Broj 158 / Godina IV / Sarajevo 15.3.2018.

3 KM

EKSKLUZIVNO
TAJNI
ARHIV
OZNA-e
dosje
Mustafa
busuladžić

Filip Mursel Begović
Stavljati književnike i intelektualce poput
Alije Nametka, Envera Čolakovića, Mu-
stafe Busuladžića, Smaila Balića, Derviša
Korkuta, Muhameda Hadžijahića, Ahme-
da Muradbegovića i mnoge, mnoge druge
uz bok nacističkih zločinaca te im pridava-
ti neosnovane etiketacije krajnje je pogreš-
no, štetno i zlonamjerno. Svi su nabrojani
u većoj ili manjoj mjeri sudjelovali u ča-
sopisnom i kulturnom životu zločinačke
NDH, ali tražiti da ih se Bošnjaci u današ-
nje vrijeme odriču jeste ni manje ni više
nego umobolno.
Zar se odricati jednog Čolakovića kon-
struirajući priču o njegovom “fašizmu” jer
je u svom romanu na temelju ličnog viđe-
nja (za neke zlonamjernog, za neke beni-
gnog i duhovitog) izgradio lik jevrejskog
trgovca? Ako ćemo tako, trebali bismo se
odreći većine književnih i inih velikana iz
razdoblja Drugog svjetskog rata. Teško da
će se naći oni koji nisu na ovaj ili onaj na-
čin sarađivali s okupatorom, a mogli bi se
neki pritom odreći i Ive Andrića, koji je
potpisivao Trojni pakt u Berlinu i sudjelo-
vao u nacističkim paradama, ili Miroslava
Krleže, koji je preplašeno šutio.
S druge strane, neko bi mogao donositi
pogrešne zaključke i reći da ne valja ni ime
Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića (a
bilo je i takvih pokušaja), koji su bili ko-
munisti i partizani, te time valjda podrža-
vali totalitarni komunistički režim koji je
stvorio Goli otok, ubijao i zatvarao nečije
roditelje. Zatim, neko bi se mogao usproti-
viti i tome da u Federaciji BiH jedna škola
nosi ime Marko Marulić jer je to kulturo-
loški upad “oca hrvatske književnosti” na
tuđi teritorij, a budući da je pisao Molitvu
suprotivu Turkom, mora da je i islamofob. I
tako u nedogled, u daleku historiju, sve dok
se rješenje ne nađe u tome da se školama
daju imena praljudi iz Hutova blata.
No, preispitivati sudioništvo naše eli-
te u strukturama endehazijskog režima
Za one koji se o tome pitaju
Obračun s
vlastitom
prošlosti
sasvim je legitimno i potrebno u demo-
kratskom društvu, ali i svakom onom koje
drži do svog morala. Osuditi one bosanske
muslimane koji su neosporno bili aktivni
dio zločinačkog režima, dok se god u tom
smislu ne generalizira jedan narod, bit će
samo osuda jedne neprihvatljive ideologi-
je, i to strogo u kontekstu jednog konkret-
nog vremena. Oni koji se o tome pitaju ne
bi im trebalo biti teško shvatljivo da time
ne dolazi u pitanje sve ono korisno što je
dio uleme za Islamsku zajednicu i musli-
mane napravio nakon rata i tokom perio-
da komunizma. Primjerice, zamislimo da
su za vrijeme endehazije takvi bili stolari.
Jesu li time stolovi koje su napravili na-
kon rata bili ustaški stolovi? Naravno da
nisu! Jesu li tim slijedom šerijatski bra-
kovi sklopljeni u tzv. Pavelićevoj džamiji
u Zagrebu nevažeći brakovi? Naravno da
nisu! Ali, braniti neodbranjivo krajnje je
neproduktivno, a nečije direktno sudje-
lovanje u nacističkim jedinicama mora
se osuditi, bez obzira šta je dotični nakon
rata kao rehabilitirani pripadnik društva
u njemu predstavljao.
Ideološka zastranjenja djela bosanskih
muslimana, koji su kao “cvieće” bili zave-
deni ustaškom verzijom hrvatstva, a nakon
rata bili neosporni bošnjački autoriteti u
mnogim poljima znanosti i kulture, nije
bio tek izolirani eksces, te je nužno da se
s tom problematikom u današnje vrijeme
suočavamo otvoreno i objektivno. Ako to
neće raditi Bošnjaci, radit će drugi, i to bez
osjećaja za identitetarni haos u kojem se ovaj
narod nalazio sve do 1990. godine. Ako to
neće raditi Bošnjaci, današnjoj inteligen-
ciji bit će pripisan revizionizam kakav je
na sceni u Hrvatskoj i Srbiji. Upravo se to
i želi postići, a na revizionizam će nakale-
miti i savremenu pojavu radikala i terorista
koji neprikladno dobivaju prefiks islamski.
Arapska elita vidjela je u Nijemci-
ma potencijalnu pomoć protiv britanske
UVODNA RIJEč
okupacije, kao i protiv cionizma, a dio
bosanske uleme kao pomoć da se spriječe
klanja muslimana po Istočnoj Bosni, ali
i zaustavi prijeteći ustaški režim, koji je
biološki uništavao narode u BiH. Osje-
ćao je to i Mustafa Busuladžić i otuda nje-
govi kontakti s jerusalemskim muftijom
El-Huseinijem. Međutim, vjerovati da su
znali, kao što mi danas znamo, na koji su
neislamski i neljudski način nacisti “rje-
šavali jevrejsko pitanje” i vjerovati da bi
u koncentracijskim logorima vidjeli nešto
sasvim u duhu islama bilo bi ništa drugo
nego projekcija vlastitog nemorala i kufra
na cijeli ummet. Da to nije bio stav isla-
ma prema Jevrejima, dokazuje i ogroman
broj Jevreja u Osmanskom carstvu, koje
je zahvatalo i arapske države.
To nije bio ni stav Mustafe Busaladžića.
To nije ni stav današnjih Bošnjaka koji se
zgražavaju nad holokaustom. Što se Ara-
pa i nacista tiče, doista je riječ o jednoj od
velikih političkih zabluda koja je rezultat,
prije svega, njihove slabe informiranosti i
kolonijalne izolacije. Nacizam nikome nije
mogao donijeti slobodu, pa niti muslimani-
ma pod engleskom čizmom, koja je, ruku
na srce, narodima koje je pokorila bila puno
podnošljivija nego nacistička.
Na koncu, broj partizana Bošnjaka u
odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS
jedinicama jasno pokazuje za koga su se
opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi
svakako bilo bezumno gurati ih u vagone
onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez
obzira na kasnije prijepore, prošli rat do-
bili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgu-
bili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici. A
Mustafa Busuladžić? On nije bio ni ustaša
ni nacista ni fašista, a svoj stav zastupao je
do kraja, pa je i na ispitivanju u OZNA-i
1945. godine pod batinama i prije pogu-
bljenja rekao: “Nisam pisao ni u fašistič-
kom ni u antifašističkom duhu, pisao sam
u muslimanskom duhu.” n
urednik@stav.ba
STAV 15/3/2018 3
 U OBJEKTIVU
Poštovanje žrtvama
holokausta u Makedoniji
i sjećanje na Srebrenicu
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić, koji je boravio
u službenoj posjeti Makedoniji, i premijer Republike Makedonije
Zoran Zaev, kao i članovi delegacije Vijeća ministara BiH, mini-
star vanjskih poslova BiH Igor Crnadak, ministar pravde BiH Josip
Grubeša, ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, ministar
komunikacija i prometa BiH Ismir Jusko i ambasadorica BiH u
Republici Makedoniji Lepa Babić priključili su se Maršu života
u čast i znak sjećanja na Jevreje deportirane iz Makedonije tokom
Drugog svjetskog rata.
Kod spomenika “7.144 makedonska Jevreja”, kod Tvornice du-
hana u Skoplju, mjesta s kojeg su makedonski Jevreji deportirani,
4 15/3/2018 STAV
predsjedavajućem Zvizdiću i premijeru Zaevu pridružio se i pre-
mijer Republike Bugarske Boyko Borisov. Tom su prilikom pre-
mijeri položili cvijeće na spomenik žrtvama holokausta. Kako su
podsjetili iz Vijeća ministara BiH, 11. marta 2018. godine obilje-
žena je 75. godišnjica od deportacije Jevreja iz Makedonije u logor
smrti Treblinka u Poljskoj.
“Duboko i iskreno poštovanje žrtvama holokausta – 7.144 make-
donskih Jevreja pogubljeno je u toku Drugog svjetskog rata u lo-
goru Treblinka. Samo 52 godine kasnije – 1995. godine, izvršen je
genocid nad 8.372 bošnjačkih muškaraca i žena Srebrenice”, na-
pisao je Zvizdić tom prilikom na Twitteru.

UVODNA RIJEČ
3 Obračun s vlastitom prošlosti
NA MJESTU DOGAĐAJA
8 Institucionalna diskriminacija
ujedinila je Bošnjake Livna
POLITIKA
14 Srbija bi “velikodušno”
uzela dio teritorije BiH,
neće moći
17 Kakva je razlika između
sarajevskog Peđe
i banjalučkog Asima
22 Iz tajnih arhiva OZNA-e:
Dosje Mustafa Busuladžić
28 INTERVJU:
Senija Milišić
Rehabilitacija
Mustafe Busuladžića
može se i mora izvršiti
34 Enver Kazaz u
sirotištu “avazovštine”
36 Registar je živi proces
u kojem će ažuriranje
biti rađeno mjesečno
38 Rodna ideologija
ili nacionalno-konzervativna
paranoja
42 Raskrinkana zločinačka
uloga FETÖ kadrova
KOLUMNE
20 ZVUČI LOGIČNO
Po kratkom postupku
Zmaja od Bosne 88,
71 000 Sarajevo, BiH Marketing:
Telefon: 00387 33 944 396 Telefon: 00387 33 944 206
e-mail: redakcija@stav.ba 00387 33 944 207
urednik@stav.ba e-mail: marketing@simurgmedia.ba
pretplata@stav.ba
Izdavač: Simurg media d.o.o.
Glavni i odgovorni
urednik: Filip Mursel Begović
Zamjenica glavnog i
odgovornog urednika: Amina Šećerović-Kaşli
Izvršni urednik: Mahir Sokolija
Urednici: Nedim Hasić, Jakub Salkić
Urednik fotografije: Velija Hasanbegović
Grafička urednica: Selma Kukavica
Redakcija: Edib Kadić, Enisa Alagić, Hamza Ridžal
Fotografije: Fotoslužba Faktora, Anadolija, EPA i FENA Štampa: Suton d.o.o.
Lektorica: Irma Kaltak
Vanjska saradnja: Alma Arnautović, Bojan Budimac, Halid Bulić,
Mensur Čolaković, Hasan Fazlić, Damir Hadžić,
SADRŽAJ
58 PROZORSKO OKNO
U Stambolu, na Bosforu
67 APOKRIFNI FRAZARIJ
Neko te zove iz vjetra
82 KRIVO SRASTANJE
Nije svakom suđeno da ode
DRUŠTVO
44 Migranti među nama
48 Tražili “obećanu zemlju”,
pronašli Bosnu
i Hercegovinu
50 INTERVJU:
Avdo Huseinović
Bošnjaci više
ne smiju zaboravljati
54 Priče o vampirima
i šehitima iz Međeđe
60 Bošnjaci u Australiji
64 Dva puta bježali
od noža svojih komšija
68 Herojski čin
Hajrudina Zulfića
70 Najsavremeniji
linearni akcelerator
stigao na KCUS
KULTURA
72 “Mix Comics” –
novo Erdićevo
strip-ostvarenje
74 Aida Kupusović:
“Američki san”
ostvaruje u Bosni
Medijski partner Broj računa:
www.faktor.ba Turkish Ziraat Bank:
186000-1074262123
Jasmin Hodžić, Irfan Horozović, Sadik Ibrahimović,
Ismet Isaković, Samedin Kadić, Sanjin Kodrić,
Tarik Kulenović, Adem Mehmedović, Almir Mehonić,
Naida Mujkić, Sudbin Musić, Faris Nanić,
Lada Niseteo, Muhamed Osmanagić, Safet Pozder,
Enes Ratkušić, Mirza Sinanović,
Mirza Skenderagić, Nebojša Šerić Šoba,
Dragana Tomašević, Daniel Tomičić,
Ognjen Tvrtković, Fahrudin Vojić
Časopis izlazi sedmično. Copyright © 2015 Simurg media d.o.o.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije
Stavovi koje zastupaju autori se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i
nisu nužno i stavovi uredništva. koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.
STAV 15/3/2018 5
 tetris

RUŠENJE MITOVA (2): Je li Fikret Abdić dobio više

bošnjačkih glasova od Alije Izetbegovića?
T eorija da je Fikret Abdić osvojio više boš-
njačkih glasova od Alije Izetbegovića, o
kojoj već dugo slušamo, temelji se na izbor-
nim rezultatima iz 1990. godina i na zaboravu
kao glavnoj osnovi potrebnoj za uspjeh sva-
kog mitologiziranja. Dakle, nesumnjivo je to
da je Abdić na prvim demokratskim izborima
u Bosni i Hercegovini dobio više glasova od
budućeg predsjednika Izetbegovića: Abdić
je osvojio je 1.045.539 glasova, a Izetbego-
vić 879.266 – 166.273 manje. Istovremeno,
SDA je osvojila 788.616 glasova, odnosno
90.650 manje od Izetbegovića i 256.923
manje od Fikreta Abdića. Ako pretpostavi-
mo da su svi koji su glasali za SDA glasali
i za njezina dva kandidata, što je logično i
skoro potpuno izvjesno, i ako znamo da su
ti glasači uglavnom bili sve redom Bošnjaci,
ostaje nerazjašnjeno čiji su preostali glaso-
vi. Gledamo li današnja izborna pravila, po
kojima u Federaciji, naprimjer, možete gla-
sati za samo jednog od kandidata, bilo na
listi za bošnjačkog, bilo na listi za hrvatskog
člana Predsjedništva BiH, onda je sasvim
logično zaključiti da su Bošnjaci dali veće
povjerenje Abdiću od Izetbegovića. Tu do-
lazimo do zaborava, odnosno do neupuće-
nosti nekih od onih koji daju veći legitimitet
Abdiću kao predstavniku Bošnjaka 1990.
godine. No, na tim su izborima vrijedila po-
sve druga izborna pravila od ovih današnjih.
Biralo se sedam članova Predsjedništva
– dva Bošnjaka, dva Srbina, dva Hrvata i
jedan iz reda Ostalih – ali tako da je svaki
glasač mogao zaokružiti po dva Bošnjaka,
dva Srbina i dva Hrvata te jednog iz reda
Ostalih. Drugim riječima, moglo se zaokru-
žiti ukupno sedam kandidata. Zbog toga su
bošnjački kandidati imali čak 3.197.948 gla-
sova, iako je na izbore izišlo svega 2.338.727
birača, a svi kandidati skupa osvojili su više
od devet miliona glasova. Među razlikom
između glasova za stranku i glasova za
kandidate, Izetbegovića i Abdića, treba
tražiti Srbe i Hrvate, te također Jugosla-
vene i Ostale, jer je mala mogućnost da
je bilo Bošnjaka koji su glasali za kandi-
date ljevice u parlamentarnim izborima, a
za nacionalne u izboru za Predsjedništvo.
Ne postoji nikakav dokaz da je Fikret Ab-
dić dobio više bošnjačkih glasova od Ali-
je Izetbegovića, ali ne postoji ni dokaz da
ih je dobio manje, što je također moguće.
Ali je vrlo izvjesno da je dobio mnogo više
nebošnjačkih glasova, a posve je poznato
i to na kojoj strani povijesti završio. U vezi
s ovim izborima postoji još jedan mit: da
je Abdić mjesto predsjedavajućeg Pred-
sjedništva ustupio Izetbegoviću. Riječ je
bilo o unutarstranačkom dogovoru kojeg
su ostali članovi Predsjedništva uvažili jer
zakon nije određivao prednost kandidata
na osnovu broja osvojenih glasova. Uosta-
lom, da kojim slučajem nije odlučeno da
mjesto prvog čovjeka BiH pripadne Boš-
njaku, republikom bi predsjedavao neko s
dvostruko manje glasova od Abdića, jer su
kandidati iz ostalih naroda dobili mnogo
manje povjerenje birača. /M. S./

Ivina banovina
Ivo Banac jedan je od intelektualaca s ovih prostora čija biografija
izgleda impresivno. Diplomirao je na Univerzitetu Fordham, magi-
strirao i doktorirao na kalifornijskom Stanfordu. Godine 1977. do-
lazi na sveučilište Yale, gdje postaje redovni profesor. Osoba koja
se 1991. godine razišla s Franjom Tuđmanom, koji je s još nekoliko
hrvatskih intelektualaca potpisao zahtjev za Tuđmanovom ostavkom
1993. Bio je dopredsjednik Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska.
Godine 2007. je izabran za predsjednika Hrvatskog helsinškog od-
bora, urednik je časopisa East European Politics and Societies.
Međutim, i osoba takve karijere ponekad ispriča takvu budalaštinu
da se čovjek zaista zapita da li je dobro čuo šta to Banac govori.
Naime, prošle je nedjelje Banac bio jedan od sagovornika u gleda- da Alija Izetbegović nema ulicu u Sarajevu te da je pola nekadaš-
noj emisiji Pola ure kulture, koju već godinama emitira Hrvatska TV. nje Titove ulice nazvano po Mula Mustafi Bašeskiji, pjesniku, kali-
Jedna od tema ticala se grada Zaprešića. Odnosno, odluke grad- grafu, skupljaču narodnog blaga, autoru čuvenog Ljetopisa. Kada
skih vlasti da nekadašnju Ulicu Maršala Tita u tom gradiću podijeli osoba takvog backgrounda, koji je na stotine puta boravio u Sara-
na četiri dijela. Titu je ostao tek jedan manji dio ulice. Taj je potez jevu, može izgovoriti budalaštine o susjednoj zemlji, kakav li je tek
komentirao Banac, ustvrdivši da se takve stvari dešavaju svuda u bururet u glavi običnom gledatelju HRT-a koji nikad nije bio u BiH,
državama bivše SFRJ. “Evo, recimo u Sarajevu. Kada je umro Alija ne zna ništa o njenom političkom sistemu a bombardira ga se iz-
Izetbegović, vlasti su odmah prepolovile Titovu ulicu i veliki dio nje mjenama zakona, kalifatom, islamskom državom. Banac je dokaz da
nazvali po Izetbegoviću”, ispalio je Banac?! Zašto je kao primjer se, i pored grandioznog CV-a, ponekada može ispasti smiješnim.
Banac uzeo Sarajevo, to valjda samo on zna. Ono što ne zna jeste Da ne kažemo glupim. /N. H./

6 15/3/2018 STAV
Zlaja iz Gaja
“
Dokle ćemo još trpjeti samovolju, bahatost i kriminal našeg malog Sta-
ljina”, sve češće pitaju stanovnici Bosanskog Petrovca, aludirajući na
samovolju aktuelnog načelnika ove općine Zlatka Hujića. Sirovo ponaša-
nje i netrpeljivost prema bošnjačkim i islamskim vrijednostima kod ovog
političara već odavno postali su svakodnevica. Jedan od skorijih poteza
koje je poduzeo bila je izmjena dizajna internetske stranice Općine, s koje
je uklonjena fotografija panorame Bosanskog Petrovca na kojoj se vide
tri džamije. Tako je jedno od prepoznatljivih obilježja ove male bosanske
čaršije uklonjeno sa službene stranice Općine. Ali, zato su ubačene foto-
grafije povorke srpskih seljaka u narodnim nošnjama. Fotografije seoskog
gazdinstva “Čardaklije”, čiji su vlasnici braća Radoševići. Na stranici je i
fotografija biste narodnog heroja Zdravka Čelara, međutim, nigdje nema
fotografije narodnog heroja Mahmuta Ibrahimpašića Maše. vrijednost stana procijenio je na 55.000 maraka. Međutim, izgleda da
Stječe se dojam da načelnik na silu čini ovakve stvari, kao da ispunjava je i ta svota previsoka pa se sada traži drugog vještaka koji bi stan pro-
želje svog prijatelja i političkog idola Milorada Dodika, koji je, prilikom cijenio jeftinije. Također, bez znanja i odobrenja Općinskog vijeća Bo-
jedne posjete ovoj bosanskoj čaršiji, rekao da ni Teheran nema na tako sanski Petrovac, načelnik Hujić dodjeljuje i ostale stanove i poslovne
malom prostoru više džamija od Bosanskog Petrovca. Medžlis Islamske prostore koji su u vlasništvu Općine kome on hoće.
zajednice Bosanski Petrovac nije mogao dobiti prostorije od Općine, Na sva ova pitanja tražili smo proteklih dana odgovore od petrovačkog
nego je morao prikupiti novac i otkupiti dio zgrade u vlasništvu Općine načelnika. Međutim, u Općini su nam kazali da je načelnik Hujić služ-
za svoje potrebe. Više sreće, odnosno naklonosti malog bosanskope- beno odsutan. Zatim smo tražili komentar nekolicine vijećnika Općine.
trovačkog diktatora imala je Srpska pravoslavna crkva, čijim je svešte- Našli smo ih u jednom od gradskih kafića. Na pitanje gdje se trenutno
nicima načelnik Hujić na svoju ruku, besplatno i bez znanja i odobrenja nalazi načelnik, rekli su nam da je otputovao službenim vozilom u Novi
Općinskog vijeća dao na korištenje stan od 110 kvadrata. Sad, na sahranu profesoru doktoru Milanu Krajinoviću, koji je porije-
Kako saznajemo od nekoliko vijećnika Općine Bosanski Petrovac, stan klom iz Bosanskog Petrovca. Samovoljni načelnik Općine Bosanski
koji je u vlasništvu Općine prethodni općinski načelnik Dragan Kecman Petrovac izabran je zahvaljujući ponajviše glasovima Srba. Kako bi osi-
još 2008. godine dao je Srpskoj pravoslavnoj crkvi na korištenje bez gurao svoju poziciju, nerijetko mora ispunjavati prohtjeve svojih birača,
naknade. Shodno odluci Općinskog vijeća Bosanski Petrovac, stan uglavnom na štetu ovdašnjih Bošnjaka. “Dokle još?”, pita se veliki broj
je trebao biti prodat, ali ubrzo je izuzet iz tog procesa. Sudski vještak petrovačkih Bošnjaka. /J. G./

Prijedor daruje fabriku Slovencima

K oliko košta radno mjesto? Ako se Prije-
dor može uzeti kao mjerilo, onda je cije-
na jednog radnog mjesta 27.500 maraka.
Nije ništa neobično da se gradovi, opći-
ne i države takmiče u tome ko će ponuditi
bolje uvjete investitorima kako bi oni ulo-
žili novac i otvorili nova radna mjesta. Pri-
jedor je tu utakmicu podigao na viši nivo.
Naime, Prijedor će za stranog investitora
čak izgraditi fabriku i pritom se zadužiti, a
građani će, naravno, vraćati taj kredit, dok
će strani investitor, slovenska firma “Ko-
lektor”, ubaciti mašine, zaposliti radnike
i odnijeti profit u Sloveniju. U početku će
to biti posao za 50 radnika, ali će, kako je
najavio gradonačelnik Prijedora Milenko
Đaković, s vremenom firma povećati broj
radnika na 400.
Prijedor će u novu fabriku uložiti 1.375.000
maraka kreditnih sredstava, a objekt će biti
izgrađen u poslovnoj zoni “Celpak”. “Inve-
stitori obilaze i države regiona koje nude
velike podsticaje za zapošljavanje radnika.
Mi smo odlučili da ovog investitora zadrži-
mo. Potpisali smo memorandum s njima i
prihvatili da izgradimo objekt u poslovnoj
zoni ‘Celpak’. Slovenci će plaćati zakupni-
nu Gradu Prijedoru, a objekt će moći kupiti
nakon što steknu pravo preče kupovine”,
objasnio je Đaković.
Naravno, Slovenci će prije toga moći poku-
piti svoje mašine i otići negdje drugo, ali ko
zna šta će se dešavati u budućnosti. Po-
znati su primjeri da su pojedine općine u
BiH davale poslovne prostore firmama za
marku uz uvjet da firme pokrenu proizvodnju
i zaposle određeni broj radnika. Također,
poznato je da općine daju zemljište u po-
slovnim zonama s uređenom komunalnom
infrastrukturom po vrlo povoljnim cijenama
firmama da grade fabrike, ali do sada nije
zabilježen slučaj da se neka lokalna zajed-
nica zaduži, izgradi fabriku i preda je stra-
nom investitoru.
Zar ne postoji nijedna domaća firma koja
bi imala interesa da uđe u ovakav aran-
žman? Sigurno ima, zapravo, ima ih mno-
go, ali domaće firme prepuštene su same
sebi dok se “strani investitori” drže kao
malo vode na dlanu. Strani investitori, pa
i Slovenci, traže načina da što manje ulo-
že, a da što više dobiju, a u Prijedoru im
je to omogućeno. Bilo bi sasvim opravda-
no da se novcem građana izgradi fabrika
u kojoj će 400 radnika primati isti iznos
plate kao i radnici “Kolektora” u Sloveniji.
Ali tada Slovencima to ne bi bilo povoljno
poslovno okruženje. Da je gradskoj upravi
Prijedora zaista stalo do novih radnih mje-
sta, mogli su mladim Prijedorčanima koji
odlaze u inostranstvo ponuditi po 27.000
maraka da sami pokrenu biznise i imali bi
400 zaposlenih mnogo brže nego što će
to uraditi “Kolektor”, a uz to bi imali barem
20 novih firmi. /J. S./

STAV 15/3/2018 7
 NA MJESTU DOGAÐAJA

Zapadne vode

Institucionalna
diskriminacija
ujedinila je
Bošnjake Livna
Piše: Hamza RIDŽAL udruženja... U zgradi u koju je uloženo nacionalnom grupom predmeta, ne mogu
hamza@stav.ba oko milion maraka u posljednjih petnae- imati nacionalnu biblioteku, a demobi-
stak godina, koliko traje njena još nedo- lizirani borci i logoraši nemaju nikakva
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ vršena obnova, susreli smo se s predstav- prava. Posljedica je to dugogodišnje vla-
nicima Bošnjaka Livna. Njihova glavna davine HDZ-a Kantonom 10, najvećim

U
obnovljenoj zgradi “Gajreta” u
Livnu smještena su sjedišta sko-
ro svih bošnjačkih institucija u
ovom gradu. Tu je sjedište SDA,
“Preporoda”, “Merhameta”, boračkih
poruka mogla bi se sažeti u misao da su
Bošnjaci u Livnu građani drugog reda,
a da ih vidljivim u javnom prostoru
čini izuzetno jedinstvo i organiziranost.
Bošnjaci Livna ne mogu ostvariti pravo
na obrazovanje na bosanskom jeziku s
kantonom u Federaciji Bosne i Hercego-
vine, čije je sjedište upravo u Livnu. U
Kantonu 10, prema posljednjem popisu
stanovništva, živi oko 100.000 stanov-
nika, od čega dvije trećine čine Hrvati.
Bošnjaka ima oko 10%. U samom Livnu,

8 15/3/2018 STAV
 Livanjski sir i prelijepa priroda, krda divljih
konja pored puta, duga historija i znameniti
arhitektonski spomenici, prvi putopis na Balkanu...
Zajednički imenitelj svima njima jeste grad Livno,
u kojem, pored bogate historije i nestvarnih
prirodnih ljepota, ne fali ni diskriminacije

prema popisu, živi 34.000 stanovnika,
od čega oko 5.000 Bošnjaka. “To je veli-
ki uspjeh ako imate na umu šta smo ov-
dje prošli. Mislim da je to značajan broj
ljudi za čija se prava treba boriti. Treba
imati na umu da su rezultati popisa jed-
no, stvarno stanje ljudi u gradu nešto je
sasvim drugo. Od gvardijana sam saznao
da, prema crkvenim podacima, u Livnu
stvarno živi manje ljudi nego što pokazu-
je popis. Stanovništvo masovno odlazi,
posebno mladi”, kaže predsjednik Op-
ćinskog vijeća Livno Sead Hadžijahić.
NIKAKVA PRAVA ZA
BORCE I LOGORAŠE
Od početka agresije na Bosnu i Herce-
govinu livanjski Bošnjaci bili su mobili-
zirani u HVO kako bi s Hrvatima brani-
li svoje domove od velikosrpske agresije.
“Tu je sve bilo normalno i mi nismo imali
nekih velikih problema sve dok nije došlo
do sukoba HVO-a i Armije RBiH. Dana
21. jula 1993. godine HVO je pohapsio sve
Bošnjake od 15 do 70 godina i strpao nas
u logore. Neki su se uspjeli spasiti i otići
preko granice s porodicama, a oni koji nisu
završili su u logorima. Uvijek kažem da je
dobro da nas ovdje danas ima ikako”, kaže
Mujo Sitnić iz Udruženja “Patriotska liga”.
“Kad analiziram stanje Bošnjaka u Livnu,
uvijek kažem da smo mi napuštena siročad,
jer oni i danas Bošnjake ne prihvataju kao

STAV 15/3/2018 9
 NA MJESTU DOGAÐAJA

konstitutivan narod. Mi smo ovdje narod

drugog reda: od zaposlenja do obrazova-
nja. Kao predsjednik boračkog udruženja,
mogu reći da mi institucionalno nismo
uopće priznati kao branioci. Iako imamo
sve papire, mi smo bili u Armiji RBiH, a
ne u HVO-u, i zato ne možemo ostvariti
svoja puna prava. Ali, da nam nije aktivista
iz stranke SDA i ljudi iz Islamske zajed-
nice, ovdje bi nama sva vrata bila zatvore-
na. Ovako ipak uspijevamo ostvariti neka
prava. To je jedina stranka koja je nešto
konkretno ovdje uradila i to su mjerljivi
rezultati”, ističe Sitnić.
Nijaz Ðonlagić, predsjednik Udruže-
nja logoraša “21. juli” iz Livna, potvrdio
je Sitnićeve navode, ističući da udruženju
na čijem je čelu nije bilo dopušteno da se
registrira kao udruženje “21. juli Livno”,
već isključivo kao Udruženje logoraša iz
Livna. “Kako kažu, u Livnu nije postojao
logor i ne vjerujem da će nas ova vlast ikad
priznati kao logoraše. A nas kod međuna-
rodnog Crvenog križa ima registriranih
između 200 i 250, gdje su ljudi registri-
rani kao logoraši. A cijelo Livno bilo je
logor. Mi smo svi bili privedeni 21. jula
ovdje u školu, i u tom momentu nas je
bilo oko 2.000 u logoru. Starce su pustili
za nekoliko dana, ali su ostali prošli kroz Na mjestu porušene Čurčinice izgrađen je moderni Islamski centar
neke procedure. Do januara 1994. godine
u logoru nas je bilo pedesetak, a posljed- nije čulo za Jusufa Livnjaka. Zbog toga ove biblioteke veoma važno Bošnjacima
nji su odvedeni u Hercegovinu i pušteni smo ime biblioteke dali po njemu jer je to u ovom grada jer jedino u njoj mogu doći
su među zadnjima. Zadnji logoraši koji naš prvi putopisac. Nažalost, mi nismo na do nekih knjiga iz bošnjačke književnosti.
su izišli iz logora Gabela bili su Livnjaci”, budžetu, iako bi po broju naslova bili na “Ovdje su bošnjačka književnost i bo-
kaže Ðonlagić. Takvo stanje, poručuje Isko budžetu u svakom drugom kantonu. Ov- sanski jezik strani pojmovi. Stoga je jedna
Hodžić, ne odgovara ne samo Bošnjacima dje ne. Pazite, mi smo imali namjeru da grupa naših ljudi odlučila osnovati bibliote-
u Livnu već i drugim. “Ako u Livnu, ovdje pravimo našu nacionalnu biblioteku, ali ku u kojoj će nama i našoj djeci biti dostu-
na granici, ne bude naših patriotskih snaga, je ovdje nacionalna biblioteka dozvoljena pni i autori bošnjačke književnosti, knjige
ako ne bude ljudi koji vole ovu zemlju – a samo Hrvatima. Stoga je zvanični naziv o historiji Bosne i tako dalje. Do sada smo
možda ih jednog dana ne bude, ako im se ove biblioteke, na čemu su insistirali kad skupili oko 5.000 naslova i nešto periodi-
nastave ukidati osnovna prava – onda će smo registrirali biblioteku, Samostalna ke. Međutim, imamo velikih problema s
i Sarajevo biti ugroženo. Nadam se da to biblioteka ‘Hadži Jusuf Livnjak’”, ističe finansiranjem. Imali smo jednog radnika
u Sarajevu razumiju”, ističe Hodžić, koji Karaosmanović, koji je ujedno i direktor koji je radio par sati dnevno, ali sada ni to
je uključen u rad skoro svih važnih boš- Samostalne biblioteke “Hadži Jusuf Liv- ne možemo priuštiti. Prije sedam-osam go-
njačkih institucija. njak”. On poručuje da je samo postojanje dina posjetili su nas stručnjaci iz Sarajeva

SAMOSTALNA BIBLIOTEKA Slijeva nadesno: Mujo Sitnić, Nijaz Ðonlagić, Fikret Sitnić, Dževad Hadžić,
Sead Hadžijahić, Mirsad Karaosmanović i Isko Hodžić
“HADŽI JUSUF LIVNJAK”
Livno je kroz historiju bilo važno sredi-
šte kulture. Putopis s hadža Jusufa Livnja-
ka iz 1615. godine prvi je putopis napisan
od jednog autora s Balkana i predstavlja
vrijedno svjedočanstvo o načinima puto-
vanja na hadž iz Bosne početkom 17. sto-
ljeća. Jusuf Livnjak jedna je od najeminen-
tnijih i najpoznatijih ličnosti iz livanjske
historije. Pa ipak, po njemu nijedna ulica
niti institucija u ovom gradu ne nosi ime,
niti u Livnu postoji ikakav spomenik koji
podsjeća na njega. Stoga je Mirsad Kara-
osmanović, profesor muzičke kulture u
srednjoj školi, odlučio osnovati bibliote-
ku nazvanu po njegovom imenu. “Sigu-
ran sam da više od pola Livnjaka nikad

10 15/3/2018 STAV
 SDP i DF u Livnu rade za interese HDZ-a
Bošnjaci Livna ponajviše se žale na predstavnike ljevičarskih političkih opcija, za koje
su se nadali da će zastupati interese svih, a koji su izabrani pretežno bošnjačkim gla-
sovima. Jozo Sliško, bivši zastupnik SDP-a u Skupštini Kantona, došao je na tu poziciju
zahvaljujući pretežno glasovima Bošnjaka. “Najviše problema imamo s SDP-om i DF-
-om. Njihova politika temelji se na kontriranju politici SDA, a da žive još sto godina,
ne mogu doći ni na kakvu poziciju glasovima Hrvata, već isključivo Bošnjaka. Ipak, ne
rade za naše interese. Sliško je bio za nedavnu deklaraciju potpisanu u Livnu. On se za
nju zalagao više nego HDZ-ovci”, kaže Mujo Sitnić. Slično je na općinskoj razini, gdje
je uključeno 6 Bošnjaka, 4 iz SDA i 2 iz DF-a. Sead Hadžijahić, predsjednik Općin-
skog vijeća, kaže da na općinskoj razini ima najmanje politike, ali da se i na tom nivou
osjeti ravnodušnost predstavnika ljevice prema projektima od ogromnog interesa za
Bošnjake. “Ne mogu reći da imamo neku dobru saradnju na relaciji SDA-DF. Ne vidim
da je rad vijećnika DF-a dao ikakve rezultate. To je i jasno ako uzmete u obzir da jed-
no od njih dvoje veoma malo vremena provodi na sjednicama Općinskog vijeća, a da
je drugom potpuno svejedno šta se dešava na tim sjednicama. Želio bih napomenuti
da DF nastupa zajednički s Hrvatskom listom za Livno, s kojom čine zajednički klub.
A čelnik Hrvatske liste za Livno ima izrazito ekstremne stavove o Bošnjacima. Mislim
da to mnogo govori o nekonzistentnosti DF-a, a o SDP-u, čiji je zastupnik glasao za
Livanjsku deklaraciju, ne treba ni trošiti riječi“, poručuje Hadžijahić.

Izmiješane knjige Samostalne biblioteke

“Hadži Jusuf Livnjak”

i rekli da hitno moramo izmjestiti knjige

zbog vlage u prostorijama, te su nam pre-
poručili da radimo rekonstrukciju pro-
storija biblioteke”, kaže Karaosmanović,
ističući da su knjige izmještene upravo u
zgradu “Gajreta”, a da obnova bibliote-
ke još traje, iako je značajan dio projekta
obnove dovršen zahvaljujući donacijama
najviše s federalnog nivoa.

