Arijanizam

Arijanstvo je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4.
stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je
naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je
stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk
osuđen je kao hereza na Prvom nicejskom saboru.

Značajniji zagovornici arijanstva bili su, osim samog Arija, biskup Euzebije Cezarejski,
Eunomije, protupapa Feliks II., Vulfil, te carigradski patrijarsi: Macedonije (342.-346., 351.-
360.), Eudoksije Antiohijski (360.-370.), Demofil (370.-379.) i Maksencije (380.).

Glavni protivnici arijanstva i branitelji trinitarnog pravovjerja bili su: sveti Atanazije
Aleksandrijski, sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur Niški, sveti Ambrozije i
sveti Hilarije iz Poitiersa. Sveti Ambrozije je 381. predsjedavao koncilom na kojem je osuđeno
arijanstvo.[1] Akvilejski koncil se održao 381. godine.

Bilo je više inačica arijanstva, no sljedeće točke zajedničke su većini sljedbenika:

Samo je Otac Bog: samo on je nestvoren, vječan, mudar, dobar, nepromjenjiv.

Bog nije mogao sam izravno stvoriti svijet, nego uz pomoć posrednika - Logosa (grč. Riječ) -
koji je sam stvoren. Sin Božji je preegzistentan, to jest postoji oduvijek i prije svijeta, i on je
međubiće, između Boga i svijeta, savršen odraz Oca. Može ga se označiti i kao Boga, ali samo
u metaforičkom smislu. On je ipak stvorenje, premda prvo Božje stvorenje. Načinjen je, ne iz
iste biti Očeve, nego iz ničega, voljom Očevom, prije vremena, ali opet u vremenu. Stoga on
nije vječan, te je »bilo vrijeme u kojem ga nije bilo.« Tako su i njegova moće, njegova
mudrost i njegovo znanje ograničeni. Većina arijanaca naučavala je da Logos ne poznaje
savršeno Oca, te ga ne može savršeno objaviti. Ipak, arijanac Eunomije naučavao je da Logos
bolje poznaje Oca nego sebe sama.

Sukob između arijanstva i trojstvenoga vjerovanja, koje će prevagnuti u Crkvi, bio je prvi veći
doktrinalni sukob nakon što je bizantski car Konstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao
dozvoljenu religiju.Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama
sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.

321. Arije je osuđen na sinod u Aleksandriji, no budući da je imao snažan utjecaj u

aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnim Sredozemljem. Sukob je
postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prvi ekumenski sabor Crkve, poznat i kao Prvi
nicejski sabor. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćeno Nicejsko vjerovanje ima
izvorni tekst na temu: tekst, koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga
vjerovanja stoji izjava da je Sin istobitan (grč. homoousios) Ocu.

Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su
odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djela Thalia spale. Ipak, car se
ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i
otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će
nasljednici pogodovati arijancima. Konstancije II., koji je 353. postao jedini car. svrgnuo je
pravovjernog papu Liberija i na njegovo mjesto postavio protupapu Feliksa II. Potakao je
također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.

Takvo će stanje dovesti do saziva Prvog carigradskog sabora, na kojem je još jasnije izrečen
trojstveni nauk Crkve i ponovno osuđeno arijanstvo. Nicejsko je vjerovanje prošireno, a novi
se tekst obično naziva Nicejsko-carigradsko vjerovanje.

Filioque

Na Zapadu je u tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja vrlo rano uključen i tekst koji se

