DAA&BOCCA

ANITA BROOKNER

Hotel na jezeru
S engleskoga prevela
Nada oljan

1
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Za Rosamond Lehmann

2
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

1.

S prozora se vidjelo samo sivilo koje se prostiralo u nedogled. Po svoj se

prilici iza sivog perivoja, u kojem kao da nije raslo nita doli krutih listova
neke nepoznate biljke, nalazilo golemo sivo jezero, irei se poput mrlje
tinte prema nevidljivoj drugoj obali, a jo dalje, samo u mati, ali potvren
turistikom brourom, vrhunac Dent dOche, po kojemu je moda ve blago i
beumno sipio snijeg. Jer bio je kasni rujan, izvan sezone; turisti su bili otili
i cijene su bile sniene i gotovo nita nije moglo zaokupiti posjetitelje u tom
gradiu na obali jezera, stanovnici kojega su, ionako zatvoreni, esto
postajali jo utljiviji zbog gustog oblaka koji je znao danima pokrivati
okolinu, a tada nestajao neoekivano, da bi otkrio novi krajolik, pun boja i
zbivanja: amce koji klize po jezeru, putnike na pristanu, trnicu pod vedrim
nebom, obrise sumornih ostataka nekog dvorca iz trinaestog stoljea, bijele
avove na udaljenim planinama, a na veselim visoravnima prema jugu
stepenastu kulisu vonjaka s jabukama ije blistavilo ima simbolino
znaenje. Jer bijae to zemlja razumno ubiranog obilja, zemlja koja je uspjela
pobijediti sve nezgodne okolnosti koje ovjeka mogu snai i u kojoj je samo
podneblje, na alost, ostalo izvan kontrole.
Edith Hope, spisateljica ljubavnih romana pod nametljivijim imenom, i
dalje je stajala pred prozorom, kao da bi nalet dobre volje mogao probiti tu
tajnovitu neprozirnost koja ju je doekala, premda joj je bila obeana
vedrina koja krijepi, podneblje lieno iluzija, potpuno razuman, da ne
kaemo pragmatian, sklop okolnosti - miran hotel, izvanredna kuhinja,
duge etnje, nikakva uzbuenja, rano lijeganje - u kojima bi nedvojbeno
mogla ponovno pronai svoju ozbiljnu i marljivu osobnost i zaboraviti
nesretan pokuaj koji ju je doveo u ovo kratko izgnanstvo, u ovo naoko
nenaseljeno mjesto, u ovo postupno sve mranije doba godine, umjesto da
bude kod kue... Ali, upravo je to kod kue odjednom poprimilo nekakvo
neprijateljsko znaenje, tako da se, prilino preplaena onim to joj se
dogaa, pokorila kad su joj prijatelji savjetovali kratak odmor i dopustila da
je njezina prijateljica i susjeda Penelope Milne odveze na aerodrom i pritom
joj vrsto stisnutih usana dade na znanje kako joj je voljna oprostiti samo
pod uvjetom da se izgubi na neko pristojno vrijeme i vrati se starija,
pametnija i dolino skruena. Jer meni se ne doputa da zgrijeim, kao da
sam nekakva neizvjetaena djevojka, mislila je; a zato i bi? Ja sam ozbiljna
ena koja bi neke stvari ve morala znati, i po sudu mojih prijatelja ve sam
3
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

prela godine za nepromiljenost; ve je nekoliko ljudi primijetilo moju

fiziku slinost s Virginijom Woolf; ja sam kuevlasnica, porezna obveznica,
dobra jednostavna kuharica i osoba koja predaje rukopis znatno prije roka;
potpisujem sve to se pred mene stavi; nikad ne telefoniram svom
nakladniku: i ne oekujem nikakvo priznanje za svoj specifian knjievni
rad, premda on, koliko mi je poznato, ima posve dobru prou. Tu svoju
prilino bljedunjavu i povjerljivu osobnost posjedujem ve podosta dugo, i
premda sam zacijelo dosadna drugima, nije se smjelo dopustiti da postanem
dosadna samoj sebi. Dralo se da sam po svemu neupadljiva i svi koji su
mislili da me poznaju slagali su se da takva moram i ostati. I nema dvojbe da
e mi, nakon ljekovita boravka u ovoj sivoj osami (primjeujem da su listovi
one biljke potpuno nepomini), biti doputeno da se vratim, da opet
nastavim svoje miroljubivo postojanje i da ponovno postanem ono to sam
bila prije nego to sam poinila to oito uasno djelo, premda, iskreno
reeno, nakon to sam ga poinila, nisam ni jednom na nj pomislila. Ali sada
mislim. Da.
Okrenuvi lea neujnom prostranstvu iza prozora, ona promotri sobu,
koja je bila boje prekuhane teletine: sag i zastori boje teletine, visok, uzan
krevet s pokrivaem boje teletine, maleni strogi stoli s odgovarajuim
stolcem natisnutim vrsto pod njega, uzan, krti ormar i, na veoma velikoj
visini iznad njezine glave, siuan mjedeni luster koji e posve sigurno
uveer turobno mirkati iz osam slabih arulja. Ukrobljeni bijeli ipkasti
zastori, koji su nudili daljnju zatitu od oskudnog dnevnog svjetla, mogli su
se razdvojiti da bi kroz staklena vrata omoguili izlaz na uski mali balkon, na
kojemu je stajao zeleni metalni stol sa stolcem. Moi u ovdje pisati kad
vrijeme bude lijepo, pomisli, i poe prema putnoj torbi da izvue dva
dugaka fascikla, od kojih je jedan sadravao prvo poglavlje romana Pod
nestalnim mjesecom, na kojem je naumila smireno raditi tijekom itavog
ovog udnovatog prijekida u svom ivotu. Ali njezine ruke nisu posegnule za
tim nego za drugim fasciklom, i im ga je otvorila, instinktivno je pola
prema stolu i uskoro sjedila na nepodatnoj sjedalici, otvorena pera,
ignorirajui okolinu.
Najmiliji moj Davide, (pisala je)
hladno sam ispraena na put. Penelope je vozila brzo i neprestano mrano
zurila preda se kao da sprovodi uhienika iz sudnice u posebno osiguran
zatvor. Bila sam raspoloena za razgovor - ja nisam navikla putovati avionom
i od tableta koje mi je lijenik dao postala sam prilino govorljiva - ali ini se
da to nekako nije bilo prihvatljivo. U svakom sluaju, malo se smekala kad
4
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

smo stigle na Heathrow, pronala mi je kolica za prtljagu i kazala mi gdje

mogu dobiti kavu, a onda je iznenada nestala i ja sam se osjeala grozno;
nisam bila tuna, samo nekako omamljena i prilino zabavna, a nije bilo
nikoga s kim bih mogla razgovarati. Popila sam kavu i etkala naokolo,
pokuavajui popamtiti sve pojedinosti, ono to ljudi misle da pisci rade (osim
tebe, ljubavi moja, koji o tome uope ne misli) i iznenada ugledala svoj odraz
u enskoj toaleti. Vidjela sam svoju silno korektnu vanjtinu i pomislila: ja
ovdje ne bih smjela biti! Ja ovamo ne pripadam! Uskomeana masa ljudi,
uplakana djeca, svatko usredotoen na to da bude negdje drugdje, a meu
njima ova ena blaga lica, pomalo koata, u dugakom demperu na
zakapanje, rezervirana, bezazlena, prilino lijepih oiju, povelikih ruku i
nogu, krotke ije, koja ne eli nikamo poi, ali koja je obeala da e ostati vani
mjesec dana dok svi ne zakljue kako je opet pri sebi. Naas me uhvatila
panika, jer ja sam pri sebi sada, a bila sam i onda, premda tu injenicu nitko
nije uoio. Nisam se utapljala nego mahala.
U svakom sluaju, to sam nekako prevladala, premda nije bilo lako, i
prikljuila se najpouzdanijoj skupim ljudi koju sam mogla nai, sigurna, a da
se uope nisam ni trudila pitali, da oni zacijelo putuju u vicarsku, i uskoro
sam se nala u avionu i jedan prilino armantan mukarac sjeo je kraj mene i
priao mi o toj konferenciji na koju ide u enevu. Dola sam do zakljuka da je
lijenik; zapravo, strpala sam ga u specijaliste za tropske bolesti, posebno kad
mi je rekao da najvie radi u Sierra Leoneu, ali ispostavilo se da je u nekakvoj
vezi s tungstenom. Eto dakle koliko vrijedi ta slavna mo imaginacije
romanopisca. Unato tome, malo sam se bolje osjeala, i on mi je priao o
svojoj eni i kerima, i kako za dva dana leti k njima da provede vikend kod
kue prije nego to se vrati u Sierra Leone. I u nevjerojatno kratkom roku stigli
smo onamo (primjeujem da kaem onamo, a ne ovamo) i on me smjestio u
taksi, i nakon otprilike pola sata zavrila sam ovdje gore (a sad to poinje
bivati ovdje, a ne ondje), i ubrzo u se morati raspakirati, umiti i urediti
kosu te se spustiti u prizemlje u potrazi za ajem.
ini se da je hotel potpuno pust. Kad sam ula, primijetila sam, samo
jednu stariju enu, posve majunu, lica poput buldoga, a nogu tako krivih da
izgleda kao da se baca s jedne strane na drugu u nastojanju da napreduje, ali
to radi s takvom nepokolebljivom odlunou da sam joj se instinktivno
sklonila s puta. Hodala je sa tapom, a glava joj je bila pokrivena jednim od
onih malih velova od tila, ukraenih sitnim modrim barunastim masnicama.
Ja sam je razvrstala kao udovicu belgijskog slastiara, ali djeak koji mi je
nosio prtljagu kimnuo je jedva primjetno i promrmljao Madame la
Comtesse, dok se ona valjala kraj nas. Eto dakle koliko vrijedi ta slavna mo
5
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

imaginacije itd. U svakom sluaju, obraena sam tako hitro i otpremljena u

sobu (gotovo nagovorena da uem), da nisam dospjela registrirati nita
drugo. ini se da je mirna, topla, prilino prostrana. Vrijeme bi se, valjda,
moglo opisati kao tiho.
Neprestano mislim na tebe. Pokuavam izraunati gdje se nalazi, ali to je
prilino teko budui da sam okruena razlikom u vremenu, ma kako bila
minimalna, i zaostalim djelovanjem svojih tableta te svim ovim tunim
empresima. Na neki nain. Ali sutra je petak, i kad se pone smrkava ti, moi
u te zamisliti kako ulazi u kola i vozi na selo. A onda, dakako, vikend, o
kojem nastojim ne misliti. Ti i ne zna...
Tu je odloila pero i kratko protrljala oi, zatim neko vrijeme sjedila s
taktovima na stolu, glave oslonjene na ruke. Tada je, zatreptavi, ponovno
uzela pero i nastavila pismo.
Bilo bi smijeno da ti kaem da se uva, jer ti nikad ne misli na sve one
blage mjere opreza koje ostali poduzimaju, a, osim toga, ionako nemam
naina da te na to prisilim. ivote moj dragi, kao to je moj otac govorio mojoj
majci, tako mi je teko bez tebe.
Neko je vrijeme jo ostala sjediti za stolom, zatim duboko udahnula i
zatvorila pero. aj, pomislila je. Treba mi aj. A onda etnja, veoma duga
etnja uz obalu jezera, a zatim u kadu, i presvui se u plavu haljinu, i tada u
ve biti pripravna da uem u restoran, to je uvijek tako teko prebroditi. A
tada valja obaviti cijelu veeru, to e zahtijevati prilino vremena, i poslije
toga u malo posjediti i razgovarati s nekim, ako ni s kim drugim, onda s
gospoom s licem buldoga. I moram se dobro naspavati i rano lei, pa to
nee biti tako strano. Zapravo sam ve prilino umorna. Zijevala je dok joj
oi nisu poele suziti, a onda ustala.
Trebalo joj je nekoliko minuta da se raspakira. Praznovjerno, ostavila je
vei dio odjee u koferu, kao da time nagovijeta samoj sebi kako moe otii
u roku od nekoliko minuta ako se prui prilika, premda potpuno svjesna da
e sve ostati ovdje i jo se, uz ostalo, oajno zguvati. To joj vie nije bilo
vano. Odnijela je etku za kosu i spavaicu u kupaonicu. Pogledala se u
zrcalu, ustanovila da na sebi ne primjeuje nikakvih promjena, a tada je,
ponovno pokupivi torbicu i klju od sobe, izila u hodnik koji je treperio od
praznine. Blijedo svjetlo prodiralo je kroz veliki prozor nad odmoritem.
Zidovi kao da su u sebi pohranili davnu uspomenu na solidne obroke. Nije
6
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

bilo nikoga na vidiku, premda je kroz neka vrata prema dnu hodnika ula
slabaan zvuk radija.
Hotel du Lac (Famillie Huber) bio je troma i dostojanstvena zgrada, kua
na dobru glasu, tradicionalna tvrtka, navikla da doekuje i prihvaa
razumne, imune, umirovljene, samozatajne ugledne klijente iz jedne ranije
ere turizma. Nije se gotovo niim potrudila da se dotjera za prolazni promet
koji je oduvijek prezirala. Cjelokupno je pokustvo, premda strogo, bilo
vrhunske kakvoe, posteljno i stolno rublje snjeno bijelo, usluga
besprijekorna. Njezina reputacija meu dobro obavijetenim ljudima od
struke privlaila je pripravnike dobra karaktera koji su se ozbiljno zanimali
za hotelijerski posao, ali to je bio jedini sluaj kad se kua ipak udostojila
priznati od ega zapravo ivi. to se gostiju tie, kua se nekako perverzno
ponosila upravo nedostatkom bilo kakvih atrakcija, tako da je svakog
posjetitelja koji je neodreeno traio sobu morala zbuniti i odbiti oskudnost
terase, priguena tiina predvorja, odsutnost glazbe iz nevidljivog izvora,
javnih telefona, oglasa za izlete s vodiem po okolici ili natpisa koji upuuju
na zanimljivosti u gradu. Nije bilo saune, nije bilo frizera, a dakako ni vitrina
s izloenim nakitom; aperitiv bar bio je malen i mraan i njegova strogost
nije poticala ljude da se u njemu bez potrebe zadravaju. Nekako se davalo
na znanje da piti dulje vremena - bilo u poslovne svrhe, bilo iz osobna uitka
- nije comme il faut, i ako se dri zaista nunim, onda to valja obavljati ili u
intimnosti vlastita apartmana, ili u popularnijim ugostiteljskim objektima
gdje takve sklonosti nisu nepoznate. Sobaricu se rijetko moglo susresti
poslije deset sati ujutro, dokad je svaka vrsta kuanske buke morala
utihnuli; poslije toga doba nije se ulo zujanje usisaa, nije bilo ni traga
kolicima za prljavo rublje. Diskretno utanje najavilo bi ponovnu pojavu
sobarica koje su dolazile odgrnuti pokriva na krevetu i urediti sobu, poto
su gosti zavrili s presvlaenjem i sili na veeru. Jedina reklama od koje se
hotel nije mogao distancirati bile su usmene preporuke dugogodinjih
gostiju.
Ono to je hotel mogao ponuditi bio je blagi oblik svetita, zajamena
privatnost i ona zatienost i diskrecija koje se vezuju uz besprijekornost.
Kako ovo posljednje svojstvo privlai nevjerojatno malen broj ljudi, Hotel du
Lac obino je bio poluprazan i u ovo doba godine, pri kraju sezone, pomirio
bi se time da se skrbi za puku aicu gostiju prije nego to zatvori vrata
preko zime. Ono malo posjetitelja to je preostalo od skromnog broja koji je
pristojno ljetovao u glavnim ljetnim mjesecima uivalo je, meutim, jednaku
uljudnost i poslunost kao da su cijenjene muterije odvajkada, to su u
nekim sluajevima zaista i bili. Prirodno, nitko im nije ni pokuavao ponuditi
7
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

nekakvu zabavu. Jednaka se pozornost posveivala udovoljavanju njihovim

potrebama i prouavanju njihovih karaktera. Pretpostavljalo se da e se
pokazati doraslima normama hotela, ba kao to e se hotel pokazati
doraslim njihovima. A iskrsne li bilo kakav problem, bit e razrijeen
diskretno. Na taj je nain hotel postao poznat kao mjesto koje vjerojatno
nikad nee privui neeljenu pozornost, mjesto koje e jamiti miran
oporavak onima s kojima je ivot loe postupao ili ih naprosto zamorio.
Njegovo ime, i adresa, nalazilo se u kartotekama ljudi kojima je posao da
znaju takve stvari. Znali su ga neki lijenici, znali su ga mnogi odvjetnici,
znali su ga burzovni meetari i raunovoe. Turistike ga agencije nisu znale
ili su ga zaboravile. One obitelji kojima povremeno izbivanje nekog od
njihovih napornijih lanova koristi, cijenile su ga i brino uvale. I glas se
irio.
A dakako da je to bio izvrstan hotel. I imao je lijep poloaj na jezeru.
Podneblje nije bilo divno, ali u usporedbi s drugim, slinim mjestima za
odmor, bilo je uravnoteeno. Ponuda maloga grada nije bila opsena, ali
moglo se unajmiti automobil, moglo se poi na izlet, a etnje su bile ugodne,
premda ne i uzbudljive. itav krajolik, pogled, planina, bio je udnovato
nenaglaen, kao da je prikazan na akvarelu nekog ranijeg razdoblja. Dok je
mlade svih nacionalnosti u masama grnula na sunce i na plae zakrivi
ceste i aerodrome, Hotel du Lac tiho se ponosio, katkada zaista veoma tiho,
svojom izdvojenou iz gomile, dobro znajui da ima svoje mjesto u sjeanju
starih prijatelja, znajui takoer da nikad nee odbiti razumnu molbu novog
klijenta, pod uvjetom da taj novi klijent posjeduje nepisanu preporuku koju
hotel ovakva ugleda zahtijeva i da molba potjee od nekoga ije se ime ve
nalazi u kartoteci obitelji Huber, iji je vei dio sezao unatrag sve do poetka
stoljea.
Dok je silazila irokim plitkim stubitem, Edith je jasno ula uljudan
smijeh koji je odzvanjao iz neke vrste salona gdje se vjerojatno pio
popodnevni aj, a zatim, kad se pribliila, kao privuena tim zvukom,
iznenadan bijesan lave, prodoran, mrzovoljan, dovodei u pitanje budui
mir. Na dnu stuba uao je sitan psi, drhui od tjeskobe, oiju prekrivenih
dlakom. Kad nitko nije priao da pogleda to se dogodilo, opet je zalajao iz
sve snage, ali vie kao da iskuava svoju mo, poput djeteta. Dugotrajni
prodorni cvile, kao da trpi nezamislivu torturu, izazvao je povike Kiki!
Kiki! Zloesti pas!, i visoka ena, nevjerojatno vitka, uske glave na
dugakom lelujavom vratu kao u gnjurca, izletjela je iz bara, sloila se pri
dnu stuba, skupila psia u naruaj, obasula ga poljupcima i opet, s istim
onim beskimenim pokretom kao da se odmotava, pritisnula psia uz obraz
8
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

kao jastui i vratila se u bar. Lokvica na posljednjoj stubi natjerala je

direktora da na tren zaklopi oi i hitro pucne prstima. Dok je djeak u
bijelom kaputiu baratao krpom, ravnoduno, kao da se to prilino esto
dogaa, direktor Hotela du Lac (Famillie Huber) dade Edith na znanje koliko
je ojaen to je ovakav incident morao pokvariti njezin dolazak,
distancirajui se istodobno od sitnih prijestupa ivotinja i, to je jo vanije,
od onih koji su dovoljno nerazumni da ih dre. Za ove e potonje dakako
osigurati utoite, ali utoite bez sudionitva.
Ba zanimljivo, pomisli Edith. Ta je ena Engleskinja. I kako je neobino
graena. Vjerojatno balerina. I obea sebi da e o tome kasnije razmisliti.
Salon je bio ugodniji nego to bi ovjek oekivao nakon njezine sobe,
zastrt tamnoplavim sagom, pun malih okruglih staklenih stolia i udobnih
starinskih naslonjaa, s malenim pijaninom za kojim je ostariji mukarac s
konfekcijski svezanom leptir manom svirao krotak izbor iz poslijeratnih
mjuzikla. Okrijepljena ajem i krikom izvrsne torte od treanja, Edith
prikupi hrabrost da se ogleda oko sebe. Soba je bila oskudno napuena;
pretpostavila je da se veina ljudi vjerojatno vraa tek za veeru. Gospoa s
licem buldoga jela je smrknuto, sjedei rairenih nogu, dok su joj mrvice
neprimijeene padale u krilo. Dva su mukarca aputala u sjeni
najudaljenijeg kuta. Prosijedi par, mu i ena ili brat i sestra, provjeravali su
svoje avionske karte i mukarac, koji jo ni izdaleka nije zavrio s ajem,
svako je toliko bivao otpravljen da pogleda je li stigao automobil. Premda je
prostorija bila svijetla i vedra, njezina je najuoljivija karakteristika bila
atmosfera ubitana mira. Edith, spoznavi kakvoj je sudbini izruena,
uzdahne, ali se podsjeti kako je to izvanredna prilika da zavri Pod nestalnim
mjesecom, premda to nije bila prilika koju je sama traila.
Kad je idui put podigla pogled s knjige - knjige iz koje nije upamtila ni
jednu jedinu rije - otkrila je neoekivanu notu blistavila u obliku dame
neodreenih godina, kose sjajno pepeljasto plave, skrletno crvenih noktiju,
u haljini od draesne (i skupe) tampane svile, koja je rukom udarala takt
glazbe, s blaenim smijekom na ljupkom licu dok su konobarice, oito
fascinirane takvom samouvjerenom pojavom, oblijetale oko nje, nudei jo
aja, jo kolaa. Ona ih je nagradila srdanim smijekom, a jo srdanijim
sredovjenog pijanista koji je, kad je ustao i sloio note, priao njezinom
stolu i promrmljao neto to ju je nasmijalo, zatim joj poljubio ruku i otiao,
pri emu su mu kruta, uska lea upravo zraila pohvalom koju je netom
primio. Zavalivi se ponovno u naslonja, podigavi alicu i tanjuri do
podbratka, ova je dama pila svoj aj s nekom elegancijom, ak s nekim
smislom za povoljnu projekciju svoje linosti, a zaista je i bila ugodan prizor,
9
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

onako slobodna od svake tjeskobe koja neke ljude obuzima na nepoznatim

mjestima i oito kod kue u ambijentu hotela, ak i kad je tri etvrtine
prazan.
Edith ju je promatrala kao hipnotizirana, alei to je propustila i jedan
trenutak cijele predstave. Prstenje je bljeskalo na ruci kojom je usnicama
prinosila njean ipkasti rupi. Kad je pladanj odnesen, Edith je napeto
ekala da vidi kako e gospoa ispuniti onu prazninu izmeu aja i veere,
tako deprimantnu za neoekivanog ili osamljenog hotelskog gosta. Ali
dakako da ta gospoa nije bila sama. - Evo me - zacvrkutao je jedan mladi
glas i u salon je ula djevojka u prilino tijesnim bijelim hlaama (ak malo
pretijesnim, pomislila je Edith) koje su ocrtavale zadnjicu oblikovanu kao
velika ringlo ljiva. - A, dola si, duo - povikala je dama koja je bila, koja je
morala biti, njezina majka. - Ja sam ba zavrila. Jesi li popila aj?
- Nisam, ali nije vano - ree djevojka; bila je, kako je Edith uoila,
znatno bljea verzija svoje majke ili, bolje rei, isti model kao majka, ali ne
poput nje dotjerana do faze visoka sjaja.
- Ali duo moja! - usklikne starija dama. - Pa, mora popiti aj! Sigurno si
sva iscrpljena! Samo pozvoni. Neka skuhaju jo.
Kad im se pribliila konobarica, obje su joj uputile umiljati smijeak i
lijepo zamolile aj, ali vrlo oito uvjerene da e im molba biti ispunjena, i to
smjesta, a tada se upustile u silno zanimljiv razgovor od kojega je Edith
mogla uti samo poneku rije, zajedno s radosnim i pobjedonosnim
napadajima smijeha koji bi ih s vremena na vrijeme obje svladao. Kad je
stigao drugi pladanj, i jedna i druga okrenule su nasmijeena lica konobarici,
vrlo joj rjeito zahvalite i nastavile dijalog, premda se djevojka jo neko
vrijeme zadravala oko njih, kao da bi njezin dio u ritualu kojim sluajem
mogao biti produen, ali dama u svilenoj haljini ree: - To bi bilo sve, zlato - i
potpuno se posveti promatranju svoje keri.
Keri mora da je oko dvadeset est godina, pomisli Edith, neudana je, ali
to je ne zabrinjava. Nikamo joj se ne uri, mogla je zamisliti kako govori
njezina majka, s onim svojim lijepim smijekom. Ovako je sasvim sretna i
zadovoljna. A djevojka pritom porumeni, indignirano, izazivajui na taj
nain putena nagaanja starije gospoe koja su zacijelo, u to je Edith bila
uvjerena, manje-vie stalna pratnja njezine majke. Moram prestati s tim,
ree sama sebi. Ne moram izmiljati njihove ivote umjesto njih. One se
zapravo sasvim lijepo snalaze i bez mene. I odjednom osjeti kako bolno
ezne za takvom majkom, tako dobro raspoloenom, tako elegantnom i
dotjeranom, koja tako uporno inzistira na tome da njezina ki popije aj,
premda je ve skoro est sati. Osjeti kako bolno ezne da bude takva kerka,
10
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

tako puna samopouzdanja, tako leerno prihvaajui ono to joj se daje... A

bile su Engleskinje, premda ne onoga tipa koji je dobro poznavala, prilino
imune i dobro su se zabavljale. Izgledale su kao da se uvijek dobro
zabavljaju.
Napokon su odluile krenuti, i kad je majka dvaput pokuala ustati,
opirui se o naslon stolca, dok se kerka energino vrzmala oko nje, kao da
tono zna kad mora intervenirati, Edith je poneto iznenaeno ustanovila
kako starija dama zapravo ima poneto ukoene zglobove, i da se onaj
blistavi dojam prilino mladenake zrelosti, tako impresivan izdaleka, gubi
im ustane. Zamiljeno, ona im korigira godine, koje je odredila kao drugu
polovicu pedesetih i sredinu dvadesetih, na drugu polovicu ezdesetih i
poetak tridesetih. Ali izgledale su izvrsno, i jedna i druga. I potajno se
veoma obradovala kad se starija dama, nasuprot kojoj je sjedila, premda
dosta daleko, okrenula i prije no to e izii iz prostorije, blagim smijekom
potvrdila da ju je, zapazila.
A tada nije preostalo nita drugo doli otii u etnju.
Prola je kroz tihi perivoj, kroz eljezne dveri, preko prometne ulice i
nastavila obalom jezera u umiruem svjetlu toga sivoga dana. Tiina ju je
progutala im je prela jedino raskrije u gradu i inilo se kao da bi mogla
hodati zauvijek, neometana, u drutvu iskljuivo svojih misli. Ta osamljenost
u koju je bila protjerana, u koju su je protjerali oni koji sve znaju najbolje,
nikako nije bila neto to bi prieljkivala. I ovo mutno, zamagljeno, diskretno
ali neprijazno vrijeme: hoe li to biti dodatna otegotna okolnost ovom
razdoblju kunje, jer je uz ostalo nepromiljeno doputovala bez toploga
kaputa? Jezero je bilo savreno mirno; nad njezinom glavom svjetlucala je
samotna svjetiljka, pretvarajui mlitavo lie platane u bljetavi smaragd.
Uope nema potrebe da ovdje ostanem ako ne elim, zakljui. Nitko me
zapravo ne sili. Ali moram bar pokuati, ako nita drugo onda stoga da sve
bude lake kad se vratim kui. Ovdje nije ba posve pusto. A zaista mi je
potreban odmor. Mogla bih odluiti da tu izdrim tjedan dana. Napokon, to
je prilika da prikupim neto materijala, jer ionako ivim u mraku neznanja,
premda, naravno, nitko od ovih ljudi ne bi pristajao u onu vrstu romana
kakve ja piem. Ali, recimo, ona vrlo izduena, uska ena, ona prekrasna
ena s dosadnim psom. A jo vie onaj blistavi par, koji se ovdje oito osjea
kao kod kue. Zato su ovdje? Ali ene, ene, samo ene, a ja tako volim
razgovor s mukarcima. Oh, Davide, Davide, pomisli.
Njezina ju je etnja uz obalu vie od svega podsjeala na one njezine
etnje na koje ovjek odlazi u snovima i u kojima neloginost i neumitnost
idu ruku pod ruku. Kao u snovima, osjeala je istodobno i oaj i neku vrstu
11
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

na propast osuene znatielje, kao da mora nastaviti tim putem dok joj se ne
otkrije njegov cilj. Njezino veeranje raspoloenje, i izgled samoga puta,
kao da su obeavali nepovoljan ishod: udarac, izdaja ili u najmanju ruku
proputen vlak, sveanu priliku kojoj prisustvuje u krpama, izvoenje na
optueniku klupu iz nepoznatih razloga. I svjetlo je bilo svjetlo iz snova,
neka neodreena polusjena koja je okruivala ovo udnovato hodoae, ni
dan ni no. U zbiljskom svijetu kroz koji je hodala biljeila je djeliem svijesti
neka fizika svojstva okoline: savreno ravan poljunani puteljak, omeen s
dva reda stabala koja rastu iz nabijene zemlje, jezero, sada nevidljivo, na
jednoj strani, na drugoj vjerojatno grad, ali grad tako malen i tako izvrsno
ureen da ovjek nikad nee uti vrisak konica, ili trubljenje automobila, ili
glasove podignute u bunom opratanju. Samo je skroman zvuk veernjeg
prometa, vozila to su se smireno vraala kui, dopirao prigueno negdje iza
stabala, izvan vidokruga. Mnogo je glasniji bio zvuk njezinih vlastitih koraka
na ljunku, tako glasan da se inio nametljivim, pa je nakon nekog vremena
skrenula na mekanu zemlju puteljka najblieg jezeru. Pod svjetlom
povremene svjetiljke hodala je neometana, kao da je jedino stvorenje koje se
zateklo vani u ovom tihom mjestu. Osjetna je svjeina dopirala iz vode, koju
vie nije mogla vidjeti, tako da je zadrhtala u svom dugakom demperu.
Osuena sam da odreeno vrijeme lutam po zemlji, pomisli i, zamiljena ali
pokorna, nastavi etati sve dok joj se nije uinilo kako je vrijeme da joj bude
doputeno stati. Tada se okrene i poe istim putem natrag.
Vraajui se kroz sumrak, vidjela je hotel izdaleka, osvijetljen, lano
svean. Moram se potruditi, zakljui, premda je znala da bi drugaija vrsta
ene rekla, s blaziranim uzdahom: A, eto, mislim da se moram barem
pojaviti.
U tihom predvorju, jarko svjetlo, mrmorenje iz salona za televiziju i
miris mesa. Otila se na kat presvui.
Za stolom u recepciji M. Huber stariji, umirovljen, ali i dalje aktivan,
dobronamjeran i tek blago nametljiv, uivao je u svom najdraem trenutku
dana. Otvorio je knjigu gostiju da pogleda tko je otputovao, a tko prispio.
Promet je dakako bio vrlo slab u ovo doba godine; kua je neizbjeno
poluprazna posljednjih mjesec dana prije no to se zatvori za zimu.
Njemaka je obitelj otila, primijeti; buka pri njihovu odlasku zapravo je
prodrla ak u njegovu dnevnu sobu na petom katu. Onaj udnovati stariji
par s Jerseyja otputovao je nakon aja. Konferencija u enevi mogla bi
dovesti ponekog posjetitelja, nekoga tko se nakanio, moda, jo malo
zadrati i vratiti se kui poslije vikenda. Inae, ostali su samo stari gosti:
Comtesse de Bonneuil, Mme Pusey i njezina ki, ena sa psom, koju naprosto
12
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

nije htio imenovati, premda joj je suprug bio u engleskom almanahu Gotha i
za koju je njegov zet dobio odreene upute. Jedan novi gost. Hope, Edith
Johanna. Neobino ime za jednu englesku damu. Moda ne sasvim englesku.
Moda ne sasvim damu. Dola je s preporukom, dakako. Ali u ovom poslu
ovjek nikad ne zna.

13
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

2.

Odjevena za veeru, u klasino krojenoj svilenoj haljini, dugih uskih

nogu discipliniranih u jednostavnim salonkama od fine koe, Edith je traila
naina da odgodi trenutak kad e biti prisiljena spustiti se u blagovaonicu i
sjesti za svoj prvi obrok u javnosti. ak je napisala i nekoliko paragrafa Pod
nestalnim mjesecom, zatim je, kad ih je proitala, ustanovila da se istim
rjeenjima posluila u Kamenu i zvijezdi i prekriila ih. I dok ih je kriala,
shvatila je tono u kojem smjeru mora krenuti kad pone iznova. Tako je,
pomalo ohrabrena, s provizornim radnim programom za sutra, zatvorila
fascikl, uzela torbicu i klju te odlunim koracima izila iz sobe.
S one iste, ne previe udaljene toke u dnu hodnika, opet je ula radio i
um vode koja tee u kadu, i dok se pribliavala stubama, uinilo joj se kao
da je odjednom obavijena ruiastim mirisom koji nagovijeta vrstu
priprema tipinu za osobu obdarenu pravom svijeu o svojoj pojavi. ena
sa psom, pomisli Edith. Ona e izroniti, s prilinim zakanjenjem, u nekakvoj
arobnoj kreaciji, plosnata trbuha i puna prezira, sa psiem pod rukom.
Moram pokuati zapodjenuti s njom razgovor. Ionako neu, pomisli s tugom,
imati to drugo raditi poslije veere.
Prizemlje je bilo potpuno pusto, i ona shvati da je uranila. Jedini su
zvukovi dopirali iz aperitiv bara, gdje se vodio priguen muki razgovor,
neprekidan smijehom ili veselou. Bila bi rado popila din i tonik, ali
nedostajalo joj je snage. Sjela je za jedan stoli u salonu i uzela u ruke
zguvani primjerak Gazette de Lausanne koji je netko ondje ostavio. udno
da to nisu uklonili, pomisli, ini se da su tako pedantni. Ali u tom se asu
gospoa s licem buldoga, iju titulu ne smije nikako zaboraviti kad joj se
obrati, ako uope bude u prilici da joj se obrati, pojavi na vratima, u crnoj
haljini za svaku zgodu i s crnim velom s nekoliko nesigurno privrenih
flitera, umjesto prijanjeg plavog s masnicama, podigne tap u njezinom
smjeru i ree: - Ah! - Edith s upitnim smijekom na licu pokae na Gazette de
Lausanne. Mme de Bonneuil kimne glavom i krene prema njoj, valjajui se
kroz gutik stolova. Edith ustane da joj poe ususret, ali Mme de Bonneuil je
iznenaujue hitro napredovala, i Edith je stala ve iza susjednog stola. Merci1 - ree Mme de Bonneuil i opet podigne tap. - Je vous en prie - ree
Edith i vrati se za svoj stol. Bile su to prve rijei koje je izgovorila od dolaska.
1

Hvala. (...) Molim.

14
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Naslonila se u stolcu i naas zaklopila oi te dopustila da na povrinu

izroni uasan strah od veeri pred njom. Jesti u javnosti nije ni inae bilo po
njezinu ukusu, ak ni kad je imala drutvo. Sjetila se, lagano zadrhtavi,
posljednjeg obroka prije no to e napustiti Englesku. Njezin zastupnik,
Harold Webb, izveo ju je u restoran na objed. Oito mu je namjera bila da joj
podigne raspoloenje, uvjeravao ju je koliko u nju ima povjerenja, ak joj je
rekao da namjerava iznuditi vii predujam za njezinu sljedeu knjigu. A ova
e se druga stvar zaboraviti, rekao je pripaljujui cigaru kojoj nije bio vian.
Taj krotki intelektualac, vanjtinom nalik na seoskog lijenika, nije podnosio
drutveni aspekt svoga poziva, ali je unato tome rezervirao stol u restoranu
nalik na katedralu, u kojemu su gosti sa skruenom pobonou oekivali
udesa koja e pred njih iznijeti, i smiono se prihvatio zakuasto savijenog
ribljeg fileta, koji mu se inio najjednostavnijim jelom na jelovniku. Edith,
kajui se to je popila Penier od kojeg joj se uvijek podrigivalo, zlovoljno je
zurila u daljinu. Nije bilo lako razgovarati.
- Svia mi se tema za ovaj novi - ree Harold poslije odulje stanke. Premda ti moram rei da se trite ljubavnih romana mijenja. Sada se trai
seks za mladu enu na poloaju, itateljicu Casmopolitana, djevojku s
aktovkom.
Kako nije bilo nikakve reakcije, malo se poigravao sa siunom
lepezicom od izrezuckane mrkvice, araniranom na tanjuriu, i, kad je to
obavio, ponovno je preao u napad.
- to ona nosi sa sobom na taj poslovni put u Bruxelles?
- Glasgow - ispravi ga Edith.
- to? Pa dobro, recimo. Ali u svakom sluaju, treba joj neto to e je
uvjeriti kako je veselo biti slobodna ena. Treba joj neto to e laskati
njezinom egu kad provodi samotnu no u hotelu. Treba joj neto to
odraava njezin stil ivota.
- Harolde - ree Edith - ja naprosto ne poznajem nikoga tko ima nekakav
stil ivota. to to uope znai? To nekako implicira da je sve to posjeduje
kupljeno tono u isto vrijeme, i nikako prije vie od pet godina. A uostalom,
ako je ona ba tako slobodna, zato ne sie lijepo u bar i ne nae sebi
mukarca? Sigurna sam da je to sasvim mogue. Stvar je u tome da veina
ena to naprosto ne ini. A zato ne ini? - upita, osjetivi kako joj se
iznenada vraa sigurnost. - Ne ini zato to su im, kad doe do gustoga, miliji
stari mitovi. One ele vjerovati da e ih otkriti, u njihovom najboljem
izdanju, iza zatvorenih vrata, ba kad su vjerovale da je sve izgubljeno, da e
ih otkriti mukarac koji se s naporom probijao preko mnogih kontinenata,
koji je ostavio sve to god mu se zateklo na stolu meu pristiglom
15
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

korespondencijom samo da ih izbavi. Ah! Kad bi to bar bila istina - ree ona,
teko diui, i pritom nabode kriku kivija i zadri je na vilici dok je,
sagnuvi glavu, nastojala to domisliti do kraja. Zaista izgleda nevjerojatno
nalik onim londonskim intelektualkama s poetka stoljea, pomisli Harold,
promatrajui njezine upale obraze i nakubljena usta.
- Draga prijateljice, ti to vjerojatno najbolje zna - ree, ne elei je
uzrujati vie nego to ju je ona druga stvar ve uzrujala. - Samo sam mislio
da...
- A koji je najmoniji mit od svih? - nastavi ona, poneto zvunijim
tonom, koji ga natjera da konobaru diskretno naznai neka mu donese
raun. - Zec i kornjaa - proglasi sveano. - Ljudi ga oboavaju, osobito ene.
Zacijelo e primijetiti, Harolde, da u mojim knjigama upravo ona
neupadljiva skromna djevojka na kraju dobiva junaka, dok se ohola
zavodnica s kojom doivljava burnu ljubavnu vezu povlai zbunjena iz
okraja da se vie nikad ne vrati. Kornjaa pobjeuje, svaki put. To je la,
dakako - ree ljubazno, ali s autoritetom, i kivi neprimjetno sklizne natrag
na tanjur. - U zbiljskom ivotu, naravno, zec je taj koji pobjeuje. Svaki put.
Osvrni se oko sebe. A u svakom sluaju, moja je teza da je Ezop pisao za
kornjaevsko trite. To je elementarna istina - usklikne i glas joj se podigne
u zanosu. - Zeevi nemaju vremena za itanje. Suvie su zauzeti
pobjeivanjem u igri. Propaganda tvrdi suprotno, ali samo zato to je
kornjaa ta kojoj je potrebna utjeha. Poput siromanih duhom, koji e
batiniti kraljevstvo nebesko - doda s hitrim smijekom. Nakon kratke
stanke posveti se onome to joj je ostalo na tanjuru, pojede sve u jednom
prezirnom zalogaju i s olakanjem se nasloni u stolcu, jo uvijek obuzeta
svojim argumentima.
On pomisli kako ona nije uzalud profesorska ki, ali kako se ovjek moe
pouzdati da e se ubrzo opet vratiti poslu i kako e, nakon kratkog prijekida,
vjerojatno proizvesti jo jedan skroman, ali solidan komercijalni naslov.
- Naravno - ree Edith, grabei liicom komadie eera obojene poput
soli za kupanje i stavljajui ih u kavu - ovjek bi mogao ustvrditi kako bi zec
mogao potpasti pod utjecaj propagande kornjaevskog lobija, kako bi mogao
postati razboritiji, oprezniji, sporiji, zapravo. Ali zec je uvijek uvjeren u
vlastitu nadmo: on naprosto ne priznaje kornjau kao dostojna protivnika.
Zato zec i pobjeuje - zakljui ona. - U ivotu, hou rei. Nikad u romanima.
Barem ne u mojima. ivotna je zbilja odvie grozna a da bi smjela ui u moju
vrstu literature. A moji je itatelji svakako u njoj ne ele. Shvaa, Harolde,
moji su itatelji u biti kreposni. I to se njih tie - to se mene tie - one
multiorgazmike poslovne djevojke s aktovkama mogu ii kamo hoe. Nai
16
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

e se netko tko e se za njih odgovarajue pobrinuti. Na svakoj trnici ima

sitnih prodavaa.
- Vidim da se vraa u staru formu - ree Harold, odbrojavajui veliku
koliinu novanica.
- Hvala na objedu, Harolde - ree Edith, kad su izili na prometnu ulicu.
injenica da e uskoro biti odvojena od njegove ljubazne i samozatajne brige
odjednom ju je pogodila mnogo jae nego do tada. On je bio jedina osoba od
koje je mogla pouzdano oekivati da e stupiti s njom u vezu kad otputuje.
On je bio jedina osoba - no dobro, gotovo jedina - koja je znala kamo ona ide.
Nije, na alost, bio jedina osoba koja je znala zato ide. Turobno mu se
zagledala u oi, svjesna da je dao daleko previe novca za objed od kojega
nee biti sit ni jedan sat. Njezin je apetit nestao, potpuno nestao. U
posljednje joj vrijeme gotovo uope nije bilo vano to jede jer nije bila
vana sama sebi. Ali oni divni obroci koje je pripremala za Davida, one
velianstvene fritate, one gozbe koje kao da su mu uvijek bile potrebne kad
bi napokon izili iz kreveta, u lako nezgodno vrijeme, poslije ponoi
ponekad, odlaui to do posljednjeg trenutka prije no to e on odjuriti
natrag u Holland Park kroz tihe ulice. - Ovakve stvari nikad ne dobivam kod
kue - govorio bi njeno, nabadajui preni krumpiri i umaui ga u
umance peenog jajeta na oko. Ona bi ga, u spavaici, zabrinuto promatrala,
sa zdjelom peenog graha pri ruci. Ocjenjujui okom strunjaka stanje
njegova apetita, dohvatila bi drugu zdjelu i natovarila mu na tanjur
uzdrhtalu hrpu kreme od jaja. - Prava hrana za junake - uzdahnuo bi on
zadovoljno, a pritom mu je ilavo mlijeno tijelo uvijek bilo otporno na
posljedice tovljenja takvom vrstom hrane. - Fantastino - izjavio bi, zavalivi
se u naslonja, sit. - Ima li moda aja? - Ali ve dok je pio aj, primijetila bi
kako ubrzava, ispravlja se, kako mu pokreti postaju hitriji i odluniji, i kad bi
rukama preao po kratkoj crvenoj kosi, znala je da je promjena u toku i da e
se uskoro obui. Takav joj je bio nekako manje poznat. Sve ono to se
odnosilo na puceta za manete i na satove, pripadalo je njegovom drugom
ivotu; upravo je to radio svakoga jutra dok je njegova ena dovikivala djeci
da e zakasniti u kolu. I napokon bi imala dojam kako ga gotovo uope ne
poznaje, premda je iza zastora gledala kako tri do kola, sada ve u urbi, i
kako uz riku motora odlazi u no. Uvijek je imala dojam da odlazi zauvijek.
Ali uvijek se vraao. Prije ili kasnije, vraao se.
inilo joj se da je dnevne sate provodila samo u ekanju. A ipak,
postojalo je pet romana, prilinog opsega, koji su dokazivali kako nije
provodila vrijeme zurei kroz prozor, kao Gospa od Shalotta. Bilo joj je jasno

