Kompozicijska načela:

- ritam

- kontrast

- ravnoteža

- harmonija

- proporcije

- dominacija

Ako bismo poželjeli tražiti ključne pojmove, riječi kojima bismo pokušali obuhvatiti i izraziti suštinu
ovog pojavnog univerzuma i života koji u njemu opstoji, svakako bi jedna od tih sveobuhvatnih riječi,
pojmova, opažaja, bio ritam. Zamjećujemo ga svuda u vidljivoj i nevidljivoj prirodi, prepoznajemo ga u
strukturi i ustrojstvu života, u njegovom pulsiranju i samoobnavljanju kroz vrijeme i prostor. Uvijek u
ponavljanju, povratku, napretku, izmjeni, u otklonima i priklonima, ritam je sinonom za životnost i
dinamičnost, ali i za postojanost i sigurnost zbog svoje nesklonosti k improvizacijama i skretanju sa
zacrtanog puta i načina.

Ritam je pravilna izmjena ili ponavljanje elemenata. Pravilnost se očitava u prepoznatljivom i

izmjerljivom algoritmu, načinu odabranom da se promjena izvrši. Promjenu i izmjenu osjećamo kao
novi podražaj koji pohodi naša čula, a o elementima uključenim u djelatnost koja se poput kotrljanja po
nizbrdici nezaustavljivo pokreće u određenom trenu našeg uočavanja, o tim elementima ovisi koja će
naša čula biti aktivirana i kakav će to psihofiziološki proces pokrenuti u nama. Svakako, u procesu
formiranja ljudske svijesti u prapovijesti ključnu je ulogu odigralo prepoznavanje istog načela ritmova
unutar tijela promatrača sa onim izvan njega. Disanje i ritam srca su svojim uočljivim ritmovima
postajali još naglašeniji zbog vanjskih poticaja: straha i uzbuđenosti. Seksualni ritmovi koitusa povezali
su se sa ritmom rađanja i umiranja, života i smrti, tim krajnjim otklonima kojima se mjere primarne
vrijednosti. Ritam izmjene godišnjih doba dao je nadu i filozofsko objašnjenje smislu ljudskog dolaska i
odlaska s ovog svijeta; kao što nakon zime svijet ne nestaje već ponovno počinje buđenje prirode na
istim načelima kao i do tada – ali ipak drugačije, na svoj način, tako i religije analogno spašavaju
čovjeka od besmislenog nestanka, omogučujući mu nastavak postojanja na jednom drugačijem nivou.
Sunce se, kao simbol i izvor života ritmički izmjenjuje sa mjesecom, nakon dana uvijek slijedi noć u
beskonačnom nizu ponavljanja. Solarni i lunarni ciklički kultovi direktno utječu na koncepte
oživljavanja, reinkarnacije ili uskrsnuća; sjemenka uvele biljke u sebi krije začetak novog života i čeka
povoljne uvjete. Jedanaestgodišnji ritam sunčevih pjega (protuberance) izrazito utječe na prirodna
kolebanja biljnog i životinjskog svijeta naše planete, migracije životinja i godova na drveću. O ritmu
koraka ovisi kretanje; o brzini ritma trčanja ovisi spas pred opasnošću ili nagrada lovcu. O ritmovima
smo životno ovisni.

Analogija ritmova van nas i u nama navela nas je da se njima posebno počnemo baviti. Pokušavamo
na njih i svjesno utjecati, dajemo im čak i društvene normative: dijete ili možda pijana osoba krećući se
bez ritma djeluju “nezgrapno” i “smiješno” dok je usporeni ritam pokreta “elegantan” i “odmjeren”.
Disanje se u stresnim situacijama izvodi u nepravilnim intervalima, pa možemo svjesno djelovati na nj
usporavanjem i uspostavljanjem pravilne izmjene udaha i izdaha u svrhu stabiliziranja organizma.
Disanje i ritmički zvukovi također igraju ključnu ulogu u hipnotičkim stanjima i uvođenju u stanje transa;
poznata je i upotreba ritmičkog bubnjanja i plesa u slične svrhe. Čini se da posebno zvuk ima
mogućnost stvaranja ritmičkog obrasca u tijelu receptora. Rezonanca koja uvjetuje spontano titranje
jedne žice podražene valovima titraja susjedne, proizvodi i fiziološku reakciju u tijelu i psihi
konzumenta zvučnog ritma; plesovi se time koriste, a i psihologija mase time ponešto objašnjava:
grupacije poput nogometnih navijača ili vojnika skandiranjem i ritmiziranjem pjesmama proizvode
osjećaj zajedništva i kolektivnu svijest. Takt svojom brzinom određuje efekat koji se želi postići;
poznajemo i naziv “koračnica” i “marš” za melodiju (zapravo ritam) koja olakšava utilitarni, dug hod. U
narodnoj umjetnosti, glazbeni je ritam lako prepoznatljiv jednako u afričkim bubnjevima, temperamentu
flamenka ili treperenju tamburica. Također je nezaobilazni dio svakog likovnog narodnog ukrasa i
ornament, ponavljajuće strukturiran jedanostavnim ukrasima, kao i kompleksna arabeska.

Ritam može biti monoton ili uzbuđujuć. Istražujući ritmove nećemo zaobići ni vizualne. Drvored,
ograda (plot) ili niz prozora podliježu istoj kategorizaciji kao i ritmovi zvuka i pokreta. Prema N.
Despotu prepoznajemo a) dominaciju – egzaktno ponavljanje uvijek istog elementa (ograda od
dasaka bez međuprostora, odn. a-a-a...), b) alternaciju (daske se izmijenjuju sa prostorom, odn. a-b-
a-b...), c) varijaciju (a-b-c-b-a-b-c...), d) gradaciju (krešendo, pojačavanje akcenta, odn. a-A-a-A...), i
e) radijaciju (radijalno, zrakasto širenje iz jednog centra.

