ESEJ: Kako bi mogla da izgleda antropologija sekularizma

Veina sociologa, politologa i historiara je opirno pisala o sekularizmu te

je dio javne debate u mnogim dijelovima svijeta, posebno na Bliskom
Istoku. S jedne strane, postavlja se pitanje Da li je sekularizam kolonijalni
'namet', pogled na svijet koji daje prednost materijalnom nad duhovnim,
moderna kultura otuenja i prekomjernog uivanja, odnosno, s druge
strane, neophodan za univerzalni humanizam, racionalni princip koji trai
obuzdavanje religiozne strasti, snanog religijskog osjeanja,s
ciljem
kontrolisanja opasnog izvora netolerancije, ali i obmane i osiguravanja
politikog jedinstva, mia i progresa. Asad postavlja pitanje Kako se
sekularizam, kao politika doktrina, odnosi prema onom sekularnom kao
ontologiji i kao epistemologiji? Iako je prouavanje religije centralni
predmet antropologije, teoretiari su minimalnu panju posvetili ideji
sekularnog. Nastavni programi za antropologiju religije esto se oslanjaju
na teme kao to su mit, magija, tabu, opsjednutost, vjetiarenje i
upotreba haluciogena. Ovo ukazuje na to da religija, iji je predmet
sveto, stoji u domenu neracionalnog, a ono sekularno se ne spominje.
Ipak, religija i sekularno su blisko povezani, kako u naem miljenju tako i u
nainu kako su se historijski pojavili. Disciplina koja tei razumjeti religiju
mora pokuati razumjeti i njeno drugo. Neki su se antropolozi poeli
sekularizmom s namjerom da demistifikacija savremenih politikih
institucija. Tamo gdje su raniji teoretiari vidjeli um povezan s
tolerancijom, drugi su pronalazili mit i nasilje. Antropolozi koji govore o
svetom karaktazumjeti i njeno drugo. Neki su se antropolozi poeli
sekularizmom s namjerom da demistifikacija savremenih politikih
institucija. Tamo gdje su raniji teoretiari vidjeli um povezan s
tolerancijom, drugi su pronalazili mit i nasilje. Antropolozi koji govore o
svetom karakteru moderne drave esto pribjegavaju racionalistikom
pojmu mita kako bi pootrili svoj napad. Oni smatraju da je mit sveti
diskurs. Sama rije MIT upotrebljavana je kao sinonim za iracionalno i
neracionalno, te stoji u suprotnosti prema sekularnom.
Asadov cilj jeste ustanoviti praktine konsekvence njegove upotrebe u 18.,
19. I 20. Stoljeu kako bi istraio neke od naina na koje je ono sekularno
konstituisano. Rije mit jeste dio velikog broja suprotnosti, odnosno
binarnosti koje proimaju moderni sekularni diskurs vjera i znanje, razum
i imaginacija, historija i fikcija, simbol i alegorija, prirodno i natprirodno te
sveto i profano. Kako bi izbjegli optube da su ateisti i nevjernici,
sredinom 19. Stoljea slobodni mislioci u engleski jezik uvode pojmove
sekularizam i sekularnost. Ovi epiteti su bili vani jer se htjelo usmjeriti
masovnu politiku drutvene reforme drutva koja se industrijaliziralo.
Dugotrajne navike ravnodunosti ili ak neprijateljstva prema kranskim
ritualima i vlastima postale su dio projekta socijalne rekonstrukcije putem

zakonodavstva. Kljuna reatikulacija isposredovana je izmeu dravnog

zakona i linog moraliteta, a predstavljena je nova ideja drutva
Sveukupan broj individua koje uivaju subjektivna pava i povlastice, ali i
posjeduju sposobnost biranja politikih predstavnika. irenje opeg prava
glasa bilo je povezano, prema Foucaultu, sa novim metodama vladavine
zasnovanim na novim nainima klasifikacije i novim formama podanitva.
Ovi principi vladavine su sekularni u smislu da se obave ovosvjetskim
ureenjem tj. poretkom koji se sasvim razlikuje od srednjovjekovne
koncepcije drutvenog tijela. Sekularizam, kao politiku doktrinu i doktrinu
o naelu vladavine, koji ima svoje porijeklo u liberalnom drutvu 19.st.,
lake je razumjeti nego ovo sekularno, ali su ipak meuzavisni. Autor se
bavi ispitivanjem epistemolokih pretpostavki sekularnog koje bi moglo
pomoi u razjanjavanju onoga to je ukljueno u antropologiju
sekularizma. Pokazuje da ono sekularno nije nastavak religijskog, koje mu
je navodno prethodilo, niti je prekid s njim. Smatra da je sekularno koncept
koji dovodi u vezu odreena ponaanja, znanja i senzibilitete u modernom
drutvu. Radi se o tome kakao promjene u konceptima artikuliu promjene
u praksama. Za njega, ono sekularno nije ni singularno po svom porijeklu,
niti je postojalo u svom historijskom identitetu, iako se ono pojavljuje u
nizu odreenih opozicija i radi kroz njih. Grau uglavnom izvlai iz
zapadno-europske historije, jer ima duboke konsekvence po naine na koje
je doktrina o sekularnom primjenjivana u ostatku modernizirajueg svijeta.
Pokuava razumjeti nain na koji je sekularno konstituisano i
povezano/odvojeno s historijskim uslovima.
Namjerava izloiti neku vrstu protu udara trijumfalistikoj historiji
sekularnog, te smatra da religijsko i sekularno nisu fiksirane kategorije.
Nema niega sutinski religijskog niti univerzalne sutine koji definitu
sveti jezik ili sveto iskustvo. Preuzima fragmente historije diskursa koji
je smatran sutinskim dijelom religije kako bi pokazao da sveto i
sekularno meusobno oviste. Spominje i iskaze liberalnih mislioca za koje
je liberalizam jedna vrsta iskupljivakog mita. Autor ukazuje i na nasilje
koje mu je sutinsko i upozorava da sekularni mit liberalizma ne treba
mijeati s iskupljivakim mitom kranstva. Na koncu, Asad eli porei
ideju da je sekuarno maska za religiji i da sekularne politike prakse
simuliraju religijske.
ITANJE PORIJEKLA: MIT, ISTINA I MO
Rije mit u zapadnoeuropske jezike dolazi iz grkog MYTHOS, a
predstavlja moan govor, govor heroja koji su naviknuti na nadmo, dok
kod Homera LOGOS upuuje na govor koji je namijenjen tome da umiri
nekoga i usmjeren na odvraanje ratnika od borbe. U kontekstu pol.
skupova mythoi mogu biti ispravni i iskvareni. Oni funkcioniu u

kontekstu zakona kao logoi u kontekstu rata. U poetku su pjesnici podizali

ugled svom govoru nazivajui ga mythos nadahnue od bogova
(natprirodni svijet), a kasnije su sofisti uili da je govor nastao sa ljudima
(na ovom svijetu). Citat, Bremer Dok kranski pogled na svijet sve vie
odvaja Boga od ovog svijeta, bogovi Grka nisu bili transcedentni, nego su
direktno bili ukljueni u prirodne i drutvene procese. Upravo zbog
povezanosti izmeu ljudske i boanske sfere, grki pogled na svijet nazvan
je
'meupovezanom
spojenom'
kosmologijom,
nasuprot
naoj
vlastitoj'razluujuoj' kosmologiji. Ovdje je rije o neemu viem od
imanencije ili transcedencije boanstva u odnosu na prirodni svijet. Ideja
prirode je i sama transformisana. Jer predstava kranskog boga kao
onog koji je smjeten potpuno odvojeno u natprirodnom svijetu, signalizuje
konstrukciju sekularnog prostora koji poinje da se pojavljuje u ranoj
modernosti.
Mythoi pjesnika (sofisti) nisu samo neto to utie na osjeanja nego su i
lai ukoliko govore o bogovima, iako kao takve mogu uticati na publiku u
smislu moralnog poboljanja. Svojim napadima na poeziju, Platon je
izmijenio smisao mita: On sada oznaava drutveno korisnu la. U dobra
prosvjetiteljstva, mitovi nisu nikada bili samo predmet vjerovanja i
racionalnog istraivanja. Mitovi su doputali piscima i umjetnicima da
predstave savremene dogaaje i osjeaje na nain fikcije. Razvijala se
forma satire koja je ciljala na demaskiranje ili doslovno tumaenje, a
crkvena vlast je mogla biti predmet napada na indirektan nain. Mit nije
bio samo (pogrena) predstava onog stvarnog ve je bio i materijal za
oblikovanje mogunosti i granica djelovanja. Neki komentatori su zapazili
da su iskazi, kakav je Fontanelov, najavili mutaciju stare suprotnosti
izmeu svetog i profanog u novu mata i razum, princip koji inaugurie
sekularno u prosvjetiteljstvo. Ova bi se promjena trebala vidjeti kao
zamjena religijske hegemonije sekularnom hegemonijom, ali Asad smatra
da tu ima neto mnogo komplikovanije.
DIGRESIJA O SVETOM I PROFANOM
U latinskom jeziku rije sacer odnosila se na sve to posjeduje boanstvo,
to je uzeto iz podruja djelovanja Drave i prenijeto u sacrum, ali i tada je
postojao izuzetak. Sam izraz homo sacer je upotrebaljavan za nekoga ko
je, kao rezultat letve, postao izopen i koga je svako mogao da ubije
nekanjeno. Tako, dok je svetost imovine posveene bogu bila
nepovrediva, zatiena, svetost homo sacer uinila ga je podlonim nasilju.
Ovu potivrjenu upotrebu objasnili su klasiari u smislu tabua, navodno
primitivnog pojma u kojem su pobrkane ideje svetog s onima neistog.
Univerzalna suprotnost izmeu svetog i profanog ne moe se nai u
predmodernoj literaturi. U srednjovjekovnoj teologiji, najvanija antinomija

je bila ona izmeu boanskog i satanskog (tanscedentne) te

duhovnog i vremenskog (prosvjetiteljske institucije), a ne izmeu
natprirodnog svetog i prirodnog profanog. Fransoa Isamber je detaljno
opisao kako je dirkemovska kola, pozivajui se na pojam tabua
Robertsona Smita kao tipinu formu primitivne religije, dola do naunog
koncepta svetog kao univerzalne sutine. Ono se odnosilo na sve to
predstavlja socijalni interes kolektivna stanja, tradicije, osjeanja to
drutvo razrauje kao predstave. Sveto je bilo istovremeno
transcedentalna sila koja je nametnula sebe subjektu i prostor koji nikad
nije smio biti naruen tj. profanisan. Ukratko, sveto je bilo konstituisano
kao misteriozna mitska stvar, sredite moralnih i administrativnih stega.
Upravo u kontekstu komparativne religije antropologija je razvila
transcedentni pojam svetog.
Mert je predloio da ritual treba posmatrati kao ono to ima funkciju
regulisanja emocija, naroito u kritinim situacijama. On sakrament vidi
kao instituciju za kritine momente ivotnog ciklusa, odnosno da je
religiozna psihoterapija s komparativnom primjenom. Sakrament prema
Igu od Sv. Viktora je sloena mrea oznaitelja i oznaenih koja, poput
ikone, djeluje komemorativno. Nove teoretizacije svetog su bile povezane s
europskim susretima s neeuropskim svijetom u posveenom prostoru i
posveenom vremenu u kojem se odigrala konstrukcija religije i
prirode kao univerzalnih kategorija. Od rane moderne Europe stvari,
rijei i prakse razluene od strane prirodnih ljudi Europljani su smatrali
fetiem i tabuom. Ono to se u 16. I 17. Stoljeu, u teolokom smislu,
smatralo idolatorijom i oboavanjem avola postalo je sekularni
koncept praznovjerja. Moe se rai da je profanacija neka vrsta prisilne
emancipacije od zablude i despotizma. Razum zahtjeva da lane stvari
budu eliminisane i izmjetene. Time to uspjeno demaskira toboju mo
univerzalni um pokazuje svoj vlastiti status legitimne moi. Razvijajui
dirkemovski uvid, Riard Kamstok sugerie da sveto nije tek neki broj
neposrednih pojavnosti nego niz pravila koja odreuju oblik ponaanja.
Iako smatra da je ovo od pomoi, Asad predlae da obratimo panju na
sljedea tri aspekta:
1. Svako ponaanje kojim upravljaju pravila povlai za sobom
drutvene sankcije
2. Strogost drutvenih sankcija varira u skladu sa opasnou da krenje
pravila konstituie odreen nain ureivanja drutva
3. Takve procjene opasnosti ne ostaju historijski nepromjenjene
Obraanje panje na ovu injenicu trebalo bi da promjeni nau
preokupaciju definicijama svetog kao objekta iskustva. Prema tome tako je
konstituiran heterogeni pejza moi (moralna, politika, ekonomska) i koje
discipline su neophodne za to (individualne, kolektivne).

