'

BIBLIOTEKA KAIROS l
Urednici
ANKA ŽAGAR
ZVONIMIR MRKONJIĆ
lfRVOJE PEJAKOVIĆ
G U A R
ANDRIANA ŠKUNCA
ROSNA
v

ZIVOTINJA
Likovna urednica
LILIJANA DOMIĆ CRTEŽI
Grafička urednica
SANJA BABIĆ MIRJANA VODOPIJA
Grafičko oblikovanje naslovne stranice
SANJA IVEKOVIĆ
Grafičko oblikovanje znaka KAIROS
ZDRAVKO TIŠUAR

© Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
UDK 886.2-1
ŽAGAR,Anka •
Guar, rosna životinja l Anka Zagar ; [crteži Mirjana Vodopija ]. -
Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1992. - 107 str. : ilustr. ;
20 cm. - (Biblioteka Kairos) HRVATSKA
SVEUČILIŠNA
Stihovi. NAKLADA
921104149 ZAGREB 1992.
 . ' \"' '

GUAR,
ROSNA ŽIVOTINJA
I/1C'116 G"/14 g
~>,r/0
l.

abra, zar je tama

kad ružino bijelo
iziđe van
l
razlije se
ubije se

te lomna bježna voda, riba je

jezik nijem zatočen u ustima
ti šum vode dok spava, prevodi
u jasan ton: i stabljika elastična
ne, ne razmiči se, bjelina se, ritam
sam ponavlja i, nijedna pjesma ne počinje
u osam, sve već otprije, kao izvor je, on
nikada neće izaći, neće izaći, moje ruke
unatrag rastu, u oči mi, dvije noći, zaskoče
i rastu, ti_bije]iJjudLispisl!ju ulicl!,_prazninu
joj oduzimaju, iz čijeg tijela nagnute
gladne tamne ribe, od kamene neretve, ma
kako galile se galile, izvijugale te ne
i tihana; zašto si trčala, a nisam
srce je samo, protrčalo kroz
crveni semafor, moje ruke uzalud
rastu, mala crna nota iz božjega ,
središta, još malo, pjevala je
suzolika: ali meni je svaki čovjek
jedini, meni je svaki, nag cvijet olovkin
i kad bi, zaklonjen tamnim valom, iz ustiju

7
 2.

šutio, bi prelio dahom se, abra, evo, baš sam te kruna. i zadrhti
otlahnula prsten voda kao ptičja zjenica
kad prolazi vjetar
iz prsiju se rađao dan
i nisam plakala ,· koje je boje bol
koje je boje bol

je još malo, trese s

titra dahom, zbiva se
kaže: daj mi svoj jezik
obru bit ću ga svojim
jezikom, okrunit ću ga

da sav zlatan, skoro

bešćutan, bio je
zlatnom krunom otmjen zrak ,

a kreneš li unatrag
zaboravit ćeš:
gdje vrši se žito
u duši je sumrak i
ne znane zna
kako je
kad prođe pjesma

jednostavnost se
ne može naučiti

8 9
 --;; ~

da bude kao:
a onda sam pomislila na tebe

lO
3.

dok još nisam bila, još maločas

s unutrašnje strane kapaka
slikala me sipka
zar tišinasta
mati, ispod kože zarila
se ogovorila: proklijat ćeš
bila si u tarni, prolistat ćeš
cijeli život plakala
ulicom išao moj dan
i upravo sada je zauvijek sada
iz žutoga ispijam nebo, ono iz mene
bijelu odmotava krunu

dok još nisam bila

odmotavala sam tamu
otajno, kao bombon
iz papirića, kao

padala nijema je kiša

je padala, zavjesa od sebe
sna, kad

golema žuta sredica

zaokruglila se, uzdizala
i disala disala
ponad sklopljenih
krovova, da sam spuznula
naga jutarnja molitva

i bilo mije
kao dasam

12 13
4. 5.

olovko, kome sam stala na sjenku idi tobija, i ne zadržavaj se

da se mrtav igra mojim prstima taman je ovaj grad, tebe ne vidi
i kad je prozor zatvoren, čuje se ulica
ali to mi više ne možeš reći svaki put kad bude ljubav
to mi više ne možeš reći
Jer idi tobija, i ne zadl'ža_vaj se
već mi govoriš u grad uđi ka~kaži:
ja ovdje ne živim, samo dođem
majko, ti se mrtva otvorim prozor, i odem
rz mene
igraš mojim prstima idi tobija, i ne zadržavaj se
ne lomi riječi, ne lomi ih ne
i ne pomaknem se one su prvi i posljednji stanovnici
da ne zatrudnim gradova koje napuštaš
ispočetka

i, ako je zemlja okrugla kao bog

gdje mi se pjesmo mi ćemo se ponovo sresti
u mrtvu zemlju skrivaš ozemljeni
posve
zato mi se žuri od ljubavi i svjetlosti
zato sam teško

i što mi je olovka bliže bliže idi tobija, i ne zadržavaj se

to si između više ti pjesma je tijelo tvoje
kroz čije pore
dišem i
kindertotenlieder
čitam

14 15
 '

6.

koje si mi godišnje doba dok još nisam stigla kući

na vratima a zašto se ove jabuke
kotrljaju baš k meni
titrav sudar
zar si ti
ovo
što mi se mijenja

kad netko uđe i

djeca mi se probude
kroz nosnice, kroz dvije
rosne rupice, mi se
probude i dišu dišu
i već vani su a unutra
još rastu
čudesnu nježnost koja bode

da noću se budim i boli me

crtam po zraku, suludo ga
mahnito crtam tvoje lice
od straha crtam ga da ne
zaboravim i

udahnem

16 17
 7.