Pogledajmo sliku lijevo. Vasarely je očigledno uzeo ritam kao osnovu svojih varijacija, i kroz mnoštvo
deformacija stvorio privid elastične plohe na koju su bačeni, ili podmetnuti čvrsti objekti i napeli
površinu na različite načine. Ritam je dakako izrazito učinjen vidljivim alternacijom crnih i bijelih
kvadrata, koji putuju prema deformaciji oblika i veličine. Jačina svijetlo-tamnog kontrasta stvara
agresivan optički titraj kod gledatelja, a matematička pravilnost izrade proizvodi utisak
mehaniziranosti, kompjuteriziranosti i hladnoće suvremenosti; na to asocira i naziv “Vega”, prema
najsjajnijoj zvijezdi u sazviježđu Lire. Suvremeni ritam života i jest jedna od najčešćih tužaljki
današnjice. Prisutne su sve kategorije ritma kroz dvije kružne perforacije, dvije četverokutne i jednu
usku, izduljenu, s dominantom na donjoj trećini.

Pri radu s djecom moguće je korelirati ritmove kroz razne izraze: slušajući ih s kazetofona, prateći ih
pokretom, plesom, dirigiranjem, možda recitiranjem ili pjevanjem. Napokon, ritmovi se mogu prikazati i
osvijestiti kroz likovne produkte. Nastavne jedinice s temom ukrasnog papira, narodnog ornamenta,
željezne ograde, prozora na zgradama ili ritmiziranja geometrijskih i slobodnih oblika pomažu u
sagledavanju i imenovanju takvih pravilnosti u okolici. U analizi se možemo poslužiti igrom bubnjanja,
gdje ćemo jednu boju ili oblik ozvučiti udarcem lijeve ruke, a drugu boju ili razmak udarcima desne
ruke. Pri bubnjanju djecu upozoravamo na brzinu ritma (gustoća, razmaci oblika) i jačinu (veličina
oblika, npr.). Korelaciju je moguće proširivati i pokretima (uspravan-sagnut, odruči-priruči i sl.) i
pjevanjem, tj. ispuštanjem glasova. Tako ćemo djeci približiti preplitanje i homogenost ritmova u
njihovim različitim pojavnim oblicima u prirodi i životu uopće.

Kao zaključak, prisjetimo se izjave slikara Maurits Cornelis Eshera (1898. – 1972.): “Ono što mi je
lijepo želim da se ponovi, opet i opet. ” A to je ritam.

Kontrast je sinonim za suprotnost, odnosno naglašena različitost.

To znači da najmanje dva ili više elemenata moramo postaviti u odnos: Usporedbom zaključujemo da
su prva dva trokuta jednaka, druga dva nenaglašeno raličita, dok je tek kod zadnjeg para različitost
dovoljno naglašena da možemo govoriti i suprotnosti, odnosno o kontrastu. Još nekoliko kontrastnih
mogućnosti: osim po veličini, trokut je suprotan od kružnice po tome što ima kuteve; ali i trokut i
kružnica postaju slični kada se kao geometrijski likovi usporede sa slobodnom krivuljom. U trećoj opciji
tokut se uspoređuje s drugim trokutom iste veličine, ali kontrastnim po boji - jedan je bijeli, drugi crn.

Nadalje kontraste možemo tražiti u uspoređivanju drugih maksimalnih razlika: veliko-malo, visoko-
nisko, dugo-kratko, mršavo-debelo, jedno-mnogo,oštro-tupo i tako dalje.

Koloristički kontrasti čine zasebnu grupu.

Prema Ostwaldovom krugu kontrastne su boje na suprotnim stranama kruga. Sistematizaciju
kontrastnih svojstava dao je Johanes Itten prema kojem razlikujemo:
a) kontrast boje prema boji
b) kontrast svjetlo - tamno
c) kontrast toplo - hladno
d) komplementarni kontrast
e) simultani (istodobni) kontrast
f) kontrast kvalitete
g) kontrast kvantitete

1. Kontrast boje prema boji

Ovo je najjednostavniji koloristički kontrast - uzimaju se i uspoređuju samo čiste boje. Najveća je
razlika između primarnih boja - žute, crvene i plave - od kojih ni jedna ne sadrži nimalo od druge dvije
boje. Ovo nazivamo
a) kontrast boje prema boji I. reda

Nešto manji je intenzitet između sekundarnih boja koji zovemo

b) kontrast boje prema boji II. reda

I na kraju najmanji kontrast čini

c) kontrast boje prema boji III. reda

2. Kontrast svijetlo - tamno

Najizraženiji svjetlosni kontrast nose crna i bijela boja, ali svjetlosna suprotnost se može izraziti svim
bojama, dodavanjem crne i bijele. Čak i bez dodavanja crne i bijele boje imaju vlastitu količinu svjetla,
tzv. valere, pa je tako žuta najsvjetlija, slijedi ju narančasta, zatim crvena i zelena, pa plava i na kraju
ljubičasta kao najtamnija. Svjetlosnu vrijednost boja lakše ćemo uočiti ako boje gledamo kroz
trepavice, što će apsorbirati finije razlike.

3. Kontrast toplo - hladno

Toplina i hladnoća boja su psihološka svojstva boja koje
nesvjeno ali dokazano osjećamo; poznati su primjeri različito
obojanih staja za trkaće konje koji su se brže hladili i sušili od
znoja u plavozeleno obojanoj štali, kao i pokusi sa ljudima koji
su sobe obojane hladnim bojama doživjeli doslovno hladnijim
za nekoliko Celzijusovih stupnjeva. Uostalom, crvena, žuta i
narančasta su boje sunca i vatre, a plava, zelena i ljubičasta
su boje voda i leda.
U Ostwaldovom krugu sve tople boje nalaze se na lijevoj
polovini kruga, a hladne na desnoj. Dodavanjem tople boje
hladnoj možemo hladnu učiniti toplijom - dodavanjem žute
zelenoj dobiti ćemo žutozelenu. Napokon, tople boje imaju
ekspanziona svojstva (vizualno se šire i približavaju) a hladne
boje introvertna svojstva (vizualno se skupljaju i udaljavaju).

Robert Rauschenberg:

"Bez naslova", 1955.

Jedinstvo u likovnim umjetnostima označava objedinjavanje likovnih elemenata međusobno,

likovnih elemenata s kompozicijskim načelima te objedinjavanje dviju ili više likovnih tehnika.

