Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
Drugi element pred-razumijevanja jest savjest. Kad ljude moralno vrednujemo, uvijek
pretpostavljamo da imaju uporabu razuma, i da znaju što je dobro, a što zlo.
Prvi element jest sloboda volje. Uvijek pretpostavljamo da je čovjek gospodar svoga
djelovanja, pa kažemo da je čovjek uračunljiv. Tako sebe i druge možemo smatrati krivim za
neko loše djelovanje.
Drugi element jest odgovornost. U samoj pojmu sadržana je riječ odgovor. Od čovjeka
očekujemo da može razumno, argumentirano odgovoriti na pitanje o svom djelovanju,
objasniti ga. Mi pretpostavljamo da je čovjek odgovoran.
Treći element jest socijalna povezanost. Budući da je čovjek ne samo individualno već i
društveno biće, naše moralno djelovanje većinom se tiče i drugih ljudi, posebno onih s
kojima živimo.
Četvrti element jest svijest o vlastitoj vrijednosti. Moralna kvalifikacija čovjeka kao dobrog
ili zlog, ima bitno drugačije značenje od drugih kvalifikacija (npr. inteligentan, bogat itd.).
pojam etika izveden je od grčke riječi ήτos-pisan s eta) (boravište, stalno mjesto, karakter), a
ne od έτοσ-pisan s epsilon (običaj, navika). Izvedeno značenje je nutarnje raspoloženje, na
koncu moralnost po čemu je neki čin dobar ili zao.
Etiku definiramo: normativno filozofsko učenje o ljudskom djelovanju ukoliko ono stoji pod
moralnom diferencijom dobra i zla i obligacije koje iz te razlike proizlaze.
Pored riječi etika imamo i riječ moral, moralnost (lat. mos=običaj), koja je zapravo prijevod
grčke riječi etika….
moralnost je, u užem smislu, moralno stanje neke osobe, svijest o dobru i zlu po kojoj se
čovjek osjeća odgovornim za izvršen ili propušten čin;
grecizam "êthos" za skup normi i moralnih vrednota što ih je usvojila neka civilizacija, neki
narod, neka društvena klasa, neka profesionalna skupina, ili neka osoba. Tako se govori o
etosu društvenom, profesionalnom, liječničkom, zdravstvenih radnika, osobnom, itd.
imenice etika i moral označavaju znanost koja se odnosi na moralnu dimenziju ljudskoga ili,
drugim riječima, na "sustavno istraživanje vrednota koje mogu nadahnuti, privući i voditi
djelatnost".
Do moralne razine najlakše je doći preko dviju razina koje su joj bliske, ali joj prethode:
sociološke i juridičke.
Moral nekoga društva najjasnije se pokazuje u "običajima" (mores). Skup moralnih običaja
koje je prihvatila neka skupina, kako smo rekli, jest njezin êthos.
Sociološko znanje – a još više statističko – odgovara svijetu faktičnih sudova, dok se etika
kreće u svijetu vrijednosnih sudova. Opis i analiza "onoga što jest" ne poklapa se sa studijem
"onoga što treba biti".
Postoji također povezanost između juridičke i moralne razine, ali i jasna razlika:
Neko ljudsko ponašanje može biti vrednovano s gledišta savjesti i u tom smislu ima moralnu
razinu; može biti vrednovano također s motrišta juridičkog uređenja i u tom smislu ima
juridičku r
Moralnost
- pretpostavlja da smo slobodni, drugim riječima da možemo dobro činiti a zlo izbjegavati.
- ako nemamo mogućnosti za to oboje, odnosno za izbor između toga dvoga, onda nismo ni
odgovorni
Antička etika u biti je postavila dva učenja o zadnjem cilju kao zadnjem odredbenom razlogu
svega ljudskog djelovanja:
Užitak (hedonizam)
Hedonizam
Jedan od odgovora na pitanje što je dobro za čovjeka jest ono što je ugodno.
Hedonizam kao teorija ljudskog djelovanja, bez sumnje sadrži elemente koji su ispravni:
Međutim, da je postizanje vlastitog užitka uvijek pravi i zadnji cilj i da tako određuje naše
djelovanje, jednostavno nije točno. Užitak je naime posljedica postavljena i ostvarena cilja,
ali ne sam cilj.
Eudaimonizam
Pod eudaimonizmom se obično podrazumijeva etičko učenje prema kojem je životna sreća,
blaženstvo (eudaimonia) zadnji cilj svakog ljudskog djelovanja
tri osnovna stajališta kod pojedinca koji se susrece sa raznim problemima u etici:
Prvo odbacuje postojanje bilo kakve vrste obvezatnosti za održavanje moralnih normi što ih
postavlja društvo ili pak smatra da se takva obvezatnost ne može dokazati. To shvaćanje
zastupa amoralizam i etički skepticizam.