“PREPOROD” I ISLAMSKA ZAJEDNICA

VAŽNI SU STUBOVI NAŠEG OPSTANKA
Jedna od institucija koja ponajviše
brine o identitetu Bošnjaka u Livnu je-
ste “Preporod”. Fikret Sitnić, predsjed-
nik “Preporoda”, kaže da “Preporod” u
Unutrašnjost obnovljene zgrade “Gajreta”
Livnu okuplja sve Bošnjake, bez obzira
na njihovu političku orijentaciju. “Zajed-
no s Islamskom zajednicom organiziramo
prigodne programe povodom naših pra-
znika, a jedini smo u čitavom kantonu
koji organiziramo akademije povodom
Dana državnosti i Dana nezavisnosti
Bosne i Hercegovine. To radimo sa sek-
cijom Islamske zajednice i s Hrvatskim
kulturnim društvom ‘Dinara’ i njihovom
muzičkom sekcijom. To je jedna lijepa i
simbolična poruka, ali u isto vrijeme za-
brinjava da samo jedno kulturno druš-
tvo pravi akademiju za važne državne
praznike”, kaže predsjednik, ističući da
“Preporod” nije na budžetu ni Općine,
ni Kantona, ni Federacije. “Određena
sredstva dobijamo isključivo zahvaljujući

STAV 15/3/2018 11
 NA MJESTU DOGAÐAJA
Azra Džumhur, vlasnica jedinog
halal-restorana u Livnu

našim pojedincima koji razumiju značaj

našeg rada. Konkretno, radi se o Hikme-
tu Hodžiću i Jasenku Tufekčiću iz SDA.
Da se ljudi iz SDA nisu zalagali za naše
interese, mi sigurno ne bismo uspjeli ob-
noviti ovu zgradu, u kojoj su sada smje-
štene skoro sve naše institucije. Kad god
nije SDA bila na vlasti, mi smo ovdje bili
potpuno zaboravljeni i prepušteni sami
sebi. Kada je 2000. godine na vlasti bila
Alijansa, tada ništa nismo mogli uraditi.
Ja sam tada išao kod Sefera Halilovića.
On nam je obećao stvarno puno. I ostalo
je tako. Na obećanju”, poručuje Sitnić.
Važnu ulogu “Preporoda” prepoznaju
i Livnjaci koji se najviše okupljaju upravo
u zgradi “Gajreta”, gdje je središte “Prepo-
roda”. Oni, kao jedan od važnih stubova
opstojnosti, ističu i Islamsku zajednicu, je tako srušena da ne biste mogli reći da je jer nismo Hrvati? U centru tog hrvatskog
ne štedeći riječi hvale za glavnog imama na tom mjestu ikad postojao neki objekt. Livna bila je divna džamija i naravno da
Dževada Hadžića. On je u Livno došao Upravo su bošnjački logoraši utovarali po- je ona smetala”, poručuje Hadžić.
2000. godine i od tad do danas uspio je rušene ostatke ove džamije u kamione, a
predvoditi projekte obnove porušene in- to se onda vozilo dalje. Također, bio je po- OBNOVA DŽAMIJE U CENTRU GRADA I
frastrukture u vlasništvu Islamske zajed- rušen još jedan objekt u izgradnji, a osta- JEDINI HALAL-RESTORAN U LIVNU
nice. “IZ je iz rata izišla s prilično poruše- le džamije, većinom iz 15. i 16. stoljeća, Rezultati koje je postigao glavni imam
nom infrastrukturom. Ja sam ovdje 2000. bile su nagrižene zubom vremena”, kaže Medžlisa IZ Livno zaista su zadivljujući,
zatekao jednog imama u jednoj džamiji, efendija Hadžić. On ističe da je rušenje posebno ako se uporede s drugim mjesti-
a u mektebu je bilo tridesetak djece koja Čurčinice imalo posebnu simboliku jer ma u kojima su Bošnjaci manjina. “Do
zimi nisu imala adekvatne uvjete za izvo- je to bila jedina džamija u centru Livna. danas smo obnovili i nanovo izgradili
đenje mektepske nastave. Livno je inače “Tako se željelo očistiti prostor od svega 18 objekata. Imali smo samo jednu ne-
poznato po islamskoj kulturnoj ostavštini. bošnjačkog i muslimanskog. Mi i danas, adekvatnu učionicu za djecu, a danas ih
Grad je nekada imao četrnaest džamija, a u pošti naprimjer, čitamo natpise: ‘Hr- imamo 11, a trenutno imamo 8 imama i
pred rat ih je bilo šest. U ratu je porušena vatsko Livno’. Šta to znači? Šta to nama 4 muallime koje rade na terenu. Naročito
Čurčinica do temelja, a džamija u Pothumu poručuje osim da ovdje nismo dobrodošli me raduje povratak vjerskog života koji je
mjerljiv, ne samo u brojkama obnovljene
infrastrukture. Mi smo tad, 2000. godine,
Arif Kovačević, predsjednik Kluba Bošnjaka u Skupštini Kantona 10 imali 30 djece u mektebu, a te je godine
osnovnu školu pohađalo 350, a srednju
Livanjska deklaracija Bošnjake 250 bošnjačkih učenika. Danas je taj broj
djece smanjen otprilike za po stotinu i u
podsjeća na tamnu prošlost i zločine osnovnoj i u srednjoj školi, ali je redov-
nost djece u mektebu 90%, što je među
Činjenica da smo u 2017. go- najvećim procentima u državi. Posebno
dini čak tri puta bili prisiljeni bih istaknuo organiziranje žena i mislim
potezati institut zaštite vital- da smo mi po tom pitanju medžlis koji
nog nacionalnog interesa naj-
bolje oslikava stanje u kome
živimo. Način rada većine u
Skupštini Kantona 10 stvarni
je prikaz odnosa prema Boš-
njacima u svim sferama života
na ovim prostorima. Počevši
od korištenja neustavnog na-
ziva i simbola Kantona, preko
onemogućavanja izučavanja
bosanskog jezika i grupe na-
cionalnih predmeta u školama
do nemogućnosti zapošljavanja
u javnom sektoru i svih drugih mogućih vidova diskriminacije. Sporna Deklaracija, osim
što skreće pažnju s realnih životnih problema i neuspjeha HDZ-a kao vodeće političke
snage u Kantonu 10, ima za cilj stavljanje u drugi plan ekonomsku nerazvijenost Kantona,
sve veću nezaposlenost te veliki odljev mladih ljudi koji, nezadovoljni ovakvom politikom,
rješenje svoje egzistencije nalaze izvan BiH. Bošnjake ovih prostora podsjeća na tamnu
prošlost i zločine počinjene u ime zločinačkog projekta “Herceg-Bosna”.

12 15/3/2018 STAV
prednjači u državi. Imamo odličnu sa-
radnju sa svim bošnjačkim institucijama Sead Hadžijahić, predsjednik Općinskog vijeća Livno
u Livnu, a posebno bih istaknuo SDA.
Ne postoji projekt koji smo mi započeli Borba za bosanski jezik
i obratili se ministarstvima a da nas naši
prijatelji iz SDA nisu podržali. Na taj smo
način obnovili pola naših objekata. S dru-
ge strane, imamo dobre odnose s Crkvom,
i to je ono što raduje, ne samo nas nego
i predstavnike Crkve. Također, mi ovdje
nismo imali nijedan incident na vjerskoj
osnovi, da je neko napao pokrivenu ženu
ili nam crtao grafite po džamijama”, po-
ručuje Hadžić.
Na mjestu Čurčinice podignut je savre-
meni Islamski centar, a u njegovom sklopu
djeluje i jedini restoran s halal-hranom u
Livnu. Azra Džuhmur s mužem doselila
je u Livno prije 18 godina i prošle godine
se odlučila na pokretanje vlastitog resto-
rana. Kako kaže, često je pitaju da li joj
je Zuko Džumhur rod, pa mora objaš-
njavati da je Džumhur prezime njenog
muža, a da su njen svekar i Zuko od dva
brata djeca. “U Livno sam došla s mužem
i dvoje djece i radila sam različite poslo-
ve po Livnu. Niko se nije žalio na mene,
pa mi je muž predložio da sebi otvorim STAV: S kakvi se problemima susreću Bošnjaci u Livnu?
restoran. I tako smo se odlučili da pokre- HADŽIJAHIĆ: Problema zaista ima mnogo, s obzirom na strukturu vlasti koja ne vodi
nemo ovaj posao. Ne znam ni sama zašto računa ni o kome drugom osim o samoj sebi. Ovdje je riječ o toj H-komponenti. Što
me nešto dovelo ovdje, u Islamski cen- se tiče bošnjačke komponente, mi od 25 zastupnika u Skupštini Kantona imamo 2, u
tar. Mogli smo naći i jeftiniju kiriju, da Općinskom vijeću, od 31 vijećnika, SDA ima 4, a DF 2. Dakle, u Općini imamo ukupno
budem iskrena, ali sam osjećala da sam 6 Bošnjaka, a ostalo su sve Hrvati. U jednoj takvoj strukturi Hrvati mogu preglasava-
ovdje potrebna, da imam neku misiju s njem donijeti svaku odluku koja se tiče i nas. Mi smo u posljednje vrijeme bili prinuđeni
ovim poslom. I tako je i bilo. Međutim, da u nekim situacijama povlačimo pitanje vitalnog nacionalnog interesa u Skupštini i na
kad vidim koliko našim ljudima znači taj smo način trenutno blokirali dobar dio zakona iz sfere obrazovanja. Želimo afirma-
što mogu doći i biti sigurni da jedu hra- ciju bosanskog jezika i na tome trenutno radimo. Pitanje obrazovanja na bosanskom
nu spravljenu od halal-namirnica, vidim jeziku riješeno je trenutno samo u Glamoču, a borba za naša ustavna prava u ostalim
da je to zaista misija”, kaže Azra. Ona po- dijelovima kantona još traje. Stoga u periodu koji slijedi planiramo kroz organizirano
ručuje da u njen restoran ne dolaze samo djelovanje politike, nevladinih udruženja i Islamske zajednice sagledati naše pravno
muslimani zbog halal-ishrane već i drugi stanje na nivou Kantona i vidjeti koji su to pravni koraci koje moramo poduzeti kako
koji u njemu naprosto vole jesti. “Imam bismo riješili ova važna pitanja.
odaziv sa svih strana i mnogi ovdje do-
laze zato što im je valjda lijepo, što osjete STAV: Postoje li politički pomaci po pitanju afirmacije bosanskog jezika i mogućno-
iskrenu srdačnost”, poručuje Azra. n sti da Bošnjaci ostvare svoja prava u Kantonu 10?
HADŽIJAHIĆ: Ono što je nama preostalo kao krajnje rješenje jeste da trenutno radi-
Divlji konji jedan su od simbola Livna
mo na tome da se bošnjačka djeca ne rasipaju po odjeljenjima, već da budu grupirana
u jedno ili dva odjeljenja, kako bi priča o organiziranju nastave na bosanskom jeziku s
nacionalnom grupom predmeta uopće bila izvodiva. Na nama je da poštujemo zakon-
ske procedura, ali na tom pitanju moraju, prije svega, istrajati roditelji.

STAV: Jesu li roditelji svjesni značaja tog pitanja?

HADŽIJAHIĆ: Na tom planu smo imali različitih pretpostavki i situacija. Postoji jedan
broj ljudi koji još nisu svjesni ove problematike i njenog značaja, drugi se ne žele ek-
sponirati, dok postoji značajna skupina onih koji su potpuno svjesni značaja tog pitanja,
i to je ona kritična masa s kojom se mora voditi borba na tom planu.

STAV: Kako tumačite činjenicu da hrvatski politički predstavnici kontinuirano govo-

re o majorizaciji Hrvata u Federaciji, a vidimo da stanje na terenu pokazuje da su
majorizirani svi drugi tamo gdje HDZ ima vlast?
HADŽIJAHIĆ: Naš narod voli reći: pokaži na drugog da sebe zaobiđeš. Ako pogle-
damo realno stanje, želim pitati kakva je to ugroženost o kojoj hrvatski politički pred-
stavnici govore? Puno više prava ostvaruju Hrvati u kantonima s bošnjačkom većinom,
nego Bošnjaci u Livnu, naprimjer. To ne može niko poreći.

STAV 15/3/2018 13
 politika

Otkrivamo šta se krije iza Vučićevog novog prijedloga oko granice na Drini

Srbija bi “velikodušno”
uzela dio teritorije BiH

neće moći Prijedlog koji Vučić još nije javno izrekao, ali s kojim su upoznati
stručnjaci koji se bave ovim pitanjem, jeste da BiH dobije na
Piše: Jakub SALKIĆ korištenje hidropotencijal na srednjem toku Drine, gdje se planira
jakub@stav.ba
gradnja HE Tegare, Rogačica i Dubravica. To je ponovo prijedlog
da BiH dobije ono što joj pripada, a da Srbija ne plati ono što je
do sada koristila i da dobije pravo korištenja i u budućnosti

P
redsjednik Srbije Aleksandar
Vučić, čim prijeđe granicu na
Drini, odmah počne pričati o raz-
graničenju nudeći svoje “veliko-
dušne ponude”. Srbija daje ovo, Srbija
daje ono..., poručuje Vučić zamajavajući
javnost u ulozi regionalnog pomiritelja.
Međutim, velikodušnost se ogleda u tome
da Srbija daje ono što Bosni i Hercegovini
ionako pripada, pa tu priča o velikoduš-
nosti pada u vodu. Ali, Vučić vješto poku-
šava skrenuti fokus s najvažnijih pitanja
u pogledu granice, a to su hidrocentrale
na Drini – Bajina Bašta i Zvornik.
Prvi prijedlog prije pet mjeseci bio
je da Srbiji pripadnu obje hidroelek-
trane i zemljište oko hidroelektrana na
objema obalama Drine, dakle, da Srbija
“velikodušno uzme” dio teritorije Bosne
i Hercegovine. Argument Srbije jeste
da je ona izgradila hidroelektrane i da
su u njenom vlasništvu, a kako bi lakše
upravljala hidroelektranama, najbolje
bi bilo da uzme zemljište i na bh. strani
rijeke Drine, jer, kako je to ustvrdio mi-
nistar vanjskih poslova Srbije Ivica Da-
čić, “ne može se hidroelektrana presjeći

HE Bajina Bašta

14 15/3/2018 STAV
napola” kada bi granica išla sredinom drugačije poglede na rješavanje ovih pita- Drugi je razlog da, fokusirajući se na
rijeke Drine. nja, pri čemu nerijetko ovi iz manjeg bh. “velikodušne prijedloge” prihvatanja ono-
entiteta više brinu o interesima Srbije nego ga što ionako pripada BiH, te fokusirajući
PRVO STRUČNJACI, vlastite države, politika svršenog čina čini se na priču o vlasništvu nad hidroelektra-
PA ONDA ARBITRAŽA se vlastima Srbije kao potreban i dovoljan nama, pokušava se zamagliti glavni pro-
Vučić je nedavno u Mostaru potvrdio uvjet za gotovo rješenje. blem, korištenje hidropotencijala Drine
da su dvojica od trojice članova Predsjed-
ništva BiH pristala na ovaj prijedlog Srbije.
Međutim, Bakir Izetbegović nije pristao
da BiH Srbiji da dio svoje teritorije, dvi-
je elektrane, pravo na korištenje hidro-
potencijala, da zaboravi na naknade koje
Srbija godinama ne uplaćuje za korištenje
hidropotencijala, da zaboravi na naknade
za potopljeno zemljište, što su iznosi koji
se broje u nekoliko milijardi maraka.
Vučić tvrdi da je Srbija vršila ekspropri-
jaciju s “druge strane” Drine, pa stoga, po
njegovom mišljenju, BiH nema pravo na
naknadu. Najnoviji prijedlog Vučića je-
ste da “Srbija velikodušno prihvata” da
granica ide sredinom rijeke Drine, ali to
ništa nije novo jer je jedino to u skladu s
međunarodnim pravom i rezultatima rada
Badinterove komisije. Jedino što Srbija
traži jeste pravo korištenja hidropotenci-
jala na 99 godina.
Izetbegović je u tome bio sasvim jasan,
to nisu stvari koje će dogovarati predsjed-
nici nego stručne komisije iz obiju zema- Odnose u pogledu hidropotencijala i postojećih hidroelektrana na
lja, a ako ni to ne uspije, onda treba ići Drini nije nemoguće urediti, a najbolji primjer za to jeste upravo
na arbitražu. Ali Srbiji se žuri, iz dvaju
razloga, prvi je ubrzan proces pregovora
Srbija. Potrebno je podsjetiti se kako su svojevremeno SFR
za pristupanje Evropskoj uniji, što nalaže Jugoslavija i SR Rumunija 1970. godine izgradili veliku HE Ðerdap
Srbiji da što prije riješi pitanja granica, pa I, a 1984. godine i Ðerdap II na partnerskim osnovama, zajednički
se ishitreno i nervozno upućuju nemušti finansirali, gradili i dalje upravljali ovim velikim energetskim
prijedlozi u vezi s razgraničenjem dviju
država. Koristeći se činjenicom da ključni i hidrotehničkim objektom. Za ovaj projekt nije bila potrebna
političari iz dva bh. entiteta imaju značajno razmjena teritorija nego realno uvažavanje interesa obiju država

