Você está na página 1de 10

Prezentacija knjige Jespera Juula:

Ovo sam ja! Tko si ti?


O bliskosti, potovanju i granicama izmeu odraslih i djece

1.Tko odluuje?

Jasno je da su roditelji ti koji odluuju u ime svoje djece, pogotovo dok su ona jako mala, a
nisam sigurna da nije tako i kasnije, kada su oni ve sasvim dobro sposobni odluivati sami u
svoje ime, iako se nadam da je ta nekadanja praksa naih roditelja danas u izumiranju. No
osim toga to roditelji odlue, jako je bitno i kako to ine, rade li to na diktatorski nain,
demokratski, kruto, fleksibilno, mijenjaju li stalno svoje odluke ili su dosljedni i logini.
Kako bi odluka bila obostrano usuglaena, to jest kako bi odgovarala objema stranama,
potrebno je da roditelji prije donoenja iste dobro promisle o vrijednostima na kojima ele
graditi obitelj.Da roditelji sami sebi daju do znanja to ele, na to e se orijentirati i tako
onda i dosljedno postupati. Nekako su tijekom godina vrijednosti kojima su stremili nai
roditelji promjenile svoje znaenje, pa dok su oni bili sigurni u to to je dobro a to nije za
djecu (iako to moda i nije bilo tono) , danas to vie nije tako. Prvenstveno stoga to se
otada nae znanje o djeci neizmjerno povealo, pa se pokazalo da velika veina toga to su
nekada roditelji smatrali za dobro sada je dokazano da nije.
Dananji roditelji, u veini sluajeva shvaaju da oni odluuju, ali isto tako da te odluke
trebaju pruiti djeci to je vie mogue bolje uvjete za njihov razvoj. To znai da se moraju
odrei tradicionalnih moi i uloga svojih roditelja koji su nekako uvijek najbolje znali to i u
kolikoj koliini njihovom djetetu treba, to ono mora raditi i to postati u ivotu.
Odluivanje je danas proces obostranog uenja i esto nas vodi do sukoba i frustracije. Obje
e se strane esto ljutiti i gubiti u meusobnim previranjima, biti nesretne i frustrirane, ali na
kraju to ipak tako treba i biti. I jedni i drugi u sukobima ue, a u uspjenim obiteljima
odgovorost za sukobe preuzimaju roditelji. Kada se dogodi suprotno, da roditelji krivicu

prebace na djecu, rije je o neodgovornim roditeljima i loem voenju obitelji koja dovodi do
novih, jo gorih, ovaj puta destruktivnih sukoba.

2.Mo

Roditeska mo najjaa je dok je dijete sasvim malo i posve ovisno o njima, kako ono raste i
roditeljska mo sve je manja. Roditelji imaju pravnu, ekonomsku, fiziku i psiholoku mo i to
ak i onda kada ju ne osjeaju. Najvie se prijete mou u biti najslabiji meu njima. Kada se
pretjera s primjenom moi dolazi do njene zloporabe, a takva, bilo psihika ali i fizika
zlouporaba moi slamaju svako ivo bie i naruavaju njegovo dostojanstvo. Nasilje kao
odgojna metoda ne dovodi do potovanja, ve u djece stvara strah. Ono dijete ne ui da
razlikuje dobro i loe, ve da je ispravno pribjei nasilju kada ovjek posjeduje mo.(Juul, J.,
Pelago, 2006.)
Nasilje ne ui nikoga da potuju granice, pa ni djecu da potuju granice roditelja, ono ih
samo ui da se boje njegovih posljedica.
Danas vie neko ikad, ni roditelji ni uitelji ne uivaju potovanje okoline na temelju toga tko
su, kao to je to bilo nekad, ve je za zasluiti potovanje potrebnoraditi na svojim
kvalitetama ka osobe, ovjeka, kako bi ih se potovalo ne temelju toga kakvi su.
Nekada je bilo prisutno potovanje i od strane djece ali i odraslih prema osobi koja ima
autoritet temeljen na moi, no to danas vie nije tako ve sve vie teimo tome da kao osobe
dobijemo potovanje na temelju toga koliko vrijedimo kao osobe.