Drugo stajalište u postavljenom pitanju razlikuje se od prvog po tome što se razlika između
dobra i zla priznaje bitnom razlikom tako da se zauzima za dobro djelovanje a okreće protiv
zla, ali se ipak ne smatra da je ovdje prava obvezatnost. Naprotiv ostvarivanje dobra i
sprečavanje zla smatra se samo poželjnim i preporučljivim, a ne nečim što bi iznutra
pojedinca obvezivalo. Ovo stajalište označavamo stajalištem bez stroge obligacije.
Treće stajalište jest stajalište priznavanja prave obligacije, koje ćemo nazvati stajalište etike
obligacije.
Pojmovi dobra i zla označavaju bitnu razliku između različitih ponašanja u moralnom
pogledu: postavlja se pitanje u čemu se zapravo ta razlika sastoji i koji je to princip prema
kojemu u pojedinačnom slučaju možemo odrediti što je moralno dobro, a što zlo, ili što
trebamo činiti a što propustiti.
Ovo je zapravo srž svih problema u etici. Sva druga pitanja su više manje priprava za
postavljanje pitanja o principu moralnosti
Situacijska etika
Pod tim se pojmom podrazumijeva učenje koje priznaje postojanje moralnih zahtjeva i
odgovarajuće bitne razlike između dobra i zla, ali dalje tvrdi da se ne može općim
pojmovima odrediti šta je moralni zahtjev, nego se on na koncu dobiva iz pojedine i
jedinstvene i neponovljive situacije u kojoj se djeluje
Etika biti
Nasuprot situacijskoj etici, etika biti vjeruje da se sadržajni princip može odrediti na opći
način
Ali načn na koji etika biti to čini vrlo je različit: treba razlikovati tri grupe shvaćanja
Princip moralnosti leži dakle u nekom momentu izvan samog ponašanja, pa se može
govoriti o vanjskim određenjima moralnog ponašanja
b) Princip ljubavi. Poput pravednosti i ljubav je proglašena stavom koji sadrži svu moralnost.
Ovaj princip, poznat općenito u formi izreke :"ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi
učini" ima svoju dugu povijest kroz koju se pojavljuje u brojnim i različitim formulacijama.
1. Prvi tip susrećemo u zahtjevu stoika Epikteta: "Ono što pokušavaš izbjeći da ne pretrpiš,
ne pokušavaj ni drugomu učiniti"... Zlatno pravilo ovoga tipa moglo bi se nazvati "pravilo
uživljenja".
2. Drugi tip susrećemo kod Herodota, u pozitivnom obliku kod Isokrata: "Nemojte dobre
samo hvaliti, nego ih nasljedujte". Zlatno pravilo ovog tipa naziva se "pravilom
autonomije"= prihvaćanje obvezatnosti moralnih zahtjeva.
3. Treći tip zlatnog pravila povezuje se pravilo uživljenja i pravilo autonomije, pa glasi: "Što
nećeš da se tebi učini, ne čini ni ti drugima"; I "što hoćete da ljudi vama čine, to činite i vi
njima". Ovaj tip zlatnog pravila naziva se "pravilo uzajamnosti
Drugorazrednu vrednotu imaju oni sadržaji koji su u skladu s prirodom ili koji pridonose
tomu da život bude u skladu s prirodom. To su npr. zdravlje, tjelesni integritet, snaga,
ljepota, materijalni posjed i sl.
Vrednoti nasuprot stoji nevrednota i ona karakterizira ono što je protiv prirode, kao što je
npr. bolest, osakaćenost i tjelesna slabost.
Apsolutne vrednote su takve koje svoj vrijednosni karakter nose u samima sebi, dok se
relativne pokazuje kao "vrednote za nekoga".
Za njega bioetika treba biti "nova disciplina koja združuje biološko znanje i znanje o ljudskim
vrijednosnim sustavima. temelj je bioetike antropologija, ljudska osoba i njezina specifična
narav. Sve to uključuje širok spektar bioetičkih tema. U prvi okvir ulaze kao glavne teme
U drugi okvir tema spadaju: sva istraživanja koja se odnose na terapiju, kao i
eksperimentiranja u farmaciji, rasprava o kliničkim slučajevima, presađivanje organa,
prenatalne dijagnostike (kad im nije cilj pobačaj), skrb i kontrola psihičkih i fizičkih
nedostataka, toksičke ovisnosti, spolno prenosive bolesti, smetnje u spolnosti (spolne
bolesti, zastranjenja i perverzije
Povijesna perspektiva nastanka i razvoja bioetike otkriva upravo buđenje etičke svijesti u
novonastalnim civilizacijskim okolnostima u kojima su:
Neologizam (= novi pojam) “bioetika” prvi put je konstruirao američki onkolog Van
Renselaer Potter 1970. godine u svojem članku naslovljenom Bioetika: znanost
preživljavanja. Godinu dana kasnije, tj. 1971., isti autor je objavio opsežnu studiju
pod naslovom Bioetika: most prema budućnosti.