17
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

da je to kornjaevska egzistencija, unato marljivosti. Zato je i pisala za

kornjae, poput sebe same.
- Ali sada sam svedena na istu kornjaevtinu - pomisli, otvarajui oi i
sa strahom se ogledajui po ve naputenom salonu. Meutim, pojava
konobara na vratima, s ubrusom preko ruke, izazove u njoj iznenadnu
provalu odlunosti da obavi barem tu veeru, ako nita drugo, jer sad je ve
poeljela biti sama, u svojoj sobi, i razmiljati. One tablete su zacijelo ve
prestale djelovati, pomisli, osjetivi laganu vrtoglavicu kad je ustala, grla
bolna od potisnuta zijevanja. Po tom se poznaje karakter, kao to bi otac
rekao. I natjera samu sebe da krene naprijed, prema blagovaonici, pripravna
da jede zato to je to dobro za nju i da ostane smirena i dobre volje to je
dulje mogue.
Blagovaonica je zapravo bila veoma ugodna, s dugakim prozorima koji
su gledali u vrt, sada posve crn, i malim kiticama nekog prilino priprostog
cvijea na svakom besprijekorno istom bijelom stolnjaku. Bila je takoer
pusta. Stol u kutu zauzela su etiri mukarca u sivim odijelima, koji su i
dalje, kao maloprije u baru, tiho mrmorili, ne obraajui pozornost ni na to
drugo. Mme de Bonneuil vakala je postojano i bezizraajno i pila vino na
vrlo neobian nain, u velikim gutljajima, kao da ispire usta, a izmeu
pojedinih jela sjedila bi s rukama na stolu, oekujui da dobije jo. Edith je
mogla razaznati, utonule u njezine smekaste prste, male prstenove, od
kojih je jedan imao grb, premda su rezbarije ve bile izlizane. ena sa psom,
u bluzi od krep-de-ina, koja joj je dosta sumorno visjela s dugaka vrata i
uskih ramena, pomalo ju je razoarala jer njezina pojava nije bila onakva
kakvu je Edith u duhu za nju napisala, ve je sjedila za susjednim stolom,
zgrbljena na svom stolcu, pomalo neuredne kose, a ravnoduni momak u
bijelom kaputiu stajao je iza njezinog stolca poput lakaja. Kiki je cendrao
kraj nje i s vremena na vrijeme bivao podignut i privijen uz lice svoje
gospodarice, lice na kojem su se sada, kako je Edith zapazila, primjeivali
jedva vidljivi znaci konane dezintegracije. S Kikijem u krilu, mlaa je ena s
kolebljivom vilicom u ruci, kojom je vie mahala nego jela, uspijevala
izazvati dojam kao da konzumira hranu, premda je Edith jasno vidjela kako
dobar dio te hrane klizi u smjeru stolnjaka; istina, nikad nije zapravo pala na
njega, jer bi Kiki skoio i doekao je, pomalo nalik na dresiranog tuljana.
Edith je imala dojam da je Kiki od neprocjenjive vrijednosti iz vie razloga.
Nazonost ravnodunog momka kao da nije imala apsolutno nikakve svrhe
sve dok se, na mig efa sale, nije nagnuo i uklonio napola dovrenu bocu
Frascatija i odnio je, vrstim i beskompromisnim korakom u najudaljeniji
kut sobe. Samo nekoliko sekundi kasnije, istim onim vrstim i
18
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

beskompromisnim korakom vratio se s velikim sladoledom, postavio ga

pred nju i ponovno zauzeo poloaj iza stolca. ena sa psom prevrnuia je
svoje lijepe oi egipatske freske u smjeru Edith, razvukla lice u kompliciranu
i rafiniranu grimasu i ponovno se usredotoila na svoj tanjur. Mora da je u
nekoj vezi s kazalitem, pomisli Edith; jedna od onih silno visokih plesaica
koje se proslave u stranim kabaretima, a onda se povuku. Ali zato ovamo?
Postala je svjesna da je hrana vrua i izvrsna te da, na svoje veliko
iznenaenje, u njoj uiva; iz asa u as oivljavala je pod njezinim utjecajem.
Sad ve za nijansu budnija, ogledala se po sobi, ali nije se imalo to vidjeti;
oni mukarci u sivom jo su uvijek bili zaokupljeni razgovorom; dva su
mlada para, oito na veernjem izlasku iz grada, bila smjetena kraj prozora,
s pogledom na nevidljiv perivoj. Debeljukasti ostariji ovjek, koji je zapravo
bio M. Huber, odluio je kontrolirati zbivanja dok veera, i tako spojiti dva
svoja najmilija zanimanja; premda je ustanovio da je gotovo sve po njegovu
ukusu, M. Huber nije propustio pozvati gotovo sve konobare k svom stolu,
gdje im je mirkajui izrekao nekoliko upozorenja i onda ih opet urno
odaslao na posao. Posezona, razmiljala je Edith, i to se ve primjeuje. ena sa psom je ustala, spotakla se, ubrus joj je pao na pod; tada je,
podigavi Kikija, blistavim pogledom zaustavila momka u bijelom kaputiu
koji je ve bio zakoraio prema njoj i, duboko udahnuvi, pripremila se na
dostojanstven izlazak. Mme de Bonneuil, ruku poloenih na stol, glasno se
podrignula. Edith sa zanimanjem uoi kako je M. Huber na tren sklopio oi,
ali kad ih je otvorio, lice mu se nabralo u izraz aneoskog blaenstva. Pratei
njegov pogled, shvati to je tome povod. Na suprotnoj strani sobe, u
tamnomodroj ipki, sa sitnim dijamantima koji su joj svjetlucali u uima, ona
sjajna dama koja je zahtijevala aj za svoju ker zastala je oklijevajui na
pragu; tada je, poto se uvjerila da je njezina nazonost zapaena i da e
zaista biti doekana dobrodolicom, elegantno nastavila prema svom stolu.
Njezina kerka, u crnoj haljini bez rukava, ila je za njom, smijeei se desno
i lijevo, kao da prikuplja bukete.
- Ovo moram vidjeti - pomisli Edith, natoivi sebi jo jednu au vode.
Ve je bila svjesna snanih, premda isprva neprepoznatljivih, uvstava
naspram tih dviju ena: znatielje, zavisti, uitka, privlanosti i straha,
straha koji je uvijek osjeala u nazonosti jakih linosti. A one su nedvojbeno
bile jake, to je bilo izvan svake sumnje, premda je njihova nazonost ovdje
bila poneto nelogina. inilo se da su predodreene za bolje stvari. Bilo je
to oito po tome kako su konobari iskrsavali sa svih strana da ih smjeste na
stolcima; jelovnici su stizali na stol uz kiene pokrete ruku, izmjenjivale su
se primjedbe, uz smijeh. ena sa psom, posve potisnuta u sjenu tom
19
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

aktivnou, promatrala ih je s nekim drukijim, zagonetnim izrazom lica.

Edith je zapazila da su je te dvije ene potpuno ignorirale, premda ih je ve
prije srela na izlazu. Jo jednom, siuan drhtaj straha doapne joj neto u
skrovitom zakutku misli. Ali isplatilo se promatrati ih; bile su prava pravcata
koncentracija i energije i arma. I ne samo da su bile draesne vanjtinom
ve su, u skladu s njom, imale i velianstven tek. Revno su razgovarale, a
noevi i vilice bljeskali su dok su s oduevljenjem tamanile etiri jela za
redom; istodobno, kovali su se planovi za sljedei dan. Za koje si vrijeme
naruila auto?, ula je Edith i Podsjeti me da vratim one cipele, mama.
Zatim su se, poput mnogih pohlepnih ena, s nekim gaenjem malo
odmaknule, kao da svu onu hranu uope nisu zamijetile. Kao da to uope
nije imalo veze s njima, pomisli Edith.
A ipak je bila prisiljena slijediti ih prema izlazu, ponizna i esto
zaustavljana pratilja na njihovom ruiastom i parfimiranom tragu (jer tu je,
sad je shvatila, bio izvor onog mirisa koji je osjetila u hodniku), i kad su
zauzele mjesta u salonu, sjela je nedaleko, kao da eli upiti neto hrabrosti,
neto samopouzdanja, iz njihove silno samosvjesne nazonosti. ekajui da
im donesu kavu, strogo su promatrale svoja lica u zrcalu pudrijera; neto je
tu i tamo dotjerano, usne su zablistale iznova, a pepeljasto je plava gospoa
podigla glavu da bi se nasmijeila ostarijem klaviristu koji se sad vratio, opet
s novom zalihom glazbe iz nepoznatih izvora. - Ah, Nel - uskiikne
pepeljasto plava dama popustljivo, kad su se razlegli blagi i paljivi zvui. Kako je taj deko bio genijalan.
Taj deko? Nel Coward, roen na samom poetku stoljea? Edith shvati
da e jo jednom morati revidirati gospoine godine, ali prije nego to joj je
to polo za rukom, primijeti kako kerka ustaje, povlai crnu haljinu nadolje
preko obilnih bokova, i kree u njezinom smjeru. Njezino se poveliko,
zaareno, svijetlo lice ispitivaki nagne k Edith i ona ree:
- Mama pita biste li htjeli sjesti k nama na kavu?
A to je dakako znailo izbavljenje, izbavljenje od veeri koja se pruala
pred njom, i Edith radosno ustane, poe za kerkom, malo prigne glavu pred
majkom i ree: - Zaista ljubazno od vas. Ja sam Edith Hope i tek sam danas
doputovala. Ja...
- Ja sam gospoa Pusey - ree gospoa. - Iris Puscy.
- Drago mi je. Jeste li ovdje ve...
- A ovo je moja ki. Jennifer.
Sjele su, smijeei se jedna drugoj s puno oekivanja. Stigla je kava.
Gospoa Pusey se nagne i prihvati svoju alicu. - Rekla sam Jennifer, molim
te idi i pozovi onu gospou da doe k nama. Uasno mi je gledati da netko
20
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

sjedi sam. Posebno uveer. - Udobno se zavalila u stolcu. Edith se ponovno

nasmijeila.
- Rekla sam, ima tako tune oi.

21
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

3.

Idueg jutra tiina kao ulje.

Edith se probudi u blagi ruiasti sumrak. Uspravljajui se oprezno u
nepoznatom krevetu, naviri se na svoj sat da vidi koje je doba.
Pretpostavljala je da je vrlo rano; sjeala se da se prije nekog vremena
probudila i da je ula kako se tiho zatvaraju neka vrata malo nie niz hodnik,
ali na svoje iznenaenje ustanovi da je skoro osam, a da prst svjetla koji se
provlai kroz zastore boje teletine moda obeava lijep dan. Pozvonila je da
joj donesu zajutrak i povukla zastore u stranu; u dugakoj bijeloj spavaici
zakoraila je van, na balkoni, i zadrhtala na hladnom zraku. Ali magla se
dizala s jezera, i pred sobom, na velikoj udaljenosti, razaznala je neki
tamnosivi obris koji je, dok je promatrala, poprimio i oblik i obujam:
planina. Ispred nje mali je amac smireno brektao na pristanitu i pojavio se
kuhar u radnim hlaama i bijelom kaputiu da preuzme dnevnu poiljku
svjeih grgea.
Ravnoduan djeak koji je sino stajao iza stolca gospoe sa psom donio
joj je pladanj s dorukom, sputajui ga u jednom pokretu s visine ramena
na njezin stoli.
- Merci - ree ona, glasom koji joj je jo uvijek bio stran jer se njime tako
dugo nije sluila. - Il fait froid?2
- Il a neig cette nuit sur la montagne3 - odgovorio je strogo.
inilo se da svoje zadae shvaa suvie ozbiljno za tako mlado stvorenje.
Bilo mu je moda kojih osamnaest godina; kosa mu je bila okrutno kratka, a
ukoeni izraz lica, kao i strunost, pristajali bi i mnogo starijem sluzi,
gospodskom sobaru, uvaru tajni, asnoj osobi samoj po sebi, vrijednom
podaniku feudalnog gospodara.
- Comment vous appellez-vous?4 - upitala je blago.
Okrenuo se na vratima i nasmijeio, otkrivajui okrhnuti prednji zub i
povjerljive oi djeaka koji je sebi zadao naporne zadae, ali kojemu je drago
to mu netko prijateljski pristupa.
- Alain - odvratio je. - Je mappelle Alain.5
Hladno je?
Snijeg je ove noi padao u planinama.
4 Kako se zovete?
5 Zovem se Alain.
2
3

22
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Edith je ispijala svoju kavu i razmiljala o protekloj veeri. Pa, neto je

ipak obavljeno; ljudi su poeli stjecati imena. Ovdje i sada, ono svakidanje,
poelo je poprimati vrstinu, sadraj. Element straha koji je ta spoznaja sa
sobom donijela - kao da bi, upozna li predobro ovu sredinu, njezina
nazonost mogla postati zbiljskom, valjanom - ubrzo je ublaen
nevjerojatnom gomilom injenica, i to silno zabavnih injenica, koje su
izronile na povrinu kad je upoznala Iris i Jennifer Pusey. Ili bolje rei, Iris
Pusey, jer je Jennifer bila u tolikoj mjeri odraz svoje majke da je, premda je
zapremala prilino prostora i odlikovala se udnovato upornom fizikom
nazonou, jedva postojala kao osobnost, i Edith je ak katkad imala dojam
da je, iza toga velikog nasmijeenog lica, sama Jennifer negdje drugdje.
U svakom sluaju, Iris je vladala pozornicom; Iris je, to je bilo oito, bila
zvijezda. Poput mnogih zvijezda, mogla je djelovati samo s dominantnog
poloaja; branila se od informacija, tako da Edith nije morala uope
izvjetavati o sebi. Edith, poto je kratko vrijeme bila predmetom suuti
gospoe Pusey, nala se sad na najboljem putu da postane povjerenicom iste
gospoe. A koliko toga valja ispriati, razmiljala je Edith. Kako je nekim
ljudima ivot ispunjen! Iris Pusey navratila je na svoj kratki svakogodinji
boravak u Hotel du Lac iskljuivo s jednim ciljem: dola je kupovati. A to joj
je bilo omogueno zahvaljujui injenici to je njezin pokojni mu mudro
uloio stanovit novani iznos na raun koji je glasio na njezino ime u jednoj
vicarskoj banci. Sve je to Edith saznala u prvih pola sata provedenih u
drutvu gospoe Pusey. Tih je pola sata bilo potpuno dovoljno da se utvrde
pravila igre, da obje stranke sklope sporazum bez rijei. Za uzvrat to je
izbavljena one jezive sudbine koju je gospoa Pusey s tolikim
razumijevanjem prepoznala, od Edith se oekivalo da bude na raspolaganju
kad god nije zauzeta neim drugim - pritom e ta zauzetost dakako biti
podvrgnuta prilino temeljitom promatranju - te da slui gospoi Pusey kao
publika za njezine misli, reminiscencije, ocjene karaktera ili openite
poglede na sitne ivotne probleme. Edith je to prilino pripravno prihvatila,
ne zbog svoje neugodne situacije, koju je shvaala kao nepopravljivu,
premda ne posve ozbiljnu, ve stoga to joj je gospoa Pusey nudila priliku
da doe u dodir s jednom nepoznatom vrstom i da u tome uiva. Jer u toj
armantnoj eni, tako potovanja vrijednoj u svojoj blaenoj elji da osvaja
srca, tako potpuno zaokupljenoj enstvenou koja joj je oduvijek
osiguravala glavne ivotne radosti, Edith je razabrala lakomost, grubost,
gorljivost. Upravo je ta elja za zasienjem i za trijumfom, koju je zamijetila
dok je promatrala gospou Pusey i Jennifer kako veeraju, izazvala u njoj
blag osjeaj munine. Razabrala je i razliku u apetitima, razliku koja kao da
je sadravala neku implicitnu prijetnju njezinome. Meutim, odbacila je to
23
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

kao smijeno (odbacila, takoer, kao potencijalno odvie bolno da bi se

razmatralo) dok je sjedila i pijuckala kavu u ugodnom drutvu Jennifer i
gospoe Pusey i grijala se na toplom suncu njihova samopotovanja, koje je
sa svoje strane obasjavalo prijaznim svjetlom sve koji su se nali unutar
njegove orbite. A Edith je, na toj neobinoj prekretnici u svojem ivotu, nala
neto umirujue u samom postojanju gospoe Pusey, ene tako vedre i tako
pohlepne, tako smirene i tako potpuno zadovoljenih elja da je u drugima
poticala smione misli o posjedovanju, o nagomilavanju. Ona je, po Edithinu
miljenju, bila utjelovljenje one vrste propagande, koju se ni jedna
suvremena ena ne bi udostojila podrati, jer gospoa Pusey ne samo to je
sama bila arobnica, ona je takoer cijenila takve sklonosti u drugima. Bila
je takoer, po istoj logici, sklona vjerovati da je posebna. Raspolagala je
neoekivanim podrujima mate, irokogrudnosti. Na primjer, u svojoj keri
nije vidjela suparnicu, kao to bi je ena manjeg formata zacijelo vidjela,
nego nasljednicu koju valja pripremiti za karijeru zvijezde to e joj na
koncu po pravu pripasti. Doista je postojala fizika prisnost izmeu majke i
keri, koja je nadmaivala sve to je Edith ikad vidjela, i postojala je
obostrana ljubav, premda je Edith tu ljubav ocijenila kao blago nerealnu. Jer,
unato Jenniferinom fizikom obujmu koji je graniio s preobiljem, bilo je
oito da je njezina majka i dalje smatra malom djevojicom. A Jennifer se,
sada ve zacijelo i iz navike a ne samo iz privrenosti, i dalje kao takva
ponaala.
Posljedica toga bila je da se u Edithinu mozgu ponovno otvorilo pitanje
kakvo ponaanje eni najbolje prilii, pitanje koje je bilo u sreditu veine
njezinih romana, pitanje o kojemu je pokuala raspravljati s Haroldom
Webbom, pitanje na koje nije uspjela nai odgovora, a koje je, to je sad
shvatila, bilo uistinu od bitne vanosti. Uzbuenje koje je dakle osjetila to
joj je pruena prilika da to pitanje prouava u neposrednom kontaktu bilo je,
u najmanju ruku, pojaano injenicom da je sve to je gospoa Pusey do tada
izgovorila bilo krajnje trivijalno. Oito, negdje su se krile dubine koje su
zavrijedile da im posveti dugotrajnu pozornost.
Gospoa Pusey vrlo je pogodno otvorila raspravu spomenuvi svoga
supruga, koji je, na alost, preminuo, ali joj i dalje ostaje nadahnuem,
zauvijek prisutan u njezinim mislima.
- Predivan, predivan ovjek - rekla je, poto je iznijela taj podatak u
javnost, pritisnuvi naas kaiprstom i palcem desne ruke korijen nosa.
- Nemoj, mamice - zamolila ju je Jennifer, milujui joj podlakticu.

24
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Gospoa Pusey se kratko, drhtavo nasmijala. - Ona zbilja ne moe

podnijeti da se ja rastuim - ree ona Edith. - Sve je u redu, duo, bit u
razumna. - Zatim izvue fini bijeli batisteni rupi i potapka kutove usana.
- Ah, ali ne moete zamisliti koliko mi fali - povjerila se Edith. - Pruao
mi je sve to sam uope mogla zaeljeti. Moje prve godine braka bile su kao
san. Znao je rei Iris, ako bi te to veselilo, kupi si. Dat u ti bjanko ek. I
nemoj sve potroiti na kuu. Potroi na sebe. Ali, dakako, moj krasni dom
uvijek mi je bio na prvom mjestu. Kako sam oboavala tu kuu. - Na tom
mjestu, palac i kaiprst opet su se nali na korijenu nosa.
- Gdje stanujete? - upita Edith, svjesna koliko je to pitanje blijedo i
nezanimljivo.
- Oh, ali duo, ja govorim o naem prvom domu, u Haslemereu. Ah, da
sam bar ponijela fotografije! Arhitekt je napravio nacrt, posebno za nas. To
je bila kua iz snova. I ne smijem o njoj previe priati, jer e se Jennifer
raalostiti, je li, duo? Pa samo to joj srce nije puklo kad smo otili iz Green
Tilesa.
Kao da je vidim, pomisli Edith. Parket na podovima. Ugraeni ormari.
Veliki trokrilni prozori. Sva mogua pomagala u kuhinji. Vrtlar dvaput
tjedno. Vrtlareva ena, odana, u bijeloj pregai, svakoga dana. Garderoba i
toalet u prizemlju, za gospodu kad se vrate s partije golfa. Veranda, doda.
- Ali, kad je moj mu postao lan Uprave i kad sam vidjela koliko e
vremena morati troiti na putovanje, postavila sam se odluno, Zato bi se
on zamarao, rekla sam sama sebi, samo da bi udovoljio svojoj glupoj enici
koja oboava miran ivot na selu? A osim toga, znala sam da e se od mene
oekivati da prireujem objede i veere. Znala sam to jo prije njega. I tako
smo se preselili u St. Johns Wood. Montrose Court. Naravno, i to je
prekrasan stan i imam izvrsnu domaicu. A dovoljno je velik da Jennifer
moe imati vlastiti apartman. Moe pozivati svoje prijatelje; ja se uope ne
mijeam u njezin ivot. I duani su izvrsni.
Ponovno je potapkala kutove usana. - Naravno, meni sve dostavljaju u
kuu - dodala je.
Poto je uvjerila Edith u svoju lagodnu situaciju kod kue, stala joj je
opisivati sadraj njihova ivota u inozemstvu. Bilo je oito da su, kao
suputnice, gospoa Pusey i Jennifer bile savreno uskladive. Inozemstvo se
shvaalo uglavnom kao riznica luksuzne robe. Izvrsno su poznavale onu
vrstu hotelskog smjetaja koji je nedavno, ali definitivno, iziao iz mode.
Odatle njihova nazonost u Hotel du Lac, premda se ona mogla protumaiti i
ve spomenutim bankovnim raunom i injenicom da su gospoa i gospodin
Pusey upoznali M. Hubera kad su dolazili automobilom dolje iz Montreuxa
25
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

u ona davna vremena. Ali postalo je jasno da su gospodina Puseyja esto

ostavljali kod kue da radi to je ve radio, dok su se Jennifer i njezina majka
otiskivale da povrate snagu izletima u Cadenabbiju, ili Luzern, ili Amalfi, ili
Deauville, ili Menton, ili Bordigheru, ili Estoril. Jednom, samo jednom, u
Palmu, ali to je, oito, bila pogreka. - Nikad nisam podnosila vruinu. Poslije
toga, moj mu je rekao kako nikad vie ne bi riskirao Mediteran, bar ne u
sezoni. Naravno, sve je to bilo prije svih ovih paket aranmana. Zgodno
mjesto. Ali vruina je bila uasna. Cijelo sam vrijeme provela u katedrali,
pokuavajui se nekako ohladiti. Nikad vie.
Ne, nastavila je gospoa Pusey, ona vie voli svjeije podneblje. Osim
toga ne podnosi mase svijeta. M. Huber ih tako srdano prima; kod M.
Hubera se tako ugodno osjeaju. Naravno, uvijek imaju isti apartman. Onaj
na treem katu, s pogledom na jezero.
- Onda mislim da smo u istom hodniku - usudi se rei Edith. - Ja sam u
sobi 307.
- A, da - ree gospoa Pusey. - Ona mala soba na kraju hodnika. Naravno,
u ovakvom hotelu ima jako malo jednokrevetnih soba. - Zamiljeno pogleda
Edith. - Ako zajedno poemo gore, moete navratiti k nama da vidite gdje
smo - doda. - Tada, s naporom se primiui rubu stolca, pokua ustati i
nakon dva neuspjela pokuaja napokon se osovi, otresavi Jenniferinu ruku i
odravajui ravnoteu na finim lancima. Ova je ena blie sedamdesetoj,
pomisli Edith.
Ipak, pokolebala se u tom sudu dok je slijedila ta lijepo graena,
ponono modra lea i trag ruiastog mirisa do lifta, a zatim niz hodnik. Dok
je Jennifer bilo doputeno da pohita naprijed i otvori vrata, gospoa Pusey
se pripremala za svoju ulogu domaice. Zaista su imale apartman: u njihove
dvije spavae sobe moglo se ui posebno, iz hodnika, ali, kako je
nagovijestila gospoa Pusey, uvijek ih se moe nai u malom salonu koji ih
povezuje i koji je bio ugodno popunjen potreptinama kakvima se
samopouzdani ljudi opskrbljuju na nepoznatim mjestima: televizorom u
boji, koarom voa, cvijeem, malini bocama ampanjca. A vodei ih prema
svojoj spavaoj sobi, gospoa Pusey sa smijekom pokae jutarnji ogrta od
satena boje ostrige, bogato ureen ipkom, koji je bio prebaen preko
naslona stolca. - Moja slabost - povjeri se. - Zbilja volim lijepe stvari. A u
Montreuxu ima jedan vrlo dobar butik. Zato ovamo navraamo svake
godine.
Ponovno pogleda Edith i nasmijei se. - Vi biste si morali kupiti neto
zgodno dok ste ovdje, duo. ena duguje sebi da ima zgodne stvari. A ako se

26
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

dobro osjea, dobro i izgleda. To uvijek govorim Jennifer. Uvijek pazim da

bude opremljena kao princeza. Je li tako, zlato?
I ona isprui ruke prema Jennifer koja ue meu njih i mazno prisloni
lice uz majino. - Ah - nasmije se gospoa Pusey. - Ona jako voli svoju glupu
mamicu, je li, zlato? - I one se njeno zagrlie i krenue prema vratima, jo
uvijek isprepletene, da isprate Edith. - Nemojte samovati, duo - ree
gospoa Pusey. - Znate gdje nas moete nai. - I vrata su ve bila zatvorena.
Edith je zatekla samu sebe kako razmilja o tom razgovoru u razliitim
trenucima noi, kad je zbog spartanske vrstoe madraca njezin i inae
lagan san bio jo vie isprekidan nego obino. Razmiljala je i o Aladinovoj
peini koju je vidjela u apartmanu Puseyjevih, o onom nehajnom rasporedu
ugodnih dodataka. Ali vie od svega razmiljala je o draesnom prizoru
zagrljaja majke i keri, njihovih isprepletenih ruku, ruiastih lica okrenutih
prema Edith. im su je vidjele, tono su ocijenile u kolikoj je mjeri osamljena
i svijest se o tome stanju itala u njihovu izrazu lica, u kojem nije bilo ni
traga iznenaenju ili suuti. Osjeala se zamalo kao da se mora ispriati kad
je, uz ukoeni mali naklon (a i to je samo po sebi bila automatska reakcija)
zaeljela laku no i zamiljeno se otputila u svoju sobu. I pritom odluila
uiti i ubudue bolje prolaziti te tako sprijeiti da se ova sprega uvstava
ponovno aktivira.
Idueg jutra, odjevena u suknju od tvida i dugaki demper na
zakapanje, Edith pomisli da je moda uistinu bila malo nemarna u
predstavljanju svoje vanjtine svijetu. I ako taj svijet nije pokazivao veliko
zanimanje za njezinu vanjtinu (A na emu sad radite, pitali su je ljudi na
zabavama), moda je tome i sama kriva. Nije se uspjela popeti na visine
potroakog odnosa prema svijetu koje su joj, ini se, bile jednako
pristupane kao i svima ostalima: to se sad moe ispraviti. Ako se ena
dobro osjea, dobro i izgleda, ree sama sebi kad je zakoraila u hodnik.
I dok je prelazila predvorje i izlazila kroz okretna vrata, duboko udahnuvi
da stekne snage prije nego to e izii u svijet, ponovno se podsjeti te izreke.
Naravno, meni sve dostavljaju u kuu, doda.
Ali ve za kojih desetak minuta postalo je jasno da inozemstvo, pa ak ni
malo odmaralite izvan sezone, njoj ne znai isto to znai Iris Pusey, pa ak
ni Jennifer. Ondje gdje su one vidjele luksuznu robu, ona je nalazila samo
privremene zatvore. Prela je Pension Lartigue (Dir. Mme Vve. Lartigue),
zatim Clinique Les Mimoses (Dr. Privat). U malenom ograenom vrtu dva su
mukarca igrala ah na sklopivom stoliu, okruena sa est potpuno nijemih
promatraa. Razoarana, ali i dalje mirna, hodala je dalje dok nije stigla do
velike kavane, iji su stakleni prozori bili napola zamagljeni parom. Ula je i
27
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

sjela za stol te izvadila iz torbice biljenicu kao moralnu podrku. Ali prizor
pred njom ulijevao je veu sigurnost. Prigueni amor razgovora izbijao je iz
niza vrstih, snanih ena: konobarice zaarenih lica nosile su pladnjeve s
kolaima od anka do stolova; neprestano se naruivala kava. Negdje
izdaleka Edith zauje poznati tihi cvile: podigavi pogled, vidje kako je
visoka ena otkinula komadi kolaa i gurnula ga Kikiju u usta. Ugledavi
Edith, visoka ena hitro i bez rijei podigne malu srebrnu vilicu u znak
pozdrava. Edith kimne glavom i nasmijei se. to, zaboga, ova ena ovdje
radi? Gospoa Pusey nedvojbeno bi znala. A to ja ovdje radim, pomisli, ali
potisne tu misao, plati raun i izie.
Preostali dio etnje nije joj pruio nikakvih daljnjih dokaza o lagodnom
ivotu. Maleni duan na uglu, oito neka vrsta trgovine ivenim
namirnicama, izloio je na ploniku tri potpuno neukraene koare mahuna.
Ispred kolodvora kupila je primjerak The Timesa, star tri dana. A vraajui
se u hotel, stigla je upravo na vrijeme da vidi kako se gospoa Pusey i
Jennifer s mnogo ceremonije smjetaju na stranja sjedala jedne
staromodne limuzine. Za put u Montreux nedvojbeno da bi Jennifer opremili
kao kraljicu. Edith polako ue u hotel, popne se liftom na kat, susretne se s
novim prodornim oblakom mirisa u hodniku i zamiljeno sjedne za stoli u
svojoj sobi.
Najmiliji moj Davide, pisala je.
Eto, ovdje je sve u pokretu, pravi vrtlog aktivnosti. A svijetu nevino
stvorenje poput mene lako je moglo u strahu ustuknuti pred rafiniranou tog
elegantnog drutva da me nije ljubazno posvojila jedna ugledna pratilja,
gospoa Pusey od Montrose Courta, neko od Haslemerea. Dri da bih se
mogla pokazati prihvatljivom druicom njezinoj keri Jennifer, premda je
Jennifer oito predodreena za neto uzvienije. Meutim, Jennifer uope nije u
urbi da ostavi majku, ili me barem njezina majka u to uvjerava, a u
meuvremenu se svi miroljubivo pretvaramo kako e pravi mukarac naii
kad doe vrijeme. Trenutano mukaraca uope nema. Osim mua gospoe
Pusey (koji, ini se, nema nikakve druge titule ili naziva budui da mu - kako se
preutno daje na znanje - nisu ni potrebni), preputene smo same sebi.
Ona je zapravo najzanimljivija osoba ovdje, premda postoji i lijepa ena
sa psom koja takoer obeava. Njezin je mu, koliko ujem, na nekom vanom
poloaju u Bruxellesu. Meutim, jo nismo razgovarale. Gospoa Pusey je, s
druge strane, veoma komunikativna, to je zapravo dobro, inae bih ja... (tu je
reenicu prekriila.)

28
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Divim se gospoi Pusey. Ona je potpuno smirena, izvanredno

samopouzdana ena koja je, kako nagovijeta sa smijehom, naprosto najbolje
to je mogla iskoristila ono to joj je dobri Bog dao. Oito ima silnu koliinu
novca i prilino me zanima da saznam odakle joj. Kad je moj suprug
premjeten u Upravu, to je urodilo onim traginim odlaskom iz Haslemerea,
kamo je tono otiao? ega je njegova Uprava bila uprava? Postoji neka
nijansa u vladanju gospoe Pusey, ak i neto, ako smijem primijetiti, u izrazu
Jenniferina lica, to u meni izaziva sumnju kako je moj suprug moda bio ona
vrsta ljudi koji krmu nazivaju ugostiteljskim objektom. Ali oito je znao
mudro odluivali. Osim to je smjestio dio svoga plijena u vicarsku banku,
upravo je on shvatio da se ne moe izloiti opasnosti Mediterana usred
turistike sezone. Naime, da nju ne moe izloiti toj opasnosti. Je li umaknuo s
vremena na vrijeme na osamljeniku ekspediciju za kartaki stol? Je li bio tajni
lan kluba Marbella? Voljela bih da jest, ali nema nikakvih dokaza koji bi to
mogli potvrditi.
Usput, premda neprestano mislim o gospoi Pusey kao o gospoi,
pomaknula sam je malo prema dolje: gospoa Pusey je definitivno ena.
Pravo ensko, zvao ju je moj suprug. (Ali on je pripadao staroj koli.) A ena
sa psom mora se pomaknuti navie, prema gospoi, odnosno prema dami. Ona,
ili bolje rei njezin mu, jednako odsutan, pripadnik je vladajue klase, premda
gospoa Pusey nema neko naroito miljenje o njegovoj plemikoj tituli.
Gospoa Pusey oito ne trpi Lady X (jo joj ne znam ime). Bit e zanimljivo
otkriti zato.
Ali inae, sad svi imamo imena: gospoa Pusey i Jennifer, dakako, i djeak
koji donosi doruak je Alain, a draesna mala plava konobarica za ajem je
Maryvonne...
Edith odloi pero. Sve je to vrlo lijepo, ovako opirno opisivati gospou
Pusey i Jennifer, ali jo nije mogla iz sjeanja odagnati uspomenu na one
dvije ene, njeno isprepletene dok su je ispraale do vrata da joj poele
laku no. Jer tu je postojala ljubav, ljubav izmeu majke i keri, i fiziki
kontakt, urotniki planovi kako biti privlana, to je sve njoj bilo potpuno
nepoznato. Njezina neobina majka, Rosa, ta gruba razoarana ena, biva
ljepotica koja je tako neuspjeno bjesnjela protiv vlastite sudbine i svjesno
se, namjerno zaputala, neuredna i puna prezira, rugajui se svojoj blijedoj i
utljivoj keri koja je tiho dolazila iz svoje mirisne spavae sobe i donosila
alice kave, a ona ih namjerno prolijevala. I vikala: Preslaba! Preslaba! Sve
ste vi preslabe! Uzdiui za Beom, koji ju je znao mladu i blistavu, a ne
debelu i zaputenu kakva je bila sada. I oplakujui svoju mrtvu sestru Annu.
29
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Dok je razmiljala o iskriavom armu gospoe Pusey, Edith se suoila s

bolnim uspomenama. Nisu lijepo starjele, te zanosne sestre Schaffner,
njezina majka, Rosa, njezina tetka, Anna. Podjarmile su srca mnogih
studenata koji su stanovali u sumornom stanu njihove majke dok su
pripremali disertacije o Klimtu ili Schnitzleru ili Jugendstilu, ili o svemu
zajedno. Ali premda su se sestre udale rano, mlade, uskoro su se gorko
razoarale. Oni studenti, tako privlani dok su bili daleko od zaviaja, odvie
su se brzo pretvorili u blage profesorske tipove. Fakultetske zajednice
Readinga, Nottinghama, Ohio Statea, Kingstona nisu mogle mnogo ponuditi
dvjema tako rafiniranim bekim koketama, s njihovim strategijama,
njihovom taktikom, hirovitim raspoloenjima, i njihovom neizmjernom
eljom za osvajanjem. Kad su se sestre ponovno nale, mnogo godina
kasnije, zajedno sa svojom sestrinom Resi, bilo je to samo da bi jedna drugu
nadmaile priama o jezivoj dosadi, o muevima koji su postali suvie
beznaajni da bi ih i dalje zanimali, o jalovim danima koje kao da im je bilo
ispod asti nekako ispuniti. Ljutina i frustracija sijevale su im iz svake pore;
u mranom salonu njihove majke zrak je bio ispunjen razdorom, runoom.
To su sad bile krupne ene, okrutno utegnute u steznike, s loe iscrtanim
obrvama i velikim, tvrdim grudima. Natjerale su se u vatreni retrospektivni
gnjev, podignuta glasa, prolijevajui kavu iz alica. Schrecklich!
Schrecklich!6 vikale su, Ach, du Schreck!7
Sedmogodinja Edith, krijui se iza stolca Grossmame Edith, s
olakanjem je ula oev klju u vratima i potrala k njemu, plaui. Bolio ju
je brutalan zvuk tih rijei koje nije razumjela. Otac se, naslutivi to se
dogaa, blijedo nasmijeio i predloio da pou u etnju. Odveo ju je u
Kunsthistorisches Museum i pokuao joj tumaiti slike, ali je ona pritisnula
mokro crveno lice o njegovu nadlanicu i nije htjela sluati. A kad se
eznutljivo zaustavio pred slikom nekih mukaraca koji su leali nauznak,
rairenih ruku i nogu na itnom polju pod arkim suncem, ponovno je
briznula u pla, i on se sagnuo i zagladio joj kosu s ela. Pazi, Edith, rekao je,
otirui joj suze rupiem, po tome se poznaje karakter.
A umro je prilino mlad, koju godinu nakon to je navrio pedesetu,
njezin jadni mali profesor, i prezira puna Rosa potpuno se slomila bez njega.
Nije bilo dana da, sve prljavija i sve goropadnija, ne obaspe pogrdama
njegovu uspomenu. Ali kad je i sama nedugo zatim umrla, Edith je pronala
meu njezinim papirima izblijedjeli ostatak nekog pisma na opreznom
studentskom njemakom svoga oca, nekakav poziv, svrha kojega je sad bila
6
7

Grozno! Grozno!
Ah, grozna si!

30
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

izgubljena, i tek je poetna reenica nagovijetala neka ranija, sretnija

vremena. Njenim kosim rukopisom bile su napisane rijei: Milostiva
gospoice, biste li mi iskazali ast... prije nego to je poderani papir
izbrisao ostatak poruke.
Edith protrlja oi i ponovno uzme pero u ruke.
Draga moja duo, nema pojma koliko mislim na tebe i eznem za tobom, i
ekam da te ponovno vidim.
To je pomno osuila i odloila u stranu. Zatim je, posegnuvi za
fasciklom koji je sadravao Pod nestalnim mjesecom, izvukla svoje papire,
ponovno proitala posljednji ulomak i posluno pognula glavu nad svojom
svakodnevnom zadaom matanja i zamagljivanja.

31
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

4.

