Você está na página 1de 2

Analiza filma „Ida“

Film Ida je režirao Pavel Pavlikovski i 2015. je dobio Oskara za najbolji strani film.
Radnja je smještena u Poljskoj, za vrijeme 1961. godine, u periodu Staljinove diktature. Film
nas kroz radnju, dijaloge, stanje u državi često vraća na ratni period i njegove posljedice.

Prije nego što se zamonaši, časne sestre šalju Anu kod tetke, koja joj je jedina rođaka, kako bi
saznala istinu o smrti svoji roditelja i o svom porijeklu. Već na početku, uvodnim kadrovima i
narativom možemo naslutiti da je ovo priča o traganju, o otkrivanju identiteta i samospoznaji.

Ana je Jevrejka, čije je pravo ime Ida. Idina tetka Vanda je žena mračnog pogleda na svijet i
život, sklona promjeni muškaraca, alkoholu i cigaretama, raskalašnog načina života. Ipak,
pomaže joj da nađe mjesto gdje su joj roditelji zakopani. Njih dvije su kao i filmska fotografija,
crno i bijelo. Potpuno različite, što filmu koji ima usporen tempo i jako malo dijaloga i muzike
daje dinamiku. Čak i kadrovi u kojimase one pojavljuju osvjetljeni su različito, kostimi su im
potpuno drugačiji, kompozicija takođe. Ida je uvijek više osvijetljena od svoje tetke, u
svjetlijim nijansama, u toplijem ambijentu.

Zahvaljući savršenoj fotografiji mi spoznajemo likove. Iako je film više filozofska i


religiozna, istovremeno pruža mogućnost za spoznaju likova, posebno Idinog. Većinom
zahvaljujući kadriranju. Film je sniman statičnom kamerom. Mnogobrojne scene su iz jednog
kadra, duži snimci gdje se koristi samo jedan izvor svjetlosti. Zbog toga su lica često u polu
sjenci. Interesantna su mi svjetla u scenama u kafiću, kao i ispred. Utiču na atmosferu, na
„oživljavanje“ scene, na smještanje glavne glumice u centar zbivanja. Prigušeno, maglovito
svjetlo i lampice iznad glava kada Ida razgovara sa lijepim mladićem su mi jedna od omiljenih
scena tokom čitavog filma, a takođe i scena gdje je svjetlo na najbolji način potpomoglo
cjelokupnoj atmosferi.

Predivna fotografija takođe stvara jednu sumornu i depresivnu atmosferu, koja često
oslikava i osjećanja samih likova, a igra sjenkama u nekim scenama savršeno prikazuje borbu
svjetlosti i mraka, života i smrti, i najprostijeg traženja smisla. Akteri su često skrajnuti u
jednom uglu kadra. Najčešć na dnu, pri samoj ivici, dok su 2/3 kadra prazni. Onda aktere
pritiska sivilo Poljske, jad holokausta koji se osjeća kroz svaku „poru“ filmskog kadra. Časne
sestre u samostanu, Ida i njena tetka dok tragaju, ljudi koji plešu u kafiću kadrirani su tako da
sav teret pada na njih i izgleda da tonu u filmski okvir. Pejzaž je i prelijep i opresivan, i uliva
nadu i ruši snove. Istina je da ne osjećamo zimsku idilu i da taj pejzaž emituje nešto čudno, da
se osjeća holokaust i zli duh koji je do skoro svuda na im predjelima bio prisutan.
Crno bijele slike ovog filma, mogu se redom uzimati jedna po jedna i svaka će imati
smisao. Oštre, u fokusu, moćne i iražajne toliko da nam obogaćuju i oštre čulo vida. Kadrovi
su statični, ali način kadriranja, planovi koji se smjenjuju od situacije do situacije prave
strujanje emocija koje se prenose putem platna.

Profesor: Relja Eraković

Studentkinja: Jelena Šoškić