obično navodi pod latinskim nazivom »Filioque«, što znači »i Sina.« To je dodano u tekstu o
Duhu Svetom, za kojega se tako kaže da »izlazi od Oca i Sina«, što je postao i službeni tekst
Nicejsko-carigradskog vjerovanja na Zapadu (Wikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu:
Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Ovaj je dodatak prvi puta umetnut 447. godine u Toledu, u
današnjoj Španjolskoj, čime se htjelo suprotstaviti arijanskoj vjeri vizigotskog plemstva.
Takav se tekst potom proširio i Francuskom, pa je Karlo Veliki 809. sazvao sabor u Aachenu,
na kojem je papa Lav III. zabranio uoprabu dodatka »Filioque« ne želeći stvarati razlike s
Bizantom. S druge strane, Karlo Veliki nije priznavao moć bizantskih careva nad Zapadom, pa
je inzistirao na tome da su zapravo istočnjaci izmijenili Vjerovanje. 1014. kad je u Rimu
Henrik II. krunjen za cara, u liturgiji je bio uključen i tekst s »Filioque.« Na Drugom lionskom
saboru 1274. taj je tekst i službeno uključen u Vjerovanje zapadne Crkve. Pitanje dodatka
»Filioque« bit će jedan od povoda Velikog raskola 1054., a pravoslavni kršćani do danas
optužuju Zapad da je izmijenio izvorno Vjerovanje, dok Rimokatolička Crkva drži da je samo
riječ o tumačenju, a ne o nekom novom ili drugačijem vjerovanju. Mnogi pravoslavni teolozi
drže da je ovim dodatkom Katolička Crkva upala u herezu. Kod Anglikanaca koji su, kao dio
Zapada, koristili »Filioque« u svome Vjerovanju, danas prevladava mišljenje da u novim
liturgijskim knjigama taj dodatak treba ispustiti.

Nestorijanstvo

Nestorijanstvo ili nestorijanizam je kršćansko učenje o Isusovoj dualnosti, tj. da je Isus

postojao kao dvije osobe - Isus čovjek i Isus Sin Božji. Ovo učenje se pripisuje Nestoru,
Patrijarhu Konstantinopolskom (c. 386-451). Na Ekumenskom saboru u Efesu, 431., ovo
učenje je proglašeno heretičkim, a sukob oko ovog gledišta je doveo do nestorijanskog
raskola, pri kojem se Asirska istočna crkva odvojila od Bizantske crkve. Nestorijanstvo kao
kršćanska hereza je nastalo u ranoj kršćanskoj Crkvi, u 5. stoljeću, kao pokušaj tumačenja
otjelotvorenja (inkarnacije) božanske Riječi (Logosa), koje je drugo lice Svetog Trojstva, tj.
Isus Krist kao čovjek. Nestorijanstvo tvrdi da su Isusova ljudska i božanska priroda odvojene i
da postoje dva lica, Isus kao čovjek i Isus kao Božja Riječ koja živi u čovjeku.

Hereze
Obrezanici (1. st.)

Krivovjerje obrezanja može se sažeti u riječi iz Dj 15,1: „Uto neki siđoše iz Judeje i počeše
učiti braću: 'Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.'' Puno prvih
kršćana bili su Židovi, koji su donijeli u kršćansku vjeru brojne bivše prakse. Prepoznali su u
Isusu kao Mesiju koji je prorečen po prorocima, i ispunjenje Starog zavjeta. Zato jer se
obrezanje zahtijevalo u Starom zavjetu za članove Božjeg saveza, mnogi su pomislili da se
isto zahtijeva i za članstvo u Novom savezu koji će Krist uspostaviti. Vjerovali su da pojedinac
mora biti obrezan i držati Mojsijev zakon da bi došao do Krista. Drugim riječima, netko mora
postati Židov, da bi postao kršćanin. Ali Bog je razjasnio Petru u Djelima 10 da su i pogani
prihvatljivi Bogu i da se mogu krstiti i postati kršćani bez obrezanja. Isto učenje gorljivo je
branio Pavao u svojim poslanicama Rimljanima i Galaćanima – područjima gdje se hereza
obrezanja raširila.