3. Mo i odgovornost

Bioloko nasljee odreuje mnoge karakteristike djeteta. Od izgleda, spola pa djelomice i


temperamenta, no njegovu linost, shvaanje sebe koje ima, sposobnost koritenja vlastitom
inteligencijom te nain suivota i rada s drugima, ovisiti e prvenstveno o tome kako su se
odrasli u doba djetinjstva i odrastanja prema njemu odnosili.

Postupci roditelja dakako tu imaju vodeu ulogu, no svakako je tu bitna i uloga odgajatelja u
djejem vrtiu kao i bake i djedova i svih drugih ljudi koji dolaze u kontkat s djecom.
Danas se rijetko govori o tome to je fino ili pristojno ponaanje, to spada u rune rijei ili u
histerian razgovor. Umjesto tih izraza kae se da su neki postupci konstruktivni a neki
destruktivni.
Destruktivno usklaivanje tako pogaa na isti nain sve lanove obitelji, neki to primjete
prije, neki kasnije ali svi zbog toga trpe, a stoga trpe i odnosi u obitelji. Konstruktivno
usklaivanje, sasvim suprotno pak djeluje iscjeljujue na svih pa su i svi lanovi obitelji
zadovoljni.
Kada su u zadnjih dvadesetak godina roditelji pokuavali omoguiti djeci vie
demokratinosti u obiteljskom odluivanju, oni su smatrali da e dijete postati suodgovorno
jer je dobilo i vei utjecaj.
Ali to se ne dogaa, jer iako djeca mogu sudjelovati i odluivati o tome to e na primjer biti
za veeru, ona nikako ne mogu biti odgovorna za to kakvo e biti raspoloenje za stolom
tijekom te veere.
Odgovornost za kvalitetu usklaivanja ne moe se prepustiti djeci, niti podijeliti s njima.
Odgovornost je iskljuivo na odraslima .
Roditelji(odgajatelji, uitelji) su tradicionalno uvijek prihvaali odgovornost kada je
raspoloenje u obitelji(uionici) bilo dobro, no kada je bilo loe oni su tu odgovornost
odbacivali, ili jo gore za to okrivljavali djecu. To ne samo da je neodgovorno nego kod djece
ubija osjeaj vlastite vrijednosti i vanosti.
Stoga roditelji(odgajatelji, uitelji) moraju preuzeti odgovornost za ono to se netom
dogodilo i koloiko je god to mogue raditi na tome da sprijee iduu takvu situaciju.

4.to su granice?
Postoji neka opa podjela na ope i osobne granice. Prvih est, sedam godina otkrivamo te
granice svaki dan, nakon toga mirujemo nekoliko godina, a tamo u vrijeme puberteta oko
12.e godine nastupa novo vrijeme otkrivanja nekih novih granica.

Biti svjestan svojih granica i biti u stanju izraziti ih nisu sposobnosti nune samo za
roditeljstvo. To je proces koji traje itav ivot i sastavni je dio usklaivanja s partnerom,
djecom, njihovim partnerima, unucima, naim roditeljima.(isto)

4.1.Ope granice

Pod ope granice podrazumjevamo neke opeprihvaene norme kulture kojoj pripadamo ili
one u kojoj gostujemo. Svatko bi trebao razmiljati o tim opim granicama da vidi moe li ih
prihvatiti ili ne. Pod te ope granice, dakle spadaju naputci o tome kako se to radi u
odreenom drutvu, kulturi, koli
Nekada su naravno, te granice bile strogo odreene i sasvim jasne svima, i roditelji su ih se
pridravali. No danas je sasvim druga situacija, jer svatko ima neke druge stavove, a osim
toga djeca danas samo trebaju upaliti kompjutere ili televizore kako bi spoznala da ljudi
itekako rade to to njima roditelji tvrde da nitko ne radi.
Ono to obino nazivamo okvirima ubraja se u ope granice.(isto)
U principu rije okviri predstavlja zajedniki pojam za obiteljske rutine, obiaje, zadatke i
obaveze. Neki roditelji postavljaju jako krute okvire, ili stoga jer puno rade ili najee jer se
boje, ili ih pak nepostojanje istih ini nesigurnima. Krute okvire postavljaju i obitelji u ime
nekih vjerskih vrijednosti ili stoga jer vjeruju u neke odgojne principe.
Moram dodati da nikada nisam posve razumio to zapravo znai izraz vrsti okviri. Prema
mome iskustvu roditelji koji postavljaju vrste okvire ine to stoga to u protivnom imaju
problema u usmjeravanju djece, i to takvih da u usmjeravanju gotovo nikad ne uspjevajuak ni uz pomo vrstih okvira. (isto)

4.2. Osobne granice


Osobne granice su one granice koje se tiu pojedine osobe. One ovise o temperamentu,
linosti, porijeklu, sustavu vrijednosti koji ima, promjeni svojih raspoloenja.

