Poul Anderson Hodnici Vremena

"Stigao vam je posjetitelj," ree uvar i okrene klju.

"to? Tko?" zbunjeno upita Malcolm Lockridge ustajui s leaja. Leao je ovdje satima,
pokuavajui itati neki struni prirunik, ali uglavnom je buljio u neku napuklinu na stropu, dok su
mu misli bile natopljene gorinom. Ako nita drugo, buka i smrad iz drugih sa mica previe su ga
smetale da bi bio u stanju misliti na ita odreeno.
"Ne znam." uvar cmokne jezikom. "Jedna lijepa ena." U njegovu glasu osjealo se vie
potovanja nego obino. Zainteresiran, Lockridge poe prema vratima. Gotovo instinktivno, uvar
se odmakne jedan korak. Mogla bi se itati njegova misao: 'Oprez! Ovaj tip je ubojica.' Dodue,
Lockridge nije izgledao opasno. Bio je srednjeg rasta, kratko podiane, pepeljaste kose, plavih
oiju, i uska tupasta nosa, i nita na njemu nije pokazivalo nita vie osim da ima dvadeset est
godina. Ali za razliku od vrnjaka, njegove grudi bile su razvijenije, ramena ira, udovi snaniji, a
kretao se poput make.
"Ne boj se, sinko," podsmjehnuo se.
uvar pocrveni. "Pazi se, hvalisavce."
Do vraga, pomisli Lockridge. Zato ga uope izazivam? Bio je sasvim pristojan prema meni.
Uostalom, da vidimo tko me to trai.
Njegov bijes je splasnuo dok je koraao hodnikom. U beskrajnoj jednolikosti tijekom protekla
dva tjedna svaka promjena bijae dobrodola. ak je i razgovor s odvjetnikom bio izvjestan
dogaaj, premda bi nakon toga proveo besanu no, razljuen njegovom potpunom bezvoljnou da
se bori za svoga klijenta. Golicalo ga je pitanje tko bi to mogao danas dolaziti. Njegova majka je
ve otila natrag u Kentuckv. Jedna zgodna ena njegova djevojka, ve ga je posjetila, bila je
ljubazna, ali bilo je neeg morbidnog u njenom "Kako si samo mogao i on nije oekivao vidjeti je
ponovno. Moda neka novinarka? Ne, svi mjesni listovi su ga ve intervjuirali.
Uao je u sobu za posjete. Prozor otvoren prema gradu, prometna buka, park preko ulice, opet
prolistala stabla i prekrasno plavo nebo puno brzih, malih obla ka, dah proljea Srednjeg zapada
sve je to djelovalo na njega tako da je smrad iz samice sad bio dvostruko odvratniji. Nekoliko
uvara nadgledalo je one koji su sjedili za dugim stolovima i meusobno se doaptavali.
"Ovamo," ree Lockridgeov pratilac. On se okrene i ugleda je. Stajala je pokraj obiljeene
stolice. Srce mu je bre zakucalo. Moj boe!
Bila je gotovo njegove visine; u jednostavnom, njenom i skupom kostimu izgledala je poput
prvakinje u plivanju ili boice lova Dijane. Glavu je drala visoko, a crna kosa joj je padala niz
ramena, presavijajui se u rasprenim zrakama sunca. Lice nije bio sasvim si guran u kojem dijelu
svijeta je oblikovano: lukovi obrva iznad dugih i zakoenih zelenih oiju, iroke jagodice, ravan nos
s pomalo sjajnim nosnicama, kraljevska usta i brada, zagasiti ten. Na trenutak, premda je slinost
bila slaba, prisjetio se nekih slikanja s antike okrete, boginje Labrvs, a zatim mu ostane vremena da
misli samo na ono to se nalazilo neposredno pred njim. Dijelom uplaen, on joj prie.
"Gospodine Lockridge," ree ona jednostavno, ne kao pitanje. Njen naglasak mu nita nije
otkrio; imala je savren izgovor. Glas joj je bio dubok, ali zvonak.
"Da..." promrmljao je. "Ovaj..."
"Ja sam Storm Darroway. Da sjednemo?" Uinila je to kao da sjeda na tron i otvorila
torbicu. "elite li cigaretu."
"Hvala," odgovori on automatski. Pripalila mu je Tiffanv upaljaem, ali sama nije zapuila.
injenica da sad ima ime zabaviti svoje ruke opustila mu je dijelom ivce. Uzeo je stolicu i sreo
njen pogled na suprotnoj strani ravne povrine koja ih je razdvajala. U vrtlogu misli pitao se,
izmeu ostalog, kakve veze ima netko takvog lica s jednim anglosaksonskim imenom. Dobro,
moda je prezime njezinih roditelja, koji su doli kao imigranti, bilo teko za izgovor pa su ga zato
promjeni-li. Ipak, u njoj nije bilo ni malo... poniznosti, elje za molbom, to bi se od takvih ljudi
moglo oekivati.
"Bojim se da nisam, ovaj, imao zadovoljstvo sresti vas ranije," promuca on. Zagledao se u
njenu lijevu ruku: "Ovaj, gospoice Darroway."
"Ne, dakako da niste," ree ona, promatrajui ga bezizraajno. On se pone mekoljiti.
Prestani, ree sam sebi, sjedne uspravno i pogleda je oekujui da nastavi.

Djevojka se osmjehnula stisnutih usana. "Vrlo dobro," promrmlja ona i zatim doda apatom:
"Vidjela sam lanak o vama u ikakim novinama i vrlo me zainteresirao. Dola sam saznati vie
o tome; ini mi se da ste vi rtva stjecaja nesretnih okolnosti."
Lockridge slegne ramenima. "Ne elim vam priati dosadne prie, ali to je istina. Vi ste
novinarka?"
"Ne, nisam. Zanima me samo to da pravda pobijedi. udi li vas to?" upitala je podrugljivo.
Razmiljao je. "Bit e da je tako. Postoje ljudi poput Erle Stanlev Gardner, ali mlada dama
vaeg izgleda..."
"Moe na bolji nain troiti svoje vrijeme nego tjerati pravdu," osmjehne se ona. "U stvari, i meni
samoj je potrebna pomo. Moda ste vi onaj koji mi je moe pruiti.
Lockridgeu se zavrtjelo u glavi: "Zar ne moete iznajmiti nekoga, gosp... gospoice?"
"Neke kvalitete ne mogu se tek tako kupiti; one su jednostavno uroene, a ja nemam
naina otkriti ih drugdje." Njen glas se ispunio toplinom: "Recite mi neto o vaem sluaju."
"Zato, pa itali ste u novinama?" "elim uti vaim rijeima. Molim vas." "Boe moj, tu i nema
mnogo toga. Jedne noi, prije dva tjedna, vraao sam se iz knjinice kui. Stanujem u prilino
pustom dijelu grada. Napala me grupa maloljetnika. Pretpostavljam da su me htjeli isprebijati
zabave radi ili zbog ono malo novaca to sam imao kod sebe. Meutim, ja sam im se
suprotstavio. Jedan od njih tresnuo je pritom o plonik i razbio glavu, a ostali su se brzo
razbjeali. Ja sam odmah pozvao policiju. Posljednje ega se sjeam je da sam optuen za
ubojstvo drugog stupnja."
"Zar se niste pozvali na in samoobrane?" "Dakako da jesam, ali to mi nije pomoglo. Nije bilo
svjedoka. Nisam mogao identificirati nijednog od tih nasilnika, bilo je previe mrano. Osim
toga, u posljednje vrijeme sam imao ve putra na glavi. Bio sam upleten u jednu tunjavu kad
nam je nekoliko studenata pokualo upropastiti jedan izlet. A sad suci kau da sam s tim
momcima vodio ogorenu borbu. A ja sam se samo branio, inae bi me pretukli. Ja, stari
ratnik, bio sam prisiljen tui se sa utokljuncima!" Njega opet poplavi bijes i donese mu
gorinu u usta. "Ma vraga utokljunci! Onaj koji je stradao bio je vei i dlakaviji od mene. A,
bogami, bilo ih je jo desetak. Ali naili su na tvrd orah."
Prouavala ga je pogledom. On se prisjetio svoga oca, davno na farmi u brdima
Kentuckvja, kako pokuava otkriti svojstva mladoga bika kojeg je upravo stekao. "Kajete li
se?" upita ga ona nakon nekoliko trenutaka.
"Ne," ree on. "ak su i to uraunali kod odmjeravanja kazne. Ja na znam glumiti. Ali sigurno
nisam imao namjeru nikoga ubiti. Samo sam zamahnuo akama, a to je ta mlada budala onako
nespretno pala, ista je sluajnost. ao mi je zbog toga, ali moja savjest je ista. Ja sam se samo
branio i ne znam kako je drukije trebalo postupiti. Bolje i to negoli da sam zavrio u bolnici ili
da sam mrtav. Svi bi onda govorili: Kako je to uasno! Moramo podii jo jedan centar za
rekreaciju mladih."
Lockridge opusti ramena. Ugasi cigaretu i zagleda se u ruke. "Bio sam dovoljno blesav
izjaviti to novinarima," nastavio je mrano. "Zajedno s jo nekim primjedbama u tom stilu.
Izgleda da ovdje ne vole mnogo junjake. Moj odvjetnik kae da mjesni liberali sad vide u meni
rasistu. Gluposti, teko da sam ikad vidio nekog obojenog ovjeka u kraju odakle sam doao; ne
morate biti antropolog da biste imali rasne predrasude; uostalom, oni nasilnici su bili bijeli. Ali
ini se da sve to skupa uope ne utjee na osjeaje ovih ljudi."
Bijes ga je ponovno zahvatio. "Oprostite gospoice," ree. "Nisam namjeravao jadikovati."
Ona se nagne prema njemu, ali se zaustavi. Lockridge vidje da je neobino i divno lice
postalo gordo gotovo do arogantnosti. Ipak, progovorila je gotovo blago: "Imate iroko srce.
Nadala sam se tome."
Trenutak zatim postala je opet bezlino poslovna. "Kakvi su vam izgledi na suenju?"
"Gotovo nikakvi. Sud mi je odredio odvjetnika koji kae da moram izjaviti kako je posrijedi
ubojstvo iz nehata i izvui u se s blaom kaznom. Ali ja na to ne gledam tako. To nije tono."
"Pretpostavljam da nemate novaca za dugotrajni proces."
Pomisli kako je smijeno da ena poput nje govori kao profesor za katedrom. "Ne, ree. "ivim od
stipendije. Moja majka se kune da e zaloiti i kuu da bi me izbavila odavde; ona je udovica, a ni
braa mi nisu veliki bogatai. Nije mi drago to to radi. Dakako, vratit u dug ako dobijem proces.
Ali ako ne..."

"Mislim da ete ga dobiti," ree ona samouvjereno. "Jesam li u pravu ako smatram da je
William Ellsworth iz Chicaga jedan od najboljih odvjetnika za kriminalna djela u zemlji?"
"to? Zato... ovaj... teko da je ikada izgubio spor. Tako se bar pria."
Zbunjen, Lockridge se zagleda u nju. Poeo je drhtati.
Storm Darroway je lagano gladila rukom bradu: "Dobra ekipa privatnih detektiva mogla bi
pronai lanove te maloljetnike bande," nastavila je zamiljeno. "Na sudu bi se utvrdilo gdje su
bili te noi, a precizna unakrsna ispitivanja razotkrila bi njihove lai. Mogli bismo takoer pronai
pogodnog svjedoka za vas. Do sada ste se ponaali besprijekorno."
"Pa... " Lockridge stegnu zube, to je liilo na neku vrstu osmijeha. "Sve je to u redu, ali sve
e to stajati itavo bogatstvo."
"Ja sam bogata," ree ona s istom samouvjerenou kao i ranije. Naginjui se prema njemu,
njene sjajne oi su jednostavno gutale svaku pojedinost. "Priajte mi o sebi. Bit e mi potrebni ti
podaci. Gdje ste nauili borilake vjetine koje ste spomenuli?"
"U mornarici. Bio sam neko vrijeme na Okinavi pa sam se tako zainteresirao za karate, a
posjeivao sam i treninge judoa." Dok mu se u glavi vrtjelo od zbunjenosti, jedva da je i zamijetio
kako ona polako izvlai iz njega sve pojedinosti njegova ivota: teko djetinjstvo, ume, lov,
ribolov; nespokojstvo koje je prekinuo u sedamnaestoj godini ivota upisavi se u dragovoljce; kulturni ok koji je doivio pri susretu s drugim zemljama, drugim ljudima, sa svijetom koji se pokazao
veim ak i do onoga iz njegovih snova; roenje elje za uenjem. "Dosta toga sam proitao za
vrijeme slube. Kasnije, nakon povratka u Sjedinjene Drave, stupio sam u koled; izdravao sam
se sam. Odluio sam se za antropologiju. Na ovdanjem sveuilitu imaju odlian odjel. Kasnije u
se, mislio sam, prihvatiti doktorata. Mogao bi to biti dobar ivot. Volim primitivne ljude. Nemaju
vremena gnjaviti se s romantikom. Njihovi problemi su isti kao i nai, ako ne i tei; pa ipak, oni
imaju neto to smo mi izgubili."
"Znai da ste dosta putovali?"
"Uglavnom kopnom; do Yucatana, na primjer. Vratili smo se ovog ljeta. Smatram da mi je to
bilo posljednje putovanje. Vjerojatno u ovdje uvijek biti nepoeljan, ak i ako sve dobro zavri.
Uostalom, nije vano, nai u neko drugo mjesto."
"Doista ete morati."
Storm Darroway pogleda uokolo, oprezno poput risa. uvari, koji su se dosaivali manje nego
obino, stalno su je promatrali, ali nisu mogli uti kad bi tiho govorila.
"Sluajte me, Malcolme Lockridgeu," ree tiho. "Gledajte u mene."
Sa zadovoljstvom, pomisli on, dok su mu kraljenicom prolazili trnci.
"Angairati u vam Ellswortha kao branitelja. Sve trokove preuzimam na sebe. Ako se ne
budete slagali s presudom, on e uloiti albu. Ali mislim da to nee biti potrebno."
Lockridge je uspio samo proaptati jednu rije: "Zato?"
Ona zabaci glavu: Duga kosa joj poleti unatrag. U djeliu sekunde je primijetio siuno
prozirno dugme u njenom lijevom uhu... Za poboljanje sluha? Pomisao da ima neku manu i da
nije savrena ugrijala ga je. Zidovi izmeu njega i vanjskog svijeta se sruie i on se nae obasjan
zrakama proljetnog sunca.
"Nazovimo to ovako: nije u redu da lav bude u kavezu," odgovori ona. Nije bilo nieg
koketnog u tome; rijei zazvonie u njemu.
Sjedila je potpuno mirno, a izgovor joj je i dalje bio staloen. "Osim toga, treba mi pomonik.
Zadatak je opasan. Vi mi se inite boljim od nekih tipova koje bih mogla iznajmiti na ulici. Kod
plaanja neu krtariti."
"Gospoice," promrmlja Lockridge. "Ne elim nikakav novac. Bit u va dunik."
"Bit e vam potreban za putovanja. Odmah nakon suenja Ellsworth e vam dati omotnicu s
ekom i uputama. U meuvremenu, nikome ni rijei o meni. Ako vas pitaju tko plaa vau obranu,
recite im: neki daleki, bogati roak iz inozemstva. Je li jasno?"
Kasnije, pokuavajui sebi razjasniti cijelu ovu fantastinu stvar, ozbiljno se upitao nije li ona
zapravo kriminalac; ali ubrzo je odbacio tu pomisao. Tog trenutka, meutim, samo je primio
uputstvo i posluno klimnuo glavom.
Ona ustane. Odmah zatim i on, premda poneto nespretno. "Ovamo se vie neu vraati," ree
ona. Njena ruka nae njegovu i stisne je. "Srest emo se opet u Danskoj, kad budete na slobodi. A
sada zbogom i samo hrabro dalje."

Buljio je za njom sve dok nije otila, a zatim u svoju ruku koju je ona drala.
Dana 14. rujna, u devet ujutro, pisalo je u njenom pismu. Lockridge se rano probudio. Nije
mogao ponovno zaspati pa je izaao na duu etnju. elio je rei zbogom Kopenhagenu. Ma
kakav to posao Storm Darroway imala za njega, teko da e ga obavljati ovdje, jer zato bi mu
onda bilo reeno da kupi kamp-opremu za dvoje, puku i pitolj. On se ve zaljubio u ovaj grad.
Mnotvo biciklista kretalo se ulicama u vrijeme odlaska na posao, gurajui se kroz
automobilski promet. Ti ljudi nisu imali onaj iscrpljen izgled kakav imaju ameriki radnici: bili su
to vedri, mladi ljudi u radnim odijelima ili sa studentskim kapama, djevojke nasmijanih lica i
bljetavo plave kose. Bilo je oito da svi oni uivaju u ivotu.
Treperavi sjaj Tivolija bio je poput ampanjca u krvi, ali niste morali otii ondje da biste osjetili
duh starog Bea. Bilo je dovoljno lagano sii niz Langelinje, pustiti da vam blagi morski vjetar
draka nosnice, gledati brodove stigle iz najudaljenijih luka svijeta, zaustaviti se da biste se divili
Maloj Sireni i Gefjonu od Oxena, proi pokraj kraljevskog Amalienborga ostavljajui iza sebe
kanal kroz Nvhavn, gdje su se vjekovima stare mornarske krme sanjivo prisjeale vesele minule
noi, prijei Kongens Nvtorv gdje biste zakratko zastali popivi s nogu pivo u nekom od otvorenih
cafea; zatim pokraj renesansnih crkava, dvoraca i vijenica iji su visoki, bakrom optoeni
tornjevi, puni draesti parali nebo.
Doista imam razloga biti zahvalan toj eni, pomisli Lockridge, osim svega ostaloga i zato jer
me je ovamo poslala tri tjedna ranije.
udio se zato je to uinila. Njene su upute bile: nabaviti zemljopisne karte i upoznati se s
danskom topografijom. Osim toga, morao je mnoge sate provesti u staronordijskom odjelu
Nacionalnog muzeja itajui nekoliko knjiga koje su mu objanjavale izloeno. Uinio je to
savjesno. Premda je elio znati zato sve to radi, nije postavljao suvina pitanja. Ovdje je bilo
bezbroj prilika za rekreaciju, a ni zanimljiva prijateljstva nisu nedostajala. Danci su bili prijateljski
raspoloeni i znali su se zabavljati, to je zakljuio nakon susreta s dvije mlade ene. Moda je to i
bila namjera Storm Darroway: dovesti ga ovdje na odmor i zaborav onog pakla to ga je ostavio
za sobom, a i pruiti mu priliku da ispusti malo bioloke pare iz svoga kotla, kako ne bi dosaivao
njoj kada budu zapoeli s poslom.
Podsjeanje na nju ga je protreslo. Danas! Trgnuo se pri pomisli na to i ubrzao korak. Hotel
koji mu je bio rezerviran nalazio se odmah iza ugla. Pokuavajui se osloboditi napetosti koja se
skupljala u njemu, radije se popeo uz stube do sobe, umjesto da koristi dizalo.
Istog trenutka zazvonio je telefon. On podie slualicu. "Gospodine Lockridge, zamoljeni ste
da s prtljagom za petnaest minuta priekate gospoicu Darroway pred ulazom," obavijestio ga je
portir na izvanrednom engleskom.
"Oh, u redu." Za trenutak se najeio. Ponaala se prema njemu kao prema sluzi. Ne, nije tako.
Bio sam tako dugo u sjevernim dravama da sam zaboravio to jedna prava dama oekuje od
mukarca. Nee zvati hotelskog posluitelja. Jedan paket prebacio je preko ramena, a ostale dvije
torbe uzeo u ruke i krenuo na recepciju.
Blistavo novi Dauphine zaustavio se pokraj ulaza. Za upravljaem je bila ona. Nije zaboravio
njen lik, jer ga je bilo nemogue zaboraviti. Pa ipak, kad se njena tamna glava nagnula kroz
prozor, ispustio je dubok uzdah i one Dankinje nestae odmah iz njegove svijesti.
"Kako ste?" upitao je zbunjen.
Ona se osmjehne. "Dobro doli natrag na slobodu, Malcolme Lockridge," pozdravila ga je
vrstim glasom. "Da krenemo?"
Stavio je opremu u prtljanik i pridruio joj se na prednjem sjedalu. Bila je prirodno i portski
odjevena, pa ipak nije izgledala manje kraljevski nego prije. Ula je u prometnu guvu s vie
umijea negoli bi to on izveo. "Oho, vi ne gubite vrijeme, zar ne?"
"Nemam mnogo vremena," objasnila je. "Moramo prije noi biti na drugom kraju ove zemlje."
Lockridge je odvojio svoj pogled od njenog profila. "Ja sam... ovaj, spreman za sve to imate
na umu."
Ona klimne glavom. "Da. Dobro sam vas procijenila."
"Ali, hoete li mi rei..."
"Samo trenutak. Pretpostavljam, osloboeni ste optube."
"Tako je. Zaista ne znam kako vam zahvaliti."

"Pa, pomoi ete mi, dakako?" ree ona nestrpljivo. "Ali dopustite da prvo popriamo o
vaem poloaju. elim znati imate li kakvih obveza s vae strane."
"Pa, zapravo nikakvih. Nisam imao pojma koliko e ovaj posao trajati, pa stoga nisam ni
traio drugi. Dok ga ne naem, ivjet u kod majke."
"Oekuje li vas ona uskoro?"
"Ne. Dosta vremena sam proveo u Kentuckvju kod mojih. U pismu ste mi rekli da nita ne
priam o vama, pa sam stoga rekao da je moju obranu vodio neki bogata koji misli da se ja bavim
stvarima u svezi s naftom i da me eli imati za savjetnika istraivakog programa koji bi mogao
potrajati neko vrijeme. U redu?"
"Izvrsno." Uputila mu je dugi pogled. "Znai, nisam se prevarila glede vae otroumnosti.
"Ali, kamo smo krenuli i zato?"
"Ne mogu vam rei mnogo. Ali, ukratko, trebamo otkriti i prenijeti neko blago."
Lockridge fiukne i izvadi cigarete.
"Mislite da je to nevjerojatno? Melodramski? Neto poput loeg romana?" nasmije se Storm
Darroway. "Zbilja, zato ljudi ovoga doba misle da njihovi vlastiti, jadni ivoti moraju biti mjera
cijelog svemira? Shvatite. Atomi od kojih ste sazdani samo su oblaci puke energije. Sunce koje vas
obasjava moglo bi u trenutku progutati ovaj planet, ali postoje i druga sunca koja bi to isto mogla
uiniti s njim. Vai preci lovili su mamute, prelazili oceane na splavima, ginuli na tisuama bojnih
polja. Vaa civilizacija stoji na rubu zaborava. I u sa mom vaem tijelu ovoga trenutka vodi se rat
bez milosti izmeu vas i osvajaa koji vas eli unititi, a to su entropija i samo vrijeme. To je vaa
mjera."
Pokazala je rukom prema ulici kojom su prolazili ljudi zaokupljeni svojim svakodnevnim
poslovima. "Prije tisuu godina bili su mudriji. Znali su da e jednoga dana doi sumrak svijeta i
bogova i da je jedino to vrijedi, hrabro i spremno doekati taj trenutak".
"Pa..." Lockridge je oklijevao. "U redu. Moda ja ba nisam Ragnerok tip."
Ona se nasmije. Kola su zabrujala i pola jo bre. Nalazili su se izvan starog dijela grada, u
podruju viekatnica, kada je Storm Darroway nastavila.
"Bit u kratka. Sjeate li se vremena kad se Ukrajina pobunila protiv sovjetske vlasti, prije
nekoliko godina. Pobuna je bila brutalno uguena u krvi, ali borba je dugo trajala. Glavni stoer
oslobodilakog pokreta bio je ovdje u Kopenhagenu."
Lockridge se namrti. "Da, pratio sam vanjsku politiku.
"Postojala je jedna... jedna ratna riznica," nastavila je ona, "koju su pobunjenici sakrili kad je borba
postala beznadna. Prije izvjesnog vremena najzad smo pronali nekoga tko zna za to mjesto."
Njegovi miii se trznue. "Mi?"
"Da, oslobodilaki pokret. Stoga nam je i potrebno to blago."
"Dakle, to je u pitanju."
"Naravno, ne ba za Ukrajinu, ne vie za nju, ve za bilo koga drugog u ropstvu. Treba nama
to blago."
"ekajte malo. Za koga vraga?"
"Oh, mi se ne nadamo da emo osloboditi treinu planeta preko noi. Ali propaganda,
subverzije, organiziranje bijega na Zapad, takve stvari kotaju novaca. Nita ne moemo traiti
od vlada koje vode politiku detente."
Trebalo mu je neko vrijeme da sloi sve niti. Tada ree: "To je u redu. Znao sam ponekad u
svome drutvu govoriti kako mi se ini da u posljednje vrijeme u Americi kao da postoji volja za
samoubojstvom. Nain na koji ustajemo i moljakamo bilo koga za neku rije, bio on ili ne na
zakleti neprijatelj. Nain na koji izruujemo cijele kontinente idiotima, demagozima i kanibalima.
Nain na koji, ak i kod kue, izokreemo jasne rijei Ustava da bismo isplatili skupinu ljudi
nije vano. Moje rijei nisu kod sluatelja nikad nailazile na veliki odjek."
Traak radosti pojavio se na njenome licu, ali ona nastavi mirnim glasom: "Zlato se nalazi u
jednom tunelu na zapadnom Jutlandu, koji su prokopali Nijemci u vrijeme okupacije Danske za
svoje tajne istraivake projekte. Antinacistiki pokret osvojio je tu bazu uoi svretka rata. Oito
da su svi koji su znali za taj tunel bili pogubljeni, jer podaci o njegovom postojanju nisu nikad
doprli u javnost. Ukrajinci su pak saznali za njega od nekog ovjeka na samrtnoj postelji, i
upotrijebili su ga kao tajno sklonite. Nakon to je njihova pobuna bila slomljena, a oni se
razili, blago je ostalo. Vidite, ono malo ljudi koji su znali za to nisu nikad odali tu tajnu ili se

osobno okoristili tim zlatom. Veina njih sada je ve mrtva, zbog starosti ili nesretnih sluajeva ili
su ih ubili sovjetski agenti. Posljednji preivjeli konano odluie povjeriti blago naoj organizaciji.
Ja sam zaduena da ga donesem, a vi mi u tome pomaete."
"Ali... ali, zato ja. Vi imate svoje ljude."
"Zar nikada niste uli o ubacivanju ljudi sa strane? Jednog Istonoeuropejca vjerojatno bi stalno
pratili. Ameriki turisti, meutim, mogu ii posvuda; njihova prtljaga se rijetko otvara na granici,
posebno ako putuju jeftino."
"Zlato je u listovima; moi emo ga zaiti u odjeu ili u postavu vree za spavanje.
Motorkotaem emo doi do eneve i tamo predati tovar odreenoj osobi." Njene oi su ga
izazivaki promatrale. "Jeste li za igru?"
Lockridge se ugrize za usnu. Stvar je bila previe tajanstvena da bi se mogla progutati u jednom
komadu. "Ne ini li vam se da izazivamo sumnju zbog oruja kojeg nosimo?"
"Oruje je samo mjera predohrane za vrijeme dok pripremamo poiljku zlata. Ostavit emo ga
pri polasku." Storm Darroway zauti na trenutak. "Neu vrijeati vau inteligenciju," nastavila je
ljubazno. "Ova stvar povlai za sobom izvjesne zakonske posljedice. One bi mogle biti prilino
velike doe li do borbe. Potreban mi je ovjek koji zna riskirati i koji je u stanju suoiti se s
neprilikama. Mora biti vrst, ali ne i kriminalac koji gleda samo svoje interese. Vi mi izgledate
poteno. Ako sam se prevarila, recite mi to, molim vas, odmah."
"Pa, ovaj..." Lockridge iznenada osjeti potrebu da ubaci u razgovor malo humora: "Ako ste
eljeli Jamesa Bonda, onda ste sigurno pogrijeili."
Ona ga blijedo pogleda: "Koga?"
"Nije vano," odgovori on, jedva prikrivajui uenje. "Ovaj... U redu, govorit u otvoreno. Kako
znam da ste vi to to govorite da jeste? To bi mogao biti i dio obinog krijumarskog lanca,
meunarodni kriminal ili tako neto."
Ostavili su grad za sobom, a cesta je bila tako slabo prometna da je ona sve ee skretala
pogled prema njemu. "Ne mogu vam rei vie nego to sam vam rekla," odgovorila je. "Drugi dio
vaeg zadatka sastoji se u tome da mi vjerujete."
"U redu," sloio se Lockridge, gledajui je gotovo zaljubljeno. "Imate jo jednog krijumara."
Njena desna ruka pala je na njegovu lijevu i stisnula je. "Hvala," rekla je, i to je bilo dovoljno.
Vozili su se u tiini kroz zelene predjele i sela s malim crvenim krovovima. arko je elio
razgovarati s njom, ali kraljica uvijek prva zapoinje razgovor. Ulazili su u Roskilde kada on
napokon ispali: "Bilo bi dobro da mi date jo neke podatke, neke pojedinosti, mi slim..."
"Kasnije!" odmahnula je glavom. "Ovaj dan je previe lijep."
Nije mogao tono objasniti njen izraz lica, ali njena usta su izraavala njenost. U trenutku
mu je postalo jasno da ovjek u svom ivotu mora grabiti sve lijepo to moe, i dok moe. Prolazili
su pokraj katedrale s tri velika tornja, i on zaeli rei neke bolje rije od: "Lijepe li crkve."
"Stotinjak kraljeva lei pokopano ovdje," ree ona. Pod trgom se nalaze jo starije ruevine
katedrale svetog Lawrencea; prije negoli je ona sagraena, tu se nalazio predkranski hram, iji su
zabati bili isklesani u obliku zmajevih glava. Ovo je bila prijestolnica vikinke Danske." Osjetio je
kako ga je za trenutak prolazi jeza. Ali to raspoloenje brzo nestane, poput oblaka kojeg odnosi
vjetar. Ona se nasmije. "Jeste li znali da da nanji Danci nazivaju meteorski roj Perzeida suzama
svetog Lawrencea? Oni su zaista ljudi bujne mate."
"Izgleda da ste jako zainteresiram za njih. Jeste li zato traili od mene da prouim njihovu
prolost?"
Njen ton posta odluniji. "Potrebna nam je uvjerljiva pria u sluaju da nas zamijete.
Arheoloka radoznalost predstavlja dobar izgovor za skitnju naokolo po ovoj staroj zemlji. Ali,
rekla sam vam da sada ne elim misliti o tim stvarima."
"Oprostite."
Ponovno ga je zbunila ta iznenadna promjena njenog raspoloenja. "Jadni Malcolme," alila
se ona. "Je li vam teko biti besposlen? Gledajte, mi moramo biti turistiki par koji nou kampira
na otvorenom, hrani se i pije po jeftinim krmama, luta sporednim putevima i zabitim selima.
Ponimo odmah s tim."
"To mi uope nee biti teko," ree on nestrpljivo.
"Osim putovanja kopnom, jeste li jo negdje ili?"

"Pomalo. Uglavnom sam stopirao, a dok sam bio na Okinavi lutao sam zaleem kad bih
dobio dozvolu. U to vrijeme sam bio i u Tokiju."
Bio je dovoljno iskusan da se divi vjetini kojom ga je ona navlaila da govori o sebi. Ali to mu
nije smetalo da uiva u razgovoru. Nee se sam sebi hvaliti, ali ova divna ena ga je sluala s
tako mnogo zanimanja. Prirodno, bio je duan udovoljiti joj.
Auto je grabio du otoka, Rinsted, Soro, i dalje do Korsora, gdje su se ukrcali na trajekt preko
prolaza Veliki Belt. Storm nagradila ga je doputenjem da joj se obraa imenom; bilo je to za njega
kao da ga je sveano poljubila ga je povela u restoran na palubu. "Ovo je pravo vrijeme za
ruak," ree ona, naroito od kada su pia osloboena poreza u meunarodnim vodama."
"Mislite da je to i ovaj prolaz?"
"Da, negdje oko 1900. godine Velika Britanija, Francuska i Njemaka odrale su konferenciju
na kojoj su se jedva sloile da i morski prolazi usred Danske spadaju u meunarodne vode."
Sjeli su na barske stolice i naruili aperitiv. "Ti zna uasno mnogo stvari o ovoj zemlji. Jesi
li i sama Dankinja?"
"Ne, imam ameriku putovnicu."
"Onda porijeklom? Ali, ipak ne izgleda tako?"
"A kako ja to izgledam?" upita ona izazovno.
"Vie nego neobino. Neka udna mjeavina koja je ispala bolje od svakog pojedinanog
sastojaka."
"Kako to? Junjak, a ima dobre rijei o mjeancima."
"Prekinimo s time, Storm. Ne ulazim u to bi li eljela da se tvoja sestra uda za nekog
obojenog. Moja bi odabrala pravog ovjeka za sebe, bez obzira na rasu."
Ona podie vrat. "Pa ipak, rase jo uvijek postoje," ree. "Ne u iskrivljenoj predodbi
dvadesetog stoljea, to nipoto. Ali u genetskom smislu; postoje dobri i slabi geni."
"Hm... teorijski. Samo, kako to saznati prije roenja?"
"Mogue je. Poetak se nazire u vaim sadanjim istraivanjima genetskog koda. Jednoga dana
e se moi saznati ovjekove sposobnosti prije njegova roenja."
Lockridge odmahne glavom. "Ne svia mi se sve to. Volio bih da svi slobodno raaju."
"to to znai?" podrugljivo upita ona. "Slobodni da ine to? Devedeset posto ove vrste su po
svojoj prirodi domae ivotinje. Samo preostalih deset posto su slobodni u pravom smislu te rijei.
A vi elite danas i od njih napraviti domae ivotinje." Ona pogleda kroz prozor na more
obasjano suncem i sinje galebove. "Postoji takozvano samoubojstvo civilizacije. Krdo kobila moe
uvati samo pastuh, nikako ukopljeni konj."
"Moglo bi biti, ali rezultati koje je pokazalo nasljedno plemstvo nisu ba ohrabrujui."
"A vi mislite da su rezultati vae nazovi-demokracije ispali bolji?"
"Nemojte me pogreno shvatiti," nastavi on. "Volio bih biti dekadentni aristokrat, ali to si ne
mogu priutiti."
Njen visoki ton rastopio se u smijehu. "Hvala. Bili smo u opasnosti da postanemo ozbiljni. A
evo, stiu i ostrige."
Za vrijeme ruka i kasnije na palubi brbljala je tako veselo da je on jedva primjetio kako je
vjeto skrenula razgovor sa sebe.
Proli su pokraj Nvborga, preli Fyn i Odense, rodno mjesto Hansa Christiana Andersena.
"Odense znai Odinovo jezero," objasnila je Storm Lockridgeu, "a neko su ljude ovdje vjeali,
prinosili su tako Odinu rtvu." Malo kasnije preli su mostom na poluotok Jylland. On se ponudio
preuzeti upravlja, ali ona je odbila.
Tlo je postajalo blago brdovito kako su odmicali prema sjeveru, naselja su se sasvim
prorijedila i pred njima su se pojavila dugaka nevisoka brda prekrivena umom ili rascvjetanim
vrijesom, pod neobino visokim nebom koje je gotovo izazivalo vrtoglavicu. Lockridge bi
povremeno bacio poneki brzi pogled na kaempehoje, brojne dolmene natkriljene grubim stijenama,
tako silne u obilju popodnevnog svjetla. Izrekao je neku primjedbu o njima.
"Nadam se da se sjea da potjeu jo iz kamenog doba," ree Storm. "Stari su etiri tisue i
vie godina. Moe ih se nai du cijele obale Atlantika i po Mediteranu. Bila je to snana vjera."
Njene su ruke vrsto drale upravlja; gledala je ravno ispred sebe, pratei jureu traku ceste.
"Oni koji su donijeli te pogrebne obrede oboavali su Boje Trojstvo, Djevicu, Majku i Kraljicu

Pakla, od kojeg je Ona od Koje su Nori tek blijeda uspomena. Bila je to zla pogodba, vezati Nju za
Oca Gromova."
Gume su kripale na asfaltu, a rasparani zrak je zahujao pokraj otvorenih prozora. Sjene su se
izduile po razbacanim breuljcima. Jato vrana poleti iz borove ume. "Ona e opet doi," ree
Storm.
Lockridge se ve naviknuo na nagle dolaske mranih raspoloenja kod nje. Nije rekao nita.
Kad su se uputili prema Holstebrou, on baci pogled na kartu i vidje da im je preostalo jo malo
puta, osim ako ona nije namjeravala produiti preko Sjevernog mora. Osjetio je kako mu se neto
skuplja u grlu. "Moda bi bilo dobro da mi sada ukratko ispria..." pokua on ponovno.
Lice i glas bili su joj podjednako bezizraajni. "Malo toga ti mogu rei. Ve sam te upoznala sa
svime. Ne bi trebalo oekivati nikakve potekoe pri ulasku u tunel. Dublje u njemu, moda..."
Ispred njih neto zabljesne. Ona ga uhvati za ruku tako snano, da mu njeni nokti zadae bol.
"Budi spreman na iznenaenja. Nisam ti govorila o svim pojedinostima, jer bi previe naprezao um
pokuavajui shvatiti. Ako se naemo u opasnosti, ne oklijevaj, odmah kreni u akciju. Razumije
li me?"
"Da. Mislim da shvaam." Bila je to dobra karate psihologija. Ali bez presude, predan sam
u njene ruke. Lud, glup, donkihotski, kako god me elite nazvati, ja sam na njenoj strani bez
ikakvog upozorenja unaprijed to god da se dogodi!
Krv prostruji u njemu. Osjeti da su mu ruke hladne.
Nedaleko od Holstebroa Storm skrene s asfalta. Prljavi put vijugao je na zapad izmeu polja
na kojima su se s desne strane vidjela naslagana isjeena plantana debla. Ona doveze auto do
jedne izboine i ugasi ga. Tiina je zavladala njihovim svijetom.
Lockridge postade nestrpljiv. "Hoemo li... "
"Pssst!" Pokretom ruke prekine mu reenicu. Iz pretinca pokraj upravljaa izvadila je mali
podebeli kolut. Boje su brzo plesale na jednoj njegovoj povrini. Poela ga je okretati, prouavajui
nijanse. Sagnula je glavu, dok su joj pramenovi tamne kose skrivali lice. On zamijeti kako se
opustila s olakanjem. "Vrlo dobro," promrmljala je. "U redu, moemo nastaviti."
"to je to?" upita Lockridge, pruivi ruku prema predmetu.
Ona mu ga ne prui. "Indikator," ree kratko. "Poimo. Podruje je sada sigurno."
On se prisjetio svoje odluke sloiti se sa svime to ona bude zahtjevala. To je takoer
podrazumijevalo da ne postavlja glupa pitanja. Iziao je iz auta i otvorio prtljanik. Storm je
otkljuala svoj koveg. "Nadam se da ima potpunu opremu za kampiranje," ree ona. On kimne
glavom. "Uzmi svoju prtljagu, a ja u svoju. Napuni oruja."
Lockridge je posluao, osjetivi otro peckanje pod svojom koom. Natovario je na lea opremu,
pitolj za-djenuo u tok, a mauzer zadrao u ruci. Kada se okrenuo, vidio je Storm kako ponovno
zatvara svoj koveg. Opasala je neku vrstu nabojnjae, kakvu jo nikada nije vidio, neki tamni
svjetlucavi, elastini metal u ijim su udubinama bili umetnuti predmeti slini mecima. Visei na
desnoj strani nabojnjae, kao da ga dri magnet, nalazio se tanki cjevasti predmet kompliciranog
izgleda. Lockridge ga u udu pogleda. "Hej! Kakva je to vrsta pitolja?"
"Nije vano." Ona spremi kolut u bojama. "Oekuj i udnije stvari od ove. Zakljuaj sada
kola i krenimo."
Uli su na podruje stovarita drva i krenuli natrag, paralelno s putem koji su sada zaklanjali
naslagani trupci. Zrake popodnevnog sunca padale su koso na tlo prekriveno njenim borovim
iglicama. "Shvaam," ree najednom Lockridge. "Ne elimo po mjestu gdje smo ostavili kola
privui neiju panju i otkriti mu gdje smo se zaputili."
"Tiho!" naredi Storm.
Koji kilometar ili dva dalje oni skrenu opet na asfaltiranu cestu, prijeu je i upute se na drugu
stranu. Pokoeno penino polje bilo je uto strnite; blago se uzdizalo prema obzoru na kojem nije
bila nijedne kue. Tono ispred njih nalazio se mali breuljak na ijem je vrhu bio dolmen. Storm
se vjeto provukla kroz ianu ogradu, prije negoli joj je Lockridge stigao pomoi u tome, i
potrala prema dolmenu. Premda njena oprema nije bila mnogo laka od njegove, jo uvijek je
mirno disala kada su doli do okruglog breuljka, a on je ve bio lagano zadihan.
Zaustavila se i otvorila pojas. U ruci joj se pojavila ona cijev, koja je mutno podsjeala na iroki
fle s plosnatim leama. Zatim se sklonila sa sunca i krenula oko breuljka obraslog travom i
kupinama; na jednoj ploi je pisalo da je ovaj spomenik zatien zakonom. Lockridge se osjetio
za trenutak tako neduno pod kristalno bistrim nebom, da mu se bilo od tog uzbuenja osjetno
8

ubrzalo. Gledao je dolmen, kao da se pred njim nalazila sama vjenost. Dva siva, liajem obrasla
uspravna kamena nosila su svoj masivni krov jo od onog doba kada su ga pradavni ljudi
postavili ovdje da im bude grob za njihove mrtve. Ali unutranja prostorija, prisjeti se Lockridge,
bila je zakopana pod gomilom zemlje od koje je ostao samo ovaj humak...
Storm se zaustavi. "Da, to je ovdje." Bez ikakvog objanjenja poela se penjati na uzvienje."
"Hej! ekaj!" pobuni se Lockridge. "Motamo se ovdje ve gotovo sat vremena. Zato nisi
ila u nekom drugom smjeru?..."
Po prvi put je vidio zbunjenost na njenom licu. "Idem po instinktu." Nastavila je sa
irokim osmijehom. "Iz navike. Idi samo za mnom."
Bili su na pola puta kada se zaustavila. "Ovo je mjesto iskopano 1927," objasnila je kratko.
"Ali samo je dolmen bio oien, jer arheologe nije drugo zanimalo. Nama e on posluiti kao
ulaz." Poela je okretati neto na upravljakom ureaju one cijevi. "Mi imamo poseban nain za
otkrivanje ulaza," upozorila ga je. "Neka te to ne udi."
Blago svjetlo se pojavi iz objektiva. Cijev je zazujala i poela treperiti u njenoj ruci. Oblinji
grm kupina zadrhta, iako nije bilo vjetra. Iznenada, podigne se krug tla.
Podignut okomito u zraku tri metra u promjeru, est metara dugaak, ep trave i zemlje
lebdio je sada niim podravan pred Lockridgeovim oima. On skoi u stranu, viknuvi.
"Tiho!" ree odluno Storm. "Ulazi unutra! Brzo!"
Kao omamljen, Lockridge je uao kroz otvor u zemlji. Kosina se sputala u dubinu gubei se iz
vida. On proguta slinu. injenica da ga ona promatra bila je jedini razlog koji ga je tjerao
naprijed. Odmah za njim ula je i ona. Okrenuvi se za trenutak, ponovno je po desila cijev u ruci.
ep zemlje spustio se na staro mjesto. Zauo se um tlaka zraka dok se poklopac vraao u
prvobitni poloaj strojnom tonou. Istodobno, pojavilo se svjetlo odasvuda, iz neodredivih
izvora vidje on potpuno zbunjen.
Kosina po kojoj su ili bila je zapravo pod cjevastog tunela, tek neto ireg od obinih vrata,
koji je sada zavijao pred njima. Tunel je bio odozgo obloen vrsti, glatkim materijalom iz kojeg
se slijevala hladna, bijela svjetlost; nije pravila sjene pa je bilo vrlo teko procijeniti udaljenosti.
Zrak je bio svje i lagano se gibao, premda se nisu vidjeli nikakvi ventilatori.
Pogledi im se susretoe i Lockridge zastenja. Ona odloi cijev. Grubosti iz njenog glasa sada je
sasvim nestalo. Priblii mu se, stavi svoju ruku na njegovu i nasmijei: "Jadni Malcolme,"
promrmljala je, "doivjet e i vea iznenaenja."
"Boe!" ree Lockridge slabim glasom. "Nadam se da neu." Ali njena blizina i dodir bili su i
ovoga puta dovoljni da mu se vrati samopouzdanje.
"Kako se, do vraga, to dogodilo?" upita on. Odjek njegovog glasa uplje je odzvanjao tunelom.
"! Ne tako glasno." Storm baci pogled na kolut s bojama. "Trenutno ovdje nema nikoga,
ali oni bi mogli doi odozdo, a zvuk se vraki dobro prenosi u ovim tunelima."
Priekala je trenutak, ali kako je Lockridge i dalje tupo buljio u nju, ona nastavi: "Objasnit u
ti naelo, ako je to ono to bi te moglo smiriti. ep zemlje lebdio je u zraku podravan
energetskim poljem koje proizvodi mrea ugraena u ovim zidovima. Ista mrea ponitava i sve
uinke koje bi mogli registrirati vai detektori za metal, dubinske sonde ili neki drugi instrumenti.
Mrea takoer obnavlja i dovodi zrak kroz molekularne pore. Cijev koju sam upotrijebila za
dizanje poklopca samo je upravljaki ureaj; stvarna snaga takoer dolazi iz mree."
"Ali... " Lockridge odmahne glavom. "Pa to je ludo... Nemogue. Toliko se razumijem u fiziku.
Mislim... dobro, moda teorijski... ali takav ureaj ne postoji u praksi."
"Rekla sam ti da je ovo tajni istraivaki projekt," odgovori mu Storm. "Postigli smo vrlo
mnogo." Ona napui usne i priblii mu se. "Ne plai se, zar ne, Malcolme?"
On slijee ramenima. "Ne. Krenimo!"
"Dobar mukarac," ree ona, blago naglasivi drugu rije, to njemu potjera krv u ilama.
Odvojila se od njega i krenula u dubinu tunela.
"Ovo je samo ulaz," ree Storm. Pravi hodnik je tridesetak metara ispod nas."
Sputali su se niz spiralni tunel u dubinu. Lockridge najednom shvati daje njegove
zauenosti na poseban nain nestalo. Njime je zavladao smiraj. Storm je to uinila. Boe moj,
pomisli, kakva pustolovina!
Tunel se proirio u dugaku prostoriju bez iega u njoj, osim tek neeg prepoznatljivog na
udaljenom zidu. Tamo se nalazila iroka kutija ili ormari od istog bljetavog metala kao i
9

Stormin pojas, a uz ormari neki polukruni otvor irok oko tri i visok oko est meta ra. Prekriven
zastorom? Ne; kada se pribliio, Lockridge je opazio da je veo nad otvorom potpuno nestva ran.
Ispunjavalo ga je titravo zraenje, prelijevajui se njeno u svim nijansama boja od kojih su njegove
oi mogle vidjeti tek neke, a (pretpostavljao je) mnoge nije ni vidio: bilo je to treperavo
svjetlucanje u prostoru, fatamomorganski zastor od ivog svjetla. Iz njega je stizalo zujanje na
granici ujnosti, a u okolnom zraku je mirisalo na statiki elektricitet.
Storm se zaustavi. Kroz njenu odjeu Lockridge zamijeti kako joj se vitko tijelo napelo. On
izvadi pitolj kad i ona. Gledala je u njega.
"Hodnik je tu preko," ree ona muklim glasom. "A sad me sluaj paljivo. Ranije sam ti samo
nagovijestila da emo se moda boriti. Neprijatelj je posvuda. Moda su saznali da smo stigli.
Moda su njihove uhode ovoga trenutka s druge strane vrata. Jesi li spreman pucati na moju
zapovijed?"
On potvrdno krmne glavom.
"Vrlo dobro. Slijedi me!"
"Ne, ekaj, ja u ii..."
"Slijedi me, rekla sam." Ona skoi kroz zastor.
On stupi za njom. Prekoraivi prag, iznenada je osjetio kratkotrajan, ali jak udarac, od kojeg
se zanjihao. Brzo se pribrao i poeo gledati uokolo.
U sagnutom poloaju Storm je okretala glavu na sve strane. Prola je itava minuta
bezglasnog oekivanja, a onda ona baci pogled na svoj instrument. To ju je umirilo, a cijev oruja
spustila je prema podu. "Nema nikoga," ree s olakanjem u glasu. "Za sada smo sigurni."
Lockridge duboko uzdahne, pokuavajui shvatiti na kakvom se to mjestu naao.
Hodnik je bio ogroman. Imao je polukruni profil i istu svjetlucavu povrinu kao i predvorje,
promjer mu je prelazio tridesetak metara. Ravan poput strijele, pruao se kilometrima u oba
smjera, tako da mu je bilo nemogue sagledati kraj. Brujanje i pucketanje svjetlosti bili su ovdje jo
izrazitiji, proimali su cijelo Lockridge-ovo tijelo, kao da se nalazi u nekom ogromnom stroju.
Pogledao je iza sebe prema ulazu kroz kojeg je upravo proao i odjednom osjeti kako mu
tijelom prolaze trnci: "Grom i pakao!"
S ove strane gledan, taj ulaz je bio irok najmanje pedeset metara, premda ne i mnogo vii.
Redovi paralelnih crnih crta, meusobno razmaknutih desetak centimetara, pruali su se iz ulaza
do neke udaljenosti po podu hodnika. Pri vrhu svake od njih bilo je zapisano nekoliko znakova na
nekom njemu nepoznatom pismu. Ali otprilike na svaka tri metra bili su ugravirani brojevi iji se
slijed progresivno poveavao. Lockridge je proitao 4950, 4951, 4952... Samo je svjetlucavi
svjetlosni zastor bio isti s ove i s one strane.
"Nemamo vremena za gubljenje," povue ga Storm za rukav. "Objasnit u ti kasnije. Penji se."
Pokazala mu je rukom na platformu iji je prednji kraj bio zaobljen, slino velikom metalnom
toboganu niskih stranica; udno vozilo lebdjelo je pola metra iznad poda. Nekoliko klupa bez
naslona bilo je postavljeno po njegovoj duini. Pri vrhu se nalazila ploa na kojoj su se palila i
gasila crvena, uta, plava i zelena svjetla. "Krenimo!"
Popeo se zajedno s njom. Zauzela je mjesto na prednjem sjedalu, odloila svoje oruje u krilo i
pruila ruku prema svjetlima. Lebdjelica se zanjie i pone kliziti niz hodnik. Vozili su se u
potpunoj tiini brzinom koja, kako je procijenio, nije bila vea od pedeset kilometara na sat. Pa
ipak, ne neki udan nain nisu na tijelu osjeali vjetar od gibanja.
"Kakva je to paklenska naprava koja nas vozi," istisnuo je rijei iz usta.
"Sigurno si uo za lebdjelicu, hoverkraft," ree Storm odsutnim glasom. Njen je pogled bio
prikovan ili za prazninu ispred njih ili za kolut u bojama u njenim prstima.
Lockridge se namrti. "Da, jesam. I znam da nije nimalo slina ovome." Pokazao je prstom
prema predmetu u njenoj ruci: "to je to?"
Ona uzdahne. "Indikator ivota. Mi se vozimo na gravitacijskim sanjkama. Budi sad miran i
motri hodnik iza nas."
Lockridge je bio previe napet da bi sjedio mirno, ali uspjelo mu je obuzdati se. Odloio je
puku na klupu pokraj sebe. Ljepljiv znoj curio mu je niz lea: vidio je i uo kao obdaren
nadprirodnom otrinom.
Proli su pokraj jo jednog ulaza, zatim jo jednog, i jo jednog... Vrata su dolazila u
promjenjivim razmacima, prosjeno na svaki kilometar otprilike, koliko je Lockridge mogao
10

procijeniti pri prodornom, hladnom osvijetljenju. Kroz glavu mu prooe lude misli. Nikakvi
Nijemci nisu mogli sagraditi ovako neto, nikakvi antikomunistiki gerilci nisu to koristili. Samo
bia s drugog planeta, s neke druge zvijezde, negdje u neizmjernoj tami svemira...
Iznenada, tri osobe se pojavie na vratima pokraj kojih su lebdee sanjke upravo prole. U
istom trenutku kada je Lockridge viknuo, Stormin indikator je postao arko crven. Ona se
munjevito okrene i pogleda unatrag. Zubi joj se zarie u donju usnu. "Dakle, borimo se," ree
odluno i istog trenutka zapone paljbu.
Zasljepljujui mlaz sukne iz njenog pitolja. Jedan od trojice zatetura i padne. Prljav i gust
dim poeo je kuljati iz rupe na njegovim grudima. Jo prije negoli je nepoznati pao na tlo, ostala
dvojica ve su drala oruja u rukama. Drugi Stormin hitac proao je iznad njih i rasprsnuo se u
bljetav i raznobojni vodoskok; izgledalo je da su zapljusnuti zidovi hodnika za trenutak oivjeli.
Zrak zapucketa. Lockridge je osjetio kako mu ozon drai nosnice. Ona ponovo pritisne okida i
snop jo jednom bljesne. U istom trenutku mlaz prozirne i pucketave svjetlosti zapljusne sa svih
strana Storm i Lockridgea. "Energetski tit," uzvikne ona. "Moramo zajedno gaati isto mjesto,
inae nikada neemo probiti zatitno polje. Pali!"
Lockridge nije imao vremena za strah. Stegnuo je puku na rame i brzo naciljao. Njegova meta
bio je prilino visok ovjek, ali zbog udaljenosti, na njemu je uspijevao vidjeti samo tijesno
pripijenu crnu koulju i zlatasti tit, poput opreme rimskih legionara. Bio je to cilj bez vrstih
oblika. U kratkom vremenu, prije negoli je povukao okida, Lockridgeu prooe kroz sjeanja
ume njegovog rodnog kraja, njihov zeleni mir i igra vjeverica na granama visokog drvea... Opalio
je munjevito. Hitac se prolomi poput pucnja groma. ovjek je pao kao pokoen, ali se odmah
podigao. Trenutak kasnije, oba ovjeka bacie se na gravitacijske sanjke koje su se nalazile uz
svaka vrata.
"Energetsko polje usporava i materijalne predmete," ree Storm nervozno. "Tvoj metak je
imao premalu brzinu pri ovoj udaljenosti."
Druge sanjke krenue za njima. Dva crna oblija pognula su se nisko ispod prednjeg zaslona.
Lockridge je mogao vidjeti samo vrhove njihovih ljemova. "Mi smo u prednosti," ree on. "Ne
mogu ii bre, zar ne?"
"Ne, ali mogu vidjeti gdje emo izai, vratiti se i dojaviti Brannu," odgovori Storm. "Dovoljno
loe e biti ve i samo to ako me prepoznaju." Njene oi su plamtjele, nos se sjajio, grudi se
dizale i sputale; pa ipak, jo uvijek je govorila znatno smirenije nego mnogi ljudi koje je viao u
slinim situacijama. "Morat emo prijei u protunapad. Daj mi tvoj pitolj. Kad ustanem da bih
privukla njihovu vatru ne, budi miran, bit u zatiena poljem ti pucaj."
Ona naglo uspori sanjke i poalje ih ususret drugima. Predmet je rastao u Lockridgeovom
vidnom polju komarnom sporou. A ono su bili pravi ljudi na koje je morao pucati. Osjetio je
muninu. Pa ipak, oni su pokuali ubiti Storm i njega, nisu li? Spustio se na koljena uz pregradu
sanjki i prislonio puku.
Borba naglo pone. Storm je munjevito skoila na noge, sa svojim energetskim pitoljem u
lijevoj i njegovim u desnoj ruci. Dva plamena snopa ih pogodie bacajui na sve strane iskre i
valove raznobojnog zraenja. Ali u istom trenutku fijukne i zrno iz beumnog kratkocijevnog
oruja jednog od dvojice nepoznatih odjevenih u crne odore.
Lockridge skoi na noge. Krajikom oka vidio je Storm uspravnu u gejziru crvenog, plavog i
utog plamena. Od grmljavine energije, pucnjave i gromkog smijeha, kosa joj je bila zabaena na
lea. On pogleda prema protivnicima ravno u blijeda lica. Vatreno oruje usmjerilo se prema njemu.
Trenutak kasnije zaue se pucnji s obje strane.
Zanosei se, prve sanjke brzo nestadoe niz hodnik.
Duga jeka se utiavala. U zraku se vie nije osjeala napetost. Ostao je samo stravino dubok
zvuk nepoznatih sila, njihovi udni mirisi i svjetlucanja sa zastora.
Storm je gledala neko vrijeme za ispruenim tijelima koja su se udaljavala niz hodnik. Zatim je
podigla indikator ivota s klupe i kimnula glavom. "Pogodio si ih," ree apatom. "Kakav
fantastian hitac!" Bacila je nehajno indikator na pod sanjki, zagrlila Lockridgea i snano ga
poljubila.
Prije negoli se uope mogao snai, ona ga pusti i okrene vozilo. Jo je bila rumena, ali
govorila je posve sabrano. "Troili bismo vrijeme i streljivo da ih dezintegriramo. Renderi e i

11

onako dobro prepoznati da su ovu trojicu sredili uvari. Pa ipak, moramo to prije nestati
odavde, jer moe netko naii."
Lockridge se srui na klupu pokuavajui shvatiti ono to se upravo odigralo.
Ostao je tako zamiljen sve dok Storm nije zaustavila lebdee sanjke i rekla mu da sie. Zatim
se nagnula nad upravljaku plou i ponovno ih stavila u pokret. Sanjke krenue. "Idu na svoju
stanicu," objasnila je kratko. "Kada bi Brann saznao da su ubojice njegovih ljudi dole iz 1974.
godine, te naao jedno dodatno vozilo ovdje, sve bi mu bilo jasno. Poimo sad ovim putem!"
Pribliili su se jednom ulazu. Storm je izabrala crtu iz prve grupe, s oznakom 1175. "Ovdje
moramo biti oprezni," ree ona. "Moe da se dogodi da izgubimo jedan drugoga. Hodaj tono po
ovoj crti." Ona ga vrsto stisne za ruku. Bio je jo uvijek previe zbunjen da bi ocijenio taj dodir
onako kako bi to u nekoj drukijoj situaciji.
Slijedei nju, proao je kroz zastor. Pustila ga je da ide slobodno, i on vidje da se nalaze u
prostoriji slinoj onoj iz koje su ranije izili. Storm otvori ormari, pro vjeravajui u njemu neto za
to je on pretpostavljao da je kronometar, a onda zadovoljno kimne glavom. Izvukla je dva plava
zamotka od grubo pletene vune, pruila mu ih i zatvorila ormari. Zatim ga je ponovno uhvatila za
ruku i povela kroz spiralni tunel.
Na njegovome kraju, podigla je pomou svoje upravljake sprave masivan ep zemlje, a zatim ga
beumno spustila kad su izali. Kamuflaa je bila savrena.
Lockridge na' to vie nije obraao panju. Privuklo ga je neto drugo.
Kad su bili uli u onaj tunel, Sunce se jo uvijek nalazilo iznad obzora, a unutra se nisu
zadrali vie od pola sata. Ali sada je ovdje bila no, Mjesec se nalazio visoko na nebu. Na
njegovoj blijedoj svjetlosti Lockridge je prvo primijetio da zemlja pokriva dolmen sve do gornjeg
kamena; ak se ni graba drvena vrata nisu raspoznavala. Svuda oko njega travu je povijao prohladni i vlani povjetarac. Uokolo nije bila oranica; breuljak je okruivalo mlado drvee, grmlje i
divlje raslinje. Na jugu su se podizala brda koja mu se uinie poznatim. Bila su pod umom silno
starih stabala, poput onih hrastova to ih je vidio samo u nacionalnim parkovima Amerike. Na
mjeseini, vrhovi kronji izgledali su zastraujue, a sjene su bile neobino mrane.
Negdje hukne sova. U blizini je zavijao vuk.
On opet podie pogled prema zvijeima i vidi po njima da to nije rujan. Ovo nebo je pripadalo
kraju svibnja.
"Da, lagala sam ti, dakako," ree Storm.
Plamen se visoko dizao, iskre su skakale na sve strane, svjetlo se lagano gubilo u dimu i
ocrtavalo otre obrise njenog lica koje je sada sliilo likovima s Rembrandtovih slika. No je uokolo
postajala sve gua. Lockridge zadrhti grijui rake uz vatra.
"Ne bi nikad povjerovao da nisi osobno doivio," nastavi Storm. "Bi li? Osim toga, izgubila bih
mnogo vremena u objanjavanju i previe se zadrala u dvadesetom stoljeu. Svakim satom
umnoava se opasnost u kojoj se nalazim. Da je Brann namjeravao dobro uvati ova danska vrata...
On izgleda vjeruje da sam mrtva. U mojoj grupi bilo je jo nekoliko ena i neke su bile u borbi s
njim unakaene do neprepoznavanja. Meutim, ja sam mu netragom nestala."
Iscrpljen svime to se dogodilo, Lockridge je samo rekao: "Ti si, dakle, iz budunosti?"
Ona se nasmijei. "Sad si i ti takoer."
"Iz moje budunosti, mislim. Iz kojeg si vremena?"
"Oko dvije tisue godina poslije tvog doba." Osmijeh je nestao s njenog lica; uzdahnula je i
pogledala u mrak iza Lockridgea. "Boravila sam u tolikim dobima i prisustvovala tolikim
dogaajima da se ponekad pitam pripada li vie ita od mene godini u kojoj sam roena."
"Mi samo, dakle, na istome mjestu na kojem smo i u si i u hodnik, ali u prolosti. Koliko daleko?"
"Prema tvojem raunanju vremena, ovo je kasno proljee 1827. godine prije Kristova roenja.
Provjerila sam toan datum na kalendarskom satu u predvorju. Trenutak izlaska ne moe biti posve
precizan, jer je vremenski ekvivalent irine ljudskog tijela irok nekoliko mjeseci. Zato smo se
morali drati za ruke; inae bismo bili razdvojeni tjednima," doda ona brzo. "Ako se tako neto
ipak jednom dogodi, odmah se vrati u hodnik i ekaj me. Trajanje i tamo postoji, ali na razliitoj
razini, tako da se moemo opet sresti."
Gotovo etiri tisue godina, pomisli s jezom Lockridge. Na ovaj dan faraon se popeo na
egipatsko prijestolje, kretski kralj organizirao trgovinu s Babilonom, Mohenjodaro stajao je
ponosno u dolini Inda, a stablo generala Granta bilo je jo mladica. Sredozemlje je ve poznavalo