GUAR, umro bi gdje sam bila, a gdje, a zašto

da nema ove rane ne pitaš tramvaje gdje su bili
koja te budi GUAR
stajala sam
dok more između njih dvojice

mi more već odnosi da ne zapljusnu, plavi

mi pospane jabuke jedan drugomu
jednu, po jednu u lice

toliko me je naime bilo

tamo da, ovdje ne

GUAR, trčala sam po sebi

mi nemamo vremena, a za vas
još ne znam

kako jesen dolazi, kako će

sigurno doći samo ne· znam
kojim će tramvajem, kojim
riječima ako te
prestanem voljeti

GUAR, nazvat ćeš ovu eteričnu sliku

urezati kao jutarnje tračn!ce,kael-­
beskraj ni okvir za
umjetnost praznine

18 19
8.

otčaravala sam izvore namrtvo moja

otčaravala sam izvore
rosna životinja
u golo grlo vikala:
izvire vire u mene ·

GUAR
sv ani
sv ani
zašto ne svaneš

u hladnoći izvora
oljuštit ću ti
golom jezom taknut ću ti
i sredicu i mir

GUAR
vrisnule su
kao prezre!o voće
ove drske riječi riječi

i već inje su
1 ne
ne kaplju s usana

samo
GUAR, ova moja

20 21
9.

i još, otčaravala kruhu

a čega
bože, rekla sam GUAR, gdje se poji GUAR
pa neka se dogodi i čija si ti životinja
GUAR, da sam tvoja a
sva uvis pobjegla
GUAR
on mene gleda
kao da me nitko kroz tu tamnu radost
još nije vidio i smrt je točka uspona

akad
prog ovon
samo zavjesa
odjeven dan
dobar dan
dobar dan
nj iše se nj iše se
tako, mi upravo
razgovaramo

da je kiša, kao
pljušti pljušti
a nema Je

plakala: ja nemam oblik

svoj, nemam oblik sam tebe
čaša, pogledaj naginje se

22 23
10. ll.

on je ustao i otišao u sunce stajala na pragu

on je ustao i otišao u sunce· još, utapala se
on je ustao i otišao u sunce u sunce
vrištala
GUAR
ona u cvijet magnolije GUAR

pogledajte kako u sumrak ne mogu stvarnost

nijemo lice zatvara u knjigu usmrtiti u oči
rasprsnu! će mi olovka
kao bijeli glas i igla će biti
da l!!i_se zalijepi za grudi večer prišivati
in emir) ti dvije usne
OVaJ ugašen vulkan
mi ne izlazi van mi
ne izlazi a svejedno su kuće
sve podrhtavale
GUAR rahlo, kao mrak u
jastuku ti
GUAR
i mrlja je sjenkasta još
plazila po zidu životinja
i bilo mije
kao da će svaki hip
GUAR, kao usnule barke
njegovi dlanovi ,
voze k nebu moje lice .

24 25
12.

i ruka mi je, uvis pala:

odakle se rađaju mrtvi

tko je začeo ljiljane
kako miriše vječnost
ima li ona kost
irna li ona tu činjenicu

raste li u meni dijete

tko upravlja ovim prstima

bijelo
gdje si
prije sebe
bilo

26
 13.
i ti si čovjek, neću, neću
dok govoriš, zemlja ti
izlazi iz ustiju, teče
ti, na čemu ćeš ostati
stajati
kad ti sva izotiđem, GUAR
neću zato jer ne bi potekla
tanka zlatna nit prema tebi
i tanko je platno .
tiho je plaho
zvijer tako spava
oko u uho
blago je hitro
ljupko u gipko
ne odveć dugo
aondaGUAR
14.
tamna voda iz orahove ljuske
tako je začela, GUAR
vijugava mozgovina
u glavi tog čovjeka
kriknula:
to nije moj rat
to nije moj rat
hoću da mi se narodi dijete
kraljević marko i brat mu andrijaš
i srna između njega i njega
da hoda ustreptala
kao pjesma kao pjesma
i već pjesma je strah
strah je već GUAR ·

što tebe da sveta prašina je

zagib lje poezija, moja domovina
k meni

i prelijep je i niti slova u njoj

ničega nije bilo
uzalud lijep
uvenut će
na putu do teksta
samo trava
jezičava
od ljubavi bezimena

28
29
 15.

njihala me krvava slušala sam žito

vjetrova slušala sam žito
pješadija
da se nahrani životinja
da se nahrani životinja

ponavljalo je žuto
ponavljalo je žito
pa ponavljam i ja

jer ne razumijem
pjesmu
kad je zrela

ali ne, ni ja
ne idem nikamo
zemlja sama
ide
pod mojim nogama

30 31
16. 17.

tko je dovršio oblik rosilo je, kaže: sjedni pokraj

nije dušu mene, topla si kao kruh
ona oko njega mislim: oblak od daha je
još leti leti i da nisam sasvim blizu
valovita bilo bi usput
moja ruka kao da sam čula u tramvaju
pahulj asta mi putujemo. soba je tijesna
kao krhotina ja sam ptica i. letim kroz prozor
budućega staklo ima prozirnost tvojih očiju
vani je unutra
ali kako ću ali nebo je pusto •
objasniti nema ga
ovu vazu prsten od sumraka
kad još nisam smakne mi s prsta
bila kristal 1 naga sam
misli mi se vide
hladnim te crne crne lastavice
okom zagledan kako spuštaju nebo na
zemlju, odmaraju ga
dok noć već spava te
navečer
na dremljiva usta GUAR
dok je gora
leći će i na tvoja
drhtala
i na tvoje ime noć
ciklama se
učinila
mrmo
kao priroda

