Holon, 5(1):56-91, 2015.

, Zagreb Pregledni znanstveni rad (4)

UDK Primljeno: 21. 1. 2015.

82.09-055.2 Prihvaeno: 17. 6. 2015.
141.72:82

Marina Tkali

ANALIZA ENSKIH LIKOVA U KRLEINU ROMANU NA RUBU PAMETI NA

PRIMJERU JEDANAEST STEREOTIPOVA MARY ELLMANN

Saetak
U radu se nastoje detektirati mjesta koja opovrgavaju navode pojedinih teoretiara (npr. Biljana
Oklopi, Dubravka Orai Toli) o Miroslavu Krlei kao o mizoginom autoru, a na temelju gradnje
enskih likova, u ovom sluaju, na primjeru romana Na rubu pameti. S obzirom na (esto
zanemarenu) antitetinost, viedimenzionalnost i kompleksnost Krleinih postupaka pri cizeliranju
vlastitih likova, dolazi se do zakljuka o Krleinu prokazivanju onodobnih stereotipijskih i seksistikih
poimanja enstva upotrebom ironijskih postupaka. Na temelju toga pokuava se uspostaviti
poveznica izmeu gradnje enskih likova u romanu Na rubu pameti i znanstvene studije Razmiljanje
o enama Mary Ellmann u kojoj se sugerira koritenje vlastitih politikih stereotipova kao strategije
raskrinkavanja istih. Ellmann u navedenoj knjizi govori o miljenju pomou seksualnih analogija u
zapadnom svijetu, produkt ega su i jedanaest stereotipova o enama obraenih u knjizi:
bezoblinost, pasivnost, nestabilnost, ogranienost, pobonost, materijalnost, duhovnost,
iracionalnost, popustljivost, te dvije nepopravljive figure Vjetica i Rospija. Navedeni su
stereotipovi u ovom radu koriteni u izgradnji psiholokih karakterizacija enskih likova u romanu Na
rubu pameti.

Kljune rijei: anarhoindividualizam, feminizam, mizoginija, polemika, stereotipovi, enski likovi

1. Uvod ili o Krleinoj navodnoj mizoginiji

Pojedini su teoretiari (npr. Oklopi, 2008; Orai Toli, 2013 i sl.) nastojali, potpuno
neopravdano1, prozvati Krleu mizoginim autorom a na temelju njegove tobonje

Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, Dolac 1/II, HR-51 000 Rijeka, Marina.Tkalcic@mmsu.hr

56
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

stereotipijske gradnje enskih likova. Tim teoretiarima i teoretiarkama mogli bismo

svakako prigovoriti jednodimenzionalno i plono iitavanje Krleinih likova s obzirom da ne
obraaju dovoljnu pozornost na Krleine fikcionalne i esejistike iskaze, odnosno semantiku
razdvojenost pripovjedaa od samoga autora (usp. Marjani, 2013:96), te iznimno
kompleksne, viedimenzionalne i vrlo esto antitetike i oksimoronske gradbene postupke
svojih (enskih) likova koji omoguavaju razne perspektive i oita itanja Krlee, a koje
svakako ne bismo smjeli zanemarivati.

Krleu je svakako potrebno apostrofirati, ako ne kao feminista, no zasigurno kao velikog
kritika onodobnoga drutva (graanske klase) i (cinikoga) socijalistikog reima te
angairanog knjievnika koji je svoje esto kritike stavove dokumentirao u svojim djelima.
Osvrnemo li se na feministiku teoretiarku Toril Moi (2007:9) koja eksplicira da je primarni
cilj feministike kritike politiki razotkrivanje, a ne ovjekovjeivanje patrijarhalnih praksi,
postaje nam jasno da je upravo u svojim djelima Krlea, koristei kritike, antitetike,
ironijske metode, razotkrio patrijarhalne dogme to je donekle vidljivo u gradnji njegovih
enskih likova. Krlea, naime, enske likove u romanu gradi obilno koristei stereotipove u
psiho-sociolokom formiranju njihovih karaktera. S obzirom na mikro- i makrotekstualni
aspekt ironije u njegovim djelima koji zahtjeva, kako autorovo tako i itateljevo/iino
poznavanje politikih, drutvenih i kulturnih onodobnih prilika, moebitna je to smjernica za
konstataciju o Krleinu dekonstruiranju patrijarhalnih praksi i stereotipova njegova vremena.

Osim toga, Suzana Marjani (2013:102) kao dokaznu matricu ovoj tezi pridaje arhetipski
prijelaz mnogih Krleinih protagonista od homo politicusa u homo eroticusa a u njihovoj

1
Teoretiar, piui o Krleinoj navodnoj mizoginiji, naime, esto to izvode neizravno, piui o raznim
stereotipovima kojima je Krlea toboe bio podloan. Konstataciju iz teksta kontekstualizirala bih najnovijim
primjerom (osim ve navedenim primjerima u radu) prozivanja Krlee mizoginim autorom: Za razliku od
mnogih modernih mukaraca, koji su poput Schopenhauera, Nietzschea, Weiningera ili Krlee
mizogini/enomrsci i preziratelji ena, Mato je patrijarhalni filogin (enoljubac zaljubljen u imaginarnu sliku
ene) (Orai Toli, 2013:180).

57
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

potrazi za smislom, apsolutom pri emu e se kretati od nekog autoriteta od

Pretpostavljenog, npr. Oca obiteljskog, nacionalnog, vjerskog k nekoj ljubljenoj osobi, i to,
dakako, eni (...). U romanu Na rubu pameti, radi se o Doktorovu prijelazu od sluenja
Domainskom prema autonomnoj odmetnici Jadvigi Jesenskoj.

Pridajem tome i iskaz germanistkinje i krleologinje Mirjane Stani (2013), koja govorei o
Krleinoj navodnoj mizoginiji eksplicira da se pretpostavka o Krlei kao mizoginog autora
moe razumjeti:

tek na temelju poznavanja europske graanske kulturne tradicije s kraja 19. i prve
polovice 20. stoljea. Tko je ena u tim epohama? Nitko i nita, manje vano,
nepriznato bie, slukinja, od koje se u drutvu oekuje da ispunjava odreene
funkcije, ali koja nema nikakvih prava pa nije ni drutveno ,vidljiva. Vidljiva je naravno
kao vlastita suprotnost, femme fatale, idealizirana ,muka ena. Ne moram rei, sve je
previe dobro poznato, da se i danas vode borbe za enska prava na raznim frontama.
Feminizam je moderni pokret, jo uvijek aktivan. Mizoginost je dakle u Krleino vrijeme
bio sam po sebi razumljiv dio tradicionalnog europskog Weltanschauunga pa se zato i
on sm, kao autor, lako moe etiketirati kao enomrzac. A stvari stoje drugaije. Krlea
je, kao izvanredan poznavatelj enske psihologije, izgradio uvjerljive, snane enske
likove, od kojih su neki ve po sebi borci za ljudska, ne samo za enska prava,
feministkinje avant la lettre. Treba se samo prisjetiti Ane Borongay ili tragine Vande iz
Na rubu pameti, ili Boboke. Sve su to ene, koje hrabro idu svojim putem i za to
plaaju najveu cijenu. Tko Krleu dri za mizoginog autora, nita nije razumio,
pogotovo ne kompleksnost njegovih tekstova. Ali, ak i knjievni znalci esto prosuuju
na temelju ireg konteksta, nego to je autor sm. Za autora roenog 1893. na Balkanu
se ne moe oekivati drugo nego da prezire ene, ili jo preciznije, da ih ne uzima za
ozbiljno?

Upravo ovdje bih povezala Krleinu izgradnju enskih likova s knjigom Mary Ellmann
Razmiljanje o enama iz 1968. godine.

58
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Ellmanninu knjigu kao pivotalnu toku kritikog promiljanja izabrala sam prvenstveno radi
njezina pionirskog statusa u feministikoj kritici prikaza enskih knjievnih likova, a s kojom je
(uz Spolnu politiku Kate Millett, 1969.) zapoeo projekt revizije knjievne povijesti utemeljen
ponajprije u kritici maskuline politike rodne imaginacije, kako to istiu Lada ale-Feldman i
Ana Tomljenovi u knjizi Uvod u feministiku knjievnu kritiku (2012:199). Ellmann i Millett
su, kao i njihove nastavljaice, kroz svoja kritika djela, tvrdile da je knjievna produkcija
iznimno uinkovita socijalna praksa koja na ivotu odrava i dapae prema njima pothranjuje
bilo mitsko-arhetipske bilo aktualne patrijarhalne konstrukte (ale Feldman i Tomljenovi,
2012:199). Na njihove postavke nadovezale su se brojne feministike kritiarke. U ovome
tekstu pozornost se ipak pridaje Ellmann s obzirom da je njezina knjiga, u odnosu na
Millettinu Spolnu politiku, u feministikim krugovima ostala poprilino nezapaena, te nije
imala zamjetniji utjecaj. Kao jedno od relevantnih epistemolokih i metodolokih mjesta
Ellmannina Razmiljanja o enama svakako jest iznalaenje termina seksualne analogije
kojim upuuje na nau opu sklonost da sve fenomene, bez obzira na njihovu
promjenjivost, razumijemo u okvirima naih izvornih i jednostavnih spolnih razlika; te da (...)
klasificiramo gotovo sve iskustvo pomou seksualne analogije (Ellmann, 1968:6). Seksualna
analogija, isto kao i, primjerice, patrijarhalno binarno miljenje Hlne Cixous (usp. Moi,
2007:148), odnosno percipiranje svih ivotnih fenomena u muko-enskoj dihotomiji,
koncepti su izrazito prisutni i u modernoj svakodnevici, tragom ega smatram bitnim vratiti
se k zainjavki ironijsko-satirikog prokazivanja nazadnih patrijarhalnih struktura i njezinu
dekonstrukcijskom, decentrirajuem stilu koji ima snanu subverzivnu mo jer bijes, koji se
kao nunost unutar bilo kojeg oblika feministikog djelovanja tako esto nametao
feministkinjama kroz stoljea, ipak nije jedini revolucionarni stav koji nam je dostupan.
Metodoloka bitnost Ellmannina djela danas iznalazi se, politiki govorei, i u autoriinoj
poziciji ironiarke2 koju je, kako eksplicira Moi (2007:65):

iznimno teko napasti jer je praktiki nemogue uvjerljivo fiksirati njezin ili njegov
tekst. U ironinom diskursu svaka pozicija samu sebe dovodi u pitanje te tako politiki

2
to se moe svakako primijeniti i na druga djela koja kreu s istih ili slinih metodolokih polazita.

59
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

angairanu spisateljicu stavlja u poloaj u kojem bi njezin ironini diskurs na kraju ak

mogao dekonstruirati njezinu vlastitu politiku. Ellmann tu dilemu rjeava tako to
vlastiti tekst oprema dovoljnim brojem neironinih ,sidrita kako bi relativno jasno
predoila poziciju s koje govori.

