Arhitektonske i stilske karakteristike džamije

Džamija Ferhadija razlikovala se po svom prostornom rješenju od uobičajenog i često primjenjivanog

tipa džamija, građenih u našim krajevima u razdoblju od XVI do XVIII stoljeća, tzv. istanbulskog stila. Te
džamije imaju jednoprostorno rješenje, gdje jedna kupola pokriva čitav molitveni prostor, a tri kupolice
otvoreni trijem. Ferhadija džamija imala je tlocrtno razvijenije rješenje, koje je rezultiralo kao višekupolni
sistem.

U centralni prostor za namaz ulazilo se preko otvorenog trijema koja su nosila četiri kružna kamena
stupa međusobno povezana prelomljenim lukovima. Kapiteli stupova bili su obogaćeni dekorativnom
kamenom plastikom, geometrijskih i stalaktitnih oblika. Na portalnom zidu, postavljena simetrično u
odnosu na ulaz, bila su dva mala kamena mihraba, zahvaljujući kojima se mogao obavljati namaz i na
sofama. Tri kuplice pokrivale su trijem, a središnja je bila malo povišena, naglašavajući ulaz.

Ispred trijema ranije je bio još jedan niži, koji je okruživao džamiju sa tri strane. On je imao kosi krov
oslonjen na deset kamenih stupova čiji su kapiteli i baze bili slabije obrade nego glavni stupovi trijema.
Ovaj dodatak nastao je vjerovatno zato što je graditelj nastojao dobiti prostor za okupljanje većeg broja
ljudi prije molitve, kao i da prostornim gabaritom približi džamiju sitnim dućanima čaršije. Vanjski trijem
bio je širok 4,5 m, pa je poslužio kao pomoćni prostor džamije, pošto je u XIX vijeku bio zatvoren zidom.
Tada je na njemu otvoreno 18 prozora sa polukružnim završecima, a omalterisana fasada bila je
ukrašena plitkim arhivoltama. Bombardiranjem 1944. ovaj trijem je srušen, pa je džamija oslobođena
ovog dodatka. Ostaci stupova trijema postojali su do rušenja 1993.

Svijetao i potpuno saglediv unutrašnji prostor sastajao se od centralnog dijela i dva proširenja sa strane,
te uzdignutog prostora gdje je bio mihrab. Takva raščlanjenost osnove imala je svoj odraz i na
konstruktivni sklop građevine. Dva proširenja pokrivali su koritasti polusvodovi, a mihrab je pokrivala
polukupola, dok se nad centralnim prostorom uzdizala kupola. Ona je ležala na tamburu, a ovaj je preko
pandantifa prenosio opterećenje na konstruktivne lukove. Ovakvo rješenje imala je kod nas još samo
Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu.

Pandantifi, kao značajni dijelovi konstrukcije naglašeni su samo bojom i kaligrafskim natpisima. Ovaj
način u ono vrijeme je bio sigurno savremenije rješenje od trompi koje su se inače češće primjenjivale
kod džamija na našem tlu.

U unutrašnjosti džamije postavljena su četiri prelomljena luka, od kojih su tri bila slobodna, a četvrti je
bio prislonjen na sjeverozapadni zid džamije. Dva luka su dijelila centralni prostor od proširenja sa
strane, a jedan odvajao mihrab od prostora za namaz. Zanimljivo je da je graditelj, nastojeći poštivati

1
postulat osmanske arhitekture „ostvariti idealan krug nad idealnim kvadratom”, morao pravokutni
centralni prostor svesti na približan kvadrat u podnožju tambura da bi dobio kružnu, a ne elipsoidnu
osnovu kupole, kao što su to dosada smatrali neki istraživači. Taj detalj konstruktivno je riješen
konzolnim ispuštanjem dijela zida za otprilike 25 cm iznad tjemenih dijelova prelomljenih lukova, i to za
onog kod mihraba, kao i onog prislonjenog na unutrašnji portalni zid. Tambur je visoko uzdignut da bi se
naglasilo mjesto relativno male kupole.

Izuzetno vedro ozračje molitvenog prostora osiguravali su brojni prozori. To su bili prozori u kupoli, njih
12, na polukupoli pet, koji su svojom visinom ulazili sa unutrašnje strane u zakrivljenu površinu ovih
konstrukcija, dok su s vanjske ostajali u vertikalnoj ravnini zida kružnog tambura. Nekada su kamene,
prije rušenja objekta drvene tranzene, ukrašene geometrijskim motivima i zastakljene raznobojnim
staklom, zatvarale ove otvore i osiguravale igru svjetlosti uz bogatu iluminaciju.

Osim ovih prozora, u donjoj zoni džamije bilo je još deset prozora i dvije niše, tako da se na svakoj fasadi
pojavljuju po dva, pravokutnog oblika, obrađeno bogato profiliranim kamenim okvirima. Bili su zaštićeni
sa unutrašnje strane drvenim kapcima, a sa vanjske kovanim demirima. Sa unutrašnje, a i sa vanjske
strane kod ovih prozora iznad pravokutnog okvira pojavljuju se prelomljeni lukovi čija je unutrašnja
površina u interijeru bila ukrašena arabeskom ili kaligrafijom. Sa vanjske strane te površine bile su od
kamena, malo uvučene u odnosu na lukove. U gornjoj zoni džamije bilo je dvanaest prozora nešto užih
od prizemnih, čiji je završetak bio u obliku prelomljenog luka, osim jednog, čiji je oblik bio pravokutan.
Prozori na sjeveroistočnoj i ulaznoj fasadi bili su iste obrade kao i prizemni, samo nešto uži. Osim ovih
otvora, bila su još tri prozora na ulaznoj fasadi, postavljena u grupi gdje je centralni bio malo povišen.
Oni su se nalazili na kockastom postolju iznad trijema nad središnjom kupolicom. Ovo postolje sa ulazne
strane, riješeno stepenasto imalo je skok naglašen kamenim vijencem.

Ferhadija džamija je bila jedna od najbolje osvijetljenih džamija na našem tlu, što je bila posljedica ne
samo funkcije, nego islamskog vjerovanja „da je Allah, dž.š., Svjetlost Nebesa i Zemlje”, i da svjetlost
izražava Božije jedinstvo, osvjetljavajući naš zemaljski svijet. Prof. Andrejević je smatrao „da ni prije, ni
poslije zadužbine Ferhad-paše Sokolovića nije ostvareno toliko obilje svjetlosti u unutrašnjosti jedne
džamije”.

2
 Modul i dimenzije džamije

Ferhadija je prema svojim dimenzijama u klasi srednjih džamija. Arhitektonsko snimanje džamije vršeno
je nekoliko puta, a najznačajniji su aerofotogrametrijski snimci, koje je napravio Geodetski zavod BiH,
prije zemljotresa 1969. Sa ovog snimka se mogu očitati sve visinske vrijednosti pojedinih dijelova
džamije: kupole, kupolica trijema, vijenaca, svih dijelova munare, tambura, kao i svih ostalih objekata
kompleksa.

Mjere u kojima je građena Ferhadija sigurno nisu bile one kojima se mi danas služimo. Vjerovatno je to
bila neka vrsta turskog aršina, koji su bili različiti u raznim stilskim razdobljima i čiji se broj i međusobni
odnosi oslanjaju, osim na stadarde gradnje, više na metafizička i simbolična značenja brojeva.

„Nauka o brojevima, matematika s praktičnom primjenom u arhitekturi, u filozofiji, pa i u religiji dobija

ezoterički karakter. Brojevi dobijaju svoje simboličko značenje. Mogli bismo ga tražiti u tabelama
arapskih brojeva i njihovih značenja, kao što je prikazano u Aviceninoj doktrini”, piše T. Kurent u djelu
„Ferhadija numerički simbol kosmosa”, poznati istraživač numeričkih i modularnih odnosa islamskih
sakralnih objekata.

On pretpostavlja da je Ferhadija zamišljena kao mikrokosmos, čiji su elementarni simboli brojevi 3, 4 i 5.

Tako se pojavljuju tri kupolice na trijemu, koje nose četiri stupa, a između njih je pet lukova. Po prof.
Kurentu, elementi egipatskog trokuta sa stranama 3, 4 i 5 bili su osnova proporcioniranja svih dijelova
džamije, koji množenjem sa modulom daju pojedine dimenzije džamije.

Kako se zna da je Ferhad-paša bio pripadnik derviškog reda bektašija, gdje je broj 12 imao posebno
duhovno i vjersko značenje i koji se često javlja na pojedinim dijelovima džamije, to bi se tragom te
informacije, moglo dalje istraživati.

Postignuta ravnoteža u proporcioniranju svih dijelova objekta u horizontalnom i vertikalnom smislu,

posebno naglašena na trijemu i glavnoj fasadi, govori da je to, osim specifičnog prostornog rješenja, bio
jedan od najvažnijih problema graditelja, a koji je on uspješno riješio. Plemeniti metrički odnosi
Ferhadije džamije, kao i većine osmanskih objekata, bili su određeni simboličkim i duhovnim značenjem
brojeva, ali i ljudskom figurom, što govori da je antropometrijski sistem mjera bio stalno prisutan. Zato
se mora posvetiti puno pažnje izučavanju proporcijskih i modularnih odnosa ovog vrijednog objekta.

