Escolar Documentos
Profissional Documentos
Cultura Documentos
1. Logika klasa
U simboličkoj logici, logika iskaza (ili logika stavova, sudova) postavljena je kao teo-
rija o utvrđivanju značenja i načina upotrebe iskaza u njihovim međusobnim vezama, dakle
deduktivna teorija o logičkim operacijama sa opštim stavovima. Glavni interes logike iskaza
čine spojevi osnovnih i složenih logičkih iskaza, formula. Pretpostavlja se da se složeni
logički iskazi sastoje iz elementarnih iskaza, koji su zapravo izjavne rečenice sa subjektom i
predikatom i njihovim veznicima, te koji time imaju neku svoju logičku vrednost istine:
elementarnim logičkim iskazima grade se složeni iskazi ili formule u kojima su elementarni
iskazi u izvesnim logičkim odnosima, a onda formule u međusobnim odnosima, što sve
zajedno sačinjava sistem logike iskaza.
Simbolički jezik sistema logičkih iskaza sastoji se iz logičkih promenljivih, ili varijabli
(p, q, r, s...), logičkih konstanti (operatori, logičke relacije: negacije, konjunkcija, disjunkcija,
implikacija, ekvivalencija), logičkih istinosnih vrednosti (1 istinito, 0 lažno) i logičkih zna-
kova interpunkcija (pomoćnih znakova).
Logičke relacije:
1) negacija iskaza p je –p iskaza, negacija tačnog iskaza je netačan iskaz, negacija
netačnog je tačan iskaz. Dvostruka negacija jednaka je afirmaciji.
2) konjunkcija (pq) je binarna funkcija iskaza p i q, koja je tačna ako su p i q tačni, a
netačna ako p i q imaju druge istinosne vrednosti, dakle, konjunkcija je istinita samo kad su
svi argumenti istiniti.
3) disjunkcija (pq) iskaza p i q je tačna ako je bar jedan od iskaza tačan, što znači da
je netačna ako su oba argumenta netačna.
4) implikacija (pq) je binarna funkcija iskaza p i q, gde je iskaz ako p onda q neta-
čan samo ako je p tačan a q netačan iskaz.
5) ekvivalencija (pq) je binarna funkcija iskaza p i q, gde je iskaz p je ako i samo ako
q istinit ako su i p i q istiniti, i ako su i p i q neistiniti.
Na temelju ovoga grade se tablice istinosnih vrednosti i matrice istinitosti prema pravi-
lima za osnovne logičke funkcije i njihove formule iskaznog računa. Te su tablice i matrice od
značaja jer su metod utvrđivanja vrednosti istine složenih formula iskaznog računa, kada se
zna istinosna vrednost njihovih elemenata. One su isto tako i pravila za interpretaciju logičkih
konstanti, kao i definicije logičkih funkcija.
Logičke konstante definišu se međusobno, a to znači da ima logičkih formula koje su
međusobno ekvivalentne po tablicama istinitosti. Konjunkcija se može definisati pomoću
negacije i implikacije, pa je formula pq ekvivalentna formuli –(p-q). Disjunkcija se defi-
niše pomoću konjunkcije i negacije: pq ekvivalentno je formuli –(-p-q). Implikacija se
definiše negacijom i disjunkcijom, dakle pq ekvivalentno je formuli -pq. Ekvivalencija
dva iskaza definiše se pomoću njihove uzjamne implikacije, pa je pq ekvivalentno sa
(pq)(qp).
Konstante i promenljive sačinjavaju elementarne formule računa iskaza, više elemen-
tarnih formula sačinjavaju složenije formule. Po istinosnoj vrednosti formule iskaznog računa
su istinite, neutralne i neistinite (tautologije, kontigentne i kontradikcije).
3. Logika predikata
Modalna logika se u polivalentnoj logici pokazuje kao teorija koja izučava logička
svojstva nužnosti, mogućnosti, nemogućnosti. Aristotel je razlikovao nužno, moguće, nemo-
guće, stvarno, sholastici su razlikovali realni i iskazni modalitet, ali je tek K. I. Luis postavio
prvi sistem modalne logike, na čiji su daljni razvoj uticali fon Riht, Prajor, Rajhenbah i dr.
Pojmovi modalnosti su raznovrsni, mogu između ostalog biti ontološke modalnosti
(nužno stvarno, moguće stvarno, nemoguće stvarno...), logičke modalnosti (nužno istinito,
moguće istinito), epistemološke modalnosti (dokazivo, proverljivo, neproverljivo), deontičke
modalnosti (obavezno, neobavezno, zabranjeno), aksiološke modalnosti (dobro, zlo, bolje),
vremenske modalnosti (uvek, nikada, ponekad, pre, posle).
Fon Riht modalne kategorije deli na aletičke moduse istine (nužno, moguće i konti-
gentno istinito), epistemičke moduse (provereno, neodlučno i opovrgnuto saznato) i deontičke
moduse (obavezno, dopušteno i zabranjeno). Razlikuje fon Riht isto tako i monadičke ili
apsolutne modalnosti kao svojstva sudova i diadičke ili relativne modalnosti kao odnose među
sudovima.
Obično se smatra da su tri osnovna pravila za minimalni sistem modalne logike, osim
aksioma i teorema, dakle pravilo modus ponens, ekstenzionalnost i pravilo umetanja formule
logike iskaza na mesto iskaznih promenljivih. Elementarna modalna logika je trovalentna
(moguće, tačno, netačno), mogu se međutim izgraditi sistemi polivalentne modalne logike sa
n-tim vrednostima.
6. Vremenska logika
8. Platon o jeziku
Imenovanje je jedna od moći ljudske svesti, koja je i stvaranje misli kojima je i pos-
talo. Ovaj Platonov stav upućuje na uverenje da bića, ili stvari, po svojoj suštini nemaju
imena, ona im pripadaju od zakonodavca koji se razume u bit stvari, od mudraca, filozofa, jer
oni su vični logosu. Duša se seća carstva apsolutnih ideja i pritom imenuje suštatstva jezikom
mišljenja.
