Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
Source: Re
The Word
Location: Serbia
Author(s): Neboja Jovanovi, Damir Arsenijevi
Title: Druga smrt antifaizma: O cinizmu "intelektualne elite" u BiH
The Second Death of the Antifascism: On Cynism of the Intellectual Elite from Bosnia and
Herzegovina
Issue: 75.21/2007
Citation Neboja Jovanovi, Damir Arsenijevi. "Druga smrt antifaizma: O cinizmu "intelektualne
style: elite" u BiH ". Re 75.21:191-213.
https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=96692
CEEOL copyright 2017
lu, nego, kada bi se doslovno prevela s njenog latinskog izvornika znai zajedniko
(con) udruivanje (sociare), ak spajanje u drugarstvu.12 Kako je Lijphartova konso-
cijacijska demokracija spajanje u drugarstvu taman koliko je leopard mjeanac la-
va i geparda, blef s doslovnim prijevodom s latinskog ostaje nevjet pokuaj da se
prikrije to da je konsocijacija misnomer dostojan orwellovskog novozbora. No, sve da
Vlaisavljevi i vjeruje kako niko u njegovoj publici nema pojma o lingvistici, neobo-
riv dokaz protiv doslovnog prijevoda ostaju njegove vlastite tvrdnje da konsocija-
cijski model (1) ustanovljuje i ak produbljuje postojee podjele,13 te (2) da te
podjele po uzoru na nacije-drave u stvari predstavljaju nain da se izae na kraj
s nacionalnom mjeovitou.14
Jedna digresija na ovom mjestu nee biti suvina. Naime, najodvaniji
otklon od te neuvjerljive strategije nijekanja segregacionistikog karaktera konsoci-
jacije dugujemo Ivanu Lovrenoviu. Prema njemu, ne samo da ne bismo trebali za-
zirati od konsocijacije, nego ne bismo trebali zazirati niti od same podjele BiH:
BiH recimo, 1993. godine kada je propos tada aktualnih mirovnih prijedloga me-
unarodne zajednice upozoravao da se BiH raspada po principu ujedinjavanja (unija re-
publika genijalni OwenStoltenbergov oksimoron!sic).16 No, to kvazi seman-
tiko popovanje ne bi nas trebalo odvratiti od Lovrenovieve najsumnjivije teze
prema kojoj je mogunost podjele BiH nestala s ratnim djeliteljima ija je politika
definitivno mrtva. Kako je, na primjer, sam Lovrenovi 2001. godine pisao da
treesijeanjski odlazak HDZ-a s vlasti u Hrvatskoj ne samo da nije nuno zna-
io i adekvatnu promjenu u Bosni i Hercegovini, nego se tumanizam u BiH na
neki nain post mortem jo dublje ukopao,17 semantiar Lovrenovi ostaje nam du-
an otkriti do kakvog je to obrata dolo u zadnjih pet-est godina meu bh. stranka-
ma s hrvatskim predznakom, odnosno na osnovu ega bi se moglo rei to da je
djeliteljska politika definitivno mrtva ba danas, kada u BiH postoje dva HDZ-a
koji se nadmeu u svom hrvatstvu, i kada se ideoloki raspon hrvatskih stranaka u
BiH svodi na nekoliko nijansi desne politike game. (Kada je rije o srpskim stran-
kama u BiH, ija politika takoer ulazi u svaku jednadbu o podjeli BiH, takvo je pi-
tanje besmisleno, ak i kao retorika figura.)
