Vođa Alkara u Kraljevini SHS postaje

vojvodom
U izdanju Večernjeg lista u utorak 28. srpnja izlazi knjiga „Alka u politici – politika u Alki"
autora mr. sc. Ivana Kozlice
21. SRPNJA 2015.

Foto: Arhiva Ivan Kozlica

AUTORIvan Kozlica

Ista alkarska uprava iz doba austro-ugarskoga, na čelu s alkarskim vođom Vickom Grabovcem,
organizirala je 1919. alkarske svečanosti dva puta, jednom izvanredno natjecanje 12. srpnja u
čast rođendana Njegova Veličanstva Kralja Petra I. Karađorđevića, srpskog kralja i novog
suverena Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a drugi put redovito natjecanje.
Kralj nije bio tamo
Službeni alkarski izvori kao i pojedina literatura i filmovi navode da je Alki nazočio sam
kralj Petar I. Karađorđević. To je sasvim netočno. Petar Karađorđević se u novu Kraljevinu
SHS vratio iz inozemstva tek 17. srpnja 1919., pet dana poslije Alke u njegovu čast, i nikada
nije bio u Sinju.
Kralj Petar I. Karađorđević umro je 16. kolovoza 1921. Alkarski vođa Grabovac uputio je
Maršalatu Dvora u Beogradu brzojav sljedećeg sadržaja: "Smrt Kralja i velikana Jugoslavije
potresla je srca ovog udruženja u času kad prigodom svoje tradicijonalne proslave pred
hiljadama prisutnoga naroda klicalo mu i vapilo zdravlje i sreću. Podastiremo slavnom domu
izražaje naše velike žalosti kličući Slava neumrlom Kralju Petru Karađorđeviću, Slava
Velikanu našeg naroda, Slava najzaslužnijem sinu Jugoslavije.". Alkarsko izaslanstvo nazočilo
je kraljevu pogrebu.
Novonastale prilike nakon uspostave Kraljevine SHS 1918. ukazivale su na potrebu izrade
novih društvenih pravila pa je na izvanrednoj skupštini VAD-a održanoj 17. srpnja 1921. u
prostorijama Jugoslavenskog napretka u Sinju odlučeno da se izradi novi pravilnik Društva, što
je i učinjeno. Njime je, kao i do tada, određeno da se čelni čovjek Društva zove vođa alkara, ali
na ovjeri pravilnika pojavljuje se naziv vojvoda. Iako je statutarni naziv bio jasan, od tada se
Vicko Grabovac potpisuje nestatutarnim imenom vojvoda, dok se u nekim dokumentima i dalje
koristi naziv vođa. Vojvoda nije povijesni naziv za zapovjednike vojnih postrojbi kao ni za
obnašatelje upravnih dužnosti na prostoru cetinskog kraja. Koliko je izbor ovoga imena imao
veze sa srpskim vojvodama iz Prvog svjetskog rata i kasnijim najvišim činom vojvode u vojsci
Kraljevine SHS, treba istražiti jer u arhivu VAD-a o tome nema podataka.
Organizacija jugoslavenskih nacionalista, skraćeno ORJUNA, osnovana je početkom 1921.
kao Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina, borbeno krilo Demokratske
stranke Svetozara Pribićevića. Zadaća joj je bila zaštita unitarnog jugoslavenstva i borba protiv
svih nacionalnih stremljenja, prvenstveno hrvatskoga. U provođenju svojih ciljeva nije birala
sredstva, sve do ubojstava, pa se može označiti terorističkom organizacijom. ORJUNA je svoj
ogranak imala i u Sinju, a pripadao joj je i dio alkarskih članova. Njihovi glavni protivnici bili
su pripadnici Hrvatske pučke stranke, pripadnici organizacije katoličkog "Orla" te franjevci
sinjskog samostana na čelu s gvardijanom fra Mijom Kotarašem.