- Mislim da imate oboavatelja - ree gospoa Pusey, s vedrim

osmijehom.
Edith nije nita odgovorila, niti se, izgleda, to od nje oekivalo, jer se
gospoa Pusey, u bademasto zelenom lanenom kostimu, sa svojim dnevnim
biserima oko vrata, ve okrenula od nje da pozove Maryvonne: trailo se jo
vrue vode.
Edith je, izronivi omamljena i ispijena iz svoje sobe, nakon nekoliko
sati provedenih s Pod nestalnim mjesecom, zatekla salon prazan s iznimkom
Mme de Bonneuil, koja je itala vrlo male djelie Gazette de Lausanne kroz
povealo. Gusta, topla tiina prostorije nagovijetala je da je prekasno za
objed, a prerano za aj. Prela je predvorje, jo uvijek blago oamuena
nakon naporna posla, i ponovno zakoraila kroz okretna vrata u popodne
takve zrele ljepote da se pitala kako joj se uope moglo dogoditi da ga ne
primijeti. Jesensko sunce, mekano kao med, zlatilo je jezero; bijeli parobrod
neujno je klizio u smjeru Ouchyja: a do nogu, na pjeskovitom putetjku,
opazila je zeleni jeoliki oblik kestena raspuknutog tako da se otkrivao
smei sjaj ploda.
Kavana zamagljenih prozora, sada prozirnih i okupanih popodnevnim
svjetlom, bila je gotovo prazna. Sjedei za tihim stolom, Edith naas sklopi
oi u zraci sunanog svjetla i osjeti nepatvoren uitak. Vrijeme se rastapalo;
osjeti se irili. Pila je kavu, i dalje previe ispunjena posrednim uvstvima da
bi jela, a onda se zavalila u stolcu, ponovno zatvorenih oiju, uivajui u
nagradi odmora nakon svojih mranih i nezamjetljivih napora. Kad je
otvorila oi, ugledala je neobian prizor ene sa psom, daleko, na obali
jezera, kako se saginje i ponovno odmata svoje dugako, usko tijelo,
izbacujui s vremena na vrijeme vitku ruku uz udnovati krik: Kiki! Kiki!,
jedva ujan kroz prozore, dok je psi, zaboravivi svoju neurotinu narav,
jurio za granama. Ta osamljena enina energija, neukroena neobinost i
usredotoenost njezinih kretnji skrenuli su Edithino raspoloenje prema
prijanjem oprezu, te se vratila u hotel istim putem kojim je dola, ponovno
u sumornost svoga izgnanstva.
Servirali su aj i, na Edithino iznenaenje, servirali su ga nizu ljudi koje
nikad dotad nije vidjela. Vie mladih konobara nego to je ranije primijetila
bilo je zaposleno oko stolova punih mukaraca, izvrsno raspoloenih, ivo
zaokupljenih srdanim razgovorom; jedan ili dvojica podigli su pogled kad je
32
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

prolazila, zatim se opet vratili vanijoj temi posla koji ih je ovamo doveo, s
konferencije u enevi, na posljednji neslubeni sastanak prije nego to svaki
ode svojim putem. Prvi put je Edith postala svjesna hotela kao gusto
naseljenog organizma, s posluiteljima koji miruju dok ih neka odgovarajua
prilika ne pozove da se pojave, ozbiljni i revni, u odreeno vrijeme. To je
vrijeme, ini se, upravo nastupilo. M. Huber, za recepcijom, ometajui svog
zeta, smijeio se, kimao glavom i predlagao komplicirane promjene
jelovnika za veeru.
U taj je ivahan prizor, diskretno nabirui nos zbog neuobiajenog vonja
dima od cigareta, naila gospoa Pusey, sa zakanjenjem kao obino, i
moda pomalo umorna nakon dana koji nije urodio potrebnom koliinom
kupljenih artikala. Traile su odreenu vrstu bluze, s toledo vezom,
objasnila je Edith, koju kao da je neka magnetska sila odvukla od njezina
stola k stolu gospoe Pusey, ali vrlo su se razoarale. enica koja je neko
radila te bluze naprosto je nestala, a da ih ni na koji nain nije obavijestila,
premda je vrlo dobro znala da gospoa Pusey i Jennifer dolaze ovamo svake
godine i uvijek naruuju znatne koliine. I, osim toga, alju joj estitke za
Boi. - Ali eto, to da vam kaem - ree gospoa Pusey. - Starinski nain
usluge se izgubio, ak i u vicarskoj. Ovo vie nije moj svijet. - Blijedo se
nasmijeila. - Ne, sve se promijenilo, i to ne nabolje. Ali jedno nikad neu
uiniti, a to je sniziti svoja mjerila. Oduvijek sam teila samo najboljemu. To
je valjda stvar instinkta. Kao to je moj suprug imao obiaj rei, samo je
najbolje dovoljno dobro.
- Mamice - povie Jennifer strastveno. - Ti jesi ono najbolje.
Zgrabila je majku za ruku i oba para oiju poprimie bodar, vlaan sjaj
nedavno ucviljenih, i premda je ta ucviljenost bila izazvana nelojalnou
strunjaka za Toledo, razmiljala je Edith, nije im mogla ponuditi gotovo
nikakvu utjehu. Dok je ta, za nju neobina, veza izmeu majke i keri
ponovno izbijala na vidjelo, ona je prouavala Jennifer, koja joj se uvijek
inila bezizraajnom poput slijepog prozora, premda su joj sve kretnje bile
energine, a sve upadice naglaene. Jennifer je, morala je priznati, bila
prekrasan primjerak, prirodna potvrda brige svoje majke. Njezino veliko,
svijetlo lice, na kojem su moda preoskudno bile rasporeene prilino sitne
crte, blistalo je rumenim zdravljem naivnog djeteta. Sve je na njoj sjalo.
Svijetle modre oi, pravilni, pomalo uvueni zubi, besprijekorna put, sve je
to zrailo razliitim vrstama blistavila: plava joj je kosa, uza sve ostalo,
izgledala gotovo prano. Prilino punano, neizvjetaeno tijelo bilo je, kako
je uoila Edith, istaknuto odjeom koja je bila daleko od neizvjetaene i
moda pretijesna; Jennifer je uspjela stvoriti dojam kao da je sve svoje
33
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

odjevne predmete malo prerasla. Sve je na njoj bilo skupocjeno, koliko god
je to novac njezine majke omoguavao, ali u drukijem stilu od pomne
elegancije gospoe Pusey. U svojim mornarsko modrim hlaama i poneto
pretijesnom bijelom puloveru, Jennifer je zraila nekakvim drskim armom.
Edith se pitala koliko joj je godina. Izgledala je vrlo mlada, kao i gospoa
Pusey, ali na neki neodrediv nain obje su bile zastarjele. Gotovo su
neprestano spominjale prola vremena, vremena obasjana luksuzom,
sreom, uspjehom, pouzdanjem i sigurnou, vremena koja su njihovoj
sugovornici nuno bila daleka i tajnovita. Edith je pomislila kako e
razgovori s Puseyjevima vjerojatno uvijek biti silno jednostrani. One su
nametale svoju prolost isto kao i svoju sadanjost, i od ostalih se na neki
nain oekivalo da im se pokore. Nisu uope traile nikakvih obavijesti: kad
su se jednom uvjerile da je Edith sama, rekvirirale su je, i to ne tek iz
dobronamjernosti nego i iz koristi, dokaz, po Edithinu sudu, rafiniranog
razmiljanja. A budui da je veina reenica gospoe Pusey zapoinjala s
naravno, nametale su okvire smirenog samopouzdanja koje je na neki
nain prijeilo svaki pokuaj izraavanja nekog drukijeg miljenja. Edith je
sve to zabavljalo i divno odmaralo: najmanje je od svega eljela govoriti o
sebi. Ne, to ne. Ipak je morala sama sebi priznati kako je pomalo uznemiruje
Jenniferino vedro ali uporno odbijanje bilo kakve uzajamnosti. Napokon,
pomislila je, mi smo gotovo istih godina, premda je ona nekoliko godina
mlaa. Moda ima, koliko? Trideset dvije? Trideset tri? Moda trideset
etiri? A ipak pripada svojoj majci, kao da je njezina majka naglavce baena
u neki bezobzirni i licemjerni svijet, a Jenniferina je dunost da je od njega
titi. to Jennifer o tome misli, vjerojatno e otkriti samo malobrojni, pomisli
Edith promatrajui, dok je gospoa Pusey govorila, Jenniferin
nepromijenjeni smijeak.
U toj ju je fazi razmatranja uznemirio ugodan muki glas rijeima: Nemojte ovo izgubiti - dodajui joj biljenicu koja joj je zacijelo neopazice
skliznula s krila dok je motrila Jennifer. Trgnula se i pogledavi uvis vidjela
visokog mukarca u sivom odijelu kako joj se smijei. Promrmljala je neto u
znak zahvalnosti, i oekivala da on ode: zaista ga nije mogla pozvati da
sjedne k njima. Ali on upita: - Jeste li vi pisac? - glasom u kojem se osjeao
tek prizvuk smijeka. Kao da zna, pomisli Edith, poneto zbunjena, premda
nitko nije mogao ozbiljno oekivati da e naii na pisca na ovakvom mjestu.
Ili se bar nadala da nije. Rastreseno se nasmijeila, u namjeri da odvrati
daljnja pitanja, i on se, i dalje s nagovjetajem smijeka na licu, odmaknuo i
poao za svojim prijateljima ili kolegama, dalje od stolova s ajem, na svje
zrak,
34
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- ini se da imate oboavatelja - ree gospoa Pusey. A kad je stigla

vrua voda, doda: - Bacio je na vas oko im ste uli. Odmah sam primijetila. Govorila je nestano, ali pogled iza polusputenih kapaka davao je na znanje
kako je ovo samo jo jedan dodatak razoaranjima toga dana. Jenniferin
smijeak, primijeti Edith, kao da se zaledio na njezinom licu.
Bilo je vrijeme da se popnu u sobe i presvuku, a ipak su jo oklijevale.
Edith osjeti kako je neka vrsta lojalnosti sili da dvori gospou Pusey,
premda joj zapravo nije bilo posve jasno odakle potreba za tom odanou.
Njihova je utnja bila ispunjena razmiljanjem; nee bili nikakvih pokuaja
povjeravanja, ni s jedne strane. Upravo ono to sam htjela, podsjeti se Edith,
ali tada osjeti iznenadnu enju da razgovara s Davidom: to prodiranje
mukarca u njezin svijet, ma kako parodino, urodilo je bolnim buenjem
njezine enje. Pogledala je na sat, tjeskobno preraunavajui vrijeme: ako
sad odjuri gore, mogla bi ga upravo uhvatiti prije nego to ode. U odajama,
pomisli, s otrim bolom ljubavi i straha.
- Moram se vratiti u odaje - bile su prve rijei koje ga je svjesno ula
govoriti i dojmila je se njihova tajnovitost. Prevrtala je tu udnovatu
reenicu u mislima, doaravajui u duhu vidike dvorita s tihim
vodoskocima i utljivim slugama u prozirnim hlaama koji donose erbet. Ili
moda velike divane u bijelo okreenim kuama zatienim zatvorenim
kapcima od vruine popodneva, neku snenu, toplu dokolicu, nadahnutu
Delacroixom. Ili ozbiljne trgovce, koji prebiru jantarne brojanice u
kavanicama ispod razine plonika, opijumske jazbine, turske kupke.
Oploeni hamam, sa zidovima po kojima svjetlucaju odrazi od vode. Mir.
- ime se bavite? - upitala je, iroko rastvorenih oiju pred tom vizijom,
zagledana nekamo u daljinu.
- Ja sam drabovatelj - odgovorio je. - A onda je nastupila kratka utnja.
Upoznali su se na jednoj od iritantnih zabavica njezine prijateljice
Penelope Milne. - Pie prije objeda idue nedjelje - javio se neumoljiv glas
preko telefona. - I molim te, nemoj me iznevjeriti. Moe raditi popodne, ako
hoe. Ja ti ne prijeim.
Ali prijei mi, pomislila je Edith. Budui da si prekrta da ponudi bilo
kakvu hranu i budui da ja ne volim objedovati u pola tri ili kad se ve
vratim kui s uasnom glavoboljom, moj je dan uspjeno upropaten. - A
Penelope se tako udnovato odnosila prema mogunosti da nekome ponudi
hranu; drala je to nekom vrstom nedoline podlonosti. Njezino se drutvo
moglo kupiti samo pomou starih i asnih sredstava, cvijeem, ulaznicama
za kazalite i intimnim veerama u najboljim restoranima, u emu je bila
pravi znalac. Za Penclopu, mukarci su bili pobjeda, atribut, ali u biti
35
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

neprijatelji: pripadali su vrsti kojoj se nikad ne smije dodijeliti vie od one

koliine vremena i pozornosti koju po njezinom miljenju zasluuju. Njezin
je ton s mukarcima bio koketan, podrugljiv, nikad ozbiljan: propagirala je
poeljnost brzih ljubavnih veza, brzo konzumiranih, s radosnim izostankom
angamana s obje strane. inilo se da se posebno ponosi neprekinutim
slijedom imena. Bila je, Edithi je to bilo jasno, strunjak u lovu na seksualne
uitke. A istodobno, kao stalni kontrapunkt, postojala je sklonost da vrlo
izraajno uzdie nad Edithinim nezanimljivim ivotom i oito je vjerovala
kako je Edith osuena da samo pie o onim uicima koje joj je zbilja
uskratila. Bila je iroke ruke s ponudama da predstavi Edith razliitim
bijelim udovcima iz svoje okoline - mojim odbaenima - kako ih je u
smijehu nazivala - i pomalo uvrijeena kad se Edith ispriavala kako zaista
nije ni za kakvo drutvo dok radi na knjizi. Edith je znala da bi za Penelopu
bio velik uitak aranirati sastanak kojemu bi i sama bila nazona; ona bi
upravljala Edithinim postupcima, s mnogim obijesnim primjedbama na
vlastite uspjehe s prijaznim kandidatom; ona bi ih ak otpratila s
dogovorenog mjesta u neki restoran, po svom izboru, apnula bi neto u uho
odbaenoga, i tada kazala Edith: - Nazvat u te ujutro. - A ipak je smatrala
mukarce prezira vrijednim spolom i oi bi joj zaiskrile kad bi prepriavala
prie o osvajanjima na razliitim sastancima odbora, koji su tvorili bitan dio
njezina drutvenog ivota. - Taj uasni mali ovjek - kazala bi svisoka o
nekome tko nije znao pravila njezine igre.
Bila je naoita ena od etrdeset pet godina, i to e jo mnoge godine
ostati. Nju i Edith vezivao je poloaj njihovih kua, na suprotnim krajevima
siunog niza, organizacija kuanstva, koja je ukljuivala peraa prozora
(nije ga se smjelo propustiti; svaka je drala kljueve obiju kua) i gospou
Dempster, njihovu dramatinu i nepredvidivu dvorkinju. Imale su dogovor
da e, razboli li se jedna od njih dvije, druga ii u nabavu i kuhati. Ta potreba
jo nije iskrsnula, ali obje su se osjeale sigurnije. Edith, umorna, zijevajui,
iscijeena nakon svog utljivog dana, odgurnula bi pisai stroj, ietala iz
svoje kue i navratila k Penelopi i ne bi imala nita protiv da je prijateljica
posavjetuje to da obue za svoj sljedei izlazak. Penelope, premda nikad
nije spominjala sam Edithin posao, gurnula bi je naprijed, kao da je dijete, na
svojim odvie estim zabavama i kazala: - A naravno da poznajete Edith
Hope. Ona pie. - Takvo je bilo njihovo prijateljstvo.
Ba je te nedjelje Penelope uspjela okupiti prilino brojno drutvo i
dolo je mnogo ljudi koje Edith nije poznavala. Pomirila se s tim da e
odstajati svoju predvienu koliinu vremena (Penelope nije voljela da gosti
sjednu), kad joj je u svijest uplovila ona zvuna reenica. Osvrnuvi se da joj
36
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

potrai izvor, ugledala je visokog, mravog mukarca lisije boje kose koji je
upravo pruio ruku da zagrabi aku kikirikija: vidjela je s lea da je nemiran,
nestrpljiv i da ne moe doekati da ode. Bilo kakva izlika bila bi mu
dobrodola. Odatle njegova neobina, nevjerojatna primjedba iza koje je
uslijedio, potaknut Penelopinim prosvjedima, izvjetaj o nekakvoj
zakanjeloj stavci u katalogu koja je zahtijevala da je najhitnije razmotri.
Edith, jo uvijek ispunjena svojom vizijom hamama, arapske kavane,
mediteranske sijeste, promrmljala je pomalo rastreseno dok se on probijao
k vratima: - Moete li mi opisati te odaje?
On ju je promotrio sa znatne visine, niz dugaak nos. - Peterokatno
skladite u Chiltern Street - rekao je.
Tada je podigla oi prema njemu i razmijenili su pogled iz kojega je
oprezno bio uklonjen svaki izraaj. Oborila je oi i on je otiao. Nita vie
nije reeno.
Kasnije, dok je pomagala Penelopi da opere ae, upitala ju je: - Onaj
visoki mukarac, ime se on bavi?
- David Simmonds? Sada vodi obiteljsko poduzee. Simmonds,
drabovaonica. Preko njih obino idu one velike drabe u ladanjskim
kuama. Sladak je, je li? Uvijek sam mu bila mala slabost, ali u posljednje ga
je vrijeme dosta teko uhvatiti. Ah da, raspitivao se za tebe.
- Odakle ga poznaje? - ree Edith.
- Ila sam u kolu s njegovom enom - ree Penelope. - Priscilla. Zna je.
Ve si je deset puta upoznala. Ma zna, Edith. Visoka, blond, vrlo zgodna.
Danas nije mogla doi.
Edith se je vrlo dobro sjeala: visoka, blond, vrlo zgodna. ena s prilino
drskim izrazom autoriteta, bezobzirnosti. Snaan glas, ispunjen
samopouzdanjem. Jednom ju je susrela u odjelu za porculan kod Petero
Jonesa i primijetila kako se razmetljivo kree, vukui za sobom pokorne
prodavaice, poput uenice iz viih razreda koja uiva nekakav poseban
status u kolskoj dvorani.
Penelope je skinula plastinu pregau s utisnutom reklamom za
Guinness i tipaljkama privrstila gumene rukavice na njihovo mjesto. - A
sada te, Edith, moram, na alost, izbaciti. Richard je rekao da e se vratiti i
odvesti me na objed, tu iza ugla.
Edith je sa svog prozora gledala kako Richard nailazi, kako pohvalno
ustro tri niz ulicu. Bodar, pomisli. ivahan. Kvalitetno karirano odijelo
koje sasvim malo zatee preko irokih lea. ilama proarana ruka mae.
Ona zamisli Davida i nehotice se nasmijei. Sjela je da ga prieka.
37
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Kad je doao, kao to je i oekivala, dva ili tri sata kasnije, nisu rekli
nita, nego su se dugo i uporno gledali. U krevetu, zapali su smjesta u topao
zajedniki san, zagrljeni, i kad su se probudili, gotovo u isti as, nasmijali su
se od uitka. Poslije toga, inilo joj se kao da znade sve o njemu; jedino je
otkrie bio njegov divan i trajan apetit. Poela je paziti da joj kua uvijek
bude puna hrane.
Bili su razumni ljudi. Nitko nije smio nastradati. Ponosila se time da
nita ne odaje, tako da on nikad nije saznao za njezine puste nedjelje,
dugake, nezanimljive veeri, izlete odgoene u posljednji trenutak. Psujui
u sebi, dok je spremao prtljagu u kola za dugako putovanje kui iz Suffolka,
nakon jo jednog bunog i neskladnog vikenda, mislio je na njezinu malu
kuu, s njezinom osebujnom tiinom, zelenu polutminu njezina salona. A
ona je, prerano u krevetu, mislila na njega s njegovom obitelji, njihovim
navikama, njihovim svaama, njihovim uicima. Na njegovu djecu.
I mislei o tome jo jednom u Hotelu du Lac, osjetila je bol u grlu koja je
prethodila suzama (ali ona ih je znala tako dobro sakriti) i, promrmljavi
neku ispriku gospoi Pusey, napravila je korak bez presedana, napustivi
salon prije nje. Nee nikomu telefonirati. Napokon, iako moda vie nije u
nemilosti, ipak mora dokraja proi razdoblje kunje.
Suze koje su kapale iz njezinih lijepih, svijetlih oiju kao da su joj
izotrile vid. Kad je, kojih dva sata kasnije, sjela za veeru, bila je svjesna da
su svjetla jaa, da je soba oivjela popunjena ljudima, da su stolovi zauzeti.
Bilo je ugodno, nakon tolikih dana u ovom gymeceumu, vidjeti mukarce koji
su unijeli ivot u tu prostoriju, vidjeti kako konobari hitaju na njihovu
zapovijed. Mukarac u sivom, koji je ranije podigao biljenicu, napola je
ustao kad je ona sjela za svoj stol, kimnuo glavom, a tada je posvetio punu
pozornost uklanjanju glavne kosti iz svoje ribe. ena sa psom izgledala je
udesno u lepravoj cvjetastoj haljini od ifona, uskih naramenica svezanih
u dvije siune manice na lijepim kostima bijelih ramena. Edith je osjetila
zahvalnost to moe uivati u toplini, hrani, u usluzi: bila je veoma umorna i
pomislila je da e te noi vrsto spavati.
Gospoa Pusey, u crnom sifonu, oklijevala je na vratima, kao da je
svladana uzbuenjem i zapravo se ne usuuje otii bez pratnje do svog stola,
dok je Jennifer krotko stajala iza nje. Tek kad je M. Huber priao i galantno
joj ponudio ruku, lice se gospoe Pusey rairilo u smijeak i dopustila je da
bude odvedena. ena sa psom prezirno je frknula, to je gospoa Pusey
odluila ne uti.
Edith je, iznova anonimna i prihvaajui svoju anonimnost, izila
primjereno neupadljivo. I dok je sjedila u pustom salonu, doavi prva iz
38
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

blagovaonice, osjetila je kako je njezino krhko dostojanstvo pod stranim

pritiskom i kako bi moglo svaki as podlei s obzirom na prijanju tugu.
Pijanist, koji je sjeo za klavir, kratko joj je kimnuo glavom. Ona je uzvratila
kimanjem i pomislila kako su joj ograniena postala izraajna sredstva:
kimnuti glavom pijanistu ili Mme de Bonneuil, sluati gospou Pusey, sluiti
se preruenim glasom u romanu koji pie i, uza sve to, ekati na glas koji
ostaje nijem i ne biti u prilici da uje bilo to to bi joj neto znailo.
Strahovite implikacije takva stanja natjerale su je da trepne oima i da se
zakune da e biti hrabra, da e se bolje snalaziti, da nee popustiti. Ali to nije
bilo lako.
Dok je ispijala kavu u salonu. Edith se osjetila proienom od svoje boli,
poslunom i djetinjastom, kao u tolikim brojnim prilikama koje su sezale
daleko u magle djetinjstva, moda do onda kad je posjetila Kunsthistorisches
Museum s ocem. I s djetinjom eljom da ugodi, krenula je, kad je dobila znak,
da se pridrui Puseyjevima za njihovim stolom. Mukarac u sivom smjestio
se u blizini, i premda se pretvarao da ita novine, gotovo je uoljivo sluao
njihov razgovor. Moda je detektiv, pomisli Edith, bez pravog interesa.
- Znate, duo - ree gospoa Pusey poto je dotjerala lice i primila
komplimente na raun svoje vanjtine. - Vi me na nekoga podsjeate. Vae
lice mi je vrlo poznato. Ma tko bi to mogao biti?
- Virginia Woolf? - predloi Edith, kao uvijek u takvim prilikama.
Gospoa Pusey nije se na to osvrtala. - Sjetit u se za koji as - ree. - Vas
dvije djevojke moete meu sobom popriati. - I ona uhvati palcem i
kaiprstom desne ruke korijen nosa, a lice joj poprimi tako silno ozbiljan
izraz da je Jennifer, uvijek na oprezu, prestala sluati to Edith govori i
usredotoila svu svoju pozornost na majku; Edith se zavalila u naslonja i
sluala klavirista, koga su svi ostali ignorirali, dok nije postala svjesna
Jenniferina lica koje se pojavilo u njezinom vidnom polju. - Mama kae da bi
htjela gledati televiziju, pa emo otii gore. - Edith se okrenula prema
njezinoj majci i promatrala onaj uvijek teak prijelaz iz sjedeeg u uspravan
poloaj. I opet se upitala koliko joj je zapravo godina.
Na vratima se gospoa Pusey teatralno okrenula i rekla: - Sjetila sam se!
Sjetila sam se na koga me Edith podsjea!
Edith je primijetila kako je lagani gr stegnuo lea mukarca u sivome,
jo uvijek zaklonjenog novinama.
- Na princezu Annu! - povikala je gospoa Pusey. - Znala sam da u se
sjetiti. Na princezu Annu!

39
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

5.

Ali nije bilo lako usnuli te noi, Izmeu nepovezanih snova, na filmskom
ekranu u Edithinoj glavi promicale su kratke audio-vizualne poruke koje e
kasnije morati deifrirati. Fini lanci, neoekivane veernje cipele mukarca
u sivom. Njegova odluka, u nekoj zaboravljenoj fazi, da sloi one neuvjerljive
novine, ustane, malo se protegne i poe za svojim kolegom u aperitiv bar.
Neuobiajeni zvuci veselosti koji su se jasno uli, ak i preko cijele irine
salona, iz smjera bara. Izlazak iz bara, jedan sat kasnije, ene sa psom,
nemone od smijeha i pomalo razbaruene, ruku pod ruku s mukarcem u
sivom i njegovim prijateljem. Kikijeva siuna glavica turobno podignuta
zbog tog otpadnitva, njegovo okruglasto tijelo u pokuaju da joj preprijei
put. Blago rjekanje izmeu M. Hubera i njegova zeta oko tog prizora.
Uznemireno povlaenje pijanista. Njegov pomirljiv smijeak na sve strane,
na koji je samo Mme de Bonneuil odgovorila lakim kimanjem.
Ta je informacija po mnogoemu ostala nejasna. Nije bila sigurna je li
zaista ostala dolje da bi bila svjedokom tih prizora koji su joj navirali u
sjeanju ili ih je, u nekom hiperaktivnom kutku mozga, izmislila. Bila je
svjesna da joj je no poremeena, da je jedina alternativa buenju podnijeti
jo vie ovih udnovatih sekvenci, napola sna, napola sjeanja. Sve je
izgledalo tako ivo, tako nabijeno znaenjem. Ali znaenje je ostalo skriveno.
Nelagodno se protegnula, suanj svog nemirnog sna. Negdje, na nekoj razini
svijesti, ula je kako su se zatvorila neka vrata.
Kad se probudila, znatno kasnije nego obino, probudila se s onim
prastarim i ubitanim predosjeajem da e joj dan biti potpuno promaen.
Rastrgana no priskrbila joj je glavobolju i instinktivno sustezanje i od hrane
i od drutva. Najsitniji umovi kao da su bili uveani: netko je energino
vozio kolica s priborom po hodniku, a visoki glasovi sobarica zvuali su
nesnosno prodorno. Dok se kupala, pri emu se osjeala nezgrapnom poput
invalida, strogo je sebi nametala reim razboritosti. Depresija prijeti i valja
je preduhitriti. Pisanje ne dolazi u obzir. Samo mirno, bez napora i nervoze,
savjetovala je samu sebe: nemoj razmiljati. Zatvori sva vrata.
Odgrnuti zastori otkrili su jo jedan prekrasan dan, i planina, sa svojim
tankim avovima snijega, inila se tek nekoliko metara daleko. Promet kao
da je trenutano bio zaustavljen; odvijala se nekakva drukija aktivnost.
Vani, u vrtu, konobari u istim bijelim kaputiima stavljali su male stolce i
stolie pod stakleni krov terase i upravo su raspravljali je li uputno navui
40
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

naranaste rolete kako bi se ublaila vruina sunca, ve osjetna kroz staklo.

Negdje u daljini odjeknulo je bezvuno zvono. Nedjelja, pomisli ona
iznenaeno.
Pojavila se potreba za planom za sluaj nepredvienih okolnosti,
planom za kakve je postala pravi strunjak. Moda bi mogla naprosto sjediti
na suncu i itati. Nije vjerojatno da e joj tko smetati. Planovi za sluaj
nepredvienih okolnosti nedvojbeno su se u tom trenutku dovravali u
drugim sobama: zamiljala je te razgovore. Gospoa Pusey i Jennifer moda
naruuju kola da ih nekamo odvezu; zamiljala je turistiku vonju po
lijepom krajoliku koja kulminira biranim objedom. Mukarci iz eneve
okupit e se za nekakav izlet, moda preko jezera, u Evian. Mme de Bonneuil
bit e jedna od rijetkih koja e ostati i utke itati, kao obino. Visoka mrava
ljepotica sa psom nikad nije bila vidljiva tijekom dana i bilo je nemogue
zamisliti da radi ita drugo osim da jede sladoled i pui, kao dijete koje je
dobilo doputenje za izlazak iz internata. Edith je drala posve vjerojatnim
da e cijeli dan biti preputena sama sebi, mogunost kojoj se gotovo
veselila. Zaokupljena svojom izmiljenom fabulom, kojoj je glavna svrha bila
da od sebe udalji sve one odvie stvarne okolnosti kojima nije mogla
upravljati, osjeala je zamor koji kao da je iskljuivao svako oduevljenje,
svaku inicijativu, svako oputanje. Morat e joj priskoiti u pomo lijepa
knjievnost, predano utoite svih koji se nelagodno osjeaju, ali izbor
knjige predstavljao je stanovitu potekou jer je, dok pie, mogla itati samo
neto to je ve ranije proitala, a u svom stanju iscrpljenosti, u grozniavom
uzbuenju, nevidljivom golom oku, bila je sklona uiniti neprepoznatljivim
ak i neto vrlo poznato. Rijei bi se izvrtale: proza bi, na primjer,
postajala groza.
Uasno se bojala da ne izvrne u besmislicu neto to joj je vrlo
dragocjeno i, na svoju veliku alost, diskvalificirala Henryja Jamesa. Nita
preveliko ne bi odgovaralo, nita premalo ne bi bilo dovoljno. U svakom
sluaju, njezina je pozornost bila rascjepkana. Na kraju je uzela zbirku
kratkih pria, onu tako krasno nazvanu Ces plaisirs, quon nomme, la lgre,
physiques. Nadala se da e joj Colette, ta stara lukava lija, pomoi da preivi.
Tiina je vladala na terasi, premda nije hila prazna. Na jednom je kraju
sjedila Mme de Bonneuil, u be haljini s kaputiem, malo zaprljanim na
prsima, i zguvanom be eiru. tapa zabodena izmeu nogu, netremice je
promatrala cestu, dok je velika smea torba stajala u pripravnosti na stolu
kraj nje. Na drugom kraju, potpuno tiha, ispruena na lealjci i nepomina
iza velikih tamnih naoala, leala je ena sa psom.

41
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Prekrasan je dan krio u sebi sjeme vlastite krhkosti; bio je to posljednji

dan ljeta. Sunce je arilo iz vedrog modrog neba: astre i georgine stajale su
nepomino na jasnom svjetlu, svjetlu bez bljetavila, bez sjaja. Stabla su ve
izgubila tamnu teku kronju jednog po svemu iznimnog kolovoza i ranog
rujna, i bila su jo ganutljivija zbog suhoe poutjelih listova koji bi
povremeno neujno doleprali na zemlju. Iziavi iz salona, M. Huber je s
uitkom protrljao ruke. Danas e biti mnogo namjernika za objed i za aj. Ali
trenutano je sve bilo mirno. Nitko nije govorio. Samo su kesteni koji bi
ponekad pali sa stabla prekidali tiinu.
Mukarac u sivom, danas odjeven u neto svjetlije i jo elegantnije,
drei, to je Edith s veseljem uoila, panama eir u ruci, iziao je u vrt i
promotrio mjesto dogaanja. Zapazivi enu sa psom, priao joj je, nagnuo
se nad njezino nauznak isprueno tijelo i oito postavio nekakvo aljivo
pitanje: veoma bijela podlaktica i dugaka mlitava ruka lagano su se podigle
u znak odgovora. Kimnuvi u smjeru Edith kao i Mme de Bonneuil,
mukarac u sivom krenuo je za svojim poslom, i opet s onim povremenim i
tajnovitim smijekom na licu.
Kad je zamaknuo za ugao, ena sa psom naglo se uspravila, nagnula
prema Edith i uzbueno proaptala: - ujte! ujte! Oprostite, ali ne znam
vam ime. Hoete li mi uiniti uslugu i sjesti kraj mene? Ne elim da mi taj
ovjek danas opet prilazi, a naprosto ga se ne mogu otresti a da ne priredim
scenu, to uostalom moda jo i hou, vjerujte mi.
Posluno, i tek s trakom blagog aljenja, Edith zatvori knjigu i krene
terasom te se smjesti na mali stolac uz uzglavlje lealjke. Kakav divan miran
dan, pomisli. Ah, nita. Barem nema onoga psa.
- Monica - ree ena, pruajui usku ruku bez kostiju.
- Edith - ree Edith, oprezno je stisnuvi. Bolje je ne angairati se
previe, ree sama sebi.
- Zanimalo me tko ste - ree Monica. - Neprestano elim s vama
razgovarati, ali uvijek ste s mamom Pusey, a nju ne mogu ivu smisliti.
- Gdje je ona? - upita Edith, poeljevi da njezina sugovornica malo
spusti glas. Napola je oekivala da se gospoa Pusey utjelovi kraj njih,
odjevena u bijeli teki srednjovjekovni svileni brokat, mistina, udesna, da
bi uspostavila vlastito shvaanje reda i hijerarhije i da bi sveano najavila
poetak zakonitih dnevnih razonoda.
- Bog zna. Ako nita drugo, danas sigurno ne mogu kupovati gae. Oh,
pardon, molim vas. Lingerie. - Ona izgovori rije s pretjeranim francuskim
naglaskom. - Premda bi njoj bilo slino da nekoga probudi i natjera ih da
42
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

otvore duan, samo zato to ona sluajno ima par tisua franaka vika pri
sebi.
- Zaista, ini se da je posrijedi velik novac - promrmlja Edith, u nadi da
joj glas zvui neutralno. Ovako se zacijelo osjea posluga, pomisli, kad
ogovara u sluinskom prizemlju.
- Valjaju se u njemu - ree njezina sugovornica. - Trgovina, naravno.
Dragi tatica ostavio je cijelu gomilu. Vino - dodala je, kao odgovor na
Edithinu znatielju. - Bio je uvoznik erija. A to je najsmjenije, njegova
mila enica ne moe smisliti eri. Ona voli samo ampanjac. Uostalom, tko ga
ne voli?
Edith zadrhti, sjetivi se posljednjeg puta kad je pila ampanjac.
- Nije vam dobro? - upita Monica.
Umorna sam, pomisli Edith. Moram biti oprezna. Neu se valjda
povjeravati toj lijenoj i luksuznoj eni, koju bi to ionako gnjavilo. Ovdje se
trai iskljuivo lagana konverzacija.
- Ne, izvrsno sam ree. - Ali gdje je Kiki?
Monikino se lice snudi. - U nemilosti. Zakljuan u kupaonici. Znate, ne
moete oekivati da se tako mali pas ponaa onako lijepo kao to bi se
ponaao kad je u poznatoj sredini. A vicarci ne podnose pse. Zbog toga i
jesu tako nemogui.
- Jeste li ve dugo ovdje? - upita Edith.
- Beskrajno dugo - uzdahne Monica. - Ovdje sam zbog zdravlja.
- Oh, ba mi je ao. Bolesni ste?
- Ne - odvrati Monica. - ujte, hoete da popijemo kavu? - Ona
zapovjednikim pokretom ruke pozove konobara iz sjene.
- Ba je lijepo kad ovjek ima s kim popriati - ree. inilo se da joj se sa
svakim trenutkom vraa neka davno izgubljena ivost, pa kad je kava stigla,
nalijevala ju je irokogrudno i nehajno, premda je iz svoje alice otpila samo
jedan gutljaj i gotovo istog asa pripalila neizmjerno dugaku cigaretu
upaljaem koji je liznuo plamikom od pet centimetara. Sve je na njoj
izgledalo pretjerano: visina, duljina neobinih prstiju, veoma sonoran glas,
goleme oi boje ostrige, danas sasvim malo, kako je Edith primijetila,
zakrvavljene iza tamnih naoala. ivani slom, zakljui. Smrt bliske osobe.
Postupaj oprezno.
Monica kimne u smjeru cigarete. - Zabranjeno, naravno. Stroge upute.
Ah, nek idu k vragu! - Duboko je uvukla dim, kao da se priprema zaroniti u
velike vodene dubine. Poslije nekoliko sekundi dva perca dima izronie iz

43
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

savrenih nosnica. Flek na pluima, pomisli Edith, korigirajui se. I kako je

prekrasna! Dosad to nisam uoila.
Zvuk kotaa na ljunku natjerao ih je da okrenu glavu. Mme de
Bonneuil, lica kao u mopsia zguvana u smijeak, s mukom se pokuavala
osoviti na noge. Automobilska su se vrata zalupila i jedan je mukarac ustro
uao u vrt, a za njim je hodala ena u crvenoj haljini, zabadajui visoke pete
sandala u tratinu. - Eh bien, maman!8 - povie mukarac s lanom veselou.
Izmijenili su poljupce.
- Jadna stara koko - ree Monica, za nijansu tiim glasom. - ivi za tog
sina. Sve bi za njega uinila. A on je posjeuje jedanput mjeseno, izveze je
automobilom, doveze je natrag i zaboravi.
- Zato je ona ovdje? - upita Edith.
Monica slegne ramenima. - To je njegova ideja. Smatra da se previe
seljaki ponaa da bi joj se dopustilo da ivi pod istim krovom kao ona
njegova uasna ena, koja je, usput reeno, poela svoju karijeru kao
frizerka prije nego je opila prvog mua. Ovaj joj je drugi. Mme de Bonneuil
imala je prekrasnu kuu blizu francuske granice: usput reeno, ona je iz vrlo
dobre obitelji. Naravno, snaha eli kuu samo za sebe. Zato je stara jadnica
morala otii. Ne trpi snahu, jasno. Prezire je. Posve opravdano. ivi ovdje
zato to ne moe podnijeti da gleda kako joj je sin nesretan.
- Kako vi sve to znate? - upita Edith, zapanjena i impresionirana.
- Rekla mi je - ree Monica, uvlaei dim nove cigarete.
- Nikad je nisam ula progovoriti ni jednu jedinu rije - ree Edith
zamiljeno.
- Pa, njoj je to teko. - Na Edithin upitni pogled, Monica odvrati: - Gluha
je kao top. Kakav ivot.
Gledali su kako mukarac i ena manevriraju s Mme de Bonneuil,
smjetajui je na stranje sjedalo automobila. Zaista, par za osudu, pomisli
Edith. Mukarac je bio krupne grae, crnomanjast, s tamnim naoalama.
Izgledao je kao krupje koji nastupa dunost tek uveer, ena je bila mnogo
mlaa, crnokosa, razbludnih oblina, skupocjena. Ona e se ponovno udavati,
pomisli Edith kad je automobil odjurio. Onda e se Mme de Bonneuil moda
moi vratiti kui. Ali to se nije inilo vjerojatnim.
Monica, razmiljala je ona kasnije dok su polako etkale uz obalu jezera,
znade kudikamo vie od mene; tono je da je nalik na sfingu. Jutro je prolo
posve ugodno u njezinu drutvu. Ali zbunjivala ju je to inzistira da navrate
8

Onda, kako smo, mama!

44
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

u kavanu na jo kave i kolaa. - Pa skoro e ruak - pobunila se. Naas je

Monikinim licem preletio neki neiskren izraz. - Oh, ma hajdemo - preklinjala
je. - Danas je nedjelja. Ve mi se smuila ona grozna riba.
Promatrajui Moniku kako zabada odlunu vilicu u eclair, Edith pomisli,
sa stanovitom poniznou, kako zapravo nita ne zna o ljudskoj prirodi.
Umjela je izmisliti likove, ali nije umjela deifrirati one iz zbiljskog ivota. Za
voenje ivota bio joj je potreban tuma. A ta je ena ugodna, uistinu vrlo
ugodna. Premda, to je i njoj bilo oito, kadra izazvati razdor. M. Huber se
namrtio kad ju je vidio kako skree prema kavani, s Edith za petama.
- Ona koju nikako ne mogu proitati - ree Edith bezono, kad se Monica
zavalila i stala pohlepno uvlaiti dim jo jedne cigarete - jest Jennifer.
Monikine lijepe ovalne oi odjednom postadoe posve bezizraajne.
- Jennifer - izgovori ona. - I nakon male stanke: - Jennifer se, uvjeravam
vas, ita kao knjiga.
Edith, pogledavi na sat, primijeti da je ve skoro jedan pa ree
energino: - Moramo ii. - Monikino se lice izdui u uobiajen izraz
tvrdoglave nujnosti. Molim, bez dramatiziranja, pomisli Edith. - Hajde - ree,
ispruivi ruku, dok je Monica sjedila nepomina, pogrbljenih ramena. Mnogo ste ljepi kad se smijeite. I tako je prekrasan dan. Zar ne biste poli
sa mnom pjeice do hotela? - Polako, nevoljko, Monica dopusti da bude
odvedena do vrata, sa sitnim smijekom koji je zastao u zametku. Neto je tu
zagonetno, pomisli Edith.
Kad su se vratili u Hotel da Lac, zatekli su gospou Pusey i Jennifer na
terasi s neznancem u panama eiru. Boca ampanjca bila je zavaljena u
vjedrici na stolu.
- Evo je - ree gospoa Pusey zvonkim glasom. - Doite sjesti k nama,
duo. Traili smo vas. - Nije uope obraala pozornost na Moniku, koja je
nakubila usne, nataknula naoale i s prezirnim se izrazom lica bacila na
svoju lealjku.
Edith je, ljuta u ime svoje nove prijateljice, oklijevala, ali izbavili su je
konobari koji su se pojavili na vratima s ubrusima prebaenima preko ruke.
Gospoa Pusey (koja je zaista bila u bjelini) ugleda ih i usredotoi se na
proces postupnog podizanja sa stolca. Mukarac s panama eirom ponudi
joj ruku i, uz Jennifer, koja je nosila majin kaputi, krenue kao procesija u
blagovaonicu.
- Hajdete, Monica - pourivala ju je Edith. Ali Monica je spustila kutove
usana, ponovno mlohavo podigla ruku i tada je, barem na izgled, zaspala.

45
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Popodne je i dalje bilo zlaano i blago. Ljepota tog savrenog dana opet
ih je sve dovela na terasu, gdje se Edith, kojoj je Monica okrenula kameni
profil i vrsto sklopljene oi, prikljuila Puseyjevima i mukarcu s panama
eirom, koji joj je predstavljen kao gospodin Neville. Jedan je sat protekao
mirno, jer je gospodin Neville priskrbio engleske nedjeljne novine iz nekog
nepoznatog izvora i ljubazno ih ponudio svima za stolom. Ali gospoa Pusey,
poto je rastreseno prelistala dodatke u boji, duboko uzdahne i ree: - Kakav
ruan svijet. Pohlepa i glad za senzacijama. Jeftini seks. I sam neukus.
Posvuda. Molim te, potri gore i donesi mi moju knjigu, zlato.
- Da - nastavi ona, dok su se Edith i gospodin Neville uljudno ali ustrajno
trudili da ignoriraju tu upadicu. - Ja sam, na alost, pravi romantik. - Poto je
to objavila, nasmijeila im se dok su nevoljko predavali svoje primjerke
Observera, Sunday Timesa, Sunday Telegrapha. - Shvaate, mene su odgajali u
vjeri u prave vrijednosti. Aha, poinjemo, pomisli Edith, zatomivi blago
zijevanje. - Ljubav za mene znai brak - nije odustajala gospoa Pusey. Nema ljubavne veze bez pravog udvaranja. ena mora biti u stanju natjerati
mukarca da je oboava. - Gospodin Neville malo nagne glavu, uljudno
razmatrajui to stajalite. - Pa sad, moda sam ja imala posebnu sreu - doda
gospoa Pusey i kratko se nasmije, oborivi pogled da bi popravila vrpcu na
svojoj svilenoj bluzi. - Moj me suprug oboavao. Hvala ti, zlato - ree kad joj
je Jennifer predala knjiicu s izduenim art-nouveau profilom na koricama. U ovakvim ja priama uivam - nastavi. Moe govoriti ak i dok ita,
primijeti Edith.
Sunce u pono, izgovori g. Neville ozbiljno. - Vanessa Wilde. Pisac mi je
nepoznat - ree on Edith, promatrajui njezin profil dok je sjedila zagledana
nekamo u daljinu preko jezera.
- Premda mislim da je napisala i boljih stvari - ree gospoa Pusey.
Edith osjeti zbiljsku bol pisca. Zapravo sam ba ovima bila prilino
zadovoljna, pomisli. David je bio na ljetovanju, sjeala se, i zlovoljno leao na
plai sa svojom enom. Ja sam zamiljala da se izvrsno zabavlja i pisala sam
deset sati na dan samo da ne mislim na njega. Prilino sam bila ponosna na
samu sebe. Odonda su prole ve tri godine.
Kad joj se boja izgubila iz lica i oi se prekrile uobiajenom izmaglicom
sjeanja (Tebi trebaju oale, Edith! rekla bi Penelope), gospodin Neville
nagne se prema njoj.
- Poto naruim ovim damama aj - ree - biste li moda rado malo
proetali? Bila bi teta ne iskoristiti ovako prekrasan dan. Mogue je da ih
vie nee biti.

46
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Edith je oklijevala. - Da, idite, duo - ree gospoa Pusey nekako dalekim
glasom, kao da eli naznaiti koliko se zadubila u knjigu. - Nadam se da emo
se vidjeti poslije veere.
Silno ispunjen dan, pomislila je Edith, zahvalna to njezin pratilac nita
ne govori dok su se hodajui uz obalu polako udaljavali od gradia. Dvorac,
strog, smrknut, prijetei obris, korektiv bljetavilu vode, zapremao je jeziac
zemlje koji se pruao u jezero kao da eli zaustaviti daljnje napredovanje.
Uskoro e zastrti sunce i njegova e krupna masa potamnjeti i krenuti
prema njima. Nagonski su zastali, ne elei biti svjedocima tog ritualnog
gaenja, okrenuli se i naslonili na nisku ogradu iznad vode. Dan je polako
gubio boju, modrina neba blijedjela je u onom neutralnom trenutku koji
oznauje kraj popodneva. Edith osjeti kako je poinje obuzimati nujnost koja
nastupa s primicanjem veeri. Njezin je pratilac iskosa pogleda. - Da malo
sjednemo? - predloi, vodei je prema kamenoj klupi. Prekriivi elegantne
lanke, zamoli za doputenje da pripali malu cigaru.
- Onda, gospoo Woolf, ini mi se da se nismo propisno upoznali. Philip
Neville - doda on mirno.
Edith ga hitro pogleda, prvi put registrira njegovo postojanje iznad
razine lanaka i profila koji joj je obino nudio dok je posveivao punu
pozornost gospoi Pusey.
- Ili vas mogu zvati Vanessa Wilde - nastavi on.
Prvi se put nakon nekoliko tjedana Edith glasno nasmije. Taj je zvuk,
tako dugo neuven, iznenadi. Kad je jednom poela, vie se nije mogla
zaustaviti. Gospodin Neville zadovoljno ju je promatrao, dok su se
potopljene salve smijeha probijale prema povrini. Napokon se i on
pridruio i smijeak mu je jo titrao na licu kad je Edith ve brisala suze.
- Dakle, to je znatno bolje od vaeg uobiajenog izraza lica.
Edith ga iznenaeno pogleda. - Nisam bila svjesna da nekoga zanima
moj izraz lica - ree. - Uvijek sam nekako drala da sam korisna kao publika,
ali samo u onom smislu u kojem je slikarska lutka korisna slikaru: i jedno i
drugo moe se odloiti na stranu kad vie nije potrebno.
- I vi sebe shvaate kao slikarsku lutku?
- Ne. Tako me drugi shvaaju.
- I od vas se trai da vas se vidi, ali da vas se ne uje?
- Od mene se trai da sluam i da ne govorim.
- Onda, za osobu koja ne govori, odajete gomilu informacija.
- Nisam bila svjesna...

47
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Kako ste dostojanstveni. Nisam time mislio rei kako nekontrolirano

reagirate. Ne bih rekao da je to za vas karakteristino.
- Nemojte biti tako sigurni - ree Edith, iznenada vrlo ozbiljna.
- Ne, ne. Ne vidim u vama rastrojenu osobu. Hou samo rei, da sam
mlai i da se povodim za modom, zacijelo bih rekao kako mogu
dekonstruirati oznaitelje vaeg diskursa.
Edith se protiv volje nasmijei.
- Ovo je ve bolje. Rekao bih da vam je prilino dosadno.
Blagost, gotovo prijaznost te primjedbe natjera joj krv u obraze. Ona
duboko udahne da bi se smirila, zatim mu, blistavih oiju, potvrdno kimne.
- Tono - ree on. - Tono. Prema tome, predlaem da jednog od ovih
dana iziemo. Poznajete li brda juno odavde?
Ona strese glavom.
- Vinogradarski kraj - ree on. - I ima nekoliko vrlo dobrih restorana.
Telefonirat u vam, ako dopustite.
Vratili su se istim putem u hotel. Na terasi, gospoa Pusey i Jennifer
upravo su se spremale otii. Razmijenili su neutralne geste. Moniki nije bilo
ni traga. Mme de Bonneuil, u iji se smijeak sad uvukla tjeskoba, sjedila je
dok su njezin sin i snaha raspravljali o stvarima poznatim samo njima,
bunim glasovima koje ona nije mogla uti. Napokon, njezin sin, reagirajui
na podignutu glavu svoje ene i njezin On sen va?,9 ustro ustane,
pripravan da krene. Njegova ena prui obraz svekrvi i odcupka prema
kolima. Mme de Bonneuil pokua zadrati sina, ali auto zatrubi i on vikne: Jairive,10 zvuno poljubivi majku u oba obraza. Mme de Bonneuil ostala je
stajati na terasi, zagledana u smjeru u kojem je nestao sin, sve dok tiina u
kojoj je ona trajala dane ne postade opipljiva ak i Edith i gospodinu
Nevilleu.
Te veeri, sjedei za svojim osamljenikim stolom u blagovaonici, Edith
osjeti kako joj se na lice opet povremeno vraa smijeak. Popila je kavu s
Puseyjevima i rano se ispriala. Bila je, zapravo, ugodno umorna i neto
zadovoljnija nego obino.
- Jennifer - nagovarala je gospoa Pusey - molim te, pozovi onog
zgodnog gospodina Neviliea da sjedne k nama. Sasvim je sam, jadnik.
Ali gospodin Neville moe se brinuti sam za sebe, i hoe, pomisli Edith, i
sa smijekom se uputi k vratima.
9

Idemo li?
Dolazim.