3
 Tehnika građenja i kamena plastika

Ferhadija džamija građena je „kristalnom” sedrom, čiji su blokovi bili različitih veličina, pravilno klesani i
pažljivo sastavljani krečnim malterom, klamfama uz korištenje tečnog olova. Debljina zidova je bila
različita (105 do 115 cm). Munara je imala takođe različitu debljinu zida, u donjoj zoni je „stablo” bilo
52,5 do 54 cm, dok su zidovi u gornjim zonama bili tanji. Kupola i polukupola, koritasti polusvodovi,
pandatifi, tambur i pilastri tambura, kao i kupolice trijema zidani su „turskom” opekom, tuglom.

Kao rezonatori služili su komadi cijevi od pečene gline ugrađeni u kupolu, čije se postojanje utvrdilo
poslije rušenja džamije, kada su pronađeni.

Realizacija ovog objekta sigurno je bila povjerena inženjerima i majstorima iz Istanbula. Vjerovatno su u
tome učesvovali i dubrovački majstori. Brojni historičari koji su se bavili ovom problematikom utvrdili su
da su dubrovački majstori sudjelovali u izgradnji osmanskih građevina kod nas od XVI do XVIII vijeka.

Nastojeći sačuvati čistoću prostornog rješenja arhitektonske kompozicije, a ostajući dosljedan duhu
islamske umjetnosti u kojoj je dekoracija u službi arhitekture, graditelj Ferhadije potčinjava sve ukrasne
elemente toj ideji. Zbog toga je i kamena plastika kapitela stupova trijema, iako obogaćena
geometrijskom dekoracijom, ostala bez individualnosti, odnosno kao sastavni elemenat čitave
kompozicije.

Stalaktitna dekoracija je primijenjena i pri obradi niša malih mihraba, koje su, simetrično postavljene,
ukrašavale još rozete, te ploča za natpis koji, vjerovatno, nikada tu nije isklesan. Unutrašnjost kupolica
trijema nije bila posebno dekorisana, osim srednje koja je imala sitno profilirana rebra, a pandantifi su
bili omalterisani i na tim površinama ucrtani su okviri koji su pratili njihov oblik.

Najreprezentativniji dio ulazne fasade džamije je predstavljao portal. Njega je činio bogato profiliran
okvir od sedre, izvučen iz mase zida i na vrhu ukrašen vijencem od kitnjasto izrezanih i naizmjenično
postavljenih manjih i većih trolisnih motiva. Vrata, niža od vanjskog okvira, učvršćivali su dovratnici od
crvenog i lijepo brušenog kamena, koje je međusobno povezivao segmentni luk. Floralni motivi, rađeni u
dvije nijanse crvenog kamena, naizmjenično postavljeni, bili su najprepoznatljiviji detalj ulaza. Iznad
vrata postavljena je uska kamena ploča sa uklesanim tekstom molitve, a kameni tarih, o kome je već bilo
riječi, a koji je govorio o izgradnji džamije, bio je iznad ove ploče. Sve to uokvirivala su dva prelomljena
serdrena luka, od kojih jedan ostajao u masi zida, a drugi bio izvučen, dajući ovom stilski
uravnoteženom, ali reprezentativnom dijelu džamije posebno mjesto.

4
Vrata su bila izrađena od hrastovine i dekorisana geometrijskim motivima, te ukrašena mesinganim
okovom.

Kameni vijenci bili su značajni elementi dekorativne plastike džamije, to su kordonski i krunski, koji su
dijelili zasvedenu konstrukciju od ravnog dijela zida. Bogato profilirani, oni nisu imali samo ulogu
završetka zidne mase nego su, uz sjenke, stvarali utisak dinamične napetosti ovih elemenata. Ovu igru
sjenki nastavljali su i mnogobrojni pilastri na kupoli i polukupoli koji su sa vijencima služili istoj svrsi.

