daa&foxy

~1~
Knjigoteka

daa&foxy

Gilles Rozier
Ljubav bez otpora
Prevela s francuskog
Vlatka Valenti

~2~
Knjigoteka

daa&foxy

Za Jeana

~3~
Knjigoteka

daa&foxy

Ein Fichtenbaum stebt einsam

Im hohen Norden auf kahler Hob.
Ihn schlafert, mit weisser Decke
Umhllen ihn Eis und Schnee.
Er trumt von eine Palme,
Die, fern im Morgenland,
Einsam und schweigend trauert
Auf brennender Felsenwand.
Jedno nesretno smrekovo stablo
Samcato, daleko na sjeveru,
Drhti od zime, led i snijeg
Bijel pokrov nad njim steru.
A ono tone u san, i sniva
U nekoj sjeni na istoku palmu
to u samoi od ege gine
Rastu na goloj stijeni pustinje.

~4~
Knjigoteka

daa&foxy

1
Ako elite da vam pripovijedam, pustite mi Schumanna, glazba e mi
dozvati uspomene. Popijevke... Ponimo od Schne Wiege meiner Leiden 1.
TAdam TAdam TAdam TAdam, etiri ponajljepa troheja njemakoga
pjesnitva. Priguit u svjetlo. Neka se aj vari nekoliko minuta, moe? Ja
mu volim dodati kap mlijeka. aj je kineski, a ajnik je bakin. Ne bi ovjek
rekao, no veoma je star. Baka ga je dobila na svadbeni dar: darovala joj
ga je kuma po povratku iz Hong Konga, gdje joj je mu radio za neku
englesku tvrtku. Baka se udala godinu dana prije majina roenja, 1889.,
pa ne moete rei da nije starina...

Debela u sredini mi je majka. Slijeva joj je moja sestra Isabelle, a kraj

nje mu Jean-Louis. Isabelle u krilu sjedi ki France. Mogla je imati
najvie godinu dana. Majci je zdesna druga moja sestra, Anne, njezina je
mua pokret otpora ve likvidirao. Najvii je Franois, Isabellein stariji
sin: do njega je mladi, Marcel. Pa maleni Alfred. I onda ja. Fotografija je
snimljena pred majinom kuom. Jest da nam je svima ondje dom, no
kua je, prije svega, njezina. Imala je kameni stubini prilaz koji je mati
nakon rata dala sruiti, no vidimo iste prozore i bagrem. Otac mi je u
zarobljenitvu u Njemakoj.

Fotografira nas Volker Haminerschimmel, esesovac. evi moju

sestru Anne, da oprostite na izrazu: druge rijei nemam. Ona na katu urla
od uitka. vabo nabija iz slabina, a kristalni luster u primaoj sobi
zvecka u pratnji. Rat je takva tuga i alost da se mora nekako zabaviti.
Sestra mi je u koroti, sirotica. U evi trai zaborav. Uiva u prodoru
neprijateljeva spolovila, pa to glasno daje do znanja. Slika je i prilika
domovine: nudi se kao na pladnju.
Nakon osloboenja sestru mi Anne siluje neki susjed, a cijelo mu
susjedstvo odobrava. Prizor se zbiva pred vrtnim vratima. Sjatio se svijet,
pa se i ja prikljuim. Anne ne slii sebi, obrijali su je na nulu. ini mi se
goljava. Gola je golcata, a meni je to prvi susret s njezinom golotinjom:
ne samo s osavom glavom nego i s cijelim tijelom. Susjed ju je povalio

Iz Heinrich Heine, Schne Wiege meiner Leiden/Lijepa zipko mojih jada: Lijepa
zipko mojih jada / Lijepi grobe moga pokoja / Lijepi grade, rastajmo se sada, - / iv mi
bio! dovikujem ti ja (op. prev.).
1

~5~

Knjigoteka

daa&foxy

nasred ceste. Silovatelju vidi samo oble sportake lubenice guzova:

kotarski je prvak u skijakom tranju. Sestra se preda mnom nikad nije
razodjenula, mi se doma jedni pred drugima ne pokazujemo, no kad se
podavala Volkeru, meni je u glavi redovito bila gola. Tako je glasno
kriala da mi se inilo kao da je irom otvorila prozor na katu pa
pokazuje grudi, trbuh i spolovilo.
Sestra je rekla da je u tome poratnom silovanju doivjela traumu.
Ljudsko bie zna udno reagirati. Nimalo je ne dira to iz dana u dan
ljubuje s firerovim predstavnikom na ovome svijetu, katkad i dvokratno,
samo ne nou jer on spava u vojarni: no od tri-etiri uboda susjedova uda
jednog prijepodneva prije aperitiva u njoj se neto lomi. Na mene sve to
skupa djeluje obrnuto: prizor u kojem mi skijaki trka na ploniku
naoigled prca golu sestru manje mi je nasilan od urlikanja koje nam je
ritmiki obiljeavalo rat. No ipak su Anne i njezin esesovac naoj
obiteljskoj kui osigurali odreeni imunitet, a meni je pak to odgovaralo,
tako da krivnja za zlodjelo za koje terete Anne i za koje plaa javnim
silovanjem donekle lei i na meni. Teko emo nakon osloboenja
objasniti sav promet kroz kuu crvenih kapaka u doba okupacije i tko se
sve penjao stubama i silazio u podrum.
Mati u ono doba dobar dio vremena provodi u kuhinji kraj dnevnog
boravka, u prizemlju. U loncima nema bogzna to krkati, no zadrala je
stare navike, kao kad ovjek koji je ostao bez ake u mislima i dalje
kaiprstom otire mrvicu sa stola. Majka se dri kuhinje i uglavnom isti.
Kad sestra udari u vrisku, vidim da mati mijenja izraz lica, a kako
kristalni luster u primaoj sobi podrhtava, njezina spuva pomamno trlja
u istom ritmu. Mati vie nije snana i odluna ena, glava obitelji, nego
sunica koja saginje glavu pod muiteljevim udarcima. Svaki je sestrin
krik mlati kao batina.
Ja se kupim iz kue kad doe Volker. Ne elim svjesno trpjeti
sramotu da mi neprijatelj brizga sjeme u sestrinu utrobu. No Volker se,
zaudo, esto uulja sasvim neopazice, pa tek po prvim podrhtavanjima
lustera primijetim da je tu. Dok navuem kaput, zaveem cipele i pred
zrcalom u predvorju nabrzinu proem eljem kroz kosu, silom prilika
ve ujem kako mi sestra stenje prije nego to zamaknem za vrtna vrata.
Na odlasku iz kue na prilaznim mi se stubama pogled vine prema
kuhinjskom prozoru i vidim kako mi mati kamena lica mahnito riba ve
besprijekorno istu kuhinjsku pe.
Naime mati nikad nije ni rije rekla. Moe ispljuskati sestru, izdijeliti
joj drolje, uliarke, vojnike flundre, vapske kurve i to ti ja znam, no sve
su joj uvrede zapele u grlu. Mati nema tri iste da izgrdi najmlau

~6~

Knjigoteka

daa&foxy

kerkicu. Inae joj je ruka poletna i na drugoj djeci nije tedjela

ispraiva. Zar se zarekla da e Anne samo milovati? Vjeito joj je gledala
kroz prste. Pa si je Anne dala oduka.
Od malih je nogu radila po svome, a nikad joj nisu prigovarali. Gazila
je vrtno cvijee i jela maline prije berbe tako da drugima nita ne bi
ostalo. esto je u susjedstvu krala bicikle. S etrnaest je godina prvi put
pobjegla od kue sa sinom nekog cestara koji se uputio u berbu groa
na jugu. Kad se vratila, majino mi je lice odalo da vie nije djevica.
Nekoliko mi se tjedana inilo da je mati ivana, kao da zbog neega
strepi, a onda joj se jednoga dana iznenada vratio smijeak. Pitam sestru
Anne zna li kako to da je naoj majci laknulo: Nee tako skoro postati
baka, odgovara mi ona. Anne se nakon bijega nije vratila u kolu, no
potedjeli su je posla. Naveer bi plesala, jutro bi prespavala, a popodne
oijukala. Mogla je raditi to god je volja. Pa za nju nije bilo nikakvih
granica. Dotle su pak roditelji prema Isabelle i meni bili strogi. Stalno su
nas drali pod paskom. Starija je sestra upoznala nekog momka s
jugozapada, iz neke gaskonjske zabiti: donde ima najmanje esnaest sati
puta, bilo vlakom, bilo autom. Za nj se bre-bolje i udala da vie ne bude
roditeljima na piku. Onaj put kad smo se fotografirali iznimno je bila kod
nas u posjetu, mislim za Uskrs, no iste je veeri otputovala. Takorei je
uope nismo viali. Rat smo proveli bez nje. Kad je dravni teritorij
presjekla linija razgranienja, nije joj bilo krivo: masno otisnuta crta na
francuskim zemljovidima odijelila ju je od nas i ta je granica stvorila
svojevrsnu karantenu. Moj se ivot nastavio na majinu nianu. Manjevie pokorno. Otac je izbivao do kraja rata: prvo je otiao na bojite, a
zatim u zarobljenitvo u Njemaku, kraj Idar-Obersteina.

Bismo li drukije doivjeli rat da mi nisu zarobili oca? Povijest ne

moemo preraditi: svijet bismo morali flairati skupa sa svim palim
borcima, masovnim iseljenjima, istkama i istrebljenjima. Otac mi ni prije
rata nije bio sasvim prisutan. Iao je na posao i vraao se kui, nedjeljom
i u ljetnim veerima njegovao je vrt. Zimi je u podrumu flairao vlastito
vino, nedjeljom je iao u crkvu i primao priest po nekoj automatici koju
je vukao jo iz djetinjstva. Kad bi ujutro ustao, pitao bi Kako si?, no ne
bi sasluao odgovor. ivio je u nekome svome svijetu, nama ba i nije bilo
jasno gdje, zatvarao se iza nevidljivih vrata i dvaput okretao klju u bravi,
navlaio tanan zastor, no iza njega je ipak bio nepristupaan. U
djetinjstvu bi mi na pitanje: Na to misli, tata? odgovarao Ba sam
pridrijemao ili Ove su godine rue ba crvene. Na Boi i Novu godinu,
nakon to bi cijelo popodne prosjedio za stolom i pretvarao se da

~7~

Knjigoteka

daa&foxy

sudjeluje u razgovoru, predveer bi ustao i objavio da e pripremiti

zapeenu juhu od luka: inio je to automatski i takorei nagonski kao to
se i priestio, ali vjerojatno je pritom bio iskreniji, jer je sa srcem i orno
pirjao luk i teletinu, podlijevao vodom i bijelim vinom, dodavao
prepeene krike kruha i ribani sir, i to comt radije nego grojer jer je
bolji i francuski, pa bi sve skupa strpao u penicu i, to je naj-najvanije,
u penici sedam puta mijeao pa tek onda ravnomjerno rasporedio
prepeenac u zdjeli. Juha je bila prava poslastica, no zar ti je za
uspomenu na oca dovoljan okus nekog jela?
Mati mi je uvijek bila prisutna. U djetinjstvu, za vrijeme rata, a i
poslije, makar u tom porau vie nita nije bilo kao prije. Bila je stijena i
inventar svoga doma kao da su kuu sagradili oko nje.

Po osnutku Legije francuskih dragovoljaca za borbu protiv

boljevizma, Annein je mu bio meu prvim dragovoljcima iz naega
kraja. Godine 1939. nisu ga primili u vojsku jer je bio odve krhka
zdravlja, a elio je sluiti Francuskoj. Legija je primala astmatiare. Anne
se nekoliko mjeseci kooperila na raun suprugove slave, ponaala se
kao da je doupanica i kupila novi eir. Anne i njezin mu stekli su nove
prijatelje u viijevskim krugovima. Maral mi je sestru ovlastio da vedri i
oblai u naoj etvrti. Muevim je posredovanjem u susjedstvu sijala
strah. im bi joj neki susjed ili trgovac uskratio poslunost, oinula bi ga
mrkim pogledom. Odmetnika bi pod hitno snale kaznene mjere. Jednog
su mi jutra sestra i urjak dorukovali na prilaznom trijemu. Dan je bio
krasan, a bagrem u punom cvatu. Pred vrtnim se vratima zaustavi auto.
Neki nemaskirani mukarac isue pitolj. Tak-tak-tak. Zapuca na brani
par. Muu prosvira glavu, sestru mi promai, no za drugi je pokuaj ve
kasno. Auto dade gas do daske, a Anne je samo skamenjeno sjedila u
stolcu poprskana suprugovom krvlju. urjak mi se nije stigao otputiti u
ruske stepe pa da ondje umre od hladnoe, a ni stupiti u
kolaboracionistiku Narodnu vojsku, makar bi to sigurno uinio da je
poivio.
Na sprovodu je slovo drao elnik ne znam ti ga koje mjesne frakcije.
Zarekao se da e kazniti krivce. Katedralom su grmjele njegove besjede o
neprijateljima Francuske. Anne je bila u crnini, u haljini dugih rukava do
zapea s visokim ovratnikom. Bilo je ljeto i pasja ega. Anne je sljedeeg
tjedna prekrojila haljinu da je prilagodi godinjem dobu: kratki rukavi,

~8~

Knjigoteka

daa&foxy

dubok izrez oko vrata. Nekoliko rezova karama, trostruki porub i etiri
zlatna gumba - i korota je dobila kitnjasti tih. Poela je naveliko izlaziti.
Bila je kolaboracionistova udovica, pa je se policijski sat nije ticao.
Zalazila je u kabaree gdje su pomodni pjevai davali svoj obol svekolikim
ratnim pregnuima i zabavljali pripadnike vojske koja nas je potukla.
Vraala se u sitne sate, i to esto pijana. Na izlasku iz auta koji bi je
dovezao govorila je povienim glasom, a katkad bi i natucala na
njemakome, koji pak nikad nije uspjela nauiti kako treba. Volker je u
roku od nekoliko tjedana u nju ulazio kao no u maslac.

~9~
Knjigoteka

daa&foxy

2
Ja onomad predajem njemaki i struci svaka ast. Krasan jezik, duu dao
da dobri dai na njemu otre um. Volim njemaku knjievnost. itam sve,
Lessinga, Goethea, Schillera i Kleista, Kanta, Nietzschea, Hlderlina,
brau Grimm, Schellinga, Brentana, Von Arnima, Von Chamissa,
Hoffmanna, Heinea, Buchnera, Lou Andreas-Salom, Schnitzlera,
Hofmannsthala, Rilkea, Werfela, Wedekinda, Lasker-Schlericu, Trakla,
Dblina, Kafku, Remarquea, Von Horvatha, Jungera, Musila, Hessea,
Wassermanna, Zweiga, Kastnera, Benna, Brechta i da dalje ne nabrajam.
Moja je knjinica meu ponajboljima u gradu. Osobito mjesto zauzima
Thomas Mann. Tristan, Tonio Kroger, Buddenbrooks, Knigliche Hoheit,
Joseph und seine Brder, Der Zauberberg, Mario und der Zauberer, a
osobito Der Tod in Venedig 2. Godine 1930., prije nego to su nacisti
zabranili Manna, u Heidelbergu mi je u ruke doao krasan svezak koji je
u punome konome uvezu objavio S. Fischer u Berlinu. Usavravam se
godinom dana studija njemake knjievnosti na tamonjem sveuilitu.
Djetinjstvo mi je proteklo u osami, ni sa kim da se sprijateljim. Ni u
Njemakoj me ne privlai niije drutvo, drae su mi samotne etnje i
radije itam na klupi u parku. Ipak mi je meu desecima mladih koji
pohaaju filozofski fakultet za oko zapeo Hans-Joachim Friedberg, naoit
i osjetljiv momak. Veina je studenata u sveuiline klupe sjela po
roditeljskoj elji. Dali su se u naukovanje za koje sami nemaju volje. Samo
hvataju profesorska predavanja. Usto su se prvi put u ivotu nali u
mjeovitim razredima i prolaze ih prvi ljubavni trnci. Momci neprestano
zadirkuju djevojke, a djevojkama je milo da ih drae. Hans-Joachim je
drukiji. Nije mu bitno jesi li momak ili djevojka, nego ima li icu za
umjetnost i ljepotu. Po tom smo pitanju slini, pa smo se brzo zbliili.
Otac je htio da ode u matematiare, no on se nije dao: upisao je studij
knjievnosti jer su njemaki jezik, nain na koji pisci njime barataju i
svjetovi koje vam otvaraju tako neodoljivi da se mora potpuno posvetiti
njihovu prouavanju. Hans-Joachim eli biti pisac ili kazalini redatelj, ili
pak profesor njemake knjievnosti. Sanja o tome da puni dvorane, a
studenti ga dolaze sluati kao to se ljudi tiskaju na stadionima u elji da
doive neko skupno otajno iskustvo.
Buddenbrookovi, Kraljevska visost, Josip i njegova braa, arobna gora, Mario i
arobnjak, Smrt u Veneciji (op. prev.).

~ 10 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Hans-Joachim prenio mi je arku ljubav prema Thomasu Mannu.

Meni je takorei cijeli Mannov opus bio poznat i prije nego to smo se
upoznali, no on me potaknuo da ponovno proitam arobnu goru i druga
djela: zapravo mi je dao da ih ujem, jer bi mi naveer u svojoj sobi
recitirao cijele stranice teksta. Ispruim se na krevetu kakav i ja imam
(sve su sobe jednako opremljene iako stanujemo u razliitim zgradama, a
nikakav osobni peat ne dolazi u obzir: ukrasi su za Veliku Njemaku
nepoudni). On na nogama zauzima pozu s otvorenom knjigom u
ispruenoj ruci, drugom rukom udara takt i poinje itati. Ta glazba,
glazba Thomasa Manna, podsjea na kakav Schubertov kvartet. Kolebam
se izmeu elje da sklopim oi da bolje doivim tekst i elje da ostanu
irom otvorene jer je Hans-Joachim lijep i volim gledati kako mu
knjievnost oivi lice. Ima elino plave oi, samo mu zjenicu rubi malo
tamniji prsten, a u veernjim mu se recitacijama ivahni i ushieni pogled
povremeno odvoji od teksta koji dri u rukama i uperi u mene. Koa mu
je glatka i njena opna nalik na koru breskve koja je netom dozorila i
sluti da e ti se pod prstima bez po muke otkinuti.
itanje traje satima. Prijatelja mi resi neka zagonetna energija,
rijetko zastaje da doe do daha, a tekst navire bistro i kristalno kao to je
Mann i zamislio. Hans-Joachim mogao je doista otii u glumce. Nakon
nekoliko poglavlja naglo umukne. Stoji jo dvije-tri sekunde da glazba i
rijei zamru pa se smjesti uza me na leaju. Isprui se na madracu, blago
povije vrat da osloni glavu na pregradu i prouava uzorak tapeta na zidu
nama prekoputa. Ubrzano die. Nadoknauje kisik do kojega u itanju
nije mogao doi. Disanje se polako smiruje i Hans-Joachim tone u san.
im znam da me vie ne moe uloviti, okreem glavu i promatram ga
kako spava. Malo mu kradem san - ali samo pogledom. Gledam kako mu
se tamne trepavice uvijaju, a rujna punina usana istie na toplo ruiastoj
puti. Mogu ga cijelu no prouavati, no podmukla mi pljaka nabija
osjeaj krivnje. Odustajem nakon dvadesetak minuta i ne dajem oduka
neutoljenoj gladi. U svoju se sobu vraam u najveoj tajnosti i s
primjerkom Smrti u Veneciji poput zmije migam hodnicima i stubitima
da me ne snae nadzornikov gnjev. Knjigu po povratku u sobu meem
pod jastuk. Ni za to je na svijetu neu otvoriti, jer ovako mogu svome
njemakome prijatelju priutiti uitak darivanja. Perem se i rukavica
kojom trljam tijelo kao da me isti od onih trenutaka grenog uivanja,
no ao mi je to mi s koe brie otisak ugoaja i trenutka slasti. Smrt u
Veneciji za me znai kradomine trenutke sree u Heidelbergu. Poslije u
se u svome brlogu u okupiranoj Francuskoj ponovno dati na itanje
Thomasa Manna; pogled prati retke, a ja ujem Hans-Joachimov glas.

~ 11 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Geste su mu izblijedjele, vie ih ne razabirem i jo mu jedva pamtim

miris.
Poslije moje studijske godine u Njemakoj rijetko se dopisujemo.
Moda elimo da nam ti mjeseci ivota ostanu u punome sjaju. Nakon
objave rata ne nastojim doznati to je s Hans-Joachimom. On je Nijemac,
ja volim svoju domovinu, u ratu smo. Neprijatelj je.

Onaj primjerak Smrti u Veneciji kupujem u Hans-Joachimovu

drutvu. Knjiar, starac koji kanda napamet zna svaki redak knjiga koje
prodaje, umata predmet u svileni papir i ja ga neu razmotati dok ne
padne mrak. Prijatelj i ja veeramo u domskoj kantini. Potom se
dokopamo moje sobe, prevarili smo nadzornicu, i Hans-Joachim zgrabi
knjigu kao da je neto za ime i on i ja od jutra potajno udimo. Oslobaa
je iz papirnate koprene koja beumno leluja na tlo. Otvara svezak na
prvoj stranici i poinje recitirati.

Der Tod in Venedig, Novelle von Thomas Mann. Erstes Kapitel. Gustav
Aschenbach oder von Aschenbach, wie seit seinem fnfzigsten Geburtstag
amtlich sein Name lautete, hatte an einem Frblingsnachmittag des jahres
19.., das unserem Kontinent monatelang eine so gefahrdrohende Miene
zeigte, von seiner Wohnung in der Prinzregentenstrae zu Mnchen aus
allein einen weiteren Spaziergang unternommen 3.
Smrt u Veneciji redovito u itati prije spavanja. Kad Nijemci zauzmu
francusku junu zonu, vie je ne drim na nonom stoliu; ne bi im bilo
drago da je nadu. Iz sobe mi odlaze i drugi naslovi. Zabranjene autore
nosim u podrum, Heinea, Von Horvatha, Arnolda i Stefana Zweiga,
Wassermanna, Werfela, Schnitzlera, Thomasa i Heinricha Manna, sve
redom neprijatelje vjenog Reicha. Nije mi jasno zato su mu neprijatelji,
valjda jer su idovi ili jer su se proidovili, meni ba i nije jasno to to
znai. Inae ne mogu podnijeti da neto ne razumijem, no doba je
pogrenih shvaanja i olakih krilatica. Ne trudim se doznati na kakvim
laima poiva zabrana, nego joj se pokoravam i snalazim se kako znam.
Iza vinskog podruma uredim si itaonicu. Pomou dasaka koje se povlae
po praonici, nekoga starog naslonjaa ija se kona presvlaka rako

Smrt u Veneciji, novela Thomasa Manna. Prvo poglavlje. Gustav Aschenbach, ili von
Aschenbach, kako se slubeno zvao otkako je navrio pedesetu, jednog se proljetnog
popodneva godine 19.., koja je naem kontinentu mjesece i mjesece opasno prijetila,
otputio iz svog stana u Prinzgregentenstrae u Mnchenu sam na dulju etnju. Preveo
Zlatko Crnkovi (op. prev.)
3

~ 12 ~

Knjigoteka

daa&foxy

pohabala da su ga otpisali na tavan i malene stolne svjetiljke, stvaram

prisan kutak za sebe i svoje otpadnike koje je kartirao nacizam.
Svjetiljka daje veoma sabran snop svjetla. Nou mogu sii na itanje i
ukljuiti je: obasjat e mi tivo, no okolni prostor ve metar dalje ostaje
uronjen u tamu. U skrovite ulazim kroz maleni zidni otvor u obliku luka
u najmranijem kutku vinskog podruma. Moram puzati etveronoke da
se provuem, kao ivotinja. Prolaz zakrivam praznim kasetama koje lako
vraam na mjesto pred ulazom kad se uvuem. Da se dodatno osiguram,
otvor u zatisnuti i kamenim kockama koje iz dana u dan potajice
skupljam na cestogradilitu na povratku iz gimnazije. Tko bi uope
mogao otkriti gdje se skrivaju moji zabranjeni pisci? Kome bi palo na
pamet da ih trai u kui spletkarice koja se srepila s esesovcem?

Rijetko silazim u podrum. Znam otii nedjeljom ujutro dok su moji

na misi (ja vie ne idem u crkvu, preteko mi padaju propovijedi u kojima
upnik bljuje mrnju: trebao je odabrat drugo zvanje), ili kasno nou kad
mi san ne dolazi na oi. Treba mi najmanje dvadeset minuta da se
uukam u svojoj knjinici: moram raskriti otvor, uvui se i nanovo dii
pregradu od kaseta i kamenih blokova. Silazim kad mogu ostati neko
vrijeme. Tko zna za ovu pozadinu podruma? Mislim da sestru podrumske
prostorije nikad nisu zanimale, otac je u zarobljenitvu, a elektriar koji
je popravio instalacije, brati s majine strane, poginuo je na bojitu kod
Dunkerquea 1940. A mati? Ne bi me odala. Nije ona takva. Podnosi
sestrino sablanjivo ljubovanje i titi moju tajnu knjinicu. Ne znam zna li
za nju, no odgojila me da ne cinkam. Kad bismo previe gurali nos u tue
stvari, znala bi rei: Najprije poisti ispred svoga praga!

to se pak tie knjiga koje su mi ostale na policama u radnoj sobi,

njih otvaram samo za nastavne pripreme. Pri pomisli da je ta knjievnost
podobna prisjednu mi i Schiller i Goethe i svi kojima su Berlin i Vichy dali
imprimatur. Iako ni na koji nain ne sudjelujem u borbi protiv okupatora,
zanimaju me samo autori koje je nacionalsocijalizam otpisao kao
moralno nepoudne. Tko bi ga znao zato. Moda iz sklonosti ilegali. Od
malih nogu sve skrivam: sve svoje strasti, strepnje, razoaranja. Povodim
se za majinim primjerom. Poslovica to na srcu to na jeziku u naoj
kui ne vrijedi. Zato mi je crna lista pisaca dola kao neoekivani dobitak
na lutriji, kao povod da za se stvorim kutak u kojem mogu itati u potaji,
a to je to doli slobodno? Izbjeglice slaem na police: povlateno mjesto
dobiva Heine, kojemu su u Frankfurtu sruili spomenik. Veina je
svezaka u konom uvezu, stvar obijesti jer volim luksuzna izdanja. Svi su

~ 13 ~

Knjigoteka

daa&foxy

uvezi moj raun, iz malene knjigovenice u pomalo turobnoj ulici u

starom gradu, osim Smrti u Veneciji, kupljene u crvenome konom ovitku
godinu nakon objavljivanja. Ne znam ija je bila prije nego to je meni
dospjela u ruke. Na prvom je listu ostao trag nekog ex librisa koji je
knjiar zacijelo odlijepio prije nego to je dao knjigu u prodaju. Tko ju je
drao u rukama? Ne mogu rekonstruirati djetinjstvo svoje knjige samo
na temelju tamnih mrlja ljepila na papiru. Tko ju je ve utisnuo meu
druge sveske na polici u radnoj sobi? Neki knjigoljubac koji je na brzu
ruku morao utopiti svoju zbirku? Vremeni uenjak koji je do duboke
starosti gradio monumentalnu knjinicu da bi mu djeca nakon njegove
smrti iz nehaja po kratkome postupku rasprodala sva blaga? Plemi i
nasljednik nekoga izbornoga kneza kojemu su dvorac opeljeili
provalnici? A posteriori mi je drago to spaavam Smrt u Veneciji od
gotovo sigurne propasti: spalili bi je na lomai kakve Nijemci redovito
diu na javnim trgovima.

