SVEUČILIŠTE U SPLITU

FAKULTET ELEKTROTEHNIKE, STROJARSTVA I BRODOGRADNJE U

SPLITU

SRĐAN PODRUG

ELEMENTI STROJEVA
Predavanja za stručni studij BRODOGRADNJE
za šk. god. 2006/2007.

Split, 2006.
 1

1 POJAM I PODJELA ELEMENATA STROJEVA

Svi strojevi, koliko god na prvi pogled izgledali različito po obliku, veličini, funkciji i namjeni
imaju veliki broj jednakih ili sličnih dijelova, podsklopova i sklopova, sa istom funkcijom, koji se
u radu podvrgavaju jednakim zakonima. Ovakvi dijelovi, sklopovi, podsklopovi, grupe i podgrupe
koji u svrhu funkcije stroja vrše različite osnovne funkcije nazivaju se elementima strojeva.

Elementi strojeva se mogu podijeliti na:

1) Elementi strojeva opće primjene
2) Elementi strojeva specijalne primjene

1) Elementi strojeva opće primjene:

a) Elementi spajanja
vijčani spojevi
zavareni spojevi
zakovični spojevi
lemljeni spojevi
nerastavljivi stezni spojevi
rastavljivi stezni spojevi
spojevi klinovima
b) Elementi za prijenos i pretvorbu sile i gibanja
osovine
vratila
ležajevi
spojke
zupčani prijenosnici
remenski prijenosnici
tarni prijenosnici
lančani prijenosnici
c) Opruge i elementi osiguranja
d) Elementi za prijenos tekućina i plinova

2) Elementi strojeva specijalne primjene:

a) Elementi motornih vozila

b) Elementi stapnih strojeva
c) Elementi hidrauličnih pogona
d) Elementi kružnih pogona
e) Elementi dizalica i transportnih uređaja
f) Elementi alatnih strojeva

U kolegiju „Elementi strojeva“ izučavaju se isključivo elementi strojeva opće primjene i to

njihova konstrukcija, oblik, dimenzioniranje i izbor materijala ovisno o njihovoj namjeni.
 2

2 ČVRSTOĆA ELEMENATA STROJEVA

Pod čvrstoćom elementa stroja podrazumijeva se njegova sposobnost da u predviđenom roku
trajanja ne pretrpi nedozvoljena oštećenja.
Radna naprezanja σ moraju biti manja od graničnih σgr koja mogu uzrokovati nedozvoljena
oštećenja.

σ gr
σ < σ gr ⇒ =S >1
σ

gdje je: S – stupanj sigurnosti, koji pokazuje koliko su puta stvarna naprezanja manja od
graničnih.
σgr - granična naprezanja su mjerodavne karakteristike čvrstoće materijala, koje se
označavaju sa R. To znači da ih treba odabrati prema onoj (karakterističnoj)
vrijednosti čvrstoće, koja se ne smije dostići. Ako su naprezanja npr. statička
(mirna), a važno je npr. samo da ne dođe do loma, mjerodavna karakteristika
čvrstoće će biti statička čvrstoća materijala Rm. Ako pri statičkim naprezanjima
nisu dopuštene plastične deformacije, mjerodavna karakteristika čvrstoće će biti
granica tečenja Re. Ako su naprezanja vremenski promjenjiva (dinamička),
mjerodavna karakteristika čvrstoće će biti dinamička čvrstoća RD (granica zamora
materijala). U slučaju dugotrajnih statičkih opterećenja, posebno pri povišenim
temperaturama, mjerodavna karakteristika čvrstoće će biti granica puzanja ili
dugotrajna statička čvrstoća, itd. Jasno je da su vrijednosti ovih graničnih
naprezanja različite za različite vrste opterećenja (vlak, tlak, savijanje, smik,
torzija).

Stupanj sigurnosti mora biti veći ili jednak potrebnom stupnju sigurnosti:

S ≥ S potr

gdje je: Spotr– potrebni stupanj sigurnosti, uzima se iskustveno, a granice su mu određene
procjenom visine štete, koja bi nastala nedopuštenim oštećenjem (gornja granica),
te što manjim utroškom materijala, tj. cijenom proizvoda (donja granica).
Vrijednost mu naročito raste, ako bi oštećenjem bili ugroženi ljudski životi.

Prethodni izrazi se mogu sažeti u izraz prema kojem stvarna naprezanja u presjeku strojnog dijela
moraju biti:

σ gr
σ≤ ≡ σ ≤ σdop
S potr

To je uvjet čvrstoće elemenata strojeva, a σdop je dopušteno naprezanje:

σ gr
σdop =
S potr
 3

2.1 Naprezanje

Pod djelovanjem vanjskih sila na neko čvrsto tijelo javljaju se u svakom presjeku tijela unutarnje
sile, od kojih ne zavisi ravnoteža tijela (promatranog u cjelini) sve dok njihov iznos ne pređe neku
granicu. Prekoračenjem ove granice, koja je vezana uz pojam čvrstoće materijala, dolazi do loma
tijela u tom presjeku. Djelovanje unutarnjih sila prestaje, a vanjske sile više ne ispunjavaju uvjete
ravnoteže.
Zamislimo li tijelo prerezano nekom ravninom, ostat će
prerezani dio u ravnoteži samo pod pretpostavkom da na
površini presjeka umjesto drugog dijela djeluje
odgovarajući sustav unutarnjih sila (slika 2.1). Tada na
konačnu površinu ∆A presjeka djeluje dio unutrašnjih
G
sila, čija se rezultanta može predočiti vektorom ∆F . Da bi
se uvela veličina kojom će se opisati djelovanje
unutrašnjih sila definiran je vektor naprezanja.
G
JG ∆F
p = lim
∆A →0 ∆A
G G
Vektor ∆F pa prema tome ni vektor ∆p u općem
slučaju se ne poklapa s pravcem normale na površinu
G
presjeka. Tako da se vektor p može prikazati pomoću tri
skalarne komponente σ, τ1, τ2
G JG JG JG
p = e n σ + e 1 τ1 + e 2 τ 2
JG JG JG
gdje su e n , e1 , e 2 tri međusobno okomita jedinična
Slika 2.1 vektora koji definiraju pravac normale n i pravce dviju
tangenti t1 i t2 na površinu presjeka. σ se tada naziva normalna, a τ1 i τ2 tangencijalne komponente
naprezanja.
Ovakva vektorska predodžba odgovara dok se promatranja vezuju uz određenu površinu.
Uspoređuju li se naprezanja ili njihove komponente s različito orjentiranih površina u istoj točki,
gube ove veličine odlike vektora, te po svojstvima odgovaraju komponentama tenzora.

2.2 Ekvivalentno naprezanje

Ukoliko u presjeku strojnog dijela djeluju normalna i tangencijalna naprezanja, potrebno je
odrediti ekvivalentno naprezanje, koje na različite načine uključuje utjecaj tangencijalnih
naprezanja na stanje naprezanja.
Ekvivalentno naprezanje se određuje pomoću različitih hipoteza čvrstoće:
¾ Hipoteza najvećih normalnih naprezanja (za krte materijale):
σe = 0, 5σ + 0, 5 σ2 + 4 τ2
¾ Hipoteza najvećeg deformacijskog rada (energetska hipoteza po von Misesu) (često kod
vijaka, te za rastezljive materijale):
σ e = σ 2 + 3τ 2
¾ Hipoteza najvećih tangencijalnih naprezanja (za rastezljive materijale):
σe = σ 2 + 4 τ 2
Niti jedna od hipoteza čvrstoće ne slaže se u potpunosti s rezultatima eksperimenata, pogotovo
ne za sve vrste materijala i za svaki vremenski karakter opterećenja. Zbog toga je za izračun
 4

ekvivalentnog naprezanja u poprečnom presjeku štapa predložen iskustveni izraz, koji uzima u
obzir i mehanička svojstva materijala:
σ
σe = σ2 + ( αo τ ) ≤ σdop = gr
2

S pot
σ gr
gdje je: αo = - odnos mjerodavnih karakteristika čvrstoće pri normalnom i tangencijalnom
τ gr
naprezanju

2.3 Mjerodavne karakteristike čvrstoće

2.3.1 Čvrstoća u slučaju statičkih naprezanja

Kada su strojni elementi izloženi statičkim, vremenski nepromjenjivim opterećenjima, naprezanja

u njihovim najnapregnutijim točkama ne smiju preći mjerodavnu karakteristiku statičke čvrstoće.
Osnovne karakteristike statičke čvrstoće dobivaju se iz tzv. dijagrama rastezanja koji predstavljaju
vezu između naprezanja i deformacija za određeni materijal. Ovisnost naprezanja i uzdužne
relativne deformacije je ovisna o vrsti materijala. Za različite vrste materijala ta veza se određuje
jednostavnim statičkim testiranjima standardnih epruveta. Pri određivanju statičke čvrstoće
materijala epruvete se opterećuju mirnim opterećenjem, koje se povećava sve dok ne dođe do
njihovog loma.
Na slici 2.2 je prikazan karakter međusobne ovisnosti naprezanja i deformacija za različite
materijale.
Pri manjim deformacijama postoji
proporcionalnost između naprezanja i
deformacija, što se izražava Hookeovim,
zakonom:
σ = Eε
E - Young-ov modul elastičnosti je isti ili
zanemarivo različit za sve čelike i iznosi 210
GPa.
Re – granica elastičnosti – za naprezanja do
granice elastičnosti nema trajnih (plastičnih)
deformacija.
Rt – granica tečenja – materijal nema dovoljno
energije da se vrati u prvobitni položaj, te se
produljuje i bez povećanja sile
Slika 2.2
Rm – statička (vlačna) čvrstoća

Za materijale koji nemaju izraženu granicu

tečenja uvodi se tehnička granica tečenja –
odnosno naprezanje pri kojem je plastična
deformacija 0,2% originalne duljine. (slika 2.3)

Slika 2.3
 5

2.3.2 Čvrstoća u slučaju promjenjivih naprezanja

Strojni dio koji je dulje vremena podvrgnut naprezanjima promjenjivim u vremenu, lomi se pri
naprezanjima koja su znatno manja od statičke čvrstoće i granice tečenja. Ovo je posljedica tzv.
zamora materijala.
Proces zamaranja uvijek počinje začećem inicijalne pukotine, koja se ne da vidjeti golim okom, ali
predstavlja mikrokoncentraciju naprezanja. Izvori mikrokoncentracije naprezanja su najčešće na
površini napregnutog elementa, i to pri dnu udubina površinskih neravnina, u okolini oksida
koji djeluju kao strano tijelo (uključina), te na mjestima svih ostalih nehomogenosti izazvanih
okolišem i obradom (npr. gubitak ugljika pri kovanju ili uključine pri ljevanju). Takva
koncentracija naprezanja pogoduje klizanju kristala te širenju pukotine.
Proces širenja pukotine traje sve dok se ostatak presjeka ne smanji toliko da naprezanja u njemu
dostignu vrijednost statičke čvrstoće materijala, pa se on odjednom nasilno prelomi. Tako
površina loma uslijed zamora materijala ima dvije jasno izražene zone: zonu širenja pukotine, koja
je glatka, i zonu statičkog loma vrlo grube i nepravilne površine, karakteristične za statički lom
(slika 2.4).

mjesto začeća pukotine

glatka i sjajna površina

nepravilna i hrapava
površina statičkog loma

Slika 2.4

Mjerodavna karakteristika čvrstoće pri promjenjivim naprezanjima strojnih dijelova jest

dinamička čvrstoća strojnog dijela, koja se dobije ispitivanjem na zamor samog strojnog dijela, ili
češće, izračuna se na temelju ispitivanja na zamor probne epruvete, izrađene od materijala
jednakog materijalu strojnog dijela.
Epruvete su izložene periodično promjenjivim opterećenjima određenog intenziteta (slika 2.5),
sve do pojave loma. Ispitivanja se provode za određeni koeficijent asimetrije ciklusa naprezanja:
σ min
r=
σ max
gdje je:
r - koeficijent asimetrije ciklusa naprezanja
σmin - minimalno naprezanje ciklusa naprezanja
σmax - maksimalno naprezanje ciklusa naprezanja

Slika 2.5
 6

Najčešće je r = -1 i r = 0, ali za nekoliko različitih nivoa maksimalnih naprezanja. Za svaki od

ovih nivoa naprezanja bilježi se broj ciklusa naprezanja N, nakon kojeg je došlo do loma
epruvete. Rezultati ispitivanja unose se u σ−N dijagram (slika 2.6), a dobivena krivulja odgovara
eksponencijalnoj krivulji poznatoj pod imenom Wöhlerova krivulja (po njemačkom inženjeru,
koji je prvi izveo opisane eksperimente).

Slika 2.6

Wöhlerova krivulja se asimptotski približava pravcu σ = Rr, pri čemu se Rr naziva trajnom
dinamičkom čvrstoćom materijala izloženog ciklički promjenjivim naprezanjima s koeficijentom
asimetrije ciklusa r. Očito, trajna dinamička čvrstoća materijala je ono maksimalno naprezanje
ciklusa asimetrije r pri kojem epruveta doživi beskonačno mnogo ciklusa, tj. neograničenu
trajnost. Wöhlerova krivulja se obično crta u logaritamskim koordinatama (slika 2.7), gdje postaje
karakteristični pravac s "koljenom" u točki Ngr.

Slika 2.7

2.3.2.1 Smithov dijagram

Kao što je i ranije rečeno ispitivanja dinamičke čvrstoće redovito se izvode za probne epruvete ili
strojne dijelove izložene cikličkim promjenjivim naprezanjima na vlak, tlak, savijanje i torziju s
koeficijentima asimetrije ciklusa r = -1 i r = 0, a samo iznimno sa r ≠ 0. Budući da strojni dijelovi
u svom radu mogu biti izloženi ciklusima naprezanja s koeficijentima asimetrije ciklusa u rasponu
od -1 ≤ r < 1, potrebno je na osnovi poznavanja obično dviju mehaničkih karakteristika čvrstoće
(jedne dinamičke i jedne statičke), odrediti dinamičku čvrstoću materijala (ili strojnog dijela) za
proizvoljni r, odnosno proizvoljno srednje naprezanje. Za tu svrhu služi Smithov dijagram.
 7

Smithov dijagram se dobiva unošenjem u njegove koordinate (σmax , σsr) vrijednosti maksimalnog
σmax i minimalnog naprezanja σmin na nivou trajne dinamičke čvrstoće za pripadajuću srednju
vrijednost naprezanja σsr, za nekoliko ciklusa različitih asimetrija r (slika 2.8).

Slika 2.8

Simetrala dijagrama ucrtava se pod kutem od 450 i predstavlja pravac, čije su ordinate jednake
apcisama tj. srednjim naprezanjima ciklusa. Očito je da konture Smithovog dijagrama omeđuju
polje trajne dinamičke čvrstoće. Prijelaz maksimalnog ili minimalnog naprezanja izvan konture
dijagrama znači zamorni lom.
Gornja krivulja (maksimalnih naprezanja ciklusa) Smithovog dijagrama predstavlja liniju trajne
dinamičke čvrstoće, i najčešće se crta samo ta linija. Na taj način se Smithov dijagram može
aproksimirati kao linija koja povezuje obično samo jednu (najčešće R-1) karakteristiku dinamičke
čvrstoće i jednu karakteristiku statičke čvrstoće (Rm). Kod rastezljivih materijala se ova linija
trajne dinamičke čvrstoće obično ograničava granicom tečenja Re, jer plastične deformacije
najčešće nisu dopuštene (slika 2.9).

Slika 2.9

Najpreciznije se shematizacija Smithovog dijagrama provodi uz poznavanje 3 karakteristike

materijala – trajne dinamičke čvrstoće za koeficijente asimetrije ciklusa r = -1 i r = 0 (R0 i R-1) te
granice tečenja Re, što je prikazano na slici 2.10.
Svaki pravac povučen kroz ishodište je geometrijsko mjesto maksimalnih naprezanja različitih
ciklusa jednakog koeficijenta asimetrije r. Naime, koeficijent smjera k tog pravca je
σ max 2σ max 2
k= = =
σ m σ max + σ min 1 + r
 8

Odatle slijedi da svaka točka pravca predstavlja ciklus naprezanja jednakog koeficijenta asimetrije.
Zato se taj pravac označuje s r = const. i naziva pravcem opterećenja. Granično naprezanje tj.
dinamička čvrstoća za taj r se nalazi na tom pravcu. Kako se ona nalazi i na gornjoj konturi
Smithovog dijagrama, očito je da se trajna dinamička čvrstoća za određeni koeficijent asimetrije
ciklusa naprezanja određuje kao presjecište pravca opterećenja r = const i linije trajne dinamičke
čvrstoće Rr = f(σm).

Slika 2.10

Smithovi dijagrami su različiti za različite vrste naprezanja. Najveću površinu zauzima Smithov
dijagram za savijanje, a najmanju za torziju. To znači da su dinamičke čvrstoće na savijanje
najveće, a na torziju najmanje.

2.3.2.2 Dinamička čvrstoća strojnog dijela

Dinamička čvrstoća strojnog dijela manja je od dinamičke čvrstoće materijala (tj. standardne
probne epruvete od istog materijala) zbog čitavog niza utjecaja, od kojih su najvažniji oblik
strojnog dijela, njegove apsolutne dimenzije i kvaliteta njegove površinske obrade.

Utjecaj oblika (koncentracija naprezanja)

Utjecaj oblika strojnog dijela na njegovu dinamičku čvrstoću posljedica je neravnomjernosti
raspodjele naprezanja po presjeku strojnog dijela. Naime, presjeci strojnih dijelova se mijenjaju,
ponekad i vrlo naglo. U takvim slučajevima, na mjestima prijelaza, u blizini otvora ili na mjestu
djelovanja koncentriranih sila veličina naprezanja i njihova raspodjela po presjeku bitno se
razlikuju od onih za tijelo konstantnog presjeka (slika 2.11).
 9

Slika 2.11

Dijagram rasporeda naprezanja po presjeku pokazuje nagli porast naprezanja na mjestu prijelaza,
utoliko izrazitiji, ukoliko je prijelaz nagliji. Ovakva pojava naglih skokova naprezanja na mjestima
promjene oblika, naziva se koncentracija naprezanja.
Razlikuje se teoretski i efektivni faktor koncentracije naprezanja.
Faktor koji pokazuje koliko puta je maksimalno naprezanje u određenoj točki tijela iz idealnog
(elastičnog, izotropnog i homogenog) materijala, veće od nominalnog naprezanja u toj točki,
naziva se teoretski (geometrijski) faktor koncentracije naprezanja i definira se kao:
σ max
αk = ≥1
σn
Dok efektivni faktor koncentracije naprezanja pokazuje koliko puta je efektivno (stvarno)
maksimalno naprezanje u kritičnoj točki presjeka strojnog dijela veće od nominalnog naprezanja
u toj točki:
σ ef
βk =
σn
Stvarno maksimalno naprezanje razlikuje se od maksimalnog za idealni materijal jer stvarni
materijali su različito osjetljivi na koncentraciju naprezanja. Pri statičkom opterećenju,
dostizanjem granice tečenja poništava se efekt koncentracije naprezanja, dok kod dinamičkog
opterećenja također dolazi do lokalne plastične deformacije čime se poništava efekt koncentracije
naprezanja i to tim više što je promatrani materijal razvlačiviji.