Munara se nalazila s desne strane džamije i imala poseban ulaz. Bila je postavljena na oktogonalno
postolje (ćup) spojeno jednim dijelom za masu zida, dok je vanjski dio bio ukrašen kamenim okvirima,
naglašavajući njegovu poligonalnost. Munara se završavala visokim krovićem na kome je bio mizrak sa
alemom. Visina munare je bila 42,70 m, što dokazuju aerofotogrametrijski snimci načinjeni prije
zemljotresa 1969. g. Naime, pošto je gornji dio munare iznad šerefeta bio zemljotresom porušen,
rekonstrukcijom koja je uslijedila, visina toga dijela džamije je smanjena. Takođe je mijenjana i visina
krovića munare. Unutrašnje kameno stepenište sa 128 gazišta vodilo je do šerefeta, čija je parapetna
ograda bila bogato dekorisana geometrijskim motivima, a oslonjena na vijenac konzola ispuštenih
stalaktitnih ukrasa.

5
 Elementi interijera

Suzdržanost u korištenju ukrasnih elemenata, karakteristična za klasični istanbulski stil, gdje se naglašava
vertikalnost, dala je pečat i svim elementima interijera, koji su i pored svoje uloge u službi vjere, bili u
harmoniji sa osnovnom arhitektonskom idejom.

Na osi koja veže ulaz i jugoistočni zid, na centralnom mjestu, stoji mihrab, centralna fokusna tačka ovog
zida koji označava kiblu, pravac Mekke, kojoj se vjernici okreću. On je igrao glavnu ulogu u čitavom
unutrašnjem prostoru.

Mihrab je imao izrazito naglašenu visinu vitkih oblika i glatku unutrašnju nišu koja se stepenasto pri vrhu
završavala sa sedam redova stalaktita, a sa strana su bila dva ukrasna cvijeta dok je na vrhu bila zlatna
jabuka. Oblinu niše uokvirivali su elementi pješčanog sata koji su se pojavljivali i na krajnjim rubovima
okvirnog dijela mihraba, odvajajući ga od mase zida. Iznad ukrasne jabuke bio je zlatnom bojom na
crvenoj podlozi kaligrafski ispisan tekst molitve. Gornji dio okvirnog dijela mihraba ukrašavala je kruna sa
stiliziranim pupoljcima, a čitavu površinu preplitale lisnate loze obogaćene polihromijom. Pri posljednjoj
restauraciji mihrab je ukrašen obiljem plave i crvene boje, a o njegovim autentičnim bojama nema
podataka.

Drugi značajan dio interijera bio je minber. Izrađen u kamenu, a sastojao se od ulaznog dijela, stepeništa
i piramidalnog krovića. Sam ulaz na minber, izgrađen po uzoru na istanbulske džamije, imao je
segmentni luk od crvenog kamena, koji se oslanjao na vitke stubiće ovog portala, a iznad luka bila je
ploča sa uklesanim tekstom molitve. Najraskošniji dio minbera bila je portalna kruna, koju su ukrašavali
stilizirani pupoljci obojeni crvenom i zlatnom bojom, naizmjenično postavljeni sa listovima ispod kojih je
bio red stalaktita.

Lijevo od mihraba bio je ćurs, katedra za povremene vazove (predavanja), imao je jednostavnu
četverougaonu formu, građen od kamena i obojen.

Mahfil je galerija koja služi mujezinu, koji uz imama predvodi namaz, ali isto tako za povećanje
molitvenog prostora, pa su ga najčešće koristile žene. Kod Ferhadije džamije on je postavljen
asimetrično, oslonjen na zid kod ulaza jednom stranom, a drugom na sjeveroistočni zid i pet kamenih
stupova čije su baze bile od crvenog kamena, a kapiteli od drveta. Na mafil su vodila dva kamena
stepeništa ugrađena u masivne kamene pilastre, izvučene iz mase zida. Ovakva vrsta rješenja dvostrukih
stepeništa nije rijetkost, iako su to smatrali neki istraživači.

6
Autentični arapski tekstovi u dekorativnoj plastici ukrašavali su površine ispod prelomljenih lukova
prizemnih prozora. Prvobitna arabeska koja je bila u kupoli džamije vremenom je oštećena, pa je
prilikom sanacije džamije poslije zemljotresa 1969. djelomično restaurirana, a dok su ostali dijelovi
džamije oslikani kompilacijom različitih motiva u rumi i hataji ornamentici iz značajnijih bosanskih
džamija.

7
 Ostali objekti kompleksa

Prvobitno dvorište džamije bilo je opasano zidom na koji su se oslanjale nastrešnice „klupe”, gdje je
narod donosio, po predaji, hranu radnicima koji su gradili džamiju. Te klupe su kasnije pretvorene u male
dućane s ćefencima. Ovaj lokalitet se dugo poslije zvao „klupe”. Prvobitna ograda srušena je poslije
1884., da bi bila izgrađena kamena s monumentalnim portalom i posebnom lijepom česmom, sve u stilu
egipatske arhitekture, što je bio manir građenja tadašnjih austrijskih arhitekata.