Neke od njih su:


Ne, nemislim ti sada itati priu, elim proitati novine
Ne vii, boli me glava.
Rado u ii na kavu s tobom, ali ne elim sada nego za pola sata
Haljina ti je krasna, ali danas je hladno i ja ne elim da ju obue!...
Granice, kako vidimo, izraavmo osobnim govorom. Pa tako kaemo: elim, ne elim ,ovo
sam ja, ja sam takav, iza ovog stojimna taj nain odsba(najee dijete) uope ne treba
dvojiti o tome kakvi smo. To je jedna vrsta kontakta.
Djecu se pak smatra ispitivaima naih granica, kao da oni to namjerno ine da bi nas
isprovocirali,a to nikako nije tako. Jednostavno djeca istrauju granice jer ih ne poznaju. A
kada dijete ne pozna granice svojih roditelja postaje nesigurno, nezatieno, usamljeno. Oni
u biti ne istrauju granice, njima jednostavno nedostaje kontakt s roditeljima. Roditelji su
prisutni ali kontakt i komunikacija izostaje.
Takva djetetova reakcija nije znak da misle da ih roditelji ne vole, nego to samo znai da ti
roditelji neznaju nai nain da rijeima iskau tu ljubav i toplinu koju osjeaju za svoje djete.
Ista stvar se deava i izmeu odraslih ljudi, partnera. Jer ako partner nikada ne govori to eli
ili ne eli, ili to misli ili ne misli i osjea, uz njega emo se osjeati sami. Bez obzira na to
koliko on bio obazriv i brian.

4.3. Roditelji-dva naina postavljanja granica

Uvijek se smatralo da uspjeh odgoja poiva na obostranoj suradnji i slaganju roditelja oko
toga to je dobro a to nije za njihovu djecu. ak se ilo toliko daleko da se roditelje
upozorava da ukoliko to ne bude tako, djeca e im lako preuzeti mo. Stoga s e odgoj

smatrao borbom za mo i prevlast izmeu djece i odraslih. Naravno, u toj su prii roditelji
poto poto trebali izai kao pobjednici.
Danas se puno vie tei ravnopravnosti nego moi. Kako ravnospravnosti izmeu ene i
mukarca, ili odraslih i djece. Ta ravnopravnost ustvari prua svim stranama najbolje
preduvjete za dobar razvoj kao i za stvaranje bliskosti i zajednitva.
Ravnopravnost, kada se odnosi na zajednicu, znai uvaavanje razliitosti koju treba
prihvatiti kao snagu za stvaranje zajednitva.
No, roditelji imaju razliita ivotna iskustva, karaktere, nazore, spol, pa ak i kada se oni
ponekad slau oko odgoja djece, njihova e praktina primjena istih kod jednog i drugog
izgledati razliito. I to se odnosi samo na ope okvire i granice, jer one ope se cijelo vrijeme i
naoigled razlikuju. Izazov, stoga uvijek postoji. A on se sastoji od toga da su roditleji duni
objasniti osobna i meusobna stajalita. Zato to misli? to ga na to navodi? Koje je njegovo
iskustvo?... to svakako moe biti izazov, a posebice stoga to nije uvijek mogue izbjei
otkrivanje neg to nam ba i ne ide u prilog.

4.4. Dokle seu granice djeteta

Jednom kada se roditelji naue voditi brigu i kontrolu nad vlastitim granicama, jer to nikako
nije odgovornost djeteta, potrebno je pomoi djetetu da osvjesti i pazi na svoje granice, a to
je odgovornost roditelja. U trenutku kada dijete doivi da odrasli, roditelji, uvaavaju te
njihove granice, i ono samo naui potivati i uvaavati tue. No kada odrasla osoba ne vodi
rauna o njihovim granicama i povrijedi ih, dijete e reagirati tako to e povrijediti granice
drugih ili e se pak zatvoriti i prijei u autodestruktivno ponaanje.
Kritika, vrijeanje i prelaenje granica dogode se esto i prije nego stignemo promisliti. No
moemo tu puno uiniti osim da djeci damo na znanje da ona nikako nisu kriva, ve da
jednostavno ulaze u podruje nae odgovornosti. Nama se, kako roditeljima ini savreno
jasnim da moramo i elimo pruiti djeci sve to moemo, imamo. Tako nam se dogodi da
damo i vie nego to to realno i moemo, pa kada djeca dou po jo, onda ispadne da ipak
treba potivati neke granice. Djeca to ine jer imaju potpuno povjerenje u svoje roditelje, i
oni nisu poput odraslih koji znaju i sami odluuju o tome to e od koga preuzeti.