32 33
18.
' 19.

i ovaj bjelkast, vrč što i jezero nježno, zar ti

mi je ispao iz ruku nateklo od ove tamnosti
mi je ispao iz srca
da u tebi mrtva voda, spava
kad sam ga vraćala tvoja tvoja zauvijek tvoja
s tvoga izvora
na kiosku svježih novina
GUAR, zjenica tišinina
sad lice moje ta barka je
od pročitana papira i suzo, u opni zastani
l cvijete, ne ovijaj se plodom
utapa se
ali tijesno mi je
ribe popiju slova u tvojoj zjenici
jer slova su moja jezero
najmanja babuška
vidim ga, vidi me, GUAR
iz mene počinju druge
e tako i u vodi
je nastalo more vidim, vidi
javni lakrimarij smisao
čitanka lijepih književnosti
svojih riječi
u prolaznosti
gdje GUAR odmara srebrne šapice, dah
ti bijela riblja kosti
budi mi pisaljkom

34 35
 ' 20.
gdje ciganka mi čarna u jednom
oku spavala, golubica snježna
iz drugog ti otprhnula, GUAR
i potopi ovo površinasto zrcalo
kad te molim, u crne mi ga oči potopi
36
i zri po kući prašina, u tami drijema cvijet i
nevjesta još ne zna, zadrijemala u krošnji muzika
cvrkutava hrvatica traži kontrabas, taj u grlu
je gusto a nesnosno još ne, vije se vije kroz
sredicu sobe veo, ide elementarna nepogoda
oko lampe stolci, iza leđa posjedali su lonci
i bokore bokore, gladni od praznine, i djeca već
laju čistu poeziju, to je od gladi, to je prozor
u svijet, u očima raste mali veliki ratko, latice
plivaju u sudoperu, bile su bile, u sobi je poplava
ženska duša, iskipila iz cijevi, kipi kipi, o treba
uglazbiti ovo ratište, malo sunca a puno soli, brašno
već otišlo, reš pečena usna žari tamni, pa mi nemamo
ništk, sve je u najlon vrećici, a srce u malom džepiću
mube jure kao strani novinari oko naše nesreće, u ovoj
tamnoj kućici od papira, cvrkutava hrvatica traži kontrabas
ali njegova muzika treba da očuva naše zidove lijepe naše
dok vani narod ubija mir maslinovim grančicama
37
 r
'
' '

21. 22.

jer pijem još tople zvijezde iz tvojih očiju GUAR, i u svakom grlu
kao mlado mlijeko srčem tvoje riječi: trese se po jedna breza
a tko zvoni kroz breze zvoni kroz breze
a govorio si GUAR govorio:
GUAR, ta držim te na lancu
gladim te, hranim te
bio sam bijela strijela · ako hoću, sakrijem se
i životinje su sve ako neću, jesam
bježale od mojih očiju ti si moj pas glas
pokvaren telefon
sad trči, zatrči se, GUAR
šapni: ti ili zvijezda i nemogu mi
učiniti
ja ne mogu tako visoko
veću tugu
govoriti
nego što je ta životinja

GUAR, kako je on lijep lanac od poljubaca

i ujutro i navečer i
sa svih strana i ako te sad
je takav ne zaboravim
nikad te neću

jer uvijek poneki pas

uđe u moju pjesmu i
uvijek postoji netko
zbog koga pišem normalno

38 39
23.
r
K.
i
čim vidim mrak li GUAR
meni se spava ,, pa ja sam se
1 zovem se t u tebe ubila
marija

smJeg
iz njezina
sna

sići će
i u tvoje
oko

kad se probudi

GUAR

već deset godina ona je mrtva

a ja se nisam ni pomaknula

GUAR
tišina je, bila
ali nisam je čula

tamom oblivena išla je

sama životinja

40 41

k
24.

GUAR, i ova haljina

bila je
tiho živa
dok sam ju nosila

a podigni sad ti ovaj kamen

neće se moći, neće moći

ni naći ispod okamine

poljubac
njegove težine

otisak
da bi pisalo
GUAR
GUAR

meni mrtve haljine

tebi prazne školjke

šum dušine nigdine

42
 25.

ah kao vjetar GUAR je i bog ga, uslikao'

kroz rešetke kože cijedi se okarnenio ga·
cijelo
tijelo
kala u krik kao mlinsko kolo
sad plače
u mom nepomičnom srcu
i tiguar je gar
iz šare iskočio

ah kao vjetar
GUARje
iza obrve
skupi se (gdje zalazi sunce)
i opet

srebrna
kaplja
. od kamena

tijela
trenutak

od rose
most
iznad vječnosti

44 45
 r
26.
l
l
27.