No, ono to nas ovdje posebno zanima jest sljedee: je li Vlaisavlje-
viLovrenovievu pohvalu konsocijacije zaista utemeljeno opisati kao primjer ra-
196 dikalnog i nenaslutivog prijeloma u njihovim diskursima, kako tvrde neki njihovi
kritiari (a ne zaboravimo niti pristalice poput Kecmanovia)? Odnosno, ostavlja li
njihov prokonsocijacijski nastup uistinu mjesta iznenaenim prigovorima da je ri-
je o neodgovornim subjektima kritike koji su donedavno govorili jedno, a potom
naprosto okrenuli plou?18 Na odgovor je: Ne! Onaj ko je razoaran iznenadnim
zaokretom svih naih ivana vlaisavljevia, samo plaa cijenu za odsustvo paljivog i-
tanja njihovih tekstova iz vremena kada su oni zagovarali pravu stvar. Naime, kri-
tika prijeloma fokusira se samo na jednu ravan njihovih diskursa (konkretno, na
ravan njihove donedavne kritike nacionalizma), implicirajui da je upravo ta ravan
16 Ivan Lovrenovi, Labirint i pamenje: Kulturnohistorijski esej o Bosni (Klagen-
furt/Celovec: Kulturverein Bosnische Bibliothek, 1994), 244.
17 Ivan Lovrenovi, Tumanizam, post mortem, Dani, 2. 2. 2001.
18 Za primjer takve kritike, vidi Vahidin Preljevi, Nestalni subjekt bosan-
skohercegovake kritike: O kulturi ignorancije, privatizaciji javnosti i
neodgovornom diskursu u doba balkanske postmoderne, Status 10
(2006), 20915, http://www.status.ba/10%20pdf/28.pdf. Prema Pre-
ljeviu, upravo je Vlaisavljevi primjer nestalnog subjekta pseudokritike
koji pribjegava demagokoj retorici, izbjegavajui reflektirati o radikal-
nom obratu svoje pozicije, tj. o onome to Preljevi vidi kao radikalni pri-
jelom u Vlaisavljevievu diskursu.
kljuna ili temeljna za njihov diskurs, te upravo na toj ravni detektira prijelom. No,
ta kritika previa polifonu prirodu diskursa. Plakanje zbog prijeloma na jednoj
ravni diskursa prikriva injenicu da na nekim drugim ravnima diskursa postoji
kontinuitet; u pitanju su upravo one ravni koje kritika prijeloma zanemaruje ili
posve previa.
Zato emo u nastavku ponuditi nova itanja tekstova Uge Vlaisavljevia
i Ivana Lovrenovia, kao egzemplarnih sarajevskih intelektualaca s najveim sim-
bolikim kapitalom: itajui tekstove iz njihove good guys faze, demonstrirat emo
da su ispod antinacionalistike glazure njihovih pretkonsocijacijskih diskursa tako-
er bili uoljivi elementi na koje se njihovo dananje zagovaranje konsocijacije na-
stavlja bez ikakvog dramatinog prijeloma. Na taj nain elimo pokazati da se bh.
prokonsocijacijski diskurs nije pojavio niotkud: on ima svoju prethodnicu u anti-
ljeviarskim i revizionistikim diskursima lokalne inteligencije koji nisu pravodob-
no kritizirani.
nih, prizemnih politikih i ideolokih poteza svih tih tumana & bobana. Liberalni
nacionalisti otud za sebe zadravaju status ekskluzivnih posjednika znanja o nacio-
nalnoj Stvari, i sa te pozicije imaju nepogreiv uvid u to ko se uistinu bori za auten-
tinu hrvatsku stvar a ko je laihrvat. Hadezeovsko Zna se! nije ni blijeda sjena tog
nacional-liberalnog sveznanja.
Prirodu odnosa hrvatske liberalne oporbe prema nacionalnoj Stvari
nedavno je jezgrovito opisao pjesnik Mile Stoji komplimentirajui Ivi Bancu: Ba-
nac je promicao vrijednosti graanskog svijeta na tvrdim klisurinama tumanizma,
pokuavi dravotvornom hrvatskom nacionalizmu dati ljudski lik.21 Tano tako.