Očito da je pojam bioetika složenica u kojoj prvi dio “bio” upućuje na biomedicinske
znanosti, dok “etika” upućuje na sustav moralno-etičkih vrijednosti koje ta disciplina definira
i pretpostavlja ih kao uvjet ispravnog ljudskog ponašanja bioetika bi trebala podučavati kako
se služiti znanjem, osobito onim biološkim, za preživljavanje
Iako su do dnas ponuđene mnoge definicije, najčešće se citira ona koju donosi Bioetička
enciklopedija (1978):
U na prvi pogled različitim definicijama jasno se nazire bitna i jedinstvena “svijest” o bioetici
kao intelektualnom naporu da se u ozračju akademskog dijaloga i tolerancije iznađu točke
zajedničkih humanih i etičkih vrijednosti u svrhu njihove primjene na polje biomedicinske i s
njom povezane prakse.
"Koga" formirati?
"Kako" formirati?
"Kada" formirati?
Opća se odnosi na čitavo društvo. Takva formacija u širem smislu znači formacija:
za “kulturu zdravlja”
za “kulturu života”
U najspecifičnijem smislu bioetička se formacija mora usmjeriti prema onima koji će raditi u
društveno-zdravstvenom sustavu, bili oni zdravstveni radnici ili ne.
-na liječnike i bolničare, koji su u izravnom dodiru s bolesnikom, ali i na osobe koje djeluju
povezano sa zdravstvenim radnicima (dakle, ne-zdravstveni personal, socijalni pomoćnici i
profesionalni odgojitelji, administrativni, organizacijski i birokratski službenici).
Formacija onih koji ne radi u zdravstvenom sustavu odnosi se: na eksperte različitih
disciplina koji studiraju iste probleme iz različitih perspektiva, kao što je teologija, filozofija,
pravo, političke i ekonomske znanosti, humane znanosti (psihologija, sociologija, kulturalna
antropologija).
Drugo važno pitanje je: kako formirati u bioetici. Da bismo na njega odgovorili, nužno je prije
toga iznijeti neka promatranja:
- općega značenja,
Na prvu, opću razinu, spada jedan od nezaobilaznih vidova za svaki formativni model u
bioetici. Bioetika kao etika primijenjena na probleme nastale napretkom znanosti i
tehnologije, zahtijeva formaciju na tri plana:
na planu znati,
- Neki smatraju da bi bioetika trebalo da bude poučavana već u srednjim školama kako bi se,
makar još u općim terminima, olakšalo senzibiliziranje za bioetičke probleme: neki smatraju
da bi je trebalo staviti u nastavu biologije, drugi filozofije ili religije.
-Neki još misle da bi bioetika morala biti poučavana i kroz profesionalna predavanja za
bolničare, bili oni zdravstveni radnici ili ne.
- Osim toga, sve se više govori o potrebi predavanja kojima je cilj permanentna formacija
članova etičkih komiteta u bolnicama.
Samom nastanku termina "bioetika" prethodio je dug put etičkog razmišljanja u medicini. Na
tom putu posebno su važna neka razdoblja, kao što su:
Hipokratova zakletva:
U arhaičkim društvima, kao i u društvima razvijenije antike, medicinska etika je uvijek isticala
tri čimbenika:
V jerski prilozi:
Ne može se u okviru ovog razmišljanja mimoići prilog teologije, kako kršćanske tako i
islamske, pogotovo praktične zauzetosti vjernika i jedne i druge religije na zdravstvenom
području. U tom smislu posebno treba naaglsiti: Vjera se nije ograničilo na puko prihvaćanje
hipokratske etike, nego je uvela nove pojmove i nove vrijednosti kako poučavanjem tako i
skrbničkom praksom.
U pravilu se odnos između bioetike i medicine uzima:kao nešto samorazumljivo. Ili, drugim
riječima, bioetika i medicina odnosile bi se po načelu obrnute proporcionalnosti, u smislu da
ono što ne može riješiti medicina može bioetika, ali i obrnuto. Takvo poimanje njihova
odnosa predstavlja tipičan slučaj predrasude po kojoj se medicina i bioetika definiraju samo
u nazivu.