Utjecaj veličine
S povećanjem dimenzija strojnih dijelova njihova čvrstoća se smanjuje. Uzrok tome jest što je u
većem volumenu veća vjerojatnost nehomogenosti, te grešaka u materijalu i obradi, a time je i
veća vjerojatnost nastanka i širenja pukotine. Ovo se naročito odnosi na dinamička opterećenja,
kod kojih se negativan utjecaj povećanih dimenzija na čvrstoću strojnog dijela procjenjuje
faktorom dimenzija b1.

Utjecaj kvalitete površine

Utjecaj stanja površine strojnog dijela na njegovu dinamičku čvrstoću vrlo je značajan, jer
inicijalna pukotina redovito nastaje na površini. Smanjenje dinamičke čvrstoće strojnih dijelova
zbog činjenice što je kvaliteta površine strojnog dijela različita od kvalitete površine polirane
probne epruvete obuhvaćeno je faktorom kvalitete površine strojnog dijela b2,

Sve utjecaje na dinamičku čvrstoću moguće je obuhvatiti zbirnim faktorom:

bb
bD = 1 2
βk
 10

3 ZAVARENI SPOJEVI
Zavareni spojevi spadaju među nerastavljive veze i upotrebljavaju se prije svega za spajanje
nosećih strojnih dijelova i konstrukcija.
Zavarivanje je spajanje dvaju ili više elemenata dovedenom toplinom rastopljenih ili razmekšanih
dijelova uz dodavanje ili bez dodavanja materijala. Zavari i dijelovi koji se zavaruju predstavljaju
zavareni spoj.

Prednosti zavarenih spojeva su:

• u usporedbi s ostalim spojevima, nosivost zavarenih spojeva može biti približno jednaka
nosivosti osnovnog materijala
• visoka nosivost se postiže pravilnim odabirom dodatnog materijala i parametara
zavarivanja, te dobivanjem zavarenog spoja bez značajnijih pogrešaka ,
• u odnosu na lijevane, kovane i zakovične konstrukcije, zavarene konstrukcije imaju tanje
stjenke i do 30 % manju težinu,
• za manji broj proizvoda, zavareni spojevi su najekonomičniji

Nedostaci zavarenih spojeva su:

• zavarivanjem se bez problema spajaju samo materijali koji imaju jednaku ili približnu
kvalitetu i sastav i koji su dobro zavarljivi,
• na mjestu spajanja dolazi do lokalnog zagrijavanja i neravnomjernog rastezanja i
skupljanja, što prilikom hlađenja uzrokuje zaostala naprezanja.
• zavareni spojevi imaju manju sposobnost prigušenja vibracija, te manju otpornost prema
koroziji,
• zavareni spojevi su zbog svoje cijene neprimjereni za velikoserijsku proizvodnju.

3.1 Postupci zavarivanja

Danas je poznato oko 200 različitih postupaka zavarivanja. Oni se dijele s obzirom na vrstu
energije kojom se zagrijava mjesto zavara (mehanička, kemijska, električna, snop elektrona), vrstu
osnovnog materijala (metali, umjetni materijali), način zavarivanja (zavarivanje, navarivanje) i nivo
mehanizacije zavarivanja (ručno, poluautomatsko, automatsko). Ovdje se navode samo
najrašireniji postupci zavarivanja metala, svrstani u tri skupine:
• zavarivanje taljenjem,
• otporno zavarivanje i
• zavarivanje mehaničkom energijom.
U općem strojarstvu se prvenstveno primjenjuje zavarivanje taljenjem (najčešće plamenom i
elektrolučno) za spajanje debljih ploča i drugih dijelova. Tanke ploče i dijelovi zavaruju se
taljenjem s električnim lukom (postupak TIG) ili plazmom, te postupcima otpornog zavarivanja
(najčešće točkasto i šavno), ili s mehaničkom energijom.

3.2 Zavarljivost materijala

Zavarljivost je svojstvo materijala da se spajanjem zavarivanjem njegovih dijelova dobije

upotrebljiv spoj. Materijal je dobro zavarljiv ako je standardnom opremom i procedurom
zavarivanja moguće ostvariti upotrebljiv spoj, pri čemu je ponovljivost postupka vrlo visoka.
Zavarljivi su čelici s manje od 0,3% ugljika i manje zatezne čvrstoće, od legirajućih elemenata Mn,
Si, P, S loše utječu na zavarivost, dok Cr, Mo, Ni, Cu, V ne štete zavarivosti. Zavarljivi su
konstrukcijski ugljični čelici (Č0345 – Č0545), čelici za poboljšavanje (Č1330, Č1331 uz
 11

predgrijavanje), čelici za cementiranje (Č4320, Č5420 u necementiranom stanju), čelici za prešane

cijevi, čelici za topovske limove.
Zavarljivi su obojeni metali – bakar, aluminij, mesing, bronca, cink, zatim plastični materijali
(naročito PVC), lijevano željezo, bijeli kovkasti lijev (prethodno razugljičen), lijevano željezo

3.3 Vrste zavarenih spojeva i zavara

Zavareni spojevi dijele se obzirom na međusobni položaj dijelova koji se zavaruju. Osnovni oblici
zavarenih spojeva prikazani su u tabeli 2.3.

Zavari se općenito dijele na:

• sučeone zavare, slika 3.1a i b.
• kutne zavare, slika 3.1c i d.
• posebne zavare, slika 3.1e i f.

a) c) d) e) f)

b)

Slika 3.1 Opća podjela zavara s obzirom na položaj dijelova koji se zavaruju
a) sučeoni V-zavar b) sučeoni X-zavar c) kutni zavar d) dvojni kutni zavar
e) sučeoni K-zavar kutnog T-spoja f) polovični Y-zavar s kutnim zavarom u korijenu

Ovisno o debljini dijelova koji se zavaruju, postupku zavarivanja, načinu zavarivanja, zahtjeva i
mogućnosti, taljenjem se zavaruju:

• bez žlijeba (bez pripreme ruba) – sučeoni spojevi tankih limova i dijelova, manja
opterećenja, slika 3.1a,
• u prirodnom žlijebu s međusobnim nalijeganjem dijelova (bez posebne obrade rubova) –
obični kutni zavar, slika 3.1c i d, te
• u posebno oblikovanom žlijebu (posebno obrađeni rubovi prije zavarivanja)- debeli
dijelovi odnosno zavari s posebnim zahtjevima, veća opterećenja, slika 3.1b,e,f .

Po položaju zavarivanja razlikuju se četiri osnovna položaja:

• horizontalni,
• horizontalni na zidu,
• vertikalni,
• nad glavom,
Svi drugi položaji su kosi.

Tablica 3.1 daje neke vrste i oblike taljenih zavara, te potrebne oznake na radioničkim crtežima.

Po kontinuitetu zavari mogu biti neprekinuti i prekinuti.

 12

Tablica 3.1
Ozna Ozna
Naziv Izvedba Naziv Izvedba
ka ka
Sučeoni spojevi

I – zavar II X - zavar X

Dvostruki
V-zavar V U - zavar

Dvostruki
Y - zavar Y –Y-
zavar

U - zavar U K – zavar K
Kutni spojevi

Kutni
zavar
Zavar na
uglu
Dvostru
ki kutni
zavar

Rubni spojevi
Rubni
plosnati
zavar
≡
Kvaliteta zavara ovisi o tipu i količini grešaka koje u njemu nastaju pri zavarivanju.
Zavareni spojevi se razvrstavaju u četiri razreda kvalitete:
1. razred kvalitete – U tom razredu moraju sve vrste sučeonih zavara imati provareni
korijen, a kutni i križni zavari provarene presjeke. Upotrebljeni osnovni i dodatni materijal
moraju imati atest. Zavari moraju biti bez grešaka, izvodi se 100% kontrola (radiografska,
ultrazvučna). Zavar izvode samo stručno osposobljeni zavarivači s atestom za taj razred
kvalitete.
2. razred kvalitete – U drugom razredu kvalitete su sve vrste spojeva i zavara. Materijali su
atestirani, manje su greške dopuštene, ali u zavaru ne smije biti pukotina. Obavezna je 50%
kontrola. Zavaruju zavarivači s atestom za postupke i položaje zavarivanja, koji su mogući
na konstrukciji.
3. razred kvalitete – Sučeone zavare tog razreda moraju izraditi atestirani zavarivači.
Zahtjeva se 10% - na kontrola zavara s ultrazvukom, te 100% - na vizualna i dimenzijska
kontrola.
 13

4. razred kvalitete – Nema posebnih zahtjeva, vrijedi samo za jednostavne konstrukcije.

3.4 Oblikovanje zavarenih spojeva

Treba izbjegavati vlačna naprezanja u korijenu zavara, jer zbog učinka zareza dolazi do
koncentracije naprezanja i smanjenja nosivosti zavara (slika 3.2).

pravilno F nepravilno F

Slika 3.2

Treba izbjegavati preveliku zračnost između zavarivanih komada, jer također dolazi do
učinka zareza i smanjenja nosivosti zavara (slika 3.3).

Slika 3.3

Treba izbjegavati promjenu toka silnica u zavaru, jer dolazi do koncentracije naprezanja u
korijenu (slika 3.4).
vlak
a) σ b) F
σ tlak
vlak

F F F

Slika 3.4

Zbog toga je statička, a prije svega dinamička nosivost sučeonih zavara je veća nego nosivost
kutnih zavara Zato se pri oblikovanju zavarenih spojeva uvijek prednost daje sučeonom zavaru,
(slika 3.5).
 14

nepravilno

pravilno

Slika 3.5

Nosivi kutni zavari se po mogućnosti izrađuju s ravnim ili konkavnim licem zavara (potrebna
naknadna obrada nakon zavarivanja). Tako se postiže povoljniji tok silnica i prije svega veća
dinamička nosivost, slika 3.6.

a) b) c)

Slika 3.6

Treba izbjegavati gomilanje zavara, da bi se smanjila zaostala naprezanja koja bi nastala zbog
pregrijavanja, slika 3.7.
gomilanje zavara

nepravilno
pravilno

Slika 3.7

3.5 Proračun zavarenih spojeva

Provodi se kao da su sami zavari zasebni elementi, pri čemu se određuju naprezanja u pojedinim
kritičnim presjecima. Kod proračuna je najvažnije pravilno određivanje ukupne nosive površine
zavara:
Azv = ∑ ( a ⋅ l zv )
gdje je a računska debljina, a lzv nosiva dužina pojedinog zavara u zavarenom spoju.
 15

3.5.1 Sučeoni zavari

Kod sučeonih spojeva kritični presjek je okomiti presjek zavara uzduž njegove osi, pa je računska
debljina zavara jednaka debljini dijelova koji se spajaju (slika 3.8).

Slika 3.8

Kod spajanja limova različite debljine, mjerodavna je debljina tanjeg lima.

3.5.2 Kutni zavari

Slika 3.9

Kod kutnih spojeva površina koja prenosi opterećenje nalazi se u ravnini spajanja. Računska
debljina zavara je visina istokračnog trokuta upisanog u presjek zavara, koja se zatim zakreće u
ravninu spajanja.
 16

3.5.3 Mjerodavna (nosiva) površina zavara

a) Vlak, Tlak

F
σ v,t =
al

b) Smik

F1 F2
τs1 = ; τs2 =
al al
τs = τs12 + τs22

c) Savijanje

M1 M1 M M
σs1 = = = 31 = 21 ;
Wx Ix al al
y max 12 6
l
2
M
σs2 = 22
la
6

d) Torzija (uvijanje)

T T
τt = = ρ max
Wp I p
al 3 la 3
Ip = Ix + Iy = +
12 12
 17

Primjeri:
a) Vlak

F F
σv = σv =
al a (d + a ) π

b) Smik

F Fo 2T
τs = τs = = 2
( 2l 1 + l 2 ) a d π a d πa
Smik, a ne torzija jer promatramo zavar na
vratilu, pa je onda moment torzije paralelan s
ravninom spajanja

c) Torzija

T
τt = ;
Wp
( d + 2a ) 4 π − d 4 π
Ip 32 32 ⇒
Wp = =
ρ max d + 2a
2
4
π 3  d 
⇒ Wp = ( d + 2a ) 1 −  
16   d + 2a  

Torzija jer smo sada mjerodavnim uzeli presjek zavara na glavini, pa je tada moment torzije
okomit na mjerodavnu površinu zavara.
 18

d) Savijanje

FL
σs = y max
Ix
bh 3
Ix = ∑ + ∑ Ai ( y T − y Ti )
2

i 12 i

M 6 FL ∑A y i Ti
σs = 2s = 2 yT = i
al al ∑A i
i
6
F
Smik: τs =
∑ al
σe =
1
2
( )
σ + σ2 + 4 τ 2 ≤ σdop

3.6 Dozvoljena naprezanja zavarenih spojeva

3.6.1 Statički opterećeni zavari

σdop = b2bsσ m dop

b2 – faktor kvalitete zavara

bs – faktor slabljenja (smanjenja čvrstoće zavara u odnosu na nezavaren spoj
σm dop – dozvoljeno naprezanje osnovnog materijala, σ m dop = R t S potr

3.6.2 Dinamički opterećeni zavari

RD
s= ≥ s potr = 1, 4.....2, 5
σ max
σ – stupanj sigurnosti dinamički opterećenog zavarenog spoja
RD – dinamička čvrstoća zavarenog spoja
smax – maksimalno naprezanje zavarenog spoja

2bDR −1
RD =
2 − kσ (1 + r )
bD – zbirni faktor dinamičkih utjecaja
 19

b1b2b3
bD =
βk
b1 – faktor dimenzija
b2 – faktor kvalitete zavara
b3 – faktor materijala
βk – efektivni faktor koncentracije naprezanja zavarenog spoja
R-1 – dinamička čvrstoća osnovnog materijala pri simetričnom ciklusu opterećenja (r = -1)
kσ – nagib linije trajne dinamičke čvrstoće u Smithovom dijagramu
r – koeficijent asimetrije ciklusa
 20

4 VIJČANI SPOJEVI
Vijčani spoj je sprega dvaju elemenata ostvarena posredstvom navoja.
Osnovni element navoja je zavojnica: prostorna krivulja koju opisuje točka gibajući se po plaštu
cilindra. Produkt je dva jednolika gibanja: pravocrtnog i kružnog.

P – korak zavojnice
γ – kut uspona zavojnice
P
γ = arctan
d 2π

Vijke dijelimo:
- prema smjeru uspona na lijevovojne i desnovojne.

- prema broju početaka navoja na jednovojne, dvovojne i viševojne

te prema primjeni: za pričvršćivanje, za zatvaranje, za podešavanje, za mjerenje, za pretvorbu sile,

za prijenos gibanja, za diferencijalne mehanizme, za stezanje.

4.1 Teoretski profil navoja

Postoji šest parametara navoja

dj – promjer jezgre vijka
d2 – srednji promjer vijka
d – vanjski (nazivni) promjer
P – korak navoja
α – bočni kut
r – radijus zaobljenja korijena navoja
 21

4.2 Standardni oblici navoja za vijke

¾ Metarski ISO navoj – trokutni profil, bočni kut 60o, primjer oznake: normalni M16; fini
M20x1,5.
¾ Withworthov navoj – trokutni profil, bočni kut 55o, nema zračnosti između matice i vijka,
primjer oznake 2 1 2 " , fini 2 1 2 "× 1 4
¾ Trapezni navoj – trokutni profil, bočni kut 30o, primjer Tr 20x2
¾ Kosi (pilasti) navoj – primjer S30x6
¾ Obli navoj – polukružni profil, primjer Rd 120 x 1 4

4.3 Oblikovanje vijčanog spoja

Vijčani spoj sačinjavaju:

¾ vijak
¾ matica
¾ dijelovi koji se spajaju
¾ podložne pločice
¾ osigurači protiv odvrtanja

Vijci

Podložne pločice se postavljaju ako naležne površine matice ili glave vijka nisu obrađene-ravne,
ako rupa za vijak ima veći promjer, ako je površina mekana (Al-legure, plastične mase, itd.) ili ako
se često vrši pritezanje i otpuštanje.

Osiguranje od odvrtanja
Do odvrtanja može doći zbog:
¾ promjene opterećenja
¾ trešnje
¾ temperaturnih razlika
¾ popuštanja podloge
¾ korozije
a sprječava se:
• stezanjem (pomoću elastične podloške, maticom i protumaticom, elastičnom stop
maticom, dubo-osiguračem)
• oblikom
• zavarivanjem ili lijepljenjem
 22

4.4 Moment ključa, moment vijka, moment podloge

Pritezanjem matice ostvaruje se pritisak između matice i

podloge, te pritisak između vijka i matice na navojima.
Rezultanta pritiska matice na navoj vijka daje aksijalnu silu
Fv koja djeluje u osi vijka i vlačno ga opterećuje.

Moment ključa Tk, tj. moment kojim se priteže matica, osim što stvara pritisak na navoju, mora i
savladati otpore trenja i to između navoja vijka i matice i između vijka i podloge. Dio momenta
ključa koji stvara aksijalnu silu u vijku i svladava otpore trenja na navoju naziva se moment vijka
Tv, a dio koji svladava otpore trenja između matice i podloge naziva se moment trenja podloge
Tp.

4.4.1 Moment vijka

Moment na navoju vijka pravokutnog presjeka

Pritezanje

F2 = Fv ⋅ tan ( γ + ρ )
d d
Tv = F2 ⋅ 2 = Fv 2 ⋅ tan ( γ + ρ )
2 2
 23

Otpuštanje (samokočan vijak) ( γ < ρ )

F2o = Fv ⋅ tan ( ρ − γ )
d d
Tv = F2 ⋅ 2 = Fv 2 ⋅ tan ( ρ − γ )
2 2

Otpuštanje (nesamokočan vijak) ( γ > ρ )

F2o = Fv ⋅ tan ( γ − ρ )

Reducirani faktor trenja zbog trokutastog profila navoja

FN
FN' =
cos α 2
FN
FT = µ ⋅ FN = µ ⋅ = µ ' ⋅ FN
cos α 2
µ
µ' = = tan ρ'
cos α 2

Moment trenja podloge

s + dh
Tp = Fo ⋅ rsr = µ p ⋅ Fv ⋅
4

Moment ključa:

Tk = Tv + Tp
d2 s + dh
Tk = Fv ⋅ tan ( γ + ρ ) + µ p ⋅ Fv ⋅
2 4
 24

4.5 Proračun vijčanih spojeva

4.5.1 Vijci opterećeni na vlak bez prednapona

F 4F
σv = = 2 ≤ σdop
Aj d j π
F
p= ≤ pdop
iAn
gdje je:
m
i – broj navoja, i = (m – visina matice)
P
An – aktivna površina navoja An = πd 2 H 1 (H1-aktivna dubina nošenja)
Uvrštavanjem u izraz za izračunavanje pritiska na navoju dobiva se
potrebna visina matice:
FP
m≥
πd 2 H 1 pdop

4.5.2 Vijci koji se pritežu pod opterećenjem

Fv T
σv = , τt = v
Aj Wo
gdje je Tv moment uvijanja na navoju vijka:
d2
Tv = Fv tan ( γ + ρ ' )
2
µ
ρ' – reducirani kut trenja na navoju, ρ ' = arctan µ ' = arctan
α
cos
2
d j3 π
Wo – polarni moment otpora poprečnog presjeka jezgre vijka Wo =
16
σe = σ v + 3τ ≅ 1, 32σ v ≤ σdop
2 2
t
 25

4.5.3 Vijci ugrađeni s prednaponom

λ'−λ

λ'
λ

δ−δ'
δ'
δ

Fmax
Fpr
Fpr Fmin=Fb

p=0 p=0 Fpr p=0 Fmin=Fb

Fpr = 0 Fpr = 0 Fpr = 0

a) b) c)

Na slici a) prikazan je vijak, koji spaja poklopac s posudom pod pritiskom, prije pritezanja i prije
djelovanja pritiska, odnosno radne sile.

Na slici b) prikazano je stanje nakon pritezanja vijka, a prije djelovanja radne sile. Uslijed
pritezanja vijak se produlji za λ, a podloga se stlači za δ. Promjene duljina vijka i podloge u
 26

ovisnosti o sili koja na njih djeluje mogu se pratiti u dijagramu sila-produljenje koji je prikazan na
slici. Izduženje vijka odvija se po pravcu čiji je koeficijent smjera jednak arctan Cv (Cv je
koeficijent krutosti vijka i ovisi o duljini, promjeru i materijalu vijka). Stlačenje podloge odvija se
po pravcu čiji je faktor smjera (π - arctanCp) (Cp je koeficijent krutosti podloge).
Na slici c) prikazano je stanje nakon djelovanja radne sile. Sila u vijku se povećava samo za dio
narinute radne sile, a drugi dio se troši na smanjenje sile u podlozi. Uslijed toga vijak se dodatno
produljuje, a podloga se otpušta.
Često se kod ovakvih vijaka provodi njihovo strukiranje (smanjivanje promjera) jer u tom slučaju
manji dio radne sile dodatno opterećuje vijak pa je maksimalna sila u vijku manja što je vijak
elastičniji.
Dimenzioniranje:
Za statičko opterećenje (Fr = konst.)
σe = σ max + 3τt2 ≤ σdop = 0,8R t
Fmax T d
σ max = τt = v Tv = Fpr 2 tan ( γ + ρ ' )
Aj Wo 2
Za dinamičko opterećenje (pulsirajući ciklus r = 0)
a) kontroliramo najveće ekvivalentno naprezanje (kada radna sila ima maksimum)
R
σe = σ max + 3τt2 ≤ σdop = D
S potr
Fmax T d
σ max = τt = v Tv = Fpr 2 tan ( γ + ρ ' )
Aj Wo 2
b) kontroliramo amplitudu naprezanja
σa ≤ σa dop = 0, 7R A
gdje je σA – amplituda dinamičke čvrstoće

Potrebno je u oba slučaja provjeriti i sigurnost protiv razdvajanja spojenih dijelova:

Fpr
sb = ≥ 2, 5
Fpr − Fr
4.5.4 Poprečno opterećeni vijci
vijci s dosjedom – dosjedaju u rupi – nema zračnosti između tijela vijka i rupe. Vijak ne
moramo pritegnuti – poprečna sila se prenosi oblikom

dosjedi: H7/h6, H7/m6, H7/n6 (neizvjesni)

Dimenzioniranje se vrši prema smičnom
naprezanju:
F
τs = ≤ τdop
A
 27

vijci sa zračnošću – vijak pritežemo toliko da sila trenja koju tako stvorimo bude veća od
poprečne sile, tada poprečna sila ne djeluje na vijak, već je on opterećen samo onoliko
koliko smo ga pritegnuli.
F
Ftr > F ⇒ tr = s k
F
gdje je sk – stupanj sigurnosti protiv
proklizavanja
F s F
Fv = tr = k
µ µ

Fv T d
σv = τ t = v Tv = Fv 2 tan ( γ + ρ ' )
Aj Wo 2
σe = σ v 2 + 3τ t2 ≅ 1, 32σ v ≤ σdop

4.5.5 Vijci (vretena) za prijenos gibanja

Rotacijom vijka pomičemo maticu. Vreteno se najčešće izrađuje s trapeznim navojem.
Vreteno izloženo složenom naprezanju (normalno i tangencijalno) pa ekvivalentno naprezanje
mora biti manje od dozvoljenog normalnog naprezanja
σe = σ v 2 + 3τ t2 ≅ 1, 32σ v ≤ σdop

Kod vretena značajna je i uloga elastične stabilnosti, odnosno potrebno je provjeriti da li dolazi
do izvijanja vretena.
Stupanj sigurnosti protiv izvijanja ν jednak je omjeru kritične
sile pri kojoj dolazi do izvijanja Fk i sile koja tlači vreteno F.
F
ν = k ≥ ν pot = 2 ... 6
F
Sila pri kojoj dolazi do izvijanja računa se ovisno o vitkosti
vretena λ:
4a
λ=
dj
gdje je a slobodna dužina izvijanja i ovisi o načinu uležištenja
vretena (u slučaju s prethodne slike kada je jedna strana
vretena ukliještena, a druga slobodna a = 2l).

Kao što se vidi na slici na kojoj je prikazana funkcionalna

ovisnost kritične sile o vitkosti, za λ > λo (λo ovisi o materijalu) kritična sila se izračunava iz
jednadžbe Eulerove hiperbole:
EI
Fk = π 2 2min
a
gdje je Imin najmanji aksijalni moment inercije poprečnog presjeka vretena.
 28

Kada je λ < λo kritična sila se izračunava prema eksperimentalno dobivenim jednadžbama

Tetmajerovog pravca (koje ovise o materijalu vretena). Primjerice:
za Č0360 ili Č0460 i λ < λo = 105 ⇒ σ k = 310 − 1,14 λ
za Č0545 ili Č0645 i λ < λo = 89 ⇒ σ k = 335 − 0, 62λ
 29

5 ZATICI I SVORNJACI
5.1 Zatici

Zatici služe za različita spajanja, središtenje, osiguranje, osiguranje položaja i sl. Prema obliku
mogu biti cilindrični i konični.

a) zatik sa zaobljenim krajevima – za

fiksiranje – ulazi u rupu H7
b) zatik sa skošenim krajevima – za
pričvršćivanje – ulazi u rupu H9
c) zglobni zatik – ulazi u rupu D11
d) kaljeni zatik – ulazi u rupu H7
e) i f) elastični zatici

Prednost koničnog zatika je u mogućnosti

višekratnog rastavljanja spoja.

Obzirom na položaj postoje uzdužni i radijalni zatici.

Uzdužni zatik Radijalni zatik

Fo 2T 4T
Površinski pritisak Smik: τ = = = ≤ τ dop
2A d π π Dd 2
2
2D
4
2 Fo 4T 4T
p= = ≤ pdop Površinski pritisak: pg = ≤ pdop
dl Ddl d (l − D2 )
2
 30

5.2 Svornjaci (osovinice)

Služe za zglobne spojeve s oscilatornim gibanjem i ostvaruju labave dosjede.

Zbog labavog dosjeda, potrebno je osiguranje u aksijalnom smjeru. Osiguranje se najčešće izvodi
rascjepkom ili uskočnikom.

Zatici i svornjaci općenito su opterećeni na mjestima dodira vanjskog i unutarnjeg zgloba na smik
i savijanje, te na površinski pritisak na mjestima dosjedanja.
 31

Smik:
Fs F 2F
τs = = = 2 ≤ τs,dop
A d π d π
2
2⋅
4
Savijanje:
F ( l 1 + 2l 2 )
M 8 4 F ( l 1 + 2l 2 )
σs = s,max = = ≤ σs,dop
Wx d π3
d 3π
32
Površinski pritisak:
F F
p1 = = ≤ pdop
Aproj l 1 ⋅ d
F F
p2 = = ≤ pdop
Aproj 2 ⋅ l 2 ⋅ d
 32

6 VEZE S GLAVINAMA
6.1 Klinovi i pera

6.1.1 Klinovi
Klinovi su smješteni prednapregnuti u utor vratila i glavine i to je spoj ostvaren silom i oblikom.
Klinovima se spajaju s vratilom remenice, zupčanici, poluge, i sl.

Uložni klin

Utjerni klin

Navlačenjem glavine ili zabijanjem klina ostvaruje se radijalni pritisak pr. Ovaj radijalni pritisak
omogućuje prijenos okretnog momenta pomoću veze silom. Međutim, ako okretni moment
prijeđe vrijednost momenta trenja ostvarenog radijalnim pritiskom, tada se i bokovi uzdužnog
klina uključe u prijenos okretnog momenta. To je na gornjoj slici prikazano s pojavom
površinskog pritiska na bočnim stranama klina.
Zabijanjem klina rasteže se glavina, a stlači vratilo. Zbog toga dolazi do gubitka centričnosti.

6.1.2 Pera

Ako se ne može dozvoliti ekscentričnost koja nastaje kod spoja s uzdužnim klinom, onda se
upotrebljavaju pera bez klinastog nagiba. Pera prenose okretni moment samo pomoću veze
oblikom. Dakle, kod pera ostvaren je čvrsti dosjed između bočnih strana pera i glavine odnosno
vratila, za razliku od klina gdje je taj dosjed labav.
 33

Pera i klinovi se proračunavaju na bočni

pritisak.
F
p v = o ≤ pdop
t ⋅l k
Fo
pg = ≤ p
( h − t ) ⋅ l k dop
Približna metoda sa t = 0, 5h :
Fo
pv = ≤ pdop
0, 5h ⋅ l k
lk je korisna duljina pera:
lk = l −b

6.2 Žlijebljeni spojevi

Za prijenos većih okretnih momenata, te izmjeničnih i udarnih opterećenja, koriste se žlijebljeni

spojevi. U takvom spoju vratilo ima u uzdužnom smjeru simetrično raspoređene grebene
(«klinove»), a provrt u glavini ima profil koji odgovara profilu vratila, tj. žljebove u koje dosjedaju
grebeni vratila.

glavina
a)
vratilo

b)

U općoj strojogradnji najviše se upotrebljavaju žlijebljeni spojevi s unutarnjim centriranjem, u

kojima uvrt u glavini naliježe na unutrašnji promjer vratila, slika a). Za velika izmjenična i udarna
opterećenja koriste se žlijebljeni spojevi s bočnim centriranjem, slika b), kojeg je u usporedbi s
unutarnjim centriranjem teže izraditi.
 34

Žlijebljeni spojevi proračunavaju se slično kao i pera obzirom na površinski pritisak p na bočnim
dodirnim površinama među grebenima vratila i žljebovima glavine. Obzirom da se zbog
postupaka izrade ukupno opterećenje nejednakomjerno raspoređuje na pojedine dodirne
površine, prilikom proračuna potrebno je uzimati u obzir i koeficijent nošenja k. Tako stvarni
površinski pritisak na pojedinoj dodirnoj površini iznosi:

2T
p =k ≤ pdop
d sr ⋅ h ⋅ l t ⋅ i

p površinski pritisak između grebena vratila i žljebova glavine

T okretni moment
dsr srednji promjer žlijebljenog vratila; dsr= (d + D)/2
h visina nalijeganja glavine na žlijebljeno vratilo; h = (D − d)/2
d unutarnji promjer vratila
D vanjski promjer vratila
lt nosiva dužina žlijebljenog vratila (obično dužina glavine)
i broj žljebova
k faktor nošenja: k ≈ 1,35 za unutarnje centriranje; k ≈ 1,05 za bočno centriranje
pdop dopušteni površinski pritisak.

6.3 Stezni spojevi

6.3.1 Nerastavljivi stezni spojevi

Stezno spajanje dijelova daje izdržljive i protiv vibracija sigurne spojeve, koji mogu prenijeti velika
udarna i promjenjiva opterećenja.
Unutarnji dijelovi (osovine) imaju u odnosu na vanjske dijelove (glavine) prijeklop.
Najčešći dosjedi:
H7/s6, t6, n6, x6, z6, za6, zb6, zc6
H8/s8, n8, x8, z8
Prema načinu montaže razlikujemo:
Poprečne stezne spojeve
Uzdužne stezne spojeve

Poprečni stezni spojevi

Montaža se obavlja tako da se zagrijava vanjski dio ili da se hladi unutrašnji dio.
 35

Uzdužni stezni spojevi

Montaža se obavlja tako da se vanjski dio nabija na unutrašnji u uzdužnom smjeru i to s prešom,
nikako udarcem.

Pri montaži dolazi do uglačavanja (odsjecanja vrhova neravnina), pa je stvarna veličina prijeklopa
manja od teoretske, te je nosivost manja nego kod poprečnog steznog spoja.
Pst = P − ∆P
∆P = 2 (Gv + Gu )
Pst - stvarni prijeklop
P - teoretski prijeklop
∆P - gubitak prijeklopa uslijed uglačavanja (≈10µm za fino tokarene površine, ≈5µm za fino
brušene površine, ≈2µm za polirane površine)
Gv, Gu - uglačavanje vanjskog Gv i unutarnjeg dijela Gu

Proračun steznog spoja na osnovi cilindra s debelim ljuskama

Proračun je jednak za poprečni i uzdužni stezni spoj (za poprečni stvarni prijeklop je jednak
teoretskom).
 36

Sila trenja koju izaziva pritisak na dodirnoj površini mora biti uz stupanj sigurnosti protiv klizanja
veća od sile koja se javlja u pogonu i koja želi pomaknuti (izbiti ili zakrenuti) unutarnji iz vanjskog
dijela.
Ftr = s k F
Pa proizlazi da pritisak na dodirnoj površini mora biti:
Fs k
p= (p1)
d πl µ
Na dodirnoj površini stezno spojenih dijelova, kao što se vidi na prethodnoj slici, javlja se
pritisak:
Pst
p= (p2)
d (K u + K v )
gdje su: Ku i Kv mjere istezanja i sakupljanja dijelova u steznom spoju, a ovise o karakteristikama
materijala (Youngovom modulu elastičnosti (Eu, Ev) i Poissonovom faktoru (νu, νv)), te omjeru
unutarnjeg i vanjskog promjera unutarnjeg i vanjskog dijela (δu, δv):
1  1 + δ2v 
Kv =  + νv 
Ev  1 − δ v
2

1  1 + δ2u 
Ku =  − νu 
Eu  1 − δ u
2

Izjednačavanjem izraza za pritisak (p1) i (p2), može se izračunati potrebni stvarni prijeklop,
odnosno odrediti potrebni dosjed u kojemu se trebaju izraditi dijelovi koji se spajaju.

Naprezanje u dijelovima koji se spajaju

Unutarnji dio je opterećen tlačno, a vanjski dio vlačno i to tako da je maksimalno naprezanje i
vanjskog i unutarnjeg dijela na njihovim unutrašnjim promjerima.

6.4 Rastavljivi stezni spojevi

6.4.1 Rastavljivi stezni spoj s koničnim dosjedom

Okretni moment se prenosi pomoću sile trenja između konično oblikovanog završetka vratila i
glavine. Potrebni površinski pritisak p se ostvaruje pomoću aksijalne sile Fp, s kojom se pri
montaži ostvari potrebna veza između vratila i glavine. Prednost koničnog dosjeda je u dobrom
centriranju glavine u odnosu na vratilo, te se može upotrijebiti i za veće vrijednosti okretnog
momenta.
 37

Najčešće se u općem strojarstvu (za veze zupčanika, remenica, spojki, itd.) koristi konus 1:10.
1 D −d
konus = = = 2 tan ( α 2 )
x L
Iz jednadžbe ravnoteže sila može se izračunati potrebna aksijalna sila:
2Ts k sin ( α 2 + ρ )
Fp =
Dsr sin ρ
te slijedi površinski pritisak između vratila i glavine koji mora biti manji ili jednak dozvoljenom
površinskom pritisku za materijal dijelova koji se spajaju.
4 Fp tan ( α 2 ) cos ρ
p= ≤ pdop .
π ( D − d ) sin ( α 2 + ρ )
2 2

6.4.2 Rastavljivi stezni spoj sa steznim prstenovima

Stezni prsten se sastoji od vanjskog i unutrašnjeg koničnog dijela iz čelika za poboljšavanje, koji
se postavljaju u prostor između vratila i glavine.
Djelovanjem aksijalne sile Fp nastupa na kontaktnim površinama između vratila i unutarnjeg
prstena, te između glavine i vanjskog prstena površinski pritisak p koji ostvaruje potrebnu silu
trenja za prijenos okretnog gibanja.
Kako zbog trenja opada vrijednost aksijalne sile od jednog do drugog steznog prstena za otprilike
polovicu, preporuča se upotreba do četiri stezna prstena, jer peti stezni prsten bi prenosio
otprilike jednu šesnaestinu opterećenja.
38
 39

7 OPRUGE
Oprugama se ostvaruju spojevi s elastičnim djelovanjem kojima se uz odgovarajuću elastičnu
deformaciju omogućuje akumuliranje mehaničke energije, te njeno vraćanje.
Pregled opruga prema vrsti opterećenja, naprezanja i obliku:

Svojstva opruga procjenjuju se prema njihovoj karakteristici. Karakteristika opruge se dobiva

snimanjem ovisnosti veličine deformacije o opterećenju, te može biti progresivna, proporcionalna
i degresivna.