U dijalogu Kratil Platon dopušta Sokratu da kaže kako sve ono što zaslužuje odredbu i
ime bića ima vlastitu suštinu koja se prikazuje tim imenom, pa je ime, reč, organon za razluči-
vanje stvari u njihovim suštinama, jer reč svojom suštinom prikazuje suštinu bića.
Dakle, u prirodi je mišljenja da jezikom misli prirodu bića, imenujući pritom njegovo
suštatstvo, gde onda ime suštatstva nije sâmo suštatstvo. Ime bića nije biće, ono je prikaz
stvari bića, pa je jezik, prema Platonu, skupnost značenja reči; značenje je pak iskustvo navike
i dogovora u praksi saobraćanja misli. U prirodi je čovekovoj da jezikom može izneti iz
samoga sebe ono što jeste znanje, ali valja pribeći pojmovima i u njima tražiti istinu bića, jer
pojam je misao o suštini bića. Tek je, dakle, logički logos logički govor kojim se iskazuje
misao o suštini bića, a istinom bića iskazuje se da za svako biće postoji prirodna tačnost
označavanja. Ovo jedinstvo reči i stvari jeste pravilnost reči, ali je ta pravilnost shvaćena u
Platonovom Kratilu prevashodno kao prirodna podudarnost reči i stvari, i kao dogovor u
jasnoći upotrebe jezika, na čemu se i zasniva izvor značenja svih reči.
9. Aristotel o jeziku
Za Hajdegera jezik je ’kuća bića’, biće dolazi kroz jezik, imenovanjem biće stupa u
otvorenost, u jeziku postaju i jesu stvari. Jezik govori, njemu je potreban čovekov govor, i
ništa što je pre jezičko ne postoji, neki čisti duh predjezičkog mišljenja, naime, sâmo je
mišljenje uvek jezik. Imenovanje dakle ’oblači biće u reči’, mišljenju se valja učiti jezikom.
Čovek govori ako odgovara jeziku, valja se naučiti stanovati u govorenju jezika, a moć
čovekova govora nacrt je njegovog bića, govor je egzistencijalno jezik.
Hajdegerova ontološka egzistencijalistička analitika jezika ide prema dokinuću filozo-
fije jezika kako bi se, onda, moglo raspitati o samim stvarima jezika unutar ustrojstva bitka.
Jezik je sabrano iskustvo istine, kaže Gadamer, jezik sabira događanje neskrivenosti,
jezik je bitak i iskustvo sveta koji se dâ razumeti. Jezik i svet jedno je te isto, pa otuda vreme-
nost kao povesnost ljudskog samorazumevanja bitka kao jezika, otuda hermeneutički logos
koji je jezik kojim hermeneutičko iskustvo zbori kao jedno Ti. Jezik je jezik samoga uma,
bitak, um i jezik stoje u temelju iskustva sveta. U biti je jezika da se on može pisati, pismov-
nost je njegov apstraktni idealitet, jezička bit predaje, što je težnja za trajanjem spomena.
Gadamerov oslonac stoji u Hegelovom uverenju u logički instinkt jezika, a to znači
kako nas jezik vodi k logici, da su dakle logičke kategorije sasvim prirodno u jeziku. Ali,
naspram primata hegelovskog logičkog, Gadamer zagovara primat jezičkog.
Gadamerovo uverenje u primat reči nad pojmom, jezika nad mišljenjem, filozofije
jezika nad logikom, znači da dijalektika mora sebe da vrati u hermeneutiku.
13. Sintaksa, semantika i pragmatika
Ostvareno znanje za Aristotela je znanje stvari, takvo znanje je istinito znanje jer
odgovara stvarima znanja. Mišljenje je pritom sabranost svih delatnosti duše, a te delatnosti su
znanje, mnenje, razum i um.
Znanje je teorijsko, praktičko i poetičko, ono je uvek znanje samog znanja, znanje
principa iz kojih se zna istina na temelju dokaza. U tom je smislu znanje shvatanje onoga što
je opšte i nužno, saznanje je znanje pojmova, pojmovi su pak oblici onoga čemu su pojmovi.
Osnovni stav empirizma smešten je u uverenju kako je iskustvo izvor i granica spoz-
naje, dakle iskustvo je prvi i poslednji dokaz istine saznanja. Novovekovna engleska filozofija
u gnoseološkoj je osnovi bitno empirijska filozofija (Bekon, Lok, Berkli, Hjum), zatim savre-
meni pozitivizam, naturalizam i logički pozitivizam.
Krajnje provedeni empirizam je senzualizam (sensus, čulnost), i to uverenje, da su
čulni oseti jedini izvori ljudske spoznaje, sasvim je jasno izraženo Lokovim stavom da ničeg
nema u razumu, čega nije bilo u čulu. Time je svo znanje samo preobražavanje čulnog saz-
nanja. Džordž Berkli ide i dalje od ovakvog stava, za njega su stvari samo kompleksi oseta, pa
biti znači biti opažen: saznaje se čulnim opažanjem, opažanje se sastoji iz oseta, ja imam
osete, dakle postojim samo ja (solipsizam, solus ipse, samo ja). Po Berkliju postoji samo onaj
koji opaža. Hobs je bio na stanovištu kako su oseti izvor spoznaje, ali je već Hjum naznačio
granicu moći iskustva i saznanju, prema načelu uzročnosti, budući da se odnos uzroka i pos-
ledice ne izvodi na osnovu iskustva nego navike i običaja. Dakle, nužnost takvog odnosa nije
u moći ljudskog saznanja, premda je sasvim jasno da saznanje uopšte otpočinje i dovršava se
čulnim osetima iskustva. Otuda nikakva metafizika kao nauka nije moguća. Zapravo, čitav je
smer empirijskog zasnivanja saznanja protiv metafizičkog zasnivanja znanja.
Ovakav empirizam u spoznaji uticao je i na formiranje Raslovog stava o ljudskom
znanju. Kosmički i kauzalno, kaže on, saznanje je jedno nevažno obeležje svemira, ali je
nužno pitati se ne u kakvom svetu živimo, nego kako uopšte stičemo znanje o svetu. Dakle,
šta čovek zna prevashodno zavisi od njegovog ličnog iskustva, ali kako onda od tog ličnog
iskustva postaje skup naučnih znanja. Mora se pokazati granica iskustvenog saznanja za
naučno znanje, jer naučno znanje teži da bude potpuno bezlično, da iskaže ono što je otkrio
kolektivni razum čovečanstva. Teorija saznanja treba da prikaže razlikovanje individualnog
od društvenog znanja, ali treba da opravda i tačnost stava kako su sve individualne percepcije
osnov sveg našeg znanja, pa ne postoji metod koji bi nam omogućio da počnemo sa podacima
koji su opšti za posmatrače, kaže Rasl. U tom je smislu znanje jedna vrsta istinitog uverenja,
svaki je slučaj znanja slučaj istinitog uverenja, a saznanje iskustvom prema empirističkoj
filozofiji nedosledno se drži svoje doktrine, pa je otuda sasvim tačno kako je svako ljudsko
znanje neizvesno, i netačno, i delimično.
Prema realizmu, realnost je spoljašnji svet koji postoji izvan i nezavisno od saznanja, a
saznanje je pritom samo odraz, opis stvarnog stanja stvari sveta. Predmetnost stvari i nezavis-
nost njihova od subjekta saznanja osnov je empirijske teorije spoznaje, naturalizma i poziti-
vizma. Teorijski poticaj ide od Aristotelovog uverenjakako su procesi mišljenja saobrazni
procesima bića; od srednjovekovnog realizma u pitanju postojanja univerzalija, po kome opšti
pojmovi postoje realno, u samim stvarima. Realizam se zatim proteže preko prosvetiteljske
koncepcije teorije spoznaje, preko materijalizma različitih koncepcija, do neorealizma i onto-
loškog kritičkog realizma, po kojima su reali poslednji nematerijalni elementi sveta.
Naivni realizam je teorija odraza, saznanje je pasivna slika predmeta saznanja, opis
stvarnoga. Kritički realizam nebitno razlikuje stvar i saznanje o stvari, ali priznaje pravo spoz-
najnog subjekta u spoznajnom aktu mišljenja. Neorealizam stoji na stanovištu da su spoznate
stvari sasvim isto što i ideje duha, premda su te stvari pre spoznajnog akta nezavisne od
subjekta saznanja.
Svojevrsni saznajni realizam zastupao je i Bertrand Rasl, tezom o realnom postojanju
atomskih činjenica kao ontoloških elemenata sveta, a time i elemenata sveg saznanja. Pitanje
je, međutim, šta uopšte jeste realnost, šta je realno, te onda koji su to pojavni oblici realnosti,
modaliteti realiteta. Isto se tako stavlja u pitanje i to da li je saznanje realni proces, stvarni
proces mišljenja, ili možda mišljenje nije stvarni nego psihički proces, idealni i idejni proces o
realnim procesima stvari sveta.
23. Idealizam u teoriji spoznaje
26. Dogmatizam
28. Čulnost
Čulnost je neposredna izvesnost svesti o onome što jeste. Sa čulnim saznanjem otpo-
činje saznanje. Sadržina čulnog saznanja jeste stvar, predmet, ukoliko je on dat neposredno
čulima. Čulnost je moć primanja predstava u svesti preko čulnosti tela, telo je organon za
čulnost spoznaje. U objektu saznanja je moć delovanja na čula tela, predmeti aficiraju, u
čulima tela stvaraju se oseti, kompleksi oseta sačinjavaju osećaj, kompleksi osećaja stvaraju
opažanje i predstavljanje, s kojima se dovršava temelj čulnog iskustva saznanja. Čulnost je
predmetna materija saznanja, za čulnost stvar naprosto jeste, i to je jedina izvesnost
neposredne svesti u čulnom saznanju. A šta stvar jeste, to nije predmet čulnog saznanja, čulna
svest se ne pita o istini stvari.
Oset nosi u sebi osnov za spoznajni akt, on je čulni dodir tela sa predmetom, prvi i
elementarni momenat spoznaje kojim otpočinje iskustvo čulnog saznanja. Oset je telesni dodir
čulnoga sa pojedinačnim, odeljenim svojstvima predmeta, uzetih nezavisno od drugih svoj-
stava, veza i odnosa. Strukturu oseta sačinjavaju predmet oseta i čulo oseta, pa nema oseta
uopšte, niti oseta ničega. Isto tako, oset je proces, najpre fiziološki, onda psihički i zatim
logički, dakle spoznajni. U prirodi je objekta da može aficirati čula, u prirodi je čula
receptivitet, moć spoznajne reakcije čula na svojstva predmeta, uzetih ponaosob.
Opažanje je viši oblik čulnog saznanja od oseta, opažanje je skupni poredak oseta. U
opažanju predmet se čulno prikazuje sa mnoštvom svojstava koje ga sačinjavaju, i to obilje
čulnog znanja sačinjava opažanje u iskustvu čulnog saznanja. Opažanjem nije zahvaćen
predmet u njegovoj svoj celovitosti, sveukupna njegova datost je zadata za opažanje, ali je
opažanje neposredna svest o raznolikosti osobina stvari, ne i o celovitosti stvari svih osobina.
Otuda je to tek elementarni uvid u stvar na osnovu njenih osobina, dobijenih posredstvom više
čula, ukoliko su aficirana. Opažanje se može shvatiti kao neko napredovanje ka prostom
pojmu stvari, jer se svesti stvar pokazuje kao celovitija opštost od istrgnutih oseta čulne
izvesnosti.