Prvo, problematičnost takva objašnjenja pojavljuje se već kod samog spomena bioetike
Što se tiče prvog stava valja reći da bioetiku nije moguće potpuno, dakle po svim idejnim,
sadržajnim i metodološkim šavovima, poistovjetiti s tradicionalnom medicinskom etikom.
Što se tiče drugog stava, valja reći da bioetika u jednoj od svojih najprodornijih
interpretativnih varijanti
ali ona u svim svojim aspektima nije svediva na humanum, jer su s njime
isprepleteni mnogi elementi tehnike.
To se ističe zbog napasti, kojoj su osobito skloni neki liječnici, da (bio)etičko promišljanje o
liječničkom, bilo kliničkom ili znanstvenom djelovanju i ponašanju
Mnogi ne znaju kako postupati i što misliti o odnosu između medicinske etike i bioetike.
No, “starost” ne bi smjela nipošto ometati odnos između medicinske etike i bioetike.
Pojam “deontologija”
dolazi od grčkog deomai sa značenjem trebati, morati ili još preciznije deon-
ontos-logos s jednostavnim značenjem nauka o dužnosti, nužnosti.
Iako je ovaj pojam prvi put u literaturi spomenut 1834. godine, u djelu Znanost o moralnosti
(Jeremiah Bentham, The Science of Morality) ondje se njegova teoretska interpretacija
stavlja u kontekst utilitarističkog odmjeravanja stvarnosti – ‘kakve koristi mogu imati od
ovoga ili onoga’.
kompetencija,
marljivost,
Kompetencija razotkriva samu bit liječničke profesije utoliko što će liječnik trajno raditi na
bližoj i daljnjoj (in)formiranosti o/u vlastitoj profesiji.
Marljivost u liječničkoj praksi ne smije biti samo stvar navike ili osjećaja odgovornosti, već
odraz iskrene ljubavi prema svojoj profesiji. Tada ona više ne mora biti dužnost, nego
istinska krepost.
Sve dosad rečeno o bitnim deontološkim vlastitostima liječnika može se smatrati njihovim
pravima i sažeti u ono staru vir bonus, sanandi peritus, doslovno “dobar čovjek i vješt lije
U odnosu na bioetiku medicinska deontologija ne smije biti izdvojena jer upravo bioetika
predstavlja etičko određenje “moći” koje biomedicinske znanosti pokazuju i ostvaruju.
Traži se medicina koja u svom središtu ima pacijenta. Znanstveno osposobljavanje mladih
liječnika i zdravstvenih radnika ubuduće je samo jedan od ciljeva medicinskog studija; ide se
i za drugim odlikama:
Nije više riječ samo o bolesti, već i o preventivi. Od liječnika, zdravstvenih radnika i
od medicine ne očekuje se više samo liječenje bolesti, nego unapređenje zdravlja
Prije svega treba zahvaliti velikom napretku oko poznavanja funkcija ljudskoga tijela kao i
napretku u dijagnostici, terapiji i prevenciji:
Svi ti veliki napreci mogu lako dovesti do predodžbe, da je medicina samo prirodna znanost.
Ako bi ta predodžba bila ispravna, iz nje bi slijedile posljedice, što su se često izvodile:
Pacijent je objekt, kao i svaki drugi tehnički ili prirodni objekt, na kojem se mogu
korigirati defektne funkcije, presađivati organi i mijenjati genetske informacije
Kod liječničke djelatnosti riječ je, dakle, o tomu, da liječnik i zdravstveni djelatnik svoje
pacijente i njihovo zdravstveno stanje može ispravno procijeniti i prosuditi.
Postoji doduše niz čvrstih ograda i okvirnih uvjeta, koji sprečavaju fatalne pogreške,
ali zadnju odluku o izabranim sredstvima mora zdravsteni djelatnik donijeti u dijalogu s
pacijentom i drugim sudionicima u procesu liječenja
Prosudbena snaga jest moć, "razumjeti posebno sadržano u općem", njega općim
obuhvatiti .
Nema međutim nikakvih općih pravila i propisa, iz kojih bi se mogla izvoditi prosudbena
snaga, kojom se izvode zaključci. Ona ostaje prepuštena samoj sebi pa je stoga "jedan
poseban talent..., koji se ne može naučiti već samo vježbom postići
Medicina nije dakle u svom atomskom području, tj. u liječničkom djelovanju, ni prirodna ni
duhovna znanost, već praktična disciplina.
Potrebno je o svemu ovome voditi računa u nastojanjima oko reforme medicinskog studija.
Sam pojam "medicinska etika" mogao bi izazvati utisak, da je riječ o nekoj posebnoj etici.