Krutost opruge dana je odnosom opterećenja i pripadne deformacije:

c = F f , N/mm - pri opterećenju silom

c = T α , N/rad - pri opterećenju momentom torzije.
Rad opruge predstavljen je površinom ispod karakteristike opruge, te je općenito dan izrazom:
W = ∫ Fdf , Nmm - pri opterećenju silom

W = ∫ Td α , Nrad - pri opterećenju momentom torzije.

U praksi se često susreću primjeri povezivanja opruga u opružne sisteme. Pa se opruge mogu
spajati serijski, paralelno ili kombinirano. Ovisno o načinu njihovog spajanja dobivaju se različite
krutosti opružnog sistema.
 40

a) paralelni spoj b) serijski spoj c) kombinirani spoj

1 1 1 1
c = c1 + c 2 c= + c= +
c1 c 2 c1 + c 2 c 3 + c 4

7.1 Fleksijske (savojne) opruge

7.1.1 Jednolisna opruga (jednostavna lisnata opruga)

Izrađuje se iz trake čeličnog lima, a napregnuta je na savijanje.

Širina b može biti konstantna ili promjenjiva. Kod jednostavne lisnate opruge promjenjive širine,
širina se udaljavanjem od uklještenja smanjuje, pa se dobiva opruga jednake čvrstoće, te se time
postiže ušteda materijala.

7.1.2 Složena lisnata opruga (gibnjevi)

Ako lisnatu oprugu ne izradimo kao konzolu nego kao gredu na dva oslonca, a želimo dobiti
oprugu jednake čvrstoće tada se listovi slažu na sljedeći način:
 41

Koriste se kod cestovnih i željezničkih vozila, a zadaća im je da udare na cesti ili pruzi pretvore u
duge prigušene titraje, kojima se povećava udobnost putnika i produžuje vijek trajanja vozila.

7.1.3 Tanjuraste opruge

Tanjuraste opruge su konično oblikovani elementi, koji prenašaju opterećenje u aksijalnom

smjeru, a najčešće se koriste kao pritisni elementi kod valjnih ležajeva, kao prigušni elementi, itd.
Sastavljene su od pojedinačnih tanjura, povezanih najčešće svornjakom kroz sredinu tanjura a), ili
vođenjem s vanjske strane b).

Prednosti tanjurastih opruga su:

¾ prijenos većih opterećenja uz manje dimenzije
¾ karakteristika opruge se može mijenjati po volji (dodavanjem ili oduzimanjem
pojedinačnih tanjura)
¾ tanjuri se proizvode serijski
 42

7.1.4 Spiralne opruge

Služi za akumulaciju mehaničkog rada i njegovo vraćanje (npr. satni mehanizam). Akumuliranje
energije vrši se djelovanjem vanjskog torzijskog momenta koji u opruzi izaziva savojno
naprezanje.

7.1.5 Zavojne opruge

Zavojna opruga se najčešće koristi kao povratna opruga kod raznih ručica i ventila. Jedan kraj
opruge je fiksno upet na nekakvom kućištu dok je drugi pomičan zajedno s ručicom ili ventilom.

Zavojna opruga radi tangencijalnog djelovanja opterećenja mora imati vođenje, najčešće je to
jezgra kao na slijedećoj slici, ali može biti i čahura (s vanjske strane). Radi izbjegavanja otpora
trenja među vojevima, opruge se najčešće izvode sa zračnošću a među vojevima.

7.2 Torzijske (uvojne) opruge

7.2.1 Ravni torzijski štap

Torzijske opruge u obliku ravne šipke kružnog presjeka koriste se za mjerenje momenta
pritezanja kod momentnih ključeva, elastičnih spojki, u automobilskoj industriji za prigušenje
torzijskih vibracija, itd. Krajevi šipke su zbog koncentracije naprezanja zadebljani i prikladno
oblikovani, kako je prikazano na slijedećoj slici.
 43

a) ekscentar, b) s kružnim odsječkom, c) šesterokut, d) kvadrat, e) trokutasto ozubljenje

7.2.2 Zavojne torzione opruge

Nastaju tako da se žica ovije oko valjka (pa dobijemo cilindrične zavojne opruge) ili oko konusa (
pa dobijemo konične zavojne opruge). Ovdje će se nešto više reći samo o tlačnim i vlačnim
zavojnim oprugama s okruglim presjekom žice koje se u praksi najčešće susreću.

7.2.2.1 Tlačne zavojne opruge okruglog presjeka žice

Do promjera žice od 10 mm, opruga se mota u hladnom, a iznad toga u toplom stanju.
Završetak opruge treba oblikovati tako da djelovanje opterećenja bude u osi opruge, pa se zadnji
zavoj može brusiti i priljubiti uz prethodni ili izvesti položeno.

Na slijedećoj slici prikazana je deformacija ove opruge. Vidljivo je da bi sila Fmaks izazvala takvu
deformaciju, da između zavoja više ne bi bilo zračnosti, onda bi prestalo elastično djelovanje
opruge, što je nedopustivo. Najveća dopuštena sila kojom opruga smije biti opterećena je
označena s Fn, pri čemu ostaje među zavojima minimalna zračnost smin.
 44

Ispitivanja su pokazala da su u točki koja je s unutrašnje strane najbliža osi opruge maksimalna
naprezanja.

Pa maksimalno uvojno naprezanje mora biti manje od dozvoljenog:

τ max = kτt ≤ τdop
gdje je: k - faktor povećanja naprezanja na unutrašnjoj strani opruge,
e − 0, 25 0, 615 D
k= + ; e= m
e −1 e d
τt - naprezanje na srednjem promjeru opruge Dm,
D
T F m 8D F
τt = = 32 = m
Wo d π πd 3
16
7.2.2.2 Vlačne zavojne opruge okruglog presjeka žice

Može se oblikovati bez ili s predopterećenjem, te se mota u hladnom stanju za promjere žice
manje od 17 mm, a za veće promjere i veća opterećenja mota se u toplom stanju. Krajevi opruge
oblikovani su za prihvaćanje opterećenja i završavaju ušicama.

Slika a) prikazuje vlačnu oprugu koja je motana s predopterećenjem pri čemu je tijelo opruge
dužine Lmin (vojevi naliježu jedan na drugi), pod b) opruga je opterećena silom većom od sile
predopterećenja, a pod c) opterećena je najvećim dopuštenim opterećenjem pri čemu opruga
poprima najveću dopuštenu dužinu Lmaks.
 45

7.3 Tlačno-vlačne opruge

Prstenasta opruga je sastavljena od vanjskih i unutarnjih prstena, koji se dodiruju kosom plohom,
nagnutom pod kutem α, pri čemu pod djelovanjem tlačnog opterećenja dolazi do smanjenja
visine, tj. javlja se progib f (vanjski se promjer prstena povećava, a unutarnji smanjuje).

Radi postojanja trenja neće rad akumuliran prilikom opterećenja biti u cijelosti vraćen prilikom
rasterećenja, već će dio energije biti pretvoren u toplinu trenja te tako predstavljati prigušenje
opruge. Radi mogućnosti velikog prigušenja, ove opruge se koriste kod većih opterećenja,
posebno udarnih ( npr. odbojnici željezničkih vagona, kod preša, valjaoničkih stanova, itd.).

7.4 Gumene opruge

Guma kao materijal, osim elastičnosti ima svojstvo tzv. unutarnjeg trenja, što znači da se pod
djelovanjem opterećenja deformira i zagrijava, čime se dio akumulirane energije pretvara u
toplinu i prenosi na okolinu. To svojstvo gume koristi se kod opruga za prigušenje titraja i udara
izazvanih radom stroja, te sprječavanja njihovog prenošenja na temelj ili ostali dio konstrukcije.

Metalni dio opruge služi za prihvaćanje i ravnomjerni raspored opterećenja. Pri konstruiranju
treba voditi računa da se omogući deformacija (širenje) gume. Na gumu loše utječu povišena
temperatura i svjetlost, pa brzo dolazi do njenog starenja.
 46

8 OSOVINE I VRATILA
Osovine nose na sebi mirujuće ili rotirajuće strojne dijelove kao što su remenice, zupčanici,
rotori, itd. One mogu mirovati, tako da se na njima smješteni strojni dijelovi okreću, ili da rotiraju
zajedno sa strojnim dijelovima pričvršćenim na njima. Osovine su opterećene samo na savijanje i
ne prenose okretni moment.
Vratila na sebi nose strojne dijelove kao i osovine, ali se ovi dijelovi stalno okreću te uvijek
prenose okretni moment. Vratila su opterećena na savijanje i uvijanje.
Rukavci su dijelovi osovina i vratila koji dosjedaju u ležajevima. Na tim mjestima osovine i
vratila su obrađeni bolje nego na drugim mjestima.
Materijali koji se koriste za izradu osovina i vratila su:
¾ Konstrukcijski ugljični čelici: Č0445, Č0545, Č0645, Č0745
¾ Čelici za poboljšavanje: Č1530, Č1730, Č3130, Č3230, Č3830
¾ Čelici za cementiranje: Č1220, Č1221, Č5420, Č4120, Č4320
Posebna pozornost kod izrade osovina i vratila poklanja se prijelazima s manjeg na veći promjer i
žljebovima.

Na slici je prikazan pravilan oblik prijelaza s manjeg na veći promjer i pravilan oblik žlijeba, čime
se smanjuje koncentracija naprezanja.
Uobičajeno je umjesto naziva vratilo primijeniti naziv osovina kad god je iz samog opisa jasno da se
radi o elementu opterećenom na torziju, npr. osovina reduktora, koljenasta osovina, kardanska
osovina, osovina kormila, osovina motora (turbine, pumpe...), ili općenito pogonska osovina.
Vratila, odnosno niz vratila za prijenos okretnih momenata na veće udaljenosti, naziva se
transmisija. Za prijenos snage sa brodskog motora na propeler služi osovinski vod (ne brodsko
vratilo) koji, pored momenta torzije, prenosi i znatnu aksijalnu silu – poriv propelera.

8.1 Proračun i dimenzioniranje osovina i vratila

Većina osovina i vratila se mogu u praksi smatrati nosačima na dva ili više oslonca (ležaja).
Vanjske sile (na zupčanicima, remenicama,….) uzrokuju reakcijske sile u ležajevima koje s
vanjskim silama uzrokuju momente savijanja u poprečnim presjecima.

8.1.1 Proračun osovina

M s max σ
σs = ≤ σdop = gr
Wx s potr
gdje je:
b1b2
¾ za rotirajuće osovine mjerodavna dinamička čvrstoća σ gr = R D = bDR −1 = R −1
β ks
¾ za mirujuće osovine mjerodavna granica tečenja σ gr = R t .
 47

Na sljedećoj slici je prikazano da ako osovine rotiraju da su onda dinamički opterećene ciklusom
s koeficijentom asimetrije r = -1, bez obzira na karakter vanjskog opterećenja (statičko i li
dinamičko).

8.1.2 Dimenzioniranje osovina

Teoretski se svi presjeci osovine mogu dimenzionirati tako da u svakom od njih vlada jednako
naprezanje uslijed savijanja Æ idealna osovina (osovina jednake čvrstoće). Teoretski oblik im je
kubni paraboloid, što proizlazi iz izraza za promjer osovine dx na udaljenosti x od ležaja (oslonca):

32 ⋅ FA ⋅ x
dx = 3 = C ⋅ x1 3
π ⋅ σdop

Paraboloid se aproksimira nizom valjaka, pa osovina poprima uobičajeni izgled, ali sada s
optimalnom težinom.

8.1.3 Proračun vratila

a) Približni proračun (samo na torziju)

T
τt =
≤ τdop
Wo
b) Točniji proračun prema ekvivalentnim naprezanjima
M T
σs = s , τ t =
Wx Wo
 48

α 
2
σ bb R
σekv = σs2 +  o τt  ≤ σdop = gr = 1 2 −1
 2  s potr β kss potr
σ gr
gdje je: αο – odnos mjerodavnih karakteristika čvrstoće pri savijanju i torziji αo = .
τ gr
4
Najčešće je αo = , (za najčešći način opterećenja - simetrični ciklus savijanja i mirnu torziju).
3

8.1.4 Kontrolni proračun čvrstoće osovina i vratila

Nakon približnog određivanja dimenzija osovine ili vratila i njihovog cjelokupnog oblikovanja,
mora se izvesti još i kontrola njihove čvrstoće. Naime, osim preciznijeg izračuna naprezanja, sada
je moguće i preciznije odrediti dinamičku čvrstoću u pojedinim presjecima. Ona se procjenjuje
korigirajući dinamičku čvrstoću materijala osovine ili vratila za utjecaje koncentracije naprezanja,
dimenzija presjeka, kvalitete površine i druge. Kontrola čvrstoće provodi se samo u pojedinim,
tzv. kritičnim presjecima, u kojima se pretpostavlja da je čvrstoća upitna. To su presjeci u kojima
opterećenja i koncentracija naprezanja poprimaju velike vrijednosti (prijelazi s manjeg na veći
promjer, žljebovima, mjesta na kojima je vratilo osljabljeno zbog utora za pero,…).

8.2 Deformacije osovina i vratila

Pod djelovanjem opterećenja se osovine i vratila deformiraju, i to zbog djelovanja momenta

savijanja i zbog djelovanja momenta uvijanja
Zbog djelovanja momenta savijanja prvotno ravna geometrijska linija osi osovine ili vratila
poprima zakrivljeni oblik. Uslijed toga može doći do primjerice odstupanja u zahvatu kod
zupčanih prijenosnika ili do zagrijavanja u kliznim ležajevima zbog rubnog pritiska. Zato je
potrebno kod zahtjevnijih pogona pored kontrole čvrstoće provjeriti i progib, te kosi položaj
rukavca.
Osim toga zbog djelovanja okretnog momenta dolazi do međusobnog zakretanja presjeka vratila.
Ovo međusobno zakretanje presjeka posebno je značajno kod dugih vratila, kada ova promjena
oblika vratila može dovesti do nepovoljnih torzijskih titraja strojnih dijelova montiranih na
vratilu.

8.3 Kritična brzina vrtnje

8.3.1 Fleksijska kritična brzina vrtnje

Osovine i vratila, zajedno s masama koje su na njima smještene, predstavljaju fleksijske opruge.
Djelovanjem neke vanjske sile osovine i vratila će se elastično deformirati i započet će vibrirati s
nekakvom vlastitom frekvencijom. Prilikom rotacije uz to dolazi radi neuravnoteženosti masa i
do dodatnih impulsa opterećenja.
Ako se sada slučajno poklopi pogonska brzina vrtnje s frekvencijom vlastitih titraja sustava koji
tvore osovina ili vratilo s masama smještenim na njima, dolazi do pojave rezonancije. Uz nemiran
rad vibrirat će osovina ili vratilo, povećavajući stalno amplitudu titraja, sve do loma. Rezonantnu
brzinu vrtnje nazivamo fleksijskom kritičnom brzinom vrtnje.
 49

8.3.2 Torzijska kritična brzina vrtnje

Vratilo s masama koje su na njemu smještene ravna je torzijska opruga, koja će početi vibrirati
torzijskim titrajima ako dođe do kolebanja okretnog momenta. Ako ta kolebanja okretnog
momenta odgovaraju brzini vrtnje dolazi i kod torzijskih vibracija do rezonancije. Brzinu vrtnje
pri kojoj se to dogodi nazivamo torzijska kritična brzina vrtnje.

Fleksijska i torzijska kritična brzina vrtnje se mogu izračunati iz karakteristika vibrirajućeg

sustava, kao što su: progib vratila, masa sustava, krutost vratila, itd. Osovine i vratila nastoje se
dimenzionirati tako da izračunate kritične brzine vrtnje leže uz dovoljnu sigurnost iznad ili ispod
stvarne pogonske brzine vrtnje.
 50

9 LEŽAJEVI
Ležajevi služe za prenošenje sile između dijelova koji se nalaze u relativnom gibanju jedan prema
drugome. Obzirom na vrstu trenja u ležaju dijele se na:

Klizne ležajeve Valjne ležajeve

djeluju na principu trenja klizanja djeluju na principu trenja valjanja

Između dijelova u relativnom gibanju nalazi se Između dijelova u relativnom gibanju nalaze se
samo tanki sloj ulja (uljni film) debljine 2 do 50 valjna tijela (kuglice, valjci, konusi, bačvice ili
µm. iglice) promjera 2 do 50 mm.

Obzirom na smjer djelovanja opterećenja ležajevi se dijele na:

Radijalne ležajeve Aksijalne ležajeve

Opterećenje je okomito na os ležaja Opterećenje djeluje uzduž osi ležaja

 51

Klizni i valjni ležajevi se nadopunjuju u svojstvima i karakteristikama, pa se i jedni i drugi

primjenjuju s mnogo uspjeha.

Prednosti kliznih ležajeva Nedostaci valjnih ležajeva

• Jednostavna konstrukcija i proizvodnja
• Velika površina uljnog filma ⇒ dobro
prigušivanje udaraca, vibracija i
šumova)
• Manja neosjetljivost na nečistoće
• Mogući širi rasponi zračnosti (grublje
tolerance)
• Moguća dvodjelna izvedba (olakšava
montažu)
• Komplicirana izvedba i proizvodnja
• Ne podnose udarce i vibracije, šumove
ne prigušuju nego ih izazivaju
• Znatno veći vanjski promjer nego kod
kliznog ležaja
• Potrebne finije tolerance kod ugradnje
• Dvodjelna izvedba praktički neizvediva

Prednosti valjnih ležajeva Nedostaci kliznih ležajeva

• Malo trenje kod pokretanja
• Standardne dimenzije
• Mala širina i težina
• Dovoljno je malo maziva i jednostavno
je održavanje
• Moguć rad u svim položajima
• Znatno trenje kod pokretanja i vrlo
malih brzina
• Zahtjevaju urađivanje i pažljivo
održavanje
• Osjetljivi na nedostatak podmazivanja
• Konstrukcije za vertikalne osovine
dosta komplicirane
• Poteškoće kod brtvljenja

9.1 Klizni ležajevi

9.1.1 Trenje, podmazivanje i maziva

Trenje je otpor koji se javlja između površina nalijeganja dvaju tijela i koji se suprotstavlja
međusobnom gibanju klizanjem, kotrljanjem ili valjanjem (trenje gibanja – kinetičko trenje), ili
onemogućuje gibanje (trenje mirovanja – statičko trenje).
Obzirom na podmazivanje razlikuju se slijedeće vrste trenja:
Suho trenje - pri kojem se fizikalno čiste površine nalijeganja (bez oksidacijskog sloja, sloja
vlage niti bilo kojeg drugog stranog sloja) dodiruju u pojedinim točkama.
Granično trenje – pri kojem se površine nalijeganja koje na sebi imaju tanki granični sloj
oksida, vlage, nečistoća ili maziva dodiruju u točkama gdje je probijen granični sloj (tanki
sloj maziva na površini nalijeganja čije se osobine, zbog utjecaja molekularnih sila
površine nalijeganja (čvrstog tijela) znatno razlikuju od osobina maziva izvan tog sloja).
Mješovito trenje – pri kojem se površine nalijeganja dodiruju, ali ne direktno nego preko
graničnih slojeva
Tekuće trenje – pri kojem se površine nalijeganja ne dodiruju, a vrhove neravnina njihovih
površina razdvaja tanki sloj fluida. Trenje koje pri tome nastaje uzrokovano je žilavošću
(viskozitetom) nosivog međusloja. Tekuće trenje može biti:
hidrodinamičko trenje - ako se potrebni pritisak za nošenje stvara samo gibanjem tijela, ili
hidrostatičko trenje – ako se potrebni pritisak za nošenje stvara pumpom s posebnim
pogonom.
 52

Suho trenje u praksi ne postoji (uvijek postoji tanki oksidacijski sloj).