Liberalna se inteligencija s nacionalizmom nije obraunavala, nego mu je pokuava-
la dati ljudski lik, uiniti ga manje udovinim a vie konvencionalnim i normal-
nim. Na ono emu Stoji danas komplimentira na stranicama Feral Tribunea, ljeviar-
ska kritika okupljena oko Arkzina i Bastarda upozoravala je jo za Tumanova vakta:
antitumanovska liberalna opozicija, ba poput samog Tumana, takoer je igrala
na kartu temeljnog nacionalistikog ideologema, sublimne nacionalne Stvari, pre-
poznate u hrvatskoj dravotvornosti i kulturi.22
Oni koji danas tvrde da je Lovrenovi svojim zagovaranjem konsocija-
cije okrenuo urak, previaju, dakle, da se Lovrenovi uvijek ravnao prema naci-
198 onalnoj Stvari koja je kod njega nosila oznaku kultura. U svjetlu toga, promicanje
konsocijacije moe biti prepoznato kao logina posljedica Lovrenovieva istrajava-
nja na poziciji nacional-kulturnog supstancijalizma:
Takvi patetini, anakroni mitovi o istoj i blistavoj naciji kao kulturi nasuprot zloj i
prljavoj nacionalnoj ideologiji, jedino i mogu funkcionirati u kronikama mrtvih
bijelih mueva koji ne pokazuju niti najmanji interes za ono to je o toj temi ree-
no i napisano izvan njihovog palanakog groblja. Oni koji su propos zapletenih od-
nosa kulture i ideologije itali i neto drugo osim lovrenovievskih dumanja o bi-
u kulture, lako su mogli doznati da se izmeu kulture i ideologije ne moe povu-
i nikakva vrsta granica, da kultura nije ni supstancija24 niti skup vrlina, i da nema
razloga za njezino fetiiziranje, posebno u sprezi s depolitizacijom. A upravo depo-
litizaciju i feti kulture prepoznajemo kao kljune odlike Lovrenovieva diskursa:
U svjetlu aksioma da nikakva nacionalna koncepcija kulture nije u stanju postati bilo ta drugo nego
nacionalistika kulturna praksa,26 Lovrenoviev se nain kulture razotkriva kao ideolo-
23 Ivan Lovrenovi, Unutarnja zemlja: Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine
(Zagreb: Durieux, 1998), 225.
24 Kada je u pitanju kultura bosanskih Hrvata, Lovrenovi je njezinu sup-
stanciju pronaao u spisima bosanskih franjevaca koji su, prema njemu,
bili organski stopljeni s narodom (ibid., 216).
25 Ibid., 226.
26 Vidi Borislav Mikuli, Otvorena kultura i njezini neprijatelji: O samo-
predodbama kulturne elite u postkomunistikoj Europi (sluaj Hrvat-
ske) (prilog za 9. Susret evropskih kulturnih asopisa u Beu, 14.17. 7.
1995), http://deenes.ffzg.hr/bmikulic/Knjizevnost/otvorena-kultura.
htm.
titet nikad ne moe biti kolektivan?! Smijeno je za nekog ko iole ita zna iz
psihologije i psihoanalize da vidi te koncepcije identiteta koje se vrte u naem
javnom mnijenju. Mada, znate, nije lako ivjeti sa skraivanjem svog ljudskog
identiteta samo na etniki identitet, jer sve vrijeme znate da radite sabotau,
da nudite surogat.30
SPECTRES DE VLAISAVLJEVI
Ako je lutak Lovrenovieva antinacionalizma u sebi skrivao patuljka kulturalnog
supstancijalizma, patuljak koji je pokretao aparaturu Vlaisavljevieve donedavne
kritike nacionalizma jest antikomunizam. Tanije, etnonacionalizam je bio u foku-
su Vlaisavljevieve kritike samo u onoj mjeri u kojoj ga je ovaj prepoznavao kao ho-
munkulusa stvorenog u jugosocijalistikoj retorti:
30 Ibid.
31 Vlaisavljevi, u Univerzitet kao Lepoglava, Dani.
... stojim iza teze koja nije toliko prisutna u naoj javnosti, ali u svjetskoj
akademskoj zajednici postala je ve ope mjesto. Ta teza glasi: Etnonaciona-
lizam u istonoj Evropi proizvod je akademskih elita utemeljenih na uni-
verzitetu poslije pada komunistike ideologije. Te elite, tzv. humanistika
inteligencija, proizvele su etnonacionalizam da bi zadrale isti model, iste
vrijednosti i iste norme za koje jedino znaju, a to su marksistike ideologij-
ske norme.31
No, kao i sva opa mjesta, i to jedva da ita objanjava. Na primjer, posegnemo li za
Vlaisavljevievom tezom da je SFRJ propala zato jer je bila previe uspjean politi-
ki projekt,35 postavlja se pitanje zato je jugoslavenski socijalizam (koji, kako vidi-
mo, znalci i dalje brkaju s komunizmom), morao napustiti ideoloki oblik s ko-
jim je postigao takav uspjeh?
Takoer, otkud i emu Vlaisavljeviev pravocrtni jednosmjerni vektor
komunizam(nacionalizam? Nacionalizma je bilo ne samo za vrijeme jugoslavenskog soci-
jalizma nego i prije njega; otud ga ne moemo svesti na partizansku matricu. Pretpo-
stavka da iz, recimo, dananjih srpskih nacionalista progovaraju Moa Pijade ili Josip
Broz moe izgledati vjerodostojna jedino onima koji potiskuju injenicu da se suvre-
mena srpska desnica oslanja na bogatu tradiciju srpskog nacionalizma koji je svoje
najpotpunije, rasistiko ozbiljenje dosegao konanim rjeenjem jevrejskog pita-
nja upravo u onom povijesnom trenutku u kojem Vlaisavljevi uje iskljuivo parti-
zanski poziv na antifaistiku borbu. Vlaisavljevi na taj nain zatomljuje ne samo fa-
izam jugoslavenskih kolaboracionista, nego i antifaistiki karakter partizanske poli-
tike. Ako Vlaisavljevievi socijalistiki prethodnici navodno nisu znali mnogo o razli-
ci izmeu faizma i nacizma, on je ukinuo i razliku izmeu faizma i antifaizma.
U najkraem, teza da se bit nacionalizma krije u antifaistikoj borbi
i partizanskoj politici, najobinije je dosoljavanje mora revizionizma na postsefer- 203
jotskom prostoru, gesta koju Rastko Monik vidi kao simptomatinu za nacionalne
politike i intelektualne elite koje donose kapitalizam na postsocijalistiki Istok.
Ono to te elite ne mogu pojmiti jest upravo nekadanja ideja i praksa antifaistike
solidarnosti:
35 Ovako Vlaisavljevi: Jo jedna stvar koju sam otkrio jest ta da je mir za ma-
le narode gori nego rat. Jugoslavija se nije raspala zato to je bila ne-
uspjena, nego zato to je proces asimilacije, to jest proces bratstva i jedin-
stva bio previe uspjean. U jednom trenutku, to se u Hrvatskoj moglo po-
sebno osjetiti, izgubili ste razliku izmeu hrvatskog i srpskog jezika, izme-
u hrvatskog i srpskog identiteta. Dolo je do procesa integracije koji je
prijetio potpunom asimilacijom u neko srpsko-hrvatsko tijelo. Mir,
dakle, donosi asimilaciju, to je za male narode velika opasnost. Ipak, no-
vinari Novog lista uljudno su ismijali taj plagijat Dobrice osia: Sluajui
vas kako govorite o asimilaciji pada nam na pamet da titlovani prijevod
srpskih filmova na hrvatski jezik po vama i nije loa stvar (Rat, najvei
kulturni dogaaj?).