Predstava je sklopljena slika u čulnom iskustvu svesti o predmetnim svojstvima bića,
viša svest čulnog saznanja. Oset i opažanje bitne su pretpostavke predstave, predstava je
međutim idealno stvaranje predmeta bez prisustva predmeta neposredno u osetu i opažaju.
Otuda predstaviti predmet znači ne staviti njega pred sobom, nego sačiniti njegov lik u svesti,
a na temelju prethodnih procesa opažanja. Ili, predstavljanje je proizvođenje i čuvanje lika
predmeta u svesti bez neposrednog delovanja predmeta na organe čula u momentu predstav-
ljanja. Predstavljanje je u tom smislu sećanje svesti na čulnu datost neposrednog predmeta,
moć svesti da ujedini predstave, pri čemu su onda predstave slike sećanja, obnovljeni opažaj u
svesti.
Osetnost, opažanje i predstavljanje sačinjavaju momente iskustva čulnog saznanja.
Ovim nije moguće znati pojam stvari, šta stvar opažanja u čulnom iskustvu jeste.
29. Razum i um
30. Intuicija
Hegel nije imao visoko mišljenje o neposrednom znanju. Po njegovom sudu, filozofija
mora da iskorači iz neposrednosti supstancijalnog života, iz predstavne obrazovanosti svesti,
po kojoj istina egzistira kao opažanje, ili kao neposredno znanje apsolutnoga, kao religija, jer
je to suprotno obliku pojma. U neposrednosti znanja namesto pojma uspostavlja se osećanje
suštine koje smera ka okrepljenju duše, ne pojam nego ekstaza, a to pak ne priliči nauci, njoj
ne prilički okrepljujuća zamagljenost zemaljske raznolikosti života. Filozofija se mora čuvati
htenja da bude utešljiva, ona mora da iskorači iz isprazne površnosti, bespojmovnog supstan-
cijalnog znanja, gde se napuštanje razuma i uma shvata kao mudra spoznaja apsoluta.
Ali neposredno znanje je početak kojim se započinje znanje, nužno je dakle da znanje
u svom početku ima sebe u bogatstvu svog neposrednog sadržaja, nužno je da se jedna prirod-
na filozofija usled nedostatka pojma drži intuitivnog puta u mišljenje, premda je rezultat tog
poetskog mišljenja svet trivijalnih istina. U svojoj neposrednosti znanja svest misli da misli,
ali je njeno mišljenje neko muzikalno mišljenje koje ne dospeva do pojma.
No, neposredno znanje doista je znanje, saznanje stvari, s njim se može otpočeti ali i
dovršiti znanje uopšte, neki su pojavni oblici neposrednog znanja, ili iracionalnog znanja,
mišljeni kao poslednji i najviši akt svesti u spoznaji bitka bića, apsoluta, sveobuhvatnog.
Kod Plotina ekstaza je oblik saznanja Jednog kojim se ne biva Jedno nego jedinstvo sa
Jednim. Ekstaza je neko izmeštanje sebe sobom, uspinuće, najuzvišenija uzvišenost odnosa
prema Jednom. Plotin kaže kako mu se često događa da se digne iz tela u samoga sebe i da
bude izvan svega ostalog a unutar sebe samoga: tada se naime vidi a to viđenje je mišljenje
koje je neposredno gledanje, postajanje istovetnim sa božanskim. U saznajnom pogledu, eks-
taza (εξτασις, zanos, ushićenje, biti izvan sebe) znači istupanje iz sebe u celovito sagleda-
vanje, ispunjenost bogom, pripadanje Jednom u nesaopštivosti, to je smisleni vrhunac sve-
ukupnog mišljenja kojim se ekstasis pokazuje kao prisutnost svesti s one strane svega zamis-
livog: ekstasa postaje samo u ljubavi i gledanju.
Eros i ljibav isto su tako pojavni oblici neposrednog znanja u gnoseološkom iraciona-
lizmu. Kod Platona eros je i princip spoznaje, put ka ideji kao bitku, ljubav prema mudrosti,
uzdizanje ka lepoti i silazak u lepo. Kod Aurelija Avgustina ljubav je poznanje večnosti, ljub-
ljena večnost. Red stvari je red ljubavi, saobrazni su intelektualna ljubav duše i inteligibilni
svet, pa sve ljudske strasti valja svesti na red ljubavi, kako je postavljeno večnim zakonom
božanstva. Ali ljubav je ravnoteža sa razumom, stanje savršenog razuma, napokon, savršena
ljubav prema Bogu, uređena ljubav.
Spinoza je govorio kako je intelektualna ljubav prema Bogu najviši stav uma, spoznaja
večne suštine stvari kao suštine božjih atributa. Intelektualna ljubav prema Bogu zapravo je
sama božja ljubav kojom Bog samoga sebe voli suštinom božanskog duha, pod vidom
večnosti. To je naime samo deo beskrajne ljubavi kojom Bog voli samoga sebe, kojom onda,
voleći sebe, voli i ljude, koji, videći Boga, imaju blaženstvo, slobodu i spas.
Bera je isto tako metalogički pojam u gnoseologiji iracionalizma. Vera je prevlada-
vanje helenskog logosa, razum ne može znati Boga, Bog nije stvar razuma (Anselm, Tertuli-
jan, Avgustin, Akvinski).
ISTINA
Prema teoriji korespodencije, istina je slaganje misli i stvari, odgovaranje pojma pred-
metu mišljenja. Istina je dakle svojstvo suda da korespondira predmetu suđenja, pa je istinit
sud onaj koji izriče o biću šta ono doista jeste.