Ellmannina se vanost neprijeporno nazire i u injenici da feministike kritiarke, koje su

poetkom 70-ih pokrenule vrstu feministike kritike poznatu kao kritika predodbi ena
(premda su se esto pozivale na Ellmann kao na jednu od svojih pretea), postojano
nastavljaju usvajati kao model za vlastita itanja upravo one kategorije koje Ellmann
pokuava dekonstruirati (Moi, 2007:66). Kako bi se slina polazita u knjievnoj kritici
pokuala izbjei bitno je uvijek iznova pridavati vanost onim feministiko-kritikim
sidritima koja nam u kontekstu aktualnih feministikih prouavanja knjievnosti mogu
ukazati na bitna metodoloka i epistemoloka mjesta koja se potom mogu koristiti kao alatke
u razotkrivanju i ponitavanju patrijarhalnih stereotipova.

U navedenoj knjizi Ellmann preporuuje da do kraja iskoritavamo nae vlastite politike

stereotipove kao svojevrsnu strategiju raskrinkavanja istih. Slino, moglo bi se rei, ini i
Krlea kroz formiranje i predstavljanje enskih likova u svojim djelima. Pa kada Biljana
Oklopi3 (2008:103) kae da su stereotipovi, iz perspektive korisnosti, osnova stvarnog
drutvenog iskustva i da na temelju ove konstatacije treba pristupiti i Krlei, s obzirom da je
on naslijedio sve, ili barem veinu, vrlina i mana sredine iz koje je potekao (koje je u svojim
djelima ponekad prihvatio, a ponekad i odbacio), tada je vano istaknuti upravo Krleinu
svjesnost konteksta i drutvenih normi u kojima je ivio, te dekonstruiranje i prokazivanje

3
Biljana Oklopi u navedenome lanku (2008:103) kao tobonje nieansko antifeministiko-mizogino nasljee
kod Krlee istie prikazivanje enskih likova u djelima iskljuivo u slubi (tjelesnoj ili duhovnoj) mukarcu kao
njegova nadopuna, sjena. Bit njihova postojanja u Krleinu knjievnom djelu potpuno je gubljenje sebe, svojeg
ja zbog mukarca. Potpuna i beskrajna podlonost, naglasak na osobinama poput ,lukavost[i] i (...) umije[a]
ljupkosti, igre, rastjerivanja briga, olakavanja i olakog uzimanja, (...) fin[e] spretnost[i] u odnosu na ugodne
poude (Nietzsche, 2002:183), (ne)uspjeno obavljanje ,njihovog prvog i posljednjeg poziva (...) [-] raanja
snane djece (Nietzsche, 2002:190) dominantni su principi tvorbe enskog identiteta u Krleinu opusu.

60
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

istih u svojim djelima. Upravo je oigledno autoriino plono, crno-bijelo itanje Krleine
ene, pri emu u spektar analize ne dovodi Krlein mogui, i po svemu izgledan, kritiki osvrt
prema muko-enskim odnosima i onodobnim stavovima o enstvu uope.

Pri analizi Krleinih enskih likova valja pozornost usmjeriti, svakako, na njegovu esto
upotrebljavanu metodu, odreenjem Stanka Lasia (1989:39-40) antitetiku vrteku koja
nam sugerira dvojnost, iznimnu sloenost i razne naine tumaenja Krleinih likova, te
upuuje da u Krlee nikako ne moemo govoriti o tvorbi jednodimenzionalnih slika i
karaktera.

U prilog nemogunosti jednodimenzionalnog iitavanja enskih likova ide i Krleino

prihvaanje Weiningerove4 teze (Spol i karakter, 2008) o biseksualitetu, prema kojoj ni u
morfolokom ni u genetskom smislu ne postoje isti mukarci i ene, ve samo muka i
enska osnovna supstanca (Marjani, 2013:99). Dakle, ne postoji apsolutno zla, demonska,
vampirska femme fatale ili, s druge strane, apsolutno uniena, submisivna, intelektualno
inferiorna enka, kao ni apsolutno virilno i falusno nadmoan mukarac. Vidljivo je to i u
Jungovu (1996) konceptu, arhetipu anime kao enskih karakteristika prisutnih u mukoj psihi
te animusa, odnosno muevnih atributa prisutnih u enskoj psihi.

4
Govorei o Ottu Weiningeru i njegovu djelu Spol i karakter nuno je istaknuti Krleinu negaciju Weiningerove
mizoginije te njegovo negiranje kulturogenog koncepta diviniziranog i vampirski demoniziranog esencijalizma
enstva (Marjani, 2013:98), ili kako je sam Krlea eksplicirao: Za beletristike motive: govoriti ili pisati danas o
Apsolutnom enstvu na formulu Weininger Strindberg Przybyszewski glupo je. Princip Apsolutnog enstva
po ovom receptu: ena je demonski udav, boa constrictor, hladna, nijema, opasna zmija, koja nikada ne umije
da kae pravu rije u pravo vrijeme, koja nikada nije znala ovjeku da objasni ba nita, koja ga nikada nije
pojmila, prijetei mu od kolijevke do groba svojom amazonskom superiornou, a danas stoji nad otvorenim
grobom ovjeka kao uzviena pobjednica trijumfalno, s korom ena samarianskijeh: mi smo uvijek znale da e
ta mizerija upravo tako zavriti. Jeftina roba. Francuska formula enke nije ni tako histerina ni tako nordijski
mrana. U francuskoj beletristici sve su enke staklene kokete, blistaju u tim lirskim privienjima kao ljuske na
veernjim gospojinskim haljinama. Ni ono sve nije istinito ni pretjerano pametno. Iz dananje perspektive:
jedno i drugo potpuno preivjeli Besmisao (Krlea, 1917, u Marjani, 2013:98).

61
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Tomu bi mogao pridonijeti, nadovezujui se na prethodnu konstataciju o morfo/genetskom

nepostojanju istih mukaraca/ena, Krlein zapis iz njegovih dnevnikih zapisa u kojemu
odgovara na Weiningerovu mizoginu teoriju o inferiornosti enstva:

Meutim: gdje poinje u nama ,ensko, a gdje svrava ,muko? Gdje su granice
svijesti koje bi se mogle odrediti? Nisam jo sreo neke ene (ni u knjizi), koja bi mi bila
zaimponirala znanjem ili mudrou (Schopenhauer dixit, to su sheme koje smo nauili),
a da li je ,muko u ovjeku zato naroito dostojanstveno, jer su neki drugi ljudi istoga
spola napisali genijalne knjige? Meutim: kakva je enska pamet u majkama koje su
slukinje itavoj obitelji? (Krlea, 1956:49).

Prema svemu navedenome, kod Krlee se, unato tvrdnjama pojedinih teoretiara i
teoretiarki, ne moe govoriti o izgradnji linosti ene iz apsolutno muke vizure, u onom
smislu u kojemu je to, primjerice, uoila i feministika teoretiarka Millett u ve spomenutoj
Spolnoj politici za romane D. H. Lawrencea, Normana Mailera i Henryja Millera, ili sama
Ellmann za autore i recenzente enskih knjievnih djela poput Anthonyja Burgessa, Stanleyja
Kauffmanna, Marquisea de Sadea, Charlesa Dickensa te takoer Normana Mailera, ali i
mnogih drugih. Njihova knjievna djela i kritike kategorije koje upotrebljavaju pri pisanju
djela, ali i komentiranju djela koja su napisale ene, vrve stereotipijskim predodbama ena
koje ih stavljaju u podreeni, manje vrijedan diskurs s obzirom na to da se, kako to eksplicira
Ellmann (1968:29), prema knjigama koje su napisale ene postupa [se] kao da su i same
ene, a kritika se u najboljem sluaju uputa u intelektualno mjerenje poprsja i bokova.

Takoer, bitno je istaknuti da koritenje pojmovlja poput antitetine izgradnje (enskih)

knjievnih likova te simbolika znaenja koja iz njih mogu proizai u radu ne podrazumijevaju
iskljuivo ne-mizogini diskurs ve se prvenstveno odnose na vieslojnost i nejednoznanost
pri gradbenim postupcima enskih likova, koji se onda u istom kontekstu mogu uglavljivati
u i povezivati s moguim Krleinim prokazivanjem i ponitavanjem pojedinih stereotipijskih
obiljeja pridavanih enskim likovima unutar romana.

62
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Takoer, dodala bih u obranu Krlee kao ne-mizoginog autora pri opisima enskih likova
Krlea esto koristi hiperbolizirane (ili Frangeovim odreenjem groteskno-realistiko-
fantastine (Bai-Karkovi, 2005)) vizualne slike enske fizionomije kao i njezinih karakternih
osobina. Upravo se u tim naglaenim svojstvima ene kao proklete Femine, mesnate brinete,
intimno zagrijane stare makice, malko ogromne; kao demonske fatalne zlice moe uvidjeti
Krleino ironiziranje5 onodobnih drutvenih normi o koncepcijama enstvenosti, ali i
muevnosti. To ironiziranje slino je (iskljuivo na politikoj razini ironijskog modusa
djelovanja) onome Ellmann. Naime, kako to istie i Moi (2007:61):

upotrebom satirikih postupaka Ellmann s jedne strane uspijeva demonstrirati da su

same koncepcije muevnosti i enstvenosti drutveni konstrukti koji ne referiraju ni na
kakvu stvarnu bt u svijetu, a s druge strane da enstveni stereotipovi koje opisuje sami
sebe stalno dekonstruiraju.

Primjer za to moemo uoiti u ovdje analiziranom Krleinu romanu Na rubu pameti (prvotno
objavljen 1938.) u kojemu autor esto dovodi u fokus kupoprodajne brane kontrakte, a
kako bi demonstriranim tragikominim scenama kompromitirao:

graanski matrimonijalni stereotip naroito ogoljen u Doktorovu braku (...). Tom

provodnom temom (o kupoprodaji) htjelo se, drim, poruiti da je brano-intimna veza
zapravo trgovina, ena kupoprodajna roba, predmet cjenkanja, enik interesno
motiviran (...) (Bai-Karkovi, 2005:177).

U romanu tomu svjedoi glavni (anti)junak Doktor, koji objanjavajui vlastiti brak sa
suprugom Agnezom ironijsko-oksimoronski konstatira: Dok nije dolo do ovog skandala s
Domainskim, ja nisam imao ni pojma da me na svijetu nitko ne mrzi i ne prezire tako toplo

5
U romanu Na rubu pameti, Krlea upravo koristi ironizaciju kao sredstvo za raskrinkavanje graanskog cinizma
i, prema Bai-Karkovi (2005:196), kao postupak ouivanja pretpostavljene zbilje.

63
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

kao moja vlastita supruga6 (Krlea, 2004:37). Bai-Karkovi (2005:197-198) eksplicira da se

u toj izjavi uva nuklearna/ishodina misao kako je (graanski) brak hipokrizan.