10

48
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Iziao je mjesec, primijetila je kad je otvorila guste zastore i zakoraila

na balkon, i zrak je bio poput mlijeka. Sjedila je neko vrijeme, zaokupljena
raznim mislima. Prekrasna no, ugodna, mirna. Mirnija nego obino.
Osjeala se dobro, i kad se napokon vratila u sobu do zrcala da oetka kosu,
pomislila je: noas u bolje spavati.
Ali prodoran krik iz hodnika i topot nogu u trku prenuo ju je
nagovjetavajui opasnost. Sluala je, nepomina, dok su se drevni strahovi
probijali prema povrini. Tiina. Oprezno otvorivi vrata, vidjela je svjetlo
kako poput rijeke navire iz apartmana Puseyjevih i ula glasove. O Boe,
pomisli. Srani napad. I prisili se da preuzme stvari u svoje ruke.
Otvorena su vrata bila vrata Jenniferine sobe, a sama Jennifer, u
satenskoj spavaici kojoj su naramenice neprestano sklizale s punakih
ramena, smijala se i tiho cviljela, sjedei na krevetu podvijenih nogu. Njezina
majka, u blijedoruiastom svilenom kimonu, stajala je na vratima, prinijevi
ruku ustima. U kutu je gospodin Neville, uei na podu, zaposleno baratao
novinama, zatim je priao prozoru i neto izbacio.
- Sad smo sigurni - objavi. - Paukova vie nema.
I nakratko podigne pogled prema Edith.
Gospoa Pusey prie mu i poloi ruku na rukav.
- Kako da vam zahvalimo? - dahnu. - Ona se uasno boji paukova, jo
otkako je bila sasvim majuna.
Ali sad vie nije majuna, razmiljala je Edith, iji je mozak zabiljeio
dotad nepredvien dojam o Jennifer. Odaliska, pomisli. I ta spavaica otkriva
poprilinu koliinu odraslog mesa.
U hodniku je mahnula rukom u znak pozdrava gospodinu Nevilleu, iji je
tajnovit smijeak opet bio na mjestu.
Kasnije te noi Kiki je, koji se poslije dugog oporavka probudio gladan,
poeo zavijati i to je potrajalo sve do zore. Dok je konano tonula u san,
Edith se uinilo da uje kako se neka vrata zatvaraju.

49
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

6.

Najdrai moj Davide,

moj je konspirativni identitet provaljen, ali o tome kasnije.
ao mi je to posljednja dva dana nisam pisala, ali pustinja Hotela du Lac
procvjetala je poput rue udnovatim novim odnosima. Bojim se da gospoa
Pusey i Jennifer ne mogu vie raunati na mene kao na publiku za svoje sage o
kupovinama (uvijek trijumfalne: najnovije ovo, najfinije ono, ma to to bilo),
jer ja sad i sama idem kupovati, potaknuta na tu neuobiajenu aktivnost
svojom novom prijateljicom Monikom (Lady X), koja uiva to je nala izliku
da odjuri unajmljenim kolima u neki mali butik koji poznaje i da me okiti
biranim komadima odjee koja vie odgovara njezinu ukusu nego mojemu.
Zapravo, katkad mi se ini da ona i gospoa Pusey imaju mnogo vie
zajednikoga nego to i jedna od njih ima sa mnom, ali iz nepoznatih razloga
one nisu u dobrim odnosima i ja im sluim kao tampon-drava. Donekle sam u
opasnosti da me meu sobom podijele. Ne mogu rei da je ita od ovoga silno
zanimljivo, ali kupila sam zaista prekrasnu plavu svilenu haljinu i mislim da e
ti se svidjeti. Monica kae da u njoj izgledam nekoliko godina mlaa. Mrsko mi
je i pomisliti kako mora da sam izgledala kad sam tek doputovala ovamo.
Sama je Monica vrlo ivahna, premda zahtjevna druica. I otkrila sam
zato je ovdje. Monica ima, kako se to uljudno kae, problema s jelom: tako bar
ona to zove. ovjek uvijek nailazi na lanke o takvim stvarima u asopisima. U
praksi to znai da gadljivo premee i razvlai hranu po tanjuru u
blagovaonici, ve pomalo izmuena akutnom i gnjevnom dosadom, i na kraju
veinu prokrijumari u usta Kikiju, koji joj sjedi na krilu, izmeu obroka
mogue ju je vidjeti u kavani kraj kolodvora kako jede kolae. Zanimljiva je
njezina pria. Njezin plemeniti suprug, kojem je hitno potreban nasljednik,
otpremio ju je ovamo sa strogim uputama da se dovede u ispravno stanje; ne
uspije li, Moniki e biti otkazano i reeno da isprazni svoje mjesto, da bi Sir
John mogao donijeti alternativno rjeenje. Naravno, ona je uvrijeena. Jede
kolae, kao to bi netko drugi obilazio krme u sumnjivim etvrtima. Ali veoma
je tuna jer i ona ezne za djetetom, a mislim da ga nikad nee imati. Tako je
lijepa, tako mrava, tako degenerina. Zdjelica joj je kao pilea koica!
Nai se izleti za sada odvijaju po utvrenom obrascu. etkamo po gradu,
dok ona prezirno odmahuje rukom pri pogledu na robu, ponekad veoma
skupu, u malim duanima. Zatim, kad stignemo do Haffeneggera, zakljui da
mora popiti kavu, i to smjesta. Pomalo kao da je ovjek vani s djetetom; stane
50
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

na mjestu i nee se ni pomaknuti, a onda i Kiki prijee u akciju i tako ulazimo.

alica kave eskalira u nekoliko kolaa, jer ona se i ne trudi da se predamnom
pretvara. Kae da se sa mnom osjea sigurnom (a tko se ne osjea?), a onda
ponovno dolazi na tapet cijela dugaka pria o njezinoj dvojbi. Ona mrzi svog
mua i boji ga se, ali samo zato to je ne titi, i vidi sebe osuenu na
osamljenost i izgnanstvo. U tome je zaista vidovita. Ve je vidim, za nekoliko
godina, nevoljku iseljenicu, plaenu da ivi u inozemstvu, u takvom hotelu, u
razliitim Hotelima du Lac, lica nekad prekrasnog, ispijenog i posprdnog,
neprestano s psiem pod rukom. Posljednje e joj oruje hiti neumoljiv
snobizam, koji se ve nazire. Ona prezire obitelj svog mua kao skorojevie trgovce eljezarijom (koliko sam shvatila, jedan je od njegovih predaka izumio
neko malo ali bitno industrijsko pomagalo na poetku devetnaestog stoljea) i
velia vlastitu posebno slabanu poziciju. Ona je, kako bi to nazvala Iris Pusey,
lovac na imetak. Ali nije vjerojatno da e stei jo bilo kakav imetak, pa se
njezino fino lice nalik na sveticu s ikone izdui od tuge dok razmatra ono to
nazire u svojoj budunosti.
Naravno, na sve mi to odlazi mnogo od onoga vremena koje sam
namjeravala utroiti na svoju knjigu, ali mislim kako bih ovdje mogla ostati
neto dulje. Vrijeme je jo uvijek prekrasno.
I vie se kreem, to mi je zaista potrebno. Jedan ovjek, neki gospodin
Neville, koji izgleda pomalo kao onaj portret vojvode od Wellingtona to su ga
nedavno ukrali iz Nacionalne galerije, odveo me juer na vrlo dugaku etnju...
Edith odloi pero jer bi bilo nedolino nastaviti. Grube i podle misli
vrebale su na rubovima njezina duha i ekale priliku da prevladaju. Zapravo,
uope nije odgovaralo njezinom ukusu provoditi toliko vremena u priama o
odjei ili nagaajui kakvi su prihodi ili prilike drugih ena: takve su joj se
rasprave oduvijek inile u biti bijednima, a ipak, redovito su je uvlaili u
takve razgovore, i premda nije igrala aktivnu ulogu, nije iz njih izlazila
potpuno neokaljana. Monica, na primjer. S Monikom je ula u turoban svijet
inata, zadirkivanja, bockanja, izazivanja sukoba. Monikino odbijanje da se
ponaa na nain dolian supruzi otkrilo je svu bijedu i jad izigravanja
mamca u stupici seksa: pukom drskou ona e razoriti ponos svog mua,
poniavanjem ga natjerati da je zadri ili, u protivnom sluaju, unititi
njegov dobar glas. I premda je gurnuta u stranu dok on slijedi druge
interese, druge planove, ona ga eka kao to se eka neprijatelja; kad se opet
susretnu, ona e, vrijeanjem i pogrdama, nanovo probuditi onaj bijes koji je
neko meu njima postojao. I dok ne doe, troit e njegov novac, tratiti
njegovo vrijeme, smiljati svoju osvetu, a kao velikoj pustolovki kakva je
51
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

neko bila, potrebna joj je pratilja, krotka i popustljiva suprotnost, kojoj se

moe povjeriti, ije miljenje moe olako odbaciti.
I gospoi Pusey, pomisli Edith, slui za istu svrhu. Gospoa Pusey, a
samim tim i Jennifer, postupno su se pojavljivale u znatno okrutnijem
svjetlu nego to se to isprva moglo pretpostavili. Gospoa je Pusey postigla
onu vrstu uspjeha koju je Monica s prezirom odbacivala: burujsku,
luksuznu, pokazivu.
Kad god bi gospoa Pusey spomenula svoga mua. Edith bi osjetila
nelagodu, moda zato to se inilo da su te aluzije u funkciji narcizma
gospoe Pusey: gospodin Pusey, koji i dalje nije imao imena, ostao bi ak i
bez zanimanja ili doma da mu nisu dodani na osnovi indicija. Njegov
karakter, ukus, ak i vanjtina, bili su obavijeni velom tajne. Nain na koji je
napustio ovaj ivot i dalje je bio nerazjanjen i nedatiran, premda je Edith
ve stekla naviku da se uva tog konanog otkria, strepei od iskazivanja
utjehe i suuti, to bi to neminovno zahtijevalo. I ja imam prolost, pomisli, s
netipinom provalom indignacije. I ja sam proivjela svoje smrti i svoje
odlaske, neke od njih posve nedavno. Ali nauila sam ih tititi, skrivati ih od
pogleda, drati ih pod stegom. Izloiti vlastite rane za mene bi znailo
emocionalnu neobuzdanost koje bih se kasnije mogla postidjeti.
Ipak, Edith nije toliko zabrinjavao smireni ekshibicionizam gospoe
Pusey, koliko poneto pohotan duh, koji bi povremeno izbijao na povrinu.
Edith je pomalo uznemiravala sklonost gospoe Pusey koketiranju, ak i kad
u blizini nije bilo nikoga s kim bi mogla koketirati, premda je gospoa Pusey
to radila tako slobodno da je zapravo moralo izgledati bezazleno. U onim
rijetkim prilikama kad je gospoa Pusey sjedila sama, Edith je primjeivala
kako se slui svim moguim trikovima za privlaenje pozornosti, stvarajui
oko sebe odreeno stanje aktivnosti koje je neizbjeno prizivalo nekoga da
joj pritekne u pomo. Nije mirovala sve dok ne bi privukla pozornost koga
god je smatrala potrebnim za svoj neposredni cilj. I je li to neizmjerno
slavljenje vlastite osobe, njezine fizike drai, kojoj se odavala tako
bezobzirno a ipak tako neduno, je li to bilo dokraja simpatino u eni
njezinih godina? Ta odlunost da se nikad ne da potisnuti s bojnog polja, ak
ni od Jennifer, koja kao da je ostala potpuno u sjeni, potpuno pasivna, u
usporedbi s vatrenim pogledom svoje majke, njezinom draesno naherenom
glavom, njezinom strastvenom usredotoenou na ono to e obui. Edith
pomisli na one egzotine dshabills11 koje je zapazila u njezinoj spavaoj
sobi, a koji nisu odraavali ba diskretan ukus - je li bilo dovoljno samo u
11

Rublje, kune haljine.

52
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

smijehu odmahnuti rukom i otpisati ih kao bezazlen hir, kao posve obinu
ljubav prema kienju, prema igri? to su, zacijelo, nedvojbeno i bili. Edith se
pitala je li u pravu, nasluujui kako neke drevne predrasude pokuavaju
izroniti na povrinu. Njezina majka, Beanka Rosa, ne bi imala nikakvih
dvojbi. Ona bi bacila jedan pogled na gospou Pusey i nasmijala se svojim
sumornim smijehom; ona bi otprve otkrila u njoj onu vrstu temperamenta
kojoj se u ena najvie divila, temu koju je vrlo esto pretresala sa svojom
sestrom i sestrinom onih dana kad su raspravljale o svojim osvajanjima i o
svojim suparnicama, tono toliko udaljene od majke i tetke da ih nisu mogle
uti. Trs porte sur la chose,12 sloile bi se, na onom jezivo izgovorenom
francuskom koji im je sluio kao tajni jezik. A Rosa bi iskrivila usnice, ne
prezirno, ve u osvetoljubivom aljenju za vlastitim uludo potroenim
godinama, koje je, umjesto da budu ispunjene ljubavnicima i njihovim
spletkama, monopolizirao gotovo onijemjeli mu i utljivo dijete.
A gospoa Pusey mrzila je Moniku, u kojoj je razabrala i antagonizam i
neuspjeh. Za gospou Pusey. Monica nije bila isljuivo lovac na imetak, ve
vrsta ene koju ona, gospoa Pusey, nikad ne bi smjela biti prisiljena trpjeti
u svojoj blizini. Onu vrhunsku prezirnu otmjenost, koju je Monica s takvom
lakoom postizala, gospoa Pusey otpisala je kao fasadu. Nije kazala to se
krije iza te fasade. Ali dala je naslutiti da zna.
Upravo e drutvo vlastitog spola, razmiljala je Edith, mnoge ene
natjerati u brak. Tako je bilo i s njom. Krotko pognute glave nije uspijevala
sprijeiti izljeve povjerenja kojima ju je Penelope Milne svakodnevno
izlagala i, to je jo gore, pitanja koja joj se osjeala pozvanom postavljati.
Potpuno sabrana, zauzeta svojim vrtom, pisanjem, lica zatvorenog da
izbjegne suut, samilost, znatielju, Edith je utjela i eznula za Davidom.
Drali su je usidjelicom, ili u najmanju ruku starom gospoicom. Bune i
nasrtljive neudane ene iz njezina kruga oajniki bi pogledavale u nebo kad
bi ona odgovorila ne, u njezinom ivotu nema nikoga, i nikad nisu pogodile
da lae. Lagala je dobro, nepretenciozno: koji put je mislila kako ju je
vrijeme koje je uloila u razraivanje sadraja svojih romana pripremilo za
ovo, za njezinu konanu pustolovinu, za njezinu priu koja se pretvorila u
zbilju. David, to je dobro znala, nije tako vjeto lagao, ak bi ponekad i
nagovijestio svojoj eni u nekoj od onih njihovih opasnih svaa da bi mogao
neto potraiti sa strane. Njegova bi se ena prezirno nasmijala, svjesna
koliko je optereen odgovornou - kua, djeca, profesionalni ugled - koju ne
moe odbaciti. Prijatelji su bili popustljivi prema njemu: bio je zgodan i
12

Zna on to dobro.

53
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

doputali su mu pravo da se malo zabavi. Ali sumnjiili su ga da se zabavlja s

nizom mladih tajnica ili s tuim enama. Nikako s njom.
Poznavala je njegovu enu, dakako, ali uspjela je udesiti da se s njom
nikad ne sastane. Po prirodi povuena, nije se udila to je ljudi preputaju
njezinoj sudbini. Sjeala se jedne veere na koju se prisilila otii, iz osjeaja
drutvene dunosti, ne znajui da e ona biti ondje.
Meutim, pred salonom je ula onaj pobjedonosni smijeh, i u jednom
trenutku zbunjenosti nije znala bi li zahtijevalo vie hrabrosti da ode ili da
ue. Na kraju, njezini su koraci nastavili bez nje i zatekla se kako sjedi, s
aom u ruci, i bar naoko potpuno normalna. Ponaala se dobro, onako kako
je znala da se od nje oekuje: mirno, uljudno, ne izlaui se gotovo nikakvom
riziku. Dok je sluala ugodnog mukarca srednjih godina sa svoje lijeve
strane (a domaica ih dotle promatrala zadovoljnim i posjednikim
pogledom), pogledala je preko stola i vidjela njegovu enu, zaarenih
obraza, ve pomalo pripitu, svadljivu. Seksi, pomisli s bolnim alcem. Ali
nezadovoljna, unato tome. Njezin susjed izvadi upalja za cigaretu koju je
uzela i ona se okrene prema njemu sa svojim uobiajenim ozbiljnim
smijekom. Kasnije, kad se veer ve bliila kraju, vidjela je kako David sjedi
prebacivi ruku preko naslona stolca na kojemu je sjedila njegova ena i da
je ona, sada zamagljenih oiju, veoma ruiasta lica, uutjela. Shvatila je da
e te noi voditi ljubav i, prilino naglo ustajui, zahvalila domaici na divnoj
veeri.
- Ali, zar ba morate ii? Jo je rano.
- Morate me ispriati - rekla je. - Zapravo bih jo neto htjela dovriti...
- Jadna Edith. Radi i no i dan. Ali takve divne knjige! Svi smo mi vai
oboavatelji, duo. Onda, kako ete kui?
Njezin susjed ponudi se da je odveze i otili su zajedno. Na putu kui iz
Chesham Placea, veoma je malo govorila. Mukarac, koji joj je bio
predstavljen kao Geoffrey Long, takoer je utio, ali bila ga je neodreeno
svjesna kao prijazne i utjene nazonosti. Rekla mu je da ne izlazi iz kola, ali
da mora jedne veeri doi k njoj na pie, razmijenili su telefonske brojeve i
na odlasku mu je mahnula iz svog vrtia. Tada je ubrala struak lavande,
zgnjeila ga meu prstima i udahnula miris aromatinog lista. I napokon
ula u kuu. Oh, Davide. Davide, pomislila je.
Znala je da je on ovjek koji sebi nita ne moe uskratiti. I da ona ima
udjela u toj njegovoj popustljivosti prema samome sebi. Da to mora drati
na umu.
Kad je idueg jutra telefonirala svojoj domaici, saznala je kako se veer
uglavnom raspala nakon njezina odlaska. Priscilla je zbilja zloesta. Jadni
54
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

David ponekad ima pune ruke posla. Ali, naravno, njih dvoje ne mogu jedno
bez drugoga. Zamiljala je scene, svae, optube. Ali njezina je domaica
govorila: Tako mi je drago to ste se sloili s Geoffreyjem. Potpuno je
izgubljen otkako mu je majka umrla. Morate oboje ponovno doi, to prije.
Ali ona pomisli kako nee ponovno otii onamo i, odluivi ostaviti
Geoffreyja u tim sposobnim enidbeno-posrednikim rukama, ree kako e
na neko vrijeme nestati dok ne zavri knjigu, ali kako e se javiti im bude
uspjela malo bolje organizirati vrijeme. No bit e joj zaista drago bude li
njezina domaica jednog dana dola na aj. Vrt je sada tako lijep.
To je bilo prije etiri godine. I nelagodna uspomena na Davida te veeri
izbrisana je gotovo neposredno poslije toga kad je Penelope, koja je voljela
okupljati svoje ratrkane ete, bez obzira jesu li one znale da joj pripadaju ili
ne, odvukla Edith na drabu kod Simmondsa. Zatekli su Davida s njegovim
skladitarom, Stanleyjem: u kouljama, bez sakoa, obojica su sjedili u
utljivom skladu na sanducima, dok su na treem sanduku stajala dva
keramika lonia aja i tanjur kolaa s demom otrovne boje. Osovivi se na
noge, David okrene Penelopi, koja ga je obasula nestanim prijekorima,
nasmijeeno i pozorno lice iza kojega je, Edith je to dobro znala, mislio na
neto posve drugo. Edith ju je promatrala kako draesno rumeni, ali previe
govori dok njegov pogled poiva na njoj. - Dva i trideset, Davide - upozorio
ga je Stanley. - I kad se Penelope okrenula da razmijeni nekoliko
dobrohotnih rijei sa Stanleyjem, Edith snagom volje prisili svoje lice na
neutralan izraz dok je David, uvlaei se u sako i zahtijevajui njezinu
pozornost, dopustio jednoj vjei da se jedva zamjetno spusti. Tako je, bez
rijei, ugovoren hitan sastanak.
Kad su ga ponovno vidjele, bio je strogo poslovan. Stjerane u redove
stolaca, vraene u stanje djetinje poslunosti, podigle su pogled kao prema
propovijedaonici. Na podiju je David, s ekiem u ruci, objavio: Izloak pet.
Vrijeme otkriva istinu. Pripisano Francesku Furiniju. Imam li prvu ponudu?
Edith je, u svojoj sobi boje teletine u Hotelu du Lac, sjedila s rukama u
krilu i pitala se to tu zapravo radi. A onda se sjetila i zadrhtala. I pomislila
posramljeno na sitne nepravde, na nedostojne misli o tim izvrsnim enama
koje su je prihvatile kao prijateljicu i kojima nije otkrila nita. Pretjerano
sam stroga prema enama, pomisli, zato to ih razumijem bolje nego to
razumijem mukarce. Znam njihov oprez, njihovu strpljivost, njihovu
potrebu da se reklamiraju kao uspjene. Potrebu da nikad ne moraju
priznati kako su zatajile. Sve to znam zato to sam jedna od njih. Stroga sam
zato to se sjeam majke i njezinih okrutnih postupaka i zato to sam
neprestano u stanju pripravnosti oekujui nove. Ali sve ene nisu kao
55
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

majka i zaista je glupo od mene zamiljati da jesu. Edith, rekao bi otac,

razmisli malo. Jednadba ti je pogreno postavljena.
Pognula je glavu, svladana osjeajem da je nedostojna. Uzela sam ime
Virginije Woolf uzalud, pomisli.
Dugo je tako sjedila, zatim je ponizno ustala, zagladila kosu, uzela
torbicu i sila na aj.
Jedina osoba koja je sjedila za ajem u salonu bila je Mme de Bonneuil,
istei starakim smeim rukama mrvice s haljine. Edith joj se nasmijei, i
gospoa joj za uzvrat kimne glavom. Hotel se od nedjelje ispraznio. Vrijeme
je i dalje bilo lijepo, ali je gubilo na uvjerljivosti, kao da mu vlast nad
toplinom i svjetlom sve vie slabi. Na terasi blago je sunce poprimilo neku
neprozirnost, pretvarajui se u izmaglicu dok je popodne, sada ve krae,
polako iezavalo. Toplina je bila vlana, obeavajui pljuskove. Planina se i
opet poela rastvarati u maglu.
- A, tu ste, duo - ree gospoa Pusey. - U posljednjih nekoliko dana
nekako ste se otuili. Jennifer je pomislila da ste nas posve napustili. Je li
tako, zlato?
Jennifer podigne pogled s majinog ostavljenog primjerka Sunce u pono
i nasmijei se; lijepi probavni sustav bio joj je trenutano smiren.
- Mislile smo da ste nas zaboravili, da - potvrdi ona. - Mama se zbilja
raalostila.
Mrmljajui kako to nije tono, Edith utone u svoj pleteni naslonja i
upita ih to su toga dana radile. I bude nagraena blaenim izrazima lica i
velikom koliinom draesno nevanih obavijesti.

56
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

7.

- Gotovo se uope ne primjeuje blizina ledenjaka - ree Edith

zadovoljno.
- Ne - sloi se gospodin Neville. - Ali oni zapravo i nisu ba tako blizu.
Sjedili su pred malim restoranom pod pergolom prekrivenom lozom, s
bocom utog vina na stolu izmeu sebe. U sjeni, mogli su gledati na mali
naputeni trg, koji je blistao u ranom popodnevnom suncu. Na ovoj visini,
jezerske magle vie nisu bile zamislive: polutonovi i nejasne gradacije,
njeni osjeti topline i blagosti bili su protjerani, proglaeni nevaeima,
beskompromisnom jasnoom ovog vieg zraka. Ovdje je gore vrijeme bilo
istodobno i vrue i hladno, i svijetlo i mrano; vrue na suncu, hladno u
sjeni, svijetlo dok su se penjali, tamno dok su sjedili u maloj pustoj kavanici i
odmarali se, sve dok gospodin Neville nije upitao: - Moete li jo malo
hodati? - pa su ponovno krenuli dok nisu stigli na vrh neega to se Edith
inilo planinom, premda je zlaano voe na stablima u stepenasto
poredanim vonjacima poricalo tu pretpostavku. Sada su sjedili nakon
objeda, smireni, jedino dvoje ljudi koji su promatrali tih nekoliko etvornih
metara ravnog terena poploenog kamenim kockama, u tiini koju je
prekidao tek slabani fijuk nekog dalekog automobila i mrmor glazbe s
nekog radija duboko u pozadini restorana, moda iz kuhinje, moda iz male
dnevne sobe otraga, u koju se vlasnik moe povui da proita novine prije
nego to ponovno otvori lokal za veeru.
Ali tko je ovamo dolazio? Edith se inilo da su gospoa Pusey, i Monica, i
Mme de Bonneuil, i sam hotel sa svojim ostarjelim pijanistom i svojim
pouzdanim obrocima negdje na drugom kraju svijeta. Ono blago i oprezno
stvorenje kakva je ona bila na obali jezera takoer je nestalo,
dematerijaliziralo se prilikom uspona u ovaj vii zrak, i nekim neshvatljivim
i gotovo kristalinim procesom oblikovane su nove komponente, to je
urodilo neim vrim, vedrijim, odlunijim, realistinijim, kadrim da se
raduje uitku, ak i da ga oekuje.
- Tko ovamo dolazi? - upita.
- Ljudi poput nas - odgovori on.
Bio je ovjek od malo rijei, ali te su malobrojne rijei bile razborito
odabrane, odvagane s obzirom na kakvou i znalaki izgovorene. Edith,
navikla na razvuene monologe koje veina ljudi dri prikladnima za
57
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

potrebe mudrog razgovora, navikla, osim toga, na smiljanje vjetih pa ak i

uenih sloenih reenica koje su likovi u njezinim knjigama tako spontano
izgovarali, zavali se u stolcu i nasmijei se. Zaista je odvie rijetko mogla
doivjeti da je netko zabavlja rijeima. Ljudi oekuju da pisci zabavljaju njih,
pomisli. Oni dre da bi pisci morali uivati samim tim to obavljaju svoju
zadau na zadovoljstvo publike. Poput ulizica na srednjovjekovnim
dvorovima, patuljaka, jongleura. A to je s nama? Nitko ne pomilja da
zabavlja nas.
Gospodin Neville zapazi hitar gr boli koji je preletio Edithinim licem i
primijeti: - Moda biste se bolje osjeali kad biste mi o tome neto rekli.
- Oh, mislite da je to istina? - upita ona, prilino teko diui. - A ak i da
jest, jamite li da e se rezultati odmah osjetiti? Poput onih sumnjivih
reklama za meleme koji vam pomau da naete olakanje. ovjek nikad
nije potpuno siguran od ega - nastavi. - Premda ponekad moete naii na
siuni crte mukarca, prilino korektno odjevena, kako rukom pritie
donji dio lea.
Gospodin Nevilie se nasmijei.
- Valjda je obeanje ono to je vano - nastavi Edith, pomalo
neobuzdano. - Ili moda sama ponuda. U svakom sluaju, zaboravila sam o
emu smo razgovarali. Ne smijete se obazirati - doda. - Moj ivot kao da se
uglavnom odvija na nekoj podzemnoj razini. A previe je lijep dan da bismo
sad svim tim razbijali glavu. - Lice joj se razvedri. - I tako se izvrsno
zabavljam - ree.
Zaista tako i izgleda, pomisli on. Lice joj je izgubilo onaj uobiajeni izraz
ovce, onu elju za prihvaanjem i razumijevanjem, i poprimilo je nekakvu
smirenu veselost, neto aristokratsko. to li, zaboga, ona ovdje radi, upita se.
- to li, zaboga, vi ovdje radite? - upita Edith.
On se i opet nasmijei. - Zato ja ne bih smio biti ovdje?
Ona podigne ruke dlanovima prema gore. - Pa, taj hotel nikako nije
mjesto za vas. ini se da je permanentno rezerviran za ene. I to za
odreenu vrstu ene. Odbaenu ili naputenu, plaenu da ostane daleko od
kue, ili da radi bezazlene enske stvari, kao, na primjer, da troi na odjeu.
Sam ton konverzacije iskljuuje mukarce. Mora da se na smrt dosaujete.
- Vi ste vjerojatno ovamo doli da zavrite knjigu - ree on ljubazno.
Lice joj se smrkne. - Posve tono - ree. I natoi sebi jo jednu au vina.
Pretvarao se da to ne primjeuje. - Pa, meni je ovaj hotel dosta
simpatian. Doao sam jednom sa enom. A kako sam bio na konferenciji u

58
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

enevi i nisam se ba morao uriti natrag, odluio sam pogledati je li sve

ostalo isto. Vrijeme je bilo lijepo, pa sam se malo zadrao.
- Ta konferencija - ree ona. - Oprostite, ali ne znam o emu se govorilo.
- O elektronici. Imam prilino veliku elektroniku tvrtku koja
nevjerojatno dobro posluje. Zapravo, praktiki se vodi sama, zahvaljujui
mojem izvrsnom zamjeniku. Provodim ondje sve manje vremena, premda
sam i dalje odgovoran za sve to se dogaa. Ali tako mogu posvetiti mnogo
vremena svojoj farmi, a to zapravo volim vie od svega.
- Gdje...?
- Nedaleko od Marlborougha.
- A vaa ena - usudi se ona. - Nije dola s vama?
On namjesti orukvice na koulji. - Moja me ena ostavila prije tri godine
- ree. - Pobjegla je s mukarcem koji je od nje deset godina mlai i, unato
svim moguim proroanstvima, jo je uvijek sretna i blaena.
- Sretna - ree Edith eznutljivo. - Kako je to prekrasno! Oh, molim vas,
oprostite. To je bilo vrlo netaktino od mene. Zacijelo mislite da sam jako
glupa. - Ona uzdahnu. - Ja jesam prilino glupa, bojim se. Kasnim jednu fazu
za svijetom. Ljudi dijele pisce u dvije kategorije - nastavi ona, u silnoj
neprilici zbog njegove utnje. - One koji su nadnaravno mudri i one koji su
nadnaravno naivni, kao da nisu doivjeli nita na to bi se mogli osloniti. Ja
pripadam drugoj kategoriji - doda, porumenjevi zbog istinitosti svojih
rijei. - Poput divljeg djeaka iz Aveyrona. - Glas joj je postupno posve
utihnuo.
- Sada izgledate nesretno - primijeti on nakon kratke utnje, tijekom
koje je dopustio da joj se rumenilo pojaa.
- Pa, mislim da jesam prilino nesretna - ree. - I zbog toga sam uistinu
razoarana.
- Mislite li mnogo o srei? - upita je on.
- Neprestano mislim o njoj.
- Onda, ako smijem primijetiti, ne postupate ispravno. Rekao bih da ste
zaljubljeni - ree, kanjavajui je za njezin raniji nehaj. Iznenada je meu
njima zavladao antagonizam, to je i namjeravao, jer antagonizam otupljuje
oaj. Edith podigne oi blistave od gnjeva, samo da bi naila na njegov
neumoljiv profil. On je, po svemu sudei, promatrao leptira koji se
zadravao, leprajui, na rubu jedne od geranija u sanduiu kojima je bio
omeen skroman prostor restorana.

59
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Velika je pogreka - nastavi on nakon stanke - brkati sreu s jednom

odreenom situacijom, jednom odreenom osobom. Otkako sam se svega
toga oslobodio, otkrio sam tajnu zadovoljstva.
- Onda vas uljudno molim da mi kaete u emu se sastoji - ree ona,
suho. - Oduvijek me to zanimalo.
- Stvar je naprosto u ovome. Bez golemog emocionalnog ulaganja, ovjek
moe raditi to god mu drago. Moe donositi odluke, predomiljati se,
mijenjati planove. Nema onog tjeskobnog ekanja da se uvjeri ima li ona
druga osoba sve to eli, je li nezadovoljna, uzrujana, nemirna, je li joj
dosadno. ovjek moe biti ugodan ili bezobziran koliko god eli. Ako je
ovjek pripravan da ini ono to su mu od najranijeg djetinjstva nastojali
utuviti da ne smije - naprosto ugaati sam sebi - nema razloga da ikad vie
bude nesretan.
- Ili, moda, potpuno sretan.
- Edith, vi ste romantik - ree on sa smijekom. - Smijem vas zvati Edith,
nadam se?
Ona kimne glavom. - Ali zato bih ja morala biti romantik samo zato to
na stvari ne gledam isto kao vi?
- Zato to ste zavedeni onim to biste eljeli vjerovati. Zar niste ve
nauili da ne postoji i ne moe postojati savren sklad izmeu dvoje ljudi,
ma koliko tvrdili da se uzajamno ljube? Zar niste ve shvatili koliko je
vremena i nagaanja uludo utroeno, koliko se beskonano uzvieno pati,
naprosto zato to ljudi nisu na istim valnim duinama? Niste li uoili kako je
leernost ponekad, gotovo uvijek, zapravo mnogo djelotvornija nego
najea strast?
- Da, uoila sam - ree Edith, tmurno.
- Onda, draga moja, nauite to i koristiti. Nemate pojma koliko vam
svijet odjednom poinje nuditi im odluite da ga itava elite za sebe. I
koliko su zdravije vae odluke im postanu potpuno sebine. Nema nita
jednostavnije na svijetu nego odluiti to elite raditi - ili, bolje rei, to ne
elite raditi - i naprosto prema tome postupati.
- To vrijedi za neke stvari - ree Edith. - Ali ne za druge.
- Morate nauiti otpisati te druge. Unutar svojega dometa, moete
postii mnogo vie. Moete biti egocentrini, a to je lekcija koju je prekrasno
nauiti. Prihvatiti osjeaj da ste sredite svijeta moe znaiti posve nov ivot.
- Ali ako vam je milije podijeliti ivot? - upita Edith. - Recimo da ste
osoba kojoj je naprosto dosadno ivjeti vlastiti ivot i koja bi htjela ivjeti
ivot nekoga drugoga. Zbog istog uitka u novome.
60
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Ne moete ivjeti tui ivot. Moete ivjeti samo svoj. I upamtite, nema
nikakve kazne. to god su vam napriali o tome kako je nesebinost dobra a
opaina loa, potpuno je netono. To je lekcija za kmetove i vodi rezignaciji.
A moja politika, to e vas moda iznenaditi, osigurat e vam prijatelja
koliko god elite. Ljudi se osjeaju kod kue s niskim moralnim normama.
Skrupule su ono to ih odbija.
Edith mu je mudro kimnuvi glavom priznala kako u tomu ima pravo.
To opasno evanelje, koje bi pobijala na nekoj nioj razini, kao da se slagalo
s vinom, s blistavilom sunca, s opojnou uzduha. Neto je u njemu bilo
pogreno, to je dobro znala, ali trenutano nije imala nikakve elje da
otkriva u emu je stvar. Vie nego vrstinom argumenata, bila je zavedena
snagom njegova jezika, njegovom neobinom rjeitou. A ja sam mislila da
je utljiv, pomisli zaueno.
- Zato ja tako silno uivam u naoj dragoj gospoi Pusey - nastavi
gospodin Neville. - ovjeka upravo veseli njezina ista pohlepa. I drago mu
je to zna da je nala naina da je zadovolji. A, kao to vidite, ona je dobra
zdravlja i raspoloenja: altruizam joj ne kvari probavu, savjest joj ne prijei
da naveer zaspi i ona uiva u svakom trenutku svoga postojanja.
- Da, ali dvojim je li to sve dobro za Jennifer - ree Edith. - Ili, bolje rei,
dovoljno dobro. U njezinim godinama, morala bi u ivotu imati jo neega
osim kupovanja odjee.
- Jennifer - ree gospodin Neville sa svojim profinjenim smijekom. Uope ne dvojim da je, na svoj nain, Jennifer prava ki svoje majke.
Ona se zavali u stolcu i podigne lice prema suncu, blago opijena, ne
toliko vinom koliko opsegom ove vane diskusije. Zavedena, takoer,
mogunou da udovolji samoj sebi i milju da je dovoljno da to samo poeli.
Kao avlov odvjetnik, gospodin Neville bio je besprijekoran. A ipak, znala je
da postoji neka mana u njegovu razmiljanju, ba kao to postoji mana u
njegovoj sposobnosti da osjea. Uspravi se na stolcu i opet krene u napad.
- Taj ivot koji zagovarate - upita - s niskim moralnim normama. Moete
li ga preporuiti? Mislim, drugima.
Smijeak gospodina Nevillea se produbi. - Rekao bih da moja ena moe.
A na to ste ciljali, je li? Toleriram li ja niske moralne norme u drugih?
Edith kimne glavom.
On otpije gutljaj vina.
- Dospio sam do stupnja da ih vrlo dobro razumijem - odgovori.
Izvrsno izvedeno, pomisli Edith. To je bila besprijekorna predstava.
Znao je to mislim i dao mi je odgovor. Ne odgovor koji moe zadovoljiti, ali
61
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

iskren odgovor. I, na svoj nain, elegantan. Pretpostavljam da je gospodin

Neville ono to se neko nazivalo otmjenim gospodinom. Ponaa se u
svakom pogledu armantno. Dobro je odjeven, pomisli, promatrajui eir
od paname i laneni sako. ak je i pristao: lice iz osamnaestog stoljea, fino,
suzdrano, punih usana, sa slabanim modrikastim odsjajem brade jedva
vidljivim ispod zdrave koe. Bezduan ovjek, ini mi se. estoko
inteligentan. Prikladan. Oh, Davide, Davide.
Gospodin Neville, uoivi jedva zamjetljivu promjenu u njezinoj
pozornosti, nagne se preko stola.
- Grijeite ako mislite da ne moete ivjeti bez ljubavi, Edith.
- Ne, ne grijeim - ree ona polako. - Ne mogu ivjeti bez nje. Oh, ne
mislim time rei da bih se poela raspadali, pokazivati neke udne
simptome, postala karikaturom. Mislim neto mnogo ozbiljnije od toga.
Mislim rei da ne mogu dobro ivjeti bez nje. Ne mogu misliti, ni djelovati, ni
govoriti, ni pisati, pa ak ni sanjati i s trunkom energije ako nemam ljubavi.
Osjeam se iskljuenom iz svijeta ivih. Postajem hladna, poput ribe,
nepokretna. Uruavam se u sebe. Moj je pojam o apsolutnoj srei sjediti cijeli
dan u sunanome vrtu, itati, ili pisati, potpuno sigurna u spoznaji da e
osoba koju ljubim naveer doi kui k meni.
- Vi ste romantik, Edith - ponovi gospodin Neville sa smijekom.
- Vi ste taj koji nije u pravu - odvrati ona. - Najvei dio ivota sluam
upravo tu optubu. Ja nisam romantik. Ja sam domaa ivotinja. Ja ne
uzdiem i ne udim za ekstravagantnim iskazima strasti, za velianstvenom
romancom, za svijetom zanemarenim zbog ljubavi. Sve ja to poznajem i
znam da to ovjeka ostavlja osamljenim. Ne, ono za im ja eznem jest
jednostavnost svakodnevice. Proetati naveer, rukom pod ruku, po lijepom
vremenu. Odigrati partiju karata. Odvojiti vremena za dokoni razgovor.
Zajedniki pripremati veeru.
- Iznijeti maku na dvorite? - predloi gospodin Neville.
Edith mu dobaci pogled pun iste mrnje.
- Ovo je ve bolje - ree on.
- Pa, oito je vama sve to vrlo smijeno - ree ona. - Nedvojbeno takve
stvari bolje sreuju u Swindonu ili gdje ste vi to ve... oprostite. Nisam to
smjela rei. To je bilo silno neuljudno s moje strane. Kako uasno...
On joj natoi jo jednu au vina.
- Vi ste dobra ena - ree. - To je i previe oito.
- Po emu je to oito? - upita ona.

62
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Dobre ene uvijek misle da su one krive ako je netko drzak. Zle ene
nikad na sebe ne preuzimaju krivnju ni za to.
Edith se, teko diui, pitala je li pijana ili ju je novost ovoga razgovora
naprosto uinila neopreznom.
- Voljela bih popiti kavu - objavi s nekom, tako se bar nadala,
nieanskom izravnou. - Ne, kad bolje razmislim, voljela bih popiti aj.
Voljela bih jedan dobar, vrlo jak aj.
Gospodin Neville pogleda na sat. - Da - ree on. - Vrijeme leti. Morali
bismo uskoro krenuti. Nakon to popijete svoj aj - doda.
Edith je strastveno ispijala aj, a da nije bila svjesna kako joj je napor
razmiljanja, tako dalek, tako neuobiajen u njezinim trenutanim
okolnostima, natjerao boju u obraze i izazvao poseban sjaj u oima. Kosa joj
je, izmaknuvi uobiajenoj vrstoj stezi, neuredno leala na vratu i
nestrpljivom je kretnjom izvukla posljednje ukosnice koje su je zadravale,
provukla kroz nju prste i dopustila da joj padne oko lica. Gospodin Neville,
ocjenjujui je lagano nakubljenih usana, kimne glavom.
- Dopustite mi da vam kaem to je vama potrebno, Edith - ree on.
Neemo opet, pomisli ona. Ba sam ti rekla to mi je potrebno, a ja znam
bolje od tebe to je to.
- Da, znam da mislite da vi to znate bolje od mene - ree on, kad je
preplaeno trgnula glavom. - Ali nemate pravo. Vama nije potrebno vie
ljubavi. Potrebno vam je manje. Ljubav vam nije uinila mnogo dobra, Edith.
Ljubav vas je napravila tajnovitom, samozatajnom, moda neiskrenom?
Ona kimne glavom.
- Ljubav vas je dovela u Hotel da Lac, izvan sezone, da sjedite s drugim
enama i razgovarate o odjei. Zar zaista to elite?
- Ne - ree ona. - Ne.
- Ne - nastavi on. - Vi ste pametna ena, odvie pametna a da ne biste
znali to gubite. One sitne domae radosti, one partije karata o kojima
govorite, ubrzo bi izgubile ar.
- Ne - ponovi ona. - Nikada.
- Da. Oh, va romantini duh moda bi se neko vrijeme odupirao
turobnim mislima, ali te bi misli pobijedile. A tada biste ustanovili kako
imate mnogo zajednikoga sa svim drugim nezadovoljnim enama i poeli
biste otkrivati dubok smisao u feministikim stajalitima i ne biste vie htjeli
itati nita osim enskih romana...
- Ja ih piem - podsjeti ga ona.
63
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Ne tu vrstu - ree on. - Vi piete o ljubavi. I neete nikad pisati nita

drugo, bojim se, sve dok se ne usudite stroe promotriti samu sebe.
Edith osjeti kako joj se vlasi na zatiljku polako jee. To je isto sama sebi
kazala, vie puta, ali uspjelo joj je odbaciti vlastitu presudu. Sada je
prepoznala glas autoriteta, kao da slua kako joj potvruje da je uistinu
bolesna, premda je zamalo uspjela samu sebe uvjeriti kako je samo
zamiljala simptome.
- Zar zaista elite provesti ostatak ivota priajui s ojaenim enama o
svojoj maternici? - nastavi on neumoljivo.
- Zapravo mislim da ba i nemam neku spomena vrijednu maternicu ree ona i tuno se nasmije.
- Oh, vrlo bi vas brzo uhvatila tuga zbog toga. U svakom sluaju, dvojim
da bi bilo ija podnijela pomnije promatranje.
- Recite mi - ree Edith nakon male stanke - da se vi moda sluajno ne
bavite psihijatrijom kao dodatnim zanimanjem, je li? Budui da vam vaa
elektronika industrija ostavlja toliko slobodnog vremena?
- Ono to vama treba, Edith, nije ljubav. Ono to vama treba jest
drutveni poloaj. Ono to vama treba jest brak.
- Znam - ree ona.
- A kad se jednom udate, moete se ponaati jednako zloesto kao svi
drugi. Gore, s obzirom na vae neiskoritene mogunosti.
- Osloboenje - sloi se ona.
- I voljet e vas svi odreda i imat ete mnogo vie tema za razgovor. I
nikad vie neete morati ekati kraj telefona.
Edith ustane. - Zahladilo je - ree. - Hoemo li?
Grabila je velikim koracima pred njim. Ova je posljednja primjedba za
osudu, pomisli. Vulgarna. I on vrlo dobro zna na koju e ranu staviti sol. Da,
injenica da piem u sobi omoguuje da mi slobodno telefoniraju: tko zna
to bi se moglo dogoditi da iziem? I ona iznenada osjeti silnu enju za
takvom samoom, poput djeteta koje se previe uzbudilo na djejoj zabavi i
koje je razumna dadilja ve davno morala odvesti kui.
- Oprostite - ree on uhvativi korak s njom. - Molim vas. Ne elim
zabadati nos u vae poslove. Nita ne znam o vama. Vi ste izvanredna ena, a
ja sam vas uvrijedio. Molim vas, oprostite mi.
- Vi ste sadist - ree ona ljubazno.
On pogne glavu. - To mi je i ena govorila.