12

broncu, ali je sjeverna Evropa jo bila u neolitu; ovaj dolmen su tek prije nekoliko generacija podigli ljudi iji je nain obraivanja zemlje krenjem i paljenjem iscrpljivao tlo, pa su bili
prisiljeni traiti stalno nova polja. Osamnaest stoljea prije Krista, stoljeima prije Abrahama,
kampira u Danskoj u koju jo nisu doli ljudi koji e sebe zvati Danci. Od svih tih uda osjetio je
u krvi hladnou kao da je bila stvarna, fizika. Ali ubrzo se oporavio i zapitao:
"to je, u stvari, taj hodnik? Kako funkcionira?"
"Fizikalno objanjenje je izvan tvoje moi shvaanja," odgovori Storm. "Zamisli to kao neku cijev
sile koja se svojom duinom okree oko vremenske osi. U njenoj unutranjosti entropija se stalno
poveava; postoji protok vremena. Ali sa stanovita onoga tko je unutra, kozmiko vrijeme, vanjsko
vrijeme, stoji. Birajui odgovarajua vrata, moe se stupiti u eljeno doba. Faktor pretvorbe bio bi u
vaim mjerama" ona nabere elo "oko stotinu pet dana za jedan metar. Na svakih nekoliko
stoljea nalaze se vrata iroka dvadeset pet godina. Razmaci ne mogu biti manji od dvije stotine
godina, jer bi u protivnom otkazalo oslabljeno polje sila."
"Protee li se to sve tako do tvoga stoljea?"
"Ne. Ovaj se hodnik protee od 4000. godine prije roenja Krista do 2000. nakon Krista;
nemogue je produiti ga u bilo kojem vremenskom pravcu. Ali postoje jo mnogi drugi hodnici
razliitih duina kroz prostor-vrijeme ovog planeta. Vrata su napravljena da bi pokrila sva
vremena, pa idui od jednog prolaza do drugog putnik moe nai godinu koju eli. Na primjer, za
putovanje jo dalje u prolost od 4000. godine prije Krista, morali bismo koristiti hodnike u
Engleskoj i Kini, iji su ulazi zatvoreni za ovu godinu. A za putovanje u jo dalju budunost, izvan
gornje granice ovog hodnika, morali bismo potraiti opet neka druga mjesta."
"Kada su ti hodnici... izumljeni?"
Stoljee ili dva prije mog roenja. Rat izmeu uvara i Skitnica bio se ve toliko razmahao da je
prvobitna zamisao znanstvenog istraivanja gurnuta u stranu."
Vuci su zavijali u noi. Neko krupno tijelo projurilo je kroz grmlje, a za njim se zaulo divlje
zavijanje. "Shvaa," ree Storm. "Mi se ne usuujemo na totalni rat. To bi nam unitilo Zemlju,
kao to je ve uniten Mars; prsten radioaktivnih estica ve krui oko Sunca. Ponekad se pitam
nee li konano nai inenjeri jednoga dana otii ezdeset milijuna godina u prolost i sagraditi
veliku svemirsku flotu za bitku koja je unitila dinusaure i ostavila vjene oiljke na Mjesecu..."
"Ti, dakle, ne poznaje svoju vlastitu budunost?" upita Lockridge, osjeajui kako ga prolaze
trnci.
Storm odmahne tamnom glavom. "Ne. Kada se ukljui aktivator za gradnju novog hodnika,
cijev se iri u oba smjera podjednako. Pokuavali smo prodrijeti u budunost iza naeg doba, ali
uvijek bi se tu nali straari koji bi nas tjerali natrag pomou oruja nama po sve nerazumljivog.
Vie ni ne pokuavamo. Bilo je previe strano."
Od upoznavanja tajni nad tajnama zavrtjelo mu se u glavi. Lockridge je preao na praktinija
pitanja.
"U redu," ree. "Izgleda da sam stupio u neki rat, i to na tvojoj strani. Hoe li mi rei zato
smo pucali? Tko su tvoji neprijatelji?" Zastao je na trenutak, a onda dodao. "Tko si ti?"
"Dopusti mi da nastavim upotrebljavati ime koje sam izabrala u tvojem stoljeu," ree
Storm. "Vjerujem da mi nosi sreu." Sjedila je razmiljajui na trenutak. "Ne vjerujem da bi
mogao potpuno shvatiti zbivanja u mojem dobu. Previe povijesti lei izmeu nas. Bi li ovjek iz
tvoje davne prolosti uope mogao pojmiti osnovnu razliku koja djeli Istok od Zapada u dvadese tom stoljeu?"
"Mislim da ne bi," priznao je Lockridge. "ini se da ak i malo mojih suvremenika to
razumije."
"to se toga tie, problem je isti," ree Storm. "Jer, u stvari, imali smo tijekom itavog
ljudskog postojanja iskrivljenog, zbunjenog, skrivenog iza tisuu sporednih motiva, u stalnom
sukobu izmeu dviju filozofija, dvaju naina miljenja i ivota ljudskog bia jedno pitanje
vjeno: to je zapravo priroda ovjeka?"
Lockridge je ekao. Storm skrene pogled iz tame preko niske vatre prema njemu; osjeao je
kako ga ispitivaki promatra.
"ivot kakav bi trebao biti, protiv ivota kakav je," ree ona. "Plan protiv organskog razvoja.
Upravljanje protiv slobode. Sveobuhvatni racionalizam protiv ivotinjske samodovoljnosti. Stroj
protiv ivog mesa. Ako se ovjek i njegova sudbina mogu planirati, organizirati i upravljati prema

13

nekoj viziji konanoga savrenstva, nije li tada dunost ovjeka nametnuti tu viziju drugim ljudima
pod bilo koju cijenu? To vam je ve odnekuda poznato zar ne?"
"Ali veliki neprijatelj vae zemlje samo je jedno oitovanje stvari koja je roena prije povijesti: koja
govorae kroz zakone Drakona i Dioklecijana, kroz spaljivanje Konfucijevih knjiga, kroz
Torquemadu, kroz Calvina, Lockea, Voltairea, Napoleona, Marxa, Lenjina, Ar guellasa, Jupiterov
manifest i tako dalje i tako dalje. Ne, ne, nije to tako jasno, tako jednostavno kao to izgleda
nije bilo nikakve tiranije u srcima onih koji su vjerovali u premo razuma; a bilo je i drugih, poput
Nietschea, na primjer, koji nisu vjerovali. Po meni, vaa industrijska civilizacija, ak i u zemljama
koje sebe nazivaju slobodnima, pribliava se konanom uasu; pa ipak, ja koristim silnije i
savrenije strojeve negoli vi moete sanjati. Ali za to? Problem je ova borba!"
Njen glas padne. Pogled joj je skrenuo prema umi koja je okruivala dolinu. "Ponekad
pomislim," dodala je lagano, "da je taj zaokret prema nizbrdici poeo u istom ovom tisuljeu
kada su poklonici neba istisnuli zemaljske bogove i njihovu Majku."
Zadrhtala je kao da se eli osloboditi neega, a zatim je nastavila istim tonom. "Dakle,
Malcolme, prihvati zasad da su uvari zatitnici ivota, ivota u svoj njegovoj punoi,
ogranienosti, sjaju i traginosti, dok Skitnice ele urediti svijet prema slici i prilici strojeva. Sve
ovo reeno vrlo je pojednostavljeno. Moda u ti to kasnije bolje objasniti. Misli li da moja
borba nije vrijedna truda?"
Lockridge ju je promatrao kako se odmara, slina mladoj divljoj maki; bilo je neeg u njenim
rijeima, u njenom dranju, zbog ega je on rekao sa zanosom koji je tjerao svaki strah, kajanje i
usamljenost: "Ne mislim. Ja sam ve uz tebe."
"Hvala," ree ona. "Kad to ne bi bile samo rijei, ve tvoje istinsko uvjerenje, skoila bih
preko vatre prema tebi.'1
Izgleda da su ipak samo rijei, pomisli Lockridge; ovjek bi se inae jo mogao ponadati... Ali
prije negoli je uspio neto rei, Storm uz grimasu nastavi: "Slijedeih nekoliko mjeseci doivjet e
mnogo zanimljivog."
"Dobri Boe," uzvikne on. "Svaki antropolog dao bi svoje desno oh oko da bude sada
ovdje. A ja jo uvijek ne mogu vjerovati da jesam."
"Ovdje ima i opasnosti," upozorila ga je ona. "Dobro, kakve su ope prilike? to nam je initi?"
"Nita posebno," ree Storm. "Kao to sam ti i rekla, rat izmeu Skitnica i uvara ne moe se
voditi u mome vremenu u nekim velikim razmjerima. Zato i ratujemo u dubokoj prolosti. Ratne
baze su postavljene na stratekim tokama i no, dobro, to za tebe nije vano. Znam da
Skitnice imaju utvrdu u kraljevstvu Haralda Bluetootha. Premda je Asa religija ve jedna od
Nebeskog Oca, uvoenje kranstva bijae za njega druga prednost, jer je mogla posluiti kao
temelj za centraliziranu monarhiju i na kraju sreenu dravu." Tada je doao ovjek kojeg smo
sreli."
"ekaj. eli rei da vi mijenjate prolost?" "Oh ne, nikada. To je naelno nemogue. Ako bi netko
i pokuao, uvijek bi naiao na dogaaje koji bi ga sprijeili u tome. to je bilo, bilo je. Mi,
vremenski putnici, samo smo dio toga povijesnoga tkanja. Recimo to ovako: mi otkrivamo one
oblike prolosti koji su korisni za nae ciljeve; tu se oporavljamo i prikupljamo snagu za konani
obraun."
"U mom vremenu," nastavila je Storn, "Skitnice dre zapadnu poluloptu planeta, a mi uvari
istonu. Ja sam vodila jednu skupinu u dvadeseto stoljee, u Ameriku. Nismo mogli uiniti nita
znaajnije, a da nas ne zamijete neprijateljski agenti. U tvome dobu njih ima vie nego nas. Ali na
prvobitni plan je bio osnovati kompaniju ija je prividna svrha neto neupadljivo, tako da moemo
izgledati kao sasvim obini graani u tvome stoljeu. Izabrali smo dvadeseto stoljee, jer je to prvo
doba kad se neke stvari nama potrebne tranzistori, na primjer mogu kupiti na licu mjesta, a
da to ne izazove pozornost neprijateljskih uhoda. U nekim naputenim rudnikim postrojenjima u
Koloradu postavili smo nae podzemne instalacije, izradili aktivator i otvorili novi hodnik. Na je
plan bio da tim hodnikom stignemo do naeg doba, u sam glavni stoer Skitnica.
Ali u trenutku kad je hodnik bio zavren, pojavio se u njemu Brann s daleko nadmonijim snagama.
Ne znam kako je saznao za njegovo postojanje. U posljednjem trenutku sam uspjela pobjei.
Gotovo godinu dana sam lutala Sjedinjenim Dravama, traei put za povratak. Znala sam da e
svaki hodnik koji vodi u budunost biti dobro nadziran; Skitnice su previe jake u ranoj industrijskoj civilizaciji. Nigdje nisam uspjela pronai nijednog uvara."

14

"Od ega si ivjela?" zapita je Lockridge.

"Ti bi to nazvao pljakom," ree Storm.
Lockridge se zabulji u nju. Ona se nasmije. "Energetski pitolj, koji uvijek nosim sa sobom,
moe se upotrijebiti u razliite svrhe. Nije bilo nikakvih proble ma da s vremena na vrijeme
pokupimo po koju tisuu dolara. Bila sam oajna. Osuuje li me zbog toga?"
"Trebao bih." Pogledao ju je pri titravoj svjetlosti plamena. "Ali ipak neu."
"Tako sam i mislila," ree ona njeno. "Ti si ovjek kakvog sam se jedva nadala sresti. Shvaa
li? Bio mi je potreban pomaga, tjelohranitelj, netko tko e biti sa mnom da ne bih putovala sama.
Sama ena jako upada u oi u prolim vremenima, a ja sam morala ii u prolost. Uvjerila sam
se da nema nijednog uvara na ovom danskom ulazu. Bila su to jedina otvorena vrata u ovih
nekoliko desetljea, kroz koja sam mogla proi. A ipak, vidio si koliko smo bili blizu pogibije."
"Ali sada smo ovdje," nastavila je. "Na Kreti se nalazi jedna baza uvara, ondje je stara vjera jo
uvijek dovoljno jaka. Na alost, budui da se Skitnice takoer nalaze i u ovom vremenu, ne mogu
jednostavno pozvati moje ljude da dou po nas. Situacija je prilino nezgodna, jer bi Skitnice
mogle uhvatiti nau poruku i pronai nas prije negoli nam moji ljudi stignu u pomo. Ali kad
jednom doemo do Knososa, dobit emo oruanu pratnju od jednog hodnika do drugoga, sve
dok ne stignem kui. Ti e biti prebaen u tvoje doba."
Ona slegne ramenima. "Ostavila sam prilinu svotu dolara u Sjedinjenim Dravama. Bit e ti
nagrada za svu ovu muku."
"Pusti sad to," ree Lockridge grubo. "Kako emo doi do Krete?"
"Morem. Ve odavno postoje trgovake veze izmeu ovih krajeva i Sredozemlja. Limfjord nije
daleko odavde, a brod iz Iberije, gdje jo uvijek vlada religija graditelja megalita, pojaviti e se ovog
ljeta. Kad doemo u Iberiju nastavit emo drugim brodom. Plovidba morem bit e kraa i manje
opasna od putovanja kopnom."
"Hmm... U redu, zvui razumno. Pretpostavljam da uz sebe imamo dovoljno metala za plaanje
putovanja. Imalo li?."
Storm odmahne glavom. "ak i da ga nemamo," rekla je gordo, "oni nee odbiti povesti Onu
Koju oboavaju."
"to?" Lockridge je irom otvorio usta. "Misli da moe glumiti..."
"Ne moram glumiti," ree Storm; "Ja jesam Boica."
Bijela sumaglica izlazeeg sunca nisko se valjala po vlanoj zemlji. Voda se slijevala s tisua
listova, krupne kapi klizile su zrakom i gubile se u grmlju i polegnutoj travi. Stabla su bila
ispunjenja ptijim pjevom. Visoko na nebu kruio je orao, a svjetlo raajueg dana sjalo je poput
zlata na njegovim krilima.
Lockridgea je probudila ruka koja ga je tresla i on sneno otvori kapke. "O... tko... ne..."
Jueranji dan ga je iscijedio; bio je ukoen, u glavi mu je bubnjalo, a miii su ga boljeli.
Gledao je u Stormino lice, kao da ga vidi prvi puta. Kao da mu je bilo teko prihvatiti sve ono to
se dogodilo.
"Ustani," ree Storm. "Ja sam zapalila vatru, a ti pripravi doruak."
Tek tada je primjetio da je ona potpuno gola. Sjeo je u svojoj vrei za spavanje, prigueno
uskliknuvi od zaprepatenja, ushienja i strahopotovanja, to je bila prava rije. Nije znao da
ljudsko tijelo moe biti tako divno.
Pa ipak, njegova instinktivna reakcija odmah zamre. Ne samo zato jer mu je poklanjala isto
onoliko panje koliko i nekoj prisutnoj eni ili psu.
Panju mu je privukao udaljeni topot koji protutnji umom, a u zrak se podigne toliko veliko jato
tetrijebova da gotovo zamrai sunce. "to je to?" uzviknu on. "Bik?"
"Neto slino. Tur," ree Storm. injenica da se ta ivotinja zaista nalazi u njegovoj blizini
potpuno ga je probudila. Izvlaio se polako iz vree, drhtei u pidami. Storm nije obraala
panju na hladnou, premda joj se obilje rose nalazilo na kosi i presijavalo du bokova. Je li ona
ljudsko bie, upita se. Nakon svega to smo doivjeli zajedno, nakon svih stvari koje smo pro li, ne
vidim nieg nadljudskog u njoj. Moda su samo njeni geni poboljani. Izgleda da su u budunosti
stvorili superovjeka. Vjerojatno joj stoga nije bilo teko osnovati kult boice Labris na Kreti, prije
mnogo stoljea. Bilo je dovoljno jednostavno se pojaviti ovakva...
Storm je unula i otvorila jedan od zamotuljaka uzetih iz pretinca u prodvorju hodnika.
Lockridge je iskoristio ovu stanku da doe k sebi. Trenutak kasnije ona se okrenula s dva

15

zaveljaja u rukama. "Biti e nam potrebna odjea iz ovog vremena," ree ona. "Naa oprema e
ve izazvati dosta naklapanja. Obuci ovo."
Njen zapovjedniki ton ga nije uvrijedio, odmotao je zaveljaj. Ustanovio je da je ambalaa
zamotuljka zapravo kratki plat od grubo tkane vune obojen ne kom biljnom bojom, s iglenom
kopom. U njemu je bio zamotan glavni dio odjee: tunika od like bez rukava koju je navukao
preko glave i opasao remenom. Na noge je nataknuo sandale, a oko glave omotao traku ukraenu
ptiijim perjem i cik-cak ornamentima. Osim toga, dobio je jo ogrlicu sloenu od medveih kandi i
morskih koljaka te kameni bode izraen tako dobro da je izgledao kako da je od metala. Drka
mu je bila omotana koom, a toke su bile od brezove kore.
Storm ga je ispitivaki promatrala. On nju takoer. enska odjea sastojala se samo od
sandala, trake za glavu, ogrlice od sirovog jantara, a na ramenu joj je visjela torba od lisijeg krzna.
Suknja joj je bila kratka i ukraena perjem. Meutim, Lockridge nije primjeivao nita od svega
toga.
"Dobro ti pristaje," ree ona. "Zapravo, mi smo anakronizam. Odjeveni smo kao imuni ljudi
klana Tenil Orugarav, Morskog Naroda, starosjedilaca ovih krajeva. Ali tvoja kosa je kratko
podiana i svjee si izbrijan, a i moj izgled... no, svejedno. Bit emo putnici koji su morali kupiti
ovu odjeu, jer im se stara pohabala. To je ovdje uobiajno. Osim toga, smisao za logiku
prosudbu nije ba jaka strana ovih primitivaca."
Pokazala je prstom na malu kutiju koja se takoer nalazila u zamotuljku.
"Otvori ovo." Lockridge uzme kutiju, ali mu je ona morala pokazati kako se otvara. Unutra
se nalazila jedna prozirna kuglica. "Stavi to u uho," ree mu kratko.
Zabacila je kosu na lea i pokazala mu slinu kuglicu u svom uhu. Lockridgeu bljesne u
sjeanje predmet kojeg je vidio kad ga je dola posjetiti u zatvoru; tada je smatrao da je to aparat za
nagluhe. Stavio je kuglicu u uho. Sluh mu se nije poboljao, ali je zato osjetio ude san hladan i
trenutni drhtaj koji mu je iz glave skliznuo niz kraljenicu.
"Razumije li me?" upita ga Storm.
"Zato, pa naravno..." Zastao je usred rijei. One nisu bile engleske.
Nisu bile ni izdaleka sline engleskom!
Storm se nasmije. "uvaj dobro svoju diaglosu. Ustanovit e da je esto vrednija od pitolja."
U Lockridgeovoj svjesti ponovno je zavladala zbunjenost. to je ona zapravo rekla? Pitolj je bila
engleska rije; samo se diaglosa nije uklapala u taj uzorak. Bila je to... Postepeno, navikavajui se
na jezik, ustanovio je da je aglutinativan, sa sloenom gramatikom i mnogim distinkcijama
nepoznatim civiliziranom ovjeku. Postojalo je, na primjer, samo za vodu nekih dvadesetak rijei,
koje su se upotrebljavale zavisnosti od okolnosti. S druge strane, nisu se mogli izraziti takvi pojmovi kao to su masa, drava ili monoteizam, a da se pritom ne zapadne u opisivanja. Meutim,
pravi problemi su nastali kada se suoio sa sasvim novim sadrajem nekih apstraktnih pojmova,
kao to su 'uzrok', 'vrijeme' i 'smrt'.
"Ureaj je molekulni deifrator," objasnila je Storm na engleskom. "Sadri sve vane jezike i
osnovne obiaje nekog doba i nekog kraja u ovom sluaju diaglosom je obuhvaeno podruje
sjeverne Evrope, od onoga to e jednoga dana biti Irska pa sve do budue Estonije, plus jo i neke
vanjske krajeve, poput Krete i Iberije. Ureaj se napaja toplinskom energijom ljudskog tijela i
izravno je ukljuen u tijek modanih impulsa. Zapravo, sad ima umjetni centar pamenja,
pridodan tvom prirodnom."
"Zar sve to u ovako maloj spravici?" upita Lockridge slabim glasom.
Storm slegne ramenima. "Kromosom je manji, a nosi neusporedivo vie informacija. Ali
dosta o tome. Pripravi nam neto za doruak."
Lockridge je bio iskreno sretan to se moe posvetiti kamp kuhinji. Osim toga, juer je otiao
na spavanje bez veere. U zaveljajima su bile i neke udne stvari obloene metalom, koje on nije
mogao prepoznati; ali ugrijane, bile su vrlo ukusne. Nije ih bilo ba mnogo i Storm mu naredi da
paljivo spremi ostale u torbu. "Ne ivi se samo od gostoprimstva," ree ona. "Ova tava za prenje
je poklon vrijedan kao jednogodinji prihod, ak i na faraonskom dvoru."
Lockridge otkrije da mu se usnice smjekaju. "Da, a to ako je neki arheolog iskopa s nekog
kuhinjskog smetlita za etiri tisue godina u budunosti?"
"Pretpostavit e da je neka neslana ala kolega, pa nee na nju obraati panju. Ipak, u stvarnosti
teko da bi eljezo izdralo toliko dugo u vlanoj sredini. A sada dosta o tome." Promatrala je

16

dolinu, zadubljena u misli, dok je on pripremao doruak. Dugaka trava aptala joj je pokraj
lanaka, a cvjetovi maslaaka bili su razbacani oko njenih stopala kao novii baeni pred
osvajaem.
Ili se u hrani nalazio neki stimulans ili ga je posao oko doruka oporavio, u svakom sluaju
Lockridge vie nije osjeao umor u udovima. Razbacao je ar unaokolo i pepeo pokrio zemljom.
Storm podie pogled prema njemu i osmjehne se. "Pa, ti zna voditi brigu o kampi ranju," rekla je u
Storm s osmijehom. Lockridge je osjetio kako u njemu raste ponos.
Objasnila mu je kako se rukuje ureajem za otvaranje ulaza u hodnike; zatim ga je sakrila u
jedno uplje drvo, zajedno s njihovom odjeom iz dvadesetog stoljea. Pitolje su ponijeli sa
sobom. Na kraju, pokupili su svu svoju prtljagu, uprtili je na lea i krenuli.
"Idemo za Avildaro," ree Storm. "Tamo nikad nisam bila, ali ako brod ove godine zbog
neega nije dolazio, saznat emo u luci to se dogaa."
Zahvaljujui aparatu koji mu se nalazio u uhu, Lockridge je saznao da je rije 'Avildaro' izvedeni
oblik od jo starijeg imena koje je znailo Kua Morske Maj ke. Ta Ona kojoj je selo bilo
posveeno, bila je utjelovljenje ene Lovca koja je gospodarila oblinjim umama. Mjesto su
naselili prije mnogo stoljea njeni poklonici, potomci lovaca na jelene, koji su lutali ovim
krajevima jo u doba kada su se ledenjaci povlaili iz Danske i lagano vraali u more. Horde su
pratile led na njegovom putu za vedsku i Norveku. Zauzevi ovaj jedinstveni kraj, novi stanovnici
su se poeli baviti zemljoradnjom tek prije nekoliko generacija, premda ne i u onom opsegu kao
doseljenici koji su uli dublje u kopno i od kojih su oni i nauili tu vjetinu. Ti doseljenici su bili
sljedbenici One Mokrih Uvojaka, Koja je gutala zemlju, stvarala more, omoguavajui im tako da
se slue brodovima; Boica je, dodue, ponekad gutala i ljude, ali zato im je zauzvrat davala ribe,
ostrige, foke i pliskavice. U jo dubljoj prolosti ovo je bila zemlja ratobornih vozaa bojnih kola
koji Nju nisu poznavali, ve su prinosili rtve mukim bogovima... Lockridge je s naporom
skrenuo panju od tih zbrkanih misli koje nisu bile njegove, i zbog kojih nije primjeivao ovaj
dan i ovu arobnu enu pokraj sebe...
Sunce je ve stajalo visoko na nebu, sumaglica se rasprila, a obzorje je bilo isto, osim
ponekog zaluta-log bijelog oblaka. Na samom rubu prastare ume Storm je paljivo poela
ispitivati gusti. Pod hrastovima je grmlje bilo gotovo neprobojan zid. Bilo joj je potrebno prilino
vremena da pronae puteljak koji je vodio prema sjeveru; bila je to neupadljiva, uska staza koja se
krivudavo provlaila kroz mrlje svjetlosti i zelenih sjena ogromnih stabala i vie sluila jelenima
nego ljudima.
"Pobrini se da nita ne oteuje," upozori ga ona. "uma je sveta. Nitko ne smije loviti dok
Njoj ne prinese rtvu, niti sjei stabla ako Ona ne odobri."
Pa ipak, kada su stupili u umu, nije ih doekala tiina katedrale. ivot je vrvio svuda oko njih;
bijeli vrijes i kupine, paprat i gljive, mahovina i imela tiskali su se ispod hrastova i prekrivali svaki
panj. Mravnjaci su dopirali do pojasa, insekti su prekrili zrak bojom afrana, a konjske muice
rasipale su obilje plavetnila svuda unaokolo; vjeverice su jurile kroz grane kao jezici plamena, a
tisue ptica svijalo je u kronjama svoja gnijezda. Poj, cvrkut i lepet krila neprekidno su odjekivali
meu lisnatim deblima; negdje u daljini ljetarka je bubnjala, divlja svinja groktala, dok su turi
mono prkosili cijelom svijetu. Lockridge je osjetio kako mu se dua rascvjetava sve dok se nije
potpuno poistovjetila s divljinom koja ju je opijala suncem, vjetrom i mirisom cvijea. Pa ipak,
pomisli Lockridge, dugo sam bio u prirodi i znam vrlo dobro da ovakav nain ivota moe biti i
vrlo neprivlaan. Nedae su ovdje sasvim konkretne: glad, hladnoa, vlaga, bolesti; ovo nije
akademski potajna borba, niti uvredljivi porezi na prihod. Meutim, to jo uvijek ne znai da su
blagodati isto tako stvarne. U svakom sluaju, ako Storm ovo uva, onda sam ja uz nju.
itavog slijedeeg sata ona nije progovorila ni rijei, a ni on sam nije osjeao potrebu za
razgovorom. Bilo mu ve dovoljno promatrati je kako poput pantere hoda pokraj njega; elio je
gledati plavkasto svjetluca-nje u njenoj kosi, malahit u njenim oima, smei sjaj koe koji je
dobivao tamne prelive izmeu oblih dojki. Za trenutak se prisjetio mita o Akteonu koji je vidio
golu boginju Dijanu, a zatim se pretvorio u jelena koga su raskomadali njegovi vlastiti psi. Za
sada sam izbjegao to u fizikom smislu, pomisli Lockridge, ali za svaki sluaj bit e bolje ne
izazivati sudbinu.
Ovaj dio ume nije bio irok. Sunce jo nije dolo u zenit kada su izbili iz nje na punu svjetlost.
Okupano obiljem sunca, na sjeveru i zapadu prualo se nisko i ravno zemljite. Trava se njihala na

17

povjetarcu, gusti je ravnomjerno umio, svjetlost i sjene naizmjenino su se mjenjale pod bijelim
oblacima. Puteljak je bivao sve iri i blatnjaviji, a kad su proli barutinu tlo je najednom postalo
suho i ispucano.
Storm se iznenada zaustavi. Trska je utala oko bare prekrivene ljiljanima, gdje su nemirno
skakutale abe bjeei pred rodom. Velika bijela ptica nije obraala panju na ljude; Lockridgeovo
novo sjeanje ugraeno u uho priopilo mu je da su rode tabu, nosioci sree i ponovnog
roenja. Na samom rubu bare nalazila se stijena neobinog oblika. Bio je to veliki kamen rtvenik
sa ijeg je vrha voa svake godine bacao najljepe orue napravljeno u Avildaru kao poklon Naoj
Gospi od Sjekire. Tog dana se na oltaru nalazio samo vijenac od nevena koji je tu vjerojatno
prinijela neka djevojka.
Stormina panja je bila negdje drugdje. Miii na njenom trbuhu se zategnue, i ona spusti ruku na
drku pitolja. Lockridge uini isto. Brazde od kotaa i tragovi nepotkovanih kopita bili su utisnuti
u vlanoj zemlji. Netko je oigledno proao ovuda prije nekoliko dana. "I ovdje su stigli,"
promrmlja ona.
"Tko?" upita Lockridge.
"Jutoazi." Storm je izgovorila ime s preglaenim 'u'. Lockridge jo uvijek nije savladao tehniku
koritenja diaglose i s tekim naporom je shvatio da su se tim imenom nazivala ovdanja plemena
kulture Ratne Sjekire. Sjekira, kojom su se sluili ovi osvajai i poklonici Sunca, nije se
upotrebljavala samo za obaranje stabala, kao kod drvosjea Labrisa; bila je bojna sjekira.
Storm se uspravi; prsti su joj nemirno gladili bradu, a koa na elu joj je bila naborana. "Podaci
kojima raspolaemo su nedovoljni," poali se ona glasno. "Nitko nije smatrao da je ova stanica
toliko vana da bi se detaljno istraila. Jo ne znamo to e se dogoditi ove godine."
Zatim nastavila veselijim tonom. "Meutim, izvidnice su sasvim pouzdano utvrdile da u ovom
podruju tijekom itavog tisuljea nije izumljena nijedna sprava koju bi pokretala energija. To je
moda najvaniji razlog to sam otila tako daleko u prolost, umjesto da izaem iz hodnika
nekog kasnijeg datuma, kada su uvari takoer aktivni. Skitnice jo nikad nisu stigle ovamo.
Zato sam se i usudila napustiti hodnik u prvoj godini ovih vrata. Izlaz e ponovo biti otvoren tek za
etvrt stoljea. Istraivaka grupa iz Irske, u kojoj su vremenski ulazi pomaknuti u fazi za itavo
jedno stoljee od danskih, utvrdila je jo jedan znaajan datum: Avildaro se jo uvijek dri i ak je
postao vrlo vaan grad kroz sto godina." Storm je prebacila zaveljaje na drugo rame i nastavila
koraati. "Nema razloga za strah. U najgorem sluaju, moemo biti umijeani u borbe izmeu
dvije protivnikih horde iz kamenog doba."
Lockridge je iao u korak s njom. Nekoliko slijedeih kilometara pjeaili su bez rijei, hodajui
preko rascvjetale trave i kroz mjestimino razbacane umarke. Gusti je bio poteen svakog
oskvrnua, jer je predstavljao svetinju koju su svi potovali; priobalno raslinje nisu bili hrastovi, ve
se ono preteito sastojalo od jasenova, brijestova, borova i, naroito, krupnih stabala bukve; jo
jedan visoki osvaja poeo se iriti po Jutlandu.
Iza jednog zavoja Lockridge je najednom ugledao, na izvjesnoj udaljenosti, stado koza. Dva
golobrada momka, posve gola, opaljena suncem i s pramenovima bijele kose, budno su motrili.
Jedan je svirao na kotanoj fruli, dok je drugi sjedio na grani i njihao nehajno noge. Kada su
opazili pridolice, iz grla im se otee uplaeni krici. Mladi koji je svirao na fruli odjurio je brzo
niz puteljak, dok je onaj s grane pobjegao uz drvo i nestao u lisnatoj kronji.
Storm kimne glavom. "ini se da se plae zbog neege. Prije nije bilo tako."
Diaglosa je zapljusnula Lockridgea mnotvom podataka o obiajima Tenil Orugarava: vodili su
miran i gostoljubiv ivot, pun tekog rada kojeg bi prekidali dugi periodi odmora, kada su se
uglavnom bavili oblikovanjem jantara, glazbom, plesom, ljubavlju, lovom ili obinim
besposliarenjem; bio je to ivot protkan prijateljskim suparnitvom meu ribarskim naseobinama,
ratrkanim du vrlo razvedene obale, iji su stanovnici meusobno bili u vrlo zamrenim
rodbinskim vezama; jedini dodir sa stranim plemenima imali su kod trgovanja sa zemljoradnicima s
kopna, koji su, za razliku od primoraca, radili cijeli dan. Pa ipak, to nikako nije zna ilo da su ovi
ljudi bili slabii. Oni su odvano lovili turove, medvjede i divlje veprove, krili teren primitivnim
oruem, dovlaili stijene sa velikih udaljenosti da bi podigli dolmene ili velike ulaze u grobnice;
stoiki su preivljavali otre zime kada su bure nosile snijeg i podizale ogromne valove sa zapada; u
svojim konim amcima pratili su foke i pliskavice daleko izvan zaljeva, koji je u ovo doba godine

18

bio otvoren prema puini; takoer su esto prelazili Sjeverno more i trgovali u Engleskoj i Flandriji;
pa ipak, nisu uope znali za rat i za ubijanje, sve dok nisu stigli vozai bojnih kola.
"Storm," zapita Lockridge polako, "jesi li osnovala kult Boice da bi donijela meu ove ljude
ideju mira?"
Njene nosnice se rairie i ona odgovori gotovo s prezirom: "Boica je troimena: Djevica,
Majka i Kraljica Smrti." Uvrijeen, sluao je njene rijei kao kroz maglu: "ivot ima i svoju runu
stranu. Kako misli da e klubovi u kojima se pije aj i bavi socijalnim radom, a koje vi nazivate
protestantske crkve, preivjeti ono to lei pred vaim dobom. Oni koji umru za vrijeme igre
bikova na Kreti smatraju se rtvama prinesenim viim silama. Graditelji megalita u Danskoj ne
ovi ovdje, gdje je vjera nasljedila jo stariju kulturu, ve u drugim krajevima ubijaju, a zatim
pojedu po jednog ovjeka svake godine." Osmjehne se njegovoj zbunjenosti i potape ga po ruci.
"Nemoj to shvaati previe tragino, Malkolme. Morala sam koristiti ljudski materijal koji sam
zatekla ovdje. Rat za apstraktnosti kao to su mo, pravda ili slava Boici je posve stran."
Lockridge je osjeao da bi svaki odgovor na ovo bio besmislen. Jedino mu je preostalo da
ugui svoj bijes u sebi, i stoga sljedeih pola sata nije progovorio ni rije.
Polja u kojima su se sada nalazili bila su okruena ivicom. Tek iznikle vlati jema, pira i prosa
nejasno su se zelenile povrh tamne zemlje. Samo nekoliko obiljeenih jutara bilo je obraeno
zajednikim radom; na panjacima su se arenila stada ovaca, koza i svinja, ali se goveda nisu
vidjela; takoer nije bilo ni ena koje su vjerojatno negdje bile zauzete poslom. Osim toga, bilo je
tu i neograenih livada koje su se protezale s obje strane puta. Naprijed se svjetlucao blistavi
vodeni pokrov Limfjorda. umarak je zaklanjao selo, ali se iznad njega podizala prava pruga dima.
Nekoliko ljudi lagano im se pribliavalo. Bili su to koati i plavi mukarci, obueni slino
Lockridgeu; kosa im je bila u pletenicama i imali su kratke brade. Neki su nosili titove od
pletenog prua, obojene ivim bojama. Oruje im se sastojalo od kopalja s kremenim vrhom,
lukova i strijela, bodea i praaka.
Storm se zaustavi i podie ruke. Lockridge uini to isto. Poto su vidjeli ovaj gest prijateljstva i
odjeu doljaka, ljudi se oigledno udobrovoljie. Pa ipak, dok su im se pribliavali, na njihovim
licima i dalje se primjeivala nesigurnost. Hod im je postao tei, oborili su pogled i konano se
zaustavili.
Jo uvijek ne znaju tono tko je ona, pomisli Lockridge, ali s njom je uvijek tako.
"U ime Nje," ree Storm odlunim glasom, "dolazimo kao prijatelji." Voa grupe sakupi
hrabrost i stupi naprijed. Bio je to snaan i krupan ovjek, s licem na kojem je vrijeme ostavilo
svoj peat; naglaene bore oko oiju nesumljivo su svjedoile o ivotu provedenom uz more.
Ogrlica mu se sastojala od para morovih kljova, dok se bakrena narukvica svjetlucala na vrstom
zglobu. "Tada, u Njeno ime," zagrmi on, "i u mo je, Ehegonovo, ija je majka bila Ularu koja vodi
vijee, dobro nam doli."
Lockridgeova nova memorija automatski je zapoela prosudbu neznanevih rijei. Spomenuta
imena su bila autentina to znai da nijedno nije bilo dano s ciljem da se otjeraju zli ini a
dolazila su od Mudre Zene Avildara, koja je tumaila snove za vrijeme obreda zrelosti.
'Dobrodoli' je znailo vie od formalne uljudnosti: gost je bio sveta linost i mogao je zahtijeva ti
bilo to, osim sudjelovanja u posebnim obredima plemena. Ali, naravno, gost bi svoje zahtjeve
razumno ograniavao, ako ni zbog ega drugog, onda bar da bi se gostio to due.
Dok je grupa odlazila prema obali, Lockridge je djeliem svijesti sluao Stormino izmiljeno
objanjenje, poto su se, navodno, odvojili od svoje skupine, ona i njen pratilac bijahu putnici s
Juga (dalekog, egzotinog Juga odakle potjeu sva udesa ovoga svijeta ali o kojem su mudriji
ljudi bilo zaudno dobro obavijeteni). eljeli bi ostati u Avildaru dok ne budu spremni za
povratak kui. Kad se budu smjestili, nagovijestila je ona, sve e ih bogato darivati.
Ribari se jo vie udobrovoljie. Ako su ovo bili boica i njen pratilac, koji lutaju inkognito, bar su
se potrudili da izgledaju kao obina ljudska bia. Njihove prie e unijeti dosta duha u duge veeri;
zavidni posjetitelji dolazit e iz okolnih mjesta da ih uju i vide, a zatim e priati kod kue o
vanosti Avildara; njihovo prisustvo moe utjecati i na Jutoaze, ije su izvidnice u posljednje
vrijeme bile primjeene kako se motaju u blizini. Skupina je ula u selo veselo i ivo razgovarajui.
Auri, ije je ime znailo Cvjetna Latica, ree: "eli li zaista vidjeti prljave movare? Mogu ti biti
vodi."

19

Lockridge protrlja bradu, na kojoj su ve izrasle kratke dlake, i pogleda Echegona. Oekivao
je sve od zbunjenog odobravanja do popustljivog osmijeha. Umjesto toga, voa je odmah prihvatio
priliku i gotovo patetinim glasom odobrio izlet svoje keri sa svojim gostom. Lockridge nije znao
razlog.
Storm je odbila poziv da im se pridrui, to je Auri zamjetno doekala s olakanjem. Djevojka
se poprilino plaila te ene koja je s visine promatrala sve oko sebe i koja je provodila mnogo
vremena sama u umi. Storm je objasnila Lockridgeu da time pokazuje svoje boansko porijeklo,
svoju mana pred plemenom, kao i iz nekih drugih razloga o kojima jo nije eljela govoriti; ali ini
se da je i njega izbjegavala, budui da ju je vrlo rijetko viao za ovih dvadesetak dana koliko su
boravili u Avildaru. Premda je bio previe oaran time to je doivljavao da bi se osjeao imalo
uvrijeen, to ga je ipak podsjetilo na vremenski ponor koji je od poetka leao meu njima.
Sada, dok je Sunce ve zapadalo, on je snano veslao vozei kanu natrag kui.
To nije bio jedan od onih velikih amaca od prua opivenog koom, s kakvim se jednom uputio
izvan Limfjorda u lov na foke. Jo uvijek mu je u uima odzvanjalo buno urlanje posade koja je
pjevala i grubo se alila na dugakim sivim valovima. Nespretno je ruko vao harpunom s kotanim
vrhom, ali je zato stekao ugled u baratanju jedrom, to i nije bilo teka za ovjeka koji se koristio
mnogim trikovima nauenim na jahtama dvadesetog stoljea. Njegov dananji kanu bio je laki
amac napravljen od izdubljenog debla nekog stabla. Bone strane su mu bile oplete, a na pramcu
je bila zabodena zelena grana koja je trebala drati pod nadzorom bogove vode.
Iza njih je ostala prostrana movara puna trske, kojom su u izobilju vrvjele patke, guske,
labudovi, rode i aplje. Lockridge je sada veslao paralelno s junom obalom zaljeva ije se gusto
zelenilo oblijevalo bojom zlata pod kosim zrakama sunca. S njegove lijeve strane voda je u
dugakim prugama svjetlucala prema obzoru; njenu mirnu povrinu naruavao bi samo po koji
zalutali galeb ili povremeni skok neke ribe. Zrak je bio savreno miran, tako da su se udaljeni
zvui uli isto tako jasno kao i um vesala po vodi. Udisao je izmijeane mirise zemlje i soli, ume
i ogromnih nakupina vodenog bilja. Nebo bez ijednog oblaka, duboko i plavo, postojalo je sve
tamnije dok se lagano sputala veer obavijajui Aurinu glavu sve tamnijim sjenama.
Kakav divan dan, pomisli Lockridge. Jo samo da nema ovih dosadnih komaraca... Ali njoj
oni uope ne smetaju. Bit e da ve generacijama bodu ove domoroce koji su na njih ve imuni.
Svrbjelo ga je na mnogo mjesta, ali najvie ga je svrbio nedostatak cigareta; nadoknaivao ga
je uivanjem u vodi koja oivljava pod njegovim zaveslajima i ugodnim osjeajem naprezanja
miia. Dakako, zasluga u tome imala je i ova zgodna djevojka.
"Divan dan, zar ne?" srameljivo upita ona.
"Oh, da," ree on. "Hvala ti to si me dovela."
Na Aurinom licu pojavi se crvenilo; Lockridge je tek tada shvati da Tenil Orugaravi, kao i
Navaho Indijanci, govore 'hvala' samo za vrlo velike stvari. Svakidanja pomo smatra se kao
neto obino. Diaglosa mu je omoguila govoriti njihovim jezikom, ali nije se mogla uvijek snai
u obiajima.
Njeno lice, vrat i nejake mlade grudi i dalje su bili obliveni crvenilom. utila je nekoliko
trenutaka spustivi pogleda, a zatim promrmljala. "Ne. Ja moram tebi rei hvala."
Promatrao ju je u polutami. Iako ovdje nisu vodili rauna o roendanima, pretpostavljao je da
ima oko petnaest godina. Bila je vrlo vitka i puna ljupkosti. Lockridge se pitao zato je jo uvijek
djevica; druge djevojke, bilo udane ili ne, pa ak i mlae od nje, uivale su slobodu slinu onoj
kakvu imaju ene sa Samoa.
Naravno, ni na kraj pameti mu nije palo da se izlae opasnosti uputajui se u vezu s jedinim
ivim enskim djetetom svoga domaina. Dakako, udjela u tome je imao uroeni osjeaj asti, ali i
vjetina samokontrole. Nije elio iskoristiti nekoga tko je bio tako mlad; uostalom, u plemenu je
bilo i starijih djevojaka. Aurina nevinost podsjeala ga je na povjetarac koji njie cvje tove gloga iza
njene kue.
Pa ipak, morao je priznati da se nalazi u iskuenju. Bila je draesna: krupne plave oi, pjegast
prast nos, sone usne, raspletena duga kosa koja se rasipala u svjetloutim valovima ispod vijenca
rua i slijevala niz ramena. Osim toga, stalno je bila uz njega u selu.
"Nema mi zbog ega zahvaljivati," ree Lockridge. "Svi ste mi vi iskazali vie potovanja nego
to zasluujem."
"Ne, nikako," usprotivi se Auri. "Ti si me usreio."

20

"Kako to? Nisam nita uinio?"

Njeni prsti se isprepletoe, a pogled joj skrene u krilo. Bilo mu je previe teko objasniti joj
da on ne eli njenu ispovijed, ali ona je ve zapoela svoju priu.
Pria je bila jednostavna. Kod Tenil Orugarava djevica je bila sveta, neokaljana. Meutim, kada bi
osjetila da je dolo njeno vrijeme, imenovala bi svog izabranika u vrijeme proljetne sjetvene
sveanosti. Bio je to sveani obred pun radosti. Meutim, Aurin izabranik se utopio u moru
nekoliko dana prije svetkovine. Bilo je oito da su Sile ljute pa je Mudra ena odluila da Auri osta ne sama, bijui i dalje ista djevica, sve dok se prokletstvo nekako ne skine s nje. Od toga
dogaaj prolo je vie od godinu dana.
Bila je to ozbiljna stvar za njenog oca (odnosno glavu domainstva, jer se u ovoj kulturi nije
vodilo rauna o oinstvu), a osim toga, on je bio i voa plemena. Iako su ene, da bi stupile u
vijee, morale biti starice, oba spola su imala potpuno jednaka prava, a naslijee je ilo po majinoj
strani. Ako bi Auri umrla bez djece, to bi bilo s nasljedstvom? Nju, dodue, nisu izbjegavali, pa
ipak, bila je tuna godina stajanja po strani svih zbivanja u selu.
Kad su stigli stranci, donosei prie o udesnim stvarima i dajui im neke od njih kao darove,
svi su bili uvjereni da je to dobro znamenje. Mudra ena bacila je iverje bukve u tami svoje kolibe i
objavila Echegonu da je zaista tako. Velike i nepoznate Sile nastanile su se u Storm i njenom (ili
Njenom?) pratiocu Malcolmu. Uinivi ast Echegonovoj kui, oni su otjerali zlo. Danas, kad
Malcolm nije odbio poi na tu opasnu, izdajniku vodu s Auri...
"Zar ne bi mogao ostati?" u njenom glasu se osjeala molba. "Kada bi mi pruio ast, idueg
proljea bila bih... vie nego ena; prokletstvo bi postalo blagoslov."
Njegovi obrazi se zacrvenie. "ao mije," ree najljubaznije to je mogao. "Ne moemo ekati;
moramo otii prvim brodom." Ona sagne glavu i pone gristi donju usnu.
"Ali ja u svakako poraditi na tome da se skine prokletstvo sa tebe," obea joj on. "Sutra u
razgovarati s Mudrom enom. Ona i ja emo sigurno nai neko rjeenje."
Auri je obrisala suze i nesigurno se nasmijeila. "Hvala. eljela bih da ostane ili bar da doe
na proljee. Ali ako mi ponovno vrati ivot..." Ona se zagrcne. "Ne postoje rijei kojima bih ti
mogla zahvaliti za to."
Kako se lako postaje bog.
Nastojei je umiriti, Lockridge je skrenuo razgovor na stvari koje su joj bile bliske. Bila je vrlo
iznenaena kada ju je upitao kako se izgrauje lonarija (to je spadalo u enski posao), tako da je
sasvim zaboravila na svoju nesreu; a posebno joj se svialo kada je rekao da mu je vrlo lijepo
posue koje je ona napravila. To ju je navelo da mu pria o skupljanju jantara: "Kada izaemo iz
kue nakon oluje," poela je bez daha, uarenih oiju, "skupljajui na pjeanim dinama ono to
je more izbacilo... tada je vrlo veselo; uvijek primo ribe i ostrige. Zato ne podigne buru dok si
ovdje Malcolme, mogli bismo se lijepo zabavljati. Pokazat u ti jedno mjesto gdje galebovi jedu iz
ruke, plivajui na valovima kada se more malo umiri, i jo mnogo toga."
"Bojim se da ne mogu upravljati vremenom," ree on. "Ja sam, ipak, samo ovjek, Auri.
Posjedujem dodue neke moi, ali one zapravo nisu tako velike."
"Ja mislim da ti moe sve uiniti."
"Hm... ovaj... taj jantar. Vi ga skupljate radi trgovine, zar ne?"
Auri klimnu glavom. "Zemljoradnici s kopna ga ele, a i narodi iza zapadnog mora, kao i ljudi
koji dolaze brodovima s juga."
"Trgujete li i kremenom?" Odgovor je ve znao, jer je mnoge sate proveo promatrajui majstore na
poslu; iveri su letjeli s kamenog nakovnja i udarali o njihove kone pregae; na sve strane frcale su
iskre, osjeao se miris sumpora i odjekivali duboki zvukovi; na kraju bi se u uljevitim rukama naao
lijepi predmet. Premda mu je to sve ve bilo poznato, Lockridge je elio voditi lagani razgovor. Bilo
je divno sluati Aurin smijeh.

"Da, mi takoer prodajemo i predmete od jantara, ali samo ljudima na kopnu," ree ona.
"Ako brod doe u neko drugo mjesto, a ne u Avildaro, mogu li poi s tobom da ga vidim?"
"Pa... naravno, ako se nitko ne protivi tome."
"Voljela bih s tobom otii na jug," ree ona.

21

U trenutku ju je vidio na kretskoj trnici robova, ili izgubljenu i zbunjenu u njegovom svijetu
strojeva. Bilo bi to vrlo nepravedno prema njoj i zato joj ree: "Ne. To je nemogue. ao mi je."
"Znala sam." Glas joj je bio miran, bez traga samo-saaljenja. ovjek je u neolitu nauio
prihvaati stvari onakve kakve jesu. Pa ipak, ak ni duga usamljenost u sjeni gnjeva nije u njoj
unitila sposobnost radovanja.
Promatrao ju je kako ljupko sjedi, onako tamnoputa od sunca i s rukom kojom je blago
udarala po vodi. Neto mu se skupilo u grlu pri pomisli na njenu sudbi nu. Povijest e posve
zaboraviti Tenil Orugarave; za njima e ostati samo nekoliko predmeta koje e bageri iskopati iz
mulja movare; mnogo stoljea prije negoli se to dogoditi, ona e nestati u praini, a kada i njeni
unuci pomru, ako uope bude ivjela dovoljno dugo da ih ima, u ovom svijetu divljih zvijeri i jo
divljijih ljudi, oluja, poplava, neizljeivih bolesti i neumoljivih bogova, ugasiti e se zauvijek i
posljednje sjeanje na njenu ljepotu.

Pred oima mu bljesne cijeli njen ivot; najprije mladost, kada se mogla utrkivati s jelenima i
provesti cijelu ljetnu no ljubei se sa svojim izabranikom; zatim djeca koje e raati, raati i opet
raati, jer smrtnost je bila toliko velika da je ena je morala donositi na svijet to vie djece, kako
se pleme ne bi ugasilo; zatim zrelost, kada e je svi potovati kao gospodaricu domainstva, dok e
oko nje djeca sve vie rasti, a njena snaga zauvijek nestajati; zatim doba kada e dati ve svu onu
mudrost koju je skupila tijekom godina, da bih se na kon toga povukla iz svijeta zbog sljepoe,
gluhoe, ispalih zuba, reumatizma, artritisa, dok stvarnost za nju bude poela postojati samo u
poluzaboravljenoj prolosti; konano, vidio ju je skvrenu u grobnici, kroz mali otvor na
kamenoj ploi koja je istodobno bila i simbol roenja; a za nekoliko godina ostat e samo
prinesene rtve na grobu i nejasna zebnja za dugih zimskih noi dok vjetar bude aputao oko
kue, jer bi to moglo znaiti da njen nemirni duh luta uokolo; zatim samo tama.
Vidio ju je zatim etiri tisue milja zapadno odavde i etiri tisue godina u budunosti;
pogrbljenu nad kolskom klupom, kako u mladenakoj dokolici postaje beskorisno i preosjetljivo
bie puno frustracija; kako se udaje za jednog ili vie ljudi iji je posao prodati stvari koje nitko ne
eli kupiti udajui se pritom takoer i za hipoteku na kuu, odnosno za ubitano nepromjen ljivu svakodnevnicu; kako rtvuje sve osim dva tjedna paljivo izmjerene slobode godinje da bi
kupovala besmislene i nepotrebne stvari za koje mora plaati visoke poreze; kako udie dim,
prainu i otrove; kako sjedi u zaguljivim salonima za stolom za kojim se igra brid ili pred
televizorom; kako mladost naputa njeno tijelo, ostavljajui joj zauvijek iskvarene zube u ustima jo
prije dvadesete godine; i, konano, kako ivi u stalnom strahu od raka, sranih oboljenja,
duevnih poremeaja i nuklearne kataklizme.
Lockridge se trgne iz sumornih misli. Bio je ipak nepravedan prema svome dobu, kao
uostalom i prema ovome u kojem je sada! U nekim vremenima ivot je bio teak u fizikom
smislu, u drugima u psihikom smislu, a ponekad je razarao oba. Bogovi su oduvijek davali samo
malo sree; sve ostalo je bilo puko preivljavanje. Sve u svemu, nije bio uvjeren da su bili manje
velikoduni prema njenom dobu negoli prema njegovom. A ovo je bilo vrijeme u kojem je Auri.
"Mnogo razmilja," ree ona bojaljivo.
Podigao je pogled prema njoj i izgubio ritam zaveslaja. Prozirne kapljice zapljusnule su bokove
amca, presavijajui se na ve zagaslom svijetlu zalazeeg sunca. "Ovaj, ne," ree. "Samo sam
malo odlutao." Opet je upotrijebio pogrean izraz. Duh koji luta snovima ili mislima moe stupiti u
najudesnija podruja. Auri ga je pogledala s potovanjem. Nakon izvjesnog vremena, dok je tiinu
remetilo samo kretanje kanua po vodi i udaljeno gakanje gusaka, ona ga tiho upita: "Smijem li te
zvati Ris?"
On mirne.
"Ne znam to znai Malcolm," objasnila je Auri brzo. "To je previe arobno za mene. Ti
slii velikom zlatnom risu."
"Ovaj... dobro..." Iako mu je njena elja bila vrlo djetinjasta, ipak mu se sviala. "Ako tako eli.
Pa ipak, ja mislim da nema ljepeg imena od Cvjetne Latice."
Auri pocrveni u licu, a pogled joj sklizne u stranu. Kanu je gotovo beumno nastavio svoj put.
Dugo vremena nita nije remetilo savrenu tiinu predveerja. Dovoljno dugo da to u
Lockridgea izazove nejasnu zebnju. Obino bi ovdje na domak sela bilo znatno bunije: djeca su

22

dizala galamu, ribari koji su se vraali s ulovom pozdravljali su obalu, ene su se glasno
dovikivale, a povremeno bi se zaula i pobjednika pjesma lovaca koji su nosili ubijenog losa. On
skrenu udesno i zavesla bre uz uvalu izmeu dvije uske poumljene obale. Jo uvijek se nisu uli
ljudski glasovi. Lockridge upitno pogleda Auri. Moda je ona znala to se dogaa. Meutim,
djevojka je samo sjedila, podboivi bradu rukama i netremice zurei u njega na drugom kraju
amca. Nije imao srca jednim obinim pitanjem sruiti njeno sanjarenje. Zaveslao je to je bre
mogao.
Avildaro se ubrzo pojavio na vidiku. Pod starim umarkom uzdizao se grozd koliba, iji su krovovi
bili omazani blatom; u sredini se nalazila Duga kua, velika drvena zgrada koja se koristila za
sveane obrede. amci su nijemo bili privezani na plai, gdje su se mree suile na visokim
motkama. Nekoliko stotina metara ispred nalazila se ovea gomila otpadaka. Tenil Oruga rayi nisu
vie ivjeli u blizini te hrpe ljutura od ostriga, ribljih kostiju i drugog smea, kao to su to inili
njihovi preci; pa ipak, oni su ovamo i dalje donosili ostatke hrane koje su jele polupripitomljene
svinje; itavo mjesto bilo je prekriveno gustim rojevima muha.
Auri se trgne iz sanjarenja. Njeno glatko elo za trenutak se ispunilo borama. "Pa ovdje nema
nikoga!" uzvikne ona uplaeno.
"Bit e da su u Dugoj kui," ree Lockridge. Iz velikog otvora na krovu izlazio je gusti dim.
"Poimo odmah tamo."
Bio je zadovoljan to mu je pitolj pri ruci.
Dovezao je kanu do obale uz djevojinu pomo, a zatim oboje potrae u naselju. Njena ruka
je kradom skliznula u njegovu dok su ulazili u selo. Sjene su zatamnjivale pranjave staze izmeu
koliba, a zrak kao da je iznenada postao hladniji. "to se dogaa, Rise?" preklinjui ga upita Auri.
"Ako ti ne zna... " Lockridgeovi koraci postali su jo dui.
amor je oigledno dolazio iz velikog predvorja. Dva mladia stajala su pred ulazom i
straarila. "Evo ih, dolaze!" uzvikne jedan od njih. Obojica brzo razmaknue svoja ukriena koplja
da Lockridge i djevojka mogu ui.
Na vratima se nalazio veliki zastor od jelenje koe. Prolo je izvjesno vrijeme prije negoli su se
njegove oi privikle na tamu koja je vladala unutra; kua nije imala prozora, tako da je dim pekao
oi. Plamen na sredinjem ognjitu bio je svet i nikad se nije smio ugasiti. (Kao i veina
primitivnih obiaja, i ovaj je imao svoj praktini razlog. Prije izuma ibice nije bilo lako zapali ti
vatru, i svi su mogli doi ovdje i upaliti granu). Veliki plamen se razbijao na nemirne jezike koji su
treperili i pucketali, bacajui iskre prema aavim zidovima. Na potpornim stupovima vidjeli su
se izrezbareni grubi magijski simboli. itavo naselje tiskalo se u nevelikoj prostoriji: bilo je tu oko
etiri stotine mukaraca, ena i djece, koji su uali na prljavom podu i mrmljali neto meu
sobom.
Echegon i njegovi glavni savjetnici stajali su blizu vatre zajedno sa Storm. U trenutku kada ju
je ugledao, onako visoku i samosvjesnu, iz Lockridgeove svijesti sasvim je nestala svaka misao o
Auri. "to se dogaa?" upitao je.
"Jutoazi dolaze," ree ona.
Bila mu je potrebna puna minuta da primi ono to je diaglosa znala o tom imenu. Jutoazi,
narod Ratne Sjekire, najsjeverniji ogranak velikog vala ratnikih plemena koji se irio iz june
Rusije ve gotovo dva stoljea; govorili su indoevropskim jezicima, bili iste kultura, premda ne i
rase. Gdje god bi stizali ruili bi civilizacije: Indija, Kreta i Grka past e pred njima, a nji hovi
jezici, religije i naini ivota ostavit e snaan peat u cijeloj Europi. Ali za sada, u' slabo
naseljenoj Skandinaviji, nije bilo veih sukoba izmeu domorodaca koji su se bavili lovom,
ribarenjem i zemljoradnjom, i nomada koji su vozili snana bojna kola.
Pa ipak, u Avildaro su stizale vijesti o krvavim bitkama na istoku.
Echegon je drao Auri na grudima i milovao je po kosi. "Nisam se plaio za tebe, jer si bila
pod Malcolmovom zatitom. Ali ipak, hvala Njoj da si se vratila." vrsto lice, obraslo bradom,
okrenulo se prema Lockridgeu. "Danas su nai ljudi, koji su bili u lovu na jugu, pourili kui s
vijeu da Jutoazi dolaze i da e ve sutra biti ovdje. Oni su ratnici, pljakai i svi su naoruani.
Avildaro je prvo mjesto na njihovom putu. to smo uinili da smo uvrijedili njih ili bogove?"
Lockridge skrene pogled na Storm i obrati joj se na engleskom: "Ne bih uivao koristiti nae
oruje protiv tih sirotih vragova, ali budemo li morali..."