kad sam rekla kiša l na samom uglu usana

kojiput je bila gdje bdije nag smijeh
a kojiput nije
snijeg je bio, hodao
čuvala u sjemenkama goli osjećaj
bijelo uzemljenje od čovjeka do čovjeka

od umrloga
i to je ta suprotnost
1 Ja sam
između onoga što on govori
narasla stabljika
i onoga što on plače
a nisam se zvala
tko zove prirodu sad kad sam rekla
sad kad sam umrla
kad sam rekla kiša sad mi je lakše
katkada je bila
·a katkada ne
a jesam li te, planino
primaknula k usnama
nije stigla, spavala gdje bdije GUAR
unatrag do korijena
gdje je majka umrla
planina ta noćas
molila: nemoj da ti nad tobom
na djecu padne ova rosa presp avala
nemoj da ti na djecu padne

a otkuda, rosa bf

46 47
28. ll 29.

krik bijele ribe

hoda iz
l bježi dijete bježi
skrij se ispod lišća
dubljine

ono
l zelenoga nikako
nemoj htjeti vidjeti

najdublje bježi dijete bježi

u sebi spavano crne vode crno vide
utihni se pod krov
malo nebo
u kućištu mjesec ziba
iz ustiju otrgne se harem svojih ludih riba
IJe
GUAR je GUAR je
jesi, GUAR prelijep plašt i
bojiš li se svjetlosti najprije sam
kaže ne, očekivao sam je zaboravila
ne plašim se svjetlost
bola zatim tvoje oči
boga
mojega kadseGUAR
iz tvoje dubljine u meni zaustavi
on i dalje hoda u noć

bježi dijete bježi

i pokrij meni ruke
da ne umru nage

48 49
najljepša je ona pjesma
koju ću napisati
kad svane

i dan pogledom
dovrši moju rečenicu

50
30. 31.

GUAR, da krupne kapi kao neka kaina rijeka

tvoje tamne šljive umjesto koje govorim
padaju po mojim grudima usta su mi puna riječi
ali rijeka učas presahne

GUAR, kad sam odškrinula

vrata od zore, i podne i i lijepo lijepo
večer zbilo se
samo malo prljavo

GUAR, zar je to sve ostat će

i više nema oplijevljen
čitljiv prostor
samo zlatna prašina
na vrhu prstiju u srcu
po kojem mudraci
šetaju kao pokojne kruške
GUAR, a gdje mi je sad
lišće, gdje mi je ta
košulja bez koje i sve je negdje
sam nijema samo ovdje nije

GUAR, od kuće do kuće a čija mi cesta

ide, smrt bijela koštica iz oka onda izvlači
ovu bijelu nit

da svaki put prije sna

okrećem čistu stranicu

52 53
32. 33.

moje srce je bič on udara more, on je moru brat

ono tjera ovo bijelo perje ja nisam više dijete, zmi mi se
da raste odraste dok sam još živa sol je gusta tamna krv, on viče moru
ali ti ne, nemoj me čekati krv, ja kažem ne, to zalazi sunce
zemlja me jede ne mogu to naslikati
.. .
svaki put kad se u sunce 1 Ja sam ranJena
zaljubim, i umrem ovo je hrvacka
on je moru brat
ispod kože reži
i dabome gura se i raste, divlje
da sunce
suro meso, ovo je rak
prođe kroz ključanicu
i unatrag će cvast
kad god je ona
umrijet ćemo sad
prazna je u srcu
on udara još, pa vičem mu
iz usta: GUAR, GUAR, no no
i ova prašina po knjigama nemmgamore
nije nije baš prašina to ću već ja
to misli su ću udat se za more
koje su knjigama u galiji ću spat
narasle okovana hrvacka
otkad su kod mene
kraj uzglavlja mi, GUAR

54 55
34.

čarobni skupljači tišine i reći:

školjke su, fosilno lijepe šalice moJe Je
u koje nebo dolijeva prazninu iz noći
u dan i dan se na dan, priljubi pa
zaboravi, da bistri se, biser
espresso suza na stojećki

da me jednom rukom
dok drugom već ulazim u krv
porculan pomilovati kao tvoje djelo
potiho uzburkan ocean na običnom muškom
dlanu, ukipi se i, mir je u državi našoj i
u susjednoj kući, da me jednom rukom, dok
drugom već poravnavam vale, krijeste im krotim
preko ruba stranice nek se ne preliju, da me
jednom rukom, dok drugom odjednom sam, bila
sam, prošla, oplahnula sve sluzave stijenke
optočila ti oziđe i izletjela u
u nebesko, prazno, kao
da sam molila:

a zašto je daleko
kada dijete spava

GUAR, u to nebo
može li itko
uprijeti prstom

56 57
35. 36.

GUAR, a planine od daha su jagodice vrhom zamru

vaše gole, naše odjevene su i
brzo sam najbrže hodala
tamo gdje nije bilo ljudi
i nimalo nisam
zaplitala
o njihove
duše
ali GUAR tko mije tebe
narastao, kad udahnem i
i stanem i na vrhu
sam te, GUAR
planino od
duše ti, životinjo
hercegovina
milka kaže da nemoj
Jer
mlad mjesec
i ždral krunasti
oni su, još više
i prstima sjete se:
ide zima
gitara moja još ne zna svirati
ali u sumrak, naučit ću nju
prejasan dodir na pragu već čujan je
ako je zrak čist
tekao u moje uho, u školjku mi
tekao
a ja nisam još čula
stado bijelih psalama tiskala u
tihu vodu u tihu vodu, da bi, na
hrptu riba još malo, da bi, na
oštrici vala, još malo po malo
te ispod kože, GUAR, prispavali
te snijegom ulančan mrak je
te dahom otopljen svir je