Pri manjim brzinama i većim opterećenjima dijelova u
relativnom gibanju dolazi do mjestimičnog probijanja
graničnog sloja – granično trenje. Povećanjem brzine
probijanja su sve rjeđa, te se konačno granični slojevi sasvim
izdignu i klize jedan po drugome – mješovito trenje.
Daljnjim povećanjem brzine gibanja granični slojevi
zahvaćaju i povlače za sobom mazivo koje ulazi između dva
granična sloja – tekuće trenje. Na slici je prikazana
Stribeckova krivulja kojom se pokazuje ovisnost faktora
trenja o brzini pomicanja slojeva.

Osnovno svojstvo maziva važno za proces podmazivanja je viskoznost. To je mjera za trenje u

fluidima, tj. svojstvo fluida da se suprotstavlja promjeni oblika koji zauzima, a izražava se
tangencijalnim naprezanjem između slojeva fluida koji se relativno pomiču.
Ako se u prostoru između dvije ravne
ploče, od kojih jedna miruje a druga se
pomiče brzinom v paralelno s prvom,
nalazi fluid, onda će brzina graničnih
slojeva fluida biti jednaka brzini ploča,
a brzina ostalih slojeva fluida mijenjati
će se linearno od 0 do v.
Tangencijalno naprezanje uslijed
smicanja u ravninama paralelnim s
pločama proporcionalno je brzini
pomicanja slojeva, a obrnuto je
proporcionalno udaljenosti dvaju
slojeva:
v
τ=η
h
ili općenito:
dv
τ=η x
dy
 53

Faktor proporcionalnosti η naziva se dinamički viskozitet. Jedinica za dinamički viskozitet je

Pa ⋅ s (Pascal-sekunda).
dy
η= τ
dv x
Dinamička viskoznost maziva je ona sila otpora relativnom gibanju između dva sloja tekućine
veličine 1 m2, koji se na međusobnoj udaljenosti od 1 m gibaju relativnom brzinom od 1 m/s.
Osim dinamičkog, postoji i kinematički viskozitet, koji nema fizikalni smisao, a predstavlja omjer
dinamičkog viskoziteta i gustoće maziva.
η
ν=
ρ
Jedinica za kinematički viskozitet je m 2 s .

Viskoznost maziva se također mijenja s temperaturom. Postoji čitav niz različitih izraza kojima se
opisuje ta zavisnost.
Promjena dinamičke viskoznosti s temperaturom, za normalna mineralna ulja standardne
gradacije, daje se u dijagramu s ordinatom u logaritamskom mjerilu, te apcisom 1 (T + 95o C ) .

Područje važenja dijagrama (Vogel-ove formule pomoću koje je nacrtan dijagram) je od 10 do

130oC.
 54

9.1.2 Hidrodinamička teorija podmazivanja

Kod hidrodinamičkog podmazivanja, nosivi uljni film se među kliznim površinama stvara
automatski, ako je među kliznim površinama dovoljno velika relativna brzina klizanja v i ako
klizne površine imaju oblik klina.

Promjenu pritiska u sloju maziva u smjeru relativne brzine klizanja dviju površina opisuje
Reynoldsova jednadžba:
dp h −h
= 6ηv 3 m
dx h

gdje je hm udaljenost dviju površina na mjestu maksimalnog pritiska. Iz jednadžbe je vidljivo da

je promjena pritiska, a time i postojanje hidrodinamičkog pritiska, u sloju maziva moguća samo
ukoliko se površine relativno gibaju, i ako nisu međusobno paralelne (h ≠ hm). Ovo potonje
zahtijeva egzistenciju tzv. „uljnog klina“.
 55

9.1.3 Radijalni klizni ležaj

Kod radijalnog kliznog ležaja uvjeti za postojanje hidrodinamičkog pritiska u sloju maziva
ostvareni su zračnošću ležaja, tj. ekscentricitetom.
Na sljedećoj slici prikazan je način nastajanja nosivog uljnog sloja.

U stanju mirovanja rukavac promjera d leži u blazinici ležaja promjera D (slika a). Rukavac i
blazinica se dodiruju u točki A, debljina uljnog sloja u točki B je Z = D – d. Dakle, rukavac je u
odnosu na blazinicu postavljen s ekscentritetom e = Z/2, te je s tim ostvaren klinasti oblik kliznih
površina. Prostor između rukavca i blazinice mora biti ispunjen mazivom. Kad se rukavac
započne okretati, suho trenje prelazi u mješovito trenje. Površina rukavca tlači ulje u klinast
procjep, pri čemu raste pritisak u ulju, koji rukavac premješta (ekscentrično) u jednu stranu (slika
b) i pokušava odvojiti rukavac od ležaja. Taj pritisak je tim veći što je veća brzina vrtnje rukavca.
Dostizanjem prijelazne brzine vrtnje nk pritisak u ulju se poveća dovoljno da razdvoji rukavac od
ležaja (slika c), pa mješovito trenje prelazi na taj način u tekuće trenje. Daljnjim rastom brzine
vrtnje povećava se debljina uljnog filma h0 u točki A, te smanjuje ekscentričnost e = Z/2 – h0.
Kod zamišljene beskonačno velike brzine vrtnje rukavac bi čak centrično rotirao u blazinici (slika
d).
Na sljedećoj slici prikazana je raspodjela hidrodinamičkog pritiska u radijalnom kliznom ležaju.

9.1.4 Ležajni materijali

Ležajni materijali moraju imati dobra antifrikcijska svojstva, tj. moraju se dati dobro urađivati
(uhodavati) s materijalom rukavca, pri kratkotrajnom radu ležaja na suho ne smiju dopustiti
zaribavanje, moraju se dati dobro uglačati i omogućiti dobru prionljivost ulja. Pored toga moraju
se što jednoličnije rastezati s povećanjem temperature, ne smiju bubriti, moraju imati
odgovarajuću dinamičku čvrstoću, otpornost na temperaturu i koroziju i moraju dobro voditi
toplinu.
 56

Ne postoji materijal koji udovoljava svim ovim zahtjevima. Bijele kovine (ležajne legure na bazi
kositra i olova) i različite vrste bronci su materijali koji zadovoljavaju većinu navedenih zahtjeva i
najčešće se koriste. Kako se radi o skupim ležajnim materijalima oni se postavljaju u ležajne
blazinice u tankom sloju, pa imamo bimetalne ili trimetalne blazinice.

9.1.5 Proračun radijalnih kliznih ležajeva

Polazi se od poznatog promjera ležaja (jednak promjeru vratila) i poznatog opterećenja.

Izbor širine: b = ϕd , gdje se ϕ uzima u granicama između 0,6 i 1.
Materijal ležaja se odabire iz tablice na osnovi površinskog pritiska i obodne brzine
F
rukavca, p = .
db
Određivanje dosjeda između blazinice i rukavca
• Prethodna relativna zračnost se može izračunati prema iskustvenoj formuli
Vogelpohla
ψ = 0,8 ⋅ 10 −3 4 v , gdje se obodna brzina v uvrštava u m/s.
• Sada se može izračunati srednja apsolutna zračnost:
Z = ψd
• Na osnovu ovako proračunate prethodne srednje apsolutne zračnosti biramo
dosjed koji ima približno jednaku srednju zračnost.
• Sada se mogu izračunati stvarne vrijednosti zračnosti (za odabrani dosjed):
Z + Z max
Zs = min
2
Z
ψ= s
d
¾ Određivanje potrebne debljine uljnog sloja:
h0 = ( h1 ++hν ++hκ ) S
h1 – utjecaj hrapavosti blazinice i rukavca
+hν - uzima u obzir kut između ležaja i rukavca
+hκ - uzima u obzir zakrivljenje rukavca u ležaju
S – stupanj sigurnosti (1,2....1,5)
• relativna debljina uljnog sloja:
2h
δ= 0
Z
¾ Određivanje temperature ležaja
• U ustaljenom pogonu (kada je postignuta ravnoteža između proizvedene topline i
topline koja se predaje okolini) može se pisati:
µ
N Fv = αA ( t L − t 0 )
snaga trenja
 

odvedena toplina

µ = 0,001 .... 0,005 – faktor tekućeg trenja

α – koeficijent prijelaza topline s ležaja na zrak
tL – temperatura ležaja
t0 – temperatura okoline
µFv
tu = tL = t0 +
αA
 57

• Iskustveni podaci:
α = 7 + 12 v z , W ( m 2 K ) , vz – brzina strujanja zraka
Površina ležaja - A = f Lbd
fL – faktor koji ovisi o izvedbi ležaja, i kreće se u granicama između 20 i 40.
tu – temperatura ulja, ne bi smjela prelaziti 60oC, ako to nije slučaj treba predvidjeti
dodatno hlađenje.
¾ Izbor ulja
• Ulje se bira na osnovu potrebnog dinamičkog viskoziteta kojeg određujemo iz
Sommerfeldovog broja:
pψ 2 pψ 2
So = ⇒η=
ηω So ω
p – srednji pritisak
ψ - srednja relativna zračnost
ω - kutna brzina rukavca
• Sommerfeldov broj određujemo iz dijagrama u ovisnosti o ϕ i δ.

9.1.6 Aksijalni (uporni) ležaj

Vratila mnogih strojeva i uređaja opterećena su značajnim uzdužnim silama, koje moraju preuzeti
aksijalni ležajevi. To je posebice slučaj u brodskom pogonu, gdje odrivni ležaj brodskog voda
vratila preuzima cjelokupnu porivnu silu, koja djeluje na brod.

9.1.6.1 Hidrodinamički ležaj

Kod aksijalnih kliznih ležaja uljni klin se postiže uz pomoć određenog broja segmenata s nagibom
u smjeru obodne brzine.
 58

Na prethodnoj slici je prikazan aksijalni klizni ležaj s čvrstim segmentima. Ovakvi se ležaji i danas
koriste pri gradnji vodnih turbina, ali su ih u svim ostalim primjenama potpuno istisnuli aksijalni
klizni ležajevi sa samoudesivim segmentima – Michellovi ležajevi.
Kod Michellovog ležaja kružno postavljeni segmenti sami se postavljaju u potrebni kosi položaj

Na sljedećoj slici je prikaana konstrukcijska izvedba odrivnog (Michellovog) ležaja.

Pozicije:
1 - greben odrivnog vratila
2, 3 - stražnja (prednja) prirubnica odrivnog vratila
4, 5 – segmenti za vožnju natrag (naprijed)
6, 7 – nosači segmenata
8, 9 – gnijezda s kuglastom površinom
10, 11 – brtva
12, 13 – radijalni ležajevi
14 – donje kućište ( postolje) ležaja
15 - gornje kućište ležaja
16 – poklopac ležaja
 59

9.1.6.2 Hidrostatski ležaj

Pumpom se tlači ulje među klizne površine, a zatim

otječe van. Uz pravilnu konstrukciju trošenja praktički i
nema

9.2 Valjni (kotrljajući) ležajevi

Prema smjeru djelovanja sile:

a) Radijalni ležaj – prenosi isključivo radijalna opterećenja – primjer na slici b) valjkasti ležaj
b) Aksijalni ležaj – prenosi isključivo aksijalna opterećenja – primjer na slici c) aksijalni
kuglični ležaj
c) Uporni kuglični radijalni ležaj – prenosi radijalna i djelomično aksijalna opterećenja –
primjer na slici a) radijalni kuglični leđaj

Valjna tijela su jednostavna geometrijska tijela, a smještena su u kavezu, koji onemogućuje njihov
međusobni dodir.

a) kuglični ležaj – prenosi radijalna i djelomično aksijalna opterećenja

b) valjkasti ležaj – prenosi isključivo radijalna opterećenja
 60

c) konični ležaj – prenosi radijalna i aksijalna opterećenja

d) bačvasti ležaj – samoudesiv, podnosi manja odstupanja od centričnosti
e) igličasti ležaj – prenosi velika radijalna opterećenja

Kavezi valjnih tijela

a) kavez za kuglice b) kavez za valjčiće

9.2.1 Proračun ležaja

Statička nosivost, CO je ono opterećenje koje izaziva deformaciju od 0,01% promjera valjnog
tijela. Za svaki tip ležaja ova vrijednost se nalazi u tablicama.
Dinamička nosivost, C je ono opterećenje uz koje 90% ležajeva istog tipa postigne jedan
milijun okreta, bez pojave oštećenja uslijed zamora.
Tablične vrijednosti se dobivaju eksperimentalno i nalaze se u katalozima proizvođača.

Dinamička nosivost se određuje pomoću slijedećeg izraza:

f
C = L Fe
fn ft
Lh
fL = ε - faktor vijeka trajanja
500
Lh – željeni vijek trajanja ležaja u satima, 5000 – 10000 h
ε – eksponent vijeka trajanja
ε = 3 za kuglične ležajeve
ε = 10/3 za valjkaste ležajeve
33, 3
fn = ε - faktor brzine vrtnje
n
n – brzina vrtnje, okr/min
ft – faktor utjecaja temperature, za t ≤ 100o C ⇒ f t = 1

Fe = VxFr + yFa - ekvivalentno opterećenje

Faktor V ovisi o tome da li unutarnji prsten miruje ili se okreće, ukoliko se okreće V=1, ukoliko
miruje njegova je vrijednost najčešće jednaka 1,2.
x – radijalni faktor
y – aksijalni faktor
F F
Općenito njihove vrijednosti ovise o tipu ležaja te o odnosu a i a . Potrebni podaci o
Fr C O
faktorima x i y nalaze se u katalozima proizvođača. Za slučaj kada je ležaj opterećen samo s
radijalnom silom tada je x = 1, a y = 0.
Fr – radijalna sila
 61

Fa – aksijalna sila

Dakle, dva su osnovna uvjeta za dimenzioniranje:

C Oračunski < C Otablični i C računski < C tablični .

Vijek trajanja kotrljajućih ležajeva je onaj vremenski period tijekom kojeg ležaj uz pravilan rad
i pravilno održavanje ostaje funkcionalano sposoban. Vijek trajanja se procjenjuje prema
iskustvenoj jednadžbi:
ε
C 
L =   ,milijuna okretaja
P
Kod konstantnog broja okretaja n, vijek trajanja se može proračunati u satima:
106 ⋅ L
Lh =
60 ⋅ n
Dobivene vrijednosti su orijentacijske, a vijek trajanja ležaja, ovisno o tipu i opterećenju, obično
se kreće od 5000 sati do 10000 sati.

9.2.2 Označavanje valjnih ležajeva

Osnovna oznaka valjnih ležajeva prema DIN 623 je sastavljena od odgovarajuće kombinacije
brojeva i slova.
 62

Prvi broj ili slovo u osnovnoj oznaci predstavlja tip ležaja:

0-dvoredni kuglični s kosim dodirom
1- prilagodljivi kuglični
2-radijalni i aksijalni bačvasti
3- stožasti
4- jednostavni dvoredni kuglični
5- aksijalni kuglični
6- jednostavni jednoredni kuglični
7- jednoredni kuglični s kosim dodirom
8- aksijalni valjkasti
N- jednoredni valjkasti
NA- igličasti
NN- dvoredni ili višeredni valjkasti
QJ- kuglični s dodirom u 4 točke

Drugi i treći broj zajedno predstavljaju dimenzijsku seriju:

Treći broj – serija vanjskog promjera (brojevi 8, 9, 0, 1, 2, 3, 4) – unutarnjem promjeru ležaja d
pridodaje odgovarajući vanjski promjer ležaja D.
Drugi broj – serija širine za radijalne ležajeve (brojevi 0, 1, 2, 3, 4, 5), odnosno serija visine za
aksijalne ležajeve (brojevi 7, 9, 1) - vanjskom promjeru ležaja D pridodaje
odgovarajuću širinu (za radijalne ležajeve) ili visinu (za aksijalne ležajeve).