Na putu u svoju itaonicu redovito sam u velikoj napasti da pokupim

bocu romane-contija iz 1932. te da se imam ime sladiti dok itam. Iz
opreza joj rijetko podlijeem da ukuanima ne bi postalo sumnjivo ime
se to nou bavim. Rado se opirem napasti da oskvrnem obred, pa
povlasticu vinskog podruma i otvaranja boca preputam ocu. No on je u
zarobljenitvu u Njemakoj, pa ja katkad poseem za vadiepom da u
mislima budem s njim: dok se ja zabijam u podrum koji su zaposjele
knjige na njemakome, on teai za nekoga nepismenog seljaka na
falakome selu. Oeva je odsutnost obiljeila rat. Tko zna kako bi se
obitelj sa svime nosila da je ostao s nama. Bi li moja sestra irila noge
nacistima? I bi li se meni dolje u podrumu dogodilo sve to kanim
ispripovijedati? No sad ve trabunjam. Kad se est godina nakon to je
uprtio vojniku opremu i oprostio se s nama otac vratio kui, nije
vjerovao oima. Rodni su mu grad opustoili, a od obitelji mu je ostala
aka jada. Mlada mi sestra Anne nikad nije bila osobito bliska, no nakon
rata nas dijele svjetlosne godine: nju e odvesti na stranu pobijeenih, a
mene manje-vie na stranu rtava.
U podrumu ne moete temperirati vino, to znai da ga pijete na
sobnoj temperaturi od dvanaest-trinaest stupnjeva, pa mi je lake
othrvati se elji da ga troim u oevoj odsutnosti. Podzemna mi svjeina
ne da ni da se ondje zaitam, jer mi se nakon nekog vremena ukoe prsti i
vlaga mi se uvue u kosti. Zimi ni temperatura u kui nije via, grijemo se
okresinama vrtnih stabala, no velik nam dio konfisciraju za gorivo
automobila na plinski pogon, pa ivimo pod pokrivaima s nogama na

~ 14 ~

Knjigoteka

daa&foxy

termoforu i navlaimo plahte do nosa. U podrumu se bakem s dvjema

suprotnim silama: knjige mi oputaju miie, ali se pritom grim od
hladnoe i vlage. Bude noi kad uspijem u glavi prevladati klimatski
pritisak pa nastavim itati do praskozorja. No bude i onih kad zima stisne
prije nego to me proza ili poezija ponese, pa ve nakon jedva sat
vremena moram promrznuta tijela napustiti skrovite. Tu se vie ne
mogu zagrijati pod posteljinom. Vlaga me proela do kotane sri i nema
mi druge nego da izdrim do jutra i suspreem cvokotanje da se Claude
ne prene iz hrkakoga sna.
Naime sad ivim u branoj zajednici. Ja pak u tom braku ne vidim
nikakvo zajednitvo. Kad se svega sjetim, prije je stvar samilosti. Claude i
ja vjenali smo se kako je to ve kod mladih naeg doba ilo, nesvjesni u
to se, zapravo, uputamo. Po povratku iz Njemake predajem u gradskoj
enskoj gimnaziji na pola radnog vremena, tek toliko da majci mogu
platiti stan i hranu, jer kod nas samo Anne ima pravo besplatno stanovati
i jesti. Mati mi je nala i privatne satove, tako da tu Claude i ja
ponavljamo jake glagole za trgovaki smjer u privatnoj koli nekakva
katolikog usmjerenja - mislim da je u pitanju Sveti Petar, ili pak Marija
Pomonica. Stidljivo se ae na satu smjeka, revno mi odgovara na
pitanja i obara pogled pred svojom mamom kad ova ude primau sobu
da nam poslui aj. Kod mene pak Claude ne budi bogzna kakvo
zanimanje. Otprilike smo vrnjaci, mogli bismo nedjeljom zajedno
izlaziti, ii u kino, no ja volim svoju samou i ne trebam drutvo da mi
popuni vikend. Dobro mi dou novanice koje mi jedanput na mjesec
predaje aetova majka. Po izlasku, s plaom u depu prijeem ulicu i
ulazim u najbolju knjiaru u gradu. Pretvaram novac u knjievnost.
arobno.
Krajem godine mati mi ozareno priopi da joj je prijateljica savreno
zadovoljna mojim radom. Vijest shvaam doslovno: pouavam njemaki,
ak napreduje. Mati me ispituje. to voli, kakve oi ima? Ispada da joj ne
znam odgovoriti. Mogu rei da Claude zna bez pogreke nabrojiti
njemake jake glagole. Primjeujem da se, poput veine naih
sunarodnjaka, mui s izgovorom zloglasno tekoga ch, koji im odve slii
glasu , a mene ta sitnica neizostavno ivcira. Naime ja je ne doivljavam
kao sitnicu: taj njeni umor kojemu nema premca i do savrenstva ga
dovodi zamjenica Ich dio je arolije njemakog jezika. ae pokuavam
ispraviti: Sklopite oi, nemojte se grbiti, usredotoite se i recite Ich.
Usne iznjedre mlitavo I. Tu sviram povlaenje. Uope ne traim da
Claude izgovori Eichhrnchen - vjeverice e se tonog izgovora naekati i ne nastojim doznati kakvu osobu uenika uloga skriva. Zanimaju me

~ 15 ~

Knjigoteka

daa&foxy

knjige koje na raun tih privatnih satova mogu nabaviti i progutati. S

dananjega mi se gledita ini da mi se Claude u ono doba na svoj
nenametljiv nain udvara. No onomad nita ne vidim i nita ne elim
vidjeti.
Moja mati pozove prijateljicu na aj. S njom e doi i Claude. Mati mi
daje mig da ne bi bilo zgorega da osvanem u najboljem izdanju,
smjekam se i ostavim blago romantian dojam. Pristanem. Mati mi
nakon ajanke daje do znanja da joj se mlado bie svia. Meni isprva ne
svie da nam Claude ulazi u obitelj i gnijezdi se kraj mene na obiteljskom
stablu, nad ime se trebam zamisliti, ako ne i zabrinuti.
Brak mi nikad nije padao na pamet. Nemam nita protiv brane
zajednice ako u njoj i dalje mogu itati knjige i ostati na odreenoj
distanci: nemam se ni najmanju namjeru radi suprunitva odrei
vlastite samosvojnosti i vlastitih strasti. Ne pamtim da smo Claude i ja o
tome razgovarali prije vjenanja. Brak smo sklopili jedne ljetne subote,
bez ikakvih kerefeka. Matini ured, katedrala, biskup u ipkastoj
spavaici na naramenice, mladoenja u fraku, mladenka u bijelome s
dugom povlakom, upakirana kao dar s manom, pir, valcer, torta na kat.
U organizaciju sveanosti upliem se samo odlukom da na svadbeno
putovanje idemo u Zurich, jer znam da se onamo sklonio Thomas Mann,
pa se nadam da u ga sresti na kakvoj kavanskoj terasi.
Nekoliko mjeseci poslije svadbe, nakon nedjeljnoga ruka kod svojte,
taj me roditeljski par zove u stranu. Bojim se da e razgovor potrajati, a
elim se to prije vratiti itanju. Ispostavlja se da obitelj o meni
raspravlja ve nekoliko tjedana, pa me oni sad kane izvijestiti o emu je
rije. Gospodin otac govori o prvoj branoj noi i naim odnosima.
Kakvim odnosima, pitam? Uz moj pristanak na brak s njegovim djetetom
nije palo nikakvo obeanje o parenju. Moda ovaj dio prie zvui
nevjerojatno, no nastojim to tonije rekonstruirati injenice. Ne
shvaam zato svojta odjedanput od mene trai da odbacim stid, a
predbrane smo nagodbe mahom vodili krajnje edno, uvijeno i
neizriito, uz aj iz najfinijeg porculana. Sjeam se da smo onomad
naveliko jeli pogaice s orasima. A sad mi izokola predbacuju to ne
podlijeem prostoti i ne sudjelujem u prizorima poput onih na
vragolastim sliicama koje gimnazijalci kriom razmjenjuju pod skutima
kaputa: ena se u poluleeem poloaju zadignute suknje ispruila na
damastnome divanu. Paperjastu rodnicu nudi popanu mukarcu koji
stoji nada njom: hlae su mu spuznule preko glenjeva, guzovi se izlau
fotografskom aparatu, a udo se zacijelo uperilo u klonuli plijen, makar tu
gledatelj moe samo nagaati, jer onomad nisi smio prikazati ukrueno

~ 16 ~

Knjigoteka

daa&foxy

muko spolovilo. Ja se ne kanim uputati u igrice tih likova koji nakon

pijane gozbe bludnie kao najsirovije vojniine. Claude i graanski odgoj
s kojim ivi u meni bude preveliko potovanje da takvom uvredom
kaljam na odnos: djetinjstvo su mi obiljeili popovski napuci: bludnost,
djeco moja, huda bludnost! No shvaam da svijet od mene oekuje neto
drugo, a osjeam da mu to ne mogu dati: hoe spolnost, putenost i, to je
najvanije, djecu. Ja se tome zovu dunosti ne mogu odazvati: udim,
valjda, samo za knjigama i za njemakim jezikom.
Drae mi je da se Claude preda mnom ne razodijeva. Golo me tijelo
ne zanima. Claude se moe frizirati, kititi paunovim i nojevim perjem ili
pomno njegovati ruke, no ja to takorei ne primjeujem. Moda bi kakva
lijepa dua koja uiva u tivu u meni mogla pobuditi ljubav, no Claude ne
ita, pa i nemamo o emu razgovarati. Claude je jednostavno tu. Nosimo
isto prezime, no nemamo nita zajedniko. Claude kolu zavrava s
bijednom ocjenom iz njemakoga, no na raun drugih predmeta ipak
dobiva diplomu. Claude prihvaa mjesto u raunovodstvu u nekoj drvnoj
pediciji. Stanujemo kod mojih roditelja, u velikoj sobi s kupaonicom i
radnom sobom za mene na prvom katu, i plaamo stanarinu. Ne pada mi
na pamet da se selim, ondje mi je knjinica. Claude se lijepo slae s mojim
roditeljima, a s Anne bolje nego ja. Zajedniki nam je ivot skladan, nikad
nitko ne die glas. Svojima posveujem duno vrijeme, redovito veeram
za obiteljskim stolom, a nedjeljom ruam kod svojte. Odem im ispijemo
kavu, i to uvijek veoma pristojno da se ne uvrijede, ali i odluno, da mi se
nitko ne usudi prigovoriti. I nitko se ne bi odvaio. Ja sam obiteljsko
bubalo i tu slubu savreno obavljam. Pa tko se moe potuiti? Roditelji
su me poticali na studij, iako sestre nisu tjerali, jer njima nita nije ilo u
glavu. Iskoristili su moje diplome u estokim pregovorima sa svojtom:
trgovaki se brani par eli pogospoditi i u meni vidi naknadu za
osrednju kolsku spremu kojom se moe pohvaliti Claude, pa mi se
svojta ne smije buniti da joj je itko podvalio. Imaju svoje gore list u
nastavnikom zboru gradske enske gimnazije koja nosi ime knjievnoga
velikana i mogu biti sretni kakav presti ta sluba nosi. Zato gospodin
otac ne ustraje kad pristojno dam do znanja da je ulazak u brak s moje
strane bio najvei ustupak: to se drugih stvari tie, bolje da me prepusti
knjievnosti.
Claude je najmlai od estero brae. Ocu su ostali osigurali
pomladak kojim ije sve vrnjake: tridesetero unuadi. Moda i trideset i
dvoje, ne brojim. to se naeg braka tie, ostavio nas je na miru. Vie ne
spominje djecu. Da je obitelj bila pobonija, kamo bi Claude nego u

~ 17 ~

Knjigoteka

daa&foxy

redovniku slubu? Ovako sam ja svojevrstan nadomjestak za sveeniko

zvanje.

Je li izostanak tjelesnog doticaja meu nama neto prirodno?

Umjesto da se razodjenem i upustim u putene igre, prve brane noi
maim se knjige. Claude ne komentira, dugo se zadri u kupaonici i utone
u san prije nego to dovrim poglavlje. Dalje se Claude iz noi u no
posve neupitno redi za poinak i ne odaje ni najmanji traak
nezadovoljstva. Sad smo mu i ena, i to je kanda dovoljno. Bar se nadam,
jer nisam u stanju dodirnuti to tijelo, a ni podati se dodiru. Pri samoj
pomisli na to premirem od straha i sva srea da me Claude hoe
potedjeti te kunje. Ne mogu tei da mi se tjelesno gadi: u meni ne budi
ba nikakav osjeaj, ni udnju ni odbojnost. Ja se naslaujem drugim
stvarima. No ime se sladi Claude?

Nije da Claude prisvaja kupaonicu, no iz veeri u veer ima svoj

obred. Ma to bilo i ma kako kasno da lijee, ak i za Boi, Claude svoje
gae pere u umivaoniku. Kakva je to neobina navika koju meni nitko
nije usadio? Ne znam da to itko radi, bilo moja mati ili moje sestre, a
mukarci pogotovo. Kod nas se rubljem bavi mati. Zakljuujem da je ova
mala ceremonija posve osobna stvar, svojstven doivljaj vlastite intime
kao prljavtine koju lui ovjekovo tijelo, pa je treba ukloniti da svje
krene u nov dan. U rodnoj su kui te poslove preputali pralji i valjda se
Claude od rane mladosti srameljivo titi od slukinjina govorkanja. O
obredu nikad nismo progovorili, ne pitam odakle potjee, ne
razgovaramo. Ja imam svoj ivot, Claude ima svoj i potkraj dana se sreu:
veeri provodimo jedno kraj drugoga, iako bez veega meusobnog
zanimanja. Vjenali smo se. Prisegnuli smo da emo jedno drugome biti
vjerni i ispomagati se, no tko je ikad spomenuo ljubav, tko je ikad
spomenuo poniranje u suprunikov svijet i meusobno oplemenjivanje?
Claude valjda ima neki unutarnji ivot, tatko ga nema? No ne trudim se
da ga istraim, radije u uivati u strelovitome propadanju Gregora
Samse i pratiti polaganu agoniju Hansa Castorpa u podnoju njegove
arobne gore, ili se prikljuiti gospoi C. pred kraj dvadeset i etiri sata u
ivotu jedne ene.

Ljubuje li Claude na svoju ruku? Onomad mi to pitanje ne pada na

pamet i tek si ga danas postavljam. Zamjenjuje li obredno pranje gaa
fiziki doticaj sa uenim tijelom? Ne znam trai li Claude nasladu u

~ 18 ~

Knjigoteka

daa&foxy

samoi pa si, kad mene nema, zna priutiti srhe uzbuenja koje ja ne
pruam. Prebiru li prsti vlastitim tijelom glumei tue ruke, moje ruke?
lako naizgled ivim u italakom isposnitvu, znam si priutiti dozu
slasti. Po povratku iz podruma tijekom rata, osobito kad me zima natjera
da dignem ruke od kakve knjige, katkad nou naem olakanje za
neizdrivu udnju i nezatomljivu elju za nekim osjetilnim iskustvom u
nekoliko poteza pod krutim plahtama koje je moja mati valjda
popabirila u samostanu, jer joj je teta bila glavarica u nekome manje
poznatome crkvenom redu. Claude kraj mene hre, a ja u mislima
ponirem u Smrt u Veneciji i oblikujem lik mladca kojeg je Gustav von
Aschenbach pratio uliicama Serenissime: zamiljam djeaka bademastih
oiju, bljedoputih nadlaktica i monih bezdlakih bedara pod ovojem
koe. Je li mladi Tadzio ili uspomena na druga koji mi je svojedobno itao
Thomasa Manna na treem katu studentskog doma u Weimarskoj
Republici? U polusnu oblikujem crte nova junaka, spoj Hans-Joachima i
pojave nalik na kipove na javnim zdanjima graenim netom prije rata, na
palai pravde ili gradskom kupalitu: energine je brade, odluna oka i
ispupenoga prsnog miija. esto mi meutim treba due da se
nauijem jer me ometa nametljiva uspomena na sestrino sladostrae i
kako me toga dana muilo podrhtavanje lustera u primaoj sobi: kvari
milinu neuhvatljiva stvora koji mi promie preko baldahina i spree lik
Thomasa Manna s prijateljem iz mladih dana. Reenice Smrti u Veneciji i
mladenaki glas Hans-Joachima naposljetku e pobijediti i spas e mi biti
...ivi lik, ljubak i opor u svojoj ranoj muskosti, mokrih uvojaka i lijep
poput njenoga boga, kako izlazi iz dubine neba i mora, kako izranja iz
elementa i izmie mu... 4

Thomas Mann, Smrt u Veneciji, preveo Zlatko Crnkovi (op. prev.).

~ 19 ~

Knjigoteka

daa&foxy

3
Brzo u i na vlastitoj koi osjetiti okupaciju i obveze koje sa sobom
donosi. Isprva reagiram kao mnogi sunarodnjaci. U nevjerici gledam
kako njemaki vojnici paradnim korakom stupaju glavnom gradskom
ulicom, a osvajaka izma bije tlo nae domovine. Ljuti me njihova
bahatost, kao to e me poslije ljutiti Volkerova neoptereena i
raspojasana mukost. Zamiljam ga golema i mona uda, daleko ga
preuveliavam u odnosu na to kakav je u stvarnosti, no kako bi mojoj
sestri Anne pruao onoliko uitka da ga priroda nije obdarila preko
svake mjere i siline? I Francuskoj zamjeram kako se olako i glatko
pokorila vjekovnome neprijatelju. Mjesni je dnevni list izvrstan primjer.
Prema njegovim je napisima francuska vojska 13. lipnja 1940. slavila
pobjedu u Ardenima. Sedamnaestoga lipnja doznajemo da je u
Rethondesu potpisano primirje i u roku od tri dana novine se prema
dojueranjem neprijatelju oituju s najveim potovanjem. Ta to im
drugo preostaje? A kako se ja osobno opirem okupatoru? U doba lanog
rata od jeseni 1939. do proljea 1940. obratio mi se glavni stoer
francuske vojske jer je trebao nekoga tko zna njemaki za prijevod
informacija koje iri nacistiki tisak. Kad se predveer vratim iz
gimnazije, mladi mi vojnik punaka lica donese sveanj materijala. Ima
vojniku frizuru, odora mu stoji kao salivena, oi su prodorne, a koa
nabrekla od miia. itam novine i prevodim samo one odlomke koji mi
se ine bitnima. Vojnik eka na stolcu pred vratima radne sobe. Dubokim
i toplim glasom pjevui Chopinove nokturne. Izrazitim me stranim
naglaskom pita smeta li mi to pjeva. Odgovaram da su mi te melodije,
tovie, drage. Kao i va glas, htjedoh dodati. Mladi je protutea tivu,
otrovnim novinskim stupcima o neprijateljima njemakog naroda, a oni
su uvijek isti: Englezi, Francuzi i idovi. Nauivat u se uasa i pakosti,
serviraju ih od prvoga do posljednjeg slova, neprestance hukaju na
ubijanje. Osobito rue idove. Nacisti ih ele ukloniti iz njemakog
naroda kao da odstranjuju tumor. Tekstovi koje moram prevoditi vrve
prostakim aluzijama. Mogli biste zakljuiti da se sirote Njemice na
ulicama Mnchena i Weimara neprestance izlau opasnosti da ih netko
siluje, jer u nacionalsocijalistikoj glavi idov nema mira i jedini mu je cilj
da operua Gretchen. Sinagoge su legla poroka, javne kue u kojima
njemakim djevojkama prijeti suanjstvo. Nacistiko udoree
zabranjuje brak izmeu arijaca i idova, te im ne doputa nikakve
seksualne odnose. Jesu li pod svaki krevet postavili policajca da provjere

~ 20 ~

Knjigoteka

daa&foxy

kri li tko zakon? Da je Claude izraelitskog podrijetla i da ivimo u

Njemakoj, bismo li morali dokazivati djevianstvo da ne zavrimo u
zatvoru? Nama to ne bi bio nikakav problem.

Rije arijac mi je mrska, i to oduvijek. Ne znai nita i niemu ne

slui, nego samo unosi pomutnju. No kako u drukije rei?

Kad ispiem svoje, zna se dogoditi da ostanem sjediti. Nalivpero mi

je jo meu prstima, pogled luta cvjetnim uzorkom na tapetama, a dua
se uli prema momkovu mrmoru. Preputam mu se. Nakon nekog
vremena tijelo mi mjesearski kree prema mladiu. Odlaem nalivpero,
ustajem i otvaram vrata, a on se smjesta uspravi u stavu pozor. Dok mu
predajem sveanj novina i prijevode, vie mi puta doe da raskopam tu
savreno izglaanu odoru, no redovito suspreem udnju. Zabranjeno je.
Onda su potpisali primirje. Svie mi da mladi vojnik vie nee
dolaziti, ne znam ni kako se zove, pamtim samo njegovo mladenako lice,
kako mu pod vojnikom kouljom iskoe bradavice kad je cia zima (ili to
ja budim iskru udnje?) i kako mu duboki glas cijedi cijele note i
osminke. I dalje predajem u gimnaziji, no od vjenanja vie ne dajem
privatne satove, navikavam se na okupaciju, na neokupiranu zonu (bit e
kratka vijeka), na tokice. Claude i ja imamo pravo na 250 grama kruha
na dan, 200 grama mesa na tjedan (iako nismo u istom kou jer
mukarcima daju vie nego enama). Navikavam se na zrane udare, na
noi u podrumskim sklonitima. Sve kue u naoj etvrti imaju podrume,
pa ne moramo primati susjede. Nas je etvero: majka, sestra, Claude i ja.
Dovoljan nam je vinski podrum, tako da je moja itaonica poteena.
Gledam mimohode okupatora u odorama i s kukastim kriem na
barjaku, esto prolazim ispred njemakoga Soldatenkina, bjeim iz kue
kad vidim Volkera: ne pomiljam da se na bilo koji nain oprem tome
takorei sveprisutnome okupatoru. Ustrojava se pokret otpora, no mene
se ne tie: nisam ni idovske vjere, ni pristaa komunizma. Kao i kod
mnogih drugih ljudi, moje je domoljublje mlako. Mrzim Volkera i zvon
njegovih peta na stubitu od orahovine kojim su mi preci kroili kroz
etiri narataja: mogu ga ubiti kad doe sasuti sjeme u moju sestru i
zakopati ga u podrumu podno tajne knjinice, nitko ne bi pojma imao,
samo bi se meni nokti po povratku malo crnjeli, a to bi rijeila ribaa
etka prije nego to sjednem za stol; no sestra bi mi se zabrinula, zavrila
bi u Ravensbrcku ili u nekome vojnikom kupleraju na istonome

~ 21 ~

Knjigoteka

daa&foxy

bojitu, od jutra do sutra leala bi na slamarici i irila bedra, a mladi bi je

Nijemci jahali, ali ne vie od dvije minute po vojniku, jer nee valjda tako
gubiti dane; meu njima je i Hans-Joachim iz moje mladosti, ta sigurno je
negdje na bojitu. Ne bavim se milju da osobno tako pridonesem borbi
protiv okupatora, no kad bi svaki mladi ovjek mog narataja u potaji
smaknuo Nijemca koji mu ljubuje sa sestrom, kad bi se svaka djevojka iz
pristojne obitelji maila kuhinjskog noa i prerezala vratnu ilu kucavicu
svakom Volkeru pomno obrijana zatiljka, vojske Treeg Reicha rijeili
bismo se za tili as.
Zakopavam se u svakodnevicu. Duani mijenjaju vlasnike.
Pozamanteriju gospoe Bloch i draguljarnicu Smaragd, koju je drala
stara gospoica Dreyfus, preuzela je konkurencija strastvenih
zagovornika nacionalizma i ne znamo to je s bivim vlasnicima. Isparili
su, kuni su im vrtovi zarasli u korov, a prozorski se kapci ne otvaraju:
jesu li se zabarikadirali unutra? Jesu li nali utoite kod prijatelja negdje
drugdje, ili su se dokopali vicarske pa ondje ive od novca koji su
zgrnuli na raun potenih Francuza, kako to tisak rado tvrdi? Kome e
vjerovati? Nijemci s vremena na vrijeme uhiuju uenike na izlasku iz
kole. Opetovano promatram te prizore jer mi uionica gleda na ulaz u
muku gimnaziju. Ne znam jesu li Dutilleul, Marcellin, Garabdian i
Proust u pokretu otpora, no odvezli su ih i vie se nisu vratili. Pretvaram
se da nita ne primjeujem unato hicima iz pitolja: maleni Lachman,
sjeam se kad je ovolicni bio, udari u bijeg i ustrijele ga nasred ulice. Kad
odjekne hitac i Lachman se srui, moje uenice zabijaju nos u biljenice.
Ja naglas itam.
Der du von dem Himmel bist,
Alles Leid und Schmerzen stillest,
Den, der doppelt elend ist,
Doppelt mit Erquickung fullest. 5

Ti koji si sa neba,

Svaku bol i patnju toli,

Tko dvostruke jade zna,
Dvostruko ga krijepit voli, (...)
Johann Wolfgang Goethe, Putnikova nona pjesma I., preveo Mihovil Kombol (op.
prev.).