Sukobi sinjskih Hrvata i Jugoslavena bili su česti, u njima su sudjelovali članovi VAD-a kao
jugoslavenski i protuhrvatski usmjereni aktivisti. Jedno je vrijeme predsjednik ORJUNE bio
alkar i obnašatelj dužnosti vojvode Jerko Tripalo. Orjunaško glasilo "Pobeda" pozivalo je na
doslovnu likvidaciju, vješanja, zatvaranja i pozive "u borbu do istrebljenja!". Nisu se birale
riječi kako bi se političke protivnike i franjevce što više ocrnilo, podsjećajući na njihova
najsramotnija dela, "jer je baš iz sinjskog samostana u srpnju 1914. iznešena herojska zastava
naše braće Srba i uz divlju kriku manastirske vižladi bila javno spaljena na trgu."
Aleksandar Karađorđević oženio se 1922. rumunjskom princezom Marijom, a na svadbu su
pozvani i alkari. To je u nekim beogradskim i sinjskim krugovima izazvalo buru negodovanja.
Unatoč različitih protivljenjima, alkari ne samo da su otišli na kraljevu svadbu, nego su tim
povodom održali alkarsko natjecanje u Beogradu. Vicko Grabovac održao je vatreni govor u
kojemu je između ostalog naglasio: "Veličanstvo! Kad je najveći i najsjajniji sin cijelog našeg
roda, otac ne samo Vaš, nego i svih Srba, Hrvata i Slovenaca, prvi Kralj Petar Veliki četovao u
Bosni pod proslavljenim imenom Petra Mrkonjića, njegova je čedna ali junačka četa, u kojoj je
bilo naših krajišnika, više puta bila potajno snabdjevana iz Sinja i Cetine od naših starijih, od
kojih su neki još živi i ugledni članovi našega udruženja." Slavodobitnik je bio Josip
Tomašević iz Brnaza pored Sinja.
Ne samo alkari režimlije
Nakon povratka u Sinj priređeno je veliko slavlje, a u ime građana alkarima i svima
okupljenima obratio se dr. Petar Tripalo "veličajući slavu alkara koju su neki moralni patuljci
iz Sinja htjeli još prije svatbenih svečanosti da ocrne." Kralj Aleksandar je 1925. visokim
odličjima odlikovao VAD, alkarskog vođu/vojvodu Vicka Grabovca i narodnog
poslanika Mirka Tripala.
U Marseilleu su 9. listopada 1934. makedonski i hrvatski nacionalisti organizirali i izvršili
atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra te ga na mjestu ubili. Vođa/vojvoda alkara
Grabovac uputio je u Beograd brzojav sljedećeg sadržaja: "Prožeta najsvetijim osjećajima
narodne duše i teško ranjenog srca, četa Viteških Sinjskih Alkara polaže svoja koplja pred
odrom Narodnog Junaka Viteza, Velikog Pobornika Mučenika, Slavnog Kralja Njegova
Veličanstva Aleksandra I zavjetom tvrdim čuvanja velikog djela, sinovske zahvalnosti i
poštovanja naprama neumrlom Njegovom Imenu i svijetloj uspomeni."
Kraljevo tijelo brodom je dopremljeno u Split gdje su mu se na Gatu majora Stojana, uz brojna
režimska izaslanstva, poklonili alkari i alkarski momci predvođeni alajčaušem Markom
Buljanom. Višebrojno izaslanstvo VAD-a nazočilo je pogrebu kralja Aleksandra u Beogradu.
