A J Molloy Pria o X

poprita, vukui ih za ovratnike poput aka koje treba kazniti. ujem kako
su se zalupila automobilska vrata; ujem kako skupe gume ostavljaju
vidljive tragove na starim kamenim kockama. I tada nastupi tiina.

Sad smo u uliici samo ja i Marc Roscarrick. Odjeven je u be laneno

odijelo i plavu koulju, a ja sam u poderanoj haljini. Ranjiva i naputena, ali
ipak su me spasili.

Pogled mu je intenzivan: u plavetnilu njegovih ispitivakih oiju nazirem

bijes i suosjeanje.

Jesi li dobro? X? Jako mi je ao. Strano mi je ao.

Ali, ali...

Ve sam pregledala svoje ozljede. Sve je u redu. Samo nekoliko modrica i

ogrebotina. Ali misli su mi bolne, gnjevne, zbunjene. Tko je taj mukarac koji
me jednog dana odbacio, a drugog izbavio?

Moram saznati.

Kako si znao gdje sam? Kako? Kako si...? Ne razumijem to se dogaa.

Marc me odmjerava od glave do pete, ali ne kao mukarac, nego kao

lijenik, procjenjujui. Gola su mi koljena izgrebana. Spustim pogled; vidim
nekoliko kapljica krvi na onome to je ostalo od moje plave ljetne haljine. Ali
to nije moja krv. To je krv momka koji je predvodio napad. Momka kojeg je
Marc tako precizno udario.

Taj je udarac bio proet divljatvom. Roscarricka pogledam novim oima.

Taj mukarac moe biti aristokrat, ali je jo neto. Primitivan? Ne, nije
primitivan. No ni u kom sluaju nije potpuno civiliziran. Prisjeam se
poderotine na njegovim trapericama kad sam ga posljednji put vidjela i
tamne, vrste koe koja se nazirala, naznake neeg ivotinjskog skrivene u
tom urbanom mukarcu. One je momke prestravila i sama njegova
prisutnost.

Ne znam to bih mislila.

Alexandra, hoe li da odemo lijeniku?

Misli mi se poinju sabirati.

Ne. Mislim da sam dobro. Nisu... nisu stigli daleko. Stigao si na

vrijeme... ali ne znam...

A policija? Hoe li da odemo na policiju?

33