23

Ona zanijee glavom. "Ne. Energija bi se mogla registrirati ili bi bar prepriavanjem dola do
uhoda Skitnica i skrenula im panju na nas. Najbolje bi bilo da ti i ja odmah napustimo ovo
mjesto."
"to? Ali..."
"Upamti!" prekine ga odluno Storm. "Vrijeme je neizmjenjivo. Budui da e ovo mjesto
preivjeti i slijedeih sto godina, posve je vjerojatno da e starosjedioci odbiti sutranji napad."
Nije se mogao osloboditi njenog prodornog pogleda. Ali i Auri ga je takoer promatrala, kao i
Echegon, njegovi znanci ribari, djevojke, klesari kremena i svi ostali. On slegne ramenima.
"Moda i nisu," rekao je tiho. "Moda i ne bi... da nije bilo nas. Ja ostajem."
"Ti se usuuje..." Storm se suzdri. Neko vrijeme je ostala nepokretna i nijema. Zatim se
nasmijei, prie mu i vrsto ga zagrli. "Mogla sam to znati," rekla je zagonetno. "Vrlo dobro,
ostajem i ja."
Dolazili su sa zapada, preko ravnice, obilazei s lijeve strane veliku hrastovu umu. Stanovnici
Avildara su ih ekali. Bilo je ukupno stotinjak napadaa, s deset kola, a veina je pjeaila; nije ih dakle
bilo vie od branitelja. Ugledavi ih na jakoj podnevnoj svjetosti, Lockridge je jedva mogao povjerovati
da su to strani ljudi Ratne Sjekire.
Dok su se pribliavali, prouavao je jednog koji mu se uinio tipinim. U tijelu, ratnik se nije
mnogo razlikovao od Tenil Orugarava: samo neto nii i snanije graen; crvenkasta kosa bila mu je
upletena u perin, a brada nehajano razbaruena; zbog otro povijenog nosa, njegove crte lica prije
su odgovarale srednjoeuropskom nego ruskom tipu. Imao je na sebi koni haljetak bez rukava i
suknju od istog materijala koja je sezala do koljena i na kojoj se nalazio utisnut simbol plemena.
Nosio je okrugli tit od bivolje koe s dvije prekriene pruge po sredini, obiljeene upadljivom
bojom. Bio je naoruan tankim kremenim noem i izvanredno oblikovanom kamenom sjekirom.
Usne su mu bile iroko razvuene, kao predznak nanjuenog pokolja.
Bojna kola koja je slijedio pripadala su oigledno nekom poglavici. Bile su to lake dvokolice od
drveta i pletenog iblja, a vukla su ih etiri dugodlaka, mala konja. Vodio ih je jedan naoruani
mladi, opasan samo komadom tkanine. U kolima je stajao voa, znatno vii od ostalih, i vitlao
dugakom i tekom sjekirom koja je Lokridgea podsjetila na helebardu. Dva koplja strala su s
jedne strane i stajala mu na dohvat ruke. Nosio je veliku kacigu, steznik i oklop za koljenice od
pojaane koe; o bedru mu je visio kratak bronani ma, a niz ramena leprao izblijedjeli, platneni
plat. Pod upavom bradom blistala se velika ogrlica od masivnog zlata.
Tako su izgledali Jutoazi. Kada su ugledali neravnu crtu obrane ribara, oni usporie hod.
Trenutak zatim, vodi elnih kola puhne u rog, Jutoazi zaurlae poput vukova, a konji krenue u
galop. Za njima su klepetale dvokolice, a na kraju su jurili pjeaci viui na sav glas i udarajui
pljotimice sjekirama po konatim titovima.
Echegon pogledom potrai Storm i Lockridgea. "Sad?" upita.
"Malo kasnije. Pustimo ih blie." Stormine zjenice se suzie. "Neto nije u redu s onim u
posljednjim kolima... ali ne vidim dobro... ostali mi zaklanjaju vidik..."
Lockridge je osjeao kako napetost raste iza njegovih lea: kratki uzvici i nerazgovjetno
gunanje, um nogu koje su nestrpljivo udarale o tlo, neprijatan zadah /noja. To nisu bile kukavice,
ve ljudi spremni braniti svoj dom, ali neprijatelj je bio bolje opremljen i spretniji u ratovanju;
ak se i njemu, koji je poznavao tenkove, nalet ovih kola za trenutak uinio stranim.
Lockridge podie svoju puku. Drak joj je bio hladan i suh. Storm je preko volje pristala
danas na upotrebu oruja iz dvadesetog stoljea. A moda e upravo hici iz njega, premda ispaljeni
na njihove protivnike, loe djelovati na hrabrost Tenil Orugarava.
"Bolje bi bilo da me pusti da pucam," ree on na engleskom.
"Ne jo." Stormin glas zvuao je izuzetno jasno u toj sveopoj galami, pa Lockridge nehotice
skrene pogled prema njoj. Njene maje oi bile su suene, zubi su se blistali, a ruka joj se nalazila
na energetskom pitolju, premda je rekla da ga nee upotrijebiti. "Moram prvo vidjeti onog
ovjeka." Voza bojnih kola podie svoju sjekiru, a zatim je brzo spusti na dolje. Iz zadnjih redova
Jutoaza brzo se izdvojie strijelci i prakai. Njihovo oruje ve se prijetei dizalo prema
protivnicima; trenutak zatim itavo jato kamenja i strijela fijuknulo je prema ribarima.
"Sad!" naredi Echegon. Ali to vie nije bilo potrebno. Iz redova ribara zaue se prkosni
uzvici, a zatim i oni obasue Jutoaze kamenjem i strijelama.
Ovaj kratki protunapad nije previe zbunio suprotnu stranu. Lockridge je vidio kako su se dvatri kamena bezazleno odbila o vrste titove. Jutoazi su bili u punom naletu. Slijedee minute e
24

biti kod njega. Ve je sasvim jasno vidio sjajne nozdrve i bijelo obrubljene oi prednjih konja,
njihove leprave grive, svjetlucave bieve, divlje grimase na licima vozaa, ija je brada letjela na
sve strane, i jednu podignutu sjekiru na kojoj je kamena otrica blistalo poput metala. "Do vraga s
oklijevanjem!" vikne Lockridge. "Neka vide to e dobiti."
Na ciljniku mu je bio voa kada je povukao oki da. Trzaj puke bio je tako snaan da mu je
oruje gotovo izletjelo iz ruke. Prasak se trenutno izgubio u divljem meteu, topotu, fijukanju
sjekira i kloparanju kotaa. Pogoeni rairi ruke i padne na zemlju. Helebarda opie luk u zraku.
Visoka trava prekrije oruje i ratnika.
Konjovoa zaustavi konja, skoi s kola i zine od straha. Lockridgeu shvati da i nije morao
ubiti ovjeka. Meutim, nije bilo vremena za kajanje. On pogledom potrai drugu zapregu; onda
pone pucati. Ubiti po jednog konja iz svake zaprege bit e sasvim dovoljno da se kola izbace iz
stroja. Neki zalutali kamen okrzne cijev puke koja zazvei. Ali gotovo istodobno jo jedna kola se
prevrnue; uzde se nerazmrsivo zapetljae, rudo pue, a lijevi kota se raspao od siline udara.
Preivjeli konji poee se propinjati i uplaeno njitati.
Lockridge vidje kako su se jurinici pokolebali. Zaustavio je jo tri bojnih kola i napadai su bili
pred bijegom. On iskorai naprijed i nae se na brisanom prostoru. Krv mu je bila previe
uzburkana da bi brinuo za strijele i kamenje; iz njegovog oruja je bljeskalo.
No jedan bljesak pogodi i njega.
Za trenutak mu se uinilo da mu je u lubanji eksplodirao grom. Zasljepljenog i izbaenog iz
ravnotee, njega poklopi tama.
Povratak svijesti bio je popraen uasnim bolom. Pred oima mu je jo uvijek sve treperilo.
Kroz bjesomuno urlanje, njitanje i potmuli topot on zauje uzvik: "Naprijed Jutoazi!
Naprijed s Nebeskim Ocem!'
To je bilo reeno na jeziku kojeg je diagolsa znala, ali nije bio jezik Tenil Orugarava.
Lockridge se s naporom podigao na ruke i koljena. Prva stvar koju je ugledao bila je njegova
puka poluistopljena na zemlji. Unitenje oruja apsorbiralo je glavninu energetskog snopa.
Meutim, meci nisu ispali iz spremnika, a i on je zadobio samo bolne opeklina po licu i grudima.
Koa gaje pekla. Od silne boli nije mogao misliti.
Pokraj njega je leao mrtav ovjek. Malo je ostalo od njega osim spaljenog mesa i kostiju. Ali
bakrena narukvica na jednoj ruci otkrivala je da je to Echegonov le.
Storm je stajala pokraj. Njezino je oruje bilo iskljueno, ali ju je umjesto toga omatao
svjetlucavi energetski tit. Oko nje su plesali kratki, raznobojni jezici plamena. Neprijateljski hitac
fijukne mimo njih, pokosivi tri mladia s kojima je Lockridge odlazio u lov na (oke.
Jutoazi zaurlae! Bio je dovoljan sam jedan nalet da pregaze ribare. Lockridge ugleda
Echegonovog sina, nije mogao pogrijeiti jer je samo on imao takvo lice i bio tako uporan, kako
pokuava zabosti koplje u konja i/, zaprege neke dvokolice, kao da lovi divlje veprove. Voza
bornih kola skrene naglo u stranu. Konji prolutnjie dovoljno daleko od koplja. Ratnik koji se
nalazio na kolima zamahne sjekirom fatalno vjeto. Mladiev mozak rasprsne se na sve strane.
Echegonov sin padne kao pokoen pokraj oca, Jutoaz radosno uzvikne, zamahne na drugu stranu,
na nekog koga Lockridge nije mogao vidjeti, a zatim hitne koplje prema jednom strijelcu i produi
trijumfalno dalje.
Ribari su bjeali na sve strane. U panici su jurili prema umi, a kuknjava se razlijegala
odasvud. Gonjenje se prekidalo na rubu ume. Jutoazi, iji su bogovi-zatitnici bili na nebu, nisu
voljeli skrovita i mrana mjesta. Radije su se vraali na bojno polje i dokrajili ranjene neprijatelje.
Jedna dvokolica jurne prema Storm. Energetski tit stvarao je oko nje treperavu aureolu tako
da je izgledala blistava poput lavice. Lockridgeu se u bunilu inilo da vidi neko bie iz bajke. Jo
uvijek je imao pitolj za pojasom. Nesigurno je krenuo rukom prema njemu, ali ga je svijest
napustila prije negoli je uspio izvui oruje. Posljednje to je vidio bio je jedan ovjek koji je stajao
iza vozaa nekih bornih kola, ovjek obrijan i bijele koe, vrlo visok, zaogrnut crnim platem
koji je viorio iza njega poput krila...
Lockridge je sporo dolazio k svijesti. Neko vrijeme bilo mu je ugodno leati na zemlji i ne
osjeati bol.
Postepeno, postao je ponovno svjestan onoga to se dogodilo. Kad je zauo enski vrisak,
otvori oi i pokua se uspraviti.

25

Sunce je ve bilo zalo, ali kroz vrata kolibe u kojoj se nalazio, prilino udaljene od tamnocrvenog
Limfjorda, za trenutak je opazio jo uvijek crvenkaste oblake. Jedina prostorija u kolibi bila je
sasvim ispranjena, a ulaz je bio zatvoren zbijenim granama koje su remenima bile privrene za
okvir vrata. Vani su dva Jutoaza uvala strau. Jedan je stalno gledao unutra i mahao granicama
imele da bi se zatitio od zlih ini. Njegov drug je sa zaviu promatrao nekoliko ratnika koji su
obalom vodili kravu veselo uzvikivajui. Sa svih strana se ula vika pobjednika, prodorni
usklici, grohotan smijeh, topot konjskih kopita i tandrkanje kotaa, dok su pobjeeni utjeli.
"Kako si, Malcolme?"
Lockridge okrene glavu prema glasu. Storm Darroway je kleala pokraj njega. Mogao je vidjeti
samo njene obrise u mranoj kolibi, ali je zato jasno osjeao prijatan miris njene kose. Pomilovala
ga je njeno po obrazu, a glas joj je zvuao uznemirenije nego ikada ranije.
"iv... pretpostavljam." Dodirnuo je prstima lice i grudi na mjestima gdje se koa crnila. "Nije
nita opasno. U stvari... osjeam se prilino odmoran."
"Imao si sree da je Brann imao tablete protiv udara i enzimsko ulje i to je odluio potedjeti
te," ree Storm. "Opekotine e do sutra zacijeliti." Zastala je na trenutak, a zatim dodala tonom
koji kao da je bio Aurin: "Sretna sam zbog toga."
"to se to dogaa vani?"
"Jutoazi pljakaju Avildaro."
"A ene... djeca... ne!" Lockridge pokua ustati.
Ona ga blago povue nadolje. "tedi snagu."
"Ali ovi vragovi..."
U njenom glasu se ponovno osjetio prizvuk stare otrine: "Za sada tvoja prijateljica ne pati
mnogo. Sjeti se ovdanjih obiaja. Pobijeeni sada oplakuju one koje su voljeli; ali ubrzo e
zaboraviti mrtve i nestale i postat e robovi... Ne, ekaj. Ovo nije jug. Robovi barbara ne ive
mnogo drukije od barbara svojih gospodara. Ona sad pati jer nije slobodna, jer vie nema svoj
dom; ali injenica je da ena nigdje meu indoeuropskim narodima ne uiva takav ugled kao ovdje.
Bolje sauvaj svoje aljenje za kasnije. Ti i ja smo u veim nevoljama nego tvoja dojueranja
prijateljica."
"M... m... m... u redu," sloi se Lockridge. "to je polo ukrivo?"
Storm se okrenula, sjela na pod ispred njega, obgrlivi rukama koljena, i uzdahnula: "Bila sam
slogg," ree gorko. "Nisam ni slutila da je Brann u ovome dobu. On je organizirao ovaj napad, to
je oigledno."
Osjetio je kako je uzdahnula od samooptube. "Ti to nisi mogla znati," rekao je, pokuavajui
je utjeiti.
Njeni prsti mu stegoe ruku. Ree hladnim glasom: "Nema oprotaja za uvara koji pogrijei.
Postoji samo jedna pogreka."
Budui da je to bio zakon onih na ijoj se strani borio, Lockridgeu se za trenutak uinilo da
je razumije i da su njih dvoje konano postali jedno.
Privukao ju je k sebi, kao to bi privukao svoju tunu sestru, a ona se pripije uz njega
stavivi mu glavu na rame.
Nakon nekog vremena, kada je zavladala potpuna tama, Storm se njeno odmaknula i
uzdahnula: "Hvala ti." Ostali su sjediti jedno pokraj drugog, prepletenih ruku.
Ona pone govoriti dubokim i brzim glasom: "Mora shvatiti da brojnost u ovom ratu kroz
vrijeme nije velika. S moima kakve jedan jedini ovjek moe razviti, ne moe ni biti. Brann je... vi
nemate tu rije... neto kao kljuna osoba. Ima ih vrlo malo sposobnih, i zato je on zapovjednik,
ovjek ije odluke potresaju planet... kralj. Ja sam mu najvea nagrada. I sad me ima."
"Ne znam kako je otkrio gdje sam, i u kojem sam vremenu. Ne mogu ak ni pretpostaviti.
Kako me je mogao pronai u ovom zaboravljenom dobu, ako me nije uspio uhvatiti u tvome
stoljeu? To me plai, Malcolme." Njen stisak je bio hladan i vrst. "Kakvo je to iskrivljenje u
samome vremenu napravio?"
"On je ovdje sam. Ali vie ih nije bilo ni potrebno. Pretpostavljam da je prije nas izaao iz onog
tunela pod dolmenom, potraio narod Ratne Sjekire i proglasio se njihovim bogom. To i ne bi bilo
teko napraviti. Sve provale Indoeuropljana Dau Pitara, Nebeskih Otaca, oboavatelja sunca,
pastira, oruara, vozaa, ratnika, ljudi vrstih ruku i neogranienih snova, ije ene su za njih
nia potinjena vrsta, a djeca vlasnitvo prouzrokovali su Skitnice. Razumije li? Osvajai su

26

ruitelji starih civilizacija, stare vjere; oni su preci ljudi-strojeva. Jutoazi sada pripadaju Brannu.
Dovoljno je da se on pojavi meu njima, kao to je dovoljno da se ja pojavim u Avildaru ili na
Kreti, i oni e na svoj nejasan nain shvatiti tko je on; nakon toga e lako moi gospodariti njima."
"Nekako je saznao da smo ovdje. Mogao je upotrijebiti svoju punu snagu protiv nas, ali bi to
upozorilo nae agente, koji su vrlo jaki u ovom tisuljeu. Umjesto toga, naredio je Jutoazima da
zauzmu Avildaro, zakleo se da e Sunce i munje biti uz njih, i odrao obeanje."
"Pobjedivi," Lockridge osjeti njene drhtaje "poslat e nekoliko svojih ljudi da se
pozabave sa mnom."
Drao ju je pripijenu uz sebe. Ona se najednom trgne i pone mu grozniavo aputati na uho:
"Sluaj! Moda ti se prui prilika za bijeg. Tko zna? Knjiga vremena je bila napisana onda kad je
prvi svemir eksplodirao; ali mi je jo nismo cijelu prelistali. Brann e te uzeti kao plaenika. On ne
moe u tebi vidjeti nikakvu opasnost. Ako uzmogne... ako ti uspije... ui u tunel. Nai gospodina
Jespera Fledeliusa u Viborgu, u krmi Zlatnog Lava, u predveerje Svih Svetih, u godinama
izmeu 1521. i 1541. godine. Moe li to zapamtiti? On je jedan od naih. Kad bi samo mogao
stii do njega..."
"Da. Svakako. Ako budem mogao." Lockridge nije elio dalje razgovarati. Za sat ili dva mogla
bi mu sve objasniti. Ali u ovom trenutku je bila tako usamljena. Obgrlio ju je slobodnom rukom
oko ramena. Pokrenula se, tako da je njegov dlan skliznuo nadolje; sljedeeg trenutka prislonila je
svoje usne na njegove.
"Nije mi preostalo jo mnogo ivota," ree prigueno. Iskoristi ono to jo imam. Utjei me,
Malcolme."
Sasvim zbunjen, Lockridge je samo pomislio: Storm, oh, Storm. Uzvratio joj je poljubac i
zaronio u val njene kose; na cijelom svijetu za njega su postojale samo tama i ona. Baklja bljesne
kroz ogradu. Maui kopljem, netko zagalami: "Kreni! Ti, ovjee! On te eli."
Brann je sjedio sam u Dugoj kui. Sveta vatra je bila ugaena, ali je zraenje iz jedne kristalne
kugle osvjetljavalo medveu kou na uzvienom podnoju. Ratnici koji su doveli Lockridgea
padoe na koljena sa strahopotovanjem.
"Boe meu nama," ree njihov krupan, rookosi voa. "Doveli smo vraa kako si
zapovijedio."
Brann kimne glavom. "Dobro. Priekajte u kutu." etiri ovjeka dodirnue sjekirama ela i
povukoe se izvan osvijetljenog kruga. Crvenkaste i ute iskre prtale su iz njihovih baklji unaokolo,
a svjetlost je jedva dopirala do izboranih lica ratnika. Vladala je tiina.
"Sjedi ako eli," ree Brann na ugodnom engleskom. "Imamo mnogo toga rei jedan
drugome, Malcolme Lockridgeu."
Kako je znao puno ime?
Amerikanac je ostao na nogama, jer bi inae morao sjesti uz Branna i gledati ga u oi. Dakle, to je
neprijatelj.
Brann je otvorio svoj ogrta i pokazao vitko i dugo miiavo tijelo, visoko preko dva metra; i
Brann je bio odjeven u crnu odoru koje se Lockridge sjeao iz tunela. Koa mu je bila vrlo
blijeda, prsti vretenasti i dugi, a lice... lijepo, moglo se rei, s uskim, pravilnim nosom i hladnim
savrenstvom crta. Nije bilo ni traga brade; kosa mu je bila gusta i kratka, kao krzno samura.
Oi su mu bile elino sive.
Brann se osmijehne. "Dobro, onda stoj." Podigao je polako ruku i pokazao na bocu i dvije
tanke ae, divnog oblika. "eli li piti? Vino je burgundac iz 2012. Bila je to divna godina."
"Neu," ree Lockridge.
Brann slegne ramenima; napunio je sebi au i otpio jedan gutljaj."Ne mislim ti nanijeti zlo,
ako to ne bude nuno," ree.
"Ve si dosta uinio," odgovori prkosno Lockridge.
"ao mi je, budi u to siguran. Ako neko ivi s poj mom vremena kao nepromjenjive i zauvijek
utvrene veliine, i vidi mnogo gore stvari nego ove danas, neusporedivo gore, a i sam riskira
mnogo, emu onda sentimentalnost? Uostalo, i ti si danas ubio ovjeka kojeg e ena i djeca
aliti."
"On je namjeravao ubiti mene, nije li?"
"Tono. Ali on nije bio lo ovjek. Vodio je svoje ljude, i sve one koji su o njemu ovisili,
najbolje kako je znao, bio je astan prema svojim prijateljima, pa ak i prema neprijateljima. Proao

27

si kroz selo kad si dolazio ovamo. Budi iskren: nisi vidio ni klanja, ni muenja, ni unakaavanja, ni
paljevine, zar ne? Uostalom, u buduim stoljeima ovaj posljednji val imigranata pretopiti e se
prilino miroljubivo. Sukob je ovdje oduvijek bio neto izuzetno rijetko. Pridolice e bar u
sjevernoj Europi, ako ve ne u junoj ili istonoj, sve vie dominirati, jednostavno zato jer je njihov
nain ivota bolje prilagoen nadolazeem bronanom dobu. Pokretljiviji su, imaju ire poglede,
bolje se brane: starosjedioci e ih zato oponaati. Pa oni su i tvoji preci, oblikovali su sve to ti je
drago."
"Prazne rijei," ree Lockridge. "injenica je samo da si ih ti poveo na nas. Ti si poubijao moje
prijatelje."
Brann odmahnu glavom. "Nisam. To je uinila Koriach."
"Tko?"
"ena. Kako ti je rekla da se zove?"
Lockridge je oklijevao. Znao je da nema svrhe natezati se oko sitnice. "Storm Darroway."
Brann se bezglasno nasmije. "To se slae. Njen stil je oduvijek bio ekstravagantan. Pa
dobro, ako eli, zvat emo je Storm." Odloio je au i nagnuo se naprijed. Crte lica mu
postanu stroe. "Ona je svojim dolaskom donijela nevolje ribarima. Pa ipak, bila je potpuno
svjesna rizika. Zar ozbiljno misli da je nju i jednoga trena stvarno brinulo to bi se moglo
dogoditi njima ili tebi? Ne, ne, prijatelju moj, vi ste bili samo puki brojevi u jednoj vrlo velikoj i
vrlo staroj igri. Ona je pokretala itave civilizacije i odbacivala ih kada vie ni su mogle sluiti
njenim ciljevima isto tako mirno i ravnoduno kao to bi ti odbacio slomljeno orue. to je njoj
aka divljaka iz kamenog doba?"
Lockridge stegne ake i povie: "Umukni!
Komeanje i mumljanje se zauje s mjesta gdje su stajali Jutoazi. Brann im mahne rukom, a
zatim je ponovno spusti blizu energetskog pitolja na irokom bakrenom pojasu. "Ona doista
ostavlja neodoljiv dojam, zar ne," nastavio je mirnim glasom, kao da se nita nije dogodilo.
"Nema sumnje, rekla ti je kako njeni uvari zastupaju apsolutno dobro, a mi Skitnice apsolutno
zlo. A ti nema naina dokazati suprotno. Ali razmisli, ovjee, je li ikada takvo to bilo istinito?"
"U mom vremenu," odgovori otro Lockridge. "Nacisti, na primjer." Brann podie obrvu s
takvim sarkazmom, da je Malcolm morao dodati kolebljivo: "U redu, nisu ni saveznici bili sveci,
ali, do vraga, nije bilo izbora."
"Ima li jo neki dokaz, osim Stormine rijei, da je slika rata kroz vrijeme analogna tom tvom
primjeru?" upita Brann.
Lockridge proguta slinu. No se sputala okolo, prepuna vlage, isparavanja i udaljenih zvukova iz
ume. Napregnuo je volju da otjera osjeaj potpune usamljenosti koji ga je ispunjavao. eljusti mu
se stegoe.
"Sluaj," ree Brann blago. "Ja ne tvrdim da smo mi uzori vrline. Ovo je najbespotedniji rat
koji je ikad voen, rat izmeu dvije filozofije, u kojem protivnici oblikuju ak i prolost iz koje su
nastali. Pozivam te da prosudi. Je li znanost, koja alje ovjeka u svemir, oslobaa ga od boli i
gladi, spaava djecu od bolesti poput difterije je li to zlo? Zar je Ustav Sjedinjenih Drava zlo?
Je li pogreno ako ovjek koristi svoj razum, jedini dar koji ga uzdie iznad ivotinje i koji
oplemenjuje ivotinju u njemu? Pa ako nije, odakle onda sve te stvari? Kakav pogled na ivot,
kakav nain ivota mora biti da bi se sve to stvorilo?"
"Sigurno ne nain uvara! Misli li ozbiljno da ta prizemna, arobna, instinktivna, orgijastika
vjera Boice moe ikada nadrasti samu sebe? eli li znati stoje s njom bilo u budunosti? Tek je u
mom vremenu postalo jasno koliko je ta vjera besmislena. Upravo zbog toga se ona, kao crv koji
grize vlastiti rep, vratila u ovu tamnu prolost da bi natjerala ljude, obmanjivanjem i strahom, da
puze pred Njom. Oni su naizgled sretni; utjecaj je ublaen. Ali priekaj da vidi strahote prave
uvarske vladavine!"
Brann je za trenutak razmiljao.
"Sjeti se; jedan mali arheoloki podatak: starosjedioci sahranjuju svoje mrtve u zajednike
grobnice. Narod Ratne sjekire, meutim, pravi zaseban grob za svakog pojedinca. Da li ti to neto
govori?"
Lockridgeu za trenutak sjevne u sjeanju ono to mu je djed priao o indijanskim ratovima.
Tada je saaljevao Indijance; ali bi li to i dalje inio da je prouio njihovu povijest?

28

elio je otjerati tu uznemirujuu pomisao i zato ree: "Ja sam izabrao stranu Storm
Darroway. Nisam sklon mijenjanju."
"Ili je ona izabrala tebe?" upita blago Brann. "Kako ste se sreli?" Lockridge nije htio nita rei. Tko
zna za to bi to jo moglo posluiti. Pa ipak, istinu govorei, Brann se nije ponaao kao
zloinac. Moda bi ga mogao smekati glede Storm? Uostalom, od kakvog su znaaja pojedinosti
njihovog susreta? Dao je kratko objanjenje, a onda mu je Brann postavio jo nekoliko pitanja.
Prije negoli je Lockridge spoznao to se dogodilo, sjedio je pokraj Skitnice s aom u ruci i
ispriao mu cijelu priu.
"Dakle, tako," klimnu glavom Brann. "Zanimljiva pria. Ali ne neobina. Obje strane se slue
lukavstvom za ostvarenje svojih ciljeva. To je jedna od sasvim uobiajnih stvari u cijeloj ovoj guvi
kultura i religija. Meutim, izgleda mi izuzetno sposoban. elio bih te imati za saveznika."
"Ne moe," ree Lockridge manje bijesno nego je namjeravao.
Brann
ga
pogleda
ispod
oka.
"Ne?
U
redu,
ne...
Ali,
reci
mi
kako
je
Storm
Darroway
dolazila
do
novca
u
tvome dobu."
g
"Pljakom," Lockridge je bio prisiljen priznati. "Ali upotrebljavala je energetski pitolj samo da
izazove zbrku. Nije imala drugog izbora. Vi ste vodili igru."
Brann izvadi pitolj i pone se igrati njime u ruci. "Moda bi te zanimalo saznati," ree lagano,
"da ovo oruje ne moe biti podeeno na manje od smrtonosne snage."
Lockridge poskoi. aa mu ispadne iz ruke. Nije se razbila, ali je vino prekrilo pod bojom
krvi.
"Zraka naime dezintregrira tijela," dodao je neumoljivo Brann. Lockridge zamahne akom
prema njegovom licu, ali promai. Skitnica odskoi u stranu i munjevito uperi pitolj u Malcolma.
"Polako," upozorio gaje.
"Lae!" zastenje Lockridge. Osjeao je kako mu se u glavi sve okree.
"Kad i ako ti jednom budem vjerovao, i sam e moi isprobati to oruje," ree Brann. "U
meuvremenu, budi pametan. Poznajem dobro dvadeseto stoljee, ne samo preko diaglose, ve i
iz vlastitog iskustva; borio sam se tu nekoliko mjeseci s mojim protivnikom jer sam znao da je
pobjegla iva. Po tvojoj procjeni, smiri se, kaem, po tvojoj procjeni, Malcolme, ona je imala
mnogo tisua dolara. Koliko li je samo prolaznika zbunila dok nije prikupila tu sumu? Zar takav
val pljaki, gdje se rtve jedna za drugom bude iz udne nesvjestice, ne bi bio senzacija godine? Ali
o tome nisi proitao ni rijei."
"S druge pak strane, nestanak je gotovo uobiajena pojava, pogotovo ako je nestala osoba
nekakav sumnjiv tip; takve prie se obino nalaze na posljednjoj stranici mjesnih novina... ekaj.
Nisam rekao da je uvijek upotrebljavala pitolj. Ponekad je pljakala pusta mjesta nou i vatrom
unitavala tragove za sobom. udno da ti nije nikad rekla da je upravo to njen modus operandi.
Ali ja ti nudim dokaz da je ona moda ne svjesno zla, moda bez trunke milosra. Uostalom,
Storm je Boica. to su smrtnici njoj, njoj koja je besmrtna?"
Lockridge duboko uzdahne. Nekontrolirani drhtaj prostruji njegovim tijelom. Koa mu je
bila hladna, a usta suha. Ipak je bio u stanju rei: "Pokolebao si me. Ali odlazim. Ne moram te i
dalje sluati."
"Dobro," sloi se Brann. "Najbolje je da postepeno otkriva istinu. Ti si lojalan tip. Mislim da
e tek onda pokazati svoju stvarnu vrijednost kada otkrije kome zapravo treba biti lojalan."
Lockridge se okrene, promrmljavi neto sebi u bradu, i korakne prema vratima. Jutoazi ga brzo
opkolie.
Brannov glas ga dostigne: "Tebi za informaciju, ti e promijeniti stranu. to misli kako sam
saznao za tunel uvara u Americi i za Stormin put do ovoga doba? Ili kako znam tvoje ime? Ti si
doao u moje vlastito vrijeme i mjesto, Malcolme, i upozorio si me!"
"Lae! vikne Lockridge i izleti iz kue.
Teke ruke ga zaustavie. Dugo je stajao u bezglasnoj nemoi.
Kada je najzad osloboen, on pone gledati okolo traei nekakvo uporite za svoj poljuljani
svijet. Avildaro je leao pred njim, pust i miran. ene i djeca, koji nisu pobjegli u divljinu, zajedno
sa starcima ove su osvajai prezirno pustili bili su zbijeni u grupe oko vatre to se svjetlucala
u dolini. Odnekud je dopiralo tuno mukanje stoke. Jo dalje, abe su prigueno kreketale. Kolibe

29

su izgledale kao tamne, upave mrlje. Ispred njih se svjetlucala voda, a u pozadi su umjeli lugovi
pod divnim zvjezdanim nebom. Zrak je bio vlaan.
"Nije lako razgovarati s bogom, a?" ree crvenokosi voa s neto saaljenja u glasu.
Malcolm zadrhti i poe prema kolibi u kojoj je bila Storm. Jutoaz ga zaustavi. "Stoj, vrau.
Bog nam je naredio da je ne smije vie vidjeti ili e sebi uiniti veliko zlo." Lockridge je tupo
zurio u lice ratnika, kao da ga nije dobro uo. "Takoer nam je rekao da ti je oduzeo mo da ini
uda," dodade Jutoaz. "Zato da ne bude ovjek kao i svi ostali? Mi te moramo uvati, ali
mislimo da nisi zao."
Storm! Storm, povika Lockridge u sebi. Ali za sada nije bilo druge mogunosti, osim da je
ostavi samu u mraku. Baklja, koju je drao mladi s pjegavim licem, obasjavala je mutnom
svjetlou obrise sjekire. Lockridge konano popusti i poe u korak sa svojim straa-rima. Voa
ratnika hodao je pokraj njega. "Moje ime je Withucar, Hronakov sin" ree ljubazno. Nije se plaio
vraa, jer je sluio boga. "Moj znak je vuk. Tko si ti i odakle dolazi?"
Lockridge se zagleda u njegove slobodne, vatrene, plave oi; nije ga mogao mrziti. "Zovi me
Malcolm," odgovorio je tiho. "Dolazim iz Amerike, daleko preko mora."
Vithucar se namrgodi. "Mokri put. Ne svia mi se."
Lockridgeu padne na pamet da su Danci, prvi od Europljana, oplovili cijelu zemlju. Da bi se
to podnijelo bijae potreban i duh Krete i duh Tenil Orugarava.
Brann, je dakle, govorio istinu: Narod Ratne sjekire nije bio zao po prirodi. Oni su samo bili
jednostavni nomadi, vjetiji ratovanju nego ovdanji starosjedioci. Individualizam je kod njih bio
znatno izraeniji, usprkos vladavini aristokracije koja je vozila dvokolice; imali su znatno
jednostavniju religiju nego Tenil Orugarava; njihovi bogovi su upravljalji svemirom, kao to otac
upravlja s obitelji. Bili su to hrabri i asni ljudi, u ijoj je dobroti postojalo neto sirovo. Pa ipak,
nisu oni bili krivi to su u crno odjevene osobe dole kroz vrijeme i nametnule im svoju vladavinu.
Kao da je proitao njegove misli, Withucar nastavi: "Shvati, ja nemam nita protiv primorskih i
umskih plemena. To su hrabri ljudi i on opie znak u zraku ja potujem bogove kojima se
klanjaju. Mi vas ne bismo danas napali da nam na bog to nije naredio. Rekao nam je da je ovo
mjesto zaarala vjetica koja je njegov neprijatelj. Sada smo ovdje i uzet emo plijen. Ja se
bavim trgovinom. Moda u kasnije nai sebi enu meu njima. To je korisno, naroito ako ona
dolazi iz velike kue. Kod njih nasljedstvo ide po enskoj liniji, razumije? To znai da e meni
pripasti imovina njezine majke. Poto smo osvojili zemlju, moda bismo se mogli naseliti ovdje.
Ali nema nas toliko da bismo due mogli ratovati s okolnim plemenima. Ako se ne dogovorimo,
morat emo se vratiti kui s plijenom." On slijee ramenima. "Starjeine e danas vijeati o tome."
Usnuli dio Lockridgea, stariji etiri tisue godina, brzo je izvrio analizu rijei 'starijeina'. To je
jednostavno znailo patrijarh, ovjek sa znatnim posjedom, glaveina svojih sinova, slugu i mladia
koji su mu se zakleli na slubu. U njegove zadatke je takoer spadalo obavljati izvjesne vjerske
slube; ali on nije bio sveenik, niti je njegov status odgovarao tradiciji koja je odreivala poloaj
Tenil Orugarava jo prije roenja. Ba zato, religija nije previe blokirala Jutoaze; nije bilo previe
rituala ni straha od nepoznatog bila je to ista vjera u sunce, vjetar, kiu i vatru. Mrani
elementi nordijskog paganizma prodrijet e tek kasnije iz starih kultova zemlje.
Lockridge je prestao razmiljati o tome i usredotoio se na sam jezik. Nije bilo nikakve slinosti
s indoevropskim dijalektima osim nekoliko gramatikih elemenata; utjecaj starosjedilakog jezika
bio je slian utjecaju normanskog francuskog na engleski. (Daughter dohitar = onaj koji muze
krave, to je bio muki posao u Avildaru). Gotovo polovica rijei koje je Withu-car upotrebljavao
potjecale su iz stepa oko Crnog mora. A on je sam, vjerojatno, roen ili u Poljskoj, ili u Njemakoj,
ili...
"Tu smo," ree Jutoaz. "ao mi je, ali moramo te vezati preko noi, Tako se ne postupa s
ovjekom, ali bog nam je naredio. eli li spavati vani ili u jednoj od onih prljavih kua?"
Lockridge ga je jedva sluao. Zaustavi se u nekoj kletvi.
Vatra je visoko plamtjela, zatamnjujui dimom zvijee Velikog Medvjeda i ocrtavajui, u igri
plamenova, obrise Withucarovih kola i njegove sapete konje koji su mirno pasli. Uokolo je sjedilo
nekoliko ljudi i drijemalo; oruje im je bilo nadomak ruku. Jedan od ratnika, jo djeak od najvie
sedamnaest godina, istaknutih ramena i lica na kojem se zamijeivao oiljak iz neke stare bitke,
drao je u ruci jedan kraj uzice. Drugi je bio obavijen oko Aurinog lanka.

30

"to je Maruts!" uzvikne Withucar. "to je to?"

Djevojka je leala sklupano i izgledala je potpuno bespomono. Spazivi Lockridgea, ona
skoi i vrisne. Kosa joj je bila zamrena, a izraz lica izoblien od neprestalnog plakanja; na bedru
se upadljivo crvenjela masnica.
Mladi se isceri: "uli smo malo prije kako se netko ulja ovuda. Ja sam je naao i uhvatio.
Lijepa je, a?" "Rise!" promuca Auri na svome jeziku. Zateturala je prema njemu, ali mladi ratnik
povue uzicu i ona padne na koljena.
"Rise, pobjegla sam u umu, ali sam se morala vratiti da te vidim jesi li..." jecaji ostavie
misao nezavrenu.
Lockridge je bio kao u bunilu.
"Dobro, dobro," smjekao se Withucar. "Bogovi te vole, Thuno."
"ekao sam da se ti vrati, voo," ree mladi, pomalo kolebljivo. "Mogu li je sada odvesti?"
Withucar kimne glavom. Thuno ustane, uhvati Auri za kosu i prisili je da se digne. "Polazi!"
ree otro.
Auri krikne i pokua se osloboditi. Thuno je snano gurne i djevojka zatetura. "Rise!" zajecala
je nemono. Njen neprirodni, izbezumljeni glas zvuio je uasno: "Neu!"
Lockridge se ukoi. Znao je na to ona misli. Dok je prokletstvo lealo na njoj, za Auri je
znailo vie nego smrt ako legne s mukarcem. Pa ipak, osim tog praznovjerja postojalo je jo neto
drugo; kako bi se njegova sestra osjeala u ovakvoj situaciji? "Ne!" krikne Malcolm.
"to?" upita zbunjeno Withucar.
"Ja je poznam," odluno nastavi Lockridge, prodrmavi vou za ramena. "Ona je sveta i ne
smije se dodirnuti; ovjek koji to uini iskusit e najstranije posljedice."
Ljudi oko vatre, koji su cijeli prizor promatrali zabavljajui se, najednom se uskomeae i
uzbudie. Withucar je zbunjeno stajao. Ali Thuno, uspaljen kakav je bio, uzvikne: "On lae!"
"Kunem vam se u to god hoete," ree Lockridge.
"to vrijede arobnjakove kletve?" naruga se Thuno. "Ako misli da je ona djevica, pa to
onda? To me se uope ne tie. Ona moe isto tako biti i bilo to dru go. Ribari nemaju svetih ena,
osim jedne starice, koja se okotila mnogo puta dok je bila mlada.
Withucarov pogled je nervozno lutao unaokolo; on protrlja bradu i nevoljko ree: "U redu... u
redu... ali ipak, bolje je biti siguran."
"Ja sam slobodan ovjek" uvrijeeno odvrati Thuno. "Na moju glavu sve to se dogodi!"
doda uz osmijeh. "A ja znam to e se prvo dogoditi. Polazi!"
"Ti si voa!" Lockridge se u bijesu obrati Withucaru. "Zaustavi ga!"
Jutoaz uzdahne. "Ne mogu. Kao to je rekao, on je slobodan ovjek." Sumnjiavo je
promatrao Amerikanca. "Vidio sam one koji su pali u nemilost bogova. Ti ne izgleda tako.
Moda je eli za sebe?"
Auri zari nokte u Thunovo nacereno lice. On je zgrabi za ruku i grubo je savije iza lea.
Djevojka se nemono sagne pred njim.
A njenog oca i njenog brata sada razvlae psi i ga vrani po bojnom polju u Lockridgeu se
neto slomi i on se pokrene.

31

DEVET
Withucar je stajao blizu Lockridgea. Amerikanac se naglo okrene i udari ga akom u potrbunicu,
na mjestu gdje su poinjala rebra. Jutoaz je imao izvrsne trbune miie, ali se ipak zanjihao i pao
na zemlju.
Pjegavi momak, koji je stajao odmah uz njih, ispusti baklju i grozniavo zgrabi sjekiru.
Lockridgeovi refleksi marinca reagirali su munjevito. U jednom koraku naao se pokraj njega, i
bridom ake ga udario po vratu. Jutoaz ispusti krik, zgri se i isprui na zemlju.
Prije negoli je uspio zgrabiti protivnikovo ispalo oruje, Lockridge u podsvjesti osjeti kako mu
se novi protivnik pribliava s lea. Neije ruke vrsto ga zgrabie straga. Stisak je bio vrlo jak, ali
Lockridge napregne svu snagu i oslobodi se zagrljaja. Okreui se, stavio je svoju nogu izmeu
ratnikovih, i naglo je trgnuo u stranu. Jo jedan je pao!
Ljudi oko vatre divlje povikae i okomie se na njega. Lockridge zgrabi sa zemlje jednu
buktinju i zamahne njome prema najbliem paru oiju. Plamen sukne naprijed. Napada hitro
odskoi da bi zatitio oi, ali to nije uradio dovoljno spretno. Dvojica koja su dolazila iza njega
sudarie se meusobno i padoe na tlo.
Lockridge preskoi vatru. Na drugoj strani je stajao Thuno, zaprepateno zurei u njega. im
Amerikanac krene prema njemu, mladi ispusti uzicu kojom je Auri bila vezana. Sjekira mu nije
bila pri ruci i zato je podignuo kremeni no; bijesno je zamahnuo njime, pokuavajui ubosti
Lockridgea.
Amerikanac odbije udarac akom. Otrica ga je ipak zasjekla po miiu i krv ikne iz plitke
rane. Lockridge nije ak osjetio ni bol. Zamahnuo je visoko nogom i Thanu se uz krik srui na
zemlju.
"Bjei, Auri!" vikne djevojci.
Onesposobio je trajno samo dvojicu od desetorice. Ostali su se poeli skupljati oko vatre. Bilo
je uzaludno boriti se protiv toliko ljudi, ali morao joj je dati vremena za bjeg. I zato krenu u napad.
Uz ujan fijuk, jedno se koplje zabode u zemlju ispred njega.
Malcolm zastane za trenutak, izvue koplje i ponovno krene naprijed. Bolje je ne
upotrebljavati ga na njihov uobiajani nain, pomisli u sebi. Osjeao je kako mu bilo tue u
slijepooicama. Kao duga i ravna motka moglo bi biti znatno korisnije. vrsto je uhvatio koplje s
obje ruke za sredinu i poeo ga okretati meu prstima.
Jutoazi krenue prema njemu. On uleti u vrtlog borbe u kojoj je jedan sluajan udarac
mogao sve odluiti. Drkom je tresnuo po glavi jednog Jutoaza, prebio prste drugome koji je
drao sjekiru, treega udario u trbuh i konano zavitlao koplje meu noge preostalih protivnika da
bi ih sapleo; na sve strane se razlijegalo fijukanje, tutnjanje i udaranje. No se pretvorila u jauke,
krikove i potmule umove, dok su se pod svjetlou vatre sjajili samo zubi i oi.
Na nekakav udesan nain, Lockridge odjednom ostane sam. Tri Jutoaza su se nemono
previjala, stenjui u sjeni oko njegovih nogu. Ostali su se povukli. Stajali su blizu vatre i promatrali
ga osvetoljubljivim zastraenim pogledima. Lockridge je primijetio kako im se koa presijava od
znoja.
"Neka vas Maruts zgazi!" vikne Withucar. "On je samo ovjek." Meutim, njegova etiri
pratitelja ostadoe i dalje nepomini. Izgledalo je da je svaka pomi sao o novom napadu beskrajno
daleko od njih. Okrenuvi se, voa sam poe u napad. Lockridge zamahne kopljem na njega.
Djeliem oka Withucar opazi tu kretnju i podmetne sjekiru. Silina udarca prostruji Lockridgeovim
tijelom i oruje mu ispadne iz utrnulih ruku. Uz pobjedonosni usklik, Withucar odgurne nogom
koplje izvan protivnikovog dosega i jurne naprijed. uvi komeanje, Jutoazi koji su stajali oko
drugih vatri poee se okupljati sa svih strana.
Lockridge skoi na noge da doeka protivnika. Ponovno je parirao niski udarac, a onda
odgurne ramenom Withucara. Nejasno je osjetio kako mu je kou zagrebla ratnikova brada.
Trenutak kasnije dvojica boraca uhvatie se rukama. Lockridge primijeni zahvat treniran u
mornarici, snaan i okrutan kost pukne poput praska pitolja. Withucar je teturao, jedva
dahui kroz polomljene eljusti.

32

Neki veliki ovjek s druge vatre ve se nalazio blizu Lockridgea, s podignutom sjekirom. Na
sebi je imao dugu tuniku. Malcolm skoi na noge; izbjegnuo je napad i doekao protivnika na
kuk. Rukama je uhvatio grubu tkaninu i jednostavnim judo zahvatom bacio Jutoaza u zrak. Veliki
ovjek estoko tresne o tlo nekoliko metara dalje.
Kroz no se prolomie urlici. Mumljajui, ljudi se povukoe u sjene. Lockridge zgrabi
Withucarovu sjekiru, zamahne njome iznad glave i pobjedonosno krikne.
Bio mu je potreban samo jedan trenutak da shvati to se dogodilo. Iako su postigli potpunu
pobjedu, napadae su ipak pokolebale sile s kojima su se danas suoili. A povrh svega, sad je jedan
jedini ovjek savladao estoricu vrsnih ratnika za svega nekoliko minuta. Mrak i zbunjenost
onemoguili su im vidjeti kako se on jednostavno posluio borbenom tehnikom nepoznatom u
njihovom dobu. Lockridge je odjednom bio slobodan, dok je Jutoaze zahvatio uas.
Nisu bjeali, ali su se povukli izvan njegovog pogleda. Diaglosa mu je savjetovala to da im
dovikne: "Po jesti u prvog ovjeka koji me takne!" Njihov uas razlijegao se kroz no.
Poklonici Nebeskog Oca jo uvijek su bili u strahu od boga zemlje, kome su narodi s kopna
rtvovali ovjeka o svakoj etvi.
Polako, Lockridge se okrene i poe. Kroz lea su mu prolazili trnci, jer je svakog trenutka
oekivao koplje, strijelu ili udarac sjekirom... ali nije se okretao. Ispred sebe je sve vidio kao u
nekoj izmaglici, a srce mu je grozniavo udaralo u grudima.
U tami najednom iskrsnue obrisi velikog vornatog hrasta. Lie je umjelo. Negdje u blizini
oglasila se sova. Lockridge zakorai u mrak.
U istom trenutku jedna ruka ga dodirne. On se tr gne i zamahne akom. Na kraju dugog luka
prsti mu dodirnue neto mekano. "Rise!" njen glas zadrhti. "ekaj me!"
Usta su mu bila posve suha, tako da se morao na- kaljati prije negoli je progovorio. "Auri,
trebala si bjeati dalje."
"Znam, ali htjela sam vidjeti to je s tobom. Doi!" Ona se pripila uz njega, i u tom trenutku
svemir je prestao biti samo ruan san. "Ja znam putove do ume," ree.
"To je dobro." Samopouzdanje mu se vraalo, poput strijela koji se zabadaju u cilj. Mogao je
ponovno u miru razmiljati. Zurei kroz visoka debla, vidio je iroko postavljene vatre u polju, ljude
koji su se kretali izmeu njih, i odbljeske uglaanog kamena ili bakra. amor je bio predaleko da bi
mogao razabrati rijei.
"Uskoro e opet prikupiti hrabrost," ree Lockridge. "Posebno kad im Brann objasni to se
zapravo dogodilo i kad se oslobode praznovjerja. uma ovdje nije gusta, a oni e krenuti u
potragu za nama. Moemo li ostati neprimjeeni?"
"Boica Zemlje e nam pomoi," ree Auri.
Trebalo je to prije neprimjeeno prijei istinu i oni krenue etveronoke. Gipka i lukava
kao lasica, Auri je odabrala zavojiti puteljak gdje je trava bila najvia. Lockridge se kretao za
njom ne previe spretno. Ali i on je to inio ranije, prije mnogo godina, u jo neroenoj
budunosti, dok je bio djeak.
Izvan vidokruga neprijatelja, Lockridge i djevojka ustadoe i pojurie prema jugu. Nisu
progovorili ni rijei, jer je dah bio previe dragocijen. Lockridgeove oi su se sve vie navikavale
na gustu tamu, tako da je na kraju mogao jasno razabrati kako se trava njie na po vjetarcu i kako se
kronje bijele pod visokim treperavim zvijezdama. Kroz grmlje, do njega je doprlo glasanje li sice,
brzo bjeanje zeca i kreketanje aba. Auri se gipko kretala pokraj njega, dok joj se duga gusta kosa
poput grive presavijala u hladnom sjaju zvijezda.
Iz mrane ume, iji su se nejasni obrisi poeli nazirati u blizini, zau se urlik vuka. Kao da
je to bio signal, negdje iza njihovih lea odjekne zvuk bizonovog roga i Lockridge zauje udaljene
krikove ljudi koji su krenuli u potjeru.
Njihovo bjeanje polako se pretvorilo u bunilo. On nikada ne bi uspio bez Auri. Trei,
okreui se i lukavo krivudajui, ona ga je vodila kroz uska i sjenovita mjesta koje im je sada
mogla podariti samo njena Boica. Jednom su se sakrili iza neke stijene i sklupani sluali bat
koraka gonitelja koji su protrali na metar od njih; drugi put su se popeli na usamljeno drvo, trenutak prije negoli su se kopljonoe pojavile pod njima. Kad se konano oko njih zatvorila stoljetna
uma, Lockridge padne na neko grmlje i ostane leati kao netko kome su isisane sve kosti.

33

Svijest mu se vraala u dijelovima. Prvo je iznad sebe zamjetio sjaj na komadiima neba gdje je
lie ostavljalo slobodan prostor. Bilo je to treperavo svjetlucanje dalekih velikih zvijezda. Paprat je
njenu toplinu i dah, a u njenoj kosi njeni miris ume. Uokolo je sve bilo tiho.
Pokuao se polako uspraviti i sjesti. Ona se probudi od njegovih kretnji. "Jesmo li stvarno
pobjegli?" promrmlja on.
"Da," ree djevojka, mirnijim glasom negoli je bio njegov. "Da nas prate, uli bismo topot
njihovih nogu," u njenim rijeima osjeao se prizvuk ironije prema stanovnicima stepe, "i lako
bismo se sakrili." Auri ga vrsto zagrli. "Oh, Rise!"
"Polako, polako." Blago ju je odvojio od sebe i pipajui poeo traiti sjekiru. Zadnja
dogaanja su ga zbunila. "Nisam oekivao da emo uspjeti pobjei."
"Ne, sigurno si znao to ini. Ti moe uiniti sve..."
"Oh..." Lockridge zatrese glavom da bi doao k sebi. Tek sada mu je postalo jasno to se
zapravo dogodilo. On, naravno, ni na kakav udesan nain nije utjecao na razvoj dogaaja. Aurin
jadan poloaj zapalio je bijes u njemu; nakon toga, djelovali su njegovi refleksi i uvjebanost.
Osim, dakako, ako Tenil Orugaravi nisu bili u pravu kada su vjerovali da u ovjeka moe ui
Ona koja luta divljinom...
"Zato si se vratila?" upita Lockridge.
"Traila sam tebe, koji e skinuti s mene prokletstvo," ree Auri bezazleno.
To je imalo smisla, ali je donekle povrijedilo njegov ego. inila je samo ono to je bilo u
njenom interesu. Pa ak i ne tako nevjesto, sudei po nainu na koji je pobjegla Jutoazima. Imala
je samo tu nesreu da su je uli i uhvatili; a sreu da je on naiao ba na one koji su je zarobili.
Srea! Vrijeme se moe vratiti. Postoje li doista takve stvari kao to je sudbina? Uostalom, sve je
to ludo... Lockridge se prisjeti posljednjih Brannovih rijei. 'Ti si doao k meni i opomenuo me!'
Neprijatni drhtaj prostruji njegovim ivcima. "Ne!" vikne on nijemo u no. "To je la!" prigueno
utala i dodirivala njegovo tijelo hrapavim listovima; tlo je bilo vlano i blatnjavo, puno smrada.
Sve ga je peklo i boljelo. Tik uz njega leala je pripijena Auri; osjeao je njenu toplinu i dah, a u
njenoj kosi njeni miris ume. Uokolo je sve bilo tiho.
Pokuao se polako uspraviti i sjesti. Ona se probudi od njegovih kretnji. "Jesmo li stvarno
pobjegli?" promrmlja on.
"Da," ree djevojka, mirnijim glasom negoli je bio njegov. "Da nas prate, uli bismo topot
njihovih nogu," u njenim rijeima osjeao se prizvuk ironije prema stanovnicima stepe, "i lako
bismo se sakrili." Auri ga vrsto zagrli. "Oh, Rise!"
"Polako, polako." Blago ju je odvojio od sebe i pipajui poeo traiti sjekiru. Zadnja
dogaanja su ga zbunila. "Nisam oekivao da emo uspjeti pobjei."
"Ne, sigurno si znao to ini. Ti moe uiniti sve..."
"Oh..." Lockridge zatrese glavom da bi doao k sebi. Tek sada mu je postalo jasno to se
zapravo dogodilo. On, naravno, ni na kakav udesan nain nije utjecao na razvoj dogaaja. Aurin
jadan poloaj zapalio je bijes u njemu; nakon toga, djelovali su njegovi refleksi i uvjebanost.
Osim, dakako, ako Tenil Orugaravi nisu bili u pravu kada su vjerovali da u ovjeka moe ui
Ona koja luta divljinom...
"Zato si se vratila?" upita Lockridge.
"Traila sam tebe, koji e skinuti s mene prokletstvo," ree Auri bezazleno.
To je imalo smisla, ali je donekle povrijedilo njegov ego. inila je samo ono to je bilo u
njenom interesu. Pa ak i ne tako nevjesto, sudei po nainu na koji je pobjegla Jutoazima. Imala
je samo tu nesreu da su je uli i uhvatili; a sreu da je on naiao ba na one koji su je zarobili.
Srea! Vrijeme se moe vratiti. Postoje li doista takve stvari kao to je sudbina? Uostalom, sve je
to ludo... Lockridge se prisjeti posljednjih Brannovih rijei. 'Ti si doao k meni i opomenuo me!'
Neprijatni drhtaj prostruji njegovim ivcima. "Ne!" vikne on nijemo u no. "To je la!"
Prkos je donio odluku. Malo je obraao panju na Auri dok je razmiljao i dok je sumorni
osjeaj sudbine rastao u njemu, ali sada zauje njene rijei: "Mnogo ljudi iz Avildara je pobjeglo u
umu. Ja znam gdje su skriveni oni koje sam ostavila da bi se vratila po tebe. Prvo emo pronai
njih, a zatim drugo selo Tenil Orugarvja."
Lockridge odmahne glavom: "Ti moe," ree. "Ali ja moram na jedno drugo mjesto."
"Gdje? Pod more?"