Jugoslavenska orijentacija alkarskog vođe/vojvode Vicka Grabovca bila je općepoznata,
štoviše on ju je u svakoj prilici isticao. Među osobama jasnog hrvatskog opredjeljenja on je bio
omražen pa je večer prije Alke i župnik fra Leonard Bajić tražio da Grabovac ne drži govor na
Alki jer bi moglo biti nereda. Bilo je prema Grabovcu zahtjeva da među alkarima bude
nekoliko onih iz opozicije, a ne samo da budu režimlije. Osim toga, dio alkara bio je protiv
isticanja hrvatske zastave na alkarskom trkalištu. Unatoč upozorenjima, Grabovac nije u Alku
uključio nikoga od hrvatski orijentiranih alkara te je odlučio održati govor, osjećajući se
sigurnim pod zaštitom jakih žandarmerijskih i vojničkih snaga. Kada je počeo klicati "Slava
Mučeniku Kralju", "Živeo Kralj i živela Jugoslavija", većina posjetitelja uzvicima je ometala
njegov govor te skandirala hrvatskoj državi, Vlatku Mačeku i Anti Paveliću.
Bivši šef sinjske ORJUNE alkarski momak Ante Pavić zvani Đusa vikao je "Dolje Maček i
dolje Hrvatska" te puškom udario seljaka Petra Jagnića. Alkar Frano Grabovac, bivši orjunaš,
sjedeći na konju izvukao je revolver, došlo je do nereda u kojima su žandari s bajunetama na
puškama nasrnuli na prosvjednike. U općem metežu Vicko Grabovac je, zaštićen od žandara,
pobjegao s trkališta. Kasnije je u nastaloj pucnjavi ubijen Nikola Šipić iz Vedrina, a jedanaest
je osoba ranjeno. Tijekom istrage, žandarmerijski je zapovjednik divizijski general Jovan
Naumović izjavio kako je "trebalo da padne 50 glava pa bi bio red i mir."

Što su nam o prošlosti zatajili sinjski alkari

Cijena očuvanja Alke bila je visoka: uvijek u politikantskoj sprezi sa svim režimima

U više dalmatinskih gradova održavala su se u 17. i 18. stoljeću viteška konjička natjecanja, ali
do danas opstalo je samo ono u Sinju. Zašto su i kako ti starinski megdani, zaboravljeni u Splitu,
Zadru, Makarskoj ili Imotskom, opstali baš u Cetinskoj krajini, nama danas poznati kao Sinjska
alka? To je pitanje na koje pokušava odgovoriti povjesničar mr. Ivan Kozlica u svojoj knjizi
“Alka u politici – politika u Alki” s podnaslovom “Sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća”.
Natjecanje u kojem konjanici u trku kopljem pogađaju željezni kolut s četiri otvora (alku) koji
nose različit broj bodova (punata) ne bi moglo opstati bez mita o viteštvu i herojstvu,
domoljublju i patriotizmu koji podsjeća na veliku obranu Sinja pred Osmanlijama 1715. godine.
Alkari s koloritnim odorama s početka 18. stoljeća i „kalpacima“ na glavama usred ljetne žege,
zapjenjeni konji aristokratskog kasa i topot kopita po užarenoj dalmatinskoj kaldrmi, ono je po
čemu svi televizijski gledatelji (i oni koji nikada nisu bili u Sinju) već desetljećima pamte Alku.
Sinjska alka je danas jedan od markera za prepoznavanje Hrvatske, što je prepoznao i UNESCO
stavljajući je pod svoju zaštitu. Knjiga Ivana Kozlice potkrepljuje tvrdnju da je Alku održala
ljubav Sinjana prema svojoj tradiciji, ali pokazuje nam i da iza slikovitih alkara, paradnih konja i
govora punih junaštva i viteštva “postoji i ona druga strana, manje viteška, politička i
politikantska”. Zbog toga ona zasigurno neće biti dobro primljena u cijelom Sinju. – Zamjerit će
mi neki u Sinju, do sada je to javno učinila udruga sinjskih antifašista. Ali, ja sam član Alkarskog
društva gotovo 25 godina i nisam imao namjeru činiti štetu alkarima. Moj cilj je bio razobličiti
tabue, nepoznanice pa i krivotvorine iz alkarske prošlosti – kaže Kozlica. Autor svoju priču o
Alki počinje 1914. godine. Izvori o Alki prije toga vrlo su rijetki. Najstariji dokument koji
spominje Alku potječe s kraja 18. stoljeća pretkraj mletačke vladavine Dalmacijom. O prvih
sedamdeset godina Alke nema nikakvih dokaza.