HE Zvornik

STAV 15/3/2018 15
u budućnosti, ali i naknada čije plaćanje
Srbija, očito, želi izbjeći.
Činjenica je da je u SFR Jugoslaviji
postojao Fond za razvoj nerazvijenih u
koji su uplaćivale sve republike i iz kojeg
su finansirani svi veliki projekti pa tako i
hidroelektrane Zvornik i Bajina Bašta, kako
je više puta ustvrdio i srbijanski analitičar
Dušan Janjić. To znači da Srbija ne može
govoriti o isključivom vlasništvu nad
hidroelektranama. Međutim, vlasništvo je
u ovoj priči najmanji problem jer su ove
hidroelektrane projektirane za eksploa-
taciju 50-60 godina. Praksa pokazuje da
se investicija u hidroelektrane vrati za
10 godina, što znači da je Srbija godina-
ma sebi uzimala profit od hidrocentrala i
one su time islužene. Sada se kroz priču o
vlasništvu nad hidroelektranama pokuša-
va zamagliti glavni cilj – hidropotencijal
rijeke Drine za nove elektrane.
Također, zaboravlja se i činjenica da
Komisija za koncesije BiH nikada nije
odobrila korištenje vode rijeke Drine elek-
troprivrednom preduzeću iz Srbije koje se
vodi kao vlasnik dijela HE Zvornik i di-
jela HE Bajina Bašta. Također, koncesija
nije odobrena ni elektroprivrednom pre-
duzeću iz Srbije koje je vlasnik reverzi-
bilne HE Tara, koja također koristi vodu
iz rijeke Drine.
SRBIJA KAO PRIMJER
Prijedlog koji Vučić još nije javno izre-
kao, ali s kojim su upoznati stručnjaci koji
se bave ovim pitanjem, jeste da BiH dobije
na korištenje hidropotencijal na srednjem
toku Drine, gdje se planira gradnja hidro-
elektrana Tegare, Rogačica i Dubravica. To
je opet prijedlog da BiH dobije ono što joj
16 15/3/2018 STAV
Vučić je nedavno u Mostaru potvrdio da su dvojica od trojice
članova Predsjedništva BiH pristala na ovaj prijedlog Srbije.
Međutim, Bakir Izetbegović nije pristao da BiH Srbiji da dio svoje
teritorije, dvije elektrane, pravo na korištenje hidropotencijala,
da zaboravi na naknade koje Srbija godinama ne uplaćuje za
korištenje hidropotencijala, da zaboravi na naknade za potopljeno
zemljište, što su iznosi koji se broje u nekoliko milijardi maraka
pripada, a da Srbija ne plati ono što je do potrebna razmjena teritorija nego realno
sada koristila i da dobije pravo korištenja uvažavanje interesa obiju država.
i u budućnosti. Ovo bi bilo moguće i u slučaju dogo-
Takav bi prijedlog imao smisla samo vora oko HE Zvornik i HE Bajina Ba-
u jednom slučaju: s obzirom na to da Sr- šta, s jedne strane, odnosno budućih HE
bija nije platila za do sada korišteno vod- Rogačica, HE Tegare i HE Dubravica, s
no dobro, potopljeno zemljište, koncesi- druge strane. Dakle, razmjena teritorija
onu naknadu, neisporučenu električnu nije jedini model. Granice mogu ostati
energiju po ranije utvrđenom omjeru, kakve su potvrđene Badinterovom ko-
bilo bi korektno da Srbija izgradi ove tri misijom, samo određena područja daju
hidroelektrane i preda ih na upravljanje se na upravljanje ili gospodarenje s tačno
i korištenje BiH. To bi bila fer pogodba. određenim nadležnostima.
U svakom drugom slučaju, prvo novac Tada bi se na zakonit način mogla
koji je Srbija dužna, pa tek onda priča o regulirati koncesiona prava i naknade,
granici u skladu s međunarodnim pra- vodne naknade, obeštećenje za potoplje-
vom. Ili arbitraža. No, Srbija ima mali no zemljište, upravljanje ovim objektima,
problem s arbitražom i stručnim pristu- zaštita ovih područja i planiranje nakon
pom ovom pitanju jer pokušava “loviti u završetka eksploatacije, što u vremenu
mutnoj Drini”. koje dolazi ponovo može biti izuzetno
Odnose u pogledu hidropotencijala i veliki problem, prije svega ekološki. Po-
postojećih hidroelektrana na Drini nije rez na dodanu vrijednost za proizvedenu
nemoguće urediti, a najbolji primjer za to električnu energiju također je prihod koji
jeste upravo Srbija. Potrebno je podsjetiti bi bio značajan za ovu zemlju.
se kako su svojevremeno SFR Jugoslavija Pitanje ko će biti titular hidroener-
i SR Rumunija 1970. godine izgradili ve- getskih objekata na Drini ili njihovih
liku HE Ðerdap I, a 1984. godine i Ðer- dijelova sada je u drugom planu, ovisno
dap II na partnerskim osnovama, zajed- za koji se model bude opredijelilo, ali je
nički finansirali, gradili i dalje upravljali sigurno da bi građani ove države i lokal-
ovim velikim energetskim i hidrotehnič- nih zajednica rješenjem ovih pitanja imali
kim objektom. Za ovaj projekt nije bila značajnu korist. n
Građanske svete krave ili “mi nismo kao oni”

Kakva je razlika između

sarajevskog Peđe i
banjalučkog Asima Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji
ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola
nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima
kako, izabran srpskim glasovima, sjedi u Skupštini grada, pokušava
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ
izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om?
Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te
stranke pripomažu negiranje postojanja srpske književnosti i
kako, nakon toga, opet dobijaju glasove

M
eđu pojavama koje karakterizi-
raju postratnu Bosnu i Herce-
govinu jeste i stalna borba za
uspostavljanje dominantnog
narativa u vezi s ne samo onim šta se de-
silo nego i kako se to desilo, ko je i koli-
ko odgovoran, ko je bio na strani dobra, a
ko je podržavao zlo. Pored triju različitih
narativa, bošnjačkog, srpskog i hrvatskog,
od kojih je, a to se mora reći, samo boš-
njački većinom u skladu s dokumentima
i presudama Haškog tribunala, postoji i
četvrti, koji se voli nazvati “građanskim”.
Takav naziv i za narativ, ali i za ideološ-
ko-identitetarno-politički blok koji ga
promovira, poprilično je neodgovaraju-
ći jer po pitanju usvojenih gledišta, ali i
parcijalnog i politikantskog načina kojim
tretira istine, stoji čvrsto na stajalištima
nekadašnjeg SKJ. Sličnost tu ne prestaje
jer je za taj građanski svjetonazor karak-
teristična i tendencija pokušaja rehabiliti-
ranja većine tekovina, vrijednosti i normi
iz bivše države. Pored primjetne jugono-
stalgije, potreba za ovom validacijom i re-
habilitacijom nekadašnjeg proistječe i iz
prijeke potrebe za današnjom vlastitom
legitimacijom, a “građani” to pokušavaju
ostvariti na jedini način na koji to znaju,
preuzimanjem nekadašnjeg artificijelnog
otklona od “svih strana”, ma koja od njih
bila u pravu, uz istovremeno demonizaci-
ranje svih triju “nacionalizama”.
No, pošto građanski blok funkcioni-
ra samo ondje gdje je postojalo dovoljno
tolerancije da drugo i drugačije preživi,
u bilo kojem obliku, tj. na većinski boš-
njačkim prostorima, on u svom pokušaju
samolegitimacije automatski pravi najve-
ći i najprimjetniji otklon upravo prema
bošnjačkim gledištima i svjetonazorima,
i to tako da za sebe svojata pozitivne te-
kovine koje su izborili ili sačuvali upra-
vo Bošnjaci, dok autentičnoj bošnjačkoj
politici i kolektivu odriče i negira bilo

STAV 15/3/2018 17
 politika
kakav svjesni i organizirani doprinos.
Taj građanski ideološko-politički blok ne
vidi da time, ustvari, kažnjava Bošnjake
za širokogrudnost, jer su za njega Bošnja-
ci samo domaćin kojem, dok se na njemu
paratizira, treba promijeniti kulturološki
kod i nametnuti vlastita gledišta.
IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE
ZA SVAKO ZLO
Ovakva tendencija pokušaja promje-
ne narativa, vrijednosti i odnosa pre-
ma vrijednostima vidljiva je u tretmanu
predratnih i ratnih dešavanja, ali i stava
prema poslijeratnom periodu i njegovim
ličnostima. Za “građane”, najveći heroji
rata redom su ili nebošnjaci ili Bošnjaci
koji su poginuli a da nisu nigdje javno
artikulirali ili manifestirali svoj stav pre-
ma nacionalnom. Anegdote, lična gledi-
šta, poluistine i laži postaju relevantnije
od onoga što se zaista desilo. Pa su tako
nacionalisti “sa sve tri strane” krivi za
rat; odbranu od agresije nije organizirala
najveća bošnjačka stranka, nego se narod
nekako volšebno sam organizirao; Jugo-
slavenska narodna armija iz 1992. godine
nije prava, ona “naša” JNA, nego nekakav
strani organizam, mada je riječ o istim
oficirima, o istoj strukturi, koja baštini
iste vrijednosti, o istoj doktrini, istoj or-
ganizaciji, istoj institucionalnoj kulturi
kao i 1982. ili 1972. godine; herojski čin
više nije borba golorukog Bošnjaka pro-
tiv daleko nadmoćnijeg srpskog agresora,
već je herojstvo biti nebošnjak, ostati u
opsjednutom gradu kojeg brane Bošnjaci
i praviti performanse; individualni časni
i herojski postupci rijetkih srpskih i hr-
vatskih pojedinaca amnestiraju i srpski i
hrvatski narod dok individualni nečasni
i zločinački postupci rijetkih bošnjačkih
pojedinaca kriminaliziraju čitav bošnjač-
ki narod; iskrena gledišta, namjere i že-
lje srpskog naroda za vrijeme agresije
ne predstavlja djelovanje 18.000 boraca
Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske
Republike Srpske, nego 700 boraca srp-
ske nacionalnosti 1. korpusa Armije Re-
publike Bosne i Hercegovine; isto je bilo
biti Bošnjak u Banjoj Luci i Srbin u Sa-
rajevu; i tako dalje, i tako dalje.
Takav “građanski” tretman događaja iz
rata, kojim se osigurava da i dalje ostanu
validne zablude koje i jesu dovele do toga
da agresija bude toliko genocidno straš-
na po bošnjački narod, u suštini je samo
temelj za reinterpretaciju poslijeratnih
političkih odnosa i vrijednosti. Ovo je na-
ročito izraženo u politici, gdje nametanje
“građanskog” narativa u vezi s prošlošću
ustvari služi da legitimira današnje i bu-
duće “građansko” političko djelovanja i
ideologiju, i to tako da, dok beatificira
vlastite vrijednosti, istovremeno pokušava
18 15/3/2018 STAV
Da li iskrena gledišta,
namjere i želje srpskog
naroda za vrijeme agresije
predstavlja djelovanje
18.000 boraca Sarajevsko-
-romanijskog korpusa Vojske
Republike Srpske, ili 700
boraca srpske nacionalnosti
1. korpusa Armije Republike
Bosne i Hercegovine
kriminalizirati bošnjačko političko orga-
niziranje na nacionalnim osnovama, pro-
glašavajući ga odgovornim za svako zlo i
izjednačavajući ga sa srpskim i hrvatskim
šovinizmom. Zato građani, pored rein-
terpretacije samih događaja, pribjegava-
ju traženju i izmišljanju vlastitih heroja,
svetinja, legendi, svetaca, ukratko čitave
“građanske” mitologije koja treba posta-
ti zamjenski, a zatim i jedini oficijelni i
jedini politički korektan narativ na ve-
ćinski bošnjačkim prostorima.
Za nas su u tom smislu izuzetno za-
nimljivi ovi građanski sveci, osobe koje,
iako izuzetno politički aktivne, a time i
podložne javnoj kritici, ipak imaju sta-
tus nekoga čiji se motivi i pobude kao i
same izjave ne smiju dovoditi u pitanje,
jer to, navodno, nije politički korektno.
Takvi su bili većina poslijeratnih neboš-
njačkih kadrova SDP-a, ali i ostalih “gra-
đanskih” stranaka, kao i skoro svi kul-
turni radnici ili novinari “nezavisnih”
medija. Dobar je dio njih, ma kako po-
litički nekorektno ili antibošnjački dje-
lovao na prvu kritiku svojih postupaka,
potegao nacionalno pitanje i zakukao da
ga se napada zato što je Srbin ili Hrvat.
Po građanskom svjetonazoru, problema-
tično je i politički nekorektno primijetiti
da je Bošnjak koji iznosi antibošnjačke
stavove – autošovinist, a nebošnjak koji
iznosi antibošnjačke stavove – srpski ili
hrvatski šovinist. Posebno je neukusno
što bi takvo naricanje u većini slučajeva
pratilo nabijanje na nos kako su, eto, oni
u ratu bili s Bošnjacima, a bošnjački ne-
zahvalnici im danas tako vraćaju. Ovakvo
nepristojno patetiziranje, kojim se često
samo vlastita nemogućnost izlaska iz op-
koljenog grada ili želja za čuvanjem stana
pokušava predstaviti kao nekakva usluga
čitavom bošnjačkom narodu – čime se,
ustvari, od vlastitog moralnog izbora ili
spleta okolnosti pokušava napraviti po-
litički kapital – redovno prati i fobija da
se nekoga kritizira samo zato što je ovo
ili ono, tj. što ne nosi karakteristično boš-
njačko ime. No, vrhunac nastaje kada se
takve svete krave “građanske” pokušaju
samoizjednačiti i uporediti s bošnjačkim
povratnicima u manji bh. entitet, povrat-
nicima koji svakodnevno žive aparthejd
kakav povlaštena kasta “građanskih”
brahmina i svetaca jednostavno ne može
ni zamisliti.
PATETIKA ONDJE
GDJE JOJ NIJE MJESTO
Kako sve ovo izgleda u praksi, poka-
zao je ovih dana slučaj Peđe Kojovića,
predsjednika Naše stranke. Kojović je
prilikom rasprave o povlačenju odluke o
imenovanju škole po Mustafi Busuladži-
ću, navodno, nazvan četnikom od strane
nekih zastupnika. Mada za takvu kon-
kretnu uvredu nije do sada podnijet niti
jedan dokaz, to je ipak bio povod da se
raznorazni mediji raspišu o šovinizmu u
Sarajevu, a da Kojović patetično izjavi
kako bi bilo drugačije da se zove Asim,
tj. kako na taj način ne bi morao dokazi-
vati svoj patriotizam. Kojović se, ustvari,
žali kako mu je teško i kako je u Saraje-
vu permanentno ugrožen na nacionalnoj
osnovi, mada u tom istom Sarajevu oči-
gledno ima dovoljno političke moći da
provodi vlastite agende i nameće vlasti-
te vrijednosne sudove, za razliku od, re-
cimo, nekog hudog Asima čiji politički
ili bilo kakav utjecaj u Banjoj Luci često
ne doseže ni do kućnog praga. Koliko su
ovakvo Kojovićevo poređenje i kuknja-
va u najblažu ruku, krajnje nepristojni,
najbolje nam kazuju činjenice.
Peđa Kojović već je godinama zastu-
pnik Naše stranke u Kantonu Saraje-
vu. Na tu poziciju izabran je uglavnom

glasovima Bošnjaka, iako se izjašnjava
kao Srbin. Kojović kontinuirano i sasvim
neometano politički djeluje, premda po-
litička agenda njegove stranke uključuje
ideje koje su u direktnoj koliziji ne samo
s interesima nego i s pravima Bošnjaka
kao kolektiva. Stranka na čijem je čelu
Kojović otvoreno se zalagala da ime na-
stavnog predmeta u školama u Kantonu
Sarajevo ne bude Bosanski jezik, kao što
je i podržavala nastavni plan i program
u kojem su se iz obavezne lektire izbaci-
vani gotovo svi bošnjački pisci, čime se
praktično negiralo i postojanje bošnjač-
kog kanona, ali i same bošnjačke knji-
ževnosti. Zastupnici Naše stranke izbje-
gli su glasanje kada je trebalo dati jednoj
sarajevskoj ulici ime po ARBiH. Neki od
njih barbarsku opsadu Sarajeva nazivaju
“ratnim dejstvima”, a zastavu RBiH, pod
kojom je Bosna i Hercegovina primljena u
“Građanski” tretman
događaja iz rata, kojim se
osigurava da i dalje ostanu
validne zablude koje i jesu
dovele do toga da agresija
bude toliko genocidno
strašna po bošnjački
narod, u suštini je samo
temelj za reinterpretaciju
poslijeratnih političkih
odnosa i vrijednosti
Ujedinjene nacije, nazivaju, u najboljem
maniru RTRS-a, “ratnim zastavama”.
Drugi visokopoziconirani kadrovi Naše
stranke problematiziraju riječ agresija,
tvrdeći da je riječ o nepouzdanom termi-
nu, otvoreno dovodeći u pitanje karakter
rata u Bosni i Hercegovini, dok ideolog
Naše stranke Tarik Haverić piše (auto)šo-
vinističke pamflete o bošnjačkom kolek-
tivnom mentalitetu i političkoj kulturi. U
predsjedništvu Kojovićeve stranke čak se
nalaze i advokati odbrane ratnih zločinaca
koji tvrde “da nije postojao udruženi zlo-
činački poduhvat”, kao i ”da su netačne
tvrdnje da je došlo do širokog i sistema-
tičnog napada na nesrpsko stanovništvo”.
Sam Kojović svojevremeno je revizioni-
stički tvrdio da se 3. maja 1992. godine
u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu desio
(ratni) zločin.
Da li je moguće da neki Asim u Banjoj
Luci ima i desetinu političkog, medijskog
i kulturnog utjecaja kao što ima Predrag
Kojović u Sarajevu? Da li je moguće za-
misliti deklariranog Bošnjaka Asima koji
ima takvu političku težinu u Banjoj Luci
da mijenja imena škola nazvanih po zna-
čajnim Srbima? Da li iko može zamisliti
Asima kako izabran srpskim glasovima
sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti
srpski jezik iz banjalučkih škola i zami-
jeniti ga BHS-om? Može li se uopće i iz-
maštati kako Asimova stranka i članovi te
stranke pripomažu negiranju postojanja
srpske književnosti i kako, nakon toga,
opet dobijaju glasove? Može li iko zami-
sliti zastupnike Asimove stranke kako
usred Banje Luke koriste uvredljive ter-
mine za srpsku zastavu ili za dominan-
tni srpski narativ o ratu i zločinima, a
na kraju dana ipak su zvijezde gradskih
medija i dominantnog čaršijskog kultu-
rološkog kružoka?
A sve to, kao demokratsko načelo, po-
stoji i opstoji u tom “strašnom” Sarajevu.
LJEVICI JE RS INOSTRANSTVO
Već znamo kako će oni koji podrža-
vaju Kojovića na ovo odgovoriti. Da, ali
“mi nismo kao oni” i “s njima se ne smi-
jemo porediti”. Ovo ne samo da je svoje-
vrsno nipodaštavanje nego i infantilizacija
kompletnog srpskog naroda, negiranje ne
samo zrelosti i odgovornosti nego i same
normalnosti jednog kolektiva. Zar su Srbi
djeca, zar je srpski narod zajednica suludih
osoba lišenih odgovornosti prema vlasti-
tom okruženju? A ako je već tako, onda se
postavlja pitanje dvostrukih standarda, tj.
kako je moguće da za Bošnjake važe jed-
ni, a za Srbe drugi standardi, a i to ovi-
sno o kontekstu. Ako izjava “mi nismo
kao oni” Bošnjake gura u višu moralnu
poziciju u smislu da imaju veću odgovor-
nost biti zreliji, odgovorniji, te samim tim
Herojski čin više nije
borba golorukog Bošnjaka
protiv daleko nadmoćnijeg
srpskog agresora, već je
herojstvo biti nebošnjak,
ostati u opsjednutom gradu
kojeg brane Bošnjaci i
praviti performanse
popustljiviji, tolerantniji i spremniji na
kompromis zarad viših interesa, zašto se
onda drugom prilikom traže i podjedna-
ke privilegije? Kako je moguće da nje-
gujemo civilizacijski različite vrijedno-
sti, a da isto vrijedimo? Kako je moguće
da nemamo iste obaveze i odgovornosti,
ali imamo ista prava? Zar to nije suludo
uvođenje odnosa dijete – odrasli u odnose
među čitavim narodima? Zar tolerancija
nije “dvosmjerna ulica”? A ako već “ni-
smo kao oni”, ako se ne smijemo porediti
s takvim sredinama, kako su onda tačno
i po kojem osnovu ugroženi Kojović i
Kojovići? Zašto onda upravo “građani”
koriste svaku priliku da nas usporede “s
njima” kada god ih se neki Bošnjak usu-
di kritizirati?
Naravno, sve ovo nema veze s politič-
kom miopijom takve vrste, riječ je jedno-
stavno o tome da je Banja Luka, kao i cijeli
prostor manjeg bh. entiteta, za naše vajne
“građane” inostranstvo i da ih tamošnja
teška atmosfera i nizak stepen ljudskih
prava nesrpskog stanovništva apsolutno
ne zanimaju. Budući da žive u Sarajevu,
naše drage “građane” zanima jedino to da
sarajevsko okruženje što više kalibriraju
i prilagode samim sebi bez povlačenja
bilo kakvih neugodnih paralela s ostalim
sredinama u državi. Oni ne osjećaju po-
trebu da se za jednak status svih naroda
bore ondje gdje je on zaista ugrožen, na
prostoru manjeg bh. entiteta, njih jedino
zanima da u duhu Orwellove Životinjske
farme postanu još jednakiji ondje gdje su
već potpuno jednaki, kao što je to slučaj
u Sarajevu.
Bošnjaci, s druge strane, nemaju tu
privilegiju, za Bošnjake je cijeli prostor
Bosne i Hercegovine jedna cjelina koju
naseljavaju i oni ne mogu ignorirati i
zanemarivati ono što se dešava u Bosni
i Hercegovini kao državi. Pogotovo je
nemoguće to uraditi kada se lažljivo i
uvredljivo sugerira da je aparthejd koji
trpi Asim iz Banje Luke jednak Kojovi-
ćevom stolovanju i kneževanju u Saraje-
vu. To nije samo uvreda za iskazanu to-
leranciju svakog Bošnjaka u Sarajevu, to
je dodatno ponižavanje Asima u Banjoj
Luci, kojem se time poručuje da mu uop-
će nije loše. n
STAV 15/3/2018 19
 STAJALIŠTA