2. Krleina ironija i ironija feministike kritike kao kritiko oruje

S obzirom na to da u radu rabljeni koncept ironije nije jednoznana niti samorazumljiva
analitika poluga/alatka potrebno je ukazati na dvojbenu intenciju, odnosno modus ironije
unutar navedena dva djela koja se pojmom uvezuju.7 Naime, kako bi se specifian modus
ironije u Krleinu romanu im bolje eksplicirao i shvatio, bitno je ukazati na nunost
promatranja kontekstualnog okvira kao kljunog elementa u procesu dekodiranja ironinih
naslaga (koje se mogu interpretirati na mikrostrukturnom unutartekstualnom i
makrostrukturnom izvantekstualnom planu), odnosno arita, kako to istie Boris kvorc
(2003:17). Prouavanje Krleina totaliteta moe, naime, postati prouavanjem povijesti ideja
i ideologija dvadesetog stoljea. Krleine prie i jesu povijest, ali povijest ispriana na
specifian i originalan nain, kao negacija nedvosmislenosti (jednoznanosti) i na
semantikom i na formalnom planu iskaza (kvorc, 2003:44). U tom kontekstu potrebno je
promatrati i njegovo koritenje ironije, odnosno perceptivne dvosmislenosti koja (...)
indicira mogunost nove kognitivne pozicije (...) koja ustvari doputa promatrau da svijet
vidi kroz svjei, novi oblik dinaminosti. (Eco, 1989:16, u kvorc, 2003:53)

Nadalje, Krleina je ironija bitan dio strukturalne dinamike, posebice u onim dijelovima gdje
ju autorska intencija koristi za prijenos znaenja. Ona se pojavljuje kao reakcija na ,stalna
poniavanja i samosaaljenje, na ,sentimentalizaciju povijesti i na problem ,nacionalnog
6
Moj kurziv.
7
Spektar je ironijskog djelovanja, nuno je napomenuti, izrazito irok. Dok se u radu promatra kao politika,
kritika alatka za razotkrivanje politikih/patrijarhalnih usustavljenih struktura, s druge strane, ona ne mora
uope imati subverzivni naboj, niti mora korespondirati s politikim strukturama. Ironija je, naime, esto
upotrebljavana za osnaivanje, jednako kao i za propitivanje usustavljenih stavova, to sjajno ilustrira povijest
satire (Hutcheon, 1994:10). Linda Hutcheon ovakvu prirodu ironije naziva transideologijskom, prema kojoj
ironija moe funkcionirati taktiki, u slubi irokog spektra politikih pozicija, legitimizirajui i podrivajui irok
raspon interesa.

64
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

identiteta (kvorc, 2003:85). U tom kontekstu ironijska arita mogu figurirati, prema Paulu
de Manu (usp. kvorc, 2003:85), kao napukline u sustavu koje otvaraju put prema
sveobuhvatnijem usustavljivanju.

Za komparaciju upotrebljavanja ironije u romanu Na rubu pameti te koritenja ironije unutar

Ellmannina feministikog diskursa i knjige Razmiljanje o enama nuno je ukazati na razliite
pozicije koje zauzimaju navedeni autor i autorica. Ponajprije se razlika nazire u poziciji iz koje
se koristi ironija: Krlea ironiju koristi u izgradnji svojih enskih likova kao moebitni modus
prokazivanja i negiranja patrijarhalnih praksi, dok Ellmann kao feministika kritiarka ironiju
koristi kako bi prokazala one autore i komentatore enskih djela koji na autorice i enske
likove gledaju iz muke, povlatene perspektive zasiene stereotipijskim svjetonazorima.

Osim toga, Krlea koristei ironiju kao modus prokazivanja, prozivanja, karikiranja onodobnih
politikih, pa i patrijarhalnih, praksi isprepletenih s politikim sustavom govori iz znatno
drugaije povlatenije pozicije, nego je to Ellmannina pozicija, ali i ostalih feministikih
kritiarki. Njegova ironija proizlazi iz specifino mukog modusa u kontekstu kojeg se
postavlja pitanje nunosti koritenja stereotipa u gradnji enskih likova u knjievnosti, pa
makar i s intencijom njihova opovrgavanja. Zanimljivo je to promatrati na knjievnom liku
Vande u Krleinu romanu koji, unato postavljanju tog lika u pozitivnu utopijsku sferu i
unato poprilinoj odsutnosti mizogine aluzivnosti u odnosu na preostala dva lika Jadvigu i
Agnezu, ipak ima oznaku onog demonskog u enskom. Pri interpretacijskom procesu namee
se pitanje kako psiholoki pojasniti Vandin demonizam, a da se pritom ne ue u odreenu
vrstu stereotipizacije. Iskljuivo naznaka odgovora bi se mogla nazirati u prihvaanju
podreenog enskog poloaja u jeziku kao subverzivnog i povlatenog mjesta djelovanja, te u
psihoanalitikoj perspektivi mukog i enskog poloaja kao diskurzivnog konstrukta, u kojoj
muki i enski poloaj ocrtavaju dva vida ogranienja da se u jeziku dostigne autentinost,
singularitet, istost. Odnosno, eksplikacijom ale-Feldman i Tomljenovi (2012:218) prema
kojoj je moda mogue knjievnost i prikaze enskih likova oznaiti kao svojevrsni mimetiki
,performans stvarnosti:

65
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Dok maskulini poloaj u jeziku obiljeava zamiljaj mjesta na kojem bi ostvaraj

cjelovitosti bio mogu mjesta na kojem bi se oznaitelj i oznaeno sjedinili enski
poloaj oznaava toku u kojoj se obznanjuje slabost i greka maskuline logike. Kako
tumai Copjec, enska maskerada pokazuje ,da ne postoji granica jezinog fenomena,
[...] ne postoji oznaitelj ija vrijednost ne ovisi o drugome (Copjec, 1995:225).
Nasuprot binarnoj opreci mukog i enskog poloaja, Lacan dakle prikazuje asimetriju
spolova u kojoj se enski poloaj pokazuje povlatenim utoliko to enskost oznaava,
rijeima Shoshane Felman, ,stvarnu drugost [...] koja je zazorna utoliko to potkopava
samu opoziciju mukosti i enskosti (Felman, 1993:65).

S druge strane, potrebno je promisliti ironiju kao modus djelovanja unutar feministikog
diskursa. Lydia Rainford (2005:3), definirajui podruje ironije u kontekstu feministike
kritike eksplicira kako ironija djeluje unutar samih struktura koje propituje, ponavljajui
pripadajua uvjerenja na nain da negira njihovu bitnost i implicirajui tako da je prava istina
potpuno drugaija od predstavljene. Povezuje ene i ironiju, kao i feminizam i ironiju, na
temelju njihova dvostruka odnosa naspram usustavljenog poretka stvari: obje
progovaraju unutar tog poretka zapravo, u veoj ili manjoj mjeri, obje su odreene
usustavljenim poretkom a ujedno zadravaju poziciju ,drugog/e u odnosu na poredak
(Rainford, 2005:3).

Nadovezujui se na prethodnu konstataciju o ,drugosti poloaja ene/autorice, Rainford

(2005:4) ironijski modus oznaava kao formu internaliziranog feministikog djelovanja: kako
reflektira enski dvostruki odnos naspram patrijarhalnih struktura, tako ujedno njezinu
drugost obraa u njezinu prednost i afirmativnost, upotrebljavajui upravo drugost za
negaciju termin prevladavajue hijerarhije.8 Ovo odreenje moe se primijeniti i na

8
Takav modus djelovanja, prema Rainford (2005:12), moe figurirati kao oblik mimikrije u svojevrsnom
oslobaajuem smislu, iako se i dalje nadaje problematinim takav status ene u povijesti misli, s obzirom da je
teko uoiti kako se tono odvija tranzicija iz negativnog, mimetikim ponavljanjem, u afirmativan, oslobaajui
poloaj.

66
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Ellmannin enski modus ironije s obzirom da, kao ensko, direktno zauzima poziciju
drugosti iz koje negira i subverzivnom ironijskom otricom upravo sijee i prokazuje one
patrijarhalne strukture unutar kojih je detektirano samo njezino feministiko djelovanje.

Tu ensku i ironijsku drugost9 Linda Hutcheon (1991:97) oznauje terminom dvostruko-

kazivajue ironije sugerirajui im time istovremeno reflektiranje i kritiziranje pozicije u kojoj
se nalaze. Naime:

u izazivanju i propitivanju hijerarhije u kojoj ,ena uvijek zauzima poziciju ,druge

uobiajeno percipirana kao dodatak ,idealnom mukom subjektu ironina ena ne
trai svoj vlastiti subjektivitet kako bi zauzela maskulini ideal. Nasuprot tome, ona
koristi svoju drugost kao formu ,negativne slobode, odailjui je natrag patrijarhalnoj
strukturi, a kako bi unizila sam (seksualizirani) autoritet (Rainford, 2005:4).

Ono to povezuje feministiku, odnosno Ellmanninu i Krleinu ironijsku otricu jest svakako
njihov politiki naboj s razlikom da ta politinost dolazi s poneto razliitim intencijama i iz
drugaijih poloaja pisanja o kojima je maloprije bilo rijei.

3. Psihokarakterizacija enskih likova

S obzirom na to da je roman Na rubu pameti, prema Nemecovu (1996) odreenju, roman
izriaja, esejistiki roman u kojemu glavninu radnje ine razmiljanja, analize i idejna
previranja (Bai-Karkovi, 2005:196), te roman u kojemu Krlea minuciozno gradi svoje
likove, psihokarakterizira njihova unutranja previranja, no i meusobne odnose pojedinaca i
pojedinca s drutvom, pokuat u tragom navedenoga uspostaviti poveznice femininih
psihokarakterizacija iz romana s jedanaest stereotipova o enama koje je predstavila Ellmann
u gore spomenutoj knjizi Razmiljanje o enama (1968). Pritom, svakako u se pribliiti

9
Drugost ironije u kontekstu njezinoga politikog naboja u propitivanju i negiranju ustaljenih patrijarhalnih
struktura podrazumijeva svakako kategoriju riskantnosti, to je uostalom zamjetno i kod Ellmann s obzirom
na njezinu neuhvatljivu i dekonstrukcijsku autorsku poziciju.

67
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

onome to Bai-Karkovi (2005:195) naziva podruje privacije, odnosno odnosu glavnoga

(anti)junaka sa enama, brakom, intimnou.

Ellmannini stereotipovi u ovom e radu figurirati kao temeljna alatka za promiljanje

psiholoke karakterizacije enskih likova Krleinog romana. Pritom, odreene u
stereotipove koristiti i navoditi u odnosu na pojedini enski lik i njegove karakterne
osobnosti koje su u romanu vidljive esto iz vizure pripovjedaa.

Roman Na rubu pameti prvi je put u Zagrebu objavljen 1938. godine, a ponovno je tiskan tek
1954. Aleksandar Flaker (2012) obavjetava da nepojavljivanje romana u tako dugom
razdoblju:

valja pripisati njegovu politikom naboju; polemike stranice romana (poglavlje I

mjeseina moe biti pogled na svijet) izravno su izazvane odjecima Staljinovih procesa
1937 (...). To je izazvalo Krleine otpore ne samo prema biti sovjetskog ustroja nego i
prema ,liniji KPH/KPJ koja je tada vjerno slijedila opu politiku sredinjice Kominterne.

Onodobna miljenja o romanu bila su podijeljena s jedne strane bile su mu upuivane

estoke osude, a s druge je hvaljen kao najslobodoumnije Krleino djelo, svojevrstan Krlein
zaokret od monopolizma k relativizmu i moralizmu (Flaker, 2012) te je stavljan u same
vrhove suvremene hrvatske knjievnosti. Na rubu pameti jedini je Krlein roman s
pripovjedaem u 1. licu jednine koji je ujedno i glavni lik romana, u kojemu je svijet vien iz
subjektivne pripovjedaeve perspektive. Ovim psiholoko-politikim romanom Krlea ulazi u
sferu politikoga romana.

Bitno je za daljnji tijek ovoga rada istaknuti kako Flaker (2012) napominje da je pripovjeda
autorov glasnogovornik (porte-parole), ali se ne moe poistovjetiti s Krleom kao
graanskom osobom.

68
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Taj tip pripovjedaa stvara mogunost proimanja ,sadanjeg vremena s ,prolim

vremenom pripovjedaeve retrospekcije, ali i uvoenja refleksija, iskazivanih monoloki
ili dijaloki i isticanih u naslovima poglavlja (usp. O ljudskoj gluposti; I mjeseina moe biti
pogled na svijet). Krlein pripovjeda pobunjenik je u drutvu ,cilindraa kojima je i sam
pripadao: poznaje graansko zagrebako drutvo iznutra, kao doktor prava s
odvjetnikim gleditem, no tek njegov sukob s tom sredinom, u kojemu iznosi istinu
vlastitog iskustva, dovodi do izopenja, ali i do pune spoznaje razliitih drutvenih
segmenata (Flaker, 2012).

Grard Genette (2002:60-63) ovu nejednoznanost pripovjedaa, odnosno naratora sa

samim autorom razluuje jo detaljnije te tvori koncepciju narativnog trokuta (autor-lik-
narator) unutar koje bismo situaciji u Krleinu romanu mogli pripisati homodijegetsku fikciju,
odnosno odvajanje samog autora od naratora i lika. Doktor kao glavni lik i narator nije
istoznaan s Krleom-autorom, iako se u mnogim situacijama moe karakterizirati kao Krlein
glasnogovornik, kao to je ve istaknuto.

Nadalje, cijeli roman se moe dovesti u svezu s poetikom bezumlja, izopenitva, moralne
pobune protiv ,zdravoga smisla koju je zastupao Krlein suvremeni nadrealizam (Flaker,
2012), u okviru kojega moemo promatrati i izgradnju enskih likova te njihovu
psihokarakterizaciju. Takoer, Bai-Karkovi (2005:194) za roman istie vanost odnosa
pojedinca i grupe: Drutveni odnosi nisu samo regula nego i brutalna norma.

S druge strane, glavna misao, ve prethodno spomenuta, koja se provlai kroz Ellmanninu
knjigu jest ta da zapadnu kulturu na svim razinama proimaju odnosi miljeni pomou
seksualne analogije. Iako se miljenje pomou seksualnih analogija o jakom i aktivnom
mukarcu i slaboj, pasivnoj eni, posebice u modernom drutvu, ini neloginim, Ellmann
svojedobno dokazuje kako seksualne kategorije utjeu na sve aspekte ljudskoga ivota, a
pogotovo na takozvane intelektualne djelatnosti gdje su, (...), metafore oploivanja, zaea,
trudnoe i roenja od sredinje vanosti (Moi, 2007:56). Autorica seksualne kategorije i

69
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

stereotipove o enama u knjizi nastoji prokazati i dekonstruirati, i to izdanom upotrebom

ironije i satirikih postupaka. Tragom navedenoga, Ellmann ukazuje

kako stereotip istodobno funkcionira kao ideal i uas, kako ukljuuje jednako kao to
iskljuuje kao, primjerice, kada prvi put pokazuje kako se stereotip ,Majke iz
oboavanog idola pretvara u kastrirajuu i agresivnu kuku (...) (Moi, 2007:61).

Iako su joj pojedine feministike teoretiarke (poput Patriciae Meyer Spacks) prigovarale
pisanje u karakteristino enskom glasu (zbog ironijskog tona knjige) te ensku
neuhvatljivost, Moi (2007:62-63) konstatira da upravo Ellmannina ironija razotkriva aspekte
patrijarhalne ideologije a to je prikazivanje autodestruktivnosti svakog stereotipa koji se
moe jednostavno preoblikovati u vlastitu nestabilnu suprotnost. To ukazuje na injenicu da
takvi stereotipovi postoje iskljuivo kao verbalne konstrukcije u slubi vladajue patrijarhalne
ideologije. Razmiljanje o enama je svakako, a tragom navedenoga, knjiga o zlogukim
uincima miljenja pomou seksualnih analogija a ne preporuka da bismo s tom praksom
trebali nastaviti (Moi, 2007:64). Svojom ironijom Ellmann je zapravo iznimno subverzivna i
revolucionarna, dekonstruirajui satirikim postupcima patrijarhalne kategorije enskog
uniavanja.

Vratimo se stereotipovima enstvenosti koje je Ellmann opisala sljedeim redoslijedom:

bezoblinost, pasivnost, nestabilnost, ogranienost, pobonost, materijalnost, duhovnost,
iracionalnost, popustljivost, te dvije nepopravljive figure Vjetica i Rospija. Ellmanninih
jedanaest stereotipova pokuat u iskoristiti u predstavljanju psiholoke karakterizacije
enskih likova iz romana Na rubu pameti Agneza, Jadviga Jesenska i Vanda stavljajui
pritom pozornost i upozoravajui na Krleine uobiajene gradbene postupke, kako ih naziva
Bai-Karkovi (2005).

Osim prikazivanja Krleine negacije stereotipa enskih likova, i pokuaja prikaza

kritikog/feministikog obrtaja unutar psihokarakterizacija Krleinih enskih romanesknih

70
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

likova, ti isti likovi mogu se promatrati i unutar politikog konteksta. Pritom, bitno je
upozoriti da e, u ovom sluaju, pokuaj politikog itanja enskih likova biti u svojevrsnom
odmaku od specifinog znaenja koje mu se pridaje u kontekstu feministike (knjievne)
teorije u kojoj se politiko itanje moe promatrati kao prikaz svojevrsnog modusa
djelovanja iz podreenog poloaja ena protiv ustaljenih patrijarhalnih struktura koje enu
uglavljuju u taj isti podreeni poloaj. Takvo politiko itanje, u navedenom kontekstu a u
skladu s ustaljenom feministikom maksimom osobno je politiko, obuhvaa i objanjava
poveznice izmeu osobnih iskustava ena (obiteljska sfera, neplaeni kuanski rad, poloaj
ena u drutvenom i politikom okoliu i sl.) i irih drutvenih i politikih struktura, politiku
analizu privatnih i/ili socijalnih pitanja, te eksplikaciju sistemske prirode opresije nad
enama. U krleolokoj, pak, literaturi politika sfera se kontekstualizira i obrauje unutar
specifinog vremenskog okvira i pripadajueg Krleina (knjievno-politikog) djelovanja, te
njegova odnosa spram onodobnih politikih tendencija. enske knjievne likove Krleina
romana Na rubu pameti pokuat u, kroz simboliku vizuru, iitati upravo kroz spomenuti
Krlein odnos prema onodobnim politikim reimima u kontekstu kojega njegove enske
likove, kao svojevrsne alegoreze, moemo staviti iskljuivo u dodirnost s Krleinim politikim
stavovima.

Prije svega, potrebno je vratiti se na Krleinu negaciju francuske formule enke, za koju
Krlea konstatira da nije ni tako histerina ni tako nordijski mrana (Krlea, 1917, u Marjani,
2013:98). Naime, Krlea (usp. Marjani, 2013:104) u Eseju o Marcelu Proustu razlikuje dvije
vrste erotike latinsku (francusku) i slavensko-germansko-nordijsku:

Slaveni, hiperborejski barbari, a i germanski analitici erotike patnje (Strindberg) kod

takva sudara spolova uvijek osjeaju traginu teinu, i te bludnice petrogradske i
moskovske i stockholmske, to ih bolesni studenti ubijaju u predveerje, kada su magle
ute a ivot beznadan, i te Wedekindove ene zvijeri spram Flaubertove defloracije

71
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

znae u ljubavi, kao i u ivotu, neuravnoteeno, anarhino stanje. Te slavenske anarhije

u Proustu kao ni u Flaubertu nema.10

Krlea ovdje lik ene stavlja u centar anarhinog stanja (drave) kojemu je i sam, sa
svojevrsnim anarhoindividualistikim stavovima, u mladosti bio iznimno privren.

Osim na Krleinoj negaciji (Weiningerove) mizoginije, politiko itanje enskih likova u

romanu Na rubu pameti pokuat u prikazati i na temelju Krleinoga odabira aktivizma
literature injenice (Bai-Karkovi, 2005) i njegova socijalno motiviranog angamana unutar
kojega Krlea (kroz svoje dnevnike zapise, ali i pojedina literarna djela u kontekstu kojih
promatram i roman) prilae ivotopise obinih ljudi. U svoju mikropovijest patnje malog
ovjeka Krlea uvodi i socijalni/politiki poloaj ena koje pate u jednoj uasnoj utnji
(Krlea, 1956, u Marjani, 2005:43). Nasuprot cinizmu politike amoralnosti/politikog
kameleonstva11 Krlea staje na stranu potlaenih/vojnika/sirotinje/ena istiui nunost
moralne akcije na koju potie opisivanjem surove i brutalne svakodnevice 12 koja se zbiva u
zaleu ratnih zbivanja kojima je svjedoio:

I ena ima kojih su djeca slaboumna, i ena koje su sve zapile u oaju, i ena koje samo
plau, i ena koje bjesne i prebijaju djeci hrptenjae, i ena koje ne rade nita nego u
nekoj azijatskoj nemoi ekaju neto to mora doi (Krlea, 1956, u Marjani, 2005:44).

10
Moj kurziv.
11
Kroz brojna svoja polemiziranja s akterima drutvene/politike/umjetnike/knjievne sfere Krlea je ocrtao
svoje (anti)stavove o politikoj prevrtljivosti i udvornosti, inzistiranju na aristokratizmu (to je uoljivo u
Krleinim antirojalistikim i antividovdanskim strategijama), drutvenom ugledu i utjecaju (unato moralnim
nedostacima), monarhistikim nazorima, jugoslavenskom integralizmu i klerikalizmu (usp. Flaker, 2012).
12
(...) ivimo u groznoj staji po kojoj tee gnoj i [da se] utapljamo u movari i blatu u hrvatskom blatu
(Krlea, 1956, u Marjani, 2005:67). Pritom je esto isticao nesposobnost hrvatskih politikih prvaka da
formuliraju autentini projekt nacionalne suverenosti, ve pogrekama svoje politike i kompromiterstva
neprekidno ulaze u dravne asocijacije u kojima Hrvatska zauzima podreen poloaj (Flaker, 2012).

72
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Uz Krlein socijalni angaman i zagovaranje moralne akcije kojima daje glas bezglasnima, on
maloga ovjeka upozorava i na individualnu borbu, borbu za slobodu od politike/politikog
liberalizma jer politika je narkotik plebsa. Naime, Krlea slijedi Maxa Stirnera koji prema
svojoj teoriji moi kazuje da ovjek u doba politikog liberalizma ne djeluje prema vlastitim
interesima, ve prema interesima drave i nacije (Stirner, 1976:76). U istaknutim stavovima
nazire se Krlein individualistiki anarhizam kao nasljedstvo spomenutoga Stirnera unutar
kojega tei anarhinom razaranju svega, jer njega:

mui (...) nostalgija za onim to je bilo, a ne e se vie vratiti. (...) Kada izmeu jutra i
rose i blistavih zvijezda nije bilo nieg nego samo mi, zvijezde i rosa. Bili smo slobodni
kao psi. A danas izmeu zvijezda i rose stoje imperativi kao jae sile. (...) Jer danas vie
nema paysagea, ni jablanova na ravnici, ni oblaka. Danas hodaju oko nas ljudi
naoruani do zuba i strijeljaju svakoga ko hoe da misli kako sve to ba nije vrhunac
mudrosti, kako oni strijeljaju (Krlea, 1956:41).