Najveća kriza Alke nastupila je kada je vojvoda Norac optužen za ratni zločin. Prvi put alkari su
se suprotstavili vlasti – U knjizi ne navodim ni brojku branitelja Sinja za vrijeme opsade 1715.
godine ni brojku turskih napadača. Danas se tvrdi da je napadača bilo 60.000, a branitelja 700,
što je vojnički gledano nevjerojatno. U turskoj historiografiji rat za Sinj je nepoznat. Nema ga.
Međutim činjenica je da se ta opsada grada dogodila. U poznatoj knjizi opata Fortisa Put po
Dalmaciji i knjizi Sinjanina Ivana Lovrića, koje su izašle krajem 18. stoljeća, Alka kao činjenica
uopće se ne spominje. Teško je to objasniti ako Alka u to doba ima ikakvo značenje. Pitanje je
kako se Alka počela trčati i koliko redovno. Mi danas obilježavamo 300. Alku, a unaprijed
znamo da to nije točno jer se ona nije trčala 1715., vjerojatno ni 1716., nije se trčala nekoliko
godina francuske vladavine ni tri godine u Drugom svjetskom ratu. Možemo govoriti o 300.
obljetnici slavne pobjede nad Turcima – kaže Kozlica. Jedan od najvećih tabua alkarske prošlosti
povijesne su činjenice koje pokazuju da je Viteško alkarsko društvo preživljavalo stoljeća i
režime, osvajače i okupatore gotovo uvijek pognuto pred vladarima i vlašću. Svoju knjigu
Kozlica započinje citatom iz splitskog “Jadrana”, “katoličkih i naglašeno hrvatskih” novina iz
1923. godine koji zvuči kao psovka upućena ondašnjim sinjskim alkarima: “Uvijek ste bili
služnici sistema, vazda pod kuratelom (tutorstvom) državnih organa, voda na mlin svakom
vragu, koji je bičevao naš narod.” – Teška je to optužba za društvo koje se diči viteštvom i
poštenjem – kaže Kozlica. I doista, od Austro-Ugarske Franje Josipa do Kraljevine Jugoslavije i
srpske dinastije Karađorđevića, od Pavelića i NDH do Titove Jugoslavije, a isto tako u Republici
Hrvatskoj od Franje Tuđmana do Ive Josipovića, Viteško alkarsko društvo uvijek je bilo u
strasnoj vezi i ljubavi s aktualnom vlašću. Dakle, pojednostavnjeno rečeno, bilo je režimsko.
Postoji iznimka, i to samo jedna koja potvrđuje pravilo – sukob alkara s predsjednikom RH
Stjepanom Mesićem. No i tada je iza postupaka sinjskih alkara i sukoba s tadašnjim
Pantovčakom stajala neka druga, jača, paralelna ili barem buduća vlast. “Danas je Alka hrvatska
priča, ponosno sjećanje za budućnost, ljepota koju treba čuvati i očuvati. No treba znati da je ona
u prošlosti rijetko kada bila to što je danas, ponosna hrvatska priča. Cijena očuvanja bila je
visoka”, piše u svojoj knjizi Ivan Kozlica. Povijest Alke doslovno je preslikana povijest Hrvatske
u manje, ali ne i lokalne okvire, ponekad u ekstremnom, a ponekad u grotesknom obliku. Prije
stotinjak godina, u vrijeme početka Prvog svjetskog rata, na čelu Alkarskog društva bio je Vice
Grabovac, čovjek koji je vodio alkare gotovo tri desetljeća. On, kao i oficijelno Alkarsko
društvo, bili su austrofili, potpuno odani caru i carstvu. Na šezdesetu godišnjicu vladavine cara
Franje Josipa I. 1908. Grabovac predvodi brojno alkarsko izaslanstvo na proslavu u Beč. Za
petogodišnjeg rata brojni alkari ratuju kao carski vojnici. Sudjelovanje u ratnim pohodima na
Srbiju zaboravljeno je nevjerojatno brzo, već 1918. kada je u Sinju upriličen veličanstveni doček
pobjedničkoj srpskoj kraljevskoj vojsci. Prema zapisima svjedoka, vojska Kraljevine Srbije u
potpunosti se mogla osjećati kao osloboditelj Cetinske krajine. Uz mnoštvo, dočekali su ih i
alkari obučeni u svečano ruho. Bilo je to u prosincu 1918., samo četiri mjeseca od zadnje
“austrougarske alke” kada je još “slavljena Habsburška kuća”. Sada se klicalo kralju Petru i
svirala srpska himna “Bože pravde”. Vođa alkara i dalje je bio Vice Grabovac.