MIT I SVETI SPISI

Reeno je da je njemaka visoka kritika oslobodila Bibliju od slova
boanskog nadahnua i omoguila joj da se pojavi kao sistem ljudskih
znaenja. Kada je vjernik io Boga kako govori, postojala je ulna
povezanost izmeu onog unutra i onog spolja, stapanje izmeu oznaitelja
i oznaenog. Kao to je pokazao Don Montag, pojam Otkrovenja, kojim
se oznaavao iskaz koji dolazi od natprirodnog bia i koji zahtjeva mentalni
pristanak vjernika, potie tek iz rog modernog perioda. Prema Tomi
Akvinskom proroki dar otkrovenja jeste strast kojom se treba podvri, a
sposobnost koja bi se upotrebljavala, a on za to koristi rije inspiratio. Kod
Bekona je eksperiment stajao nasuprot jeziku kao ono to je garantovalo
ovo drugo. Ovaj raskol izmeu diektinog jezika i referencijalnog
eskpeimetisanja strukturira modernu nauku, ukljuujui i 'mistinu' nauku.
Talal Asad, dalje, okree od starih tema historijske teologije i sakralizacije
historije da bi se usredotoio na projekt historijske autentinosti. Smatra
da su kranska sumnja i strepnja ono to je vodilo strunjake za Bibliju da
razviju tekstualne tehnike koje su od tada postale dio zasnivanja moderne,
sekularne historiogafije. Kao tekstualizovano sjeanje, sekularna historija
je postala sastavni dio modernog ivota u naciji-dravi. Ponovno itanje
svetih spisa pod vidom mita nije samo razdvojilo ono sveto od sekularnog,
ve je pomoglo i da se ono sekularno konstituie kao epistemoloki domen,
u kojem historija postoji kao historija i kao antropologija. Bog moda nije
doslovno diktirao starozavjetnim prorocima i apostolima Novog Zavjeta, ali
vjernik je tragao za nekim smislom po kojem bi se za njih moglo rei da su
bili nadahnuti tj. u koje je u-dahnut Sveti Duh.
AMANIZAM: NADAHNUE I SENZIBILITET
Od samoga poetka susretanja izmeu Europljana i domorodakih naroda,
kranska doktrina i racionalistiki skepticizam bili su sklopi da opisuju
amane kao one koji visoko potuju demone, kao arobnjake, arlatane, a
amanistike seanse, sa njihovim bubnjevima, sa njihovim iskrivljenim
pokretima i udnim kricima, kao groteskne pokuaje prevare.
Prosvjetiteljska demistifikacija nije spreavala radoznalost u pogledu
amanistikih sposobnosti za lijeenje. Otuda se vea panja poklanjala
teatrinosti seansi, koje su ponekad smatrane izuzetnim predstavama u
kojima su muzika i ritam pomagali da se publika ushiti, a bol ulai.
Postojao je interes za prirodne supstance koje su amani upotrebljavali pri
lijeenju. Meutim, takav interes je doao iz kulture u kojoj se bol u sve
veoj mjeri smatrao onim to u potpunosti potie iz mehanistikog svijeta i
to je otuda podlono samo djelovanju elemenata tog svijeta. U
osamnaestovjekovnoj Europi razumijevanje bola prolazilo je kroz znaajne
promjene koje su retrospektivno oznaene kao sekularizacija. Mit o