Ipak se ne radi o tomu.
U središtu medicinske etike jesu norme, koje su bitne, neovisno o pozivu, za svako
odgovorno postupanje s ljudima. U medicinskoj etici vrijede ista načela i dokazivanja kao i u
općoj etici. Stoga je medicinska etika jedna primijenjena etika .
Njezina je posebna zadaća, zamijetiti suvremene medicinske probleme i prožeti ih
etičkim razmišljanjem.
Za neke probleme postoji pokušaji rješenje, ali većina pitanja je međutim još otvorena. Kao
pomoć u nevolji angažiraju se etički komiteti, koji trebaju ad hoc pomoći u donošenju
odluka.
- prvo, da budu uvedeni u etičke uzročne odnose i modele za iznalaženje odluke (Ovdje
mislimo prije svega na Kantovu formalnu etiku, na utilitarizam, na američku medicinsku
etiku i na Aristotelovu usmjerenu etiku, koja je i u Evropskoj konvenciji za bioteku 1996
ostavila svoj pečat). Uvođenje u etičko mišljenje i utemeljenje treba da vode stručno
nadležni i profesionalni etičari. Diletantsko zastupanje ove struke za obrazovanje bi bilo više
štetno nego korisno.
BIOETIKA U MEDICINI
Bioetika i medicina čvrsto su vezane sponama podrijetla, tako da ne čudi što neki smatraju
medicinu »mjestom gdje je rođena bioetika«.
-o etici, o deontologiji zvanja liječnik, o eugenici ili eugenetici napokon i o medicinskoj etici.
Međutim, 1962. godina bila je prekretnica za napuštanje sintagme medicinska etika, koju je
sve češće nadomiještao izraz biomedicinska etika, a onda od 1970. godine, samo neologizam
bioetika.
Istražujući povijesni uzrok, odnosno poticaj nastanku nove znanstvene discipline, bioetike,
nađena su bar tri dokumentirana velika propusta, kao primjeri nehumanog ponašanja i
nedopuštenog načina eksperimentiranja na čovjeku.
Prvi je primjer iz 1949. godine, kad je u Willowbrook State School, u kojoj su štićenici, u to
vrijeme njih dvjestostinjak, bili maloumna djeca, većina koje nije imala IQ (kvocijent
inteligencije) viši od 20. Neka su djeca oboljela od nozokomijalne (“kućne”) infekcije
hepatitisa, koja je prelazila s djeteta na dijeteDo 1963. godine, broj je djece u ustanovi
porastao na 6000 i - kako nisu bila uopće zaštićena gamaglobulinom djeca su postala
»pokusni kunići« inače renomiranog liječnika Saula Krugmana, koji je ispitivao njihovu
prirodnu otpornost prema akutnim i kroničnim oštećenjima jetre
Drugi primjer, koji je društvo učinilo još osjetljivijim za zbivanja u medicini i za eksperimente
na čovjeku, opet je jedan slučaj iz Amerike, iz Židovske bolnice za kronične bolesti u
Brooklynu, New York. Naime, 1963. godine su 24 stare osobe a da nisu obaviještene o čemu
se radi, niti upitane pristaju li na pokus primile žive stanice raka. No, 1964. godine, ravnatelj i
involvirani liječnici proglašeni su krivima radi »zlih namjera i obmane u medicinskoj praksi
kao i profesionalnih nepravilnosti«
Treći je primjer zapravo najtužniji i najružniji, jer nas, uz medicinsko-etičke probleme, dovodi
i do problema rasizma. Od 1932. do 1972. godine, 600 crnih nadničara iz Tuskegeeja, u
američkoj saveznoj državi Georgiji, podvrgnuto je eksperimentu koji je provodila Federalna
služba za javno zdravstvo SAD-a. Svrha je pokusa bila praćenje prirodnog tijeka i učinaka
bolesti kakva je sifilis u oboljelih koji ne primaju nikakvu terapiju. 399 muškaraca neliječenih
od sifilisa, živjeli su u svojim obiteljima, i
dalje prenoseći svoju bolest na one s kojima su kontaktirali, a da nisu bili upozoreni niti na
preventivno ponašanje. Preostali 201 muškarac bio je liječen tad već dostupnom terapijom,
kasnije i antibioticima. Ekonomska bijeda i strah pred gubitkom posla natjerala je 399
jadnika da se svojim iznuđenim pristankom i pasivnošću izlože laganom umiranju sve do
1972. godine, kad je javnost, doznavši za slučaj Tuskegee, tad već moralno senzibilizirana za
probleme rasizma i diskriminacije, pokušala ispraviti posljedice nedopušteng pokusa.