Gnosticizam (1. i 2. stoljeće)

„Materija je zla!“ bio je poklik gnostika. Ideja je posuđena od nekih grčkih filozofa. I stajala je
protiv katoličkog učenja, ne samo jer je protuslovila Postanku 1,31 („I vidje Bog sve što je
učijno, i bijaše veoma dobro.“) i drugim svetopisamskim tekstovima, nego i jer je nijekala
Utjelovljenje. Ako je materija zla, onda Isus Krist ne bi mogao biti pravi Bog i pravi čovjek, jer
u Kristu nema ničeg zlog. Tako su mnogi gnostici zanijekali Utjelovljenje, tvrdeći da se Krist
tek pojavio kao čovjek, ali je to njegovo čovještvo bilo tek privid. Neki gnostici, prepoznajući
da je Stari zavjet učio da Bog stvara materiju, tvrdili su da je Bog Židova bio zlo božanstvo
koje je bilo različito od novozavjetnog Boga Isusa Krista. Također su predlagali vjerovanje u
mnogo božanskih bića, znanih kao „aeoni,“ koji su posredovali između čovjeka i

krajnjeg nedosezljivog Boga. Najniži od tih aeona, onaj koji je kontaktirao sa ljudima, trebao
bi biti Isus Krist.

Montanizam (kasno 2. stoljeće)

Montan je započeo svoju karijeru prilično nevino, propovijedajući povratak pokori i

gorljivosti. Njegov pokret naglašavao je također i nastavak čudesnih darova, poput govora u
jezicima i prorokovanja. Međutim, tvrdio je i to da su njegova učenja iznad crkvenih i uskoro
počeo naviještati Kristov skori povratak u njegovom rodnom gradu u Frigiji. Tvrdilo se i to da
je sam Montan Paraklet kojega je Krist obećao (u stvarnosti to je Duh Sveti), ili barem da
osobito govori u njegovo ime.

Sabelijanizam (rano 3. stoljeće)

Sabelijanci su naučavali da Isus Krist i Bog Otac nisu različite osobe, nego dva aspekta ili
službe iste osobe. Prema njima, tri osobe Trojstva postoje samo u Božjem odnosu prema
čovjeku, ali ne i u objektivnoj stvarnosti.

Arijanizam (4. stoljeće)

Arije je naučavao da je Krist stvorenje načinjeno od Boga. Prikrivajući svoju herezu
korištenjem pravovjerne ili približno pravovjerne terminologije, uspio je posijati veliku
zabunu u Crkvi. Uspio je prikupiti podršku mnogih biskupa, dok su ga drugi izopćili.
Arijanizam je svečano osuđen 325. godine na Prvom Nicejskom koncilu, koji je proglasio
Kristovo Božanstvo i 381. na Prvom Carigradskom koncilu koji je proglasio Božanstvo Duha
Svetoga. Ova dva koncila dala su nam Nicejsko vjerovanje, koje katolici mole na misi svake
nedjelje.

Pelagijanizam (5. stoljeće)

Pelagije je zanijekao da nasljeđujemo istočni grijeh od Adamovog grijeha u rajskom vrtu i

ustvrdio da postajemo grešni samo kroz loš primjer zajednice u kojoj smo rođeni. I obratno,
zanijekao je da nasljeđujemo pravednost kao rezultat Kristove smrti na križu i rekao da
postajemo osobno pravedni poukom i nasljedovanjem u kršćanskoj zajednici, slijedeći
primjer Krista. Pelagije je ustvrdio da se čovjek rađa u moralno neutralnom stanju i da može
ostvariti raj svojim vlastitim snagama. Prema njemu, Božja milost nije istinski nužna, nego
samo čini lakšim inače težak zadatak.

Semipelagijanizam (5. stoljeće)

Nakon što je Augustin opovrgnuo Pelagijevo naučavanje, neki su pokušali modificiranu

inačicu njegovog sustava. I ona je završila herezom, tvrdeći da ljudi mogu krenuti k Bogu
vlastitim snagama, bez Božje milosti, da jednom nakon što je osoba ušla u stanje milosti
može ustrajati u njemu vlastitom snagom bez daljnje milosti od Boga, te da sami ljudski
naravni napori mogu nekome dati određeno pravo na milost, premda ju ne mogu u pravom
smislu zaslužiti.