34

"Ne, na kopno. I to odmah, prije negoli se Brann sjeti poslati ljude tamo. Naputeni dolmen,
pola dana hoda na jug. Zna li za njega?"
Auri zadrhta. "Da." Glas joj je postao sve prigueniji. "To je Kua Starih Mrtvih. Tamo su
nekad ivjeli Tenil Vaskulan. Tu je sahranjen itav jedan narod. Sada postoje samo duhovi. Mora li
zaista ii na to mjesto? I to poslije sunevog zalaska?"
"Da. Ne boj se."
Ona proguta slinu. "Ne... ne, ako ti tako kae."
"Poimo onda! Vodi me!"
Krenuli su kroz gusti, uskom stazom jelena koja se jedva nasluivala u tami. On se
spoticao i gunao, dok je Auri, poput umske vile, neumoljivo brzala naprijed. "Mora me
razumijeti," pokua joj objasniti Lockridge kad su zastali odmarajui se. "Moja, hm, moja
prijateljica, ta Storm, jo uvijek je u Brannovim rukama. Moram je pokuati osloboditi."
"Ona vjetica?" On zauje um zapletenih uvojaka, to je znailo da je Auri prkosno zabacila
glavu natrag; njeno prezirno frktanje natjeralo ga je na osmijeh. "Zar ona ne moe brinuti sama o
sebi?"
"Pa, ako oslobodimo Storm, istodobno emo otjerati i Jutoaze iz mjesta."
'Ti e se onda vratiti!" uzviknu Auri priguujui radost. Za trenutak nije pomislio da je
sebina. Uostalom, je li i njen povratak u Avildaro bio sasvim takav? Moda ova djevojka...
Malo je toga imao rei. Teko su se probijali kroz umu. Sati su polako prolazili i no, kratka
u ovo doba godine, poela je odlaziti. Zvijezde su ve blijedile, a sivilo se probijalo kroz grane
stabala, a slabano ali jasno, zau se prvi cvrkut ptica.
Lockridgeu se uinilo da sada ve prepoznaje stazu kojom je iao sa Storm. Vie nije bilo
daleko...
Auri naglo zastane. Njene oi, vrlo sjajne na ma lom licu, rairie se poput cvjetnih latica.
"Stani!" ree ona zadihano.
"to je?" Lockridge je stegnuo sjekiru tako da ga je dlan zabolio.
"Zar nisi uo?"
Nije uo nita. Auri ga je ponovo povela naprijed, okreui glavu lijevo i desno; oprezna poput
plahe ivotinje, paljivo je motrila na sve strane. U tom trenutku i on zauje zvuk: bila je to
lomljava u grmlju, jo uvijek udaljena, ali sve blia.
Lockridge stisne usne. "ivotinja?" upita neodluno, ni sam ne vjerujui svojim rijeima.
"Ljudi!" ree Auri. "Slijede nas."
Brann je, dakle, poslao patrolu da uva vremenska vrata. Da su se Jutoazi tako dobro snalazili
u umi kao djevojka, ve bi ga ekali tamo. Kako stvari sada stoje, jo uvijek je imao priliku.
"Brzo!" zapovijedi on. "Tiina vie nije vana. Moramo stii do dolmena prije njih."
Auri potri. Malcolm krene za njom. U maglovitom svitanju on se spotakne o neko deblo i
odtetura kroz iprag mladica. One ga zakvaie za odjeu i oglasie se svojim ibljim glasom.
Ljudska vika se podie s istine iza njih.
"uli su nas," upozori Auri. "Brzo!"
Letjeli su stazom. Stabla su promicala groznom sporou. Svjetlost se pojaavala.
Kad su izbili na livadu, trava je bila u odsjaju rose koja je poprimala crvenkastu boju. Breuljak se
nazirao u izmaglici pred njima. Osjeajui kako mu otar zrak puni plua, Lockridge jurne prema
upljem stablu gdje je Storm sakrila upravljaki ureaj.
Grozniavo je poeo pretraivati duplju. Auri je vritala. Trenutak kasnije, Lockridge izvue
metalnu cijev i pogleda uokolo. Nekoliko ratnika se pojavilo na rubu ume.
Vidjevi Amerikanca i djevojku, Jutoazi zaurlae i pojurie naprijed. Lockridge i Auri su
spotiui se jurnuli prema vrhu uzviice, preko niskog divljeg raslinja. Jedna strijela prozuji pokraj
njegovog uha.
"Ne, budalo!" uzvikne voa Jutoaza. "Bog je rekao da ga dovedemo ivog!"
Drhtavim pokretima Lockridge okrene prekida na ureaju. Jedan ovjek izbije kroz mlade
stabljike u podnoju humka, zastane za trenutak, a zatim domahne ostalima. Lockridge je jasno
vidio ukraenu kosu, koni kilt, miiavo tijelo i dugaku sjekiru Brann je pripremio ovu grupu
da se suoi sa svim i svaim.
Cijev zasvijetli i pone podrhtavati u njegovoj ruci. Ostali Jutoazi ve su se pridruili prvome i
poeli nadirati kroz travi i nisko iblje, spremni za borbu. Lockridge baci na njih Withucarovu
sjekiru. Voa je vjeto izbjegne i prsne u smijeh. Ostali Jutoaz iza njega zaurlae od veselja.
35

Zemlja se pokrene.
Auri pone jecati, padne na koljena i zgrabi Lockridgea za noni lanak. Jutoazi se ukoie.
Trenutak zatim, uz lude krikove, oni se dadoe u bijeg prema podnoju brdaca. Tamo se zaustavie.
Lockridge opazi kroz lie kako ih je zahvatila panika, a zatim zauje uzvik njihovog voe... "Bog se
zakleo da nas nikakvo arobnjatvo ne moe povrijediti. Naprijed, sinovi zeeva!"
Ispod Malcolmom se pojavilo bijelo svjetlo silazne rampe u hodnik. Jutoazi krenue ponovno
naprijed. Nije mogao ostaviti Auri ovdje. Lockridge zgrabi djevojku za ramena i brzo je gurne
unutra.
Voa Jutoaza ve je doao gotovo na vrh uzvisine. Lockridge uskoi kroz otvor, doeka se na
noge i brzo okrene prekida. Lebdei ep zemlje brzo se pone sputati, zakloni nebo i nalegne
na svoje mjesto.
Zavladala je tiina.
Auri je vriskala snagom koja je prerastala u histeriju. Lockridge stegne zube i opali joj pljusku.
Djevojka sjedne gdje je stajala, nijema, buljei u njega, s izrazom lica u kojem nije bilo ljudskosti.
"ao mi je," ree Lockridge. Osjetio je doista kajanje, kada je vidio kako se crvene mrlje
pojavljuju na njenom licu. "Ali vie ne mora urlati. Sada smo spaeni."
"M... m... m... m..." grevito se borila za dah. Pogled joj je klizio po ledenim, kamenim
zidovima koji su ih nijemo okruivali; trenutak kasnije, ivano se bacila na tlo i poela puzati po
njemu cvilei: "Nalazimo se u Kui Starih Mrtvih."
Lockridge je prodrma i podigne. "Nema se razloga bojati. Oni nemaju mo nada mnom.
Vjeruj mi!"
Nije oekivao da e te rijei djelovati na nju tako brzo. Prigueno je zajecala dok joj je tijelo
podrhtavalo ravnomjernim trzajima; nijemo ga je promatrala nekoliko trenutaka, a zatim tiho rekla:
"Vjerujem ti, Rise."
To mu je vratilo snagu, ali i oprez. "Nisam te namjeravao povesti ovamo, ali nije bilo izbora,
jer bi te inae Jutoazi uhvatili. Sada e vidjeti mnoge udne stvari, ali neka te ne prestrae."
Ironian prizvuk u njegovom glasu podsjeti ga kako je Storm njemu dala potpuno isti savjet. Je li
se on doista tako brzo priviknuo na ovaj svijet duhova na prijelazu izmeu dva doba? U svakom
sluaju, njegovo stoljee ve mu je izgledalo kao poluzaboravljen san.
Ali to je zasigurno bilo zbog toga to je stalno bio LI akciji. "Moramo krenuti," ree odluno.
"Jutoazi nas ne mogu ovdje slijediti, ali oni e obavijestiti svog gospodara, koji to moe. Ili emo
sresti... nije vano." Ako ovako nenaoruani naiu na Skitnice u hodniku, to e biti kraj. "Ovim
putem!"
Slijedila ga je bez rijei dok se sputao prema predvorju. Svjetlucavi zastor na vratima ju je
natjerao da zadrhti i ona zgrabi Malcolmovu ruku vrsto kao neko dijete. Lockridge pone
pretraivati po pretincima, ali nije naao nita drugo osim odjee iz ovoga milenija. Putnici kroz
vrijeme moraju uvijek nositi sa sobom vlastitu buduu opremu. Do vraga!
Bio je to stravian napor stupiti kroz prolaz, pri pomisli da se netko moe nalaziti s druge
strane. Ali hodnik, pun nijeme bjeline, pruao se prazan u nedogled. Lockridgeu se oteo uzdah
olakanja, a zatim se malaksalo spusti na gravitacijske sanjke.
Nije bilo vremena za oklijevanje. Svakog trenutka, Skitnice bi mogle ui kroz neka druga vrata i
opaziti ih. (Samo, od kakvog je to znaaja, ovdje, u jednom vremenu koje protjee izvan pravog
vremena? O tome e svakako kasnije morati razmisliti.) Nasumice pritiskajui dugmad na
upravljakoj ploi, otkrio je kako se upravlja vozilom, i usmjerio ga je u budunost.
Auri se stiskala uz njega. vrsto se drala za sjedalo, premda ju je panika ve napustila; ak je
poela pokazivati znakove ive radoznalosti. Izgledala je manje zauena negoli on kad se prvi put
nalazio u vremenskom hodniku. Za nju su sva ta uda bila podjednako divna, i zapravo ne i
zagonetnija, nego to je kia, vjetar, roenje, smrt ili smjena godinjih doba.
"A to sad?" Lockridge je razmiljao glasno. "Moemo otii u 1974. godinu, i pokuati
zamesti trag, ali to ne bi vrijedilo. Ima vraki mnogo Skitnica tamo, vraki im je lako ui u trag
svakom ovjeku, a posebno kada je ovako upadljiv. Uostalom, ako Storm ne moe stupiti u
kontakt s nekim od uvara, kako bih to tek ja mogao?" Tek sada je postao svjestan da govori na
engleskom. Auri je nesumnjivo smatrala njegove rijei za aranje.
to mu je Storm rekla?
Za trenutak, on se ponovno nae u zatvorskoj kolibi, osjeti nju pokraj sebe i svoje usne na
njenim. To je bilo dovoljno da zaboravi sve ostalo.
36

Zatim se ponovo sabrao. Hodnik ga je okruivao zasljepljujuim zraenjem, prazninom i

neobinou. Storm je bila daleko... stoljeima daleko. Ali on bi joj se mogao vratiti. I hoe, tako
mu svega!
Bi li mogao stii do njenog pravog vremena? Ne. Ovaj hodnik se ne protee tako daleko. A i
previe je opasno, u svakom pogledu. to prije izau i nestanu u svijetu, to bolje. Ali Storm je
priala o nekom gospodinu Jesperu Fledeliusu, u Viborgu, u vrijeme reformacije. Da, to je najbolje
rjeenje. Takoer, i osjeaj sudbine ga je jo vukao.
Uspori sanjke i obratio panju na oznake urezane na prolazima. Nije poznavao udnu
abecedu, ali je mogao jasno prepoznati arapske brojeve, ispisane prilino itko. Godine su se nizale
od donjeg kraja hodnika. Tako, ako 1827. prije Krista odgovara 1175. godini...
Kada su se pojavili brojevi s prvim znamenkama 45Lockridge zaustavi sanjke i pokrene ih
natrag. Auri je nestrpljivo ekala dok se on naprezao da shvati vremensku shemu i dok je
grozniavo razmiljao. Do vraga i taj nepouzdani odnos! elio je izai nekoliko dana prije Svih
Svetih, da bi imao vremena stii u Viborg, ali ne prerano da mu Brannovi psi uu u trag.
to je bolje mogao, izabrao je crtu koja je potpuno odgovarala Ljetu Gospodnjem 1535. Auri
gaje uhvatila /a ruku i povjerljivo krenula za njim kroz zastor.
Ponovno duga, tiha prostorija i ormari. Odjea koja se nalazila u njemu razlikovala se od
one iz neolita, Raznovrsnost kostima je bila velika: seljaki, gospodski, sveeniki, vojniki i drugi.
Nije znao to izabrati. to se, do vraga, dogaalo u Danskoj u esnaestom stoljeu? Svakako neto
gadno ako su u to upleteni vremenski ratnici. U ormariu se nalazila i vreica sa zlatnim, srebrnim
i bakrenim novcem... Auri veselo uzvikne, vidjevi sav taj bljetavi metal... Lockridgeu padne na
um da neto gotovine nije na odmet. Ali ljudi nie klase koji bi nosili vee koliine novaca sa
sobom, mogli su oekivati da budu optueni za pljaku. Poslije kratkog kolebanja Lockridge je
izabrao odoru koju je smatrao pogodnom za jednog uspjenog ovjeka na putovanju: laneno rublje i
koulju, satenski prsluk, kratke grimizne hlae, duboke izme, iroku kapu s obodom, plavi ogrta
postavljen krznom, ma i no (ovo posljednje prije svega kao pribor za jelo) i raznovrsno metalno
oruje koje mu je moglo biti od koristi. Ponio je, naravno, i diaglose za njega i Auri. Tek tada je
primijetio da se u ormariu nalazi i itavo mnotvo vlasulja; mora da je u ovo doba vladala moda
noenja duge kose. Lockridge je izabrao jednu utu. Veliina je potpuno odgovarala; vlasulja mu je
vrsto legla uz glavu i davala je dojam izvanredne prirodnosti.
Auri je skinula suknju i ukrase, ostavi za trenutak u svojoj punoj nevinosti pred njegovim
oima, a zatim je nevjesto obukla dugu sivu haljinu i ogrta s kapuljaom koji je on izabrao za nju.
"Pomorci s juga oblae se isto tako smijeno kao i ljudi koji borave pod zemljom," ree ona.
"Izai emo ponovno gore," upozori je Lockridge. "U vrlo razliit kraj. Ova stvar koju sam ti
stavio u uho pomoi e ti pri govoru i ponaanju. Ali bolje da bude to tia i to neprimjetnija. Ja
u te voditi. Rei emo ljudima da si mi ena."
Auri se namrtila. Njezin osjeaj za uda je bio zadivljujui, upijala bi sve to bi dolo do nje,
premda je zadrala opreznost lisice: sposobnost na kojoj bi joj pozavidjeli i majstori ena. Danska
rije hustru, ena u braku, sadravala je beskrajno mnogo pojmova o odnosima izmeu spolova,
koje su Jutoazi ve primili, ali koji su bili potpuno strani njoj, iz plemena Tenil Orugarava.
Odjednom, ona se trgne. Njena ukoenost se pretvori u radost, ona obavije ruke oko njega i
uzvikne: "Kletva je dakle nestala? Oh, Rise, ja sam tvoja!"
"Hej, ekaj. Hej!" Lockridge je njeno gurne od sebe. Ui su mu gorjele. "Ne tako brzo. Ovaj
mjesec, uh, jo nije proljee ovdje."
Doista nije bilo. Kad su izali na uzvienje i zatvor i l i ulaz, vani je vladala tama. Bila je
hladna, jesenska no, polumjesec je nijemo plovio meu oblacima, a vjet a r je zloslutno puhao kroz
posuenu travu. Ogoljen i prazan, dolmen je nepomino stajao gore na vrhu uzvienja. ume, kojom
je nekada koraala boica, sada vie nije bilo. Samo nekoliko zakrljalih brijestova njihalo se na
sjeveru. Jo dalje, sablasnim sjajem su se bijelile pjeane dine, koje e budunost ponovno vratiti u
more.
Oko uzvienja pruala su se polja koja su jednom bila obraivana. Bila. Tragovi brazdi nasluivali
su se u korovu, a srueni glineni dimnjak izgorjele kolibe jo se vidio na junoj padini. Rat je
proao ovim krajevima prije manje od godinu dana.

37

"Zar je Knosos, o kome su nam pomorci priali, velik kao ovo?" upita sa strahopotovanjem
djevojka iz neolita.
Usprkos umoru i stalnoj napetosti, Lockridge se morao osmjehnuti. U njegovim oima,
srednjovjekovni Viborg nije se mogao razlikovati od provincijskog gradia u kojem su njegovi
roditelji kupovali jednom mjeseno. Pa ipak, danska prijestolnica izgledala je znatno privlanije,
naroito poslije dva dana provedena u divljini. Osim toga, obeavala je i sigurnost, za kojom se
sve vie ukazivala potreba dok su posljednje zrake zalazeeg sunca lagano nestajale kroz tmaste
kine oblake, noene vjetrom koji je podizao njegov ogrta i prohladno puhao kroz granje
krljavih stabala.
Proavi pokraj jezera, ugledali su kroz hrastov umarak (bukva jo nije postala gospodar
uma u Danskoj) toplu boju cigli nekog naputenog samostana. Trava, koja je prekrivala donje
dijelove bedema, jo uvijek se mjestimino zelenila oko zidina oblinjeg grada. Lockridge je uoio
da istu boju ima mahovina na iljastim slamnatim krovovima. Vitki i ljupki tornjevi katedrale
ponosno su dostizali u nebo.
"Mislim da je Knosos malo vei," ree on. Osmijeh mu se pretvorio u sjetni izraz lica. Tri tisue i
tristo godina nakon Aurinog doba, svaka nada koja je tada izgledala svijetla odavno se pretvorila u
prainu i iezla u ponor zaborava. Istu sudbinu doivljele su i sve druge stvari. Vrijeme nije nikome
pratalo...
Diaglosa je davala osnovne ope obavijesti o vremenu u kojem se nalaze, ali nije nita govorila
o povijesnim dogaajima. Tako je bilo u Aurino doba, a vjerojatno je ostalo isto i u svakoj drugoj
godini u kojoj bi se otvorila vremenska vrata. Preostalo mu je samo nagaati. Skitnice i uvari
regrutirali su pomonike iz svih doba u kojima bi uspostavili prevlast; ali kako netko moe biti
ravnoduan, kad zna to e se dogoditi njegovom narodu?
Danska je sada bila u svojim loim danima. Lockridge i Auri ili su manje prometnim
putevima, tek neto znaajnijim od seljakih kolovoza, koji su vodili kroz ume ili vrijesita.
Neredovito su uzimali obroke koje su ponijeli u malim zaveljajima, a spavali su vani, omotani
zajedno u tople ogrtae, kad bih ih umor i mrak natjerali da predahnu. S vremenom na vrijeme
viali su kue s ljudima; zaustavljali su se pokraj bunara da utae e, a seljaci koji su im izlazili u
susret bili su uglavnom ljutiti, zaplaeni i utljivi. Nauili su ipak nekoliko mjesnih obiaja i jednu
pjesmu te zemlje:
Sve male ptice to lijetaju umama ale se na najveeg sokola; On sa njih trga
perje i paperje, ivi od njihova bola.
Podalje od njih letio orao stari, Sa ptiima svojim; Male ptice postae tad udno
plahe, Ne znaju' s razlogom kojim
etiri stotine godina u budunost, ovdje e se nalaziti sretna zemlja, koju je Lockridge ve
vidio. Pa ipak, bila je to slaba utjeha ove tmurne, prohladne veeri. Koliko li e sve to potrajati?
"Doi," ree on. "Moramo pouriti. Vrata se zatvaraju sa zalaskom sunca."
Krenuli su obalom jezera do mjesta gdje se staza spajala s glavnom cestom. Od nekog djeaka
kojeg su sreli usput Lockridge je doznao da je sutra praznik Svih Svetih. Nije mu preostalo mnogo
vremena; elio se smjestiti negdje u gradu i osjetiti malo kakve su trenutne prilike ovdje prije
negoli potrai Jespera Fledeliusa.
Glavna cesta je takoer bila prljava, blatnjava i duboko izrovana. Na njoj nije bilo prometa.
Sjeverni Jutland jo uvijek je bila sablasna zemlja nakon prologodinjeg ustanka, uguenog
topovima Johana Rantzaua. Vjetar je zavijao kroz ogoljele grane.
Glavna vrata je uvalo estoro ljudi. Bili su to njemaki landsknehti, u prljavim, plavim
odorama. Dvosjekli maevi, dugi oko poldrug metra, visjeli su im o bokovima. Dvije halebarde
stajale su u kri da zaprijee put, dok je trea bila usmjerena u Lockridgeove grudi. "Haiti" vikne
voa. "Wergehts da?"
Amerikanac navlai usne. Najamnici nisu izgledali nimalo impresivno. Bili su nii od njega
najmanje desetak centimetara, takav je bio normalan uzrast veine ljudi u ovo doba
neuhranjenosti, za razliku od Lockridgeovog ili Aurinog, a lica pod visokim kacigama po pravilu
su bila puna oiljaka od boginja. Ali, bez obzira na sve te mane, mogli su ga i te kako lako ubiti.

38

Lockridge zapone svoju pripremljenu priu. "Ja sam engleski trgovac; putujem sa svojom
enom," rekao je na njihovom jeziku. "Na brod se nasukao na zapadnoj obali." Nastojao je
izgledati prilino tuno, kako nitko ne bi posumnjao u istinitost njegovih rijei. Diaglosa ga je
obavijestila da nesree na moru nisu bili rijetke u to vrijeme. "Doli smo dovde kopnom."
Narednik ga pogleda sumnjiavo. "U ovo doba godine? Vi ste se jedini spasili?"
"Ne, ne nitko nije nastradao," odgovori brzo Lockridge. "Brod se nasukao i prilino otetio, ali
nije potonuo." Premda je bio prljav od putovanja, bilo je oigledno da nije plivao kroz slanu vodu.
"Kapetan je odluio zadrati sve ljude tamo, kako roba ne bi bila opljakana. Budui da ja imam
hitan posao u Viborgu, ponudio sam se da donesem vijest i potraim pomo." Ekspediciji
upuenoj na to mjesto bilo bi potrebno najmanje tri dana da stigne i da ne nae nita, a isto toliko
vremena i za povratak. Do tada bi ve odavno zametnuli trag.
"Englez, a?" Male oi se suzie. "Nikad nisam uo Engleza koji govori kao da je roen u
Mecklenburgu."
Lockridge opsuje u sebi. Trebao je upotrijebiti onaj svoj njemaki kojeg se sjeao sa studija, a
ne da se koristi diaglosom. "Pa i jesam," pokuao je izgladiti stvar. "Moj otac je bio tamo ugledan
graanin tijekom mnogo godina. Vjerujte mi, ja uivam veliko potovanje." Zahvatio je rukom u
vreicu i izvukao nekoliko zlatnih novia, zveei njima izazovno. "Vidite, mogu si dopustiti da
pozovem potene ljude na pie u moje zdravlje."
"Friedrich! Dovedi junkera!" Jedan od landsknehta kimne glavom i odjuri kroz polukruna
vrata. Kraj njegovog koplja kloparao je po tucaniku. U tiini koja je nastala, Lockridgeu padne na
um da ne bi bilo loe ako se povue nekoliko koraka. "Ostani gdje jesi, strance!" Otar elik mu se
priblii.
Auri uhvati Lockridgea za ruku. Narednik je poeo mjeriti pogledom, uvijajui nehajno
brkove. "Ova ne slii eni bogatog trgovca," napadne on rijeima. "Bila je na suncu koliko i
svaka seoska djevojura." Obrisao je nos kosmatom podlakticom, ne skidajui oi s djevojke.
"Ipak, hoda kao dama," promrmlja sebi u bradu. "Tko ste zapravo vas dvoje?"
Lockridge opazi izraz straha na Aurinom licu zbog neega to do tada nije poznavala: nain na
koji su je landsknethi poudno promatrali izazvao je u njoj osjeaj stida. Prsti su ga svrbjeli za
pitoljem. "Pazite se!" viknuo je uvrijeenim glasom. "Ili u vas dati izbatinati."
Narednik se osmjehne. "Ili u ja tebe vidjeti na vjealima, na drugom kraju grada... uhodo!
Vrane e ti poeljeti dobrodolicu. Predugo su kljuvale seljake koje smo za njih objesili."
Lockridgeu zastane neto u grlu. Nije oekivao probleme. U emu je pogrijeio?
Pogled mu je lutao uokolo, traei mogunost bijega. Bilo je to teko izvesti. Puke stare ali
opasne arkebuze bile su postavljene na stalke i spremne svakog trenutka opaliti. Htio je
ponovno pokuati sa zlatnicima, kada zauje pribliavanje topota potkovanih kopita. Iz vrata je
izaao poluoklopljen jaha s izduenim crtama lica, neprijatnog izgleda. Bit e da je bio pripadnik
danskog plemstva, u slubi u ovoj strai, u ovoj stranoj vojarni postavljenoj u njegovoj vlastitoj
zemlji. Lockridge je to najprije zakljuio po pogledu kojim je prostrijelio landsknehte. Nijemci ga
nespretno pozdravie. "Ovo je junker Erik Ulfeld," objavi narednik. "Ispriaj mu svoju bajku."
Plave obrve se podigoe. "to imate rei?" upita Ulfeld otegnuto, na njemakom.
Lockridge je rekao pravo ime, u ovom sluaju je to bilo potpuno svejedno, i ponovio svoju
neobinu priu s jo vie pojedinosti. Ulfeld je ekao bradu. Bio je, to bi se reklo, svjee obrijan,
to je, znajui kakve su bile ondanje britve, znailo da mu je dlan prelazio preko koe kao da
prelazi preko brusnog papira.
"Kakav dokaz ima?"
"Nemam nikakve isprave, gospodaru," ree Lockridge. Znoj mu je curio ispod ruku prema
rebrima. Konjanik se nadvio kao planina nad njim, zaklanjajui mutne oblane mase; slaba
suneva svjetlost davala je oblacima olujnu boju pa su svi predmeti izgledali neprirodno ukrueni,
dok je vjetar sve jae puhao meu kronjama. "Izgubio sam ih prilikom brodoloma."
Poznaje li ipak nekoga ovdje," nastavio je Ulfeld.
"Da, u krmi kod Zlatnog lava..." Lockridgeov glas iznenada zamukne. Ulfeld spusti ruku na drak
maa. Amerikanac u trenutku shvati gdje je pogrijeio i prokune u sebi dialosu. Pitanje je bilo
postavljeno na danskom. Ne razmiljajui, i on je odgovorio istim jezikom.
"Englez koji tako dobro govori dva strana jezika?" promrmlja Ulfeld. Njegove blijede oi
planue. "Ili ovjek grofa Kristoffera?"

39

"Tako mi boga, gospodaru," uzvikne narednik. "Ubojica-palikua!"

Otro oruje mu se priblii. Lockridge je prekasno shvatio u emu je stvar. Istina je da je ve
izumljen barut, da je Zemlja oplovljena, a Kopernik ivi, on nije dovoljno uzeo u obzir injenicu
koliko je njegovo vlastito doba silno razliito od ovog. S drvenim kuama, slamnatim krovovima i
ne vie prenosive vode negoli se moglo zahvatiti vjedrom, gradovi su bili laki plijen poara.
Tadanji strah od neprijateljskih podmetaa poara bio je jednak strahu od atomskih raketa
dvadesetog stoljea.
"Ne! uzvikne grozniavo Lockridge. "Sluajte me! ivio sam u danskim i njemakim
gradovima..."
"Nema sumnje," ree Ulfeld suho. "U Lubecku."
Kroz Lockridgeovu svijest u trenu proe udan logiki lanac. Liibeck je bio grad Hanze, dakle
i saveznik Kristoffera, grofa koji je vodio sudbonosni rat u ime starog kralja; naalost, onaj ubogi
seljai kojeg su sreli na putu nije im gotovo nita znao rei o svemu tome. Ulfeldov zakljuak bio
je vie nego prirodan.
"Rekli ste da vas jedan ugledni graanin moe prepoznati," nastavi Danac. "Tko je to?"
"Zovu ga Jesper Fledelius," izjavi Auri.
"K vragu!" Ulfeldove hladnoe u trenutku nestane. Konj mu frkne i pone se propinjati; gusta
griva je iroko zaleprala na vjetru. Narednik dade znak landsknethima i oni opkolie strance.
Oh, boe, zavapi Lockridge u sebi, zar ionako nismo dovoljno zabrazdili? Imao sam samo
namjeru smjestiti se negdje dok ne otkrijem znai li to ime neto ovdje. Jedva je primjetio kako su
mu oduzeli ma i no, pa ak i kako su grubo pretraili Auri.
Ulfeldovo lice ponovo dobije ravnoduan izgled. "U krmi kod Zlatnog lava, rekoste?" upita.
Lockridge je sad mogao samo nastaviti dalje. "Da, gospodaru. Tako mi je reeno. Dodue, on
moda jo nije tamo. Ali ja godinama nisam bio u Danskoj. Znam malo o ovdanjim prilikama. U
stvari, nikada nisam sreo tog Jespera. U mom trgovakom udruenju uputili su me na njega kao
na nekog tko bi... hm... tko bi nam mogao pomoi oko zakljuivanja trgovine. Da sam neprijateljska uhoda, gospodaru, zar bih ovako postupio?"
"Da ste pravi trgovac" odvrati Ulfeld, "zar ne biste znali da ne moete doi ovdje trgovati tako
divlje, kao da smo mi indijanski domoroci bez zakonite vlasti koja bi brinula o tome?"
"Ima punu kesu, junkeru," ree narednik ukoeno. "Pokuao je time kupiti prolaz." Lockridge
poeli razbiti tipu zube. Gotovo je uivao sluajui kad mu je Ul feld grubo uzvratio: "Bio bi to
dragi dar za tebe." Plemi je smirio konja vjetim pokretanjem uzde. Auri se uplaeno odmakne
pred ivotinjom, koja je bila daleko vea od svih ponija iz njenog doba; nikada nije ula da se ove
ivotinje jau.
Odluka je pala. "Dovedi mi odred," naredi Ulfeld.
"I ja bih poao, gospodaru," predloi ponizno narednik. Ulfeld podie bradu. "Namirisao si
novac od nagrade, a? Tono, Jesperova glava je ucijenjena. Ali ti ostani na strai."
Landsknehti se poee doaptavati izmeu sebe. Ulfeld ih pogleda. Disciplina se opet vrati
meu njih; postojala su ona vjeala iza grada.
"Otii emo u krmu," ree Ulfeld, "vidjeti to tamo ima, a zatim emo ovim ptiicama postaviti
nekoliko pitanja." Prezirno je odmjerio Auri. Ona se uspravi i prostrijeli ga pogledom. "Djevojura
iz Ditmarsha. Zakleo bih se. Nijedan drugi narod niskog porijekla ne usu uje se drati tako oholo.
Otac mi je poginuo tamo, na dan Kralja Hansa, kada su otvorili branu na nau vojsku. Moda u
noas..."
Lockridge osjeti gorinu u grlu.
U meuvremenu, pojavilo se jo nekoliko vojnika. Ulfeld im ree da povedu zatvorenike i projaha
kroz vrata.
Viborg je iznutra bio manje privlaan nego izvana. Ulice su bile uski prolazi po kojima su se
valjale svinje, i na kojima je kamenje za hodanje po sredini narijetko strilo. U sutonu koji se
sputao, mogao se vani vidjeti samo mali broj ljudi. Lockridge je ugledao radnika s pregaom,
pogrbljenog od tekog rada itavog ivota, sluavku s koarom kruha, gubavca koji je vrtio
klepetaljku pribliavajui se iz nekog poprenog puteljka, pretovarena volovska kola s velikim
drvenim kotaima. Svi su brzo nestajali u tami koja se sputala izmeu zbi jenih kua; sva vrata su
ve bila zakraunata i kapci sputeni kako bi se izbjegli neeljeni noni posjetitelji. Prve kapi kie
nakvasie mu obraze.

40

A tada se, kroz vjetar, ljapkanje nogu i topot kopita, prolomio jedan poznati zvuk; bila je to
visoka i. prodorna zvonjava. "Oh!" uzvikne Auri. "Glas Boice!"
"Crkvena zvona," ree tiho Lockridge. U svom oaju morao je, ipak, priznati da je zvuk divan;
takoer je bio velianstven i izgled katedrale, koja se nazirala sa druge strane trga. Vjetar je
zanosio Lockridgea i punio mu nosnice sablasnim mirisom groblja.
Malo dalje, Ulfeld privue uzde. Neka drvena ploa njihala se cvilei na vjetru. Na utoj svjetlosti
koja je dopirala kroz pukotine oko vrata i prozorske kapke, u sada ve gustoj pomrini, Lockridge
je na njoj jedva mogao uoiti grubi crte lava propetog na zadnje noge. Landsknehti spustie na
zemlju svoja koplja. Jedan pritri da pridri stremen plemiu dok je ovaj sjahao s konja. U
polutami, njegov matalni prsluk i kaciga su se mutno presijavali. Vjetim pokretom isukao je ma i
zapovijedio vojnicima da lupaju na vrata. "Otvorite, svinje!" povie Nijemac.
kripei, vrata se otvorie. Neki nizak, snaan ovjek proviri van i ljutito vikne: "Ne elim
nikoga od vae vrste na ovom potenom mjestu... Oh, gospodine vitee! Molim oprotaj!"
Ulfeld ga gurne u stranu. Vojnici ugurae Lockridgea i Auri u krmu. Prostorija je bila
malena. Kad bi se potpuno ispravio, prosjean ovjek dvadesetog sto ljea bi sigurno udario
glavom o aave grede, a i u irini bi mu bila tijesna. Pod je bio prljav, prekriven raznim otpacima.
Svjetiljka je treperila s police, bacajui mutno svjetlo i stvarajui mnoge sjene.
Pe napravljena od glinenih ploa, u ijim rupama se mogla zagrijati hladna ruka ili noga,
davala je neto topline; iz nepokrivenog otvora izlazilo je mnogo dima, od ega su Lockridgeove
oi poele odmah suziti. Stol s nogarima jo uvijek nije bio postavljen za veeru. Za njim je sjedio
neki ovjek i ispijao au piva.
"Ima li jo gostiju?" upita Ulfeld.
"Nikoga, gospodaru." Bilo je neeg odvratnog u krmarevoj poniznosti "Malo ima gostiju ovih
dana."
Ulfeld mahne glavom vojnicima. "Pretraite sve." Zatim se uputi prema usamljenom
posjetiocu koji je i dalje mirno sjedio. "Tko si ti?
"Gospodin Torben Jensen Sverdurp iz Vendsvssela." Duboki bas je djelovao prijatno, u emu
je udjela imalo vjerojatno mnogo pia. "Oprostite to ne ustajem. Nosio sam u nozi dugo godina
vedsko eljezo. Traite li nekoga?"
Ulfeld ga je mrano promatrao. ovjek je bio izrazito krupan, s volovskim leima iznad
golemog trbuha. On bi ostavljao isti dojam u svakom stoljeu. Njegovo lice su nagrdile boginje i
tupast nos, ali su mu zato oi bile sjajne i vesele. Prosijeda kosa i brada padale su razbarueno na
prsluk koji je bio prilino izmaen. "Ima li dokaza tko si?" upita Ulfeld.
"Oh, dakako, dakako. Ja obavljam zakoniti posao; pokuavam obnoviti trgovinu govedima; ona
je sada ponovno u pravim rukama." Sverdrup podrigne. "Hoete li popiti neto sa mnom? Uvijek
mogu potroiti poneki gro i poastiti vae ljude."
Ulfeld mu iznenada uperi ma u grlo. "Jesper Fledelius!"
"Tko je taj? Nikad nisam uo za njega."
Preplaeni enski vrisak iz zadnjih soba slio se sa smjehom Nijemaca. "He, he," naceri se
Sverdrup. "Moj gazda ima zgodnu ker." Polako je skrenuo pogled prema Lockridgeu i Auri. "Jo
jednu lijepu jarebicu imate sa sobom, gospodine. to sve ovo znai?"
"uo sam," Ulfeldov pogled je probadao Svrdrupa i krmara, "da se u ovoj kui nalazi
izdajnik Fledelius."
Sverdrup otpije ogroman gutlja iz krigle. "Svata se uje. Zar niste zadovoljni to imate
Skippera Klementa u Viborgu?"
"Jo jedna elija i krvnikova sjekira ekaju na Fledeliusa. Ovaj stranac kae da ima sastanak s
njim. Moramo vidjeti vae isprave koje dokazuju tko ste."
Sverdrup namigne uhienicima. "Moda bih poelio biti Fledelius, kada tako lijepa dama
ezne upoznati me. Ali ne, ja sam samo ubogi, stari seoski plemi iz Skawa." Poeo je nehajno
preturati po svojoj odjei, istresajui mnotvo buha. "Evo. Vjerujem daje vae porijeklo manje
zaprljano od moga."
Ulfeld je sumnjiavo pogleda pergament. Njegovi ljudi se vratie. "Nema nikoga osim
krmarove obitelji, gospodaru," javi mu jedan.

41

"No, no, zar vam nisam rekao?" mrmljao je krmar. "Gospodin Torben bio je gost Zlatnog
lava i prolih godina. Ovdje me svi poznaju i ja sam oduvijek bio na dobrom glasu; pitajte
gradonaelnika je li Mikkel Mortensen poten i odan ovjek."
Ulfeld baci papire na stol. "Pripazit emo," odlui on. "Razbojnik e se moda jo pojaviti. Ne
smijete mu dopustiti da bilo to posumnja. Vas dvojica..." on pokae na par svojih najamnika.
"Ostanite ovdje neko vrijeme. uvajte sva vrata i uhitite svakoga tko ue. I neka vam nitko ne
promakne. Vi ostali, za mnom."
"Zar neete nijednu kriglu ispiti s usamljenim starim ovjekom?" navaljivao je Sverdrup.
"Neu. Moram ispitati ovo dvoje."
Bude li potrebno, istezalom, klijetima ili kosto-lomnom izmom.
Zbog Auri kroz zadimljeni zrak koji se sporo mijeao, Lockridge je zurio u ovjeka za
stolom. "Ne, ekajte!" jadikovao je. "Pomognite!"
Oi s krupnim podonjacima tromo se spustie. "ao mi je, mala djevojko," promumlja
Sverdrup. "Mnogo ih je umrlo, a jo vie e ih ubrzo umrijeti." Pomaknuo se u stranu da napravi
prolaz.
Jedna ruka gurne Lockridgea prema vratima, ali se on odupro petama. Deblji kraj koplja
pukne na njegovom koljenu. Bol mu prostruji itavim tijelom; dok je padao na koljena s usana mu
se otela psovka. Aurina kapuljaa sklizne i jedan vojnik je zgrabi za kosu.
"Ne!" krikne djevojka. "Mi pripadamo Njoj!"
Sverdrup tresne vrem o stol. Auri klizne iz vojni-kovih ruku i naini znak u zraku. Lockridge
ga nije mogao razumjeti, neto iz njenog mrtvog i zaboravljenog rituala, nijemi krik...
Veliki ovjek prui ruke ispod stola i hitro stane na obje noge. Iz ogrtaa, kojeg je bio prostro
po podu, pojave se u njegovim rukama luk i strijela, napeti i spremni.
"Ne tako brzo, gospodaru!" dovikne on. "Ne tako brzo, molim vas."
Ulfeld se okrene na peti i njegov ma bljesne. Njemaka koplja se podigoe u smjeru odakle
su dole rijei.
Kad bi se medvjed mogao smijati, to bi sliilo smjehu ovog ovjeka, koji mora da je bio Jesper
Fledelius. "Mirno, samo mirno," zabrunda on. "Jedan suvini pokret, i gospodar vitez vie nee
moi uivati u svojoj ljepoti. Mi ne elimo razoarati viborke dame, zar ne?"
"Oni e te ubiti!" zacvili krmar. "Isuse, smiluj se!"
"Pa, mogu pokuati, ali ne prije negoli ova ljepotica koju drim u rukama kae svoju jednu otru
rije," ponovno se nasmije krupni ovjek.
Zastao je da bi vidio kakav su utisak ostavile njegove rijei, a onda nastavio: "A tu je i moj ma.
On je ve napravio meso od mnogih veana, Holsteinaca, pa ak i Danaca. Za njega nema
nieg ukusnijeg od Danca koji se lano zakleo u starog orla... osim moda nje makog najamnika.
Kao to vidite, nas nekoliko moemo voditi vrlo zanimljiv razgovor. Nema sumnje da biste vi,
gospodine vitee, bili nesretni da budete samo promatra, pa ak kada biste dobili poasno mjesto
u paklu; pa ipak, nijedan od ovih mladia koji bi umro noas ne bi vam bio zahvalan za tako
otmjeno gubljenje ivota. Pokuajmo zato razgovarati mirno, na ueni nain, kako to dolikuje
kranima."
Vladala je potpuna tiina; Lockridgeu se inilo da mu vlastito disanje odjekuje u uima daleko
bunije od puhanja vjetra i rominjanja kie vani.
"Mikkela, moj dobri ovjee," ree Jesper Fledelius, "morao bi imati negdje kakav dugaak
konopac. Njime emo vezati ove izvrsne prijatelje, umjesto da ih sasjeemo kao nevjernike."
Pogledao je Auri i osmjehnuo se. "Sveto Pismo govori istinito o mudrosti u nevinosti, mala
djevojko. Rijei moda ne bi pokrenule ovu kukaviku, staru leinu, zato to su jeftine i lukave. Ali
ti si pokazala Njezin govor koji ne lae. Ja ti zahvaljujem."
Krmar pone jecati. ena i dvoje djece promolie uasnuta lica kroz zadnja vrata. "Ne brini
se, Mikkele," ree odmetnik. "Ti i tvoji morate napustiti ovaj grad s nama. teta to e ovaka dobra
krma pasti u glupave ruke junkera-najamnika. Ali Coven e vas dobro hraniti i tititi." Debelo
lice ozarilo se za trenutak neobinom ljubavlju. "A kada se Ona vrati, bit ete bogato nagraeni."
Pogledao je prema Lockridgeu i mahnuo mu glavom. "Gospodine, budite tako ljubazni i
oduzmite oruje ovima," posljednje rijei bile su prezirno izgovorene hladnim tonom, "i spremite
ga na sigurno. Moramo pobjei to je bre mogue. Poslovi nae Gospe ne smiju ekati."
Kia je bubnjala po kolibi. Bilo je to usamljeno pastirsko sklonite na pustopoljini, naputeno u ovo
doba godine; pravljena od obinog treseta, gdje se ovjek mogao odmoriti, izgledala je tako grubo
42

i jadno da bi je i Tenil Orugarave prezreli. Ali Auri je ipak zaspala, sklupana na podu i glavom u
Lockridgeovom krilu.
Mikkel Mortensen je uao vani sa enom i djecom. Amerikanac se osjeao postien zbog
toga, tim prije to krmar nije bio ljut na njega; smatrajui ga za Adelsmanda, bez oklijevanja mu
je ustupio mjesto u kolibi na suhom. Fledelius je takoer inzistirao na tome. "Vi i ja imamo
razgovarati o tajnim stvarima, a ovim jadnicima bit e dovoljno samo da zviznem sutra kada
budemo polazili."
Nije bilo mogunosti da se i konji provedu kroz krijumarske kanale koji su prolazili ispod
viborkih zidina. Bjegunci nisu bili daleko od grada. Ali vani se svuda pruala pusto i tama, koju
bi s vremena na vrijeme paralo sijevanje munje. Pod tom snanom nebeskom vatrom svaka
granica u grmlju, svaka kap kie i svaki krivudavi potoi u zemlji punoj vode izgledali bi za
trenutak zasljepljujue, sablasno bijeli.
Bez ognjita, unutranjost kolibe bila je puna mraka i hladnoe. Lockridgeova mokra odjea
postala je sasvim neupotrebljiva, i on se svukao u kratke hlae, kao i Fledelius; skupivi se,
nastojao je ne cvokotati od zime. Auri je leala gola i bezbrina. On je trebao uzeti u kolibu prije
neko krmarevo dijete nego nju; ali Auri je bilo potrebnije njegovo prisustvo, u ovome svijetu eljeza i okrutnosti, negoli je njima bio potreban krov nad glavom.
Jo jedan grom zapara nebo. Grmljavina ih trgne iz drijemea. Za trenutak, lice Jespera
Fledeliusa bljesnulo je poput sablasne maske. Zatim sve ponovo utonu u tamu. Vjetar je zavijao.
"Shvaa" ree Danac ozbiljno. "Ja sam dobar kranin. Ne elim imati nita s luteranskom
herezom, koju su junkeri i njihov marionetski kralj podmetnuli dravi; jo manje me zanimaju
nevjernici i vjetice. U sve je to umjeala svoje prste i bijela i crna magija. Zar nije? Stari je obiaj
prinositi rtve nevidljivim silama. Ti ubogi, neuki seljaci, koji se skupljaju na Praznik svibnja i sutra,
uope ne pozivaju vraga. Jo manje se klanjaju lanim bogovima, o kojima pie u kronikama Saxo
Grammatikusa. Viborg je neko bio Vebjorg, Sveta planina. Tamo gdje sada stoji katedrala, nalazilo
se staro svetite, prije negoli je Odin doveo svoj narod sa istoka. Bi li ovjek tek tako prinosio rtve
duhovima zemlje i vode kad zna da time ini smrtni grijeh? Meutim, u ova teka vremena
seljaci se nemaju kome drugome obratiti." Fledelius se promekolji u vlanom blatu. "Ipak, ja
sam samo u vezi s Covenom. Ja njemu ne pripadam."
"Razumijem," ree Lockridge.
Vjerovao je da Mikkel govori istinu, i vidio je i vie od izgovorenog. Jo blijeda ali golema,
jedna je tapiserija poela rasti pred njim.
Povijest ovjeka bijae povijest religije.
Ono to je imala Auri, koja je tako smireno spavala ovdje unato munjama, ono to je imao Aurin
narod, i Indijanci koje je bio prouavao na Yucatanu, i svaki primitivni narod ija kultura nije
krenula potpuno iskrivljenim putem bijae cjelovitost duha. Samo je pitanje ukusa je li to
nadomjetavalo sve ono ime su inae oskudijevali. Ostala je injenica da su oni bili jedno sa
zemljom, nebom i morem na nain kako to nitko tko je stavio bogove odvojeno od sebe ili tko ne
priznaje nikakve bogove, ne bi mogao biti. Kad su Indoeuropljani donijeli svoj patrijarhalni panteon
nekoj zemlji, donijeli su mnogo toga to je bilo dobro; ali stvorili su nov i osamljeni rod ovjeka.
Nije bilo otrog prijelaza. Stari su ustrajali. Nakon nekog vremena izmijeali su se sa strancima,
preoblikovali ih, dok su oblici koji ne stare izronili opet jasni, a samo su se imena promijenila.
Dyaush Pitar, sa svojim sunevim kolima i bojnom sjekirom, postao je Tor, ija kola su vukle asne
zemaljske koze i iji je eki izazivao kiu koja je znaila ivot. Riobradom nije prinoena krvna
rtva; ta on je sam bio slobodnjak. A kad je Odin, jednooki vuji bog, kojem su vojni zapovjednici
davali mukarce, pao pred Kristom i preivio u sjeanju samo kao neki div Tor se sam
nazvao sveti Olaf, I ray je postao sveti Erik ija su se kola izvlaila svakog ljeta za blagoslov
polja, a Ona je stavila na sebe plavi ogrta Djevice Marije. I posvuda i zauvijek bili su tu ma li
bogovi, duhovi, goblini, vile, sirene, bilo ih je tako mnogo da ih ak nisu ni zvali bogovi, a koje
je ovjek pretvorio u znakove pomoi i tete, ljubavi i straha, svaki udesno zagonetan i neodluan
kakav je bio ivot.
Lockridge je inae bio agnostik i nije izricao svoje miljenje o objektivnim istinama. Koliko je
on znao, Marija je mogla biti sadanja Nebeska Kraljica, a Troi ruka Boica neka rana slutnja o
njoj. Osjetljiv ovjek ;i kava je Jesper Fledelius mogao je vjerovati u to. Ili su bje mogle biti
samo sjene to ih baca neka konana stvarnost; ili su obje samo mit. U povijesti nije imalo
i/Mosti ono to su ljudi mislili ve ono to su osjeali.

43

A u ovaj veliki polagani sukob i pleter dvaju pogleda na svijet upleo se vremenski rat. Skitnice su
uprav-hule hodom ratobornih plemena i njihovih ratnikih bogova; uvari su nalazili tajne
putove odravanja starog i preobraavali osvajae po svojoj slici. Skitnice su pourivale narod ratne
sjekire da razori kult dolmena; ali neolitski pastiri postae poljodjelci i pomorci bronanog doba, a
Sunce vie nije bilo vatreni duh ve uvar tla i oploujui suprug. Dolo je kranstvo, s knjigama i
logikom i prvim bogom koji je u stanju kanjavati pogrena vjerovanja o njegovoj prirodi i
ubrzo su ljudska srca pripala Mariji. Reformacija je donijela natrag Jehovu, naoruanog stranim
orujem protiv prirodnog nagona izumom tiska ali sama religija bijae vjeto podijeljena,
ozloglaena, osakaena, dok je svijet pet ili est stoljea zato osjeao svoju vlastitu jalovost te uae
za vjerom koja bi ila dublje od rijei. Lockridge je gledao u stoljea nakon svoga i nije vidio
trijumfirajuu znanost; vidio je kako se ljudi okupljaju na breuljcima u ime nekog novog, ili nekog
starog, ponovno roenog boga.
Ili boice? "Kako je ona dola do vas?" upita.
"No, da." Fledeliusov glas zabruji promuklo i sirovo, ali s puno potovanja. "To je podua
pria. Morate znati, ja sam... bio sam... vlastelin pokraj Lemviga, kao i moji preci prije mene, od
prvog Valdemara. To je siromaan kraj; mi Fledeliusi nikada nismo spadali u visoke bahate plemie,
bili smo bliski s naim seljacima kmetovima; a na Jutlandu je sve do danas narod bio daleko
slobodniji nego na otocima, gdje kmet moe biti prodan i kupljen. Na mom posjedu je jedan
kaempe-noj," poznat mi je taj dolmen, pomisli sa zebnjom u dui Lockridge "gdje je narod
dolazio prinositi male rtve. Prialo se o udima koja su se tamo javljala s vremena na vrijeme, o
neobjanjivim dolascima i odlascima tko zna odakle i kamo. Ali ako se sveenik nije tome protivio,
tko sam bio ja da se mjeam u stare obiaje? To samo donosi nesreu. Luterani e to takoer
nauiti, na nesreu ove zemlje."
"Borio sam se u mnogim ratovima. Neu ispriati nita protiv svog gospodara, kralja Kristierna.
vedska je pripadala njemu po pravu koje ide jo od kraljice Margarete, i ja nazivam izdajnikom
Stena Sura koji je podigao bunu protiv danske vladavine. Pa ipak... nisam ja neki mekuac,
shvaate, ali dugo sam razmiljao o svemu... Sjeam se dana kad smo uli u Stockholm; obeana
je amnestija, a ipak su tijela pobijenih bila visoko probodena na kolje i obezglavljena. Vratio sam
se kui sa bolom u srcu i zakleo se da u ubudue ostati na svojoj pjeskovitoj zemlji. U
meuvremenu, umrla mi je ena; na jedinac je na kolama u Parizu i sigurno gleda s visine na
mene koji jedva zna napisati svoje ime."
"I tada, jedne ljetne veeri, dok sam etao poljima u blizini neobinog dolmena, pojavila se
Ona."
U njegovim nepovezanim rijeima, dok se trudio s opisom, Lockridge je prepoznao Storm
Darroway.
"Vjetica, svetica ili vjeiti duh zemlje, ne mogu rei to je Ona. Vjerojatno me je zaarala, to
li? Pa ipak, nije me odvraala od kranskog ivota, ve je govorila o stvarima o kojima nita
nisam znao, kao taj Coven, i upozorila me na teka vremena koja dolaze. Pokazala mi je udesa.
Ovaj jadni stari mozak nije se mogao dobro snai u tim zapetljanim putovanjima iz prolosti u
budunost i natrag; ali, zar pod Bogom nisu sve stvari mogue? Dala mi je zlata, to mi je jako
trebalo, jer sam bio vrlo dugo u ratovima iz kojih nisam donio nikakav plijen. Ali najvie sluim
Njoj za volju i zbog nade vidjeti Nju opet."
"Moj zadatak je lak. Moram biti u krmi kod Zlatnog Lava tijekom dvadeset godina na svako
predveerje Svih Svetih. Shvaate, Ona je u ratu. Njeni prijatelji i njeni neprijatelji motaju se
svuda unaokolo, ak i po /.raku; oni mogu biti svugdje u svako vrijeme. arobnjaci ne oni
uobiajeni koji dolaze samo zbog malo poganstva, ve njihove voe koji im mogu nareivati ti
arobnjaci su Njezini, dio Njezine mree uhoda i agenata. Ali oni se ne mogu pokazati na
javnim mjestima kao to se ja mogu. Ako se netko pojavi, kao vi na primjer, traei pomo, ja ga
uputim u Sabat gdje su skrivena silna oruja i udnovati strojevi. Za praznik Svibnja bio je
zaduen drugi ovjek, ali on je sada mrtav. Lagan posao za mnogo zlata, zar ne?"
Noi ravnodnevnice, pomisli Lockridge; one su posveene bogovima zemlje. Ljetni i zimski
solistici] pripadali su Suncu Skitnicama.
Fledeliusove rijei jo su vie ogrubjele. "Nema sumnje, Ona je mislila da u ja u svojoj
ogorenosti biti neutralan, i zato pouzdan u borbi koju je bila predvidjela. Ali ja sam zakazao. Vrlo
esto nisam mogao biti tamo. Mislite li da je itko umro zbog toga?"

44

"Ne," ree Lockridge. "Mi smo vas pronali, a to je u ovom trenutku najvanije. Zapamtite,
rat se vodi irom svijeta i irom vremena. Vae je samo jedno od straarskih mjesta."
Upitao se hladno koliko ih je bilo, odnosno koliko ih ima. Nitko nije mogao nadgledavati
svaki dio prostora i vremena. Storm je na sve strane osnivala ovakva mala udruenja po uzoru na
poganske kultove, roene u oajanju i utemeljene na zaboravljenim simbolima, koje je ona
osobno donosila i tumaila. Svako doba je imalo svoje tajanstvenosti. Sve je to bilo stvoreno zato
da bude ovdje u sluaju potrebe.
A sada je potreba bila vrlo velika. Ona je leala vezana i bespomona dok je Brann likovao,
tri tisue i tristo godina daleko u prolosti; kad njegovi tehniari stignu, iscijedit e iz nje sve to
zna, a onda odbaciti uplju ljuturu; sve vie i vie, Lockridge je uviao kakva je ona kljuna figura
cijelog sluaja. Ako bi joj ova grupa Jutlanana mogla pritei u pomo, to bi, moda, opravdalo
smrt tisua i tisua nevinih ljudi irom Europe, koje su lovci na vjetice u doba Reformacije pohvatali i ive spalili.
Nije vie htio slijediti takve misli. Umjesto toga, poeo je razmiljati koje razdoblje povijesti
dre u rukama Skitnice. Eknatonov dvor? Cezarov? Muhamedov? Ili moda Manhattan projekt?
"Vidi," produi Fledelius, "nakon to je kralj pobjegao u Nizozemsku dobro, ja sam mu
oprostio ono u Stockholmu, kad je dao mnoga prava narodu S0ren Norby i ja krenusmo u borbu
protiv osvajaa. Nakon toga sam plovio sa Skipper Klementom i ostao u Aalborgu do prole
godine, kad su nas konano slomili. Od tada sam izvan zakona. Ali naao sam nekog sveenika
koji mi je napravio pismo i peat uz iju pomo ulazim u Viborg. Moj domain Mikkel, kojeg
odavno poznajem, i sam pripada Covenu. Bio sam spreman kad ste doli, zar ne?"
"Zaista je tako," odgovori Lockridge najljubaznije.
Fledelius potape toku maa. Sumnje i grinje savjesti sasvim je nestalo; on je ponovo
postao ovjek koji je nadvladao junkera Erika. "Bogu neka je hvala! Sada je na tebe red, prijatelju.
Reci, kakva je naa zadaa, koga trebamo poslati u pakao?"
Onoliko koliko su mu jezik i pojmovi doputali, Lockridge mu je objasnio.
Na vrhu brda, sasvim izgubljena u pustoi, gorjela je vjetija vatra. Crvena svjetlost slijevala se s
velikog bijelog kamena pred kojim se Auri duboko poklonila. U njeno vrijeme to je bio oltar.
Visoko na vedrom nebu treperila su hladnim sjajem daleka zvijea. Zemlja je bila tiha, a zrak
leden.
Lockridge je obratio slabu panju na grupu vjernika. Bilo ih je malo: kosmati seljaci u radnim
odijelima i vunenim kapama, kmetovi u pohabanim kouljama i lanenim hlaama, njihova
malodobna djeca i jedna neugledna prostitutka iz Viborga, ija je ureenost djelovala putetino u
ovoj prozranoj tami. Stavljajui ivote na kocku, oni su se noas isuljali iz koliba i kua, pjeaili
kilometrima da bi prisustvovali jednosatnom obredu u ast prastarih sila zemlje, koji im je
donosio tako dragocijeno smirenje, ulijevao novu nadu i oslobaao svih briga; u ovom trenutku
bilo im je posve svejedno to e im sutra itekako trebati hrabrosti kada se ponovo pojave pred
gospodarima. Lockridge se nadao da e moi ukloniti Auri s mjesta zbivanja, prije negoli ritual
pone. Ne zbog toga jer bi je on kao takav dirnuo, ve jednostavno nije elio da djevojka vidi ono
to je vjerojatno bilo samo degenerirani ostatak radosnih misterija iz njenog doba.
Njegov pogled i misao privukao je Majstor.
Visok i povijen, Marcus Nielsen je stajao zaogrnut izlizanom kapuljaom dronjave
dominikanske odore. U ovom dobu bio je poznat kao obian sveenik. Za razliku od Engleske, gdje
se sam nazvao Mark od Salisburyja, Danska nije progonila katolike, ali su zato arobnjaci bili
estoko proganjani. Bio je roen kao uvar Mareth dvije tisue godina poslije Lockridgea; njegova
sadanja dunost bijae nadziranje reformacijske Europe, sluei Storm Derroway, svojoj kraljici.
"Nosite zle vijesti," ree on. Koristei se diaglosom, obratio se Amerikancu na francuskom, koji
je bio potpuno nerazumljiv njegovom stadu i tupavom Fledeliusu; zatim se okrenuo Auri i naredio
joj da ostane izvan dosega njegovog glasa.
Saekao je da se djevojka udalji, a onda produio. "Moda ne znate koliko su vani ona i
Brann. Takvih je svega nekoliko na obje strane. Njih dvoje su nalik primitivnim kraljevima koji
vode svoje vojske u boj. Vaa ili moja smrt ne znae nita, ali je zato njeno zarobljavanje opa
propast."
"Pa," ree Lockridge grubo, "sada ste upozoreni. Pretpostavljam da imate pristup u budunost.
Organizirajte spasilaku ekipu."
45

"Stvar nije tako jednostavna," odgovori Mareth. "Tijekom cijelog ovog razdoblja, poev od Luthera
pa sve do dva stoljea iza vaeg vremena, Skitnice su premo ne. Snage uvara koncentrirane su
na drugim mjestima. U ovom stoljeu mi drimo jo samo nekoliko agenata kao to sam ja."
Isprepleo je svoje prste i puhnuo u njih. "U stvari, iskreno govorei, izgleda da emo ostati
izolirani. Koliko je meni poznato, svaka vrata koja vode daleko u budunost sada su pod jakim
nadzorom. Trebala vam je oznaiti neku drugu toku u danskom vremenu kada su uvari u boljem
poloaju. Frodhievu vladavinu, na primjer. Uostalom, ona je osobno upravljala postavljanjem ovog
uporita ba zato jer je tako teak i opasan. Pretpostavljam da joj je to prvo palo na pamet, uz ono
malo vremena to ste imali na raspolaganju."
Lockridge ju je na trenutak ponovno vidio, osjetio njen dah. Neto se prelomilo u njemu, on
uhvati ovjeka za odjeu. "Do vraga, vi ste tu da rijeite problem! Mora biti neto to moemo
poduzeti!"
"Da, da," odmahne ljutito rukom Maret. "Svakako emo poduzeti neto. Ali ne treba nagliti. Vi
nemate iskustva sa skladnou vremena. Potujte one koji to imaju."
"Kada bih se mogao doepati mjesnog hodnika," produi Lockridge kao da ga uope nije uo,
"svi bismo mogli ui u njega." Moemo ak stii do neolita prije Branna i saekati ga."
"Ne," Mareth je energino zatresao glavom. "Vrijeme je nepromjenjivo, upamtite to." Duboko je
uzdahnuo, a zatim je ponovno nastavio staloenim glasom. "Taj pokuaj je unaprijed osuen na
propast. U hodniku bismo posve sigurno naili na nadmonije snage neprijatelja koji bi nas
porazio. U svakom sluaju, ne postoji nain da se upotrijebi bilo koji ulaz u Danskoj. Na alost,
bez obzira za to se odluili, ne moemo oekivati pomo ni od koga drugog osim ovih ovdje."
Njegov pokret u smjeru grupe ljudi koji su zaplaeno kleali na rubu svjetlosti, bio je vie nego
omalovaavajui. "Istina, mogli bismo pokuati otii jo dublje u prolost i dobiti pojaanje iz
predvikinke ere, ali zato to initi, zato riskirati traganje za naim bazama na Orijentu i Africi,
kada se bolja pomo nalazi na dohvat ruke?"
"Kako?" Lockridge se zabulji u njega.
uvarev akademski nain ponaanja sasvim je nestao. Poeo je nervozno koraati, glasno
razmiljajui; sada je bio energini vojskovoa u odori fratra.
"Brann je doao sam, jer je znao da je i Konjak sama; za sada ni on ne moe sakupiti vie
ljudi. Ali budui da ju je uhvatio, on e osigurati sebi dovoljno vojnika da sauva plijen. Moramo
raunati s tim. Iznenaenje je uvijek pola uspjeha. Budui da nismo doli spasiti je one noi, mi to i
neemo uiniti. Neka izgleda kao da se uope nismo pojavili, a pogotovo ne onda kad mu se
pridrui velik odred Skitnica. Oni e svakako postaviti strae na sve ulaze u vremenske hodnike."
Zastao je za trenutak, nervozno trljajui bradu.
"U ovom stoljeu Danska nije mjesto gdje lee nae glavne snage u Europi. Mi smo prije svega
koncentrirani u Britaniji. Kralj Henry se dodue odrekao Svete stolice, ali jo uvijek nije pristupio
luteranima. Njegovo kraljevstvo je za sada na stoer. Doba koje vi poznajete kao period vladavine
dvije kraljice Marije, to je vrijeme pune dominacije uvara; Skitnice e uskrsnuti s Cromwellom,
ali mi emo ih potisnuti u Restauraciji."
Na Lockridgeovom licu itala se nedoumica.
"Znam. Vi se udite zato se trudimo oko povijesti koja je unaprijed poznata. Dakle, kao prvo,
na taj se nain neprijatelju nanose stalno gubici. Ali daleko je vanija injenica to je svako doba,
koje se vrsto dri, istodobno izvor snage i novih boraca; sve to stvara snagu potiska koji se prenosi
vremenskim ljestvicama daleko u budunost gdje treba biti donesena konana odluka, iju prirodu
nitko ne zna..."
"Ali, da nastavim. Ja imam svoje stado i u Engleskoj; tamo nisam poganski vra nekolicine
izgladnjelih seljaka, ve propovjednik vitezova i jakih veleposjednika, koji ih podstie da pristupe
svetoj katolikoj vjeri. Mi i tamo imamo hodnik, o kojem Skitnice nita ne znaju; jedna od
njegovih vrata otvaraju se i u neolitu. Vrata se otvaraju neznatno dalje u prolosti od danskih,
imamo samo nekoliko mjeseci preklapanja u godini koju moramo dosegnuti."
Mareth uhvati Lockridgea za ramena. Njegovo lice je gorjelo.
"ovjee, jesi li sa mnom? Za nju?"
DVANAEST
"Hajeeeeee! Hingst, Hest, og Plag faar flygte Dag! Kommer, kommer, kommer!"