Kroz idealizaciju slobode od svih oblika ugnjetavanja Krlea govori o progresu maloga
ovjeka, on tei k utopijskom drutvu, vjeruje u istinsku fojerbahovsku viziju dobrote
(humanosti) ovjeanstva. Iz ovoga politikog/autobiografijskog panoptikuma mogu se
psiho-analizirati i enski likovi u romanu Na rubu pameti, romanu koji gaji mnoge politike
konotacije i polemizira s onodobnim politikim dogmama, i s lijeve i s desne strane.

3.1. Agneza kao demonizirana ena-protivnica

Krenemo li anti-kronolokim redom prikazivanja enskih likova samoga romana, prvi enski
lik koji se pojavljuje jest Agneza supruga glavnoga lika, Doktora. Agnezi je u romanu
oduzet glas (uostalom kao i Vandi, dok J. Jesenska zauzima glas u vrlo specifinom
kontekstu), ona je lik o kojemu saznajemo iskljuivo iz naracije pripovjedaa. Krlea, unato
pasiviziranju Agneze, kroz pripovjedaevu naraciju briljivo gradi njezin karakter.

73
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Agneza je, u odnosu na Jadvigu i Vandu (o kojima e biti rijei u nastavku teksta) negativni
antipod, ona pie anonimna pisma, prijeti, ucjenjuje, godinama odrava paralelnu intimnu
vezu (Bai-Karkovi, 2005:200) lik Agneze metaforiki oslikava one dekorativne
hrvatske lai, onu socijalistiko-realistiku stranu s kojom je Krlea 20-ih i 30-ih godina 20.
stoljea estoko polemizirao i iju je ciniku represiju prozivao.

Ve pri prvome spomenu svoje supruge, pripovjedaeva naracija kree u ironinom tonu.
Naime, Agneza je tri godine pohaala slikarsku akademiju, ne zna se zapravo zato budui
da slikarskog dara nije imala gotovo savreno nikakvog (...), te hiperbolirajui ironinost:
moja [je] gospoa uope bila svestrano nadarena i predstavljala u naim malim i zaostalim
prilikama jednu kulturnu, visoko odnjegovanu, u najljepem smislu te rijei, lijepu duu (...)
(Krlea, 2004:12-13).

Oigledan je sarkastian pristup Agnezinu karakteru, posebice u pokuaju pojanjavanja

njezine slikarske netalentiranosti, koju predstavlja kao stvar od javnog interesa, uopavajui
neshvaanje Agnezina pohaanja slikarske akademije (...) ne zna se zapravo zato (...).
Oito je da Krlea kroz Agnezu izlae sarkazam prema graanskoj klasi, ocrtavajui je kao
enu ne ba profinjene nadarenosti, to bi po Ellmanninu odreenju oznaavalo bezoblinost
i pasivnost, ali i naravno iracionalnost i ogranienost13: (...) a toga momenta, u blagovaonici,
kada je nastupila bez maske, u itavom dostojanstvu svoje malograanske ogranienosti,
priznajem, nisam bio ba na visini (...) (Krlea, 2004:64) intelektualnu povrnost, tupost i
slabost14 u seksualnoj analogiji s tjelesnom slabou i krajnjom instancom o vrstom tlu kao
maskulinom, morem kao femininim (Ellmann, 1968:74). Ocrtavanje Agnezine praktinosti

13
Ironizirani spomen enske ogranienosti u Krleinu romanu oituje se i pri obavijesnom dopisu iz Bea o smrti
Jadvige Jesenske (2004:249): ,Tko bi mogao da mi pie iz Bea? Svijetlosivi omot, s neinteligentnim, iljastim,
otrim enskim rukopisom (moj kurziv).
14
Oiglednost dekonstrukcijsko-ironijskog koritenja stereotipije enstva zamjetljiva je u sljedeem citatu: To
su glupe kaprice jedne histerine stare frajle s neureenim spolnim ivotom, to nije nain miljenja jednog
graanina koji bi ipak vie trebao da dri do vlastitog graanskog dostojanstva! (Krlea, 2004:63).

74
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

(kao dio stereotipa ogranienosti) uoljiva je u naglaavanju njezine nedarovitosti, s obzirom

da enska praktikalnost15 upuuje na nemogunost ostvarivanja tenji za velika i nadahnuta
djela. Takoer, ene su puno ee idioti prema izboru, nego li prema vlastitoj prirodi
(Ellmann, 1968:109).

Ipak i unato fiziolokom determinizmu, enska pasivnost nije neoprostiva, pa se tako svaka
ena porodom moe iskupiti i transformirati svoju pasivnu prirodu u aktivnu. Ovdje moemo
uvesti svakako stereotip majinstva koristan kao ilustracija eksplozivne tendencije
(Ellmann, 1968:131) u znaenju ogranienosti stereotipa i njegova puknua. Ako bismo htjeli
dokazati da je Agneza dostojna dionica ovog stereotipa moemo u pripomo uzeti Freudovo
(usp. Ellmann, 1968:131) upozoravanje da bi svaka majka trebala biti zadovoljna znajui da
su njezina djeca sretna i ispunjena, uz to rtvujui svoje elje njihovim potrebama. Agneza
tako optuuje svojega supruga da je upropastio njihovu sreu i budunost njihove djece,
ukratko, sve to je predstavljalo svrhu njenog ivota (Krlea, 2004:63).

Doktor svojim opisima vlastite supruge upuuje na hladnokrvnost i zastranjenost njihova

odnosa, to je vidljivo iz njegove konstatacije da ju je za suprugu uzeo iz iste mladenake
ljubavi, a eskalira u njegovoj rezignaciji nakon saznanja da ga nitko na svijetu ne mrzi i ne
prezire tako toplo kao njegova vlastita supruga (Krlea, 2004:37). Da Agneza nije potpuno
uzorna majka i supruga itatelju se daje do znanja na samome poetku eksplikacijom
pripovjedaa i glavnog lika/rogonje da ga supruga vara punih sedam godina (Krlea,
2004:14). Oznaavanjem Agneze kao preljubnice narativni tok demonizira Doktorovu

15
Pojmom praktikalnost Ellmann (1968:87-90) oznaava svojevrsni podstereotip enske ogranienosti u
kontekstu kojega se istie muka sposobnost za odreeni vid teoretiziranja, umjetnosti, duhovnosti i
napredovanja, dok su ene, pak, nesposobne zauzeti vlastiti stav, teiti konkretnim ivotnim
uspjesima/dostignuima, nisu odvane niti sposobne initi znaajna djela. Nasuprot, uglavnom su smjetene u
privatnu domenu kuanskih poslova u kontekstu ega obavljaju zadane poslove odgoja djece, brige o suprugu i
preostale zadatke u sklopu voenja kuanstva, pri emu je iskljuivo bitno da svoj posao obavljaju uredno - bez
velikih aspiracija, tenji ili razmiljanja.

75
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

suprugu u stereotipizaciji kurve (Ellmann, 1968:123), kao to je uostalom i Doktor, odreen

apstraktnim imenom16, stereotipiziran, i to sve do trenutka njegove anarhoindividualne
pobune koju je ostvario u pedeset i drugoj godini ivota. Naime, sve do navedene Doktorove
pobune, njegov lik karakterizirala je pretvorljivost, pasivnost i nesposobnost za ikakvu
promjenu vlastitog u cilindrako graansko drutvo ukalupljenog ivota, unutar kojega je
nevidljiva i ne posebice bitna jedinka. Doktor itav ivot provodi unutar normi graanskog
drutva koje ga gue; (...) ja sam itav svoj ivot proivio zauzet tuim pitanjima, razbijajui
svoju ne pretjerano nadarenu i organiziranu glavu tuim brigama (Krlea, 2004:15).
Stereotipizacija i ironini upliv u definiranje Doktorova lika nadaje se sve do sudbonosnog
pobunjenikog obrata:

Po tajanstvenom, svemirskom upravo zakonu ljudske gluposti, ja bih po svoj prilici bio
poivio u svojim vlastitim protuslovljima sve do groba, nepokretan, lijen, pomalo
ogoren i priglup, kao to ve ovjek ivi svoj ivot po krmama, s brbljavcima, s
glupanima, s prijateljima, razgovarajui o seobi naroda, o bitkama, o crkvama, o
knjigama i krokodilima, o naroitoj ljekovitosti sljezova aja, o pastrvama i o morskim
psima, da nije dolo jednoga dana do obrata koji bi se u ovoj naoj historiji mogao
patetino nazvati sudbonosnim (Krlea, 2004:21).

Nadalje, prema Ellmanninome stereotipskom odreenju kurve (1968:124-125) koje

uspostavlja dvije dijametralno suprotne psihokarakterizacije: na jednome kraju, neosjetljive

16
Stereotipizirani i ironino okarakterizirani su i ostali likovi okupljeni oko industrijalca Domainskog satiriki
su karikirani, njihova su imena gogoljevski reduplicirana i govore o tenjama za nehrvatskom ,mondenou
(Oto-Oto, Hugo-Hugo), predstavljaju ,ludnicu' ili se kreu kao marionete prema taktu njima nejasne i
neshvatljive glazbe; oni su, ak kada je rije o Domainskom, samo maske i bezline, neljudske ,lutke, pa
predstavljaju samo niz prizora iz ,sajamskog panoptikuma. Grotesknom duhu u kojemu je oblikovana ta
skupina likova pridonose i este usporedbe likova sa ivotinjama, apsurdno hiperboliziranje njihovih iskaza (usp.
Hugo-Hugovu apologiju Domainskog), gomilanje negativnih oznaka u pripovjedaevim iskazima o ,ubojicama,
,moralnim kretenima, ,zloinakim pojavama koje se znaju pojavljivati u cijelim katalozima negativna
vrednovanja (Flaker, 2012).

76
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

kurve kao voe koja budi strah, ena figurira kao svojevrsni seks-idol, a utjelovljuje ju
donekle Jadviga Jesenska, na drugome kraju, jest stereotip podreene bludnice koja izaziva
osjeaj saaljenja (u moguoj figuraciji Vande), dok bismo Agnezu mogli smjestiti u samu
sredinu. Ona posjeduje karakteristike i jednoga i drugoga kraja: svojim tajnim preljubom
pokazuje licemjernost i neosjetljivost prema svojemu suprugu, kojega ak i toplo mrzi, a
naposljetku ga odlui ostaviti; sedam godina ivi pod maskom, pie anonimna pisma, prijeti i
ucjenjuje. S druge strane, Agnezina bezglasnost i pasivnost u romanu, te Doktorov odnos
prema njoj kao bezlinoj, neinteligentnoj eni: Hou li sada da majku ili nazovi majku svoje
djece predam sudu kao preljubnicu, kad mi je ta dama i vlastitu djecu uvjerila da sam lud?
(Krlea, 2004:69), upuuje na njezinu podreenost te izaziva odreenu vrstu osude.