Nestorijanizam (5. stoljeće)

Ovu herezu o Kristovoj osobi započeo je Nestorije, carigradski biskup, koji je zanijekao Mariji
naslov Theotokos (grčki: "Bogorodica" ili, manje doslovno, "Majka Božja"). Nestorije je
tvrdio da je ona u svojoj utrobi nosila samo Kristovu ljudsku narav i predožio alternativni
naziv Christotokos ("Kristorodica" ili "Majka Kristova"). Pravovjerni kršćanski teolozi
prepoznali su da će Nestorijeva teorija razbiti Krista u dvije odijeljene osobe (jednu ljudsku i
jednu božansku, spojene u neku vrstu labave unije), od kojih je samo jedna bila u njenoj
utrobi. Crkva je reagirala godine 431. na Efeškom koncilu, proglasivši da se Mariju može s
pravom zvati Majkom Božjom, ne u smislu da je ona starija od Boga ili izvor Boga, nego u
smislu da je osoba koju je nosila u svojoj utrobi, u stvarnosti utjelovljeni Bog.

Postoji određena dvojba je li Nestorije sam zastupao teoriju koju njegove tvrdnje impliciraju
te je u ovom stoljeću Asirijska istočna crkva, povijesno smatrana Nestorijevom crkvom
potpisala potpuno pravovjernu zajedničku deklaraciju o kristologiji s Katoličkom Crkvom i
odbacila nestorijanizam. Nalazi se u postupku punog ujedinjenja s Katoličkom Crkvom.
Monofizitizam (5. stoljeće)

Monofizitizam se pojavio kao reakcija na nestorijanizam. Monofiziti (predvođeni čovjekom

zvanim Eutih) bili su zgroženi Nestorijevim shvaćanjem prema kojemu je Krist bio dvoje ljudi
s dvije različite naravi (ljudskom i božanskom). Otišli su u drugi ekstrem, tvrdeći da je Krist
bio jedna osoba s jednom naravi (mješavinom ljudskih i božanskih elemenata). Poznati su
stoga pod nazivom monofiziti, zbog njihovog vjerovanja da je Krist imao samo jednu narav
(grčki: mono = jedan; physis = narav). Pravovjerni katolički teolozi prepoznali su da je
monofizitizam jednako loš kao i nestorijanizam jer je zanijekao Kristovo pravo čovještvo i
pravo božanstvo. Kad Krist ne bi imao punu ljudsku narav, ne bi bio pravi čovjek, a kad ne bi
imao punu božansku narav, ne bi bio pravi Bog.

Ikonoklazam (7. i 8. stoljeće)

Ova hereza se pojavila kad se pojavila skupina ljudi poznata pod nazivom ikonoklasti
(doslovno, "razbijači ikona"), koji su tvrdili da je grešno praviti slike i kipove Krista i svetaca,
usprkos činjenici da u Bibliji Bog zapovijeda izradu religijskih kipova (Izl 25,18-20, 1 Ljet
28,18-19), uključujući i simboličke prikaze Krista (usp. Br 21,8-9 s Iv 3,14).

Katarizam (11. stoljeće)

Katarizam je bio složena mješavna nekršćanskih religija ponovno izraženih kršćanskom

terminologijom. Katari su imali mnoštvo različitih sekta; zajedničko učenje im je bilo da je
svijet stvoren od strane zlog božanstva (stoga je materija zla) i da umjesto njega moramo
obožavati dobro božanstvo.

Albigenzi su bili jedna od najvećih katarskih sekta. Naučavali su da je duh stvoren od Boga i
da je dobar, dok je tijelo stvoreno od zlog božanstva, te da se duh treba osloboditi od tijela.
Jednim od najvećih zala smatrali su imati djecu, pošto je to podrazumijevalo zarobljavanje
još jednog "duha" u tijelu. Logično, brak je bio zabranjen, ali je blud bio dopušten. Prakticirali
su užasne postove i ozbiljne pokore, a vođe su im živjele u dobrovoljnom siromaštvu.