U dvorištu džamije bio je šadrvan s kamenim bazenom i 12 naokolo postavljenih česmi. Vodu za ovaj
šadrvan Ferhad-paša je doveo iz sela Pavlovac, s izvora koji se i danas zove Šadrvan. Iznad kamenog
bazena bila je ukrasna mreža od kovanog željeza, a u XIX vijeku je Hadži-Feslija, upravnik vakufa, dao
sagraditi drveni baldahin s kupolom i s lijepo oslikanom atikom, u stilu „levantskog baroka”. Ovaj
baldahin je porušen 1955.

Pored džamije nalazile su se tri memorijalna objekta, tri turbeta. U jednom je bio sarkofag Ferhad-paše i
njegovog sina ili unuka. U drugom turbetu bili su njegovi bajraktari. Oba turbeta su oktogonalnog tipa,
građena od sedre, u stilu klasične osmanske arhitekture s kupolom od „turske” opeke, tugle, koja je bila
pokrivena olovom. Portal Ferhad-pašinog turbeta bio je posebno naglašen i obrađen sa ostavljenim
prostorom za tarih. Sa lijeve strane ulaza u džamiju nalazilo se Safi-kadunino turbe koja je bila, kako se
misli, Ferhad-pašina unuka. Ovo turbe je imalo kupasti krov pokriven biber crijepom. Zidovi turbeta su
bili slabije klesarske obrade, pa se pretpostavlja da je nastalo kasnije, početkom XVIII vijeka. Pravilna
oktogonalna osnova ukazuje da je eventualno turbe bilo pokriveno kupolom.

Harem uz džamiju bio je s najraznovrsnijim nišanima u Banjoj Luci. Sahranjivanje je ovdje počelo
vjerovatno čim je sagrađena 1579. o čemu govori i vakufnama Ferhad-paše, pa bi se moglo zaključiti da
najstariji bašluci potječu s kraja XVI vijeka. Gotovo su svi bili napravljeni od kvalitetnog kamena, neki i od
bijelog mramora, a stilske odlike su im bile u rasponu od arhaičnih bašluka s motivom turbana, raznih
oblika koji su označavali zanimanje i društveni status, do skladnih stela sa ukrasnom kaligrafijom. Tu su
bili i tipični nišani sa rubnim ukrasima od tordirane „vrpce” ili stiliziranog mača, pa do klasicističkih ili
secesijskih oblika. Jedan dio takvih dekorativnih elemenata mogao se vidjeti i u drugim banjalučkim
haremima, ali nigdje sistem ukrašavanja nije bio proveden s toliko profinjenosti i vrhunskim zanatskim
klesarskim umijećem kao u haremu uz glavnu gradsku džamiju. Manji broj je imao i ogradu od kovanog
gvožđa, sa dekorativnim ukrasima, što je bio izraz novijih utjecaja.

Čitav kompleks zajedno sa Sahat-kulom činio je skladnu cjelinu, koji je svojim vjekovnim postojanjem
utjecao na oblikovanje svih okolnih prostora, posebno banjalučke čaršije, dajući joj pečat i čuvajući
identitet čitavog ambijenta.

8
Ferhadija džamija minirana je u noći između 6.i 7. maja 1993., a ostali objekti kompleksa kao i Sahat-kula
15. decembra iste godine. Svi ostaci su porušeni i odvezeni na različite lokacije (gradska deponija smeća
u Ramićima, Šljunkara u Karanovcu i sl.).

Poštujući međunarodne povelje i postulate aktivne zaštite koji govore o restauraciji i mogućoj
rekonstrukciji nasilno porušenih objekata, kao i iskustvima konzervatorsko-restauratorske prakse brojnih
država u svijetu, a zahvaljujući arhivskoj građi, tehničkoj, foto, arhitektonskoj i geodetskoj dokumentaciji
i sačuvanim ostacima ova obnova je ostvariva. Ona je važan element u očuvanju identiteta naroda i
osiguranju njegovog opstanka.

Sasvim je sigurno da rekonstrukcija ovog vrijednog kompleksa, kao i svih drugih porušenih zdanja našeg
kulturnog naslijeđa ne znači samo dobijanje sakralnih i funkcionalnih prostora, ili arhitektonskih
vrijednih objekata, što je sigurno važno nego i uspostavljanje kontinuiteta prostornih odnosa, „kao
spone prošlosti i budućnosti” kako bi se vratilo lice ovim cjelinama, koje su imali prije rata 1992/95