Nije li tako govorio nadovjek ili novi ovjek komunizma? Nemamo li veliku
sklonost takvom govoru s obzirom na veliku tradiciju jednopartijske kritike
nacionalistikog pluralizma?39
36 Rastko Monik, Koliko faizma? (Zagreb: Arkzin, 1998/99), 7273.
37 Ivan Vukoja, u Treba pomiriti opstojnost drave s pravima naroda, Dani.
38 Ugo Vlaisavljevi, Nadljudi i olo, Nezavisne novine, 30. 6. 2006.
39 Ibid.
ima li jo kakva camera obscura osim one kojom se slue nacionalistike ideo-
logije. Nije li upravo marksistika kritika ideologije ovdje u kontekstu kriti-
ke nacionalizma vano uporite ideolokog previanja ili zaslijepljenosti?40
kom znaenju graanstvo se ni na koji nain ne moe promatrati kao panacea za etno-
nacionalizam.45
Posebno je simptomatina Vlaisavljevieva tvrdnja kako bismo napo-
kon morali uistinu prvi put otvoriti politiku za one koji bi nam se mogli predstavi-
ti kao smrtni neprijatelji. Da napokon! Pa skoro ve dva desetljea Bosnom i Her-
cegovinom vladaju koalicije onih stranaka koje se meusobno optuuju kao smrtni
protivnici. U takvom politikom kontekstu, u kojem su upravo najljui neprijatelji
istodobno i najpouzdaniji politiki saveznici, i sam je rat bio tek nastavljanje koali-
cijske politike nacionalnih stranaka drugim sredstvima. U tom smislu, Vlaisavljevi
je u ogromnom zakanjenju u odnosu na najprizemniju politiku stvarnost u kojoj
su, na primjer, Alija Izetbegovi i Momilo Krajinik bili najblii suradnici u Pred-
sjednitvu BiH i nakon Srebrenice.
Kako onda proitati Vlaisavljeviev poziv na otvaranje politike, civilizi-
ranje nacionalizma itd.? Parafraziramo li lacanovski pojam subjekta za kojeg se
pretpostavlja da zna, mogli bismo rei da Vlaisavljevi u nacionalistikim politia-
rima vidi subjekte za koje se pretpostavlja da ne znaju:
Kada se govori o naim politiarima, esto sam sklon da kaem oprosti im,
ne znaju ta rade. To ne znai da bi ih trebalo iskupiti od odgovornosti, ali 207
znai da treba i neko drugi osim politiara da se veoma zauzme da radi na nji-
hovom mjestu ili da pokuava da rjeava probleme iz perspektive u kojoj se na-
laze politike elite koje donose konkretne politike odluke.46
Prema naem itanju, glavni ulog u cijeloj stvari i nije neznanje politiara nego po-
zicija onog nekog drugog na kojega Vlaisavljevi referira. Ako postoje ikakve sum-
nje o tome koja bi to instanca trebala nadopuniti neznanje bh. politikih nacional-
nih elita i zauzeti se da radi na njihovom mjestu, Ivan Vukoja ih neuvijeno obzna-
njuje: Nova politika kultura treba najprije biti osmiljena, a zatim i primijenje-
45 Ne zaboravljamo niti kapitalizam koji u Vlaisavljevievoj slici nije istaknut,
ali je implicitan ne samo da on ne iskljuuje nacionalizam, nego s njim
stoji u uzronom odnosu: Nije ni udo to je dolazak liberalnog kapitali-
zma u zemlje biveg 'real-socijalizma' prouzrokovao, kao prvu posle-
dicu, njihovo konstituisanje kao nacije; i da su ova drutva sa takvom
lakoom poela da se razvijaju ka rasistikim ureenjima sa faistoidnim
elementima (Rastko Monik, Subjekt za koji se pretpostavlja da vjeruje i
nacija kao nulta institucija, u Alterkacije: Alternativni govori i ekstravagantni lanci,
Beograd: XX Vek, 1998, 212213).