To je težnja ka jedinstvenoj cjelini koja djelu omogućuje homogenost organizma. Potrebno je da sve
likovne i tehničke snage pokrenute u svrhu oblikovanja likovnog djela teže jednom zajedničkom cilju,
likovnom sadržaju, kao što svi igrači nekog tima teže ostvarivanju pobjede prena pravilima igre koju
igraju. Likovni elementi moraju biti odabrani i međusobno uređeni kompozicijskim načelima u skladu
sa oblikovnim načelom, idejom, sadržajem djela. To vrijedi i za odabir likovne tehnike - ako se želimo
baviti linijom, uzet ćemo i motiv i tehniku koja nam to omogućava. Dakako, pravila se mogu i kršiti, ali
ako se to ne čini s određenom namjerom efekat će biti kao da sa trkaćim automobilom krećemo
obrađivati polje: izvedivo, ali besmisleno.

Jedinstvo je posebno poželjno u, danas toliko popularnim, kombiniranim tehnikama. Ujedinjenje

tehnika treba usmjeriti na istraživanje uspostavljanja likovno-tehničkog jedinstva. Tada se
kombiniranim tehnikama u završnom opažaju pristupa kao jednoj novoj, superponiranoj tehnici, čiji
konačni izražaj je različit od jednostavnog zbroja detalja: dojam je jedinstvan, a tehniku se stoga i
može nazvati samo kombinirana tehnika.

U školi najčešće kobiniramo tehnike kolaža (iz časopisa) i tuša i pera, ili akvarela s flomasterom.
Umjetnici su često koristili dodatne tehnike koje su njihovim djelima davali posebnu izražajnost,
počevši od Picassovih kolaža, preko dodavanja gipsa u boju radi pojačavanja taktilnosti slikara
enformela, pa do kombiniranja najrazličitijih materijala na radu, takozvanih asamblaža u vrijeme pop-
arta, koji će kasnije prerasti u tzv. instalacije koje se odvajaju od plošnog percipiranja.

Lijevo: Robert Rauschenberg, "Bez naslova", 1955., kombinirana tehnika

Karakteristično pop-art komponiranje isječaka iz stvarnosti - uz boju ovdje su i fotografije, tkanine,

tapete, komadi plakata i drugih urbanih otpadaka. Svu ovu šarolikost objedinjuje težnja o "uvođenju
života u umjetnost" i, recipročno, o "življenju umjetnosti".

Ravnoteža:

Matematički rečeno, ravnoteža označava jednak (uravnotežen) odnos lijeve i desne strane znaka
jednakosti. Dakle:
3=3

Ali, isti odnos možemo izreći i drugačijim brojevima:

3=2+1
3=1+1+1

Vidimo da količina brojeva s lijeve i s desne strane nije jednaka, ali odnosi su zadržani.
Prema količinama vrijednosti s obje strane ravnotežu dijelimo na:
1) simetričnu ravnotežu
2) asimetričnu ravnotežu
U likovnom izražavanju poznajemo još i
3) optičku ravnotežu

1) Simetrična ravnoteža
Simetriju poznajemo iz geometrije. Za simetriju su nam potrebna najmanje dva oblika koji zadržavaju
udaljenosti među točkama.. Ako kao primjer uzmemo dva geometrijska lika, trokuta, vidimo da su
moguće tri vrste simetrične ravnoteže, ovisno kako preslikavamo lik s jedne strane na drugu:
a) zrcalna simetrija
b) translacija
c) rotacija

U prirodi možemo ravnotežu uočiti na klackalici:

Dvoje djece iste težine sjede svako s jedne strane klackalice čineći simetričnu ravnotežu. Ako gledaju
jedno prema drugom govorimo o zrcaljenju, a ako je jedno od njih okrenulo leđa govorimo o translaciji.
Simetrične kompozicije djeluju statično, smireno i dostojanstveno.
Korelirajući sa verbalnim jezikom, zrcalnu simetriju nalazimo u tzv. palindromoma, rečenicama koje se
čitaju jednako sprijeda i straga:

Perica reže raci rep. - ovdje je slovo Ž os simetrije

Maja sa Nedom ode na sajam. - os simetrije je slovo M

Michelangelo da Caravaggio: "Narcis"

Primjer zrcalne ravnoteže sa horizontalnom osi simetrije. Iako zrcaljenje nije doslovno - donji lik je
manji i tamniji - ipak je jasna simetrična kompozicija slike, koja os simetrije stavlja na zlatni rez
vertikale. Svjetlosno je prisutna inverzija, svjetlu odgovara tama. Tema je jednaka sadržaju slike tj.
njenom oblikovnom načelu: u pitanju je zrcaljenje.

Asimetrična ravnoteža

Asimetrija nastaje upotrebom elemenata nejednake veličine i težine. Na klackalici će dvoje djece s
jedne strane prevagnuti ako je s druge strane samo jedno dijete, dakle:
1<1+1

Za uspostavljanje ravnoteže lijevo nam treba dvostruko teža osoba:

2=1+1

Umjesto odrasle osobe i djece možemo na jednu stranu staviti kilogram željeza, a na drugi kilogram
perja; težina će biti ista, ali količina i veličina će biti bitno različita.

Moguće je stvoriti ravnotežu na klackalici i sa jednom odraslom osobom i jednim djetetom kao
protutežom. To postižemo privlačenjem teže osobe bliže centru; pa iako je matematički 2 > 1,
pojavljuje se fizikalno pravilo "sila X krak" - težina (i sila) koja ima duži krak (kraj klackalice) će
prevagnuti.
Asimetrična ravnoteža djeluje dinamično i nemirno.

3) Optička ravnoteža

Optička se ravnoteža može gledati samo vizualno, ne i matematički ili fizikalno. Određena je
psihološkim dojmovima koje stvara djelovanje pojedinih likovnih elemenata, ovisno o obliku, boji i
njihovom mjestu na plohi.

Trokut će djelovati teže od četverokuta. Trokut s vrhom okrenutim nadolje djeluje teži od trokuta
okrenutog prema gore. Obli oblici djeluju lakši od uglatih.
Primarne boje djeluju teže od sekundarnih. Topli tonovi djeluju teže od hladnih, svjetli od tamnih, a
intenzivne boje teže od degradiranih. Teži oblici načiniti će se u kompoziciji manjima od lakših zbog
izjednačavanja težine.

Georges Bracque:
"Biljar", 1944.
- optička ravnoteža: crvena kugla i dvije crvene mrlje drže ravnotežu cijeloj zeleno toniranoj
slici.

Pri stvaranju uravnotežene kompozicije potrebno je dakle paziti na sve ove zakonitosti istovremeno i u
skladu s njima korigirati oblike, boje, svjetline, veličine i položaje elemenata s kojima baratamo.