Etimologija riječi jasno ukazuje da se radi o složenici u kojoj prvi dio (bio) označava
posvećenje nove znanosti živim sustavima znači, biomedicini (medicini mikroorganizama,
biljaka, životinja i napokon, čovjeka), a drugi dio (etika) upozorava na potrebu znanja i o
ljudskim
vrijednosnim sustavima, kako bi se na taj način mogao sačuvati onaj prvi
dio, bios, sam život.
Personalno, osobna bioetika je obaveza svakoga čovjeka koji tijekom svoga života - ovisno o
svojoj psihičkoj zrelosti - nastoji steći sposobnost da prepozna rizik i blagodat neke odluke,
pri čemu vodi računa o posljedicama svoga opredjeljenja.
Kasnije, 1988. godine, Potter nas upoznaje sa svojim razmišljanjima o globalnoj bioetici, kao
neminovnosti suvremena čovječanstva, koja traži da etične osobe pokušaju razumjeti i
prihvatiti razliku u ljudskom načinu razmišljanja. Ona bi se trebala dijeliti na medicinsku i
ekološku bioetiku.
Filozof Scarpel1i govorio je o normativnoj bioetici, koja je zapravo filozofska bioetika i koja
pokušava objasniti pojmove i neutralno iznositi upite i probleme, nastale u ovom
pluralističkom društvu
Načelo autonomije počiva na dužnosti poštivanja slobode drugih i njihovih odluka a odnosi
se na osobe, a ne stvari. U medicini to znači da liječnik mora poštovati prvenstveno odluku
bolesnika koji mora biti
obaviješten o svom stanju liječenju i svrsi svih postupaka na njemu.
Načelo dobročinstva obvezuje liječnika na korištenje postupaka koji vode dobru bolesnika i u
biti je slično prethodnom načelu neškodljivosti.
HIPOKRATOVE ZAKLETVE (5. stoljeće prije nove ere), odnosno njene osuvremenjene verzije
Zakonu o lijekovima
Pravnik - 1
Socijalni radnik - 1
Naučnoistraživački rad - procjena naučnih, etičkih i moralnih problema koji se javljaju pri
izvođenju magistaskih i doktorskih radova - do kraja 2005. dano je mišljenje za 123
magistarska rada i 69 doktorskih disertacija;
BIOETIČKA NAČELA
- Čovjek može biti ili ne biti svjestan postojanja Stvoritelja, ali vlastitom savješću
može postupno doći do prirodne ili razumske norme te do oblikovanja suda o svom
konkretnom djelovanju. Tako liječnik može biti uvjeren u savjesti da ne može odobriti
eutanaziju što je traži neki teški bolesnik, kako neposrednom reakcijom savjesti tako i
svjesnim odnosom prema normi razumskog reda koja brani nedodirljivost ljudskoga života.
- Jedan od čimbenika koji može pridonijeti izradi i rasvjetljenju toga suda jest vjera,
tj. objavljeni zakon u objavljenim religijama, kao što je kršćanska, židovska ili islamska.
Vjera je svjetlo što razum prosvjetljuje da na ljudski čin gleda u obzorju šireg značenja i
tako pomaže savjesti u oblikovanju suda o objektivnoj vrijednosti određenog djelovanja.
Ta vjera može biti vlastita pacijentu koji je, stoga, dužan slijediti je, ili može biti vlastita
liječniku koji je isto tako dužan slijediti je, želi li živjeti s njom u skladu.
- K tomu, pri dolaženju do objektivnog suda mora se imati na umu pozitivni zakon
što ga je donio nadležni autoritet, koji se brine za opće dobro. Može biti riječi o autoritetu
države ili međunarodnih organizama, kao na primjer u slučaju "prava čovjeka", a može biti
riječ i o vjerskom autoritetu: vjerski autoritet se temelji na vlastitoj slici vjerskih vrednota,
proizlazi iz objavljene norme i vjere.
- Put koji vodi do k donošenju objektivnog suda može naići na sumnje, a katkada i
dramatične nesigurnosti. Na tom putu može se, praktički, umiješati neznanje pa stoga
prouzročiti zabludu. S moralnog motrišta zabluda i neznanje koje joj je uzrok, može biti ne
s krivnjom i nesavladivo, ako subjekt nije propustio ništa što se od njega tražilo s obzirom
na razmišljanje i spoznanje pa mu nije onda moguće drugačije suditi; u suprotnom slučaju
može biti s krivnjom "in causa", kad je ta zauzetost izostala subjektivnom krivnjom, radi
neiskustva, nerazboritosti ili nemarnosti. Podsjetimo na odgovornost koju može uključivati
nedostatan studij ili manjak trajne formacije liječnika na biomedicinskom području.
