy holzer: komunizam u europi; povijest pokreta i sustava vlasti

O radu i znaaju Hruova govori se u devetom poglavlju Komunizam

Hruovljeva razdoblja (100-113.). Hruovljeva destaljinizacija donijela je
promjene ali svako ko se usudio osporiti ili kritikovati reim osjetio je iste represije
kao i u doba Staljina. Primjer toga je i pokuaj lanova Centralnog komiteta da
smijene Hruova. Hruov, kao i Staljin postavljao je svoje ljude na odgovarajua
mjesta. Slijedile su mnoge smjene, personalne restrikcije i jaanje centralizma.
Uvidjevi neuspjeh Hruov pokuava provesti reorganizaciju cijele partije 1962.
godine i liberalizaciju cenzure koja nije bila dosljedna.
Poglavlje Stabilizacija i traenje sigurnih putova (114-127) analizira period
poslije smjenjivanja Hruova 1964. godine. Stabilizaciju su remetili nemiri
u Maarskoj, Poljskoj i stalna trvenja u ehoslovakoj. Nezadovoljnoj novoj
generacijskoj snazi 1968. godine pridruila se i omladina i studenti u Jugoslaviji.
Autor podvlai injenicu da su studentski revolti 1968. godine konano zaokruili
proces odvajanja ortodoksnog komunizma (koji se pozivao na sovjetski komunizam)
od novih narataja.
O nainu djelovanja i sklopu sistema komunizma govori se u jedanaestom poglavlju
Sustav poststaljinistikog komunizma. Autor je predstavio sovjetski model koji se
nastojao provoditi i u drugim zemljama. Partija je bila osnovica i kao takva upravljala
svim dravnim i privrednim institucijama. Poloaj lidera je vrlo jak. Tek nakon smrti
Leonida Brenjeva poloaj voe slabi. Uloga vojske i vojne sile i u ovom periodu je
velika a posebno se Hruov oslanjao na nju. Iako je u svim zemljama komunistikog
bloka postojao sovjetski trokut vlasti autor navodi da provedba komunizma nije
bila dosljedna. Stepen odumiranja komunistike ideologije je takoer razliit i prati
ga demoralizacija i raspad sistema vlasti. Distanciranje od sovjetskog komunizma
polovicom sedamdesetih godina nosi novi naziv eurokomunizam. Holzer predstavlja
promjene i odstupanja komunistike ideje u evropskim zemljama a priznaje da oblik
i budunost jugoslavenskog komunizma nakon sukoba sa Sovjetima nije bio jasan.
Da li je to bio zaetak nekog novog, drugaijeg sistema?
Desetljee stagnacije (138-153) je naslov dvanaestog poglavlja. Uporedo sa
pojavom eurokomunizma uslijedilo je desetljee politike koegzistencije tj. priznanja
podijeljenosti Europe na zapadni i istoni komunistiki dio. Autor navodi da je
procvat te politike 1975. godina kada su evropske drave, Kanada i SAD u Helsinkiju
potpisale zavrnu deklaraciju Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji. Pokuaji
privrednih reformi koje su provoene razliitim metodama (neke su koristile politiku
koegzistencije a neke ne) nisu dale oekivane rezultate.
Propadanje komunizma (153-171) i Pad komunizma (171-187) su poglavlja u
kojim autor govori o velikoj krizi komunizma i njegovom padu sa politike scene
u cijeloj Evropi. Holzer detaljno izlae zbivanja u Poljskoj poetkom osamdesetih
godina koja su po njemu zapoela propadanje komunistikog sistema. Velika
467

denita sara

prekretnica nastupila je dolaskom na vlast pedesetetverogodinjeg Mihaila

Gorbaova 1985. godine. Gorbaov je na samom poetku istakao parolu perestrojke
(preureenja) i javnosti (glasnosti). Pristavi na reviziju povijesti i potrebe za
promjenama generalni sekretar se naao izmeu dvije krajnosti. Rezultati perestrojke
nisu zavidni a nacionalno pitanje u svim zemljama sve vie dobiva na vanosti i
praeno je ekonomskim nezadovoljstvom. Izbori provedeni u Poljskoj 1989. godine
doveli su do potpunog rasula komunista u ovoj zemlji i dolaska na vlast Solidarnosti.
Maarska je, takoer, iste godine pristala na uvoenje politikog pluralizma. Autor
detaljno predstavlja zbivanja i pad komunizma u DR Njemakoj, ehoslovakoj,
Bugarskoj, Rumunijii, Jugoslaviji i Sovjetskom savezu. Na primjeru Jugoslavije autor
navodi da je komunizam kao dravni sistem koji je trebao urediti mozak nacija i
religija, sukobljenih od srednjeg vijeka do Drugog svjetskog rata, iznevjerio.
Ova knjiga po mnogoemu predstavlja slikovitu sintezu jednog historijskog
fenomena od pokreta do sistema vlasti, djelovanja i njegove imperijalistike
dogme. Djelo je zasnovano na literaturi objavljenoj u drugoj polovini 20. stoljea
i to uglavnom u Poljskoj i Njemakoj. Iako se autor vrlo malo koristio primarnim
izvorima djelo se odlikuje sistematinou i komparacijom. Neupuenom itatelju
ponekad je teko prevazii autorove tekstualne prelome u jednom vremenskom
periodu. Podijeljenost na poglavlja predstavlja prednost koja na svoj nain ne dijeli
nego zaokruuje odreene procese. Pred nama se nalazi jo jedno vrijedno djelo
evropske historiografije koje otvara put za nova nauna istraivanja i sinteze.
denita sara

468

imena autora

autori
Elvira Bijedi, Heidelberg, Njemaka
Doc. dr. Adnan Busuladi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Ikbal Cogo, Muzej grada Zenice
Prof. dr. Pejo okovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Haris Dervievi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Prof. dr. Srebren Dizdar, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Prof. dr. Ismet Dizdarevi, professor emeritus, Filozofski fakultet u Sarajevu
Amir Duranovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Mr. Emir O. Filipovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Sanja Gladanac, Institut za istoriju u Sarajevu
Dr. Aladin Husi, Orijentalni institut u Sarajevu
Prof. dr. Enver Imamovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Arifa Isakovi, profesor historije, Sarajevo
Akademik Devad Juzbai, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
Dr. Adnan Kadri, Orijentalni institut u Sarajevu
Doc. dr. Husnija Kamberovi, Institut za istoriju u Sarajevu, Filozofski fakultet u
Sarajevu
Mr. Amila Kasumovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Mr. Fahd Kasumovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Mr. Elma Kori, Orijentalni institut u Sarajevu
Doc. dr. Esad Kurtovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Doc. dr. Salmedin Mesihovi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Prof. dr. Vesna Mueta-Aeri, Filozofski fakultet u Sarajevu
Aida Liina, Institut za istoriju u Sarajevu
Enes Omerovi, Institut za istoriju u Sarajevu
Doc. dr. Edin Radui, Filozofski fakultet u Sarajevu
Denita Sara, Institut za istoriju u Sarajevu
Mr. Mesud adinlija, Arhiv Armije Republike Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Zijad ehi, Filozofski fakultet u Sarajevu
Edin Turkovi, profesor historije, Sarajevo

469

RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 1
2010.
Izdava
Filozofski fakultet u Sarajevu
Za izdavaa
Ivo Komi
Prijevodi rezimea na engleski jezik
Emir O. Filipovi
UDK
Elvira Poljak
DTP
Edin Meki
tamparija
Bemust
Tira
500