Harmonija:

Harmonija znači spajanje, slaganje, sklad, sukladnost, sloga. Elementi moraju biti pridruženi jedan
drugom u skupove po nekom zajedničkom nazivniku - moraju biti slični po nekom svojstvu.
 Harmonija stoji na pola puta između kontrasta i monotonije; elementi u svojoj sličnosti nisu niti
suprotni (kontrast) niti jednaki (monotonija).

Harmonija djeluje staloženo, mirno, opušteno. U Oswaldovom krugu susjedne boje su uvijek
harmonične. Elementi mogu biti slični po obliku, veličini, boji, funkcionalnosti, simbolici, pa i prema
asocijacijama.

Dominacija:

Dominacija (od lat. dominari - gospodariti, vladati, kao i domine - gospodin, gospodar) označava
prevlast, premoć, ono što se ističe prema ostalom. U likovnom jeziku dominantom nazivamo onej
element koji čini glavni sadržaj i vizualni centar pozornosti u kompoziciji. Potrebno je neko kontrastno
svojstvo prema ostatku kompozicije po kojem će se dominantni lik činiti dominantnim - njegovo
isticanje mora biti ekstrovertirano naglešeno prema cjelini, a ne samo prema nekom drugom elementu
(to znači kako nije dovoljno da je jedan element veći od nekog drugog, već njegova veličina mora
nadglasati sve druge veličine unutar formata). Lik može biti dominantan veličinom, oblikom, bojom,
tonom, položajem u kompoziciji i sl.

Moguće dominante: oblikom, svjetlinom i veličinom.

Smisao načela dominacije lako možemo osvijestiti na sebi: mnogo želja istog intenziteta stvara
osjećaj rastrganosti, neodlučnosti i frustacije; želje se mogu sukobljavati i suprotstavljati. Slično je i sa
zvukom: mnogo istovjetnih zvukova stvara buku; uostalom tzv. "bijeli šum" i jest istovremeno zvučanje
svih čujnih frekvencija, kao i bijela boja - istovremeno titranje svih oku opazivih frekvencija, tj. boja.
Jednakovrijednost podražaja proizvodi rascijepljenost pažnje i osjećaj neugode.

Isto načelo vrijedi u likovnim umjetnostima. Dominacija služi akcentiranju u slici na kojoj vlada
jednakost konkurirajućih likovnih atrakcija. Tako se sve konkurirajuće likovne snage podređuju jednoj
ideji ili planu.
Terminološki, možemo dominaciju odrediti na dva suprotna načina: zamislimo čovjeka odjevenog u
crno, koji nosi bijeli šal. Što je dominanta? Količinom, dominirajuća boja je crna, bijele ima malo. Ali
kao svjetlosni akcent, bijeli šal je taj kojeg dožvljavamo kao isticanje, odnosno dominantu. Bez obzira
na lingvističku neodređenost, vizualni karakter dominante je jasan i često neophodan za izbjegavanje
nezanimljivosti i monotonije kompozicije. Bez dominante se lako dešava efekat "zidne tapete" -
jednoličnost prema kojoj imamo odbojnost posvetiti joj imalo vremena za proučavanje, a tako i viđenje.

Lj. Ivančić: "Riblja kost i tava", 1959.

Terminološki problem spomenut u tekstu: tamna boja je dominantna količinom, a jak svjetlosni akcent
ribe na tanjuru dominira (svijetlim) tonom, oblikom (riba na tanjuru) i položajem (na vertikali donja
trećina, na horizontali od polovice do desne trećine)

reljef Bogorodice zaštitnice na kojem je tema - Bogorodica - izražena kao dominanta. Zbog
semantičke perspektive Bogorodica dominira svojom veličinom, kao i svojim smještajem na polovici
horizontalne osi formata, čime se ostvaruje simetrija kompozicije.

Omjeri i razmjeri (proporcije)

Omjerom nazivamo međusobni odnos veličina dvaju elemenata jedan prema drugome. Jedan lik je
dvostruko veći od drugog; jedan je tri puta manji od drugog; jedan je jednak drugome ali je četiri puta
veći od trećeg, i sl. Omjer tijela prema glavi na "Kopljonoši" jest 1 : 7.

Postavimo u odnose više elemenata: mali čekić i dvostruko veći; glazbene tonove c1 i c2 (razmak
oktave), dijete visoko 90cm i odraslog čovjeka visokog 180cm te brojeve 13 i 26. Tematski, između
njih nećemo naći ništa zajedničko, ali već na drugi pogled uočavamo kako su svi parovi postavljeni u
odnose 1:2, tj. u omjer dvostruke vrijednosti jednog elementa prema drugom. Pronašavši na taj način
zajednički nazivnik naizgled nespojivim pojavama počinjemo govoriti o razmjeru (proporciji): postavili
smo u odnos više omjera i više veličina. Kod razmjera je omjer uvijek sačuvan; razmjer je
izjednačavanje omjera. Razmjeri su:
a:b=c:d
a : b = b : c (tzv. neprekinuta proporcija)
a : b = b : (a + b) tzv. "zlatni rez"
Primjerice:
omjer: 4 : 2 (= 2)
razmjerno: 8 : 4 (=2), 32 : 16 (=2), 100 : 50 (=2), itd.