~ 22 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Kako je taj Goetheov i Goebbelsov jezik lijep! Lachmanovi roditelji

stanuju nedaleko od nas, no neemo ih posjetiti nakon tragedije: za
sestru to ne dolazi u obzir, mora misliti na svoj ugled. No to je s majkom
i sa mnom? Mislim da se bojimo da emo i same stradati, da e netko
vidjeti da izraavamo suut roditeljima pripadnika pokreta otpora. Koji
je, da stvar bude gora, idov.
Meni su stali na ulj kad su zabranili pojedine autore. Znanci iz
djetinjstva odlaze u ilegalce: momci bjee od radne obveze. Djevojke iz
ljubavi prema svojim draganima ili domovini jezde francuskim poljima i
u okviru bicikla skrivaju poruke za pokret otpora. Ja pak ne mogu bez
Thomasa Manna i za me je okupator tu prevrio mjeru. Tako organiziram
svoju malu podzemnu ilegalu, poput kakva vojnika bez puke.
Dogodilo se to jednog jutra. Okupator nas okupira ve due vrijeme.
Ja objanjavam uporabu genitiva nakon prijedloga whrend prvome
razredu gimnazije. Netko kuca na vrata uionice. Ulazi ravnatelj Muller,
Alzaanin iz masovnog zbjega 1940.: zamijenio je Valabrguea, kojeg je
Vichy opozvao. Ravnatelja u stopu prate dva Nijemca u gestapovskoj
odori. Vii i plavokosi, rumenih obraza i ratoborne brade, obrati mi se na
njemakom i naredi da poem s njima. Oprostite, mlade dame, moram
ii, kaem ja. Spremam biljeke u runu torbu, navlaim kaput od
kariranog tvida s ovratnikom od zejega krzna i idem za gestapovcima, a
ravnatelj me ispraa pomalo saalnim pogledom.
Gestapo se smjestio u palai Les Barres, jednome od najljepih
zdanja u gradu i negdanjem sjeditu neke regionalne banke. Otkako smo
pod okupacijom, opustjeli su okolni plonici koji su kao spone izmeu
trgovakih ulica neko vrvjeli svijetom: kao da se prolaznici boje prii
odve blizu zastraujueg broja 10 Trga marala Ptaina, koji e nakon
rata postati trgovaka komora na broju 10 Trga generala De Gaullea.
Ljudi idu zaobilaznim putom da ne moraju proi kraj proelja Gestapa pa
da ne podlegnu znatielji i sluajno kroz prozor ugledaju kakav prizor
kojemu ne bi smjeli nazoiti. Znamo da su bankovne trezore u podrumu
pretvorili u elije i da ondje nije veselo. Zgradu spominjemo kao Les
Barres: malog su Bergerona odveli u Les Barres. Pozvani na razgovor u
zgradu ulaze na glavna vrata, a esto izlaze na stranji izlaz, u kamionu
pod ceradom koji ih vozi u nepoznatom smjeru.
Ne znam zato me zovu, no spopao me silan strah da vie neu izai
na prednja vrata. Nisam idovskog podrijetla, nisam ni u kakvu doticaju s
pokretom otpora (suzdranost prema Lachmanovim roditeljima samo je
jedna u nizu mjera opreza), savjesno potujem policijski sat, a tko bi

~ 23 ~

Knjigoteka

daa&foxy

mogao znati za moju tajnu knjinicu? Na putu se mogu dati u trk kao
Lachman da uteknem pratnji. Ako mi se posrei, strojnice me nee
pokositi, no emu bijeg? Kod mene takorei nema govora o krivnji.
Onih nekoliko stotina metara od uionice do sjedita Gestapa oteu
se u beskraj. Hodam meu trojicom Nijemaca u odori i izbjegavam
poglede prolaznika, bojim se da u sresti neko poznato lice, jer me
poznaje manje-vie cijeli grad. Glasine e me ve u roku od nekoliko sati
svrstati meu rtve ovoga nepotenoga rata, ali i meu njegove junake
protagoniste. Odjedanput stajem uz bok usijanim glavama koje hvataju
jer se diu na bunu protiv vaba. Silno se bojim to me eka u Gestapu,
no s dozom ponosa prihvaam novi identitet koji silom prilika stjeem
dok moja pojava izaziva ustraene i zadivljene poglede. Smiljam ime
mogu potkrijepiti svoje besprijekorno ponaanje, no hou li usto morati
dokazivati poslunost? Jest da ne govorim i ne radim protiv okupatora,
da mi bicikl stoji u garai dok drugi idu u partizane, no druga je stvar ako
se time moram hvastati pred neprijateljem da spasim glavu. Ni da
prstom maknem, gospodine efe Gestapa: vaa nam je vojska okupirala
svaki pedalj zemlje, a ja ni da trepnem, asna rije. Jesam li to u stanju?

Prolazimo kroz dvorina vrata zgrade, penjem se monumentalnim

stubitem koje vodi na prvi kat. Sjeam se kako smo se otac, sestre i ja
tuda uspinjali kad smo onomad doli podii bakinu ostavtinu, lijepu
svoticu koju smo batinili nakon njezine smrti. Tada je ovdje jo bila
banka. Posjednu me na stolac pred dvokrilnim vratima ureda
ravnateljstva, divotnim stolarskim radom pozlaenih dovrataka iz doba
Luja XIV. ekam cijelu vjenost. Ne pada im na pamet da mi daju da neto
prezaiogajim. U smiraj dana - jest da je zima i rano pada mrak, ali
popodnevno je doba (ili popodnevna dob - rjenik daje oba roda) ve na
izmaku - napokon me uvode u ured. Naem se pred mjesnim
zapovjednikom Gestapa, uljudnim i odlunim ovjekom. Ne mogu umai
vlastitoj struci. Zapovijedaju mi da budem na raspolaganju okupatoru za
razne pismene i usmene prevodilake zadatke: sitnica, nekoliko sati na
tjedan. Sve u svemu, zanemarivo urovanje s okupatorom, ni sluga
urjakovoj Legiji francuskih dragovoljaca. Zato me vrbuju tek sad, kad
su se Saveznici ve iskrcali u sjevernoj Africi? Imam li izbora, mogu li
odbiti? Ne usuujem se pitati: mozgati stignem kad se vratim kui.
Zapovjednik mi se obraa na njemakome. Doe mi da mu
odgovorim na francuskome, da mu dam do znanja kako ne zaboravljam
svoju zemlju i da sebe u to uvjerim, no ne usuujem se. Stvar

~ 24 ~

Knjigoteka

daa&foxy

uzdrljivosti, bojaljivosti, straha? Bojim se izlaska na sporedna vrata u

kamionu pod ceradom. A usto tako volim govoriti njemaki da odvraam
automatski, kao roeni Nijemci. Poput puaa koji se sladi dimom to mu
grebe grkljan, ja uivam u glasovima koji mi navru u grlo kao krdo divljih
konja, a osobito u onima kojih u francuskome nema, Ich babe das nie
getan, ich mchte docb etwas machen, 6 i savreno ih izgovaram.
Tako u naposljetku i na povratku proi kroz dvorina vrata, a
prolaznike neu ni pogledati. U roku od nekoliko sati procurit e pria da
sam meu malobrojnim sretnicima koji su se s obavijesnoga razgovora
vratili ivi i zdravi. Ljudi e se pitati to me spasilo. Povezivat e to s
hajkom na pripadnike pokreta otpora koja je poela sutradan u zoru, ili s
uhienjem moje kolegice iz gimnazije, pa e rei da je zacijelo trebalo
otkucati dva-tri imena: ta kako bi me inae Les Barres pustio na velika
vrata?
Da uutkam glasine, moram otkriti pokoju mrvicu istine, makar bih
radije da se ne prouje, jer zapovjednika Gestapa ne odbijam - ni kad me
prvi put priveo, ni poslije.
Nije mi bilo druge, kaem, ta ekao me kamion pod ceradom. tovie,
zapovjednik mi je zaprijetio da e mi epati i mater i sestru, makar je
njezin mu bio kolaboracionist, a tko zna gdje bi zavrile: moda u
kupleraju za viijevske legionare u Sidi Bel Abbsu, ili negdje drugdje sad
kad je Alir opet u saveznikim rukama. Nije istina, zapovjednik niim
nije prijetio. Nastupio je obzirno. Donekle i s potovanjem: nije mi nita
rekao, no oito se divio kako vladam njegovim jezikom. No to je bio
domet njegova uvaavanja.
Za razliku od francuske vojske nisu mi dodijelili skoroteu za
isporuku u kuu. Po tivo idem jedanput na tjedan. Znam se naekati dok
me se Herr Des Roulieres - rodom hugenot ije se prezime ita s
naglaskom na prvome e, iako se pie bez akcenta - ne udostoji primiti da
ini urui materijal za prijevod. On me pak ni najmanje ne cijeni. Unato
podrijetlu, pravi je opori Teutonac. Osveuje li mi se za sudbinu koju je
njegovim precima prije niz stoljea priskrbila starija ki Crkve?
Na odlasku iz ureda Herr Des Roulieresa izlazim na velika vrata i
prolazim kroz monumentalne dvorine dveri od kovanog eljeza koje su
oblikovali po uzoru na versajske. Katkad se poelim ogluiti na sastanak,

Doslovno: Nikad ne uinih, elim neto uiniti (op. prev.).

~ 25 ~

Knjigoteka

daa&foxy

no moji su dolasci redovito besprijekorno toni. Stidim se to sluim

Gestapu i teko mi je kad vidim kako su vabe bez srama izvjesile
znakovlje Treeg Reicha u arhitektonskim remek-djelima 17. stoljea,
kad je francuska monarhija bila na vrhuncu. No ne doputam si ni minutu
zakanjenja iako znam da u ekati Herr Des Roulieresa, i to katkad
satima. Ponosim se svojom tonosti: tako ja pruam otpor, makar
priznajem da mi je gesta prilino samozatajna. ekam na drvenom stolcu
u hodniku, to mi je prava muka jer se onuda tiska previe ljudi:
svakovrsni prekritelji njemakoga reda i zakona, mladi koji nisu
pokleknuli kao ja, ili oni koji su krivi jer su ivi - mojsijevci koje su
ieprkali bogzna gdje ili Cigani koje privode na erge. Mrzim ta duga
ekanja. Toboe ne znam zato, toboe iz puka ponienja to moram
sluiti okupatoru, no naravno da nije sve u tome: u hodniku preda mnom
prolaze ljudi, likom, bojom kaputa i licem otisnu mi se na mrenici oka, a
to se te slike vie preslojavaju, tee mogu rei da ne znam za
zlostavljanja u pritvoru, batinanja, muenja, zatoenja, smaknua po
kratkom postupku, otpremanje ljudi bogu iza lea i obitelji koje se ne bi
svojevoljno razdvajale. A to ja tu mogu nego da i dalje ubim na stolcu i
ekam da se Herr Des Roulieres smiluje i primi me (otee tek toliko da
me dodatno ponizi, jer ne znam zato bi potomak hugenotske loze inae
kasnio)? Danas se udim kako mi je onomad sve bilo neupitno. Kako se
ovjek nade s bombom u ruci, kako se odvai dii eljezniku prugu u
zrak ili ispucati arer u ophodnju u sivozelenim odorama? Treba li biti
hrabar i lakomislen, ili te jednostavno treba goniti elja da se iupa iz
koloteine predvidljiva ivota? Gospodine, ja se njemakim jezikom
bavim da mogu itati Goethea, Heinea i brau Mann, a ne da vama
pomognem da strijeljate golobradu mlade. Zato vam neu nita
prevoditi. Druga mi je mogunost da bez odgovora pristojno odem iz
zapovjednikova ureda, sjednem u tramvaj na postaji Palaa Les Barres,
odvezem se do okretita, iarom se popnem na visoravan Roche-Noire i
odem u partizane. Ili pak da hinim peludnu groznicu pa da pred
deurnim gestapovcima ispuem nos u neku od onih crveno-bijelih
zastava iji golemi kukasti kri podsjea na igove na sapima stoke u
vesternima, jedan od onih jezivih barjaka koji vise s balkona palae Les
Barres s obje strane stubinog prilaza i nagruju proelje. Ja se pak
jednostavno vraam kui. U strahu od smrti, zime, nedostatka
privatnosti? Ili u strepnji od odlaska u ilegalu i osjeaja da me neki ljudi
vie nee imati u vidu, da e mi se ivot ondje rasplinuti? Ne znam, no u
partizanima se ivi dvostrukim ivotom: ima dva imena, dva identiteta,
katkad i dva lica, takorei dva tijela. ene nose kape i hlae. Nije li tu
prilika da postane druga osoba, presvue kou, promijeni frizuru, boju

~ 26 ~

Knjigoteka

daa&foxy

kose, spol i drutvo? Nita me od toga ne zanima. Meni je i ovako manjevie dobro, vlastite mi oi, lice i tijelo odgovaraju takvi kakvi jesu - a zar
mi doista ba tako smeta to mi se sestra Anne sramoti? Ako prestanem
predavati njemaki, to e od mene ostati? Ne mogu nai utoite u
branom ivotu, a jedini mi je prijatelj bio Nijemac. Najvanije mi je da
mogu na miru itati i tu su mi noi u podzemlju sasvim dovoljne. Mogu s
vremena na vrijeme prevesti dvije-tri kartice, propagandni letak ili
Obergruppenfhrerov govor: za Smrt u Veneciji itekako se vrijedi
potruditi. Gore u planini moje knjinice ne bi bilo. A i kako u u ilegali u
izvorniku itati omiljene pisce ako nam je cilj da smiemo Nijemce gdje
god stignemo i kredom na zidu skrovita biljeimo recke za evidenciju
trofeja? Kreda prlja ruke i kripi po kolskoj ploi da se sav najei, no
takve neugodnosti mogu otrpjeti kad treba prepisati Heineov ili
Schillerov stih.

Des Roulieresov je ured u prizemlju i onuda prolazite na putu u

podrum, bivi trezor gdje su sefove valjda pretvorili u muilita. Tjedni
idu pa su mi nacistika vrzmanja ve jasna. Politike zatvorenike alju u
podrum. esto ujem urlike. Ja problijedim, no Nijemci se preda mnom
samo dalje ure amo-tamo kao da nita nije bilo, kao da na donjem katu
ne kolju mukarce i ene koji su esto jo juer bili djeca. idovi i Cigani
(njih je manje) nestaju na kraju mog hodnika, okupljaju ih u prostoriji
bez prozora gdje je neko bio ured blagajnika banke. Uklonili su staklena
vrata i sigurnosnu reetku, te ih zamijenili metalnim vratima.
Mimo mene prolaze cijele obitelji: oevi, majke, keri, bake, samci, a i
djeca bez roditelja. Zatoenici su mi esto nepoznati. Valjda su pariki
idovi koji su se sklonili u naem kraju. Ukebali su ih na nekom tavanu ili
u samostanskoj kuhinji, a djecu kod katolika koji su ih prigrlili. Svi znaju
da na kraj vrvi idovima. ujem da jedni govore standardni njemaki, a
drugi se slue narjejem, mislim da je berlinski govor ili takvo to.
Govore i panjolski, maarski, eki, arapski, pa i francuski, sa
svakovrsnim naglascima. ujem i obinu francusku rije, ali te ljude esto
poznajem. Nai su idovi, dio su moga svijeta od malih nogu. Bude mi
neugodno kad mi se rubom kaputa otaru o cipele. Tu je nadmeni doktor
Astruc koji mi je mrzak, pa vlasnik kina Excelsior Kahn, skorojevi koji
glumi plemia, sa enom i blizankama. Jednog me jutra mimoie i
kitniarka gospoa Bloch. Gdje se mjesecima skrivala? Sjeam se posjeta
njezinu duanu u majinu drutvu: topila bi se nad mojim plavim oima,
dala bi mi lizalicu i cmoknula me u lijevi obraz. Dobrohotno me grlila.
Svialo mi se kako je topla i mirie na cimet - da je meni taj miris - i

~ 27 ~

Knjigoteka

daa&foxy

svialo mi se kako duan mirie na konac za kakanje i naftalin. Majci

nije bilo drago to si obina trgovkinja doputa takve izljeve. Htjela je da
se branim od njezinih poljubaca, no meni je gospoa Bloch pruala
puteni doticaj koji su mi kod kue uskraivali. Lice bi mi se drage volje
zarilo u njezina mekana njedra, obraz je to due uvao otisak njezina
crvenila za usne, a kaput trag mirisa na ovratniku. ekam pred Des
Roulieresovim uredom kadli se vrata na kraju hodnika s treskom otvore i
pojavi se punana enica dotjerana kao iz kutije: naminkana, sa eirom
na glavi, takorei se utopila u debeloj crnoj bundi koja se rie presijava.
Sprovode je dva njemaka vojnika, svaki ide s jedne strane, a ona hoda
sigurnim korakom osobe koju ne moe vui za nos. Pribliava se i bojim
se da e me prepoznati. Da mi je u zemlju propasti dok ne proe!
Prouavam si nokte, besprijekorni su kao i obino. Ona me ne primjeuje,
moda me ne prepoznaje, vie nisam dijete. Vojnici je zatvaraju u
blagajnikov ured. Molim Boga da ne izae prije nego to se ja uspijem
pokupiti. U roku od nekoliko minuta Des Roulieres otvara uredska vrata i
spaava mi ivot.
Iznai u svakojake izgovore da se to due zadrim kod Des
Roulieresa. Pred tim mrskim asnikom koji za me nema pristojnosti
odjedanput nastupam ljubazno i takorei umilno, samo da se ne naem
licem u lice s gospodom Bloch, Pokuam izai iz ureda na druga vrata, ne
znam kamo vode, ali bar se neu vratiti u hodnik koji elim izbjei. Ne
polazi mi za rukom. Des Roulieres mi preprijei put i odluno pokazuje
uobiajena vrata. Na svu sreu, hodnik je prazan. Bre-bolje hvatam
maglu. Odonda se esto sjetim gospoe Bloch. Vie se nije vratila, samo je
ieznula. Nakon rata je nitko ne spominje. Duan je zadrao ime
Naprstak, no preuzela ga je neka brkata Talijanka. Zatim su ga pretvorili
u prodavaonicu cipela pa u banku, s podrumskim trezorom, ali bez
muilista.

Rat traje, a nitko u biti ne zna tko e pobijediti. Novine lau, moda
lae i Radio London, katkad pak govori istinu, no tko e ga znati? Pod
okupacijom smo i okupirani raznim stvarima. Ja prevodim, itam, silazim
u podrum to ee mogu, uredno odlazim na redovite tjedne sastanke,
straari s kukastim kriem lupe petama dok prolazim, dio sam
gestapovskog inventara, doe mi da zastrem lice kad ulazim u zgradu prije u elji da nita ne vidim nego da nestanem. Ilegalci? idovi? Jeste li
vidjeli moga sinka Janka? Ni oca ni sina. Nita ne ujem, nita ne vidim.
Hodnikom pred Des Roulieresovim uredom plove sjenke, svaki je
mukarac i svaka ena samo platana na rubu regionalne ceste. Ja s

~ 28 ~

Knjigoteka

daa&foxy

autobusnog sjedala krajikom oka registriram kako promiu, no gledam

drugamo, ravno preda se, spas vie ne traim ni u plavoj crti Vogeza,
pogled mi se gubi u magli koja se u zimska jutra die s tla, ne smijem ga
dii jer bi mi se moglo dogoditi da vidim lica. Ta bitni su krajolici, zar ne?
Krajolici su pak uvijek isti, moji ih preci ve stoljeima gledaju: jelove
ume, gorska jezera i planinski vrhovi, zimi pod snjenom kapom. Ljudi
prolaze, Jure ususret sudbini. Nestaju dok trepnete, pregazi ih vrijeme.
Ne ostavljaju trag na ovome svijetu. Jedni umru od starosti, drugi odu
prerano. S roenjem je ista stvar: ne biramo ni vrijeme dolaska ni
vrijeme odlaska. Ratova, nepravde, rtava i krvnika ima otkako je svijeta
i vijeka. Moja je gospoa Bloch u vrijeme susreta na hodniku imala preko
pedeset godina i danas je jamano mrtva: ta jo nitko nije doivio sto
dvadeset godina. Ljudi kad-tad kapnu i povuku vas za sobom.
U knjievnosti su pak postojani. Ja ne elim kapnuti. Moda zato
toliko volim itati? Da ljude naem ondje gdje smo se rastali, da ih
potegnem za rukav i odvratim od nestanka i da odravam ravnoteu,
vrsto s obje noge na zemlji? ekaju me jo cijele knjinice knjiga koje
treba proitati.

Jednog dana eto ti ponovno onog vojnika koji mi je u doba lanog

rata isporuivao prijevodne zadatke. Tu je, stoji preda mnom. Ulazna su
se vrata otvorila i kroz njih su protisnuti skupinu ljudi: idovi su. Vidi se.
Drukiji su od drugih, makar ne znam po emu ih prepoznajem. Mladi je
meu njima, u civilu i vii od ostalih, impozantan. Sve ije. Smjesta ga
prepoznam.
Prole su gotovo dvije godine otkako me posljednji put posjetio.
Dvije godine okupacije, ponienja, odricanja, sitnih kompromisa s
vlastitim naelima, dvije godine ekanja pred Des Roulieresovim uredom
i uzaludnih nastojanja da ne prepoznajem lica u mimohodu hodnikom.
Nebrojene stranice prijevoda za okupatora zagluile su ono vrijeme i glas
kojim mi je pred vratima pjevuio nokturne. ivim u palimpsestu:
zlonamjerni je pisar sastrugao jednu priu da preko nje ispie drugu, pa
je sad prva neitljiva.
Kamo je nestao nakon potpisivanja primirja? Jesu li ga vratili kui, je
li bio u zarobljenitvu u Njemakoj? esto mi je dolazio u san. Gol, u
stavu pozor, dri moje prijevode u visini prepona. Prstima mu prelazim
preko ramenog uleknua, preko prsa vrstih poput konjskog obraza i
trbuha: kaiprst krui oko udubine, prst se uvlai u pupak, usiljeno
isturpijani nokat zagrebe blago zrnastu kou, milovanje se dalje gubi u
smjeru bokova i guzova. Vojnik sveudilj stoji u stavu mirno po satnikoj

~ 29 ~

Knjigoteka

daa&foxy

zapovijedi, unato vlastitoj golotinji i mojim milovanjima, unato porazu

i okupaciji - samo mu usna gdjekad blago podrhtava. Tako je to ilo u
snovima. Nije mi padalo na pamet da u ga ikad vie vidjeti, a evo ga sada
usred gestapovskog hodnika dok ekam Des Roulieresa. Na jarkome mu
hodnikome svjetlu lice odudara od moje uspomene na nj. On mene ne
vidi. Ostario je, bolje reeno, sazreo - to je sigurno posljedica dviju
godina rata koje vrijede dvostruko. Vie ne slii djetetu koje je premlado
odjenulo vojniku odoru. Obrazi su mu upali, no svejedno se istie
stasom i naoitim profilom. Rat mu je u oi ulio neki ponos koji ja kod
njega prvi put vidim. Netremice ga promatram, on mene ne primjeuje,
pogled mu se izgubio u nekim drugim predjelima: ostali idovi za nj vie
ne postoje, stoji sam usred hodnika, na mjestu gdje ga je posadila
sudbina.

~ 30 ~
Knjigoteka

daa&foxy

4
U podrumu isprva nije lako. Nikad mi nije bila namjera da ondje nekoga
skrivam. Herman (tako se bivi vojnik zvao) nema odjeu za presvlaku.
Prvih nekoliko dana mora spavati na golu tlu jer nema leaja. Najgore je
sa sanitarijama. Nonu posudu mora davati meni, pa ga je sram. Ni meni
nije milo, no to emo drugo? Sad se smjekam kad se sjetim kako smo se
skanjivali oko tjelesnih stvari; nona je posuda triarija, puki smrad koji
se ne da - u meuvremenu doznajem da ljudi znaju pasti i na daleko nie
grane: jedu svoje blinje u olupinama zrakoplova u Andama i piju
pialinu u stonim vagonima. Mene je snalo samo pranjenje nonih
posuda za vrijeme rata.
Vie ne znam kako je zavrio u podrumu. Sve se odigralo prebrzo,
slike mi se nisu stigle urezati. Stjecaj okolnosti, neki je esesovac okrenuo
lea, registrator koji uvodi novodole uhienike je na uini. Mutno se
sjeam kako smo izali iz palae Les Barres na glavna vrata i kako su
straari lupili petama: meni u danome asu taj komini prizor nije
nimalo smijean. A i tko zna? Moda je neki gestapovac zamirio u pravi
as i preao preko naeg bijega jer su mu se svidjele Hermanove oi ili
linija mojih kria. Onomad je ljudski ivot ovisio o takvim sluajnostima,
o smijenim slabostima i sitnim neposlunostima. Hermana dovodim
kui. Mati mi je negdje u kupnji, sestra je taman na katu osramotila
obitelj, vidi nas samo veliko ogledalo u predvorju, no zrcala ne pamte,
tajne se samo odskliu preko stakla i ne ostave trag. Hermana smjestim u
podrum i urnim se korakom otputim u Gestapo. Moram natrag po
prijevode. Potez je veoma opasan. to se dogodilo nakon to smo
pobjegli? Jesu li primijetili da imaju idova manje? Jesu li straari
prijavili bijeg? Grozniavo se penjem stubitem palae Les Barres.
Usisala je priljev idova, hodnik je prazan: zacijelo su ih zatvorili u bivi
blagajnikov ured, ako ih pak ve nisu izveli na stranji izlaz i otpremili
kamionima. Des Roulieres likuje nad mojom omakom: kasnim, ne
ispriavam se, grabim sveanj dokumenata koje je pobjedniki prezirno
bacio na stol i odlazim iz ureda. Kreem u rat i osjeaj mi godi. Pruam
otpor, spaavam ovjeka, i to kakva ovjeka: umirem od straha, no ivot
mi dobiva smisao. Sad mogu trpjeti Des Roulieresova ponienja, kad
straari lupnu petama vie se neu osjeati kao da su mi opalili zaunjak,
mogu rtvama gledati u oi. Momak tirkiznih oiju dolje u podrumu
spaava mi ivot. I ja dajem svoj siuni obol pokretu otpora.

~ 31 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Danas mi je jasno da mi se itekako posreilo. Nacisti nisu primijetili

da Hermana nema, a drugi ga idovi nisu cinkali, makar ih je bio glas da
su kukavice. Moda su ba iz kukavitva drali jezik za zubima.