ZVUČI LOGIČNO

Po kratkom postupku

Za Goebbelsove
metode u Skupštini
ne bi smjelo biti
Piše:
Enes Ratkušić
mjesta, ali ni za
Staljinove
Nema sumnje da je ocu Predraga Kojovića teško slušati ili čitati, sasvim
svejedno, neprimjerene kvalifikacije na račun sina. Ali, isto tako nije baš
prijatno ni devedesetogodišnjoj sestri Mustafe Busuladžića slušati da
joj mjesecima svirepo likvidiranog brata nazivaju fašistom, ustašom i
antisemitom, silujući javnost neuvjerljivom argumentacijom o njegovoj
krivici, u čemu su najviše prednjačili Kojović i Segmedina Srna, što je,
na koncu, pokrenulo niz nesporazuma u Skupštini KS

S
lučaj Predraga Kojovića, koji se
nakon neprimjerenih kvalifikaci-
ja izrečenih na njegov račun odlu-
čio u određenom smislu biografski
predstaviti, višestruko je zanimljiv. On,
prije svega, odražava stanje u skupštin-
skim klupama, retoriku koja očito jednom
takvom ambijentu ne priliči. Predrag Ko-
jović, dakako, nije četnik niti je to kva-
lifikacija kojom bi ga bilo ko kao takvog
argumentirano mogao identificirati. Sa-
svim je prirodno da mu teško pada to što
njegov otac, kojeg su četnici po njegovim
tvrdnjama osudili na dvanaest godina za-
tvora, po stare dane ima priliku slušati
razne pogrde na račun sina i zasigurno
se neugodno osjećati.
Ako se, međutim, udaljimo od emo-
cija i zagrebemo po razlozima spomenu-
tih animoziteta koji se demonstriraju po
raznim sjednicama, sastancima ili skup-
štinskim hodnicima, Kojović bi se s pra-
vom morao zapitati i proanalizirati koliko
sam podgrijava takvu vrstu animoziteta!
Javno reći da problema s kojima se susre-
će ne bi imao da se kojim slučajem zove
Asim ili Rasim i da je kao takav mogao
otići u München i ukrasti iz budžeta mili-
on, i da u tom slučaju njegov patriotizam
niko ne bi dovodio u pitanje, može značiti
samo jedno – Bošnjaci u BiH nesmetano
kradu, dok se drugi konstitutivni narodi
bave plemenitijim poslovima. Sad bi samo
još u pravdanjima njegovog nastupa tre-
balo reći kako mu je neko riječi izvukao
iz konteksta. Ukoliko istinski u javnom
prostoru hoće biti odgovoran, znao je upo-
zoriti profesor Kasim Korjenić, čovjek ne
bi smio govoriti šta misli nego bi trebao
misliti šta govori. S druge strane, tako-
đer, tvrdokornost Kojovićevog stajališta
o identičnoj krivici, koji isključuju posto-
janje agresora, s jedne, i patriote, s druge
strane, te olahko identificiranje pojedinih
stranaka kao neupitno nacionalističkih,
bilo to njemu jasno ili ne, jeste kamen
spoticanja i uzrok svih nesporazuma na
toj relaciji. Kada Kojović kaže da nacio-
nalisti “vjeruju da će nakon izbora 2018.
dovršiti ono što su bezuspješno pokušali
puškama i tenkovima devedesetih, a to je
podjela BiH na tri mini etničke države”,
jasno je da se niti jedan bosanski patriota
s takvom vrstom viđenja zbivanja na tlu
BiH neće složiti. I ne samo patrioti nego
ni najveći broj političkih lidera, bez obzi-
ra na stranačku orijentaciju, domaći, ali i
inostrani znanstvenici, na koncu ni Haški
tribunal, koji je izrečenim presudama ja-
sno okvalificirao karakter sukoba u BiH.
Nema sumnje da je ocu Predraga Kojo-
vića teško slušati ili čitati, sasvim svejedno,
neprimjerene kvalifikacije na račun sina.
Ali, isto tako nije baš prijatno ni devede-
setogodišnjoj sestri Mustafe Busuladžića
slušati da joj mjesecima svirepo likvidira-
nog brata nazivaju fašistom, ustašom i an-
tisemitom, silujući javnost neuvjerljivom
argumentacijom o njegovoj krivici, u čemu
su najviše prednjačili Kojović i Segmedi-
na Srna, što je, na koncu, pokrenulo niz
nesporazuma u Skupštini KS. Njihovim
opservacijama teško da bi se nešto mo-
glo zamjeriti da su iste, kojim slučajem,
utemeljene na ozbiljnim znanstvenim
studijama. Njihovi su stavovi, nažalost,
utemeljeni na odlukama komunističkog
prijekog suda zahvaljujući kojem su po
“kratkom postupku” skinute mnoge gla-
ve samo zbog činjenice da njihovo mišlje-
nje nije bilo u skladu s novoustoličenim
ideološkim matricama. Prihvatati takvu
vrstu presuda kao bezuvjetno pravedan
i nepogrješiv akt, koji bi još trebao de-
terminirati stajališta zastupnika u jednoj
kantonalnoj skupštini, nema baš nikakve
veze s logikom promišljanja, još manje s
demokratskom praksom.
Ne treba zaboraviti da su iste komuni-
stičke vlasti i Derviša Korkuta, spasitelja

20 15/3/2018 STAV
Hagade i potpisnika čuvene Sarajevske
deklaracije, kojom su sarajevski intelek-
tualci stali, prkoseći teroru koji je u ime
NDH provodio Maks Luburić, u zaštitu
Srba, proglasile saradnikom okupatora i
poslale na višegodišnju robiju. I ne samo
njega nego i jednog od autora rezolucije
Kasima Dobraču i mnoge druge. Uzima-
ti zato te presude kao “dokaz” o nečijoj
krivici, uzgredno potkrijepljene uobiča-
jenim čaršijskim kvalifikacijama o trgo-
vačkim malverzacijama i lihvarenjima
kojima su se, kako je zapisao Busuladžić,
bavili kako jevrejski, tako i muslimanski
trgovci, samo je sakrivanje prave istine.
Mustafa Busuladžić strijeljan je jer se od-
važio spisateljski objelodaniti zločine za
komuniste do 1948. nedodirljivog vođe
druga J. V. Staljina, jednog od najvećih
zlikovaca u povijesti ljudskog roda.
Segmedina Srna, koja je, uz već spo-
menutog Kojovića, najviše istrajavala na
legalizaciji takvog stajališta o Busuladžiću,
bez sumnje je u pravu kada kaže: “Nikada
neću prihvatiti da Sarajevo nije kosmopo-
litski grad, a da se u Skupštini KS koriste
Goebbelsove metode!” Problem je samo
što je zastala u pola rečenice?! Trebala se
distancirati i od Staljinovih, koje su po zlu,
uvažavajući bitne razlike u ideološkim ci-
ljevima, katkada bile i svirepije. I Srna i
Javno reći da problema s
kojima se susreće ne bi imao
da se kojim slučajem zove
Asim ili Rasim i da je kao takav
mogao otići u München i ukrasti
iz budžeta milion, i da u tom
slučaju njegov patriotizam niko
ne bi dovodio u pitanje, može
značiti samo jedno – Bošnjaci
u BiH nesmetano kradu, dok
se drugi konstitutivni narodi
bave plemenitijim poslovima.
Sad bi samo još u pravdanjima
njegovog nastupa trebalo reći
kako mu je neko riječi izvukao
iz konteksta
Kojović, i mnogi koji se očituju u javnom
prostoru, morali bi zbog svega navedenog
konsultirati dodatnu literaturu ne bi li bili
u stanju izricati sudove o jednom vremenu.
Busuladžićevu sestru, kao ni zastupnike
u Skupštini KS, zato ne treba opterećivati
bilo kakvim daljim maltretiranjima, jedna-
ko kao ni Kojovićevog oca. Ako gospoda
koja se više nego očito nisu baš družila s
ozbiljnijom literaturom uistinu hoće čuti
nešto više, neka pozovu profesora Šaćira
Filandru, koji se, slijedeći znanstvene me-
tode, bavio Busuladžićem. Začuđuje da se
predsjedavajuća Ana Babić u toj višemje-
sečnoj gunguli tako nečega nije dosjeti-
la, rasteretila i sebe i Skupštinu suvišnih
polemika. Barem ona zna šta je stručno
mišljenje i svjesna je da svako, kad je mu-
zika u pitanju, uvažava njene opservacije,
bile one izrečene na Muzičkoj akademiji
ili u TV emisijama Zvijezda možeš biti ti.
Ali, i društvene znanosti imaju eksperte
čija bi znanja, također, trebalo uvažava-
ti. Ako to neće nekome povrijediti sujetu
pothranjenu sveznalačkim uvjerenjima,
a kao što je poznato ni Babić ni Kojović
ni Srna ni Halilović nisu uvažili stručno
mišljenje Instituta za historiju Sarajevo, a
vlastito ignoriranje struke bezobrazno su
označili kao ideološko mišljenje Instituta
kojem je Kanton osnivač.
Nažalost, trebalo, ali se očito stručna
mišljenja ne uvažavaju. Ranije je “prije-
ki sud” bio mjera historijskih istina, da-
nas ga određuju ambasade, konzularna
predstavništva i razne asocijacije koje
pod zastavama sloboda razvijaju duh po-
daništva novim “božanstvima”. Kad će
akademske institucije doći na red, samo
Bog dragi zna. n
STAV 15/3/2018 21
 politika

Iz tajnih arhiva OZNA-e: Dosje Mustafa Busuladžić

Ni u fašističkom,
ni u antifašističkom,
pisao sam u
muslimanskom duhu
Saslušanje Mustafe Busuladžića oficiri OZNA-e započeli su krajem aprila 1945. godine bez prisustva
advokata i bilo kakve pravne zaštite, a privid pravičnosti tog isljeđivanja pokušali su stvoriti tjeranjem
Busuladžića da svaku stranicu svog iskaza parafira potpisom. S obzirom na to da su metode OZNA-e,
kasnije UDBA-e, dobro poznate, bez sumnje zaključujemo da je Busuladžić kao “narodni neprijatelj”
svoj iskaz dao pod teškim fizičkim i mentalnim zlostavljanjem. Bez obzira na to, ovo je jedini pisani
trag njegovih stavova prije pogubljenja, kao i stavova njegovih isljednika. Časopis Stav za sada neće
ulaziti u analiziranje saslušanja, kojeg objavljujemo bez lektorskih intervencija, te će to prepustiti
stručnim saradnicima u narednim brojevima našeg sedmičnika. Do tada, ove ekskluzivne materijale,
uključivši i presudu Vojnog suda Komande grada Sarajeva, ostavljamo na prosudbu našim čitaocima

OZNA, Sarajevo, april 1945

ZAPISNIK O SASLUŠANJU MUSTAFE BUSULADŽI- Kakvog je karaktera bio vaš put u Rim?
ĆA, sin Smailov, profesora teologije Moj put u Rim bio je čisto naučnog karaktera.

25. april 1945. Koliko ste puta putovali u Rim?

Lični podaci:
Zovem se Mustafa Busuladžić, sin Smaila i Emine rođ. Vo-
lić, rođ. 1.IV.1914. g. u Trebinju, vjere islamske, oženjen sa Ze-
hrom rođ. Šestić, otac dvoje djece, profesor teologije, nastanjen
u Sarajevu Skerlićeva 13/II
Koje škole ste svršili i gdje ste studirali?
Svršio sam muslimansku početnu školu mekteb u Trebinju,
Nar. Osn. školu u Trebinju, osam razreda Gazi-Husrevbegove
medrese u Sarajevu, višu Islamsku Šeriatsko-teološku školu u
Sarajevu, i položio viš. posebni ispit iz arapskog jezika i knji-
ževnosti i muslimanskih institucija na orijentalnoj školi na
univerzitetu u Rimu /u 1942. g/.
Ko vam je omogućio studije u Italiji?
Studije u Italiji mi je omogućio punac i primao sam stipen-
diju talijanske vlade.
Kakve su bile vaše veze sa ustašama?
Nikakve. Nikada nisam bio član ustaškog pokreta, niti sam
održavao bilo kakve veze sa ustašama.
Samo jedan put.
Koje ste narodnosti?
Jugoslavenske.
Koje ste narodnosti bili za vrijeme NDH?
Hrvatske.
Kakvog karaktera su bile vaše veze sa Palestinskim
Muftijom?
Nastojanja da se pomogne muslimanima i da se okonča bra-
toubilački rat u Bosni i Hercegovini.
U čemu su se sastojala ta vaša nastojanja?
Moja nastojanja sastojala su se u tome da dokažem kako su
muslimani kroz čitavu svoju prošlost, pa i u poslednjih 20 godi-
na živili u najboljim bratskim i susjedskim odnosima s inovjer-
nim komšijama i da pravo našega opstanka ne ugrožava pravo
opstanka niti jedne vjerske ni etničke skupine u Bosni i Hercego-
vini. Okupatori su preko svojih agenata i provokatora kao preko
ustaštva koje je išlo za fizičkim istrebljenjem i Srba i muslimana,