64
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- A kako znate da su moje sposobnosti za zloesto ponaanje

neiskoritene? To je blagi ali odreeni oblik seksualne uvrede, da znate.
Uvreda manje reklamirana od tipanja za dupe ili napastovanja na poslu, ali
vrlo dobro poznata velikom broju ena.
- Kad bi vae sposobnosti za zloesto ponaanje bile ispravno koritene,
ne biste hodali okolo sputena nosa u tom demperu.
Edith jurne naprijed, izvan sebe od bijesa. Da bi obuzdala gnjev - budui
da sama ne bi mogla nai put do jezera - iskuavala je razne postupke
distanciranja, dobro joj poznate iz dugotrajne uporabe. Najuspjeniji je bio
pretvoriti incident u prizor iz nekog svojeg romana. - Veer se tiho
prikradala - promrmlja u sebi. - Sunce, uarena lopta... Nije vrijedilo.
Okrenula se, traila ga, oslukujui ne bi li ula korake koji su je morali
slijediti, a nisu, i iznenada se osjeti osamljenom na toj padini, na studeni.
Zadrhtala je i obujmila se rukama.
- Mrzim vas - povie s nadom.
Ritmino kripanje ljunka najavi ponovnu pojavu gospodina Nevillea.
Kad mu se lice nalo u vidokrugu, Edith zapazi na njemu uobiajen smijeak,
neto intenzivniji.
- Sasvim dobro napredujete - ree on uhvativi je pod ruku.
- Znate - ree ona nakon deset minuta utljivog silaska. - Taj mi se va
smijeak ini za nijansu neprijaznim.
Smijeak mu se proiri. - Kad me bolje upoznate - primijeti - shvatit ete
koliko je uistinu neprijazan.

65
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

8.

Najdrai moj Davide,

nevjerojatna vijest! Gospoa Pusey, taj vrhunac enskog ika, taj arbitar
ukusa, taj neumoran lovac na luksuznu robu, ta sveopa zavodnica, ima
sedamdeset devet godina! To znam zato to je prije dva dana imala roendan
i svi smo bili pozvani da ga proslavimo. Glasine koje su nagovijetale da se
neto sprema doprle su do mene ve ujutro; dok sam prolazila hodnikom, ula
sam kako usklici radosti i iznenaenja naviru iz apartmana Puseyjevih dok se
pravi oblak mirisa (drukije vrste) valjao gotovo do vrha stubita. Dok sam
stajala na ulazu u hotel, vidjela sam djeaka kako izlazi iz kamioneta s
cvjetnim aranmanom koji je izgledao upravo nevjestinski; da sam o tome
malo razmislila, to nisam, bilo bi mi jasno kako nitko ne bi slao cvijee
Moniki, Mme de Bonneuil ili meni, tako da su preostale jedino Puseyjeve.
Naravno, Jennifer moda negdje ima momka i normalan razum upuuje na to
da bi ga morala imati, ali to mi se nekako ne ini vjerojatnim. Mislim da ona
spada u one djevojke koje nikad nee ostaviti majku. Upoznala sam nekoliko
takvih keri. Penelope je, to e te vjerojatno iznenaditi, odbijala mnoge
enidbene ponude zato to po njezinu miljenju rijetko koji mukarac s kojim
se susree odgovara nemilosrdnim normama njezine majke, o kojima
neprestano sluam. Penelope citira Majku kao vrhunski autoritet u svakom
predmetu i ponekad joj zavidim na toj sigurnosti, na toj poniznoj odanosti. Da
sam bar ja imala majku koja bi mi namrla naela na kamenim ploama i koja
nikad ne bi bila bez mudre poslovice ili suvremenog primjera. Ne sjeam se da
je mojoj jadnoj majci ikad uspjelo neto vie nego da se podrugljivo otrese. A
ipak mislim o njoj kao o svojoj jadnoj majci. to vie sama zalazim u godine,
sve vie shvaam njezinu tugu, njezinu zbunjenost to je ivot krenuo tim
smjerom, njezinu osamljenost. Ostavila mi je u nasljedstvo vlastiti oblak
neznanja. Tjeila se - ta tvda, razoarana ena - itanjem ljubavnih pria,
jednostavnih romanci sa sretnim zavretkom. Moda ih zato ja i piem. U
posljednjim je mjesecima svoga ivota leala u postelji u svilenom penjoaru
koji joj je moj otac kupio na njihovom medenom mjesecu u Veneciji, ne marei,
moda ne primjeujui, da je ipka poderana, svijetloplavo izblijedjelo u sivo, a
kad bi podigla oi s knjige, i oi su joj bile izblijedjele od plavog u sivo, pune
snova, enji, razoaranja. Matarije moje majke, koje su ostale
nepromijenjene cijelog njezinog ivota, nauile su me to je stvarnost. I
premda nastojim da mi stvarnost bude prva u mislima, i premda se na nju
66
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

pozivam mranom dosljednou, katkada se pitam slui li ona meni ita bolje
nego to je sluila mojoj majci.
Ali sve ovo samo usput. Izbivala sam cijeli dan i kad sam naveer ula u
blagovaonicu, sve je izilo na vidjelo. Blagovaonica se ispraznila nakon subotu
je i nedjeljne vreve i svela se na oskudan broj koji je jasno govorio kraj
sezone svakome tko ima sluha za takve stvari. ak i konobari kao da su digli
ruke od svega i moglo ih se vidjeti kako meusobno razgovaraju. Monica je
posve otvoreno nahranila Kiki ja svojim predjelom, i to kao da nikoga nije
smetalo. Mme de Bonneuil, koja vrlo brzo jede, sjedila je utke izmeu
pojedinih jela, izravnavajui stolnjak dlanovima. Ja sam ve dovrila vie od
polovice svoje porcije mesa kad sam primijetila nekakvo malo komeanje na
ulazu i odjednom spazila kako M. Huber uvodi u salu gospou Pusey, uz njezin
smijeh i prosvjede. Bilo je oito da posrijedi nije neka obina zgoda. Ne samo
da joj je stol bio okien cvijeem (onim koje sam vidjela ujutro kad su ga
dostavili) ve se gospoa Pusey popela na nevien vrhunac odijevanja, koji je
sve nas ostale posramio. Da budem posve iskrena, ne bih rekla da joj je to
dokraja uspjelo. Njezina ponono modra ipka bila je natkrivena nekom
vrstom kaputia s fliterima, oito silno skupim: taj je opet bio oivljen s
nekoliko nizova perla, bisera, zlatnih lanaca, pa ak i jednim zaista lijepim
privjeskom od lapis lazulija. Kosa joj je bila nanovo pozlaena, a nokti
besprijekorno ruiasti. Moram rei da je ostavljala prilino velianstven
dojam, na neki barokni nain. Time hou rei da je ili ona izgledala izvan
konteksta, ili svi mi ostali. Uinilo mi se da se presuda zadrala na
neodluenom tek jedan kratki trenutak. Poslije toga poela je, posve
nezamjetno, pretezati u smjeru gospoe Pusey. Dakako da je ona to postigla
svojom voljom, ali u takvim stvarima uvijek postoji neka vrsta konsenzusa. A u
tom presudnom trenutku, konsenzus je na neki nain bio osiguran. Konobari
su doletjeli da joj izvuku stolac: pred njom se mahalo jelovnicima; ampanjac
je donesen da ga pogleda i kae svoje miljenje. Mme de Bonneuil je sve to
prilino ravnoduno promatrala. Monica je izvrnula oi prema nebesima.
Mora shvatiti da nismo na sve to bili pripremljeni. Svi smo bili, u svojoj
manje-vie svakidanjoj veernjoj odjei, razmjerno diskretnoj, tedei jednu
najbolju haljinu za petak, a drugu najbolju haljinu za subotu, i neto
zgodno ali prikladno nenaglaeno za nedjelju. Pitomci ustanova veoma brzo
ue pravila. Ja sam imala na sebi onu zelenu haljinu koju nikad nisi podnosio,
sigurna u spoznaji da nee biti ovdje da bi je morao podnositi. U roku od
nekoliko minuta, nakon dolaska gospoe Pusey shvatila sam zato je ne
podnosi i odluila da je vie nikad ne obuem. Monica je bila posebno
uzrujana, jer premda uvijek izgleda veoma lijepo, te joj je veeri polo za
67
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

rukom posve suprotno: moda je u svojoj crnoj haljini izgledala odvie mravo,
a i odvie blijedo. Zbog sjena koje su bacale njezine istaknute, bjelokosne
jagodice, izgledala je bolesno, osuena na smrt. Mme de Bonneuil bila je
takoer u crnini, ali ona druge boje nikad ne nosi: mislim da ima dvije ili, u
najboljem sluaju, tri crne haljine, vjenog bezvremenskog, bezoblinoga, i
zapravo bezmodnoga tipa u koje se presvlai svake veeri. Ne bih uope bila
kadra opisati to ruho u detalje, uglavnom zato to ono ne sadri nikakvih
detalja. Ali moram rei da uvijek izgleda apsolutno korektno. Izgleda kao to
ena njezinih godina i mora izgledati, a vjerujem da bi se to isto moglo rei i
za Moniku i za mene.
Kad su se ta razmiljanja slegla, zapazila sam da je i Jennifer dala sve od
sebe. Zapravo, upravo su me Monikine poneto preelokventne grimase potakle
da bacim pogled prema Jennifer. Ono to sam vidjela na neki mi je nain, ako
smijem tako rei, otvorilo oi. Da bi proslavila majin roendan, Jennifer je
navukla ruiaste dimije i odgovarajuu bluzu u tonu, kako to kau u modnim
asopisima, s velikim izrezom koji joj je ostavljao gola ramena. Oito je
posjetila i frizera, koji se zaista iskazao: blistavi plavi valovi, poteeni
prijanje prirodnosti, bili su zaeljani u neku vrstu pune, dok su joj dva
kratka uvojka skakutala ispred uiju. Do tada nisam primijetila kako je
debeljukasta. Obje su debeljukaste, zapravo. Ali to tako dobro nose da se
gotovo i ne primjeuje. U svakom sluaju, bile su velianstven prizor. Pomalo
bizaran, moda, ali to je moglo biti i zato to smo mi ostale bile tako
priguene. Pri samoj pomisli na onaj silni napor koji su uloile u svoje
pripreme osjetila sam pravu iscrpljenost. A one su na odmoru! I nema
praktiki nikoga tko bi se na njih osvrtao! Osim nas, dakako, ali nas se teko
moglo smatrati doraslima situaciji, jer nismo imale nikakve vidljive putovnice
za taj perivoj zemaljskih uitaka. Mislim da smo to svi u jednom trenutku
osjetili i da je to bacilo sjenu na cijelo zbivanje.
Ali gospoa Pusey, za koju sam poela osjeati neto poput samilosti,
groze, saaljenja, stari je majstor za tu vrstu igre. ae ampanjca podijeljene
su Moniki i Mme de Bonneuil i meni i tada smo svi morali piti u njezino
zdravlje, a onda je poelo ustajanje i sjedanje, kimanje glavom i uljudno
smjekanje, ponajvie od strane same gospoe Pusey. Monica i Mme de
Bonneuil, koje su se prema ovoj vrsti proslava odnosile s veim stoicizmom od
mene, pile su uporno i ravnoduno, premda je Mme de Bonneuil podigla au
dosta draesnom sporom kretnjom prije nego to e je iskapiti. A tada, kad se
inilo da je zabava zavrena i datum dostojno obiljeen, Alain i jo jedan
momak u bijelom kaputiu ugurali su u blagovaonicu stoli za serviranje na
kojem je poivala torta takve krasote da je ak i Mme de Bonneuil bila vidljivo
68
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

impresionirana. M. Huber bio je posve izvan sebe od ponosa. Gospoa Pusey

nasmijala se i sakrila lice rukama te ak prinijela jedan od onih svojih
rafiniranih ipkastih rupia kutku jednoga oka, dok su joj dolijevali
ampanjac u au. Jennifer je vrlo struno nadgledala rezanje i raspodjelu
torte, otpremajui konobare k naim stolovima s tanjuriima pretrpanim
okoladom. Ovaj put morale smo podii vilicu u znak priznanja. Bila je upravo
izvanredno ukusna.
I razumije se da nikako nismo mogli ostaviti gospou Pusey samu poslije
veere. Prvi put od pamtivijeka svi su gosti zajedno popili kavu u salonu. Nije
to bio posve homogeni skup, ali to gospou Pusey, iji se ru malo razmazao u
opem uzbuenju, kao da nije smetalo. Mme de Bonneuil, koja nita nije ula, a
koja je bila navikla izvravati svoje dunosti, ili moda naprosto izvravati ono
to se od nje oekuje, hrabro je odsjedila svoje, smjekajui se gospoi Pusey s
vremena na vrijeme ili ljubazno kimajui glavom prema Jennifer. Dojmila me
se, tom prilikom, kao zaista plemenita osoba, jer bila je daleko od kue, daleko
od bilo kakvih pravih razloga za proslavu i, po mojem sudu, neupuena u
takve komplicirane igre pretvaranja. Monica, premda bi mi povremeno
namignula kad je mislila da nitko ne gleda, ukljuila se s mnogo vie poleta
nego to bih joj ga ranije pripisala: zapravo, pokazala je kako je vjeta igri
drutvenosti kad se potrudi, premda je satirika nakana virila iz svake njezine
primjedbe. Kad je poneto pretjerala u opem zadirkivanju, primijetila sam
kako je postala predmetom Jenniferina hladna promatranja. Ali iskreno
Monikino zanimanje potaknula je, kao to sam i predvidjela da e potaknuti,
da mora potaknuti, odjea gospoe Pusey i uskoro su uspostavile gotovo
ravnopravan odnos razmjenjujui imena i adrese krojaica: obje su naletjele
na istu, premda to isprva nije bilo posve bjelodano, budui da ju je gospoa
Pusey nazivala moja mala najderica, dok je za Moniku bila moju
prijateljica. Na jedan je skladan asak uspostavljen mir, za kojega su se one u
unakrsnoj paljbi nabacivale slavnim markama koje obuhvaaju itav
kontinent. Gucci i Hermes, Chanel i Jean Muir, The White House i Old England
samo je dio od onih koje sam prepoznala. U toj se fazi Mme de Bonneuil, koja je
moda izdrala onoliko koliko je mislila da se od nje oekuje, s mukom podigla
sa stolca, podigla tap u znak pozdrava gospoi Pusey i gegajui se izila iz
salona. - Jadnica stara - ree gospoa Pusey glasno, kako mi se uinilo, premda
Mme de Bonneuil dakako nije nita ula.
Nastavili smo sa zabavom, mada bi bilo razumno da smo je u tom asu
prekinuli. Zna kako je opasno za nekakav drutveni dogaaj kad se sva
pozornost odvlai u jednom smjeru: jo sam jednom zapazila kako Puseyjeve
udnovato odbijaju uzajamnost. Iza njihove se pretjerane ljubaznosti krije
69
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

neto utvreno, neto o emu se ne moe raspravljati, kao da zaista nikoga

osim sebe ne mogu shvatiti ozbiljno. Kao da ale svakoga kome je uskraena
mogunost da bude jedna Pusey. A to je, dakako, po definiciji svatko. Pitam se
hoe li se Jennifer ikad udati. Kojemu e to autsajderu biti dodijeljena
vrhunska ast da ue u njihov krug? Po emu e ga prepoznati? Morat e
ponuditi besprijekorne vjerodajnice: bogatstvo ravno njihovome ili, po
mogunosti, jo vee, prikladno uzvien stil ivota, idealno smjeteno
obitavalite i ono to gospoa Pusey naziva poloajem. Svi e ti atributi
imati prvenstvo pred njegovim fizikim izgledom, jer bi Jennifer njime mogla
biti zavedena na prenagljenu odluku. Moj je dojam da e taj odabranik biti
ugodno, ali moda ne prenaglaeno, muevan: bit e uljudan i ne premlad, vrlo
strpljiv i popustljiv do krajnjih granica. Morat e imati sve te osobine jer e, da
bude dorastao budnosti gospoe Pusey, morati vrlo mnogo vremena provoditi
s njom. S njih obje. Zapravo ja Jenniferin ivot u braku vidim kao nastavak
njezinog sadanjeg: naprosto, bit e ih troje umjesto dvije. Jedini e obred
inicijacije biti vjenanje, a kako e ono biti shvaeno u prvom redu kao izlika
za kupovanje dodatne odjee, njegovo e konano znaenje ostati skriveno. Taj
ovjek, Jenniferin mu, zapremat e poloaj jednako udaljen od njih obje,
spreman da se odazove na mig iz oba smjera. On e silom prilika biti mukarac
u obitelji, ali nee biti Pusey. A, uostalom, zar one nisu bile potpuno sretne
prije nego to se on pojavio? Nisu li njihove norme savrenstva bile ograniene
na njih same? Kako bi on na bilo koji nain mogao opravdati nekakav
nagovjetaj promjene?
Nemam dojam da e gospoa Pusey ikada umrijeti. Nekim ljudima (dobro
ih poznajem) prethodi sjena njihove smrti: gube nadu, tek, sposobnost za ivot.
Osjeaju kako im nestaje smisao ivota i spoznaju kako su izgubili ili kako
nikad nisu postigli, ono to im je srce eljelo pa odustaju. U oima takvih ljudi
ovjek ita jezivu svijest, konanu samospoznaju: nisam dovoljno ivio, a
prekasno je da se izbavim. Ali prelijepi materijalizam gospoe Pusey oito
mora iskljuiti takve misli, ideje, slutnje, ma kako ih ve nazvali. Gospoa
Pusey, poto je sebi osigurala dobra u ivotu, nema uope namjere da ih
ispusti iz ruku, a zato i bi? Znala je od samoga poetka da neki nesretnici
nikad nita nee nauiti: znala je da ono najbolje valja zgrabiti, premda
moda nema dovoljno za sve. ovjek joj mora estitati na otroumnosti. Ma to
drugo pritom osjeao, vjerojatno nije ni vie ni manje nego kiselo groe.
- Ali vi slavite roendan - povie Monica, koja je oito razmiljala u
slinom smjeru kao i ja. - A koji, zanima me? - To je gospoa Pusey nastojala
ne uti. (Zapravo, u tom mi je trenutku palo na um da je moda malo nagluha.
Gotovo sigurno, kad pravo razmislim. Oni monolozi, koji ne vode rauna ni a
70
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

kome drugome, koji su nepropusni za bilo ije miljenje - moda su to

karakteristike nekoga tko ne moe, zbog tatine, priznati da je gluh.) - Duo ree ona Jennifer. - Molim te, idi i pozovi Philipa da nam se pridrui. On zna da
mi ne pazimo na formu. - Na to se Jennifer, ponovno ruiasta i bezizraajna
lica, otputila gospodinu Nevilleu, koji se bio nekako pritajio dok se sama
sveanost odvijala, ali koji je sada bio prisiljen odbaciti svoje planove za tu
veer i sjesti s nama.
Monica se, meutim, nije dala skrenuti. - Hajde, hajde - inzistirala je,
nestanim glasom koji ipak nije trpio nikakva protivljenja. - Glavu dajem da se
naprosto ne moete suoiti s injenicom da ste navrili ezdesetu. Ipak, nitko
vam ih ne bi dao. Jesam li pogodila?
Gospoa Pusey se nasmije. - Godine su relativan pojam - vjeto je izbjegla
odgovor. - ovjek je star onoliko koliko se osjea starim. A ja se ponekad jo
uvijek osjeam kao djevojica. - Njezin se glas dok je izgovarala te rijei
pretopi u iskreno iznenaenje: nama, njezinoj publici, uinilo se da oklijeva na
rubu enstva, zapanjena obiljem bogatstva koje joj svijet nudi.
- Ali vi imate Jennifer - ree Monica prilino neprijazno, kako mi se uinilo,
a oito je to pomislila i Jennifer, koja ju je promatrala istim onim hladnim
pogledom, pogledom zbog kojega se inila mnogo starijom nego... Nego to?
Moda sam se osjeala umornom od ampanjca, moda sam ve bila umorna,
ali iznenada me obuzeo sablastan osjeaj da je sve ovo samo privid, da je sve
samo pretvaranje, da je ovo bila veera krabulja, da nitko nee nikad, nikad
vie govoriti istinu. Tada sam te poeljela, Davide, jako. Ali tebe nije bilo. Tu je
bio samo gospodin Neville koji se velianstveno zabavljao. Gospodin Neville, da
odmah objasnim, jest connoisseur13 fantastinoga, intelektualni sladostrasnih
prvoga reda.
Tuna je injenica da je gospoa Pusey, premda jo uvijek hrabra,
odjednom izgledala prilino staro. Ali kad je, nakon dugakog i upornog niza
uljudnosti od gospodina Nevillea, napokon otkrila kako je napunila
sedamdeset devetu, svi smo bili iskreno zapanjeni. Hitro smo raunali u duhu:
svaka je od nas tono znala to ostale misle. Ako gospoa Pusey priznaje da
ima sedamdeset devet godina, onda Jennifer mora biti otprilike mojih godina.
Mojih i Monikinih. I ba tako i jest. Jennifer, kao i ja, ima trideset devet godina,
premda zbog udnovate kombinacije debeljukastog tijela i bezizraajnog lica
ne izgleda starija od etrnaest. Jer ono to Jennifer uporno izraava, kad pravo
razmislim, jest nekakav prikriveni potencijal. Ona se odlikuje uznemirujuom
nazonou, ili moda jednako uznemirujuom odsutnou, mnogih
13

Znalac.

71
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

adolescenata: njezina naoko neduna razbludnost bila bi gotovo sablanjiva

da je ne ponitava kerinska poslunost. Jennifer je napadno zdrava, dolina,
nevina. A ipak se u usporedbi s njom ja, koja nisam nita od toga, osjeam kao
njezina teta usidjelica.
I ba nam je tada gospoa Pusey, sklonuta laskanjem paljivog Nevillea,
ispriala kako su prve godine njezina braka bile zasjenjene potpuno
neobjanjivim izostankom djece. Pri tome je novi snjeni rupi izvaen iz
torbice, istresen i prinesen kutku usana. - Ma koliko mi nastojali - rekla je - kao
da nita nije djelovalo. Uzdahnula je prisjeajui se. Ta je primjedba ostala
visjeti u zraku, s nekom teinom; Monica je sjedila zamiljena, dok sam ja
poalila to nisam otila ranije, s Mme de Bonneuil. Zatim je, nakon dvanaest
godina nesebinog i portvovnog nastojanja, trud gospoe Pusey nagraen
i, gle uda, pojavila se Jennifer. - Moj mu je uvijek elio malu djevojicu. - Tu
se okrenula prema Jennifer, koja joj se posve oekivano blistavo nasmijeila i s
ljubavlju ispruila ruku prema njoj. Tako ohrabrena, gospoa Pusey nastavila
nas je zasipati anegdotama iz Jenniferine najranije dobi. Samo po sebi
razumljivo, bila je upravo ono emu su se nadali, premda skandalozno
razmaena. - Pa, kad ovjek tako dugo eka, sklon im je dati sve to ele, zar
ne? A moj mu nije mogao podnijeti da je vidi uplakanu. To bi ga uasno
rastuilo. Iris, znao je rei, ona mora imati sve najbolje. Ostavit u ti bjanko
ek. I tako je i bilo i nita joj nije kodilo to smo je malo razmazili, je li tako,
zlato? - I opet smijeak, ispruena ruka. A nedvojbeno se Jenniferino blistavo
zdravlje inilo vie no odgovarajuom nadoknadom za te napore na kojima je,
iz nekog tajnovitog razloga, gospoi Pusey valjalo uvijek iznova estitati.
Moram ti rei, Davide, da je meu inim Jennifer imala ponija koji se zvao
Twiglet. A tada smo opet odsluali kompletan program: Haslemere, Uprava i
kako joj se sva roba dostavlja u kuu.
Edith odloi pero. Ovo e pismo morati zavriti kasnije, a vjerojatno ak
i preraditi. Nezdravi elementi kao da su joj se uuljali u pripovijedanje; bila
je svjesna da je prekoraila svoje ovlasti. A zatim je postala svjesna
ogranienja koja takve ovlasti nameu: zabaviti, razonoditi, opustiti - to je
bila njezina funkcija, bolje rei, njezin posveeni cilj. Ali neto je polo krivo
ili je izmaknulo nadzoru. Ono to je bilo zapoeto kao ogled u zabavnom
tivu - jer nije li se itava situacija inila prikladnom, upravo stvorenom za
takav ogled? - na neki je nain nagomilalo elemente introspekcije, kritike, pa
ak i ogorenosti. - Onda, duo, to ima nova kod vas na ladanju? - znao je
upitati David, pruajui dugaku ruku da je privue k sebi dok su sjedili na
njezinom velikom divanu. A to je za nju uvijek bio lagvort da mu iznese
72
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

svoja blaga zapaanja, uvijek vjeto izredigirana i da promatra kako se crte

umora na njegovom mravom i lisijem licu pretapaju u smijeak. Jer
takvom me on vidi, pomisli, i takva sam se iz ljubavi prema njemu trudila da
budem.
Ali sada se, moda zbog ampanjca, osjeala uznemirenom, opreznom.
inilo se da za to nema nikakva neposrednog razloga do umora, napetih
ivaca. Veer se naravno zaista previe otegnula nakon jednog vrlo
neobinog dana. U jednom je trenutku Monica poela pripovijedati svoju
ivotnu priu gospoi Pusey, koja ju je pod krinkom milostive zabrinutosti
sluala s pohlepnim zanimanjem. inilo se da nema nikakve mogunosti za
bijeg. Jennifer, oslonivi lanak jedne noge na koljeno druge, u poloaju koji
joj je omoguila potpuno edna irina njezinih dimija i, unato tome,
istodobno i djetinjasta i neprikladna, kao da se jo jednom udaljila od njih
iza svog poslunog lica. Zavalila se na stolcu, poigravajui se svojim
uvojcima, promatrajui sve oko sebe ispod polusputenih vjea; sa zuba joj
je visjela tanana nit blistave sline. Edith je neprimjetno u sebi zijevala. Bila je
svjesna da je ak i gospodin Neville blago odsutan duhom, premda njegov
uobiajeni uljudni izraz nije nita odavao.
Jo su uvijek sjedili tamo o ponoi. Monica, kad je jednom krenula, nije
se vie dala smesti i puila se jedna cigareta za drugom. A gospoa Pusey
zapravo nije mogla ponuditi nikakav zaista koristan savjet; naprotiv,
uspomene na njezino vlastito razdoblje kunje, tako uspjeno zakljueno,
urodile su tek ohrabrujuim kliejima, koji nisu bili osobito dobro primljeni.
Monikino se lice izduilo u uobiajen izraz nezadovoljstva i veer je zavrila
na izrazito manje skladnoj noti nego to je zapoela i nego to se u jednom
asu obeavala nastaviti. Ali barem Kikija nije bilo, jer ga je Alain nakon jo
jednog prekraja ponovno zatvorio u Monikinu kupaonicu. M. Huber,
poneto razoaran u svojoj ulozi metra ceremonija, ipak je ostao dolje,
oekujui nekoliko rijei zahvalnosti. Ali nade su mu bile iznevjerene. inilo
se kao da su svi odvie umorni da spase situaciju, pa kad je gospodin Neville
ponudio ruku gospoi Pusey, ona je jedva doekala da je prihvati. Trebalo
joj je neto dulje nego obino da se izvue iz stolca, ali napokon je otila,
oslanjajui se na gospodina Nevillea, dok je Jennifer hodala na zaelju.
Edith je, doepavi se utoita svoje sobe, zatvarajui vrata za sobom,
pokuala otkriti razloge svoje potitenosti, koja kao da je bila tijesno
povezana sa zbivanjima te veeri i mislima koje je ona potaknula. Je li rije o
tome da je za nju sam in proslave naprosto nepoznanica? Roendan
gospoe Pusey, Jenniferino zamiljeno vjenanje, u njezinim su oima
poprimali trodimenzionalost, za razliku od svega ega se mogla sjetiti iz
73
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

vlastitog ivota. Za svoje roendane u roditeljskoj kui Edith je sama pekla

tortu, a njezin ju je otac unosio, sveano, s kavom. Te su prilike bile kratki i
bojaljivi izleti u obiteljski ivot kakvim su, pretpostavljala je, mogli ivjeti u
idealnom sluaju; njezinu je majku to poticalo da se prisjeti kavana svoje
mladosti i pripovijedala je ivahno i zabavno prije no to bi je ponovno
zahvatila tuga sjeanja. Tada bi kava ve bila popijena, a torta leala u
ruevinama na tanjuru, pa kad bi je Edith odnijela natrag u kuhinju, njezin bi
roendan ve proao. A nikad nije bilo ni spomena o vjenanjima.
A sada je, paradoksalno, u blaenoj tiini i polutami svoje sobe Edith
osjetila kako joj se umor gubi, a kako ona skrivena nelagoda, koje je svako
toliko bivala svjesna dok je pisala pismo, poinje oivljavati, jaati,
prevladavati. I u taj veoma kasni sat osjetila je kako joj srce tue i kako joj se
razum, taj element kontrole, raspada u krhotine dok joj u svijesti izranjaju
skrivena podruja, opasne pliine. Ta pomno organizirana la njezina
boravka ovdje, taj gotovo uspjean tijek umjetnog i besmislenog ivota koji
su za njezino vlastito dobro odredili drugi koji nikako nisu shvaali to
njezino vlastito dobro jest, iznenada su joj se pokazali u svoj svojoj jalovosti.
Moda su ampanjac, torta, proslava, nagrizli bedeme njezina duha, vukui
za sobom podmukle i neugodne asocijacije, izvrgavajui ruglu sve one
pomne pripreme koje je sama izvrila ukidajui razonodu, vraajui se
ozbiljnosti i bolnom razmiljanju, zahtijevajui polaganje rauna. Bila je
povjerovala da, pristajui na to siuno progonstvo, isti palubu, brie plou
te da e joj biti doputeno da se nakon odreenog roka vrati, dolino
kanjena i smekana, da se ponovno lati svog ivota. istim palubu, Edith,
sjeala se kako je njezin otac govorio dok je derao papire na svom pisaem
stolu. Samo istim palubu. Smijeio se, ali iz oiju mu se jasno itala tuna
spoznaja. Dobro je znao da za njega nita vie nee biti isto kao nekad, da
njegov boravak u bolnici nee biti onaj kratki interludij kao to je to hrabro
kazao njezinoj majci. I, zaista, nikad se nije vratio kui. A moda ni ja neu
poi kui, pomisli ona, i srce joj se stegne od tuge. A ispod te tuge osjeala se
izrazito nesigurnom, kao to se osjeala onda kad bi vidjela da e se radnja
romana napokon rasplesti i kako je taj rasplet mogao biti izazvan.
Sjedei sama u tiini, pognula je glavu i pomno se osvrnula na zbivanja
koja su je dovela, izvan sezone, u Hotel dit Lac.

74
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

9.

Na dan svog vjenanja, Edith se probudila ranije no obino, svih utila

izotrenih zbog kakvoe svjetla, koje je bilo grubo, bijelo i nelagodno, krijui
iznenaenja neugodne naravi, ni nalik onom toplom sunanom sjaju na koji
je raunala. Shvatila je vrijeme kao nekakvo znamenje, a svoje naglo buenje
kao znak, premda ega nije mogla rei, pa ak ni naslutiti. to je jo vanije,
kad je prolazila kraj toaletnog stolia, ugledala je svoje lice u zrcalu i
uasnula se kad je vidjela kako je blijedo i upalo. Vie nisam mlada, pomisli:
ovo mi je posljednja prilika. Penelope ima pravo. Krajnje je vrijeme da
zaboravim svoje nade, nade s kojima sam se rodila, i da se suoim sa
zbiljom. Nikad neu imati ono za im udim svim srcem. Kako bih i mogla?
Prekasno je. Ali jo postoje sve utjehe takozvane zrelosti: ugodno druenje,
udobnost, prava ljetovanja. To je razumna perspektiva. A ja sam oduvijek
bila razumna ena, pomisli. U tome se svi slaemo.
A Geoffrey Long, taj prijazni ovjek koji je za nju doveden na onu veeru
razmjerno nenadano i koji je bio tako osamljen otkako mu je majka umrla:
zar bilo tko moe ponuditi solidnije jamstvo za sigurnu i pametnu
budunost? Samo veoma neduan ovjek, pomislila je, mogao je tako
otvoreno igrati starinskog prosca. I kako su samo svi bili silno
impresionirani, posebno Penelope, ali napokon ak i sama Edith, njegovom
odanou, njegovom irokogrudnou, njegovim beskonanim cvijeem,
njegovom pedantnom brigom i napokon sumornim opalnim prstenom
njegove majke. A on je nudio cjelovit ivot, novi dom u koji e se useliti, nove
prijatelje, ak i kuicu na ladanju, luksuz dakle kakav se sebi nikad ne bi
sjetila priutiti. I bio je posve pristao mukarac, premda staromodnih
nazora: nije, na primjer, odobravao da ene rade i zadirkivao ju je to toliko
vremena poklanja svojim knjigama. I u njegovu je udvaranju bilo nekakve
simpatine, ak pomalo smijene, otvorenosti. I svi su govorili kako je bio
dobar svojoj majci. Svi su govorili kako e sretna biti njegova ena. Svi su
govorili kako je Edith sretna. Penelope je to govorila s nekom jedva
zamjetnom razdraenou, kojom je preutno davala na znanje kako bi ona
sama bila mnogo dostojniji primatelj. I neprestano su podsjeali Edith kako
je dobro prola. I zaista, nije bilo nikakve potrebe da se to porie. Imala je
sreu. Imam sree, podsjetila je samu sebe, gledajui ono upalo lice u zrcalu
svog toaletnog stolia.

75
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Napravila je pun ajnik vrlo jakog aja i dok je ekala da odstoji, otvorila
je kuhinjska vrata da promatra vrt. Ali puhao je nekakav slabaan i zloban
vjetar koji joj je nanio pljusak praine oko gleanja. I vrata su se neprestano
zatvarala i otvarala sama od sebe, prekidajui ono udnovato svjetlo,
donosei slutnju oblaka premda oblaka nije bilo, i svijest o tome da stvari
prestaju biti same po sebi razumljive. Poput ove male kuice, njezinog
nesmetanog carstva toliki niz godina, ljuture za pisanje, za spavanje, tihe i
suncem obasjane u popodnevima, prije nego to se djeca vrate iz kole i uu
kroz vrata drugih kua. Ona tiha popodneva, kad je estina i vruina sunca
na prozoru iza njezinih lea upravo tjerala njezine neumorne prste na stroju
naprijed, kao da ive nekim vlastitim ivotom. I ona iscrpljenost koja bi
nastupila nakon toga, uvijek najavljena nekom promjenom u kakvoi svjetla,
to bi je vratila k sebi, i osjetu napetih lea i ramena i maloga gra i svijesti
da joj je kosa neuredna i ruke uprljane, a s tom svijeu i nekom gaenju,
kao da se zbivalo neto orgijastino dok su se djeca vraala iz kole. Tada bi,
iziavi iz sobe, sila u kuhinju i otvorila stranja vrata, udiui rajski,
normalan zrak, dok je ekala da zakipi voda u kotliu. I ponijela bi svoj aj u
jednostavnu bijelu malu kupaonicu, gdje bi sprala sa sebe dnevni umor i
njegov talog, odloila na vjealicu jednostavnu pamunu haljinu koju je
nosila za rad, kao da je samo nekakvo posve edno ruho prikladno za
njezinu dnevnu zadau - onu nezakonitu proizvodnju tvari nepotrebne za
preivljavanje. A u svojoj spavaoj sobi, prohladnoj prostoriji u koju je
ulazilo samo jutarnje sunce, a i to vrlo kratko, paljivo bi se obukla i oetkala
kosu, kao to su je nauili, neko vrlo davno, i podigla je i struno gotovo
nesvjesno prikopala kao obino, i kad bi ozbiljno u zrcalu ocijenila da
izgleda pristojno, sila bi niz stube, natoila jo jednu alicu aja i napokon
osjetila da je spremna za vrt.
Vrt e joj nedostajati vie od svega, mislila je, premda zapravo nije bila
vrtlarica. Najvei je dio posla obavljao jedan utljiv i zastraujue blijed
momak iz voarnice, i ono to mu je nedostajalo na rijeima nadoknaivao je
svojom strau za biljke i silnom revnou kojom se za njih brinuo. Dolazio
je tri puta na tjedan, u pauzi za objed, a ona bi mu ostavljala jelo na
kuhinjskom stolu: trudila se da mu podraka apetit, zabrinuta zbog njegova
blijedog lica, i premda je on eznuo za pecivom sa sirom i bocom piva, gutao
je njezine brine delikatese, naslutivi da je njoj to vano i shvaajui to
ozbiljno. - Idem ja - viknuo bi prema stubama. - Moda navratim u nedjelju. Dobro, Terry - doviknula bi mu ona. - Novac je na kredencu. - Jer novac im se
oboma inio neim izvan toga, neim to jedva ima veze s voenjem
kuanstva, poslom kojemu su oboje, svatko na svoj nain, s tolikom ljubavlju
prionuli.
76
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Vrt joj je uistinu pripadao samo vrlo rano ujutro i uveer, nakon
dnevnoga posla, kad bi jednostavno sjedila na prilino neudobnoj klupi od
kovana eljeza - ljubaznom daru od Geoffreyja, koji se smijao njezinom
starom bezoblinom kripavom slamnom naslonjau - i promatrala kako
sunce tone za ivicu i radosno osjea kako vrt sve intenzivnije mirie. Znala
je da e u to doba dijete njezinih susjeda, djevojica dirljive ljepote, ija su
srea i bezazlenost ve bile ugroene tekom govornom manom, izii da vidi
je li ona ondje (ali ona je uvijek bila ondje) i provui se kroz ivicu da joj
zaeli laku no. I Edith bi je gledala kako se bori s rijeima, kako se njezino
mravo tjelece gri od napora da ih otkljua, i nasmijeila bi joj se i kimnula
glavom kao da su rijei posve razumljive, i poloila ruke djevojici na glavu,
koja se trzala, da je smiri i proaptala Laku no, duo moja mala. Lijepo
spavaj. I poljubila bi dijete, sada mirno, i postala ga u krevet.
Veeri su bile manje zanimljive. Posjet Penelopi da saslua izvjee o
dnevnim zbivanjima, maleni obrok, polovica onoga to je Terry pojeo za
ruak i zatim spavanje, vrlo rano. Ponekad je jo bilo svjetlo kad je ila u
krevet, ali kako je nju svjetlo tako silno zanimalo, odloila bi knjigu samo da
bi promatrala kako blijedi i mijenja boju i napokon postaje neprozirno i
nezanimljivo. Tada je bilo vrijeme za spavanje. Postelja joj je bila bijela i
jednostavna i ne ba dovoljno velika. Geoffrey Long, jedar mukarac,
komentirao je to vie nego jednom, sustezljivo, ali dobrohotno kao uvijek.
Kao i Penelope, koje je postelja mogla primiti i etvero odraslih, a izvan
upotrebe bila pretrpana svim moguim ljupkim jastuiima presvuenim
tkaninama koje su objavljivale cijelome svijetu Ja sam iznimno enstvena
osoba. Neke ene podiu sebi oltar, pomisli Edith. I imaju pravo. Premda
dvojim da bi to meni polo za rukom.
U svakom sluaju, brana je postelja ve bila instalirana na Montagu
Squareu, gdje je Geoffrey neko stanovao sa svojom majkom, i ona e ubrzo
zauzeti svoje mjesto unutar zidova elegantne spavaonice, ije je boje potajno
smatrala malo odvie upornima. Sama ih je odabrala, ali je, to je zacijelo
bilo kobno, bila pozvala u pomo Penelopu koja ju je struno vodila nizom
odabranih robnih kua, raspredajui pritom o raznim nainima da se
udovolji mukarcu. - Ne vrijedi ti biti bljedunjava, Edith - rekla joj je
nekoliko puta. - Mukarac se ne moe lagodno osjeati u eliji. Mora
shvatiti njegove potrebe. - Edith, koja je osjeala muninu u tom svijetu bez
zraka i potrebu da se iskupi zato to nije nala nita to bi pobudilo njezino
oduevljenje, a i zato to je Penelope oito bila mnogo vie zaokupljena tih
pothvatom od nje same, poklekla je napokon pred njezinim nagovaranjem, a
i pred uasno mravim licem jednog trgovakog pomonika kojemu su
77
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

uzurpirali podnevnu pauzu, i odabrala prekriva za krevet mutne boje

nevena, uz skupe runike u boji nevena koje e objesiti u njihovoj
tamnozelenoj mramornoj kupaonici te nekoliko debelih deka boje cimeta
obrubljenih satenom. Bile su nove i lijepe, ali njoj se inilo da upijaju svjetlo i
da su nekako ukoeno stroge. Nije mogla sebe zamisliti kako se povlai u tu
spavau sobu nakon dana provedenog u pisanju ili kako drijema na onom
velianstvenom krevetu s uzglavljem od bambusovine. I zapazila je
neobino malo djece na Montagu Squareu, a nije bilo ni vrta, tako da e se
njezin dan odvijati posve drukije nakon to zavri s pisanjem. Meutim,
ona i nee pisati. Moda nikad vie nee pisati. ivjet e onakvim ivotom
kakvim je zamiljala da ive druge ene: kuhat e, prireivati veere,
sastajati se s prijateljima za objed. Sa svim onim svjetskim ljudima koje je
poznavala i koji su je tako ljubazno pozivali na svoje male skupove, a ona im
dosad uzvraala iskljuivo eljom da vide njezin vrt. Nisam plaala
lanarinu, ree sama sebi onoga dana kad je s bojaljivim uitkom
promatrala svoju novu i prostranu kuhinju. Mora da sam im izgledala kao
nahoe. To e se morati promijeniti.
I zaista se promijenilo. Nitko nije bio uvrijeen. Naprotiv, svi su bili
oduevljeni. David se smijao njezinoj novoj bezobzirnosti i zadirkivao je da
ima nepoznatog ljubavnika. - Mora da si zaljubljena - rekao je. A ona, ne
usuujui prekriti onaj nepisani ugovor meu njima, nije tada rekla ono to
je htjela rei i propustila je svoju priliku zauvijek. I kad ju je kriomice
uhvatio za ruku jednoga dana na nekoj privatnoj izlobi na koju je pola s
Penelopom, a ona povela njegov palac do svog treeg prsta na kojemu je
osjetio rub runog prstena Geoffreyjeve majke, ukoio se, ali nije rekao
nita. to se moglo rei? Nikad nije bilo nikakvih obeanja. A kasnije te
veeri, za njihova popodnevnog sastanka, zagnjurio joj je lice u vrat i
promrmljao: - Misli li to ozbiljno? - A ona je zaista mislila ozbiljno, zato to
je katkad vrlo dugo izbivao. A i zato to je nije pokuao odgovoriti. Ali
mjesec dana kasnije, ujutro na svoj vjenani dan, jo uvijek je stajala u
kuhinji i mislila na sve ono to mu dosad nije stigla rei.
Trgnuo ju je zvuk kljua u bravi. Njezina neredovita dvorkinja, gospoa
Dempster, ruiastih obraza, blistavo frizirana, irokogrudno trijezna,
pogledala ju je zaprepateno. - Jo se niste obukli? - udila se. - Nadam se da
ste se barem okupali.
- Zato? - upita Edith. - Koliko je sati?
- Sada je deset sati - paljivo je artikulirala gospoa Dempster, polako,
kao da se obraa djetetu. - Deset sati. U dvanaest se udajete, sjeate se? A
ako pitate zato sam ja ovdje, pa, eto, recimo da se radi o sitnici da netko
78
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