Ujedno uočavamo kako za elemente u omjeru koristimo znak ":" koji matematički zovemo dijeljenje, pa
je tako omjer elemenata uvijek izračunljiv, izmjerljiv i postavljiv u daljnje odnose, tj. razmjere.
Iz ovog pravila proizlaze progresivni nizovi brojeva, u kojima se bilo koja dva susjedna broja
međusobno jednako odnose kao bilo koja druga dva susjedna broja. Najpoznatiji proporcionirani
nizovi su:
Aritmetički niz: uvijek isti broj zbraja se sa svakim slijedećim članom niza, što čini sve veličine između
dva člana uvijek jednake, npr:
1, 2, 3, 4, 5... (svaki broj zbraja se sa 1), ili: 1, 4, 7, 10... (zbroj s 3), itd.
Geometrijski niz: uvijek isti broj množi se sa svakim slijedećim članom niza, što čini da se veličine
između dva člana velikom brzinom povećavaju, npr:
1, 2, 4, 8, 16, 32... (množenje s 2), ili: 1, 3, 9, 27, 81... (množenje s 3); itd.
Harmonijski niz: počinje od cijelog broja (1), koji se dijeli na polovinu, trećinu, četvrtinu, petinu,
šestinu i tako u beskraj. Dakle: 1, 1/2, 1/3 (ili 2/3), 1/4 (ili 3/4), 1/5 (ili 4/5), 1/6 (ili 5/6) itd. Pošto je
harmonijski niz zapravo aritmetički niz pod razlomkom (1, 2, 3, 4... - 1, 1/2, 1/3, 1/4...) o njemu se
govori i kao o obrnutoj proporciji. U njemu će mnogi prepoznati tajnu percipiranja svijeta: Pitagora
uspostavlja glavne konsonante: 1/2=oktava, 2/3=kvinta, 3/4=kvarta; a Leonardo će zapisati kako ono
što je u prirodi u aritmetičkom nizu (drvored) vidimo kao harmonijski niz (geometrijska perspektiva).
Zbog ovog niza grčki filozof Zenon pobija mogućnost kretanja: ako ispustim kamen iz ruke, prije negoli
padne na zemlju mora prvo doći do polovine puta; a prije toga do prve trećine; a prije do četvrtine, a
prije do petine... Zapravo, kaže Zenon, ne može uopće ni krenuti!
Fibonaccijev niz: dva člana niza zbrojena međusobno daju slijedećeg člana niza: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13,
21, 34... Omjeri u ovom nizu su u "zlatnom rezu": 1, 618... Ovu činjenicu još odavno koriste umjetnici
tražeći u proporcijama (omjerima i razmjerima) odraz načela stvaranja u prirodi, neki "zajednički
nazivnik" koji bi bio dokaz "traga ruke" zajedničkog Stvaraoca. Najpoznatiji rezultat tog istraživanja
poznajemo pod imenom "Zlatni rez", razmjer veličina u kojem se manji dio odnosi prema većem kao
taj veći prema cjelini (ukupnom zbroju manjeg i većeg). Formulom: a : b = b : (a + b)
ili: minor : Major = Major : cjelina
Više o Zlatnom rezu u prirodi i Zlatnom rezu u umjetnosti. Recimo samo da se otkriće Zlatnog reza
pripisuje starim Grcima, zbog njihovih zabilješki i instrumenata koje su koristili, ali proporcije Zlatnog
reza nalazimo već na Egipatskim građevinama, što je rezultat njihovih astronomskih i drugih mjerenja
prirode kojoj je Zlatni rez jedno od osnovnih oblikovnih načela. Razmjer Zlatnog reza izražen je u
Fibonaccijevom nizu: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55... Svaki slijedeći broj jednak je zbroju prethodna
dva broja.

Traganje za savršenim proporcijama dovelo je umjetnike stare Grčke do uspostavljanja kanona

odnosno modula, osnovnih mjera, proporcionalnih pravila za prikaz idealnih mjera ljudskog tijela.
Najčešće se koristio odnos veličine glave prema ostatku tijela, što je kod kipara Polikleta iznosilo 1:6,
a kod kipara Praksitela 1:7; veličina glave išla je 6 ili 7 puta u veličinu tijela. Prema povjesničaru
umjetnosti Winkelmannu Grci su svoju djecu vježbali u crtanju ljudskih tijela kako bi se naučila gledati i
vidjeti proporcionalne odnose, i tako stekli smisao za lijepo. Modulima se bavio i Vitruvije u antici,
Leonardo da Vinci i Albrecht Durer u 15.st., te Le Corbussier u 20. st.

Tako su već stari Egipćani poznavali tri mjerne jedinice koje su bile izvedene iz ljudskog tijela. Lakat (
466 mm ) bio je jednak dužini sedam dlanova ( 66,5 mm) koji su pak bili jednaki širini četiri prsta.
Dužinu stopala uzimali su kao mjernu jedinicu tijela, tako da je prosječna visina čovjeka iznosila 7
njegovih stopala. Pri prikazivanju ljudskog lika kao nepomičnog , simetričnog i vrlo proporcionalnog u
sjedećem ili stojećem stavu Egipćani su koristili matematički rešetkasti sistem. Na taj način bili su u
mogućnosti povezati svaki pojedini dio ljudskog lika kojega su prikazivali. Sistem rešetki sastojao se
od nekoliko horizontalnih i vertikalnih linija koje su služile kao vodiči, ali u početku još nije bio
zasnovan na matematičkim dostignućima i precizan kao onaj kojega su razvili u kasnijim razdobljima.
Iako su se Egipćani striktno držali rešetkastog sistema, on se mijenjao kroz vrijeme, zajedno sa
promjenama u shvaćanju idealne ljudske ljepote. Za vrijeme Srednjeg Kraljevstva (12. dinastija)
umjetnici su razvili mrežu koje će se održati stoljećima. Sastojala se od 18 jednakih kvadrata u koje se
ukalupljivalo ljudsko tijelo od stopala do linije kose. U prikazu stojeće figure dva kvadrata korištena su
za lice( od linije kose do baze vrata), 10 kvadrata od vrata do koljena, 6 kvadrata od koljena do
stopala. Devetnaesti kvadrat korišten je za kosu, ali se nije brojao sa ostatkom tijela. Sjedeća figura
sastojala se od 14 kvadrata, ili 15 zajedno sa kosom.
U periodu Amarne mijenja se prihvaćeni model ljudskoga lika, a tako i rešetkasti sistem. Kralj
Ehnaton preferira figure sa dužim vratom, širim bokovima i manjim tankim nogama, pa rešetka ima 20
kvadrata,odnosno 2 dodatna od koljena do vrata kako bi se izdužio vrat. Nakon Ehnatonove smrti na
vlast dolazi Tutankamon i ponovno vraća rešetku sa 18 kvadrata.
U Kasnom Periodu ( 25. dinastija) ideal lijepog se mijenja, ljudski lik se produžuje, a norma postaje
21 kvadrat. Na nekim nedovršenim egipatskim reljefima, slikama i skulpturama još se i danas mogu
vidjeti te blijede pomoćne crvene linije.