22 15/3/2018 STAV

zametnuli rat koga su vodile vjerske strasti,
koji ako bi se nastavio doveo do potpunog uni-
štenja i muslimana i Srba i znatnog dijela samih katolika.
Kakvog karaktera je bio vaš put u Berlin?
1944 nakon boravka Palestinskog muftije u Sarajevu bio
sam upućen od profesora Handžića Hadžimehmeda u Berlin,
upućen poslije toga Palestinskom muftiji u Ojbin Njemačka, i
to sa pismom sledećeg sadržaja:
I. Onemogućiti osnivanje SS divizija i tako izbjeći ponovna
klanja između stanovništva Bosne i Hercegovine: rešenje pita-
nja organizacije islamske vjerske zajednice do iza završetka rata.
3. Da su progoni ustaša i njihova zlostavljanja uperena protiv
muslimana, dosegla svoj vrhunac i da stav ustaša prema musli-
manima prijeti potpunim uništenjem muslimanskog elementa
u Bosni i Hercegovini. Moj boravak kod muftije trajao je mjesec
dana. Muftija je obećao da će poraditi da se problem muslima-
na u Bosni i Hercegovini i njihov težak položaj, kao i njihova
stradanja prikažu muslimanskim zemljama naročito Egiptu i
da se pod dejstvom egipatske vlade, upoznaju pretstavnici save-
zničkih zemalja u Kairu sa stradanjem muslimana i da egipat-
ska vlada poradi kod gl. odbora međunarodnog Crvenog Krsta
u Ženevi da se stradalnicima uopšte, naročito muhadžerima iz
ist. Bosne pomogne bilo u novcu bilo u naravi ili u lijekovima.
U čijoj je službi bio Palestinski muftija i čiju je zaštitu uživao?
Ja ne znam u čijoj službi je bio, a uživao je njemačku zaštitu.
Da li vam je bilo poznato da je Palestinski muftija ak-
tivno učestvovao u borbi protiv slobodarskih naroda, pa i
protiv Jugoslavije, organiziranjem musliman-
skih SS divizija?
Nije mi to bilo poznato. Poznato mi
je bilo samo da je osnivao SS divizije,
ali da je učestvovao u borbi protiv Ju-
goslavije to mi nije bilo poznato.
Kako se desilo da ste kao “Jugosla-
ven” u Rimu, Palestinskom muftiji pre-
veli i dostavili pismo Mehmeda Handžića
od II marta 1942, koje je po, svom sadržaju
bilo upereno protiv Srba, dakle, potpuno u
oprečnosti sa svim principima vašeg stava
koje ste gore naveli? Iako za to niste imali
nikakvih podataka?
Pod dojmom klanja u ist. Bosni.
Šta ste govorili pred Carevom džamijom?
Nakon pokolja u Višegradu u oktobru 1943 ja
sam govorio pred Carevom džamijom da muslima-
ni trebaju zadržati potpunu hladnokrvnost, da se ne
smiju zavesti tuđom propagandom i da moramo uje-
diniti naše redove isključivo radi naše samoodbrane,
te na koncu zamolio okupljenu masu da se mirno ra-
ziđe svojim kućama, te da se naoružavaju. U tu svrhu.
Da li vam je bila poznata pozadina klanja u Više-
gradu i na koji način je došlo do toga?
Nije mi bila poznata.
Da li vam je bilo poznato ko je uzeo u zaštitu živalj
ist. Bosne a naročito nakon klanja u Višegradu samog
stanovništva Višegrada?
Partizani.
Kad ste bili svjesni toga, zašto ste svojim javnim istupom
zaveli masu u bludnju i na taj način cepali Narodno Oslobo-
dilački Front svih naroda Jugoslavije pa i samih muslimana?
Ja sam saznao tek kasnije da su partizani izbacili četnike
iz Višegrada.
Da li vam je bilo poznato ko je izbacio četnike iz Go-
ražda i Foče i uzeo muslimansko stanovništvo u zaštitu i
koje godine?
Nije mi bilo poznato. Tek kasnije sam saznao.
Kako to da ste primili uloge poslanika Palestinskom
muftiji, a bili ste svjesni da ste Jugoslaven, i da partizani
jedini štite stvarno muslimanski živalj?
Primio sam se dužnosti da ponesem pismo pok. Handži-
ća Palestinskom muftiji kao musliman iako sam bio svijestan
da će me moji lični neprijatelji proglasiti plaćenikom. To sam
učinio tim prije što su svi naši vodeći ljudi bili zatajili i što
niko nije imao kuraži da javno ustane u obranu muslimana.
U prisutnosti ing. Suljage Salihagića, Palestinski muftija po-
kazao nam je El Ahram (Kairski dnevnik) od mjeseca maja
1944 g. u kome je bila donešena slika maršala Tita propraće-
na komentarom o razlozima napredovanja partizanskog po-
kreta u Jugoslaviji. Na muftijino pitanje, zašto se osjeća veliki
priliv muslimana u partizanske redove odgovorio sam prosto
iz razloga što partizani jamče biološki opstanak muslimana
u Hercegovini i Bosni, što zavode jednakopravnost i naroči-
to zbog toga što partizani jamče potpunu vjersku slobodu i
svetinje muslimana. U mjestima u kojima se nalaze partizani
nimalo nije izmijenjen islamski oblik života.
STAV 15/3/2018 23
 politika
Čime pravdate vaš istup i vaše djelovanje na muslimanske
mase da se naoruža i drži odvojeno nakon takvih vaših saznanja
i zaključaka? Odnosno zašto je vaše držanje bilo negativno?
Kad sam se vratio iz Njemačke jula mjeseca imao sam na-
mjeru stupiti u vezu sa prof. Ćemerlićem, ali nisam imao mo-
gućnosti za to.
Da li ste bili svjesni kakvu je zabunu unio vaš govor pred
Carevom džamijom među muslimanima BiH?
Ja ne znam kakvu zabunu.
Kako tumačite telegrame koje ste nakon toga primili?
Kao jake razloge za okupljanje muslimana u linije
samoodbrane.
Da li ste bili svjesni da stvaranjem linije samoodbrane ce-
pate jedinstvo NOB-e i izazivate razdor među narodima BiH?
Nisam bio svjestan. Naprotiv držim da je time masa odvra-
ćena od ustaštva.
Da li je ta vaša aktivnost sa stvaranjem linije samoodbra-
ne pridonela formiranju i jačanju milicije?
Ja držim da jeste. Kao dokaz za to je visočka milicija, naime
ti moji govori u džamiji na Baščaršiji u Carevoj džamiji i pred
istom uticali su na muslimanske mase da se naoružaju isklju-
čivo u svrhu samoodbrane.
Jeste li radili za MERHAMET?
Jesam. U svakom vazu sam govorio da muslimanski svet
treba da pomaže MERHAMET i muslimansku sirotinju naro-
čito muhadžire koji su ostali bez igde ičega.
Šta možete da kažete o vašem držanju na skupštini društva
MERHAMET u pogledu na izbor vodstva?
Pohvalio sam javno rad MERHAMETA i dao puno povje-
renje dosadašnjem odboru i naročito pohvalio rad Pretsednika
društva Čomore i tajnika Dubravića.
Kakve su bile vaše veze sa Hadžiosmanovićem Hasanom,
ust. logornikom?
Samo porodične veze, obzirom da je moja punica njegova
rođakinja.
A na skupštini MERHAMETA 1944?
Hadžiosmanović Hasan predložio je mene i Asimbega Du-
galića u kandidacioni odbor što smo mi odbili.
Kako objašnjavate povjerenje ust. logornika prema sebi?
Ja nisam imao pojma da će me Hasan Hadžiosmanović
predložiti.
NASTAVAK ZAPISNIKA (30. april 1945)
Šta mislite kakvog je karaktera bilo zadržavanje Palest.
muftije u Rimu?
To meni nije poznato.
Gdje je živio Palest. muftija u Rimu?
Na periferiji Rima u vili “Collonna”
Kakav je Vaš stav bio prema fašističkoj Italiji nakon ka-
pitulacije b. Jugoslavije?
Kao i prije bez ikakvih simpatija.
24 15/3/2018 STAV
Zašto ste primali štipendiju fašističke talijanske vlade i
nakon okupacije jednog djela Jugoslavije po fašistima?
Htio sam završiti studije, a osim toga nisam se mogao vra-
titi radi pokidanog prometa.
Kako se desilo, da ste pismo Mehmeda Handžića doslov-
ce preveli i predali Palest. muftiji i ako se u njemu pisao
podpuno okomio na Srbe i tražio intervenciju Talijana pro-
tiv Srba? Odn. time bio protiv interesa dobrih odnosa naro-
da Jugoslavije?
Ja sam to pismo preveo na traženje muftijino. Osim toga
dobio sam još jedno pismo od Handžića sa rezolucijama (sara-
jevskom, banjalučkom i mostarskom), pa sam i to sve preveo
i predao muftiji.
Na koji je način Palest. muftija saznao za Vas i tražio od
Vas prevod tih pisama?
Nakon primitka Handžićevih pisama ja sam zamolio Pale-
stin. muftiju da me primi i on me primio.
Šta ste time hteli postići?
Da se zaustave klanja u BiH i da preko Talijana energično
zatraži, da ustaše obustave svoj huškaći i rušilački rad.
Kakve veze ima pismo Mehmeda Handžića sa ustaša-
ma, kad u njemu doslovce stoji: “Srbi su zakleti neprijate-
lji Talijana”
Ja sam prvo pismo samo doslovce preveo i predao muftiji.
Tom prilikom bilo je govora o tome, kako Talijani oružaju čet-
nike u borbi protiv muslimana. Tek u drugom pismu bila je
objašnjena posadina krvoprolića nad muslimanima u Herce-
govini i Ist. Bosni sa rezolucijama.
Šta ste još razgovarali sa Palest. muftijom? Kakve podatke
ste mu dali o prilikama u BiH
Govorili smo o vjerskim pitanjima. Osim toga muftija se
interesirao za Mehmeda Handžića, ing. Suljagu Salihagića, za-
tim za Hadžimujagu Merhemića iz Sarajeva, Mustafu Muja-
gića, vrh. šer.sudiju, Hadžihafiza Hamida Muftića, imama iz
B. Luke, Hadžialiriza Karabega, Hadžihasana Nesirhodžića.
Kakve su bile vaše veze sa Italijan. konsulatom u Sarajevu?
Nisam imao nikakve veze. Samo sam u tri maha predvodio
tri delegacije i fungirao kao obični tumač talijanskog jezika.
Koje delegacije ste predvodili?
Predvodio sam pretsednika Ulema-medžlisa Ridžanovića
radi zatvaranja muslimana i pravoslavaca u Trebinju. Drugi
put sam predvodio muslimane Trebinjce nastanjene u Sara-
jevu po istoj stvari. Treći put sam bio tumač muslimanima iz
Sandžaka nastanjenim u Sarajevu radi intervencije zbog hap-
šenja uglednih muslimana u Sandžaku. Delegaciju je predvo-
dio Ilijas Dobardžić.
Kakvog karaktera je bila Vaša saradnja u ustaškom li-
stu “Osvit”?
Ja sam surađivao u “Osvitu” ne kao ustaša, već kao musliman.
Kakav ste stav zauzeli prema I. zasjedanju ZAVNOBIHA
u Mrkonjić Gradu?
Vrlo simpatičan i pozitivan.
Kako možete objasniti onda Vašu saradnju u “Osvitu” i
vaš članak “Naša tolerancija”?
 Htio sam nešto da kažem kao musliman prema muslima-
nima. Htio sam da istaknem potrebu međuvjerske tolerancije.
Kao neprijatelje podrazumijevao sam četnike i ustaše.
Zašto četnike niste otvoreno napali pod punim imenom
kao četnike?
Cenzura je brisala svaki spomen imena “četnik” pa bilo spo-
menuto u bilo kakvom smislu. Ja sam u rukopisu svagdje naveo
“četnici” a za ustaše “huškači”.
Koga ste mislili kao zajedničkog neprijatelja u pasusu gdje
se govori o borbi Arapa, muslimana i kršćana u Palestini?
Prvenstveno židove a zatim i Engleze.
Da li je i to bilo u duhu vjerske tolerancije?
Ako je u duhu čovječanske tolerancije napadati prava mu-
slimana i kršćana u Palestini od strane židova, onda i mi ima-
mo pravo da branimo svoje.
Uviđate li, da je ovakvo dvosmisleno pisanje i prikaziva-
nje “neprijatelja” a štampano u ustaškom “Osvitu” unosilo
zabunu u redove muslimana, koji su ili sarađivali sa NOP-om
ili ga simpatisali naročito kada se to desilo u 1944 godini?
Ja sam uvijek napadao samo četnike i ustaše. Zastupao sam
potrebu potpune međuvjerske tolerancije i nikada ni u članku
ni u propovjedima nisam ni najmanjom aluzijom napadao NOP.
Tko je pisao pisma od 26. i 29. II. 1944. naslovljenih na
Vas, a podpisanih sa “Hafiz Hasan”?
Moj prijatelj Hafiz Hasan Babović iz Trebinja.
Šta znate o njemu?
To je čovjek, koji uživa vrlo veliki ugled u Trebinju.
Čiji je članak “Islam i muslimani u Poljskoj”?
To je članak učenika šerijatske gimnazije Rešidbegovića.
On me je zamolio da ga uvrstim u NOVI BEHAR. Članak ni-
sam dospeo da pročitam.
Tko je pisao “El-Huseinu” na talijanskom jeziku 20. VI.
1944 iz Gubena?
Ja, sa namjerom da El-Husein interveniše kod Pavelića za
Hafiza Muhameda Pandžu
Šta Vas je na to ponukalo?
Visoki položaj koji je Pandža zauzimao u musl. vjerskoj
hijerarhiji.
Šta ste radili u Gubenu?
U Gubenu sam boravio mesec dana i po potrebi odlazio u
Oybin kod muftije. Muftija me zamolio, da održim nekoliko
predavanja iz povijesti islama đacima imamske škole.
Kakva je to bila imamska škola i gdje je bila smeštena?
To je bila imamska škola za imame predviđene za SS-divi-
ziju, koju je osnovao muftija.
Tko je još držao predavanja na toj imamskoj školi?
Stalni nastavnici: Salih Hadžialić, Hariz Korkut, Husein Džozo.
Privremeni nastavnici: Ja neznam nikoga osim mene. Ja
sam trebao ostati stalan nastavnik, ali sam to odbio.
Poznate li Šehića Osmana i šta znate o njemu?
Prvi put sam ga upoznao u Sarajevu u knjižari Ka-
lajdžića. Zatim sam ga susreo kod muftije u Oybinu
na večeri i zatim na povratku u Beču. Još kod Kalaj-
džića rekao mi je Šehić, da ima punomoć nekih mu-
slimana i muslimanskih društava iz Hercegovine, da
ih može zastupati kod El-Huseina. Ja sam čuo za njega,
da je prije toga bio već jednom kod El-Huseina u Rimu
sa delegacijom iz Hercegovine. U Nemačkoj neznam šta
je radio. Isto tako neznam šta je govorio sa El-Huseinom.
Trebali smo se zajedno vratiti iz Beča gdje smo se slučajno
sreli, ali se on morao zadržati u Beču, pa sam ja sam otputo-
vao. Kasnije ga više nisam susretao.
Koje ste muslimane susreli u Nemačkoj?
Ing. Suljagu Salihagića, Mahmuta Volića. Ing. Suljagu sam
sreo kod muftije, no neznam šta je radio kod njega. Mahmut
Volić je moj rođak i trgovac, pa sam kod njega bio par dana.
Uviđate li, da je muftija radio protiv interesa NOP-a a
time i protiv muslimana BiH?
Ne želim da budem advokat muftijin. Mogu reći samo
to da su Njemci prevarili samoga muftiju i upotrijebili mu-
slimanske SS-trupe protiv volje muslimana u borbi protiv
partizana u kojima se nalazilo u znatnom broju i muslimana.
Kakvo je Vaše učešće bilo u tome?
Nikakvo.
Gdje ste i šta pisali za vrijeme okupacije?
STAV 15/3/2018 25
 politika

Pisao sam u El-Hidaji, Osvitu, Novom Beharu, kalendaru

Narodne uzdanice. Osim toga učestvovao sam u pisanju vjer-
skih članaka, koje je izdavao redakcioni odbor El-Hidaje. Pi-
sao sam vjerske članke, a i političke.

U kakvom ste duhu pisali? Fašističkom ili antifašističkom?

Ni u jednom duhu, nego u muslimanskom.

A brošura “Muslimani u Sovjetskoj Rusiji” iz 1942.?

Ova brošura izgleda da je napisana u fašističkom duhu i
ako mi to nije bila namjera. Nju sam napisao pod uticajem pro-
pagandne literature. Taj rad štampan je prvo u 1942 godini u
Podlistku “Osvita”, a kasnije je preštampan u 3.000 primjera-
ka kao posebna knjiga pod punim mojim imenom. Za taj rad
primio sam od urednika i vlasnika “Osvita” Hadžiosmanovića
Hasana 3.000. – Kuna, dok se brošura prodavala za moj račun,
a štampana je U MOJOJ REŽIJI.

Da li ste bili radio spiker u Rimu za vreme okupacije

Jugoslavije?
Bio sam u rimskoj radio-stanici namješten od januara do
maja 1942 godine i to kao prevodioc za hrvatski i srpski je-
zik u glavnom za vijesti. Jedno vrijeme bio sam u emisijama
na srpskom i hrvatskom jeziku spiker.

Šta Vas je ponukalo da kažete: “Zar Vi mislite, da bi

Anglo-amerikanci učinili ono sa El-Huseinom što se
ovdje misli?”
Mislio sam na njegov ugled u islamskom svijetu i na či-
njenicu da je pretsjednik sveislamskog kongresa.

Šta možete reći o boravku El-Huseina u Sarajevu?

El-Huseina u Sarajevu dočekali su svi vjerski i poli-
tički predstavnici muslimana. Sva muslimanska društva
iz Sarajeva priredili su mu večeru u gradskoj vijećnici. Tko se
naročito istakao oko toga neznam, jer nisam bio pozvan da uče-
stvujem u njegovom dočeku.
Koje narodne neprijatelje poznajete?
Ja neznam ko šta misli.
Imate li još što da kažete?
Nemam ništa više da kažem. Zapisnik mi je pročitan i sve su
moje riječi u njemu tačno navedene, pa ga kao svoj podpisujem.
Sud – broj 8/45.
OZNA VOJNOM SUDU KOMANDE GRADA SARAJE-
VA (2. maj 1945)
Sarajevo
Predajemo Vam na suđenje narodnog neprijatelja:
MUSTAFU BUSULADŽIĆA, profesora iz Sarajeva zato
što je:
a) bio spiker radio stanice u Rimu i prevodilac vijesti od ja-
nuara do maja 1942 godine.
b) saradnik palestinskog muftije El-Huseina poznatog sluge
fašizma, u Italiji i Njemačkoj, kao prvi njegov upoznavalac sa
prilikama u Bosni i Hercegovini, čime mu je pripomogao da u
zajednici sa okupatorom iskoristi političko stanje u BiH kod
muslimana, za formiranje SS-divizije.
c) pisac i izdavalac šovinističkih i političkih članaka i brošu-
ra u duhu fašističke ideologije, čime je uticao na mase i poma-
gao okupatoru na raspirivanju bratoubilačkog rata, mobilizaciji
za okupatorske jedinice i za jedinice u
službi okupatora (milicije).
d) kao govornik koristeći svoj položaj sveštenika istupao u
šovinističkom duhu, čime je pripomogao okupatoru da mobili-
še jedan dio masa za sebe, pomoću El-Huseina i njemu sličnih
sa parolom “Din je u opasnosti”.
e) nastavnik u “Školi imama za SS-diviziju u Gubenu u
Njemačkoj” čiji je zadatak bio vaspitanje imama u fašističkom
duhu i pripremanje za rad u SS-diviziji i na terenu među mu-
sliman. življem u našoj zemlji, za mobilizaciju masa u službi
okupatora. Za ovaj posao primio je nagradu od El-Huseina
500. – RM.
Prilažemo kao dokazni materijal:
Njegovu brošuru “Muslimani u Sov. Rusiji”, pismo Mehme-
da Handžića, koje je preveo i predao El-Huseinu, kopiju pisma
na italijanskom jeziku predanog El-Huseinu radi intervencije
za Pandžu koji je tada bio u zatvoru u Zagrebu, članak “Naša
tolerancija”, pozdravne depeše, koje je dobio nakon govora pred
Carevom džamijom u Sarajevu i njegovo saslušanje.
23. maja 1945. godine
PRESUDA
U IME NARODA JUGOSLAVIJE!
Vojni sud Komande grada Sarajeva sastavljen od drugova
majora Mirka Pekića, kao predsjednika vijeća, potpukovnika
Hotića Mesuda, druga majora Šahinpašića Hilmije kao članova

