* ALIJA ISAKOVI- POBUNA MATERIJE

- BIOGRAFIJA
- Alija Isakovi, romansijer, pripovjeda, radio-dramski, televizijski i dramski
pisac, putopisac, roen je u Bitunji kod Stoca 1932 godine. Osnovnu i srednju
skolu pohaao je u Bitunju, Stocu, Zagrebu, Panevu i Beogradu, a filozofski
fakultet-Jugoslavenske knjizevnosti i srpskohrvarski jezik u Sarajevu. Bio je
geoloki tehniar, tv-scenarista, urednik asopisa ''Zivot'', urednik edicije
Kulturno naslijee BIH u sarajevskoj ''Svjetlosti''.
-Priredio je vise djela muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju
muslimanske knjizevnosti ''Biserje'', zbornik radova '' Hasanaginica''..itd
Nagraivan za prozno i dramsko stvaralatvo.
* Opis knjige:
-Rijetko je koji roman u bosanskoj i bonjakoj knjizevnosti izazvao toliko
nedoumica, raznorodnih, ak meusobno suprotstavljenih stavova i potpuno
suprotnih vrijednosnih ocjena, kao to je to sluaj sa Pobunom metarije Alije
Isakovia, jednim od najznaajnijih i najvrjednijih bonjakih romana. ovaj
roman intrepretirali ili kao knjigu koja u okvirima katastrofikog anra
izraava suvremenu ekoloku svijest, ili, ipak, kao narativnu strukturu koja bi
se uvjetno mogla svrstati u naunu fantastiku i to onaj u suvremenoj
knjievnosti dominantan tok negativnih utopijskih vizija.
-Ovaj roman se odvija kroz tri temeljna fabulativna toka:
-Prvi je onaj tok u kojem ovjek stoji naspram ovjeka (humanizirani geolog
Meh, vjernik prirode, koji je osudjivao ljudsku samodestruktivnost i uvido u
fanaticni svijet materije koja je sva ziva, naspram fiziara Pava, jednog od tri
lana tima koji su razbili atomsko jezgro, vjernik materijalistiki shvaene
nauke i kulture) u sukobu ideja, pri emu su oba u funkciji parabolikih
konotacija dva kulturoloka tipa i sukoba njihovih idejnih stajalita. Dakle oni
kroz cijeli roman se suprodstavljaju u svojim razlicitim idejama i misljenjima.
-Drugi narativni tok zasniva se na dramatiziranom odnosu materija
-materija, gdje se susreu sada alegorijske konotacije kulturolokih sistema,
a odsutni Bog upravo u ovom narativnom toku progovara kroz glas materije.
-Trei narativni tok zasniva se na relaciji materija -ovjek u obzoru
oduhovljenja materije, njenog poljuenja i u konanici sukoba materije i
ovjeka (materija-Pave, materija Njinja/ovjek ope) ili njihovog duhovnog