mora nadgledati unajmljene kuhare. Toga se valjda sjeate, nadam se. Vi se

vraate ovamo na hladni ruak, ako ste i to smetnuli s uma, prije nego to
odjezdite u plave daljine.
Teko je disala dok je navlaila svoju besprijekorno istu kutu, kao da
joj je i sama pomisao na nekakvo vjenanje uzdrmala ivce, uvene po svojoj
nepredvidivosti. Mukarci su za nju oduvijek znaili propast, znala se
ispovjediti nad bezbrojnim alicama kave; posao je zaostajao. Edith je slutila
da Penelope ima vie koristi od nje, ali morala je priznati da je Penelope
mogla vie i ponuditi kad je rije o ispovijedanju. Penelope i ga Dempster
zapravo su imale neto zajedniko; cjelokupna se njihova konverzacija
kretala oko teme mukaraca, koje kao da su u jednakoj mjeri i voljele i
mrzile. I tako, kad je gospoa Dempster rekla: - Hajde, duo, vi se lijepo
okupajte, a ja u vam dotle skuhati kavicu da pijuckate dok se oblaite. Edith se okrenula, osjetivi kako je suze bockaju u oima. Ta prijaznost ljudi,
pomisli. Ta neoekivana prijaznost.
Leei u kadi, jasno je ula kako cijela kua odzvanja od glasa gospoe
Dempster koja ravna etom mukaraca. Negdje ispod nje dosta su buno
iskrcavali sanduke. Obeana je kava bila odgoena, u veem uzbuenju
nadgledanja organizacije sveanosti: mala je kuica podrhtavala od upada
cvjeara i ekipe djevojaka, koje e sada pretvoriti kuhinju u svoje vlastito
carstvo dok proizvode pecivo sa parogama i jastuie s gljivama i siune
tapie od sira i glazirane ploke od narane i puding Nesselrode. - Puding,
Edith? Ti nisi pri sebi - rekla je Penelope. - Moja majka ga je jako voljela odvratila je Edith i pomislila u potaji kako bi njezina majka ovo smatrala
dosta jadnom branom vezom. ulo se kako djevojke visokih ali strogih
glasova zahtijevaju jo vaza ili kako se dovikuju s jednog kraja kue na drugi
- Sarah! Daj, molim te, pouri! Moramo ovdje zavriti u jedanaest i trideset
ako kanimo obaviti jo i Tregunter Road. Oh, kava! Vi ste aneo, gospoo
Dempster. Sarah! Kava! - I iznenada je cjelokupna djelatnost posve zamrla,
kao da su odluile cijelu stvar opozvati. Ali kad se Edith vratila u spavau
sobu, zatekla je na svom toaletnom stoliu alicu kave i dva keksa na
tanjuriu, koje je gospoa Dempster zacijelo donijela sa sobom jer se Edith
nije sjeala da ih je ikad kupila.
Navukla je tanke arape i prekrasan sivi satenski kombine. Odbila je
Penelopinu ponudu da nadgleda njezinu garderobu za vjenanje i odvezla se
nizom autobusa kojima nije bila vina jednoj ostarijoj krojaici Poljakinji u
Ealingu, nosei finu plavosivu tkaninu, mjeavinu vune i svile. I sad se nala
odjevena u vrlo uvjerljivu kopiju Chanel kostima, u kaputiu obrubljenom
tamnoplavom i bijelom svilenom bordurom. Madame Wieniawska saila je i
79
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

jednostavnu bluzu s okruglim izrezom koju je nosila s biserima svoje tete

Anne, svojim jedinim mirazom, jedinim znakom nazonosti svoje obitelji.
Cipele su joj bile modre i bijele i moda malo previsokih peta, a bijele
rukavice nosila je u ruci. Nije pristala staviti eir, ali je podigla kosu malo
vie nego obino i kad se pogledala u zrcalo, bila je zadovoljna svojih
izgledom. Izgledala je elegantno, odmjereno. Odraslo, pomislila je. Napokon.
Prvi put toga dana proeo ju je neki neodreeni osjeaj uitka, i dok je
silazila stubama, na licu joj se pojavi prijazan i naivan smijeak. Sarah i
njezine prijateljice (Kate? Belinda?) nisu imale vremena da je primijete, a
gospoa Dempster bila je zaokupljena vanim razgovorom s Penelopom za
kuhinjskim stolom. Penelope je, primijeti Edith sa zanimanjem, imala na
sebi oito veoma skupu haljinu od tampane svile i golemi crveni slamnati
eir, obod kojega se povijao oko glave i sputao niz jednu stranu lica gotovo
do ramena. Intenzivan miris parfema irio se iz brojnih falti i nabora, a
majine su slavne dijamantne naunice bile na svom mjestu, dodirivane s
vremena na vrijeme prstima s dugakim grimiznim noktima. Taj je komplet
gospoa Dempster potpuno odobravala: bio je zaista izrazito svadben,
premda u neobinoj suprotnosti s jedrim, keperom zaodjevenim bedrima
djevojaka koje su koncentrirano omotavale kekse od badema oko drke
drvenih kuhaa. Koja god bila tema o kojoj je Penelope raspravljala s
gospoom Dempster, smjesta je bila odbaena i Edith se zatekla u sreditu
njihova strogog i gotovo impersonalnog pomnog promatranja. Tko e biti
junakinja dana? pitala se, s gotovo jednako impersonalnim zanimanjem.
Penelope, sa svojim naglaenim znanjem o tome to mukarac zaista voli, ili
ja, blagoslovljena samo genijem svoje velje Poljakinje? Kad bi ovdje bio neki
mukarac, mogli bismo ponovo odigrali Parisov sud. Osim to bi, u sluaju
da taj mukarac bude Geoffrey (a sada vie ne moe biti nilko drugi), on
uspio za svaku od nas nai udvornu rije.
Tiinu je prekinula jedna od djevojaka, koje su nevjerojatnom hitrinom
pripremale njezin svadbeni doruak. - Oh, ba zgodno - rekla je. - ujte,
hoete li se, molim vas, maknuti, mi bismo rado izile odavde na vrijeme i
elimo jo pospremiti sue. Puno sree i te stvari - dodala je.
I tako je Edith spala na to da eta po vrtu, dok su Penelope i gospoa
Dempster nastavile nadzirati djevojke u kuhinji i nadali se da Edith shvaa
koliko ima sree, polazei od preutne zajednike pretpostavke da, u njezinu
sluaju, takvu sreu ne bi trebalo smatrati samom po sebi razumljivom, a da,
uostalom, nije ak ni zasluena.
- Negdje u oblacima, skoro cijelo vrijeme - primijetila je gospoa
Dempster - i izmilja one svoje prie. Ponekad se pitam ima li uope pojma o
80
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

emu se zapravo radi. - Penelope se nasmijala, a Edith se, kad je to vidjela

kroz otvorena kuhinjska vrata, upitala hoe li joj biti doputeno da sudjeluje
u ali. Stigla je upravo na vrijeme da uje Penelopu kako kae: - Draga moja,
ja sam ta koja je sve te prie proivjela. udim se da mene ne stavi u knjigu.
I jesam, pomislila je Edith. Nisi se prepoznala.
Ali bila je umorna i prozebla i ak prilino gladna. Osjeala se kao da
polako izranja iz neke iscrpljujue bolesti i kao da bi je svaki trenutak mogla
spopasti glavobolja ili napadaj plaa. inilo joj se da bi morala na sebi imati
neto toplo i iznoeno - kuna haljina bila bi idealna - i pijuckati neki
hranjivi mlijeni napitak. Osjeala se bolno samom i pomislila da se moda
tako osjeaju mnoge nevjeste. Ali zacijelo su rijetke nevjeste koje ostavljaju
da vrlo pristojno sjede u salonu i da povremeno ustanu i pogledaju kroz
prozor da vide stie li automobil. A kad je prvi golemi blistavi automobil
zaista stigao, je li bila dunost nevjeste da poe natrag u kuhinju, sada toplu
i gostoljubivu, i objavi - Penelope, tvoja su kola stigla? Jer bilo je odlueno Edith se vie nije mogla sjetiti tko je odluio - da e Penelope, kao kuma, stii
prva u matini ured i ondje se udruiti s Geoffreyjem i njegovim kumom, koji
je bio vea ali pospanija verzija samoga Geoffreyja. I da e oni tako biti
pripravni da doekaju Edith, koja e stii petnaest minuta kasnije, u drugim
kolima, sama. Gospoa Dempster e na vlastiti zahtjev ostati kod kue,
posluiti se Edithinom spavaom sobom da se presvue u svoj vrlo uoljiv
svadbeni komplet i biti tamo da ih doeka i da bude domaica za hladnim
bifeom.
Poto su Penelopu uspjeli nagovoriti da krene, to je izvela bez ikakve
urbe, uivajui u ravnodunom buljenju male skupine djece koja je griskala
ips i ekala ispred kue, nastupilo je asovito zatije. Djevojke su nagrnule
iz kue u urbi, ve usredotoene na sat, izraunavajui udaljenost do
Tregunter Roada. ulo se kako gospoa Dempster gore na katu puni kadu za
kupanje. Edith je stajala kraj prozora. A tada je, suvie brzo, doao red i na
nju.
Dok je automobil u kojem je sjedila polako kretao, Edith utone u
nekakvo regresivno stanje duha. Detalji njezine male kune fasade upali su
joj u oi kao da ih prvi put gleda. Trebalo ju je obojiti, pomisli, a zatim, zaista
se moram za to pobrinuti. A tada zapazi nevjerojatnu dra duana kraj kojih
je ne zamjeujui ih prolazila svakoga dana: pogrebni zavod, drogeriju,
trafiku s diskretno izloenim erotskim asopisima, od kojih je veina na
naslovnoj stranici pokazivala djevojke kako se naginju i namiguju kroz noge,
kladionicu s gomilom poderanih tiketa razbacanih po ploniku ispred ulaza.
Dok su se kola kotrljala dalje prema njezinoj sudbini, uoila je, s bolnom
81
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

nostalgijom, kako Cipriot, vlasnik voarnice, izlazi iz dubine lokala s

vjedrom vode; izlio ju je u velikom luku preko plonika, izazivajui u Edith
srh uitka. Vidjela je bolnicu i mladie u bijelim ogrtaima kako hitaju uza
stube, i djeje igralite i djeji vrti, i mjesto na kojem su se prodavale biljke
u loncima i jednu ili dvije krme i vrlo zgodan butik s odjeom. A tada je
vidjela matini ured i malu gomilu ljudi koja je avrljala na ploniku ispred
ulaza. Poput posjetitelja s drugog planeta, vidjela je svog nakladnika i svog
agenta i ludu roakinju svog jadnog oca, vegetarijanku, i nekolicinu svojih
prijatelja i prilian broj susjeda. I vidjela je Penelopu, ivahnu, privlaei
svojim crvenim eirom pozornost jednog ili dvojice nazonih fotografa,
kako razgovara s kumom i Geoffreyjem. I tada je vidjela Geoffrcyja. I tada je,
u jednom bljesku, ali za sva vremena, vidjela njegovu miju korektnost u
svoj njezinoj veliini.
Nagnula se, u stanju savrena mira, i rekla vozau: - Hoete li me, molim
vas, odvesti jo malo dalje? Predomislila sam se.
- Svakako, gospoo - odgovorio je, prosudivi po njezinom skromnom
dranju da je jedna od gostiju. - Kamo biste eljeli poi?
- Moda oko parka? - predloila je.
Kad su kola bez zaustavljanja proklizila kraj matinog ureda, Edith je
vidjela, kao na fotografiji, Penelopu i Geoffreyja kako zure za njom, usta
otvorenih od uasa. Zatim je prizor pomalo ivnuo kad se gomila poela
besciljno osipati niza stube, podsjeajui je na sekvencu iz nekog starog
filmskog remek-djela koje se sad uva kao arhivski materijal. Osjeala se
poput gledaoca pri nekakvom epskom zbivanju, bila je pripravna da uje
pucnjeve, da vidi rtve kako padaju. Ali ubrzo, nevjerojatno brzo, ostavila je
sve to za sobom i sunce se pokazalo nad Sloane Squareom kao da eli
obiljeiti njezin bijeg i grozniavo arilo sa svom vruinom kasnog lanog
ljeta. A tada su ve voziti ujednaenim i dostojanstvenim tempom kroz park;
Edith je otvorila prozor, zaneseno udahnula svjeiji zrak i radosno se
usredotoila na djeake koji su igrali nogomet i na krupne djevojke koje su
poskakivale na konjima, na turiste koji su zavirivali u karte i vjerojatno pitali
kako se moe stii do Harrodsa.
- Jo jednom - zamolila je. Ali njezin je zanos ve poeo blijedjeti pri
pomisli na posljedice s kojima e se prije ili kasnije morati suoiti. Sad su se
zacijelo svi vratili njezinoj kui i Geoffrey sjedi u salonu, moda s glavom
meu rukama, gospoa Dempster mrko zapitkuje to da radi sa svom tom
hranom, Penelope dri sve konce u rukama. Sad je primijetila da lie uti, a
da se na nebo opet navlae oblaci i da joj je veoma hladno. I, na alost, da je i
dalje gladna.
82
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Poslije toga sve je bilo uasno. Zatekla je svoju malu kuu kako titra od
indignacije, premda joj je bilo drago to vidi svog nakladnika i nekoliko
svojih starijih prijatelja kako pijuckaju ampanjac u vrtu. Oduljala se
stubama u svoju spavau sobu, ali je otkrila da je puna razbacanih stvari
gospoe Dempster i vonja parfema gospoe Dempster. ula je dolje
Penelopu kako govori: - Molim vas, samo izvolite. Barem vam hrane
moemo ponuditi. Nemam pojma kamo se Edith izgubila; mora da joj je
pozlilo. - Na to je Edith uzdahnula i plaljivo se spustila niz stube, veoma
svjesna koliko je netaktino to se uope pojavljuje.
Uputila se ravno u salon i poloila ruku Geoffreyju na rame. - Geoffrey rekla je - oprosti. - Podigao je pogled i sveano joj i dostojanstveno
odmaknuo ruku. - Ja ti vie nemam to rei, Edith - izjavio je. - Napravila si
od mene budalu.
- Mislim, Geoffrey, da e ustanoviti kako sam zapravo budala ispala ja.
Nije na to obratio pozornost. - Samo zahvaljujem Bogu to moja jadna
majka to nije doivjela.
Oboje su pogledali opalni prsten, koji je Edith skinula s ruke i predala
mu ga. Zatim je rekla: - Zbogom, Geoffrey - i izila iz sobe.
- Bit u u vrtu. Penelope - objavila je, izazivajui time obnovljeni val
sablanjenog uzbuenja. - Htjela bih samo porazgovarati s Haroldom i Mary.
- I poto je uzela au ampanjca, krenula je u vrt, razmijenila nekoliko
ljubaznih rijei, ali nikakva objanjenja, sa svojim agentom, i ostala ondje
sjediti dok nije bila sigurna da su svi otili.
Osudili su je smjesta, dakako. inilo joj se da prolaze sati dok je sluala
Penelopu i gospou Dempster kako raspredaju o njezinoj moralnoj
izopaenosti, njezinoj nezrelosti, njezinom nedostatku dostojanstva,
povjerenja, lojalnosti i pristojnih enskih osjeaja. Onda je ula kako joj
govore da je propustila svoju posljednju priliku. Kako za nju vie nema
budunosti u tom smjeru, ma to ona mislila. Kako se ude to uope moe
pogledati ljudima u oi. Kako bi za nju bilo najbolje da nekamo ode dok se ne
osvijesti i dok se ne bude kadra pristojno iskupiti pred drutvom za
sablazan koju je poinila. Sve je to sasluala utke, pognute glave, dok
napokon glasovi nisu utihnuli i koraci se povukli i ulazna vrata zalupila te je
ostala sama. Priekala je pet opreznih minuta, zatim je ula u kuu, do
telefona, i okrenula jedan broj.
- Stanley - upitala je - je li David tamo?
- Otiao je na drabu kraj Worcestera - glasio je odgovor. - Bilo tko je
mogao ii. Ne znam zato je otiao on.
83
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Moete li ga nekako nai? Moete li ga zamoliti da navrati veeras k

meni? im bude mogue? Oprostite, Edith je na telefonu.
- Znai, niste se udali? - upitao je Stanley, bez iznenaenja u glasu.
- Nisam - rekla je. - Predomislila sam se.
Popela se u spavau sobu, koja je sad opet bila njezina, ali je i dalje
vonjala po parfemu, otvorila prozor i presvukla se iz svojeg lijepog kostima
u plavu pamunu haljinu. Sjedila je na krevetu oko pola sata, razmatrajui
stanje nemilosti u kojem se zatekla. Tada je, priavi prozoru da ga zatvori,
jer je ve bila veer i prohladno, stigla upravo na vrijeme da vidi Geoffreyja
kako izlazi iz Penelopine kue izrazito vedrijeg lica. Ide rezervirati stol, po
svoj prilici, pomisli.
Dva sata kasnije sjedila je u mraku, ekajui zvuk Davidova automobila.
Nije mogla razmiljati, ali bila je ispunjena enjom, nekom enjom koja je,
sada je shvatila, bila kobna. Jer njezin se prekraj nikako nije mogao
previdjeti i neizbjeno e izazvati cijelu lananu reakciju smijeha, opreza,
povlaenja. Svae se mogu izgladiti; nelagoda i stid nikad se ne mogu posve
zaboraviti. Edith je predosjeala, s tugom, da e ubudue izazivati samo
nelagodu.
A ipak ju je David, kad je stigao, uzeo u naruaj i nije rekao nita. Kad ju
je pustio, zadrao joj je ruku i pogledao je. Vidjela je napetost na njegovu
licu, i umor, i znala je da je kriva i za jedno i za drugo. I jo neto. Izgledao je
potiten, oprezan. Situacija je bila previe zamrena, previe nabijena da bi
je nepisani sporazum koji je meu njima postojao mogao podnijeti. Jer oni
su bili razumni ljudi i nitko nije smio biti povrijeen, ak ni rijeima. Iznad
svega, ne rijeima. I tako je, s posljednjim atomom energije, a i ta je naglo
otjecala, sve okrenula na alu. Loe odabran trenutak, rekla je. Jadni
Geoffrey bio je puki nadomjestak; ono to njoj zapravo treba jest odmor.
Oito nije predodreena za udanu gospou. Ali nema razloga da ne dokraje
ovaj ampanjac. I napokon, poto su odgledali nekakav turoban film na
televiziji, on se posve opustio i opet su bili njeni kao prije. Ali je s tugom
primijetila, poto mu je mahnula na odlasku, da nije ni taknuo tanjur sitnih
poslastica koje je za njega spasila od svadbenog doruka.
Odsjedila je nekoliko iduih dana, ekajui da joj se on javi, ali u njezino
su ime skovani razni planovi, i kad je zazvonio telefon bila je to Penelope, s
imenom i adresom tog izvrsnog hotela i informacijama o polascima aviona i
kakvu garderobu treba ponijeti. inilo se da svima odgovara da ona nestane,
a da bi u to bila sigurna, Penelope je budno pratila svaki njezin pokret. Bilo
joj je doputeno da izie na objed sa svojim agentom i da mu ostavi adresu,
jer se mrano pretpostavljalo da e odsada pa nadalje ivjeti od svoje pameti
84
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

ili, u najmanju ruku, od svog pera. I onoga posljednjeg sivog dana, kad je
ljeto ve bilo posve prolo, zatekla se, bez otpora, u Penelopinim kolima na
putu za uzletite. Gospoa Dempster obeala je da e doi sutradan obaviti
konano veliko spremanje i onda vratiti klju Penelopi. Nije mogla zamisliti,
izjavila je, da poslije opet dolazi. Malo je udna u tom smislu. Osjetljiva.
Edith e se morati pobrinuti da nae neko drugo rjeenje.
Ali kad su kola odlazila, Edith je osjetila olakanje ugledavi Terryja koji
je, bljei nego ikad, polako koraao plonikom sa sanduiem punim biljki
za presaivanje. Kad ju je ugledao, podigao je slobodnu ruku, s rezervnim
kljuem, i ona mu je mahnula u znak pozdrava. Ako nita drugo, pomislila je,
vrt nee biti zanemaren.

85
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

10.

Edith je, s glavoboljom od ludosti i opasnosti obnavljanja uspomena,

napokon uspjela lei u kasni sat, kad je itav hotel utihnuo i kad se vie nije
ulo ni jednog automobila na cesti koja je vodila na obalu jezera. San je
naiao iznenada, poput anestetika: totalna crnina. Kad je otvorila oi,
otvorila ih je u isto ono jednolino sivilo koje ju je doekalo onoga
popodneva kad je doputovala. Bila je zaboravila navui zastore, i dnevno je
svjetlo bilo posvuda oko nje. Prestraena, kao da je dugo izbivala s ovoga
poprita, pa se u meuvremenu moda zbilo neto neznano, sjela je u
krevetu i posegnula za satom. Bilo je osam, pristojno vrijeme za buenje za
nekoga iji dan nema odreenu strukturu, ali za Edith, koja je bila navikla da
pone pisati vrlo rano, ak prije dostave mlijeka i novina, kanjivo i bezono
kasno.
Pozvonila je da joj donesu doruak, okupala se i odjenula urno, u
gorljivoj elji da ukloni sve tragove nereda u koji su je bacile jueranje
misli. Zatim je otvorila vrata i izila na balkoni: zadrhtala je od
neoekivane hladnoe. Teko bi se moglo rei da je nastupila zima, ali inilo
se da vie nije ni jesen. Stabla, ukoena u mirnom zraku bez vjetra, poela su
pokazivati kostur svog oblika; lie vie nije padalo, ve je lealo skvreno,
bez soka, na izblijedjeloj travi. Zvuci su jutra bili oprezni i isprekidani, kao
da je na svijetu ostalo malo ljudi. Duboko dolje, pred ulazom, neki je
mukarac u demperu istio svoja kola. Edith je u njima prepoznala onaj
automobil koji je redovito dolazio da odveze gospou Pusey i Jennifer na
njihove dnevne izlaske. Jedna je od sobarica izila i razmijenila s vozaem
nekoliko rijei koje Edith nije ula. Zijevajui, ena je protrljala obraz i onda
ostala neodluno stajati, zagledana nekamo preko jezera. Svi su znaci
govorili o skorom zatvaranju, o oputanju. Nitko sad nee doi. U sivim
daljinama Edith je jedva uspjela razaznati obris planine.
Gladna, jer tuga je tako djelovala na nju, Edith se okrene i vrati u sobu i
zaudi se to se doruak jo nije pojavio. Prila je krevetu i podigla slualicu,
pomalo iznenaena to mora zvati dvaput, jer to se nikad prije nije
dogaalo. Ali kad je prinijela slualicu uhu, ula je na drugom kraju samo
dugotrajan signal, kao da nema nikoga tko bi podigao slualicu, i nakon
minutu-dvije ona je odloi, pomislivi kako je dio osoblja zacijelo ve
otputen i kako bi bilo najpametnije otii u grad i ondje negdje popiti kavu.
U svakom sluaju, nije mogla doekati da se makne odande, jer joj se soba,
86
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

taj svjedok svili njezinih prolih prijestupa, pretvorila u zatvor, a nije imala
sranosti za uljudne rijei koje bi moda morala razmijeniti s Puseyjevima,
ili s Monikom, tovie i s gospodinom Nevilleom.
Dok je navlaila cipele za etnju, dopro joj je do svijesti iznenadan agor
glasova iz hodnika, zvuk nekakvih vrata koja su se otvorila i onda vrsto
zatvorila, ak zalupila, te sve jae prepirke, u kojoj je prevladavao promukli
djeaki glas. Zbunjena, izila je u hodnik gdje se ulo kako ta galama koja
upuuje na neku nevolju dolazi iz smjera apartmana Puseyjevih i gdje je
vidjela M. Hubera i njegovog zeta kako se dogovaraju, oito o planu akcije,
prije nego to e ui u sobu gospoe Pusey. Po neprobojnom izrazu lica i
jednoga i drugoga Edith je nagaala da je sinonja zabava moda nadila
mogunosti gospoe Pusey, da se zbio neki nesretni sluaj ili bolest, pa hotel
poduzima neke strane i strune korake da je premjesti u bolnicu. Povukla
se u svoju sobu i pokuala se sabrati. Uinilo joj se kao da je njezina duga
no introspekcije oslobodila s uzde tugu i uas i da sad mora biti pozvana na
odgovornost kad god i kakva god teta bude uinjena i pokora zatraena.
Tada je, sabravi se s najveim naporom, ponovno otvorila vrata i pola
prema malom salonu Puseyjevih; ustanovila je da je stigla posljednja na
scenu, na kojoj se ve nalazila Monica, Alain, M. Huber i zet M. Hubera.
Prodrijevi u sobu, ugledala je gospou Pusey kako lei na otomanu, s
rukom na grudima, ali ipak potpuno naminkana i odjevena u ruiasti
svileni kimono. Oi gospoe Pusey bile su zatvorene i kad je Edith potresena
upitala kako bi najbolje mogla pomoi, vidjela je kako M. Huber prilazi i
uzima gospou Pusey za ruku. Nagnuvi se nad njom, neto je promrmljao i
poeo je tapati po zglobu. Djeak, Alain, bio je crven u licu i na rubu suza;
stajao je ukoen, zurei pred sebe kao da se nalazi pred prijekim sudom.
- Gospoo Pusey - rekla je Edith prekidajui utnju. - Je li vam dobro?
to se dogodilo?
Oi gospoe Pusey su se otvorile. - Edith - rekla je. - Ba lijepo od vas to
ste doli. - Doimala se nekako dalekom. - Molim vas, idite i sjednite malo s
Jennifer, molim vas.
Osjetivi kako joj strah stee eludac, jo uvijek nenamiren dorukom,
Edith ue u Jenniferinu sobu pripravna na scenu zloina ili nasilja, na
Jennifer bolesnu ili moda pomahnitalu. I zaista, ugledala je Jennifer, ali
Jennifer poduprtu jastucima u postelji, lica mrzovoljasta i rumena,
nadurena, u vrlo djevianskoj ali blago prozirnoj balistenoj spavaici iz ijeg
su sputenog dekoltea izranjala punana ramena.
- Je li vam dobro? - upita Edith jo jednom. to se dogodilo?
Jennifer je iskosa pogleda. - Meni je dobro - ree, bez daljih objanjenja.
87
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Mogu li vam nekako pomoi? - upita Edith, zbunjena, jer Jennifer je

posve oito bila dobro.
- Pa, dobro bi mi dolo jo malo kave. Ova se ovdje ohladila. - Pokazala je
rukom na pladanj s dorukom, budei u Edith nove greve gladi.
- Samo kavu? - upita. - Neete doktora ili tako neto?
- Zaboga, ne. Samo se pobrinite za mamu, molim vas. Malo je
uznemirena.
Izgledala je sumorno i udnovato nesusretljiva. Zlovoljna, pomisli Edith.
A zato je tako nepokretna? Ako joj majci nije dobro, morala bi biti uz nju.
Kakve to, zaboga, uope ima veze sa mnom?
Povukla se iz Jenniferine sobe u salon, gdje je zatekla M. Hubera kako
prigovara Alainu, dok je gospoa Pusey ponovno zaklopila oi, a zet M.
Hubera bezuspjeno nastojao uspostaviti mir. Monica je stajala oslonjena o
vrata, podignutih obrva, ironino iskrivljenih usta. Svi su podigli pogled kad
se pojavila Edith, pripravni da prime poruku.
- Jennifer bi htjela toplu kavu - rekla je.
Zet M. Hubera iziao je u hodnik i pucnuo prstima nekome tko je vani
ekao. M. Huber, lien njegovog umirujueg utjecaja, zgrabio je Alaina za
nadlakticu i stresao ga. - Imbcile14 - rekao je i opet ga stresao. - Imbcile.
Alain, izgubivi sabranost, prekrio je vlastiti kodeks asti i izlanuo Mais je nai rien fait! Je nai rien fait.15
- Imbcile - ponavljao je M. Huber, sada bez daha.
- Madame! povikao je djeak, obraajui se Edith. - Dtes-leur. Je nai
rien fait.16
- Bi li mi tko rekao... - zaustila je Edith, ali te su oprezne rijei bile
previe za Alaina, i on se otrgnuo, ba kad su mu dugo zadravane suze
navrle iz oiju, i prije nego to su ga mogli uhvatiti, ve se maknuo i trao
hodnikom viui - Maryvonne! Maryvonne! - Neka su se vrata otvorila i
izvirila je preplaena plava Maryvonnina glava. Alain je naslijepo jurnuo
prema njoj i njezina ga je ruka ogrlila, glava se primakla njegovoj i oboje su
ieznuli u dnu stuba.
U salonu gospoe Pusey zavladao je tajac, kao da nitko ne zna to bi tog
trenutka uinio. Tiinu je prekinuo dolazak kave, nakon ega su Monica, M.
Huber i njegov zet odluili otii, uvjeravajui gu Pusey kako je dovoljno da
Glupane.
Ali nita nisam uinio. Nita nisam uinio.
16 Gospoo! Recite im. Nita nisam uinio.
14
15

88
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

samo zazove ako joj to ustreba. Edith se pripremila da i ona poe s njima,
jer oito nije bilo nikakve bolesti, nikakva zloina, niega to bi valjalo hitno
rijeiti. Kad je krenula prema vratima, gospoa Pusey napravila je slabanu
kretnju rukom.
- Nemojte ii, Edith - promrmljala je. - Ja sam jo uvijek u oku.
Ali dok ju je Edith gledala kako sjeda u krevetu i nalijeva sebi kavu,
uinilo joj se kao da, moda ba tom drutvenom gestom, opet uspostavlja
svoju energiju i svoju prisebnost.
- Odnesite ovo Jennifer, molim vas, duo - zamolila je, kao da je to
najnormalniji zahtjev na svijetu. - Poslala sam je natrag u krevet. Toliko
uzrujavanja! Odluila sam da se cijelo jutro odmaramo. Onda emo moda
ustati za objed. Ili emo naruiti da nam ga donesu u sobu. Sumnjam da u
moi jesti. - Uzdahnula je zadrhtavi.
- Gospoo Pusey, moete li mi rei to se dogodilo? - upita Edith,
uzimajui mirisnu i jo i dalje tako neuhvatljivu alicu kave namijenjenu
Jennifer. - to se dogodilo Jennifer? Meni ona izgleda sasvim dobro. I zastoje
M. Huber drmao jadnog Alaina?
- Jadnog Alaina? - Gospoa Pusey se nakostrijeila. - To mi se svia.
Jadni Alain, ma nemojte.
- Ali to je on to uinio? - nije odustajala Edith.
- Nita - ree gospoa Pusey mrko, tapkajui rupiem po kutovima
usana. - Ali tko zna to je mogao uiniti?
- Oprostite - ree Edith. - Ali ja jo uvijek ne znam to se dogodilo.
- Loe sam spavala - ree gospoa Pusey. - Nisam zaspala sve do zore. A
onda me probudila nekakva buka. Vrata. Netko u Jenniferinoj sobi, pomislila
sam. Srce mi je bilo u petama. Da se njoj to dogodi...
- Ali nita joj se nije dogodilo - ree Edith blago.
- I tako sam s mukom ustala - nastavila je gospoa Pusey ne obraajui
pozornost. - Pozvonila sam. I prisilila sam se da proem kroz ta vrata,
premda sam se sva tresla. Moda sam i vrisnula. Ali nije joj bilo nita, Bogu
hvala.
Ponovno je obrisala usta.
- Zapravo, niste uli nita drugo nego Alaina koji joj je nosio doruak ree Edith. - Prilino je kasno, znate. Prespavali ste jutro i onda se naglo
probudili. A sada je sve u redu.
Gospoa Pusey natoi sebi jo jednu alicu kave.
- Ma, dakako, vratila sam se ovamo i sabrala sam se, ali taj ok, Edith, taj
ok. - Zaista je bila vidljivo uzbuena. - I dakako, kad me Jennifer vidi
89
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

uzrujanu, i ona se uzruja. Rekla sam joj neka ne ustaje - ponovila je. - I rekla
sam M. Huberu neka na ovaj kat postavi sobaricu. Ne elim da mi se taj
deko mota ovuda. Nikad mi se nije sviao. Oi su mu presitne.
Edith, koja je cijelo to vrijeme stajala kraj otomana gde Pusey, okrenula
se i prila prozoru. U duhu je vidjela sliku Jennifer kako sjedi u krevetu, golih
ramena, u spavaici koja je pokazivala tendenciju da sklizne s nje. A zatim
Alaina kako je briznuo u rune djeake suze i kako bjei niz hodnik. I sjetila
se - no je li to zaista ula? - zvuka vratiju koja se otvaraju i zatvaraju. Ba me
zanima, pomisli. Bas me zanima.
Naas je prislonila glavu uz hladno prozorsko staklo i ostavila gospou
Pusey da ispije svoju kavu. Pokuala je uguiti ono sjeme negodovanja,
nelagode, svjesna da bi moglo prilino brzo isklijali ne podvrgne li se
nekakvoj kontroli. Gospoa Pusey se boji, podsjeti se. U gospoi Pusey svaka
promjena status quo mora izazvati strah. Ona je stara i tata i ne moe sebi
priutiti da se boji: za nju je bitno da svoja uvstva skrene na nekoga
drugoga. Svi e oni to preboljeti; sve e do naveer biti zaboravljeno. Ali
odsad pa nadalje mislim da u biti malo manje na raspolaganju Puseyjevima.
Napokon, mi nemamo nita zajedniko. Okrenula se upravo na vrijeme da
vidi kako gospoa Pusey profinjenim kretnjama liicom jede ostatke
rastopljenog eera s dna prazne alice. - Moda bi bilo bolje da se odmorite
- rekla je Edith, znatno odrjeitije nego ranije. - Ja bih na vaem mjestu
provela miran dan. Sigurna sam da se sve ovo moe lako zaboraviti.
- Naravno, on e morati otii - nastavi gospoa Pusey. - Razgovarat u s
gospodinom Huberom. Nee biti nikakvih potekoa oko toga, uvjeravam
vas. Kad se samo sjetim kolike sam godine dolazila ovamo! Ne usuujem se
ni pomisliti to bi moj mu uinio. - Teko je disala i opet je prinijela ruku
prsima. - Da, samo idite, duo, ako morate. Znam da elite izii. Volite hodati.
Samo mi poaljite gospodina Hubera, molim vas, kad siele u predvorje.
Edith je tiho zatvorila vrata za sobom. Nikoga nije bilo u hodniku,
nikoga na stubitu. Voda je tekla u kupaonicama, usisai za prainu su radili;
iz jedne su se sobe uli glasovi sobarica, podignuti u raspravi. Prolazei kraj
recepcije prije no to e izii, vidjela je M. Hubera i njegova zeta kako prisno
razgovaraju, za promjenu neobino sloni, lica zrelih, strunih, cininih.
Kimnuvi lagano glavom, prola je ravno kraj njih i izila kroz okretna vrata.
Zadrhtala je na hladnom zraku, koji je sad bio pun vlage od magle to se
vukla s jezera; osjeala se loe opremljenom i zlovoljnom, ali istodobno
instinktivno nesklonom da se vrati u hotel po topliji demper. Kava, pomisli.
A zatim vrlo duga etnja i po mogunosti objed negdje daleko. Ne moram se
vraati do naveer. Zapravo, moda je i bolje da se neko vrijeme uklanjam
90
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

svima s puta. Moje je strpljenje s ovom malom komedijom ve pomalo na

izmaku.
Gazei kroz mrtvo lie, gurnuvi ruke u depove svoga dugakog
dempera, Edith je osjetila kako se kolobari uznemirenosti jutronjim
incidentom poinju iriti dok nisu obuhvatili i njezine sadanje okolnosti i
njezinu opu nezgodnu situaciju. Premda je krajolik oko nje bio siv i
prohladan, premda su rijetka lica koja je susretala bila zatvorena titei se
od vremena koje nije nita obeavalo, oprezno tedei smijeke i pozdrave
za one trenutke kad e ih biti mogue povoljnije ponuditi, s veom
sigurnou u uzvraanje, taj sitni dana, pa ak i bezlina sjeta ovog kasnog
godinjeg doba, inili su joj se zdravijima od zatvorenog svijeta hotela, s
njegovim mirisom hrane i parfema, registriranjem pruene ili uskraene
naklonosti, dugoga pamenja i otra oka te ugovornom obvezom da se
ponaa ljubazno i kao da se nikad nita nepoeljno ne moe dogoditi. To je
zato to nas je toliko ena, pomisli Edith, kojoj je u sjeanju ponovno bolno
iskrsnuo prizor u salonu gospoe Pusey. Takav e se glupi mali nesporazum,
ako je bio nesporazum, i dalje eksploatirati kao rudnik povrijeenih
uvstava, i iskoritavali u ovu ili onu svrhu, dok e nama ostalima sluiti kao
tema razgovora odavde do vjenosti ili dok jedna od nas ne otputuje. Ionako
inae ba nemamo o emu razgovarati. Ali to je u gospoi Pusey izazvalo
nesigurnost, a ona na to nije navikla: mora to prianjem istjerati iz sebe.
Mora to od sebe udaljiti, sve dok se njezina trenutana slabost ne shvati kao
krivnja nekoga drugoga i na taj e nain sjena njezine smrtnosti biti istjerana
kao zao duh. Ona nije navikla na strah. Tako je dugo ivjela zatiena da ne
moe shvatiti zato bi morala biti ranjiva. Zapravo, ne moe shvatiti zato bi
bilo tko morao biti ranjiv. Moda je zato tako bezobzirna. Puko
nepoznavanje svijeta omoguilo joj je da postigne svoju sadanju
monstruoznu udobnost. A ipak, kad se u njezinom obrambenom sustavu
pojavi pukotina, ona otkriva veoma lukavo poznavanje taktike potrebne da
se to popravi. Jadni Alain, pomisli ona, hodajui ravnomjernim koracima
sputene glave, ne zamjeujui okolinu. A ipak, zato jadan? On se zacijelo
upravo u ovom trenutku smije s Maryvonnom. Sve je ve gotovo i
zaboravljeno. Pa ipak, nije ni to ba tono, pomisli ona, obuzeta nekom
neodreenom tjeskobom.
Kad joj se uzrujanost slegla dovoljno da ponovno nadvlada osjeaj gladi,
skrenula je Haffeneggeru, gdje je ugledala Moniku kako ve sjedi za stolom i
prodire veliki komad okoladne torte, gluha na Kikijeve molbe i tako
usredotoena na svoj tanjur da je jedva uspjela odvojiti vremena da
nakratko podigne vilicu prema Edith. Edith je sjela nedaleko od ulaza, popila
91
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

dvije kave i pojela brio; tada se, s uzdahom, ali stoga to je bila suvie
osamljena, preselila k Moniki, ije je lice sad bilo mrano i obavijeno dimom
cigarete. Razmijenile su uporan pogled, lagano kimnuvi glavom.
- Onda - ree Edith, trudei se da zvui vedro. - Imamo li kakvih planova
za danas?
- Molim te lijepo. Edith - ree Monica. - Danas se ne osjeam posebno
vedro i nemam nikakvih planova. Ja nikad nemam nikakvih planova. Mislila
sam da je to sad ve prilino jasno. Mislila sam da si ti nekakav pisac. Zar se
od tebe ne oekuje da zna neto o ljudskoj naravi ili tako neto? Pitam
samo zato to mi se katkada ini pomalo tupom. - Ona energino utisne
opuak u pepeljaru i ostavi ga da tinja.
- Oprosti - ree Edith i odmakne pepeljaru. - Ni ja se jutros ne osjeam
ba vedro. I nikad nisam rekla da znam neto o ljudskoj naravi. Zato bih i
znala? ini mi se da je ono to ja vidim toliko razliito od onoga to mislim,
da se vie ne pouzdajem u vlastiti sud. Ja sam isto toliko razoarana koliko i
ti, uvjeravam te. Moda i vie - doda tuno.
Sjedile su udubljene u misli u zadimljenoj atmosferi. Prozori su i opet
bili zahukani, vjealica za kapute natovarena teom odjeom kasnoga
godinjeg doba; isprekidani zvukovi priguenog razgovora ili lice koja
lupka o alicu ili au da dozove konobaricu probudili su u njima svijest
kako je za neke ljude ovo dom, kako je za takve ljude posjet Haffeneggeru
naprosto dio njihovog uobiajenog ivota, njihove svakodnevice, i da e se ti
ljudi vratiti, ne u hotele, nego u prave kue, u kojima postoje i knjige i
televizori i kuhinje i gdje mogu mirno sjediti ili itati ili kuhati, gdje mogu
otvoriti stranja vrata i baciti mrvice pticama i gdje ih njihova djeca i unuad
mogu posjeivati subotom i nedjeljom. Bolno stegnuta grla, Edith je mislila
na svoju kuicu, zatvorenu i naputenu, kuicu u koju nitko nije zalazio.
Moram se vratiti kui, pomisli. A zatim, ne, jo ne, ne dok me obuzima ova
tuga. ekat u dok ne budem malo bodrija. Nekako u to progurati.
- Monica - ree ona odjednom. - Voli li ti svoju majku?
- Da, naravno - ree Monica iznenaeno. - Premda je potpuno aknuta.
Podnoljiva je u malim dozama. Ali da, naravno, oboavam je. Zato?
- Eto, meni se povremeno ini kako sam nekakva protunaravna ki. Moja
je majka mrtva, a ipak sam ustanovila da gotovo nikad ne mislim na nju. A
kad pomislim, onda je to s nekom tugom koju za nju nikad nisam osjeala u
stvarnom ivotu. S bolom. I mislim da je vjerojatno tako i ona razmiljala o
meni. Ali nedostaje mi samo utoliko to bih eljela da je poivjela dovoljno
da vidi kako sam joj nalik na jedini nain koji je cijenila: obje vie volimo
mukarce nego ene.
92
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Pa tko ne voli? - ree Monica, podigavi obrve u visokom luku do

krajnje mogue granice.
- Palo mi je na um - a mogue je da mi je to dolo potpuno do svijesti
nakon onog jutronjeg glupog incidenta - da neke ene zbijaju redove zato
to mrze mukarce i strahuju od njih. Oh, znam da je to oito. Zapravo, hou
rei da se uasavam pokuaja takvih ena da me unovae, da od mene
naprave saveznika. Ne govorim o feministicama. Njihovu poziciju mogu
razumjeti, premda joj nisam ba sklona. Govorim o ultra-femininom.
Govorim o onim samozadovoljnim potroaicama mukaraca, s njihovim
sloenim ali nepisanim pravilima o tome to im pripada. aenje. Maenje.
Povlastice. Pravo da se podie nelogina galama ni oko ega. Kult samih
sebe. Takve su ene za moj pojam neasne. I zastraujue. Mislim da su
mukarci moda laganija meta. Mislim da bi feministice moda morale
iznova razmotriti situaciju.
Prekinula se. Ono to je pokuavala rei, premda je to zaista iskreno
osjeala, nije ba imalo mnogo smisla. Ja sam ta koja sam u zabludi, pomisli.
Upravo zato to sam tako ponizna, ljudi nikad ne primjeuju moje zahtjeve.
Ili zato, jo jednostavnije, to ih ja nikad ne postavljam. Toliko dakle to se
asti tie. ast je ono to bi David nazvao propalim adutom. I ini se da nitko
ne primjeuje kad je vie nema.
- Premudro za mene, na alost - ree Monica, okonavi njezino
mudrovanje. - Uostalom, ti se ne mora uope brinuti, ini mi se. Na
gospodin Neville pao je na tvoje ari,
- Ma kakvi - bunila se Edith. - Samo zato to smo zajedno proetali...
- No, a nije etao ni s kojom drugom, je li tako? Ne, sigurna sam da ga
moe dobiti ako bude pametno postupala. A on je, koliko ujem, prilino
teak. Trgovina, naravno. Ta je izjava bila popraena posebno prezirnim
otpuhivanjem dima. Nije bilo jasno kako je Monica saznala da je gospodin
Neville prilino teak; jasno je bilo samo da Edith to nije znala.
- Monica - ree Edith umorno. - Nisam o tome govorila. Nije meni do
gospodina Nevillea ni do njegova novca. Ja svoj novac zaraujem. Novac je
ono to zarauje kad odraste. Gadi mi se i pomisao na ene koje na taj
nain idu u lov na bogatstvo.
- Ja u tome ne vidim nita loe - odvrati Monica, ali bez pravog ara.
- I mukarci to rade - doda nakon krae stanke. Obje su poniknule,
potitene, u dnu due svjesne da nikakva primjedba nee izazvati oekivanu
reakciju. Sjedile su zlovoljno, razmiljajui o svojem izgnanstvu. Nakon
nekoliko trenutaka Monica je pozvala konobaricu i naruila kolae za obje.
93
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Zato ne?, pomisli Edith. Barem se ne moramo vraati na ruak. A ionako

nisam gladna.
Jele su utke, s onim osjeajem da su ogoljele i krive, nelijepe, osjeajem
koji obino prati ene dok jedu same, bez uitka. Slatkoa se razlije Edith po
ustima, brzo izazivajui prezasienost; sita, dodala je svoj tanjur Moniki,
koja je preostalim mrvicama nahranila Kikija.
- udim se da taj pas nije uasno debeo - primijeti Edith. - Uz koliinu
hrane koju mu daje.
- Uglavnom sve povrati - ree Monica zamiljeno, glasom ovjeka koji
tek to nije otkrio vezu izmeu uzroka i posljedice. Kroz gustu dlaku nad
oima Kiki je zurio u nju s neizmjernim povjerenjem. A tko sam ja da se
postavljam izmeu njih, pomisli Edith.
- U svakom sluaju, on ne izgleda loe - ree Monica, pripaljujui jednu
od svojih beskonanih cigareta. - Neville, mislim. A ni ti ne izgleda loe,
Edith, kad se malo potrudi. Grozno se odijeva, ako smijem rei. Ili ak i ako
ne smijem. Ipak, to je na kraju krajeva tvoja stvar. Ne, moe se rei da je
gospodin Neville dobra partija.
- Nisam primijetila - ree Edith iskreno.
Monica je iskosa pogleda. - Draga moja djevojko, za tim je ovjekom bila
raspisana tjeralica onog trena kad je stupio u hotel.
- Monica - ree Edith, zapanjena. - Hoe rei da si se zaljubila u
gospodina Nevillea?
- Tko govori o ljubavi? - odvrati Monica nakon male stanke.
- Pa to onda...
- Oh, nije vano, Edith. Ne, ja u ovo platiti. Ne, zbilja, molim te, dopusti
mi. Ionako u platiti, zna.
Edith, protrljavi rukom komadi zahukanog stakla, ugleda sivu maglu
kako napreduje i osjeti kako se sama polako rastapa u njoj. Po tome se
prepoznaje karakter, pomisli. Ali njezin karakter, kojim se nikad nije
posebno diila, kao da je u posljednje vrijeme proao nekakav proces
slabljenja, moda nakon onih misli od sino, i dobro je znala da joj je jedini
lijek rad. To mi je uspijevalo i prije, upozoravala je samu sebe, pa e mi
uspjeti i sada. Osim toga, u zaostatku sam s Pod nestalnim mjesecom. Obeala
sam Haroldu da u mu rukopis predati do Boia. Nisam nita napisala, ve
tri dana. Nije ni udo to se osjeam deprimiranom. Osjeam potrebu da se
prihvatim posla.
- Mislim da u se vratiti u hotel - ree Moniki. - Moram napisati neka
pisma. to e ti raditi?
94
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Po ovakvom danu moe se jedino otii frizeru i napraviti sve, od A do