46

Odjea predvodnika vjetaca leprala je oko njega poput krila. Tek to je okrenuo ruke i lice
prema nebu, nevidljiv i neujan vrtlog podigao ga je zajedno s njegovim izabranicima. Dizali su se
vrlo brzo uvis prema dalekim, hladnim zvijezdama. Iz poljske lomae plameni jezici su jo nekoliko
trenutaka bacali iskre za svojim gospodarom, a zatim je sve utonulo u tamu. Poklonici Covena
drhtali su i odlazili.
Auri je prestala vikati, zatvorila je oi i vrsto drala Lockridgea za ruku. Jesper Fledelius je
prvo isputao neke grlene glasove, zatim se osjetio sigurnim i na kraju kliktao poput razdraganog
djeaka. Na slian nain bio je uzbuen i Amerikanac. Letio je on ve i ranije, u stroju, ali nikad
na kraju gravitacijskog snopa.
Nije bilo otpora zraka. Silna energija, koja je strujila iz pojasa pod Marethovom odjeom,
potpuno ga je ponitavala. Kretali su se u tiini, nekoliko stotina me tara iznad tla, brzinom koja
nije bila mnogo manja od tisuu kilometara na sat.
Tama je leala nad pustopoljinom; Viborg se vidio samo na tren kao mrlja, a onda nestao. Povrina
Lim-fjorda je treperila; zapadne dine ostale su za njima, a uzburkano Sjeverno more, obasjano
ledenim sjajem srpastoga mjeseca koji se dizao u zoru, leae pod njima.
Izgubljen u noi i udu, Lockridge se trgne kad se pod njima pokae Engleska tako brzo?
Letjeli su visoko prema ravnicama istone Engleske. Sela sa slamnatim krovovima leala su
meu ponjevenim poljima; jedan dvorac uzdizao se poput bedema iznad rijeke. Sve je izgledalo
kao u snu; bilo mu je vie nego teko naviknuti se na injenicu da on, koji je ovo doba poznavao
samo iz knjiga, zaista leti engleskim srednjovjekovnim nebom iste noi dok kralj Henry hre pokraj
Anne Bolevn... jadne Anne iju e glavu odrubiti sjekira za manje od godinu dana, a nema nikoga
da je na to upozori. Ali u istoj je palai u kolijevci leala njena ker Elizabeth na koju je povijest
strpljivo ekala... udan osjeaj obuzme Lockridgea kao vizija; ne samo njegova sudbina, ve tajna
itavog ovjeanstva.
Obraena polja zamijenila je divljina s mnotvom otoka i brzim potocima, movarama
Lincolnshirea. Mareth se ustremi prema tlu. Posljednje uvelo lie za-treperilo je na okolnim
kronjama dok se sputao, vodei sa sobom i ostale. Na obzoru blijedog neba Lockridge je
ugledao malu kolibu od pletenog iblja.
"Ovo je moja baza u Engleskoj" ree mu uvar. "Vremenska vrata lee ispod nje. Ostat ete
ovdje dok ja ne skupim ljude."
Iza bijedne fasade krila se bogato opremljena unutranjost; pod je bio od tekog drveta, a zidovi s
masivnom oplatom; namjetaj je pripadao tom vijeku, kao i mnogobrojne knjige na policama.
Zalihe hrane i ostale stvari iz budunosti bile su skrivene iza kliznih ploa; na prvi pogled tu nije
bilo niega to se ne bi uklapalo u esnaesto stoljee. Neki nepozvani gost zaudio bi se jedino
kakao to da unutranjost ostaje topla i suha u svakom godinjem dobu. Meutim, nitko se nije
usuivao niti pribliiti kolibi. Seljake je dralo po strani praznovjerje, a otmjenu gospodu kolibica
nije zanimala.
Ali za trojku iz Marethove grupe sada je jedino bio vaan odmor. Oni su ipak bili obini ljudi, a ne
remekdjela jednog doba koje je moglo uobliavati ljudska svojstva po eljenom uzorku. ivci su
im bili na granici pucanja. Sljedea dva dana bilo je vrijeme ispunjeno runim snovima i
kratkotrajnim razdobljima polusna...
Treeg jutra Auri se probudila posljednja. Lockridge je ve sjedio na klupi pred vratima,
uivajui u puenju. Premda nije bio strastveni pua, ipak je osjetio za dovoljstvo kada je otkrio
da uvari dre u skladitu malu zalihu duhana zajedno s glinenim lulama. Na njegovo
raspoloenje utjecalo je i vrijeme koje se ponovo proljepalo. Blijeda suneva svjetlost rasipala se
po kronjama ogoljelih vrba. Zakanjelo jato gusaka letjelo je visoko na nebu, brzajui put juga;
remetei potpunu tiinu, njihovo gaganje, noeno vjetrom, bijae kao daleka usamljena pjesma
lutalica. Tada zauje tapkanje njenih koraka. Podigao je pogled i zanijemio od divljenja...
Prije ovih dana odmora nije imao vremena misliti na nju drukije nego kao na dijete kojem
je potrebno ono malo zatite koju je on mogao pruiti. Ali ovog jutra, ugledavi je ponovo pred
sobom kao jednom davno, kad su jo bili kod kue, odjevenu samo u dugu, svilenastu kosu boje
ita, osjetio je kako mu se neto stee u grudima. Potrala je prema njemu ljupkou srne, dok su
joj na ivahnome licu svijetlile krupne, plave oi. Na kutovima usana lebdio je osmijeh koji
Lockridge ranije nije vidio. Ustao je i poao joj u susret, dok mu je srce poelo bre udarati.
"Doi," dovikne ona. "Nala sam predivan amac."
"Boe!" zavapi Lockridge. "Obuci neto, djevojko."
47

"Zato? Pa zrak je topao." Poela se zavodljivo okretati pred njim. "Rise, moemo otii
amcem na pecanje; cijeli dan je na; Boica je sretna, a tebi je potreban odmor. Poimo!"
"Ovaj... u redu. Dobro, zato ne? Ali prvo odjeni neto, razumije?"
"Ako ti to eli." Zauena, ali posluna, ona ode u kolibu i vrati se odjevena. Fledelius je i dalje
spavao izmeu razbacanih pivskih pehara. Ne okljevajui vie, djevojka poleti kao strijela kroz
umu ispred Lockridgea.
Lagani amac s dva vesla privezan za panj bio je sasvim obian. Ali, naravno u Aurino doba
amci su bili daleko primitivniji; Tenil Orugarave su ih pravili od izdubljenog debla, s dodatnim
branicima koji su se privrivali drvenim klinovima ili veznim pruem. Meutim, na ovome su bili
upotrijebljeni avli od pravog metala! Auri je oduevljeno promatrala Lockridge kako vesla,
umjesto da se odguruje akijom. "Ovaj je sigurno doao s Krete," dahne ona.
Nije imao srca rei joj da je Kreta odavno opljakana i da se sada nalazi pod Venecijancima,
te da je ve u slijedeem stoljeu oekuje tursko osvajanje. Gurnuo je amac kroz trstiku i vrbik, sve
dok nije stigao do iste, plitke vode. Otok je ovdje bio skriven ibljem, a jezero se mirno zrcalilo na
blagoj svjetlosti. Auri je s odjeom ponijela i pribor za pecanje. Uvjebanim pokretom stavila je
mamac i vjeto bacila udicu na skrovito mjesto ispod jednog panja. Lockridge je prestao veslati,
zavalio se i poeo puiti lulu.
"udan je taj obred," ree Auri.
"Slui samo za uivanje."
"Mogu li probati? Molim te."
Slegnuvi ramenima, Lockridge joj prui lulu. Auri je duboko povukla dim; za trenutak se na
njenom licu vidjela radoznalost, a zatim joj suze grunu na oi i ona pone isprekidano kaljati.
"Neu vie, prejako je to za mene."
Lockridge se osmijehne. "Opomenuo sam te, djevojice."
"Trebala sam te posluati. Ti nikad ne grijei."
"ekaj malo..."
"Ali, ja ne elim da mi se obraa kao djetetu," plane ona. Tijelo joj je zadrhtalo kao oinuto
biem. "Spremna sam postati ena, im ti to poeli."
Lockridgeu takoer jurne krv u glavu. "Obeao sam da u skinuti ini s tebe," promrmlja
on. Kroz glavu mu je prola misao da e moda poginuti u slijedeem sukobu. "U stvari, s tim je
gotovo. arolija ti vie nije potrebna. Ovaj... prolazak kroz podzemni svijet, zna... ponovo
roenje. Shvaa?"
Zraila je sreom. Pone mu se pribliavati.
"Ne, ne, ne!" ree oajno Lockridge. "Ne mogu... sad..."
"Zato?"
"Pogledaj, ovaj, pogledaj uokolo. Nije proljee."
"Zar je vano? Ionako se sve promijenilo. A ti si mi tako drag, Rise."
Auri se spusti na njega, topla, obla i puna poude. Usne i ruke bile su joj arobno nespretne. U
oblaku pletenica i svijetlobijele koe on u trenutku pomisli bi li se i njegov djed sustezao... Ne, do
vraga, to ne bi bilo poteno...
"Morati u te uskoro napustiti, Auri..."
"Napusti me, ali s tvojim djetetom. Ne elim misliti o tome, ne danas."
Strogoa ga je napustila. Preostalo mu je samo jedno. Dopustio je da ona pretegne na jednu
stranu i amac se prevrnuo.
Poslije izvjesnog vremena uspjeli su ponovno okrenuti i isprazniti amac. Opet je sve bilo u
redu. Auri je prihvatila taj znak boanskog nezadovoljstva bez straha, moda zbog toga jer je
stalno ivjela u svijetu punom takvih znamenja; u njenom mirenju s novom situacijom nije bilo
osjeaja razoaranosti. Svukla je mokru odjeu, smijuljei se zato to je Lockridge odbijao uiniti to
isto.
"Uostalom, bar te mogu gledati," ree ona smirenije. "Bit e i drugih prilika kad oslobodi
Avildaro."
Preko Lockridgeovog lica preleti sjena tuge. "Selo kakvog pozna vie nema. Kad se vratimo, bit e
vrlo promijenjeno. Ne zaboravi one koji su pali."
"Znam," ree Auri tiho. "Echegon, koji je uvijek bio kao dijete, vesela Vurowa djeca i mnogi
drugi." Sve to im se dogodilo od tada, zamaglilo je njenu tugu. Uostalom, Tenil Orugaravi se nisu

48

mnogo predavali aljenju zbog gubitka kao plemena i narodi koji su doli poslije njih. Oni su
predobro nauili prihvaati ono to je.
"Ne zaboravi Jutoaze," ree Lockridge. "Moda emo nekako istjerati tu skupinu, ali postoje i
druge, jo jae i okrutnije. Oni e se vratiti."
"Zato uvijek mora brinuti o neemu, Rise?" pobuni se Auri. "Imamo ove dane... i, hej, riba!"
elio je sudjelovati u njenoj radosti, ali to je ostala samo elja. Vizija smrti bila mu je stalno
pred oima; ona je izjednaavala sve: narode, kraljeve i beznaajne robove u svim dobima
vremenskog rata. U taj se mozaik uklapala ak i smrt onog djeaka kojeg je nehotice ubio jedne
noi etiri stotine godina u budunosti. Poeo je nasluivati da je njegova sadanja pravednost
zapravo samo jedan oblik iskupljenja za krvni grijeh. Uostalom, tko je mogao pomisliti da e se
stvari tako odigrati, ree on u sebi umorno; pa ipak, one su se ba tako dogodile... odnosno, tako
e se dogoditi... samo, vrijedi li uope sebi razbijati glavu time?
Upravo su ispekli i jeli svoju lovinu kad se oglasila truba. Lockridge se trgne. Zar tako brzo?
Ostavio je sve i snano zaveslao natrag.
Mareth ga je ekao kod kolibe, sa est drugih uvara. Svoje odjee sveenika, viteza, trgovca,
plemia i prosjaka zamijenili su tijesno pripijenim odorama; za razliku od odora Skitnica, ove su
bile umski zelene boje, s platevima koji su se raznobojno prelijevali sputajui se niz ramena.
Ispod bronanih kaciga, pet pari velikih crnih oiju, neobino slinih Storminim, sumnjiavo su
promatrale pridole pomonike.
"Imamo jo jednog agenta na Britanskim otocima," ree Mareth. "On e dovesti nau vojsku kad
padne mrak u meuvremenu, obavit emo sve pripreme."
Lockridge, Auri i Fledelius dobili su zaduenja iji smisao nisu razumjeli. Budui da je ovaj
hodnik bio nepoznat neprijatelju, a vrata otvorena u tako vanom razdoblju, predvorje je bilo
pretrpano ratnim strojevima. Amerikanac je mogao prepoznati neke od njih po opim znaajkama,
na primjer vozila s gusjenicama ili kratke puke; ali emu je sluio kristalni globus u kojem se
nemirno vrtloila no posuta zvjezdastim tokicama? emu je sluila spirala utog plamena, iji je
dodir bio sablasno hladan? Njegova pitanja nailazila su na zid utnje.
ak se i Fledelius naljutio. "Nisam ja njihov kmet," promrmljao je nervozno.
Lockridge je ispitivao svoju vlastitu muku. "Ti zna da se potinjeni vole esto praviti vani.
Kada doemo do kraljice, bit e drukije."
"To je istina. Zbog nje bih mogao zaboraviti svoj ponos... Prave se vani. Ha, ha! Ti ima duha,
mome," nasmija se grohotom Fledelius i snano potapao Lockridgea po leima, tako da je ovaj
zateturao.
Spustio se sumrak, a zatim no. Pod zvjezdanim nebom okupila se neobina skupina ljudi.
Sainjavalo ju je stotinjak divljih, ilavih ljudi, najrazliitijih zanimanja; otputeni vojnici, mornari s
gusarskim sklonostima, mladi sinovi koji su krenuli u potragu za sreom, umski razbojnici, krpari,
buntovnici iz "Wallesa, kradljivci stoke. Bilo je oigledno da su skupljeni sa svih strana, od Dovera
do Lands Enda, od Cheviot Hillsa do Londona. Lockridge je mogao samo nagaati kako su
regrutirani. Jedni zbog religije, drugi zbog novca, neki su pak pobjegli pred krvnikom... uvari su
ih nepogreivo nalazili jednog po jednog i prikljuivali tajnom bratstvu. A sada je doao trenutak
vraanja duga. Svjetlost baklji sablasno je ocrtavala obrise osoba koje su se pribliavale, uurbano
se mijeajui i stalno mrmljajui neto meu sobom. Kada su se zaustavili, Lockridge je priao
nekom zdepastom mornaru u pohabanoj koulji i zakrpanim hlaama. ovjek je bio bosonog i
nosio je naunice, a na licu su mu se primjeivali oiljci iz starih bitaka. "Odakle si, prijatelju?"
upita ga Lockridge.
"Iz Devona," odgovori mornar na teko razumljivom narjeju; svaki Londonac bi po
posebnom nainu izgovaranja samoglasnika zakljuio da je Nizozemac. "Bio sam u krmi Majke
Collev u Southamptonu kad su me pozvali." On ovlai usne. "Eh, tamo ti dre rijetko dobre
kurve! Da sam imao samo malo vie vremena, jedna bi dugo pamtila Neda Browna. Ali kad medal j o n progovori, tako mi kostiju Bojih, makar bio pod francuskom vatrom ili probadao Caribale dok
se vjealu o bokove nae galije, nikada se ne bih usudio ogluiti o poziv."
"Medaljon?"
Brown kucne okrugli predmet oko vrata; u plitkom reljefu bio je utisnut lik djevice. Lockridge je
primijetio isti predmet i na dlakavim grudima ostalih pridolica. "Sto, zar nikad nis' u' za ovo?
ape kad s' im potreban, a onda se vie nema to osim sluat njeg' koj' sve kae: kud moram ii,

49

kako i kad. Tako je bilo i sada. Doveo me prvo na sastanak u divljinu, a zatim ovamo... Nisam znao
da mu slui toliko ljudi."
Mareth se pojavi na vratima kolibe. Samo je malo podigao glas i gomila se stiala. "Ljudi,"
obratio se masi, "mnogi od vas ve su dugo u naem Udruenju i sigurno se sjeate vremena kad
vas je ono spasilo tamnice ili smrti. Vi pripadate legiji arobnjaka bijele magije, koji svojom
odanom slubom pomaete svetu katoliku vjeru u borbi protiv nevjernika i heretika. Ove noi
vile po/vani ispuniti svoj zavjet. Putovat emo vrlo daleko da se borite s divljim ljudima, dok emo
se mi, vai gat a r i , sukobiti s arobnjacima kojima ti divljaci tlu Poite hrabro, u ime Boga;
junaci koji preive ovaj dogaaj dobit e bogate nagrade; oni pak koji poginu, bit e jo bogatije
nagraeni u Nebesima.
Kleknite sada i primite oprotaj za sve grijehe koje ste poinili."
Lockridge je doivio obred s okusom gorine u ustima. Zar je doista bilo neophodno toliko
cinizma?
Dobro, sve za spas Storm Darroway. Pri pomisli da e je opet vidjeti srce mu je bre
zakucalo.
Daleko tie i discipliranije negoli je vjerovao da je mogue, Englezi su poli kroz unutarnja vrata
kolibe i spustili se niz silaznu stazu hodnika. U predvorju, pred zastorom od duginih boja, svatko je
dobio poneko oruje: ma, koplje, sjekiru ili samostrijel. Barut bi bio beskorisan protiv Skitnica, a
nepotreban protiv Jutoaza. Mareth pozove rukom Lockridgea. "Najbolje je da ostane uz mene i
pokazuje mi put" ree on i prui Amerikancu energetski pitolj. "Dolazi iz dovoljno razvijenog
doba da bi znao rukovati time. Vrlo je jednostavno."
"Znam," odbrusi kratko Lockridge.
Mareth smanji oholost u glasu. "Da, ona te je odabrala. Ti nisi obian ovjek."
Iz guve se probila Auri. Glas joj je bio moleiv, a na licu joj se itao uas. "Rise," rekla je
tiho, "budi blizu mene."
"Ostavi je neka eka ovdje," zapovijedi Mareth.
"Ne!" ree Lockridge. "Ide s nama ako to eli."
Mareth slegne ramenima. "Onda je barem dri podalje."
"Ja u morati biti u prvim redovima," ree blago Lockridge djevojci. Osjetio je kako drhti u
njegovom naruju. Morao ju je poljubiti.
"Doi, malena!" zabrunda Jesper Fledelius, stavivi svoju gorilsku ruku na njeno rame. "Ostani
uz mene. Mi Danci se moramo drati zajedno meu ovim engleskim glupanima." Auri mu prui ruku
i oni nestae u gomili.
Lockridge je pomagao pri pripremi lebdeih sanjki za transport. Sve su bile jajolike i prozirne, ali
to svojstvo nije potjecala od tvari, ve od zagonetnih sila koje on nije razumio. Svako vozilo je
moglo primiti po dvadeset ljudi. Lockridge je uao u vodee sanjke zajedno s Marethom. Ljudi su
ve teko disali; mnogi su aputali molitve ili kletve i divlje arali pogledom kao ivotinje uhvaene
u klopku. "Zar poslije svega ovoga nee biti previe zaplaeni za borbu?" zapita Lockridge na dan skom.
"Ne, poznajem ja njih," odgovori Mareth. "Izmeu ostalog, uvodna ceremonija ukljuuje i
dovoenje u stanje odsustva svijesti. Njihov strah pretvorit e se u bijes."
Strojevi su se beumno podigli i krenuli niz hladno-bijeli vremenski hodnik. Uz svaku
upravljaku plou stajao je po jedan uvar, dok su ostali ljudi sjedili iza njega. "Kad ste ve
dobili ovaj prolaz," ree Lockridge, "zato niste pozvali pojaanja iz drugih doba?"
"Nijedno razdoblje nije nam pristupano," ree Mareth. Govorio je odsutno, pokreui rukama
poluge na upravljakoj ploi; izraz lica bio mu je napregnut. "Hodnik je izgraen uglavnom zbog
pristupa ovom dobu. Njegov kraj u budunosti zavrava u osamnaestom stoljeu, gdje imamo u
Indiji slijedee jako uporite. Skitnice su posebno aktivni u Engleskoj izmeu normanskog
osvajanja i rata Crvene i Bijele rue. Mi praktino uope nemamo vrata koja se otvaraju u srednji
vijek, ali ni u ranije epohe, kad su se svuda nalazila kritina podru ja, poprita velikih sukoba. U
stvari, sjeverna vrata u ticolitu i u bronanom dobu slue gotovo iskljuivo kao prijelazne toke.
injenica da imamo ovaj hodnik, koji se djelomino vremenski poklapa sa onim u Danskoj, to je
sretna podudarnost."
Lockridge je elio postaviti jo neka pitanja. Ali : neoekivano brzo sanjke su bile u godini
koju su traili.

50

Mareth ih je izveo van, a zatim baci pogled na kalendarski sat koji se nalazio u sanduku.
"Odlino!" ree udovoljno, obraajui se ostalima. "Imali smo sree. Nema potrebe ekati. Sad
je no i uskoro e zora; blizu i trenutak kad je ona zarobljena."
Energetske zrake drale su na okupu cijelu flotu vozila dok su prolazili kroz vremenska vrata.
ep zemlje se beumno podigao, a zatim spustio na staro mjesto. Mareth je postavio gravitacijske
ureaje za niski let prema istoku.
Lockridge je paljivo promatrao okolinu. Pod mjeseinom kamenog doba, movare su
izgledale jo vee i divljije. Ali iza njih, na obali, stajala su ratrkana ribarska naselja, koja su vrlo
podjeala na Avildaro.
To nije bilo sluajno. Prije negoli je nastalo Sjeverno more, ljudi su ili pjeice iz Danske u
Englesku; kultura Maglemosa bila je jedinstvena. Nakon toga, pjeaenje su zamjenili brzi brodovi,
a priblino u isto vrijeme misionari troimene Boice poeli su dolaziti s juga u obje zemlje.
Diaglosa u Lockridgeovom lijevom uhu objasnila mu je da bi se pripadnici plemena iz istone
Engleske i zapadnog Jutlanda mogli jo uvijek meusobno razumijeti, kad bi govorili polako.
Ta srodnost se gubila dok se zalazilo u kopno. Sjeverna Engleska bila je uglavnom naseljena
lovcima i izraivaima sjekira sa sreditem u Langdale Pikeu, ali koji su trgovali s kraja na kraj
otoka. Dolinu Temze prilino mirno su nastanili doseljenici doplovivi preko Kanala.
Zemljoradnici iz junih krajeva polako su naputali surove obrede predaka, to ih je formalno
uinilo otpadnicima. To se vjerojatno dogodilo pod utjecajem jake, napredne drave na
jugozapadu, koja je ve poela s kopanjem kositrene rude da bi privukla trgovce iz civiliziranih
zemalja. Vodei meu njima bio je narod Beaker; oni su uglavnom putovali u malim skupinama i
trgovali broncom i pivom. Staro doba je umiralo u Danskoj, a novo se raalo u Engleskoj:
zapad je bio blie budunosti. Bacivi pogled unatrag, Lockridge je vidio velike rijeke i
neizmjerne ume; kao kroz san, pred oi mu dooe milijuni ptica kako spokojno lete na jug,
irvasi koji zadovoljno tresu granatim rogovima, a ljudi su bili sretni. S bolom se sjetio da je to
svijet kojem je pripadao.
Pa ipak, nije bilo ba tako. More se nemirno valjalo pod njim. On je hitao kui, Storm.
Mareth je usporio, ekajui da se nebo razdani. ak i pri toj brzini, poslije svega nekoliko
desetaka minuta Limfjord se pojavio na vidiku.
"Pozor!"
Vlak gravitacijskih sanjki ustremi se nadolje. Voda se presijavala poput elika, rosa je blistala
po travi i liu ponovno roenog ljeta, a krovovi Avildara su se dizali iz svetog groba. Lockridge je
ubrzo primijetio da su ljudi Ratne sjekire jo uvijek ulogoreni na polju ispred sela. Takoer je
opazio pospane straare pokraj tinjajui h vatri kako dovikuju ljudima zamotanima u deke.
Jedna bljetava letjelica uzleti s istine ispred Duge kue. Brann, je dakle, imao vremena
pozvati svoje ljude. Zasljepljujue svijetlo munja bijesnu pod zvjezdama koje su blijedile i zagrmi
poput deset orkana.
Mareth je brzo izgovorio nekoliko zapovijedi na nepoznatom jeziku. Dvije letjelice uvara
ustremie se na neprijateljsku. S jedne od njih sukne mlaz plamena i sijevanje prestane.
Pougljenjen komadi poee padati kroz zrak, razbijajui se o vrsto tlo.
"Slijeemo!" ree Mareth Lockridgeu. "Nisu oekivali napad, tako da ih nema mnogo. Ali ako
pozovu pomo... Morat emo brzo preuzeti kontrolu."
Upravio je letjelicu prema tlu, neosjetno dodirnuo zemlju i iskljuio energetsko polje.
"Izlazite!" viknuo je.
Lockridge je bio prvi. Englez jurne za njim. Druga letjelica prizemljila se nedaleko odatle.
Jesper Fledelius je predvodio ljude iz nje, visoko vitlajui bljetavim ma-Ccm. "Za Boga i kralja
Kristierna!" grmio je. Ostale su se spustile neto dalje, u polje gdje su bili Jutoazi, a zatim ponovno
uzletjee kad su svi ljudi izali. Hladni i ravnoduni, uvari-piloti nadzirali su borbu, izdavali kratke
zapovijedi kroz medaljone i upravljali ljudima kao da su ahovske figure.
Metal je zazveao o kamen. Lockridge jurne prema kolibi ijeg se poloaja dobro sjeao. Bila je
prazna. Sa psovkom, on se okrene i potri prema Dugoj kui.
Desetak Jutoaza je bilo na strai. Lica ukoena od straha pred natprirodnim, oni su nijemo
stajali s visoko podignutim sjekirama. Brann stupi naprijed.

51

Njegovo dugako lice izobliilo se u uznemireno kreveljenje. Energetski pitolj pojavi se u

desnoj ruci. Lockridgeov pitolj bio je podeen da ga zatiti. On sko i kroz plameni gejzir i baci se
na Skitnicu. Obojica padoe u prainu, oruje se otkotrlja daleko od njih, a oni se uhvatie za gue.
Fledeliusov ma se podie i spusti. Jedan Jutoaz se srui u krvi. Odmah je pritrao drugi, ali
Danac je ve bio spreman. U meuvremenu pristigli su i Englezi i borba se rasplamsala.
U kutu oka Lockridge je opazio jo dva snopa ka ko se rasprskavaju i raspadaju na mjestu gdje
su zrake oblikovale energetski tit. Amerikanac je napregnuo sve snage u borbi s neprijateljm iz
budunosti, ali Skitnica je bio nadljudski jak i spretan borac. Meutim, kada su se nali licem u
lice, Brann prepozna Lockridgea. Od uasa je otvorio usta. Trenutak zatim pustio je Malcolma i
poeo uzmicati. Lockridge ga udari bridom ake u grkljan, baci se na njega i pone mu udarati
glavom o tlo sve dok Skitnica nije klonuo.
Nije mnogo razmiljao to se dogodilo s tom dugakom lubanjom. Brzo se podigao i poeo
trati. Na drugom kraju, Fledelius i njegovi ljudi tjerali su razbijene Jutoaze. Malobrojne Skitnice
leae spreni pred nogama Maretha i njegovih uvara. Lockridge je pojurio pokraj njih uope ih
ne primjeujui. Ulaz Duge kue stajao je sada slobodan.
Unutranjost je bila ispunjena tamom. On stupi naprijed. "Storm," pozvao je drhtavim glasom.
"Storm, jesi li tu?"
Nepomina poput sjene, ona je leala vezana na tronu. Malcolm osjeti prijatnu hladnou njene
gole koe, pone joj skidati ice s glave. Zatim je privue k se bi i zajeca. Bio je to bezvremeni
trenutak kad je Lockridge pomislio da je ve mrtva. Ali tada se nepomine oi otvorie i Storm
proape: "Doao si!" Poljubila ga je.
Vijest se brzo proirila umom i izbjeglice su se vratile kui. Radost je ponovno zavladala u
Avildaru.
Svetkovina je bila manje buna i vesela nego obino, jer je u isti mah predstavljala pogrebnu
ceremoniju i pobjedu. Stranci, ije je metalno oruje razbilo Jutoa ze, takoer su bili pozvani na
veselje. Nisu imali zajedniki jezik, ali zar to neto znai? Peene svinje govorile su naroitim
ukusom, ljudi dobrodunim smijehom, a ene same sa sobom.
Samo je Duga kua bila poteena rituala radosti. Tamo su se nalazili zeleni bogovi koji su
oslobodili svoj narod. Meso i pie bili su donijeti do vrata, a svaki mu ki lan plemena natjecao se
za ast da bude sluga ili donosilac poruke. Drugog popodneva proslave jedan ri bar je priao
Lockridgeu, koji je promatrao igrae na livadi, i rekao mu da je pozvan u Dugu kuu.
Malcolm nije odmah shvatio o emu je rije. Briga za Storm spreavala ga je da ivlje sudjeluje
u ritualnim igrama. Ali sada mu je bilo javljeno da ga osobno Boica Mjeseca eli vidjeti.
Sunce, miris ume, dim, slana voda, udaljena vika i vesele pjesme sasvim su nestali iz njegove
svijesti kad je uao u kuu. Sveta vatra jo uvijek nije bila ponovno upaljena; Storm je dala sveano
obeanje da e odrati obred im joj bude bolje. Bljetava kugla je osvjetljavala unutranjost Duge
kue; pod njenim sjajem grede i stupovi jo vie su se isticali u svojoj hrapavosti spram aavih
zidova, dok su razbacana krzna bljetala kao da su iva. Sedam uvara sjedilo je na uzdignutim
mjestima, ekajui svoju kraljicu; kad je Lockridge uao, oni ga ak nisu udostojili ni pozdrava.
Ali zato su svi smjerno ustali kad se Storm pojavila. Zadnji kraj kue bio je sada pregraen
energetskim zastorom, koji je upijao svjetlost oko sebe. Gordo koraajui, ona je prola kroz
raznobojnu zavjesu i zastala na pragu. Okruena sa svih strana tamom, izgledalo je kao da stoji u
gejzeru plamena...
Ili ne... to je ona sjajila, pomisli zbunjeno Lock ridge, kao onda kad se boica raala iz pjene
morskih valova. Tri dana i tri noi provedeni pod iscrpljujuim ispitivanjem u ureaju za itanje
misli ostavili su zamjetnoga traga na njoj; jagodice su joj postale izboe-nije, dok su joj oi tinjale
grozniavim zelenilom. Ali Storm se ipak drala uspravno; crno-plava kosa bljeta vo joj se
slijevala niz lice i obli vrat, koji su dobili zagasitu boju. Iz vremenskih vrata u doba kralja
Frodhija bila joj je donesena odjea koja je odgovarala njenom vremenu i statusu. Plava, prozrana
haljina ravnomjerno se sputala do bakrenog pojasa da bi se od njega valovito irila do lanaka,
postajui tamnija gotovo do grimizne nijanse; utkani srebrni amblemi predstavljali su valove
mora i udne zmije. Ogrta je drao bro slian Labrvsu; podstava je bila bijela kao ljetni oblak,
dok je izvana ogrta bio siv poput neba pred oluju. Njene zlatne cipele bile su poprskane
dijamantnom prainom. Slino kruni, na elu joj se sjajio polumjesec od kovanog srebra.
Iza nje je iao Mareth, priajui joj neto na jeziku uvara. Storm ga prekine pokretom ruke.
"Govori tako da te Malcolm moe razumjeti," naredila je jezikom Oru-garava.
52

Mareth je izgledao zbunjen. "Zar na tom grubom jeziku, svjetlosti?"

"Onda na kretskom. On je dovoljno profinjen."
"Ali, svjetlosti, morao bih vas izvijestiti..."
"Vano je da i on zna." Storm je saekala da Mareth proguta ponienje, a zatim krene prema
Lockridgeu osmijehujui se. Malcolm se nevjesto sagne da poljubi ruku koju mu je ona pruila.
"Jo ti nisam zahvalila za ono to si uinio," rekla je blago. "Ali rijei tu ne pomau mnogo.
Tvoj podvig je znaio vie nego spaavanje kraljice. Uinio si veliku stvar za cijelu nau misiju."
"Ovaj... radostan sam zbog toga," promuca zbunjeno Amerikanac.
"Sjedi, ako eli." Okretna poput make, ona se vjeto udaljila od njega, neujno hodajui.
Lockridge nije uo njene korake po pranjavom podu. Osjeajui slabost u koljenima, spustio se
pokraj jednog uvara, koji je kratkim kimanjem glave pokazao neko potovanje prema njemu.
Miii zaigrae na Storminom licu. "Imamo Branna ivog," ree ona. Mekani kretski govor
zvonko je treperio iz njenog grla. "S onim to emo saznati od njega, imamo priliku zadobiti
prevlast u Europi u sljedeih tisuu godina. Mareth, nastavi."
Ostajui dosljedan svom srednjovjekovnom zvanju sveenika i arobnjaka, Mareth je cijelo
vrijeme stajao. "Ne mogu razumijeti, svjetlosti, zato oklijevate. Brann je ve slomljen. Kapi njegovih
tajni uskoro e postati more."
Lockridge je za trenutak skrenuo pogled prema tamnom velu, ali ga je munina u elucu odmah
natjerala da zamiri. Tamo je leao Brann. Malcolm nije znao to se zapravo dogodilo. Jedino je
bilo sigurno da se svako muenje izbjegavalo. Storm se time nije koristila. To ne samo da je bilo
necivilizirano, ve vjerojatno i beskorisno protiv odgajanih i istreniranih ivaca nepokolebljive volje
bogova budunosti. Storm je bila drogirana, a energetske sirnice prodrle su u njen mozak do najskrivenijih dubina. Cilj Skitnica nije bio da ona umre, ve su samo eljeli izmuiti njen Ego i
osloboditi automatizam misli, tako da pedalj po pedalj, sve to je ika da znala i uinila, sve to je
sanjala ili stvarno bila, izae na povrinu i bude zabiljeeno.
Nijedno ivo bie ne bi trebalo proi tu muku.
Vraga ne bi! U Lockridgeu je kljualo. Brann sada guta svoj vlastiti napitak, nakon to je
bezrazlono pobio moje prijatelje koji mu nikada nisu uinili nita naao. To je rat!
Mareth je prikupio svoje povrijeeno dostojanstvo. "Dakle," pone on, "saznali smo sve to je
bilo u sreditu njegove panje u svezi trenutne situacije. Kada je Lockridge pobjegao u hodnik,
Brann dakako nije imao pojma o pomoi koja je mogla biti upuena iz Engles ke. Ali mogunost
da Lockridge ipak nekako odnese vijest uvarima bila je dovoljno zabrinjavajua. Zbog toga je
obavijestio svoje ljude kroz cijelu povijest Danske. Oni, po svoj prilici, jo tragaju za naim
ovjekom, ili bilo kakvim znakom koji bi upuivao na to da uvari organiziraju spaavanje.
U meuvremenu, morao je izvagati rizik prebacivanja vae sjajnosti u neko drugo vrijeme i
mjesto, ili da ostane ovdje. No kako je imao nekih razloga vjerovati da ga Lockridge nee nama
izdati, odluio je ostati ovdje, barem privremeno. Ovo je daleko i rijetko posjeivano doba. Ako bi
pozvao samo nekoliko Skitnica, a zadrao pleme Ratne sjekire kao svoje glavne pomaga e, mogao
je biti sasvim siguran da nee biti otkriven.
Meutim, rezultat je drukiji; mi sad drimo njega, a njegova organizacija na zna nita o tome.
Kad zavrimo ispitivanje, imat emo sve potrebne informacije za organiziranje iznenadnih napada
na poloaje Skitnica u bilo kojem vremenu, postavljanje zasjede njihovim agentima i zauzimanje
uporita. Jednostavno, bit e to najvea pobjeda u cijelome ovome ratu."
Storm kinine. "Da. Razmiljala sam o tome. Najbolje je ostaviti neprijatelja u uvjerenju da smo se
brzo premjestili, a zapravo emo ostati ovdje. Brann je imao pravo kad je smatrao ovo mjesto
pogodnim za glavni stoer. Sva panja je, po pravilu, usmjerena na Kretu, Anadoliju i Indiju.
Skitnice misle da e nas unitenja tih civilizacija jako oslabiti. Neka nastave misliti tako. Neka
troe vrijeme i snagu u pomaganju indoeuropskih osvajanja, koja su ionako predodreena da se
dogode. Sretna okolnost je da su obje strane, i mi i oni, sklone potpuno zanemariti sjever."
Storm je nekoliko trenutaka ivo koraala, dok joj je ogrta vijorio na sve strane. Zatim
snano udari akom o dlan i vikne: "Da! Postepeno emo dovui glavninu naih ovamo. Moemo
mirno urediti ovaj dio svijeta, onako kako to elimo. Nema dokaza da to ve nismo uinili;
mogunosti su otvorene. Koliko e uope podataka stii do juga o djelima barbara u ovom dalekom
zaleu? Kada doe bronano doba, ono e nositi nae obiljeje, nas e snabdjevati ljudima i
dobrima, i skrivat e baze. Konani veliki potisak prema budunosti moe se sakupiti ba ovdje!"

53

U plamenu energije, ona se okrenula svojim ljudima i brzo izdala nareenja. "to prije moramo
razviti domorodake oruane snage, dovoljno jake da sprijee mijeanje kultura. Jusquo, razmotri
naine i sredstva i daj mi sutra neke prijedloge. Sparian, izvuci Britance iz njihovih svinjarija i
organiziraj strau. Ali oni su previe sumnjivi; ne smijemo ih zadravati ovdje due nego to je
potrebno. Vrata u njihovoj zemlji ostala su nezatiena, zar ne? Urio, uzmi nekoliko ljudi i preleti
tamo; izvjebaj ih da uvaju strau ovih nekoliko tjedana koliko e vrata jo biti otvorena. Moda
e nam biti potrebna ta jazbina. U svakom sluaju moramo obavjestiti Kretu da smo ovdje i
dogovoriti suradnju. Radio i modani valovi su previe riskantni. Zarech i Nygis, pripremite se da
osobno odletite tamo poslije mraka. Chilon, poni s programom dobivanja podrobnih informacija o
cijelom podruju. Mareth, ti moe nastaviti posao na Brannu."
Po njihovim izrazima lica Storm je shvatila da je ostalo neto nerazjanjeno; kimnula je
glavom i brzo dodala: "Da, da, znam da imate svoja mjesta u esnaestom stoljeu i da se ovdje ne
osjeate nadleni. Pa, morat ete se nauiti osjeati drukije. Baza na Kreti ima sve to joj je
potrebno. Oni ne mogu raunati na nas sve dok je reorganizacija u tijeku. Ako prestanemo traiti
pomo, dat emo neprijatelju priliku da otkrije to se dogaa."
Osmi uvar podie ruku. "Da, Hu?" ree Storm.
"Zar neemo obavijestiti nae doba, Svjetlosti?" upita ovjek s puno potovanja.
"Dakako. Te vijesti mogu otii s Krete." Umorne oi se skupie. Ona poloi prste na bradu
i doda: "Ti e otii kui drugim putem... zajedno s Malcolmom."
"to?" Malcolm uzdahne.
"Zar se ne sjea?" ree Mareth. Usta mu se iskrivie. "Zabiljeili smo to ti je on rekao. Ti si
doao kod njega i izdao si nau kraljicu."
"Ja... ja..." Lockridgeu se zavrti u glavi.
Storm se primakne. Malcolm je nepomino stajao i zurio naprijed. Ona stavi ruku na njegovo
rame i ree: "Moda nemam pravo traiti to od tebe. Ali injenice se ne mogu izbjei. Na ovaj
ili na onaj nain, ti e potraiti Branna u njegovoj zemlji i rei mu gdje sam ja pobjegla. I tako e
zapoeti lanac dogaaja koji vode njegovom porazu. Budi ponosan. Nije mnogima dana ta
nagrada da budu sudbina."
"Ali, ja ne znam... ja sam samo divljak u usporedbi s njim... ili tobom..."
"I ja sam samo karika u lancu; i ja pipam u mra ku," proape Storm. "Moja e dua uvijek biti
puna oiljaka. Zar misli da ja ne elim drukije? Ali, mi imamo samo jedan put i moramo ii
njime. To je posljednja stvar koju traim od tebe, a ujedno i najvanija, poslije toga moe otii u
svoju zemlju. Ja u te se uvijek sjeati."
On stisne ake. "U redu, Storm," ree na engleskom. "Za tebe."
U njenom blagom i pomalo tunom osmijehu bilo je vie zahvalnosti nego to je on osjeao
da je zasluio.
"Idi sada i zabavljaj se," ree ona. "Budi sretan dok moe."
On se pokloni i izae.
Sunce ga je zabljesnulo vani. Nije se elio pridruiti slavlju, jer je bilo mnogo toga s im se
trebalo hrabro suoiti. Zato je nastavio besciljno etati obalom. Izmeu njega i sela sada se
uzdizalo brdo. Stajao je sam i gledao preko zaljeva. Valovi su zapljuskivali obalu, bijeli galebovi
klizili preko plavetnila, a drozd je pjevao na velikom hrastu.
"Rise."
On se okrene. Auri mu se pribliavala. Opet je nosila odjeu svog naroda: suknju od lika,
torbicu od lisije koe i ogrlicu od jantara. Thereto joj je kao ast poklonio bakrenu narukvicu koja
je pripadala poglavici Echegonu; vijenac od maslaka zlatio joj je lepravu plavu kosu. Ali usne su
joj bile nemirne, a suze ispunjavale oi boje neba.
"to se dogodilo, malena? Zato nisi na sveanosti?"
Ona stane pokraj njega i sagne glavu. "eljela sam te nai."
"Bio sam stalno ovdje, osim kad sam malo prije razgovarao sa Storm. Ali ti..." Tek sada mu je
sinulo kroz sjeanje da je uope nije vidio kako plee, pjeva ili odlazi s nekim u zelenu umu, kao
ostali mladi. Auri se pripila uz njega kao mala, neutjena sjena. "to nije u redu? Svima sam rekao
da je kletva skinuta s tebe. Zar mi ne vjeruju."
"Vjeruju ti," uzdahne ona. "Poslije svega to se dogodilo, oni misle da sam ja blagoslovljena.
Nisam znala da blagoslov moe biti tako teak."

54

Moda samo zato to nije elio misliti o svojim osobnim problemima, Lockridge sjedne i pusti je
da se isplae na njegovim grudima. Ona pone priati isprekidanim rjeima. Vrlo jednostavno, zbog
putovanja kroz podzemni svijet u nju je ula mana. Postala je posuda nepoznatih Snaga. Tko zna
zato je boginja izabrala ba nju. Zar joj se sada netko usudi pribliiti? Pa ipak, ovog puta nisu joj se
micali s puta, nisu je izbjegavali. Naprotiv, vrlo su je potovali i odmah bi uinili sve to bi
zatraila, osim da je smatraju jednom od svojih.
"To... nije... da me oni nee... voljeti. Ja mogu ekati... tebe... ili nekog drugog, ako ti to ne
eli. Ali... kada me vide... prestaju se smijati!"
"Jadno dijete," promrmlja Lockridge na svom materinjem jeziku. "Siroto malo. Kakvu si
uasnu nagradu dobila."
"Boji li se ti mene, Rise?"
"Ne, dakako da ne. Bili smo tako dugo zajedno."
Auri ga zagrli. Glave naslonjene na njegovo rame, ona pone mucati: "Kada bih bila tvoja,
oni, oni, oni bi znali da je sve u redu. Shvatili bi da se to ispunila volja Boice. Ponovo bih
zadobila mjesto meu njima. Zar ne?"
Lockridge se nije usuivao priznati kako je Auri bila potpuno u pravu. Ona se uvijek nalazila u
nekom posebnom poloaju. Ali kad njena nova, zagonetna sudbina ne bude vie potencijalna, ve
stvarna, vidljiva cijelom svijetu, strahopotovanje se mora izgubiti u svako-dnevici i ona e
sigurno stei ponovno mnogo prijatelja.
"Ne vjerujem da e se bilo koji ovjek ikad usuditi dotai me," ree Auri. "Ali to je dobro. Ja
ne elim nikog drugog osim tebe."
Sto mu muka, ti idiote, bjesnio je u sebi Lockridge. Zaboravi njenu mladost. Ona nije naivna
amerika srednjokolka. Auri je itav ivot gledala roenja, ljubav, smrt, slobodno trala umama
punih vukova i veslala u amcima od koe kroz bure; tucala je zrnje kamenom, krojila kou
zubima, preivjela mnoge bolesti, zime Sjevernog mora, rat i putovanje, koje veina odraslih ljudi
dvadesetog stoljea ne bi ak mogla ni shvatiti. I mlae djevojke od nje, a ona je starija od
Shakespeareove Julije, ve su majke. Krajnje je vrijeme da odbaci sva glupa sputavanja i da joj
uini tu malu ljubaznost.
Ne. Onog dana u amcu bio je vrlo blizu predaji. Sad mu je bilo jo tee. Mogao se jedino
suzdrati ako stalno misli na Storm. Ako se vrati iv, zahtijevat e kao svoju nagradu da ga
oslobodi njegovog doba i da je moe pratiti. Znao je da je ona ravnoduna prema ono me to bi on
imao s bilo kojom drugom djevojkom. Ali on to vie nije bio. Nije mogao biti.
"Auri," rekao je proklinjui svoju zbunjenost. "Moj posao nije dovren. Moram uskoro ii, po
nalogu Boice, i ne znam hou li se vratiti."
Ona je dahtala, bacila se na njega i zajecala tako da se streslo i njeno i njegovo tijelo. "Povedi
me sa sobom! Povedi me sa sobom!"
Jedna sjena padne preko njih. Lockridge podigne pogled. Storm je nepomino stajala,
promatrajui ih s visine. Drala je palicu Mudre ene, izrezbarenu od glogovog drveta; vjerojatno je
pola blagosloviti narod, sada njen. Tamna kosa, haljina boje oceana i kini ogrta leprali su u
iznenadnim naletima vjetra oko njenog vitkog tijela.
Osmijeh joj je bio neodreen, ali ne poput onog kakvim ga je ispratila u Dugoj kui. "Mislim,"
rekla je nekim udnim prizvukom u glasu, "da u tom djetetu ispuniti elju."
uvar Hu nije oekivao potekoe na putu kui. Lockridge je bio siguran da e sresti Branna
negdje izmeu Storminog odlaska za dvadeseto stoljee i razornog protunapada njenih neprijatelja.
Ta injenica bila je utkana u grau svemira.
Meutim, pojedinosti su bile nepoznate. (Kao kosidba livade, pomisli Lockridge sumorno. Je li
se vratio iv, ili nije? irina odstupanja na vratima onemoguavala je da se to unaprijed provjeri.)
Ako nita drugo, agenti Skitnica koji su primjetili Huovu skupinu mogli su ve neto zakljuiti.
Pa ipak, morao je i dalje biti oprezan.
ak i na danjem svjetlu, u drutvu jednog heroja i jednog boga, Auri je jo uvijek osjeala
strah od groba u kojem se nalazio ulaz u hodnik. Lockridge je vidio kako je ukrutila lea pa joj
je rekao: "Budi hrabra jo ovaj put, kao to si bila ranije."
Uputila mu je drhtavi osmijeh pun zahvalnosti.
Malcolm se nije slagao sa Storminom odlukom. Kraljica uvara je napustila svoj zapovjedniki
ton i rekla blago: "Moramo dobiti tone podatke o ovoj kulturi. Nisu u pitanju isto antropoloke
zabiljeke; moramo prouiti dubinu njihove psihe, jer bismo mogli poiniti strane pogreke u

55

suradnji s njima, onako bliskoj kako ja to sada planiram. Obrazovani specijalisti mogu mnogo
saznati promatrajui tipinog predstavnika primitivne zajednice izloenog civilizaciji. Ova
djevojka je najpogodnija za pokus. Ne moe je se vie povrijediti negoli je ve bila. Ili bi stavio
nekog drugog u njen nenormalni poloaj?" Protiv toga nije imao to rei.
Zemlja se otvorila. Njih troje se spustie niz kosinu.
Tijekom putovanja u budunost nisu nikog sreli. Ali Hu ih je prvo izveo van u vrijeme pri
kraju sedmog vijeka nakon Krista. "U vremenu ovih vrata Danskom vlada Frodhi," objasni on. "Na
kopnu i moru sad je mir, a Vanir, stariji bog zemlje i vode, jo ima podjednaku mo kao i mlai
Aesir. Neto kasnije, Skitnice e nas potisnuti, a Vikinzi e poeti ploviti. Da smo nastavili ovim
tunelom, sigurno bismo sreli neprijateljske agente."
Sjetivi se ljudi u crnom, protiv kojih se borio, Lockridge se naceri.
U vanjskom svijetu zima je bila jaka, snijeg je prekrio ogoljela stabla jo uvijek ogromne ume,
a nebo je bilo hladno i bezoblino sivo. "Krenimo odmah," odlui Hu. "Nije toliko bitno hoe li
nas vidjeti netko od domoradakih uhoda. Ipak..." On dodirne komande na svom gravitacijskom
pojasu. Oni se podigoe u zrak.
"Rise, gdje smo sada?" uzvikne Auri. "Ovdje ima toliko ljepote."
Lockridgea, koji je ve mnogo puta vidio iz zrakoplova velianstveni prizor gornjih slojeva
oblaka slinih plavo-snjenim planinama, vie je zanimalo kako to lete u toplini kroz vrlo hladni
zrak. Neki trik sa zagrijavanjem putem zraenja? Ali, vidjevi kako se djevojine oi radosno ire i
postaju blistavije, Lockridge joj je za-viao. Ponovna pojava osmijeha na njenom licu mu je
ulijevala snagu.
Danska je brzo ostala iza njih. Njemaka, granina drava kranstva, bila je skrivena u gustoj
magli oblaka, a onda se, nakon jednoga sata leta, na obzoru pojavie Alpe. Hu je pronaao svoje
orijentire i nekoliko trenutaka kasnije uronio sa svojim pratiteljima u oblake. Usred inae pustog
zimskog krajolika Lockridge je ubrzo ugledao malo selo, brvnare s krovovima prekrivenim
mahovinom i okruene drvenom ogradom. Kraj je bio brdovit, tamne rijeke su se sporo probijale
kroz snjeni pokrov, a led je okovao sva jezera. Jednog dana ovo podruje e dobiti ime Bavarska.
Hu se poeo sputati to je bre mogao padinom jednog visokog grebena. Kad su stigli u
podnoje, njemu se otme posve ljudski uzvik: "Dome!" ree.
Lockridge pogleda uokolo. Krevita i mrana divljina vladala je uokolo. "Dakako, svatko
prema svome ukusu," ree ironino.
Huove otre crte lica bljesnue ljutnjom. "Ovo je zemlja Koriach: to je njeno imanje u
budunosti i stoga njeno kroz sva vremena. ak sedam hodnika je izgraeno ovdje. Jedan od njih
ima vrata i u ovoj etvrtini sedmoga stoljea."
"Ali ne i u moje vrijeme. Storm nije dakle mogla ii iz Amerike u Njemaku. udim se samo
zato je iz neolitske Danske namjeravala kui preko Krete, umjesto da doe izravno ovamo."
"Upotrijebite malo mozak!" odbrusi mu Hu. "Nakon susreta sa Skitnicama u tom hodniku
bili ste tamo, trebali bi znati smatrala je daje vrlo velika vjetojatnost sresti ih ponovno. Tek
sada, kada imamo llranna, ovaj put je dovoljno siguran." On krene napri-icd. Lockridge i Auri
pooe za njim, djevojka je drhtal a, ali ne vie od straha. Njene bose noge kripavo su >;a/.ile po
smrznutom tlu.
"Hej, tako ne moe hodati," ree Malcolm. "Ovamo." Podigao ju je u naruje. Ona se sretna
privije uz
n|qw.

Nisu morali dugo pjeaki. U jednoj prostranoj udu-i ' i m u stijeni, Hu ponovno otvori tlo.
Svjetlost silazne i .11 upe izmijeala se s mutnom dnevnom svjetlou.
Putovali su prema budunosti u tako gluhoj tiini > l . i ic pulsiranje energije izgledalo dvostruko
glasnije, l ii Inom su mijenjali tunel, prelazei kroz vrata u drugi tunel koji je fiziki postojao u
dvadeset treem stoljeu, a zatim su kroz jo jedna vrata uli u hodnik kojeg je Hu elio.
Lockridgeov puls se ubrza, a nepce osui.
Na kraju putovanja, proavi kroz vrata treperave energije, nalazio se u predvorju koje je bilo
mnogo prostranije od svih ranije vienih. Pod je bio bogato obloen tepisima, a crvene tkanine
visjele su izmeu mnogobrojnih ormara. Kad se Hu pojavio, etiri straara odjevena u zelene
uniforme, podigoe puke u visini ela, na pozdrav. Razlikovali su se od Hua, ali su meusobno bili
neobino slini: niski, zdepasti, tupastih noseva i snanih eljusti.

56

Hu nije na njih obraao panju, traio je neto u ormaru i pruio im dvije diaglose. Lockridge
izvadi svoju iz doba reformacije, da bi napravio mjesta za novu.
"Uzeti u je," ree Hu.
"Ne. Zadrat u je," odgovori Lockridge. "Htjet u ponovno razgovarati s prijateljem
Jesperom."
"Jeste li me razumjeli?" ponovi ljutito uvar. "Nareujem vam." Straari se pribliie.
Lockridge izgubi strpljenje. "Znate to moete uiniti sa svojom naredbom," ree. "Ako vi
razumijete mene. Ja sam samo njen ovjek... i niiji vie."
uvar se gotovo ukoio, a u licu je problijedio. "Kako elite," ree.
Lockridge nastavi svoju malu pobjedu. "Mogli biste mi dati i nekakve hlae. Ove neolitske prnje
nemaju depove."
"Dobit ete pojas s pretincima. Poimo sada... molim vas."
Straari nisu mogli razumijeti govor koji je voen na kretskom jeziku. Ali bilo je neeg
uznemirujueg u nainu na koji su primili cijelu stvar i povukli se natrag. Lockridge stavi u uho novu
diaglosu; morao se potpuno koncentrirati da to lake savlada navalu "brojnih podataka.
Jezici: dva glavna, istoni i zapadni, uvarski i skitniki; ostali su preivjeli samo meu niim
klasama obiju hegemonija. Religija: ovdje je vladao mistini, ritualni panteizam, s Njom kao
simbolom i utjelovljenjem svega to je bilo vjeno: na strani neprijatelja, samo gruba
materijalistika teorija povijesti. Oblik vlasti: pozlilo mu je od podataka o zemlji Skitnica;
podreeni su bili pretvoreni u strojeve od krvi i mesa za potrebe nekolicine gospodara. O uvarima
nije bilo puno poda-laka. Bilo je samo jasno da to nije bila demokracija, a dobio je dojam da je
rije o nekoj dobrohotnoj hijerarhijskoj strukturi iji zakoni su bili dobrim dijelom izvedeni iz
tradicije. Vlast je bila podijeljena meu aristokratima koji su bili zajedno sa svojim narodom, vie
poput sveenika ili roditelja, a ne kao gospodari. Sveenice, majke, gospodarice, svugdje su
dominirale ene. Na vrhu je stajala Koriachs, koja je bila recimo neto izmeu Pape i Dalaj
Lame. Ne, ne ba tako. Usporedba je bila pogrena. udno, kako je opis bio povran. Moda i zato
jer su posjetitelju ovdanje prilike objanjavane viva voe.
Dvorac se pojavio ispred Lockridgea, i on zaboravi na svoje sumnje.
Nisu krenuli stubama, ve su se podigli zrakom do visokih katova graevine. Pod je bio plavkasto
zelen, a njegovi mozaici ptica, riba, zmija i cvijea, naizgled ivih, sjajie na prostranim
povrinama. Pod je bio topao i podatno mek. Stubovi pravljeni od dragog kamena ne-t'rita i koralja
uzdizali su se tako visoko da je jedva mogao povjerovati svojim oima. Njihovi kapitoli granali su
se u kronje pozlaenog lia. Jednako draesne su bile i biljke koje su rasle izmeu stubova i oko
sredinje fontane. Samo je nekoliko vrsta uspio prepoznati meu bezbrojnim grimiznim i zlatnim
cvjetovima. Znanost, dvije tisue godina iza njegove, znala je stvoriti nove uitke. Nadsvoeni
krov bio je prozirno obojen, a itava duga se pretapala u mandali koja je plijenila pogled i dugo ga
zadravala; ni na jednoj katedrali nije bilo prozora koji bi bio tako velianstven i svean. Zidovi su
bili prozrani. Kroz njih je vidio krajolik vrtova, terasa, vonjaka i parkova; daleka brda su bila
zaarana ljetom. I... kakvo je to stvorenje zavrnutih kljova etalo meu stablima; stado jelena je
izgledalo patuljasto pokraj njega... pa to je pretpovijesni mamut; dopremljen preko dvadeset
tisuljea vremena, kao znak strahopotovanja pred Njom?
Sedam mladia i sedam djevojaka, slinih kao blizanci, vitki i arobni u svojoj nagosti,
kleknue ispred Hua. "Dobro doao," rekoe u jedan glas. "Dobro doao, ti koji slui Tajni."
uvari su poklonili Lockridgeu samo jednu veer, prije negoli krene na svoj zadatak. Previe
uhoda je uokolo, objasnie mu.
Raskono odjeveni, Auri i on sjeli su u neto to nije bila ni stolica ni kau; udno sjedite
savreno se prilagoavalo svakoj konturi njihovih tijela. Uskoro im je bila servirana hrana; nikada
je ranije nisu vidjeli, ali je bila neopisivo ukusna. Vino je bilo bajkovito i pretvaralo je svijet u
sanjivu sreu. "Je li ovo droga?" upita Lockridge. Hu odmahne glavom: "Ostavite se svojih
predrasuda. Zato ne upotrebljavati bezopasna euforina sredstva?" uvar je nastavio govoriti o
napicima i mirisima koji su otvarali vrata osjeaju prave boanske prisutnosti u svemu to postoji.
"Ali to se uva za najsveanije obrede. ovjek je preslab da dugo nosi boansku plimu u sebi."
"ene to mogu ee initi," ree gospodarica Yuria.
Ona je drala visoko mjesto u Storminom Savjetu; plavokosa, ljubiastih oiju, savrenih oblika lica
i stasa, izgledala je kao da potjee izravno od boice lova Diane. Za sveanim stolom je bilo vie
ena nego mukaraca, i one su u svemu imale prednost. Pa ipak, sve je uvare obiljeavala
57

obiteljska slinost: oba spola su bila podjednako lijepa, puna ivota i mladosti. Konverzacija koju su
vodili lagano je klizila od jednog do drugog, puna brze meuigre u kojoj se Lockridge uskoro
sasvim izgubio; odustao je od pokuaja sudjelovanja u tome. Umjesto toga, udobno se zavalio i
prepustio uivanju kao da slua glazbu. Vie nije imao predodbu o emu uope razgovaraju.
Zatim su preli u drugu prostoriju, u kojoj su se boje pomicale u hipnotikom ritmu kroz
podove i zidove. Posluga se kretala majim korakom, donosei osvjeavajue napitke, ali nije bilo
vidljivog izvora melodija po kojima su plesali. Dijaglosa je poduavala Lockridgea o zamrenim
koracima neobinog plesa; uvarske dame bile su vrlo gipke u Lockridgeovim rukama, savreno
usklaujui svoje pokrete s njegovim, sve dok dva tijela ne bi postala jedno. Iako mu je glazbena
ljestvica bila potpuno nepoznata, bio je potpunije i dublje pokretan ovom glazbom negoli bilo
kojom iz njegovog doba.
"Mislim da zajedno s notama imate i podzvune tonove," spomene Lockridge.
Yuria krmne. "Naravno. Ali zato morate imati ime i objanjenje? Zar nije dovoljno da
postoji?"
"Oprosti. Ja sam tek barbar."
Ona se nasmijei i privue ga blie u okretnoj figuri koju su upravo plesali. "Ne 'tek'. Poinjem
shvaati zato se svia Koriach. Svega nekolicina nas ovdje, svakako ne ja, mogli bi biti takvi
pustolovi poput nje i tebe."
"Ovaj... hvala."
"Od mene se oekuje da brinem o tvojoj mladoj prijateljici, ali ona je ve zaspala noas joj
neu trebati. Ima li neto protiv toga da no provedem s tobom?"
Lockridge je mislio da eli samo Storm; ali Yuria joj je bila toliko slina, da je sva udnja u
njemu eznula za "Da!" odgovorom. Morao je sakupiti svu snagu volje kako bi joj objasnio da
mora biti odmoran za sutra. "A kad se vrati?" mamila ga je Yurija.
"Bit e mi ast." Okruen vinom, glazbom i enama, uope nije sumnjao u svoj povratak.
Gospoa Tareth, koja je plesala s Huom pokraj njih, dovikne mu veselo: "Ostavi malo
vremena i za mene, ratnice." Njen partner se osmijehne bez uvrede. Brak je bio zaboravljena
institucija. Storm je jednom primijetila, gotovo ljutito, da slobodni ljudi ne mogu posjedovati jedno
drugo.
Lockridge je rano otiao u postelju. Bio je sretan. Spavao je kao novoroene.
Jutro je bilo manje veselo. Hu je inzistirao da uzme jo jedan euforijak. "Potreban ti je um
nezasmetan strahom," ree uvar. "Pothvat e biti u najveoj mjeri teak i opasan."
Izali su van zbog vjebanja s napravama koje e Amerikanac upotrijebiti, da i u praksi iskua
ono znanje koje mu je prenijela dijaglosa. Letjeli su visoko iznad beskrajnog parka. Gotovo na
rubu obzora Lockridge je opazio neku tvravu sinje boje. Na njenom vr hu, visokom preko petsto
metara, dva krila su se irila ispod zlatne koije, oblikujui ankh, simbol ivota. "Je li to na kraju
grada?" upita on.
Hu se nasmije. "Ne govori mi o gradovima! Te kuninjake za ljude grade samo Skitnice. Mi
putamo ljude da ive blizu njihove majke zemlje. Ovo je industrijski pogon. Tu ne ivi nitko osim
tehniara. Automatska postrojenja mogu raditi bez suneve svjetlosti."
Vratili su se u palau. Promatrani izvana, krovovi i vrhovi kula inili su ogroman, skladno
obojeni vodopad. Hu je poveo Lockridgea u malu prostoriju gdje ih je ekalo nekoliko uvara.
Svi su bili mukarci. Rat, kao i tehnika, jo uvijek je pripadao jaem spolu, sve do najvie
razine na kojoj je pak Storm imala glavnu rije.
Izlaganje je trajalo dugo. "Mi te moemo prebaciti do nekoliko kilometara ispred Nivoreka." Hu je
palicom pokazao jednu toku na zemljopisnoj karti koja se na lazila na istonoj obali udno
izmijenjene Sjeverne Amerike. "Poslije toga nastavlja sam. Obrijane brade, u skitnikoj odori, s
dijaglosom i dodatnim informacijama koje e naknadno dobiti, trebao bi stii do glavnog stoera
Branna. Sigurni smo da je on tamo u ovom trenutku, a svakako i znamo da e ga vidjeti."
Droga nije mogla obuzdati napregnute Lockridgeove miie da se ne stegnu. "to jo znate?"
upita tiho.
"Da si ponovno pobjegao. Brann je bio obavijeten, odnosno bit e obavijeten, da si nestao
u vremenskom hodniku!" Huov pogled postao je mutan. "Bolje da ne govorim vie o tome. Bio bi
previe zasmetan saznanjem da si samo marioneta u nepromjenjivoj drami."
"Ili saznanjem da su me ubili?" ne suzdri se Lockridge.