Josip Broz Tito i alkarski vojvoda general Bruno Vuletić 1965. godine prilikom obilježavanja
250. godišnjice Alke, na jedinim alkarskim svečanostima u Sinju na kojima je bio “doživotni
pokrovitelj” Alke “Ista alkarska uprava iz doba Austro-Ugarske organizirala je 1919. alkarske
svečanosti dva puta, jednom izvanredno natjecanje 12. srpnja u čast rođendana kralja Petra
Karađorđevića, drugi put redovito natjecanje”, bilježi Kozlica. Kad je ostarjeli kralj Petar umro,
alkarsko izaslanstvo na čelu s Grabovcem odlazi u Beograd na pogreb. Posebno blizak odnos
između alkara i dinastije Karađorđević svojevrsni vrhunac doživljava već 1922. godine kada se
ženi kralj Aleksandar koji na svoju svadbu poziva i alkare. U Beogradu se u sklopu svadbenih
svečanosti upriličuje pravo alkarsko natjecanje na kojem pobjeđuje alkar Josip Tomašević i na
dar od kraljice Marije dobiva zlatnu tabakeru s briljantima. Zanimljivo je da im je tada u
Beogradu službeni “domaćin” bio veliki srpski pisac i komediograf Branislav Nušić, tada
načelnik u Ministarstvu prosvjete. Prema alkarskim kronikama, to je bio jedan od samo tri
slučaja kada se alka nije “trčala” u Sinju. Prvi put se to zbilo 1832. u Splitu, a posljednji put
1946. u Zagrebu u čast, naravno, Josipa Broza Tita. Alkari i Alka između dva svjetska rata
politički su potpuno jugoslavenski orijentirani. Dio njih učlanjuje se u Jugoslavensku
demokratsku stranku koja se zauzima za integralno jugoslavenstvo. Stvaraju se posebne veze
Alkarskog društva i kraljevske vojske. Mijenja se i naziv funkcije prvog čovjeka Alke. Vice
Grabovac, dotadašnji “vođa” alkara, postaje “vojvoda”. (Ipak, ponekad se i dalje potpisuje s oba
naziva.) – Pojam vojvoda ne upotrebljava se do 1921. godine – kaže Kozlica. – U cetinskom
kraju i sinjskoj tradiciji nema vojvoda ni kao vojnih činova ni kao civilnih, administrativnih
dužnosnika. Alkarski vojvoda Grabovac do 1921. se potpisivao kao “vođa”. Mislim da ta
promjena ima neku vezu sa srpskim vojvodama iz Prvog svjetskog rata. Zanimljivo, tek 1965. se
u alkarskim pravilima i formalno naziv vođa mijenja u vojvodu. Rane dvadesete godine prošlog
stoljeća obilježava veliki javni i višegodišnji tektonski sukob, sada već vojvode Grabovca s
gvardijanom sinjskog samostana, utjecajnim i politički vrlo aktivnim fra Mijom Kotarašem.