3.2. Jadviga Jesenska kao tragina ena-pomagaica

Jadviga Jesenska kontrapolirana je Doktorovoj supruzi. Pripovjeda ju portretira
enumerativnim izobiljem17 (Bai-Karkovi, 2005:199) Jadviga je:

dama na koketnom rubu etrdeset i sedme, mesnata brineta iznad osamdeset

kilograma, ena u posljednjoj jeseni bujne uvele ljepote. (...) Brodolomka svoje vrste, ta
Jadviga Jesenska stanovala je u istom hotelu ,Evropa, na istome spratu, u sobi broj
dvjesta etrdeset i est, a govorilo se po gradu da tu ivi kao neka vrsta hotelske
namjetenice, takorei drutvene dame za otmjenije inostrance koji ne trae samo
ljubav nego i dobro odgojenu, duhovitu i kulturnu konverzaciju (Krlea, 2004:75-76).18

J. Jesenska je, rekla bih, sjajan primjer Krleine nejednoznane gradnje likova iako javno
anatemizirana kao nemoralna rasputenica, sam pripovjeda svojim odnosom prema njoj
kao i gradnjom komentara i zapaanja o njezinu ivotu, poetnu moralno upitnu poziciju ini
sve pozitivnijom. Lasi takav postupak dvosmjerne karakterizacije naziva imanentnom
ironijom. Ta se ironija ostvaruje kao proimanje, pretapanje, suprotstavljanje ,istog i drugog

17
Moj kurziv.
18
Moj kurziv.

77
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

odnosno hegelijanski kazano Ja i Ne-Ja u potiranju i (privremenoj) sintezi (Bai-Karkovi,

2005:200-201).

Ona je, ujedno i najminucioznije kreiran enski lik romana, autonomna odmetnica u ijoj je
psiho-karakterizaciji vidljiv svojevrsni odraz Krleina anarhoindividualizma, pobune,
onodobnog polemiziranja s dravnim i politikim vrhom19:

trostruka udovica, rasputenica, bez odreenog zanimanja, prilenica, ivi od prodaje

svoga vlastitoga tijela. (...) bila pod sumnjom kao krijumarka kokaina, pokuala
samoubojstvo, kanjavana izgonom zbog nemorala (...) (Krlea, 2004:92).20

J. Jesenska je jedan od likova prema kojemu glavni lik, ujedno i pripovjeda, istie izrazite
simpatije. Meutim, Flaker istie (2012) upravo ovdje K. iznevjerava oekivanja tadanje

19
Velimir Viskovi (2012) u kontekstu Krleina javnog polemiziranja, konstatira: Svojim radikalnim javnim
gestama mladi je pisac oito elio iskazati svoje nemirenje s hipokrizijom i malograanskim duhom u politici,
kulturi i javnom ivotu openito.
20
Jadviga Jesenska, iako je moralna izopenica, svojevrsna individualistkinja koja ne preza pred drutvenim
normama i ogranienjima namijenjenima u svrhu ostvarivanja dolinoga enskog ponaanja, portretirana je kao
pozitivan lik, neprijetvorna individualka koja anarhino izvrgava ruglu drutvene norme onoga vremena svojim
,promiskuitetnim stilom ivota. U lik Jadvige Krlea je ugradio pojedine elemente biografinosti, na temelju
ega Jadvigu moemo dovesti u dodir sa Salomom kao enom koja je sposobna misliti sama za sebe: Sve ste vi
to negdje proitali! Vi kupujete svoje misli i svoje misaone sisteme po duanima pomodne robe, mijenjajui
svoja uvjerenja, kao mi, inferiorne enke, svoje toalete, tako rei sezonski. U svemu tome nema mudrosti, ni
misaonog stila ni ukusa. Rekla sam: meni se umire... (Krlea, 1956:16).
Jadvigu nadalje, biografskom paralelom, s Krleom moemo povezati i na temelju njihovih antiklerikalnih i,
prema megaevom odreenju (usp. Bai-Karkovi, 2005), atradicijskih stavova (Sve samo ne ablona, koja
jeste knjievna moda naeg vremena (Krlea, 1956:154)). Krleino odbijanje/svjesnost o onodobnim rodnim
stereotipijskim i konvencionalnim odnosima konzervativnoga drutva autor istie u svojim dnevnikim zapisima
konstatirajui: Htio bih da vidim Anu Karenjinu u postelji, intimnu, nemaskiranu, neposrednu, ta radi tamo,
ta misli, kako se vlada u tim opasnim trenucima, kada spol prevladava sve predrasude jednog konvencijama
zaglupljenog drutva? (Krlea, 1956:130-131) (moj kurziv).

78
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

ljevice. Pozitivnim likom nije postao, prema normama socijalne literature ili
socijalistikog realizma pripadnik organiziranoga radnikog pokreta. Naprotiv, upravo je
pripovjedaev ideoloki disput s predstavnikom sindikalnosvjesnog i tono odreenog
prvomajskog pogleda na svijet postao bitnim poglavljem knjige. Radi se ovdje o poglavlju I
mjeseina moe biti pogled na svijet i o samostalnom disputu, ideolokoj konfrontaciji koju je
Doktor vodio s jednim od svojih znanaca, a koja predstavlja Krlein otpor svakom
totalitarizmu. Ovome liku, u istom znaenju, pridodajem i Jadvigu Jesensku (kao pozitivan lik
kojemu pripovjeda kao Krlein porte parole dodjeljuje istaknuto mjesto) anarhoidnu
ensku figuru, razvratnicu i moralnu osuenicu.

Iako u gradnji Jadvigina romanesknog lika moemo uoiti pojedine Ellmannine stereotipove,
kao i njezinu traginu sudbinu, bitno je zamijetiti da je Jadviga kroz ivot putovala
optereena brojnim problemima i nedaama i osobnim intimnim previranjima

(...) i to jalovo hodanje raste u nevjerojatnu, tajanstvenu jednosmjernu sliku o

zatvorenom malom gradu, o bezizlaznom lunjanju po tome malom gradu ili po malo
veim gradovima, u sliku o alosti jednog enskog ivota koji je protekao a da se
zapravo nita nije dogodilo to bi doista vrijedilo da se poivi (Krlea, 2004:82).

Ipak i unato tome, Jadvigu moemo promatrati kao iznimno snaan i samostalan, pa i
anarhian enski lik koji se odupirao drutvenim normama i pravilima:

(...) Jadviga [je], po svoj prilici, bila jedna od prvih naih ena koja se uz sveope
zgraanje svoje okoline usudila da zapali cigaretu na najjavnijem mjestu naega grada,
u kavani. Bilo je zapravo neeg pionirskog u tim prvim javnim cigaretama Jadvige
Jesenske (...) (Krlea, 2004:79).

Jadviga, takoer, bitno opovrgava pojedine stereotipove koje je sjajno objasnila Ellmann,
poput stereotipa bezoblinosti kao enske povrnosti i nesposobnosti kontroliranja misli,

79
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

ogranienosti kao femininog neiskustva, izdvojenosti, nevinosti i bojaljivosti, te

iracionalnosti enske nemogunosti konstruktivnoga intelektualnog miljenja.

Zamjetno je da se Jadviga intimno stidi vlastitoga enstva, a pripovjeda njezin uspjeh i arm
(u odnosima s mukarcima) eksplicira upravo u tom bizarnom intimnom osjeaju vlastite
nitavosti.

Ona se podastirala svojim prijateljima kao sag, ona se davala s tihim i nenamjetenim
osjeajem krivnje, a ako je to eventualno i bio samo trik, bio je izvanredno mudro
odabran, mora se priznati. Jesenska nije spadala meu ene koje se lagano zaboravljaju
(Krlea, 2004:78-79).

Na stvari je ponovno paradoksalno-antitetika strukturna os Krleine naracije. Jadviga, ena

koja mrzi ene i to zbog apsurdnog razloga (osim ivota s majkom i bakom) jer je u svojoj
mladosti vidjela kravaricu Anu kako mokri pod trenjom, to je prikaz onoga neuglaenog
enstva bez krinke i lane pretvorljivosti koje joj se upravo gadilo ivei kod bake u provinciji;
sav taj lani moral: i uloci u kosi, i mideri, i zubi, i moral, i pobonost. Vadli nafilovani, grudi
stisnute, bokovi pojastueni, struk umidrovan, uvjerenja lana, u glavi slama a u srcu zloba
(Krlea, 2004:79). Jadviga, isto tako, ne voli ni maskulini svijet, premda se podastirala svojim
prijateljima kao sag (Krlea, 2004:78). Razoarana je u ljude, za nju je ljubav najvea la
meu laima. Jedan jedini put ljubila je u ivotu, a i to je bilo glupo (Krlea, 2004:86).

S obzirom na paralelizam gubitnikog usuda (usp. Bai-Karkovi, 2005:203) Doktora i

Jadvige, Doktor upravo u njoj pronalazi saveznicu, pomonicu i (efemernu) ivotnu suputnicu
u odreenju Alec Waugh (usp. Ellmann, 1968:113) enu Bedem: Doktor joj u potpunosti
vjeruje kada mu Jadviga objasni da mu je anonimna prijetea pisma slala njegova supruga
Agneza, s njom provodi buran dio svojega ivota, u njoj pronalazi slinosti s vlastitim
karakterom i sudbinom.

80
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Jadviga je bila ena u nekom smislu vidovita (...) (Krlea, 2004:86), to bismo mogli
pripisati njezinoj intuitivnosti o kojoj, kao o vrsti stereotipa o enskoj iracionalnosti, govori i
Ellmann (1968:110-112). Intuicija i naklonost, prema Haroldu Nicolsonu (usp. Ellmann,
1968:111), dvije su glavne feminine vrline, od kojih niti jedna nema naroite vanosti u
(maskulinoj) diplomaciji ili pregovorima, kao intrinzino mukim vrlinama. U Krleinu romanu
Jadvigina intuitivnost povezana je s njezinom sve eom nepovjerljivou i praznovjerjem,
odnosno histerijom/nestabilnou koja je enama uroena, prirodna, dio njihova bia. Tako
Jadviga bizarno, bacajui karte, previdi izgled prevarantske osobe koja im nekoliko dana
poslije pokuca na vrata u liku policajca, a zapravo je promatra Doktorove supruge
Agneze.

Jesenska je anatemizirana i odbaena od drutva zbog svoje promiskuitetnosti, ona je

moralna izopenica, prilenica i rasputenica koja ivi od prodaje vlastitoga tijela,
stereotipnim odreenjem Ellmann kurva, ili u svjetovima F. M. Dostojevskoga sveta
bludnica. Jadviga, za razliku od Agneze i Vande, posjeduje odreenu razinu dominantnosti u
svojemu pristupu mukarcima. No, ovdje je mogue ponovno se povesti Krleinom
antitetikom okosnicom, te se zapitati je li Jadvigin odnos s mukarcima stvar njezine vlastite
odluke i izbora ili je uvjetovan njezinim traumama iz prolosti, njezinim intimnim
previranjima i unutranjom nesigurnou. Jadviga je ipak tragian lik koji je svoj ivot
artistkinje skonao samoubojstvom to je i njezin jedini uspjeni performativ u borbi protiv
drutva na rubu pameti.