Egipatski plošni prikaz ljudskoga lika (glava i noge iz profila, oko i trup an fas) bio je promijenjen u
Grčkoj koja stavlja čovjeka u središte svog istraživanja, te on postaje mjerilo svih stvari , što posebno
primjećujemo u grčkom kiparstvu. Sve skulpture koje prave zasnivaju se na proporcijama ljudskog lika,
skladu i harmoniji djelova i cjeline.
Poliktetov Kopljonoša smatra se najvećim dostignućem klasične grčke skulpture. Razmjeri statue
određeni su odnosom glave prema visini ( 1:7) i šake prema čitavoj visini( 1:10), zlatni rez odgovara
položaju pupka,a širina ramena gotovo je jednaka visini trupa.
Grci pozornost pridaju i odnosu arhitekture i skulpture,koje su također u skladnom odnosu. Skladni
odnos proizlazi iz poimanja broja kao suštine pojavnog svijeta,a ta ideja je sažetak Pitagorejske
tradicije koja je našla primjenu u gotovo svim područjima ljudskog života i apstraktnog mišljenja.

Sukladno takvom shvaćanju svijeta u razdoblju Srednjeg Vijeka zadržava se važnost brojeva i
njihovih odnosa u umjetnosti,ali ne u prikazima ljudskog lika već prvenstveno u arhitekturi. Simbolika
broja kao božanskog nalazi svoje mjesto u arhitekturi.
Tijekom narednih stoljeća jačanjem crkvene umjetnosti mijenja se odnos prema prikazu i značenju
ljudskog tijela koje izlazi iz središta prikaza. U razdoblju romanike likovi postaju plošni, podložni plohi (
i Crkvi), deformirani. Javljaju se posebni proporcionalni odnosi likova zbog zakona hijerarhije - likovi se
isprepliću, prelaze jedan preko drugoga.

Tek se na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka na ranu renesansu kod Giotta mijenja plošni prikaz i
zamjenjuje trodimenzionalnim koji se podudara sa budućim shvaćanjem svijeta karakterističnim za
razdoblje renesanse. Ljudi počinju proučavati antičku umjetnost, te se vraćaju antičkim idealima i
ponovno stavljaju čovjeka u središte interesa.

Leonardo da Vinci piše Traktat o slikarstvu u kojem se između ostalog bavi općim mjerama ljudskoga
lika. On istražuje prirodu, anatomiju i sam život, te gleda kako bi to znanje mogao primijeniti. Smatra
kako u prirodi ništa u potpunosti ne sliči jedno na drugo, te stoga treba voditi računa o raznolikosti
oblika. Mora se steći znanje o mjerama čovjeka i ostalih bića i stvari,a svi njihovi djelovi trebaju
odgovarati cjelini.
Lik u Leonardovu dijagramu prikaz je Božanskih proporcija gdje pentagonalnom simetrijom
prikazuje konstituciju tijela (2 noge, 2 ruke i glava). Cijelo tijelo uokvireno je u kvadrat od stopala do
vrhova prstiju i glave,također i ruke raširene u visini ramena. Lik je podijelio prema zlatnom rezu
(1.618:1) koji je centar raširenih ruku i nogu, a u visinu ulazi 8 dužina glave.

Prijelaz iz razdoblja visoke renesanse u barok nazivamo manirizmom u kojem dolazi do rušenja
renesansnih ideala i vrijednosti, a time i ideala ljepote. Razlog tome je osjećaj gubitka stabilnosti
potpuno uređenog svijeta, opadanje duhovnih vrijednosti i javljanje društvenih i osobnih kriza. Taj
gubitak jednostranog i uređenog pogleda na svijet očituje se u javljanju više perspektiva, više pogleda
na svijet i događaje.

U takvom vremenu živi jedan od najvećih njemačkih slikara uopće, Albrecht Durer. Upoznat sa
radovima Leonarda da Vincija Durer je istraživao nove načine konstruiranja ljudskog lika obraćajući
pažnju na oblik i proporcije koristeći krugove, trokute i razlomke.
Istražuje ljudsku glavu i karakter lica, mijenjajući ga korištenjem transformacijske rešetke. Na taj način
stvara novi ideal proporcija različit od klasičnog kanona. Tijelo se izdužuje i jednako je dužini 9 do 10
glava te postaje iskrivljeno i nerealno.

Drugi značajan umjetnik ovoga razdoblja koji namjerno deformira oblike je Parmigianino koji to čini
kako bi dokazao promjenjivost kanona i postigao suprotnost renesansnom shvaćanju idealne ljepote.

U 19. stoljeću počinje se ponovno javljati zlatni rez u teoriji umjetnosti, a popularan postaje u 20.
stoljeću sa Neufertom i Le Corbusierom ( pravo ime Charles Edouard Jeanneret) koji ne preporučava
određene proporcije već samo daje odrednice koje bi kontrolirale geometrijsku organizaciju. Samo u
MODULORU spominje svoj model koji se zasniva na dva niza koji su izvedeni iz zlatnog reza , a
odnosi se na proporcije ljudskog tijela. Polazne mjere su 226 cm (uspravan čovjek sa podignutom
rukom), a visina čovjeka je 183 cm.

Nisu samo umjetnici proučavali ljudske mjere i njihov odnos , već su se time bavili i znanstvenici,
posebice matematičari. Jedan od njih bio je i rumunjski matematičar 20. stoljeća Matila Ghyka, čovjek
širokih interesa koji traga za unutrašnjom strukturom i osnovnim Zakonom po kome vlada priroda i
umjetnost. Nalazi ga u ritmu, harmoniji, proporciji, broju, a posebno u Zlatnom rezu koji je za njega
vrhovni princip koji dominira općim skladom.

ta ista znanja o pravilnim odnosima veličina koristi se i za namjerno kršenje pravila, posebno u
karikaturi (ističu se smiješni ili karakteristični elementi neke osobe) i u tzv. naivnom slikarstvu.
Disproporcionalnost je posebno vidljiva u dječjem crtežu, gdje se semantičkom (ikonološkom)
perspektivom naglašavaju važnije stvari u prikazu; mnogi umjetnici su stoga uzore tražili upravo u
dječjem likovnom izrazu.