kanjavanju zbog prvobitnog grijeha oni su preveli u mit o kanjavanju za

prestup protiv zakona prirode (primjerice, pogrena ishrana ili izbjegavanje
vjebanja). Ovo je bilo metaforiko prevoenje, po kojem je Priroda
personifikovana i obdarena jednom moi-djelovanja koju je izvorno
posjedovao Bog. Navodei napade filozofa na kransko opravdavanje bola
Rouzlin Rej primjeuje da je diskurs o grijehu i kazni bio gurnut u stranu u
korist jednog drugog diskursa. U ovom sluaju, bol je poeo da bude
objektifikovan, stavljan u okvir mehanicistike filozofije, i smjeten unutar
naraslog znanja o ivom te tijelu. Sekularizacija bola nagovjetava ne
samo naputanje transcedentalnog jezika (religijski aspekti) nego i pomak
ka novoj preokupaciji od linog pokuaja davanja utjehe i lijeenja do
distanciranog pokuaja ispitivanja funkcija i senzacija ivog tijela. S jedne
strane imamo bol koji nastaje kao diskurs izmeu pacijenta i ljekara, a s
druge strane, bol je 'itanje', tumaenje, putem eksperimentalnog
posmatranja u kontekstu u kojem je jezik postao de-ontologizovan. Upravo
je ovaj model ono to postavlja skepticizam Prosvjetiteljstva naspram
ljekovitih moi amana.
Johan Zulcer, teoretiar lijepih umjetnosti rekao je Svi umjetnici, koju su
imali neku vrstu genija, tvrdili su da su povremeno iskuavali stanje
izvanrednog psihikog intenziteta koje je inilo rad neuobiajeno lakim,
iskuavali su slike koje su se pojavljivale bez nekog velikog napora, a
najbolje ideje su tekle takvom silinom kao da su bile dar neke vie sile. To
je ono to se nesumnjivo naziva nadahnuem. Melhio Vajkard je izloio
svoje objanjenje potpuno u smislu ljudske fiziologije te se dogodila vana
promjena u jeziku: Genije, ljudsko bie s povienim moima imaginacije,
mora da ima mnogo razdraljivija modana vlakna nego druga ljudska
bia. Ta vlakna se pokreu bre i lake, tako da se slike javljaju i ivlje i
ee. Za Imanuela Kanta, genije je bio naprosto neko ko je prirodno
mogao da sprovodi svoje saznajne sposobnosti, a da tome nije morao niko
da ga poduava. Genije je bio proizvod prirode, i ono to je on proizvodio
bilo je prirodno, mada pojedinano. Iz tog razloga njega je mogla cijeniti
obrazovana publika koja donosi sudove ukusa.
MIT, POEZIJA I SEKULARNI SENZIBILITET
Pjesnici, od Blejka i Kolrida na dalje geniji u romantikoj tradiciji,
eksperimentisali su sa mitskim metodom u svojoj vlastitoj religioznoj
poeziji. Mit je, u velikom dijelu rano romantike misli, smatran izvornim
nainom poimanja duhovne istine. Svojstvo vjere nije bilo neophodno, sve
to se zahtjevalo jeste da bude iskren u svojoj namjeri, da se najdublja
osjeanja predstave istinito u jednom spoljanjem diskursu. Ne samo da je
ideja da se bude istinit pema sebi bila zamiljena kao moralna dunost ,
ona je takoer pretpostavljala postojanje sekularnog sopstva iji je

suverenitet morao da bude pokazan i dokazan inovima iskrenosti.