3.3. Vanda kao sakralizirana/idealna ljubavnica

Uvodei u kontekst Krleino (1956) pitanje/konstataciju to bi sve bilo potrebno da ovjek
doista bude to to tako esto nije: naime ovjek, u analizu moemo (nakon Jadvige
Jesenske) uvesti i Vandu, kao enu rtvu, ali i fatalnu enu. Vanda figurira kao svojevrsna
utopijska vizija idealne mogunosne stvarnosti, kao socijalistiko-pozitivistiki sklad ivljenja.
Sakralizirana Vandina figura predstavlja spas i utjehu unutar/nasuprot cinine politike i

81
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

uope ljudske stvarnosti to se donekle moe nazrijeti u opisima njezinih fizikih osobina i
njihova odnosa uope:

Ona je treperila od svakog, pa i najnevinijeg dodira ruke, rastapala se u grozniavim

zanosima kao vosak, glas joj je bio tih, malko nagnjio, a oi zelene vode majske,
beskrajne, razlivene proljetne daljine. Divlje, plave, zvjezdane zvjerske noi, ratna
grmljavina, bubnjevi, lokomotive, stanice, ona suluda posljednja no u perivoju
petanskog zvjerinjaka (...) (Krlea, 2004:169).21

Vandin lik metaforizira ono to se zove

vjerom u ovjeanstvo, vjerom u napredak ljudski, vjerom u ljudsku zajednicu, vjerom

u ljudsku drutvenost, vjerom u meunarodnu bolju budunost, u jednu rije: snaga
koja nije ljudska, ali kroz ljudstvo protjee, snaga zvjezdana, sunana, svemirska (...)
(Krlea, 1956:148)22,

a o emu svjedoi Doktorova udnja za njom nakon njezina odlaska, nestanka, koji je ostao
zakrabuljen granatama, u koliini novih dogaaja to su ponijeli onu bijednu obmanu kao
papirnatu ladicu (Krlea, 2004:170).

Vanda, narativnim tijekom radnje, posljednja predstavljena ena, zapravo je kronoloki prva
Doktorova ljubavnica koja je utjecala na njegov ivot. Ona je sakralizirana figura, ena-rtva
ali i fatalna ena, te prema odreenju Bai-Karkovi (2005:202) jedini enski lik u romanu
koji je karakteriziran bez mizogine aluzivnosti. Osvrnemo li se na stereotipove Ellmann,
Vandu bismo mogli oznaiti stereotipovima spiritualnosti, iracionalnosti, popustljivosti u
kontekstualizaciji kurve, slukinje i majke, te (romantinom) vjeticom.

21
Moj kurziv.
22
Moj kurziv.

82
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Vanda kao Doktorova idealna, eljena ljubav, da je opstala, vjerojatno bi spasila Doktorov
ivot od beznadnosti i nesree koja ga je snala:

A danas, retrospektivno, tako se ini: da nije dolo prije dvadeset godina do onog
katastrofalnog prijeloma s Vandom, da je taj ovjek mogao da poivi svojim
normalnim, neposrednim ivotom, da se najosnovniji nagon u njemu iivio, on ne bi
pao u itav niz protuslovlja (...) (Krlea, 2004:164).

Moe se u ovom trenutku nazrijeti ishodite homo eroticusa i ene kao uene slobode s
obzirom da se prethodno navedenim odlomkom nadaju mogua pitanja, kako ih istie Bai-
Karkovi (2003:84):

to je, dakle, uvjet sretnog braka, obiteljskog ivota, sree, karijere? Proizlazi li da bi
Doktor sve nabrojano ostvario, da je osigurao pravi izbor ene? Je Ii Vanda bila
,propusnica za prave ivotne poteze i ostvarivu sreu? Srea je, dakle, ostvariva ako
idealna ena ne otputuje, ne ubije se ili nije moralno iskvarena. (...) Moemo li zakljuiti
da su osobna srea i vrijednosti ivota direktno ovisni od (ne)ostvarive ljubavi? Vanda
je odgoena srea. Vanda je nedovrena ,kraa (imala je mua...) i pretpostavljeni
smisao ivota. Ostalo je kompromis i dosada pod poplunom jednolinog braka.

ena, dakle, prema ironinoj konstataciji Ellmann (1968:102) svojom drevnom sposobnou
oplemenjuje ovjeka koji je zaljubljen u nju. enina je uloga potpuno odricanje od osobnih
preferencija i sluenje drugome, pri emu kod Vande dolazi do konflikta izmeu
individualnosti i materinstva te uloge supruge. Naime, Vanda nakon isprekidanih susreta s
Doktorom, odlui napustiti svojega supruga i otputovati s ljubavnikom. Za sobom je ostavila i
sedmogodinju ki koja neposredno nakon njezina odlaska umire to u Vandi izaziva tragian
osjeaj krivnje i neposredne odgovornosti za smrt djeteta, s obzirom da Vanda usredotoena
na svoje potrebe nije obraala pozornost na tobonju djetetovu bolest. Sama smrt djevojice
vjerojatna je muevljeva manipulacija Vandom koju eli kontrolirati i upravljati njezinim
ivotom, to vjerojatno i uspijeva s obzirom na to da je Vanda tiha, savitljiva, pokorna,

83
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

boleiva, s nagnjilim podonjacima, majka koja je povjerovala u savreno suludu

pretpostavku da je lino odgovorna za smrt svoga djeteta (...) (Krlea, 2004:169).

Opisima svoje inicijalne strasti koju je osjeao prema Vandi mogli bismo je oznaiti i
romantinom Vjeticom, arobnicom koja mukarca ostavlja bespomonim i opijenim: (...)
naa mrana, otrovana ljubav zrelih, mesa gladnih ljudi zauzela je divlji, olujni oblik prilino
zaslijepljene strasti (Krlea, 2004:165). Doktorova zaaranost Vandom i ljubavi koju je
osjeao prema njoj oituje se u autoanalitikoj ispovijedi o intenzitetu bola za voljenom
enom:

(...) ja sam urlao od ranjavog bola za enom to mi se objavila kao skupocjen firentinski
brokat, kao Brahmsov valcer odsviran na harfi, daleka, udna, sva u crnome trikou, kao
krotiteljica zmija23, miriljave raspletene kose, a topla joj suza klizi po mojoj ruci. Gdje
su one nae divne noi na rijeci (...) (Krlea, 2004:170).

Kako odreuje Ellmann (1968:140), te potvruje Vandin povratak okovima nesretnog braka
odgovornosti, diskreciji i poslunosti arobnica ipak mora dokazati da je dobra graanka.
Oito je da ironija svakodnevice nadmauje snove.

enske likove u romanu Na rubu pameti, odnosno Vandu i Jadvigu Jesenku koje su stavljene
u podruje slobode politike, moralne, ljudske, zvjezdane te Agnezu kao negativni antipod
onog utopijskog predstavljenog ponajprije u romanesknom liku Vande, moemo promatrati
u sklopu estetskog/poetskog naela teksta. Unutar navedenoga naela promatramo i
intimne/erotske pripovjedaeve doivljaje doivljaje pjesnika koji svoju vlastitu poemu
postavlja kao antitezu svijetu ljudske gluposti, izoblienosti i komunistikom
antiesteticizmu (usp. Flaker, 2012); svijetu politikih amoralnih stavova, svijetu cilindraa.
Poetsko naelo zastupljeno je i u zbivanju na terasi Domainskoga na kojoj je konvulzivno,
mahnito, suludo naelo (u figuraciji Agneze kao negativnog antipoda humanih, moralnih

23
Moj kurziv.

84
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

stavova) suprotstavljeno izvanjskom, prirodno uslovljenom prostoru vjetra u

kestenovima, cvraka, mjeseine i rosnate zvjezdane tiine (Flaker, 2012) u figuraciji
Vande kao sakralnog enstva i Jadvige Jesenske kao anarhoidne individualke. Sakralizaciju
Vande u kontekstualizaciji ljubavi prema ovjeku kao takvom te snage zvjezdane,
sunane, svemirske (oznaavajui snagu i vjeru u ovjeka), i anarhizaciju Jadvige Jesenske
(nasuprot mentalitetu, cinika, Jadviga figurira kao slobodan/prirodan ovjek) moemo
dovesti u dodir s Krleinom astralnom strategijom kojoj pripada i Saloma (Ten je kod ene
najmanje vana stvar! Vane su zvijezde!).

Osim toga, u gradnji enskih likova zamjetna je i stereotipizirana tipinost Agnezina lika koju
je mogue analizirati u kontekstu njezine alegoreze cinikog politikog reima s kojim je
Krlea esto polemizirao. Upravo zbog toga Krlea tako izdano koristi ironiju u gradnji
njezina lika u svrhu prokazivanja onodobnih politikih intriga i lai, upozoravajui tako
ovjeka na te iste lai i potiui na individualnu borbu, borbu za slobodu od
politike/politikog liberalizma, jer politika je, kako je ve u tekstu istaknuto, narkotik
plebsa. S druge strane, Jadvigi je pridan revolucionarni, anarhini naboj, a njezin karakter
ilustrira stereotipizirana atipinost. Ironijska arita prisutna u gradnji njezina lika, poput
enumerikog izobilja u ocrtavanju njezine fizike pojave, mogla bi biti upravo ono mjesto
prokazivanja patrijarhalnih seksistikih struktura ukalupljenih u isti onaj politiki sustav kojeg
simboliki i alegorijski reprezentira Agneza. Anarhini i subverzivni naboj prisutan u Jadviginu
liku mogao bi biti referencijska ovjera Krleinih anarhoindividualnih stavova u zbilji. U
izgradnji pak Vande, zamjetna je odsutnost mizogine aluzivnosti prisutne u narativnim
postupcima pri cizeliranju enskih likova Jadvige i Agneze. Vanda je, takoer, donekle izuzeta
iz politikog panoptikuma predstavljajui svojevrsnu utopijsku stvarnost; osim toga, ironijska
je otrica u njezinu sluaju poprilino tupa.

Takoer, u okviru gradnje enskih likova Krleina romana nadaju se i stereotipovi, odnosno
prostori privacije koji su vidljivi ponajprije u odnosu glavnog lika romana, Doktora prema
Vandi (i nesreom zbog propasti veze koja je imala mogui reformatorski potencijal na

85
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Doktorov ivot) u kojemu je mogue u dodirnost dovesti Krleinu nezaokupljenost

povijesnim tijekom i globalnom ljudskom sudbinom ako se povedemo megaevim
odreenjem (usp. Bai-Karkovi, 2003:85) kako Krlea nije snatrio o kolektivistikim
sintezama, nego o trenucima intimne sree. Zavrnom eksplikacijom Bai-Karkovi
(2003:85):

Skrovita srea, kako sam nastojala izdeducirati u Krleinu romanu Na rubu pameti
trebala je biti ostvarena s Vandom. Kako je ta srea izmakla Doktoru, cijela se piramida
vrijednosti (domovina, ast, drutvo, a naroito brak i obitelj) ,naherila. Znai li,
ponovno pitam, neto drugaije intonirano, da su domovina, ast, drutvo, brak i
obitelj kontekstualno su-odreeni? Da je, naime, iz Krleina obzora intima onaj
epicentar iz kojega se prihvaa ili odbacuje, iz kojega se formira i modelira neka
svjetonazornost?