58 59
37.
ako je pogled moj od listova
i zavija me u se, ne da me
da virim između redaka
kako s čela nebeskoga
bombe, padaju padaju
uzmi ti
natrag taj cvijet, GUAR
učini kao da ga uzimaš
38.
GUAR, ni u snu da bih se osvrnula
(on poljubi kamen i sruši se kuća)
GUAR, ni u snu da bih se osvrnula
(što ako se zaljubim, što ako zaspim)
GUAR, ni u snu da bih se osvrnula
(otvorim nebo i ne gledam ga više)
GUAR, ni u snu da bih se osvrnula

ja sam do zemlje narasla

ja sam zapamtila oblik

ujutro se samo tijelo budi

i vreo šum, moj grad su

pješčane dine su hrpe tuge
suhodaju pustinjom suhih očiju

60 61
 39.

eskimi plaču u bijele maramice

i lice sam im još maločas
umila, ali onda još
nisam voljela
nisam voljela

koja svilena marama

zna, od vjetra umorena
a nema mira, nema mira

i eskima jednoga
kao kockicu leda
u tvoje srce
ubacit ću

pa pleši pleši
i ja sam plesala
eskimima je krzno
gusto kao noć i
rilkeovska ljetna misao
pa oni svejedno plaču
u bijele maramice i to
lijepo lijepo, da sam ih
poželjela kao naslov i evo
~voje je, njihovo najljepše
Jezerce

62 \ f
vv{tfi/)
40.
GUAR, gledaj, GUAR
mjesec je prepun blag
podijelit ću ga s tobom
kao rođendan
ti lunama optika
može bit pogledom
skamenjena djevojčica
što pase
u tuđoj glavi
GUAR, gledaj, GUAR
si okrhak mjesečak
prozirna žitka tama
da ti se da malo od kamena
da ti se samo malo da
i klonut ću i
iznijeti svoj zlatnik
64
41.
ali crno još nisu sve riječi, nisu
neke su jednostavno ostale ležati
tamo gdje ih je volio GUAR, dok
plazila sam njegovim ulicama,
hranila se i
šapat je nasilje, kažem je kapljica
dok si joj blizu, ona još plače
jedna je suza, a nas je mnogo
atlantida je hladna
jer je prošla
kad prolazim, nisam još lišće
. . .
1 moJe Je
samo ono koje upamtim
GUAR, a tko odgodi tvoj hod
struna božja
bila mu
usna
moja bijela gušterica
65
42.
GUAR, a neka se samo nasmiješi
košuljica će mu čas izgorijeti
iGUARGUAR
ima li išta
unutra, GUAR
onaj koji je govorio
samo te odjekivao GUAR
i male sirene su ruke moje
plesale u tihom oceanu ti
i drži se za vjetar, kapetane
i vrati, riječ u korice, mač u usta
ruke u pjesmi more ne smije čuti
one su utjecaj mrtvih
da nečujno prestanu, mrtvi
iglice moje veslati u noć, mrtvi
ali GUAR umrla bih istotreno
da znam da sam napisala GUAR
66
43.
GUAR, i uplest će te, upleo te
vez, zima, ruka moja injava
prešla preko svega, vez
zahvalnost u snu, čime djeca
prekriju se
posljednjim oblačkom daha
te ovila sam ruke oko jasena
i govorim mu, kome li govorim
da pusti me u miru, pusti me
u snijegu, u bijelu mesu jasena
pusti me da nestanem i
GUAR, u dlan ti se zasvrdlam, da
večer,
snijeg i inje, sve je opet tu
67
44. 45.

i pitat ću kapljicu, tvoju ali trska se još njiše

naušnicu a vjetar je
na lijevom uhu već odavno stao

je li se zanjihala i unaprijed još

je li djevojčica ugiblje se, njiše
je l šumi kaodaGUAR

je li me, suza
sanjala samo što nije

kako joj raste haljina a prošao ·

koje je boje danas dan i duša mi sva, nigdje je

i nit sam tu, niti tamo ti ·
s kim će podijeliti ah sva sam ti nitka, nitasta, nikoja
ove pahulje

kao doživotan otkucaj srca

malo bih je malo
u zemlju sakrila službeni telefonski impuls
malo u maleno slovo a ti njegov snježni prigušivač

.i točka je bijela da se nakupilo

od ljubavi svjetiljka
u sredicu njezin je put
bijelo brdo grijeha
ispod mojega prozora
gdje trska se, još njiše njiše
moja svilenkasta haljina

68 69
 46.

i zatvorit ću mrak u ogrlicu on ne hoda k ruži

zakopčati mračiće, da ova tužna on ne hoda k ruži
prazna nedjelja ne uđe u moj stan
ruža sama k sebi
nek poljubac tvoj o GUAR on sfun k sebi
ostane visiti na grani
kao roza rosna paučina i ti
njezin naj si lijep politički zarobljenik u podnožje silazi

a odakle opet
se uzdiže raste k ruži

i ona stalno
bude li se vraćala
nikad neće stići
uGUARGUAR

a zašto ne
kad da

odbijanje hoda približuje riječi

po tijelu im, raspoređuje bisere

70 71
 47.

moj rukopis je, mrežast, crn i cipela, ljuska mi

on mene ne vara za grob dublja, noćnija
pa sam ga presvukla
da trusim po gradu taj snijeg

a njemu nije ni zadrhtala utroba

njemu nije ni zadrhtala

ah GUAR, ti GUAR
što švercaš snijeg i moju tugu
iz jedne je države u
drugu, prenosiš u
nebesko opletenu prsnomu košu

a zašto sam njegova

zašto ga hodam

i sporo
tako tužno sporo
kao tisućuijednanoć sporo

72 73
48. 49.