I dalje skupljam kao mrav, ali u podzemno sklonite vie ne nosim

knjige. Po povratku iz gimnazije pabirim otpisanu kramu, a nje je u
ratno doba malo. U dananje vrijeme bacamo li bacamo, neprestano
kartiramo stvari, tako da i odbacivanje samo po sebi ukljuuje cijeli
pogon. No onomad su ljudi vjeno popravljali, krpali i prenamjenjivali,
ak su prekuhavali ostatke hrane. Pletiva su se parala: nepomino stojim
rairenih ruku, drim ih na tridesetak centimetara razmaka, a mati oko
njih namata vunu prsluka koji se postojano pori. Potom predivo koje je
tako dobila potapa u vodu da se vuna izravna pa da je moe opet plesti.
Moj petnaestogodinjaki pulover (ona bi rekla pulovor) dao je najmanje
etiri vestice za djecu moje sestre Isabelle. Kad su pak moje ruke bile
zauzete pisanjem domaih zadaa ili poslije, kad me se kao odraslu
osobu vie nije usudila pitati, mati je rabila naslon blagovaonske stolice
makar joj je tako sporije ilo. Sestra Anne nikad nije mogla mirovati due
od dvije minute, pa je mati brzo shvatila da s njom nema smisla ni
pokuavati.
Podrumu je trebalo vie komfora, no za rata na smetlitu vlada
takorei jednaka oskudica kao i u tanjurima. Ne dolazi u obzir da u
podrum snesem madrac: nemam dovoljno snage, a ne mogu se nikome
povjeriti. Tako skupljam krpe, kuine i slamu pa nou u podrumu ivamo.
Herman je bio kroja. To jest bio je jo tota, no od djetinjstva barata
iglom. Tko bi rekao da su one silne ake tako precizne kad se mae
komada tkanine. Sijemo po cijele noi. On u iglu udjene dug komad
konca, njeno probode krpe koje treba spojiti pa sigurnim potezom
provue konac tako da mu se niti nikad ne zapetljaju. Lako je u jednom
odrjeitom potezu proivao i najdeblje tkanine. Ja se uza nj bakem s
drugim komadom svela i dok tekom mukom izvezem nekoliko
centimetara nepravilnih avova, on je ve namaknuo metre
besprijekornoga runog rada.
Donosim komade sukna koje pabirim sa svih strana pa ih dodajemo
postojeem iu.
Ova krpa na onaj komad plahte, to kaete? Meni se ini da bolje ide
u nastavku be tkanine.

~ 32 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Razgovaramo dok ijemo u polumraku. Raspituje se o mojim

tivima, ja odgovaram pa mi kae koja i sam zna. On postavlja pitanja i on
govori. Razgovor s vremena na vrijeme zamre. Zna i zapjevuiti. Topli me
glas obuzme kao u vrijeme lanog rata. esto ivamo utke pri svjetlu
malene svjetiljke za itanje. Usredotoujemo se na rad - on bolje nego ja,
jer kriomice zirkam prema njemu. Milo mi ga je vidjeti.

Na silasku u podrum prolazim kraj majine singerice. Radili bismo

bre da je moemo upotrijebiti, ali liila bi me noi u kojima uivam u
rasplesanim prstima krojaa Hermana.

Ponosimo se madracem koji smo izradili ni od ega. Posteljina slii

zemljovidima Francuske s departmanima raznih boja na zidovima pukih
kola, a danas bismo rekli da je pavork: imamo svoj vlastiti aavi
zemljopis. Iz oeva ormara kradem dvije koulje: mati ga vie ne otvara,
a zar e se otac sjeati koliko je koulja bilo prije rata ako se vrati iz
zarobljenitva? Darujem i dva para iznoenih gaa: dosad smo ih nosili ja
i Claude. Svia mi se pomisao da ispod hlaa mijenja muke i enske
gae, tako ga potiho poniavani: jest da sve mogu svaliti na rat, no elim
nad njim zadrati odreenu premo. elim mu olakati ivot, ali ne
previe: da bude kao kanarinac u kavezu kojemu smo toboe zaboravili
promijeniti vodu samo zato da se ne moe umiti kako treba. Mogu
izvoditi i gore stvari jer ga drim na milost i nemilost. Mogu ga izbaciti iz
podruma kad god se sjetim: mogu ga vratiti na brisani prostor pa neka ga
psi rastrgaju.

Herman moe preivjeti samo ako ostane u podrumu. Moj je

zarobljenik, a u ake mi je pao lako jer je dobrovoljno poao za mnom da
pobjegne Gestapu. Ne moram ulagati nikakav trud da ga zadrim u
zatoenitvu. Okolnosti ga dre u mojoj vlasti. No sad pretjerujem:
onomad ne iskoritavam situaciju. Tek danas shvaam kakva je to mo
bila.
Hermanovo se ime pie sa samo jednim n i njemu je do toga veoma
stalo. Meni pak dugo treba da ga prihvatim. To mi je ime njemako. U
Poljskoj ima mnogo idova po imenu Herman. Herman je idov. Nikad mi
ni jedan idov nije bio ovako blizak - ako ne raunam povremene mokre i
mirisne puse gospoe Bloch.

~ 33 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Prethodno mi je omiljeni Hermann bio Hermann Hesse. Prije svega

zbog Stepskog vuka. On je ostao gore na katu, u slubenoj knjinici.
Vraam mu se zahvaljujui Hermanu. Stoji takorei zaboravljen izmeu
Patnji mladog Werthera i Kleistova Princa Friedricha Homburkoga. Kao
to ve rekoh, ignoriram podobne pisce. Thomas Mann me naposljetku
potpuno zaokupio. Ponovno vadim Hermanna iz knjinice i nalazim mu
mjesto na nonom stoliu. Dok noim na katu i uza me je Claude, mislim
na Hermana koji se pritajio u podzemlju i utjehu nalazim meu
Hesseovim stranicama. Bez obzira na sve, veer provodim s Hermannom
- bilo da se pie s dva ili s jednim n - i bar tako mogu otvoreno ivjeti
svojim tajnim ivotom.

Velim da mi je Herman na milost i nemilost, no nije li obrnuto? im

se mladi vojnik smjestio u podrumu, u meni se ponovno budi nespokoj iz
doba lanog rata. Ja tog mukarca volim. Podrumski ga polumrak skriva i
udeseterostruuje udnju: kao u vlaku strave u zabavitu, gdje je sve
uzbudljivo ba zato to vlada mrak. No to je s njim? Je li mi zahvalan na
spasu, je li to dovoljno da ga osvojim? Hoe li me jedne noi dodirnuti?
Danas vie ne znam kako je Herman mogao onako dugo ostati u
podrumu. Dvije godine, tri mjeseca i dva tjedna praznim nonu posudu
dvaput na dan. A nitko nita ne primjeuje. Moda Claude, no to nikad
neu doznati. Bie koje me zapalo i bez doticaja prolo kroz moj ivot
poinit e samoubojstvo 8. veljae 1944., a ja mu povod ne znam.
Oprotajnog pisma nije bilo. Jedne noi na povratku iz podruma nalazim
golo i nepomino tijelo, potrbuke lei na branoj postelji i kupa se u
krvi. Truplo pokazuje stranjicu i prvi put je vidim: znam da ispada
nevjerojatno, ali tono je tako bilo, asna rije. Ta mi golotinja nije
nikakav ivotni propust: Claude nema lijepu guzu, u meni ne budi
nikakvu udnju, mlohavo se iri izmeu kria i bedara, iz mara viri
busen dlaka - nisu upadljive, ali izazivaju nelagodu. A moda mi je ve na
prvi pogled odbojna upravo zbog okolnosti i jezivog otkria po povratku
iz podruma. Negdje mi doe da pokojnu osobu poljubim, prvi put od srca,
no sad je kasno. Claude ne zavreuje takvu uvredu. U kupaonici se na
preki za runike sue netom iscijeene gae. Kakav je oaj ubio elju za
ivotom? Claude bijae nenametljivo, odve zatvoreno bie koje od mene
nije dobilo nikakav poticaj da se otvori i procvate, makar mi je to bila
zadaa. Naprotiv, uza me se samo zatvaralo u samou i po svaku cijenu
sklapalo oi pred nezadovoljstvom koje mu je donio brak. Malo laem
kad kaem da mi se nije ni pokualo pribliiti: moje ga je ponaanje
unaprijed obeshrabrilo. Ta tko je jo vidio da prvu branu no prosjedi

~ 34 ~

Knjigoteka

daa&foxy

zadubljen u knjigu na njemakome? Tijelo me nije privlailo, i odatle sva

moja nastojanja da mu ne dam blizu i izbjegnem svaki doticaj.

Je li golo tijelo koje prvi put vidim uvaljano u krv koja se ve crni
nakon to ga je ivot napustio jedina posmrtna poruka koju mi ostavlja
Claude i osvrt na na nikad oplakani erotski ivot? Je li ovo samoubojstvo
svojevrsno povlaenje i daruje li mi ga Claude da se mogu potpuno
posvetiti akciji Hermanova spaavanja?
Takvo je samoubojstvo u jeku rata donekle neukusan potez.
rtvovanje vlastita ivota moglo je pridonijeti borbi protiv okupatora:
raznese se u gradskom kazalitu na koncertu Charlesa Treneta, kad je
parket pun njemakih vojnika i Narodne vojske. Claude i ja smo kao mu
i ena proivjeli dvije godine okupacije (zato nikad ne kaemo kao ena
i mu?), a nije se ukazala prilika da doznam kako die po pitanju
okupacije i pokreta otpora. Mi o tome ne razgovaramo, ne razgovaramo
ni o emu, ak ni o gaama koje vise na suilu - o njima pogotovo ne. Ja ih
samo primijetim kad uem u kupaonicu. Ne mogu se pretvarati da ih
nema. Nagruju prostoriju kao vjeni prijekor ili zastava na pola koplja,
poput natpisa podrumsko sklonite za 50 osoba koji je ostao na
zgradama u Aveniji Republike do sedamdesetih godina, kad je
osiguravajue drutvo u ijem su vlasnitvu bile obnovilo sva proelja.
Podrumska su sklonita zatrpali. Ja pak do dandanas duboko u sebi
nosim podrumsko sklonite za 1 osobu, a na savjesti mi je Claude sa
svojim samoubojstvom.

Zato me mori krivnja zbog propusta s kojim ivim ve gotovo

ezdeset godina? Nisam profesionalni posilni pa da bdijem nad tuim
ivotom. Bili smo glavni likovi u pripovijesti o suprunicima koji osam
godina bez dodirivanja spavaju u zajednikoj postelji i bez rijei zajedno
dorukuju. Roditelji nam predloe da se vjenamo i moj je odgovor:
Zato ne? - tako se pak zvao brod istraivaa Charcota o ijim mi je
pothvatima u antarktikom pojasu kao djetetu pripovijedao otac - no ni
Claude ne odbija i ne postavlja nikakve uvjete. Ta valjda ne puca na neto
vie od potpisivanja branog ugovora? Da su mi rekli kako Claude od te
zajednice oekuje bilo erotska iskustva ili razgovor, od braka ne bi bilo
nita: moe Claude jo godinama kod mene besplatno uiti njemaki,
bitno da se ja elegantno izvuem iz kripca. Ich bin du bist er ist 7 i
ostanimo u prijateljskim odnosima. Ich wei nicbt was soli es bedeuten
7

Ja sam, ti si, on je (op. prev.).

~ 35 ~
Knjigoteka

daa&foxy

da ich so traurig bin 8 i toka. Claude u meni ne budi ni ljubav ni udnju,

a koliko se sjeam, ne daje ni najmanji nagovjetaj da me voli ili da ima
potrebu za bilo kakvim spolnim odnosom. Nita. Na je brak mirna
ravnica, bljutav i neugledan ladanjski krajolik bez ikakvih iznenaenja i
naleta vjetra. Bezbrije, tono veli ime palae Fridrika Velikoga Sanssouci.
Nita. To je prava rije, ba kao to je 14. srpnja 1789. u svoj dnevnik
zapisao Luj XVI. Nita. I sutradan nita. Ista stvar i sljedeeg dana. Pa
odakle onda to samoubojstvo bez povoda i objanjenja? Samo da mi
nabije krivnju koja me prije nije muila? Nemam pojma. Ako Claude tako
ezne za ljubovanjem i uzajamnim dodirima, zato ne prijee preko mog
odbijanja? Moe me i silovati: u braku je to navodno esta pojava, a in
ne bi bio nasilan kao ubojstvo. Ovo je samoubojstvo i dandanas
zagonetka, optereuje me. Na je brak ve sam po sebi bio neto
nedokuivo, no to mi nije smetalo. Prilagodi se. Neugodni je osjeaj
krivnje navro tek poslije: kad te taj jedanput obuzme, vie ne puta. U
ratno mi je doba laknulo: Claude vie nije tu, pa mogu nou due boraviti
u podrumu s Hermanom. No kad nakon osloboenja pokuamo dalje
normalno ivjeti kao da se nita nije dogodilo, nakon to mi siluju sestru
Anne i otac se vrati, nastava u gimnaziji vie me ne veseli, sve mi se ratne
dogodovtine obijaju o glavu i neprestano me progoni jedno pitanje:
Zato? Zato Claude die ruku na sebe? Zato ja nita ne slutim?
Na sprovod dolaze roditelji u crnini, braa, sestre, neaci i neakinje;
sprovod je velik s velikim posljednjim pozdravima u mjesnom dnevnom
listu. ak i gimnazija nevoljko izdvaja za maleni spomen da mi u
novinama posredno izrazi suut, no nitko mi od kolega i uenica ne
prilazi ni na hodniku ni u zbornici da mi ita kae. Svaki nov dan nosi
svoje drame i postoje olakotne okolnosti, no zar bi nekome kruna s glave
pala da me na nekoliko trenutaka uhvati za miicu i izrazi mi suut - ne
mora biti saalan. Ta ne mogu tek tako prijei preko trupla u vlastitome
krevetu, trupla bia s kojim mi je prolo osam godina ivota. Na kraju
krajeva, svijet ne zna da se nikad nismo ni pipnuli. Ili mi se u oima ipak
vidio nedostatak udnje? Danas svi o svemu otvoreno govore i ele sve
znati, pa bi me moda odale, no 1942. Francuzi ve pred toim mire, pa
koga briga jesu li gospodin i gospoa X konzumirali svoj brak? Hinim da
ne primjeujem ravnoduje koje oko sebe vidim. U ono me doba nije
pogodilo.

Ja ne znam kakva mi sjeta obuzima duu svu. Poetni stihovi pjesme Lorelaj
Heinricha Heinea, u prijevodu Ferde . Milera (op. prev.).
8

~ 36 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Naravno da se Crkva pretvara da ne zna kako je rije o

samoubojstvu. U ratu se umire na sve strane. Gospodin otac ode u
biskupiju, ima dobre veze, dva se sata zadri u biskupovu uredu i po
njegovu izlasku Claude podlijee plunom edemu s izljevom krvi. Moe
dobiti zadunicu. Moram otrpjeti u upnikove propovijedi. Uspio je
samoubojstvo priiti idovima i ozraju bluda koje ve desetljeima
nameu Francuskoj. upnik je prevrio mjeru, to jest, jest. Nedugo je
poslije nadrljao, u paketu sa sveenikom haljom. Netko iz pokreta
otpora smaknuo ga je rafalom iz strojnice na sam dan osloboenja, pred
vlastitom crkvom. Tijelo mu se svalilo na jednu od kamenih klupa koje
toboe podupiru proelje zdanja, kao da je posve prirodno klonuo
iznemogao od euharistijskog slavlja: samo mu je izraz lica bio
zabezeknut. Vidi da je mrtav jer su mu meci proreetali cijelu halju.
Podsjea na Svetog Sebastijana, samo u pokojnijem izdanju. No meni tog
dana nije do likovanja, mue me druge brige - a i tko bi se veselio
ubojstvu ak i kad ga je rtva zasluila?
Mimo praznog mjesta u postelji, u ivotu mi se malo to mijenja
otkako Claude vie nije tu. Odjeu ostavljam u ormaru. Brani drugovi
kad-tad isprazne garderobu jer ne mogu vie gledati predmete koji ih
podsjeaju na pokojnu ljubav, no mene ne mori nikakva bol, alost mi je
povrinska i ne optereuje me, pa odjea moe ostati u ormaru, ne smeta
mi. Ne vadim je. Dandanas ondje visi, moete provjeriti, pranjava je kao
sam vrag jer mrzim zatitne kouljice. I podrum je ostao isti. Neu vratiti
knjige na mjesto nakon rata. itaonica stoji netaknuta, kao uspomena na
stara vremena i jedno od istinski sretnih razdoblja u mom ivotu. Moj je
muzej, kao Freudova kua u Beu. U njoj traim poinak kad mi se ini da
je ivot nepravedan. Makar ne ba svaki put: ispalo bi da sam povazdan
ondje.

A moda se upnik ne vara? Moda je za samoubojstvo kriv idov

kojeg skrivam dolje u podrumu. No tko mari za Hermanovo idovstvo?
Bitna je njegova ljudskost. Ne ali se na podrumski ivot. Mnogo ita.
Dnevno svjetlo dopire kroz podrumsko okno koje smo za svaki sluaj
djelomice zabarikadirali. Otvor gleda prema zaelju kue, nedaleko je zid
koji nas dijeli od vrta Christopheovih i taj uski i mrani prolaz nitko ne
rabi. Tlo pokriveno mahovinom ne vidi sunca i okno nikad ne hvata
suneve zrake. Herman u tom sumraju ui cijele Heineove pjesme
napamet: tako vjeba pamenje. Ne govori njemaki, ali ga dobro

~ 37 ~

Knjigoteka

daa&foxy

razumije zahvaljujui jeziku za koji mi se u Gestapu inilo da je berlinsko

narjeje. Herman govori jidi. Moj je dojam bio da idovi govore jezik
zemlje u kojoj ive, poput kitniarke gospoe Bloch. No u Poljskoj idovi
nisu govorili poljski, ak ni hebrejski. Nego jidi. Jezik dolazi pitaj boga
odakle i ja ga razumijem. Pomislili biste da je blago iskvareni njemaki
proaran rijeima s drugih strana koje iskau kao lutke na pero i
zgodnim, pomalo smijenim izrazima. Zapravo je Herman Heineove
pjesme ve znao napamet, ali na jidiu. Recitira mi ih.
A fihtnbom tejt anzam
In cufn ergecvi lm lefert:
In de kalte nej
Dekt vi a dek im ci
Er kulemt fin a palme
Vas tejt in mizrahland
In trojert stil in anzam
Dort of a felzenvant.
Tu pjesmu znam napamet i esto je recitiram. Ein Eichtenbaum steht
einsam. No na drugom je jeziku, koji je pak silno blizak, a opet i silno
dalek. Razumijem gotovo sve rijei, no tako su se neobino izobliile da
su mi smijene. Sluam kako Herman recitira, u mranu mu podrumu
slabo razabirem lice, mirie mi po prokrijumarenome komadiku
marsejskog sapuna iji je miris zainio traak njegova tjelesnog vonja.
uje se da strastveno ljubi tu poeziju. Doe mi da ga uhvatim za glavu,
privuem k sebi i poljubim ga. Ne miem se, naizgled sam od kamena, a u
sebi gorim i ponavljam iste stihove kako ih je zapisao Heine:
Ein Ficbtenbaum steht einsam
Im hohen Norden auf kahler Hh.
Ihn schlfert, mit weisser
Decke Umhllen ihn Eis und Schnee,
Er trumt von eine Palme,
Die, fern im Morgenland,

~ 38 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Einsam und schweigend trauert

Auf brennender Felsenwand.
Herman je dugo drao izdanje Heineovih pjesama u unutarnjemu
prsnom depu kaputa: zvao ga je buzemkeene. Bila mu je to najdraa
knjiga. Morao je se odrei kad je maral Ptain proglasio Zakonske
odredbe o statusu idova: nije htio da ga ita oda. Herman mi kae da je
knjiga skrivena pod krovom zgrade na broju est Marceauove ulice, gdje
je stanovao u potkrovlju kod gospoe Pelloux. Glavnina knjiga ostala mu
je u Parizu i tih je nekoliko svezaka u doba njemake invazije prijatelj
spalio u pei na ugljen. Ostao mu je samo taj Heine, moda je i dandanas
kod gospoe Pelloux. Zanimljivo je da nju poznajem. A moda nije ni
udo, grad je malen. Predajem njezinoj keri u osmom razredu. Kad su ga
razvojaili, Herman je naao sobu u gradu, nije se htio smjesta vratiti u
Pariz, nego je radije priekao da vidi to e dalje biti. Poslije su mu
pariki prijatelji savjetovali da se ne vraa: na je grad u okupiranoj zoni,
no u provinciji e se lake prehraniti - a i sakriti, bude li potrebe.
Planine nisu daleko. Gospoa Pelloux je ena na mjestu, mu joj je
poetkom tridesetih godina umro od posljedica trovanja plinom kod
Verduna, pa je sama odgajala ker jedinicu Monique. Nakon proglaenja
protuidovskih zakona nastavila je Hermanu iznajmljivati sobu, to ne bi
svatko uinio. Hermana su uhitili kod gospoe Pelloux u svitanje onog
dana kad smo se sreli u Gestapu, no misli da ga nije prokazala. Prije ga je
odao susjed gospodin Besson, profesor knjievnosti i moj kolega iz
muke gimnazije. Veoma fin ovjek.
Koliko se sjeam, nitko od ukuana nije reagirao kad smo u
novinama proitali vijest o zakonskim odredbama koje je idovima
nametnuo maral. Valjda smo ih svrstali meu bezbrojne zakone koje su
uveli poetkom okupacije. Na svagdanji nam je ivot svakog tjedna
utjecao bar jedan novi propis. Statut o idovima nije nas se ticao jer ih u
naem krugu nije bilo. tovie, tom su mi se prilikom otkrili meu
ljudima za koje mi ni nakraj pameti nije bilo da su idovi: veoma
pristojnim ljudima poput ljekarnika Beaucairea iz Karmelianske ulice i
suca Lyona. Njegova je ena majina prijateljica iz djetinjstva, no nisu
ostale u vezi. Zvala se Vronique Lecoeur, a mati ju je iz nekog razloga
zvala Vonique. Ti se idovi ni po emu nisu razlikovali od ostalih
sugraana, samo su nam doista bili tui jer njihovu djecu nismo viali ni
na vjeronauku, ni u privatnim kolama koje smo sami pohaali, a ni u
izviakoj organizaciji.

~ 39 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Kaem idovi, idovi, no to mi to znai? U Poljskoj su idovi

govorili jidi. to ja znam? Ne pie u knjizi, nego mi je rekao Herman. On
to uzima zdravo za gotovo jer se u njegovoj kukavnoj ulici u Varavi
govorio jidi. A drugdje, u Krakowu, u otmjenim etvrtima i toplicama?
Negdje itam da je veliki poljski pjesnik Julian Tuwim bio idov. Pa kako
je onda postao veliki poljski pjesnik? Tako to je s bakom razgovarao na
jidiu?

elim doi do Hermanova Heinea. Moram se dokopati toga ratnog

blaga. Hermanu nita ne govorim jer ga elim iznenaditi. Dugo
razraujem taktiku. Ni gospoa Pelloux ni Monique nipoto ne smiju
naslutiti da poznajem Hermana. Znam kako u se uvui u kuu, Monique
mi je uenica i lako u smisliti izgovor, no kako da se domognem sobe u
potkrovlju? Sigurno je pod kljuem, a moda su je nakon Hermanova
uhienja ponovno iznajmile. Monique mi nikad prije nije privukla panju.
Uenica kao svaka druga. Njemaki doivljava kao kolski predmet koji
treba svladati i trudi se tek koliko mora za prolazne ocjene. Tako je
opisuju i kolege iz drugih predmeta: dijete kojemu naizgled ni do ega
nije stalo. Mrtvo je puhalo i pomalo povuena, a majka kod keri ne
potie nikakve ambicije i poprilino je mazi. Nita to bi pobudilo moje
zanimanje. Posve je proraunano ponem isticati u razredu. Vie se
posveujem njezinim zadaama i radije podcrtavam dobra rjeenja nego
nezgrapnosti. S vremena na vrijeme pozovem je k sebi nakon sata da joj
kaem kako mi je drago to napreduje. Moja novoroena panja uskoro
poinje djelovati na njezino ponaanje. Isprva je zbunjuje, izala je iz
sjene u koju se povukla i ne zna se postaviti. No, poput svakoga ljudskog
bia u slinoj prilici, uskoro poinje reagirati na zanimanje koje iznenada
pokazujem. Njemakom se jeziku posveuje sa sve veim arom. Na ope
se iznenaenje promee u jednu od najmarljivijih uenica u razredu, tako
da e mi naposljetku postati manje odbojna, unato pritiima i obilju
prhuti u pletenicama. Prvi mi je cilj da me njezina majka pozove na aj:
dalje u smisliti kako da se dokopam potkrovlja. No Monique mi olaka
posao. Svidjela joj se Schillerova pjesma koju obraujemo na satu, Das
Mdchen aus der Fremde. Moj je pogled odrasle osobe do te mjere
probudio curetak da si laskam kako se poistovjeuje s djevojkom iz
pjesme.

~ 40 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Blizina njena svakog sretnim ini i svako srce opije se njome, al uvijek
stoji na nekoj visini, u dostojanstvu izdvojena svome. 9
Zamolila me da joj pribavim svezak njegovih pjesama. Pristajem s
namjerom da iskoristim posudbu i pribliim se svom cilju. Dajem joj
primjerak na gotici objavljen u Berlinu 1934. u ast - kako stoji na
naslovnoj stranici - zatitnika njemake knjievnosti, ministra za
Volksaufklrung und Propaganda 10 dr. Josepha Goebbelsa. Bio je to
svadbeni dar mojih kolega.

Za nekoliko tjedana, pod izgovorom da zbirku Schillerovih pjesama

hitno trebam, jedne nedjelje promiljeno priekam da se gospoa Pelloux
i njezina ki vrate s mise pa nazovem. Pozovu me na aj toga istog
poslijepodneva. Kua je pomalo mrana i odgovara mojoj predodbi
ognjita na kojem je preminuo plinom otrovani veteran iz Prvoga rata, s
ipkastim podmetaima i otunim zavjesama. Ulazna vrata resi medaljon
s kategorinim natpisom: to vrag ne moe, uinit e ena. Gospoi
Pelloux obilato nahvalim ker, to ba i nije iskreno, no vanije je da se
dokopam Hermanove knjige nego da kaem istinu. Monique sva cvate
pod utjecajem moga hinjenog zanimanja, njezina mi mati kae da je
presretna kako joj se ki preobrazila i nema veze to uope ne razumije
njemako pjesnitvo: Hermanu u vratiti knjigu kao ratni trofej, pa si
danas s punim pravom mogu nadjenuti slobodarsku frigijsku kapu. Kroz
razgovor doznajem da gospoa Pelloux u kui ivi sama s Monique.
Hermanovu sobu poslije vie nije iznajmljivala.
Jednog poslijepodneva u veljai imam posljednji sat u Moniqueinu
razredu pa je zamolim da ostane nakon nastave pod izgovorom da u joj
predloiti nova pjesnika tiva. Velikani Goethe i Schiller (Heinea
namjerno zaobilazim da se ne kompromitiram) u razdoblju romantizma
zasjenili su djela Mllera, Brgera i nekih drugih pisaca, koja odlikuje
sjajan ritam i tankoutnost. Zapodijevamo razgovor o toj temi. Svodi se
na monolog jer Monique u takvoj raspravi ne moe parirati. Njezino je
znanje jezika odve oskudno da bi uope mogla cijeniti knjievnost. No u
sedmom je nebu jer je istiem. Misli da je netko i neto. A ja je
prepredeno zadravam i ekam da padne no. U sat vremena razgovora

Friedrich Schiller, Djevojka iz tuine. Prema prijevodu Trifuna ukia (op. prey.).