Zadnja dva broja osnovne oznake označavaju unutrašnji promjer ležaja d:

d < 17 mm ⇒ 00=10 mm, 01=12 mm, 02 = 15 mm, 03 = 17 mm.
17 mm < d < 480 mm ⇒ stvarni promjer se dobiva tako da se brojčana vrijednost u oznaci
pomnoži s faktorom 5.
d > 480 mm ⇒ promjer provrta je označen u milimetrima.
 63

10 SPOJKE
Spojke služe za stalno ili povremeno spajanje dvaju vratila u svrhu prenošenja okretnog
momenta. Dijelimo ih prema primjeni i konstrukcijskim karakteristikama u nekoliko grupa i
podgrupa:

9.1 Neelastične spojke - koje kruto prenose okretni moment (bez značajnijeg uvijanja)
9.1.1 Čvrste spojke – spajaju dva vratila u jednu cjelinu, te mogu prenositi i moment
savijanja
9.1.1.1 Čahurasta spojka
9.1.1.2 Školjkasta (oklopna) spojka
9.1.1.3 Kolutna (tanjurasta) spojka
9.1.2 Kompenzacijske (pomične) spojke – prenose okretni moment kruto, ali dozvoljavaju
male aksijalne, kutne ili poprečne pomake među vratilima.
9.1.2.1 Spojke za kompenzaciju uzdužnih pomaka
9.1.2.2 Spojke za kompenzaciju poprečnih pomaka
9.1.2.3 Spojke za kompenzaciju kutnih pomaka
9.1.2.4 Spojke za kompenzaciju kutnih i uzdužnih pomaka

9.2 Elastične spojke – dozvoljavaju kutno uvijanje između vratila i elastično prenose
okretni moment. Obično mogu kompenzirati i manje poprečne i aksijalne pomake.
9.2.1 Akumulacijske spojke
9.2.1.1 Spojka s čeličnim opružnim trakama (Malmedie-Bibby spojka)
9.2.1.2 Spojka sa zavojnim oprugama (Cardeflex spojka)
9.2.2 Prigušne elastične spojke
9.2.2.1 Spojka s gumenim ulošcima (Wülfel-Elco spojka)
9.2.2.2 Spojka s gumenim obručem (Periflex spojka)

9.3 Tarne spojke – okretno moment prenose trenjem. Upotrebljavaju se kao uključno –
isključne spojke za povremeno uključivanje radnog stroja u pogon. Uključivanje može
biti: mehaničko, hidrauličko, pneumatsko i elektromagnetsko.
9.3.1 Pločaste tarne spojke
9.3.1.1 Jednolamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem
9.3.1.2 Višelamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem
9.3.2 Konične tarne spojke

9.4 Hidrodinamičke spojke - prenose okretni moment samo ako postoji razlika kutnih
brzina pogonskog i gonjenog dijela spojke, tj. ako gonjeno vratilo zaostaje za
pogonskim.
9.4.1 S konstantnim punjenjem
9.4.2 S uređajem za punjenje i pražnjenje

9.5 Specijalne spojke

9.5.1 Spojke za upuštanje u rad – povezuju dijelove tek kad pogonsko vratilo postigne
određenu brzinu vrtnje
9.5.2 Sigurnosne spojke – štite od preopterećenja, oštećenja ili loma ostale dijelove
prijenosnika ili strojeva
9.5.3 Elektrodinamičke (indukcijske) spojke
 64

10.1 Neelastične spojke

10.1.1 Čvrste spojke
10.1.1.1 Čahurasta spojka

Dobre strane: jednostavna konstrukcija i mali vanjski promjer

Loše strane: složena montaža i demontaža (uz potrebu znatnog pomicanja vratila)

10.1.1.2 Školjkasta (oklopna) spojka

Sastoji se od dvodjelnog oklopa, čije se polovice stežu po dužini vratila vijcima, čime se ostvaruje
potrebni pritisak na vratilo.
Prednosti ove spojke su laka montaža i demontaža (bez potrebe pomicanja vratila), a nedostak je
teško uravnoteženje. Dimenzije ove spojke su standardizirane, standardi navode i dozvoljenu
vrijednost okretnog momenta kojeg spojka može prenijeti.

10.1.1.3 Kolutna (tanjurasta) spojka

 65

Sastoji se iz dva koluta spojena s dosjednim vijcima. Radi centriranja na jednom kolutu spojke
imamo prstenasto ispupčenje, a u drugom isto takav žlijeb. Okretni moment se prenosi trenjem te
oblikom preko dosjednih vijaka. Dimenzije spojke su standardizirane, te standardi navode i
dozvoljenu vrijednost okretnog momenta kojeg spojka može prenijeti. Nedostak ove spojke je
veliki vanjski promjer spojke, a prednost je relativno laka montaža.

10.1.2 Kompenzacijske (pomične) spojke

Kompenzacijske spojke se koriste kada je potrebno pri prijenosu okretnog momenta dopustiti
pomake između vratila. Ti pomaci su posljedica okretanja, temperaturnih rastezanja ili grešaka pri
izradi ili montaži, a mogu biti uzdužni (aksijalni), poprečni ili kutni.

10.1.2.1 Spojke za kompenzaciju uzdužnih pomaka

Ove spojke kompenziraju uzdužne dilatacije vratila, uglavnom izazvane pogonskim

temperaturama. Dilatacijske spojke izjednačuju dilatacije međusobnim uzdužnim pomicanjem
svojih polovica. Primjer dilatacijske spojke je kandžasta spojka.

Na slici je prikazana dvodijelna kandžasta spojka čiji dijelovi a i b imaju s čeone strane po tri
kandže, koje s malom zračnošću ulaze jedna u drugu. Na desnoj slici je trodimenzionalni prikaz
jednog dijela spojke. Okretni moment se prenosi preko veze oblikom.

10.1.2.2 Spojke za kompenzaciju poprečnih pomaka

Primjer spojke za kompenzaciju eventualnih poprečnih pomaka između vratila je Oldham

spojka.
 66

Položaj pogonske i gonjene strane spojke je fiksiran, s njima su fiksirani i pripadajući im

svornjaci, pa centralna ploča kliže po svornjacima. Središte ploče rotira kutnom brzinom
dvostruko većom od kutne brzine vratila, pa je radi smanjivanja centrifugalne sile treba izraditi
čim lakšom.

10.1.2.3 Spojke za kompenzaciju kutnih pomaka

Ove spojke prenose okretni moment preko vratila koja međusobno zatvaraju kut, a koji se u
tijeku pogona može mijenjati. Takva spojka je kardanski zglob, tj spojka s križnim zglobom.

Sastoji se od centralnog dijela u obliku kugle (1) koja je probušena tako da su rupe (2) i (3) pod
pravim kutom. U te rupe ulaze vilice (4) i (5) odgovarajućih čahura (6) i (7), sa svojim izdancima
(8) i (9). Preko čahura se navlače cilindrični obruči (10) i (11) čiji je zadatak da drže vilice
sklopljene.

Na prethodnoj slici je prikazan jednostavni kardanski zglob.

 67

Zbog nagnutosti gonjenog u odnosu na pogonsko vratilo, ono se giba nejednoliko:

cos α
ω2 = ω1
1 − sin 2 ϕ1 sin 2 α
te mu se kutna brzina vrtnje u tijeku jednog okreta kreće unutar granica:
ω1
≤ ω2 ≤ ω1 cos α
cos α

Da bi se izbjegla, nejednolikost okretanja potrebno je ugraditi međuvratilo s dva zgloba.

Međuvratilo se zbog djelovanja kardanskog zgloba (1) vrti nejednoliko, ali se ta nejednolikost
poništi u kardanskom zglobu (2), preduvjet za to je da su oba kuta nagiba α jednaka. Najveći
dozvoljeni kutni pomak između vratila je do 30o.
 68

10.1.2.4 Spojke za kompenzaciju poprečnih i kutnih pomaka

Primjer spojke koja može kompenzirati poprečne i kutne pomake je zupčana spojka.

Na oba vratila (1, 2) s perom su spojene glavine (3, 4) koje na sebi imaju vanjsko ozubljenje (5,6).
To vanjsko ozubljenje je spregnuto s unutarnjim ozubljenjem (7, 8) kolutova (9, 10).
Između zubi glavine (5, 6) i zubi koluta(7, 8) postoji radijalna zračnost z pa je s time omogućeno
radijalno pomicanje vratila. Kutna pokretljivost vratila dobivena je na način da su zubi glavine (5,
6) zaobljeni, sa središtem zaobljenja u osi vratila.

10.2 Elastične spojke

Elastične spojke imaju zadatak da kompenziraju razlike međusobnog položaja osi vratila, te da na
sebe preuzmu kolebanja okretnih momenata u tijeku rada i udarna opterećenja uslijed naglih
ubrzanja strojeva.
Između pogonskog i gonjenog dijela spojke nalaze se savojno ili torziono elastični elementi od:
gume, kože, umjetnih masa, tekstilnih tkanina, čeličnih opruga, itd.
Razlikuju se:
¾ akumulacijske elastične spojke – akumuliraju energiju udara, te nakon smanjenja
opterećenja vraćaju cjelokupnu energiju
¾ prigušne elastične spojke – dio akumulirane energije pretvaraju u unutarnje trenje
veznih elemenata.
 69

10.2.1 Akumulacijske elastične spojke

10.2.1.1 Spojka s čeličnim opružnim trakama (Malmedie-Bibby spojka)

Spojka se sastoji od dva koluta s unutarnjim ozubljenjem, koja su međusobno povezana čeličnom
trakom iz čelika za opruge (a).
Kod preopterećenja kao što je prikazano na slici povećava se naležna površina trake na bokovima
zubi te se smanjuje slobodna duljina trake između kolutova, uslijed toga se smanjuje elastičnost
veze.
Kod udarnog opterećenja još više se smanji elastičnost veze i ona postane potruno kruta, ako
dođe do daljnjeg povećanja opterećenja čelična traka puca.
Može prenositi okretne momente do 5 ⋅ 106 Nm
Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 1,2o, kutni pomak do 1,3o, aksijalni pomak 4 do
20 mm, a radijalni pomak 0,5 do 3 mm.

10.2.1.2 Spojka sa zavojnim oprugama (Cardeflex spojka)

Spojka se sastoji iz dva koluta (1) i (2) između kojih su po obodu postavljene zavojne opruge (3).
Opruge su upete sa zaticima (4) i vođene vodilicama (5).
U ovisnosti o opterećenju opruge se deformiraju te tako ostvaruju elastična svojstva ove spojke.
 70

Može prenositi okretne momente do 1,8 ⋅ 10 4 Nm

Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 5o, a kutni pomak do 2o.

10.2.2 Prigušne elastične spojke

10.2.2.1 Spojka s gumenim ulošcima (Wülfel-Elco spojka)

Spojka se sastoji od dva koluta (1) i (2) povezana vijcima. Na vijke su nataknuti gumeni ulošci (4).
Pri prijenosu okretnog momenta u slučaju preopterećenja (slika b) gumeni se ulošci radijalno
deformiraju, tako ublažuju udare te ih zbog unutarnjeg trenja u gumi i prigušuju.
Može prenositi okretne momente do 5, 4 ⋅ 105 Nm
Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 3o, a aksijalni pomak do 3 mm.

10.2.2.2 Spojka s gumenim obručem (Periflex spojka)

Spojka je sastavljena iz dva koluta (1) i (2), na koje je s poklopcima (3) i vijcima (4) pričvršćen
vezni gumeni obruč (5).
Može prenositi okretne momente do 3, 4 ⋅ 10 4 Nm
Kut međusobnog zakreta kolutova spojke je do 12o, kutni pomak do 4o, aksijalni pomak do 8
mm, a radijalni pomak do 4 mm.
 71

10.3 Tarne spojke

Tarne spojke prenose okretni moment sa pogonske na gonjenu stranu pomoću sile trenja, koja se
ostvaruje s dovoljno velikom normalnom pritisnom silom na obje tarne površine spojke.
Tarne površine mogu biti suhe ili podmazivane, a prema obliku tarnih površina tarne spojke
mogu biti pločaste ili konične. Pločaste tarne spojke imaju tarne površine u obliku metalnih
lamela, na koje se po potrebi postavljaju nemetalne obloge s čim zbog većeg faktora trenja pri
jednakoj pritisnoj sili povećavamo silu trenja te s tim i okretni moment kojeg spojka može
prenijeti. Konične tarne spojke imaju tarne površine koničnog oblika.

10.3.1 Pločaste tarne spojke

Pločaste tarne spojke mogu biti:

jednolamelne
višelamelne

U praksi su obzirom na građu i broj lamela te obzirom na način uključivanja (mehaničko,

elektromagnetsko, hidraulično, pneumatsko) poznate različite izvedbe pločastih tarnih spojki.

10.3.1.1 Jednolamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem

Ova spojka ima dvije tarne plohe pa se naziva i dvopovršinska spojka.

Na glavini (1) pogonskog dijela spojke, nalazi se uključni prsten (2), koji svojim uzdužnim
gibanjem djeluje na poluge (ručice) (3). Ručice (3) su smještene u utore u glavini (1) i okretne su
oko točke A. Glavina (1) ima vanjsko ozubljenje u koje su postavljene aksijalno pomične klizne
ploče (4) i (5) s unutarnjim ozubljenjem.
 72

Gonjeni dio spojke predstavlja vanjski prsten (6) s unutarnjim ozubljenjem u koje je postavljena
lamela (7) s tarnim oblogama (8). Lamela (7) ima vanjsko ozubljenje i aksijalno je pomična u
prstenu (6).
Trošenje tarnih obloga i uslijed toga opadanje pritisne sile kompenzira se zatezanjem matice (9).
Princip rada je sljedeći: Pomicanjem uključnog prstena (2) u lijevo, ručice (3) se zakreću oko
točke A i tlače svojim kraćim krajevima na aksijalno pomičnu kliznu ploču (5), tako se ostvaruje
pritisna sila na tarnoj oblozi (8), te se vrši prijenos okretnog momenta s pogonskog na gonjeni
dio spojke. Pomicanjem uključnog prstena (2) u desno prestaje djelovanje pritisne sile ručice (3)
na kliznu ploču (5) te je spojka isključena.

10.3.1.2 Višelamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem

Rad lamelnih spojki zasniva se na načelu da se sastavni dijelovi spojke – lamele uzdužnim silama
međusobno pritišću, čime se javljaju sile trenja, potrebne za prijenos okretnog momenta s
pogonske na gonjenu stranu spojke. Kod mehanički upravljanih lamelnih spojki potrebna sila za
međusobno pritiskivanje lamela postiže se polužnim mehanizmom. Naročita prednost ovih
spojki je u prijenosu velikih okretnih momenata (do 50000 Nm) pri malim vanjskim promjerima
lamela, ali s velikim brojem tarnih površina. Princip rada je kao i kod jednolamelne pločaste tarne
spojke s mehaničkim uključivanjem

10.3.2 Konične tarne spojke

Koriste se najčešće kao suhe spojke, a primjerene su za prijenos velikih okretnih momenata.
Zbog koničnog oblika postižu se velike normalne sile kod manjih aksijalnih (pritisnih) sila.
 73

Sastoji se od pogonskog (1) i gonjenog (2) dijela koji se u kontaktu preko konične tarne površine
(3). Spojka se uključuje aksijalno pokretnim gonjenim dijelom (2). Ako se gonjenim dijelom
ostvari pritisna sila Fa tada se na tarnoj površini ostvari normalna sila FN koja uzrokuje potrebnu
silu trenja za prijenos okretnog momenta.
Najčešće se koristi kut konusa α = 15 do 25o.
 74

11 MEHANIČKI PRIJENOSNICI
Prijenosnici služe za prijenos energije s pogonskog na gonjeni stroj. Prijenosnici mogu biti:
mehanički, hidraulički, pneumatski i električni.
Mehanički prijenosnici prenose energiju pomoću rotacionog gibanja, a upotrebljavaju se:
¾ ako je brzina pogonskog stroja prevelika,
¾ ako se osi pogonskog i gonjenog stroja ne podudaraju,
¾ ako jedan pogonski stroj mora goniti više gonjenih strojeva,
¾ ako je potrebno izbjeći kritičnu brzinu vrtnje.
Podjela mehaničkih prijenosnika:
Obzirom na način prijenosa gibanja
mehanički prijenosnici kod kojih se gibanje prenosi trenjem: tarni prijenosnici, remenski
prijenosnici, prijenosi užetima,
mehanički prijenosnici kod kojih se gibanje prenosi zahvatom: zupčani prijenosnici, pužni
prijenosnici, lančani prijenosnici.
Obzirom na položaj pogonskog i gonjenog kola
• prijenosnici s neposrednim kontaktom između pogonskog i gonjenog kola: tarni
prijenosnici, zupčani prijenosnici, pužni prijenosnici,
• prijenosnici s posrednom vezom između pogonskog i gonjenog kola: remenski
prijenosnici, lančani prijenosnici, prijenosi užetima.

POSREDNI NEPOSREDNI

TRENJEM

REMENSKI TARNI

ZAHVATOM

LANČANI ZUPČANI

Prijenosni odnos (omjer) mehaničkih prijenosnika definiran je kao omjer brzine vrtnje
pogonskog i gonjenog vratila (kola)
ω n
i= 1 = 1
ω2 n 2
Stupanj djelovanja je odnos snage koju dobije gonjeni stroj prema snazi koju odaje pogonski
stroj
P P1 − Pg Pg
η= 2 = = 1−
P1 P1 P1
 75

Primjer višestupanjskih prijenosnika:

ω1 ω2 ω3 ωn-1 ω1
Ukupni prijenosni omjer i 1−n = i 1,2 ⋅ i 3,4 ⋅ i 5,6 ⋅ ..... ⋅ i n-1,n = ⋅ ⋅ ⋅ ..... =
ω2 ω3 ω4 ωn ωn
Ukupni stupanj djelovanja η1−n = η1,2 ⋅ η3,4 ⋅ η5,6 ⋅ ..... ⋅ ηn-1,n
PRS1 P P P
Potrebna snaga pogonskog stroja PPS = + RS2 + ..... + RSn-1 + RSn
ηPS-RS1 ηPS-RS2 ηPS-RSn-1 ηPS-RSn
gdje je:
in-1,n prijenosni omjer jednog stupnja prijenosa
ηn-1,n stupanj djelovanja jednog stupnja prijenosa
ηPS-RSn stupanj djelovanja od pogonskog stroja do n-tog radnog stroja

11.1 Zupčani prijenosnici

Zupčani prijenosnici su najraširenija i najvažnija grupa mehaničkih prijenosnika.

Prednosti:
visok stupanj djelovanja (~0,95)
velika trajnost i izdržljivost
male dimenzije
mogu se upotrebljavati za prijenos od najmanjih do najvećih snaga, te od najmanje do najveće
brzine vrtnje
Nedostaci:
¾ najskuplji od mehaničkih prijenosnika
¾ vibracije i šumovi zbog krutog prijenosa okretnog momenta
¾ zahtijeva se vrlo točna obrada

Podjela zupčanih prijenosnika prema položaju osi zupčanog para

1) prijenosi za paralelna vratila (prijenosi cilindričnim zupčanicima)

a) s ravnim ozubljenjem
b) s kosim ozubljenjem
c) sa strelastim ozubljenjem
d) s unutrašnjim ozubljenjem
 76

2) prijenosi za vratila koja se sijeku (stožnički zupčani prijenosi)

a) s ravnim zubima
b) s kosim zubima
c) sa strelastim zubima
d) sa zakrivljenim zubima
(spiralno ozubljenje)

3) prijenosi za mimosmjerna
vratila

Pužni prijenosi Hipoidni prijenosi

a) vijčanički b) pužni (cilindrični) c) pužni (globoidni)

11.1.1 Cilindrični zupčanici (čelnici) s ravnim zubima

11.1.1.1 Osnovni pojmovi i oznake

Da bi se kod para čelnika ostvario konstantan prijenosni omjer,

prijenos gibanja mora biti ostvaren tako kao da su na vratila
navučena dva cilindra koji se stalno dodiruju i prenose gibanje
bez klizanja. Ovi cilindri se nazivaju kinematski cilindri, a ako ih
se presiječe okomito na os vrtnje dobivaju se kinematske
kružnice. Dodirna točka kinematskih kružnica je kinematski
pol.
Uvjet valjanja bez klizanja može se ostvariti samo uz uvjet
jednakih obodnih brzina obaju kinematskih
kružnica ( v w1 = v w2 ) :
v w1 = rw1ω1 = d w1πn1
⇒
v w2 = rw2 ω2 = d w2 πn 2
ω n d r
prijenosni omjer i = 1 = 1 = w 2 = w 2
ω2 n 2 d w1 rw1

Brzine vrtnje obrnuto su proporcionalne polumjerima i promjerima kinematskih kružnica.