Nadalje, proporcionalnost je važna i u arhitekturi. Još od stare Grčke poznajemo geslo "čovjek kao
mjerilo stvari", što treba prihvatiti na dvije razine: prvo, arhitektura uvijek ima utilitarno svojstvo, njena
funkcija određuje njen oblik i mjere. To znači da vrata, primjerice, moraju odgovarati svojom visinom
prosječnoj visini osoba koja će ta vrata koristiti odnosno prolaziti kroz njih. Žlijebovi na stupovima
grčkih hramova (kanelire) imaju širinu ljudskih leđa, kako bi se osobe koje se okupljaju ispred hrama
mogu nasloniti u njih i odmoriti. Drugo, u projektiranju zgrada koriste se omjeri i razmjeri ljudskih
proporcija, čime se stvara osjećaj sklada i prihvaćanja od strane gledatelja koji na nesvjesnoj razini u
odnosima arhitektonskih elemenata prepoznaje odnose vlastitog tijela. Stup se, primjerice, omjerom
kapitela i stupa odnosi kao ljudska glava prema tijelu; a razmak među stupovima razmjeran je rasponu
koraka čovjeka.

Posebno je važno i ovo:

hrvatska riječ "razmjer" na latinskom se zvala "proporcija", a na grčkom"analogija". Pitagora je, prema
pričanju, prolazeći pored kovačnice čuo cvukove udaranja čekića o nakovanj u oktavama. Ušavši,
vidio je kako su čekići načinjeni u omjeru 1 : 2, tj. jedan je dvostruko veći od drugog. Time se stvorio
analogan, tj. proporcionalan odnos:
manji čekić prema većemu je kao nota c prema noti c1.

Ta spoznaja omogućila mu je istraživanje sakrivenih odnosa među stvarima koje je počeo svugdje
pronalaziti; stoga je za Univerzum skovao naziv Kozmos, Uređeni, suprotan od Kaosa. Iz ovih
razmišljanja pojavljuju se riječi struktura (nadređeni red) i korelacija - sukladnost po istim načelima
(dakle, ne po temi, već po sadržaju). Na ovim principima treba održavati nastavu u školama, to je
ono što pojam korelacije doista znači! Otkrivanjem sakrivenih relacija učenik ne usvaja samo
znanje, već i oduševljenje u promatranju i istraživanju.

Napokon, proporcionalnost je od izuzetne važnosti pri konstruiranju kompozicija u slikarstvu.

To znači da se već sam format platna ili papira pažljivo određuje odnosom visine prema širini;
najpoznatiji je tzv. auron, "zlatni pravokutnik", kojemu su stranice u odnosu Zlatnog reza, ali format
može biti i dvostruki kvadrat, ili u nekom drugom odnosu.
Zatim, svaki format ima u sebi raspoređene nevidljive povlaštene točke koje utjeću na silnice koje se
aktiviraju smještajem likova na ta mjesta. Najvažniji je svakako centar (polovica formata, vertikalna i
horizontalna) prema kojemu likovi "padaju", "lebde", "stabilni" su ili "nestabilni". Tu su zatim trećine,
zlatni rezovi i dijagonale, a zatim cijeli mikrosvijet koji nastaje kombinacijama ovih pravila. Mjesto na
kojem se sjeku dva zlatna reza - vertikalni i horizontalni - nazivamo "optičko središte (ne brkati sa
"očištem" u geometrijskoj perspektivi). Veoma važan dio likovnog izražaja čini odabir mesta unutar
formata na koja autor smješta pojedine elemente svoje kompozicije. Pogledajmo (samo slikovni)
primjer:

Kontrast

Kontrast je međusobno suprotstavljanje kvalitete i količine istovrsnih ili raznovrsnih likovnih

elemenata.

Nastaje kobiniranjem suprotnog odnosno kombiniranjem maksimalne ravlike veličina (malo-

veliko, visko-nisko, kratko-dugo…), oblika (oblo-uglato, jednostavno-složeno, puno-
šuplje…), boja (toplo-hladno, svijetlo-tamno, komplementarni kontrast…), crta (tanke-debele,
ravne-zakrivljene…), položaja (vodoravno-uspravno, uspravno-koso…).

Harmonija

Harmonija znači sklad odnosno usklađenost dijelova u nekoj kompoziciji. Nastaje

kombiniranjem elemenata koji su međusobno slični po jednom ili više svojstava. Ona
ublažava kontrast ali ga ne ukida u potpunosti. Potpuna odsutnost kontrasta je monotonija
(jednoličnost, dosada).

Dakle, harmonija se nalazi između monotonije i kontrasta, ona je zajednica mirnih odnosa
likovnih elemenata. Postoje razni oblici harmonije – očigledna (elementi slični po obliku,
boji, veličini i sl.), funkcionalna (kombinacija potpuno različitih oblika, ali prema funkciji
usklađenih: čep i boca), simbolička (golub i maslinova grančica), usklađenost primjenom
kvantitativnih ili količinskih odnosa (kontrast kvantitete boja).

Ritam

Ritam je ravnomjerno i pravilno izmjenjivanje likovnih elemenata odnosno srodno gibanje,

ponavljanje ili izmjena suprotnosti. Nastaje slijedom elenata u određenom smjeru te
umnažanjem niza/ova. Ritmičko ponavljanje može biti egzaktno (pravilno, jednoobrazno,
monotono) ili u obliku alternacije (izmjenično, preinačeno).

Ritam se kao ponavljanje očituje u mnogim prirodnim i životnim procesima. (učenici moraju
nabrojati: rad srca, disanje, buđenje i spavanje, izmjena dana i noći…)

Ritam se u umjetnostima javlja na različite načine u pjesništvu, glazbi i plesu, arhitekturi,

kiparstvu ili slikarstvu.

Ravnoteža

Ravnoteža označava uravnotežen odnos lijeve i desne strane. U likovnom izražavanju postoje
tri vrste ravnoteže:

 simetrična
 asimetrična
  optička.

Simetrična ravnoteža

Simetrična ravnoteža ili kompozicija nastaje rasporedom oblika istih veličina i težina u istom
razmaku u odnosu na središnju os – proizlazi iz zrcalnih kompozicijskih odnosa elemenata.

Ona daje osjećaj smirenosti, otmjenosti i dostojanstva.

Također je nazivamo i statička ravnoteža.

Asimetrična ravnoteža

Asimetrična ravnoteža nastaje rasporedom oblika različitih ili kontrastnih veličina i težina u
različitom razmaku u odnosu na središnju os. (za učenike: primjer vage ili klackalice – kako
uspostaviti ravnotežu)

Kod oblikovanja na plohi manji lik postavljen uz rub plohe protuteža je većem liku
postavljenom bliže središnjoj osi.

Asimetrična ravnoteža daje osjećaj nemira i dinamike – dinamična ravnoteža. Ostali nazivi:
neformalna, nepravilna.