58

"Nisu," ree Hu. "Ima moju rije da je tako. Mogao bih ti i lagati, a i to bih svakako uinio da
je neophodno potrebno. Ali govorim ti istu istinu: ovog puta Skitnice te nee ni uhvatiti ni ubiti.
Osim, moda, u nekom drugom trenutku... Ne zaboravi, Brann nikada nije ustanovio to se
dogodilo s tobom. Uz malo sree, trebao bi prijei iz jednog hodnika u drugi, kroz neka vrata
prema prolosti, izvui se iz grada i vratiti se preko oceana do ovog mjesta. Tu e saznati kako
ponovno doi u sadanjost. Nadam se da emo se vidjeti jo ovog mjeseca."
Gorine je nestalo u Lockridgeu. "U redu," ree on. "Pogledajmo sada pojedinosti."
Totalni rat se nije vodio u ovom vremenu budunosti, jer ubrzo ne bi bilo vie Zemlje. Kad bi na
nekom mjestu i u nekom vremenu jedna strana povjerovala da je dovoljno ojaala, uslijedio bi
veliki napad; ali njegovu prirodu protivnici nisu mogli predvidjeti. Istodobno, dvije zaraene
strane svijeta bijahu dobro utvrene, a sitniji sukobi nikad nisu prestajali.
Svemirski brod uvara poeo se sputati u dugom luku prema zapadu; nalazili su se iznad
oceana gdje se te noi raala bura. Na kraju putanje, neki glas ree: "Sad!" i Lockridgeova kapsula
bijae izbaena. Poput meteora, ona jurnu kroz vjetar i kiu, usijana od silovitog trenja sa zrakom.
Brod se nae nad njim i pone se gubiti u visini.
Lockridge je leao usred ognja. Vrelina ga je udarala; lubanja mu se tresla od vibracija. Tada
usijana kapsula prsne poput mahune i on se u istom trenutku nae na otvorenom prostoru, samo sa
svojim gravitacijskim pojasom.
I dalje se kretao vrlo brzo, tako da ga je energetsko polje jedva moglo zatititi od sila koje bi ga za
tren raznijele. Uragan je bjesnio oko njega, samo tama, munje i zid od kie. Valovi su se propinjali
prema njemu, a na njihovim krestama prtala je pjena. Kad se spustio ispod brzine zvuka, zauo je
fijuk vjetra, grmljavinu i urlanje vode. Plavo-bijeli blijesak rasparao je za trenutak nevrijeme i
ostavio ga zasljepljenog neko vrijeme. Eksplozija koja je odmah uslijedila, udarila mu je ui poput
ekia. Dakle, otkrili su nas, pomisli on omamljen. Nadam se da je brod ve uspio pobjei.
Hoe li to i meni uspjeti?
Oluja je meutim brzo progutala predmet veliine ovjeka. Osim toga, teko je bilo povjerovati
da Skitnice gaaju ba njega. Bili su uvjereni da bi se njihov neprijatelj odluio na ovakav rizik
samo zbog neke velike operacije, tako da vjerojatno nisu slutili da je cijeli za datak bio ubacivanje
jednog jedinog agenta.
Povijest je kazivala da e on stii do Brannovog dvorca.
Polja za upravljanje klimom drale su oluju podalje od obale, tako da je Lockridge ubrzo uao
u podruje mirnog zraka i ugledao pred sobom Niyorek.
Grad se kao neko udovite nazirao u polutami; iza njega se prostiralo kopno, iji je kraj
bilo nemogue sagledati. Karte i diaglosa ve su mu ranije rekli o Americi protkanoj od jednog do
drugog kraja megalopolisima. Malo je ega bilo do li te mase betona, elika, energije i deset
milijardi robova, osim pustinje koja neko bijae zeleno prostranstvo. Razaranje njegove zemlje
bilo mu je tako golem zloin da vie nije trebao drogu za suzbijanje straha. Oh, ljeta moga
djetinjstva na obalama istih rijeka, pomislio je, dolazim se osvetiti za nepravdu prema vama.
Na jugu, sjeveru i ispred njega grad su opasali bedemi gdje nita osim rijetkih slabanih svjtiljki i
otvora stotina tvornikih pei nije ublaavalo neprozirnu tamu koja je vladala svuda naokolo; sve
do mora je do njega dopiralo neprekidno zujanje i pulsiranje, nadjaano po vremeno vrlo prodornim
piskom koji mu je zadavao bol u uima: zvuk strojeva. Na gornjoj razini, masivni tor njevi dizali su
se moda i dva kilometra uvis, dok se na njihovim bonim stranama bez prozora stidljivo javljala
prva zraka zore. Kablovi, cijevi i elevatori bijahu nerazmrsivo isprepleteni: Prizor je imao i
izvjesnu velianstvenost. Oni koji su podigli ove okomite pilje u nebu zasigurno nisu bili ljudi
slaboga uma. Ali obrisi graevina bijahu grubi, govorei o duhu graditelja ija je najvia elja bila
neobuzdana vjeba neogranienim snagama.
U Lockridgeovoj kacigi zau se poziv: "Tko dolazi tamo?" Odjeveni u crnu odoru kao i on,
dva straara se ustremie na njega. Ispod, pokretna oruja podignue prema njemu svoje cijevi.
Imao je ve nauen odgovor. "Zapovjednik strae Darvast iz kunih jedinica Direktora
Branna vraa se kui s posebnog zadatka." Jezik Skitnica bio je grub. Morao je ipak priznati da mu
je gramatika i semantika bila blie engleskom negoli kod jezika uvara, na kojem se nikako nije
mogao izraavati o nekim stvarima s dovoljnom preciznou. Meutim, ovdje kod Skitnica je
najpriblinija rije za 'slobodu' znaila 'sposobnost izvriti', a za 'ljubav' je uope nije i bilo.
Budui da je ionako morao otkriti svoj pravi identitet pred Brannom, predloio je uvarima da
to uini odmah im ga Skitnice nau. Ali Hu je bio protiv toga. "Morao bi proi kroz mnogo
59

slojeva birokracije dok ne dopre do Branna. Dok bi na kraju stigao do njega, proces ispitivanja
bi im previe otkrio, a tebe sasvim onesposobio."
"Ateriraj kod vrata 43 za identifikaciju," zapovijedi glas preko radija.
Lockridge je posluao i spustio se na platformu koja je strila iz vode. Bila je to gola metalna
ploa, kao to su bila i ogromna vrata u zidu pred njom. Straar istupi naprijed. "Va ego uzorak,"
ree on.
Strunjaci uvari dobro su obavili svoj posao. Za svaki sluaj, bio mu je sastavljen novi identitet
u ureaju koji je registrirao ivot svakog pojedinica. Lockridge je pristupio skeneru misli i pomislio
kodnu rije. Raunalo je preuzelo impuls kao potpuni biogram za povjednika strae Darvasta, 05874-623489, roenog prije trideset godina, kolovanog u reche 935, a zatim u Vojnoj akademiji,
postavljenog u posebnu slubu kod Direktora Branna, politiki pouzdanog i nosioca mno gih
odlikovanja za opasne zadatke koje je uspjeno obavio. Straar ga pozdravi rakom poloenom
na gradi. "Proite, gospodara."
Vrata se otvorie jezivo tiho za svoju teinu. Ritmiko pulsiranje strojeva iz grada doprlo je do
njega zajedno s naletom smrdljivog zraka. Lockridge ue.
Imao je samo toliko vremena da dobije tek povrnu predodbu o gradu; morao se odmah
koncentrirati na ono to je diaglosa znala o dvorcu Branna. Pratio je upute i kretao se, manje vie,
u dobrom smjera.
Brannova kula se nije mogla promaiti; bila je obloena elikom, s kuglom od plavog plamena
na vrhu. Odavde je bila udaljena sigurno nekoliko kilometara. Lockridge nastavi sa etnjom.
Ubrzo je shvatio da se nalazi na samom dnu ljudskog stanita. Grad se, dodue, pruao jo
dublje ispod povrine tla, ali tamo su se nalazili samo strojevi, s nekoliko naoruanih inenjera i
milijunima jadnika osuenih na rad, koji nisu dugo ivjeli u tom dimu i zraenju. Zahrali i prljavi
zidovi ograivali su sa svih strana uske pjeake prolaze. Visoko gore, metalni nosa i razne
tehnike konstrukcije gotovo sasvim su zaklanjali nebo. Zrak je treperio i zaudarao. Oko
Lockridgea su vrvjeli propalice, otpadnici, odbjegli kriminalci i bludnice. Bili su odjeveni u tanku
odjeu, i koe poput ribljeg trbuha. Nitko nije izgledao gladan industrijski proizvedena li rana
bila je svima dostupna u nekoj od oznaenih blagovaonica ali je Lockridge osjetio da su mu plua
zagaena smradom neopranih tijela. U blizini netko pone govoriti hrapavim glasom.
"Tako sam mu rekao, rekao sam, ne moe ti to meni uiniti, rekao sam, ja poznajem osobno
vlasnika stana, rekao sam, i..."
"... gdje mo' dobit' pravu stvar, ih, istina, samo u tvojoj tikvi..."
"Bolje ga ostavimo samog. On ne radi kao drugi. Jedne od ovih noi, oni e doi i pokupiti
ga, zapamti moje rijei."
"Ako se ona 'oe rijeit' svoj' derita prije neg' se registriraju, dobro, to je samo stvar nje i
vlasnika, i ja ne elim u tom sudjelov't, ali ako ih baci dolje kroz moju otpadnu cijev, u redu!"
"Posljednje to sam uo bilo je da je premjeten u., ovaj... ne znam tono, ali negdje na jug."
"Tja, oni nee istraivati. Sigurno nije ispunila svoju kvotu. Zato bi se brinuli ako joj netko
prereze grkljan? To e im, u stvari, utedjeti trud."
"! Pazi!"
Tiina zavlada svuda oko Lockridgeove odore. Nije se morao kao drugi probijati kroz guvu.
Ljudi su se sabijali uz zidove, proputajui ga da proe; pogleda sputenih na plonik, pretvarali su se
da ga ne primjeuju.
Njihovi preci bijahu Amerikanci...
Bio je sretan kad je najzad stigao do jednog okomitog tunela u kojem je mogao upotrebiti svoj
gravitacijski pojas. Na viim razinama bile su neusporedivo istije galerije irokih hodnika. Vrata u
nii svijet bila su zatvorena i pred njima se nalazilo nekoliko straara; klasa tehniara koja je tu
radila nije imala potrebu lutati uokolo u potrazi za sredstvima za ivot. Svi su nosili odore od
dobrih materijala, i kretali su se puritanskom svrsishodnou. Pozdravljali su ga.
Jedna grupa ljudi odjevenih u sivo prola je pokraj njega, predvoena ravnodunim straarom.
Glave su im bile obrijane, a lica sumorna. Malcolm je prepoznao u njima kanjenike koji su
osueni zbog neposlunosti. Genetika kontrola jo nije uspjela obuhvatiti cijelu linost, niti je
posebna obuka bila uvijek uspjena. Njihovi mozgovi bili su isprani u energetskom polju, kako bi
mogli biti baeni na najniu razinu, meu strojeve. Do due, znatno uinkovitije bi bilo sve
automatizirati, umjesto upotrebljavati ovakvog radnika; ali slina kanjavanja bila su neophodna

60

kao primjer drugima. Jo vanije je bilo da svi budu zaposleni. Iza ravnodunog izraza lica,
Lockridgea je tjeralo na povraanje.
Pun bijesa, podsjetio je sebe da se drava koja nema barem pasivnu podrku veinskog dijela
stanovnitva ne moe dugo odrati. Ali, ovo je bila konana odvratnost. Gotovo svatko ovdje, na
svakoj razini drutvene ljestvice, prihvaao je ovu vladu kao gotovu injenicu, ne bi mogao ni
zamisliti neki drukiji ivot, esto i u uivajui u ovome. Gospodari su ga hranili, oblaili, davali
mu krov nad glavom, poduavali ga, lijeili, mislili za njega. Nadaren i ambiciozan ovjek mogao
se popeti vrlo visoko kao tehniar, znanstvenik, vojnik, organizator sve razraenijih i sadistikih
zabava. Da bi se neto u ivotu postiglo, moralo se druge udariti po zu bima; i to je bilo zabavno, to
je bilo oputajue.
Poput Darvasta, pomisli Lockridge. Zaboravio sam zapamtiti koga sad ja predstavljam. On
pouri prema svome cilju.
Sunce je upravo izlazilo, probijajui se kroz kancerogene oblake, kad je ostavio krovove iza
sebe i poletio prema Brannovoj tvravi. Bezbroj straara u ophodnji rojilo se uokolo zidova, kao
muhe uz neko brdo. Topovi su virili na svakom prosjeku, a ratne letjelice kruile oko arke kugle
na vrhu. Na ovoj visini zrak je bio ist i hladan, gradska buka se smanjila na apat, a na zapadu
se vidio planinski lanac od tornjeva.
Lockridge se spustio, kako mu je zapovijeeno, na jednu platformu i ponovno pristupio
identifikaciji. Slijedea tri sata proveo je prilino besciljno, a djelomino zato jer gospodar jo nije
bio spreman nikoga vidjeti. Jedan asnik, dovoljno visokog ina da bi se usudio na to, objasnio
mu je u emu je stvar, promatrajui ga sumnjiavo itavo vrijeme. "Bio je zauzet do kasno u no
sa svojim novim partnerom. Razumijete?"
"Ne, bio sam odsutan," ree Lockridge. "Neka djevojka?"
"to?" Skitnica je izgledao zaprepaten. "Neka ena za uitke? Gdje ste vi bili?" Obrve mu
se skupie.
"U prolosti; proveo sam tamo vie godina," odvrati Lockridge ubrzo. "ovjek sasvim zaboravi
vlastiti svijet, tamo natrag."
"Da-a-a-a... shvaam, to je stvarno problem. Agenti koji su dugo odsutni u prolom vremenu
mogu razviti neke loe, devijantne nazore."
I dalje pod sumnjiavim pogledom asnika, Lockridge ree: "Ne morate mi ni rei. Sretao sam
takve sluajeve. Sreom, takoer i kod neprijatelja."
"To uravnoteava stvar," kim ne glavom asnik i opusti se. "Pa, to je toliko hitno u vaem
izvjetaju da ne moete priekati do nekog dogovorenog sastanka?"
"Samo za njegove ui," ree Lockridge automatski.
Sredstvo protiv briga sasvim je potisnulo zbunjenost u njemu. Dok je prelazio u jednostavnu,
malu sobu, rezimirao je u sebi plan operacije koji se sastojao od samo dvije toke: prvo govoriti s
Brannom, a zatim se to prije osloboditi. Vremenska vrata koja su se nalazila u dnu kule bila su
otvorena ove godine. Morao se vratiti u period prije uspona Skitnica. Oni e ga vjerojatno goniti
cijelim putem i moda na kraju ubiti, kako bi ga sprijeili da se vrati u neolit, jer je njihov gospodar
ve otiao tamo. Druga mogunost je bila da im pobjegne; u tom sluaju trebao je odletjeti za
Evropu, pronai onaj hodnik i slobodan se vratiti u Stormino doba. Moda se u ovom istom trenutku
on ve pozdravlja s Auri u Storminoj palai. Ta pomisao ga je oduevljavala.
Neki glas iz zraka ree: "Zapovjednik strae Darvast. Direktor vas eli vidjeti."
Lockridge je proao kroz zid koji se otvorio pred njim i uao u predsoblje armirano elikom i
poljem sila. Vojnici ga svukoe i pretraie odjeu i njega s puno potovanja, ali krajnje detaljno.
Kada se ponovo obu kao, bilo mu je dozvoljeno zadrati diaglosu, ali ne i gravitacijski pojas i
oruje.
Dvostruka vrata se irom otvorie i pred njim se pojavi lako namjetena soba s visokim
stropom, sivim zavjesama i debelim tepisima. Prozor je otkrivao prostranu panoramu Nivoreka.
Na jednom zidu svjetlucala je neka bizantinska ikona, optoena zlatom i dragim kamenjem.
Nakon depresivne skuenosti koja je vladala svuda uokolo, Lockridge je za trenutak ponovno imao
udan osjeaj povratka kui.
Brann je sjedio pokraj nekog stroja. Povijeno tijelo, odjeveno u crnu odoru bilo je oputeno, a
lice je moglo pripadati i nekom kipu. Rekao je mirnim glasom: "Moralo bi ti biti jasno da mi osoba
poput tebe nije dovoljno bliska da bih joj znao ime. U svakom sluaju, injenica da si proao

61

identifikaciju je tako znaajna da sam odluio razgovarati s tobom kako si traio. Sada nas nadziru
samo moji strojevi. Pretpostavljam da nema na umu nikakav smijean plan o atentatu. Govori!"
Lockridge podie pogled. Osjeao je kako djelovanje droge sve vie slabi. Iznenada jedno
vrtoglavo saznanje mu bljesne u svijesti: "Boe moj, sreo sam ovog ovjeka i borio se protiv njega
prije est tisua godina, pa ipak ovo je prvi put da me on uope vidi!
Amerikanac je za trenutak ostao bez daha. Koljena .u mu klecala, a dlanovi se znojili. Brann
je ekao.
"Ne," promuca Lockridge. "Mislim... ja nisam Skit-i Ali sam na vaoj strani. Imam vam neto
rei, nea to vjerujem da biste eljeli zadrati kao tajnu."
Hrann ga je prouavao, bez promjena na otrim crtama lica. "Skini svoju kacigu," ree on.
Lockridge pomisli. "Arhaian tip," promrmlja Skitnica. "Mislio sam Mnogi to ne bi
primijetili, ali ja sam sreo bezbroj i . i :..i u svim vremenima. Tko si ti?"
"Malcolm... Lockridge... SAD... sredina dvadesetog stoljea."
"Tako..." promrmlja Brann. Osmijeh na njegovom licu ga je potpuno promijenio. "Sjedni!"
ree on, kao domain svome gostu. Blagim pokretom dodirnuo je prekida na jednoj ploi. U
istom trenutku ploa se otvorila i na njoj se pojavie boca i dvije ae. "Sigurno voli vino."
"Popio bih malo," ree Lockridge hrapavo. Prisjetio se kako je jednom ve pio s Brannom, i
to ga natjera da iskapi au u dva gutljaja.
Brann mu nalije ponovno. "Smiri se," ree blago.
"Ne, ja moram... Sluajte, Koriach od Westmarka... Vi je znate?"
Brannova mirnoa nije bila slomljena, ali maska sklizne sa njegova lica. "Da. Ve vjekovima."
"Priprema jednu operaciju protiv vas."
"Znam. To jest, nestala je prije izvjesnog vremena, bez sumnje zbog nekog izuzetno znaajnog
zadatka." Brann se nagne naprijed. Njegov pogled je postao tako prodoran, da Lockridgeove oi
potraie spas u ukoenom miru bizantinskog sveca na ikoni. Dubokim glasom, Brann nastavi:
"Ima li informacija?"
"Imam... gospodaru. Ona je otila u moje stoljee u moju zemlju buiti hodnik prema
ovamo."
"to! Nemogue! Mi bismo to znali!"
"Rade potajno. Domaa radna snaga, domai ma terijal; poinju od samog poetka. Ali kada
budu gotovi, uvari e nagrnuti kroz hodnik sa svim raspoloivim snagama."
Brann tresne akom o kontrolnu plou, a zatim skoi na noge. "Obje strane su pokuavale to i
ranije," ree on energino. "Nijedna nije uspjela. Posao je neizvediv!"
Lockridge se prisili pogledati u osobu koja se nadvila nad njim. "Izgleda da e ovog puta
operacija biti uspjena. Majstorski je prikrivena, kaem vam."
"Ako bi to itko mogao, onda ona..." Brannov glas zauti. "Oh, ne." Usta mu se iskrivie. "Konani
udarac! Poarne bombe na moj narod."
Poeo je nervozno koraati. Lockridge se zavalio u sjedalo i promatrao ga. Amerikancu padne
na um da Brann nije zao. U Avildaru mu je rekao, odnosno rei e mu, mnogo lijepih stvari o
Jutoazima, koji nikada nisu bili bezrazlono surovi. Njegova agonija je sada bila stvarna. Odrastao
je u svijetu zla i vjerno mu je sluio, ali iza njegovih sivih oiju krila se tigrovska bezazlenost. Kad je
zatraio injenice, Lockridge mu ree gotovo samilosno: "Vi ete je zaustaviti. Mogu vam tono
rei gdje je hodnik. Kad se njegova vrata ovdje otvore, vi ete se sjuriti kroz njega. Ona e imati
samo nekoliko pomagaa. Neete je tada uhvatiti, pobjei e, ali ete imati drugu priliku kasnije."
S manjim izmjenama, Malcolm je ispriao svoje iskustvo, sve do onog trenutka kada je poao u
Avildaro sa Storm. "Ona je uspjela postati njihova Boica," rekao je na kraju. "Zatim je upravljala
jezivom svetkovinom." Kao to je pretpostavljao, Brann nije znao da Tenil Oru-garavi, koji su
Skitnicama bili daleko izvan njihova polja kulturne manipulacije, uope ne provode ceremonijalni
kanibalizam kao njihovi susjedi. Premda neistinito, Lock-ndgeovo klevetanje orgija ipak se pokazalo
korisnim.
"Bilo je to ono to je poelo mijenjati moje miljen j e o njoj. Tada ste doli vi, na elu jednog
indoeuropskog ratnikog plemena; poslije kratke borbe osvojili Me selo, a nas zarobili."
Brannovi prsti se otvorie, a zatim ponovo skupie. "Ja sam pobjegao. U prvo vrijeme, mislio sam
da sam imao sree, ali sada shvaam da ste me vi namjerno slabo uvali. Otiao sam u Flandriju i

62

naao jedan iberijski trgovaki brod, gdje su me primili kao mornara palube. Tako sam stigao na
Kretu i uspostavio vezu s uvarima. Oni su me poslali u ovu godinu, premda sam se elio vratiti
kui. Ovo nije moj rat. Ali oni me nisu pustili."
"Potpuno ih razumijem," ree Brann. Ponovno je bio staloen. "Osnovi razlog je praznovjerje.
Oni nju matraju sveticom, ak potpunom inkarnacijom Boice.
Kao posljednji koji ju je sreo, vi ste i sami postali pre vie sveti da bi ste se opoganili postavi
obian graanin jednog razdoblja kojeg oni preziru.
Lockridge je bio zapanjen koliko je glatko prola pria koju su uvari umijesili. Je li
Brannovo objanjenje bilo toncR
"Oni su se, inae ponaali prema meni vrlo lijepo," ree Amerikanac. "Postao sam, oh, vrlo
blizak s jednom gospoom iz visokog stalea."
Brann slegne ramenima.
"Ona mi je mnogo priala o njihovim pijunskim operacijama, pokazivala mi ureaje i sve
ostalo. Nastojala je na svaki nain prikazati civilizaciju uvara u to boljem svjetlu; pa ipak, sam
shvatio da to nije za ljudska bia. Usprkos propagandi kojom su me kljukali o vama Skitnicama,
poeo sam razmiljati kako ste vi vie moja vrsta ljudi. Napokon, vi biste me mogli poslati kui."
Zastao je na trenutak, da vidi kakav su dojam ostavile njegove rijei, a zatim produio na
engleskom: "U pitanju je nostalgija. Osim toga, imam nekih obveza tamo. Nekako sam je uspio
izmoliti da me pusti u jednu izviaku misiju prole noi. Dobio sam jednu od vaih odora i laan
Darvastov identitet..." On rairi ruke. "I tako, evo me ovdje."
Brann je prestao etati. itavu minutu je stajao nepomino, prije negoli je upitao: "Koji je toni
zemljopisni poloaj tog hodnika?"
Lockridge je imao spreman odgovor. "Poslije moje prie," ree on na kraju, "pitam se zato se
uvari nisu jednostavno vratili nekoliko mjeseci unatrag i upozorili Koriach?"
"Oni to ne mogu," odgovori odsutno Brann. "to je bilo, mora biti. Koriach ima meu svojim
ljudima apsolutnu vlast, ak veu nego ja ovdje. Ne obznanjuje planove nikome koga nije izabrala.
Zbog straha od uhoda, vjerojatno nikoga nije obavijestila, osim nekolicine tehniara koje je povela
sa sobom. Bit e dovoljno vreme na da se to uini kad hodnik bude gotov. U ovom tre nutku,
meutim, dok je prednost jo neznatna, a angairanost na drugim mjestima vrlo velika, nije mogue
organizirati glavne snage uvara da uinkovito djeluju u odreenoj toki prolosti. ak kad bi
oni i bili upueni tamo, po svojoj prilici bi ih omeo faktor vremen ske pogreke: stigli bi ili
prerano ili prekasno. I to, ako bi uope i bili poslani. Ona ima mnogo suparnika koji ne bi alili
za njom."
Promatrao je Lockridgea jedan trenutak koji se njemu inio kao vjenost. Konano, Brann
polako ree: "Ako je vaa pria istinita, ja sam vam zahvalan. Bit ete zaista vraeni u vae doba
i bogato nagraeni. Ali prvo moramo moramo potvrditi vau iskrenost jednim psihikim testom."
U Lockridgeu se podigne plima straha. Sad se pribliio trenutak iza kojeg je njegova budunost
bila nepoznata. Brann se ukoio. Znoj, bljedilo, ila kucavica na grlu zato je stranac tako
nervozan?
"Ne!" promuca Lockridge slabim glasom. "Molim vas. Vidio sam to se dogaa."
Trebao je nai neki razlog za svoj let koji bi naveo Uranna da povede svoje trupe kroz Stormin
tajni hodnik. To je i uinio. Ali groza u njegovoj utrobi bijae stvarna. Pred oima mu se ponovno
pojavio zamraeni tlio Duge kue...
"Ne bojte se," ree Brann pomalo nestrpljivo. "Pro-ocs nee ii daleko, osim ako se ne pojavi
neto sumnjivo."
"Kako mogu znati da govorite istinu?" Lockridge ustane i pone se povlaiti.
"Morate vjerovati mojoj rijei. Unaprijed vam se ispriavam za sve mogue neugodnosti."
Brann da znak nikom.
Vrata se otvorie i dva straara uoe unutra. "Odvedite ovog ovjeka u Sekciju osam. Neka me
upravitelj sekcije pozove," ree Brann.
Lockridge odtetura iz sobe. Udaljene kao i nebo s kojeg su gledale, oi sveca stalno su ga
pratile dok je odlazio.
Ljudi u crnom povedoe ga niz prazan hodnik. Zvui su bili prigueni, bat koraka je tupo
odzvanjao, ni jedna rije nije bila izgovorena. Lockridge duboko udahne zrak. U redu, mome, ree
on sebi; ti zna to e uiniti kad doemo do vremenskog hodnika. Vrtoglavica ga je prola.

63

Ulaz koji je oekivao ubrzo se pojavio na vidiku, bio je to pravokutni otvor u bijelom zidu. U
njegovoj dubini zrak je zvidao od energetskih izboja. Jo samo nekoliko koraka i nai e se pred
njim.
Vojnici su izvukli energetske pitolje, ali ne uperene u Lockridgea. Zatvorenici nikada nisu
pravili neprilike. Amerikanac zastane za trenutak, a zatim munjevito udari bridom ake desnog
straara po Adamovoj jabuici. Kaciga poleti visoko, a tijelo se srui na pod. Lockridge se okrene
na lijevo i svom teinom se baci na drugog straara. Zgrabi ga za guu, i njih oboje padoe u otvor.
Kotrljali su se nadolje. Zauo se alarm. Mnogooki stroj, koji je stalno bdjeo nad cijelom
zgradom, automatski je zamijetio ovu neobinost. Glasom slinim ljudskom, vikao je ono to je
saznao.
Tunel je promicao, bezoblian i siv, sa zidovima koji su se suavali prema dnu u
beskonanost. Lockridge uhvati Skitnicu jednom rukom oko vrata i tresne ga akom u bradu.
Straar se skljoka, usne mu se iskri-vie na krvavom licu, a pitolj mu ispadne iz ruke. Gro zniavim
pokretima Lockridge pone pretraivati stra-arev pojas s gravitacijskim kontrolama. Gdje li je
samo, do vraga...
Vrata za vratima promicahu sve bre. Energetski hici dva puta zazvidae iz njih. Najednom, u
daljini se pojavi dno. Konano, Lockridge pronae ploicu koju je traio i pritisne je. Osloboena
energija gotovo ga otrgne od onesvijetenog straara. Ali ve slijedeeg trenutka kretali su se
znatno sporije. Umjesto smrtonosnog pada, aterirali su posve mekano.
Dno okna se produavalo u novi hodnik. Na suprotnom kraju nalazio se ulaz koji je vodio u
jednu prostoriju ija je sterilna bjelina jo vie pojaavala svjetlucanje duginih boja na
vremenskim vratima koja su zbog toga izgledala jo divnije. Dva straara zapanjeno su promatrala
neobian prizor preko podignutog oruja. Vod vojnika je jurio niz prolaz.
"uvajte ovog ovjeka!" zadihano ree Lockridge. "I pustite me proi!"
On je nosio odoru visokog ina. Posebna obiljeja osim boje odore nisu postojala kod Skitnica.
Ruke se podigoe u znak pozdrava. On uskoi u predvorje.
Oko njega se tada zrak ispuni Brannovim glasom, gromkim poput boanskog: "Panja, panja!
Govori Direktor. ovjek odjeven kao zapovjednik strae upravo je stupio u vremenski prolaz na
podrazini Devet. Mora po svaku cijenu biti uhvaen iv."
to prije kroz vrata! Strahovit udarac fazne promjene na vremenskim vratima sruio je
Lockridgea. On se otkotrlja i udari nezatienom glavom o pod; bol mu prostruji svim ivcima
tijela i on za trenutak ostane omamljen.
Strah od ureaja za itanje misli brzo ga natjera da se digne. Tekom mukom se uspravio i
oteturao na gravitacijske sanjke koje su ekale.
Nekoliko ljudi nahrupi kroz zastor. Lockridge se baci na pod vozila. Blijede zrake iz oruja za
omamlji-vanje poele su bljeskati po ogradi oko njega. On podie dlan i pokrije kontrolno svjetlo.
Sanjke krenue.
to dalje od Skitnica! Ali oni su mu zatvarali prolaz u prolost. Bio je primoran krenuti u
budunost.
Vjetar mu je irio plua. Lupanje srca ga je treslo, kao kad pas trese zubima uhvaenog takora.
Posljednjom snagom volje Lockridge je stiao paniku i usudio se pogledati unatrag. Crna oblija
ve su nestajala u daljini. Dok ih je promatrao kako neodluno trkaraju uokolo, na pamet mu
iznenada padne Storm Darroway, dok su sjedili pokraj vatre u neolitskoj umi i sluali za vijanje
vukova: "Jednom smo se usudili otii u budunost naeg doba. Ondje su nas doekali straari koji
su nas vratili natrag, orujem nama potpuno nepoznatim. Nismo vie pokuavali. Bilo je previe
strano."
Sluio sam ti, Koriach, zajeca Lockridge. Boginjo, pomogni mi!
Iz velike daljine zauje kroz hodnik jeku Brannovih zapovijedi. Straari su ponovo bili
organizirani. Gravitacijski pojasevi ih podigoe i oni krenue u potjeru.
Hodniku se nije nazirao kraj. Lockridge nije vidio nikakva vrata ispred sebe, samo prazninu.
Najednom, sanjke se zaustavie. Udarao je po upravljakoj ploi. Stroj je ostao nepomian.
Brannovi letai su se pribliavali.
Lockridge skoi iz vozila i potri. Jedna zraka iz oruja progonitelja pogodi u pod iza njega,
okrzne mu pete i djelomino ga ukoi. Netko je pobjedniki kliknuo.
A tada doe No, i Strah.

64

Nikada nije saznao to se dogodilo. Napustio ga je vid, sluh, svaki osjeaj i svijest; bio je
bestjelesna toka koja je teila prema vjenosti kroz prostor beskonanih dimenzija. Pa ipak, znao
je za neku prisutnost koja je bila iva i neiva. Iz toga neeg je zraio uas; konani uas, negacija
svega to bijae, to je bilo i to bi bilo, hladnoa iza hladnoe, tama iza tame, praznina iza
praznine, nita do li vrtlog koji ga je usisavao u sebe i sabijao da bude nita.
I bio je nita.
Ponovno je bio neto.
Prvo je bio glazba, najnjenija i najljepa melodija koja je ikad postojala. Dopirala je negdje iz
zaboravljenog djetinjstva, poput uspavanke sa samog ruba sjeanja. Zatim je bio miris rua, tijelo
u miru sa samim sobom. I konano, otvorio je oi prema suncu.
"Dobro jutro, Malcolme Lockridgeu," ree ovjek.
"S prijateljima si," doda ena.
Govorili su engleski kakav se govori u njegovom Kentuckvju.
On sjedne. Leao je na kauu u sobi obloenoj ja-vorovinom. Unutra nije bilo ukrasa, osim
jednog platna na kojem su boje plesale u njenim udnim oblicima, ali omjeri su bili tako pravilni
da nita drugo nije bilo potrebno. Kroz otvorena vrata Lockridge je ugledao vrt. Cvijee je raslo
du stazica posutih ljunkom; hlad vrba titio je jezerce s ljiljanima od topline punog ljeta. Na
drugom kraju puta stajala je druga kua, malena, prekrivena ukrasnim puzavcem.
Mukarac i ena prioe blie. Oboje su bili visoki, ne vie sasvim mladi, ali uspravnog dranja i
vrstih miia. Kosa im je bila kovrava i zabaena iza uiju te povezana trakama punima
isprepletenih ornamenata. Nita nisu imali na sebi osim jedne narukvice s pretincima na zglobu
lijeve ruke. Lockridge vidje da je i on jiol. Osjeti jednu narukvicu i na svojoj ruci. ena se
nasmije. "Da, tvoja diaglosa je u njoj," ree ona. "Ne vjerujem da e ti bilo to drugo biti
potrebno."
"Tko ste vi?" upita Lockridge u udu.
Oni se uozbiljie. "Nee biti dugo s nama. ao mi je zbog toga," odgovori ovjek. "Zovi nas
John i Mary."
"A ovo je... kad?"
"Tisuu godina naprijed."
S majinskim saaljenjem ena ree: "Znamo da si doivio teku moru. Ali nismo imali
drugog naina skinuti ti s vrata one vragove, osim poubijati ih. Izljeili smo te fiziki i psihiki,
dok si spavao."
"Vratit ete me kui?"
Bol poremeti njenu mirnou. "Da."
"I to odmah, zapravo," ree John. "Moramo."
Lockridge ustane iz kreveta. "Nisam mislio u moju domovinu. U Europu, u vrijeme uvara."
"Znamo. Doi!"
Dok su izlazili, Lockridge se trudio razumijeti. "Jasno mi je zato ne putate ovamo nikoga iz
prolosti. Ali, to sam ja vama?"
"Sudbina," ree John. "Najstravinija rije koju ovjek moe izgovoriti."
"to? Vi... ja... moj posao jo nije zavren?"
"Jo nije," ree Mary i uhvati ga za ruku.
"Ne smijemo ti rei vie," ree John. "Za tvoje vlastito dobro. Vremenski rat je bio najnia
toka ljudske degradacije, ne samo zato jer je negirao slobodnu volju."
Lockridge je pokuao zadrati mirnou koju su oni prenjeli na njega. "Ali, vrijeme je
definirano, zar ne?"
"S nekog boanskog stanovnitva, moda," ree John. "Ljudi ipak nisu bogovi. Pogledajte sebe. Vi
znate da inite slobodan izbor, zar ne? U vremenskom ratu oni su opravdavali svaku uasnu stvar
koju su poinili tvrdnjom da je bilo predodreeno da se to ionako dogodi. Pa ipak, oni su sami
izravno odgovorni za nebrojena muenja, umiranja, mrnje i patnje. Mi danas znamo da je bolje
ne gledati u vlastitu budunosti; odlazimo samo tajno, kao promatrai, u jadnu prolost."
"Osim u mome sluaju," ree Lockridge s blagom ljutnjom.
"ao mi je. Uinili smo neto pogreno da sprijeimo jo veu pogreku." Johnov pogled
poivao je na njemu. "Tjeim se samo milju da ste vi ovjek dovoljno jak da to izdri."
"Pa..." Lockridgeove usne se iskrivie u osmijeh. "U redu. U svakom sluaju, drago mi je to
ste se umijeali tamo u hodniku."
65

"Ne bismo eljeli uiniti to opet," ree Mary.

Izali su na stazu. Grad je bio osrednje veliine, s kuama izmeu visokih stabala. Neki stroj je
ureivao travnjak. Ljudi koje su susretali izgledali su spokojni i kretali su se bez urbe. Neki su bili
goli, dok su drugi oigledno smatrali da su lake tunike udobnije na toj vruini. Dvoje odraslih,
prolazei pokraj njih blago se naklonie Johnu.
"Bit e da ste vaan ovjek," primijeti Lockridge.
"Kontinentalni savjetnik," ree Mary. U njenom glasu osjeali su se ljubav i ponos.
Iz blizine je dopirala djeja vika. Doviknue neto to natjera Johna da se nasmije i da im
mahne.
"Ovaj... moj boravak ovdje... vi ga primate tako mirno?" upita Lockridge.
"Da," odgovori Mary. "injenica vaeg dolaska je poznata. Mi smo se pripremili za to. Ali oni...
zovite ih uvari vremena... nikad ne objavljuju pojedinosti. Za vae dobro. Netko bi vam mogao
previe rei." Zastala je za trenutak, a zatim dodala urno: "To nije neizbjeno strano. Ali
poznavanje sudbine stvara od ovjeka roba."
Uskoro e mi se dogodi neto presudno, pomisli Lockridge. Oni ne ele da saznam da sam blizu
smrti.
Trgnuo se iz tih tmurnih misli, uhvativi se za rijei koje je upravo izgovorila Mary. "uvari
vremena! Znai da je moja strana pobijedila." Pogled mu je odlutao prema nebu; duboko je
udahnuo miris ume, osjeajui pod nogama prijatnu svjeinu meke trave. "Dakako, trebao sam
pogoditi. Ovo je dobro mjesto."
"Mislim da bi bilo dobro sjetiti se to je napisao jedan od naih filozofa," ree John. "Zlo je
dobro koje je postalo kancerogeno."
Lockridge ga je zaueno pratio u tiini. Desetak minuta kasnije stigli su do jedne istine
ograene ivicom. John razmakne lie i pred njim se pojavi prolaz. Na istini se nalazio neki
predmet slian torpedu prema kojem se njih troje uputilo. Prednja kabina je bila prozirni mjehur, ali
nisu se vidjeli upravljaki ureaji. Bacivi pogled prema zadnjem dijelu, Lockridge je vidio
strojeve? U svakom sluaju, to god to bilo, nije imalo jasno prepoznatljive oblike; izgledalo je da
slijedi neke nepoznate krivulje do beskonanog irenja i stezanja.
Uli su u nju i letjelica se neujno podie. Tlo se brzo udaljavalo, sve dok Lockridge nije
ugledao cijelu istonu obalu obrubljenu tamnim nebom. Kopno se uglavnom sastojalo od zelenih
prostranstava koliko li je samo vremena bilo potrebno da se popravi ono to su uinili
Skitnice a prema jugu se pruao kilometrima dugaak kompleks zgrada. Kue su bile ukusno napravljene, a zrak je izgledao kristalno ist. Lockridge je zamijetio parkove. "Mislio sam da uvari ne
grade gradove," ree on.
"Oni ne," odgovori kratko John. "Mi da."
"ovjeku je potrebna blizina prijatelja," objasni Mary.
Lockridgeovu znatielju prekinuo je prizor srebrna-stog ovoida koji se brzo dizao iznad
obzora. Procijenio je udaljenost i shvatio da ta stvar, o Boe, mora biti du-gatka gotovo jedan
kilometar. "to je to? upita on zbunjeno.
"Redovni putniki brod za Plejade," ree John.
"Ali, oni nisu mogli putovati na zvijezde... u Stormino doba."
"Ne. Bili su previe zaposleni meusobnim ubijanjem."
Letjelica je poveala brzinu i Amerika je ubrzo nestala u nepromjenjivoj samoi oceana.
Lockridge pone postavljati jo pitanja. Mary odmahne glavom. Suze joj zamaglie oi.
Samo nekoliko minuta kasnije na istoku se pojavila obala Europe. Sputajui se prema kopnu,
letjelica je potpuno ponitavala otpor zraka. U savrenoj tiini Lock-ridgeu padne ne um kako bi mu
sad buka dobro dola da ne misli na budunost koja je pred njim. Nagnuo se naprijed da bolje vidi.
Bili su jo prilino visoko, tako da se obala ocrtavala kao na zemljopisnoj karti.
"Hej! Pa na cilj je Danska!"
"Da," ree Mary. "Moe ii kopnom do svoga odredita."
Stali su i letjelica ostane lebdjeti iznad Limfjorda. Krajolik je uglavnom bio prekriven umom i
panjacima. Lockridge opazi stado ljupkih, pjegavih ivotinja; nikad ih ranije nije vidio, jesu li s
drugog planeta?

66

U dnu zaljeva nalazio se grad. Nije bio slian onome kakvog su malo prije napustili i to mu je
godilo. Nikad mu se nije sviala zamisao o svijetu ispunjenom statikom jednolinou. Crveni
zidovi i tornjevi optoeni bakrom podsjeali su ga na panoramu Kopenhagena.
U redu, pomisli on; bez obzira kakvi me zadaci jo budu ekali, bar znam da u imati dobar
cilj.
"eljala bih da ti vie moemo pokazati, Malcol-me," ree ljupko Mary. "Ali ovdje te
naputamo."
"Kako? Gdje je va hodnik?"
"Mi raspolaemo drukijim nainima," ree John. "Ovaj stroj e nas odvesti."
Plamen sukne du pramca broda i tama obavi kabinu. Lockridgeu se vrati pouzdanje. Jo nije
kucnuo njegov sudnji sat. John i Mary su ga moda alili samo /uto jer se morao jo boriti.
Uostalom, uskoro e ponovno vidjeti Auri. Zatim su ga ekale Yuria i njene roakinje; kakva e to
zabava biti! A nakon svega, Storm...
Prijelaz se zavrio. Johnove crte lica se napee. "Izai brzo!" ree on. "Ne smijemo biti
zapaeni." Letjelica se spustila bez trzaja i John stegne ruku svome putniku. "Sretan put," ree
hrapavim glasom.
"uvaj se!" proape Mary Lockridgeu i poljubi ga.
Vrata se otvorie. On iskoi. Trenutak kasnije letjelica se podie i nestane u zraku.
Ljetna zemlja koju je malo prije napustio bila je sada tisuu godina u budunosti. Veliku civilizaciju
zamijenila je divljina koju su samo Tenil Orugarave poznavali. ume su se ponovo sastojale od
visokih i bijelih bukvi ije su ogoljene grane parale tamno nebo. Opalo lie suho je utalo na
hladnom vjetru. Gavran je zagraktao iz visine.
Lockridge se trgne. Kakva vrsta prijatelja su ljudi koji su ga bacili ovdje golog i samog?
Morali su postupiti tako, pomisli.
Ipak, prokletstvo, emu je mogla koristiti njegova propast. Uostalom, netko mora ivjeti u blizini.
Napre-gnuo se da prodre pogledom kroz tamu i ubrzo je pronaao stazu. Uzak i oigledno rijetko
koriten puteljak vodio je kroz grmlje i stabla prema zaljevu. Lockridge je izabrao diaglosu za
ovo doba i namjestio je u uho sa ivahnou koja ga malo ugrije.
Sjaj posljednjih zraka jesenjeg sunca razlijevao se umom. Tek sada mu je postalo jasno da Auri
eka na njegov povratak gotovo tri mjeseca. Siroto, usamljeno dijete. Sreom, uvari su vjerojatno
obavili sva ispitivanja; morati e se strpjeti samo malo dok on ne nae neki prijevoz.
Zaustavio se. Zubi mu utrnue od hladnoe. Daleko naprijed, uo je lave pasa.
Zar je to razlog da se uplai. Zato je, do vraga, postao tako nervozan? On nastavi dalje.
Sumrak se zgunjavao u no. Granice su se lomile i bolno mu se ubadale u noge. Teturao je
lijevo desno uskom stazom, dok je vjetar postojao sve glasniji. Psi ponovo zalajae, sada ve
mnogo blie. Da li to uje rog? Nije se mogao prevariti, iako mu je zvuk pomalo nalikovao na
bijesno rezanje.
Vjerojatno idu istom ovom stazom, pomisli on. Da ih doeka... Bolje ne. Potrao je u
suprotnom pravcu. Iz odreenog razloga, nije htio susresti taj opor.
Osjeao je kako nelagodnost raste u njemu poput plime. Pokuao se primiriti, ali mu to vie
nije uspijevalo. Bilo bi sasvim u suglasnosti s filozofijom uvara da ovdje naprave rezervat. ak i
ako su ili u lov iz porta, to onda? Meutim, ovo podruje izgledalo je sasvim naputeno. Za
razliku od uma iz Aurinog doba, ovdje nije vidio nita drugo osim drvea, grmlja i jedne ptice
grabljivice; takoer nije uo nikakav zvuk osim vjetra i neprirodno brzog pribliavanja pasa.
Mjesec se jo vie digao na nebu. Njegova hladna svjetlost prodirala je izmeu stabala, inei
ih sablasno sivim; sjene na tlu su sliile prljavim mrljama. Dublje u umi, tama je bila neprozirna.
Lockridge je sve vie imao dojam da leti kroz neki beskrajni tunel. Poeo je teko disati.
Zavijanje je zlokobno odjekivalo, rog se ponovo oglasio. On zau topot kopita na hladnoj zemlji.
Najednom, uma se otvori ispred njega. Na istini je inje zasljepljujue bljetalo, a zaljev
Limfjord srebr-nasto se presijavao pod treperavim sjajem zvijezda. Lockridge zajeca s olakanjem.
Trenutak kasnije psi divlje zalajae odmah iza njegovih lea, rog prodorno jekne, a galop se
pretvori u grmljavinu. Jedno saznanje bijesnu mu u svijest: Nanjuili su me! Poeo ga je obuzimati
nekontrolirani strah. Potrao je, s osjeajem uasa na leima.
Hajka se pribliila sasvim blizu. Neka ena vrisne poput divlje make. Najednom, mjeseina ga
zaslijepi. Na udaljenosti od poldrug kilometra Lockridge ugleda tu-pominu crnu masu i nekoliko

67

malih, utih svjetiljki u/ obalu. Kue... Teturavo je krenuo naprijed, dok ga je i.islinje greblo po
nogama do krvi.
Strah se pretvorio u paniku. inilo mu se da nikad tu-ce stii do sklonita. Psi e ga stii za
nepunu minulu Storm, draga, zavapio je bespomono. Moram stii t lo tebe. Sjeanje na dodir
njenih grudi udvostrui mu luabrost.
Stigao je do ruba ume... popeo na visoko drvo... si;io na jednu granu, obgrlio deblo i
pretvorio se u sjenu.
Stazom koja je vodila s pustopoljine naioe lovci.
To nisu bili psi; pod mjesecom je urlao i zavijao pravi opor vukova. Umjesto konja iz tame
se pojavie neke udne ivotinje; bile su znatno vee, a iz glave im je strio narvalski rog. Svjetlost
mjeseca treperila je ledenim sjajem, tako da je Lockridge mogao vrlo jasno vidjeti u tami. Skupinu
jahaa inila su etiri mukarca i dvije ene, svi u odorama uvara. Dugaka plava kosa im je
leprala na vjetru. Plijen koji su nosili takoer ie bio ljudsko bie; trup rasparanog trbuha visio je
pre-hacen preko jednog sedla.
Jedan od mukaraca puhne o rog ispod samog Lock-inlgca. Amerikanac je gotovo pao, znao
je samo da mora bjeati, bjeati, bjeati. "Subsonici!" bljesne mu l i ' / posljednji bistri dio
svijesti; zagrlio je stablo tako i .10 da mu je kora ranjavala tijelo.
"Ho^jo, ho-jo," uzvikne ena predvodnik, zama hu ini kopljem. Lice joj je bilo silno slino
Storminom.
Hajka je krenula dalje, kad zvijeri najednom izgu-biSc trag i poee se vrpoljiti. Jahai se zbunjeno
zau-ftUtvic. Kroz vjetar i njitanje ivotinja Lockridge zauje kako se lovci meusobno dovikuju.
Jedna djevojka pokae energino prema umi. Ona je shvatila to je lovina uinila, ali ostali su
previe uivali u jahanju da bi pretraivali grmlje i penjali se na stabla. Ubrzo zatim, kupina se
uputila preko pustopoljine prema istoku.
To bi mogao biti samo trik, pomisli Lockridge. Moda me mame da to prije siem dolje,
jer znaju da to jednom moram uiniti? Tada e se brzo vratiti i lako me uhvatiti.
Rog se ponovno oglasi, ali sada ve tako daleko da se njegov razorni uinak bitno ublaio.
Lockridge sklizne sa stabla. Oni moda ne oekuju da u odmah pouriti u zaselak. Uostalom,
ja to i ne bih uinio da sam neuki slogg, pa ma kako izbezumljen bio.
Odakle mu ta rije? Ona nije dolazila iz diaglose koja je sadravala vrlo oskudno znanje o
ovom dijelu svijeta. ekaj. Da! Storm ju je jednom upotrijebila.
On duboko uzdahne, stisne laktove uz rebra i potri.
Mjeseina je preplavila cijelo podruje, pustopljina je bila ledeno siva, a voda se sablasno
presijavala; gonii su ga mogli lako opaziti, ali sve to mu je preostalo bilo je da tri. Grmlje ga je
greblo i ubadalo, vjetar mu je puhao u grudi, ali osim titravih utih svjetiljki u dalji ni on nije vidio
nita drugo. Svaki trenutak je oekivao da mu se u lea zariju kande, rog ili koplje. Da li zbog
uasa ili zbog neeg to su mu John i Mary ubrizgali u vene, trao je kao nikad ranije u ivotu. Ovaj
dio njegovog leta nije bio san. Stigao je do obale u sprintu.
Naseobina se sastojala od razbacane skupine koliba. Iako su im zidovi bili od betona, a
krovovi od neke svjetlucave plastine mase, izgledale su oskudnije i siromanije nego one iz neolita.
Kroz loe namjetene kapke i proreze oko vrata prodiralo je svjetlucanje koje mu je bilo jedini
putokaz.
On zakuca na prva vrata. "Pustite me unutra!" vikne panino. "U pomo!"
Nije bilo odgovora, niti se bilo to pokrenulo unutra; izgledalo je da je kua sasvim zatvorena u
sebe i da potpuno ignorira njegovo prisustvo. On jurne preko prljave staze do slijedee kolibe i
ponovno zalupa akom iz sve snage. "U pomo! U ime Boice, pomognite mi!"
Netko se nakalje s druge strane vrata. Jedan ljud-ski glas drhtavo doviknu. "Odlazi."
Udaljena u pustopoljini buka se za trenutak utiala; .1 onda se ponovno podigla i poela naglo
pribliavati.
"Odlazi, ti neisti!" prodere se opet ovjek iznutra.
Lockridge se baci na vrata, ali metalna ploa je bi-l ; i prejaka. Odbio se kao daje od gume, dok
mu je cijel i m tijelom prostrujala plima bola.
Strah ga je natjerao da odmah ustane i nastavi tra-/ui sklonite. Na sredini sela nalazila se neka
vrsta trga. Nedaleko od glavnog bunara uzdizao se stup u obliku slova "T" visok oko sedam

68

metara. Na njegovom vrhu bio je privezan ovjek. Leao je tu mrtav ve danima, i/loen
kljucanjima gavrana.
Lockridge zastane ispod stupa. Ponovno je mogao uti bat kopita rogatih ivotinja.
Na drugom kraju naseobine leala su polja zasijana krumpirom. Najednom, on jasno ugleda
pod nemilosrdnom mjeseinom grupu jahaa kako se brzo pribliava i/ tog pravca. Jedna koliba,
neuglednija od ostalih, sta-i ; i l a je blizu mjesta na kojem se nalazio Lockridge. Vratu se sa kripom
otvorie. Neka starica izae i promuklu mu dovikne. "Ovamo, ti! Brzo!"
Lockridge upadne unutra. ena zatvori vrata i brzo ih zakljua. Kroz isprekidano dahtanje, uo
je njeno pi-i . i n o mumlanje: "Nemaju obiaj ulaziti u mjesto. Ubijanu- ovjeka u kui nije port. A
ja kaem da je svaki I > i v 1 ji Trka ovjek. Neka se naljuti ako te pronae. IJu me briga. Ja znam
svoja prava. Oni su mi uzeli Ola, i to me je uinilo svetom itavu godinu. Nitko osim Ko-riach mi
nema pravo suditi; moja gospoa Itar se nee usuditi uznemiravati je zbog tako beznaajne stvari."
Lockridgeova napetost pone poputati. Gledao je uokolo. "Upamti," opomene ga starica,
"pokua li bilo io, ja samo trebam otvoriti vrata i viknuti. Moji susjedi MI jaki ljudi i bit e sretni
da zariju svoje kande u jednog Divljeg Trkaa. Ne znam bi li te sami rastrgali na komade ili te
izbacili van da te Itar goni, ali tvoj bijedni ivot je u mojim rukama i to nipoto nemoj zaboraviti."
"Neu... vam... praviti neprilike," promuca zadihano Lockridge. Zatim je sjeo, obgrlio koljena
i zagledao se u enu. "Ako vam mogu na neki nain zahvaliti... ili uzvratiti..."
Tek sada je primijetio da ona u stvari i nije bila tako stara. Pogureno dranje, neupadljiva
odjea, uljevi-te ruke, oronula koa, krezube desni, sve ga je to preva rilo. Do pojasa upletena
kosa jo uvijek nije postala sijeda, crte lica bile su gotovo bez bora, a mutno pijane oi zadrale su
svoj sjaj.
Jedina prostorija u kolibi bila je oskudno namjetena; dva krevetska postolja, stol s nekoliko
stolica, kuhinjska vitrina, ormar i... Lockridge je tek tada primje- tio da se u kuhinjskom kutu nalazi
neka sprava slina televizoru. U zidu je bio ugraen ekran za video-vezu, nedaleko od malog oltara
sa srebrnim kipom boginje Labris...
Starica uplaeno promuca: "Ti nisi Divlji Trka!"
"Pretpostavljam da nisam, premda ne znam to to znai," Lockridge nauli ui. Potjera se
ponovno udaljila. On uzdahne s olakanjem; izgleda da mu nije bilo sueno umrijeti ove noi.
"Doao si gol iz ume, bjeei od njih; pa ipak, lice ti je obrijano i govori bolje od mene..."
"Recimo da sam stranac, ali ne i neprijatelj," oprezno odgovori Lockridge. "Sluajno sam se
naao na putu kojim su se kretali i lovci. Moram to prije stupiti u vezu s... ovaj... s Koriachovim
glavnim stoerom. Bit ete bogato nagraeni to ste mi spasili ivot." On ustane. "Oh, moete li mi
posuditi neto odjee?"
Ona ga odmjeri pogledom, ne kao ena mukarca, ve prije s majinskom brigom koja je odmah
pretvorena u odluku: "U redu, moda lae, moda si sam vrag poslan hvatati jadne slogg, ali ja
sam navikla gubiti. Tur u k a moga sina e ti odgovarati." Ona pone traiti po ni maru i izvadi
neugledan komad odjee koji se sasto-i;in samo iz jednog dijela. Malcolm je navue preko glave, a
starica prevue blago rukom preko tkanine. "Nje-Kov duh mora da je jo tu," ree ona tiho.
"Moda me se sjea. Ako je tako, ja sam sigurna."
Lockridgeu padne neto na pamet. "Ola je bio va sin?" upita on blago.
"Da. Posljednji. Bolest mi je odnijela ostale jo u koljevci. Napunio je sedamnaestu ove godine,
kada je sudbina dola po njega."
Voen mranim prisjeanjem, Lockridge neoprezno upita: "Je li on na kriu?"
Bijes ponovo obuzme staricu. "uti! To je bio izda-nik! On je prokleo Priboa, ljubavnika moje
gospe Itar, koji nije nita uinio osim to mu je rasparao ribarsku mreu!"
"ao mi je," promuca Lockridge. "Rekao sam vam da sam stranac." Njeno raspoloenja se
ponovo naglo promijeni. "Ola," ree ona, "treba postati Godina ov jek." Zjenice joj se suzie.
"Boica mu je oprostila. Ja znam da je njegov ivot sada u zemlji. Kada bih samo mogla zaboraviti
kako je vritao dok je gorio..."
Lockridge pronae stolicu, srui se na nju i zagleda se u jednu toku na zidu.
"Tako si blijed," ree ena. "eli li popiti neto?"
"Isuse, da!" Nije pritom mislio kleti: ne toga boga.

69

Ona mu nalije iz vra u glinenu au. Vino je bilo oporije on onog koje je pio u dvorcu, ali je
izazvalo isto spokojno blaenstvo koje se lagano razlijevalo njegovim ivcima i mislima. Ovim
ljudima je, bez svake sumnje, bilo potrebno neto to bi ih uinilo otpornim...
"Reci mi," upita Lockridge, "je li Itar sveenica?"
"Da, tako je. Ona je ta koju treba potraiti. Ali ne p i i | e sutra popodne. Bit e dugo u lovu, a
zatim e taku Jer dugo spavati; bez obzira koliko si vaan ona nee zbog tebe ustajati ranije."
'Slogg ispije iz svoje ae i naceri se. "A sada u krevet; osjeam da e se jo neto dogoditi. Mladii
ponekad nisu raspoloeni priati o proljetnim ritualima, ali nikad se ne zna..."
"Ovaj, ti Divlji Trkai. Tko su oni?"
"to? Ti si doista iz daleka! Oni su golai, stanovnici ume, prokletnici koji se uljaju da
ukradu poneko pile ili da ubiju ovjeka koji je dovoljno lud da ode u umu sam. Stvarno ne znam
zato sam te pustila unutra, kada sam vjerovala da si Divlji Trka. Osim moda zato to sam sjedila
ovdje sama, sjeajui se Ola, i... dakako da oni moraju biti lovljeni, ne zato da bi bili pokoreni, ve
zato to njihovi ivoti idu u zemlju... Pa ak i u tom sluaju, ponekad se pitam da li e nam
Boica ikad donijeti neko poboljanje."
O, da, pomisli tuno Lockridge, poboljanja e biti... Premda ne u ovo doba. Sasvim je jasno
vidio zbunjene stare radnike, prije dvije tisue godina, koji su bili grubo odbaeni samo zato to
nisu znali upravljati ki-bernetskim strojevima. to se u ovom dobu radi s vikom radne snage?
Kod Skitnica, oni su bili primorani na stalnu vojnu slubu. uvari su ih drali kao zaglupljene
sluge, neki su bili i potpuno podivljali; a religija... Ne, to je bilo najgore u cijeloj stvari. uvari
vjeruju u to.
ini li ti to, Strom?
To u morati istraiti.
Stariine rijei su dopirale do njega iz velike daljine. "Iako sam grijena, Ola me dri svetom sve
dok slijedei Godina ovjek ne bude izabran. Sigurno me je on naveo da te pustim unutra. to je
drugo moglo biti?" Zastala je za trenutak, a zatim urno dodala: "Strance, ja sam ti pomogla.
Zauzvrat, mogu li vidjeti Koriach? Moja baka je jednom. Boica je doletjela preko velike zemlje,
dok Joj se kosa crnila poput ljetne oluje, kojom Ona esto naziva Sebe; pamtili su svi taj prizor
itavih ezdeset godina. Kada bih mogla vidjeti Nju, umrla bih tako sretna."
"to?" Iscrpljenost i droga ve su ga uspavljivali, ali on se trgne iz omamljenosti. "Istu? Nakon
toliko vremena?"
"Zato ne? Boica ne stari."
Sigurno je posrijedi trik za koji su koritena vremenska vrata. Brann je govorio o tome kako se
borio protiv nje kroz itavu povijest. Vrlo je malo izabranih s obje strane koji mogu koristiti
hodnike. Njihove voe sigurno provode mnoge godine ili desetljea u svakom dobu... Koliko
mnogo'?
aa ispadne iz Lockridgeove ruke. On ustane. "Ne mogu ostati ovdje," ree nervozno.
"Idem pozvati nekog da doe po mene."
"Ne, ekaj, to moe ii samo preko Itar. Ne misli valjda da ovakvi kao to sam ja imaju
izravnu vezu s Boicom? Smiri se, luae."
Lockridge samo odmahnu rukom. Starica je sjela na krevet i nasula sebi jo jednu au.
Amerikanac prekrije rukom pozivno svjetlo i ekran oivi. Mladi koji se pojavio izgledao je pospan,
ljutit i mrzovoljan.
"Tko si ti?" upita uvar. "Moja gospodarica je u lovu."
"Tvoja gospodarica moe loviti samu sebe u Kaosu, ako to eli," odbrusi mu Lockridge.
"Povezi me s Koriachinim dvorcem u Westmarku."
Golobradi mladi rairi oi. "Jesi li ti priseban?"
"Sluaj, ljepotane, ako odmah ne skoi, prikovati u ti kou za najblii tagalj, s polovicom
tebe u njoj. Povezi me odmah s Huom, s gospodaricom Yuriom ili s bilo kim iz dvora. Reci im da
se Malcolm Lockridge vratio. U ime Koriach!"
"Vi ih poznajete? Oprostite mi. Samo trenutak, molim vas." Ekran pobijeli.
Lockridge ponovno posegne za vrem, ali se u posljednjem trenutku predomisli. Ne, svijest mu
mora ostati bistra. Stajao je nepomino neko vrijeme, pokuavajui se pribrati. Vani su naleti
vjetra jednolino udarali u strijehu. ena ga je tupo promatrala, ne prestajui piti.
Huovo lice se pojavi na ekranu. "Ti! Mislili smo da si izgubljen!" U njegovom glasu je bilo
vie zauenosti nego radosti.
70

"Duga je to pria," prekine ga Lockridge. "Moe li po ovom pozivu odrediti gdje se

nalazim?... Vrlo dobro, doi odmah po mene." On prekine vezu.
Stara je bila previe pijana da bi mogla prikriti strah koji ju je obuzeo. Ona ustuknu pred
njim i promrmlja: "Gospodaru, oprosti mi, nisam znala..."
"I dalje ti dugujem ivot," ree Lockridge. "Ali Ko-riach je trenutno odsutna. ao mi je." Nije
elio ostati u ovoj kolibi gdje je djeakova postelja bila tako uredno namjetena. Brzo je podigao
eninu ruku do svojih usana i izaao.
Prodoran fijuk vjetra mijeao se sa utanjem mrtvog lia. Mjesec je bio visoko na nebu i
izgledao je nekako umanjen. Iz velike udaljenosti Lockridge ponovno zauje lovce. Vie nisu bili
vani.
Moram biti oprezan, pomisli on. Ako nita drugo, netko treba Auri vratiti kui...
Nije imao predodbu koliko dugo je ekao. Moda itavih pola sata. Dva ovjeka u zelenom
pojavie se iz mraka i pozdravie ga.
"Poimo!" ree on.
Vinue se odmah u zrak. Krajolik ispod njega izgledao mu je kao ogroman pokrov noi. Tu i
tamo su leala sela, koja su okruivala bljetava uzvienja dvora-ca-hramova; izmeu njih se
nalazilo po nekoliko kilometara praznog, brisanog prostora. Mjestimino su se primjeivala
divovska tvornika postrojenja. Naravno, pomisli Lockridge; uvari ovise o strojevima isto koliko
i Skitnice. Jedina razlika je u tome to Koriach malo vie prikriva injenice.
Nije bilo predvieno da vidi bilo to od svega ovoga. Prema planu, trebao se vratiti ravno kroz
hodnik i odmah otii u njeno svetilite. Razumije se, ako preivi...
Dvorac se uzdizao pred njim; i dalje mu je izgledao velianstven, tako da je za trenutak osjetio
bol pri pomisli da e jednom propasti. Vodii ga spustie na veliku terasu; unaokolo se osjeao
miris jasmina, zrak je bio topao, a fontane su pjevale. Hu ga je oekivao u odjei koja je
bljetala poput plamene lopte.
"Malcolme!" on zgrabi Lockridgea za ramena, ali bilo je oigledno da njegovo oduevljenje
nije iskreno. "to se dogodilo? Kako si pobjegao? Zbog ega si otiao tako daleko na sjever? Ovo je
povod za najveu sveanost od Njene posljednje inkarnacije u Westmarku."
"Kasnije," ree Amerikanac. "Jedva stojim na nogama od umora. Misija je uspjela; ispriati u
vam pojedinosti kada se naspavam. Kako je Auri?"
"Tko? Ah, djevojka iz neolita. Spava, pretpostavljam."
"Odvedi me k njoj."
"Dobro..." uvar se namrti i protrlja bradu. "Ali zato si tako zabrinut za nju?"
"Je li povrijeena?" prekine ga Lockridge.
Hu odmahne glavom. "Ne. Nipoto. Meutim, tvoje odsustvo ju je prilino deprimiralo. Ona
oigledno nije razumjela mnoge stvari koje je vidjela. To se i moglo oekivati. Upravo zato smo
morali tako potanko prouiti nekoga iz njene kulture. Vjeruj mi, ophodili smo se prema djevojci
to smo blae mogli."
"Vjerujem ti. A sada me odvedi k njoj."
"Zar ne moe malo priekati? Mislio sam da ti damo prvo neke stimulanse; a kada zabiljeimo
tvoj izvjetaj, prirediti emo takvu proslavu..." Vidjevi Lock-ridgeov izraz lica, Hu slegne
ramenima. "Uostalom, kako eli."
On podie jednu ruku i pred njim se pojavi mladi sluga. Hu mu izda naredbu. "Vidjeti u te
sutra, Malcolme," ree bezbojnim glasom i brzo se udalji. Odjea je plamtjela oko njega.
Lockridge je jedva primjeivao kojim ga putem vode. Konano, jedna vrata se otvorie i on
ue unutra; naao se u maloj sobi s jo jednim vratima na suprotnoj strani i krevetom na kojem je
leala Auri. Izgledala je vrlo lijepo u svilenoj spavaici. Nije se primjeivala nikakva promjena na
njoj (lokalni biomedi znali su kako odrati svoje pacijente u dobrom stanju) ali je ipak je ala u snu.
Drhtavom rukom on stavi u uho diaglosu za njeno vrijeme i dodirne joj meke obraze. Aurine
oi zatrep-tae. "Rise!" promrmlja djevojka u polusnu. Zatim se trgne potpuno zbunjena i vikne:
"Rise!"
On sjedne i vrsto je zagrli; djevojka se istodobno smijala, plakala i drhtala u njegovom
naruju. Rijei su neobuzdano navirale iz nje: "O, Rise, mislila sam da si mrtav; odvedi me daleko,
odvedi me kui, bilo gdje; ovo je mjesto za grenike, za zle duhove. Ne, nisu me tukli, ali oni
postupaju s ljudima kao sa ivotinjama; ovdje svatko mrzi svakoga, uvijek neto apuu, svi ele u
vlasti drati druge; Koriach ne moe biti Boica, ona ne smije to biti..."
71

"Ona to i nije," ree Lockridge. "Proao sam kroz cijelu njenu zemlju, vidio sam njene ljude, i
sada konano znam. Da, Auri, otii emo kui."
Unutranja vrata se otvorie. On okrene glavu i ugleda gospodaricu Yuriu. Plave vitice nisu
sasvim zaklanjale predmet u njenom uhu, niti je noni ogrta prikrivao nemirne drhtaje tijela.
"Gotovo poelim da to nisi nikad priznao, Malcol-me," ree ona.