Sukob je započeo međusobnim blaćenjem i podsjećanjem na Grabovčevo slugansko ponašanje
za vrijeme austrougarske carevine. Kotaraš se zalagao za ravnopravnost Hrvata u Trojednici,
politički se smatrao hrvatskim pravašem, a Grabovac je bio član režimskih jugoslavenskih
stranaka. Počelo je polemikom i međusobnim optuživanjem po splitskim novinama, a završavalo
je nerijetko batinama i kolcem, argumentima koji su sve češće korišteni u političkim obračunima,
pogotovo kako je rastao utjecaj i moć profašističke Orjune kojoj su bili bliski mnogi tadašnji
alkari. Sukobi sinjskih Hrvata i Jugoslavena postaju sve češći i sve žešći, piše Kozlica. Grabovac
je otišao tako daleko da je i sebe u jednom govoru proglasio Srbinom. Kotaraš je istovremeno
najvažniji borac za hrvatsku ravnopravnost i održavanje katoličanstva u Cetinskoj krajini pa je
često optuživan da je poticao vjernike na sukobe sa Srbima. Govorili su da je on “poturica gori
od Turčina”. Paradoksalno, ali fratar je “potekao iz pravoslavne obitelji” iz okolice Knina. Danas
bi se reklo da je porijeklom bio etnički Srbin. U žestokim polemikama nisu se birale riječi pa
tako splitski list Jadran, napadajući Grabovca i njegove alkare, poručuje: “Zabodite svoje koplje
u cetinsko polje, dok trava ne prikrije i koplje i šarca, jer ste i previše crni grješni!” Ubojstvo
Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i marsejski atentat na kralja Aleksandra nisu bitno
utjecali na političku orijentaciju tadašnjeg Alkarskog društva. Svoja izaslanstva šalju na pogrebe
i u Zagreb i u Beograd. Tek nakon pobjede opozicije na čelu s HSS-om i dr. Vladkom Mačekom
počinju sukobi u kojima alkari ostaju na strani beogradskog režima. Sve je snažnija hrvatska
opozicija pa na Alki 1935. dolazi do nereda, sukoba sa žandarima, a u pucnjavi ima ranjenih i
jedan poginuli. No, i tada je dobar dio alkara bio protiv toga da se na trkalištu izvjese hrvatske
zastave.
Na Alki 1990. milicajci su prvi put umjesto petokraka nosili hrvatske šahovnice. Istina, to je
trajalo samo jedan dan jer su već sutradan morali vratiti petokrake Novi i potpun preokret
nastupa 1941. Nakon osnivanja NDH, ustaška vlast u Sinju raspušta Alkarsko društvo, imenuje
povjerenika koji je imao zadaću ustrojiti VAD s potpuno novim članstvom. – Sinjska varoš je u
vrijeme Drugog svjetskog rata bila okružena žicom visokom četiri metra i bunkerima. Talijani
koji su okupirali Sinj nisu imali ništa protiv Alke, ali kada se 1941. godine trebala održati prva
ratna alka, dogodio se partizanski ustanak. Pravi zaljubljenici u Alku nisu više bili u Sinju. Ili su
izbjegli ili su u partizanima ili su potpuno pasivizirani. Mala skupina novih članova ipak je
održavala neke aktivnosti pa su išli u Zagreb i kod poglavnika dr. Ante Pavelića, kaže Ivan
Kozlica. – Za vrijeme komunističke Jugoslavije nije se smjelo govoriti ili napisati da se 1944. u
Sinju održalo alkarsko natjecanje. Ustaše su 1944. željele obnoviti Alku i dati joj hrvatski duh i
zato ja kažem da je Alka 1944. prva koja je u potpunosti imala taj hrvatski duh kroz sadržaj
govora, kroz ikonografiju, kroz zastave... – kaže Kozlica. Kuriozitet je što je slavodobitnik te
“ustaške alke” 1944. bio isti onaj Josip Tomašević, alkar koji je pobijedio i na Alki koja se
održala 1922. u povodu svadbe kralja Aleksandra. Začuđuje, međutim, što se ustaše nisu sjetili
promijeniti naziv funkcije prvog čovjeka Alke, vojvode, tako da su dvojica ustaških logornika
bili ratni vojvode. Vojvoda Marko Bilobrk strijeljan je nakon rata, a tužitelj u procesu koji je za
njega tražio smrtnu presudu bio je Petar Peko Bogdan, kasnije prvi partizanski alkarski vojvoda.