26 15/3/2018 STAV
vijeća, u prisutnosti druga-poručnika Šefkije Hadžiomerovića,
kao zapisničara te druga poručnika Vese Jovanovića, kao zastu-
pnika optužbe i MUSTAFE BUSULADŽIĆA kao okrivljenog
zbog krivičnih djela označenih u članu 13 i 14 Uredbe o Vojnim
sudovima, nakon dne 21. i 22. maja 1945 g. u Sarajevu održanog
glavnog pretresa donio je slijedeću
PRESUDU
Okrivljeni MUSTAFA BUSULADŽIĆ, profesor teološke
škole sin Smajilov, rođen 1914 g. u Trebinju, srez Trebinje, vje-
re islamske, oženjen sa dvoje djece, stanuje u Sarajevu Skerli-
ća ul. br. 13.
KRIV JE
Zato što je:
a/ u periodu rata bio kontakt sa Palestinskim muftijom
El-Huseinom, njemačkim agentom špijunom i bio mu jedan
od najboljih pomagaća za razoran rad među muslimanima u
našoj zemlji.
b/ što je bio nastavnik na Imamskoj školi u Gubenu u Nje-
mačkoj gdje su se vaspitavali imami za SS.diviziju “Handžar”.
c/ što je za vrijeme okupacije bio saradnik ustaškog lista
“Osvit”, pišući u njemu u duhu fašističke ideologije članke u
kojima se napada NOP. i pozivaju muslimani u borbu protiv
Jugoslavenske Armije.
d/ što je u god. 1942. izdao brošuru pod naslovom “Musli-
mani u Sovjetskoj Rusiji” u kojoj je iznosio lažne i izmišljene
činjenice i podatke o životu muslimana u Sovjetskom Savezu te
na taj način reagirao i klevetao našeg saveznika Sovjetski Savez.
e/ što je, koristeći svoj položaj sveštenika zaklanjajući se za
vjeru u javnim propovjedima-vazovima pozivao vjernike na
vjernost okupatoru a u borbu protiv NOV.
f/ što je od januara do maja 1942 g. bio spiker radio stanice
u Rimu te u tom svojstvu pronosio neprijateljsku propagandu
i vrijeđao NOP.
Čime je počinio krivična djela iz čl. 13 i 14 Uredbe o vojnim
sudovima dakle djelo narodnih neprijatelja i ratnih zločinaca
kažnjiva po čl. 16 o vojnim sudovima, pa se stoga
OSUÐUJE
NA KAZNU SMRTI STRIJELJANJEM, TRAJAN GUBI-
TAK ČASNIH PRAVA I KONFISKACIJU NJEGOVE IMOVI-
NE U KORIST NARODNO-OSLOBODILAČKOG FONDA.
OBRAZLOŽENJE
Optužuje se da je pisao članke u ustaškom listu “Osvit” u
duhu fašističke ideologije i tako odgojno trovao svijet fašiz-
mom. Nadalje da je napisao brošuru “Muslimani u Sovjetskoj
Rusiji” u kojoj je na lažan naćin prikazao položaj Muslimana u
Sovjetskom Savezu. ćime je klevetao i vrijeđao našeg saveznika
SSSR. Okrivljeni se brani da je nasijeo fašističkoj propagandi
te da je pod tim utiscima pisao pomenute stvari. Priznaje da u
tim svojim napisima iznosio laži i neistinite činjenice o SSSR
te životu Muslimana u Sovjetskom Savezu. Sud ne može pri-
miti obranu okrivljenoga da je nasijeo fašističkoj propagandi te
da je pod takvim utiskom napisao pomenute članke i brošure s
obzirom, da je BUSULADŽIĆ Mustafa, profesor – intelektua-
lac, naprotiv po sadržaju i terminologiji vidi se da je okrivljeni
iskovani fašistički agent i zakleti neprijatelj NOP, koji u pot-
punosti vlada sa Gebelsovom tehnikom propagande iz čega ja-
sno izlazi da je svjesno i tendenciozno harangirao protiv NOP
sa namjerom da Muslimanske mase stavi u službu okupatora.
U tu svrhu iskoristio je neprosvječenost muslimanskih masa
da u džamiji, gdje treba da se samo služi Bogu propovjeda mr-
žnju prema istokrvnoj braći i huška na bratoubilački rat ša-
ljući muslimane u razne SS – Handžar Divizije. Brani se da
je na tim propovjedima pozivao Muslimane na samoodbranu
i na borbu protiv četnika, međutim činjenica je da je SS di-
vizija “Handžar” koju je okrivljeni moralno bodrio svojima
predavanjima imamima te divizije u Gubenu u Njemačkoj
borila se je u zajednici sa četnicima i Njemcima protiv NOV.
Okrivljeni priznaje da se je sastajao sa palestinskim muftijom
EL-Huseinom te da je od njega primao savjete. Poznato je da je
palestinski muftija El-Husein bio njemački agent te da je ovih
dana uhapšen od naših saveznika. Jasno je kakve je sve mogao
savjete dobiti okrivljeni Busuladžić Mustafa od ovako prepre-
denog fašističkog agenta, kojemu je Mustafa Busuladžić služio
vjerno propovjedajući u džamijama da Muslimani idu u Nje-
mačku SS diviziju i da služe interesima okupatora.
Okrivljeni Busuladžić optužuje se da je bio radio-spiker
radio stanice u Rimu. Djelo priznaje i ne brani se ni ćim. Živi
smo svjedoci kakve su se laži emitovale preko pomenute sta-
nice i na kakav se je sve naćin napadao NOP i naši saveznici
Iz svega gore iznietoga djela su mu dokazana kao i krivično
pravna odgovornost pa je sud na osnovu iznietog donio presu-
du kao u dispozitivnom dijelu.
Pri odmjeravanju kazne sud mu je uzeo kao otežavajuće iz-
dajništvo prema narodu i prema užoj zajednici – Muslimanima
a kao olakšavajuće ništa.
Ostali dio presude temelji se na zakonskim propisima citi-
ranih u dispozitivnom dijelu.
“SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU”
Sarajevo, dne 23. maja 1945. g.
STAV 15/3/2018 27
 politika

Dr. Senija Milišić,

direktor Instituta za
historiju Univerziteta
u Sarajevu

28 15/3/2018 STAV

Rehabilitacija
Mustafe
Busuladžića
može se i
mora izvršiti
Živojin Pavlović je rehabilitiran, a
Busuladžić ne samo da nije nego ga se
po drugi put ubija. Riječ je o klasičnom
eliminiranju ideoloških neistomišljenika,
pri čemu su evidentna dvostruka
mjerila u odmjeravanju mogućnosti
nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na
nepoznavanje općih detalja iz historije, pa
se neistine pretvaraju u ponovne optužbe
i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić je
“kriv” jer je pokušavao upoznati svjetsku
javnost s pokoljima Bošnjaka u Drugom
svjetskom ratu, naročito onim iz 1941. i
1942. godine u istočnoj Bosni od strane
četnika. Isto tako, nesebično je pomagao
na animiranju sarajevske čaršije u
pružanju pomoći velikom broju izbjeglica
iz ovih područja koje su uspjele pobjeći
ispred zločinaca
Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ
urednik@stav.ba
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
D
oktor historijskih nauka Senija
Milišić (rođena u Sarajevu 1954.
godine) direktorica je Instituta za
historiju Univerziteta u Sarajevu,
a za sedmičnik Stav otvoreno i bez usteza-
nja govori o velikom broju naoko spornih
mjesta iz historije Bosne i Hercegovine.
Dr. Milišić završila je Filozofski fakultet
u Sarajevu 1978. godine, Odsjek za histo-
riju, a na istom fakultetu 1987. na postdi-
plomskom studiju brani temu Emancipa-
cija muslimanske žene u Bosni i Hercegovini
nakon oslobođenja (1947–1952), s posebnim
osvrtom na skidanje zara i feredže. Godine
2004. na Filozofskom fakultetu u Saraje-
vu uspješno brani doktorsku disertaciju
pod naslovom: Institucionalizacija nauke u
Bosni i Hercegovini 1945–1958. Aktivno je
učestvovala u radu velikog broja naučnih
skupova i konferencija, predavala je na više
bosanskohercegovačkih fakulteta, autor je
velikog broja naučnih radova i tri naučne
knjige: Institucionalizacija nauke u Bosni i
Hercegovini 1945–1958. (2007), Kulturna
djelatnost u Bosni i Hercegovini 1945–1950
(2012) i Nauka i naučne ustanove u Bosni i
Hercegovini (1945.-1958.) (2015).
STAV: Institut za istoriju Sarajevo nedavno
je pod Vašim direktorovanjem postao In-
stitut za historiju Sarajevo. Zašto je toliko
dugo trebalo da se izvrši ova promjena,
posve u duhu i pravopisu bosanskog je-
zika, ali i u duhu hrvatskog jezika?
MILIŠIĆ: Da, postao je Institut za historiju
Univerziteta u Sarajevu. Mišljenja sam da
je to moralo biti davno urađeno. Zašto do
toga nije došlo, to morate pitati prethodnu
upravljačku strukturu. Institut za histori-
ju u Sarajevu počeo je s radom početkom
1959. godine. Ova naučna ustanova bavi
se naučno-istraživačkim radom iz oblasti
historije. Institut za historiju vodeća je
naučna ustanova u oblasti historiografije
u Bosni i Hercegovini, specijalizirana za
proučavanje prvenstveno historije Bosne
i Hercegovine od ranog srednjeg vijeka do
najnovijih dana. Pored istraživanja historije
naše zemlje, misija Instituta jeste da svojim
projektima postane mjesto razmjene ideja
historičara ne samo s Balkana nego i mje-
sto susreta i saradnje historičara iz raznih
dijelova svijeta. Osim unapređenja znanja
o sveukupnosti povijesnih događanja u
vlastitoj zemlji, Institut za historiju ima
misiju postati istraživačko središte koje
će otvarati mogućnosti za približavanje
STAV 15/3/2018 29
 politika

raznih historiografskih škola i mjesto su- Strani su autori u sasvim drugačijoj poziciji u odnosu na naše.
sreta historičara s Istoka i Zapada, jedna- Prvo, oni su vani i nisu opterećeni onim kroz šta smo mi prošli i
ko kao što je Bosna i Hercegovina tokom
čitave svoje povijesti bila mjesto susreta još uvijek prolazimo. I drugo, oni ne snose nikakve konsekvence
raznih civilizacija. Misija Instituta jeste i za ono što nije u skladu s naučnim i etičkim principima. Podsjetit
afirmacija kritičkog pogleda na povijest. ću na davno izrečenu misao: “Da biste jedan narod pregazili,
Institut je od 2013. organizaciona jedinica
dovoljna je samo jedna pobjeda na bojnom polju, ali da biste ga
Univerziteta u Sarajevu, čime je doveden u
ravnopravan položaj s fakultetima UNSA. stalno držali pod nogama, potrebno je da im vi napišete njihovu
historiju.” Dakle, teško narodu kojem historiju pišu tuđini
STAV: Mimo foneme h, koja se često ri-
dikulizira sa željom da se ismije speci- naše sveukupne prošlosti, biti objavljeno te STAV: Boluju li naši znanstvenici od svo-
fičnost bosanskog jezika, kome pripada dostupno široj javnosti (tekst predavanja jevrsnog kompleksaštva?
Institut za historiju, jer, koliko nam je po- iz 2011. godine dostupan je na internetu). MILIŠIĆ: Sindrom “neopranih ruku”
znato, za razliku od Republike Srpske, u Nažalost, predavanja ove vrste nema na na- jako je prisutan. Kod takvih ljudi vrlo je
Federaciji BiH se ne insistira na nazivima šim fakultetima, školama i TV emisijama. važno istaći koga su nam to oni doveli i
s nacionalnim prefiksima? “Strani autori koji su prezentirali u veli- pokazali, u čijem su se društvu slikali i
MILIŠIĆ: Institut je tu putanju slijedio koj mjeri tendenciozne i reducirane slike šepurili, koga su pridobili za neku svoju
od svog osnivanja. Iako administrativno i svjetskog rata u Jugoslaviji i Bosni i Herce- tamo ideju koja nikada nije realizirana,
finansijski na kantonalnom nivou, Institut govini nisu rijetki.” Isto je i s dešavanjima ali, eto, u tom trenutku, lijepo je zvu-
svojim djelovanjem kroz projekte, svojim iz ratova od 1991. do 1995. godine. Trebalo čalo. Previše servilni prema svemu što
kadrovima, kao i praćenjem historiograf- bi nam jako puno prostora da ovo pitanje dolazi izvana, naš je generalni problem.
skih tokova u regiji i svijetu nije stvorio elaboriramo u cijelosti. Pojednostavljeno: Oni su, prije svega, nedovoljno upućeni
takvu vrstu granica. strani autori su ili ljudi iz struke, ili lju- u pisanje autora koji dolaze izvana. Na
di koji su se nadovezali na nepregledne prste jedne ruke možemo pobrojati one
STAV: Znači li to da u proučavanju histo- kolone onih koji su sletjeli na sarajevski koji ne spadaju u tu kategoriju. I prem-
rije, kada govorimo o obavezi da se zna- aerodrom sa željom da budu viđeni i da da su stavovi i teze koje zastupaju stra-
nosti pristupa objektivno, ne može ni biti se samopromoviraju, ili da se svrstaju na ni autori, najblaže rečeno, diskutabilni,
nacionalnog prefiksa? “jednu od strana”. Analiza historiografskih ovim našim ne pada napamet da propi-
MILIŠIĆ: Zemlje u okruženju već poo- ostvarenja domaćih i stranih autora, a koja tuju ispravnost njihovih javno izrečenih
davno rade na nacionalnim projektima. se odnose na historiju BiH u raznim perio- stavova, koji, ovisno od momenta kad su
Srpska enciklopedija posvećena je kultur- dima njene prošlosti, nedvojbeno ukazuju u upotrebi, itekako štete ovoj državi i u
no-historijskoj baštini srpskog naroda. Da- na činjenicu da su rijetki ostali u struci. krajnjem svim njenim narodima. Bošnja-
kle, ona je nacionalna enciklopedija Srba. Uostalom, strani su autori u sasvim dru- cima, kao većinskom narodu, ponajviše.
Historija Srba pripada nacionalnoj grupi gačijoj poziciji u odnosu na naše. Prvo,
predmeta, dočim mi nismo imali historiju oni su vani i nisu opterećeni onim kroz STAV: Primjerice, hrvatska znanstve-
Bosne kao predmet na studiju historije u šta smo mi prošli i još uvijek prolazimo. I nica dr. Nada Kisić-Kolanović napisala
Sarajevu sve do1996. godine. drugo, oni ne snose nikakve konsekvence je znanstveno istraživanje, knjigu pod
za ono što nije u skladu s naučnim i etič- naslovom Muslimani i hrvatski naci-
STAV: Ako strani istraživač napiše nešto kim principima. Podsjetit ću na davno onalizam. Dobro se sjećam sugestija
što je vezano za historiju BiH, ima li to veću izrečenu misao: “Da biste jedan narod pre- znanstvenika iz jevrejske zajednice da
težinu nego kada to napiše onaj domaći? gazili, dovoljna je samo jedna pobjeda na je upravo njena knjiga najrelavantnija
MILIŠIĆ: Uputit ću vas na jedno izvan- bojnom polju, ali da biste ga stalno držali i najobjektivnija, posebice za period
redno predavanje saradnice Instituta za pod nogama, potrebno je da im vi napiše- od 1941. do 1945. godine. To je bila pri-
historiju, mr. Ramize Smajić (2014) pod te njihovu historiju.” Dakle, teško narodu mjedba jer se u to vrijeme po Hrvatskoj
naslovom Iskušenja vremena i odgovornost kojem historiju pišu tuđini. Mi smo dugo i BiH glorificiralo istraživanje dr. Zlatka
historičara, koje je u međuvremenu dopu- bili žrtve upravo takvog pisanja. Ovo isti- Hasanbegovića, a koje se ticalo istog
njeno i uskoro će, zbog svoje aktualnosti, čem zbog činjenice koliko je važno da mi predmetnog razdoblja, dok je njezina
ali i niza problema vezanih za proučavanje pišemo svoju historiju. knjiga ostala zapostavljena. U njenoj
knjizi ne piše da je Mustafa Busuladžić
Ono što radi predsjedavajuća bio fašist, zar ne?
MILIŠIĆ: Dr. Nada Kisić-Kolanović svo-
Skupštine KS svojevrstan je vid pritiska jom je knjigom dokazala da muslimanska
zajednica nije prihvatila hrvatski nacio-
STAV: Je li na Institut iko vršio pritisak u vezi s mišljenjem o Mustafi Busuladžiću?
nalizam. Podsjećanja radi, Jugoslavenska
MILIŠIĆ: Nije bilo pritiska. Mi smo naučna ustanova. Ustvari, jedan član tima koji je muslimanska organizacija 1941. godine
nedavno formirala predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo tražio je od mene da ne postoji, tako da odluku o inkorpori-
promijenim mišljenje. Nevjerovatno je da o Busuladžiću sude ljudi koji koliko jučer nisu ranju Bosne i Hercegovine u novostvo-
nikada čuli za njega, a kamoli pročitali neki od njegova 72 rada. Imate apsurd da isto- renu državu NDH ne donose Bošnjaci.
vremeno ova ekipa citira i hvali Busuladžićeve stavove protiv fašizma u djelu Dužnosti Za nastanak NDH niti su pitani, niti su
islamskih naroda, a onda tog istog autora optužuje za fašizam. Dokaz da nisu čitali i odgovorni. Zašto? Pa Bošnjaci nisu imali
nisu upućeni u ono što govore. Ono što radi predsjedavajuća Skupštine KS svojevr- jedinstveno političko rukovodstvo, nisu
stan je vid pritiska i koincidira sa sastankom izraelskog ambasadora s jednom viso- imali nikakve predratne borbene struk-
kom bosanskohercegovačkom dužnosnicom i još nekim ljudima, održanim u Mostaru ture, za razliku od Hrvata i Srba, koji su
u septembru prošle godine. se pripremali za rat, tako da ih je čekala