i slegnula ramenima voda gdje GUAR mi, šumor je

dok zgrtala po ovom papiru ruke odnio i čime ću
jesam joj srebrne ribe sada zapisati
daje sada
i bacite sad ove mreže
mreže su mrtve ribe i bacite ozvjeren
u duboko ih, bacite u mrtve očeve jezik smrtnoga

ali usta su vječito rasporen zemni šav gdje je moje dijete

i još sutra će, glačati, govoriti: gdje je moje dijete
no no, slegnula ramenima voda
tko će ovo lišće
ali ne, odmahujem glavom da, ne u šumu vratiti u tamno
to ja samo zavaravam trag leglo životinje od sada
tvome nevidljivom snajperistu
gdjeGUAR
i svaki se ribar ulovi ubio GUARA
u mrežu svojih dana i oba su mrtva

ali GUAR već jezdi u čabar čahura izljubljena

gdje voda se odasvud budi budi
samo ja od tebe
od mrtvih ne mogu se probuditi
i u tebe se zakivam i u te
dok juri vrijeme ulicama i
one ne stignu ne stignu

74 75
 50.

razumjeti vlastitu prazninu još gutljaj svjetlosti

gdje GUAR mi, šumor je ostao je
u kaležu
GUAR
iščehano, bijelo meso
dahom se, razilazi
razilazi da se približi
ustima
GUAR

i evo
nestalo
anđeli
povečerali
tvoju životinju
GUAR

itko
bi znao
čija je ova pjesma

tamo gdje se nebo

biser s rosom spaja
tamo je, već prekasno

i nisam oči umila

otkad sam se narodila
GUAR

76 77
a kada bih kada
kad je sve sada

i GUAR, umri mi ako te

dodirnem, snijeg
jezikom od maloprije, umri mi
ti, GUAR, onaj prije izvora

78
51.
kamo se ulijeva ovaj vojnik
baš ovaj, koji sad spava
i ja, igram li se
njegovim slijepim prstima
dok mu zvijezdi lice
kao porculanska kapljica
kamo se ulijeva ovaj vojnik
tamna zemlja iz prsiju mu otječe
(moja je zemlja duboko i uvis)
otvara se
cvijet bijel
provalija nebeska
ni koštica u trešnju
nije ušla, bila je
ni metak u srce
nije uletio, bio je
unutra, čekao
tamo se ulijeva ovaj vojnik
80
52.
on svuče kopno sa sebe
ni kamen na kamen da bi
ga ostalo, za mene, sav se
otopio
u sunce
sunce moje od mostova grada
a što bih ove šutnjom zamračene
grane, ih pružala u čist san
i ti moja
grana od kamena
šumila je, ustala: i
zar misliš majko da ja spim
to ruka je njegova
je cvijet od kamena
reduciran trenutak
i nemoj majko ćilim tkati
ne pokrivaj mi grud, tanka je
nit, od daha je
kao da sunce zauvijek zalazi, tako
mi žao je, zaspivati kad si tu
81
 53.

tvoj kamen cvijet nisu riječi, one i stakla mi se tresu

trepere trepere kao lišće u goransklln u golim očima
šumama: ne sjećaj se, nemoj se sjećati a nema ga, nema neba ni
stakla nema ga, osim u
očima od bog<!
i životinje su
mlade jer se ne sjećaju
sve okopnio GUAR stakleno okno neba

tvoj paspartfi, on me je
uokvirio, volio me
u duboko
gdje sam se
na slijepu sliku
na tugu tvoju
se porezala

ah, staklovina
u oku tvom
gdje bila sam

papirasta kora brezina

olovkina njuška srnina
bjelina neispisana svjetla
i između uvijek taj GUAR
vječno prolazni dah-i-strah
i bio je, nestat će, i još će
kao: tebe ću ljubiti, tebe ću
ubiti sve u jednoj istoj rečenici

82 83
54. 55.

i plesao jezik tvoj kao severin, koji se ubio

u praznoj usnoj šupljini bacio kao ptica u
kao u praznoj crkvi obrnuto nebo
uskočio

tko je pojeo sav zrak

GUAR, da te nema klonuo
a raste kao biljka, unatrag
oko mene kad joj je teško
tvoj arhiv
mors violenta
kad se, kao metak
kao luda marta
u ležaj uterusni
teče sad po ilici i
kroz čiju pukotinu
njezine oči
ziblje se babilon
nemaju veze
dok govori:
s tvojim izlozima
nemaju veze
·· paliar~đeo bježao
iz jezika u jezik
i za bijek.s.uze
tražeći sekundu
samo za bijele
u kojoj je
ne za novce
treptio GUAR

kupuje vlastite oči

ali krugove
koje sam
posljednje nacrtao
vidio sam s druge strane

84 85
 56.

ja sam i drhtaj, prozirna jabuka

unaprijed volio, ali ovo njezina bijela kontinentalnost
više nisu moje riječi
gdje snijeg je kao knez
ušao u kuću, pahuljao ju:

ne želim značiti
ne želim da sam znak

kao, snijeg mi je pao

na tu posjetnicu

tvoje lice
gle dvanaest sati
i pola minute
a gdje je tu srce

i knjiga se
srušila
kad sam taknula

GUAR

od nas dvoje
jedno

86 87
 ---,
!