Ova teorija istine otpočinje sa Aristotelom, koji misli kako je struktura građenja
sudova saobrazna poretku u prirodi o kojima se sudovi i izriču. Istinitost i lažnost pripisuje se
stvarima, njihovom postojanju ili nepostojanju, laž je naime ono mišljenje koje suprotno pri-
rodi stvari. Istina je adekvatnost mišljenja prirodi stvari, korespodentnost mišljenja biću izriče
se sudom o postojanju ili nepostojanju bića i njegovih svojstava, pa reći da biće nije ili da
nebiće jeste, lažno je; a reći da biće jeste i nebiće nije, istinito je, tako da će onaj ko govori
kako nešto biva ili ne biva ili reći ono što je istinito ili pak ono što je lažno. Dakle, nije nešto
belo jer mi mislimo da jeste belo, kaže Aristotel, nego mi mislimo da je belo jer jeste belo.
Ovome smeru teorije korespodencije, u različitim modalitetima, pripadaju i sholastički
filozofi, osobito Toma Akvinski, po kome je istina adekvatnost intelekta i stvari, ali pritom
prigovara Aristotelu kako se istina ne mora nužno nalaziti pre u stvarima pa u umu, ona je
naime pre stvari u božjem umu. Zatim je Lok istinu shvatio kao slaganje ili neslaganje stvari i
ideja, a Lajbnic kao korespodenciju stavova i stvari. Lajbnic kaže kako istina nije neki atribut
bića, nego je istina ideja koja odgovara mogućem predmetu. Dakle, osnov istine jeste odnos
suda i predmeta, istine su zatim činjeničke i razumske, s obzirom na to da li se stavovi nepos-
redno ili posredno odnose na stvari.
U daljem toku istorije gnoseologije, teorije korespodencije provedena je kod Rasla,
Mora, neopozitivista, neorealista, neoempirista.
Teorija koherencije istinu određuje kao unutrašnji sklad mišljenja, kao međusobno
slaganje misli i stavova. Neopozitivisti su, uglavnom, na stanovištu teorije koherencije u
pitanju o poreklu i prirodi istine, istina se dakle svodi na međusobnu neprotivrečnost misli i
stavova u jednom sistemu misli i stavova. Istina je saglasnost sa sistemom, a to znači kako
objektivnih istina nema, postoji samo relativnost i konvencionalnost istina.
34. Teorija evidencije
U realističkoj teoriji istine poistovećuje se istinito i stvarno, istina nije samo stvar saz-
nanja nego je to sâma stvar, biće i mišljenje je, po ovome, apsolutno identično. Dekart poisto-
većuje biće i mišljenje, isto i Spinoza, po kome su ustina i biće korelati realnoga. Zapravo,
realistička teorija širi je ontološki okvir za teoriju korespodencije, pa se ova potonja može
smatrati pojavnim oblikom realističke koncepcije istine.
Ovde se može uvrstiti i marksistička teorija odraza (Marks, Engels, Lenjin), po kojoj
je istina poklapanje misli sa stvarnošću, jer je misaoni subjektodraz objektivne stvarnosti.
U novijoj filozofiji teoriju odraza zastupao je i Adam Šaf, po kome je istina istinit sud,
ili istinit stav, a to je onaj koji se podudara sa objektivnom stvarnošću, jer, istinit stav samo je
iskaz istinitog suda. Istinitost je svojstvena stavovima i sudovima, a ne nekom idealnom misa-
onom biću. Istina je dakle ljudsko saznanje koje tačno odražava stvarnost.
Modernu varijantu realističke koncepcije teorije korespodencije zastupa Bertrand Rasl.
Očigledno je, kaže Rasl, da je istina osobina uverenja, te da se sastoji u izvesnoj relaciji
između jednog uverenja i jedne ili više činjenica koje nisu uverenja, a ako takve relacije
nema, onda je uverenje lažno. A svako uverenje koje nije samo impuls za akciju ima prirodu
jedne slike, kombinovane sa da-osećanjem ili neosećanjem; u slučaju da-osećanja ono je isti-
nito ako postoji činjenica koja na tu sliku liči onako kao što prototip liči na neku predstavu; u
slučaju neosećanja ono je istinito ako nema takve činjenice.
Ludvig Vitgenštajn smatra da stav može biti istinit ili lažan samo time što je slika
stvarnosti. Slika je model stvarnosti, činjenica, svaka slika ima svoj smisao, smisao je ono što
slika prikazuje, a u slaganju ili neslaganju njenog smisla sa stvarnošću sastoji se istina i neis-
tina slike, pa otuda nema apriornih istina nego samo onih istina koje su poklapanje slike sa
stvarnošću.
39. Semantička teorija istine
Gnoseološki nihilizam u teoriji istine pripada Ničeu. Istine su, kaže Niče, veoma dobro
uvežbane navike verovanja koje su usađene kako ljudski rod ne bi mogao propasti, zato mi
živimo od laži, sve je laž, da sada se laž zvala istina, ima mnogo istina, dakle nema istine, sve
je onda dopušteno. U tom oslobađanju od istine valja istinu stvarati, nju ne treba otkrivati,
stvaranjem se stvara stvarnost kao istina procesa života, volje za moći i večnog vraćanja jed-
nakog: stvaranje stvarnosti akt je dubine umetnika da svojim estetskim instinktom obuhvati
svet u njegovoj istini, a istina sveta je to da je svet stanje volje za moći u obuhvatu večnog
vraćanja istog.
METOD
Metod, od μέθοδος, put i način, u nauci filozofije mišljenja shvata se kao odredbeni
modalitet i oblik sadržine koja je unutrašnji život stvari, dakle ono što sačinjava izgradnju
supstancijalne celine bića. Kako se biće mišljenju prikazuje kao njegov supstancijalni osnov,
a metod bića kao metod mišljenja, otuda je onda i logički metod filozofije mišljenja zapravo
ontološki metod bića.
