Alkej (grč. Αλκαίος, lat. Alcaeus; Mitilena, Lezb, oko 630. pr. Kr. – Lezb, oko 580. pr.

Kr.) bio je starogrčki liričar aristokratskoga

podrijetla. Predstavnik je monodijske lirike (pjesme koje su se pjevale uz pratnju lire). Pisao je političke, ali i ljubavne stihove (neke
je posvetio Sapfi, u koju je vjerojatno bio i zaljubljen). U deset knjiga pjesama eolskoga dijalekta nalazimo ljubavne pjesme,
političke i ratne pjesme te počasnice ili gozbene pjesme te himne; od svega toga sačuvano je oko 150 fragmenata. Najznačajnije su
mu vinske popijevke i počasnice u kojima govori o političkim strastima, o blagodatima vina koje liječi i koje smatra pravim
prijateljem. U ljubavnim pjesmama očituje se povezanost s narodnim motivima, a u nekima razotkriva svoju ljubav prema
pjesnikinji Sapfi, s kojom je vjerojatno i razmjenjivao pjesme. Nazivaju ga majstorom stiha i forme, stihovi su mu muzikalni i
odlikuju se bogatstvom metrike i strofa, a njegova je strofa nazvana alkejskom strofom. Alkejska je strofa kompliciranija varijacija
dominantnog jampskog uzorka. Jedna se stanca sastoji od četiri stiha; prva su dva podijeljena u dva dijela cezurom (stankom)
nakon petog sloga. Sastoji se, dakle, od dva jedanaesterca, jednog deveterca i jednog deseterca. Po uzoru na nj radio je Horacije, a
također i neki moderni pisci poput Foscola, Shelleyja i Carduccija, a od hrvatskih pisaca Ivan Mažuranić i Ante Tresić Pavičić.

Sapfa (Sapfo) (Σαπφώ; Erez, između 630. pr. Kr. i 612. pr. Kr. - Mitilena, 570. pr. Kr.) bila je starogrčka pjesnikinja s otoka Lezba.
Rođena je u Erezu na otoku Lezbu. Živjela je u Mitileni, gdje je i umrla. Pripadala je aristokratskoj klasi, ali nije sudjelovala u
političkim sukobima između aristokracije i demokrata. Ipak je morala otići iz domovine. Kraće vrijeme boravi na Siciliji. U Mitileni
na Lezbu upoznala je pjesnika Alkeja.Sapfa se u Mitileni okružila skupinom djevojaka udruženih u neku vrstu društva. O karakteru
tog društva dosta se raspravljalo. Neki ga zamišljaju kao zavod ili školu, a drugi kao društvo vjerskoga karaktera. Temelj društva
činili su kult božice Afrodite i ljubav. Smatra se da je ona bila lezbijka, pa je po tome što je živjela na Lezbu nastala riječ lezbijka.
Sapfa je pisala na eolskom dijalektu otoka Lezba kao i Alkej. Aleksandrijski su filolozi njenu liriku podijelili na 9 knjiga s obzirom na
različitost metričkih oblika. U prvoj su bile pjesme u safičkoj strofi, u drugoj u eolskim pentametrima, trećoj u većim
asklepijadskim stihovima itd. Pjevala je himne, ljubavne pjesme i epitalamije. Tematika njene lirike usko je povezana s intimnim
krugom učenica. Također, poznata je i njena strofa kojom se služila, tzv. "sapfička strofa" koja se sastojala od tri 11-erca i jednog 5-
erca, tj. sastoji se od strofa u kojima se prva tri stiha sastoje od dva troheja (jedan naglašen i jedan nenaglašen slog), jednog
daktila (jedan naglašen i dva nenaglašena sloga) i dva troheja, a četvrti se stih sastoji od jednog daktila i jednog troheja. U safičkoj
strofi, jednom od metričkih oblika karakterističnih za Sapfino pjesništvo, pisali su mnogi naši pjesnici, od čakavskog pjesništva 16. i
17. stoljeća, preko Katančića, Mažuranića i Preradovića do Kranjčevića.

Anakreont (grč. Ἀνακρέων; Tej, *oko 550. pr. Kr., prema nekim podacima oko 580. pr. Kr. - † Tej ili Atena, oko 495. pr. Kr.) bio je
starogrčki pjesnik koji je u svojim pjesmama često koristio motive ljubavi i vina te slavio vedre strane života. Takva je vrsta poezije
prozvana anakreontskom poezijom. Prema podacima iz Herodotovih spisa, saznajemo da je djelovao kao Polikratov učitelj na
otoku Samu. Kako bi mu zahvalio za usluge i pažnju, Anakreont je Polikratu spjevao brojne ode. Na Polikratovom je dvoru vladalo
veselje, ljubav i vino bili su zabava, a Anakreontove su pjesme sasvim odgovarale tom prilično razuzdanom životu. Za vrijeme
svoga života bio je poznat u Ateni, a na Akropoli je bio i njegov kip, zajedno s njegovim prijateljem Ksantipom, ocem poznatoga
vladara Perikla. Njegov je lik bio i na brojim kovanicama grada Teja gdje je bio prikazan kako drži liru. Često ga se prikazivalo kao
pripita pjevača. Od pet knjiga pjesama sačuvani su kratki fragmenti. Pisao je popijevke, himne, elegije, epigrame, ode i jambe na
jonskome dijalektu s nekim pučkim kolokvijalizmima. Njegove su strofe uglavnom sastavljene od kratkih stihova; kod duljih je
stihova koristio razne metričke kombinacije.

Demon (grč. δαίμων, daimon) je bestjelesno mitološko biće za kojega se u staroj Grčkoj držalo da donosi inspiraciju i znanje kao
posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo držati za zlo biće koje želi odvesti čovjeka na
krivi put, dalje od Boga. Demone su također zvali vragovima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi;
muškaraca succubi. A potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama.