Rumanac trojski

Rumanac trojski je, najkrae reeno, roman o padu Troje. Naslov vjerojatno
potjee od srednjolatinskog romancium. Osim u Petrisovom zborniku iz 1468.
godine, nalazimo ga i fragmentarno sauvanog u Vinodolskom zborniku. Oba su
teksta rukopisi pisani glagoljicom. U Vinodolskom zborniku, koji potjee iz prve
polovine esnaestog stoljea, nalazimo poetak romana. I jedan i drugi rukopis
pripadaju istoj redakciji. Hrvatskoj je redakciji romana izvor negdje na zapadu.
Nalazimo ga takoer i u Derekajevu rukopisu iz 1621. godine pronaenom u
biblioteci Nikole Zrinskog. Prvi slavenski prijevod potjee s kraja trinaestog
stoljea, a preveden je s latinskog predloka koji nam nije poznat. No, tko god da
je sastavio slavenski prijevod poznavao je i priu o Troji kao i Metamorfoze i
Heroide, pa je prilikom prijevoda prilagoavao tekst u skladu s time. Smatra se da
potjee iz sjevernog hrvatskog primorja ili junoakavskog podruja. tefani
mjesto postanka smjeta nedaleko od Dubrovnika, dok je Kombol skloniji teoriji
koja roman vee uz sjeverno primorje. Roman je spadao u omiljenu svjetovnu
literaturu. Iz francuskih, bretonskih i talijanskih izvora, roman dospijeva u
dalmatinske gradove te tako i u hrvatsku srednjovjekovnu knjievnost negdje u
trinaestom stoljeu. Upravo je preko hrvatske verzije roman dospio u bugarsku, i
to u drugoj polovici etrnaestog stoljea kad tamo dospijeva jedan zapis na
irilici, a iz bugarske dospijeva i u rusku kulturu. U zapadnoeuropskim inaicama
najira verzija sastoji se od 30 000 stihova, dok je kod nas dospio u mnogo
saetijem obliku i u prozi. U duim varijantama vrvi ljubavnim pripovijestima,
primjerice o Troilu i Kresidi, koju ne pronalazimo u hrvatskoj inaici.
Mit o Troji Badurina Stipevi naziva jednom od najobraivanijih i najitanijih
knjievnih tema svih vremena. Od antikih vremena bila je dio grke i rimske
lektire, da bi u srednjem vijeku nastale brojne stihovane i prozne verzije na
latinskom i drugim jezicima. U dvanaestom stoljeu piu se viteki romani o
trojanskoj povijesti na temelju kasnoantikoga spisa Excidium Troiae i latinskih
kompilacija djela Diktisa i Daresa75. Rumanac trojski jest prijevod jednog od
znamenitijih srednjovjekovnih vitekih romana. Kao to smo naveli, prvi slavenski
prijevodi nastaju u trinaestom stoljeu. Roman se sastoji od niza dogaaja koji
ine priu o Troji, a imena antikih junaka su kroatizirana. Posebna je pozornost
posveena Parisovom suenju i izboru najljepe boice te dogaajima oko
Helenine otmice, opsadi Troje i vitekom razrjeenju te vojne76.
Pria zapoinje opisivanjem osnutka grada Troje nakon ega se govori o Prijamuu
(Prijamu) i Pariu (Parisu), kojem je proreknuto da e zbog njega Troja biti
unitena. Pari odrasta meu pastirima, a jednoga dana nae se u nezavidnoj
poziciji suca bogova, tj boica. Zlatnu jabuku za najljepu dosuuje Venu
(Veneri). Zatim slijedi Kaandrino (Kasandrino) proroanstvo i opis Jelenine
(Helenine) ljepote, pa se fokus prie prebacuje na Acjelia (Ahila), njegovo
preruavanje u enu i sukob s Agamenonom (Agamemnonom) zbog Briide
(Briseide). Ektor (Hektor) ubija Protokolua (Patrokla), pa zauzvrat Acjeli iz
osvete ubija Ektora. Nakon toga Acjeli vraa Ektorovo tijelo njegovom ocu. Na
kraju se opisuje smrt Acjelieva, propas Troje i povratak Grka kui nakon rata
dugog deset godina i sedam mjeseci.
1

Osnovicu Rumanca ine grke prie, Ovidijeve Metamorfoze i Heroide, te

adaptacije i izvodi iz same Ilijade, koja je prevodiocima naeg Rumanca ipak bila
nepoznata. Meutim, roman je u potpunosti medievaliziran po svjetonazoru,
psihologiji likova, nainu izlaganja i strukturiranju fabule. U takav feudalni svijet
uklapaju se motivi klasine knjievne tradicije. Tako se Rumanac samo sadrajno
oslanja na grke prie, dok su njegov duh, karakter i izvedba srednjovjekovni. To
podrazumijeva snaan utjecaj vitetva, dok su Grci i Grkinje prikazani kao vitezovi
i njihove gospe. itav svijet drevne Grke posve je zapravo nebitan. Stoga je
Rumanac u biti roman iz suvremenog ivota, pria s oblinjeg dvora i bitke, a
njegova arhainost puki je privid.
Ukratko, iz grkog je svijeta preuzeta pria u koju su dodani drugaiji obiaji,
motivi i moda. Roman obrauje srednjovjekovnu viteku borbenu i moralizatorsku
tematiku posveenu asti (odnosno njenom poimanju od strane feudalaca) i
odanosti vladaru kroz opis propasti grada.
U svjetskoj knjievnosti spada pod tzv. antike romane77. Te romane
srednjovjekovna je aristokratska publika (ponajvie, angloromanski dvor) itala
kao vlastititu genealoku prolost. Odnosno, romani su aristokraciji sluili za
stvaranje svijesti o vlastitoj herojskoj prolosti, koja se pak koristila kao
opravdanje za njihove sadanje pozicije.
Sredinje dogaaje tih romana ine herojske bitke i osvajanja, dok ljubavne
epizode i udesa padaju u drugi plan. Junaci esto biraju izmeu javnog junatva i
privatnog ivota. Pri tom izboru privatan je ivot onaj koji uglavnom pada u drugi
plan. Prireivai takvih romana prilagoavali su antike tekstove
srednjovjekovnom dobu tako da su usporeivali ili ak umetali suvremena mjesta
i vremena na taj nain osiguravajui zrcalo kroz koje se sagledavaju problemi
prolosti
Roman obiljeava svevremenska perspektiva dogaaji se odvijaju u dalekoj
prolosti kakva postoji u bajkama i mitovima. To proizlazi iz srednjovjekovna
poimanja koje ne posjeduje shvaanje vremena koje posjeduje uzronoposljedinu dimenziju uzrokovanu ljudskim djelovanjem. Umjesto toga, zbivanje je
odreeno mitom i predestinacijom te su ukinuti realni prostorno vremenski
odnosi.
Pripovjedna i stilistika vrsnost takoer je jedna od karakteristika pripovijedanja
u Rumancu. Primjerice, prikaz borbe Ektora i Acjelia te opis prizora izmeu
Prijama i Acjelia karakterizira zgusnuta upotreba glagolskih oblika imperfekta,
aorista i participa to stvara ozraje napetosti. Polisindetima se unosi smirivanje,
usporava se zbivanje. Nain pripovijedanja je slikovit, neposredan i jednostavan,
sa sintagmama, epitetima i frazeologijom koji korijene vuku iz usmene proze
(svetlo oruje, cesarica razumie knjigu, vinom rlenim itd). Dijalozi imaju svrhu
ostvarivanja vee uvjerljivosti i stvarnosti prie, primjerice u prizoru izmeu
Ektora i Acjelia. S druge strane, samo nizanje dogaaja mjestimice moe
djelovati mehaniko i monotono, uz polisindet kao glavnu figuru pripovijedanja,
bez promjena u tonu i ritmu. Pripovijedanje naime karakterizira ista

neporemetiva linearna progresija bez pravog poetka i bez zavretka78, dok je

pripovjeda distanciran od ispripovijedanih dogaaja.

9.1. Vitetvo
Europsko srednjovjekovlje smatra se jednim od nasilnijih razdoblja svjetske
povijesti. U tom se periodu pojavljuju vitezovi koji razvijaju poseban kodeks asti i
usvajaju asketski kod samoobuzdavanja. To dovodi do promjena u ratovanju.
Masovni pokolji zamijenjeni su zarobljavanjima radi otkupnina, ali rat je i dalje rat.
Stoga, paljenje brodova, gradova i masovne migracije nisu rijetka pojava.
Vitetvo meutim tuje junatvo koje podrazumijeva poraz protivnika, ali takav
poraz koji je u skladu s odreenim vitekim naelima. Ono i dalje promovira
nasilje, ali uz osjeaj asti (ma koliko labav) i viteki kod suzdravanja. Vitezovi
stoga ratuju kako bi zatitili sve dobro u svijetu, bespomone gospe i dobre ljude,
Naravno vrlo su u tome plemeniti, to i opravdava njihovo bavljenje ratom. 79
Vitetvo postaje stoga bitan dio kulture tog vremena. Meutim, politiki i
drutveni razvoj veinom je neovisan o njemu. Plemstvu se ak vie vanosti
pridaje u literaturi nego to je ono uistinu ima. Jer, vitetvo je tu prvenstveno da
odraava vrlinu i viteke ideale te openito slui kao uzor. Sveenici su pritom
zadueni za pitanja vjere, dok je obian narod tu da slui svojim gospodarima i
bude posluan i marljiv80.
Moemo stoga zakljuiti kako izmeu uzornih Arturovih vitezova i stvarnih
vitezova postoji bitan raskorak. S obzirom na idealnu stilizaciju vitekog
mentaliteta81, tako je i moralo biti. Na taj nain nastaje zapravo vrlo zanimljiva
situacija u kojoj roman nikad manje nego tada nije predstavljao stvarnu sliku
vremena. Upravo, pojedinim iskustvenim elementima proaran model jedne
drutvene fikcije82.
Vitetvo se u romanima naime ogleda u borbama orujima, djelima izdrljivosti,
idejama i idealima vitezova. Junaka djela poinjena su maem i slavljena u
europskim romanima, a nerijetko su i jako krvavo opisana. Lancelot primjerice
moe jednim udarcem raspoloviti i konje i vitezove, a vitezovi kralja Artura toliko
su uspjeni na bojnom polju da i oni i njihovi konji iz bitke izlaze natopljeni krvlju.
Uz nasilje, prisutna je esto i velika pobonost, jer jedan od najveih strahova
predstavlja smrt bez ispovijedi.
3

Junatvo je k tome dar od Boga i mora se iskoristiti za dobro. Bog je naime

najvei vitez koji ljudima daje mogunost da steknu ast kao nagradu, a zauzvrat
ga se tuje. Vitezovima se oprataju moralna spoticanja jer je njihov ivot u biti
jedna forma pokore. Veih sukoba vitezovi imaju s klerom to je esto i namjerno
previeno. Oni su kristolike figure koje mogu ak i lijeiti ljude (Galahad u jednoj
prii lijei gubavca). Prvim vitezom, odnosno prvim initeljem vitekog djela,
smatra se arhaneo Mihael, pobjednik nad Sotonom. Zadae viteza ukljuuju mir
u svijetu, osvajanje Jeruzalema, protjerivanje Turaka i dr. Ta se plemenita i
uzviena vojevanja pretvaraju u potpuna krvoprolia, kao i u svakom ratu.
Vitetvo meutim u romanima ostaje ideal lijepa ivota, estetski ideal koji eli biti
etikim, a kako bi imao poasno mjesto u srednjem vijeku mora biti povezan s
pobonou i vrlinom. Ono je stilizirano i uzvieno, a osjeaj asti predstavljen je
kao osnova plemikoga ivota. Taj osjeaj asti i slavohleplja prenosi se i u
renesansu, ali bez elemenata feudalnosti i uz antike utjecaje. Iz toga proizlazi
tenja za besmrtnou kroz djela kakva nije strana ni srednjem vijeku ni
renesansi, a ni bilo kojem drugom razdoblju zapadne povijesti.
Ti motivi viteke asti, kurtoaznosti (dvorine), borbi, ljubavi prema gospama te
uope srednjovjekovni viteki moral i mentalitet prisutni su i u Rumancu trojskom.
Sve se to oituje kroz postupanje likova. Oni su tipini feudalci i vitezovi
kristijaniziranog mentaliteta. Na primjer, kralj Prijamu u Acjelievu atoru moli za
sinovo tijelo, pritom se zaklinjui kako nee ubiti Acjelia, u emu se ogleda
kodeks viteke asti. Isto tako, Acjeli odbija primiti nadoknadu za tijelo ve ga
sam odnosi pred vrata Troje:
Izvjede to Prijamu veer i ide v grki stan ie Acjelieva atora i najde ga. I
bjehu strae pousnule i ugleda Ektora mrtva. I paki pride k postelji Acjelieve i
zae gibati Acjeliem glagolje: Acjeli, o Acjeliu gospodine! Ree Acjeli: Gdo
jesi ti? A on ree: Ja sam Prijamu, otac Ektorov. Ree Acjeli: Ako si ti
Prijamu, ja sam mrtav. Ree Prijamu: Togaj mi bog ne daj, gospodine Acjeliu,
da bih ja spea viteza ubil. Prial sam, ako mi da moga sina na otkup; dam ti tri
onolike stlpe zlata. I ree Acjeli: Ne takmo na otkup, da daj mi vjeru i ou ga na
mom rameni donesti i tebje dati na trojskjeh vratjeh. I donese ga Acjeli i da ga
Prijamuu kralju. (271)

Nadalje, sukob oko Acjelieva oruja nakon njegove smrti uzrokovane Parievom
(Parisovom) strijelom, a koji se odvija izmeu Ajaka (Ajaksa) i Urikea (Odiseja),
kao posljedicu ima Ajaksovo samoubojstvo jer isto oruje nije dobio:
I vidjev to Ajak i ize me svoj i ree: Grka gospodo, ovo je moj me, ki sam
mnogo krat omoili v trojskoj krvi, a sada ga hou omoiti v mojej krvi, za me
nigdor ne premore moje moi razvje alost. I naleg na svoj me i probode se na
drugu stranu. (274)
U prikazu Parievog udvaranja Jeleni nalazimo pak druge tipine elemente. Tako
Pari, kad ga Jelena odbije (uz objanjenje da je udata) odgovara kako se za nju
isplati i umrijeti. Na to ona, poaena takvim njegovim udvaranjem, poputa:
4

I potom njeki dan prizva Jelena carica Paria Aleksandra i ree mu: Ostavi to
silno oholstvo ot mene. Za ako to izvje, moj gospodin, Menelau car, hoe te
umoriti sramotnu smrtju i nedostojnu i otlui duu tvoju ot kosti. I ree Pari
Aleksandar: Gospoje carice, mojej slube sujen'je ino ne bje razvje ko ti pisah
(...) I zato gospoje hou prijeti i muku i vee volju dlgo muiti ivot moj za tuliku
ljepotu, nere da mi bu naprje smrt. Jelena carica ree: Pariu Aleksandre, ne
djem te v krivinje, za ki godje bi vitez vidjel sliku ljepotu, dostojno mu je tako
govoriti. (264)
Pari takoer objanjava kako je na Menelajev dvor doao ne zbog novca, nego
zbog toga da se osvjedoi potenju i kurtoaziji:
I ree Pari Aleksandar: Gospoje carice, mojej slube sujen'je ino ne bje razvje ko
ti pisah. I ne pridoh sluiti na blazje, are imam silno zlato v jednoj polai trojskoj,
veke nere je u vsjem grkom ursazi. I da bi gospoje vidjela ti trojske vitezi, ne bi
rekla da su vitezi, da rekla bi da vladike su. (264)
Ja jesam Pari Aleksandar, sin Prijamua kralja. Prial sam k tebje da ti sluu ne
na zlatje, ni na nijednom blazje, da ou vidjet ko je poten'je v tvojem dvorje i ka
dvorina. (264)
Likovi su meutim ipak poprilino ploni te izostaje njihov karakterni razvoj. Kako
su junaci tipini vitezovi, tako je u romanu prisutna idealizirana viteka etika:
hrabrost, postojanost, ast, odmjerenost, velikodunost, moralna postojanost,
ljepota i vjerna ljubav prema gospi.
59
9.2. Poimanje ljubavi
U romanu se tematizira mo kakvu udnja moe dati eni. Ipak, i takva je ljubav
podreena strukturama javnog poretka, militantne muke moi i patrilinearnosti.
Sve afere unitene su silama povijesti ili obitelji. Romanse su tragine i dovode do
smrti junaka. Ovdje bi bilo stoga dobro navesti razliku srednjovjekovnog i
antikog poimanja ljubavi. Naime, u antici ljubav moda i jest tragina kao
posljedica zle kobi, ali nije neutaena elja i enja. U srednjem vijeku trubaduri
uzimaju upravo nezadovoljenost kao glavni motiv. Tako nastaje erotski misaoni
oblik84 koji moe primiti etiki sadraj u velikoj mjeri bez da napusti vezu s
ljubavi prema eni. ulna ljubav proizlazi iz slube eni, bez nekih tenji da se i
ispuni. Ljubav je polje na kojem se moralno i estetsko savrenstvo razmahuju, a
plemenit ljubavnik po ljubavi postaje ist i krepostan. No, na se Rumanac trojski
na ljubavnim epizodama slabo zadrava i one nisu u primarnom fokusu
pripovjedaa.
Ljubav izmeu Ektora i Andrope (Andromahe) opisana je terminima kavalirtine.
Ektor ne slua savjet svoje supruge i odlazi u bitku zato to mu je vojna uloga
najvanija:
I ide Andropa k Prijamuu kralju i ree: Ako da iti u rvanju Ektoru, ne pride iv.
(...) Otpravljaju se Ektoru gospoje prostirahu krzna svoja pred jega faria. A ena
5

jego obljee se v rno ruho. I ree Ektor njoj: Kaj si vzela koludrie ruho? A ona
ree: Ako ide u rvanju, ne' me va inom najti i vidjeti. I prostirae krzno
biserno Ektoru pred faria kako ne bi al u rvanju. A Ektor se obrnuv pr krznje i
ide na rvanju (...) I vidje ga Acjeli i blie pripad i probode Ektora kralja... (271)
Acjeli zbog ljubavi umire jer se odrie viteke uloge:
I potom posla Prijamu k Acjeliu glagolje: Acjeli, gospodine, idi od Troje i ne ini
me vee rvati (...) I dam ti her moju Prolikenu gospu. I pojde Acjeli v Troju. I
slia to Pari (...) I vljez Acjeli i pokleknu pred oltarom v crkvje i vzdvig rucje k
bogu i ree: Boe, klne se tebe Acjeli kako vee ne rju (...) I udri ga Pari strjelu
jadovitu v petu i ne prispjee vitezi i dua mu spade. (272)
Pari i Jelena doivljavaju zbog svoje izdaje zajedniki tragian kraj, s tim da
Jelena potpuno odbacuje Paria kao slabog i nedostojnog mukarca zbog njegove
nesposobnosti na ratnom polju:
Pariu Aleksandre, kako ti smje pojti proti mojemu prvomu gospodinu Menealuu
caru? Vidje ti, pravljah i da je on dobar vitez, a ti si bolji v Troji tanca igrati s
gospami. Da kada su me na te nanesli grjesi, voljela bih, da bi na tebje potenje
ostalo, da vidjeh kako te dolu svre Menelau. I sram me bje glede tvojih ltjeh
lasi u trojskom prahu i o tle; nigdar ne bjee pojti na rvanju. (269)
I skoi gori Jelena i ree: Care, primi me opet k sebje, za ja ne bjeh v tom kriva,
vee ti bje kriv ki me ostavi poli Paria Aleksandra, i on me nevjeru vshiti: I ree
Menelau car: Gospoje, prjeje si poznala Teeua cara, a sada Paria Aleksandra
(...) I ree u ispeljati na grki stan i glavu njima objema usjei. (274)
S druge strane, javljaju se i pojedini vie antiki nego srednjovjekovni prizori. U
njima je ljubavna enja itekako utaena, a ak se javlja i erotika u naznakama:
Pred me pridete nage svljeke se. A one pridoe v kouljah i ree gospa Juno...
(263)
I najde June gospu na rjecje Kaantuevje i imje ljubav nju, i ree June gospa:
Parie Aleksandre, danas me ljubi, a potom me ostavi. I ree Pari Aleksandar:
Gospoje June, neu te pustiti ni ostaviti, a kada te ostavlju, tada potaci rjeka
Kaantu vaspet. A ona mu poda korunu svoju. (263)
I pridje k njej bog Pebu i ree: Kandra gospoje, poj uini moje hotjenje i uinju
te vidjeti kaj hoe naprjed biti, ie ti pokau vsu tajnu trojsku; da ti se tjem ne
pohvali priadi v Troju, kako si imjela ljubav s Pebuem bogom. Ako li se
pohvali, toga ti otneti ne mogu i neu da uinju ti, da ti ne budu vjerovali. I ona
uini hotjenje jego. I priadi v Troju zae se tadaj hvaliti kako uini ljubav s
Pebuem bogom. (264)
Moemo stoga primijetiti kako su sudionici ovakvih prizora, koji ne odgovaraju
nekakvim tipinim prizorima izmeu viteza i njegove gospe, uglavnom bogovi.
Rat i bitka na kraju prie ipak imaju bitniju ulogu i posveuje im se vie
pozornosti.
6

9.3. Grka mitologija

Grka je mitologija takoer u potpunosti kristijanizirana. Boice se nazivaju
gospama, proroicama, Pale (Atena) postaje morska vila, a Pebu (Apolon) i
Neptunu (Posejdon) zemaljni djavli. Zanimljivo, prevoditelj izgleda nema
problema s time da bogove naziva bogovima, jer Jupiter (Zeus) i Pebu kasnije u
romanu dobivaju upravo takvu titulu, dok boice ak i onda kad iskazuju svoju
mo nikad tako ne naziva. One uvijek ostaju gospe ili, u najboljem sluaju,
morske vile ili proroice:
I vi ki ju dan hotjehu ubiti, tu no javi se Amenonu caru u snje Pale gospa... (266)
I bjee blizu Venu gospa i vidje ga v kalu i pokri ga maglu i izbavi ga ot smrti.
(269)
7

I slia to Pale, morska vila, i rasrdi se mono i pusti vlne po mori, da ne ustajahu
za njekoliko dni. (265)
Bogovima je, s druge strane, doputeno raditi uda, iako ih se zbog toga moe,
kao u Pebuevom sluaju, nazvati i djavlima:
I sliae to dva djavla zemaljna, Pebu i Neptumu i scjelista se njim. I bjee
Pebu guslnik i gudjee i gredjee samo kamenije i zidjae se kadje hotjee on. I
bjee Neptumu morski djaval i zapovjedae moru, i gredjee tlak z mora i
zidahota kudje hotjehota. (262)
I rasrdi se Pebu bog i pusti v grku vojsku velik nedug i vsaki dan umirahu mnozi
vitezi. (269)
Moemo primijetiti kako ipak bogovi i boice zadravaju neka svoja primarna
svojstva: Juno, Venu i Pale redom su oblastne nad bogatstvom, ljubavlju i
vitetvom (tj. umijeem ratovanja), dok se Pebuu priznaje mo nad glazbom, a
Neptunuu nad morem. Jupiter ostaje moan i priznaje mu se prvenstvo meu
takvim bogovima.
9.4. Snovi i vizije
Proroanstva i vizije ine bitan dio radnje Rumanca trojskog. Najee se javljaju
u snovima likova. Mogu biti rezultat uroenog dara, kao kod Kaandre, Jakupe ili
Andrope ili ih mogu slati bogovi i boice, kao u Amenovu sluaju:
I bje tegotna i vu snje rodi glavnju i vzide na nebo i pusti se opet k moru i ot nje
padoe iskre na Troju i pogorje do fundomenta. (261)
I vi ki ju dan hotjehu ubiti, tu no javi se Amenonu caru u snje Pale gospa... (266)
I bjee moni bog Jupiter v Troji, i pride vu snje Agamenonu caru... (268)
I v tu no vidje sanju Ektorova gospa Andropa da izide s Troje medvjed, a iz grke
vojske prasac i presjee prasac medvjeda. (270)
Kaandra je ovdje iznimka, jer ne treba usnuti kako bi mogla proricati, no njenim
proroanstvima nitko ne vjeruje.
I na kraju, to zakljuiti? S. P. Novak smatra kako je roman za onodobne itatelje
predstavljao trivijalan nadomjestak za stvarnost, njezin idealizirani koncentrat, a
ljudi koji su te romane itali, inili su to stoga da bi se zabavili.

10. Aleksandrida
ivot Aleksandra Velikoga, sina Filipa II Makednoskog i carice Olimpije, koji je
kraljem postao 336. g. pr. Kr., bio je jedna od najobraivanijih i najitanijih tema
starije europske knjievnosti. Djelo potjee iz Grke, a nastalo je jo u helensko
doba. Vrlo rano je prevedeno na latinski i orijentalne jezike. Doivljava velik broj
preradbi te se moglo pronai u razliitim verzijama. Roman je bio rairen meu
8

junim Slavenima, Grcima, Rumunjima, a u petnaestom stoljeu prelazi u rusku

knjievnost. Hercigonja ga naziva najljepom svjetovnom fabularnom prozom na
slavenskom jugu85. U etrnaestom stoljeu aktualni su sukobi istoka i zapada te
pridonose popularnosti romana, kao i njegova zanimljiva fabula i opisi
fantastinog istoka. itatelj lik Aleksandra doivljava kao suvremenika, njegovi
postupci su aktualizirani, a roman se itao u realistikom kljuu, bez obzira na
fantastine elemente kojima ionako nitko nije dokazivao neistinitost.
Na akavsko ikavski tekst potjee iz prve polovine esnaestog stoljea, a nalazi
se u Rudnikom rukopisu. U Derekajevu rukopisu iz 1621. pronalazimo kajkavske
jezine crte, no i taj je tekst prepisan sa akavskog predloka. Po jednom
zadarskom inventaru iz 1389. godine znamo da je tekst na naim prostorima
postojao i ranije. Pisac se sluio novogrkom obradom, a posredno latinskim
predlocima. Tako je on nezavisan od svih drugih romana o Aleksandru86.
Smatra se kako je predloak bio jedan roman iz tristote godine nove ere koji je
napisao Kalisten, navodni Aleksandrov prijatelj. Ve u etvrtom stoljeu prevodi
se na latinski. Autorom prijevoda smatra se Julije Valerije. Antika graa
prilagoena je srednjovjekovnom ukusu i fantaziji. Zapadnoeuropska knjievnost
poznaje i stihovanu verziju romana. Najpoznatija je francuska verzija iz
dvanaestog stoljea. Pisana je rimskim dvanaestercem sa cezurom nakon estog
sloga i naglaskom na estom i dvanaestom slogu, parne ili ukrtene rime. Stih se
po romanu naziva aleksandrincem, a njime su spjevane junake pjesme iz
dvanaestog stoljea. Srodan je naem dvostruko rimovanom dvanaestercu. U
njemu se mijeaju dinastijska povijest i udvorna erotika. Oprimjeruje grupu
romanci nazvanih antikim romancama, pod koje uostalom spada i roman o Troji.
Kod nas Aleksandrida dospijeva iskljuivo u svom proznom obliku.
Radi se o dakle romansiranoj biografiji Aleksandra Velikoga koja je u srednjem
vijeku bila vrlo popularna. Tematizira se ondje njegovo roenje, ivot ispunjen
bitkama i fantastinim dogaajima te smrt. Fabula je stepenasto graena. Sastoji
se od niza epizoda. Svaka pojedina epizoda predstavlja jednu avanturu. Kroz itav
roman pronalazimo mijeanje realnih i fantastinih motiva. Napetost, fabularna
aktivnost te razgraeni unutranji ritam i dramaturgija obiljeavaju tu popularnu
srednjovjekovnu pripovijest. Narativna tehnika nije jedinstvena. Velik dio romana
sastoji se od epistolarnih dijelova, a pronalazimo i moralistike refleksije, snove i
proroanstva. Pripovjeda se ne ukljuuje izravnije u tekst i nije bitnije
zainteresiran za njega. On je tu kako bi ispripovijedao ivot cara. Digresije i
komentari izostaju, a graa se trudi prilagoditi kranstvu, iako sam spis nema
kransku utemeljenost.

Roman je, kako smo ve napomenuli, djelomice epistolaran, sa strukturom koja

podsjea na avanturistiki roman, no koja takoer granii s povijesnom kronikom,
putopisom, memoarom i fantastinom prozom. Srednjovjekovni itatelj zasigurno
je zanimljivima doivljavao opise raznih fantastinih krajeva te opise bogatih
9

istonih zemalja. U njemu moemo naii na anegdote, fantastine epizode,

moralizatorske refleksije te povijesne injenice koje svemu tome daju nekakav
okvir. Istina i moralne vrijednosti takoer imaju istaknuto mjesto u romanu. Svijet,
koji nam se u njemu predstavlja, stiliziran je i funkcionira po imanentnim
pravilima. uda su u njemu posve mogua, a fantastika predstavlja uobiajenu
konvenciju. Motivi, koji su poblie obraivani u romanu, daleki su Istok,
fantastina zbivanja na putovanju, tj. bojnom pohodu, viteka hrabrost i
lukavstvo, okrutnost i milosre prema pobjeenima, potivanje protivnika prema
vitekom kodu, rtva i izdaja.
Aleksandrida kod nas predstavlja najbolji primjer srednjovjekovnog vitekog
romana. Glavni likovi su vitezovi koji pokazuju hrabrost, ast i druge vrline kako bi
bili dostojni svojih dama. esto se opisuju fantastine pustolovine u skladu s
koncepcijom srednjovjekovne ljubavi. Karakterizacija likova je tipizirana, ljubav se
opisuje po ustaljenim konvencijama, a kompozicija se sastoji od jednostavnog
nizanja ulananih epizoda. Verzije variraju ovisno o prijevodima.
Pria zapoinje opisivanjem neobinih okolnosti vezanih uz Aleksandrovo roenje.
On je plod afere izmeu arobnjaka Nektenaba, nekadanjeg egipatskog cara, i
carice Olimpijade, ene kralja Filipa. Nektenab kasnije postaje, uz Aritotila
(Aristotela) jedan od uitelja mladog kraljevia. Opisuje se epizoda s kroenjem
konja Bukefala, te pobjeda nad Kumanima i pelagonijskim carem. Filip nakon bitke
s Anarsahozom umire i Aleksandar postaje carem. Zapoinju sukobi s Darijem,
zasad iskljuivo pismeni, jer mu se Aleksandar ne eli pokoriti. Ti sukobi
predstavljaju tematsku okosnicu znatnog djela fabule romana. Nakon toga, slijede
pohodi na zapadne zemlje. Aleksandar osvaja Atenu uz pomo filozofa Diogina.
Po ulasku u Rim klanjaju mu se svi zapadni vladari. Potom slijede opisi brojnih
Aleksandrovih putovanja. Na putu do Okiana, legendarne rijeke to tee oko
Zemlje, susree krilate ene, dvoglave zmije i ovjekolike zvijeri. Dolazi ak i do
Troje, pa proitavi to je Homer o njoj zapisao govori kako bi mu bolje bilo biti
konjuar u Homerovim zapisima nego car svijeta u Aristotelovim i Menandarovim.
Nakon etrnaest godina vojevanja vraa se u Makedoniju i kree u osvajanje
istonih zemalja. U Jeruzalemu mu prorok Jeremija prorie osvajanje svijeta i vlast
nad svim zemljama od istoka do zapada. Potom osvaja Egipat, zemlju svog
pravog oca, te tako ispunjava njegovo proroanstvo s poetka romana. Naime,
Nektenab po odlasku iz opkoljenog Egipta ostavlja svom narodu obeanje o
povratku: ...star otidoh od vas u inu zemlju. Do lit trideset paki dojdu k vam
mlad (279). Zatim se sukobljuje s Darijevom vojskom na rijeci Eufrat. Iz bitke
izlazi kao pobjednik. Darije uspijeva pobjei, ali izdaju ga njegovi sluge Kandarkus
i Arizvan. U ovoj situaciji Aleksandar postupa idealno viteki Darija sahranjuje sa
svim poastima i eni se njegovom kerkom Roksanom, a narod ga prizna kao
svog vladara. Kraljoubojice osuuje na smrt. Odbacuje poganske bogove na raun
Sabaota. Nakon toga, osvaja Krezovo carstvo i polazi na desnu stranu istoka. Tu
se opet susree s raznim fantastinim biima i krajolicima, meu kojima su
naputena zemlja cara Iraklija i Semiramide, psoglavci, ljudi sa est nogu i est
ruku, golemi morski rakovi, otoci mudrih i otoci blaenih koje nastanjuju potomci
Sita, treeg Adamova sina. Vladar otoka Jevant pokazuje mu zemaljski raj i kraj
svijeta uz rijeku Okijan. Po povratku Aleksandar pobjeuje indijskog cara Pora,
10

nekadanjeg Darijeva saveznika. Amazonke i sjeverne narode zatvara iza

Kaspijskih vrata. Zatim se opisuju njegove dogodovtine u zemlji carice Kleopile.
Tamo posjeuje podzemnu spilju koju nastanjuju mrtvi koji su u ivotu htjeli samo
mo i slavu, te se tamo ponovo susree s Porom i Darijem. Vraa se u Perziju,
dijeli zemlje vojskovoama i razmilja o prolaznosti ivota pod utjecajem
Jeremijina proroanstva da e umrijeti nakon to pokori svijet. Njegovu smrt
izaziva Vrionu koji ga otruje jer mu Aleksandar nije predao vlast nad
Makedonijom. Osveuje ga konj Bukefal, odgrizavi izdajnikom sluzi glavu.
Roksana se takoer ubije maem pokojnog supruga. Motiv ene, koja se ubije
muevim maem, moemo inae esto pronai u europskim mitovima. Na kraju,
na Aleksandrovom spomeniku, Ptolemej i Filon upisuju: Aleksandar car carem
(369).