Stoga, prije nego na taj nain obespravimo svoje dijete, pa makar to proisteklo i iz najbolje
namjere, prije trebamo stati i dobro o tome promisliti.

5. Sukob: izbjegavanje ili suoavanje?


5.1. Zato i kako dolazi do sukoba?

Do sukoba dolazi kada dvije osobe ele razliite stvari. U obiteljima u kojima su sukobi esti,
o njima se rijetko raspravlja. (isto)
Sreom, u veini sluajeva i djeca i odrasli uglavnom uspjevaju uskladiti vlastite elje i
potrebe sa eljama i potrebama drugih.
Mladi roditelji danonono se suoavaju sa zahtjevom da zanemare vlastite potrebe na raun
brige koju posveuju djetetovim potrebama i njegovoj udobnosti.(isto)
Takav osjeaj istovremeno obogauje jer neprestano dobivaju vidljive i izravne povratne
informacije poput tih da dijete raste, zadovoljno je, sito,nasmijano, ali istovremeno i
frustrira jer nikome nijeprihvatljivo ivjeti tako da stalno rtvuje vlastite potrebe u korist
drugih, sve dok se ne uspije uvjeriti da je upravo to smisao ivota: postojati za druge. No i
tada podsvjesno oekujemo nagradu.
Do sukoba dolazi najee stoga to rositelji ne razmiljaju dovoljno o tome da esto postoji
razlika izmeu onoga to djeca ele u odnosu na ono to su njihove stvarne potrebe. Pokuaj
roditelja da se suprotstave djejim eljama zapravo je iskaz truda i ljubavi uloenih u djecu
jer djeca ele na nainelim sada i elim sve! Problem je u tome da roditelji ne mogu
razluiti da sluenje ne znai ljubav, nego jednostavno sluenje. Isto kao to ni nove igrake
nisu ljubav, nego jednostavno nove igrake
Djetetu e stoga to brzo dosaditi a jo prije e osjetiti nedostatak ljubavi, to e nadoknaditi
time da trae jo vie ljubavi na kakvu su navikli od roditelja, u skladu s njihovim
ponaanjem, da pokazuju djeci jo vie ljubavi sluenjem.
to budu roditelji vie u slubi djece, to e naravno vie zanemarivati svoje potrebe.

Iz tog se nesretnog kruga ne izlazi tako da roditelji vjebaju postavljanje granica i govore
djeci ne umjesto da. Rjeenje je da roditelji otkriju, ili otkriju iznova, svoje elje i potrebe, te
steknu hrabrost da ih izraze i inzistiraju na tome da ih se uzima ozbiljno.(isto)
U biti je vrlo jednostavno, roditelji ne trebaju nauiti djeci rei ne, nego trebaju nauiti sebi
rei da! Kada se to pone ostvarivati, tiranija djece e se smanjiti na normalnu, djeju mjeru i
druenje s djecom postati e normalno, a svi sudionici sukoba sretni i zadovoljni.

5.2. elje i potrebe

Jedan od najvanijih razloga zbog kojih se roditelji moraju ograditi, postaviti granice i
upotrijebiti svu mo jest to to djeca sama ne znaju to im je potrebno. Znaju samo to ih
raduje.(isto)
Roditelji moraju zaista paljivo sluati kada im djeca govore to ele ili ne ele. I nije problem
u ispunjavanju tih elja, problem nastaje kada te elje prerastu u neto vee i one ponu
upravljati ivotom cijele obitelji.
Vano je da svatko u obitelji moe rei to bi elio, i to je poetak razgovora a ne njegov kraj.
Primjer: Pitate obitelj to bi za ruak i to nije pogreno, ali pogreno je osjeati se dunim
dati im upravo ono to ele samo zato to ih se pitalo. Jer na tu odluku osim djece imaju
pravo utjecati i elje roditelja, zdravstvena ispravnost te hrane, vrijeme koje ete potroiti.
Djeca e na to, ukoliko se njihove elje ne ispunjavaju, esto reagirati kao da su nesretna,
usamljena a ponajprije razmaena i kao da su samo oni bitni. No to nema nikakve veze s
razmaenou. Nije sve u tome da uvijek moraju dobiti ono to ele. Razmaenost to ne
znai, nego znai da dobivaju premalo onoga to im je stvarno potrebno.