. Proetaj donde sa mnom! Ne uri ti se je li?
Ne, nije joj se urilo. A kad ju je visoka ena uhvatila pod ruku,
ustanovila je da ju je taj kontakt dirnuo i raznjeio, i dok je psi hitao pred
njima kroz lie, etkale su polako i utke pod mokrim drveem, svjesne
neke nestrpljive ali iskrene uzajamne dobronamjernosti, upravo dovoljne da
ih zatiti od navale bolnijih uspomena koje su navirale nepozvane i
nekontrolirane.
ene dijele svoju tugu, pomisli Edith. Svoju radost rado javno pokazuju
jedna pred drugom. Pobjeda, trijumf nad okolnostima, zahtijeva publiku. I
onaj izraz uurbanosti i zauzetosti, koji seksualno brbljave ponekad navlae,
on je tu samo zbog drugih ena. Nema tada solidarnosti.
U mrtvo doba izmeu dva i tri, kad razumni ljudi lekare ili drijemaju,
Edith je hodala s Monikom pod beivotnim drveem na obali jezera. Dan je
izgledao beskonaan, premda se ni jednoj ni drugoj nije urilo da ga dovri. I
jednoj i drugoj, svakoj na svoj nain, inilo se da samo posjedovanje ovoga
dana prijei pristup gorim danima, da je, za svaku od njih, ozbiljnost
situacije u kojoj su se zatekle do tada bila tek predmetom satire, ruganja ili
ak smijeha. Ali da likovi koji su nastavali tu satiru ili taj smijeh sada
poprimaju neugodan samostalan ivot, da otkrivaju sposobnost za
zapovijedanje ili hirovitost, koja, premda veoma prikriveno i posredno,
prijeti i njihovoj marginalnoj egzistenciji. Obje smo ovamo dole da bismo
druge izbavile iz nevolje, pomisli Ediih; nitko nije uzeo u obzir nae nade i
elje. A ba bi nade i elje valjalo objavljivati, najupornije objavljivati ne bi li
se napokon nekom nametnula svijest o potrebi da ih razmotri, a da se
obveza da ih ispuni i ne spominje. A ipak, kako je udno da nekim enama
valja neprestano udovoljavati i smirivati ih... ini se da nikad neu nauiti
pravila ispravna ponaanja, pomisli, ona pravila koja bi djevojke morate
nauiti uz majino krilo. Sve to sam ja nauila - nauila sam od oca. Razmisli
jo jednom, Edith. Pogreno si postavila jednadbu. Na tome se poznaje
karakter. Tune pouke izgubljene vjere.
Okrenule su se uz uzdah i uputile se natrag istim putem kojim su dole,
u smjeru grada i frizera. Ulice su bile dosadne i prazne jer se veina ljudi
mirno povukla s te scene koja nije nita obeavala. Zaokrenute su za ugao i
prole kraj knjiare; Edith je bez prave volje zastala da pogleda u izlog, gdje
je skromno stajala Le Soleil Je Minuit, u mekom uvezu. Ta mi je bila najbolja,
pomisli. Ali pomisao da u to raditi opet iznova, do kraja ivota, izaziva mi
jezu u srcu.
- Edith - proiti Monica. - Uspori!
95
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Pomalo iznenaena, Edith podigne pogled i ugleda u daljini gospou

Pusey i Jennifer kako ruku pod ruku izlaze iz duana rukavicama i
rupiima. Trgovaki pomonik, drei tri elegantno ukraene vreice iz
duana, gotovo jednako privlane kao i njihov sadraj, iziao je as-dva
poslije njih i bio usmjeren prema automobilu, koji je, kako su Edith i Monica
sad primijetile, polako nailazio iz suprotnog smjera. Voza je stao, izvukao
se iza volana, preao ulicu, vijeao s Puseyjevima, uzeo pakete i vratio se u
kola. Vidjele su kako se gospoa Pusey, kojoj je njezina kupovina oito
povratila zdravlje i ravnoteu, smjeka i energino kima glavom, premda su
Edith i Monica bile predaleko da bi ule to se govori. Instinktivno su se
povukle u ulaz knjiare, u nadi da nee biti zamijeene. Ali ubrzo je postalo
oito da je pozornost Puscyjevih usredotoena na jedan od onih intenzivnih
i zanesenih dijaloga iz kojih su svi izvana bila definitivno iskljueni. Kad im
je to doprlo do svijesti, i jednoj i drugoj istodobno, razmijenile su pogled u
kojemu su u jednakoj mjeri bili pomijeani olakanje i neto poput
rezignacije.
- Naime - ree Monica - moramo ih ili sustii, ili proi kraj njih, ili
zaostajati za njima, ako se elimo vratiti.
- Ti si se uputila frizeru - podsjeti je Edith.
- Pa to je usput, je li? Ti bi morala poi sa mnom do njega, ako se eli
vratiti u hotel.
- Zapravo, ba toliko i ne elim - ree Edith, kojoj je hotel ili ono to je
predstavljao postao neugodan.
- U tom sluaju - ree Monica - moemo lijepo natrag i popiti jo jednu
kavu.
Vratile su se istim putem, kamenitom sivom uliicom. Sad se njihova
ranija prisnost ve raspala u neku vrstu nezadovoljstva; i jedna i druga u
sebi su uzdisale zbog tog uludo potroenog dana. Morala sam ostati u sobi,
mislila je Edith; morala sam provesti cijeli dan za pisaim stolom. Barem
sam dok piem unosno zaposlena. Ovo je etanje naokolo besmisleno.
Nefunkcionalno. A ipak, radi se samo o jednom danu, a ja nemam nikakvih
dunosti i nikoga ne ostavljam na cjedilu. Na neki je nain to posve ugodno,
zapravo, pomisli ona potiteno dok su ponovno ulazile Hafleneggeru, ija je
unutranjost sad ve bila zasiena mirisom eera i kave i brujala od
razgovora besprijekorno dotjeranih, punanih dama finih manira, koje su
tvorile redovitu popodnevnu klijentelu.
- Uhvati te enja za domom, je li? - ree Monica, koja kao da se
odjednom smanjila jer su je potisnule u stranu sve one ozbiljne i krupne
ene koje su potpuno zaokupile pozornost konobarica. Na licu joj se zbog
96
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

toga odraavala sjeta, pa se zaposlila posjedajui Kikija na prazan stolac, da

ne bi tko doao i uzeo ga.
Sjedile su tako izolirane u svome tuinstvu, nevane sada kad je
turistika sezona zavrila, anakronistine, ostajui dulje nego to su
dobrodole, nepotrebne u bilo ijim planovima. Red se vanosti stvari
promijenio: gradi se polako smirivao i pripremao za dugi neprekinuti
zimski san. Nitko nije ovamo dolazio zimi. Vrijeme je bilo presumorno,
snijeg predalek, smjetaj preskroman da bi privukao posjetitelje. I osjetile su
kako su im domai okrenuli lea s uzdahom olakanja, podsjeajui ih na
njihovu privremenu prirodu, njihovu temeljnu nestvarnost. I kad je Monica
napokon uspjela naruiti kavu, i dalje su sjedile, mrano, jo daljnjih deset
minuta prije nego to se zaposlena konobarica sjetila njihove narudbe.
- enja za domom - ree Edith napokon. - Da. - Ali ona je mislila na
svoju kuicu kao da je postojala u nekom drugom ivotu, drugoj dimenziji.
Mislila je na nju kao na neto emu se moda nikad nee vratiti. Godinje se
doba promijenilo otkako ju je posljednji put vidjela: ona vie nije bila osoba
koja moe sjesti u krevetu u rano jutro i prepustiti suncu da joj ugrije
ramena i svjetlu da u njoj pobudi nestrpljenje da zapone dan. To je sunce,
to svjetlo, izblijedjelo i ona je izblijedjela zajedno s njim. Sad je bila siva kao i
samo godinje doba. Sagnula je glavu nad svojom kavom, nastojei vjerovati
kako je para koja se die iz alica pecka u oima. Ovako dalje ne ide, pomisli.
- Oh, Kriste - zavapi Monica. - E, sad je zbilja previe. Samo nam je jo to
trebalo.
Edith je podigla glavu i slijedila Monikin pogled prema vratima gdje je
gospoa Pusey, nasmijana, ruku pod ruku s gospodinom Nevilleom, ekala
da Jennifer uspjeno zakljui pregovore oko prava na jedan prikladan stol.
Ostariji ovjek koji je sjedio za onim koji je izabrala i koji se bio upravo
spremao pripaliti cigaretu, predomislio se, pokupio svoju aktovku i torbu sa
stvarima s praznog stolca kraj sebe i krenuo prema blagajni da plati raun,
dok je pritom pokuao navui kaput i nataknuli eir. Na izlasku, skinuo je
eir pred Jennifer koja mu se blistavo nasmijeila. U tom je trenutku, zapazi
Edith, imala potpuno isti izraz lica kao njezina majka.
Monica i Edith sjedile su skutrene, pritajivi se oekujui neizbjean
poziv da se jave na dunost. Poziv, meutim, nije stizao. Umjesto toga, nakon
nekoliko minuta, zatekle su se kako promatraju Puscyjcve i gospodina
Nevillea. Za stolom je oito prevladavao blistavi smijeh, posebno gospoe
Pusey: Jennifer je pripovijedala nekakvu anegdotu, a gospodin je Neville,
glave blagonaklono prignute prema njoj, ozbiljno i pozorno sluao. On nije
govorio nita, primijeti Edith. Gospoa Pusey brinula se za recitativ.
97
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Pa - ree Monica. - Mislim da bismo sad mogle krenuti.

Bila je nekako zamiljena. Edith uzdahne i zatrai raun. utke su
priekale da im ga donesu, a tada su, oprezno, ustale i krenule prema
vratima.
- Ma gledaj - ree gospoa Pusey iznenaeno dok su se provlaile kraj
njezina stola - pa tu su djevojke! - Zastale su smijeei se u neprilici, dok su
im Jennifer i gospodin Neville uzvraali smijeak.
- A to ste vas dvije radile cijeli boji dan? - upita gospoa Pusey.
- Odmarale se - ree Edith, pomalo nesigurno. - Osjeate li se bolje,
gospoo Pusey? - Zapazila je da se na vanjtini gospoe Pusey, tako blistavoj
izdaleka, izbliza mogao uoiti stanovit stupanj dezintegracije. Obrazi su bili
rumeniji, kapci modriji, a usta za nijansu drhtavija, razmazanija nego inae.
A ipak je volja i dalje bila prisutna, ta nepokolebljiva volja, to odbijanje da se
preda i odustane, digne ruke, popusti, zaostane. Divljenja vrijedna gospoa
Pusey, pomisli Edith. Zatiena sjajem vlastite reklame. Sve e nas ona
nadivjeti. Ali ponovila je: - Osjeate li se bolje?
Gospoa Pusey obori oi, zatim je opet pogleda.
- Da, duo, hvala vam. Zahvaljujui ovim dragim ljudima oko mene,
gotovo sam sasvim dola k sebi. Premda, kad se sjetim...
- Moramo ii - ree Monica. - Dogovor kod frizera. Ide, Edith?
Edith je pred podignutim licima Pusevjevih i gospodina Nevillea bez
rijei izrazila urbu, aljenje i pozdrav na rastanku i pola za Monikom na
ulicu.
Gotovo se uope nije sjeala povratka u hotel, premda je jo jednom
zadrhtala kad se magla poela prikradati s jezera. Kad se nala u sobi, toila
je vodu u kadu sve dok se kupaonica nije napunila parom. Bijesno je
ietkala kosu i raspustila je po ramenima. Prouavala je svoje arko
rumeno lice u zrcalu, zatim prila ormaru i izvukla novu plavu svilenu
haljinu, koju ju je Monica nagnala da kupi i koju jo nikad nije obukla.
Nestala je u kupaonici s boicom parfema i izlila itav sadraj u vodu.
Vruina i buntovnost i rasipnitvo znatno su pridonijeli njezinu izgledu.
Jedno posve drukije bie sjelo je za pisai stol i otvorilo nalivpero.
Najmiliji moj Davide, (pisala je)
Ali oprez ju je upozorio da ne zapoinje pismo prije veere, jer, kad bi
jednom zapoela, nije mogla biti sigurna kad e prestati.

98
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Koraala je gore dolje po sobi, nesklona da svoju utnju zamijeni

uljudnim frazama veeri. Napokon je s uzdahom pokupila torbicu i klju te
sila niz stube.
U salonu je gospoa Pusey, u crnom ifonu, sjedila kao obino u drutvu
Jennifer, koja je izgledala ruiasto i odmoreno. Pijanist je, razmjetajui
note, upitno pogledao u gospou Pusey, koja je sa aljenjem podigla ruku i
stresla glavom, kao da eli dati na znanje kako te veeri ne moe raunati na
njezinu pozornost. Obeshrabren, krenuo je sa svojim uobiajenim izborom,
ali bez pravog oduevljenja, Mme de Bonneuil se dogegala u salon, zastala i
zaputila prema gospoi Pusey.
- Alors?17 - upitala je, svojim promuklim, glasnim, gluhim glasom. - a va
mieux, la sant?18 - Gospoa Pusey uspjela je nategnuti umoran smijeak i
mahnuti besprijekorno istim rupiem, ali nije odgovorila. Zbunjena, ali
samo naas, jer bila je navikla da je ignoriraju, Mme de Bonneuil se
okrenula, slegnuvi ramenima. - Toujours pomponne19 - primijetila je, za
sebe, kako je pomislila, ali zapravo za itavo drutvo. Gospodin Neville,
prekriivi elegantne lanke, ostao je u najudaljenijem kutu, skriven iza
novina. Edith je visoko podignute glave napredovala u njegovu smjeru.
- Oh. Edith - povikala je gospoa Pusey ivahno kao obino. - to si to,
zaboga, napravila s kosom? Doi ovamo k nama, duo. Daj da te dobro
pogledam.
Edith se polako vratila na svoje uobiajeno mjesto i gospoa Pusey
prislonila je prst uz bradu i neodluno je promatrala.
- Pa, neobino je svakako - presudila je napokon. - Ali mislim da mi se
prije vie svidjelo. Jennifer! to ti misli, zlato?
Jennifer je podigla pogled s nokata te se kratko i neodreeno
nasmijeila. - Dosta zgodno - rekla je. - Uope nije loe.
- Oh, ali meni se ini da je prije bilo bolje - rekla je gospoa Pusey. I
glave nagnute u stranu nastavila je razmatrati taj problem sve dok nije dolo
vrijeme veeri.

Onda?
Osjeate li se bolje?
19 Uvijek nakinurena.
17
18

99
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

11.

Edith je, oprezno koraajui i malo zadrhtavi na prohladnom zraku,

prihvatila pruenu ruku gospodina Nevillea. Pristanite je bilo pusto; vidik
je bio suvie sumoran da bi ono malo posjetitelja to je preostalo privukao
na jednodnevni izlet po jezeru. Bio je to zapravo posljednji takav izlet u
sezoni, injenica koju je gospodin Neville ponudio kao poticaj. On kao da je
skupljao takve nelagodne i nesvakidanje doivljaje, ne oekujui od njih
nita, doli vrijednost novine i ironije. Za ovu je kratku ekskurziju bio i opet
beznadno dobro odjeven. Dvije Amerikanke, u hlaama i plastinim kinim
ogrtaima, promatrale su njegovo zelenkasto odijelo od tvida i lovaki eir
kroz staklo kabine nalik na verandu. Na palubi nije bilo nikoga. Edith se
inilo kao da nikoga i nema na brodu koji se otisnuo gotovo neujno od
obale u sivu maglu to je pokrivala jezero dokle je oko sezalo.
Gospodin Neville zauzeo je elegantan poloaj s rukama na ogradi. Edith
je, drui u ritmu s ujednaenom potmulom tutnjavom motora, okrenula
lea sumornom prizoru i trudila se da ogranii vidno polje na plovilo koje ju
je podravalo, ali osjeaj da je odsjeena ne samo od vrstog kopna ve i od
bilo kakvog prepoznatljivog motrita inio ju je nesigurnom. Iz puke slabosti
nije sebi ostavila nikakvu mogunost bijega, injenica koje je postajala
nelagodno svjesna. Mogla sam ostati kod kue i provesti itav dan piui,
pomislila je u sebi, ali bilo mi je muno od same pomisli na to. injenica je da
na ovakvom mjestu ima vrlo malo razonode i ovjek se poinje plaiti da e
se dosaivati. Nije tono da Sotona nalazi posla za besposlene ruke; ba to
ne nalazi. Sotona bi se morao nai pri ruci s najrazliitijim bljetavim
mogunostima razonode, lanim ali neodoljivim obeanjima, poticajima na
pokudno ponaanje. Umjesto toga, ovjeku se naprosto nudi izbor izmeu
prevelikog posla i otune besposlice. A to bi se jedva moglo nazvati izborom.
ovjek se ne moe pouzdati ak ni da e Sotona ispunjavati svoje obveze.
- to je sad? - upita gospodin Neville, uhvativi je za podlakticu.
- Ah, nita - ree Edith. - Samo sam mislila kako se u posljednje vrijeme
vrlo rijetko susreemo s porocima. Uvjeravaju nas kako moemo birati i
odluivati, ali se ini da zapravo izbora uope nema.
- Proetajte sa mnom po palubi - ree gospodin Neville. - Tresete se. Taj
demper nije dovoljno topao; zaista bi mi bilo drago da ga se rijeite. Tko
god vam je rekao da nalikujete Virginiji Woolf, uinio vam je medvjeu
100
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

uslugu, premda ste vi to po svoj prilici shvatili kao kompliment. to se

poroka tie, ima ga koliko hoete, ako znate gdje traiti.
- Meni kao da ne polazi za rukom da ga naem - ree Edith.
- To je stoga to ne unosite u potragu cijelo svoje bie. Ali, ako se sjeate,
sve emo mi to promijeniti.
- Zaista ne znam kako. Ako je dovoljno samo da nekome poklonim ovaj
demper, ini mi se da vas moram upozoriti kako kod kue imam jo jedan.
Naravno, i njega bih mogla pokloniti. Ali ini se da meni nedostaje energije
za neku radikalnu promjenu nabolje. Naprosto ne fasciniram. Ne znam
zato.
- Da - ree on. - To je oito.
vre joj je provukao ruku ispod svoje podlaktice i usmjerio je prema
naprijed. - Jo jednom naokolo - upitao ju je. - Ve vam se vraa boja u lice.
Zrak vam moe initi samo dobro. ene svjetlije puti moraju biti vani to je
vie mogue. Ne mogu sebi priutiti da venu u kui; lica im potpuno ieznu.
Samo hrabro, Edith. Kad se malo ugrijete, poet ete se oputati i uivati.
Evo, ve je bolje. Ali nema potrebe za ovako mrkim licem. Ovaj brod,
napokon, slui uivanju.
Edith je promatrala neizmjerno sivo prostranstvo jezera. Brod se kretao
bez urbe, tiho; sad kad su joj se ui privikle na vrlo slabano vibriranje
motora, mogla je razabrati i druge zvukove: jedva ujno disanje valova uz
bokove broda, duboko dolje, kripanje krila nekakve ptice nalik galebu koja
je preletjela nisko nad palubom, lepetanje svoje tanke suknje koja joj se
privijala uz noge. Pa ipak, nije bilo vjetra, nije bilo niega, osim stalnog
potiska prema naprijed, a da se nije zapaao nikakav vidljiv napredak.
Negdje iza velova magle bilo je blijedo sunce koje je, kako se moglo
razabrati, na velikoj daljini obasjavalo vodu bijelim sjajem. Bilo je
predvieno da pristanu u Ouchyju, gdje e ruati, te se kui vratiti popodne.
Ali Edith se inilo da je to putovanje preozbiljno da bi ga se naprosto
svrstalo u kategoriju razonode. inilo joj se da pusto jezero i hirovito svjetlo,
snena sporost kojom se prelazi udaljenost, ima nekakvo alegorijsko
znaenje. Znala je da brodovi esto slue slikarima kao simboli due,
ponekad due koja odlazi k neznanim obalama. Smrti, zapravo. Odnosno,
ako ne smrti, onda neemu to nikako ne budi nadu. Brodovi luaka, brod s
robljem, brodolom, oluja na moru: takve slike, ak i ako nisu vrhunske,
djeluju na onaj strah to se pritajio ak i u najjaem srcu, uznemiruju ivce i
remete ravnoteu, jer to im je i namjera. Edith se ponovno osjeti
nesigurnom, uzrujanom, ogoljelom.

101
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Gotovo je poalila to je prihvatila taj poziv, ali, kako je naiao nakon

njezinog besplodnog dana s Monicom, uinio joj se privlanim. Osim toga,
iza korektno skrojene osobe gospodina Nevillea krila se znatna snaga volje, i
Edith je ustanovila da njega nije lako odvratiti od njegove izvorne namjere.
Ovaj banalan i neprikladan izlet inio joj se gotovo izopaenim po tome
koliko je bio lien svake atrakcije; oekivala je da e moda poi na jo jednu
etnju, meditativni oblik ponaanja koji joj je odgovarao ak i kad je bio
zainjen onom vrstom anarhine sugestije koja je uinila gospodina Nevillea
gotovo dragocjenim u njezinim oima. Ali ne, on ju je prisilio da se ukrca na
ovaj uasni brod, na ovo gotovo naputeno plovilo bez kormilara, bez ikakve
nade u spas; vidjela ih je u duhu kako plutaju, s besciljnou uzdignutom na
gotovo mitoloki status, u sve gue magle, dok pravi ljudi, na obali,
nastavljaju svoj pravi ivot, ravnoduni prema ovom sablasnom brodu koji
je, kako se Edith uinilo, zamalo preao granice normalnog postojanja. S
toga je razloga prilino vrsto stezala podlakticu gospodina Nevillea, jer je
on, premda i sam udnovato mitoloko bie, unato tome uspjeno
predstavljao veoma opipljivu stvarnost.
A ipak su polako, moda i zato to gospodin Neville ljubazno nije
prekidao utnju, njezini ivci podlegli tom turobnom miru koji je
prevladavao, pa kad je iz magle poelo izranjati pristanite u Ouchyju, ve je
bila kadra duboko udahnuti i popustiti stisak na besprijekornom
zelenkastom rukavu gospodina Nevillea.
- Eto - rekao je kad su stupili u restoran na obali okruen hortenzijama u
loncima. - Nije bilo tako strano, je li?
- Ipak mi je drago to sam ovdje okruena svim ovim konobarima,
bocama i milijunaima - prizna Edith. - Barem pretpostavljam da su
milijunai.
- Njima je svakako stalo da ba to pretpostavite. A ako novac govori, to
je navodno istina, onda se nedvojbeno glasaju tono koliko je potrebno.
Smjestio ju je za stol u sjeni prugaste tende, uzeo jelovnik koji je usluan
konobar smjesta postavio pred njega i rekao: - Ja bih na vaem mjestu uzeo
patku.
Edith je ignorirala njegov savjet. - Mislim da sam tamo vani posve
izgubila orijentaciju. Osjeala sam se kao da nam nee biti doputeno da se
vratimo.
- A ima li se uope emu vratiti? - upitao je gospodin Neville. - Ne - ree
on. - Oprostite. Moda je to bilo drsko. Molim vas, oprostite mi. Vi moda
niste fascinantni, Edith, ali nedvojbeno znate mukarca natjerati da se osjea
nelagodno.
102
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Edith se edno nasmijei. - Da li da to shvatim kao kompliment?

Gospodin Neville nagradi je hladnim pogledom. - To je primjedba koju ja
povezujem s manje vrijednom enom. Vi uznemirujete. Ostanimo
jednostavno na tome. Ne morate se smjekati i pokazivati jamice kao
nekakva naivka. Da li da to shvatim kao kompliment, molim vas. Nadam se
da se neete pretvoriti u onaj tip ene koja se nagne preko stola, podboi
rukom bradu i kae: - O emu sad misli?
- Dobro, dobro - ree Edith, iznenada opet dobro raspoloena. - Nisam
dola ovamo da polaem testove, znate. Navodno sam se dola zabaviti.
- Ustanovit ete da jedno ne iskljuuje drugo - ree gospodin Neville,
dok mu je oko usana treperio zagonetan osmijeh. Ali naruio je fin objed, i
kad su pred nju iznijeli patku, bilo mu je drago to joj se lice na oigled
razvedrilo i boja vratila u obraze. Poto je likvidirao svoju patku s nekoliko
vjeto sraunatih zareza, zavalio se u stolac i pripalio cigaru. Pojavilo se
slabano sunce. Edith je sjedila mirno i podigla lice, sada dokona, bez
uurbanosti.
- Kad ste govorili o povratku - ree gospodin Neville - kako ste ga
zamiljali? Ne mislim povratak u hotel; to je neizbjeno. Mislim na povratak
vaem uobiajenom ivotu. Pitam samo zato - doda - jer i ja moram
otputovati krajem tjedna.
Edithin smijeak izblijedi. Morat e se suoiti s milju da mora kui, ili
bolje rei otputovati natrag, ali ustanovila je da nema nikakve volje
razmiljati o tako odlunom koraku. Ova udnovata meuigra u njezinom
ivotu, premda nelagodna, oslobodila ju je potrebe da razmilja o onome to
mora doi. A ovaj trenutak u zavjetrini ove kamenom poploene terase, u
ovom ugodnom restoranu na otvorenom, uz pratioca zaista nesvakidanja
karaktera i percepcije, jo je vie pripomogao da uspjeno odgodi svaku
zahtjevniju misao.
Zavaljen u svom stolcu, gospodin Neville joj je promatrao lice. - Da
vidimo - ree blago. - Da vidimo mogu li zamislili kakav je va ivot. Vi ivite
u Londonu. Imate pristojne prihode. Idete na koktele, na veere i na
primanja koja prireuju nakladnici. Ni u emu od toga zapravo ne uivate.
Premda je ljudima drago da vas vide, nedostaje vam drutvo prve kategorije.
Kui se vraate sami. Vrlo pedantno vodite svoje kuanstvo. Imali ste
ljubavnik, ali ni upola toliko koliko vae prijateljice; one vam, dakako, ne
pripisuju ni jednoga i prilino su ostentativno zabrinute za vas. Vi ste toga
svjesni. Pa ipak, vi imate tajni ivot, Edith. Premda ste previe oito
nedodirljivi, niste ba onakvi kakvom se inite.
Edith je nepomino sjedila.
103
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Gospodin Neville paljivo spusti pepeo s cigare u pepeljaru.

- Dakako, vi ete rei da je sve to iskljuivo vaa stvar. Ja bih
jednostavno rekao da me se to ne tie. Ba kao to se moje razonode ne
moraju ticati vas. Ma kakav dogovor postigli, te elemente moramo pomno
ostavili po strani.
- Dogovor? - ponovi Edith kao jeka.
Gospodin Neville se uspravi u stolcu i poloi ruku na stol. Iznenada je
izgledao neto mlai i manje suzdran nego obino. Bilo ga je lako zamisliti
kao bogata ovjeka pedesetih godina, pedantnog, paljivog, dokonog,
privlanog na neki beskrvni nain, ovjeka koji je veoma zaokupljen svojim
stilom ivota, ovjeka iji se apetit moe pretvoriti u nekakav umirujui
hobi, u skupljanje grafika u tehnici suhe igle ili istraivanje vlastitog
obiteljskog stabla. ovjeka koji e zacijelo imati lijepu knjinicu, ali kojega je
nekako teko zamislili u bilo kojoj drugoj prostoriji u kui.
- Mislim da biste se trebali udati za mene. Edith - ree on.
Zurila je u njega, oiju razrogaenih u nevjerici.
- Dopustite da vam objasnim - ree on, poneto uurbano, povrativi
svoju sabranost. - Ja nisam nikakav romantini mladac. Zapravo, silno sam
izbirljiv. Imam malo imanje i vrlo lijepu kuu, rana georgijanska gotika,
zaista prekrasan primjerak. Imam i prilino znamenitu zbirku porculana
famille rose. Siguran sam da volite lijepe stvari.
- Varate se - ree ona i glas joj zazvui ledeno. - Ja uope ne volim stvari.
- Ja imam mnogo poslovnih interesa u Americi - nastavi on, ne
obraajui pozornost na nju. - I volim primati goste. Prilino mnogo
vremena provodim na putu. Ali nikako mi se ne mili vraati u kuu u kojoj
nema nikoga, osim jednog branog para koji ondje boravi dok mene nema.
Vi biste savreno pristajali u tu sredinu.
Strahovita se tiina postavila meu njih. Edith je usredotoila svu
pozornost na raun koji je neprimijeen leprao pod pepeljarom. Kad je
progovorila, glas joj je bio nesiguran:
- Onako kako ste vi to prikazali, to zvui kao opis radnog mjesta - ree
ona. - A ja nisam dala molbu za namjetenje.
- Edith, a to ete drugo raditi? Zar ete se i vi vratiti u praznu kuu?
Ona strese glavom, bez rijei.
- Znate - ree on - ja sebi ne mogu priutiti jo jedan skandal. Zbog
pustolovine svoje ene ispao sam smijena figura. Mislio sam da u to moi
izdrali s dostojanstvom, ali dostojanstvo ne pomae. Prije bi se moglo rei
suprotno. ini se da je ljudima stalo da se slomite. Meutim, sve je to sad
104
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

prolost. Meni je potrebna supruga, i to supruga u koju mogu imati

povjerenja. U vrlo sam tekom poloaju.
- A meni ga uope ne olakavale - ree ona.
- Ba vam ga olakavam. Promatrao sam kako se trudite da razgovarate
s onim enama. Vi ste oajni, i bez one vrste sebeljublja koje vam
pokuavam nametnuti, neete nikada nauiti pravila, ili ete ih nauiti
prekasno i postati ogoreni. A kad mislite da ste sami, lice vam je prepuno
tuge. Oekuje vas ivot u izgnanstvu ovoga ili onoga tipa.
- Ali zato vi mislite da sam ja tako beznadan sluaj?
- Vi ste dama, Edith. One danas ba nisu u modi, kao to ste moda
primijetili. Kao moja supruga, prolazit ete vrlo dobro. Neudana, bojim se da
ete uskoro izgledati malo budalasto.
Turobno ga je promatrala. - A to u ja raditi u vaoj lijepoj kui kad vi
budete na putu? - upita. I kad ne budete na putu, pomisli, ali zadri tu misao
za sebe.
- Sve to radite i sada, samo bolje. Moete pisati, ako hoete. Zapravo,
moda ete ak poeti pisati mnogo bolje nego to ste ikad i pomislili da
moete. Edith Neville je izvrsno ime za pisca. Imat ete drutveni poloaj, to
vam je potrebno. Stei ete samopouzdanje, rafinman. I imat ete
zadovoljstvo da znate kako mi sluite na ast. Vi niste od onih ena kojih se
mukarci boje, histerinih osoba koje se ponaaju kao da su trajni predmet
sablazni ili udnje, koje se hvaliu svojim osvajanjima i svojim uspjesima i
koje misle da mogu initi to god ele, sve dok iskazuju gostoprimstvo
svojim prijateljima i pridravaju se minimalnih uvjeta pogodbe sa svojim
muevima.
- U ene se takoer boje te vrste ena - promrmlja Edith.
- Ne - ree on. - Veina ena jesu ta vrsta ena.
Ona podigne pogled prema njemu. - Ali ja sam mislila da mukarci vole
takve ene. Mislila sam da preziru onakav brani mir kakav meni
propisujete.
- U stanovitom smislu, da - ree on. - Mukarci zaista vole tu vrstu ena.
Oni imaju dojam da su izgubili ako ih zapadne neto to nije ni zakuasto ni
fantastino; svia im se opasnost koju takva veza krije. Svia im se osjeaj
da se moraju boriti s drugim mukarcima za pravo vlasnitva. U tome je
zapravo bit stvari. Potui druge mukarce. Tek kad ti drugi mukarci ustanu
i opet se iznova ponu borili za pravo vlasnitva, tek tada shvate kako je
krhka, kako zamorna takva vrsta veze. ovjek uope nema vremena za rad.

105
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- I opet mi nevjerojatno laskate pretpostavljajui da me nitko drugi

nikad nee htjeti.
- Ja vam laskam kad pretpostavljam da prepoznajete razliku izmeu
flerta i vjernosti. Laskam vam kad pretpostavljam da se nikad neete
prepustiti onim indiskretnim postupcima koji mogu tako obeastiti
mukarca. Laskam vam u smislu da vjerujem kako mi neete nanijeti
sramotu, neete me izloiti ruglu, neete povrijediti moje osjeaje. Shvaate
li vi kako je teko mukarcu priznati da je bio povrijeen na taj nain?
Naprosto ne mogu sebi priutiti da mi se to jo jednom dogodi.
- A ipak, neki dan ste propovijedali doktrinu sebinosti. Govorili o
vanosti sredinje pozicije. Kako se ta moe dijeliti?
- Mnogo lake nego to mislite. Ja ne traim od vas da izgubite sve zbog
ljubavi. Traim od vas da spoznate svoj vlastiti pravi interes. Naprosto vam
govorim ono to ste moda ve i sami poeli slutiti: da su ednost i zasluge
veoma bijedni aduti. Ja nudim partnerstvo najprosvjeenijeg tipa.
Partnerstvo koje se temelji na potovanju, ako hoete. to takoer vie nije u
modi, kad smo ve kod toga. Ako elite uzeti ljubavnika, to je vaa stvar, sve
dok to sreujete na civiliziran nain.
- A ako vi...
- Vrijedi isto, dakako. Za mene e, meutim, to uvijek biti neto
trivijalno. Niti ete vi za to uti, niti vas to mora brinuti. Veza meu nama bit
e veza zajednikih interesa, istinskog razgovora. Veza druenja. Meni su to
dakle vane stvari. A i vama bi morale biti vane. Razmislile, Edith. Zar niste
nikad, u nekom trenutku svog uljudnog ivota, poeljeli osvetu? Zar vam nije
dosadilo da budete pristojni prema nepristojnim ljudima?
Edith pogne glavu.
- Vi ete, dakako, moi primati svoje prijatelje. I ustanovit ete kako se
prema vama odnose posve drukije. To nas opet vodi onome to sam rekao
ranije. Ustanovit ete da se moete ponaati runo koliko god elite. Runo
koliko god svi ostali ele, takoer. Tako je to na tom svijetu. I zbog toga e
vas potovati. Ljudi e se napokon uz vas osjeati ugodno. Vi ste osamljeni,
Edith.
Poslije dugake stanke podigla je pogled i rekla: - Zahladilo je. Hoemo li
se vratiti?
Parobrod je primio na palubu skupinu uenika, malene djece, od kojih
su nekima glave sezale tek malo iznad ograde na palubi. Nisu bila sklona
ispadima ili galami, i kad se brod otisnuo od obale, njihov ih je nastavnik
pozvao u zastakljenu promatranicu na neku vrstu kolskog sata. Posluno
106
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

su se okrenuli, kao lastavice, i ostavili Edith i gospodina Nevillea same na

palubi.
Ve je postalo znatno hladnije i popodne se gasilo. Podigao se vjetri,
prethodnik hladnih vjetrova koji e naii donosei sa sobom pomisao na
zimu. Edith se uinilo da vidi svoju kuu zatvorenih prozora i vrata, bez
vatre, prainu koja se slijee, neotvorena pisma na otirau pred vratima,
prljave prozore, sobe neprozraene, zanemarene, ustajali vonj hrane
zaostao u zastorima. I samu sebe zaboravljenu, uz telefon koji ne zvoni.
Prekrienu na popisima za pozive na nakladnike domjenke, jer su ustre
mlade tajnice izgubile strpljenje kad im nitko nije odgovarao. Njezin agent,
ljubazni Harold, otpisuje je stresavi glavom. A David, kakve su vijesti od
njega? Ako se vrati, moe li nai snage da otkrije kako se on osjea, raduje li
ga njezin povratak? A ako ga nema? Gdje e ga nai? tota mu se moglo
dogoditi za njezina izbivanja: moda je na odmoru, ili bolestan, ili mrtav. Ili
je moda sasvim zadovoljan to je sve ovako ispalo. Vjetar joj se zavlaio u
kosu i s oajnikom ju je gestom izvukla iz ukosnice i pustila da joj lepra
preko lica. Je li to istina?, pomisli. Jesam li bila onaj tip smirene vjerne ene
koji nije kadar zadrati njegovo zanimanje? Jesam li bila naprosto neobina i
diskretna, tip ene na koju se moe raunati da nee praviti skandale, takvo
olakanje nakon njegove hirovite i fantastine i izazovne ene? Jesam li za
njega naprosto bila pomalo dirljiva meuigra ili me je smatrao mnogo
iskusnijom nego to jesam? Je li pretpostavljao da ja inim isto, s istom
mjerom sebinosti, to i on?
- Edith - ree gospodin Neville. - Molim vas, nemojte plakati. Ne
podnosim da ena plae; to u meni izaziva elju da je udarim. Molim vas,
Edith. Evo, uzmite moj rupi. Edith. Dajte da vam obriem oi! Oi su vam
gotovo srebrne. Jeste li to znali? Hajde!
Prvi put se na njega naslonila i plakala do granica iscrpljenosti. Zatvorila
je oi, i dalje oslonjena na njegovo rame, podravana njegovom rukom.
- Veoma ste mravi - ree on. - Strah me da bih vas mogao slomiti na
pola. Ali bit e kasnije vremena da se o tome brinem.
Kad se ispravila i stala oslonivi se rukama na ogradu, primijetila je da
je ve pao suton, ili bolje rei popodnevni sumrak koji e se neprimjetno
produbiti u no. Na suprotnoj obali mogla je razabrati svjetla, svjetla koja su
se sada inila gotovo kao da ele dobrodolicu: svjetla Hotela du Lac.
Stajali su oslonjeni na ogradu, bez rijei. Kad se pojavilo pristanite,
okrenuo se prema njoj, ali ona je podigla ruku dajui mu znak da ne govori.
Djeca, koju je njihov nastavnik ponovno usmjerio na palubu, ne smiju biti
okaljana kunim dahom svijeta odraslih. Dok su izlazila, topui cipelama po
107
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

drvenim daskama, Edith i gospodin Neville ostali su utke stajati za

ogradom, zagledani u obalu.
- Dakle - ree ona nakon duge utnje. - Ja ivim u vaoj kui - rana
georgijanska gotika; prekrasan primjerak - uz va famille rose porculan.
Bivam iznesena iz svog sadanjeg ivota kao da je netko mahnuo arobnim
tapiem. Postajem rafinirana, relaksirana, svjetskih manira i diskretna.
Osiguravam onaj supruniki mir koji jami da vai osjeaji nikad vie nee
biti povrijeeni.
- Ni vai - ree on. - Ni vai.
- Ja vas ne ljubim. Smeta li vas to?
- Ne. To me umiruje. Ja ne elim tereta vaih uvstava. Sve se to moe
izvesti bez romantinih iekivanja.
Edith se okrene prema njemu. Kosa joj je u valovima leprala oko glave,
oi su joj bile silno ozbiljne, usta ogorena.
- A ni vi mene ne ljubite?
On se nasmijei, ovaj put tuno i nimalo zagonetno.
- Ne, ne ljubim vas. Ali probili ste moju obranu. Ganuli ste me i dirnuli na
nain na koji zapravo vie ne elim biti ganut i dirnut. Vi ste poput ivca koji
sam uspio umrtviti i ljuti me to sam ustanovio da opet oivljava. Dat u sve
od sebe da ga to prije ponovno ubijem. Napokon, nije mi cilj izgubiti svoj
sredinji poloaj. Moramo sii, Edith. Dajte mi ruku!
Hodali su utke, rukom o ruku, po mekanim drvenim daskama
pristanita do poljunanog puteljka. Sada se opet sputala magla, a suton je,
zasjenjujui ulina svjetla, prikrivao svakodnevne umove. Skromni veernji
promet gotovo je utihnuo i hladnoa se irila od pustog jezera iza njih.
- Moda u morati o tome razmisliti - ree ona napokon.
- Nadam se, ne predugo. Nije mi namjera nuditi vam brak u redovitim
razmacima. Morate se sabrati, ako elimo otii krajem tjedna.
Pogledala ga je iznenaena tim novim aljivim tonom u njegovu glasu.
Uinilo joj se da je on ve obavio one popravke na svom samopouzdanju
koje je smatrao nunima i pomalo ju je ohrabrila brzina kojom je to
postignuto.
- Mogu li postaviti jo jedno pitanje? - ree ona.
- Naravno.
- Zato ba ju?
Ovaj put, njegov je smijeak bio opet zagonetan, ironian, udvoran.
- Moda zato to vas je tee uloviti nego ostale - odgovori.
108
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

12.