 77

Za čelnike s ravnim zubima upotrebljavaju se oznake sa slijedeće slike.

p - korak (ako je bez indeksa onda je to korak na diobenoj kružnici) - lučna mjera uzastopnih
lijevih, odnosno desnih bokova.
d – diobeni promjer – računska veličina, koja se na zupčaniku ne može mjeriti, a definiran je tako
da je opseg diobene kružnice jednak umnošku koraka p i broja zubi z.
Ako su diobene i kinematske kružnice jednake, tada su koraci p zupčanika u zahvatu jednaki.
z 1 p = d 1π z d
⇒ 1 = 1
z 2 p = d 2π z2 d2
Omjer broja zubi u zahvatu direktno je proporcionalan omjeru promjera zupčanika.
ω n d z
i = 1 = 1 = w2 = 2
ω2 n 2 d w1 z 1
Proizlazi da se brzine vrtnje zupčanika odnose obrnuto proporcionalno prema broju zubi zupčanika.
Zbog pojednostavljenja proračuna i izrade, usvojeno je da je korak višekratnik broja π.
p = mπ
gdje je m – modul, čije su vrijednosti standardizirane.
Uvrštavanjem gornjeg izraza u izraz za izračunavanje opsega diobenog promjera dobiva se:
p
d = z = mz
π
a – osni razmak – kod zupčanika kome su diobene i kinematske kružnice jednake:
d +d d +d m (z 1 + z 2 )
a = w1 w2 = 1 2 =
2 2 2
Dimenzije zupčanika daju se u odnosu prema modulu:
uobičajene veličine
tjemena visina zuba ha = h m
* ha = m (faktor tjemene visine
zuba h * = 1 )
podnožna visina zuba hf = ha + c hf = 1, 25m (preporuka po ISO
standardu)
tjemena zračnost c = ( 0,1....0, 3 ) m c = 0, 25m (preporuka po ISO standardu)
 78

Kut pritiska je kut što ga zatvara tangenta u trenutnoj

točki dodira i spojnica trenutne točke dodira s osima
vrtnje zupčanika. Kada se trenutna točka dodira
zupčanika z1 i z2 poklopi s kinematskim polom kutovi
pritiska postaju jednaki. Kut pritiska u kinematskom
polu naziva se zahvatni kut te se ukoliko se u
kinematskom polu dodiruju diobene kružnice označava
sa αn.

11.1.1.2 Opći zakon ozubljenja

Bokovi zuba moraju biti oblikovani tako da pri međusobnom valjanju kinematskih kružnica
prijenos okretnog gibanja bude ravnomjeran i kontinuiran.
Na slici je prikazan bok B1 koji se kutnom brzinom ω1 okreće oko središta O1, a u točki X
dodiruje bok B2 koji se kutnom brzinom ω2 okreće oko središta O2. Točka X je trenutna točka
dodira kroz koju prolazi zajednička tangenta t-t i normala n-n oba boka.
Sa v 1 = r y 1ω1 označena je obodna brzina točke X u odnosu prema O1, a sa v 2 = r y 2 ω2 obodna
brzina točke X u odnosu prema O2. Te obodne brzine mogu se rastaviti na komponente u smjeru
tangente (vt1, vt2) i u smjeru normale (vn1, vn2). Da bi se bokovi neprestano dodirivali moraju
komponente vn1 i vn2 biti međusobno jednake (inače bi se zupčanik z1 utiskivao u zupčanik z2 ili bi
se od njega razdvajao).
Iz trokuta koji su naznačeni na slici i uvjeta o jednakosti normalnih komponenti obodne brzine
proizlazi:
ω1 O2T2
= =i
ω2 O1T1
Iz slike se vidi da zajednička normala n-n siječe spojnicu centara u točki C, te iz dva slična trokuta
O1T1C i O2T2C proizlazi:
O2T2 O2C
= =i
O1T1 O1C
Iz toga proizlazi da prema jednadžbi:
ω n d r
i = 1 = 1 = w2 = w2
ω2 n 2 d w1 rw1
točka C mora biti kinematska točka, a da su O1C = rw1 i O2C = rw2 polumjeri kinematske,
odnosno diobene kružnice.
Proizlazi opći zakon ozubljenja koji glasi:
Okomica na tangentu u trenutnoj točki dodira dvaju bokova mora razmak osi dijeliti u odnosu prijenosnog
omjera, odnosno mora prolaziti kinematskim polom.
 79

Prema tome su za ozubljenje upotrebljive one krivulje čije okomice na tangente svih trenutnih
točaka dodira prolaze kinematskim polom.
Zbog svojih prednosti kao što su relativno jednostavna izrada zupčanika i neosjetljivost
prijenosnog omjera na manje promjene osnog razmaka najčešće se koristi evolventa.
Evolventa je krivulja koju opisuje svaka točka pravca koji se bez klizanja valja po osnovnoj
kružnici polumjera rb.
 80

11.1.1.3 Izrada cilindričnih zupčanika

Postupci izrade zupčanika mogu biti:

a) Lijevanje
b) Sinteriranje
c) Hladno izvlačenje
d) Valjanje
e) Obrada odvajanjem čestica, koja se dijeli na
e1) Fazonske postupke – oblik alata odgovara obliku uzubine
e2) Odvalne postupke – alat ima oblik osnovnog profila ili protuzupčanika

U Fazonske postupke spadaju:

e1.1) Provlačenje ( pomoću profilirane igle) – za izradu zupčanika s unutrašnjim

ozubljenjem
e1.2) Štancanje – iz limova debljine do 1,3 mm
e1.3) Profilno pločasto glodalo – profil glodala odgovara uzubini – za svaki modul i broj
zubi trebalo bi drugo glodalo pa se radi ograničavanja broja potrebnih glodala
odustaje od teoretski točnog profila boka ⇒ koriste se tamo gdje se ne traži velika
točnost.

e1.4) Prstasto – profilno glodalo – za zupčanike velikih promjera zbog velike cijene
odvalnih pužnih glodala
 81

U odvalne postupke spadaju:

e2.1) Odvalno blanjanje –Maagov postupak – alat u obliku ozubnice (zupčane letve)

e2.2) Odvalno dubljenje – Fellows postupak – alat ima oblik zupčanika

e2.3) Odvalno glodanje – alat ima oblik pužnog glodala (evolventni puž isprekidan
uzdužnim utorima)
 82

11.1.1.4 Osnovni profil ozubljenja

Za osnovu pri standardizaciji zupčanika uzet je osnovni profil definiran na zupčaniku s ∞ brojem
zubi – tzv. zupčanoj letvi – tada evolventa prelazi u pravac, a diobeni krug u diobeni pravac na
kojemu su debljina zuba i širina međuzublja jednake:

Ovaj način standardizacije je najracionalniji jer se definiraju osnovni parametri i zupčanika i

reznog alata.

11.1.1.5 Pomak profila

Ako se u procesu izrade zupčanika diobeni pravac zupčane letve odvaljuje po diobenom krugu
zupčanika dobiva se zupčanik bez pomaka profila. Međutim ukoliko je pri izradi zupčanika
zupčana letva postavljena tako da njen diobeni pravac ne tangira diobeni krug zupčanika dobivaju
se zupčanici s pomakom profila. Pomak profila, koji se definira kao umnožak faktora pomaka
profila (x) i modula (m) može biti pozitivan ili negativan.

¾ Pomak profila ne utječe na promjer diobenog i temeljnog kruga:

jer je promjer diobenog kruga d = mz , a promjer temeljnog kruga d b = d cos αn

¾ Promjeri krugova preko glave i korijena se s povećavanjem pomaka profila povećavaju:

jer je promjer preko glave: d a = d + 2 (1 + x ) m , promjer preko korijena
d f = d − 2 m (1, 25 − x )
¾ Debljina zuba na diobenom krugu s povećanjem pomaka profila se povećava
 83

mπ
jer je debljina zuba na diobenom krugu jednaka s = + 2 x tan αn
2
¾ Pomak profila bitno utječe na podrezivanje korijena zuba:
Ako je broj zubi zupčanika malen, alat ulazi u podnožje zuba, podrezuje ga i slabi. Kod
zupčanika bez pomaka profila granični broj zubi - broj zubi kod kojeg još ne dolazi do
podrezanosti korijena zuba je z = 17, odnosno praktično se može dopustiti mala
podrezanost korijena pa je praktični granični broj zubi z = 14. Udaljavanjem alata od
zupčanika, odnosno povećavanjem pomaka profila smanjuje se opasnost od podrezivanja,
na taj način mogu se izraditi zupčanici s brojem zubi manjim od 14, a da kod njih ne
dolazi do podrezivanja, odnosno slabljenja zuba u korijenu.
¾ Pomak profila ne mijenja korak osnovnog profila, ni korak na diobenom krugu zupčanika
pa proizlazi da se zupčanici s različitim pomacima profila mogu međusobno pravilno
sprezati.

Zupčanici s pomakom profila se izvode radi sljedećih razloga:

¾ Mogućnost postizavanja standardnog osnog razmaka
¾ Mogućnost izrade zupčanika s manjim brojem zubi bez pojave podrezivanja
¾ Postizavanja boljih svojstava ozubljenja: npr. povećanje opteretivosti korijena i bokova
zubi, povećanje stupnja prekrivanja, poboljšavanje uvjeta klizanja, izbjegavanje zašiljenosti
zuba,…

11.1.1.6 Sparivanje zupčanika

Zupčani parovi mogu biti:

a) Nula par - oba zupčanika se izvode bez pomaka profila
b) V-nula par – suma faktora pomaka profila jednaka nuli
c) V-par – suma faktora pomaka profila različita od nule
c1) V-plus par - suma faktora pomaka profila veća od nule
c2) V-minus par - suma faktora pomaka profila manja od nule

Opis slike sa sljedeće stranice:

Zahvatna linija je geometrijsko mjesto točaka dodira bokova zubi. Tangira obje temeljne kružnice
u točkama N1 i N2, a ujedno predstavlja okomice na tangente svih trenutnih točaka dodira i siječe
spojnicu osi O1O2 u kinematskom polu C. Dužina O1C je prema tome kinematski promjer dw1, a
dužina O2C kinematski promjer dw2. Zahvatna linija zatvara s tangentom kinematskih kružnica u
kinematskom polu pogonski kut zahvatne linije αw. Osni razmak općenito je jednak zbroju
kinematskih polumjera, odnosno polovini zbroja kinematskih promjera (slika 4.1a i b).

Kada se radi o nula paru zupčanika, odnosno o paru zupčanika kod kojih su faktori pomaka
profila jednaki nuli x 1 = x 2 = 0 , odnosno o V-nula paru zupčanika, kod kojih je suma faktora
pomaka profila jednaka nuli ∑ x = x 1 + x 2 = 0 , tada se u kinematskom polu dodiruju diobeni
promjeri.
Na slici su prikazane promjene do kojih dolazi povećanjem osnog razmaka. Temeljni i diobeni
promjeri ostaju isti, te su na taj način dobivene iste evolvente i nepromijenjen prijenosni omjer, a
kinematski promjeri, i kut zahvatne linije se mijenjaju.
 84

a) Nula par ( x 1 = x 2 = 0 ) i V-nula par ( ∑ x = x 1 + x 2 = 0 ) b) V-plus par ( ∑ x = x 1 + x 2 > 0

O1 O1

1
=d 1
1 dw

1
dw

db
d1

1
db
αn
αw
d w1/2

d w1/2 = d 1/2
N1
N1

n
C C

αw = α
N2
αw

N2
a = (d w1 + d w2)/2

dw
2
d b2

a = (d w1 + d w2)/2 = ao = (d 1 + d 2)/2
=d
2
d b2
d2
αn

dw
2
d w2/2

d w2/2 = d 2/2
αw

promjena osnog razmaka

O2

O2
d w1 = d 1 d w1 > d 1
d w2 = d 2 d w2 > d 2
α w = αn α w > αn
d +d d +d d +d
a = a 0 = 1 2 (0.1) a = w1 w2 > a 0 = 1 2
2 2 2
 85

11.1.1.7 Sile na čelnicima s ravnim zubima

Normalna sila na zub Fbn djeluje u smjeru zahvatne linije u kinematskom polu C.

Normalna sila se rastavlja na obodnu i radijalnu komponentu. Obodna sila se računa iz

okretnog momenta koji se prenosi:
2T P
Ft1 = 1 , gdje je okretni moment T1 =
d1 ω1
Iz slike je vidljivo da je radijalna sila: Fr1 = Ft1 tan α w .
Po zakonu akcije i reakcije slijedi:
Ft1 = Ft2
Fr1 = Fr2
Fbn1 = Fbn2
Ove sile moraju prenijeti vratila i ležajevi.
 86

11.1.1.8 Nosivost (opteretivost) zupčanika

Tijekom predviđenog vijeka trajanja, zupčanici ne smiju pretrpjeti oštećenja. Uzroci

nastajanja oštećenja su različiti, a najvažniji su: lom zuba u korijenu uslijed zamora
materijala i rupičenje bokova zubi.

Rupičenje bokova zubi

Pri prijenosu snage bokovi zubi se međusobno relativno gibaju. Pri ovom gibanju dolazi
do pojave kontaktnog (Hertzovog) pritiska na dodirnim površinama. Zbog ovog pritiska,
ovisno o stanju hrapavosti površine, te o čvrstoći bokova, kapljice maziva bivaju utisnute
u mikropukotine i dolazi do razaranja površine. Tijekom rada, ove se rupice povećavaju,
površina zuba se sve više oštećuje, dolazi do grešaka geometrije, te na kraju do loma
zuba.
Pojava rupičenja je najizraženija u području oko diobenog (kinematskog) promjera, jer su
tu najveći kontaktni pritisci.

Lom zuba u korijenu uslijed zamora materijala

Obzirom na način opterećenja zuba i njegov oblik, zub se može pojednostavljeno

predstaviti kao konzolno uležišteni nosač. Opterećenje predstavlja normalna sila Fbn, s
hvatištem koje se pomiče, ovisno o trenutnoj točki dodira zupčanog para.
Osim intenziteta opterećenja i samog oblika zuba, na lom u korijenu nepovoljno utječu i
pogrešna toplinska obrada, koncentracija naprezanja u korijenu, greške u materijalu, itd.

11.1.1.9 Dimenzioniranje zupčanika

Orjentacijski proračun modula na osnovi opteretivosti bokova zuba

Nekaljeni materijali su zbog manje tvrdoće naročito osjetljiviji na pojavu rupičenja, pa se

zato i dimenzioniraju obzirom na nju.
Modul se izračunava iz izraza za kontaktni (Hertzov) pritisak:
i + 1 2T1
m≥3 K A K v K Hα K HβZ M2 Z H2 Zε2
i φz 1 σ H dop
2 2

gdje je:
i– prijenosni omjer
T1 – okretni moment na manjem zupčaniku
z1 – broj zubi manjeg zupčanika
φ- faktor širine zuba
KA – faktor udara, ovisi o vrsti pogonskog i gonjenog stroja
Kv – dinamički faktor, ovisi o kvaliteti ozubljenja, obodnoj brzini i vibracijama
zupčanika. U fazi dimenzioniranja procjenjuje se vrijednost umnoška K A K v .
K Hα – faktor raspodjele opterećenja na pojedine zube, u fazi dimenzioniranja K Hα = 1
K Hβ – faktor raspodjele opterećenja po dužini boka zuba, u fazi
dimenzioniranja K Hβ = 1
ZM – faktor materijala, za zupčanike iz čelika Z M = 190 N mm 2
ZH – faktor oblika za bok zuba, u fazi dimenzioniranja Z H = 2, 5
Zε – faktor prekrivanja, u fazi dimenzioniranja Zε = 1
σHdop – dopušteno kontaktno naprezanje σHdop = σ Hlim S H
 87

σHlim – trajna dinamička čvrstoća boka zuba

SH – stupanj sigurnosti protiv pojave rupičenja na bokovima zuba ( S H = 1, 3 )

Orjentacijski proračun modula na osnovi opteretivosti bokova zuba

Ovakav proračun je mjerodavan za dimenzioniranje zakaljenih zupčanika.