Sekularnost sopstva sastojala se u injenici da je ona preduslov
transcedentnog (poetskog ili religioznog) iskustva, a ne njegov proizvod.
Bauning je bio taj koji je prvi skicirao ono to je postalo dominantna
teorija u poeziji u dvadesetom vijeku naime, da ona pravi svoj efekat
zadruivanjem, u itaoevom duhu, sasvim razliitih elemenata, i da ovaj
proces zdruivanja vodi ka priznavanju, u onome to je bilo zastopno
predstavljano, stabilnog obrasca. Priznavanje se u dvadesetom vijeku
esto nazivalo epifanija iznenadno pokazivanje duhovnog onom
stvarnom. Mitski je metod, naprosto, nain kontrolisanja, ureivanja,
oblikovanja i davanja znaaja ogromnom panorami ispraznosti i anarhije,
to savremena historija zapravo i jeste. Umjesto narativnog metoda, sada
moemo upotrebiti i mitski.
Za Adonisa, mit se raa kad god se ljudski razum susree sa zbunjujuim
pitanjima o egzistenciji i kada pokuava da odgovori na njih onim to moe
biti samo neracionalan nain, proizvodei tako kombinaciju poezije,
historije i zauenosti. Slobodu da se misli na ovaj nain, da se javno
prizna da je mit nuan proizvod sekularnog duha smatra nunim za
modernost. Adonis, na tipian nain, upotrebljava termin mit i da bi slavio
ljudsku kreativnost i da bi demaskirao autoritet boanskih tekstova. Ono
to njega zanima jeste Razum i vraanje ovjeanstvu njegove sutinske
svetosti. Na tragu ranijeg europskog diskursa, Adonis obznanjuje sljedee:
Ovdje logika ateizma znai vraanje ovjeanstva njegovoj pravoj prirodi,
vjeri u njega i pomou njegove ljudskosti. Sveto za ateizam jeste samo
ljudsko bie, ljudsko bie razuma, i nema nieg veeg od ovog ljudskog
bia. Ono zamjenjuje otkrovenje razumom, a Boga ovjeanstvom.
Iako fundamentalistika forma islamske misli koja danas preovlauje jeste
po sebi mitska, to je forma mita koja za vjernike ima karakter zakona
zapovijedi i zbog toga im i nije oigledna kao mit. Za Adonisa on je
pluralan, ak anarhian, dok je religijski zakon monoteistiki i totalitaran.
DEMOKRATSKI LIBERALIZAM I MIT
Asad zakljuuje sa savremenom liberalnom politologinjom koja pokazuje
da je sekularna, liberalna drava, u pogledu svojih svojstava, odnosno
vrlina (jednakost, tolerancija, sloboda) sutinski zavidi od politikog mita
to jest, od narativa o porijeklu koji daju osnovu njenim politikim
vrijednostima i koherentan okvir za njenu javnu i privatnu moralnost. Ono
nas vraa na sekularizam kao politiku doktrinu, i njegove povezanosti sa
svetim i profanim. Margaret Kenoven tvrdi da bi liberalizam, ako bi
odustao od iluzije da je na strani razuma, bio u boljem poloaju u pogledu
odbrane svojih politikih vrijednosti od napada konzervativnih i radikalnih
kritiara. Sredinji principi liberalizma poivaju na pretpostavkama o