Okupana i presvuena, kose ponovno vrsto skupljene i prikopane,

Edith je sjedila u sobi i ekala vrijeme da sie na veeru.
inilo joj se da je s ovom sobom zavrila, ili moda da je soba zavrila s
njom. U svakom sluaju, stiglo se do neke vrste prirodnog zakljuka. A ipak,
ba kao to i jest u prirodi svakog odlaska da izazove aljenje, znala je da e
ova soba u kojoj je bila potpuno sama, uvijek kad god je dozove u sjeanje,
pobuivati u njoj sjeanje na nekakvu toplinu. utljivo, izblijedjelo
dostojanstvo te sobe moda e postati simbolom posljednjeg ostatka
njezinog vlastitog dostojanstva, prije nego to se i ono raspadne suoeno s
panikom, ili s razmetanjem hrabrou, ili naprosto s hladnim zdravim
razumom.
Upravo joj je ta hladnoa njezinog zdravog razuma nametnula ovo
gotovo senilno drhtanje. Naglo je ustala i prila prozoru; kad je odmaknula
zastor, nije vidjela nita do mrklog mraka, a jedini zvuk koji je ula bilo je
povremeno itanje automobilskih guma. Jer, vrijeme se promijenilo i magla
se pretvorila u turobnu kiicu; podneblje je napokon nalo svoj prirodni
oblik izraavanja u sporoj ustrajnosti uporne vlage. Stoga nee moi sjediti
vani na balkonu i pisati za zelenim limenim stolom kao to je namjeravala.
Ali knjiga ionako nije krenula, bilo joj je sueno - moda od poetka - da
bude naputena. A ipak sam, pomislila je, do sada uvijek, kao inom volje,
uspjela sebe pisanjem vratiti u stanje prihvaanja. Zato taj recept vie ne
djeluje? Zar moda zato to je itav proces sada nekako suvie nalik onoj
koulji od kostrijeti u kojoj se pokajnik svim silama trudi da opet zadobije
Boju milost? Je li mi naprosto na smrt dosadilo iznova se potruditi? Nee li
biti neizmjerno ugodno ne morati se nikad vie truditi na taj nain? I ona u
znak pozdrava proe rukom preko svojih uredno ispisanih stranica
rukopisa prije nego to e ih opet odloiti u fascikl to e ga smjestiti na dno
putne torbe.
Taj ju je potez zapanjio, kao da su joj planovi konani a da pritom sama
nije donijela nikakvu svjesnu odluku. A ipak, injenica da ih je prihvatila kao
konane postala je oita po tome kako je poela slagati i pakirati haljine koje
ovdje vie nee nositi i kako je, dok se proces sve vie zahuktavao, gotovo
navrat-nanos trpala u koveg cipele, knjige, boice parfema, dok su napokon
od njezinog ivota u Hotelu da Lac preostale tek spavaica, etka za kosu i
odjea koju je imala na sebi. A tada je, budui da vie nije imala to raditi u
109
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

toj sobi koja je ponovno postala bezlina, pripravna da primi idueg gosta na
poetku nove sezone, zatvorila za sobom vrata i spustila se stubama u salon.
I ovdje kao da je izostanak bilo kakve aktivnosti najavljivao opu odluku
da se otputuje. Pijanist je odradio svoj angaman i sad e se vratiti svom
zimskom zanimanju, davanju privatnih satova nemuzikalnim uenicima. M.
Huber, blago razoaran, kao uvijek, to je nekako zakazao u nastojanju da
postigne onu idealnu i briljantnu drutvenu mjeavinu koja je najupornija
elja svakog hotelijera, turobno je promatrao prazni salon. Ve je osjeao
ono reumatino probadanje to je najavljivalo i zimu i njegovo progonstvo,
jer je bilo predvieno da se, im se zatvori Hotel du Lac, preseli u vilu svoje
keri i zeta u panjolskoj, gdje je venuo na jednolinom suncu, lien bilo ega
to bi nadzirao: nije imao dara za gosta. Za tjedan dana e zatvorili hotel.
Mme de Bonneuil e sin otpremiti u njezino zimsko prebivalite,
samostanski pension u Lausanni, to e ona stoiki podnijeti. ena sa
psetancem otii e kui, perspektiva koja je ve obojila njezino lijepo lice
arom uzbuenja i iekivanja. Mme Pusey i njezina kerka, prema kojima je
osjeao najveu sklonost, bit e odvezene u enevu, gdje e uhvatiti avion i
platiti vrlo mnogo novca za viak prtljage, ali njemu je bilo drago misliti
kako one iz njegove paske prelaze izravno u sigurnost svog londonskog
stana. Draesna ena, draesna; kerka moda neto manje otmjena. S
vremenom e razmijeniti dopisnice, jer uvijek su ostajali u vezi. I
nedvojbeno e se ponovno ovdje sastati sljedee godine, ako poive. Dvoje
preostalih gostiju nisu ga gotovo uope zanimali; bili su suvie novi, a znao
je da se vie nee vratiti.
Osoblje osloboeno od vrstih uza uobiajenog pristojnog ponaanja
bilo je bunije, posve je otvoreno meusobno razgovaralo. Alain i
Maryvonne, koji su, kako se ispostavilo, bili prvi roaci, vratit e se u
Fribourg i provesti zimu radei u restoranu Maryvonnina oca. Direktor je
hotela kao obino kovao jalove planove da nagovori svog tasta da ode u
mirovinu, od poetka svjestan injenice da se to nikad nee dogoditi.
Neko je vrijeme Edith sjedila sama u salonu i prisjeala se svoje prve
veeri po dolasku. Suvie se toga dogodilo a da bi to razmiljanje bilo
iskljuivo lagodno. Gledajui unatrag, shvatila je da je tada bila smionija,
mlaa, da je imala vru namjeru da ovdje odsjedi svoje izgnanstvo i da se
vrati kui nepromijenjena tim iskustvom. To joj se doba inilo gotovo kao
ala, ili je moda naprosto odluila promatrati ga u tom svjetlu. Poslije toga
osjeala se kao da je prvi put u ivotu stekla neku ozbiljnost odrasle osobe te
e od sada pa nadalje sve njezine odluke morati imali onu razboritu teinu
koju im nikad prije nije imala pravo pridati. Spremala se ui u svijet koji je
110
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

instinktivno prepoznavala kao tue vlasnitvo, u kojemu nije imala nikakvih

prava, svijet, izmeu ostaloga, ulaganja, popravaka krova, gostiju za vikend.
I hoemo li ii tvojim kolima ili mojim? ula je jednom kako David postavlja
to pitanje svojoj eni, i za nju je ono s vremenom poprimilo gotovo totemsko
znaenje. Iza njega je u trenutku ugledala niz pretpostavki s kojima je njih
oboje, na isti nain, odraslo. Lansirani mladi u uitke odraslih, neustraivi,
povlateni, razmaeni, oni su zadrali slinu nestrpljivost prema svemu to
je ozbiljno ili maloduno i bili su hitri, armantni, oduevljeni i zaboravljivi.
S njima i njima slinima nije lako zai u dubinu. Ali Edith, koja je provela
svoje mladenake godine u utnji i oprezu i koja je, da bi nadmudrila
razoaranje, nauila da ni na to ne polae prava, dobro je poznavala te
dubine i u ovom se sveanom trenutku prepustila razmatranju prije nego
to ih napusti zauvijek.
Kad je podigla pogled vidjela je da se tamna sjena kraj udaljenog stupa
utjelovila u oblik Mme de Bonneuil, koja je po svoj prilici ondje bila cijelo
vrijeme. Ruku poloenih na svoj tap, dok joj je praan veo prosipao
posljednje flitere po ramenima jednako prasne crne oprave, Mme de
Bonneuil kao da je takoer razmatrala svoj skori premjetaj. Ali za Mme de
Bonneuil, pomisli Edith s iznenadnim bolom, to nee biti premjetaj u svijet
privlanih preokupacija odraslih. Zamislila je skromnu sobicu u Lausanni i
manje hrane, manje usluga, manje dostojanstva. I to e raditi cijeli dan?
Nemogui teren Lausanne preteak je da bi po njemu mogla hodati, ak i sa
tapom. A zima e biti duga, vrlo duga. Kad su se konobari pojavili na ulazu u
salon, Edith je ustala, prila Mme de Bonneuil i ponudila joj ruku. Zadovoljan
ali zbunjen smijeak sumnjiavo je zatitrao na gospoinu licu, ali u tom je
trenutku Monica, prpona i prekrasna u haljini boje ognja, opet puna ivota i
energije pri pomisli na povratak kui, ietala iz bara i viknula ekajte me!
Mme de Bonneuil, ruku sigurno sputanih sa svake strane dok je Alain nosio
tap, zakoraila je u pratnji Edith i Monike u blagovaonicu, visoko podignute
glave, s izrazom lica svjetske ene, dranja nadmonog okolini. Kad je M.
Huber pohitao da ja pozdravi (A ve je bilo i vrijeme, rekla je Monica
prezirno), Mme de Bonneuil toplo je stegnula ruke obiju mladih ena prije
nego to mu je odzdravila jedva zamjetno kimnuvi. Poto joj je usluni
konobar namjestio stolac, Mme de Bonneuil smireno je usredotoila svoju
pozornost na jelovnik, ali je tijekom cijele veere i dalje visoko drala glavu i
s vremena ma vrijeme smijeak joj se vraao na lice.
Ve su bili gotovo na pola veere kad se na vratima pojavila gospoa
Pusey u finoj svijetloljubiastoj vuni. Edith se i opet morala diviti njezinoj
vanjtini. Ta punana pojava, ta blistava plava kosa, taj oblak mirisa zamalo
111
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

je zasjenio nazonost Jennifer, koja je, premda jednako dobro dotjerana,

upuivala na neto sirovije, manje profinjeno, manje svjesno okoline, manje
strastveno privreno tim ponovljenim ljubaznostima. Kad je M. Huber ustao,
predvidivo, sa svog mjesta da pozdravi gospou Pusey i da je povede do
njezina stola, Edith je, promatrajui to oarana i zainteresirana kao uvijek,
otkrila kako joj pozornost privlai enigmatina Jennifer koja je, ne osvrui
se na svjeinu veeri, imala na sebi jedan iz niza svojih udnovato neednih
kompleta, tijesnu modru svilenu majicu s dubokim izrezom i bijele trietvrt
hlae. A ipak se, premda je vanjtinom nalikovala na krupnu bogatu
maloljetnicu koja se upravo sprema odvesti automobilom da bi provela
veer u nekoj pomodnoj diskoteci, revno kao uvijek trudila oko svoje majke,
kao da je razgovor s njom jedino i sve to joj je potrebno u pogledu
drutvenog poticaja. Edith je i dalje promatrala, dok su se istresali ubrusi,
toilo vino, lomio kruh, iskuavala juha, pri emu se zatvaralo oi
izraavajui profinjeno odobravanje; oito nisu bile svjesne, primijetila je
pritom Edith, kako u sobi postoji jo netko osim njih, ili kako je taj obrok
pripremljen za neku drugu svrhu, a ne samo da bi zasitio njihov
nepokolebljiv apetit.
Uz kavu u salonu, Edith je ustanovila da se gospoa Pusey odnosi prema
njoj sa stanovitom rezervom. Moe biti da je njezin povratak ranije te veeri
s gospodinom Nevilleom bio primijeen i arhiviran bez komentara. U
svakom sluaju. Edith je bila prisiljena sluati planove gospoe Pusey koji
su, kao obino, bili opseni, a da nije bila nagraena nikakvim zanimanjem
za svoje vlastite. Reciprocitet je bio stanje nepoznato gospoi Pusey, ija je
imperativna potreba za drutvenom prevlau koju joj je neko osiguravala
vlastita ljepota i nijema nazonost odanog mua morala sada biti nametnuta
brutalnijim sredstvima. Ne da je bilo iega brutalnog u njezinu draesnom
nabrajanju muka pakovanja koje ih oekuju - ve sama pomisao izazivala je
glavobolju - i dogovora koje jo mora obaviti sa svojom domaicom, koja e
otpremili kola da ih doekaju na Heathrowu, te pripremiti laganu veeru na
pladnjevima da bi je gospoa Pusey i Jennifer mogle pojesti u spavaonici
gospoe Pusey.
- Ja sam prava ruina poslije putovanja - povjerila se gospoa Pusey
Edith.
- A ipak ste toliko putovali - odgovori Edith.
- Pa jesam, da, dugovala sam to svom muu. Nikamo nije htio ii bez
mene. Rekao je da ne moe podnijeti da budemo odvojeni, bedak.

112
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Nasmijala se evocirajui uspomene. - A to onda postane navika, znate.

Naravno, ne bih to mogla bez Jennifer. A ona je jo uvijek voljna trpjeti svoju
staru mamicu, je li, duo?
I opet njeno stezanje ruku, poljubac, blistavi smijeak. A ipak, Edith je
vidjela kako Jennifer izgleda gotovo zamiljeno i kako joj je uobiajen
ravnoduan izraz manje dobronamjeran nego obino. Ali ta je razmjena
njenosti sve izbrisala. Mora da mi se to uinilo, pomisli Edith. Veeras sam
morbidna.
- Kad odlazite? - upita.
- Oh, ostat emo do kraja idueg tjedna, ako nam dopuste. - I opet kratak
smijeh.
- Ja... - zaustila je, ali prekinuo ju je povik gospoe Pusey. - Gle, eno ga
Philip! Pa gdje ste bili, vi zloesti ovjee? Jennifer je mislila da ste nas
napustili. Duo, nai Philipu malo svjee kave. Zato ste toliko zakasnili?
- Morao sam obaviti nekoliko telefonskih razgovora - ree on kao da se
vrlo revno pokorava njezinim zahtjevima. - A ini se da su linije neprestano
zauzete.
- Poslovni razgovori, po svoj prilici - ree gospoa Pusey i s puno
razumijevanja nakrivi glavu. - Znam. Moj suprug je uvijek morao obavljati te
svoje razgovore, ma gdje mi bili. Ponekad sam mu prijetila da u dati
ukloniti telefon. Nikad ne mijeaj posao sa zadovoljstvom, znala sam mu
rei. Premda on, istina, nikad nije doputao da posao doe na prvo mjesto,
bar ne kad sam ja bila uz njega.
- Uvijek ima odreenih stvari koje valja obaviti - ree gospodin Neville
sa smijekom.
- Obaviti? To zvui kao da ete nas ostaviti. Jennifer! Philip e nas
ostaviti sasvim same.
Jennifer podigne pogled sa svojih nokata i letimino se nasmijei.
- Otputovat u preksutra - ree gospodin Neville neutralnim glasom.
- Onda vas moramo iskoristiti do kraja, dok moemo - povie gospoa
Pusey. - Valjda ne namjeravate i sutra opet nestati? Jutros smo vas satima
ekale, je li, duo?
Oito, pomisli Edith, moram biti nevidljiva sve dok ne pristanem na
njegove uvjete. A on ima pravo. Ovako stvari stoje i ovako e uvijek biti, ne
udam li se za njega. To mi daje na znanje. U redu. Ali najprije moram neto
uiniti.
U tiini koja je nastupila spoznala je da je stigao trenutak odluke.
Ustala je. - Ako me moete ispriati... - zaustila je.
113
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

- Da, dakako, Edith. Laku no, draga.

- Molim vas, nemojte ustajati - ree Edith gospodinu Nevilleu i prilino
mu vrsto poloi ruku na rame. Nije marila hoe li tko to shvatiti kao
familijarnost. Iznenada joj je silno dosadilo da bude suzdrana. Mogao je
neto i rei, pomisli ona, veoma svjesna pregnantne utnje iza svojih lea
dok je odmicala. A gospoa Pusey e provesti ostatak veeri u nastojanju da
otkrije ono to e on dobroudno odbijati da joj kae. Ja tu nisam potrebna.
Premda su joj koraci bili lagani i tihi, inilo joj se da se vue stubama
poput umornog putnika. I u toj polumranoj ruiastoj sobi, tako ozbiljnoj,
tako mirnoj, jo je jednom sjela kao izgnanik. Napokon se premjestila za
mali stol, izvukla list papira i poela pisati.
Najdrai moj Davide,
ovo je posljednje pismo koje u ti ikad napisati, i prvo koje u ti poslati.
Odluila sam se udati za Philipa Nevillea, ovjeka kojega sam ovdje upoznala;
ivjet u u njegovoj kui nedaleko od Marlborougha i ne vjerujem da u te ikad
vie vidjeti.
Ti si za mene dah ivota. Znam, ovjek ne bi smio govoriti takve stvari. Ti
ih ne eli uti. Kad sam izgovorila te rijei Penelopi, ona je izgledala
zaprepatena, uvrijeena, kao da sam se takvim priznanjem sama iskljuila iz
normalnog drutva. I tako se ini da sam spalila previe mostova, prela
previe zapreka, a da bih se mogla vratiti onome to sam bila prije ili to sam
mislila da jesam.
Ja ne ljubim gospodina Nevillea, niti on ljubi mene. Ali on me natjerao da
shvatim to u postati ustrajem li u tome da te ljubim kao do sada. To sam
poela spoznavati ve i prije nego to sam ovamo dola, i moda je ona bijedna
zgoda sa sirotim Geoffreyjem bila rezultat te moje spoznaje. Takav e fijasko
ovaj put biti izbjegnut, uglavnom zato to e se gospodin Neville pobrinuti da
bude izbjegnut. On me uvjerava da u se pod njegovim vodstvom vrlo brzo
razviti u onakvu prihvatljivu enu kakvima sam uvijek zavidjela na
samopouzdanju i vrstini, pa i na prevelikoj samouvjerenosti. Pomalo nalik na
tvoju enu, zapravo.
Nikad nisam imala mnogo uspjeha u tom pogledu, pa je zaista bila
vrhunska ironija da sam se zaljubila u ovjeka koji je oduvijek imao uspjeha u
svakom pogledu. ivjela sam za tebe. A ipak, kako sam te esto viala? Moda
dvaput mjeseno? ee, ako smo se sreli sluajno. Rjee, ako si bio
prezaposlen. A katkada i cijeli mjesec bez tebe. Zamiljala sam te kod kue, sa
enom i djecom, i ti su trenuci bili teki. Ali mnogo su tei biti trenuci kad sam
slutila i sumnjala da je tvoju pozornost, tvoju znatielju, potaknuo netko novi,
114
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

neka djevojka koju si moda negdje upoznao, u nekom drutvu moda, kao to
si neko upoznao mene. I tada bih prouavala ene na ulici, u autobusu, u
duanima, traei lice koje bih mogla smjestiti u tvoja matanja. Jer,
razumije, premda mi nedostaju detalji, ja te vrlo dobro poznajem.
Znam, naime, da ma to ti za mene osjea ili moda, bolje rei, to si
jednom za mene osjeao, ja nisam, kao to je Swan rekao za Odettu, tvoj tip.
Nema razloga da se ikad vie sretnemo, osim, dakako, sluajno. Gospodin
Neville, koji ima prekrasnu zbirku famille rose porculana, nedvojbeno provodi
stanovito vrijeme na drabama i nije iskljueno da bi mogao poeljeti da ga na
tim posjetima pratim. Ali ja sam mu ve rekla da sam ravnoduna prema
prikupljanju stvari i dvojim da e inzistirati.
Pokuat u mu bili dobra ena. Brane ponude ne dobivaju se svakog dana
u ovom prosvijetljenom vremenu, premda sam ja zaudo ove godine dobila
dvije. ini se da sam ih obje prihvatila. Mamac kunog mira oito je bio suvie
privlaan a da bi mu se osoba moje bojaljive naravi mogla oduprijeti. Ali sada
u se smiriti. Morat u, jer sumnjam da mi sad preostaju ikakve nade.
Ti si moda mislio, poput mog nakladnika i mog agenta, koji se
neprestano trude ne bi li me natjerali da osuvremenim svoje knjige, da ih
napravim vie seksi i vie uzbudljivima, da ja piem svoje prie s onom
mjeavinom satire i cinine rezerve koja se dri prikladnom za modernog
pisca na tom podruju. Nisi imao pravo. Vjerovala sam u svaku rije koju sam
napisala. I vjerujem i dalje, unato tome to sada uviam da se za mene nikad i
nita od toga nee moi ostvariti.
Tebi je moja adresa poznata ve dva tjedna, ali nisam dobila vijesti od
tebe. Nema stoga razloga da ti kaem gdje u stanovati, jer ni ondje neu
imati nikakvih vijesti od tebe.
Ne znam kako da zavrim ovo pismo. Ne elim se spustiti na
predbacivanja, optuivanja, a uistinu ni na to od toga nemam nikakva prava.
Rei da sam bila voljan partner je smijeno, jer ja sam bila vie voljna od nas
dvoje. Bila sam vie voljna nego ti.
aljem ti svu svojti ljubav, zauvijek.
Edith
Dugo je sjedila, podboivi glavu rukama u sobi u kojoj je sada vladala
potpuna tiina. Nije bila svjesna protjecanja vremena. Umjesto toga, kao da
se zagledala natrag u prolost, u ona druga vremena, kad joj je utnja bila
sudbina. Kad je stajala kraj prozora u svojoj kui i sluala kako se gubi um
Davidova automobila. Kad je, bez rijei, promatrala kako njezin otac sreuje
115
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

svoj pisai stol po posljednji put ili ponizno odnosila majinu prolivenu kavu
natrag u kuhinju. Pa ak i dalje u prolosti, vidjela je sebe kako se krije iza
naslonjaa Grossmame Edith u onom sumornom stanu u Beu, dok njezina
majka i njezine tete naglas jadikuju, a kako je i ula neke rijei, one uope
nisu odgovarale njezinoj trenutanoj situaciji. Schrecklich! Schrecklich! ula
je kako vie Tante Resi. Ach, du Schreck!
Kad je ustala od stola, shvatila je da bi se zapravo morala spremiti za
spavanje, ali elja koju je osjeala iznad svega nije bila elja za snom ve za
jutrom kad e odnijeti pismo na potu i na taj nain osigurati da ne bude
nikakvih naknadnih odluka. Pogledala je na sat i vidjela da je ve pola dva.
Svukla se i legla u krevet, u vrstoj namjeri da istraje no i da se ne
pokoleba. Obrazi su joj gorjeli i lagano je drhtala, ali kako je no odmicala,
miii su joj se opustili, disanje usporilo i napokon je zaspala. Kad se
probudila, bilo je jo mrano, ali ustala je i oprala lice i ruke; za kupku e biti
vremena kasnije kada se vrati. Ponovno je proitala pismo, stavila ga u
omotnicu i zalijepila je. Obukla se i oetkala kosu. Bila je sad posve smirena i
strpljivo je ekala vrijeme kad je znala da e netko biti na recepciji da joj
proda potansku marku. U est sati, budui da vie nije mogla ekati, uzela je
torbicu i klju, vrlo tiho otvorila vrata i zakoraila u hodnik.
Kreui se neujno po debelom sagu, trudei se da ne probudi ili uzbuni
usnule goste, upravo je stigla primijetiti kako se otvaraju Jenniferina vrata i
gospodin Neville izlazi u kunom ogrtau. Oprezom ravnim njezinu,
koncentrirao se da ne proizvede ni najmanji um i veoma je polako zatvorio
vrata. U nejasnom svjetlu koje je gorjelo preko noi posve je jasno mogla
razabrati njegov suzdrani i zagonetni smijeak.
Pa jasno, pomisli. Pa jasno.
ekala je ukoena sve dok se gospodin Neville, koji nije bio svjestan
njezine nazonosti, nije okrenuo, hitro krenuo hodnikom i nestao iz vida.
I naavi se opet u svojoj sobi, shvatila je kako se zapravo malo
iznenadila. Sjeala se njegovih rijei o tome kako mora sauvati svoju
sredinju poziciju, popraviti vlastiti sud o sebi, plemenitih rijei koje je
moda odve lako prihvatila. Ali to nije bilo to, nije bilo do kraja to. A tada se
sjetila. Kad se oslonila na njega i zaplakala i kad ju je on ogrlio rukom, bila je
svjesna da on ne osjea nita. Da ju je neobino ljubazno vratio samoj sebi,
ali da ne osjea nita.
A Jennifer je nedvojbeno bila jedna od onih trivijalnih razonoda o
kojima je tako nehajno govorio. I ona vrata koja se otvaraju i zatvaraju u
njezinim snovima, u njezinim varavim trenucima buenja, bila su zbiljska
vrata, iju zbilju i njezine implikacije nije na vrijeme uzela u obzir.
116
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Vidjela je strpljivo lice svog oca. Razmisli jo jednom, Edith. Pogreno si

postavila jednadbu.
Polako je sjela na krevet, osjetivi laganu slabost. I kad bih se udala za
njega, ree sama sebi, svjesna toga, svjesna i toga kako se lako i kako hitro
on moe osvrnuti oko sebe, pretvorila bih se u kamen, u lani ukras: postala
bih dijelom njegove zbirke.
Ali moda mu je to bila i namjera, pomisli: da nadomjestim izloak koji
nedostaje. A to se mene tie, oni uici koje tako olako nazivaju fizikima
ostali bi ondje gdje su sad ve tako dugo, tako dugo da su mi postali cijelim
ivotom. A ja bih izgubila jedini ivot koji sam ikad eljela, ak i ako mi nikad
nije pripadao da bih ga mogla nazvati svojim. A smijeak gospodina Nevillea,
tako nepogreivo zagonetan, uvijek bi me na to podsjeao.
Nakon nekog vremena je ustala.
Priavi stolu, uzela je svoje pismo, poderala ga napola i bacila komade
u ko za otpatke. Zatim je uzela torbicu i klju te izila iz sobe, prela hodnik
i spustila se niza stube. U jo uvijek tihom hotelu, noni portir koji je ekao
smjenu zijevao je za recepcijom i ekao se po glavi. Ispravio se kad je
ugledao Edith i hitro namjestio jutarnji smijeak.
- eljela bih da mi nabavile kartu za sljedei let u London - ree ona
jasnim glasom. - I eljela bih poslati brzojav.
Kad se naao potreban formular, sjela je za stakleni stoli u predvorju.
Simmonds, Chiltern Street, London W1, napisala je. Dolazim kui, ali
malo zatim pomislila je da to nije posve tono i, prekriivi rijei Dolazim
kui, napisala jednostavno Vraam se.

117
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

POETIKA TUGE I SJETE

Samo nekoliko suvremenih romanopisaca bit e itano i za 50 godina, a

ja sam potpuno sigurna da e Anita Brookner biti jedna od njih, ustvrdila je
nedavno Alannah Hopkin, ugledni kritiar Financial Timesa. Hoe li romani
ugledne britanske spisateljice Anite Brookner uistinu odoljeti vremenu ili je
tek rije o pompoznoj ocjeni istinskog poklonika njezine proze - itateljima
diljem svijeta i nije vano. Jer Anita Brookner ve petnaest godina, koliko
sudjeluje na knjievnoj sceni, hrabro odolijeva i pohvalama i pokudama
kritiara te kolega pisaca. Ugledni britanski knjievnik i teoretiar
knjievnosti David Lodge napisao je da ne moe dovoljno pohvaliti
sigurnost, senzibilnost i istou njezina stila, Mario Puzo, autor znamenitog
romana The Godfather, tvrdi da mu je upravo Anita Brookner najdrai autor
i da se s istinskom radou uputa u itanje svakog njezinog romana, a
kritiari najuglednijih britanskih novina napominju da je rije o autorici
inteligentnih i elegantnih djela koja e se, kako tvrdi Spectator, s uiem
itati i za stotinu godina.
No, naravno, ima i onih koji u romanesknom opusu Anite Brookner vide
tek stalno prianje jedne te iste prie. Jonathan Coe, kritiar Gitardiana,
svoju recenziju romana Fraud (1992.) poeo je ovako: Najnoviji roman
Anite Brookner dinamian je i duhovit triler koji pripovijeda o dva ostarjela
transvestita koje otme serijski ubojica. Ova uzbudljiva pria obojena je
crvenim svjetlima najopskurnijih berlinskih etvrti. No, dobro, moemo si i
mi ponekad priutiti malo mate. Naime, itatelji se ne moraju nimalo
zabrinjavati. Kad uzmu u ruke najnoviji roman Anite Brookner, oni znaju o
emu e biti rije. Bit e to pria o osamljenoj eni koja ivi u junom
Kensingtonu i o njezinim tihim pobjedama nad emocionalno slobodnijim
mukarcima. Bit e to pria o posljedicama ovisnosti stvorene izmeu
roditelja i djeteta, koja e se kasnije pretvoriti u razorni efekt koji e unititi
sve budue romantine veze.
Pomalo zlobna kritika Guardianova kritiara razljutila je mnoge znalce
knjievnosti, ak i one koji ne misle da su svi njezini romani remek-djela
koja su zaduila ovjeanstvo. U novinskim medijima uskoro su osvanuli
tekstovi drugih kritiara koji su kolegi spoitavali da neprofesionalno pie o
njezinu romanu samo stoga to u njemu eli proitati ono ime je zatrpano i
britansko i svjetsko knjievno trite, a ime se Anita Brookner, uostalom,
nikada i nije pokuala baviti. Ako eli itati uzbudljiv triler - zato onda ita
118
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

Anitu Brookner?, pitali su se glasno, najavljujui rat onima koji u njezinim

romanima trae priu o junaku kojega unitava grcanje u golemim
koliinama alkohola, droge i razvrata. Dogaaji u romanima Anite Brookner
zbivaju se u glavama njezinih junakinja, a ne u dosadnoj i ve milijun puta
isprianoj akcijskoj prii; njezine junakinje stradaju od uredno posluene
alice topla mlijeka, a ne od pretjerane koliine kokaina, pa se stoga ni
njezina literatura ne moe vrednovati parametrima jednog krimia ili trilera
- teze su koje su britanski kritiari suelili brzopletom i duhovitom
lamentiranju Jonathana Coea.
Otro podijeljena kritika suvremenika samo je jedna od osobina
recepcije romanesknog opusa Anite Brookner, na ijem su se temelju potom
poele izvoditi vie-manje zanimljive, ali knjievno nerelevantne, usporedbe
s Jane Austen, engleskom autoricom iji se romani smatraju zavrnim
poglavljem i krunom engleskog romana 18. stoljea. Zagovornici teorije koja
u Aniti Brookner vidi Jane Austen s kraja 20. stoljea upozoravali su kako se
pouzdano zna da ni romane Jane Austen njezini suvremenici uglavnom nisu
znali iitati. Prisjetili su se Charlotte Bronte, koja je nije nimalo voljela,
tovie smatrala ju je nematovitom, Ralpha Waida Emersona, koji je njezine
romane smatrao vulgarnom i loom literaturom, ali i Waltera Scotta, koji je
pisao da ta mlada dama ima najvei i najljepi talent za opisivanje odnosa i
osjeaja ljudi i njihovog stvarnog ivota.
Upravo sklonost opisivanju osjeaja meu ljudima, uglavnom malene
skupine pripadnika iste klase, darovito pletenje zanimljivih pria o ljubavi,
braku i novcu te briljivo profiliranje likova - elementi su knjievno
relevantnijeg promiljanja koje opus Anite Brookner povezuje s Jane Austen,
premda i tu teoriju valja shvatiti uvjetno.
Kao i njezina velika i danas konano priznata prethodnica, i Anita
Brookner pripovijeda o junakinjama koje doista sanjaju o svom idealnom
mukarcu, no njima Brooknerova, za razliku od Jane Austen, te sposobne
mukarce ne servira na pladnju, to je mnoge kritiare uvrstilo u uvjerenju
da Anita Brookner zapravo nije tako optimistina kada je rije o ljubavi i
braku, kao to je svojedobno bila Jane Austen, koja je i sama ironino i
pomalo zlobno pisala o tim svetinjama.

119
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

KORAK U IVOT

Junakinje Anite Brookner, naelno kazano, ne uspijevaju ostvariti

romantinu vezu iz nekoliko razloga. Kao prvo, ubrzo se pokazuje da ti
idealni mukarci nisu idealni, no one ne odustaju od trajne veze s njima zbog
njihove nesavrenosti, ve stoga to se u njihov moralni kodeks ne moe
uklopiti moralnost, primjerice jednog gospodina Nevillea (Hotel na jezeru),
inteligentnog, lijepog, u drutvenom smislu prikladnog, no posve bezdunog
mukarca. S druge strane, njezine heroine nisu besposlene mlade ene,
kao to je to sluaj s heroinama Jane Austen, o ijoj udobnosti, kao i
sigurnosti njihovih obitelji, vodi brigu itava eta besprijekorno uigranih
slugu. Junakinje Anite Brookner ene su 20. stoljea, same moraju zaraivati
za ivot i ugled i tek ako ih promotrimo s neto leernijeg i manje
ambicioznog stajalita, one izgledaju pomalo sputane svojim profesionalnim
karijerama (Edith Hope iz Hotela na jezeru ugledna je spisateljica ljubavnih
romana, Ruth Weiss iz Koraka u ivot knjievna je znanstvenica). No njihova
zaposlenost, njihova posveenost poslu koji zduno rade nije rezultat
njihove bolesne ambicioznosti nego pronalaenja istinskog uitka i gotovo
religiozne predanosti onome to rade. Nadalje, njezine su junakinje
optereene i priama koje naa kultura kazuje, primjerice, o instituciji braka.
Usidjelica moe biti samo vrlo bogata i ugledna ena, tvrdi najednom mjestu
Emma, heroina istoimenog romana Jane Austen, a Edith Hope, junakinja
Hotela na jezeru, promatrajui ene koje su, unato svojim brakovima,
utoite pronale u vicarskom osamljenom hotelu na enevskom jezeru, i
to izvan sezone, rezignirano tvrdi: Upravo e drutvo vlastitog spola mnoge
ene natjerati u brak.
Dvojba brak ili samoa stalno je mjesto u prozi Anite Brookner. Znajui
da jedno ne iskljuuje drugo, ona svojim junakinjama oduzima onu vrstu
happy enda za kojim posee, primjerice, Jane Austen (koja svoje heroine
uspijeva dobro udati unato uzbudljivim potekoama i predrasudama
koje prethode toj konanoj potvrdi ene) i daje im onu vrstu happy
enda koji sasvim jasno naznauje da je ljubav najvanija stvar u ivotu, ali
da brak nije jedino stanje u kojem se moe sretno i zaljubljeno ivjeti.
Naravno, srea ovakva sretnog zavretka moe se iitati tek u kontekstu
teorija koje napominju da institucija braka nije uvijek najbolji izbor.
Njezin roman kojemu se bez ikakvih feministikih i inih ograda moe
pripisati oznaka sretnog kraja jest upravo Hotel na jezeru. Roman je i
120
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

naoko konstruiran kao ljubi: jedna ena odlazi na putovanje ne bi li se

iskupila za nedolino ponaanje na vlastitom vjenanju i provodi neko
vrijeme u hotelu na jezeru, zapravo otmjenom pansionu napuenom
uglavnom enama koje su bile zamoljene da se ondje sklone, barem na neko
vrijeme, s oiju javnosti. Osim prie o njezinu boravku u hotelu pratimo i
priu (pisma ljubavniku Davidu koja nikada nee biti odaslana) koja otkriva
razloge njezina dolaska u sumorni hotel na jezeru, i to izvan sezone. U
hotelu upoznaje gospodina Nevillea, naoitog i bogatog mukarca, koji joj, uz
precizno objanjenje vlastita shvaanja braka, ponudi brak - odnosno,
budui da je rije o reenom gospodinu, instituciju gospoe Neville.
Dakle, u romanu je prisutan model ljubavnog romana - samo s malim,
kako napominje Nada oljan, ali bitnim, pomakom u drugu, zbiljsku
dimenziju: hotel na jezeru upravo je onakav kakvi su hoteli u zbilji, a ne u
sentimentalnoj knjievnosti: dosadan i napuen egzaltiranim enama.
Vrijeme nije ni sunano ljeto, ni blistava zima, ve rana jesen, pa je
podneblje posve u skladu s itavom atmosferom romana - tmurno i sjetno.
Na kraju, i rasplet je neoekivan, s obzirom na zakone ljubavnog romana, ali
ne i s obzirom na lik glavne junakinje, koja zna da bi udaja za gospodina
Nevillea znaila tek sumnju u postojanje ljubavi i sretnog braka.
Edith Hope se po mnogo emu izdvaja iz serije junakinja starije a i
novije literature: iznad svega svojom predanou radu - ne karijeri, ne
ambicijama, ve ozbiljnom radu koji postaje gotovo sreditem egzistencije.
Uza svu novost pristupa junakinji i temi, Anita Brookner kao da unosi dah
europskog romana iz prolog stoljea. Tome pridonosi ne samo zanimljiva i
dobro ispriana fabula, koja nam danas tako esto nedostaje, nego i zgodne
literarne reminiscencije, evociranje poznatih djela i sredina te profinjen i
istanan stil koji je, zahvaljajui vrsnom prijevodu Nade oljan, zaivio i u
hrvatskom jeziku.
No izvan proze, u svom zbiljskom ivotu, Anita Brookner o temama o
kojima pie ima potpuno drukije miljenje, to je poprilino razdrailo
feministiku publiku koja s uiem ita njezine romane. U mnogobrojnim
intervjuima napominje kako je feminizam za ene poguban, a brak nuan.
Kolika je postojanost njezina uvjerenja, najbolje pokazuje prologodinji
sluaj koji je uvelike zbunio britansku javnost. Ja sam protiv seksizma. Ako
ene ele jednakost, a ele je jer su se za nju legalno izborile, onda ne bi
trebale traili poseban tretman. Nakladnitvo je otvoreni forum. Ako je
knjiga dobra - bit e objavljena i recenzirana kako i zasluuje. Protivim se
pozitivnoj diskriminaciji. Ideja o knjievnim nagradama koje se dodjeljuju
samo spisateljicama ispunjava me uasom. Mislim da literatura nema spol,
121
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

izjavila je odbijajui da je nakladnik nominira za nagradu Orange Fiction

Award, koja se uz novanu nagradu od 30.000 funti dodjeljuje samo
spisateljicama. Mnogi su se nakon ovih dogaaja upitali tko je, zapravo, ta
samozatajna autorica, koja od vlastitih uvjerenja nije htjela odstupiti ni uz
cijenu nominiranja za nagradu.
Roena je u Londonu 16. svibnja 1928. kao dijete poljskih idova. Majka
joj je bila pjevaica, koja je napustila karijeru kad se udala, a otac uspjean
poslovni ovjek. U intervjuima esto naglaava injenicu da ju je djetinjstvo
nainilo strankinjom te da nije i ne moe biti Engleskinja, koliko god se
trudila. Nikada nisam nauila obiaje ove zemlje. Mi smo bili stranci, u
djetinjstvu su se prema meni ponaali kao prema izvanzemaljcu, pa sam
uglavnom bjeala od ljudi.
kolovala se na londonskom sveuilitu - na Kings Collegeu, a na
Courtauld Institute of Art u Londonu doktorirala je na podruju povijesti
umjetnosti, gdje je potom, kao strunjak meunarodnog ugleda za francusko
slikarstvo 18. i 19. stoljea, radila kao predavaica. Njezina sveuilina
karijera obiljeena je vrlo zapaenim djelima s podruja povijesti umjetnosti
- Wutteau, The Genius of the Future, Grant i Jacques-Louis David - te titulom
Slade Professor na Cambridgeu, koju joj je 1968. godine dodijelila Zaklada
Slade, zahvaljujui kojoj je ostala upisana u povijesti britanskog kolstva kao
prva ena okrunjena uglednim priznanjem za strunost i autoritet na
podruju kojim se bavi.
Titulom Slade Professor, prema vlastitom priznanju, dosegnula je vrh u
svojoj profesiji - vie nije imala za im teiti, nije vidjela neto za to se
vrijedi boriti. Sve je to bilo jedno veliko nedogadanje. Nita se nije micalo,
nije se dogaalo nita spektakularno, u svemu tomu nije bilo nieg
simbolinog, izjavila je komentirajui injenicu da se samo nakon godine
dana vratila na Courtauld Institute of Art, gdje je nastavila raditi kao
predava sve do 1988., kada je napustila posao i posvetila se itanju i
pisanju, kao to sama esto napominje, iz vlastitog zadovoljstva.

122
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

KORAK U KNJIEVNOST

Svoj prvi roman, Korak u ivot (A Start in Life), napisala je u 54. godini,
za vrijeme ljetnog odmora. Bio je to eksperiment, motiviran oajem i
dosadom, inilo mi se da moj ivot ide predvidljivim putovima. eljela sam
saznati jesam li uistinu zasluila takvu sudbinu. Ako o tome ponem pisati,
mislila sam tada, moda u moi odrediti svoju novu sudbinu i na neki je
nain prevariti, prevladati i promijeniti neke elemente svog dotadanjeg
ivotnog iskustva, izjavila je u jednom intervjuu, objanjavajui razloge
svog kasnog pojavljivanja na knjievnoj sceni.
Naravno, Aniti Brookner dogodilo se upravo ono za im je udjela.
Izvanredan uspjeh njezina prvijenca objavljenog 1982. uistinu je promijenio
njezin ivot. O romanu su pisali ugledni britanski knjievni kritiari i ubrzo
je preveden na nekoliko svjetskih jezika. Ohrabrena uspjehom, nastavila je
pisati - ubrzo su joj objavljeni romani Providence i Look at Me. Iako su svi
ocijenjeni laskavim ocjenama, ni jedan roman Anite Brookner na Otoku nije
prodan u vie od tri tisue primjeraka, to je bilo i vie no skromno u odnosu
na vrtoglave naklade koje ostvaruju britanski pisci bestselera. Naravno, te
britanske naklade vrtoglave su samo u europskom kontekstu; na amerikom
tritu naklada od, primjerice, sto tisua primjeraka, to je golem uspjeh u
Velikoj Britaniji, uvredljiv je sitni za amerike kolege, ija djela doivljavaju
takve pohvalne kritike kakve je doivljavala Anita Brookner na poetku
spisateljske karijere. No 1984. situacija se naglo promijenila. Njezine su
knjige planule preko noi, tvrdi urednik u nakladnikoj kui Jonathan Cape,
koja je 1984. objavila njezin roman Hotel du Lac (Hotel na jezeru), koji je
zapravo pokrenuo lavinu. Naime, za taj je roman Anita Brookner iste godine
dobila ugledno priznanje Booker McDonnell koje se jednom godinje
dodjeljuje najboljem knjievnom djelu objavljenom na engleskom jeziku u
zemljama Commonwealtha, dakle u svim anglofonskim zemljama osim u
SAD-u. Nakon Bookera, Hotel na jezeru u samo dva mjeseca prodan je u 50
tisua primjeraka. Ubrzo su rasprodani i njezini ranije objavljeni romani koji
su u jeku interesa za novom dobitnicom Bookera doivjeli ponovljena
izdanja.
Tek nakon Bookera saznalo se da se Anita Brookner i ovaj put poigrala s
ustaljenim konvencijama. Da sam im priznala da mi je pedeset i est
godina, nikada mi ne bi dali nagradu, priznala je nakon dodjele,
opravdavajui injenicu to se, piui biografiju za potrebe ocjenjivakog
123
KNJIGOTEKA

DAA&BOCCA

suda ugledne nagrade Booker pomladila za punih deset godina. Zahvaljujui

reklami koju donosi ova ugledna knjievna nagrada i poetici koja ju je vinula
u sam vrh suvremene britanske proze, Anita Brookner ubrzo je postala
jedna od najitanijih autorica, ije se knjige prodaju u zavidnim nakladama i
prevode na brojne jezike. No nju su i nagrada i golem uspjeh kod publike
ostavili gotovo ravnodunom. Booker nije imao nikakva utjecaja na moju
karijeru, uostalom, nakon nagrada reputacija vam uvijek pada, izjavila je
komentirajui svoj prvi dolazak na sam vrh ljestvice najtraenijih britanskih
knjiga.
Svoje posve nekonvencionalno ponaanje ova autorica, koja, prema
vlastitu priznanju svake dvije godine iznova ita romane Vladimira
Nabokova, potvrdila je i nakon to ju je engleska kraljica okrunila prestinim
ordenom - Commander of the Order of the British Empire. Kada su je
novinari upitali kako se osjea nakon ovog priznanja, staloeno je izgovorila:
Hvala vam, nemam vam to drugo rei.
Miroslava Vui

124
KNJIGOTEKA