57.

je sigurno ali po sluzavu tragu od puža

izmišljeno kako ću
unatrag
se umotati
jer tko bi vjerovao
sviti, u kamenu kućicu
da kažem riječima:

kad ti si
kad sam otišla
unutra već drugi, GUAR
samo su ruke moje
hladne kazaljke
pošle za mnom kamo
da se sakrijem
od jutra, ispod kapaka
kad sam naga
od neznanja

čaša gorke vode

goli crni kruh

ti govoriš mene pjesmu spontano

kao što zemlja izgovara travu
po biblijskom tankom papiru

ali GUAR, suri korijen izvučen iz zemlje

prljav sav je od prijašnjeg života

88 89
58.

kineski zid još raste to jest preskočiti se, sići

i tebi meni meni tebi na drugu stranu
pa neka je sad malo kod tebe
kad je tvoja duša iz prsiju ti
ping-pong loptica prstima po toplom zidu
po tvojim pospanim leđima
gdje berlinski su srušili
kao zimsko jaje ali kineski zid još raste raste
a odakle mi to
ako je sad kod tebe
tišina u srcu
snijela crna jaja

gdje vrata sam bila zaključala

a poslije ih još dugo dugo
otključavala u glavi, tebe
jer ne shvaćam sebe ozbiljno
već cijelim tijelom, mislim se
udaljujem se uvis

a crno
u još crnje
upre se i traži me

plesne kretnje tvoje loptice

ispod plašta prstenova! će bol
jer bijelo, samo je riječ i ne
ne može se posve prizemljiti

90 91
59.
svaki dan mali vlakovi iz očiju jure
i odnose me
araukarijo, ne mogu ti vratiti granu
ni onu najzeleniju iz pamćenja ti ne
(pamćenje je zelena košuljica, već
srasla s tijelom i ucijelo putuju)
araukarijo, ne mogu vratiti moju granu
u šumi nije bilo riječi, stabla sama
i prije sebe bila
kad rukama dvjema najdrskijim balerinama
zastanem kažem ostanem visiti u zraku
kao bijela gesta
što ne mogu drukčije zapisati
nego da usput i bježim
pjesma nije od riječi, od sebe same je
kao što i ti nisi od kosti i titrava mesa
nego od tebe je
stvarni zavežljaj tebe
araukarijo, ne mogu ti vratiti granu jer hodam
i stanem li, umrem svaku pjesmu osim tebe
(misao je usporen jezik smrtnozelenoga
ona je, samo malo kasnije)
92
,
60.
vidi vidi, pa jabuka ti se odmotala u pravi roman
a kome je sad to podne u rukama
i sunce točno baš iznad glave i
nisam ga vidjela, nisam ga vidjela
samo osjećala strašno jesam teškoga i
rečenica sama mi, se ozmila, okruglila
ja tamno je poljubila i već ona je
niz ulicu tekla, vikala: ja neću ranjenu jabuku
nju je rana svu već pojela, a nisam htjela, nisam
htjela, ali što se mnome ona dala raniti kad nisam
htjela da mi narastu te ritam-misli su sivi vragovi
koji trče i bijeli konci koji ih vežu brzo i brzo
kao električna struja, jer ako je učena, jabuka ti
je prepisana, na gladno srce, rekla bi moja baka
da me vidi kako brzo, ulazim u knjižaru, natrag
po bijelo: po kruh, mlijeko i šećer
i dok hodam, znam jer već odlazim: ruka je žena, šešir je ·
muškarac, oni si već mašu kao kao, na pragu vlaka, gdje je
sjaj jer je izlizano, on prignječi cigaretu kao dogorenu
liriku, kao hitler što bi poljsku da je bila tamo, ali
ona još stigne stigne, u duši olab aviti se, stići, dočim
muškarac u sebe je ušao u sebe i ništa ga nije ostalo
vlak otišao
i dok hodam, znam:
i kuće koje su ostale na nogama
93
 61.

i kuće koje su ostale na nogama i na kupi, na srebmozelenoj

samo su mjesečeve kuće divna bezobrazna vjeverica
one su prohodale sve smrti u snu
dok druge su sve već u zemlju čučnule
i nemaju mi što govoriti, nemaju što pretrčavala

one su se osigurale stvarnošću, tim državnu grančicu:

mrtvim prijateljem da malene uši u hrvatskoj a
bajkovit rep još u sloveniji

a ja sam zadrhtala drhtala

kao da u tamu poštanskog sandučića na kupi, na kupi
ubacujem sebe pismo, koje će jedino gdje dvanaest apostola
moja baka pročitati naglas i viknuti: u moju zjenicu
vidi vidi, pa jabuka ti se odmotala u pravi roman hoda po bistru vodu
'
a nije. samo je mar~ sišlo u svoju školjku i sretno, rudari, sretno
i što sam mu rekla, što sam mu rekla
ono što reklo mi je samo: GUAR, samo reci da sam ti eva
a tko sam ja da me pamtiš eva bijela gumica za brisanje tuge
od olovke

i čuje me se
kadme.nema

još po šapicama
samo malo ocmjena
a vjeverice, zašto silaziš
nemoj, zarasti u nebo

94 95
62.