Nauka metodologije mišljenja prikazuje logičko znanje o filozofskim osnovama
kojima se misli metod mišljenja. U svom opštem stanovištu, nauka metodologije je najpre
filozofsko znanje o sveopštim pojvanim oblicima, putevima i načinima postojanja mišljenja,
to je opšta metodologija kao formalna nauka primenjene logike koja ispituje sveopšti metod
sveg mišljenja.
Opšte stanovište tradicionalne formalne logike o suštini metodologije sadržano je već
u pojmovnoj odredbi logike, kao nauke o oblicima i metodama mišljenja. Logika kao formal-
na nauka o mišljenju razdeljuje se na elementarnu logiku, ili formalnu nauku o elementima
mišljenja, i metodologiju, nauku o metodu mišljenja. Grčka reč μέθοδος upućuje na put i
način istraživanja, pa je, prema ovome, metodologija smisleno, plansko i sistematsko ispiti-
vanje saznanja istine, nauka o metodu mišljenja i delovanja. Metodologija je primenjena
logika, nauka o metodu koji se primenjuje u naučnom istraživanju.
U opštem smislu metodologija je shvaćena kao neka nauka o nauci, onda kao nauka o
metodu saznanja, i zatim kao skupni naziv za metod koji se upotrebljava u nekoj nauci. Prema
ovakvom principu logičkog rasuđivanja, metodologija najpre ispituje najopštiji metod sveg
saznanja istine, primenljiv u svim oblastima mišljenja, zatim metod posebnih nauka, i onda
uslove neučnog saznanja istine, dakle postajanje nauke.
Isto tako je metodologija i jedna svestrana kritička analiza logičkih i epistemolokih
osnova sveukupne istraživačke prakse jedne nauke, jer ona proučava puteve i sredstva kojima
se nauka razvija na temelju već postignutog znanja, proučava naučni sistem i sve konkretne
istraživačke postupke i tehnike naučnih istraživanja; time je metodologija i heuristika, uputa
za buduća naučna istraživanja.
Metodologija je, po tradicionalnom gledanju formalne logike, nauka o osnovnom
smislu i orijentaciji naučnog istraživanja, nauka o metodskim postupcima u utvrđivanju
iskustvenih činjenica, o putevima i metodu valjanog naučnog objašnjenja koje omogućava
tačno predviđanje.
Osnovni problem svih metodologija mišljenja jeste naučni metod, dakle, poreklo i pri-
roda naučnog metoda, uzetog u smislu svakog sistematskog plana, načina i puta istraživanja.
42. Materijalizam kao filozofski metod
Idealizam je filozofski princip i metod mišljenja kojim se bitak bića misli kao ideja.
Ideja je, izvorno, lik, oblik (ιδεα, ειδος od sanskritskog osnova vid, Veda, latinskog videre,
slovenskog videti, dakle gledati izgled, oblik viđenog), misaoni uzor, paradigma mišljenja.
Kod Platona ideje su metafizičko tvorno načelo, paradigma bića, uzori stvari, bitak
kao bitak. Za Aristotela ideje su isto što i opšti pojmovi; za Plotina ideje su misli iz Jednoga;
kod Avgustina ideje su arhetipovi kao stvaralački uzori u božjem mišljenju.
Kant je mislio da su ideje nužni i opšti pojmovi čistoga uma, apriorne forme uma čiji
je sadržaj izvan mogućeg iskustva, o kojima međutim nije moguća nikakva naučna spoznaja,
sem antinomije metafizičkog mišljenja. Šeling je ideje smatrao dušama stvari. Za Hegela ideja
je živi pojam, dijalektički apsolut jedinstva pojma i realiteta. Kod Marksa ideje su materijalni
svet prenet i prerađen u ljudskoj glavi.
Idealizam se dakle pojavljuje kao ontološki (objektivni i apsolutni), gnoseološki (sub-
jektivni) i praktički ili etički idealizam. Objektivni idealizam je kod Platona i Hegela, subjek-
tivni idealizam proveden je Berklijem, a neki oblici subjektivnog idealizma stoje i kod Kanta.
Idealrealizam je filozofski metod mišljenja kojim se ideja samtra onim što je realno,
idealni principi mišljenja čiji oblici imaju stvarni osnov. Tako je Fihte svoju nauku o nauci
smatrao idealrealizmom i realidealizmom, a Šeling je idealrealizmom označavao svoju ideju o
identitetu idealnog i realnog, duha i prirode u apsolutu.
Zapravo, u formalnoj logici metodologije, idealizam i materijalizam dva su međuso-
bno protivstavljena filozofska gledišta, pa je idealrealizam neko izmirenje tih gledišta, pri
čemu se onda materijalizam smatra naučnim, a idealizam nenaučnim pogledom na svet. Ali
Platonov, Kantov ili Hegelov apsolutni idealizam neuporedivo su misaoniji tokovi filozofije
od mehanicističkog materijalizma, ili nemisaone koncepcije teorije odraza, osobito Todora
Pavlova i ortodoksnih marskista.
44. Transcendentalni filozofski metod
Induktivni metod nije sasvim isto što i induktivni posredni zaključak, koji se u formal-
noj logici određuje kao izvedeni opšti sud iz pojedinačnih ili posebnih premisa, pri čemu je
onda induktivno zaključivanje misaoni proces tog izvođenja opšteg iz posebnog i pojedinač-
nog. Induktivni metod nije ni moguć bez induktivnog zaključka, ali je induktivni metod siste-
matsko provođenje induktivnih procesa zaključivanja i drugih oblika procesa rasuđivanja kao
posebnih momenata induktivnog metoda: induktivni metod je postupak shvatanja i saznanja
opšteg jedinstva zajedničkih svojstava pojedinačnih i posebnih momenata opšteg, to opšte je
pak sud, postanak suda zaključivanjem koji je misaoni hod prema tom opštem, zadatom u
pojedinačnom i posebnom.
Prema modernijim shvatanjima indukcije, indukcija je neanalitičko zaključivanje gde
nema logičke implikacije zaključaka premisama, a to znači da zaključak ne proizilazi nužno iz
premisa jer ima širi obim od obima pojmova u premisama. Indukcija se sprovodi metodskim
postupcima potpune i nepotpune indukcije, shodno zahtevima i strukturi induktivnog zaključi-
vanja, postoje onda metodski postupci kauzalne indukcije, predikativne, analoške, univerzalne
indukcije, potpomognute u provođenju metodskim postupcima posmatranja, eksperimenta,
brojanja, merenja.
Metod potpune indukcije je moguć u mišljenju o stvarima i njihovim pojmovima ako
se oni sastoje od spoznatog konačnog broja elemenata po bitnim svojstvima, na osnovu kojih
se onda nesumnjivo zaključuje o istini tih svojstava stvari. Postanak istinitog suda kao zaklju-
čaka nepotpunom indukcijom nije tako nesumnjivo izvestan, nego je verovatan, jer se na
temelju određenih, premda bitnih elemenata, zaključuje o sim elementima opšteg. To je isto
slučaj kod predikativnih, analoških i univerzalnih indukcija, u kojima se zaključuje od jedne
klase na drugu, od pojedinačnog prema opštem.
Džon Stjuart Mil je razradio metodske postupke kauzalne, uzročne indukcije, pa po
njemu valja razllikovati metod slaganja, metod razlike, metod slaganja i razlike, metod zajed-
ničke promene i metod ostatka. Ovo su ujedno i metodski postupvi eksperimentalnog metoda
empirijskog istraživanja.
Dževons je razlikovao stupnjeve induktivnog mišljenja, najpre prethodno posmatranje,
zatim postavljanje hipoteza, deduktivno mišljenje i potom proveravanje.
Induktivni metod rasuđivanja, uzev uopšte, temelji se na analitičkosintetičkom pos-
tupku, na apstrakciji, generalizaciji, analizi, sintezi, konkretizaciji, specijalizaciji, dakle na
metodima nastajanja pojma. No, ovaj metod mora se opravdati, pa se onda logički problem
indukcije postavlja kao pitanje principa induktivnog metoda saznanja, a to znači da li doista
credi za sve članove ono što vredi za određene članove klase, ako je indukcija sinteza poseb-
nih i pojedinačnih stavova u jedan opšti stav. Kako opšte postoji samo u posebnom i pojedi-
načnom i kroz posebno i pojedinačno, to je onda svako pojedinačno i posebno neko opšte
sebe u opštosti svih drugih pojedinačnih i posebnih kao sebe opštih. Induktivni metod provodi
tu misao odnosa u opštosti.
Induktivni metod logičkog rasuđivanja opravdava se i osporava intuitivno, induktivno,
deduktivno, pragmatički. No, uopšte, opravdanje induktivnog metoda je ontološki stav o
kretanju mišljenja prema objektivnoj nužnosti postojanja opšteg kroz posebno i pojedinačno,
kojom se isto tako može spoznati kao što se pojedinačnost i posebnost spoznaje opštim.
Obično se, prema klasičnoj formalnoj logici, misli kako je konkretizacija misaoni pos-
tupak koji se odnosi na izdvajanje samo onoga što je posebno, pojedinačno, što time stvarnoi
jeste, jer nema opšteg čoveka, nego je svaki čovek neki pojedinačni čovek, stvarni čovek.
Zapravo, reči concretus, concrescere i upućuju na srastalost, srasti, učiniti nešto stvarnim,
concretum je stvar koja postoji, in concreto je u stvarnosti, concretio je srašćivanje, koje je
skupljanje u jedno.
Konkretizacija je metod mišljenja, koji međutim ne posmatra samo posebnost i pojedi-
načnost kao sraslost koja je stvarnost, nego isto tako i opštost je konkretnost na osnovu poje-
dinačnog i posebnog, shodno prirodi same stvari koja nikada nije opštost bez sebe pojedinač-
nog i posebnog, niti je ikada neko posebno i pojedinačno koje nije, tim, svoja vlastita opštost,
sve sebe pojedinačnog. Tako je konkretizacija zapravo sinteza, jedinstvo raznovrsnosti koje je
jedno nekih nečeg.
54. Apstrakcija
Apstrakcija jeste misaoni postupak kojim se izostavlja, izdvaja nešto od nečega, ili iz
nečega, apstrahovati je izdvajati, apstraktan je izdvojen, apstrakcionizam je svođenje svih
misaonih postupaka na apstrahovanje.
Apstrakcija je filozofski i naučni metod mišljenja kojim se stvara pojam mišljenja,
metod izdvajanja posebnog i pojedinačnog iz opšteg, gde je to opšte stavljeno po strani za
bitnost pojma, i isto tako izdvajanje opšteg stavljanjem po strani onog pojedinačnog i poseb-
nog tog opšteg. Apstrakcija opšteg i apstrakcija posebnog i pojedinačnog zapravo je analiza i
sinteza, analiza sinteze, sinteza analize, izdvajanje posebnog iz opšteg, opšteg iz posebnog.
Ovo izdvajanje može biti izdvajanje bitnog od nebitnog, nebitnog od bitnog, izdvajanje od
nečega, izdvajanje nečega, izdvajanje zajedničkog od međusobnih razlika, konkretnog od aps-
traktnog, i obrnuto, specifičnog od nespecifičnog. Dakle, nije samo ono što je opšte apstrak-
tno, apstraktno je i neka posebnost, pojedinačnost, izdvojena iz opšteg.
55. Pojam definicije
Divizija (divisio, deoba) je logički postupak kojim se određuje obim pojma. Deoba je
metod logičkog razvrstavanja obima opštijih pojmova, rodova, na posebnije ili pojedinačne
pojmove, vrste. U tom smislu Kant i kaže kako je logička podela pojma određivanje nekog
pojma u pogledu svega mogućeg što je sadržano pod njim.