prirodi ljudskog roda i prirodi drutva koje se esto problematiziraju: svi

ljudi su stvoreni jednaki, svako ima ljudska prava itd. Kenoven smatra
da ovi deskriptivni stavovi nisu neproblematini, jer mukarci i ene nisu
jednaki i nemaju svi ljudska prava u svijetu kakvim ga znamo.
Terminologija prirodnih prava nije se zapravo odnosila na ono to bi
mukarci (a kasnije i ene) trebalo da imaju, nego na ono to oni zaista, u
stvari, posjeduju u stvarnosti ljudske prirode koja lei ispod iskrivljenog
svijeta kako se on pojavljuje. Za konzervativne protivnike liberalizma
nejednakosti i nepravinosti u svijetu direktno odravaju grenu prirodu
ljudskih bia. Ideja prirode sluila je da objasni i opravda stvari. Insistirati
na tome da su drutvene nejednakosti i ogranienja bile neprirodne
znailo je zapravo upuivati na jedan drugaiji svijet mitski svijet koji je
bio prirodan zato to su u njemu prevladavali sloboda i jednakost.
Liberalni mit je omoguio i pospjeio itav projekt ljudskih pava koji je
toliko mnogo dio naeg suvremenog svijeta, i koji donosi sa sobom
moralizam za koji se pogreno kae da je nesaglasan sa sekularizmom kao
sistemom politikog upravljanja. Sutina mita o liberalizmu njegova
imaginarna konstrukcija jeste zahtjevanje ljudskih prava upravo zato to
ona nisu ugraena u strukturu univerzuma. Slika koju Kenoven
upotrebljava kako bi predstavila i obranila liberalizam je upeatljiva
Pravljenje vrta u dungli koja se stalno iri i Svijet koji je mrano mjesto,
kome je potrebno da ga iskupi svjetlost mita. Ova slika nije samo poziv da
se usvoji mitski pristup, ona ve jeste dio mita. Ona fiksira nasilje koje lei
u srcu politike doktrine koja u principu odbacuje nasilje. Liberalno nasilje
na koje upuuje Asad jeste prozirno. To je nasilje samog univerzalizujueg
uma. Nasilje koje kultivisanje prosvjetiteljstva zahtjeva razlikuje se od
nasilja mrane dungle. Ovo prvo treba vidjeti kao izraz zakona, a drugo
kao izraz prijestupa. Liberalizam nije tek ljubav prema uljudnosti, kao to
su Hempir i drugi tvrdili. On polae pravo na to da vri mo, prijetnjom
nasiljem i upotrebom nasilja, kada iskupljuje svijet i kanjava neposlune.
Liberalna politika je zasnova na kulturnom konsenzusu i za cilj ima ljudski
progres, ona je proizvod racionalnog diskursa, ali i njen preduslov, te ona
mora dominirati neiskupljenim svijetom, bilo razumom, bilo silom, da bi
opstala. Liberalna demokratija izraava ovdje dva sekularna mita koji su u
meusobnom sukobu prosvjetiteljski mit o politici kao diskursu javnog
uma ija spona sa znanjem omoguuje eliti da usmjerava obrazovanje
ljudskog roda; i evolucionarni mit o optem pravu glasa, politici velikih
brojeva u kojoj se predstavaljanje kolektivne volje trai kvantifikovanjem.
Misao da svijet treba da bude iskupljen, je slino kranskoj ideji
iskupljenja, ali to nas ne bi trebalo voditi da o njima mislimo kao o
jednostavnim ponavljanjima svetog mita, kao o projektima koji su samo
naizgled sekularni, a zapravo religijski. Radi se o tome da sekularni mit
upotrebljava element nasilja kako bi povezao jedan optimistiki projekt

univerzalnog ovlaivanja sa pesimistikim prikazom ljudske motivacije u

kojem inercija i nepopravljivost igraju vanu ulogu.

JEDNA VRSTA ZAKLJUKA: ITANJE DVA MODERNA TEKSTA O

SEKULARNOM
Ovdje se Asad prvenstveno pozabavio pitanjem shvatanja sekularnog
imajui u vidu antropologiju. Uzeo je primjere koji ukazuju na to da ak i
sekularna gledita o sekularnom nisu sva ista i to kroz tekst Pola de Mana
Retorika temporalnosti i knjiga Valtera Benjamina Poreklo nemake
alobne igre. De Manov tekst se bavi romantiarskim pokretom. Naime,
romantiari su otkrili jednu stariju alegorijsku tradiciju koja datira iz
Srednjeg vijeka, ali se to ponovno otkrivanje desilo u svijetu u kojem je
religiozno uvjerenje poelo da se raspada sauoeno sa otkriima
modernog znanja. U svojoj studiji o njemakoj baroknoj drami, Benjamin
opisuje neto drugaiju putanju i usmjerava itaoca ka sekularnom svijetu.
De Man zadrava posveenost za ono sekularno kao ono stvarno, koju
Benjamin nema. Benjamin analizira jezike (njemaki, engleski, panski) koji
odraavaju koncepciu historije koja vie nije integrisana u kranski mit o
iskupljenju. To je jedan aspekt njihove sekularnosti. Drugi je manje oit i
pokazuje se u karakteru Sokratove smrti, sudski nametnutom
samoubistvu, to konstituie sekularizaciju klasine tragedije i zamjenjuje
razlonu smrt za rtvenu smrt mitskog heroja. Svijet je sekularan ne zato
to je nauno saznanje zamijenilo religiozno vjerovanje, nego zato to je,
nasuprot tome, u njemu ivot neizvjesan, bez pauzdanog sidrita ak i za
vjernika. To je svijet u kojem se ono stvarno i imaginarno meusobno
ogledaju.