Reichsminister fur Volksaufklrung und Propaganda - ministar javnog

informiranja i propagande (op. prev.).
10

~ 41 ~

Knjigoteka

daa&foxy

nerado dajem oduka vlastitu oduevljenju pojedinim pjesmama (malo

mi je prostaki da osjeaje otkrivam osobi koja mi nije bliska i u biti je ne
elim bolje upoznati), a onda okrenem glavu prema prozoru i toboe se
iznenadim to je ve zanoalo. Monique ne razumije zato se uzrujavam,
pa joj objasnim da se bojim povratka kui jer su nam prije dva tjedna
susjedu nali mrtvu, dobila je metak pred vratima gradskog parka, a ja
onuda moram proi na putu kui. Ne zna se je li ubojica kakav pripiti
njemaki vojnik ili poremeeni terorist na saboterskom zadatku (ne
poznajem Monique dovoljno dobro, pa bolje da ga ne zovem ilegalcem).
Monique mi predlae da prespavam kod nje, stanuje prekoputa i nemam
se ega bojati, a soba na drugom katu slobodna je otkako je gospodin
Herman otiao. Osjeam se kao lovaka kuja kad uje jarebicu kako uka
meu liem pa uli ui i die gubicu. U oima joj se zakrijesi udnja
dostojna lovkinje Dijane i vrh njuke se ovlai. Prikrivam uzbuenje i
nehajno pitam: Koji gospodin? Majin podstanar, veli mi Monique, ali
gospodin ve dugo ne spava kod nas. Hermanovo ime izgovara
ravnoduno, ni da trepne: udno kako mu iz njezinih usta ime zvui
gotovo bezizraajno. Zar stanar kod mladice nikad nije pobudio nikakve
osjeaje? Kako se iz dana u dan mogla opirati draima visokoga
plavookog idova duboka glasa, irokih ramena i izdanih aka? Kako da
znam to je za nj osjeala? Ne usuujem je se pitati, ta ja joj predajem
njemaki. Slubeno ne poznajem tog Hermana koji je nestao iza
gestapovskih reetaka. Ne mogu, velim, nikad ne zna, moda se ba
veeras vrati. Nee, nemogue, ona e. Zato, pitam ja. Ona rumeni. Hou
rei, pala je no, ve bi stigao da kani doi. Zna da se nee vratiti.
Preutno zna da iz Gestapa nema povratka. No to misli, gdje je? U
tamnici, u radnom logoru? Sigurno ne sluti da u dubini mog podruma ita
Heinea u izvorniku i nosi moje gae ili rublje koje u batinu ostavlja
Claude. Uz hinjenu nevoljkost prihvaam Moniquein poziv.
Gospoa Pelloux pak reagira kao da je kod nje odluio prenoiti Luj
XIV. ili joj na veeru dolazi Nefertiti. Obrok je skroman: rat je, a gospoa
Pelloux ne opskrbljuje se na crno kao neki, no silno me susretljivo
doekuje. Ne doputa da platim obrok i naposljetku prihvaa tokice za
kruh koje joj nudim. Inae krto uvam te bonove jer moji obroci moraju
prehraniti dvije osobe, no neu valjda krtariti sada kad sam nadomak
cilja. Za veerom razgovaramo o svemu i svaemu, samo ne o ratu. U ono
doba povrni znanci izbjegavaju tu temu. Bilo kakva primjedba moe se
napuhati, iskriviti i netono protumaiti, hvataju vas za svaki zarez.
Razgovaramo o gradskoj okolici, o etnjama koje nam se po lijepome

~ 42 ~

Knjigoteka

daa&foxy

vremenu nude, o obilnu snijegu prethodne zime, tramvaju i

automobilima na plinski pogon. Ga Pelloux pripovijeda o zimskim
nedjeljama u mladosti. Sa skijama na ramenu popeli bi se do kria
Primavere, podno kria bi uinali i onda bi slijedio veliki spust u dolinu.
Vratili bi se tramvajem oko etiri sata i prije spavanja se poastili
zapeenom juhom od luka. Oko devet im poelim laku no pod
izgovorom da za sutradan moram ispraviti brdo zadaa. Gospoa Pelloux
mi veli da u mojoj sobi nema grijanja, pa u teko raditi ako zebem. Nita
novo, odgovaram ja, kakva su danas vremena. Kae da za no nemam
brige, Monique e mi donijeti termofor. Vodi me na drugi kat. Ondje
otvara vrata: samo su jedna, vode u Hermanovu sobu, potkrovnicu iji
izboeni prozori zacijelo gleda na ulicu. Naas me ostavi, ode po nonu
koulju, runik i rukavicu za kupanje. Nudi da mi poslije donese uvarak,
pristanem da je ne uvrijedim, no kaem da naposljetku ipak neu
ispravljati zadae pa moda taj uvarak... Uope ne slua to govorim,
nego izlazi iz sobe i moli Monique da smjesta pripremi uvarak i termofor.
Kae mi laku no, uskoro evo i Monique sa zamjenom za grijanje,
dobivam i nonu posudu jer je zahod u dvoritu koje gleda na zaelje
Svetog Ljudevita. Ishitrena bliskost s uenicom i njezinom majkom blago
mi je neugodna, no pred nonim se posudama vie ne skanjujem jer
danomice praznim Hermanovu: ovjeka koji se po ulasku u podrum nije
mogao odrei svojih tjelesnih funkcija ne mogu uzdravati bez
neizmjerne uvidavnosti. Katkad snujem kako bi bilo praktinije da
spasim kakvu zmiju: svakih deset dana naem joj kakva mia pa neka se
gosti: sljedee e ga desetodnevlje probavljati negdje u kutu podruma, a
onda u nai maleno suho klupko, bezmirisnu gvalju kosti i dlaka koju e
istisnuti iz sebe. Od mije joj dlake takorei mogu isplesti pokriva, jer je
sve reciklani materijal.
Monique mi na izlasku iz sobe poeli laku no. Sigurno bi rado ostala
i uiarila nekoliko dodatnih minuta sa mnom. Pretvaram se da ne vidim
za im udi. Zatvaram vrata za njom i preda mnom je cijela no da naem
Heineovu knjigu. Poinjem potragu. Nastojim to manje buiti dok
pretraujem sobu kad ve rekoh da u rano lei. Poinjem od najzabitijih
kutaka jer Herman knjigu ne bi pohranio u ladicu stola. Iza krovne grede
brzo naem neki svezak. No nije na jidiu, nego u slovima kakva kite
trijem sinagoge u Thiersovoj ulici, na hebrejskome. Valjda se Herman
zabunio. Omakom je unitio Heinea i sauvao molitvenik. Ili ga sjeanje
vara, pa je Heine negdje drugdje (mislim da nitko ne bi mogao spaliti
najveega njemakog pjesnika). Otvaram svezak koji mi se naao u
rukama. Hebrejska su slova izvitoperena i udolika i zapravo su itekako
lijepa, no ljutim se to ih ne znam odgonetnuti. Zato se idovi dre toga

~ 43 ~

Knjigoteka

daa&foxy

bezvremenskog alefbeta kad je civilizirani svijet odavno preao na

latinicu? Bolje prouim knjigu i shvatim da brojevi stranica stoje
naopako i idu obrnutim redoslijedom. I po tome vidi kako su ti idovi
zakuasti, sve obru naglavce. No moje objanjenje propada ve nekoliko
sekunda nakon prvotnog iznenaenja. Naravno, slova idu obrnuto, a ja
pogreno drim knjigu. Iz navike je otvaram tako da mi je naslovnica
slijeva, no hebrejski se pie zdesna nalijevo, pa je logino da knjigu
otvorim u suprotnom smjeru. Znai da idovi ne piu brojke naglavce,
nego je stvar jo gora: naopako otvaraju knjige.
Otvaram svezak, ovaj put kako treba, a osjeaj je neugodan, kao da
grijeim protiv vlastita obrazovanja i velikana koji su gradili europsku
kulturu, kulturu Francuske, Njemake i drugih zemalja: Montaignea,
Luthera, Hugoa, Leibniza, Spinoze, Goethea i samog Heinea. U novinama
itam i u crkvi ujem da je Talmud opaka knjiga. Valjda mi je u ruke
doao nekakav Talmud. No kako se Herman kao onako istanano bie
moe laati ovakva tiva?
Gdje sam? Stojim nasred sobe koja nije moja, u ueniinoj sam kui,
a u rukama mi Talmud na hebrejskome koji pripada idovu kojeg volim.
Privijam knjigu na prsa kao da grlim djelo. U zagrljaju mi vie zraka nego
mesa, no ipak je tu djeli Hermana. Vrci prstiju su mi se sledili. Ve
pomalo drem. Trebam lei da iskoristim termofor dok je jo topao.
Pijem uvarak, u nevolji mi doe kao malena vrela utjeha, navlaim nonu
koulju - ija li je? Uvuem se u zagrijanu postelju. Opet se maim udne
knjige, otvorim je na poetku i suelice naslovnu listu primijetim
latininu biljeku:
Heinrich Heine Gedichte
Verlag Neuland (S. J. Imber), Wien, 1920 11

To je Hermanov Heine. Znai da se jidi pie kao i hebrejski, zdesna

nalijevo i hebrejskim pismom. No kako onda moe sliiti njemakome?
Neko vrijeme prouavam stranice iz kojih vie ne mogu bogzna to
izvui. Srdim se to ne mogu itati, idu mi na ivce ti idovi i njihovo
tajno pismo. Iz inata gasim svjetlo, no san mi ne dolazi na oi. More me
nepronina slova. Unato svemu, priutim si zadovoljstvo prije spavanja.
Valjda zavreujem taj asoviti uitak?
11

Heinrich Heine, Pjesme, Naklada Neuland (S. J. Imber), Be, 1920. (op. prev.).

~ 44 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Sutradan se na rastanku od gospoe Pelloux i Monique nakon

doruka zacijelo ne doimam odve odmorno. Ujutro nemam nastavu, pa
odem kui. Mati riba kuhinju da sve blista, kae da se zabrinula kad me
prethodne veeri nije bilo, nije mi slino da nestanem bez glasa. Ne
odajem sinonje prenoite. Ona pak ne ispituje, odrasla sam osoba.
Moda misli da negdje ljubujem: nita me ne spreava, slubeno vie
nisam u koroti, a kako mi se sestra Anne ponaa, mogu si i ja priutiti
odreenu slobodu. Vara se. No mi nije prola u zagrljaju voljena bia:
samo u pokuaju da dokuim dio njegove tajne.
Herman se zacijelo pita zato sino nije bilo posjeta, no odgovor e
priekati, danas ujutro ne mogu u podrum jer je mati u kuhinji. Sestra mi
zacijelo spava, ali uskoro e se probuditi. Herman e se do veeri strpjeti
da mu ispraznim nonu posudu, a to se hrane tie, juer je smiljeno
dobio obilan obrok, pa moe bez problema izdrati cijeli dan. Vratim se u
sobu, zakljuam vrata, odloim Heinea na stol, otvorim Larousseov
enciklopedijski rjenik na stranici hebrejskog alfabeta i ponem
deifrirati. Knjigu otvaram nasumce, na 46. stranici. Drim desni kaiprst
na prvom slovu. Lijevim mu kaiprstom traim blizanca u Larousseovoj
tablici. in, kao . Pa Ajin, e. Nun, n. Ajin, e. Za nekoliko minuta dobivam
prvu rije:
ene. Pa drugu: vig. Uskoro imam prvi stih: ene vig fon majne lajden.
Veoma brzo dobivam prvu kiticu, prepisujem je na list papira da je
pokuam proitati naizust:
ene vig fon majne lajden
sener kvr fon majn ru
ene tot, ih mus zih ajden, zaj gezund! vin ih dir cu.

Pjesmu pamtim iz zavrnog razreda gimnazije, sjeam se da smo je

morali nauiti napamet za maturalni ispit. ovjek naputa rodni kraj i
ljubljenu, pjeva ljubavi i nostalgiji. Prisjeam se njemakih rijei,
mrmljam ih:
Schne Wiege meiner

~ 45 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Leiden, schnes
Grabmal meiner Ruh,
schne Stadt, wir men scheiden, Lebe wohl! ruf ich dir zu. 12
Glavom mi prolazi glazba koju je za tu popijevku skladao Robert
Schumann: nju smo i maloas sluali. Schne Wiege meiner Leiden...
Melodija mi doziva mnotvo uspomena na koncert koji smo HansJoachim i ja sluali u okolici Heidelberga 1930. Pjeva je imao krasan
bariton i prosijedu kosu, poloio je ruku na rub glasovira i zatvarao oi
poslije svake popijevke kao da se eli bolje sabrati prije nego to se
upusti u sljedeu. Sam je sebe shvaao tako ozbiljno da je bio takorei
smijean, no bili smo u Njemakoj, a ondje je glazba velika i zacijelo
prevelika stvar, pa nije bilo ale. Pijanistica je bila veoma mlada, mogla je
imati svojih dvadeset godina, a izuzmemo li Hans-Joachima i mene, u
publici je sjedilo njemako plemstvo. Koncert se odravao u glazbenom
salonu nekog dvorca usred ume. Vie se ne sjeam kako smo se tono
ondje nali: da nam nije neki profesor bio u rodu s domaicom,
barunicom koja se zakitila emuovim perjem? Je li Hans-Joachim
prijateljevao s pijanisticom? Ta se pojedinost zagubila u bespuima moga
pamenja. Sjeam se da smo doli nou. Stigli smo pjeice, trebalo nam je
vie od sat vremena hoda. Pred dvorcem su ekali gospodski automobili,
svaki je imao svog vozaa. Prizor je ulijevao silnu tremu. Doli smo kao
siroti roaci: kad se sjetim te veeri, na pamet mi pada izraz koji je
rabila moja mati.
Najvie mi se usjeklo kako se Hans-Joaehimovo bedro trio o moje i
kako se pjeva prenemagao.
Glazba mi ostaje u ivom sjeanju jer mi je moj njemaki prijatelj
darovao plou koja se dugo vrtjela na roditeljskom gramofonu, pa se na
kraju tako pohabala da je postala nesluljiva. Schne Wiege meiner
Leiden. Odnedavna imam novu plou: izvedba je ista, no na CD-u je,
maloas je svirala. U takozvanoj remasteriranoj, novopasteriziranoj
inaici. Neki je tehniar satima sjedio pred raunalom i brisao
12

Lijepa zipko mojih jada,

Lijepi grobe moga pokoja,

Lijepi grade, rastajmo se sada, iv mi bio! Kliem tebi ja. (Op. prev.)

~ 46 ~
Knjigoteka

daa&foxy

pucketanje: prodava koji mi je prodao disk poloio je teaj

remasteriranja zvunih zapisa, pa mi kae da pucketanje struno
nazivaju krcanjem i kvrcanjem (ili kranjem i kvranjem - toga nema ni u
jednom rjeniku). Nova pasterizacija jednim pritiskom na tipku mia
ukloni krcanje i kvrcanje - i opa! Bolje reeno, krc! Ploa vie ne pucketa,
ostaje samo glazba. U mojim je mladim danima ploa pucketala. Svaka
ast, majstore, no mogu li dobiti pucketavu verziju? Bogohulno pitanje.
Hou lijepu zipku svih svojih jada i lijepi grobak pokoja svoga, onaj pravi,
u paketu sa svim krcanjem i kvrcanjem, salonom u Baden-Wrttembergu
i oholim barunicama. I da uza me sjedi Hans-Joachim i bedra nam se taru.
Pjesnik se oprostio s rodnim gradom: Lijepi grade, rastajmo se sada. A
Hans-Joachim i ja pak nismo raskrstili. Prepiska nam se utopila u
previranjima tridesetih godina i ne znam to je s njim dalje bilo. Opet
zagonetka.

Mogu itati Heinea na jidiu. Ne usuujem se itati naglas, odve mi

je nov, pa kako da znam izgovaram li tono?
Kad je o stranim jezicima rije, postavljam visoke zahtjeve i drugima
i sebi: profesionalna deformacija. Opetujem kiticu dok je ne nauim
napamet. Vjebam za Hermana. Pjesmu mu hou prinijeti na dar. U
novinama esto vidimo fotografije na kojima djeca recitiraju pohvale
maralu Petainu. Odjedanput i ja imam deset godina i vjebam za svoga
zarobljenog junaka. Trebalo mi je cijelo jutro da deifriram kiticu, no jo
zapinjem na pojedinim rijeima, u glavi mi je njemaki ritam, Heineova
melodija i Schumannove note, a jidi kao da ih ne potuje. Popodne u
gimnaziji Monique trai moj pogled da potvrdi dosluh. Na poetku sata
joj se nasmijeim, no potom je izbjegavam: mati i ki Pelloux dale su
svoje, vie ih ne trebam. No svejedno moram i dalje hiniti da me Monique
zanima, jer mogla bih stradati ako je razoaram. U ovome bezobzirnom
ratu tamnice pune zavist i ljubomora.
Za obiteljskim stolom mati i ja veeramo same. Anne nema. Doekuje
Danielle Darieux, ova se sva ozarena vratila iz posjeta Berlinu - ili pak na

~ 47 ~

Knjigoteka

daa&foxy

nekom drugom veernjem dogaanju daje svoj obol ratnim pregnuima.

Mama i ja nevezano avrljamo. Ispituje me o gimnaziji, ja odgovaram.
Pitam je ima li vijesti o tati. Nita novo, no posljednje je pismo stiglo prije
samo pet dana. Otac mi se oito dobro dri. Vano da je sit. Nee se tako
skoro vratiti, odve je zdrav: u domovinu vraaju samo bolesne.
Zbog oskudice kod nas vie nema veernje kave. Mati nema naviku
piti uvarke, pa lipin cvijet iz vrta prodajemo. Ponudim majci da ja
operem posude. Ona ode na poinak.
Otac mi u Njemakoj ima ljubavnicu. Nakon nekoliko tjedana u
Stalagu poslali su ga nekom seljaku da mu pomae na zemlji. Taj ivi
poprilino daleko od Stalaga, pa otac spava na licu mjesta i mora se
redovito javljati slubi za nadzor zatvorenika. Gazdu Nijemca
mobiliziraju krajem 1943. Sinovi su mu ve odavno na bojitu. Moj otac
mora dalje sam voditi gazdinstvo s gazdinom enom i tako mic po mic
zavri u njezinu krevetu. Naravno da tu priu nismo uli od oca kad se
vratio. Rekao nam je da mu nije bilo bajno, da mu je nedostajao dom, a i
rodne planine. Nijemci kod kojih su ga smjestili bili su priprosta eljad.
Jelo se izravno sa stola. Umjesto tanjura izdubli su rupe u drvetu i punili
ih hranom. Tako ne mora prati posude, za sljedei obrok samo prebrie
krpom i eto ti higijene. No to nije nita u usporedbi sa stradanjima drugih
zarobljenika.
Dovde pria slii krpenoj slikovnici iz moga djetinjstva. U
djedovskom su je narjeju roditelji zvali knjiicom za tence. Na jednoj je
stranici svinja, na drugoj krava, pa ovca, dvorite za perad s kokoima,
pijetlom i piliima. Plavokosa seljakinja s koarom pod rukom ustrim
korakom grabi u polje, djearac skuplja jaja i osmjehuje se od uha do uha.
Knjiga mlade itaoce ne vodi u seljakinjinu postelju, pa ne znaju to mi je
otac ondje radio. Svretak prie doznajem tek mnogo poslije, nakon
majine smrti. Traim rabljeni auto i pogaam se s nekim starim
osiguravateljem koji je ostao bez jedne ruke. Djecu su straili da su mu je
odsjekla automobilska vrata. Prodaje mi Peugeotov kupe 204, ja nemam
djece, pa mi savreno odgovara. Na dan prodaje nudi mi au chambollemusignyja: tada jo nisu uveli alkotest. Kae da mi je dobro poznavao oca.
Mobilizirali su ih u istu postrojbu. Zajedno su zavrili u Stalagu i tako mi
ispripovijeda cijelu priu. Ne pretvaram se da je znam. On bi se
razoarao, a meni je stalo da iskamim popust na automobilsko
osiguranje, no hinim da mi je svejedno, u stilu svak zna svoju. U biti je
moj osiguravatelj izgubio ruku 1940.
Perem naa dva tanjura i ekam da mama zaspi. Briem ih kao nikad,
na keramici vie nema ni traga vlage: besprijekoran, profesionalni rad.

~ 48 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Tiho se popnem stubama do meukata jer iz prizemlja ne vidim maminu

sobu. Svjetlo ne gori, vidim ispod vrata. Vratim se niza stube. Otvaram
podrumska vrata i za sobom ih zakljuavam vlastitim duplikatom kljua.
Mrkli je mrak, no put znam napamet: petnaest drvenih stuba, a
posljednja je via od drugih. Kroz vinski me podrum vode grlii boca koje
napipavam lijevom rukom: dolazim do suprotnog zida i hrpe kaseta. Ne
smijeni podlei nestrpljivosti dok raskrujem rupu jer bi se kasete mogle
stropotati - samo da materi jednog dana ne puhne da ih iskoristi za
ogrjev. Kamene kocke tiho odlaem na tlo: moram pamtiti gdje su kasete
da koju kocku ne poloim na njih.
Raskrim rupu i propuem kroz otvor, ba me briga za svijetlu
odjeu: u polumraku se nita nee vidjeti. Herman me eka na nogama.
Iza lea mu gori svijea, pa se ocrtava kao sjena.
Gdje ste dosad?
Mati mi je kasno legla.
ekao sam vas.
Juer me neto sprijeilo. Knjiga koju je trebalo pokupiti kod
uenice.
Pjesmu elim sauvati za poslije i odabrati pravi trenutak, no
predbacivanje u Hermanovu glasu ubrza stvar i pjesma mi izleti:
ene vig fon majne
lajden ener kvr fon
majn ru ene tot,
ih mus zih ajden, zaj gezund! vin ih dir cu.

On uti. Pa prasne u uvredljivo ironian smijeh.

Od koga ste nauili tu pjesmu? Odakle vam taj izgovor?
Zar se ne izgovara tako?
Ovisi. U Varavi ne. Moda u Wilnu, ali i u tom sluaju govori dekan
fakulteta protestantske teologije!
ajne vig fin mane ladn
ajner kajver fin ma ri ajne tet,
khmiz zah aden za gezint!

~ 49 ~
Knjigoteka

daa&foxy

vin ih daj ci.

U zabiti svoje jazbine idov primjeuje samo moj smijeni izgovor.
Na golemi dar koji mu prinosim ostaje mrtav hladan. Iz torbe vadim
svezak na jidiu i ojaeno ga bacim na stol. Mrak je i Herman na prvi
pogled ne prepoznaje knjigu. Izvolite, ovo je za vas: bila je iza grede.
Herman uzme knjigu. Odstupi da je primakne svijei, takorei mi
okrene lea. Otvori knjigu, pomiluje stranicu. Vie nema ni smijeha ni
predbacivanja. Mislim da ga je dirnulo. uti. Blago mu dru ruke. Okrene
se, pogleda me. Ne plae. elim da plae. Silovito me zagrli. Mislim da me
u tom asu voli.
Vodimo ljubav na golome zemljanome podu da priguimo svaki
zvuk. Uzimam njegov ud u usta, on svrava u mene. Kako je bajno kad je
taj idov u meni. Kad imam to muko samo za se. akama mi hvata
guzove, jezikom mi mije ui. Dovoljno je grub da me podini, no vodi
rauna i o mojim prohtjevima. Takve srhe slasti doivljavam prvi put,
slabine mi plamte od uitka koji mi je brak uskratio, koom mi struje
marci i obuzima me neuvena srea: odavno ekam tog mukarca.
Mjesto mu u meuvremenu nije zauzeo ni moj otac, ni bilo koji profesor,
a ni Hans- Joachim, koji mi nikad nije dao nikakav puteni mig - o ravnatelju
gimnazije i vjerouitelju da i ne govorim. Herman se pojavio i otmica je
dalje bila moja improvizacija: samo me udnja za njim nagnala na
junatvo, bijeg iz Gestapa, skrivanje u podrumu i prijevod Heinea.
Uhvatio se na moj mamac, iako nitko nikad ne bi rekao da mogu izazvati
tako divlju udnju. U obljubi nema nikakve sumnje: pokorio je moje tijelo
kao bog i batina, s ljudoderskom gladi, i nita mi ne tedi - ni stegna, ni
prepone, ni bradavice. Podajem mu se jer mi nema druge. ivo sam bie.
Napokon.

~ 50 ~
Knjigoteka

daa&foxy

5
U naoj e vezi knjievnost na neko vrijeme pasti u zasjenak, Heine,
Mann, Rilke i ostali strpljivo ekaju na policama. Imamo pametnijeg
posla: vodimo ljubav. Herman me povali im se naveer pojavim u
podrumu, jer cijeli dan zatomljuje udnju. Svlai me i prodire u me,
cvrim na vatri kao koko na ranju i u tome uivam. udim za sirovom
slasti. Moemo stradati ako se glasamo, no meni je paklena muka
susprezati vrisku: elim se potpuno razuzdati jer mi godi i bolje bi bilo da
uitku glasno dam oduka. Mislim na sestru koja se ispruila kao krmaa
i podmee se Volkeru. Zapravo je zamiljam na trbuhu, kao pravu stoku,
grudi joj se gnjee o leaj, a Volker je na njoj i bezobzirno je mri. Ta kako
bi je esesovac tedio? Cijela se kua trese od orgazama moje sestre, a ja
svoje tijelo moram uutkavati, grizem skrpani pokriva i moje se
stenjanje svodi na mrmljanje. Priguenu vrisku pretvaram u znojne
jecaje. Nakon ljubovanja cijelo mi tijelo bude mokro. I Herman se znoji,
ne tedi se. ije je parenje udovinije: Anneino i Volkerovo ili moje i
Hermanovo?
Naa ljubav kri nacistike zakone.
Znam.
Rekao je ljubav.
Ne bojite se?
Sve mi se tijelo jei od straha.
Stavljate ivot na kocku.
I vi.
Moj je i bez vas bio na kocki.
E, pa sad se kockamo zajedno.