Godina 1827. prije Krista.

Lockridge proe kroz svjetlucavu zavjesu vremenskih vrata. "U kojem smo mjesecu?"
Hu provjeri kalendarski sat. "Kasnije nego to sam elio," ree on. "Kraj kolovoza."
Avildaro je, dakle, preivio ve tri mjeseca od kada smo svladali Branna i Jutoaze, pomisli
Lockridge. Auri je takoer bila za toliko starija. Jedino je u mome vremenu proteklo nekoliko dana,
premda je svaki izgledao dug kao vjenost. to lije Storm radila cijelo ovo ljeto?
"Faktor neproraunljivosti oteava transtemporal-nu vezu," alio se Hu. Napola okrenut,
stajao je neodluno pred vratima. "Mogli bismo pokuati ponovno." Na etvorici vojnika koji su ga
pratili pojave se znakovi straha. Jedan od njih pone poluglasno negodovati. Hu promijeni odluku.
"Ne. Kod te vrste ponaanja moemo se zaplesti u mreu najstranijih paradoksa, ukoliko ne
budemo imali sree. Poslao sam naprijed i natrag glasnike u polumjeru od nekoliko tjedana. Prema
posljednjem izvjetaju, tijekom slijedeih mjesec dana mjesnog vremena nita se znaajno nije
dogodilo."
uvar krene kosinom prema izlazu. Njegovi ljudi se postrojie oko Lockridgea i Auri.
Djevojka uhvati Amerikanca za ruku i uzdahne. "Jesmo li zaista kod kue?"
"Ti jesi," ree on tiho.
Na neki apstraktni nain nije mu bilo jasno kako to da nijedan odred uvara ne straari
pred ovim vratima koja su postala tako vana. Storm vjerojatno ima odreene razloge, ukljuujui
tu i injenicu da joj je potrebno vie odanih ljudi u njenom vlastitom dobu. Osim toga, eljela je
ostati neprimjeena u sluaju da neka skitnika izvidnica krene tako daleko u izvianje.
Izali su. Sunce je stajalo visoko na nebu, iznad silne ume koja je ivjela u punom klimaksu
ljeta. Krdo srna, koje je paslo na livadi, razbjei se pred njima, raz-jurivi veliko jato jarebica. Auri
je stajala na trenutak sa slavom na licu, onda radosno podigne ruke prema nebu i zabaci
nepovezanu kosu unatrag. Prije nego su krenuli, djevojka se preobukla u kratku odjeu svoga
naroda. Lockridge je zamijetio kako joj je tijelo zapanjujue sazrelo od kad su se posljednji put
vidjeli.
elio je da ima ivaca zatraiti kilt, ogrta i ogrlicu, umjesto zelene odore uvara, ali to bi
vjerojatno izazvalo nepotrebna raspravljanja.
"Ponovno smo slobodni, Rise," vikne djevojka i poskoi od radosti.
Ti jesi. Bar se nadam, pomisli on. A ja? Ne znam.
Nisu ga previe gnjavili tijekom ona dva dana dok se nalazio u dvorcu prije polaska natrag u
Neolit. Mogao je slobodno etati kamo je elio, u pratnji samo jednog straara. Zatraili su od
njega, vrlo ljubazno, da podnese izvjetaj pod djelovanjem droge koja je spreavala laganje; on je
to rado uinio, svijesno se izloivi riziku, budui da je alternativa mogla biti stroj za itanje misli.
Poslije toga, Yuria je dugo razgovarala s njim, ali ni najmanje neugodno. Njena prva postavka bila
je da Lockridgeovo predznanje nije dovoljno za potpuno shvaanje totalno razliitih civilizacija;
drugo, ono to je on vidio nije bio prosjeni sluaj; tree, tragedija mo ra sainjavati dio svakog
ljudskog ivota, kako bismo inae shvatili njegovu punu plemenitost i ljepotu; etvrto, nije
iskljueno da su se dogaale i zloupotrebe, ali to se jo moe ispraviti, a pod mudrijom vladom
ve bi svakako bilo uinjeno.

72

Nita nije odgovorio, niti je prihvatio prijedloge koje je ona nudila. Bila mu je previe strana,
kao uostalom i svi ostali u ovom vremenu.
Hu izgovori zapovijed. Skupina se digne u zrak i usmjeri prema Limfjordu.
Danas e ponovno vidjeti Storm, pomisli Lockridge. Srce mu je lupalo. No ne bi mogao rei
koliko je u tome imao udjela strah, a koliko ona sama.
Pa ipak, samo ona e mu suditi, nitko drugi se ne usuuje. Ne samo da je bio njen izabranik,
ve je imao onu zagonetnu rije iz njene budunosti.
uma je ostala iza njih. Ispod svetog gaja pruao se Avildaro okruen vodama Limfjorda koje
su se ljeskale na suncu. Zaljevom je plovilo nekoliko ribarskih ama ca, a ene su radile uobiajene
poslove oko koliba. Ali, ulogoreni na sjevernoj uzviici i u kotlini na istoku...
Auri vrisne, a Lockridge izgovori neku psovku.
"Jutoazi! Rise, to se dogodilo?"
"Za ime boga, uvaru, kako objasniti ovo?" povie Lockridge.
"Polako," odgovori Hu preko ramena. "To je bilo u planu! Sve je u najboljem redu."
Lockridge podigne pogled i pone brojiti. Narod Ratne sjekire nije bio na ratnikom pohodu.
Vidio je desetak bojnih kola, neuredno razmjetenih oko atora poglavica. Oko stotinjak ljudi
uzbueno se sakupljalo sa svih strana, netremice zurei u grupu koja je letjela prema selu. Ostali su
vjerojatno otili u lov ili nekim drugim poslom, ali ih svakako nije bilo mnogo.
Jutoazi su ovog puta sa sobom poveli i ene. Nijedan Orugarava nije naime nosila grube vunene
dempere i suknje. Najmanja djeca su se sakrila izmeu majki. Starija su uvala stada goveda,
ovaca i konja, veliko bogatstvo stoke koja je pasla kilometrima uokolo. Podignute su i staje od
treseta.
Neprijatelj se vratio da ostane.
Storm, Storm, zato?
Hu je navodio u sputanje prema Dugoj kui. Kolibe uokolo svetog zdanja zaklanjale su
logor Jutoaza. Na otvorenom prostoru ispred ulaza nije se nalazio nitko; mjetani kao da su poeli
izbjegavati to mjesto koje je svojedobno bilo vrlo prometno sastajalite, drutveno sredite ove
zajednice. Udaljeni glasovi jedva da su remetili kamenu tiinu.
I sama kua se promijenila. Na gornjoj gredi ljeti je obino visio vijenac od hrastova lia, a
zimi od grana crnogorice. Umjesto njega sad je sjajio amblem, optoen zlatom i srebrom, s likom
boginje Labris preko Sunevog diska. Dva ratnika ponosno su stajala na strai; nosili su konu
odjeu, ukraeni perjem i bojama; naoruani kopljem, bodeom, lukom i ratnom sjekirom.
Pozdravili su pridolice uvarskim pozdravom.
"Je li Ona unutra?" upita Hu. "Da, gospodaru," ree stariji od dvojice Jutoaza, zdepast
crvenokos ratnik s raljastom bradom. Na njegovom titu nalazio se nasli kan vuk. Lockridge se
zaprepasti prepoznavi u straa-ru Widhucara. Slomljena ruka je zarasla. "Ona obavlja svoje magije
iza tamnog zastora."
"Smatraj ove ljude njenim uzvanicima," ree Hu i ue unutra. Konano zavjesa valovito
zalepra za njim.
Auri prekrije lice rukama i zajeca. Lockridge joj blago ukloni plavi uvojak s ela. "Ti ne
mora ostati," promrmljao je. "Idi i potrai svoj narod."
"Ako su ivi."
"Jesu, sigurno. Ovdje nije bilo nove bitke. Storm je vratila strance zbog drugih razloga. Poi
sada kui."
Auri poe. Jedan od vojnika joj preprijei put. Lockridge mu prie i grubo ga odgurne. "Nema
naredbu zadravati je," vikne on. Vojnik se povue s izrazom straha na licu. Auri nestade izmeu
koliba.
Withucara je promatrao ovaj dogaaj s veom znatieljom nego njegov zastraeni drug. Njegovo
se lice cerekalo. "Pa ti si onaj koji nam je pobjegao!" ree on glasno. "Lijepo, lijepo!"
Odloio je svoje koplje, priao Lockridgeu i potapao ga po leima. "Bio je to pravi ratniki
podvig," rekao je iskreno i toplo. "Ha, kako si nas ispremlatio, i to sve zbog jedne djevojice!
Kako te je srea pratila od tada? Mi smo, zna, postali vai prijatelji. Bio sam u blizini bogova
proteklih tjedana i vidio sam mnoge udne stvari; pa ipak, mislim da ti one noi nisi upotrijebio
nikakvu aroliju, samo borbene trikove koje bih i ja rado nauio. Budi dobrodoao!"

73

Lockridge se dosjeti neega. Pruila mu se prilika dobiti neka pouzdana objanjenje. "Bio sam
daleko, po Njenom poslu," pone polako. "Ne znam to se dogaalo u ovim krajevima. Vrlo me je
iznenadilo kad sam vidio da se tvoje pleme vratilo." Zastao je za trenutak, a zatim bacio mamac: "I
tebe kako uva strau kao neki golobradi mladi."
Withucar se isprsi i odgovori vano: "Tko osim nas visokog podrijetla moe sluiti Boici?"
"Ovaj... da. Ipak, otkad to rade vozai bojnih kola?"
"Od sredine ovog ljeta, ili malo kasnije. Kad su nas razjurili stranci, ije je oruje bilo od nekog
udnog metala, shvatili smo da je Gospodar vatre poraen. Bili smo sretni to smo uope izvukli ive
glave; im smo malo predahnuli, odmah smo prinijeli velike rtve bogovima. Zatim je odavde doao
jedan Njezin poslanik i govorio na naem Savjetu. Rekao je da Ona nije jako ljuta na nas, jer
smo jednostavan narod koga je div zaveo. Ona ne sumnja u nau hrabrost i htjela bi nas koristiti
kao ratnike, jer se Njezini moraju vratiti odakle su doli."
Naravno, sjeti se Lockridge, Englezi su morali biti poslani kui; bili su teko prilagodljivi da bi bili
stalna pomo u ovom dobu, a osim toga bili su previe zamjetljivi. Storm je ve sprovodila u djelo
zamisao o naoruanju i opremanju njenog novog glavnog taba i budue scene za operacije...
"Dobro," nastavi Withucar, "bili smo neodluni. Mladii skloni pustolovinama jo su se i mogli
pridruiti Njenoj gardi za nekoliko godina, ali ljudi s obiteljima... Osim toga, nalazili smo se tako
daleko od nae postojbine i bogova. Tada je poslanik objasnio da Ona eli da cijeli narod Ratne
sjekire doe i ostane ovdje zauvijek. Ribari su hrabri, ali nisu izvjebani za borbu i za dobro
oruje. Ona nije htjela samo nae snane ljude, ve cijelo pleme."
"Dobili bismo zemlju i odgovarajue poasti. Takoer i nai bogovi. Sunce i Mjesec, Vatra i
Voda, Zrak i Zemlja zato se i oni ne bi sjedinili i bili podjednako oboavani? I tako, na kraju,
naa bratstva su shvatila da su postala previe brojna za siromane panjake u staroj postojbini,
razmislila su to mogu dobiti saveznitvom s Njom koja je tako silna, i krenula natrag ovamo.
Premda smo ve bili dosta daleko, napredovali smo vrlo dobro. Putem smo esto imali okraje s
raznim plemenima Naroda Mora, to nas je dralo u dobroj kondiciji i omoguilo nam skupiti
neto plijena i robova. Dogodine emo vjerojatno krenuti u odluujui pohod te prisiliti i ona
plemena, koja to jo nisu uinila, da iskau Njoj potovanje. U meuvremenu, naseljuje-mo ovu
dobru zemlju; a Ona, Sestra Sunca, seta meu nama."
Storm, ove sjevernjake rase nikada prije nisu bile osuene na carstvo.
Lockridge upita hrapavim glasom: "Kako se slaete sa starosjediocima Avildara?"
Withucar se namrti. "Ne ba najbolje. Oni vie ne zapoinju sukobe otkad im je Boginja rekla da
nas ne diraju. Ali neki su uspjeli pobjei preko mora; oni koji su ostali uglavnom su zlovoljni i
ne vole nas. Zna i sam kakve su im ene; ako neki mladi eli malo zabave, jedina mu je nada
uhvatiti neku u umi i uzeti je silom. Ali mi im inae ne elimo initi zlo, zna." On se razveseli.
"Meutim, treba nam samo jo malo vreme11:1. Ako ribari ne ele-imati posla s nama, mi moemo
i bez njih. Na kraju, mi emo ih preobratiti prema naoj slici, kao to su i nai preci uinili s
onima koje su pokorili." On prie blie, blago udari Lockridgea po rebrima i ree mu u povjerenju:
"Svakako, Ona i rauna s tim ishodom. Ne tako davno ona mi je sama obeala d;i e biti vjenanja
izmeu kua visokoga roda oba na-mda. Na taj nain, razumije, nasljedstvo prelazi s njihovih
majki na nae sinove."
A kraj toga je, pomisli Lockridge, junker Erik... Ne, i-ckaj. To je bilo djelo Skitnica. Da nisu
moda uvari poloili temelje tome?
utio je, pa se Withucar uvrijeeno vratio na svoje mjesto. Sunce se lagano sputalo prema
zapadu.
U tiini koja je nastala Lockridge je jedva doekao kad se Hu napokon pojavio i rekao: "Ona
te eli odmah vidjeti." Gotovo je skoio kroz zavjesu. Nitko ga nije slijedio.
Duga Kua je bila jo uvijek bez vatre, hladno osvi-ictljena bljetavim globusom. Zadnji dio bio
je obavijen gustom tamom. Na mjestu gdje je Lockridge stajao pod je bio prekriven nekim vrstim
materijalom, a zidovi obloeni neobinim sivim tapetama. Namjetaj i ureaji iz budunosti stajali
su izmeu drvenih stupova, kao da se rugaju jednostavnosti neolitske arhitekture.
Storm krene prema njemu.
Nije vie bila mrava kao poslije zarobljenitva. Ta-mnoplava kosa, koa boje zlata i zelene oi
sline morskim dubinama sijale su se kao da su sam izvor svjetlosti; gibak hod jo vie je isticao
pod haljinom njene vrste grudi, arobna bedra i duge noge; kao da je pred njim Krilata Viktorija.

74

Danas je nosila bijelu haljinu s dubokim izrezom, ukraenu plavom bojom iz kretskog kraljevstva.
Mjeseev srp svjetlucao joj je iznad povije-i lili obrva.
"Malcolme," ree ona na svom materinjem jeziku. "/a mene je to prava nagrada: da si se vratio."
Uhvatila mu je lice rukama i pogledala ga elinom mirnoom. "Hvala ti," rekla je na jeziku
Orugarava.
Lockridge je vrlo dobro znao kad ena oekuje poljubac. U slatkoj vrtoglavici, pokuao je
odoljeti iskuenju i ostati hladan. Neke sumnje jo su uvijek ekale na objanjenje. "Hu ti je
sigurno podnio moj izvjetaj," ree on s naporom. "Nemam nita dodati."
"Nita i ne treba dodati, dragi moj." Ona mu pokae na sjedalo. "Doi. Priat emo o svemu
drugome."
On joj se priblii i koljena im se dodirnue. Boca i dvije pune ae bile su ispred njih. Storm mu
prui jednu, a zatim podigne svoju. "Hoe li popiti u nae zdravlje?"
"Brann me je takoer ponudio vinom," odbrusi on.
Osmijeh nestane s njenog lica. Dugo ga je promatrala prije negoli je spustila au i rekla:
"Znam to misli. Kako uvari nisu nita bolji od Skitnica, te kako i jedni i drugi mogu ii do
vraga? Da, pretpostavljam da ba to misli."
"Ali, to nije istina," nastavi ona ozbiljno, gledajui ga i dalje u oi. "Jednom si spomenuo naciste
iz tvoga doba kao primjer za apsolutno zlo. Slaem se. Oni su tvorevina Skitnica. Ali budi iskren:
zamisli sebe kao ovjeka iz kamenoga doba, i da si prebaen u 1940. godinu. Kakve razlike izmeu
zaraenih strana bi mogao vidjeti?"
"Tvoja roakinja Yuria upotrebljavala je sline argumente."
"O, da, Yuria." Usne joj se za trenutak stisnue. "Jednog dana morat u uiniti neto s njom..."
Zatim se ponovo opustila, poloila svoju ruku na njegovo bedro i rekla blago i brzo: "Sreo si dva,
samo dva bia u mojoj budunosti, koja su ti priskoila u pomo radi svojih vlastitih ciljeva. Proveo
si u njihovom svijetu samo jedan sat, a zatim su te vratili na mjesto koje su sami izabrali i ostavili
te nakon izreenih nekoliko sraunatih i dvosmislenih primjedbi. Ma hajde, Mal-colme, ti si bar imao
znanstveno obrazovanje. Na osnovu ega donosi zakljuke? Bilo kakve zakljuke."
"Vidio si ono to ti je bilo servirano i uo samo ono to si trebao uti. Oni su eljeli doi do
neega, a ti M bio klju. Ali, to je klju nego puko sredstvo. Pa ipak, boravio si u jednom svijetu
koji se stvarno pro-mijenio. Kako zna da korijeni te promjene nisu pobjeda uvara? Ja mislim da
moraju biti."
"Jer, znaj Malcolme, veliki broj loih stvari koje si v i d i o u mojoj zemlji posljedica su ovog
uasnog rata. Da nema neprijatelja, sva ta disciplina bila bi suvina; bili bismo slobodni za
istraivanja i reforme. Da, ja znam kakva je Itar. Ali ti nisi toliko naivan i ne misli da i najapsolutniji
vladar moe tak tako izdavati naredbe te da se njena volja jednostavno izvrava. Ili moda jesi?
Ja moram iskoristiti to je sudbina dala. Dogodilo se da Itar podrava mene. Njen nasljednik a
ja ne mogu preokrenuti zakon nasljedstva bez opasnosti da uzdrmam cijelo kraljevstvo onaj
koji bi doao poslije nje, je iz druge frakcije."
"Yurijine?" upita on zbunjeno.
Storm se nasmije. "Draga Yuria. Kako bi ona eljela biti Koriach! I to bi sve jadnica uinila
za to." Osmijeh nestane s njenog lica. "Ne potcjenjujem sebe, Malcolme. Ti si vidio to mogu
uiniti. Uhvativi Bran-na, uz tvoju pomo, ja sam naela Skitnice tako da to moe biti poetak
njihovog kraja. Vrlo nas je malo sposobnih za ovladavanje temporalnim operacijama, i zato toliko
toga ovisi o nama. Dok je Brann bio na slobodi, najvei dio mojih snaga je upotrebljavan da se
drim to dalje od njega. Sada znam tko je dobivao njegove na-icdbe i, napokon, mogu smisliti
omu oko Ganvena."
Lockridgeu to ime nije govorilo nita. "Ali na veli-ki trijumf istodobno je donio i mnotvo novih
problema. Dok si bio odsutan, Hu je poslao na sve strane pi-limc; osim toga, posebni glasnici
poslani su naprijed i natrag u vrijeme. Moji suparnici, o, da, daleko su mranije dvorske intrige kod
kue nego to ti i moe pretpostavljati, oni koji kuju zavjere protiv mene pod maskom
prijateljstva koju svi moramo nositi dok rat traje, domogli su se nekih stratekih punktova. Zar ti
Yuria nije obeavala nagrade ako postane njen dounik u mom logoru?" Lockridge je morao
potvrditi glavom. "Dakle, u cilju koncentracije snaga, njena frakcija se zalae da i dalje dajemo
punu prednost Mediteranu i Orijentu. Treba zanemariti sjever, kau oni, jer to pod ruje nema
veeg znaenja. Budui da e se indoeuropska osvajanja stvarno dogoditi na jugu i istoku, spri-

75

jeimo da to postane istinski korisno neprijatelju. Ja, meutim, elim napustiti ta podruja; ostaviti
tamo samo simboline snage, dok e Skitnice drati svoje najbolje ljude. Bez njihovog znanja, mi
emo za to vrijeme na sjeveru napraviti tisugodinje uporite."
On skrene pogled s kamenog lica i divno oblikovanog tijela, rekavi manje odluno nego li je
namjeravao: "Jesi li zbog toga predala neprijatelju ljude koji su ti vjerovali?"
"Ah, da, pozvala sam Jutoaze, a to se ne svia graditeljima megalita." Storm uzdahne.
"Malcolme, zar te nisam poslala da neko vrijeme provede itajui knjige u danskom Nacionalnom
muzeju? Trebao bi znati arheoloke injenice. Nova kultura je dola i ona e uobliiti budunost;
nita to ti i ja moemo uiniti nee ukloniti te tragove koji stoje kao nepobitan dokaz u staklenim
vitrinama dvadesetog stoljea. Ipak, mi moemo upravljati pojedinostima o kojima tragovi ne kau
nita. Zar bi ti se vie svialo da osvajai zauzmu Dansku kao to e to uiniti s Indijom, uz pokolje
i ropstva?"
"Ali, za ime boga, to e ti Jutoazi?"
"Nisam mogla due drati Engleze," ree Storm. "Svi su vraeni kui, osim nekolicine koji e
uvati ona vrata dok se ne zatvore za nekoliko tjedana. ak sam poslala natrag i one agente koje si
sreo u esnaestom stoljeu. Poto je ovdje glavni posao obavljen, oni bi bili od male pomoi. Na
alost, zbog pojaanih aktivnosti mojih protivnika, za sada ne mogu pozvati prave struujake s
Krete sve dok im ne budem mogla pokazati ne-k;i djela."
Storm rairi ruke. "Ali uskoro u im imati to po-kii/ati," ree odluno. "Nov i dugotrajan
narod. Snaan narod, spreman da pod bilo kakvim mitolokim sporazumom slijedi svoju Boicu.
Izvor dobara, bogatstva i 11 vidi, budemo li ih trebali. Raspon u prostor-rremenu lako dobro
branjen da ovdje moemo graditi snagu ('uvara potrebnu za konani sukob. Kada jednom postavim vrste temelje novoj strategiji, ostali lanovi klana Koriach e mi biti naklonjeniji nego sada.
Moj poloaj kod kue bit e osiguran. Jo vanije, moj plan e biti prihvaen i nae glavne snage
dovedene ovamo. Tako e napokon skitniko zlo biti iskorijenjeno. Onda emo imati dovoljno
vremena za ispravljanje i nekih nepravdi u naem vlastitom domu..."
Glava joj klone. "Ali ja sam tako usamljena," proape.
Vie se nije mogao boriti protiv sebe, morao je uzeti njenu ruku koja je nepomino leala u
krilu. Drugu je ruku poloio na njena ramena.
Ona se nasloni na njega. "Rat je runa stvar. o vjek mora raditi i ono to mu lomi srce.
Obeala sam ti poslije ovog zadatka povratak kui. Ali potreban mi je svatko tko eli ostati uz
mene."
"Ja u ostati," ree on. "Uostalom... nije li zadatak ostao nedovren?"
"Ti nisi obian ovjek, Malcolme," ree ona. "Kraljevstvo koje gradimo trebat e kralja."
On je poljubi. Ona mu odgovori poljupcem.
Tiina je bila puna slatkog predskazanja.
Zatim zaaputa u njegovo uho: "Doi, Malcolme. lamo preko."
Sunce je zalazilo. Ribarski amci su se vraali sa zapada gdje se voda treperavo utila, dim se
dizao iz okolnih koliba, a Mudra ena i njeni pratioci krenue prinijeti veernje rtve u gaju.
Grmljavina je dopirala s oblinjih panjaka, gdje su ljudi naroda Ratne sjekire bubnjevima
umirivali svoje bogove.
Storm se pomakne. "Bit e bolje da ode sada," uzdahne ona. "ao mi je, ali potreban mi je
san. Mnogo mi vremena uzimaju ovi boanski poslovi. Ali ti e ponovo doi, zar ne? Hoe li?
Molim te."
"Kad god eli," odgovori Lockridge.
Dok je izlazio u suton osjeao je kako ga ispunjava dubok mir. Iza Duge Kue naao je Tenil
Orugarave i njihove ivote. Djeca su se igrala ispred vratiju, mukarci su tiho razgovarali, kroz
otvorene ulaze vidio je kako ene ivaju, pletu, kuhaju, melju brano i oblikuju glinene lonce.
Njegov prolazak bio je praen tiinom.
On poe prema kolibi koja je nekad pripadala Echegonu. Tu je mogao ostati.
Obitelj je bila okupljena oko vatre. Kada se pojavio na vratima svi ustae i poklonie se na
nain koji im je ne tako davno bio potpuno stran. Jedino je jo Auri zadrala ponos i
dostojanstvo. Ona mu prie i kolebljivo ree: "Toliko si dugo bio sa Boicom?"
"Morao sam," ree joj on.
"Zauzet e se kod Nje za nas?" zamoli ga ona. "Moda ne zna koliko su zli."
"Tko?"
76

"Ovi koje je Ona dovela. O, Rise, to sam sve ula! Kako njihova stoka pase u naem mladom
itu, na silu odvode nae ene i rugaju nam se u naoj vlastitoj zemlji. Osim toga, napadaju i nae
roake, jesi li znao? Ljudi iz Ulara i Faona, moji srodnici, nalaze se u njihovom kampu i ove noi
kao robovi. Reci to Njoj, Rise!"
"Hou, budem li mogao," odgovori Lockridge nestrpljivo. elio je sada biti bar na kratko sam sa
svojim mislima. "Ali ono to mora biti, mora biti. A sad, mogu li neto pojesti, a zatim dobiti neki
mirni kutak. Moram mnogo razmiljati."
Kao i svaki drugi rat za koji je Lockridge znao, i ovaj je traio da glavnina snaga bude utroena na
nespektaku-laran organizacijski dio. Bez dovoljno sudionika, borba se odvijala na prilino
ogranienom podruju. S agentima rasprenim po cijeloj povijesti, protivnici u ratu kroz vrijeme
samo su rijetko mogli na jednom mjestu skupiti sve svoje snage. Storm Darroway bilo je jo gore:
bila je praktiki sama.
Priznavala je da politika ljubomora nije bila jedini razlog to nije dobila pomo svojih ljudi.
Njena je zamisao bila vrlo radikalna i pretpostavljala je znaajna ulaganja u stare civilizacije, ionako
osuene na propast. Neke od kraljica uvara bile su iskrene u svome tra enju da plan, za koji se
Koriach zaklela da e donijeti konanu pobjedu, moraju detaljno prouiti prije negoli prue pomo.
Jer injenica je bila da vremenski rat, ini se, kao da je mimoiao Bronano doba sjeverne
Europe. Nije bilo poznato da su uvari ili Skitnice vodili neke znaajne operacije u tome tisuu
godina dugom i tisuu kilometara prostranom prostor ^vremenu.
"Ali, zar to ne dokazuje da grijei?" namrti se Lockridge.
"Ne!" ree Storm. "To moe isto tako znaiti i uspjeh. Sjeti se, zbog onih straara u hodnicima
prema budunosti mi nita ne znamo o vlastitoj budunosti. Ne moemo predvidjeti ono to e
se dogoditi. ak i ovakvi uzrono-posljedini krugovi, koje smo upotrijebili pri hvatanju Branna,
rijetki su upravo zbog faktora pogreke na vratima."
"Svakako, svakako. Ali vidi, draga, ti zasigurno moe detaljno provjeriti bilo koji dio
prolosti, kao ovaj na primjer, i ustanoviti nalazi li se neki od tvojih ljudi u blizini."
"Ako obavljaju svoj posao dobro, to misli to bih vidjela? Nita osim domorodaca kako vode
svoj svakodnevni ivot. Kad su agenti uvara skriveni od Skitnica, oni su u znatnoj mjeri skriveni i
od uvara."
"Ovaj... razumijem. Sigurnosni razlozi. Ne moe dopustiti da tvoje ete znaju vie negoli je
potrebno, jer bi u protivnom i neprijatelj to mogao saznati."
"Uostalom," ree gordo Storm, "ovo je moje kazalite. Ja u zapoljavati svoje ljude kako to
ja elim. Mo kojom raspolaem nee biti upotrebljavana samo protiv uvara. Morat u i kod kue
srediti neke raune."
"Ponekad me plai," proape on.
Storm se nasmije i zabaci kosu. "A ponekad?" ree maje umiljato.
"Kako si uvijek spremna na to."
Ali nisu mogli ostati dugo zajedno. Trebalo je obaviti jo mnogo toga.
Storm je morala ostati u Avildaru kao Boica, sudac, donositelj odluka i zakonodavac, sve
dok narod kojeg je podizala ne dobije eljeni oblik. Hu je takoer trebao ostati ovdje zbog
odravanja veze s budunou i s bazom na Kreti. Obini vojnici bili su korisni jedino kao glasnici
ili straari; zbog toga Englezi koje je Hu doveo nisu bili potrebni u velikom broju i ona ih je poslala kui. Druga se doba nisu mogla tek tako odrei uvjebanih agenata, pa je najvei problem bio
nai ovjeka sposobnog da radi s plemenom.
Lockridge je izaao u pratnji Withucara i nekoliko ratnika. Dobro se slagao s crvenobradim
Jutoazom; meusobno su se esto astili, zajedno pili medovinu i priali do duboko u no. U redu,
on nije civiliziran, pomisli Lockridge. Ali to nije vano. Ponekad mi se ini da ni ja vie nisam.
Svia mi se ovaj ivot...
Krajnji cilj itave operacije bio je sjediniti narod Labrisa i narod Ratne sjekire u jedan
jedinstven. To e se doista i dogoditi: Jutland e se pojaviti u povijesti kao jedinstven narod, pa
e ak i poslije Lockridgeovog stoljea ostati prepoznatljiv kao takav. Slian proces odigravao se u
mnogim drugim krajevima. Jedino je bilo pitanje bi li upad Indoeuropijana, to su ga poduzeli
agenti Skitnica u cilju razaranja stare kulture, bio podjednako djelotvoran i ovdje, odnosno bi li
toliko graditelja megalita opstalo, bez obzira na koji nain, da se uvari nisu tajno, ali sigurno,
infiltrirali u Bronano doba na sjeveru? Izvjetaj iz drugog tisuljea pokazi vao je da je sasvim

77

lako ovo drugo moglo biti posrijedi, budui da su se Skitnice potpuno povukle pred uvarima u tom
dijelu svijeta."
Ali osnivanje novih kraljevstva mora tei polako, ne samo zbog nedostatka sredstava;
dogaaji su morali izgledati kao da imaju prirodan tijek. (Osim toga, prirodan razvitak jamio je i
veu postojanost; loe utemeljeno carstvo, kao Aleksandrovo ili Tamerlanovo, bilo bi kratkotrajno i
ne od velike vrijednosti.) Prvi korak je bio povezivanje seljaka oko Limfjorda u zatvoreniju i
vru zajednicu. Za postizanje tog cilja Strom se uglavnom koristila strahopotovanjem koje je
irila oko sebe, ali i etama Jutoaza gdje god je sila bila potrebna. Istodobno je trebalo stvoriti
trajnije saveze s plemenima koja su se nalazila dublje u kopnu, bez obzira jesu li u pitanju
domoroci ili naseljenici. Poslala je Lockridgea na prvi takav zadatak.
Amerikanac je elio putovati na konju. Ali ovi du-gogrivi poniji nikada ranije nisu bili jahani i bilo
bi mu potrebno previe vremena za kroenje jednog. Pjeaio je. Kada su se pribliili naseobini, on
i Withucar se po-pee u dvokolice; morali su stisnuti zube zbog jakog drmusanja, ali zato su
djelovali za ono doba dostojanstveno.
Sve u svemu, ak i poslije onoga to je uslijedilo, Lockridge je priznao da se rijetko kada tako
dobro zabavljao. Njegova omiljena rekreacija oduvijek je bila pobjei nekamo u divljinu; sada je
mogao uivati u tome prilino bezbrino, jer je sa sobom poveo nekoliko Withucarovih ljudi koje je
koristio kao nosae. Ljudi kojima su doli doekali su ih vrlo gostoljubivo. Lock-ridgea su naroito
zadivile neke pojedinosti koje nisu bile zabiljeene u diaglosi. (Njome se sve manje sluio, dok je
uestala upotreba utiskivala govorni jezik i obiaje u njegovo prirodno pamenje.) U logorima
Ratne sjekire grube ceremonije uvijek su se nastavljale u sveanosti. Stare zemljoradnike
naseobine bile su zbog toga u poetku malo zabrinute, ali ne i preplaene, jer nisu imale mnogo
sukoba s doseljenicima, a i zemlja je bila prostrana i rijetko naseljena. Oni bi obino zapoinjali
proslavu obrednim ritualom, ali bi se svetkovina zavravala na nain koji je zaprepatavao ovjeka
dvadesetog stoljea.
Poruka koju je Lockridge donosio bila je vrlo jednostavna. Istinska Boica ustoliila se u
Avildaru. Ona nije bila, kao to su to neki govorili, neprijatelj Sunca i Vatre, ve prije Majka, ena
i Ki mukim bogovima. Sile su eljele da se Njihova djeca ujedine, kao to su i One same uinile.
U tom cilju, u Avildaru e slijedee zime biti odran prvi savjet na kojem bi se vodili razgovori o
naelima i sredstvima tog ujedinjavanja. Sve voe su bile pozvane. Lockridge nije dodao: "U
protivnom..." poto bi to bilo neprijateljski i nepotrebno.
Neke stvari od onih koje je vidio i uo nisu ga oduevile. Ali bit e vremena ispraviti to, obeao je
sam sebi. Ovi ljudi su mu se uglavnom sviali. Lockridge ih ak nije mogao nazvati manje
mudrim od ljudi iz njegovog vremena. Premda je gustoa naseljenosti bila vrlo malena, odravali
su kontakte irom europskog kon tinenta: u sluaju plemena Ratne sjekire ak i do june Rusije.
Njihovo shvaanje politike izgledalo je gotovo isto toliko sloeno kao i ono iz dvadesetog stoljea,
ali nezasmetano ideologijama; u pojedinim sluajevima ak su poznavali znatno veu suptilnost.
Premda su bili neznalice u fizici, povijesti, ili pseudoznanosti zvanoj ekonomija, bili su otroumni u
pitanjima neba, zemlje ili ljudske vrste.
Lockridgeov put vodio je najprije pokraj svetog brda koje e jednoga dana postati Viborg, a
zatim preko polja koja su bila znatno plodnija od onih iz budunosti; na sjeveru su se pruala
prostrana ala Skawa, zapljuskivana velikim valovima, dok se na jugu presijavao Limfjordski zaljev.
Ono to je uradio bilo je prilino skromno, pa ipak, na zadatku je proveo gotovo mjesc dana. Kada
se ponovo vratio u Avildaro pustopoljina se rascvjetala u purpurne i zlatne preljeve, inje je ukraavalo travu zore, a lie je ve poelo mijenjati boju.
Bilo je to na dan kada je vjetar poeo huati sa zapadnog mora; svjetlost i sjene oblaka
meusobno su se sustizale na zagasitom tlu dok su valovi nemilosrdno zapljuskivali zaljev i zemlju
raskvaenu od noanje kie. uma se lelujavo povijala i treperila; ponjevena polja postala su uta,
a trava na livadama zadobila je boju sjena. Jato roda letjelo je ispod sunca u pravcu Egipta. Zrak je
bio svje, pun mirisa soli, dima i konja.
Lockridgeova skupina je zamijeena jo iz daleka. Logor Jutoaza, kroz koji su prvo proli, bio je
pun ivahnih lica; izmeu njega i sela pruao se uzak pojas niije zemlje. Nijedan Tenil Orugaraya
nije izaao doekati ih.
Osim Auri. Djevojka je veselo dotrala, doviknuvi njegovo ime nekoliko puta. On naredi vozau da
stane, pomiluje je po kosi. "Da, malena, dobro sam, nismo imali potekoa, dakako da mi je drago

78

vidjeti te, ali moram prvo Boici ispriati priu." On bi je rado povezao sa sobom, ali u kolima nije
bilo dovoljno mjesta. Auri je veselo skakutala pokraj kola cijelim putem do sela.
Kad su se pribliili Dugoj Kui njena radost se najednom pretvorila u bojaljivu nelagodu. "Bit
u u naoj kolibi, Rise," rekla je i odjurila natrag.
Withucar je gledao za njom i poeao bradu. "Dobar komad mesa," ree cmoknuvi jezikom.
"Kakva je s mukarcem?"
"Ona je jo djevica," odgovori otro Lockridge.
"Zar?" Na Jutoazovom licu pojavio se izraz nevje-rice. "Ne moe biti. Bar ne kod Naroda
Mora..."
U nekoliko kratkih reenica Lockridge mu ispria to se dogodilo. "Pa-a-a-a," promrmlja
Jutoaz. "Dobro, dobro. Ali, naravno, ti je se ne boji?"
"Ne. Previe sam zauzet." Nije elio vie razgovarati o tome.
"A, da," naceri se Withucar, poklonivi se u ali. "Ti si u milosti Boice." Vie nije bilo
razloga za pretjerano odavanje poasti, budui da su on i Amerikanac proveli mnoge dane zajedno.
Dugo su lutali brdima, ili u lov na jelene, proklinjali kiu i vatru koju nisu mogli upaliti i esto
stajali licem u lice sa smru. "Ta Auri mi se sviala i ranije," nastavi polako Jutoaz, "ali smatrao
sam, i ne razmiljajui, da je ona tvoja. Ona koristi svaku priliku da ti se prilijepi."
"Mi smo prijatelji," odgovori Lockridge. Osjeaj neugode lagano je rastao u njemu. "Da je
mukarac, bili bismo pobratimi. Svaka uvreda uinjena njoj, uinjena je i meni, i ja bih se
osvetio."
"O, da, da. Pa ipak, ti ne eli da ona ostane zauvijek sama, zar ne?"
Lockridge je samo mogao odmahnuti glavom.
"Djevojka je nasljednik starog poglavice, a ti si rekao da prokletstvo vie ne lei na njoj..."
Moda je Withucar u pravu, pomisli s nejasnom slutnjom Lockridge. To bi bilo najbolje
rjeenje njezinog problema...
Ali vie nije bilo vremena za razmiljanje o tome, jer Storm je ekala.
U prisustvu Hua i Withucara ona mu se samo for-malo zahvalila; izgledalo je kao da samo
povrno slua njegov izvjetaj. Uskoro je bio otputen. Meutim, prije nego li je izaao, Storm mu
je uputila jedan osmijeh i rekla kratko jednu englesku rije: "Noas."
Da li zbog skorog susreta s njom, ili zato to se neto preutno isprijeilo izmeu njega i
Aurinog naroda, ali Lockridge nije elio provesti dan meu Tenil Orugaravama. Oni su se
preobrazili iz veselog plemena, kakve ih je prvi put upoznao, u zbunjene i tune poda nike. Ponor se
otvorio izmeu njega i njih; Lockridge je bio Njezin ovjek, a Ona je ve poela pokazivati neke od
svojih najuasnijih oblika. Moda bi mogao posjetiti Jutoaze... ne, tamo bi sigurno vidio njihove
robove, a to je najmanje elio... Auri? Dobro, odnos s njom je postao prilino teak... Na kraju je
odluio izai iz sela i malo proetati. Sveti ribnjak na rubu ume vjerojatno nije bio toliko hladan
da u njemu ne spere svu prljavti-nu s puta.
Trebao bi zapravo biti potpuno sretan, ali neto ga je poelo nagrizati. Razmiljao je o svemu
to mu se dogodilo tijekom putovanja. Bezbolno ujedinjenje dviju rasa bio je prilino mudar potez.
Ljudi Ratne sjekire nisu bili zli po prirodi, ve samo bahati na jedan izvjestan nain. Poput
neodgojenih momaka. To je bilo to. Njima je bio potreban strah od boga. Posebno, trebalo im je
uliti potovanje prema starosjediocima. Sada pak, kad su samo dodali Boginju Mjeseca svome
panteonu, nita osim njenog nareenja nije ih moglo zadrati da pljakaju Narod Mora. I nikad
jedna kultura ne bi potivala drugu kulturu koja se sama ne bi dokazala u borbi.
Napredak, pomisli Lockridge tuno. Hoe li se ovjek promijeniti za tisuu godina? Naseljenici su
u devetnaestom stoljeu lako potiskivali crvenokoce, ali tek kada su im ovi odgovorili borbom,
Amerikanci su postali ponosni zbog svake kapi indijanske krvi koju su prolili. Crnce smo
uglavnom prezirali, sve do moga desetljea, kad su se i oni konano digli i pobunili za svoja
prava.
Moda narod Johna i Mary ne mora uprljati svoje ruke krvlju, prije nego li zadobije
potovanje stranaca. Volio bih da je tako. Ali kako to ostvariti?
Moda je to moj zadatak. Poloiti jedan jedini kamen u temelje njihove kue.
Samo kako? Jutoazi savreno dobro znaju da bi pobijedili Tenil Orugarave samo da se bogovi
nisu umje-ali. Vratili su se ovamo, po Storminom pozivu, zato to su bolji ratnici. Dobro je
sazvati skuptinu i izabrati kralja. Ali kako izbjei kraljevstvo sastavljeno od gospodara i slugu?

79

Ne eli li Storm ba to?

Ne! Dosta!
Mrane misli gomilale su se u njemu tako brzo da je gotovo stigao do ruba ribnjaka, prije
nego li je primijetio to se dogaa. Ali i skupina koja se tu nalazila, sedam mladia i jedna
djevojka, takoer je bila zaokupljena svojim poslom, tako da je i njegov dolazak ostao
nezamijeen!
Djevojka je leala na velikom kamenu s kojeg se oruje bacalo u znak rtvovanja. Dok su
ostali igrali uokolo kao u transu, s granicama imele u rukama, jedan mladi je podigao kameni
no iznad njenih grudi.
"to, do vraga!" povie Lockridge i jurne prema njima.
Naglo izbaeni iz zanosa, mladii se panino raz-bjeae na sve strane. Kad su vidjeli tko je
doao, uko-ie se od straha i poee puzati po zemlji; djevojka je i dalje leala na rtveniku,
polako se vraajui iz transa.
Lockridge s naporom obuzda muninu koju je osjeao u elucu i ree dubokim glasom. "U ime
Boice, zahtijevam da mi ispriate sve o vaem zlodjelu."
Umjesto priznanja uslijedilo je mucanje i moljakanje. Neke pojedinosti bile su isputene, ali ih
je on sam popunio.
'Boica' nije bio dobar prijevod za ono to je St orm bila u ovoj kulturi. Japanski kami bio
je znatno blii tom znaenju: svako natprirodno bie, poevi od duhova stijena ili stabala, iji se
oprotaj trai prije nego li se oni slome ili obore, pa do ogromnih, nejasnih sila koje proimaju
vjeite elemente. Proimaju, a ne upravljaju. Nije bilo formalne teologije, nije se odvajalo magino
boanskoj sve stvari imale su svoju mistinu snagu. I on, Lockridge, takoer je posjedovao zastraujue svojstvo. Withucar mu je mogao biti prijatelj, ali to je bilo zato to Jutoaz nije oekivao da e
magija biti baena protiv njega. Auri, jo manje usreena, uope nije imala nikoga tko bi se
osjeao ugodno u njenom prisustvu.
"Idite kui," ree Lockridge blago. "Neu poslati zlo na vas, niti u ita rei Njoj o ovome.
Bolja vremena e ubrzo doi. Kunem vam se."
Djevojka i mladii poee natrake puzati. Kad su se dovoljno udaljili, podigoe se i brzo
otrae. Lockridge skoi u ribnjak i pone se grozniavo prati.
Nije se vraao sve do zalaska sunca. Vrijeme se poelo naglo mijenjati; gomile oblaka stizale
su s mora donosei hladnou i rani sumrak. U selu vie nikog nije bilo vani, a konati zastori
potpuno su zatvarali ulaze u kolibe.
Bez obzira kako se osjea, ovjek mora jesti i Lockridge se uputi prema kui koja je nekada
pripadala Echegonu. Uao je u tiini, dok mu je dim grizao oi; klizee sjene ispunjavale su
kutove i zbijale se oko slabanog, treperavog plamena ognjita. Aurini roaci kao da su ga
oekivali: njena majka udovica podsjetila ga je za trenutak na onu staricu koja mu je pruila zatitu
od Iterine hajke; na okupu su jo bili Aurina mlaa po-lubraa, njena tetka i ujak. Svi su ga
promatrali sa strahopotovanjem; djeca koja nisu zaspala uplaeno ustuk-nue kad se Lockridge
pojavio na ulazu. "Gdje je Auri?" upita on.
Djevojina majka pokae rukom na jedno izdignuto mjesto. Kosa boje ita bila je rasuta preko
pokrivaa od jelenje koe. "Iscrpljena je od plakanja. Moram li je probuditi?"
"Ne." Lockridgeov pogled prijee preko tunih i brinih lica.
"to se dogodilo?"
"Vi to sigurno znate," ree njena majka bez prizvuka optube.
"Ne znam. Recite mi!" Vatra se za trenutak rasplamsala; Aurini obrisi postae otriji i uoljiviji.
Spavala je s palevima u akama, kao zaplaeno dijete. "elim vam pomoi," doda Lockridge.
"O, da. Vi ste joj uvijek bili prijatelj. Ali to je najbolje za nju?" proapta majka. "Nama je to
nepoznato. Mi smo samo stanovnici Zemlje."
"Nisam ni ja vie od toga," ree Lockridge; elio je da mu povjeruju.
"Pa onda, dobro. Ovog popodneva doao je poglavica Jutoaza, zvani Withucar, i pitao da mu
ona bude... kako se kae ta njihova rije?"
"ena," odgovori Lockridge. Za trenutak mu padne na pamet da ih Withucar ima ve tri.
"Tako je. ena, samo njegova. Neka vrsta roba koji mora izvravati svaku njegovu naredbu. Vi
ste mudriji od nas i poznajete bolje tog ovjeka. Rekao je da emo svi doi pod njegovu zatitu. Je
li to istina? Ovoj je kui jako potreban mukarac."

80

Lockridge kimne glavom. Svaka zatita ima svoju cijenu, pomisli on u sebi, ali nije nita rekao.
"Auri ga je odbila," nastavi majka umornim glasom. "On je odgovorio da mu je Boica rekla da je
moe imati. Tada je ona pobijesnila i poela vas dozivati kroz pla. Mi smo je malo umirili i otili
u Dugu Kuu. Boica nas je neto kasnije primila i naredila Auri da prihvati Withucarovu ponudu.
Kod nas se ne smije nita dogoditi prije nego li se ne obave odreeni obredi. I tako smo je vratili
kui. Dugo je priala kako e se sama izvesti u amcu dok je struja ne odnese na puinu, ali na
kraju je ipak zaspala. to vi mislite?"
"Razgovarat u s Boicom," ree Lockridge hrapavim glasom.
"Hvala vam. Ja ni sama ne znam to je najbolje. Ona nee biti slobodna s njim, ali ni mi vie
nismo slobodni. Osim toga, Boica je naredila. Pa ipak, Auri nikada ne bi mogla provesti svoj ivot
na takav nain. Moda biste joj vi mogli rei da je to najbolje za nju."
"Ili je osloboditi," ree on. "Idem odmah tamo."
"Zar niste prvo eljeli jesti?"
"Ne, nisam vie gladan." On spusti zavjesu za sobom.
Selo je bilo u mraku. Nije lako mogao nai put do Duge Kue. Jutoazi koji su bili na strai
propustie ga bez rijei.
Globus je bacao bljetavu svjetlost po cijeloj prostoriji. Storm je sjedila sama za upravljakim
tipkama psihokompjutora. Unutra je bilo prilino toplo, tako da je nosila sasvim kratku tuniku, ali
Lockridge je pogleda bez ikakve poude. Storm se okrene, osmjehne se i mazno protegne. "Tako
rano, Malcolme? Umorna sam od ovog rada. Podaci su uglavnom zagonetni."
"Storm," ree on, "moramo razgovarati."
Radost iezne s njenog lica i ona osta mirno sjediti.
"Na projekt se ne razvija kako treba," pone Lockridge. "Vjerovao sam da e se starosjedioci
postepeno prilagoditi novom ureenju. Ali umjesto toga, dok sam bio odsutan, stvari su se prilino
pogorale."
"Mislim da si na brzinu donio pogrean zakljuak," ree ona hladnim tonom. "Budi razloniji.
ini ti se da se razdor izmeu plemena poveao, zar ne? To je neizbjena cijena napretka i ja to ne
mogu promijeniti; zar da se odreknem Jutoaza da bih zadovoljila Orugarave.
"Ne, ali ponizi ih malo."
"Dragi moj Malcolme," ree materinski Storm, "nismo doli ovamo graditi utopiju. Tako neto nije
nigdje mogue. A to znai povlastiti one koji imaju preduvjet da budu jaki. Prije nego mi bilo to
zamjeri, zapitaj se jesu li stanovnici Eniwetoka zaista eljeli biti preseljeni da naprave mjesta za
nuklearne eksperimente tvoje zemlje. Mi moemo maksimalno pokuati ublaiti bol koju zadajemo,
ali onaj tko odbija zadavati bilo kakvu bol nema to traiti u ovom svijetu."
Lockridge slegnu ramenima. "U redu, moe me vrijeati, kako god hoe..."
Storm ustane. Pogled joj je postao opinjavajui. "Posebno na jedan nain," ree ona.
"Ne, ekaj, do vraga!" usprotivi se Lockridge. "Moda mi ljudi moramo biti kopilad. Ali ne
treba nas uvijek podcjenjivati. Ljudski je stati u obranu svojih prijatelja. A Auri je moj prijatelj."
Storm se ukoi. Za trenutak je stajala nepokretno, a zatim lagano provukla prste kroz uvojke
kose i rekla njeno: "Da, iza svega stoji ona. Mislila sam da e me to pitati. Hajde, samo
naprijed."
"Pa, ovaj, ne eli biti u Withucarevom haremu."
"Zar je on lo ovjek?"
"Ne. Ali..."
"eli li da ostane neudata, premda zna koliko e to ovdje neprirodno izgledati?"
"Ne, ne, ne..."
"Je li jo netko pogodan za nju?"
"Pa..."
"Da nisi to, moda, ba ti?" upita otro Storm.
"Oh, blagi Boe!" vikne Lockridge. "Ti zna da ja... ti i ja..."
"Ne zanosi se previe, dragi. Sada je rije o djevojci. Ako dvije rase trebaju postati jedna, moraju
se to vre sjediniti. Brak je previe jaka institucija za narod Ratne sjekire da bi odustali od njega;
zbog toga e Narod Mora morati to prihvatiti. Auri je nasljednik poglavara starosjedilaca, a Withucar
je najutjecajniji u svom plemenu. Praktino, ali i kao dobar primjer ostalima, u ovom trenutku
nita bolje ne bi se moglo izvesti za stvar ujedinjenja od njihovog braka. Naravno, djevojka je

81

uzrujana. Ali, zar si tako naivan da vjeruje kako se ona nikada nee utjeiti? Niti voljeti svoju
djecu koju e dobiti s njim? Niti zaboravi tebe!"
"U redu, ali ipak... mislim da ona zasluuje slobodan izbor."
"Koga bi ona drugog izabrala osim tebe, koji je ne eli? Uostalom, bilo bi beskorisno i da je
eli. im si uao poeo si saaljevati nesretne seljake. Englezi e biti jo nesretniji poslije
normanskog osvajanja. Ali nekoliko stoljea kasnije tamo vie nee biti Normana. Svi e biti
Englezi. Za nas, ovdje i sada, taj proces poinje s Auri i Withucarom. Nemoj vie spominjati
slobodan izbor... osim ako ne misli da bi svaki rat trebao biti borba dobrovoljaca."
Lockridge je stajao bespomono. Storm se primak-ne i obavi mu ruke oko vrata. "ini mi se da
te Auri na svoj djetinjasti nain zove Ris," promrmlja ona. "I ja bih te voljela tako zvati."
"Ovaj... gledaj..."
Ona prisloni glavu na njegove grudi. "Dopusti mi da bar malo budem djetinjasta s tobom."
Iza zavjese zagrmi glas jednog straara: "Boginjo, gospodar Hu trai da ue."
"Do vraga!" proape Storm. "Zavriti u sa njim to bre mogu." Zatim uzvikne: "Pusti ga!"
Mrav i gibak, Hu se kratko pokloni. "Molim za ispriku, svjetlosti. Bio sam u zranom
izvianju."
Storm odgovori kruto: "Pa?"
"Najvjerojatnije, neto beznaajno. Pa ipak, vidio sam oveu flotu kako plovi prema nama
Sjevernim morem. Vodei brod je iberijski, a ostalo su veliki konati amci. Nikada nisam uo za
takvu kombinaciju. Oigledno je da plove iz Engleske u Dansku."
"U ovo doba godine?" trgne se Lockridge. Storm se odmakne od njega i ostane sama u
hladnom svjetlu.
"Jo jedna neobinost, svjetlosti," ree Hu. "Nisam mogao otkriti prethodnice. Ako ih i imaju,
onda su dobro skrivene. Ali flota e u svakom sluaju biti ovdje za dan dva."
"Tajna operacija Skitnica? Ili neka lokalna pustolovina? Ovo su vremena kada su domoroci
esto poduzimali sline pothvate," namrti se Storm. "Najbolje da to odem sama provjeriti."
Ona dohvati svoj gravitacijski pojas, opae ga oko struka, a energetski pitolj privrsti o bok.
"Ostani ovdje i odmori se, Malcolme. Neu se dugo zadrati," rekla je i otila s Huom.
Lockridge je neko vrijeme besciljno hodao velikim predvorjem. Vjetar je huao kroz no, ali
on je uo kako tiina podrhtava unutra. A bogovi su tako polako i njeno odleprali u zrak... Na
um mu padne ikona iz Brannove sobe. Boe, Boe, pomisli on, to da radi ovjek kad ne moe
pomoi nekom tko brine za njega?
to je istina?
Jedna ena, est tisua godina u budunosti rekla mu je da je njen sin iv spaljen. Ali ona je
znala da je uzrok bio opravdan. Ili joj se bar tako inilo...
Lockridge se najednom trgne. Udubljen u misli nije primijetio da je skoro zakoraio kroz
tamni zastor. Brann je bio dugo muen, a zatim ubijen iza ovog zastora. Zbog ega ta stvar i dalje
stoji tu?
Zato nikada nisam pitao?
Moda me je bilo strah, pomisli L.ockridge i energino ue unutra.
U ovom djelu kue nije bilo namjetaja. Pod je bio prljav, a na konatom sjedalu se nalazio
debeli sloj praine. Jedan globus obasjavao je odaju blijedom svjetlou, a sjene su se pruale do
udaljenih kutova. Crna barikada zadravala je takoer i zvuke. Vjetra je nesta lo. Lockridge se
naao u potpunoj tiini.
Ono to je lealo na stolu, povezano icama i kablovima s velikim ureajem, lagano se trzalo i
stenjalo.
"Ne!" krikne Lockridge i pobjegne.
Zatim mu je dugo trebalo da prikupi hrabrost i vrati se unutra. Ali morao je to uiniti. Brann,
koji se borio to je najbolje znao za svoj narod, jo nije mrtav.
Malo to je ostalo osim smeurane koe preko ko-atog, povijenog tijela. Cjevice su bile
privrene na njega i odravale ga u ivotu. Elektrode su mu bile zabodene u lubanju, da bi
izazivale okove u mozgu i biljeile slabe cerebralne impulse. Zbog video-stimulacije kapci su bili
odsjeeni, a one jabuice usmjerene prema jakoj svjetiljci koja je nisko visjela sa stropa.
"Nisam znao..." zavapi Lockridge.

82

Jezik i usne su se grevito naprezale na unakae-nom licu. Lockridge nije imao kod sebe
diaglosu za Brannovo doba, ali mogao je odgonetnuti djeli nadljudskih napora u obliku molbe,
"Ubij me."
A ovdje pokraj, iza zavjese... ona i ja...
Lockridge krene prema ureaju.
"Stani! to radi?"
Malcolm se polako okrene i ugleda Storm i Hua. Energetski pitolj u ruci mukarca bio je
usmjeren u njegove grudi. Storm ga tuno pogleda. "Htjela sam te potedjeti ovoga. Potrebno je
dosta vremena da bi se izvukli i posljednji ostaci pamenja. Tu vie nema mnogo modane mase;
Brann sada stvarno nije vie nego crv, tako da nema razloga aliti ga. Sjeti se, i on je poeo to.isto
raditi sa mnom."
"I to ti je opravdanje?" povie Lockridge.
"I Pearl Harbor je opravdanje za Hiroimu?" pod-smjehne se ona.
Prvi put u ivotu Lockridge ree neto nepristojno jednoj eni. "Nisu vani tvoji izmiljeni
razlozi," vikao je. "Znam od ega si ivjela u dvadesetom stoljeu.... od ubijanja mojih
sunarodnjaka. Znam da su mi John i Mary omoguili tek skromni pogled na nain tvoga vladanja.
Koliko si ti stara? I o tome sam dobio dovoljno podataka. Nisi mogla poiniti sve one zloine
koje si poinila, osim tijekom stotina godina tvog pravog vremena. Zato je i skovana zavjera
protiv tebe, tamo na dvoru zato svatko eli biti Koriach jer ti si sebi osigurala besmrtnost.
Dok je Olaova majka stara ve s etrdeset godina,"
"Prekini!" povie Storm.
U Lockridgeu je kljualo. "Ne zanima me koliko si ljubavnika imala ili koliko sam ja samo
stvar koju si koristila," rekao je. "Ali nee upotrijebiti Auri, shvaa? Ni njen narod. Niti bilo
koga. Idi u pakao: iz pakla si i dola!"
Hu podie pitolj i ree: "A sada je dosta."
Kia je poela prije zore. Lockridgea je probudilo prigueno bubnjanje po tresetnom krovu
kolibe u kojoj je leao. Na blatnjavoj zemlji udaranje kapi je bilo neto bunije. Kroz reetke na
ulazu promatrao je panjake po kojima se sporo kretala stoka mokra kao i pastiri. Suho lie padalo
je s oblinjeg hrasta pod neprekidnim naletima kinih kapi. Veliki dio zaljeva i sela nisu se mogli
vidjeti iz ove zabaene kolibe. Sve je to upotpunjavalo osjeaj usamljenosti koja mu se inila
beskonanom.
Nije elio vie imati na sebi odoru uvara, ali kada ju je skinuo, osjetio je da je zrak najednom
postao previe hladan i vlaan. Trait u jednu orugarajsku nonju, ili ak jutoaku, pomisli oni
Ona mi to nee odbiti, nadam se, prije nego li...
Uini, to?
Lockridge zatrese glavom. Uspio je odspavati nekoliko sati otkako je stavljen ovdje. Sad mu se
ponovno vraala hrabrost.
Teko je to, pomisli, kad se sve slomi u jednoj jedinoj noi. Shvatiti, napokon, tko je zapravo
Storm i to su njeni pravi razlozi. Dodue, i ranije je imao dovoljno pokazatelja, ali je jednostavno
odbijao misliti o tome, sve dok pogled na Branna nije raskinuo sve niti kojima ga je Storm drala.
I znati da je ona ravnoduno rtvovala ovaj narod koji je on tako zavolio, sve je to bilo vie nego
bolno.
Jadna Auri, pomisli Lockridge s gorinom u grlu. Jadni Withucar.
Pa ipak, pomisao na djevojku djelovala je izvanredno osvjeujue. Moda je jo mogao uiniti
neto za nju, ako nitko drugi nije. Kad bi se samo Auri nekako uspjela probiti do flote koja je
dolazila ovamo... To je sigurno bio zajedniki iberijsko-britanski pothvat, sudei po nekim
opaskama koje su Storm i Hu izmijenili nadgledavajui pripremanje zatvora za Lockridgea. Veliina
i sastav flote bili su vie nego neobini, ali gotovo istodobno u Engleskoj su iznenada zapoeli
znatno vaniji dogaaji, ija je posljedica mogla biti osnivanje Stonehengea. Storm je bila previe
zauzeta da bi posvetila posebnu panju zagonetnoj floti. Zadovoljila ju je injenica da su ljudi na
palubama, vieni kroz infra-er-veni dalekozor, pripadali arhainom rasnom tipu, a ne agentima iz
budunosti. Naravno, po ovo nevremenu brodovi su se morali negdje zakloniti, to je znailo da se
njihov dolazak odgaa za nekoliko dana. Moda ga onda vie nee biti ovdje. Ali moda bi mogao
smisliti kako pobjei Auri.