Poslije rata u Sinj su se vratili i oni alkari koji su se pridružili partizanima. Za VAD je to opet
značilo veliku prekretnicu i novi početak. Partizanski prvoborci postaju alkari. To je bilo
relativno lako izvodivo jer nijedan predratni alkar nije u ratu bio u ustašama ili domobranima.
(Jedan je čak pronađen među četnicima.) Komunisti, kako kaže Kozlica, izvode puč pa Viteško
alkarsko društvo postaje Narodno alkarsko društvo. Počasni član društva postaje maršal Tito.
Već 1945. na prvom poratnom alkarskom natjecanju zabljesnula je nova alkarska zvijezda, major
Bruno Vuletić. Taj Sinjanin je bio, kažu, najmlađi viši oficir u cijeloj partizanskoj vojsci. Vuletić
će ostati u Alki, kao vojvoda ili kao politički patron, sve do demokratskih promjena devedesetih
godina. Poratno doba obilježit će progon Sinjske Gospe s Alke, ateizacija i potpuna
sekularizacija samog alkarskog natjecanja. “Alkari su posljednji put sudjelovali u procesiji za
blagdan Čudotvorne Gospe Sinjske 1947. nakon čega je procesija zabranjena”, bilježi u svojoj
kronici Kozlica. Prvih godina poslije rata nije se svirala hrvatska himna Lijepa naša. Alkarski
pozdrav “Zbogom vam, braćo” mijenja se u “Zdravo, drugovi”. Vojvoda postaje “drug vojvoda”,
a Tito “stalni pokrovitelj”. Na obilježavanje 250. godišnjice Alke prvi i jedini put dolazi i sam
Josip Broz. Umjesto Tita na Alku su dolazili kao njegovi izaslanici gotovo svi tadašnji najvažniji
političari. Sedamdeset prve bili su Savka i Mika, gledalište ih je pozdravljalo burnim pljeskom.
Zanimljivo je da Vladimir Bakarić, čovjek koji je 35 godina stvarno upravljao Hrvatskom,
nikada nije bio Titov izaslanik. – Bakarić je bio političar prvenstveno hrvatske dimenzije, a Alka
je odmaknuta od hrvatske priče, okrenuta prema Jugoslaviji i Beogradu. Tito određuje svoje
izaslanike. Postoje samo Sinj pa Beograd, Zagreb se preskače – objašnjava Kozlica. I devedesete
godine u potpunosti i iz temelja mijenjaju Alku koja prestaje biti poligon za promociju
jugoslavenstva tako da “tek drugi put u povijesti živi u hrvatskom duhu”, kako kaže Kozlica. –
Prva i najjača stranka u Sinju 1990. godine je HDS, a ne HDZ. Veseličina je stranka prva
osnovana, ima više članova, agresivnija je u hrvatstvu. Zajedno traže da se barem dvostruko
poveća broj članova VAD-a jer znaju da starim sastavom ne mogu ništa promijeniti – kaže
Kozlica objašnjavajući kako su nove hrvatske stranke preuzimale kontrolu nad Viteškim
alkarskim društvom. Postojala je želja da se napravi otklon od alkarskog jugoslavenstva, ali ne
zato što su to htjeli sami alkari, nego zbog pritiska sa strane, objašnjava Kozlica. Zbog političkih
previranja i pritisaka, neki članovi SKH-SDP-a početkom devedesetih napuštaju VAD. Prvi
hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pozivao je tada još utjecajnog bivšeg vojvodu i generala
Bruna Vuletića na razgovor, ali on se nikada nije odazvao. Tuđman 1990. prvi put dolazi na
Alku, a kasnije dobiva titulu počasnog alkarskog vojvode. Alka 1990. ostat će upamćena kao
prvi javni događaj u Hrvatskoj na kojem su milicajci koji su čuvali red na kapama umjesto
petokraka imali hrvatske šahovnice. Istina, to je trajalo samo jedan dan jer su zbog napete
političke situacije već sutradan morali vratiti zvijezde petokrake. Sljedeća Alka održana 1991.