Optička ravnoteža

Međusobni odnosi i djelovanje pojedinih likovnih elemenata uvjetuju da nam se neki optički
čine težim, a neki lakim. Za uspostavljanje ravnotee među njima potrebno je paziti na:

 oblik
 težišnu vrijednost oblika
 položaj oblika na plohi ili u prostoru.

Obli oblici i likovi djeluju lakše od uglatih, a trokut od četverokuta iste veličine. Za
uspostavljanje ravnoteže potrebno je voditi računa o njihovim veličinama. Osnovne boje
(pogotovo crvena i žuta) doživljavaju se težima i dinamičnijima u odnosu na sekundarne i
tercijarne.

Proporcija

Proporcija označava međusobni odnos veličina dijelova neke cjeline. Hravtski oblik te riječi
je razmjer. Razmjer je odnos više veličina za razliku od omjera koji je odnos dviju veličina.

Dvije su vrste proporcionalnosti:

 izravna – kad raste jedna, raste i druga veličina

 obrnuta – kad jedna raste, druga veličina pada.

Idealne proporcije – u vrijeme antike (stara Grčka) stvoreni su kanoni o idealnim

proporcijama ljudskog tijela koji se zasnivaju na zlatnom rezu (konstrukcija zlatnog reza):
minor:major=major:cjelina.

Proporcionalnost u arhitekturi – čovjek je mjerilo po kojem se određuju arhitektonske

veličine. (Le Courbisier – Modulor)

Sve što nas okružuje u sebi sadržava taj omjer zlatnog reza: građa prirodnih oblika, ali i onih
stvorenih čovječjom rukom: formati papira, zasloni računala, likovne kompozicije.

Dominacija

Dominacija označava isticanje, naglašavanje, centar pozornosti, ishodište, glavni sadržaj,

glavni lik, osnovnu ideju. Pri tome se osnovni lik ili oblik odnosno glavni sadržaj ističe od
ostalih dijelova kompozicije. Dominanta može biti izražena oblikom, veličinom, tonskom
razlikom, specifičnošću boje, karakterom, položajem unutar kompozicije itd.

Jedinstvo

Jedinstvo označava ujedinjenje svih likovnih elemenata u jedinstvenu cjelinu. Jedinstvo se

ostvaruje zajedničkom formom i materijalom odnosno objedinjavanjem likovnih elemenata
međusobno, likovnih elemnata s kompozicijskim načelima ili objedinjavanjem dviju ili više
likovnih tehnika.

Likovne kompozicije

Komponiranje je likovni proces sastavljanja i međusobnog povezivanja likovnih elemenata u

likovnu cjelinu prema vlastitoj likovnoj koncepciji. Ono podliježe određenim zakonima
usklađivanja odnosno likovno-estetskog reda ili kompozicijskim načelima.

Kompozicija je sustav likovnih elemenata komponiranih po kompozicijskim načelima.

Kompoziciju uvjetuju:

 koncepcija ili ideja

 materijal kojim se ideja oživotvoruje
 karakter i veličina plohe ili prostora na/u kojoj se komponira
 likovni elementi kojima se kompozicija ostvaruje
 likovna načela po kojima se likovni elementi međusobno povezuju.

U odnosu na najčešće odrednice okvira/kadra, horizontalu i vertikalu, nastaju osnovne

kompozicije:

 horizontalna,
 vertikalna.

Kompozicije koje narušavaju osnovne odnose kadra su:

 dijagonalna,
 kružna,
 piramidalna,
 slobodna.
Horizontalna kompozicija

Strukturni elementi poredani su vodoravno, a horizontalni se niz može razvijati u nekoliko

horizontalnih linija – nizova. Ona djeluje smireno te daje osjećaj kretanja slijeva nadesno ili
od središta lijevo i dsno.

Vertikalna kompozicija

Osnovni raspored elemenata kreće se okomito ili uspravno. Ona označava rast, uzdignuće,
polet.

Dijagonalna kompozicija

Oblici su poredani u dijagonalnim smjerovima. Označava pokret masa izvan granica plohe
odnosno kadra. Ostavlja dojam pokreta, dinamike i prodora u prostor.

Kružna kompozicija

Oblici su poredani u kružnom slijedu i izražavaju kružno gibanje. Ona centrira naš pogled
prema središtu i zato je još zovemo centralnom kompozicijom. Elementi izlaze iz centra i šire
se prema perifriji ili se kružno gibaju.

Piramidalna kompozicija

Likovni se elementi redaju u obliku piramide, odnosno trokuta.

Slobodna kompozicija

Označava slobodan raspored oblika i likova u trodimenzionalnom prostoru ili na plohi.

Rekomponiranje – rekompozicija

Rekomponiranje je proces razlaganja već prije stvorene kompozicije u plošnom ili prostorno-
plastičnom oblikovanju i ponovnog komponiranja razloženim elementima na potpuno nov
način.

Rekompozicija je likovni produkt nastao rekomponiranjem.

Redefiniranje – redefinicija

Redefiniranje je likovna transformacija postojeće definirane stvarnosti. Svaka likovna

interpretacija stvarnosti oko nas ustvari je redefiniranje te stvarnosti.

Redefiniranje djelomično mijenja postojeću stvarnost dok rekomponiranje u potpunosti

mijenja čitav kompozicijski poredak.

ompozicija (lat. con = sa, ponere = staviti, dakle sastaviti, tj. staviti jedno pored drugoga) predstavlja
raspored i odnos dijelova neke cjeline. Kompozicija je pojam koji u likovnoj umjetnosti označava
strukturu koju tvore likovni elementi u svom međuodnosu. Francuski slikar Matisse zapisao je da je
kompozicija umjetnost raspoređivanja "raznih elemenata kojima slikar raspolaže da izrazi svoje
osjećaje". Vrste likovnih kompozicija ovise o rasporedu oblika koje prikazujemo na plohi ili u
prostoru, te tako postoje: vodoravna, okomita, kosa, kružna, piramidalna i slobodna kompozicija.
Kombinaciju više kompozicija na istom djelu nazivamo "dramskom kompozicijom".

Vodoravna (horizontalna) kompozicija

Strukturni elementi poredani su vodoravno, prate horizontalu okvira i taj niz se može razvijati
u nekoliko horizontalnih nizova. Djeluje smireno i daje osjećaj kretanja slijeva nadesno ili od
središnje osi desno ili lijevo.