GUAR, kad satn mislila jutro

imala satn dlan
izliven
kao kala

l JeSatTI
izvila se
vinula olovkom
do jednostavnosti

i to je sve
što ovi listovi
mogu drznuti se

cvjetati u moje ime

96
63. 64.

a onda mu je mišićje ne mogu te nikako

s kostiju otpletao obujmiti
ne bi li ga susreo GUAR
posve, ogulio ga
pa i ne moraš, kaže
GUAR, ne približavaj se glas njegov
duboko iz prsiju
iz tuđine
riječima
zemljine i moje
ne snimaj divlje životinje

ne mogu te nikako
ta odjeća je prošlost
obujmiti
naša iznošena stvar
GUAR

ne fotografiraj ga
cvatuće
ne zaustavljaj mu dah
oko
neba
GUAR
riječima
nacrtala sam noć
i pobjegla

98 99
65.

samo bih ti usne ispod tvojega ogrtača

dotaknula GUAR - dobar dan, pa vi plačete
pune od mjeseca - životinji sam gledala u noć
da bi se rasprsnula
žuta ti životinja
GUARGUAR

i već razlistavaš se
životinjo, čudesna ružo
iz sebe li, čudiš se
iz središta
a čega

od crnila po prstima
već umrla, i svila i čarapa
čija noć je bila silazila
u golo u bijelo u vrelo
da gar, gust je tvoj svemir

i sve mi se čuje kako hodam

sve mi se čuje kako prislanjaš
dah tik uz moj obraz

da zatresla
stresla je
srebro tvoja rosa i ne
nećeš me izdržati, životinjo
zvijezde trepnu i gase se

100 101
66.

i GUAR, napisat ću GUAR sutra će

još nikada ovo vrijeme, spavati
ms am će biti vani, izvan
napisala be,GUAR
GUAR

i dlan
se otvorio
kao more, more

i jesam li
ja onda more

ulila, izlila
nemam

još nikada
ms am
napisala
GUAR

l
istina
je tekućica
kad kažem GUAR, ona je
već otišla

102 103
 BIUEŠKA O PISCU KAZALO

l. abra, zar je tama 7

Anka je Žagar rođena 6. srpnja 1954. u Zamostu u Gorskom 2. kruna. i zadrhti 9
kotaru. Diplomirala na Filozofskom fakultetu zagrebačkom, jugosla-
venske jezike i književnosti, te komparativnu književnost. 3. dok još nisam bila 12
Objavljene knjige pjesama jesu: 4. olovko, kome sam stala na sjenku 14
Išla i. sve zaboravila, Goranovo proljeće, Zagreb, 1983. 5. idi tobija, i ne zadržavaj se 15
Onaon, s grafikama Dalibora Jelavića, Zbirka Biškupić, Zagreb,
1984. 6. dok još nisam stigla kući 17
Zemunice u snu, Mladost, Zagreb, 1987. 7. gdje sam bila 19
Bešumno, bijelo, s grafikama Ljubomira Stahova, Zbirka Biškupić, 8. otčaravala sam izvore 20
Zagreb, 1990.
Nebnice, Naprijed, Zagreb, 1990. 9. i još, otčaravala 22
l O. on je ustao i otišao u sunce 24
ll. stajala na pragu 25
12. i ruka mi je, uvis pala 26
13. i ti si čovjek, neću 28
14. tamna voda iz orahove ljuske 29
15. slušala sam žito 31
16. tko je dovršio oblik 32
17. rosilo je, kaže 33
18. i ovaj bjelkast, vrč što 34
19. i jezero nježno, zar ti 35

104 105
20. i zri po kući prašina 37 40. GUAR, gledaj, GUAR 64
21. jer pijem još tople zvijezde 38 41. ali crno još nisu sve riječi 65
22. GUAR, i u svakom grlu 39 42. GUAR, a neka se samo nasmiješi 66
23. čim vidim mrak 40 43. GUAR, i uplest će te, upleo te 67
24. GUAR, i ova haljina 42 44. i pitat ću kapljicu 68
25. ah kao vjetar GUARje 44 45. ali trska se još njiše 69
26. kad sam rekla kiša 46 46. on ne hoda k ruži 71
27. na samom uglu usana 47 47. i cipela, ljuska mi 73
28. krik bijele ribe 48 48. i slegnula ramenima voda 74
29. bježi dijete bježi 49 49. gdje GUAR mi, šumor je 75
30. GUAR, da krupne kapi 52 50. još gutljaj svjetlosti 77
31. kao neka kaina rijeka 53 51. kamo se ulijeva ovaj vojnik 79
32. moje srce je bič 54 52. on svuče kopno sa sebe 81
33. on udara more 55 53. i stakla mi se tresu 83
34. čarobni skupljači tišine 56 54. i plesao jezik tvoj 84
35. GUAR, a planine od daha su 58 55. kao severin, koji se ubio 85
36. jagodice vrhom zamru 59 56. i drhtaj, prozirna jabuka 87
37. ako je pogled moj od listova 60 57. ali po sluzavu tragu od puža 89
38. GUAR, ni u snu da bih se osvrnula 61 58. kineski zid još raste 90
39. eskimi plaču u bijele maramice 62 59. svaki dan mali vlakovi iz očiju jure 92

106 107
 60. vidi vidi, pa jabuka ti se odmotala 93
61. i na kupi, na srebmozelenoj 95
62. GUAR, kad sam mislila jutro 96
63. a onda mu je mišićje 98
64. ne mogu te nikako 99
65. samo bih ti usne 100
66. i GUAR, napisat ću GUAR 102

Bilješka o piscu 104

108