saglasja (materija -Meh), pri emu se uspostavljaju sistemi alegorijskoparabolikih funkcionalizacija prie. Ovaj tok predstavlja vieglasje
pobunjene materije, koja se buni protiv ovjeka, odnosno Njinje, kako ga
ona imenuje, zbog toga to je iznevjerio svoju ljudsku za raun njinjanske
dimenzije.
ovjek koji se specijalizirao i time unificirao, kako kae materija, svoj je
antropocentrizam preveo u filozofiju svijeta. Njegovoj vertikalnosti, odnosno
vertikalnom rasprostranjenju, njegovoj narciosidnosti, materija suprotstavlja
ideju velike ravnotee kao stalne promjene materije, gdje bi se fuzija mogla
promatrati i kao metafora ljubavi, dok njinja/ovjek nije nita drugo nego kao
principa mrnje i unitenja. Isakovi govor materije bazira na tehnici
oudenja, pri emu deautimatizira ovjekovu percepciju materijalnog
svijeta, nastojei da meterijalistikom jeziku suprotstavi onaj metafiziki.
-Ta tri narativna toka ujedno su i tri osnovna scenska prostora drame
pobunjene materije.
U romanu takodje imamo materiju koja govori , jer ovdje je materiji dat jezik i
druge osobine kao sto su sposobnost pobune, planiranja, donosenje odluka
itd... ''COVJEK NIJE MJERA SVIH STVARI, IZMJENJIVOST MATERIJE JE MJERA SVIH
STVARI''-Meh. Jer Meh tvrdi da materiju treba shvatiti, a Pave da je treba
istraziti i iskoristiti.
-U Pobuni materije upravo razlikovanjem ljudskog od vremena materije i
majke Gee, realizira se kosmoloki koncept vremena, to i omoguuje
Isakoviu da modernistiku kulturnu paradigmu procjenjuje iz take smisla
njihove vjenosti. Ovakav koncept vremena u romanu eksplicitno izlau i
materija sama i Meh u dosluhu s njom: Mi ne nauismo govor materije jerbo
je materija bila odve posluna i trpeljiva. Mi smo, meutim, pogreno
razumijevali tu trpeljivost. U pitanju je bilo razliito poimanje vremena. I
danas je, naravno. Mi smo naivno zaokupljeni vremenom kao proivljenim
iskustvom. ta su naa iskustva? Materija kae da vrijeme ne postoji... Ne
alim se. Vrijeme je nastalo tek s nama. Vrijeme je otkucaj srca, a srca je
bezbroj, i bezbroj vrsta otkucaja, i svako ima svoje vrijeme. Ako uporedi
zemljino vrijeme i nae, udit e se, u prvi mah: Zemljina sekunda je
dvadeset i tri i po sata u naem raunanju. Razumije? Vrijeme umire s
nama. Glina i Bazalt istodobno traju u razliitom vremenu i nikad se nee
sresti, niti mogu zakazati sretanje. Niti se mogu vremenski razumjeti. Koliko
kalendara ima u Ujedinjenim nacijama? Vrijeme je neodvojivo povezano sa

prostorom i masom. ak si mi ti jednom o tome govorio. S vremenom se

moe manipulirati kao s materijalnim stvarima.
**U ovoj replici, koju Meh, zastupnik etike odgovornosti nauke i tehnoloke
civilizacije spram podruja svoje aktivnosti, upuuje Pavu, zatupniku ideje da
je priroda objekt, podatan prostor nauke i tehnolokih dostignua, sadrana
je,zapravo, svijest o etikom i ukupnom rasulu materijalistikog kulturnog
obrasca i cjelokupne tehnoloke civilizacije na planu utopijskog bezvremena.

Ovaj, samo jedan od mnogih u itavom nizu slinih stavova to ga materija

iznosi u svom filozofski postamentiranom polilogu u romanu, zapravo, razara
antropocentriku koncepciju svijeta i kosmosa uviajui naivni apsolutizam te
koncepcije, koji namjesto boanskog promovira ljudsko sredite svijeta, a
ovjekov stav proglaava definitivnim i sveobuhvatnim, preciznije reenoapsolutnim.
U osnovi tog sukoba jeste nastojanje da se ovjek izdignut iznad prirode, iz
svog vertikalnog rasprostranjenja, to bi rekla oduhovljena materija u
Isakovievom romanu, vrati u prirodu kao jedan od njenih sastavnih
elemenata, u horizontalno rasprostranjenje, kako to metaforiki kae
materija. Time se kroz glas Fonolita(izlivna stijena), koji kao i Mermer
neprestance u romanu komunicira sa Mehom, zastupajui na osoben nain i
stajalite odsutnog Boga, otvara problem apsurda tehnike civlizacije i
njenog katastrofinog kraja. Onog trena kada je ovjek, kako to iskazuje Meh,
preao prirodnu granicu materije, tada je on prestao koristiti prirodu, a
zapoeo svoju nasilniku misiju i nad njom i nad samim sobom:
Meh: Materija sve podnosi do nivoa molekula?
Da. Molekula je prirodna granica metrije. Prirodna u naem smislu. U tim
granicama je prirodno pretakanje, prirodno gibanje meterije, prirodno
udruivanje. Dalje od toga je nasilje? Geolog Meh, strpljiv i razloan kao
Zemlja, suprotstavlja fiziaru Pavi, jednom od trojice koji su uli u historiju
razbijajui atom i zastupniku ideje da je materija indiferentni objekt nauke,
svojevrsnu filozofiju opriroene nauke, koja nee prihvatiti darvinistiki
antropocentrizam, ideju ovjeka kao sredinju ideju svijeta, nego e se prema
prirodi odnositi kao prema subjektu nauke i iznova nauiti sluati glas
materije:

Vi ste tamo u College de France prkali po tim epruvetama, a niste znali

zato i niste mislili emu Meh utvruje tiraniju dogaaja koja slijedi nakon
razbijanja atomskog jezgra i, kao njen logian i nuan rezultat, katastrofu
Hiroime i Nagasakija, a onda i sigurnu katastrofu cijelog ovjeanstva,
ukupne planete. I dok se Pave brani da cilj nauke nije bila atomska bomba,
da se zloupotrebom dolo do te bombe, Meh takvoj ovjekovoj
neodgovornosti suprotstavalja ideju Velike ravnotee:
- Meh u dijalogu s Pavom, pri emu su obojica parabolike funkcionalizacije
razliito postuliranih filozofskih koncepcija nauke i kulture, opredjeljuje za
viziju ovjekovog opstanaka na zemlji zasnovanu na skladu s prirodom, dok
istodobno Pave zastupa viziju tog opstanka utemeljenu na ideji borbe s
prirodom.
- Ovaj roman je ujedno i unutranja drama dva ovjeka opredijeljena za
razliite koncepcije filozofije nauke i u skladu s tim dva razliita iskustva, ali i
pria o metafizikim aspektima ovjekovog postojanja na Zemlji, koji su
potpuno potrti idejom tehnoloke kulture i civilizacije.
U Mehovom stajlitu krije se potraga za nestalim smislom ne samo ovjekove
egzistencije, nego i njegove kulture, dok se u Pavinom stajalitu raskriva
drama ateizacije kao preduslov za izvjesnu apokalipsu.
Uz temeljnu metaforu pobune materije, u romanu se zasnivaju, dakle, i drugi
metaforiki nizovi, prije svega metafora Velike ravnotee i pinepleina, koje su
u isto vrijeme i metaforike redukcije Boanstva, ali i alegorijsko- parabolike
funkcionalizacije kulturnih obrazaca i metafizikih filozofskih koncepata,
dakle, cjelokupne duhovne dimenzije ovjekovog postojanja koju je potrla
materijalistika kultura i filozofija, te tehnoloka civilizacija. Kao podloga
govoru materije u romanu rezultira idejama materijalnog jednistva
kosmosa, velike ravnotee i pinepliena, koje na koncu oblikuju ideologiju
pobune materije protiv ovjeka, to je svojim atomskim grijehom,
proizvodnjom nematerije, ugrozio ove ideje, a samim tim planetu Zemlju i
time kosmiku harmoniju u cjelini.
* Takodjer da bi objasnila ovdje zasto se materija buni ''pobuna materije''
izdvojila sam jedan dio na pocetku romana npr kada Pave pada na mostu.
Dijalog izmedju Meh i Pave
'' Meh-To sto si pao na mostu nije slucajno;
- Pave-Ne razumijem te ,naravno nema slucajnosti u prirodi;

- Meh: To sto si pao na mostu stvar je urote materije protiv tebe''

tu zapravo Meh ne potvrdjuje ono sto je Pave rekao da nema slucajnosti u
prirodi ,on prirodu onako kako je vidi Pave ne dozivljava kao svoj hobitus.
-POREDJENE S COVJEKOM:; '' zar uran nije luda materija? Zeljna
emanacije, bezobzirna prema posljedicama= srlja u propast, i sve u prirodi
dovodi u pitanje svojim nagonom razarickim. Zar se uran nije mogao
obuzdati u bilo cemu? ''
- Pave: '' geolog si znas da se priroda nudi, priroda izaziva, priroda se
podmece kao zena, zar grom prvom vatrom nije izazvao pecinskog covjeka. ''