83

U svakom sluaju, vrijedilo je pokuati. On ode do ulaza i promoli glavu na kiu kroz
povezane motke. etiri Jutoaza stajala su na strai, umotani u kone ogrtae. Trgnue se
preplaeno, podiui mokro oruje i pravei rukom znakove protiv zlih ina.
"Budite pozdravljeni, momci," ree Lockridge. Storm mu je ostavila diaglosu. "elim vas
zamoliti neto."
Zdepasti voa se ohrabri pa zlovoljno odgovori: "to moemo uiniti za nekoga tko je pao u
nemilost Boice, osim da ga dobro uvamo, kako nam je zapo-vijeeno?"
"Moete prenijeti za mene jednu poruku? elim samo vidjeti jednog prijatelja."
"Nikome nije doputeno doi ovamo. Osobno je tako Ona naredila. Ve smo morali otjerati
neku djevojku."
Lockridge stisne zube. Naravno, Auri je ula novost. Mnoge zaplaene oi vidjele su pod
svjetlou baklji kako ga Jutoazi sprovode s uperenim kopljima. Sve je to prljavo, Storm, vrlo
prljavo. U zatvoru, iz kojeg si me izvukla, mogao sam bar primati posjete.
"Dobro," ree na kraju Lockridge, "onda elim vidjeti Boicu."
"Ho-ho!" nasmije se ratnik. "Ti bi elio da mi Njoj kaemo da doe po tvojoj zapovijedi?"
"Mogao bi, uz duno potovanje, Njoj rei kako ja molim da me primi. Valjda ti sad ljepe
zvui nego prije."
"Zato bismo to uinili? Ona najbolje zna to radi."
"Sluaj, ti svinjo," vikne Lockridge s prezirom. "Ja sam moda sada u tekom poloaju, ali
nisam izgubio sve moi. Uinit e to traim od tebe ili u ti zguliti meso s kostiju. Tada e u
svakom sluaju morati moliti Boicu za pomo."
Straari se uplaeno trgnue. Lockridgeu je u trenutku postalo jasno da pred sobom ima
savren prototip podanika koje je Storm namjeravala stvoriti u novom kraljevstvu. "Odlazi!"
izdere se on. "I donesi mi usput neto za doruak."
"Ja... ovaj... ne usuujem se. Nitko od nas ne smije napustiti ovo mjesto bez doputenja. Ali,
ekaj." Voa izvue rog ispod ogrtaa i kratko puhne; sumoran i tuan zvuk prolomi se kroz
kiu. Uskom stazom brzo je dotrala omanja grupa mladia sa sjekirama u rukama da vidi u emu
je problem. Voa ih posla po Lock-ridgeovom nalogu.
Bio je to mrav uspjeh, ali sasvim dovoljan da ga za trenutak vrati iz beznaa. On navali na
gnjecav hljeb i peenu svinjetinu s neoekivanim tekom. Storm me moe slomiti, pomisli
Malcolm, ali samo ako upotrijebi ureaj za itanje misli.
On ak nije bio ni iznenaen kad se Boica pojavila nekoliko sati kasnije. Zaudio ga je samo
nain na koji mu je srce reagiralo na njenu pojavu. Potpuno odjevena, Koriach je dostojanstveno
koraala, velika, gipka i prije svega lijepa. U ruci je drala tap Mudre ene, dok joj je u pratnji
bilo desetak jutoakih voa. Lockridge primijeti Withucara meu njima. Iz energetskog pojasa virio
je nevidljiv tit iznad njene glave, preko kojeg su se slijevale kapi kie; stojei u srebrnastoj bujici
svjetlosti i vode, Storm je izgledala kao nimfa ili morska kraljica.
Zastala je pred kolibom i pogledala ga oima u kojima je bilo vie tuge nego ieg drugog. "Evo
me, Mal-colme," rekla je na engleskom. "Smatram da moram doi kad me ti zove."
"Ali zato ja nikada vie neu dotrati na tvoj zviduk, draga," ree on njoj. "Ba teta. A bio
sam tako ponosan to ti pripadam."
"Nikada vie?"
On odmahne glavom. "elio bih da mogu, ali ne mogu."
"Znam. Ti pripada posebnoj vrsti ljudi. Kad to ne bi bio sluaj, sve ovo bi me znatno manje
pogodilo."
"to namjerava sa mnom? Ubiti me?"
"Pokuavam nai neko drugo rjeenje. Ti i ne zna koliko se napreem smisliti neto."
"uj," vikne Lockridge s divljom, slatkom i uzaludnom nadom. "Sve ti ovo nije potrebno.
Odrekni se vremenskog rata. Zar ti je toliko stalo do njega?"
"Ne mogu." Njen ponos je bio pogoen. "Ja sam Koriach."
Nije imao to odgovoriti. Kia je jednolino bubnjala po krovu.
"Hu je elio da te odmah ubijemo," ree Storm. "Ti si oruje sudbine, a budui da si postao na
neprijatelj, nije li preopasno ostaviti te na ivotu? Ali ja sam odgovorila da bi tvoja smrt mogla biti
onaj vaan dogaaj, koji bi neminovno prouzroio... to?" Govorila je trep-tavim, niskim glasom
stojei i dalje izolirana u maglovi tom vodopadu svjetlosti. "Upravo je to ono to ne znamo.

84

Pomislila sam, kako sam samo radosno pomislila kada si se vratio, da si ti ma moje pobjede.
Sada vie nisam sigurna. Bilo to da uinim, to moe donijeti propast. Ili moda uspjeh, tko zna?
Jedina sigurna stvar je da si ti sudbina i da je moja velika elja spasiti te. Hoe li mi dopustiti?"
Lockridge se zagleda u sablasno zelene oi i ree samilosnim glasom: "Bili su u pravu oni iz
daleke budunosti. Sudbina nas ini robovima. Ti si predobra za to, Storm. Ili ne, ne dobra ne
ni zla; moda nita to je ljudsko; u svakom sluaju, ao mi je to se sve ovo dogodilo."
Zar mu se samo uinilo, ili je stvarno vidio suze kroz kiu? Nije bio siguran. Konano, kada
mu se ponovno obratila, glas joj je bio posve miran. "Odluim li da mora umrijeti, to u uiniti
osobno ja, brzo i bezbolno; bit e sahranjen u dolmenu vremenskih vrata, uz sve ratnike
poasti. Ali ja se molim da se to ne dogodi."
Osjeao je da protiv sebe ima aroliju, stariju i jau od svih sila koje je stvorio njen izopaeni
svijet. "Dok budem ekao na to, mogu li da se oprostiti od nekoliko prijatelja?"
Njen bijes ponovno ojaa. Udari palicom po blatu i uzvikne: "Auri? Ne! Vidjet e je sutra
vjenanu u logoru Jutoaza. Nakon toga razgovarat u ponovno s tobom i vidjeti jesi li doista
takav prezira vrijedan idiot kakvim se sada ponaa!"
Okrenula se, zavrtjevi haljinu i ogrta oko sebe, i napustila ga.
Iz pratnje koja ju je u tiini slijedila iskoi Withu-car. Jedan straar ga pokua zaustavi, ali ga
crvenobra-di Jutoaz grubo odgurne; stao je uz sama vrata kolibe i pruio ruku Lockridgeu.
"Ti si i dalje moj brat, Malcolme," ree on hrapavim glasom. Govorit u s Njom o tebi."
Lockridge prihvati ruku. "Hvala." Osjeao je kako ga oi nesnosno peku. "Jedno moe
uiniti za mene, u ime starog prijateljstva. Budi dobar prema Auri, hoe li? Pusti je da ostane
slobodna ena."
"Koliko mi to bude bilo mogue. Dat emo tvoje ime naem sinu, i prinijet emo rtve na
tvoj grob, ako do toga doe. Ali nadam se da nee. Srea jae s tobom, prijatelju." Uslijedio je jo
jedan stisak ruke, a zatim se Jutoaz brzo udalji.
Lockridge se spusti u jedno uzdignuto mjesto i pone zuriti u kiu. Njegove misli plovile su
negdje daleko i nikoga se nisu ticale.
Pred samo podne pljusak je prestao, ali sunce se nije probilo kroz niske oblake. Umjesto
toga, brzo se poela sputati magla, sve dok svijet s one strane vrata nije postao mokra, siva
bezoblinost. S vremena na vrijeme do Lockridgea je dopiralo nerazgovjetno dovi-kivanje, rzanje
konja i mukanje krava, ali svi ti zvui bili su prigueni i daleki. Kao da se ivot udaljavao od male
kolibe... Zrak je postao vrlo vlaan i hladan, tako da se morao pokriti dekom. Konano, umor ga
savlada i on zaspi. ,
Snovi su mu bili udni. Kako je postepeno izlazio iz njih, nije neko vrijeme znao da se doista
budi. San i java su se meusobno isprepleli; bio je brodolomac u oceanu, tamnom kao Stormina
kosa, Auri je brzo promakla pokraj njega viui ime svoje majke, rog je prizivao gonie; najednom,
poeo je padati u beskrajne zelene dubine. Oko njega su zabrujala divovska elina zvona i on se
nae na mjestu gdje se raaju munje. Snano poput tisuu gromova, neto mu pukne iznad glave i...
koliba je bila ispunjena tamom, suton se lagano sputao kroz maglu, ljudi su se brzo dovikivali, a
oruje je zveckalo...
To nije san!
Lockridge skoi i teturavo krene prema vratima; poeo je tresti vlane stupove, pokuavajui
vidjeti neto kroz tmurno sivilo sutona. "to se dogaa? Gdje ste? Pustite me van. Prokleti bili!
Storm!"
Bubnjevi su odjekivali kroz guste pramenove magle. Jutoazi su divlje urlali, nadjaavajui
bjesomunu tutnjavu kopita. Trona vozila su se sudarala, a osovine prskale kao suhe granice. U
daljini je neka ena prodorno vritala, a njen hropac je zamro pod lavinom kamenja koje se ruilo.
Metal, bronca, je zveao sudarajui se, a s desne strane je zauo zviduk strijele.
Najednom se u tamnoj izmaglici pojavie nejasne prilike: njegovi uvari! "Netko je napao s
obale," ree kratko voa.
"Zato ekamo, Hrano?" vikne drugi straar. "Nae mjesto je u borbi!"
"Ostanite gdje ste! Nae mjesto je ovdje sve dok nam Boica ne naredi drukije." Netko
protri u blizini. "Hej, tko nas je to napao! Kako ide bitka?"
"Ljudi s vode," prodahe nevidljivi. "Naletjeli su ravno na na logor. Drite se svog zadatka. Ja
idem kod poglavice."
85

Jedan straar opsuje i nestane u magli. Voa se uzalud derao za njim. Buka je postala
glasnija, kad su se stranci sudarili s na brzinu skupljenim etama Jutoa-za.
Gusari, pomisli Lockridge. To je sigurno ona flota koju su uvari vidjeli. Nita drugo ne moe
biti. Znai da se uope nisu zaustavljali; veslali su cijeli dan i no, a magla im je pruila zatitu da
se neopaeno iskrcaju na obalu. Da, svakako. Izgleda da su gusari iz Sredozemlja poveli sa sobom
i neka ovdanja plemena. Engleska je postala previe ilava, kako sam uo, ali zato se po
Sjevernom moru imalo to pljakati.
Pa ipak, to ti jadnici mogu, im Storm i Hu ponu pucati na njih svojim orujem?
Moda je tako najbolje. Avildaro je dovoljno patio da bi ponovno bio opustoen... i da bi Auri
bila odvedena u roblje. Lockridge je grevito stezao stupove i ekao na erupciju panike koja e
zahvatiti neolitske gusare kada se sukobe s Boicom.
Jedna prilika iskoi iz magle; bio je to visok i plav ovjek s neim divljim u oima. Voa
Jutoaza zakr-gue zubima: "Marat te odnio, ti orugarejska kokoi," prodere se on. "Vrati se tamo
gdje pripada!"
Krupan ovjek hitne svoj harpun. Voa se uhvati za probijen trbuh, ispusti prigueni jauk i
skljoka se na koljena.
Drugi straar urlikne i podie svoju ratnu sjekiru. Ali prije nego li ju je uspio upotrijebiti, iz
mraka iskrsne drugi napada, baci mu ribarski konop oko vrata i stegne dvjema snanim
mornarskim rukama. Trei straar je ve takoer bio na podu, lubanje razbijene drvosje-nom
sjekirom.
"Gotovi su, djevojko," dovikne visoki ovjek i prie vratima. Do Lockridgea je dopiralo
dovoljno svjetlosti da vidi kako se u bradi mukarca iskrice kapi vode, i on prepozna
Echegonovog sina. Nekolicinu iz grupe poznao je po imenu, dok se ostalih, koji su nestrpljivo
ekali otraga, sjeao iz vienja. Dvojica od njih bili su umijeani u onaj jueranji pokuaj
rtvovanja djevojke. Sada su stajali kao pravi ljudi.
Echegonov sin izvadi kameni no i pone sjei konope koji su povezivale motke. "Uskoro e
biti slobodan," ree on. "Ukoliko nas netko sluajno ne primijeti."
Lockridge je bio previe omamljen da bi mogao uraditi bilo to drugo osim sluati.
"Mislim da smo napokon slobodni. Auri je jurila unaokolo cijeli dan, molei svakoga za koga je
vjerovala da moe pomoi. Najprije se nismo usuivali; sjedili smo u njenoj kui i prikupljali
hrabrost. A tada su doli ovi stranci, kao boanski znak, i ona nas je podsjetila na moi koje je
dobila u podzemnom svijetu. Neka borba potraje samo jo malo, i mi emo biti dovoljno daleko.
Avildaro nije vie dobro mjesto da i dalje osta nemo u njemu." ovjek je radoznalo promatrao
Lockridgea. "Uradili smo ovo zato to se Auri zaklela da ti ima moi zatititi nas od Njenog
bijesa. Ona bi to trebala najbolje znati. Je li ona u pravu?"
Prije nego li je Lockridge stigao odgovoriti, Auri se ve pripila uz njega. Kratko ga je pozdravila
treperavim apatom. Osjeao je kako djevojka drhti pod mokrim ogrtaem od kose; ali zato je u
ruci drala lako koplje, i on shvati da pred sobom ima pravu enu. "Rise, ti nas moe izbaviti
odavde. Ja znam da moe. Reci da e nam biti voa."
Bitka koja se vodila u blizini nije bila bunija i ea od otkucaja srca u Lockridgeovim
grudima. "Ne zasluujem te," ree on. "Ne zasluujem sve ovo." Zabo-ravivi gdje se nalazi,
Malcolm je poeo govoriti na engleskom. Djevojka se uozbilji i ree dostojanstvom kraljice: "On
izgovara arolije za nas. eli nas odvesti tamo gdje zna da je najbolje."
Spone popucae i Lockridge se provue izmeu dva stupa. Magla se vrtloila oko njega.
Pokuavao je u sumraku pogoditi gdje se vodi glavna bitka. Izgleda da se fronta proirila i da se
kree sve dublje u kopno. To znai da na obali zaljeva sada najvjerojatnije nije bilo nikoga.
"Ovuda," ree on.
Grupa krene pod njegovim vodstvom. Osim mukaraca bilo je jo ena i djece koja su se
uplaeno pripi-jala uz roditelje; nekoliko majki nosilo je najmanju djecu u naruju. Svatko tko sada
bude preuzeo rizik da postane slobodan, pomisli Lockridge, morat e se odrei svega to ima
ovdje.
Najednom, neto mu sine. "Moram obaviti jo jedan posao u Dugoj Kui," ree.
"Rise!" Auri ga zgrabi izbezumljeno za ruke. "Ne smije!"
"Produi dolje do amaca," ree on. "Sigurno ste ponijeli mjeine sa vodom i opremu za lov
i ribolov.

86

Kada budete spremni za polazak, ja u vam se pridruiti. Ne doem li, krenite bez mene."
"Duga Kua! Njeno mjesto?" zadrhti Echegonov sin. "to mora tamo raditi?"
"Neto... nee nas pratiti srea ako to ne uradim."
"Idem i ja," ree Auri.
"Ne." On zastane i poljubi je; bio je to kratak dodir usana koje su imale okus soli. Osjetio je
ipak vlani miris njene kose i toplinu tijela. "Na svako drugo mjesto, ako eli, ali ne ovdje. Idi i
sauvaj mi mjesto u amcu."
Lockridge se otrgne i potri prije nego je djevojka mogla bilo to rei.
Kolibe su se bezglasno tamnjele oko njega, a sumrak pun uasa sakrivao je mnoge leeve.
Jedna crna i sablasna svinja uplaeno je groktala. Za trenutak mu padne na um da je Storm
smatrala svinju predznakom smrti Boice. Zvui bitke sada su odjekivali sasvim blizu; mahnitu
kakofoniju sainjavali su divljaki krici, bat brzih koraka, estoka sudaranja, fijuk strijela i teki
udarci sjekira koje pogaaju cilj. Ali Lockridge je bio zatvoren u svoju vlastitu utnju.
Kao to se i nadao, Dugu Kuu nitko nije uvao. Ipak, moda su Storm ili Hu jo unutra... Ali
sada vie nije imao izbora, osim prijei taj prag.
Predvorje je bilo prazno.
On potra izmeu strojeva i slika bogova. Pred zastorom tame, gotovo se zaustavio. Sve je to
samo igra sudbine, sine mu najednom u svijesti i on odluno ue.
Brannova agonija jo je djelovala na njega. On stavi u uho diaglosu uasne budunosti,
zaustavi se i ree: "Omoguit u ti umrijeti, ako eli."
"Oh, molim te," zajei glas mumije. Lockridge- se trgne. Storm je rekla da je Brannov um
potpuno uniten.
I to je slagala, pomisli on, i krene na posao.
Nije mogao prerezati Brannov vrat, jer nije imao nikakvo oruje. Zato je samo poupao s njega
ice i cijevi. Pocrnjelo tijelo se zgri uz jedva ujni jecaj. Iz otvorenih rana iscurilo je samo
nekoliko kapi krvi.
"Miruj ovdje," proape Lockridge i pomiluje Bran-na po elu. "Nee morati ekati dugo.
Zbogom."
Dok je izlazio, ponovno je osjetio kako ga neto stee u grlu.
Kad je proao kroz zastor doekala ga je velika buka. Borba se vodila u selu. Najednom sve
ostale zvukove nadjaa pucanj energetskog pitolja. Svjetlost estoko bljesne pokraj zastora na
ulazu. Ovo je kraj gusara, pomisli Lockridge. Ako odmah ne izaem odavde, nikada neu.
On potri prema trgu.
Na drugom kraju iz magle se pojavi Hu. "Koriach!" povie on izbezumljeno i mahnito.
"Koriach, gdje si? Moramo biti zajedno... najdraa moja..." Pitolj, koji je malo prije napravio
smrtonosni vatromet meu kolibama, nije bio ovaj u njegovoj ruci.
Glava uvara panino se okretala na sve strane, traei svoju boicu. Lockridge je znao da se
ne moe neopaeno izvui, niti se moe vratiti u Dugu kuu, a da ga Hu ne vidi. On skoi.
uvar ga ugleda i krikne. Pitolj se podie, ali nije bilo vremena za pucanj. Lockridge se
estoko sudari s tijelom u zelenoj odori. Obojica padoe na zemlju i poee se boriti oko oruja.
Huje vrlo vrsto stezao pitolj, tako da je Lockridge morao promijeniti taktiku. On se izvue iz
njegovog elinog zagrljaja i baci mu se na lea. Prikljetio ga je nogama za zemlju, a slobodnom
rukom vrsto zgrabio za vrat i poeo ga stezati.
Kroz paklenu galamu Lockridge zauje kako kosti u Huovom vratu suho prskaju. uvar se
prestao micati. Malcolm se podigne i vidje da je protivnik mrtav. "ao mi je," ree iskrenim
glasom. Polako je zatvorio oi koje su ga ukoeno gledale, a zatim uzme pitolj i ode.
Neko vrijeme ga je mamila misao da krene u potragu za Storm, jer je sada bio naoruan isto
kao i ona.
Ali ne, to bi bilo previe opasno; neki Jutoaz iz njene pratnje bi ga lako mogao ubiti, dok je on
zaokupljen njenim energetskim titom. to bi se tada dogodilo s Auri? Bio je svjestan da mnogo
duguje djevojci i onoj aici njenih suplemenika koji ga ekaju na obali.
Osim toga, nije bio siguran da je u stanju pucati u Storm.
Svjetlucavi rub vode pojavi se pred njim. On primijeti veliki konati amac kako se ljulja na
valovima, pun sivih oblija. Auri ga je ekala na obali. Ona potri prema njemu sa smijehom i
suzama. Krataki zagrljaj trajao je itavu vjenost, a zatim zagazie u vodu i us-koie u amac.

87

"Kamo emo sada ii?" upita Echegonov sin.

Lockridge baci pogled unatrag. Jo je mogao vidjeti grupu kua, maglovite konture svetog gaja,
obrise ljudi i konja na mjestu borbe. Zbogom, Avildaro, pomisli on. Neka te bog sauva.
"Iril Varav!" ree odluno Lockridge. "Engleska!"
Vesla zahvatie dublje. Kormilar pone neki napjev u ast Boginje mora; Auri, koja je
izgledala kao ponovno roena, priala je o tome kako Storm nije nikakva boginja, ve vjetica.
Jedno dijete je plakalo, neka ena je tiho jecala, a ljudi podigoe koplja u znak pozdrava.
Oplovili su zapadni rt u irokom luku i Avildaro im nestane s vidika. Kroz no koja je postajala
sve gua primijetili su konture gusarske flote na udaljenosti od poldrug kilometra. Mali amci bili
su izvueni na obalu, a galija se nalazila usidrena u dubokom gazu. Nekoliko straarskih baklji
treperavo je svijetlilo, dok je Lockridge mogao razaznati ponosna oblija na pramcu i dio krme
koji se dizao iz vode.

Bilo je pravo udo da ovi Vikinzi iz bronanog doba jo nisu bili desetkovani. Storm i Hu su se
razdvojili da bi prikupili zbunjene i ratrkane Jutoaze oko svojih plamenih pitolja. Ali, najednom,
tko zna iz kojeg razloga, Hu se naao sam. ak i tako, Storm je jo bila u stanju... uostalom, to ga
se vie nije ticalo.
Ili moda je? Gonjena sudbinom, ona nee odustati sve dok ga ne pronae i ne uniti. Kada bi
se samo nekako uspio vratiti natrag u svoje stoljee... ne, tamo bi mu njene uhode mogle znatno
lake ui u trag nego ovdje, u prostranom i praznom svijetu neolita. Tim prije to je vodio sa
sobom ovu grupu ljudi koje vie nije mogao napustiti.
Poeo je sumnjati da je Engleska dobar izbor. Dodue, tamo su bjeali i drugi graditelji
megalita iz Danske. Mogao im se pridruiti i ostatak ivota provesti u stalnome strahu. To nije
ivot koji je elio ponuditi Auri.
"Rise," proape djevojka, oslonivi mu glavu na rame. "Ne bih trebala biti tako sretna, zar ne?
Ali ipak jesam."
Ona nije bila Storm Darroway. Pa to onda? On je zagrli. I ona je takoer sudbina, pomisli.
Moda John i Mary nisu eljeli vie nego da preko nje ljudska rasa dobije divno i ljupko
potomstvo. Ona sama nije bila mnogo, ali njeni sinovi i keri e to moda biti.
Najednom mu posta jasno to mora uiniti. Sjedio je dugo nepokretan, sve dok ga Auri nije
pomilovala po kosi. "Je li ti dobro, dragi?"
"Da," ree on i poljubi je.
Bjegunci su sporo napredovali kroz no, ali svaki zamah vesla pribliavao ih je pobjedi. Kad je
svanula zora, prevalili su ve dobar komad puta i zastali da se odmore. Mukarci su otili u lov i
ribolov, a ene su punile mjeine s vodom. Oko podneva sjeverni povjetarac je rastjerao maglu i ve
slijedee veeri zvijezde su ponovo blistale na nebu. Lockridge je naredio da se podigne jarbol i
razviju jedra. Ujutro su se nali na puini.
Bio je to hladan, teak i opasan put. Nitko osim Tenil Orugarava ne bi mogao prebroditi buru u
koju su upali s pretovarenim i krhkim amcima. Unato svim nedaama, Lockridge je bio
radostan. Kako ga Koriach nije nala, vjerojatno je zakljuila da se utopio pa je prekinula traganje.
Pitao se bi li joj bilo ao. Ili bi moda i to saaljenje bilo jo jedna u nizu lai?
Poslije nekoliko dana ispred njih se pojavi istona obala Engleske. Zemljite je bilo nisko i
presvueno bojama jeseni. Ogrubjeli od soli, tueni vjetrom i kiom, gladni i iscrpljeni, oni se
nasukae na obalu i prvo se napie slatke vode iz potoka koji su nali u blizini.
Orugaravi su namjeravali nai neku priobalnu zajednicu koja bi ih primila kod sebe. Ali
Lockridge se nije sloio. "Znam bolje mjesto," obea on. "Morat emo proi kroz podzemni svijet
da bismo tamo stigli, ali jedino emo tako biti sigurni od vjetice. Hoete li se skrivati kao ivotinje
ili ete hodati kao ljudi?"
"Pratit emo te, Rise," odgovori Echegonov sin.
Put ih je vodio duboko u kopno. Napredovali su prilino sporo zbog male djece i potrebe da
se stalno lovi hrana. Lockridge se poeo pribojavati da e stii na cilj prekasno. Aurino
nestrpljenje je bilo drukije vrste. "Sada smo na obali, dragi. A ovdje u izobilju ima meke
mahovine..."

88

On joj uputi umoran osmijeh. "Ne, sve dok ne doemo, malena."

Zatim doda ozbiljno: "Previe si mi dragocjena."
Njene oi gledale su ga zaljubljeno.
Tjedan dana kasnije stigli su do zaleenog jezera i preli na otok kojeg su tamonja plemena
izbjegavala. Nekoliko veeri prije toga, kad se Lockridgeova grupa zaustavila u nekom zaseoku da
prenoi, mjetani su im ispriali da je taj mali otok bio nekada naseljen. Iza brao je, dakle, pravi
put.
Ispod ogoljelih stabala stajala je kua od grubo tesanih balvana. Jedan ovjek je ekao s
maem u ruci. Bio je krupan, s velikim trbuhom, sijedom kosom i e-kinjavom bradom koja mu je
padala niz izborano lice.
Lockridge poskoi od radosti. "Jaspere, ti stari vrae!" povie on. Dva prijatelja srdano se
potapae po leima. im je namjestio diaglosu za esnaesto stoljee, Malcolm upita Danca otkud
on ovdje.
Jasper slegne ramenima. "Doveli su me ovdje s ostalim borcima. Ja sam se javio. Zato da ne
uinim uslugu mojoj dragoj Gospi? Ovdje je, inae, zabavno; pomalo lovim patke, pecam, plaim
seljake i dosta spavam. U sluaju nevolje, moram uraditi neto na jednome stroju dolje, i ona e
odmah biti obavijetena. Nita se nije dogodilo, a kako sam vas smatrao za obine divljake, nisam
uputio nikakav poziv. Umjesto toga, pomislio sam da e biti mnogo zabavnije ako vas uplaim.
Drago mi je to te opet vidim Malcolme!"
"Zar se tvoje straarenje ne zavrava uskoro?"
"Da, za nekoliko dana. Sveenik Marcus mi je rekao da pazim na sat i da svakako siem u
hodnik kada doe trenutak; inae, vrata e nestati, a onda sam izvi- sio. Moram doi do drugih
vrata koje mi je on pokazao, a iz njih u se prebaciti kui."
Lockridge pogleda saaljivo Fledeliusa. "U Dansku?"
"A gdje drugdje?"
"Ja sam ovdje na tajnom zadatku nae Gospe. O naem dolasku ne smije nikome rei ni
rije."
"Ne brini. Moe mi vjerovati, kao to i ja tebi vjerujem."
Lockridge se kolebao nekoliko trenutaka. "Jaspere," ree na kraju, "poi s nama. Kada
stignemo tamo gdje smo nakanili, ispriat u ti cijelu priu. Ti zaslu uje vie nego sudbinu
odmetnika. Tamo gdje idemo eka te novi ivot."
Odlunost zablista u sitnim oima. Jasper zatrese tekom glavom: "Ne. Zahvaljujem ti
prijatelju, ali ja sam se zavjetovao mojoj Gospi i mome kralju. Sve dok me straari ne uhvate, ja
u ekati u krmi kod Zlatnog lava u svako predveerje Svih Svetih.
"Pa to je nemogue... mislim, poslije onoga to se dogodilo..."
Fledelius protrlja bradu. "Nai u ve ja naina. Junker Eric nee tako lako uhvatiti ovog
starog vepra."
"Pa... mi moramo upotrijebiti hodnik. Ne mogu ti rei vie, ali zapamti, ovo je tajna. Zbogom,
Jaspere."
"Zbogom, Malcolme, i ti, mala djevojko. Ispijte s vremena na vrijeme punu au u moje
zdravlje."
Lockridge kinine glavom i povede svoje ljude pod zemlju.
Imao je ve pripremljenu priu kojom je trebalo prevariti nepoznatog straara. U najgorem
sluaju, bio bi prisiljen upotrijebiti energetski pitolj. Sreom, naili su na Jaspera. Ili je to moda
bila sudbina? Ne, sudbinu odreuje Sotona. Ako Storm pogodi da su bjegunci krenuli ovim
putem i pone osobno ispitivati Danca, on e progovoriti; ali to je bilo posve nevjerojatno; u
ostalim sluajevima Jasper nee izustiti ni rijei. Lockridge sigurno ne bi nikada razmiljao o tome,
da se u njegovoj blizini nije nalazila Auri.
Da bi dao primjer ostalima, on prvi zakorai kroz svjetlucavi zastor vremenskih vrata. Tenil
Orugaravi pri-kupie svu hrabrost i krenue za njim.
"Ne treba oklijevati," ree Lockridge. "Neka se ponovno rodimo. Drite se za ruke i poite sa
mnom natrag na svijet."
Odredite male grupe nalazilo se odmah na suprotnoj strani istih vrata. To je odgovaralo
trenutku kada su se vrata prvi put pojavila na svijetu, kao to e nestati etvrt stoljea kasnije.

89

Predvorje je, kao i otok, bilo prazno. Lockridge pritisne prekida na kontrolnoj cijevi koju mu
je Fledelius dao i visoko iznad njih ukae se vedro ljetno nebo. Movara je bila zelena, puna lia i
trstike; voda se svjetlucavo iskrila, a tiinu su parali krici divljih ptica; trebalo je proi jo dvadeset
pet godina prije nego li e on i Storm prvi put stii u neolitsku Dansku.
"Oh, kako je divno!" uzdahne Auri.
Lockridge je stajao nepomino nekoliko trenutaka, a zatim se obratio ljudima. "Vi ste Morski
narod," rekao je. "Zato emo se vratiti na obalu i ostati ondje zauvijek. Narod kakav ste vi moe
brzo ojaati na ovoj zemlji. to se mene tie, bit u va voa, ako to elite. Ali morat u esto
putovati, a ponekad vas voditi i u borbe. Ovdanja plemena su velika i zauzimaju iroka podruja,
ali su razjedinjena. U godinama koje dolaze mi emo se polako ujedinjavati s plemenima s juga,
sve dok ne osnujemo veliku i snanu zajednicu. To je moj zadatak."
Pred oima mu za trenutak iskrsne cijela njegova budunost i on uplaeno zastane. Izgubio je
tako mnogo. Bilo mu je najvie ao majke koja nikada nee saznati njegovu sudbinu. to se ostalog
tie, on je ve pre-alio svoje vrijeme, zemlju, cijelu svoju civilizaciju: Par-tenon i most Golden
Gate, glazbu, knjige, jela, medicinu, znanost i sve one dobre stvari koje su mukotrpno stvarane
etiri tisue godina; kao zamjenu za to dobio je titulu poglavice u kamenom dobu. Ovdje e
uvijek ostati usamljen.
Ali to e mu, pomisli, donijeti znamenja potovanja i moi. Svjestan svog zadatka, morat e
mnogo raditi ali ne kao osvaja ili ratnik, ve kao ujedinitelj, uitelj, mudrac i zakonodavac.
Jedino je tako mogao postaviti temelje koji su u stanju odoljeti zlu koje je donijela Storm.
To je bila njegova sudbina. Mogao ju je samo uzeti u ruke.
Lockridge baci pogled na aicu svojih ljudi, sjeme koje e niknuti. "Hoe li mi pomoi?"
upitao je.
"Da!" ree Auri svojim glasom i stasom.
Prole su mnoge godine, sve dok opet nije doao dan kad se kia postupno pretapala u
maglu, dan kad ratnici sa zapada stigoe preko Limfjorda u Avildaro. Onaj koga su zvali Ris stajao
je na pramcu velike galije; bio je stariji od veine ostalih ratnika, sijede kose i brade, ali
podjednako snaan kao i njegova etiri odrasla sina koji su ponosno stajali uz oca. Svi su imali
metalno oruje i bljetave bronane oklope. Naprezali su se ugledati crtu obale koja se nejasno
nazirala u blijedoj svjetlosti punoj pare. Konano, Ris donese odluku: "Ovdje emo se iskrcati."
udnja duga esnaest godina odzvanjala je u glasu Sokola, Aurinog sina, dok je prenosio oevo
nareenje. Vesla prestae kripavo zapljuskivati po vodi. Kameno sidro nestane u dubini.
Dok im je ratnika odjea metalno zveala, ljudi prijeoe na stranu broda bliu obali; u
savrenom poretku poee iskakati s ograde u hladnu vodu koja im je dopirala do ramena; uskoro
su bili sputeni konati amci puni oruja, i napad je mogao poeti.
"Budite to tii," rekao je Ris. "Ne smiju nas uti."
Kapetan kimne glavom. "Stiajte se vi tamo," zapo-vijedio je svojim ljudima. Morao je stalno
obuzdavati Iberijance. Bili su to ratnici tamnog lica i okruglih glava s kukastim nosevima, znatno
nii i vitkiji nego plava plemena iz sjeverne Britanije. ak je i kapetan, civilizi ran ovjek, koji je
vie puta bio u Egiptu i na Kreti, s velikom potekoom shvatio da ovo ne smije biti gusar ska
pljaka.
"Skupio sam ti dovoljno kositra i krzna da ti deset puta preplatim put," bio mu je rekao voa
imenom Ris. "Sve je to tvoje ako nam pomogne. Ali morat emo se sukobiti s vjeticom koja
baca plamene munje. Hoe li tvoji ljudi biti previe uplaeni ako to i ja budem morao uiniti? Osim
toga, ne smije nikada zaboraviti da mi ne idemo u pljaku, ve oslobaamo moje roake. Jesi li
zadovoljan onim to nudim?"
Kapetan se zakleo na iskrenost svojom boicom, Njome kojoj slui, kao to to rade svi jaki
barbari. Nije ak ni pomiljao prevariti Risa. Jer Risove plave oi koje su ga prodorno
promatrale nagovjetavale su dostojanstvo nita manje od Minosa s juga.
U svakom sluaju, pomisli Lockridge, Storm e prestati s laima tek kada je svladamo. to e
donijeti konanu slobodu. Noas se oslobaam okova sudbine.
To ne znai da je vrijeme provedeno u Engleskoj bilo loe. Naprotiv. Tamo sam imao bolji,
sretniji i korisniji ivot nego to sam se ikada usudio sanjati...
On pogleda uokolo s kapetanskog mosta. Auri je stajala pokraj glavne kabine ispod gornje
palube. Njihova ostala djeca, tri djevojice i jedan djeak, premlad da bi poao u borbu, ekala su s

90

majkom. Bili su sretni i to se potomstva tie: ispod jednog malog dolena lealo je samo jedno
sitno bie, svi su ostali preivjeli. Bogovi su Auri doista bili skloni.
Visoka i krupna, s kosom koja je padala preko kretske odjee manje svijetlom nego onda
kada je bila djevojaka, Auri je promatrala svoga mua oima punim suza. etvrt stoljea u kojem
mu je ona morala biti desna ruka, donijelo joj je dostojanstvo i slavu. "Sretno, dragi," doviknula je.
"Nee dugo potrajati. im pobijedimo, moe doi kui."
"Ti si mi dao dom tamo, preko mora. Ako pogine..."
"Onda se vrati, za njihovo dobro." On pomilova djecu, jedno po jedno. "Upravljaj
Westhavenom, kao to smo to zajedno do sada inili. Narod e biti sretan." On se usiljeno nasmije.
"Ali meni se nee nita dogoditi."
"Bit e to udno," ree Auri tiho, "vidjeti nas kao mlade kako prolazimo. eljela bih da tada
bude sa mnom."
"Hoe li te pogled na to rastuiti?"
"Ne. Oni e mi biti dragi, taj par, i bit u sretna zbog onoga to stoji pred njima."
Ona je sama shvatila to se dogodilo s vremenom. Za ostale Tenil Orugarave to je bila
uznemirujua magija na koju su oni mislili to su manje mogli. Istina, arolija ih je dovela u dobru
zemlju i oni su joj bili zahvalni; ali neka Ris nosi teret odgovornosti zle arolije, on je bio kralj.
Lockridge i Auri se poljube i on je napusti.
Stupivi na kopno, Ris okupi ljude oko sebe. Nekoliko njih rodilo se u Avildaru i bili su jo
djeca kad su pobjegli. Ostali su doli na svijet u Britaniji.
Lockridgeov izbor bio je dobar. Nije se vratio u istonu Englesku, da glasine o njemu ne bi prele
preko mora i dospjele do Storm Derroway. Umjesto toga, poveo je svoje ljude u divnu zemlju koja
e jednoga dana dobiti ime Cornwall. Tamo su orali, sijali, lovili i ribari -li, voljeli i rtvovali, na
stari, bezbrini nain; ali, malo-pomalo, on ih je nauio kako se moe zaraditi vaenjem kositra i
trgovinom. Poeo je okupljati oko sebe ljude iz nemirnih okolnih plemena, uvodei novi nain
ivota i rada, sve dok Westhaven nije postao poznat od kara Brae do Memfisa kao bogato i jako
kraljevstvo. U meuvremenu, sklopio je savez s kovaima sjekira iz Langdale Pike, s naseljenicima
du Temze, pa ak i s prgavim zemljoradnicima iz nizine, koje je uvjerio da ubijanje ljudi nije po
volji bogova. Tako se rodila ideja o podizanju velikog hrama u Salisburv ravnici, koji
bipredstavljao simbol i peat njihove konfederacije. Time je glavni dio posla bio uspjeno
dovren. Od mnogih koji su se dobrovoljno javili, Lockridge je izabrao samo stotinjak najboljih
ratnika za ovu bitku na istoku.
"Postrojte se u redove," naredi on. "Naprijed."
Sjevernjaci i junjaci zajedno su oblikovali udarnu formaciju, koju je Ris dugo uvjebavao i
koja je sada krenula prema Avildaru.
Koraajui kroz vlano sivilo, gdje su samo prigueni bat koraka i krici ptica parali tiinu,
Lockridge osjeti kako mu se grlo stee, a srce divlje udara. Storm, Storm, pomisli on, vraam se
ponovno.
Dvadeset pet godina jo je nisu izbrisale iz njegove svijesti. Povijen i sijed kao stepski vuk, sa
svim nevoljama i radostima mnogih pokoljenja koja su sada leala meu njima, jo se sjeao crnih
uvojaka, zelenih oiju, koe boje jantara i usana koje su ga nekad ljubile. Nerado, korak po korak,
on je polako saznavao vlastitu zlu kob. Sjever mora biti spaen od Koriach. Ljudska rasa mora
biti spaena. Bez Branna, ona je mogla dovesti uvare do konane pobjede. Ali ni uvari ni Skitnice nisu smjeli na kraju prevladati. Njihovo meusobno unitavanje trebalo je potrajati sve dok ono
to je dobro s obje strane ne nadivi konani brodolom zla; jedino iz tog sjemena mogao je
niknuti svijet Johna i Mary.
Ipak, sad se nije osjeao kao pravi Ris, mudri i nepobjedivi. Bio je samo Malcolm Lockridge
koji je nekada volio Storm Darroway. Predstojea borba je bila teka, jer je Auri bila u blizini, ali i
zato jer je iao protiv Koriach.
Sokol se vratio iz izvianja. "Vidio sam nekoliko ljudi u selu, oe," ree on. "Nitko nije
izgledao kao Ju-toaz, bar prema onome to si nam priao o njima. Stra-arske vatre naroda bojnih
kola slabo se vide u magli, a uvari lee umotani oko njih zbog zime.
"Dobro." Lockridge je bio zadovoljan Sokolovim izvjetajem. "Sad emo se podijeliti; svaka
skupina neka krene svojim dijelom livade." Zapovjednici mu prioe i on im izgovori posljednje
upute. Jedna za drugom, skupine su ubrzo nestajale u tami, sve dok on nije ostao sam sa svojom

91

etom. Preletio je pogledom preko titova i otrih rubova kamenog oruja, a zatim podigao ruku i
rekao glasno: "Na zadatak je najtei. Mi emo sresti samu vjeticu. Jo jednom se zaklinjem da
je moja magija jaka koliko i njena. Neka slobodno odstupi svako tko se boji sudjelovati u naoj
borbi."
"Dugo nas vodi i uvijek si bio u pravu," gunao je jedan branin. "Ja ostajem pri svojoj
zakletvi." Plahovi-ti apat odobravanja prostruji skupinom.
"Pratite me onda."
Oni krenue uskom stazom prema svetom gaju. Kad bitka bude poela, Storm i njeni ljudi iz
Duge Kue trebali bi doi ovim putem.
Povici se prolomie kroz suton.
Lockridge se zaustavi pokraj mokrog stabla. S desne strane buka je postajala sve jaa; rogovi
jeali, konji rzali, ljudi su uzvikivali i vritali, strijele su otegnuto fi-jukale, kola su tutnjala, a na
kraju poee grmiti sjekire.
"Zar nikad nee naii?" promrmlja njegov sin Strijela.
Lockridgeovi ivci bili su napregnuti do granice ki-danja. Uspjeh nije bio siguran. Jedan
energetski pitolj mogao je razbiti itavu jednu vojsku, a predmet iju je teinu osjeao u ruci imat
e za protivnike dva.
Bat brzih koraka pribliavao se iz Avildara. Desetak Jutoaza iskrsnue iz magle. Oruje im je
bilo visoko podignuto, a lica ljutita. Na elu je trao Hu.
Ovog puta te neu ubiti, pomisli grozniavo Lockridge.
uvar im dovikne da stanu. Njegov pitolj se podie.
Isto to oruje bljesne u Lockridgeovoj aci. Trenutak kasnije zapraska crvena, zelena, uta i
samrtno plava vatra. Jutoazi se bacie na Britance, koji se brzo raz-bjeae na sve strane, zahvaeni
strahom pred natprirodnim.
"Koriach!" Hu je nadvikivao praskanje energije. "Ovo su Skitnice!"
uvar nije prepoznao Lockridgea u ovjeku koji mu se suprostavio. A jo ovoga sata, on e pasti
pod njegovom rukom pred Dugom Kuom. Lockridgeu se zamagli pred oima pri pomisli na to.
Hu se pribliavao. Jedan Jutoaz urlikne i zavitla svoju ratnu sjekiru. Branin koji je govorio o
zakletvi padne kao pokoen.
Ovo prekine Lockridgeovu paralizu. "Ljudi West-havena!" krikne on. "U boj za svoje roake!"
Njegov sin Strijela jurne naprijed. Njegov bronani ma iskriavo sijevne, pogodi cilj i oblije se
krvlju. Sokol je dobio udarac po kacigi; metal visoko zazvei, kao i mladiev osmijeh dok je
uzvraao udarac. Ostala dva brata, Pastir i Drago Sunce, nisu vie oklijevali ni trenutka, ubrzo im
se pridruie i ostali. Bili su brojniji od ljudi Ratne sjekire. Borba je bila kratka i nemilosr dna.
Lockridge potrai pogledom Hua. uvar je vidio kako se njegovi ljudi povlae; poletio je
nisko uz tlo i izgubio se u magli. Unato buke u polju, Lockridge je mogao uti kako uvar stalno
doziva Storm.
Ona je, dakle, krenula drugim putem! Mora da je tamo, pomisli Lockridge. "Ovuda!"
Stigao je do livade. Jedna dvokolica nagnuto je jurila prema crti Lockridgeovih ljudi. Uvjebani
za to, oni su ostali nepomini sve dok im se vozilo nije potpuno pribliilo, a onda se brzo
razmaknue i sa strane obo-rie vozae. Bez kontrole, konji produie dalje i izgu-bie se u magli.
Britanci navalie na Jutoaze koji su pjeke pratili dvokolicu. Lockridgea to vie nije zanimalo. On je
lovio Storm...
Pojurio je sa svojom etom preko bojnog polja. S vremenom na vrijeme primijetio bi pojedine
detalje borbe. Jednog Jutoaza, koji je razmrskao mozak vest-hevenskom ratniku, sasjekao je na
komade jedan Ibe-rijanac. Dva ovjeka su se valjala u blatu pokuajavui jedan drugoga pograbiti
za grlo. Djeak po imenu Thu-no leao je u velikoj lokvi krvi; njegov prazan pogled bio je
nepomino usmjeren u skriveno nebo. Lockridge projuri pokraj njega. Korice njegova pitolja
udarale su po nozi. Kaciga i prsluk postae mu najednom teki.
inilo mu se da je vjenost prola kad je napokon zauo krikove. Grupa Iberijanaca projuri u
panici pokraj njega. Lockridge zaustavi vou. "Sreli smo je na kraju sela," uplaeno promuca
poglavica. "Njeni plamen je sprio trojicu prije nego li smo uspjeli pobjei."
Pa ipak, oni nisu bezglavo pobjegli. Slijedei uput-stva, samo su se povukli i potraili drugog
protivnika. Lockridge pouri putem kojim su ratnici doli.

92

Prvo joj je zauo glas: "Ti, ti i ti. Naite voe plemena. Dovedite ih odmah k meni. Ja u
ekati ovdje, pa kad se skupimo u sredimo nae redove, unititi emo te morske bandite." Glas
joj je bio treperav i divan.
On se skloni u oblak magle. Izgledala je tako bespomono i arobno...
Nekoliko Jutoaza ostalo je u blizini. Konji su nemirno poigravali pred jednim kolima gdje je
stajao Withucar sa spremnom helebardom. Storm je bila sama, neto dalje od njih. Na sebi je
imala samo lovaku haljinu, a mjesec joj je blistao na elu. Njena vlana kosa iskriavo se
presijavala na slaboj svjetlosti, a crte lica bile su joj pune ivota. Trenutak odluke je doao; Malcolm podie pitolj i pritisne okida.
Bila je prebrza. tit je u trenutku obavije. U izravnom sudaru, dvije energije poee
ponitavati jedna drugu.
"Skitnico," dovikne ona kroz uragansku, uasnu ljepotu zastraujue duge. "Doi i bit e
ubijen." Budui da je nosio diaglosu, prvi put poslije dvadeset pet godina, Lockridge ju je razumio.
On krene prema njoj.
Stormino boansko lice iskrivi se do uasa. "Mal-colm!" vrisne ona.
Njegovi sinovi poticali su svoje borce. Maevi, koplja i ratne sjekire odzvanjahu u sudaru.
Djeliem oka, Lockridge opazi kako Withucar za-mahuje svojom dugom sjekirom na Sokola.
Djeak je izbjegao udarac, skoio u stranu i podigao ma. U djeliu sekunde, prije nego se smrt
spustila na Withucara, golobradi voza bojnih kola baci se izmeu otrice i svog gospodara.
Kada se mladi sruio, voa Jutoaza potre kameni no. Sokol nije mogao na vrijeme izvui svoje
oruje. On zgrabi golim rukama crvenobradog ratnika; obojica padoe na zemlju i poee se boriti
pokraj kotaa. Ljudi iz Westhavena pribliavali su se sa svih strana. Uz put su se sudarali sa
hrabrim i vjetim neprijateljima koji su pruali estok otpor. Zrak je podrhtavao od siline udaraca.
"Oh, Malcolme," zajeca Storm. "to ti je vrijeme
uinilo?"
Jedino je jo mogao biti nemilosrdan. Krenuo je ponovno u napad s pitoljem u jednoj ruci
dok mu je druga, u kojoj je trebao drati ma, ostala slobodna. Svakog trenutka ona je mogla
uzletjeti u zrak poput Hua. Njene ljude ve je sa svih strana potiskivao brojniji neprijatelj. Ona
se takoer polako povlaila s Jutoa-zima. Lockridge joj se nije mogao pribliiti kroz zbrku koja je
vladala svuda okolo. Kada se za kratko izmeu njih ukazalo malo istog prostora, oni odmah
ukljuie energetske titove. Krkljanje, dahtanje i divljaka borba drali su ih uglavnom
razdvojene.
Borba se prenijela meu kolibe. Sablasno crna, Duga Kua se nazirala izmeu niskih
krovova.
Iznenada, Strijela i Drago Sunce probie se kroz crte Jutoaza. Nogama su odgurivali ljude
koje su poubijali. Vitlajui bijesno orujem, Risovi sinovi poee sijeci neprijatelja s lea. Ostali
Westhavenci brzo se probie za mladiima kroz procijep. Ratnici se meusobno izmijeae i
otpone borba prsa u prsa.
Lockridge ugleda Storm pred sobom i munjevito se sagne. Zraenje je postalo tako intenzivno da
su oboje za trenutak bili zasljepljeni. Njegova ruka zasijee u obojenu tamu. Ona krikne od bola.
Malcolm osjeti kako joj je pitolj ispao. Prije nego ga je mogla podii, on baci svoje oruje i
vrsto je uhvati.
Trenutak kasnije oboje su bili na zemlji. Ona se borila rukama, noktima, koljenima i zubima,
sve dok se krv nije poela slijevati niz Lockridgeovu kou. Ali on ju je vrsto drao prikljetenu
na tlu pod vlastitom teinom i masivnim oklopom. Risove zjenice se skupie i on je pogleda u
oi. Storm podie glavu i poljubi ga.
"Ne," zadrhti Lockridge.
"Malcolme," ree ona isprekidanim dahom. "Mogu te ponovno uiniti mladim, besmrtnim,
vjenim."
Ris zamiri i proape: "Ja pripadam Auri."
"Zaista?" Storm se odjedanput opusti u njegovom stisku. "Onda izvuci ma."
"Zna da to ne mogu uiniti." On ustane, skine joj pojas, pomogne joj stati na noge i blago
joj izvije ruke iza lea. Ona se osmjehne i nevjesto pogne.

93

Bitka oko njih se bliila kraju. Kada vidjee da im je Boica uhvaena, preivjeli Jutoazi
bacie sjekire i pobjegoe. Ranjenici su jaukali na zemlji.
"Imamo vjeticu," ree Lockridge. Vlastite rijei za-zvuae mu nekako udno. "Sada
preostaju samo njeni
ratnici."
Njegovi sinovi se pribliie s isukanim maevima. Osjeao se posramljen to nije osjetio vee
zadovoljstvo kada je meu njima vidio Storm. On pusti Storm. S ogrebotinama, zaprljana i
zarobljena, ona sve njih pogleda s visoka kao kraljica. "Je li to zaista sudbina kakvu eli?"
Govorila je engleski.
Lockridge nije mogao sresti njen pogled; on spusti glavu i uzdahne. "To je jedina koju sam
imao."
"Vjeruje li da e izbjei osveti?"
"Da. Kad vie ne budu imali vijesti o tebi, tvoji agenti e, naravno, doi vidjeti to se
dogodilo. Saznat e o pljaki i pokolju u kojem si i ti nastradala, ali na temelju zbunjenih
prepriavanja domorodaca zakljuit e da to nije bilo djelo Skitnica, ve samo napad nekog
ambicioznog neolitskog poglavice koji je uo da na Jut-landu vladaju neredi, vidio je u tome
priliku i imao sreu da zalutale strijele pogode tebe i Hua prije nego to ste ga stigli savladati.
Vie nego ikad, tvoji nasljednici e imati razloga smatrati da je ovo previe loe razdoblje da
bi se s njim gnjavili. Previe su zauzeti na drugim mjestima i u drugim vremenima pa e nas
ostaviti na miru."
Storm za trenutak ostane nepomina. "Vrlo otroumno, Malcolme," rekla je prigueno.
"Kakav bi ti heroj mogao biti kod nas!"
"To me ne zanima," ree on tiho. Storm zategne svoju odjeu, sve dok joj se nije sasvim pripila
uz tijelo. "to e uraditi sa mnom?"
"Ne znam," ree Ris. "Dok god si iva, predstavlja opasnost po sve nas. Ali ja... ja ti ne mogu
nanijeti zlo. Zahvalan sam ti za sve ono to si za mene uinila." On je pogleda s naporom.
"Moda bismo te mogli sakriti na neko mjesto," ree hrapavim glasom. "Uz sve poasti."
Ona se osmjehne. "Hoe li me posjeivati?"
"Ne bih trebao."
"Pa ipak, hoe. Tada emo moi razgovarati." Ona odgurne ma Pastira, Aurinog sina, prie
Lockridgeu i ponovno ga poljubi. "Sretno, Rise."
"Vodite je!" odgurne je on. "Veite je, ali budite paljivi. Ona ne smije biti povrijeena."
"Gdje da je drimo, oe?" upita Strijela.
Lockridge se vrati na trg pred Dugom Kuom. Hu-ovo tijelo lealo je zgreno pokraj
njegovih nogu.
"Tamo," odlui on. Na njeno prirodno mjesto. Postavite strau na ulazu u kuu. Pokupite
mrtve i pomognite ranjenima."
Gledao je za njom sve dok je ne uvedoe u kuu.
Rat mu je odzvanjao u uima podjednako snano kao i puls u ilama. Trenutak zatim, neto se
prelomi u njemu. On potri kroz selo, viui na sav glas.
"Ljudi Avildara! Narode Mora! Doli smo vas osloboditi. Vjetica je pala. Za vas se jo uvijek
borimo na livadi. Zar ete se i dalje sakrivati, a da ni jedan udarac ne zadate za vlastito dobro?
Izaite, ako ste ljudi!"
I oni dooe: domainstvo po domainstvo, lovci, ribari, pomorci polako se naoruani
okupie oko novo-dolog oslobodioca. On pozva svoje sinove da mu se pridrue. Pedesetak
najhrabrijih krenue kroz sveti gaj da napadnu posljednje uporite boraca Ratne sjekire.
Bitka je bila kratka.
Kada su posljednje dvokolice bile unitene i posljednji Jutoaz otjerani u pustopoljinu,
Lockridge zapovijedi da se svi zarobljenici dovedu pred njega. To su uglavnom bile bespomone
ene i djeca. Ali i Withucar je bio iv. Ruku vezanih iza lea, on prepozna Lock-ridgea i prkosno
ga pogleda.
Jedna ve ugasla vatra ponovno je bila razgorena. Plamen pone razbijati vlanu tamu
podjednako jako kao i slavljeniki ples Tenil Orugarava. Lockridge pogleda preplaene ljude koji
su mu bili dovedeni i ree s mnogo potovanja: "Nee vam vie biti naneseno nikakvo zlo. Sutra

94

moete otii. Ovo je nae mjesto, a ne vae. Ali jedan na ovjek poi e s vama da vam govori o
miru. Zemlja je prostrana; znamo neke dobre krajeve koje su jo nenaseljene. Kada doe zima,
plemenske poglavice odrati e veliki plemenski savjet u Avil-daru i tada emo pokuati usaglasiti
zajednike interese. Withucare, nadam se da e biti meu njima."
Jutoaz se spusti na koljena. "Gospodaru, ne znam kakvo se to udo dogodilo s tobom ove
noi. Ali mi smo jo drugovi po oruju. Nadam se da me prihvaa."
Lockridge ga podie. "Odveite ga. On je na prijatelj."
Pogledavi svoje ljude, on, Ris, shvati da njegov posao jo nije zavren. Westhaven je na vrstim
temeljima. U slijedeih dvadeset ili trideset godina, ve koliko mu vremena bude preostalo, mora
izgraditi isti takav savez u Danskoj.
Ako samo Storm...
Jedan ovjek dojuri i padne niice pred njim. "Nismo znali! Nismo znali! uli smo buku
prekasno!"
Lockridgeu se zamuti pred oima. On povie bak-ljonoama i izbezumljeno potri prema
Dugoj kui. Pod slabanim svjetlom globusa leala je Storm. Njene ljepote je nestalo; nitko tko je
zadavljen nije bez po-tamnjene koe, nateenog jezika meu zubima i izbeenih oiju. Pa ipak,
ostalo je jo neto u svjetlucavoj kosi i mramornom licu, u tijelu koje se borilo do posljednjeg daha
i vezanim rukama koje su ga nekada milovale.
Brannovo mrtvo tijelo je lealo preko nje.
Potpuno sam zaboravio na njega, pomisli Lockridge. Brann je, dakle, proao kroz zastor, sa
smru u petama, i ugledao nju, svog muitelja, bespomonu.
"Storm, oh, moja Storm!"
Narod Mora se utia kad njihov gospodar zaplae.
On im zapovijedi da donesu drva. Njeno ju je podigao na ruke i postavio na odar. Kraj njenih
nogu poloio je njenog prvog pomonika i najveeg neprijatelja, i zatim dohvatio baklju i bacio je
na Dugu kuu. Visoki i glasni plemen pretvorio je tamu u bljetavi dan. Izgraditi emo novo svetite
ovdje, pomisli Lockridge, u ast mrtve One Koja e jednog dana biti nazvana Marija.
Za njega je postojalo samo jedno mjesto gdje je mogao otii. On se vrati na brod.
Aurine rairene ruke ga doekae. Uoi svitanja, njegovi prenadraeni ivci malo se opustie.
Boe, ili sudbino, ili ma kakvo ti bilo ime, hvala ti za sve uinjeno.
Bronano doba, novo doba polako je dolazilo. Ono to je vidio u jo neroenoj prolosti
uvjeravalo ga je da e to biti vrijeme obilja, mira i sree; moda sretnije od svakog doba koje su
ljudi poznavali, sve do one daleke budunosti u kojoj je samo na kratko bio. Upravo zbog toga
relikvije iz ovog doba nisu sadravale simbole paljevina, klanja i ropstva. Zlatne suneve koije
Tran-dholma i povijeni rog, ije su zakrivljenosti podsjeale na obline nestale Boice, govorili su
da je sjevernjaka rasa postala jedinstvena. Daleko su putovali; ulice Kno-sosa poznavale su noge
Danaca, a najhrabriji su iz Engleske odlazili ak i u Arabiju. Neki su moda stigli i do Amerike,
gdje je meu indijanskim plemenima postojala predaja o mudrom dobrom bogu i boici po
imenu Cvjetno Pero. Ali veina se vratila. Gdje je ivot bio tako dobar kao u prvoj zemlji na
svijetu koja je bila i jaka i slobodna?
Na kraju, i ona e pasti pred okrutnim eljeznim dobom. Pa ipak, tisue sretnih nije beznaajan
podvig; duh kojeg je to vrijeme iznjedrilo preivjet e mnoga stoljea. Kroz svako stoljee koje je
dolazilo, provlaila se i ustrajavala zaboravljena istina da su ljudi jednom poznavali sretna vremena.
Oni koji grade konanu sutranjicu mogu se s razlogom vratiti u kraljevstvo koje je Ris osnovao i
uiti iz njega.
"Auri," aptao je Lockridge, "budi sa mnom. Po-mozi mi."
"Uvijek," ree ona.

95