46 Vlaisavljevi, u Dananja politika je politika naih zloinaca, Dani.
na u govoru intelektualne elite. Tek tada moemo oekivati, i imamo pravo traiti,
da doe do promjene politike kulture i politikih paradigmi, odnosno, do pro-
mjene u govoru i djelovanju politikih elita.47
Ba kao to se Mnchhausen izvukao iz movare povlaei samog sebe za
perin, tako bi se i bh. intelektualna elita htjela iupati iz ideoloke kaljuge po-
vlaei samu sebe za svoje znanje. Inteligencija proglaava politiare neznajama
samo zato da bi sebe mogla promovirati u onu instancu koja je odreena znanjem
koje je neupitno i neuprljano ideologijom: kao takva, ona bi trebala opismeniti i
prosvijetliti sve te politiare koji zijevaju po magareim klupama. Naravno, ne mo-
ramo niti pokuati zamisliti kako, recimo, jedan Vlaisavljevi poduava Milorada
Dodika o Claudeu Lefortu ili Harisa Silajdia o Chantal Mouffe: u pitanju je pot-
puno besmisleni scenarij, retorika dimna zavjesa koja tek prikriva injenicu da in-
telektualna elita ne moe politiare nauiti niemu to ovi ve ne znaju. Promicanje konsocijacije u
BiH zorno je demonstriralo tu stvar: jedino o emu je intelektualna elita tom pri-
likom uspjela nauiti politiare jeste to da se etnika segregacija i teritorijalna po-
djela mogu strpati pod jedan teorijski utemeljen, akademski pojam, i na taj nain
dobiti svoju znanstvenu potvrdu i opravdanje.
Jedini razlog zbog kojeg bi se pripadnik intelektualne elite trebao zau-
208 zeti da radi na mjestu politiara, da slua njegovim uima i gleda njegovim oima,
jeste taj da intelektualac na taj nain moe (pokuati) doznati ta je to to politi-
ar eli uti i vidjeti, kako bi mu na kraju upravo to i ponudio. Cijena koju intelek-
tualac plaa za svoj pokuaj da radi na mjestu politiara, odnosno za identifikaci-
ju s politiarem, jest samo gubljenje statusa intelektualca, odnosno ono to je Bori-
slav Mikuli nazvao intelektualevom izdajom politike: Politiki grijeh intelektualca nije
prelazak u politiku ve nain na koji eli ostati intelektualac u njoj i ist od nje.48
Biti intelektualcem znai djelovati u registrima koji su drugaiji od registra politi-
kog establishmenta, podsjeati da je politika, kako kae fraza, previe vana da bi se
prepustila politiarima. Iz perspektive bh. intelektualne elite, Arhimed je umro iz
najbesmislenijeg razloga: umjesto to je crtao svoje krugove, ne samo da se trebao
odazvati Marcelovu pozivu, nego mu je trebao otrati i ponuditi svoje usluge i prije
nego je ovaj poslao po njega. Stoga Vlaisavljevievi iskazi potvruju da problem ni-
je samo u onima koji ne znaju ta rade, nego jo i vie u onima koji znaju to rade ali svejed-
no to rade, dakle ne u navodnom neznanju, nego u cinizmu.
47 Ivan Vukoja, Intelektualne elite i kritika refleksija, Status 10 (2006), 5,
http://www.status.ba/10%20pdf/1.pdf.
48 Borislav Mikuli, Kroatorij Europe: Filosofistika kronika druge hrvatske tranzicije u 42
slike (Zagreb: Demetra, 2006), 259.
RAANJ ZA TE(R)ORIJU
Upravo takav cinizam odlikuje nastupe samoproglaene bh. intelektualne elite.