5.3. Pravila i struktura


Unutar obitelji najee postoje dvije vrste pravila: jedna su uobiajena pravila kunog reda, i
ta vrste pravila nije problematina kada je rije o obiteljskoj udobnosti i zadovoljstvu.

Druga vrsta pravila, koju ponekad stvaraju roditelji i to onda kada nisu sigurni kako se
postaviti kad doe do sukoba i ta su u pravilu manje uspjena: pravila s nekom vrstom
ucjeneako neto ne napravi, ne moe
to je vie ovih pravila to je obitelji tee, to se odnosi i na obitelj i na vrti i na kolu.

5.4. Posljedice i kazna

Prije samo deset godina roditelji su obino bili sigurni da dijete mora snositi posljedice kada
bi prekrilo pravilo ili povrijedilo granice odraslih. Danas nema mnogo roditelja s takvim
uvjerenjima, to nas s razlogom treba radovati.(isto)
Uvijek se govorilo da dijete treba kazniti i da ono mora snositi posljedice kako bi nauilo
potivati granice koje im odrasli postave. No iz toga je proizalo to da se djeca boje
posljedica, a to je neto sasvim drugo. Stoga roditeljske granice, kako nebi dolo do
nesporazuma, moraju biti jasne i netreba ih mijenjati, a roditelji pritom moraju biti dosljedni
u primjenjivanju istih.

5.5. Krivnja i odgovornost

Vein nas ne odluuje imati dijete zbog vlastite potrebe, a ne zbog djece.(isto)
To znai da elimo obogatiti svoj ivot i polazimo od sebe, akasnije emo misliti na to da
obogatimo djeji ivot. Roditeljstvo se tako sastoji u potrebi za davanjem i osjeaju da smo
potrebni drugom ovjeku.
Za kvalitetu djejeg ivota, ali i ivota roditelja kao i meusobnog odnosa lanova obitelji
presudna je sposobnost roditelja i spremnost na preuzimanje odgovornosti za odreeni
neuspjeh na tom putu. Svi se roditelji redovno spotiu, imaju boljih i gorih dana, znamo to

moramo, ali ipak to ne uinimo. Rjeenje nije jednostavno, jer kada ivimo s drugim ljudima
suodgovorni smo za njhov ivot i blagostanje. Kada uinimo neto loe za njihov ivot, onda
smo sukrivci. Stoga moemo birati izmeu dva naina: moemo nositi osjeaj krivnje ili je
moemo biti svjesni.
Svijest o krivnji i konkretan doivljaj krivnje je postojan lan svake obitelji: ide ruku pod ruku
s ljubavlju.

6. Zakljuak

Postavljanje granica ini se jao jednostavnim zadatkom, ali da bismo to mogli uiniti moramo
jako dobro prvenstveno spoznati sebe, svoje elje, mogunosti. Danas, kada roditelji imaju
sve manje vremena za komunikaciju sa svojom djecom, trebale bi stvari biti dobro posloene
kako bi sve funkcioniralo, no to nije tako i na alost svih nas trend rastava brakova a time i
rastavljene djece je sve vei. To je ponajvie stoga to vie ne poznamo sami sebe a kamo li
osobe s kojima ivimo. Ne znamo koje su njihove elje, potrebe, to vole a to ne. Ubrzani,
civilizirani nain ivota uzeo je svoj danak.
Stoga je lijepo kada se proita ovakva knjiga koja nas uspije vratiti, barem donekle, i to samo
one koji su na to spremni, na pravi put. Uz to postoje i sve su ee razliite radionice po
obiteljskim centrima koje je vrijedno pohaati, a sve rade na upoznavanju sebe, svom rastu i
odgoju kako bismo se nakon toga mogli upustiti u ogoj i onih nama najdraihnae djece.