11

10.1. Aleksandar kao vitez

Da bismo u potpunosti shvatili kulturno historijsko znaenje vitekog ideala,
morali bismo ga slijediti sve do Shakespearova i Molliereova doba, pa ak i do
modernog vremena87, tvrdi Huizinga u svojoj Jeseni srednjega vijeka. Sve je
zapoelo kriarskim vojnim pohodom kao politikom tenjom neraskidivo
povezanoj s vitekim idealom. Ona je snano utjecala na stav prema Orijentu,
tragovi ega se mogu raspoznati i u ovome romanu. U stvarnosti, vitezovi se nisu
borili samo za ast i slavu, nego i za dobit. Mo vitetva lei u preuveliavanju,
zato je ono i ostalo ivotni ideal stoljea. U njemu su ipak sadrane vrijednosti
vane za razvoj drutva, a drutvo u kojem se ono razvilo bilo je u stanju zanositi
se velikim religijskim zanosom i iluzijama.
Vitezovi su inae u knjievnosti, kako smo ranije spomenuli, gotovo kristolike
figure koje u nekim legendama ak mogu lijeiti ljude; Lancelot primjerice u Smrti
Artura vlastitim rukama lijei sir Urrea. Aleksandar u europskom kulturnom
nasljeu spada pod tzv. devet uglednika koji personificiraju ideale vitetva
utemeljenih u srednjem vijeku, a prvi ih je predstavio Jacques de Longuillon oko
1312-e godine. Objedinjuju moralnu vrlinu, vojne nauke, hrabrost i vjetine
vojskovoe. Svi su veliki junaci koji su donijeli slavu i ast svom narodu i bili
poznati po svojoj vjetini s orujem. Dolaze u grupama po tri (inae svetom broju
za krane). To su: tri pogana Hektor, Aleksandar i Cezar, tri idova Joua,
David i Juda Makabejac i tri krana Artur, Karlo Veliki i Godfrey od Buillona.
Hektor je veliki junak opjevan u Homerovom epu Ilijadi. Osim to je bio hrabar,
takoer je bio i dobar sin, otac i mu. Homer ga opisuje kao u biti miroljubivog
ovjeka. Njegov snaan osjeaj dunosti i lojalnosti ono je to ga na kraju u stvari
kota glave. Aleksandar, osim to je pokorio svijet, takoer je bio (u raznim
pripovijestima) veliki putnik koji se suoavao sa najrazliitijim fantastinim biima
i situacijama. Cezar je takoer zapamen kao svjetski osvaja. O idovskoj trijadi
ispriano je najmanje pria: David je bio idealiziran kao kralj, Joua kao
vojskovoa, a Juda Makabejac kao borac za crkvu. Kralj David poznat je i u naoj
renesansnoj knjievnosti, u kojoj ga je obradio Marko Maruli u spjevu Davidijada.
Joua je postao voa idova nakon Mojsijeve smrti, a Juda Makabejac poznat je
kao utemeljitelj blagdana Hanuke, kada je iz idovskog hrama uklonio antike
kipove i ponovno afirmirao vjeru u jednoga Boga. Oni su slavljeni u kontekstu
Staroga zavjeta, a ne kao idovski junaci. Artur i Karlo Veliki poznati su junaci
romanci, s tim da je Artur puno popularniji i poznatiji kao takav, bez obzira na to
to je Karlo Veliki moda njihov prvi protagonist. Zanimljivo, oni su poznatiji po
tome to su imali druine vitezova nego po nekoj vlastitoj vitekoj poduzetnosti.
Njihova se vlastita veliina i vjetina podrazumijevala sama po sebi i nisu je
morali dokazivati, poto su kao kraljevi automatski bili najsavreniji i sluili kao
uzor. Godfrey je pak bio jedan od kriara i prvi vladar Jeruzalemskog kraljevstva.
Iako kao povijesna linost i nije bio pretjerano znamenit, romance su njegov lik
12

lansirale u legendu zajedno s ostalim junacima koji su ovdje spomenuti. Spoj ovih
velikana dao je vitezovima najplemenitije mogue podrijetlo. Ramon Lull ide jo
dalje i podrijetlo vitezova smjeta u daleku prolost. Prema legendi, jo od pada
vrline i Istonog grijeha tek je jedan od tisuu ljudi vrijedan da postane vitez88.
Aleksandar je ovjek providnosti, idealan vitez, lukav, hrabar, milostiv ali okrutan
prema nevjernicima, iznimne tjelesne ljepote, najuspjeniji vojskovoa svih
vremena, izuzetno inteligentan i obrazovan. U romanu mu je pripisan udesan
izgled jedno oko mu je plavo kao u zmaja, drugo crno kao u grifona. Zmaj je u
europskoj mitologiji inae simbol neovisnosti, vodstva i snage, a nekad i mudrosti,
dok je grifon kraljevski simbol, simbol snage, osvete i spasenja, to nam moe
dodatno osvijetliti Aleksandrov karakter. Jae na konju Bukefalu, koji je pak opisan
kao mjeavina slona i deve. Nosi dvije koulje jednu protiv rana, a drugu protiv
vruine i zime. Kaciga na njegovoj glavi nekada je pripadala samom kralju Arturu.
On je pustolov i avanturist koji svladava sve prepreke na svom osvajakom
pohodu. Pustolovina i jest jedna od bitnih komponenata viteke egzistencije. Kroz
roman Aleksandar konstantno potvruje i dokazuje svoju posebnost i izabranost.
Njegova pustolovna strast, radoznalost, nemir, tenja za nepoznatim i
nedoivljenim pokreu narativ. Suzdran je i udvoran jedino u odnosu prema
enama, kao pravi vitez. Opisan je hiperbolino, visokim stilom fabuliranja. On se
mijenja kroz situacije, moemo ak rei da se razvija kao lik. Doivljava
unutranje promjene na Makaronskim otocima i u podzemlju gdje posjeuje
pokojne careve. U zadnjim djelovima romana on dolazi do spoznaje o prolaznosti
te promilja o smrti. Opisuje ga se kao tipinog junaka romanse89.
Da zakljuimo: lik viteza utjelovljuje muko savrenstvo i srodan je grkoj
kalokagatiji. Njegova visoko napeta tenja za lijepim ivotom, snano
produhovljenje niza stoljea90 iza sebe je u stvarnosti sakrivala pohlepu i
nasilje. Viteki ideal sadravao je u sebi i asketske elemente. Isprva je udruivan
s monakim idealom pa i sami su kriari bili sveeniki viteki red. S vremenom,
kako se sve vie razilazi sa stvarnou, vitetvo se povlai u svijet mate. Tako
dobivamo lik putujueg viteza siromanog i slobodnog od svega zemaljskog.
Vitetvo je takoer bilo povezano s milosrem, pravdom i vjernou; to sve
predstavlja religijske ideale. Ljubav prema eni i muka borbenost k tome su
vitetvo inili lijepim oblikom ivota.
To moemo uoiti i u Aleksandridi. Aleksadar se u svakom smislu poklapa sa
predodbama viteza u knjievnosti, a najvie se to ogleda u nainu kojim se
odnosi prema svojim neprijateljima.