Mene bi u neka druga vremena ta ljubav morila kao grijeh: ja se

parim sa idovom, a Claude si ree ile. No sad je doivljavam kao diku.
Claude mi je blizu, odmah iza pregrade - bar u uspomeni. No na
zajedniki ivot bez strasti, znoja i uboja svjetlosne je godine daleko od
ove podrumske ognjice.
Jesu li svi idovi nevjerojatni ljubavnici kao Herman? Progone li ih i
istrebljuju upravo zbog seksualnoga dara? Ili pak Herman inae nije

~ 51 ~

Knjigoteka

daa&foxy

nikakav osobit ljubavnik, samo to dolje u podrumu nema boljeg posla

nego da Ijubuje i utvrdi pregrt Heineovih stihova. U potaji se osjeti
udeseterostrue. Titi me to moram uivati bez glasa, no nije li mi cijeli
obred koji vodi do uitka vrijedan prisilne nijemosti? Gmiem kroz miju
rupu, silazim u podzemlje, miem kamene kocke i kasete, lijeem na
improvizirani leaj i, to je najvanije, nestajem u tom depiu kugle
zemaljske, zemlja nas epa i vie ne postojimo, mrtvi smo za druge, ali
smo deset tisua puta ivi za sebe, sve zaboravljam, uenice, zadae,
kineski porculan i ipku iz Brugesa, Heinea i Hlderlina, lijeem na pod,
ma kakav pod, na tlo, moje francusko tlo, ali dolje u podrumu, trbuhom
mi piri svjeina, pipam utabanu zemlju pod dlanovima, pogaena je i
poniena, prlja me i isti, kuam je jezikom, liem i hou jo, gorka je i
slatka. Podrum je brlog u kojem nam se nita ne moe dogoditi jer svijet
ne zna za nau vezu. Hermana ne trae, gestapovski ga zapisniar prije
otmice nije uveo u knjige. Moja nas sestra titi zahvaljujui Volkeru. Sva
srea da nikako da ga smaknem, makar me itekako svrbi ruka kad ga
vidim. ovjek esto nije svjestan kakvu si uslugu ini kad neke stvari ne
provede u djelo.
Rat ide svojim tokom. Saveznici su se iskrcali u sjevernoj Africi, no
moju sestru Anne ba briga: i dalje se drui s Volkerom. Nijemci su
okupirali slobodnu zonu, pokret otpora prua otpor, mukleri prodaju
maslac, jaja i sir po astronomskim cijenama i ja si ih na francuskoj
dravnoj plai ne mogu priutiti, moram se zadovoljiti slubenim
obrocima, a njih dijelim. Herman pljesnivi dolje u podrumu: koliko u
polusjeni vidim, bijedi je, i ako se rat odui, napast e ga gljivice, a ista
sudbina eka i moje knjige.

Herman satima gimnasticira da mu proe vrijeme, da ne skapa od

zime i da mi i dalje bude privlaan, jer zna da elim njegovo tijelo. Put mu
blijedi kao cikorija, no miii je napinju unato oskudnim bjelanevinama
koje donosim iz lova na tokice za opskrbu. Volim ga. Mislim da bi mi
inae dojadilo da se brinem za nj, bila bi mi prevelika tlaka i neprestana
strepnja da vjeno glumim nevinace i pritom otvaram etvore oi da me
Volker ili Anne sluajno ne vide dok silazim u podrum i da ga ne odam
svojim ponaanjem. Nastavnici u gimnaziji doivljavaju me kao i prije,
kao dobroudno kolegijalnu osobu koja je manje-vie jo u alosti, i znaju
da imam dvije ljubavi: njemaki jezik i knjievnost. Prije e biti da me se
neki klone jer je moj predmet u ono doba vei trn u oku nego grki ili
matematika, a ne zbog ljubavi koju moram tajiti. Da mi ljubovanje s
Hermanom nije onako omiljelo, sigurno bi kad-tad izvisio. Jednog mi

~ 52 ~

Knjigoteka

daa&foxy

dana podrumska vrata mogu ostati otkljuana ili mogu Heinea na jidiu
ponijeti gore pa da zaboravljen na stolu za doruak u kuhinji doeka
Volkera dok pri ulasku potee rasporak. Mogu na zahodskoj dasci
ostaviti punu nonu posudu svog idova: Volker bi prepoznao idovsko
govno i pozvao pojaanje da s drugovima pretrai kuu. Naposljetku bi
nali Hermana i odveli ga. Ili da jedne noi zaurlam dok me obljubljuje i
napokon se iskalim za sve noi prisilne utnje: dojurit e cijelo
susjedstvo jer e misliti da u podrumu netko kolje svinju. No zatei e
samo jo.jednog mojsijevca kojeg treba strpati u kamion i odvesti u
nepoznato, pod uvjetom da nema nita to vrijedi uzeti, da ne skriva
nikakvu srebrninu, nikakve dolare u slamarici ili bale tkanine za haljine
pazikuinih keri. No ovaj nee imati ni zlatne zube, premlad je: ima
samo neku staru neitljivu knjigu objavljenu u Beu 1920.
Ne dam se iz sebinosti. Ne mogu ga se odrei. Prava ljubav.

A voli li on mene? Jest, volio me one noi kad je od mene dobio svoju
knjigu. Je li potom shvatio da ne smije dopustiti da se moja ljubav ugasi
ako kani preivjeti? U noima koje smo zajedno proveli prsti su mi
istraili svaki djeli njegova tijela: da mi poveu oi i kau da ga naem
po opipu, naslijepo u pogoditi meu tisuu mukaraca, no o svom mi
ivotu nije rekao bogzna to. Roen je u Varavi netom nakon rata
(onoga prvoga). U Francusku je doao da se upie na fakultet, no nema
vremena za studij, mora iskoristiti boravak u Parizu, bulevare i kina;
mora ivjeti ivot, ali i jesti, to jest preivjeti: naveer je na bulevarima,
ali dane provodi za ivaim strojem: plaen je po komadu. Gazda mu je
nekakav roak. Roditelji su ostali u Poljskoj.
Jeste li oenjeni?
Ne odgovara. Prvoga rujna 1939. izbio je rat, u brizi je za roditelje,
ide u dragovoljce, alju ga u zalee: druge strance alju na bojite, ali
njega nee, znaj ga zato, puki sluaj; potrkalo je u obavjetajnoj slubi,
to je neobino za tako krna momka: moda jer mu je desno pluno
krilo naeto? Radi kao skorotea, raznosi potu i isporuuje dokumente
za prijevod, a kome? Vama! Vie od toga neu nikad doznati, dalje se sve
svodi na ljubovanje bez rijei na zemljanome podu: tiina, vodimo ljubav.
I na knjievnost, Schillera i Heinea.
Da, ta tanuna knjiga: takorei i nije knjiga, nego prije svei,
pedeset etiri stranice koje ita zdesna nalijevo. Otprije znam latininu
biljeku na stranici suelice naslovnome listu: copyright by Verlag

~ 53 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Neuland (S. J. Imber), Wien. Malo nie na istoj stranici u biljeci na jidiu
pie neto drugo:
. J. Imbers bibliotek
(iberzecungen fan der veltliteratur)

Tko je taj S. J. Imber koji revno prevodi svjetsku knjievnost na

jidi? Gorim od elje da doznam, no hou li mu nai ime u kakvu
leksikonu? Traim u Larousseovoj enciklopediji, ali ne nalazim nita: ne
mari za srednjoeuropske intelektualce drugog reda. Kopam po
sveuilinoj knjinici, toboe u potrazi za rijetkim izdanjem Srodnih dua.
Ni velike njemake enciklopedije ne spominju tog Imbera, bekog
nakladnika. U knjinikom katalogu nailazim na neki Jdisches Lexicon u
pet svezaka objavljivan u Berlinu od 1927. do 1930. Moda u tom
rjeniku mogu ui u trag gospodinu malinasta prezimena, no malo je
vjerojatno da u ga dobiti ako knjiniaru dam signaturu. Ako ga nisu
povukli iz fonda, rei e mi da je nestao. Tako da i ne pokuavam.
Knjiniar me dobro poznaje i nije mi stalo da privuem pozornost.
O Imberu neu nita vie doznati. Kopkao me samo nekoliko dana:
podlei u grozniavim podrumskim noima i gonetanju Heinea na jidiu.
Naposljetku u ga itati tenije i usvojiti etrdeset dvije popijevke
sabrane u knjizi. Na njemakom ih znam otprije, pa ih sad mogu recitirati
dvojezino, to je valjda jedinstven sluaj na svijetu. Nakon rata mogu u
cirkus: rjea sam zvjerka od bradate ene, a ne ulijevam strah kao ovjek
bez udova.
Ipak nalazim jo poneto o S. J. Imberu. Na kraju knjige nakladnik
reklamira druga izdanja. U istoj . J. Imbers bibliotek objavio je Der
socjalizm un dem menens neome 13 Oscara Wildea (pod imenom Oskar
Uajld teko u prepoznati slavnoga Britanca) i Di kunst fan dercelen 14
Jakoba Wassermanna, ali i dva djela iz vlastita pera: Viktoriju, s
podnaslovom o novelama Knuta Hamsuna, i Vald ojs, vald ajn 15, pjesme.
Najavljivao je i druge tekstove, nova izdanja vlastitih djela (tko ih je
prethodno objavio?), brojne prijevode i jednu studiju: Pjesniku batinu
Oscara Wildea. Gospodin Malina (poslije doznajem da Imber na jidiu

Oscar Wilde, Dua ovjeka u socijalizmu (The Soul of Man under Socialism, 1891.) (op.
prev.).
14
Jakob Wassermann, Umijee pripovijedanja (Die Kunst der Erz-hlung, 1904.) (op.
prev.).
15
I amo i tamo (op. prev.).
13

~ 54 ~

Knjigoteka

daa&foxy

znai umbir, kao Ingwer) pokazuje izrazito zanimanje za Oscara Wildea.

udim se da idovski pjesnik nalazi srodnosti s piscem koji je zavrio u
viktorijanskoj tamnici zbog nedolina ponaanja. Djela Oscara Wildea
ostala su mi nepoznata jer su ih crkvene kole koje su me obrazovale
zabranjivale. Zariem se da u ga itati poslije, moda nakon rata kad
strast za njemaku knjievnost malo mine, no tu u zakazati: po pitanju
opusa Oscara Wildea i dandanas sam djevianska neznalica.

Proi e mnogo vremena dok se opet ne sjetim Imbera. Gotovo

dvadeset godina poslije rata kod nekog staretinara nalazim neobian
leksikon jidikih pisaca u etiri sveska, objavljen u Wilnu dvadesetih
godina. Jidi ne itam od rata, a cijena je triava: ta koga bi leksikon
zanimao? Kupujem ga. Na podstavi uveza dva su iga. Jedan kae: M.
Cymbalista - konfekcija za gospoe. A drugi: Internacijski logor
Beaune-la-Rolande.
Dok ga polako listam da odgonetnem imena pisaca i upinjem se da
se sjetim etvrtastih slova, pogled mi se zadri na biljeci o Imberu.
Zapravo su postojala dvojica, marjahu i muel-Jankev. Potonji se rodio
1889. u Sosovu u Galiciji (to zabaeno mjesto jedva jedvice nalazim u
atlasu), a neko je vrijeme ivio u Beu nakon Prvoga svjetskog rata, gdje
je objavio nekoliko pjesnikih zbirki i vlastite prijevode. Biljeka popisuje
sva izdanja navedena u knjizi koja mi je u ruke dola prije dvadeset
godina. Studija o Oscaru Wildeu ostala mu je neobjavljena. Doznajem da
mu je jedna od najzapaenijih zbirki bila Rojzenbeter, erotske pjesme
koje je objavio u Wilnu 1914. Poelim itati te Ruine latice, no nemam ih
gdje nabaviti. U mome kraju knjige na jidiu neete nai. Moda do zbirke
mogu doi u Parizu, New Yorku ili Tel Avivu, no u te gradove ne idem, a i
to e mi te pjesme? Rat je gotov. U podrumu jo ive samo takori.

~ 55 ~
Knjigoteka

daa&foxy

6
Stvari su se zakomplicirale kad su se Englezi zainatili i poeli
bombardirati grad. Na udaru im se nala tvornica koja u predgrau
proizvodi tenkovske gusjenice i vojarna u sreditu grada, dupkom puna
vaba, na pola puta izmeu moje kue i gimnazije. to se tvornice tie,
ve u prvom naletu imaju pun pogodak. Mrak je, prvo ujemo mukli i
postojani bruj zrakoplova i vrlo brzo odjeknu sirene. Vatrogasna je
postaja tri kue dalje, pa zvuk sirene zaglui cijelo susjedstvo. Padaju
prve bombe: tek u poslije doznati da su bile bombe, bile su daleko, a
udaljenost priguuje eksplozije. Najvie su nas prestraile sirene. Mati mi
bane u sobu: Brzo, u podrum, kae. Na stubitu sam prije sestre. Toboe
se silno bojim i viem dok govorim majci da Hermanu bude jasno kako
netko dolazi sa mnom. Smjetamo se u vinskom podrumu, na zemljani
pod. Molim Boga da se Herman ukipi, mati i sestra ne smiju znati da je tu.
Neprestano govorim da bukom priguim Hermanove kretnje. No Herman
se pritajio dolje u rupi i ne mie se. Zamiljam kako lei na svome
nazovileaju: nijem je i nepomian poput leeega kipa u kakvoj bazilici.
Uzbuna traje kratko, no bombardiranja se nastavljaju sljedeih dana.
Vojarna je nekoliko stotina metara od kue, pa bombe kojima je gaaju
padaju posve blizu. Boce u podrumu zveckaju U metalnim stalcima, ba
kao to zvecka luster dok Anne i Volker izvode svoje vragolije. Ovaj je put
Anne s nama pod zemljom, nije ni svjesna da je nekoliko kaseta dijeli od
moga dragoga, dok se njezin ljubavnik u vojarni izlae pogibli pod
engleskim bombama. Ja za uzbuna mislim na Hermana, tako mi je blizu
da mu osjeam dah. Sutradan mi veli da i on misli na mene, priznaje mi
da je jednu uzbunu proveo s rukom u hlaama: ako ve mora umrijeti od
guenja u podrumu, bar da bude sa mnom.
Jedne se noi tlo jo vie zatrese i podrumski se strop djelomice
urui nad policom s bocama. Potee vino, zrak je pun praine, guimo se,
gacamo u glibu vrhunskoga chassagne-montracheta, a ja se samo bojim
da e Herman zakaljati i odati se. Idemo gore, kaem, to emo ovdje
kao takori. Uzbuna je gotova, no moram udaljiti majku i sestru, a
Herman neka se snae i hvata zrak kako god zna.
Drugi put sirene odjeknu u po bijela dana, taman dok ispravljam
zadae. Dolje zateknem Anne i Volkera, uope ne znam kad je stigao,

~ 56 ~

Knjigoteka

daa&foxy

premirem od straha pri pomisli da su Volker i Herman u istom podrumu.

U roku od nekoliko minuta donosim odluku: ako Volker otkrije Hermana,
ubit u ga. To jest Volkera. Nemam izbora. O tome snujem tijekom cijele
uzbune, i da mi nema sestre, san bi postao java. Razbijem mu bocu o
glavu, likvidiram ga u vinu, chassagneom mu razvalim gubicu, zatueni ga
santenayem i vadiepom dokrajim. Samo nanite bavu, i krv e tei
potocima, skupa s vinom: pravo vrelo mladosti.
No pred sestrom nita ne poduzimam. Volker se poslije uzbune
vraa u vojarnu: za danas se nije nauio, ba kao ni Anne.
Bombardiranja traju dva tjedna. Mnoe se rtve, ranjeni i nestali.
Dobro da se pokret otpora sjetio da digne vojarnu u zrak. Ne znam jesu li
odavno planirali operaciju ili je pala odluka da prekinu bombardiranja. Ja
sam ba na nastavi, toga jutra petaicama predajem glagol imati, kadli
kolski prozori prsnu i svi premremo od straha: ta ivimo u strahu, u
strahu smo proivjeli cijeli rat. Polovina mi je uenica u suzama, jednima
su krhotine stakla odletjele u lice pa krvare, druge su se onesvijestile,
cijeli grad strepi. Ravnatelj nam kae da se smjesta vratimo kuama, ne
zna to se dogodilo, ali boji se da Nijemci za osvetu ne uzmu taoce u
nastavnikom zboru ili meu gimnazijalkama. Gimnazija e nekoliko
dana ostati zatvorena. Zatim e k nama pribjei muka gimnazija, jer su
zgradu rekvirirali da zbrinu vojnike. Moramo dijeliti uionice: momcima
je nastava ujutro, djevojkama popodne. Neke su uenike strijeljali,
strijeljali su i nekoliko nastavnika, a ravnatelj muke gimnazije nestaje u
Les Barresu. Trebaju posluiti kao primjer. Zato im ene nikad nisu
taoci? Jer jo nemaju pravo glasa? Mog e ravnatelja promaknuti: sad
ravna svim gradskim gimnazijalcima, bez obzira na spol.

Bre-bolje naputam razred i jurim kui. Zatiem mati, sestru i

porazbijane prozore. U meuvremenu smo doznali da je vojarna
odletjela u zrak: vjerojatno djelo pokreta otpora. Volker je bio kod nas i
maloprije je otiao natrag u zapovjednitvo. Opet je preivio: gad se svaki
put izvue, taj je vjeni srekovi. Eksplozija mu je trebala jedanput za
svagda podrezati krila: cap! Drne snage podvijaju rep, bjee kud koji
mili moji, pa se nadam da e ga bar strijeljati kao dezertera, ali uzalud: ne
mogu raunati da e nam Nijemci pomoi da ga se rijeimo. Ako ga hou
maknuti, moram uzeti stvar u svoje ruke.
Moram ostati s Anne i majkom. A jedina mi je elja da siem u
podrum i provjerim je li sve u redu s Hermanom i da on ne bude u brizi
za mene. Moram se strpjeti do veeri. Moram nekako ispuniti dan, nai
neku razbibrigu, ispravke zadaa ili pripreme za nastavu. Anne eka

~ 57 ~

Knjigoteka

daa&foxy

vijesti od svog vabe. Zar ga doista voli? Dotad ivim u uvjerenju da je

puka igraka za mladu udovicu, egrtaljka za negdanju djevojicu, no
kao da je istinski u brizi za nj. Ja pak moram glumiti nehaj, ne brinem se
jer nikoga ivog ne ekam, ne marim, takorei sam srca kamena, u mom
ivotu nema nikoga, ma kakva ljubav, a ponajmanje u podrumu podno
tvojih nogu, mama, i pod tvojim potplatima, sestro; je li moj ljubljeni u
ovom asu mrtav? Trebam njegovo tijelo ba kao i ti Volkerovo, no volim
mu i duu, iako nam od novina i radija do izlobe idov i Francuska u
palai Berlitz svi od jutra do sutra tupe da optiari Braa Lissac nisu
Braa Isaac, da je idovima i psima zabranjen pristup u Vuittonovu
prodavaonicu i da duu jednog mojsijevca nitko ne moe voljeti. A daj mi
reci kakvu esesovac duu ima? Ako on umre, umrijet u i ja. Nije kao
Claude. Ta me smrt nije ubila jer mi Claude nije vitalan organ. No
Herman jest ja. Njegove oi, usta, spolovilo, njegov Heine u
protogermanskom truanju koje zvui kao da ereta na njemakome
punih usta koer mesa, njegova vedrina makar povazdan ivi u polusjeni
dok ja venem na danjem svjetlu, na suncu i u varijeteu. Herman me gali,
ozaruje i ari, bocka me svojom singericom, stepa od glave do pete,
bbbbbbbrrrrrrrrrrrrr, koa hitro klizi pod noicom, ostaje mi trag i rana
du cijelog tijela: zakuila se, no volim je, godi mi kako me pee i
prosvjetljuje.
Potkraj popodneva vie ne mogu izdrati kod kue, svisnut u od
brige, pa skaem na bicikl i vozim se gradom, kroz predgraa i prirodu
da utuem vrijeme dok ekam, da se iscrpim.

On tog dana zamalo nije izludio: vrtio se kao lav u kavezu. Prolo ga
je dobro raspoloenje, otkrivam da i njegova strpljivost ima svoje
granice. Uivam kako bjesni. Gori od elje da dozna to se dogodilo.
Raznijeli su vojarnu, kaem mu, ali Volker je jo iv. Sad u ja raznijeti
vas, odgovara mi i pokazuje leaj. Ogladnio je od strepnje i ekanja. Ja mu
doem kao svjee meso, antilopin but za hranu zvijerima, volujska
polovica, ili obrnuto: antilopina polovica i volujski but. Pa neka se lav
gosti mojim tijelom: ono cvate od uitka.
Nakon nekoliko tjedana, knjievnost se u podrumu vraa na svoje.
Ne prestajemo voditi ljubav, no sad prije i poslije opet razgovaramo.
Tjedni nijeme strasti su iza nas. Ta to smo zajedno?
Otkrio je Mein blaues Klavier Else Lasker-Schuler.

~ 58 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Ich habe m Hause ein blaues Klavier

Und kenne doch keine Note
Es steht im Dunkel der Kellertr
Seitdem die Welt verrohte.
Es spielen Sternenhnde vier die Mondfrau sang im Boote Nun tanzen die Ratten im Geklirr.
Zerbrochen ist die Klaviatr...
Ich beweine die blaue Tote.
Ach liebe Engel ffnet mir ich a vom bitteren Brote mir lebend schon die Himmelstr auch wider dem Verbote.
Glasovir plavi imam doma
Ali ne znam svirati
Stoji u tami pod vratima podruma
Otkako svijet nas zlopati.
Zvijezda ruke svirahu etiri u unu pjevala je Luna Sad pak pleu takori uza kripu uadi.
Tipke sve su skrhane...
Za plaveti plaem ja
Mili aneli, otvorite gorki kruh sam kuala dok jo ivim dveri nebeske
makar nema prolaza. 16

16

Else Lasker-Schler, Moj plavi glasovir (Mein blaues Klavier, 1936.) (op. prev.).

~ 59 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Mein blaues Klavier.

Ne zovite me tako.
Man bloe piane.
Nisam va plavi glasovir.
Na svoj nain jeste. Pojavite se naveer, a ja ovdje uim cijeli dan.
Nikad ne pripovijedate kako ivite gore na svjetlu dana.
To su trice.
Ne volite svoj posao?
Kako ne, silno. No bitno mi je da doem ovamo, da dopuem do vas,
da vas vidim, da znam da smo zajedno na sigurnome, da ujem to ste
itali, Werfela, Kalku, danas Else Lasker-Schler. Ali nisam va plavi
glasovir. Ta je pjesma odve alosna.
Kafku sve manje itam. Nije za podrum, moete poludjeti. LaskerSchlerica je ve luda, to je druga pria. Razumijete, mein blaues Klavier?
Herman ita, danju guta moje knjige, a nou prodire mene. Neke
njemake rijei ne razumije, pa me naveer pita to znae. Mogu mu dati
rjenik, no drago mi je to ovako ne moe bez mene. Tugend, Schicksal,
Friedhof, Mond. Kako se kae na jidiu? Zanima me. Citkes, gojerl,
bajsojlem, levone 17. Rijei su ukradene iz hebrejskoga. to e idovima ti
udni izrazi kad ve postoje u njemakome?
Sami ste rekli. Ba zato to su idovski.
Ta zar je vrlina idovska odlika? I pripada li Mjesec idovima?
Moda, u odreenom smislu.
Znai da je skrivena strana Mjeseca njihova.
Nije: idovi ga samo promatraju na svoj nain.

idovi su njemaki uzeli pod svoje, izobliili su ga, izokrenuli i

obrlatili da ga uklope u svoju sliku svijeta. Ja tu sliku ne shvaam jer je
Herman ne zna opisati. Skroman je varavski kroja i nema nikakve
kole. Sve to zna nauio je posve sam. Knjievnost je otkrivao na svoju
ruku, zahvaljujui knjigama koje je posuivao iz radnikih knjinica gdje
su i drugi neugledni krojai naveer nakon posla itali novine ili
posuivali prijevode Julesa Vernea i Knuta Hamsuna na jidiu. Ili Heinea.
U vjeru se ne razumije. Ja pak ne znam dalje od poglavlja u kojem su
idovi ubili Krista, vjerouitelji su stranicu zalizali za dobrobit djece mog
narataja: sad sam u podrumskoj rupi s potomkom tih ubojica, no njemu
17

Vrlina, sudbina, groblje, mjesec (op. prev.).

~ 60 ~

Knjigoteka

daa&foxy

se fuka za Krista i Mojsija (veli da Mojsije uope nije postojao, da su to

rabinska naklapanja): kune se samo u knjievnost.
Bog, Bog: zar vi ni o emu drugome ne znate? Okanite me se vie sa
idovskim bogom. Odrastao sam u idovskome kraljevstvu: u Varavi na
kilometre nije bilo ni jednog Poljaka. idovi kamo god se okrene, u
tramvajima, na kavanskim terasama, u javnim parkovima i radionicama.
U dvoritima stambenih zgrada igraju se samo idovska djeca. U
dvadeset godina ivota u Varavi Boga mi nisu previe spominjali. Ljudi
se nisu povazdan njime bavili i zurili u nj kao vi u svoga, na kriu tri
metra nad tlom. Jedni su potovali Boje zapovijedi, drugi nisu.
No sigurno su oni koji su ih potovali bili vjernici!
Ne znam. Djed mi je imao bradu do poda, a nikad mi nije spomenuo
Boga. Pitao me jesam li obavio sve to treba. Njemu je to bilo bitno: da
obavi to treba. Da jede koer i potuje sabat, da ima potomstvo - i to
to brojnije, jer prva je zapovijed da se plodimo i mnoimo - da
prouava Toru i naui molitve.
No valjda molitve govore o Bogu?
Moda. Ja ne razumijem hebrejski. Moj je jezik jidi. Got moe proi,
no molitveni mi Adonaj nije previe znaio.
emu sve te molitve slue?
Da zna koliko je sati ujutro, u podne i naveer. Vi imate crkvena
zvona koja zvone svakih etvrt sata. Mi smo bili presiromani, pa nitko
nije imao runi sat, a u mojoj su etvrti ivjeli samo idovi i nije bilo
crkve! Pa smo se molili. Kad sam skucao malo novca za sat, prestao sam
se moliti. Sjeam se dana kad sam ocu priznao da sam jeo u poljskoj
gostionici. Pljusnuo me. Nikad me u ivotu nije jae pljusnuo. Za nj vie
nisam bio idov.
I vie se niste molili?
Prestao sam sa esnaest godina. Dojadilo mi je da budem idov, htio
sam biti obian stanovnik svijeta kojeg nitko ne gleda svisoka. No to mi je
dolo glave na drugom kraju Europe kod gospoe Pelloux. Diglo me iz
kreveta. Papiere bitte: dokumente, molim! Molitvi sam se vratio tek ovdje
u podrumu. Nisam li sad opet idov? Moram brojiti dane da se ne
pogubim. Pa samo jedna molitva, jedan mali ema Jisrael ujutro i naveer.
Podnevni mogu preskoiti.