Nicejsko vjerovanje

Nicejsko vjerovanje, također Nicejski simbol vjere, proglašeno je na Prvom nicejskom saboru
Crkve 325., koji je bio i prvi ekumenski sabor uopće. Nicejsko vjerovanje prihvaćaju sve
kršćanske Crkve.

Ispovijedanjem bitnog jedinstva Oca i Sina, ovo je vjerovanje na Prvom nicejskom saboru
poslužilo kako bi se opovrgao nauk prezbitera Arija, koji je bio izuzetno popularan među
narodom. Prema njegovom nauku, Sin (Isus Krist), premda savršen, bio je tek stvorenje
Očevo i Ocu podređen (subordiniran). Tako on nije prihvaćao da bi Otac i Sin bili iste biti (u
Aristotelovu značenju grčke riječi ousia, kako ga je prihvatio platonizam i neoplatonizam). U
ovome se već jasno vidi utjecaj grčke filozofije i njezinog nazivlja. Stoga Arije nije govorio da
je Sin istobitan (homoousios), nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu. S druge strane,
aleksandrijski biskup Aleksandar i sveti Atanazije Aleksandrijski držali su da je Sin istobitan
(homoousios) Ocu, te da nije stvoren, nego da je od vječnosti rođen od Oca. Atanazije i
Aleksandar uspjeli su dobiti premoćnu većinu na saboru, a samo su dvojica biskupa glasovala
u korist Arija. Kao temelj teksta ovog simbola vjere poslužilo je čini se, vjerovanje što ga je
predložio Euzebije Cezarejski koji je prethodno bio Arijev sljedbenik, a potom prihvatio nauk
sabora. Tako je proglašeno i Nicejsko vjerovanje, koje će još dodatno potvrditi sljedeći
sabori, a osobito Efeški sabor, koji je utvrdio da se Nicejsko vjerovanje ne smije mijenjati.

Nicejsko-carigradsko vjerovanje

Prihvaćeno je 381. na Prvom carigradskom saboru, a predstavlja proširenje ranijeg Nicejskog

vjerovanja koje je prihvaćeno 325. na Prvom nicejskom saboru. Ovo Vjerovanje, kao sažeti
izričaj svoje vjere prihvaćaju Rimokatolička Crkva, Pravoslavne Crkve, Istočne pravoslavne
Crkve, Asirska Crkva Istoka, Engleska crkva, Luteranske crkve i većina ostalih protestanata.

U nastojanju da odgovori na Arijev nauk, Prvi nicejski sabor proglasio je Nicejsko vjerovanje,
koje je već imalo trojstveni (trinitarni) oblik, to jest ipovijedalo je vjeru u jednoga Boga - Oca,
Sina i Duha Svetoga. Ipak, najviše se bavilo time kako kršćani shvaćaju Sina, jer je Arije
negirao istobitnost Oca i Sina. O Duhu Svetom postojala je tek kratka rečenica: »Vjerujemo u
Duha Svetoga.« Nakon Prvog nicejskog sabora arijanstvo je ponovno počelo jačati, a pojavili
su se i sljedbenici carigradskog biskupa Macedonija I. koji su nijekali božanstvo Duha
Svetoga. Kasnije su nazvani pneumatomasi (duhoborci). Kao odgovor na ta učenja sazvan
381. je Prvi carigradski sabor na kojem je potvrđeno Nicejsko vjerovanje, te je proširen onaj
njegov dio koji govori o Duhu Svetomu. Po tome je ovo vjerovanje i nazvano Nicejsko-
carigradsko, premda će ga se nazivati i jednostavno Nicejskim vjerovanjem, budući da se na
njega nije gledalo kao na neko novo vjerovanje, nego samo kao na tumačenje Nicejskoga. U
sastavljanju teksta ovog vjerovanja osobitu su ulogu imali Kapadočani: sveti Bazilije Veliki,
sveti Grgur Nazijanski i sveti Grgur Niški.