Kada je u pitanju odnos intelektualne elite prema politiarima, za tim cinizmom
moramo tragati kroz simptome, upravo zato jer intelektualna elita potiskuje inje-
nicu da je uzela politiare za objekte svoje identifikacije. No, kada je u pitanju od-
nos intelektualne elite prema onim teoretiarima i kritiarima koji ne pristaju na
njezina pravila igre, njezin govor postaje posve neuvijen. Dok bi politiare nezna-
lice intelektualna elita jo neemu i poduavala, jer ljudi ipak ne znaju, za teore-
tiare koji ne pristaju na ono za to intelektualna elite kae da nema alternative,
naprosto nema milosti: problem s njima je upravo taj da oni znaju i da je to to zna-
ju nepomirljivo s elitnim metaideolokim stajalitima. Ilustrirat emo to iskazima
kojima je Ivan Vukoja, urednik mostarskog Statusa i gorljivi promicatelj konsocija-
cije, osudio svako miljenje koje ne haje za ono to on, ini se, smatra za intelektu-
alno-elitne arine. Zbog njihove rjeitosti i raskonosti, Vukojine iskaze prenosi-
mo in extenso:
ni okvir ove rasprave, jer ovo nije seminarski razgovor meu postdiplomcima
nego razgovor o konkretnim drutvenim prilikama i problemima.50
pravdanja Brechtova Peachuma koji za sebe kae da bi bio dobar samo da su okolno-
sti drugaije (Wir wren gut anstatt so roh, Doch die Verhltnisse, sie sind nicht so).52
Eto zato je u diskusiji o konsocijaciji koja se 2006. i 2007. godine vo-
dila u nekim bh. medijima (a zalomio se i poneki stranaki okrugli stol), sam po-
jam konsocijacije bio ponajmanje vaan. Naalost, kritika koja se suprotstavila za-
govaranju konsocijacije fokusirala se na sam taj pojam i pojedine aspekte konso-
cijacijskog modela, potpuno previdjevi ideoloki okvir u kojem se rasprava o
konsocijaciji vodila (i nastavlja voditi). Ti teoretiari i teoretiarke kao da nisu pri-
mijetili da je pravi sadraj rasprave o konsocijaciji zapravo ve sam njezin formalni
okvir, koji su bili posve odredili zagovornici konsocijacije. Naime, upravo su advo-
kati konsocijacije, koristei svoj simboliki medijski kapital, bili ti koji su orkestri-
rali javnu debatu u vlastitim medijima i pod vlastitim uvjetima. Upozoriti da ured-
nici Dana i Statusa istodobno sudjeluju u javnoj diskusiji o konsocijaciji, a potom od-
reuju ta e od toga biti objavljeno a ta ne, nulta je taka kritike koja bi bila svje-
sna medijske prirode debate. Kritiari konsocijacije koje Lovrenovi optuuje za
vjerovanje u nekakvu utopijsku BiH, mogu biti optueni jedino za vjerovanje u mit
o nepristranim i objektivnim medijima, o ravnopravnom dijalogu koji bi bio pote-
en utjecaja ideolokih faktora. Tu se igru nije moglo dobiti: nita bolje ne ilustri-
212 ra taj odnos nejednakosti, koji je bio potisnut-i-razotkriven kroz javnu diskusiju,
od bizarne razmjene na okruglom stolu magazina Dani kada je Nerzuk urak pa-
rafrazirao britanskog teoretiara Briana Barryja, Ugo Vlaisavljevi mu je otpovr-
nuo: Govorite kao Kardelj.53
Rei neto o konsocijaciji ovdje i sada moe se jedino ako se kritika poj-
ma konsocijacije zamijeni analizom ideolokog stroja koji je konsocijaciju proizveo
kao temu: dakle, ne konsocijacija za ili protiv?, nego kako smo uope doli do toga da raspra-
vljamo o tom izboru?; kome je u interesu da ovu raspravu vodi ba sada?; pod ijim se pravilima ona uop-
e vodi?, itd. Taj stroj nije dovoljno rastaviti kao spravu za zagovaranje jednog teorij-
skog pojma; njega treba razmontirati kao ideoloki aparat, tanije kao antiljeviar-
ski i revizionistiki mehanizam. Otud, ako elitnim bh. inteligentima ve ne moe-
mo dati Kardelja o kojem fantaziraju, malo dijalektikog materijalizma nee biti
naodmet. Tek toliko da prestanu juriati na sablasti.