2T1
m≥ 3 K A K v K Fα K FβYFYε
z 1φσFdop
gdje je:
T1 – okretni moment na manjem zupčaniku
z1 – broj zubi manjeg zupčanika
φ- faktor širine zuba
KA – faktor udara, ovisi o vrsti pogonskog i gonjenog stroja
Kv – dinamički faktor, ovisi o kvaliteti ozubljenja, obodnoj brzini i vibracijama
zupčanika. U fazi dimenzioniranja procjenjuje se vrijednost umnoška K A K v .
K Fα – faktor raspodjele opterećenja na pojedine zube, u fazi dimenzioniranja K Fα = 1
K Fβ – faktor raspodjele opterećenja po dužini boka zuba, u fazi
dimenzioniranja K Fβ = 1
YF – faktor oblika zuba, u fazi dimenzioniranja YF = 2, 2
Yε – faktor učešća opterećenja, u fazi dimenzioniranja Yε = 1
σFdop – dopušteno naprezanje u korijenu zuba σFdop = σFlim SF
σHFim – trajna dinamička čvrstoća korijena zuba
SH – stupanj sigurnosti protiv zamora materijala od savijanja u korijenu zuba
( S H = 1, 7 )
 88

11.1.2 Čelnici s kosim zubima

Čelnici s kosim zubima u odnosu na čelnike s ravnim

zubima imaju slijedeće prednosti:
Zubi postepeno ulaze u zahvat. Zahvat počinje na jednoj
strani zuba i postepeno se širi po cijeloj širini zuba.
U zahvatu se istovremeno nalazi veći broj zubi.
Zubi se opterećuju postepeno, tako da je rad tiši.
Moguća je veća opteretivost.
Granični broj zubi (zbog podrezivanja korijena) je manji.
Nedostatak je pojavljivanje aksijalne komponente sile,
koju mora preuzeti vratilo i ležajevi, pa problem
uležištenja postaje složeniji.
Kut nagiba boka zuba β se definira u odnosu na os.
Dva čelnika s kosim zubima u zahvatu imaju suprotne
kutove nagiba boka zuba β. Ako na primjer pogonski
zupčanik ima desni kut nagiba boka, onda gonjeni
zupčanik ima lijevi kut nagiba boka.
Kut nagiba boka zuba β se kreće između 8o i 20o. Kod
vrijednosti manjih od 8o gubile bi se gotovo sve prednosti
koje pružaju čelnici s kosim zubima, a kod vrijednosti
većih od 20o aksijalna sila bi bila prevelika.
Kod čelnika s kosim zubima parametri ozubljenja se mogu promatrati u dva presjeka:
čeonom (ravnina okomita na os rotacije) i normalnom (ravnina okomita na bok zuba)
11.1.2.1 Sile u ozubljenju zupčanog para s kosim zubima
Lijevovojni pogonski zupčanik 1 Desnovojni pogonski zupčanik 1
Desnovojni gonjeni zupčanik 2 Lijevovojni gonjeni zupčanik 2

1 1 1 1
Fr1 Fr1 Fr1

Fa2 Fa1 Fa1 Fr1 Fa2

Ft2 Ft1 Ft2
Ft1
Fa1 Fa2 Fa2
Ft1 Ft1 Ft2
Ft2 Fa1
Fr2 Fr2 Fr2 Fr2

2 2 2 2
Slika 9.1 Sile u ozubljenju zupčanog para s kosim zubima
Smjer djelovanja obodne sile Ft na pogonskom zupčaniku je suprotan smjeru njegove
vrtnje, a na gonjenom zupčaniku u smjeru njegove vrtnje.
Smjer djelovanja radijalne sile Fr je prema osi zupčanika.
Smjer djelovanja aksijalne sile Fa na pogonskom zupčaniku je u smjeru djelovanja
okretnog momenta za desni nagib zavojnice, a suprotan smjeru okretnog momenta za
lijevi nagib zavojnice. Smjer djelovanja aksijalne sile na gonjenom zupčaniku je u smjeru
djelovanja okretnog momenta za lijevi nagib zavojnice, a suprotan smjeru okretnog
momenta za desni nagib zavojnice.
 89

Intenziteti sila se određuju prema tablici:

Cilindrični zupčanici s ravnim
Cilindrični zupčanici s kosim zubima
zubima
Obodna sila na diobenom 2T1 2T2 2T1 2T2
Ft = = Ft = =
krugu d1 d2 d1 d2
Obodna sila na 2T 2T 2T 2T
Fw = 1 = 2 Fw = 1 = 2
kinematskom krugu d w1 d w 2 d w1 d w 2
sin α w sin α w
Radijalna sila Fr = Ft = Fw tan α w Fr = Ft = Fw tan α w
cosαn cosαt
Aksijalna sila - Fa = Ft tan β = Fw tan β w

11.1.3 Konični zupčanici (stožnici)

Najčešće se koriste za prijenos snage i gibanja pod pravim kutem, a bočna linija im može
biti ravna, kosa ili zakrivljena.
Kinematske površine su im stošci na kojima se vrši valjanje bez klizanja.
Zbog složene geometrije dosta su osjetljivi na točnost izrade, montaže i odstupanje od
pravilnog položaja osi. Često se učvršćuju i konzolno, pa se javlja opasnost od progiba
vratila.

d1 i d2 su kutevi izvodnica diobenih stožaca i najčešće je δ1 + δ2 = Σ = 90o u tom slučaju

1
je: tan δ1 = i tanδ2 = i gdje je i prijenosni omjer.
i
 90

11.1.4 Pužni prijenosnici

Pužni prijenosnici se sastoje od puža (pužnog vijka) (1) i pužnog kola (2) čije se osi
mimoilaze, obično pod kutem od 90o, ali može biti i pod kutem različitim od 90o. Puž
može biti smješten iznad ili ispod pužnog kola, koje može biti horizontalno ili vertikalno.

Prednosti pužnih prijenosnika:

Vrlo veliki prijenosni omjeri (do i ≤ 100 ); P1 do 1000 kW, n1 do 40000 min-1.
Tihi rad prijenosnika, jer kod pužnih prijenosa nema valjanja zuba po zubu, nego samo
klizanja zuba po zubu.
Visoka opteretivost, jer je istovremeno u zahvatu veći broj zubi.
Mogući su samokočivi prijenosi, kada je kolo pogonsko, ali u tom slučaju znatno lošiji
stupanj djelovanja η ≤ 50% .
Manji su i lakši od prijenosnika s cilindričnim i koničnim zupčanicima.

Nedostaci:
Stupanj djelovanja manji od stupnja djelovanja prijenosnika s cilindričnim i koničnim
zupčanicima.
Zahtjeva precizno izradu, fine i glatke površine – brušenje.
Zbog niske iskoristivosti razvija se toplina koju treba odvesti prisilnim hlađenjem
(ventilator).
 91

11.2 Tarni prijenosnici

Tarni prijenosnik se sastoji od dvije tarenice (cilindričnog, koničnog ili globoidnog oblika)
koje prenose gibanje samo trenjem dodirnih površina.
Princip rada je sljedeći: pogonska tarenica (1) tlači silom FN gonjenu tarenicu (2). Tako se
silom trenja Ftr = Fo = µFN prenosi okretni moment T1. Prijenosno omjer je i = r2 r1 .

Prednosti tarnih prijenosa:

Jednostavna i relativno jeftina izvedba
Tih i miran rad
Zaštita od preopterećenja
mogućnost kontinuirane promjene prijenosnog omjera
Nedostaci:
Velike sile koje opterećuju ležajeve i vratila
Proklizavanje i puzanje
Rade na principu trenja, pa se javlja problem jakog zagrijavanja i trošenja tarnih površina.

Tarnim prijenosnicima se može postići kontinuirana promjena prijenosnog omjera,

odnosno njima je moguće za konstantnu brzinu vrtnje pogonskog stroja radni stroj
opskrbljivati različitim brzinama vrtnje. Tarni prijenosnici s kontinuiranom promjenom
prijenosnog omjera nazivaju se varijatori.
Konstrukcijske izvedbe varijatora:
 92

11.3 Remenski prijenosnici

Prednosti remenskih prijenosnika:

Mogućnost prijenosa gibanja pri većem osnom razmaku vratila
Miran i tih rad zahvaljujući elastičnosti remena
Relativno niska cijena i jednostavna izrada
Proklizavanje kao zaštita

Nedostaci:
Produljenje remena tijekom rada
Promjena prijenosnog omjera u dosta uskim granicama (problem obuhvatnog kuta)
Dosta velike sile na vratilu i ležajevima
Problem centriranja ravnih remena na remenici
Proklizavanje kao nedostatak

Princip rada remenskog prijenosa i sile

Remenski prijenos radi na principu trenja. Remenica (1) je pogonska i opterećena je

silama S1 i S2 (S1 > S2). Rezultantu ovih sila prihvaćaju ležajevi, a remen na remenicu
djeluje tlačnim silama Fn, pa se javlja i sila trenja µFn. Rezultanta svih sila trenja
je ∑ µFn = Ftr = Fo .

Ravnoteža prijenosa
d1 d
Fo −G 2 = 0
2 2
Prijenosni omjer
s
n1 d 2 + 2 d 2
i= = ≈
n2 d + s d 1
1
2
Ravnoteža pogonske remenice
d d d
Fo 1 + S2 1 − S1 1 = 0 ⇒ Fo = S1 − S2
2 2 2
Odnos sila u remenu u vučnom i slobodnom ogranku poznat je kao Eytelweinova
jednadžba:
S1 = S2eµα
 93

gdje je:
e – baza prirodnog logaritma
µ – faktor trenja
α – obuhvatni kut (u lučnoj mjeri)

Uvrštavanjem u prethodne izraze:

Fo = S 2eµα − S 2 = S 2 ( eµα − 1) ⇒
Fo eµα
⇒ S2 = , S = F
eµα − 1
1 o µα
e −1

Osim opterećenja zbog prikazanih sila, remen je opterećen i naprezanjem zbog djelovanja
centrifugalnih sila i naprezanjem zbog savijanja.

U slučaju kada je manji osni razmak, a veći prijenosni omjer, tada remenski prijenos zbog
premalog obuhvata remenica ne bi zadovoljio, upotrebljava se remenski prijenos pomoću
zatezne remenice. Zatezna remenica se uvijek postavlja na slobodni ogranak remena, te
vlastitom težinom ili oprugama zateže remen pa na taj način povećava obuhvatni kut kod
obaju remenica.

Klinasti remen

Prednosti:
Zbog svog oblika, klinasto remenje pri istoj radijalnoj sili (koja opterećuje ležajeve) ima
gotovo tri puta veću sposobnost prijenosa momenta.
Manjih je dimenzija
Može raditi s manjim obuhvatnim kutom
Može se postaviti više remena na istu remenicu.
Materijal od kojeg se izrađuju remeni je guma protkana tekstilnim vlaknima.
 94

Izrađuje se kao beskonačno remenje u standardnim veličinama, pa je potrebno voditi

računa o standardnom osnom razmaku i veličini remenica.

Zbog navedenih karakteristika, klinasto remenje prevladava u strojogradnji.

11.4 Lančani prijenosnici

Kod lančanih prijenosnika snaga i gibanje se prenose pomoću veze oblikom.

Prednosti:
Manjim obuhvatnim kutom i manjim razmakom osi mogu mogu prenositi znatno veće
sile nego remenski prijenosnici
U pravilu im nije potrebno predzatezanje pa manje opterećuju vratila

Nedostaci:
Ne rade elastično
Nužno je bolje održavanje, moraju se podmazivati, a često ih treba zaštititi od utjecaja
prašine.
Znatno su skuplji od remenskih prijenosnika.

Prijenosni omjer
n z
i = 1 = 2 , općenito se uzima i ≤ 7
n2 z 1
 95

SADRŽAJ

1 Pojam i podjela elemenata strojeva.....................................................................................1

2 Čvrstoća elemenata strojeva ................................................................................................2
2.1 Naprezanje ....................................................................................................................3
2.2 Ekvivalentno naprezanje.............................................................................................3
2.3 Mjerodavne karakteristike čvrstoće ...........................................................................4
2.3.1 Čvrstoća u slučaju statičkih naprezanja ................................................................4
2.3.2 Čvrstoća u slučaju promjenjivih naprezanja ........................................................5
2.3.2.1 Smithov dijagram............................................................................................6
2.3.2.2 Dinamička čvrstoća strojnog dijela..............................................................8
3 Zavareni spojevi ..................................................................................................................10
3.1 Postupci zavarivanja ..................................................................................................10
3.2 Zavarljivost materijala ...............................................................................................10
3.3 Vrste zavarenih spojeva i zavara ..............................................................................11
3.4 Oblikovanje zavarenih spojeva ................................................................................13
3.5 Proračun zavarenih spojeva......................................................................................14
3.5.1 Sučeoni zavari ........................................................................................................15
3.5.2 Kutni zavari ............................................................................................................15
3.5.3 Mjerodavna (nosiva) površina zavara .................................................................16
3.6 Dozvoljena naprezanja zavarenih spojeva..............................................................18
3.6.1 Statički opterećeni zavari ......................................................................................18
3.6.2 Dinamički opterećeni zavari ................................................................................18
4 Vijčani spojevi......................................................................................................................20
4.1 Teoretski profil navoja ..............................................................................................20
4.2 Standardni oblici navoja za vijke..............................................................................21
4.3 Oblikovanje vijčanog spoja.......................................................................................21
4.4 Moment ključa, moment vijka, moment podloge .................................................22
4.4.1 Moment vijka .........................................................................................................22
4.5 Proračun vijčanih spojeva .........................................................................................24
4.5.1 Vijci opterećeni na vlak bez prednapona ...........................................................24
4.5.2 Vijci koji se pritežu pod opterećenjem...............................................................24
4.5.3 Vijci ugrađeni s prednaponom ............................................................................25
4.5.4 Poprečno opterećeni vijci.....................................................................................26
4.5.5 Vijci (vretena) za prijenos gibanja .......................................................................27
5 Zatici i svornjaci ..................................................................................................................29
5.1 Zatici ............................................................................................................................29
5.2 Svornjaci (osovinice)..................................................................................................30
6 veze s glavinama ..................................................................................................................32
6.1 Klinovi i pera ..............................................................................................................32
6.1.1 Klinovi ....................................................................................................................32
6.1.2 Pera..........................................................................................................................32
6.2 Žlijebljeni spojevi .......................................................................................................33
6.3 Stezni spojevi ..............................................................................................................34
6.3.1 Nerastavljivi stezni spojevi...................................................................................34
6.4 Rastavljivi stezni spojevi ...........................................................................................36
6.4.1 Rastavljivi stezni spoj s koničnim dosjedom .....................................................36
6.4.2 Rastavljivi stezni spoj sa steznim prstenovima..................................................37
7 Opruge..................................................................................................................................39
7.1 Fleksijske (savojne) opruge.......................................................................................40
7.1.1 Jednolisna opruga (jednostavna lisnata opruga)................................................40
 96

7.1.2 Složena lisnata opruga (gibnjevi).........................................................................40

7.1.3 Tanjuraste opruge..................................................................................................41
7.1.4 Spiralne opruge ......................................................................................................42
7.1.5 Zavojne opruge......................................................................................................42
7.2 Torzijske (uvojne) opruge.........................................................................................42
7.2.1 Ravni torzijski štap ................................................................................................42
7.2.2 Zavojne torzione opruge......................................................................................43
7.2.2.1 Tlačne zavojne opruge okruglog presjeka žice.........................................43
7.2.2.2 Vlačne zavojne opruge okruglog presjeka žice ........................................44
7.3 Tlačno-vlačne opruge ................................................................................................45
7.4 Gumene opruge .........................................................................................................45
8 Osovine i vratila ..................................................................................................................46
8.1 Proračun i dimenzioniranje osovina i vratila..........................................................46
8.1.1 Proračun osovina...................................................................................................46
8.1.2 Dimenzioniranje osovina .....................................................................................47
8.1.3 Proračun vratila......................................................................................................47
8.1.4 Kontrolni proračun čvrstoće osovina i vratila...................................................48
8.2 Deformacije osovina i vratila....................................................................................48
8.3 Kritična brzina vrtnje ................................................................................................48
8.3.1 Fleksijska kritična brzina vrtnje ...........................................................................48
8.3.2 Torzijska kritična brzina vrtnje............................................................................49
9 Ležajevi .................................................................................................................................50
9.1 Klizni ležajevi..............................................................................................................51
9.1.1 Trenje, podmazivanje i maziva ............................................................................51
9.1.2 Hidrodinamička teorija podmazivanja................................................................54
9.1.3 Radijalni klizni ležaj...............................................................................................55
9.1.4 Ležajni materijali....................................................................................................55
9.1.5 Proračun radijalnih kliznih ležajeva ....................................................................56
9.1.6 Aksijalni (uporni) ležaj ..........................................................................................57
9.1.6.1 Hidrodinamički ležaj ....................................................................................57
9.1.6.2 Hidrostatski ležaj ..........................................................................................59
9.2 Valjni (kotrljajući) ležajevi.........................................................................................59
9.2.1 Proračun ležaja.......................................................................................................60
9.2.2 Označavanje valjnih ležajeva ...............................................................................61
10 Spojke ...................................................................................................................................63
10.1 Neelastične spojke .....................................................................................................64
10.1.1 Čvrste spojke .....................................................................................................64
10.1.1.1 Čahurasta spojka ......................................................................................64
10.1.1.2 Školjkasta (oklopna) spojka ....................................................................64
10.1.1.3 Kolutna (tanjurasta) spojka ....................................................................64
10.1.2 Kompenzacijske (pomične) spojke ................................................................65
10.1.2.1 Spojke za kompenzaciju uzdužnih pomaka .........................................65
10.1.2.2 Spojke za kompenzaciju poprečnih pomaka........................................65
10.1.2.3 Spojke za kompenzaciju kutnih pomaka ..............................................66
10.1.2.4 Spojke za kompenzaciju poprečnih i kutnih pomaka.........................68
10.2 Elastične spojke..........................................................................................................68
10.2.1 Akumulacijske elastične spojke.......................................................................69
10.2.1.1 Spojka s čeličnim opružnim trakama (Malmedie-Bibby spojka).......69
10.2.1.2 Spojka sa zavojnim oprugama (Cardeflex spojka) ..............................69
10.2.2 Prigušne elastične spojke .................................................................................70
10.2.2.1 Spojka s gumenim ulošcima (Wülfel-Elco spojka)..............................70
 97

10.2.2.2 Spojka s gumenim obručem (Periflex spojka) .....................................70

10.3 Tarne spojke ...............................................................................................................71
10.3.1 Pločaste tarne spojke ........................................................................................71
10.3.1.1 Jednolamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem....71
10.3.1.2 Višelamelna pločasta tarna spojka s mehaničkim uključivanjem ......72
10.3.2 Konične tarne spojke........................................................................................72
11 Mehanički prijenosnici........................................................................................................74
11.1 Zupčani prijenosnici ..................................................................................................75
11.1.1 Cilindrični zupčanici (čelnici) s ravnim zubima............................................76
11.1.1.1 Osnovni pojmovi i oznake .....................................................................76
11.1.1.2 Opći zakon ozubljenja ............................................................................78
11.1.1.3 Izrada cilindričnih zupčanika .................................................................80
11.1.1.4 Osnovni profil ozubljenja.......................................................................82
11.1.1.5 Pomak profila ...........................................................................................82
11.1.1.6 Sparivanje zupčanika ...............................................................................83
11.1.1.7 Sile na čelnicima s ravnim zubima.........................................................85
11.1.1.8 Nosivost (opteretivost) zupčanika.........................................................86
Rupičenje bokova zubi ..................................................................................................86
Lom zuba u korijenu uslijed zamora materijala..........................................................86
11.1.1.9 Dimenzioniranje zupčanika....................................................................86
Orjentacijski proračun modula na osnovi opteretivosti bokova zuba ....................86
Orjentacijski proračun modula na osnovi opteretivosti bokova zuba ....................87
11.1.2 Čelnici s kosim zubima ....................................................................................88
11.1.2.1 Sile u ozubljenju zupčanog para s kosim zubima................................88
11.1.3 Konični zupčanici (stožnici)............................................................................89
11.1.4 Pužni prijenosnici..............................................................................................90
11.2 Tarni prijenosnici .......................................................................................................91
11.3 Remenski prijenosnici ...............................................................................................92
11.4 Lančani prijenosnici...................................................................................................94