Osim toga, krhku slobodu mogu otežavati uvjetovanosti koje mogu umanjiti pa i
poništiti odgovornost. Već smo govorili o jednoj od njih, o neznanju koje može navesti na
zabludu u vrednovanju. Riječ je o indirektnoj uvjetovanosti u odnosu na odgovornost jer
djeluje prvotno na intelektualno vrednovanje, koje ograničava prostor slobode.
- Postoje okolnosti koje ovise o samoj prirodi predmeta o kojem se donosi sud
(quid=što?): jedno je za neku majku prihvatiti majčinstvo koje izgleda normalno, a drugo je
prihvatiti ga kad je plod bolestan ili kad uključuje rizik za sam život majke; u tom slučaju
prihvaćanje djeteta predstavlja tešku dužnost i katkada herojsku, makar ostaje obvezatno.
Ono što u svakom slučaju treba jasno potvrditi jest da moralnost subjektivne odgovornosti
ne poništava objektivnu moralnost djela pa stoga postoji moralna obveza da se učini što
spada na subjektivnost da se prilagodi objektivnosti, a ne protivno.
Čovjekov tjelesni, fizički, život nije nešto osobi izvanjsko, već jedna od njezinih
temeljnih vrednota. Podvlačimo jedna od, jer tjelesni život ne iscrpljuje sve bogatstvo
osobe koja je i duh pa kao takva nadilazi tijelesnost i vremenitost. Ipak, tijelo je
utjelovljenje osobe, jedini temelj u kojem se i po kojem se osoba ostvaruje i ulazi u vrijeme
i prostor, izražava se i očituje, tvori i izražava druge vrednote, uključujući slobodu,
društvenost i vlastiti budući projekt.
Iznad takve temeljne vrednote postoji duhovno dobro osobe. Ono bi moglo tražiti
žrtvu tjelesnoga života samo ako se bez nje ne bi moglo ostvariti. Ali ni u tom slučaju nikad
ne bi mogli drugi nametnuti takvu žrtvu već ona mora biti slobodan dar. Mučenik daruje
život opravdano samo kad nema drugoga puta za ostvarenje moralnog dobra osobe i
društva. Tko je odgovoran za takvu situaciju, odgovoran je i za gubljenje toga života. U
slučaju mučeništva ne ubija život mučenik već drugi; mučenik, izlažući svoj tjelesni život
riziku, ostaje vjeran najvišem dobru.
Načelo nepovredivosti života, što smo ga osvijetlili kao prvo i temeljno, ne biva
dokinuto već zapravo primijenjeno kad se, radi spašavanja svega i samoga života subjekta,
mora zarezati na dijelu organizma koji se osakaćuje. U biti ovo načelo dopušta i obvezuje
na medicinske i kirurške terapije. Kirurg koji odstranjuje slijepo crijevo moralno je
opravdan, pa i dužan je to učiniti, ukoliko je nužno za spašavanje organizma. Zbog toga se
ovo načelo naziva također terapeutsko načelo.
- 4) da postoji suglasnost pacijenta ili onoga koji nad njim ima pravo.
Život i zdravlje su dobra povjerena osobi i svatko ima pravo-obvezu odgovorno se služiti tim
dobrima. Tako:
pacijent je odgovoran za svoj život i svoje zdravlje, ali nema apsolutnu vlast
samovoljno njime upravljati, već mu je obveza zaštititi svoj život i brinuti se za
vlastito zdravlje.
Iz toga proizlazi važnost dijaloga između pacijenta i liječnika: dijaloga koji ima informativnu,
terapeutsku i odlučujuću vrijednost.
Dijalog koji dvije savjesti stavlja pred dobro koje ih obje nadilazi: život i osoba sa svojim
vrijednostima.
Odnos između liječnika i pacijenta uvijek je bio po prirodi složen jer i dijagnoza i terapija jako
ovise o subjektivnim čimbenicima. Ipak, od nastanka medicine pa sve do početka prošlog
stoljeća taj je odnos samo iznimno susretao stvarne probleme, i to samo ako se liječnik nije
držao pravila igre ili kad je bolesnik gubio povjerenje prema onomu tko ga je liječio.
U ime tog dobra, cilj se ostvarivao često s autoritetom liječnika čija je glavna odgovornost
bila donositi sve odluke, te se vrlo lako moglo pasti u ono što je u negativnom značenju
nazvano liječnički paternalizam.
U tom modelu, npr., liječnik daje pacijentu odmjerenu informaciju kako bi ga uvjerio, i
eventualno natjerao, da nešto čini za vlastito dobro, pa koštalo to i žrtava na koje u tom
trenutku pacijent nije spreman.
U interesu pacijenta, moglo se, osim toga, u nekim okolnostima također neke informacije
prešutjeti, manipulirati istinom, intervenirati bez potpunog pristanka pacijenta
U modelu autonomije, liječnikov čin postaje pozitivan ne toliko jer ostvaruje dobro pacijenta
već što proizlazi iz njegova slobodnog izbora.
Informacija ima ovdje samo ulogu da omogući pacijentu da se odluči, pa ako taj izbor i ne
bio razuman u odnosu na vlastito kliničko stanje.
Liječnikov čin tako dobiva ovo utemeljenje: pristanak pacijenta. Liječnik može intervenirati
samo uz pristanak pacijenta i nikad protivno njemu
Stoga je, za utemeljenje liječničkog čina s etičkog motrišta, potrebno uzeti u obzir sve tri
sastavnice ili motivacije:
Ovaj model pretpostavlja postojanje objektivnih sredstava za određivanje onoga što je bolje
za pacijenta zbog čega je liječniku olakšano donošenje odluke. Liječnik praktički predstavlja
pacijentovog staratelja i njegovi izbori imaju prednost nad autonomijom pacijenta. Očito je
da ovaj model vrijedi samo u hitnim slučajevima: u svim normalnim situacijama
dijagnostičko-terapeutske djelatnosti on ne bi trebao biti prihvaćan kao idealan model.
Drugi model jest informativni, nazvan također i znanstveni ili inženjerski ili model korisnika:
uzajamno djelovanje s pacijentom služi liječniku da prikupi sve informacije koje se odnose
na dijagnozu, terapije i rizike svakoga od njih. Nakon toga, uz temeljnu suglasnost pacijenta,
on će obaviti potrebne zahvate.
Treći model jest interpretativni. Uloga liječnika je pomoći pacijentu promisliti svoje
vrijednosti i dati značenje vlastitim izborima, tako da liječnik, preko informacija o rizicima i
blagodatima pojedinačnih intervencija, pomaže pacijentu da argumentira ovo posljednje i
izabere one intervencije koje bolje realiziraju specifične vrijednosti
Četvrti model je deliberativni, u kojem bi liječnik trebao postupiti kao učitelj ili kao stariji
brat pacijenta, informirajući ga o kliničkim aspektima i vrednotama koje sadrži svaki
pojedinačni intervent.
Kako se moglo vidjeti, mnogi od spomenutih modela predstavljaju dubok konflikt, koji se u
današnjoj bioetici, čini se, rješava u korist samoopredjeljenja pacijenta i njegove autonomije.
U stvari, ne slažu se svi znanstvenici u rješavanju konflikta u prilog autonomije kao apsolutne
ili u svakom slučaju prvotne vrednote.
Neki izbor pacijenta naizgled autonoman, koji se liječniku čini da nije u skladu s najboljim
interesima samog pacijenta, ne može postati načelom uzdržavanja, već liječnika mora
potaknuti na traženje zgodne prilike za intervenciju kako bi, koliko je moguće, pacijentu bilo
vraćeno dobro, uključujući i ponovnu uspostavu njegove autonomije.
Ovdje je potrebno govoriti o različitim vrstama pristanka: po sebi razumljiv ili tih, izričit,
osoban, zastupnički, šutnjom.
Obično se podrazumijeva da pacijent, u trenutku uspostavljanja odnosa liječnik-pacijent,
prešutno pristaje da liječnik radi koliko je u njegovoj nadležnosti za njegovo dobro. Tako se
zbiva u slučaju hospitalizacije: dijagnostički nalazi i terapije koje slijede zapravo su prešutno
tražene i dopuštene. Ipak, sve to često nije dovoljno, niti s moralnog niti s deontološkog
stajališta
Pozitivni učinak: povećana proizvodnja riže i pšenice (od uvoznika Indija postaje izvoznik
žitarica)
Negativni učinci: Smanjena biološka različitost – mali broj visokorodnih sorata na velikim
proizvodnim površinama; Bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji
GM usjevi neće riješiti pitanje gladi. Ni jedan GM usjev nije uveden da bi riješio glad,Broj
uzgajivača Bt pamuka se od 2000. Godine u Južnoj Africi smanjio. Mnogi od njih imaju
gubitke i ne izvršavaju obaveze prema svojim kreditima.
GM usjevi nisu uspjeli da se izbore sa glađu i siromaštvom Većina GM usjeva, koji
su do danas komercijalizirani, namijenjeni su za ishranu životinja, a ne za hranu i ni
jedan od njih nije namijenjen da riješi pitanja gladi i siromaštva.
Korporativna skoncentriranost