Aristotel, Nikomahova etika, knjiga I.

svako djelovanje tei nekom dobru

dobro ono emu sve tei, svrha svega
djela, umijea i djelovanja su mnoga pa su tako mnoge i svrhe
ukoliko postoji svrha koju elimo poradi nje same ta e svrha biti dobro, i to najvie

dobro
odreivanje toga to je dobro treba pripasti dravnitvu
boanskije je dobro na razini drave, nego ono na razini pojedinca
znanost o dravi biva po obiaju, a ne po naravi karakteristika: nestalnost
treba se zadovoljiti odreivanjem istine ugrubo
svatko prikladno sudi ono o emu zna
mladi ne trebaju sluati znanost o dravi
cilj znanosti o dravi = biti blaen = dobro ivjeti = dobro djelovati
treba poinjati spoznavati od poznatih stvari
poznate stvari: 1) poznate nama, 2) spoznatljive po sebi
3 naina ivota: 1) ivot uitaka, 2) dravni ivot, 3) misaoni ivot
treba istraiti 'dobro uope'
uvijek treba davati prednost istini
'dobro' = ono to jest po sebi = bivstvo
'dobro po sebi' ne razlikuje se od nekog pojedinog dobra
2 vrste dobara: 1) takva po sebi, 2) takva po njima (korisne stvari)
dobro nije neto zajedniko u odnosu prema jednoj ideji
vid u tijelu = um u dui
ideja dobra nedostina ovjeku, ukoliko uope postoji
dobro je razliito u razliitim umijeima
svakom umijeu svrha je dobro
blaenstvo = najvie dobro
krajnje je dobro samodostatno
razumski dio due ovjeka prosuuje o tome to bi trebalo biti dobro
djelatnost due prema razumu = ovjekova zadaa ljudsko dobro djelatnost je due

prema vrlini (vrlinama), tj. najsavrenijoj vrlini

uvijek trebamo polaziti od injenica, a svaku injenicu potrebno je istraivati u skladu
s njezinom naravi