Hegel isto tako potcrtava deobu kao navođenje drugih momenata pojma koje su odre-
đenosti onoga opšteg kao posebnosti, a ovo određivanje opšteg kao posebnosti događa se
prema izvesnom spoljašnjem odnosu: nužnost podele nalazi se u opštem jer ona se mora
uposebiti, ali i u posebnom koje se odnosi prema nekim posebnim koji sačinjavaju opšte koje
je dobijeno definicijom.
U savremenoj logici divizija, ili logička deoba, izlaganje je različitih vrsta u okviru
istog roda, ili, po ekstenzionalističkom shvatanju, proces deobe rastavljanje je neke klase na
njene sastavne potklase: proces deobe počinje najvišim rodom te deobe, zatim ide prema
nižim rodovima, a završava se najnižom vrstom te deobe.
Struktura deobe sadrži u sebi pojam čiji se obim određuje (deobena celina), princip
deobe i članove deobe, ono što se deobom dobilo kao rezultat. Prema broju članova obima
pojma deobe deoba je dihotomije, trihotomija, tetratomija, politomija. Pojam deobe, dakle
pojam čiji se obim određuje deobom, može se deliti prema različitim merilima i stoga na raz-
ličite članove u pogledu njihovog kvantiteta: podela pojma prema različitim principima deobe
u logici je paralelna deoba, ali kada se deobom razvrstava član neke deobe to je onda u logici
subdivizija ili poddeoba, ili subsubdivizija ako se sada taj novi član deli, itd., što sve zajedno,
divizija, subdivizija, subsubdivizija itd sačinjava klasifikaciju. Klasifikacija je dakle skup
međusobno povezanih divizija, u nekom smislu kretanje mišljenja od pojedinačnih i posebnih
predmeta i pojmova prema opštem, obrnuti proces od deobe, s kojom je međutim jedinstveni
proces. Klasifikacija je nadalje određivanje mesta jednog pojma u sistemu pojmova, jer svaki
pojam svojim obimom obuhvata obime i sadržaje drugih pojmova, a sam je opšti pojam deo
nekog opštijeg obima pojma. Deoba je raspodeljivanje, klasifikacija je svrstavanje pojmova u
obim pojma.
Deoba je misaoni postupak po pravilima, na temelju principa. Najpre deobena celina
mora biti jasno i precizno određena definicijom, kako bi onda i deoba mogla biti adekvatna,
jedinstvena, potpuna, postupna; isto tako princip deobe mora biti precizno određen. Pobliže
gledano u stavu logike, skup obima članova deobe u deobi koja je valjana jednak je obimu
deobene celine, zatim, u takvoj valjanoj deobi članovi deobe nemaju ni delimično zajednički
obim jer se međusobno isključuju. Istinski princip deobe istinski je princip dijalektičkog
jedinstva i unutrašnje povezanosti stvari, procesa i njihovih odnosa, kojima odgovara divizija
kao sistematski metod podele prema jedinstvu pojmova obima pojma.
57. Filozofija i nauka
Problem razgraničenja filozofije i nauke ostaje otvoren, premda je mišljen tokom sve-
ukupne istorije filozofije i nauke. Kod Fihtea se npr. radi o filozofiji koja nauka svih nauka,
koja je znanje o znanju, učenje o nauci. Ovakvo određenje za Hegela je samo teorija nauke
koja ne zahvata univerzum znanja – filozofiji se valja uzdići na stupanj nauke jer pravi oblik u
kome istina postoji može biti jedino njen naučni sistem. U Huserlovoj fenomenološkoj filozo-
fiji filozofija je stroga nauka, univerzum akata svesti, nauka o fenomenologiji suštine.
Na drugačijim pozicijama o biti nauke i njenog odnosa prema filozofiji stoje pozitivisti
i analitički filozofi. Tako je kod Konta filozofija naučna sinteza sveg znanja. Filip Frank se
zalaže za jedinstvo filozofije i nauke, to je pak jedinstvo po njegovom sudu filozofija nauke,
filozofsko i naučno znanje u jedinstvenom je lancu ljudskog saznanja uopšte, pa filozofija
nauke treba da pokaže kako se iz običnog iskustva dolazi do opštih naučnih principa. Dakako,
škole pozitivističkog, postpozitivističkog, neorealističkog i naturalističkog mišljenja nauke
pod filozofijom u naučnom smislu i ne podrazumevaju metafiziku i ontologiju, nego prevas-
hodno savremenu logiku, teoriju saznanja, epistemologiju, naučnu metodologiju mišljenja.
Ovakav scijentizam filozofije osporavaju fenomenolozi, egzistencijalisti, filozofi kri-
tičke teorije društva, neomarksisti. Bergson nauku smešta u diskurzivnost refleksije, filozofiju
u intuitivnost refleksije, nauka je stvar intelekta, filozofija je stvar intuitivnog unutrašnjeg
iskustva kojim se zna tok života: filozofija intuicije negacija je nauke i sveukupne upotrebe
razuma u spoznaji života. O nemoći nauke da shvati svet života govori i Huserl. Svet svaki-
dašnjeg života jeste tlo iz kojeg izrastaju nauke, u antičkoj nauci organon je logos, u modernoj
nauci organon je eksperiment, merenje. S krizom filozofije nastupala je kriza novovekovnih
nauka kao članova filozofske univerzalnosti, nauka je redukovana na nauku o činjenicama,
njen je zadatak međutim istraživanje fenomenološkog polja sveta života, kaže Huserl.
Filozofija i nauka su jedinstveno znanje, koje se međutim razlikuje po predmetu,
metodi, cilju i svrsi mišljenja. O toj jedinstvenosti znanja svedoče filozofski osnovi nauka i
naučnost filozofije.
58. Struktura nauke