13

10.2. Aleksandrovi neprijatelji

Velik dio pripovijesti zaprema odnos izmeu Darija i Aleksandra. Njihova se
komunikacija odvija brojnim pismima. Licem u lice susreu se tek nekoliko puta, a
u jednoj od tih rijetkih prilika Darije vie uope nije iv. Prvi kontakt ostvaruju
pismom u kojem ga Darije lano pokroviteljski poziva na pokornost i plaanje
danka. Aleksandar odgovara kako nije tako Macedonija bezglavna, kako se tebi
mni, i time zapoinje dugogodinje neprijateljstvo. Kako se razvija sukob preko
pisama, tako eskaliraju i titule koje Aleksandar sam sebi pridaje. U prvom pismu
on je vitez, pa zatim car nad carevima. Zauzvrat, Darije ga srozava nazivajui ga
prvo svojim djetetom pa kasnije lopovom. Nakon poraza koji doivljava u bitci kod
Eufrata, upada u svojevrsnu letargiju lamentira nad svojom nekadanjom
veliinom, promiljajui prolaznosti i beznaajnost svega zemaljskog, i to ne po
zadnji put u romanu.
alje uhodu Amiviza da smakne Aleksandra, no na kraju postie samo to da se
sluga prikloni mladom makedonskom caru kojem sad duguje svoj ivot, to ga
tjera u jo vei oaj. Pri prvom susretu Aleksandra i Darija, Aleksandar se
pojavljuje preruen i uspijeva pobjei neozlijeen, tako dokazujui svoju lukavost i
snalaljivost. Nakon opetovanog poraza, bez obzira na pomo koju mu alje
saveznik Por, Darije umire izdan od strane svojih vlastitih slugu. Tu najvie dolazi
do izraaja Aleksandrovo vitetvo. Iako neprijatelji, Aleksandar se asno odnosi
prema Dariju, sahranivi ga sa svim poastima i smaknuvi njegove ubojice, te
ak uz Darijev blagoslov uzima njegovu ker Roksandu za enu.
Susree se Aleksandar i s drugim carem, Porom, Darijevim suradnikom. S njim
ulazi u dvoboj. Dvoboj vladara inae je nikad u stvarnosti realiziran oblik viteke
politike. No, u samom ratu viteki ideal i vitetvo esto se suprostavljaju
strategiji, pa i sam Aleksandar varkom dobiva dvoboj, koji inae zapoinje u
pravoj vitekoj maniri:

14

Sritoe se i kopji udrie se i kopja slomie, rogate kije trgoe i njimi po deset krat
udrie se. I mee trgoe i pristupiv Aleksandar k Poru ree: Takova li mi je vjera
tvoja, Pore? Vojska tvoja pomoi ti grede! Por k njim ozriv se, hotie vratiti ih.
Aleksandar njega prevari...K Poru brzo skoiv, meem ga (...) probode...Por s
konja upade se, zlo duu svoju ispusti. (289)
Kao i Darije, i Por dobiva ukop sa svim moguim poastima i maksimalno
potovanje od Aleksandra koji se tako dokazuje pravim asnim vitezom koji
prema pobijeenom protivniku pokazuje potovanje koje je isti i zasluio.

10.3. enski likovi u Aleksandridi

U romanu o Aleksandru moemo pronai nekoliko enskih likova koji se svojom
seksualnou koriste kao sredstvom manipulacije. To su Kleopila i Olimpijada.
Preko lika Olimpijade tematizira se pitanje nasljedstva mukom linijom.
Olimpijada, naime, preljubom ostaje carica Makedonije koju ostavlja svome
nezakonitom sinu u naslijee. Nakon to joj mu zaprijeti da e je otjerati s dvora,
uputa se u ljubavnu vezu s arobnjakom i nekadanjim vladarom Egipta
Nektenabom. Njihov je susret jedan od
Nektenab velikoj liposti lica njeje poudi se i oima no nju pogledave, i glavu
prikloniv stae...On vidiv dobrotu lica nje, ustriljen bi u srce ljubvom vlhvenom i
macedonijskoj carici ree: Viju, da bozi hote biti s tobom...Da ako ih pusti k sebi,
mati velikomu caru nazove se. I to uvi Olimpijada zradova se vele...i ree mu
blizu polae komoru malu uiniti, kako da kazuje njej dohojenje boga Amona. I tu
premami Nektenab caricu... i sam pride k njej v obrazi boga Amona...I tako va
obraz Amonov ulize k njej (...) i bi nju i paki izlize. (280)
Olimpijadin se odnos s muem ne popravlja bitno nakon to rodi Aleksandra jer
Filip ubrzo uzima drugu enu otjeravi je s dvora. Njezin je sin, meutim, oito
odaniji njoj nego svome zakonitom ocu jer burno reagira nakon to mu majku
nazovu bludnicom. Pod burnom reakcijom podrazumijeva se ubijanje etvorice
ljudi na licu mjesta i uzrokovanje masovnog bijega iz palae, te prekidanje
svadbenog slavlja i vraanje majke na njezino mjesto na dvoru.
15

Nije Olimpijada samo Nektenaba svojom ljepotom uspjela oarati, ve i Filipova

prijatelja, cara Anarsahoza:
Anarsahoz ustriljen bi lipostju ene Filipove v srce i otaj ljubav k njej nosae u srci
svome, a ona ne znae...Vidiv nju van iz grada, Anasarhoz uma ju i otide. (286)
I iz te je situacije spaava njezin sin, poto je njezin mu smrtno ranjen u
pokuaju da je vrati. Do kraja pripovijesti njih dvoje zadrat e dobar odnos, a
Aleksandar e joj uvijek iskazivati najvee potovanje, dok e kao svog oca ee
imenovati boga Amona nego Filipa. Kasnije e ona stajati rame uz rame s
njegovom enom Roksandom. Iz svega ovoga mogue je iitati, usprkos svoj
povrnosti i marginalizaciji kojoj Olimpijadu izlae srednjovjekovni pripovjeda,
priu o nadasve fascinantnoj eni koja se spletkama uspijeva odrati na najviem
moguem poloaju koji ena toga doba moe imati.
injenica da njezini postupci nisu najstroe kanjeni iskazuje i udnu popustljivost
tih srednjovjekovnih romana prema preljubnicama. Najutjecajnije su ene u
europskoj knjievnoj srednjovjekovnoj kulturi bile naime upravo kraljice
preljubnice, kao Izolda i Guinevere. Aleksandar e kasnije umrijeti ne ostavivi
nasljednika, a oba njegova oca takoer umiru. Olimpijada i carica Kleopila jedine
su koje u romanu opstaju. Kleopilu i njezine sinove Aleksandar ostavlja da u miru
vladaju svojom zemljom nakon posjeta njenoj spavaoj sobi. Ona ga poziva kao
sebi jednakoga i ne ali za njim nakon to ode, a u emu moemo iitati
zaostatke antike u srednjovjekovnom romanu. Pristupa mu odjevena u carsku
odoru i uz carsku pratnju:
(...) tudje obue odiu carsku i postavi krunu carsku od razlikih kameni
mnogocinih, i izide s vlasteli i s vladikami u svitah carskih i v kruni sristi ih. (286)
Pokazuje se tako u svoj svojoj raskoi, kao suverena vladarica svoje zemlje.
Pokazuje mu zatim bogatstvo svoga dvora, ukljuujui tu i svoju spavau sobu.
Njihov je odnos u naoj verziji romana opisan kao odnos majke i sina, dok druge
europske verzije daju naslutiti da se tu radi o drukijem odnosu. Na kraju se
Kleopila i Aleksandar meusobno bogato darivaju te svatko odlazi svojim putem.
Najmanje saznajemo o Aleksandrovoj eni Roksandi. Ona ostaje praktiki nijema
tijekom itavog romana osim to muevoj majci progovara iskazima potovanja.
Tek na samom kraju postaje vie prisutna i to, kad u smrt zajedno sa svojim
muem.odlazi uz kratko i tuno:
O Aleksandre, od tebe iva razdiliti se ne mogu (386)
Osim toga saznajemo i da je dobra roda i ljepa od svih ena ne samo lipotom
ivota i obraza, da i duevnim dili lipa bie" (324). Dakle, savrena kao i njen
mu.
U rijetkim prilikama kad su Aleksandar i Roksanda u stvari zajedno da se naslutiti
kako je Aleksandar bio dobar i udvoran mu te kako je meu carskim parom
vladala ljubav:

16

Aleksandar s prestolja usta i Roksandu za ruku vazam i sreno poljubiv i lipo

celovav, na prestolji sa sobom posadi i vinac z glave svoje znam i na glavu njeje
postavi, i prsten z ruke njeje vzam, na svoju ruku postavi....Vij, gospodine caru
Dariju, da uveri se sa mnom srce, Roksanda sa mnom ivot ima carstvovati."
(323)
O Darijeva ki, i do danas vsega svita carice, danas ljubav naa i vera prava , ku
meju sobom imismo, rastrgnuti se ima. (323).
Inae, te dvije reenice jedine su koje e Aleksandar izgovoriti u romanu svojoj
eni.
Jo nam se jedan zanimljiv enski lik tu javlja: to je amazonska vladarica
Talistrida. Kao i s drugim carevima, Aleksandar i s njom komunicira pismima.
Nakon to se dogovore o meusobnom nenapadanju, jer Aleksandar pobjedu nad
enama ne doivljava asnom, a u sluaju poraza, znatno bi se osramotio, ona
mu alje trideset tisua svojih ratnica u pomo pri pohodima. Talistrida u pismima
opisuje egzotian nain ivota Amazonki, koje ive odvojeno od svojih mueva s
kojima se susreu jednom godinje na mjesec dana. U njezinoj je prii egzotika
pomijeana s erotikom, to se esto dogaa kad se opisuju drugi svjetovi o kojima
e kasnije vie biti rijei. Amazonska se carica na kraju ipak pokorava Aleksandru,
priznajui mu nadmo i prevlast.
Bez obzira na sve ovo, roman o Aleksandru Velikom se dri tradicionalnih
vrijednosti vitetva i kranstva u ijim svjetonazorima ene ipak igraju
marginalne uloge.
10.4. Drugi svjetovi u Aleksandridi
Od patrilinearnosti Aleksandrida se najvie udaljava u opisivanjima posjeta
egzotinim zemljama. Meutim, u takvim je mjestima ljudski identitet poniten u
matrijarhalnom sistemu, pa su ljudi uglavnom opisani kao zvijeri.
Aleksandar prelazi granice poznatog svijeta te dospijeva na prostore udesnog,
fantastinog i bajkovitog. Kako napreduje na istok, u priu ulazi sve vie
fantastinih motiva divlje ene, ljudoderi, udesni divovski mravi, psoglavci,
ljudi sa est ruku i nogu itd. Unutar srednjovjekovnih pripovijesti i inae se esto
interpoliraju drugi svjetovi iji stanovnici mogu nalikovati stanovnicima sredinjeg
drutva i biti sofisticirani, bogati i elegantni, ali su njihovi svjetovi drukiji. Motivi i
obiaji tih stanovnika su udni. Recimo, Pitici, iako nastanjuju plodnu zemlju,
uope ne govore ljudskim jezikom, a oni sami mogu biti i monstruozni, kao
Psoglavi, ljudi sa pseom glavom koji napola laju, a napola govore. Drugi su
svjetovi puni udesa, zaaranih objekata, naprednijih tehnologija i dr. U njima se
sve elje mogu ostvariti, i tu pronalazimo poveznicu erotike i egzotike. Oni su
svjetovi snova gdje frustracije (materijalne ili moralne) publike nalaze oduka,
kao i njihove utopijske elje.
Drugi svjetovi takoer iskazuju ono to sredinji nije i na taj nain potvruju
njegov identitet. To ine kroz fizike razlike mogu biti krcati patuljcima,

17

divovima i drugim udovitima koja su suprotnost uobiajnosti likova sredinjeg

svijeta; mogu se boriti primitivnim orujem,
73
dok se sredinji likovi bore se onim orujima koja trae vjetinu i tako dalje91. to
se tie ena, one su esto vladarice u takvim drutvima. U prijanjem poglavlju,
govorili smo o Amazonkama i Talistridi. Na poetku, u putovanjima na istok do
rijeke Okian, Aleksandar se meutim susree se i s divljim krilatim enama koje
odjednom ubijaju pedesetoricu Aleksandrovih ljudi. Nakon to porazi Darija,
susree i divlje ene koje duge bihu, tri seanje vsaka, vse kosmate kako svinja
(325), ukratko vie zvijeri nego ene.
Nadalje, ti drugi svjetovi mogu predstavljati distopiju ili utopiju. Utopiju recimo
predstavlja kraljevstvo bogatog Krisa. Njegovo kraljevstvo, kao i Darijevo ili
Porovo, basnoslovno su bogate zemlje. Meutim, sve iza njih je vie ili manje
potpuna distopija u kojoj ive iskljuivo divlji narodi i udovita. No, pravu utopiju
predstavljaju Makaronski otoci, ime ije potjee vjerojatno od grke rijei
makarios, a oznaavaju otoke blaenih na koje prema grkoj legendi odlaze
pravednici nakon smrti, te otoci mudrih. Na otocima mudrih svi su goli, lijepi i,
naravno, mudri, a hrane se voem koje raste na otoku. Pripadnici su naroda
zemlje koja se nalazila tamo gdje se u Aleksandrovo doba nalazi Makedonija, a
pod vodstvom svojih vladara Iraklija i Semiramide otili su u potragu za boljim
ivotom. Nakon njihove smrti napali su ih divlji ljudi, a oni se preselili na otok na
kojemu po cijele dane razgovaraju o knjigama i filozofiraju. Na otocima blaenih
pak prebivaju potomci Sita, Kainova i Abelova brata. Oni ive odvojeno od ena s
kojima, slino kao i Amazonke sa svojim muevima, prebivaju mjesec dana
jednom godinje. ini se da je odvojeni ivot spolova est motiv kad se radi o
egzotinim drutvima. Distopiju, s druge strane, predstavljaju ljudoderi kojima je
obiaj pojesti svakog vojnika kojeg uspiju ubiti, a koji su i otjerali ljude s otoka
mudrih.
Neki se svjetovi detaljnije predstavljaju i s njihovim stanovnicima Aleksandar
ostvaruje kontakt, dok su drugi tek opisani u kratkim crtama. Na primjer, zemlja
ptica s ljudskim licem, velike ribe i njenih morskih vila, kentaura koji umiru van
svoje zemlje itd. Zadnji udan narod kojeg susree jesu jednonogi ljudi, kojima
otima njihovo bogatstvo i pojede ih radi njihova slatkog mesa.

18