A to sam mu ja? Zar vrijedim manje od ema Jisraela? Silazim k

njemu iz noi u no, no on zaboravlja koji je dan iako ima mene, pa mu

~ 61 ~

Knjigoteka

daa&foxy

trebaju vlastite molitve. Ne usuujem ga se upitati to mu znaim. Otad

mi se stalno mota po glavi kako se idov koji sa mnom bjesomuno vodi
ljubav moli ujutro i naveer na hebrejskome: ta neobina razonoda u
neobinome knjievnom salonu jo je jedna ludost ovoga rata.
Prieljkujem da bude moj cijeli bogovetni dan i bjelodano, a ne samo
nou dolje u podrumu. Mogao bi na uri gledati koliko je sati i provjeravati
protok vremena u katolikom kalendaru Francuskih pota kao svi drugi,
bez potrebe da se klanja i njie naprijed--natrag: i mogao bi itati Kafku.
Vodio bi ljubav sa mnom ujutro, u podne i naveer. Da mu ja budem
ema Jisrael, tono bi rekao. No to je pak ludost svoje vrste.

Ne ekam priliku da ga dovedem u prizemlje, katoliki kalendar

darujem mu i prije. Mati je te godine dobila dva primjerka, pa jedan
uzimam za Hermana u nadi da e se prestati moliti. Sretna nova 1943.,
pie velikim slovima. Herman mi zahvali kad mu ga donesem. Dar nije
ravan Heineu na jidiu: jest da smo i taj put vodili ljubav, ali to nema veze
s kalendarom. Godina je prola. Dana 28. prosinca mi je roendan.
Donijet u mu kalendar za 1944., vie i ne znam odakle mi: slijedi jo
jedna ratna godina - a Prusi nam mogu staviti soli na rep, rekla bi moja
baka. Herman je iskriao sve dane na kalendaru. Kaem mu kad mi je
roendan, pa mi tog dana estita i proita Heineovu pjesmu, prvo na
njemakome, pa na jidiu: dandanas je znam napamet, pa vam recitiram
njegovim rijeima.
Aus meinen Trnen sprieen
Viel blhende Blumen hervor,
Und meine Seufzer werden
Ein Nachtigallenchor.

Und wenn du mich lieb hast, Kindchen

Schenkich dir die Blumen all
Und vor deinem Fenster soll klingen
Das Lied der Nacbtigall.
Sjeam je se ak i na jidiu. Prava sam sajmina atrakcija, kad vam
kaem.

~ 62 ~
Knjigoteka

daa&foxy

As mane trern vaksn

Fil blijende blimen afir,
Ci nahtigalgezangen
Vert jeder zifts fin mir.
In venst mih lib habn,
kind mans Shenk ih dir di blimen al,
In far dan fenster zol klingen
Das lid fin de nahtigal. 18
Pjesma je tuna. Moda se tu majka nadvija nad dijete. Daruje mu
suze kao naramke cvijea i eli da uje njezine uzdahe kao slavujeve
urlike. Moda ispada glupo, no pjesmu doivljavam kao dokaz ljubavi.
Voli me, dijete moje, darujem ti ovo cvijee i neka ti na prozoru odjekuje
slavujev pjev. Ta nije li ljupko kako mi idov iz podzemlja daruje suze?

Kad odrecitira pjesmu, prstom upre u katoliki kalendar i datum 28.

prosinca. SS Innocents, Nevina djeica. Poslije su preinaili kalendare.
Kraticu su valjda promijenili krajem ezdesetih godina. Bit e da su
napokon shvatili o kakvoj je stranoj gluposti rije. Kad je onomad
Herman upro prstom u 28. prosinca da mi je pokae, spopao me udan
osjeaj. Od vlastita mi se vjeronauka digao eludac: kralj Herod, hajka na
boansko edo koje lei u talici pod okriljem magareta i vola koji ga
griju toplim dahom, pokolj muke djeice u Betlehemu i cijeloj Judeji na
vladarevu zapovijed. Istodobno vidim Volkera kako se penje stubama
18

lz suza mi nie

Cvjetni bokor krasan,

Uzdasi se promeu
U zbor slavuja jasan.
A kad tvoja, dijete,
ljubav budem ja,
Dobit e sve cvjetove,
I zvonit e ti s prozora
Pjesme slavujeve.
Heinrich Heine, Aus meinen Trnen sprieen (op. prev.).

~ 63 ~

Knjigoteka

daa&foxy

ususret mojoj sestri koja iri noge. Pete izama besramno mu lupaju po
stubama, na orahovini se valjda do dandanas vide tragovi metalnih
potkova. Mislim da je moj mali dan osloboenja osvanuo gotovo trideset
godina poslije, kad se uz datum 28. prosinca u kalendaru prvi put
pojavila oznaka Nevina djeica: to nehotice prvo gledam kad potaru
dam boine darove. No brzo me preplavila nostalgija za trenutkom kad
je Herman upro prstom u kalendar. Za utjehu to mi dolazak na svijet
pada u takav dan, brzo je usnama poklopio moje i prodro mi u usta.
Roendan je doista bio neobian: spoznaja da 28. prosinca kraticom slavi
nekanjive zloine, milina beskrajnoga poljupca i ljubovanje na slamarici
na kraju podruma.

Mogu li se ikako potuiti na svoga bezbonoga idova? Teologija mi

nikad nije bila jaa strana. Bi li mi palo na pamet da iz gestapovskih ralja
izbavim bradata rabina i skrijem ga u podrumu? Ne bi. Mrzak mi je
neizbjeni vonj stare koze kojim odiu i najurednije brade, lice u upavim
diakama u najboljem sluaju podsjea na stidnicu, a u najgorem na
restoransku praonicu. Hermana spaavam zbog glasa kojim je pjevuio
nokturna i bradavica pod vojnikom kouljom. Nije mi bitno to je idov.
Ili ga pak spaavam u znak sjeanja na kitniarku. Ne znam, ne znam vie,
bilo je davno, a ja u mladosti. Moram li odgovoriti na to pitanje? Dugo
nakon rata - jer se neposredno poslije o tim stvarima nije govorilo novine su pisale o aveyronskom upniku koji je nekoliko godina skrivao
nekog rabina u alatnici na groblju iza crkve. U zamjenu za tajnost, za
hranu i sklonite, rabin je upnika uio hebrejski. Zajedno su itali
Bibliju. Pogodba je bila jasna: stih za okrajak kruha. Kad bi upnik
poelio nastaviti, proitati jo jedan stih i uti rabinovo tumaenje, ovaj
je smio traiti jo jedan okrajak, inae je morao stegnuti pojas. Stvar
upnikove dobre volje. Imao je rabina na milost i nemilost. Rabin je
poludio. Na dan osloboenja Saveznike je oslovio na aramejskom.
upnika su odlikovali: spasio je idova. idovi su mu zahvalili. Drali su
mu govore, za tu su priliku ak doli gosti iz Izraela. upnik je pak to
uinio radi vlastite koristi, da popuni rupe u znanju. No kad su mu dali
odlije, nitko vie nije znao tko je junak, a tko izdajica, tko je kukavica, a
tko hrabar. Ljudi su u to doba mislili da sve vide crno-bijelo, a zapravo
nisu vidjeli nita, nego samo sivilo: no u kojoj su sve make sive.
Ja ne radim za postotak kao prodavaice u robnim kuama, ili kao
aveyronski upnik. U francuskome rjeniku za plau na postotak nalazim

~ 64 ~

Knjigoteka

daa&foxy

rije guelte. Pie da dolazi od njemakoga Geld. to smo mogli i oekivati.

Sastavlja rjenika nije tijekom rata skrivao idova u podrumu.
Rije guelte oito je dola iz jidia. Robne su kue izmislili
kitniarkini imenjaci Blochovi, Kahni, Meyeri, Baderi. Rije nam prodaju
pod njemaku da ispadne gospodskija.
Herman i ja nemamo nikakav ugovor. Tko tu koga iskoritava?
Herman spaava glavu dvije godine, tri mjeseca i dvadeset dana - zamalo
je nije spasio - a ja doivljavam ljubav. Da me Herman odbio, bi li zavrio
na ulici? Mar van! Ako vie nita od tebe, gubi se! Bio bi to nizak potez s
moje strane, a bogme i opasan: proulo bi se da se kod mene skrivao
idov, to bi mi vjerojatno priskrbilo Les Barres i sve to uz njega ide.

Sad znam jidi i mogu rei da guelte dolazi od rijei no nemam s kim
vjebati konverzaciju. Usmeno je pak laki, nema problema sa slovima.
No ne kanim se preseliti u New York samo da ga ne zaboravim. Jednog
dana upoznam neku Poljakinju. Roditelji su joj prije rata radili kao
pazikue u Lublinu, u idovskoj etvrti. Cijelo se djetinjstvo u dvoritu
zgrade igrala sa idovskom djecom. Teno govori jidi. Uglavnom ga
preuuje, no sa mnom razgovara bez problema, moda jer nisam
idovske vjere. Veli i da imam neobian naglasak. to mogu kad cijelog
ivota poduavam njemaki. A struka mi je mila.

Herman je nepredvidljiv, vjeno pomalo odsutan, osim kad vodi

ljubav sa mnom. Kad naglas ita njemaku poeziju (zapravo ita malo
ispod glasa da ga sluajno netko ne uje), ini mi se da je daleko, na
Istoku, meu devama i palmama. I nas smo dvoje pomalo kao u pjesmi:
Ein Fichtenbaum steht einsam, ja sam smreka, a on palma. U njemakome
je smreka mukog roda, a palma enskoga. Pouio me da je pjesmu
nadahnuo odlomak iz Talmuda, drevna idovska legenda. Zateklo me.
Veliki njemaki pjesnik Heine bio je idov. Znam otprije, no o tome ne
razmiljam do poznanstva s Hermanom. Moram se priviknuti. Talmud.
Zbirka zakona i legendi.
Cesto kau da je opasna knjiga.
Bavi se pitanjem je li jaje Grojnemove kokoi koju su nali u
Janklovu hambaru Grojnemovo ili Janklovo, Vama je to opasno? Pie da je
Mojsije mucao jer je kao dijete stavio eravicu u usta. Graanski je
zakonik i zbirka pripovijedaka. Eto o kakvu je opasnom oruju rije.

~ 65 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Ja ne vjerujem Hermanovim rijeima o Talmudu. Knjigu sigurno ne

bi javno spaljivali da samo pripovijeda prie o jajima i kokoima.

~ 66 ~
Knjigoteka

daa&foxy

7
Otkako je vojarna odletjela u zrak, u cijelom su kraju pojaali hajku na
pripadnike pokreta otpora. Nacisti lijepe tjeralice s fotografijama i
imenima traenih terorista. Svi imaju zlokobne izraze lica i jezikolomna
imena. Zylbersztajn, Szulc, Sztokfisz, Redom gospoda na sz. idovi. A
onda jednog dana meu njima osvane i Friedberg, kao Hans-Joachim, ali
s drugim imenom - Jean. Zar je Hans-Joachim bio idov? To mi nikad nije
palo na pamet. Bio je slika i prilika Nijemca i silno lijep. No ako je idov,
sigurno ga nisu poslali na istono bojite, pa nema straha da pod jaja baci
seku Anne kad nakon Volkerove pogibije ondje zavri kao prostitutka pusti snovi. Mladenaka mi je uspomena ostala duboko potisnuta. U
mati mi Hans-Joachim ulazi u Hitlerovu mlade, bori se za Lebensraum,
odlazi na istono bojite. U biti je vjerojatno napustio Njemaku 1933. ili
1936., najkasnije 1938. Ili je ostao u Heidelbergu i tko zna gdje je zavrio.
Kamo je otiao ako je pobjegao? U Sjedinjene Drave? Nije znao engleski.
Onda u Francusku? Pomnije gledam plakat i lice: fotografija je mutna,
nikome ne slii. Je li on taj neobrijani Jean Friedberg? Teko da bi Nijemci
na tjeralicu otisnuli njemako ime: ravno priznanju da su ludi. Piljim u
lice na fotografiji. Moglo bi biti njegovo, no slika je odve tamna, tko bi
znao?

Skriva li se Hans-Joachim negdje u mom kraju? uma je gusta onkraj

posljednjih majura na visoravni Roche-Noire. Onomad meu stablima jo
stoje daare u kojima su neko u doba sjee boravili drvosjee. Za
nedjeljnih smo etnji u mome djetinjstvu ondje znali predahnuti i uinati.
Danas ih vie nema. Dotrajale su, krov i zidovi su se uruili, a drvo od
kojeg su graene istrunulo je i vratilo se zemlji. Ako bolje pogledate, nai
ete eljezni avao ili zaboravljenu limenu uturicu. No u ratno se doba
kolibe jo dre. Odluim da u se danas-sutra popeti na Roche-Noire da
mi srce bude na mjestu. Prvo se moram neupadljivo raspitati: znam da je
ondje sestrina kolska kolegica koja je odabrala pametniji ivotni put.
Moda uspijem nai Hans-Joachima, no to dalje s njim? Da i njega
skrijem u podrum? Za dvojicu nema mjesta. I dragani bi mi se pobili kao
kad se veliki jeleni bore za predvodniko mjesto u krdu. A Hans-Joachim
se i ne bi htio skrivati u podzemlju. Uao je u pokret otpora. Ponosno se
bori. On je Nijemac. Ubio bi svog sunarodnjaka s kata da ga zamolim.
Hans-Joachime, prijatelju moj, jedini moj prijatelju, spasi me iz pandi
tog esesovca: mazni ga pijukom po leima kad mi se izvali na sestru,

~ 67 ~

Knjigoteka

daa&foxy

samo nemoj odve snano udariti da usput ne nabode i Anne. Ili ga

izazovi na dvoboj u pruskome stilu, kako ti drago. On bi to uinio samo
da ga zamolim. A Herman? Ni nakraj mu pameti nije da izae iz jazbine, a
kamoli da zatue Volkera. Ja mu ne predlaem bijeg. Mogu mu nai vezu,
kolegu Vialleta koji predaje latinski i grki. U ono doba samo slutim, no
poslije u potvrditi: dobio je visoko odlije pokreta otpora, svaka ast.
Preko Vialleta mogu Hermanu urediti da se izvue pa da die mostove u
zrak. Ali elim ga za sebe. Pritajio se dolje u rupi: ba i nije neki junak.
Priznajem da ga volim i da me opinio, no daleko od toga da mu se divim.
Kad mi je onomad osiguravatelj otkucao oevu vezu s Bavarkom,
trebalo je nastaviti njegovu reenicu tek toliko da vidim kakvu e facu
sloiti: Svak zna svoju: kod mene se za cijelog rata skrivao neki idov, da
imam evca kad mi se prohtije, jeo je na kapaljku, komadi kruha za
puenje. Meso ga je dolo skuplje. Osiguravatelj je bio udan svat. Onom
mi je priom ocrnio uspomenu na oca. Pa sad ti kupi njegov auto. Moj bi
otac za mutne tipove njegova soja rekao: Ja od njega ne bih kupovao
rabljene aute. No ja u svoj ipak kupiti. I nee mi stvarati osobite
probleme, pa ga sad ti znaj.

Prikupljanjem znanja o jidiu usavravam se i kao jeziar, tono bi se

danas reklo. Ba kao aveyronski upnik sa svojim rabinom. Njega zanima
teologija, mene jezik. Nakon rata mogu raditi kao sudski tuma za sve
mogue preivjele idovske golje koji nam masovno stiu iz Poljske i
Rusije u bijegu tko zna od ega i tko zna kamo, a ne znaju ni rijei
francuskoga. Gdje ste nauili jidi? U podrumu za vrijeme rata, od
zarobljenoga idovskog uitelja. Objasnit u vam. I evo, objanjavam. No
nakon rata gubim volju za uenje. elim zaboraviti Hans-Joachima,
Hermana i Volkera, kako je Anne urlala na katu, kako je jecala dok su je
nasred ulice silovali i kako je kua mjesecima stajala zapeaena. Tko e
ti nakon osloboenja objasniti esesovca na katu i idova u podrumu. I
kako je esesovac na kraju zavrio u podrumu. Naime nita od stupanja u
vezu sa sestrinom prijateljicom iz djetinjstva i potrage za HansJoachimom na visoravni Roche-Noire. I dalje sanjam da se skriva negdje
u naem kraju: zamiljam da mi je posve blizu. Dok biciklom krstarim
gradskim ulicama - bez ikakve skrivene poruke za pokret otpora - HansJoachim me gleda s visova nekog potkrovlja ili kroz reetku
kanalizacijskog otvora. Jednostavno ivi na svjetlu dana pod lanim
identitetom kao Henri-Jacques Fdau - zadrao je iste inicijale da ga ne
odaju rupii s monogramom: gleda me u prolazu, no ja njega ne vidim.
Tu je, nekoliko metara dalje, no ne moe mi se javiti jer je rat. Sjea se i

~ 68 ~

Knjigoteka

daa&foxy

mene i fakulteta i Heidelberga i Thomasa Manna i dvorca pernate

barunice. Rado bi me zovnuo po imenu, da okrenem glavu i prepoznam
mu glas na prvi zaziv od srca. Da se okrenem i pohitam natrag, da se
ponovno sastanemo nasred ulice mojega rodnog grada gdje me svi
poznaju, vie od deset godina nakon rastanka u Heidelbergu. No HansJoachim ne moe zazvati. Makar ivi na svjetlu dana pod okriljem lana
identiteta, nosi brnjicu ba kao i Herman dolje u podrumu.

Hans-Joachim nikad se nije pojavio. Ne znam je li doista bio u mom

kraju i je li bio iv ili mrtav, no nikad se vie nismo sreli. Kad naposljetku
prestanem sanjariti kako e se spustiti s visoravni Roche-Noire da me
oslobodi od Volkera, vie ni na koga ne raunam. Kao to rekoh, esesovca
zatuem jednim udarcem sjekire. Ne znam to me spopalo, no valjda mu
je kad-tad netko trebao stati na kraj. Anne su hitno pozvali da u
gradskom kazalitu primi Cocteaua. Volker se pojavio u uobiajeno
vrijeme. Mati se odvezla biciklom, posudila je moj. Roakinja sa sela
obeala joj je zeca, pa ga je kanila pripremiti za sljedei nedjeljni ruak. Ja
pristavim vodu za lipov aj (mati bi rekla lipin), jednom ko nijednom,
ekam da voda zakipi i divim se velikoj trenji u vrtu: i za rata daje
predivne plodove, a mati pee nabujke bez previe brana - sloence od
ljetnog voa, kako bi danas pomodno rekli - no u ono doba nismo ni stigli
uivati u slasti peenih treanja, nego smo samo gorko patili za branom
i jajima. Vidim kako se esesovska kapa penje na trijem podno prozora i
kap odjedanput prelijeva au, puna mi je kapa, moram ga se rijeiti po
svaku cijenu za dobrobit cijele obitelji. Odluka, bolje reeno nagon,
namee mi se kao jasna stvar: ovakva prilika da se suelim s Volkerom
(makar s pristojne udaljenosti) vie mi se nee pruiti. Ne stignem mu na
glavi razbiti lonac s cvijeem: ima kapu, moda ga ne ubije, a tu su i
susjedi. elim mu pogledati u oi i poteno ga odalamiti iako je za dvije
glave vii od mene. Krv mi navre u glavu, otvorim stolnu ladicu, drem,
no sve ide brzo, ne stignem si rei ovo je ludo, nemogue, stavljam glavu
u torbu, maim se sjekirice kojom mati kolje pilie i patke, svak zna kako
i dalje tre kad im odrubi glavu, navodno stvar refleksa, i im se Volker
pojavi u dovratku, udarim ga posred ela: evo ti, pile moje. Volker se
beumno srui: kako je jednostavno ubiti ovjeka. Krvi je malo, poslije u
lake oistiti. to ti esesovci jedu da im je krv tako tamna? Ubojica sam
sigurne ruke. Volker mi se stropotao pred noge, drem kao prut.
Odjedanput me obuzme strah: provalio je u kuu i obuzeo me od poda do
stropa. Sto mi vrijedi Volkerovo ubojstvo? Nita. Volker je jo vei teret
mrtav nego iv. Na nogama (pa i kad bi mi se na sve etiri izvalio na

~ 69 ~

Knjigoteka

daa&foxy

sestru), titio je kuu od radoznalih pogleda. Sad kad je mrtav, svi smo u
opasnosti. Ne mogu ga izvui iz kue zbog susjeda. Svuem ga: esesovska
mi odora moe dobro doi. Spolovilo mu je prosjene veliine, iznenadilo
me i takorei razoaralo: ovjek si katkad svata zamilja. Umotam ga u
plahtu da previe ne prljam i odvuem ga na podrumske stube - moram
ga pridravati da se pri silasku ne stuti - oslobodim ulaz u skrovite,
upuem pa uvuem Volkera za noge. Herman mi se ne nada, vani je jo
dan. Evo, sad ga jo samo treba zakopati, idem po lopatu, kaem. Herman
ne shvaa odakle to golo tijelo. Pilji u mrtvaku lubanju koja je truplu
tetovirana na ramenu i ne reagira.
Ovo je Volker, on nam je takorei obitelj, sestrin ljubavnik. Ne znam
je li itao Heinea, oduvijek s njim izbjegavam tu temu, a sad je vie nema
smisla potezati: njegovo vam hrkanje nee smetati.
to ete s njim?
Kaem vam da emo ga pokopati. Zapravo ete ga pokopati vi.
Moram natrag gore da poistim kuu. Malo je krvario.

Ispada da Herman ne moe prstom maknuti, pa ovaj put ja uzimam

stvari u svoje ruke. Donosim lopatu i esesovsku odoru: poslije vodom i
sapunom treba oprati krvave mrlje, ne mogu je odnijeti u istionicu.
Perem pod u prizemlju, kuhinju, hodnik, podrumske stube. Kad se mati
vrati, ja jo istim. Koji ti je vrag, kae. Ja htjedoh lagati, izmisliti neki hir,
uhvatilo me pospremanje, no primijetila je Volkerovu kapu na komodi u
predvorju kraj bakina velikoga keramikog pladnja: vidi esesovsku kapu
i njezin odraz u zrcalu: kapu kerina ljubavnika. Moj previd. Kapa je ista,
Volker ju je taman skinuo kad je proradila sjekirica.
Mrtav je?
Jest.
Gdje je?
Nije bitno.
A Anne?
I esesovci se raaju, ive i umiru.
Mati nee nita rei. Ona je utjelovljenje neutralnosti. Volker je
ispario, a njegov nestanak ostaje nerasvijetljena zagonetka. Nijemci
imaju druge brige. Saveznici su samo nekoliko stotina kilometara dalje,
pa se moraju usredotoiti na najvanije: pakiranje, sigurno povlaenje i
deportaciju posljednjih idova. Pojedini vojnici dezertiraju, moda je

~ 70 ~

Knjigoteka

daa&foxy

dezertirao i Volker. Sestra pjeni li se pjeni. Volker je otiao bez pozdrava.

Kako ju je vabo uvrijedio! Za koji dan je vidim: vrpolji se kao najgora
prostakua. U roku od tjedan dana nai e drugoga, taj je pak bivi
pripadnik Legije francuskih dragovoljaca poput njezina pokojnoga
supruga: nekim se udom spasio s istonoga bojita, epa od ratne rane,
ali inae mu je sve na mjestu, bar koliko ujem po sestrinoj ciki s kata.

Herman me posluao. Pokorio mi se i pokopao Volkerovo tijelo.

Isprva se skanjivao i odbijao esesovskog sustanara, no u kui smo se
tijela mogli rijeiti samo u podrumu. Na tavanu bi Volker u najkraem
roku zasmradio cijelo susjedstvo. Vrt ne dolazi u obzir: ak i u nadi da e
zemlja pod trenjom u jednom zalogaju savakati Fricovo tijelo, korijenje
stabla naposljetku e mjehuravo izbaciti kostur. Herman me pokuava
nagovoriti da ga zakopamo u vinskom podrumu s druge strane pregrade,
no to je opasnije. Kad shvati da ne kanim popustiti, obavit e svoje.
Vrijeme mi ide na ruku jer Volker samo to se nije poeo raspadati.

U podrumu je tlo mekano, kua nam je na rijenoj okuci i sagradili su

je na naplavnu tlu: za potvrdu geoloke dijagnoze dosta da vidi vrt i
bujno raslinje: pljune trenjinu koticu u travu i za etiri godine ima
berbu za desetke staklenki pekmeza. Prije rata moj bi se otac krajem
zime posvetio orezivanju drvea, drvom smo loili kune pei pa smo bili
gotovo samoopstojni i u ratno je doba kod nas bilo malo toplije nego kod
drugih, samo to su nam taj ogrjev djelomice rekvirirali. Kui doista
svaka ast, obiteljska je batina koju su 1905. sagradili djed i baka s
majine strane, a zemljite je onomad bilo pod plantanim povrtnjacima.
Grad ih je s godinama nadjaao. Niknule su i druge kue, a polja pod
porilukom i loikom pretvorila su se u pristojnu graansku etvrt u kojoj
su ivjeli nastavnici, gradski slubenici i aica trgovaca. idovi su
stanovali blie sreditu grada, izmeu Avenije Victora Hugoa i
Giraudyjeva trga, koji je dobio ime po gradonaelniku iz doba Napoleona
III., a neki su ga zvali Jehudinim trgom. Otkako smo pod okupacijom,
pretvorio se u trg zatvorenih kapaka. Na vratima stanova su peati, a
stanari su ieznuli. Pobjegli su u vicarsku, zabili se u podzemlje poput
krtica, ili su ih otpremili u Les Barres i dalje se za njih ne zna. A ja svog
idova drim u podrumu. Prije rata nikad ne pomiljam na idove takorei nikad: pri prolasku Giraudyjevim trgom kroz visoke prozore
gledam velike kristalne lustere u stanovima i nehotice se sjetim da u tim
kuama stanuju mojsijevci, ali to je sve, ba sve. No od Hermanova me
boravka u podrumu idovstvo tako opsjelo da me ne puta. Tog idova,

~ 71 ~

Knjigoteka

daa&foxy

tog Hermana, danas i za vijeke vjekova nosim u sebi. Zarazio me ak i

svojim jezikom.