4. Zakljuak
Primijeniti jedanaest Ellmanninih stereotipova na Krlein roman Na rubu pameti i
pripadajue mu (enske) likove mogue je zbog srodnosti (kod u radu navoenih autora i
autorice) usmjeravanja ironijske otrice prema onome to je nuno dekonstruirati, istodobno
koristei politike/drutvene stereotipove kao alat samounitenja istih. Krlea, ini mi se, kao
i Ellmann, prokazuje onodobne stereotipove o enama i o muko-enskim odnosima kroz
preciznu izgradnju psiho-socijalne karte enskih likova, koje esto temelji upravo na onim
mizoginim kategorijama koje pokuava dekonstruirati i osuditi. Iako Krleina ironija sadri
politiki, subverzivni kontekst u prokazivanju onodobnih politikih/patrijarhalnih praksi,
razvidna je u radu postala njegova povlatena pozicija koritenja ironijskih postupaka u
odnosu na onu Ellmann i njezin enski modus pisanja. Klizavo mjesto ostaje i upitna
nunost uope koritenja stereotipova o enstvu, pa makar u svrhu njihove dekonstrukcije,
posebice jer se ti stereotipovi koriste iz muke pozicije pisanja.

86
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Normama prisutnima u drutvu i vremenu u kojemu je ivio svakako nije podilazio, ve ih je

drutveno-angairanim pisanjem iznosei esto povijest malog ovjeka i njegove brutalne
svakodnevice kao poticaj na moralnu akciju inio vidljivima.

Tragom navedenoga, ne moemo (jer ne bi bilo pravedno niti ispravno prema Krlei) stati uz
bok onim autorima i autoricama koji Krleu prozivaju za mizoginog autora, to moemo
potkrijepiti konstatacijom o Krleinu zaziranju od jednodimenzionalnosti, zaziranju koje se
moe uoiti i u izgradnji njegovih enskih likova esto borkinja protiv vlastite teke ivotne
sudbine, ali i borkinja za ljudska (ne samo enska) prava, iako su istovremeno od drutva
perpetuirane kao odmetnice, anarhistkinje, zlice itd.

Autorova svjesnost o raznim oblicima drutvenog ugnjetavanja vidljiva je kroz njegovu

idealizaciju slobode kao svojevrsne utopije ljudskog progresivnog ivljenja, a odustajanje od
onodobnih konvencija i normi uoljiva je kroz Krleine atradicijske stavove i konstatacije.
Neke od njih ugradio je i u enske likove romana Na rubu pameti primjerice, Jadviga
Jesenska nije tradicionalan enski lik, ve anarhoidna odmetnica koja ne preza od krenja
ustaljenih konvencija. Takvim i slinim svojim gradbenim postupcima Krlea upravo
prokazuje ono to Ellmann naziva seksualnim analogijama (Sve su forme obuhvaene
naom koncepcijom muke i enske naravi).

Govorei o Krleinu prokazivanju patrijarhalnih praksi vano je spomenuti i ono Vjeno

ensko koje se esto nalazi u centru anarhinog-politikog stanja (poput Salome koja
trijumfira nad cinikom politikom lai), a kojemu se Krlein protagonist esto okree kao
utopijskom odnosu s voljenom osobom u dijametralnoj suprotnosti s autoritetom
(nacionalnim, vjerskim, politikim i sl.) koji predstavlja tradicionalne, cinike, represivne,
politike drutvene segmente.

87
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

5. Literatura:
Bai-Karkovi, Danijela (2003). O ranim Krleinim romanima II: Vraji otok (1923), Povratak
Filipa Latinovicza (1932), Na rubu pameti (1938), Fluminensia: asopis za filoloka
istraivanja, 15(1):59-90
Bai-Karkovi, Danijela (2005). Drugo itanje: knjievnokritiki tekstovi i studije, Rijeka:
Izdavaki centar Rijeka
ale-Feldman, Lada; Tomljenovi, Ana (2012). Uvod u feministiku knjievnu kritiku, Zagreb:
Leykam international d.o.o.
Ellmann, Mary (1968). Thinking About Women, New York: A Harvest book, Harcourt Brace
Jovanovich, Inc.
Flaker, Aleksandar (2012). Na rubu pameti, Krleijana, Leksikografski zavod Miroslav Krlea,
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=636, (10. 6. 2015.)
Genette, Grard (2002). Fikcija i dikcija, Zagreb: Ceres
Hutcheon, Linda (1991). Splitting Images: Contemporary Canadian Ironies (Studies in
Canadian Literature), Canada: Oxford University Press
Hutcheon, Linda (1994). Irony's Edge. The Theory and Politics of Irony, London and New York:
Routledge
Jung, Gustav Karl (1996). Aion, prev. Zlatko Krasni, Beograd: Atos
Krlea, Miroslav (1956). Davni dani: zapisi 1914.-1921., sabrana djela Miroslava Krlee, sv.
11-12, Zagreb: Zora
Krlea, Miroslav (2004). Na rubu pameti, Zagreb: Biblioteka Jutarnjeg lista
Lasi, Stanko (1989). Krleologija ili Povijest kritike misli o Miroslavu Krlei. Kritika
literatura o Miroslavu Krlei od 1914. do 1941., Zagreb: Globus
Marjani, Suzana (2005). Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krleinim zapisima
1914-1921/22, Zagreb: Naklada MD
Marjani, Suzana (2013). Krlein feminizam ili Saloma + Melanija, to sam ja!, Kazalite, (53-
54):96-106, (http://www.hciti.hr/web/wp-content/uploads/Kazaliste-53_54-za-web.pdf) (10.
6. 2015.)
Millett, Kate (1969/2000). Sexual Politics, Urbana: University of Illinois Press

88
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Moi, Toril (2007). Seksualna/tekstualna politika: Feministika knjievna teorija, prev. Maa
Grdei, Zagreb: Biblioteka SINTAGMA
Nemec, Kreimir (1996). Izmeu dogme i slobode, predgovor, u: Krlea, Miroslav (1996). Na
rubu pameti, Zagreb: kolska knjiga
Oklopi, Biljana (2008). Stereotipija u prikazu enskoga lika u genealokim ciklusima
Williama Faulknera i Miroslava Krlee: Eula Varner Snopes i Charlotta Castelli-Glembay,
Fluminensia: asopis za filoloka istraivanja, 20(1):99-118
Orai Toli, Biljana (2013). itanja Matoa, Zagreb: Naklada Ljevak
Rainford, Lydia (2005). She Changes by Intrigue: Irony, Femininity and Feminism, Amsterdam
New York: Editions Rodopi B.V
Stani, Mirjana (2013). Krleina navodna mizoginija, intervju, Zarez br. 358, Zagreb, 8. 5.
2013, http://www.zarez.hr/clanci/krlezina-navodna-mizoginija, (15. 3. 2014.)
Stirner, Max (1976). Jedini i njegovo vlasnitvo, Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost SSO
kvorc, Boris (2003). Ironija i roman: u Krleinim labirintima: (ponovno) iitavanje ironijskih
arita u romanima Miroslava Krlee, Zagreb: Naklada MD
Viskovi, Velimir (2012). Polemika, Krleijana, Leksikografski zavod Miroslava Krlee,
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1222, (24. 4. 2015.)
Weininger, Otto (2008). Spol i karakter: naelno istraivanje, Zagreb: Euroknjiga

89
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

Marina Tkali

ANALYSIS OF FEMALE CHARACTERS IN KRLEA'S NOVEL NA RUBU PAMETI BY

EXAMPLE OF ELEVEN STEREOTYPES OF MARY ELLMANN

Abstract
In this paper the aim is to detect the places which refute allegations of some theorists (like Biljana
Oklopi, Dubravka Orai Toli) about Miroslav Krlea as a misogynistic author, based on his forming
of female characters, in this case, through the example of the novel Na rubu pameti. Considering
(often neglected) antithesis, multidimensionality, and complexity of Krlea's procedures at refining of
his characters, this paper makes a conclusion regarding Krlea's exposure of the stereotypical and
sexist understanding of womanhood through the usage of ironic acts. Based on this, the paper tries to
establish a connection between the formation of female characters in the novel Na rubu pameti and
the book Thinking About Women by Mary Ellmann. In this book the author suggests usage of the
political stereotypes as a strategy for their unmasking. Ellmann, in her book, talks about thinking by
using sexual analogies in the western world. The product of such thinking are eleven stereotypes
about women processed in the book: formlessness, passivity, instability, confinment, piety,
materiality, spirituality, irrationality, complaisance, and two irreparable figures the Shrew and
the Witch. Aforementioned stereotypes, in this paper, are used in the forming of feminine psychic
cards in the novel Na rubu pameti.

Keywords: anarchoindividualism, feminism, misoginy, polemics, stereotypes, female characters

Museum of Modern and Contemporary Art, Rijeka, Dolac 1/II, HR-51 000 Rijeka, Marina.Tkalcic@mmsu.hr

90
Marina Tkali Holon, 5(1):56-91, 2015., Zagreb
Analiza enskih likova u Krleinu romanu

ANALYSE WEIBLICHER GESTALTEN IN KRLEAS ROMAN NA RUBU PAMETI

ANHAND ELF STEREOTYPE VON MARY ELLMANN

Zusammenfassung
Im Beitrag wird auf jene Stellen in Krleas Roman Na rubu pameti hingewiesen, welche die
Behauptungen einzelner Theoretikerinnen wie Biljana Oklopi und Dubravka Orai Toli wiederlegen,
dass es sich bei Krlea um einen misogynen Autor handle. Aus der oft vernachlssigten Tatsache, dass
Krleas feinmaschiges Portraitieren von Gestalten antithetisch, mehrdimensional und hochkomplex
ist, ist zu schlieen, dass in ironischen Brechungen von Krleas Texten die damaligen Stereotype und
sexistische Vorstellungen vom Weiblichen dekuvriert werden. Auf dieser Grundlage versucht man im
Beitrag die Verbindung zwischen Krleas Roman Na rubu pameti und Mary Ellmanns Studie Thinking
About Women herzustellen, worin die Verwendung eigener politischen Stereotype als deren
Demaskierungstrategie empfohlen wird. In der angefhrten Studie ist die Rede von jener Denkweise
der westlichen Welt, die sich auf sexuelle Analogien sttzt und deren Produkt auch die elf, dort
behandelten Frauenstereotype sind: Formlosigkeit, Passivitt, Instabilitt, Beschrnktheit,
Frommheit, Materialitt, Spiritualitt, Irrationalitt, Nachgiebigkeit sowie zwei unverbesserliche
Figuren Hexe und znkisches Weib. Im vorliegenden Beitrag werden die angefhrten Stereotype
zur psychologischen Charakterisierung der weiblichen Gestalten im Roman Na rubu pameti
verwendet.

Schlagwrter: Individualanarchismus, Feminismus, Misogynie, Polemik, Stereotype, Frauengestalten

91