ostat će upamćena po legendarnom šovinističkom govoru Šime Đodana koji je za Srbe rekao da
imaju “šiljate glavice”. Predsjednik Tuđman je bio na Alki i 1992. godine, i to “na dometu
srpskog topništva”. Ni Alka održana 1993. nije zaboravljena, i to zbog lapsusa tadašnjeg
predsjednika VAD-a koji je Tuđmanova izaslanika generala Janka Bobetka oslovio kao
“izaslanika predsjednika Tita”. Godine 1994. ministar Gojko Šušak u svom govoru praktično je
najavio Oluju. Jedna od najvećih kriza u povijesti Alke nastupila je kada je alkarski vojvoda
general Mirko Norac Kevo optužen za ratni zločin tijekom Domovinskog rata. Stipe Mesić postat
će prvi državni poglavar čije darove alkari odbijaju. On uzvraća 2001. odbijanjem
predsjedničkog pokroviteljstva nad Alkom. Dobar dio hrvatske javnosti tada sinjske alkare
doživljava kao “simbol najradikalnije desnice”. Kako god bilo, bio je to povijesni presedan jer su
se alkari prvi put suprotstavili vladajućima. Na koncu, HDZ-ov moćni premijer dr. Ivo Sanader
mijenja cijeli vrh VAD-a. Nije bez značenja bilo ni to što je jedan dio alkarskog vodstva bio
skloniji Iviću Pašaliću, Sanaderovu protukandidatu na izborima za predsjednika HDZ-a.
Predsjednik Mesić 2007. opet govori u Sinju kao pokrovitelj Alke. Njegov nasljednik dr. Ivo
Josipović bio je na svakoj Alki u toku svojeg petogodišnjeg mandata. Kolinda Grabar-Kitarović
ući će ove jubilarne 2015. godine u sinjsku povijest kao prva žena pokroviteljica Sinjske alke.
Šime Jurić, jedan od najvećih poznavatelja alkarske prošlosti, kaže da je Alku održala ljubav
prema Alki, govori Ivan Kozlica. – Da nije bila vezana za sve režime, vjerojatno se ne bi održala
do danas. Postavio sam pitanje: je li se baš tako moralo sve događati? Zar su se uvijek iz Sinja
morale s konja slati dalekosežne političke poruke? Problem je u tome što su gotovo svi ti režimi
bili protuhrvatski. I time se ne možemo ponositi. To nije objeda, nego činjenica – kaže Kozlica.

Alkari su ispraćali i kraljeve i predsjednike

U skladu s tradicijom i dobrim običajima, alkari su uvijek prisustvovali pogrebima vladara i

poglavara. Premda se tvrdilo da su 1915. bili u Beču na pokopu cara Franje Josipa, u alkarskim
arhivama nema dokumenata koji to dokazuju. Bili su na sprovodu kralja Petra Karađorđevića I.
(3) 1921. godine u Beogradu i na pogrebu Stjepana Radića 1928. godine u Zagrebu. Lijes
ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića dočekali su u Splitu i ispratili u Beogradu 1934. Bili
su i na veličanstvenom pogrebu Josipa Broza Tita (2) 1980. godine u Beogradu kao i na
obilježavanju godišnjice njegove smrti. Izaslanstvo Alkarskog društva ispratilo je 1999. godine i
prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana (1) .