Sad ovdje moemo uzgajati salatu, kao u stara vremena, velim kad
zatrpamo Volkerovu jamu (pomaem Hermanu). Bijelu cikoriju, dodaje
Herman. I gljive, bijele bjelcate: osvojili bismo medalju za najbjelje gljive
na sljedeem poljoprivrednom sajmu, kad se ve ne moemo nadati kriu
za ratne zasluge. Lako smo prekopali tu plodnu zemlju, isto tlo na koje
smo esto znali lei i voditi ljubav. Preorali smo utabanu zemlju. Volker
ne vrijedi spomena, izdahnuo je kao krava u klaonici: jedan udarac
sjekiricom, a on ni da mukne. Sjeam se kako mu se tijelo tupo skljokalo
na orahov parket u predvorju. Fljas. Volker je ispario, nitko nee doznati
kamo je nestao, ja o tome do dandanas utim. Doma u Njemakoj neka
majka nikad nije doznala to joj je sa sinom, supruga se godinama nada
da e joj se mu vratiti, netko kuca na vrata i ona se svaki put trgne i
potiskuje rijei das ist Volker, no sva treperi dok otvara, nada se: doao je
potar, mljekarica, trgovaki putnik tvornice deterdenata Henkel koji
prodaje sapun na bazi ivotinjske masti, inkasator plina, ali Volkera
nema. Djeca su bila posve malena kad je stupio u SS. Sin i ki - ili dva sina,
nije bitno - plavokosi su, silno svijetle i takorei hladetinaste puti. Ta
majci je firer osobno estitao na svjetloputoj djeci, uokvirila je pismo s
carskim orlom (u tim je prilikama redovito enka) i kukastim kriem i
objesila ga nad ognjite na kojem nikad ne pripremaju meso jer zaudara;
okvir je skinula kad su stigli Rusi i sakrila ga na tavan: to joj je jedna od
malobrojnih uspomena na kratak ivot s Volkerom. Djeca, Helmut i
Ursula, pripovijedaju da im je otac otiao u rat, u kriarsku vojnu, nisu im
rekli da je bio esesovac. Za razliku od kolskih drugova iji su se oevi
vratili, nee nai odoru Scbutzstaffela u tavanskom ormaru dok za
makare kopaju po prastarim haljinama i nee doznati da im je otac
pripadao njemakoj eliti i vladarskoj rasi besprijekornih glava obitelji i
uzornih supruga koji su uredno smicali tisue idova metkom u potiljak
na rubu jame, junaka koji bi znali cijelo selo zatvoriti u crkvu pa je
potpaliti da osiguraju blistavu budunost vlastitim potomcima na svijetu
s kojeg su sprati svaku ljagu, i jo bi se onda na povratku kui nakon
napornoga radnog dana poastili hladnim pivcem. Volkerova e djeca
razviti prosjean osjeaj krivnje poratnih mladih Nijemaca: pei e ih
puka pripadnost narodu koji je svim silama nastojao zbrisati drugi
narod, tko zna zato, moda samo zato to taj narod govori srodnim
jezikom koji se pak nedovoljno istie; iako ga razumije, tako je dalek od
pruskoga da se toga filolokog krianca treba rijeiti jer je kao

~ 72 ~

Knjigoteka

daa&foxy

alternativa odve tud. Helmut i Ursula nee razviti punokrvni i masni i

golemi i udovini osjeaj krivnje koji mori djecu esesovaca, potomke
ljudi koji su nakon posla svojoj miloj djeici slali roendanske estitke s
Ich Hebe dich, dein Vati, a na poslu su likvidirali dvadeset Cigana, pedeset
idova i deset homoseksualaca, a moda i dvadeset furgona Cigana,
pedeset furgona idova i deset furgona homoseksualaca: pamte samo
brojke, ne i mjernu jedinicu, ali nije vano, bitno da zbroj tima. Koliko je
ljudi Volker ubio za vrijeme rata, koliko je djeaka muio, koliko je
djevojica silovao? Koliko je sestara poevio?
Volkerovoj je djeci to nepoznanica jer je oeva odora ostala u
Francuskoj, ali ne u podrumu s oevim truplom, nego negdje drugdje:
gdje?

Trebam li nakon rata otkopati Volkerov kostur i poslati ga kui Frau

Hammerschimmel, pomno sloiti kosti u velik lijes i okruniti ih lubanjom
kao nenametljivim i obzirnim podsjetnikom na tetovau na Volkerovu
ramenu i otmjeni grb na kapi?

~ 73 ~
Knjigoteka

daa&foxy

8
Herman se teko miri s esesovcem kojeg smo pod njim pokopali. Mori ga
nesanica i u roku od nekoliko dana postaje veoma ivan, makar je neko
strpljivo podnosio zatoeniki ivot. Sad mu tlo ari tabane. Ve se
pomalo grizem to zbog mene mora podnositi Volkerovu prisutnost. to
ivi na groblju. Vie ne vodimo ljubav, Herman je izgubio volju, kao da
me vie ne eli: bezuspjeno ga nastojim potaknuti. Njegovo mi je
spolovilo mlohavo u rukama i u ustima, a on blago razdraeno eka da
odustanem.
Ne mogu vie ivjeti s tim mrtvacom.
Zaboravite ga, njega vie nema. Nikad nije postojao.
Neprestano sam ga svjestan. Izluuje me. Sve smrdi po leevima.
Gle, tlo vie nije glatko, grbavo je, vidi se gdje je pokopan. Svaki e as
nahrupiti zlodusi,
Kakve su vam to prie?
Nikad niste nou primijetili svjetlucanje na groblju? Ja sam kao
dijete redovito iao k baki na selo. Stanovala je nedaleko od groblja, pa
sam nou onuda vrljao.
Vidjeli ste krijesnice.
Zloduhe, kad vam kaem.
Tko bi rekao da ovjek koji voli Heinea vjeruje u takve stvari.

Herman se gui. Saveznici su doprli na stotinjak kilometara od

grada, vabe skupljaju krpice i povlae se. Herman prijeti da e izai iz
podruma iz ista mira, u po bijela dana: jednog e se jutra popeti
stubama i zamoliti moju sestru da mu podgrije alicu kave. Poludjeli ste,
kaem mu. On e meni: a ideja da u podrumu zakopamo esesovca nije
luda?
Vie ga ne mogu spreavati da izae. Pomiljam da mu naem drugo
skrovite dok ne oslobode grad, no morao bi napustiti kuu, a susjedi
vrebaju, sve se zna, ve smo imali sreu to nas nitko nije vidio kako
ulazimo u kuu kad se Herman nakon spaavanja smjestio u podrumu. U
te se lijepe kasnoljetne dane stara Christopheica od jutra do mraka ne

~ 74 ~

Knjigoteka

daa&foxy

mie s balkona. Herman danju ne bi mogao izai, a nou je opasno jer je

policijski sat jo na snazi. Ja bih da ostane u podrumu, no ako me odbija,
nema svrhe da ga drim u zatoenitvu. Pristajem da ga izvedem. Sjetim
se esesovske odore. Zbog Anne nam je kua silno prometna. Herman bi
mogao utei potkraj dana, u sumrak: u to doba stara Christopheica ue
da poveera, a drugi susjedi zahvaljujui odori nee razabrati razliku.
Izloim mu zamisao. Hermann je podrum ve tako nepodnoljiv da
pristaje.
Hoemo li se ponovno sastati izvan podruma? Hoete li ikad opet
voditi ljubav sa mnom?
Francuska e uskoro biti slobodna.

Toga se i bojim. Herman mi vie nee nita dugovati, pa hoe li me i

dalje voljeti? Je li doista bitno da me voli? Osloboenje ne donosi nita
dobro i nuno e nas razdvojiti.
Pomognem mu da navue Volkerovu odoru. Dobro je skrojena. Ne
mogu rei da mu pristaje kao salivena, no avovi su vrsti i gusti. Nacisti
se trude da im esesovci budu naoiti. ujem da proizvoa ima dobra
stilista, tvrtku Boss. Hugova se elegancija danas moe mjeriti s najveim
francuskim kreatorima upravo zahvaljujui ocu, kojemu je Hitler
povjerio odijevanje esesovskih odreda od Dunkerquea do Krete. Mogao
je razraivati kolekcije, usavriti mjere i iskuati ivae strojeve na
desecima tisua odora. Visoka moda skida kapu fireru.

Zlo mi je kad vidim Hermana u Volkerovu ruhu. Osobito s kapom.

Herman primjeuje da se uasavam i jo mi dosoli. Stane na pozor, lupne
potpeticama i paradnim korakom stupa podrumom uzdu i poprijeko. A
malo nie poiva Volker.
Strpam Hermanovu odjeu i cipele u torbu, skrijem ih pod drvo na
rijenoj obali nedaleko od nekog mosta - onamo malo tko zalazi.
Hermanu objasnim kako e donde doi, jednostavno je. Oko osam sati
poinje padati mrak i Herman izlazi iz podruma. Kree malo kasnije nego
to smo raunali jer se sestra zadrala u primaoj sobi prije nego to se
povukla u svoje odaje. Mati je ostala u kuhinji, no znam da e ona i dalje
utjeti. Herman se penje stubama, prolazi kroz predvorje, pristojno
pozdravlja majku u kuhinji, ona premre od straha kad vidi da joj iz
podruma izlazi esesovac koji nije Volker: Volker se vratio iz mrtvih, ali to
ipak nije on, nije onaj njezin esesovac na kojeg se silom prilika naviknula,

~ 75 ~

Knjigoteka

daa&foxy

nego neki drugi, vii je i naoitiji. Sad nije as za objanjenja. Herman

izlazi. Kroz prozor primae sobe gledam kako tiho otvara vrtna vrata.
Mirno ih zatvara za sobom, okree se i ide dalje svojim putem, jo mu
vidim samo tamni zatiljak, pravi je esesovac, lako biste nasjeli. Prema
mojim uputama skree desno. Zamie za ugao. Mati mi je ribala. Sad
zatvara podrumska vrata i sprema klju u dep. Nita ne pita ni tada, ni
sutradan i prekosutra. Umire dvadeset i etiri godine poslije, a nikad
neemo razgovarati o esesovcu koji je proao hodnikom. Takva vam je
moja mati: guta stvarnost poput stroja koji se nikad ne prazni, golema je
krinja koja se cijeli ivot puni svime to misli da treba skriti i potisnuti,
goruim istinama koje ovjeku araju ivot i dou mu glave ako ih nigdje
ne ispuca. Mater mi je umrla od raka debelog crijeva i eljela je da je
pokopaju u vrtu kue koju su joj djedovi sagradili na okuci rijeke, no to se
kosi s mirnodopskim zakonom: u takozvanome miru, u povrinski mirno
doba, mrtvima je mjesto na groblju. Podrumima nisu vratili stoljetnu
namjenu jer danas krumpir vie ne skladitimo, nego ga prema potrebi
kupujemo u samoposluivanju. Vinski podrumi i praonice vie niemu ne
slue i pune se rabljenim stvarima. Ljudi raunaju da e ih jednog dana
opet iskopati, no tada pak ustanove da su zapljesnivile: snano vonjaju
po salitri i zrele su za otpad. Ni praonica obiteljske kue nije u uporabi.
Veliki je kameni praonik u kojem je moja baka prala rublje jo tu, ali ve
desetljeima nije vidio vode. Na slavinu smo privrstili crijevo za
polijevanje vrta. Kadu mu pokriva ribaa daska, a na njoj stoji majuna
runa perilica: nije to kotao u kojem je baka iskuhavala rublje - tko zna
gdje je taj nestao kad su izumili strojne perilice - nego igraka koju su u
djetinjstvu darovali mojoj majci. Periliica je posljednji ostatak cijele
kue za lutke, u njoj stoje kljuevi i pola grada zna da su nam kljuevi u
malenoj perilici: samo dignete poklopac i metalni pipac koji je neko
tjerao optok vode pa ete na dnu nai kljueve. U doba okupacije malena
je perilica ve tu - samo na polici iznad praonika, jer se u njemu jo pere
rublje - a kljuevi u njoj. U ratna se vremena ljudi boje svega i svaega, ali
nije ih strah da im pod okriljem noi u kuu upadne kakav neznanac. Ja
se blago bojim, moe doi lopov pa sii u podrum i nai Hermana, ali ne
mogu od majke traiti da makne kljueve iz periliice: ondje stoje otkako
znam za sebe i zahtjev bi bio sumnjiv.
Herman je napustio kuu u esesovskoj odori, a ja ga u mislima
pratim cijelim putem koji je od mene dobio. Matignonovom ulicom, lijevo
u Mordillatovu pa ravno do Trga Presvetoga Srca Isusova, pa u Ulicu
ubogih studenata, odatle ravno seoskim putom kod broja 18, pa stazom
za tegljenje plovila do drveta i torbe. Herman se svlai u mraku, odbacuje
ubojiinu kou koja mu je spasila ivot i ponovno odijeva ljudsko odijelo.

~ 76 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Herman u gaama stoji na rijenoj obali. Tko li mu ih veeras pozajmljuje,

Claude ili ja? Ljeto je. Mjeseev se srp izoblieno zrcali u tamnoj vodi.
Zrake mu njeno kupaju Hermanovo tijelo koje se meni nikad nije
pokazalo pod tim blagim svjetlom: poznajem ga samo iz ustajale
podrumske dubine, iz vonja praine i utabane zemlje. Na obali miriu
rosne trave, svjea metvica, orahov list. I rijeka tee. U ovome
planinskome kraju ljetna ega nikad ne isui vodene tokove, nego topi
ledenjake pa rijeka nosi blatnjavu vodu s vrhova skupa s granjem i
deblima, a u dananje doba olakih obrauna i ljudska trupla.

Herman nije stigao do kraja. Daljinsko mi upravljanje ne funkcionira

prema oekivanjima i sustav otkazuje na pola puta. Pao je pred brojem
12 Ulice ubogih studenata: pokosio ga je rafal iz strojnice. Pokret otpora
priutio si je jo jednog esesovca nekoliko dana prije osloboenja. Jedan
je ovjek pucao, drugi je pao. Moda se Herman naao na nianu Jeana
Friedberga: tko zna zato su ga smaknuli. etrdeset godina poslije
bezuspjeno nastojim isposlovati da mu priznaju da je pao za Francusku.
Ne znam zato mi toliko treba da odustanem od okapanja s vlastima, jer
od statusa nitko nema nikakve koristi. Herman je poginuo bez djece, bar
koliko ja znam. Kamo Ministarstvo ratnih veterana moe svrstati idova
kojeg su likvidirali u esesovskoj odori? Rat nije karneval. Svatko ima
svoju ulogu i neka je se dri. Pripadnik pokreta otpora prua otpor, idov
se skriva, sestra iri noge i eka svog Nijemca, a ja plivam meu tim
likovima kao natrula grana ili panj na milost i nemilost rijenom toku.
Ljubav u prvi put upoznati u jeku rata. A gubim je u posljednjim satima
okupacije. Nema smisla. No to bi bilo da je Herman preivio? Bismo li se
zajedno okuili? To je pak jo vea besmislica.
Herman je zavrio u rijeci. U danom trenutku nemam petlju otii po
tijelo i pristojno ga pokopati. Zamislite sebe na mome mjestu: tko bi se
usudio pokupiti esesovevo truplo ako zna da ga moe snai ista
sudbina? Samo kakva Antigona. Tek u nakon osloboenja sve
ispripovijedati: ni tada mi nee biti lako, jer cijela zemlja prihvaa samo
jednu istinu, istinu junaka i pobjednika, prvotnih pripadnika pokreta
otpora. Najvie je pristaa imao upravo 1945.
Nakon rata ekam kitniarku gospou Bloch, no vie se nee vratiti,
bar koliko ja znam. Dugo me pee savjest kako me onomad mimoila i ne
usuujem se oiviti uspomenu na nju. Ne mislim na kitniarku, no
uurila mi se u nekom zakutku due i moe svaki as iskoiti. Mislim

~ 77 ~

Knjigoteka

daa&foxy

samo na Hermana, a malo i na Hans-Joachima. Dugo me muila

garavica: sigurno od gospoe Bloch.
I dalje predajem njemaki, ta to u drugo? Mati mi je umrla, umro
mi je i otac, a sestra Anne poginula je u sudaru na dravnoj cesti:
pretjecala je kamion, no iz suprotnog je smjera dolazio drugi kamion i
zabila se ravno u njega: auto joj se utisnuo u kamionski hladnjak, voza
se silno prestraio i moda mu je pogibija moje sestre pri punoj brzini na
seoskoj cesti trauma za cijeli ivot. Ja ivim umajinoj kui. Ne mogu je
zaposjesti kao mati, prevelika mi je, rabim samo spavau sobu, radnu
sobu i kupaonicu na katu, tu i tamo i kuhinju. Dnevna soba u prizemlju
skuplja prainu, ba kao i druge prostorije. Drijemaju i bude se jedanput
na godinu kad sestra Isabelle - veoma je poletna za svoju dob, a est je
godina starija od mene - doe za Svisvete s djecom i unucima. Ne
proputa hodoae otkako je na mjesnom groblju pokopala roditelje i
sestru. Glava je krasne, zdrave obitelji: uitak ih je vidjeti.
Ve sam vie od dvadeset godina u mirovini. Nakon studentske
revolucije u svibnju 1968. gimnazija je postala mjeovita. Kod mene je
pola grada uilo njemaki. Prvi su mi uenici ve i sami u mirovini. Neke
stare ake viam na televiziji, drugi me se sjete estitkom jedanput na
godinu. Jedan mi je nedavno dogurao do ministra. Otac mu je u doba
okupacije bio u Narodnoj vojsci: politika je ica nasljedna.

Uspomena na gospou Bloch s godinama je isplivala na povrinu.

Pokuavam joj ui u trag. to je s njom bilo nakon naega posljednjeg
susreta u Les Barresu? Ne mogu do arhiva jer desetljeima ostaju
zatvoreni za javnost. Krajem sedamdesetih u novinama itam lanak o
novoobjavljenoj knjizi: Spomenica o deportaciji francuskih idova
svojevrstan je imenik s popisom deportiranih idova. Ne nalazim ime
gospoe Bloch. Ne znam gdje bi trebalo traiti jer su je nakon uhienja u
naem gradu sigurno poslali u Drancy ili neki drugi internacijski logor u
Francuskoj. U knjizi je vie od 75.000 imena, a Blochova ima na stotine.
Godinama eljam stranice imenika u nadi da u je nai.
Blaywas Joseph Blazer David Bloch Jacques Bloch Joseph Bloch Toni
Blochowa Max Block Marcel Blum Johanna Blum Leopold Blum Samuel
Blumenfeld Oscar

~ 78 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Stranice i stranice imena podsjeaju me na popis jakih glagola koje

znam jo iz kole:

Dok prouavam popise, pogled mi zastaje na vlasniku leksikona

idovske knjievnosti iz moje knjinice. Moszek Cymbalista, roen u
Mogielnici 2. oujka 1902., poljski dravljanin. Deportiran 28. lipnja
1942. iz Beaune-la-Rolande u pokrajini Loiret. U biljeci pie da je u
konvoju bilo 1038 deportiraca. Osloboenje je doekalo 35 preivjelih.
Istim vlakom, a moda i istim vagonom, putovao je neki Blok s k i po
imenu Jeches, roen u Varavi 12. lipnja 1905.
Svake godine 10. kolovoza odem na rijeku, na mjesto gdje se Herman
trebao presvui nakon to je izaao iz podruma. Sjednem na vlano tlo,
nekoliko sati gledam kako teku blatne vode, mirujem. To je moj maleni
obred za Hermana, moj maleni ema Jisrael, tono bi on rekao. Uskoro
vie neu moi donde potegnuti: kad ti ostare arterije, i ti si star. Tada u
na nj misliti u svojoj sobi. Uspomenu u dozvati uz pomo visokih
bagremovih grana.
Kua se mijenja. Isabelleina djeca pri svakom posjetu stvore malo
vei nered. Zidovi majina doma gube njezinu sliku. Zar to mene hvata
nostalgija? U podrumu je sve po starome. Namjetaj, knjige, utabani pod.
Dolje je zrak veoma suh, pa se sve savreno ouvalo. Pretpostavljam da
su neaci kao djeca silazili u podrum da se namjerno strae. Nikad mi
nita nisu spomenuli, nita nisu pitali. Kad umrem, pokuat e

~ 79 ~

Knjigoteka

daa&foxy

rekonstruirati prolost. Moda nee svi: neki e radije ivjeti u neznanju.

Hoe li otii tako daleko da raskopaju podrumski pod? Netko od njih ili
njihove djece sigurno e zavriti u umobolnici: mora se uvijek nai netko
tko e platiti ceh za ostatak obitelji.

Na groblju u obiteljskoj grobnici za estero preostaje jo jedno

mjesto. Ondje ve lee djed i baka s majine strane, moji roditelji i teta
koja je umrla mlada. Sestru Anne pokopali su s muem u grobnici
njegove obitelji. Isabelle e pokopati s njezinima na jugozapadu. Claude
je s roditeljima, na drugom kraju groblja. No kakve ja veze imam s tim
ljudima? Mjesto mi je kraj Hermana: nigdje. Moja je oporuka krabotina
na komadu papira. Imovina ide Isabelle i njezinoj djeci, malo vie Alfredu
jer mi je kume. A tijelo u dim. Traim da me spale: da se jo jedanput
sjetim gospoe Bloch.

~ 80 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Bibliografija knjievnih citata

Johann Wolfgang Goethe, Wandrers Nachtlied/Putnikova nona
pjesma I., preveo Mihovil Kombol, Knjiga poezije, ur. dr. Zdenko kreb,
Zora, Zagreb, 1950., str. 46. Njemaki izvornik preuzet iz Anthologie
bilingue de la posie allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre, Gallimard,
Pliade, Pariz, 1995., str. 394-395.
Heinrich Heine, Ein Fichtenbaum steht einsam/Jedno nesretno
smrekovo stablo, prevela Vesna Parun, preuzeto iz Heinrich Heine,
Pjesme, priredio i uredio Vjekoslav Boban, Naklada Juri d.o.o. Zagreb,
2001. (Vrhovi svjetske knjievnosti), str. 37. Njemaki izvornik preuzet
iz Anthologie bilingue de la poesie allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre,
Gallimard, Pleiade, Pariz, 1995., str. 681. Na jidi preveo Ruvn Ayzland u
Di verk fun Haynrikh Hayne, zekster band: dos bukh fun lider, Yidish, New
York, 1918., str. 112.
Heinrich Heine, Schne Wiege meiner Leiden. Njemaki izvornik
preuzet iz Hemes Werke, erster Teil: Buch der Lieder, Berlin, Deutsches
Verlagshaus Bong & Co, str. 90. Na jidi preveo Naftole Gros u Di verk fun
Haynrikh Hayne, zekster band: dos bukh fun lider, Yidish, New York, 1918.,
str. 46.
Heinrich Heine, Aus meinen Trnen sprieen (II. pjevanje
Lyrisches Intermezzo). Njemaki izvornik preuzet iz Heines Werke,
erster Teil: Buch der Lieder, Berlin, Deutsches Verlagshaus Bong & Co, str.
129. Na jidi preveo Mani Leyb u Di verk fun Haynrikh Hayne, zekster
band: dos bukh fun lider, Yidish, New York, 1918., str. 99.
Else Lasker-Schler, Mein blaues Klavier. Njemaki izvornik preuzet
iz Anthologie bilingue de la posie allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre,
Gallimard, Pliade, Pariz, 1995., str. 900-903.
Thomas Mann, Smrt u Veneciji, preveo Zlatko Crnkovi, Moderna
vremena, Zagreb, 1998., str. 107 i 159. Njemako izdanje: Der Tod in
Venedig, S. Fischer Verlag, Berlin, 1922.
Friedrich Schiller, ulomak iz Das Mdchen aus der
Fremde/Djevojka iz tuine, prema prijevodu Trifuna ukia u izdanju:
Fridrih iler, Knjiga poezije, Izdavako poduzee Rad, Beograd, 1964.,
str. 3. Njemaki izvornik preuzet iz Anthologie bilingue de la posie
allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre, Gallimard, Pleiade, Pariz, 1995., str.
448-451.

~ 81 ~

Knjigoteka

daa&foxy

Prevoditeljica osobito zahvaljuje Lari Hlbling Matkovi na

savjetima, prijevodima s njemakoga i jidia te na transkripciji jidikih
tekstova.

~ 82 ~
Knjigoteka

daa&foxy

O Autoru
Francuski pjesnik i prozaist Gilles Rozier roen je 1963. nedaleko od
Grenoblea. Rozierovo zanimanje za knjievnost na jidiu, koju je
doktorirao na Lcole suprieure des sciences conomiques et
commerciales, ogleda se podjednako u njegovoj poeziji i prevodilakom
radu. Godine 2008. pokrenuo je i asopis Gilgulim (Metamorfoze) koji
donosi raznorodne tekstove suvremenih autora na jidiu. Prevodi i s
hebrejskoga te je na francuski prenio poeziju Doryja Manora i Dalie
Rabikovitch. Autor je romana Pardel des monts obscurs (Onkraj mranih
gora), Mose fiction (Izmatani Mojsije), La Promesse dOslo (Obeanje iz
Osla) i Projections privies (Privatne projekcije) te putnih zapisa Fugue
Leipzig (Lajpcika fuga). Roman Ljubav bez otpora objavljen je 2003., a
slijedom velikoga uspjeha ubrzo je preveden u 13 zemalja.

~ 83 ~
Knjigoteka

daa&foxy

Biljeka o autorici

Vlatka Valenti roena je 1972. u Zagrebu, gdje je pohaala osnovnu i

srednju kolu te 1996. diplomirala engleski i francuski jezik i knjievnost
na Filozofskom fakultetu. Intenzivno se bavi knjievnim prevoenjem i
surauje s nekoliko strunih i knjievnih asopisa. Od 2001. lanica je
Drutva hrvatskih knjievnih prevodilaca.
S francuskoga na hrvatski jezik: Bernard Cache Pokreti zemlje, Daniel
Pennac Raj za ljudodere, Daniel Pennac Vila karabinka (godinja
nagrada DHKP), Mare Aug Nemjesta, Michel Tournier Slavlja, Michel
Houellebecq Platforma, Daniel Pennac Djevojica s knjiicama, Honor de
Balzac Nepoznato remek-djelo, Honor de Balzac Sarrasine, Catherine
Millet Suvremena umjetnost, Michel Tournier Meteori, Daniel Pennac
Diktator i visaljka, Marguerite Duras, Tarkvinijski konjii.
S engleskoga na hrvatski jezik: John Rajchman Konstrukcije, Alain de
Botton Utjehe filozofije, Rebecca Wells Svete tajne sestrinstva Ya-Ya,
Jeffrey Eugenides Nevina samoubojstva, Ben Schott Schottova originalna
svatara (zajedno s Larom Hlbling Matkovi), Jon McKenzie Izvedi ili
snosi posljedice, Katherine Mansfield Blaenstvo i druge prie, Karen
Cushman Mala egrtica, David Mitchell Livada Crnog Labuda, Tim Davys
Amberville.

~ 84 ~
Knjigoteka