30 15/3/2018 STAV
teška i neizvjesna sudbina, puna iskuše-
nja za goli biološki opstanak.
Dr. Zlatko Hasanbegović, pak, u svojoj
monografiji pod naslovom Jugoslavenska
muslimanska organizacija 1929-1941. U
ratu i revoluciji 1941-1945 (Zagreb, 2012)
“uspio” je oživjeti Jugoslavensku musli-
mansku organizaciju u ratnom periodu.
I pored toga, dr. Ivo Banac monografiju
Zlatka Hasanbegovića u svojoj je recenziji
ocijenio kao “izrazito uravnoteženo djelo,
lišeno pristrasnosti bilo kakve vrste”. Oči-
gledno je nastojanje da se “dokaže” da je
JMO u ratnom periodu postojala i da su
Bošnjaci podjednako krivi za sve ono što
se dešavalo. U principu je riječ o ulaznici
u Beograd ili Zagreb. Cijena te ulaznice je
ista. Zagreb i Beograd uspješno se peru od
fašizma i na kraju će ispasti da su najveći /
jedini fašisti u Drugom svjetskom ratu bili
Bošnjaci, a “slučaj” Mustafe Busuladžića
vodi se upravo s tim ciljem. Što se Mustafe
Busuladžića tiče, dr. Nada Kisić-Kolanović
u svojoj knjizi nijednom riječju nije dovela
u pitanje njegov antifašizam (više o tome
u njenoj knjizi na str. 188, 201, 205-208,
218, 362-363, 407). Uostalom, niz autora
koji su pisali o Mustafi Busuladžiću, po
bilo kom aspektu, njegov antikomunizam
i antifašizam nisu dovodili u pitanje. To
dovode u pitanje samo oni koji do prije
godinu-dvije nisu ni znali ko je bio Mu-
stafa Busuladžić.
STAV: Ima li, po mišljenju Instituta za
historiju, išta sporno da jedna sarajevska
škola dobije ime po Mustafi Busuladži-
ću? Može li se slučaj Mustafe Busuladži-
ća koristiti da se bilo koga optužuje za
fašizaciju društva?
MILIŠIĆ: Naravno da nema ništa spor-
no. Zbog nepoznavanja činjenica na kom
principu radi Institut za historiju, šta je
sadržina rada njegovih saradnika, te da
Institut proučava historijske događaje,
procese, zbivanja, ličnosti, stječe se utisak
da je Institut servis poput onoga u općini
gdje pritiskom na dugme dobijete traže-
no uvjerenje. Ponekad su godine rada na
historijskim izvorima i relevantnoj litera-
turi potrebne da bi se formiralo određeno
mišljenje u vezi s temom koja se izučava.
U konkretnoj situaciji, mnogi istraživa-
či su godine svog naučnog rada posvetili
ovoj temi i definirali stavove i mišljenja.
Dežurni “čuvari tekovina” rade to na osno-
vu jedne rečenice s Wikipedije. Svaka čast.
U krajnjem, davanje imena nekoj školi je
stvar lokalne zajednice koja može, ali i ne
mora prihvatiti mišljenja sa strane.
STAV: Imate li podrobnije informacije ­o okol-
nostima pogubljenja Mustafe ­Busuladžića?
MILIŠIĆ: U maju 1945. u Demokrat-
skoj Federativnoj Jugoslaviji započeli su
s radom, pored vojnih i posebnih sudova,
i redovni narodni sudovi. U vremenu ne-
posredno nakon Drugog svjetskog rata, na
snazi su, glede kaznenih predmeta, bili u
isto vrijeme parcijalni zakoni revolucio-
narnog karaktera i oni iz kaznenog prava
Kraljevine Jugoslavije. Uredba o vojnim
sudovima je u članu 13. propisivala kome
se sudi, a u članu 14. definirala ko su na-
rodni neprijatelji. Odgovor na pitanja da
li je Busuladžić mogao biti suđen po na-
vedenim članovima te da mu bude izreče-
na smrtna kazna treba dati pravna struka.
Članom 27. “kod ustanovljenja istine o
delu i krivnji optuženog sud nije formal-
no vezan ni za kakva dokazna sredstva, već
donosi svoju odluku po slobodnoj oceni”.
Milovan Ðilas je za ove sudske procese re-
kao da su izgledali besmisleni i da je jedi-
ni cilj tih procesa bilo organiziranje tero-
ra nad ideološkim protivnicima i kontrola
nad svim “nepouzdanim.” Dakle: sudovi
bez zakona, sudije bez ikakvog pravnog
znanja, optuženi bez odbrane i osude bez
priziva. Dovoljno je reći da je partizanski
sudac Vlado Ranogajec tražio hapšenje
popa Dukljanina, koji je živio u 12. stoljeću.
Dakle, Busuladžićeva knjiga Muslimani
u Sovjetskoj Rusiji bila je ključni krimen
zbog kojeg su ga u junu 1945. godine ko-
munističke vlasti osudile i ubile. Riječ je
o tome da komunisti nisu dozvoljavali
“nijednu ružnu riječ” o “majčici Rusiji”.
U tom vremenu nisu bili rijetki slučajevi
da su komunisti ubijali i komuniste koji
su pisali ili pričali loše o Sovjetskom Sa-
vezu, bez obzira što je sve bilo tačno. Ubi-
jali su svoje članove koji su po povratku
iz Sovjetskog Saveza pisali o strahotama i
teroru koje su komunisti provodili. Jedan
od takvih primjera jeste i ubistvo (strijelja-
nje) istaknutog komuniste Živojina Pavlo-
vića. Pavlović je po povratku iz Sovjetskog
Saveza u knjizi Bilans Sovjetskog termidora:
prikaz otkrića o delatnosti i organizaciji sta-
ljinskog terora krajem 1940. uhapšen i ubi-
jen od strane komunista 1941. godine iz
istog razloga kao i Busuladžić. Obojica su,
dakle, bili intelektualci, pisali i uređivali
časopise, a ubijeni zbog pisanja o položaju
naroda u Rusiji.
Nijedan od njih nije ubio nikoga. Pavlović
je rehabilitiran, a Busuladžić ne samo da
nije nego ga se po drugi put ubija. Riječ je
o klasičnom eliminiranju ideoloških ne-
istomišljenika, pri čemu su evidentna dvo-
struka mjerila u odmjeravanju mogućno-
sti nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na
nepoznavanje općih detalja iz historije, pa
se neistine pretvaraju u ponovne optužbe
i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić
je “kriv” jer je pokušavao upoznati svjet-
sku javnost s pokoljima Bošnjaka u Dru-
gom svjetskom ratu, naročito onim iz
1941. i 1942. godine u istočnoj Bosni od
Niz autora koji su pisali o
Mustafi Busuladžiću, po
bilo kom aspektu, njegov
antikomunizam i antifašizam
nisu dovodili u pitanje. To
dovode u pitanje samo oni
koji do prije godinu-dvije nisu
ni znali ko je bio Mustafa
Busuladžić
strane četnika. Isto tako, nesebično je po-
magao na animiranju sarajevske čaršije u
pružanju pomoći velikom broju izbjegli-
ca iz ovih područja koji su uspjeli pobjeći
ispred zločinaca.
Svakome treba biti jasno da je historija Bo-
sne, rasparčane između banovina u NDH,
slojevita i kompleksna čak i za historičare,
a da bi se bilo koji pojedinac bez argume-
nata i prema subjektivnom dojmu karak-
terizirao kao fašistički ili antifašistički, a
o cijelom narodu da i ne govorimo. Broj
likvidiranih u takvim procesima u BiH,
njihova imena, da li će i kada doći do re-
habilitacije ovih ljudi, pitanja su za koja
nemamo odgovor. Očito da nikome ne
pada napamet to uraditi. Rehabilitacija se
može i mora izvršiti, što je opet stvar dužeg
procesa, ali to ni u kojem slučaju ne smije
biti stvar političke upotrebe i političkih
obračuna, naročito u vremenu pred izbore.
STAV: Profesorica muzike Ana Babić, koja
vrši funkciju predsjedavajuće Kantonal-
ne skupštine, puštala je neke slajdove s
Wikipedije i navela ih kao dokaz protiv
Mustafe Busuladžića. O čemu se radi?
Spominjali su se i nalazi Envera Redžića.
MILIŠIĆ: Gledajući “predstavu” koju je
priredila predsjedavajuća Skupštine KS,
prisjetila sam se postupka pokojnog pro-
fesora Beogradskog univerziteta Miloša
Ðurića. Naime, kada je predsjednik srpske
kvislinške vlade Milan Nedić 1941. godi-
ne uputio Proglas srpskom narodu, kojim
STAV 15/3/2018 31
 politika

ga je pozvao na saradnju s okupatorom, i viša rasa, pametnija rasa, da tako kažem,

kada je jedan profesor muzike sa spiskom došla i zauzela njihovo mjesto.” Da je
od stotinjak potpisa univerzitetskih profe- ovo kojim slučajem izjavio Busuladžić,
sora prišao profesoru Milošu Ðuriću da i svaki bi ga dan strijeljali. Međutim, ovo
on potpiše, ovaj mu je odgovorio: “Lako je Churchillova izjava. Izjava jednog od
je tebi. Ti sviraš u diple, a ja predajem predvodnika antifašističke koalicije u
etiku!” Odbio je da potpiše. Sapienti sat. Drugom svjetskom ratu.
Ovdje se ne radi o “dokazima”. Riječ je o
vađenju iz konteksta nekoliko rečenica i STAV: Općenito imamo problem s razumi-
najobičnijoj manipulaciji. Enver Redžić, jevanjem procesa nacionalizacije Bošnja-
koji je, prema nekim ocjenama, smatran ka. Zašto je nekome čudno to da je jedan
“doslednim pobornikom ideje jugoslo- Mustafa Busuladžić bio Hrvat za vrijeme
venstva i upornim borcem protiv svakog vladavine NDH, a u posljednje vrijeme to
nacionalizma”, u svom integralističkom se često navodi kao argument u njego-
jugoslavenstvu umio je da bude kontra- vom osporavanju, a čini se da se na tome
diktoran. O Mustafi Busuladžiću pisali su neće stati? Je li mogao biti išta drugo?
dr. Šaćir Filandra, mr. Muhidin Pelesić, Uostalom, ako ćemo na taj način proma-
dr. Safet Bandžović, dr. Nada Kisić-Ko- trati stvari, onda je svaki Bošnjak koji se
lanović, Mahmud Traljić, Mevludin Diz- silom prilika deklarirao kao Srbin, Hrvat ili
darević i drugi. Niti jedan od ovih autora Jugoslaven, i to nakon 1945, a nije mogao
nije negativno pisao o liku i djelu Mustafe drugačije, nepoćudan, zar ne?
Busuladžića. MILIŠIĆ: Dug je niz okolnosti koje su
najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini
STAV: Ana Babić Vas je direktno prozva- doveli u situaciju da opravdava vlastiti
la, kao i Slaviša Šućur, Predrag Kojović, nacionalni osjećaj. Vjerovatno bi kolege
Semir Halilović, Segmedina Srna i Sabi- s političkih nauka bili zahvalniji sago-
na ćudić. Kanton je osnivač Instituta za vornici, ali, kao historičar, insistiram na
historiju pa je zanimljivo da su rekli da činjenicama koje će najčešće zanemariti nekome pripada u kontekstu današnjih
ih ne zanima Vaše mišljenje jer oni znaju upravo osporavatelji prava na izjašnjava- naroda u BiH?
ko je bio Mustafa Busuladžić. Je li time nje bošnjačkom narodu. MILIŠIĆ: Međunarodni naučni skup
dovedeno u pitanje postojanje stručne Činjenica da jedan narod kome nisu do- “Bosna i njeni susjedi u srednjem vije-
institucije koju je osnovao Kanton? Je li zvoljavali da sebe naziva kako hoće, da svoj ku” bit će upriličen 10. i 11. maja ove
time uopće dovedeno u pitanje postoja- jezik naziva kako hoće do danas, i pored godine. Na ovom naučnom okupljanju
nje znanstvenika koji se bave naučnim povremenih reagiranja na neopravdana učestvovat će ukupno 37 naučnika iz
istraživanjima? imenovanja, govori da je to u suštini pro- Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore,
MILIŠIĆ: Reagiranje ovih zastupnika je- blem osporavatelja, a ne Bošnjaka. Pristup Hrvatske, Bugarske, Mađarske i Poljske.
ste reagiranje protiv historičara. Predsje- Bošnjaka koji svojim sunarodnjacima daje Cilj organiziranja ovakvog naučnog skupa
davajuća nije zapamtila ni ime ustanove, puno pravo na nacionalni osjećaj pokuša- jeste ukazivanje kako je bosanska država
pa je rekla islamski institut. Ili je ciljano va se okrenuti protiv njega, pa mu se čak u srednjem vijeku kao nezavisna i samo-
pojačavala utisak. To što su ovi zastupnici etiketira postojanje nekog fašističkog po- stalna politička organizacija ostvarivala
rekli govori o njima i njihovom odnosu kreta. Dovoljno je ponoviti da u određe- intenzivne kontakte s državama u susjed-
prema institucijama sistema. Šta bi tek nim godinama Muslimani nisu postojali stvu i onovremenoj Evropi preko politič-
rekli da su znali za postojanje sljedeće (1947), ali našim zastupnicima nisu po- kih, ekonomskih, vjerskih, kulturnih i
izjave: “Ne slažem se da pas u svom le- trebni historičari koji bi na to podsjećali bračnih veza. Upravo će rezultati novih
glu ima i konačno pravo na to leglo, čak čitav jedan narod. istraživanja karaktera i dinamike odnosa
i kad tu dugo leži. Ne prihvatam takvo Bosne i drugih država dodatno ukazati i
pravo. Ja ne prihvatam, naprimjer, da je STAV: Uskoro priređujete Međunarodni na osnovne karakterne crte onovremene
velika nepravda učinjena Indijancima u skup o Bosni u srednjem vijeku. Čini se bosanske vanjske politike te oslikati njen
Americi ili Aboridžinima u Australiji. da je i taj dio historije BiH pod stalnim međunarodni položaj. Srednjovjekovne
Ja ne priznajem da je njima učinjena ne- svojatanjima. Kome pripada srednji vi- prilike nije moguće promatrati kroz objek-
pravda samo zato što je jedna jača rasa, jek u BiH i možemo li uopće govoriti da tiv današnje politike i svakodnevice u ko-
joj mi živimo. Potrebno je uzeti u obzir
Dr. Nada Kisić-Kolanović svojom je knjigom dokazala da iznimno širok dijapazon elemenata koji
muslimanska zajednica nije prihvatila hrvatski nacionalizam. su tvorili tadašnje političke, društvene i
vjerske identitete. Neosporna je činjeni-
Podsjećanja radi, Jugoslavenska muslimanska organizacija ca kako je baština srednjovjekovne Bosne
1941. godine ne postoji, tako da odluku o inkorporiranju Bosne i protkana u identitetu svih naroda koji žive
Hercegovine u novostvorenu državu NDH ne donose Bošnjaci. Za u Bosni i Hercegovini. Od samih poče-
nastanak NDH niti su pitani, niti su odgovorni. Zašto? Pa Bošnjaci taka proučavanja srednjovjekovne epohe
na ovim prostorima prisutni su elementi
nisu imali jedinstveno političko rukovodstvo, nisu imali nikakve pristranog i neobjektivnog pristupa pi-
predratne borbene strukture, za razliku od Hrvata i Srba, koji su se tanju bosanske države u tom periodu. S
pripremali za rat, tako da ih je čekala teška i neizvjesna sudbina, vremenom je ova pojava poprimila zna-
puna iskušenja za goli biološki opstanak čajnije razmjera te sada možemo govori-
ti o etabliranim mitovima o pripadnosti

32 15/3/2018 STAV

Bosne nekom od susjednih naroda. Noviji
rezultati bosanskohercegovačke historio-
grafije bazirani na objektivnim naučnim
analizama prvorazrednih historijskih izvo-
ra demonstriraju kako elementi od kojih
su krojeni mitovi ne mogu izdržati ozbilj-
niju naučnu provjeru. Snaga mitoloških
konstrukcija bazirana je na kvantitetu
pristupa koji ga podržavaju. Značajnija
ulaganja u bosanskohercegovačku me-
dievistiku svakako bi rezultirala objek-
tivnijim saznanjima o srednjovjekovnoj
bosanskoj državi i Bošnjanima.
STAV: No, Bošnjacima se često nameće
da su u biti Srbi i Hrvati, a da im histori-
ja počinje od dolaska Osmanlija, zar ne?
MILIŠIĆ: A srednji vijek ćemo istrgnuti
i krenuti od dolaska Osmanlija? Činjenica
je da se ovim nametanjima ide ka pojedno-
stavljivanju historijskih tokova i da bi bilo
najjednostavnije reći da je u Bosnu došao
neki okupator, islamizirao dio zatečenog
naroda i tako se stvorili neki Bošnjaci.
Historija Bosne i njenih naroda, međutim,
jeste sve, samo ne jednostavna. Upravo to
i jeste razlog što se lome koplja oko ime-
novanja narodā, njihovih jezika i slično.
Postoje ozbiljni osmanistički radovi koji
naglašavaju anacionalan odnos osmanske
uprave, a izvorna građa prepoznaje samo
različite millete. Tako da iz ove perspekti-
ve govoriti o “nastajanju” Bošnjaka s tim
periodom je izlišno. Naprotiv, govoriti o
prisustvu naziva Srbi i Hrvati i srpski i
hrvatski jezik u Bosni osmanskog perioda
potrebno je i izuzetno značajno. Ta su na-
metanja u direktnoj vezi s velikodržavnim
projektima u okruženju kojima se pokuša-
va izmaknuti Bošnjacima tlo ispod nogu
i osporiti im pravo na život na ovim pro-
storima, pravo na Bosnu.
STAV: Što je to ostalo, a tiče se arhiva,
da se otvori, pa da saznamo nešto više o
vlastitoj prošlosti. Posebno Vas to pitam
na period koji se tiče vladavine komunista?
MILIŠIĆ: Brojni i najvažniji historijski
izvori najčešće su izvan Bosne i Hercego-
vine: u Hrvatskoj, Turskoj, Mađarskoj,
Austriji, Rusiji, Italiji, Srbiji... Ovdje nije
riječ samo o otvaranju arhiva već o sis-
tematskom prikupljanju i objavljivanju
izvora koji se tiču naše prošlosti, čime bi
istraživačima posao bio umnogome olak-
šan. Rezultati na tom polju postignuti
do početka 90-ih godina prošlog stoljeća
bili su značajniji od onih koje ne(i)mamo
danas. Već 40 godina govori se o potrebi
otvaranja arhiva. Za period koji mi histo-
ričari nazivamo socijalističkim postoji ili
je postojao veliki broj dokumenata. Prvo
pitanje koje se postavlja koliko je tih do-
kumenata “preživjelo” razna događanja od
Informbiroa, preko Brionskog plenuma,
rata i razna “prečišćavanja”. Pouzdano se
zna da je u vrijeme sukoba s Informbiro-
om dio građe izmješten na sigurnije, tako
se, npr., spominju bunkeri u Bileći u koje
je sklonjen dio povjerljive građe, ili neka
skloništa u okolini Dubrovnika. Koja je
građa u pitanju i da li je vraćena u arhive
iz kojih je izmještena, ne znamo.
Nakon Brionskog plenuma, a u vezi sa
zloupotrebama počinjenim od strane služ-
be državne bezbjednosti, spaljeno je pet
Busuladžićeva knjiga
“Muslimani u Sovjetskoj
Rusiji” bila je ključni krimen
zbog kojeg su ga u junu 1945.
godine komunističke vlasti
osudile i ubile. Riječ je o tome
da komunisti nisu dozvoljavali
“nijednu ružnu riječ” o “majčici
Rusiji”. U tom vremenu nisu
bili rijetki slučajevi da su
komunisti ubijali i komuniste
koji su pisali ili pričali loše o
Sovjetskom Savezu, bez obzira
što je sve bilo tačno. Ubijali
su svoje članove koji su po
povratku iz Sovjetskog Saveza
pisali o strahotama i teroru
koje su komunisti provodili.
Jedan od takvih primjera jeste i
ubistvo (strijeljanje) istaknutog
komuniste Živojina Pavlovića
kilometara dosjea UDBA-e. “Do 1. jula
1966. u BiH je bilo 316.445 dosjea. Nakon
toga je do 1967. izdvojeno za uništavanje
247.305, a zadržano 69.140 dosjea. U uni-
štenim fondovima bilo je 141.445 pojedi-
načnih i 4.245 zbirnih dosjea sa podacima
o oko 175.000 evidentiranih po antisoci-
jalističkim pojavama, kontroli putovanja
u inostranstvo i podacima o licima u spe-
cijalnim vojnim jedinicama. SDB BiH je
uništila 77 odsto arhivskog fonda. Praksa
uništavanja dokumentacije nastavljena je
i kasnije. SDB se i dalje služila oprobanim
metodama eliminacije političkih neistomi-
šljenika.” (Citirano prema: Safet Bandžović,
Bošnjaci i antifašizam, Ratni realizam i odjek
rezolucija građanske hrabrosti (1941.), Saraje-
vo, 2010, 381.; i Srđan Cvetković, Kako je
spaljeno pet kilometara dosjea UDB-e, Arhiv,
br. 1-2, Beograd, 2008, 79-80.).
Arhivska građa Centralnog komiteta
Saveza komunista Bosne i Hercegovine
nastala u periodu od 1945. do prvih vi-
šestranačkih izbora (fondovi PK KPJ za
BiH i CK SK BiH), a koji su se nalazili
u arhivskom odjeljenju CK-a, postali su
“vlasništvo” političke partije i pojedinaca,
a ne države. Tek jedan mali dio dostupan
je istraživačima. Ono što još uvijek nije
dostupno jeste građa arhivskog odjelje-
nja nekadašnjeg RSUP-a BiH, kao i Suda
BiH, zatim zatvorska građa, građa Vojnog
suda koja je iz kasarne “Viktor Bubanj”
odnesena 1992. godine itd. Ono što je
neophodno uraditi jeste vraćanje Bosni
i Hercegovini svega onoga što se na nje-
nu prošlost odnosi, a ono što ima učiniti
dostupnim istraživačima.  n
STAV 15/3/2018 33
 politika
Enver Kazaz u sirotištu “avazovštine”
S gnušanjem odbacujemo
Kazazove konstrukcije
izrečene na račun
Mahira Sokolije
Piše: Redakcija “Stava”
“
Za koga radi bošnjački kasapin
Fahrudin Radončić”, vrištalo je
s naslovnice specijalnog dodat-
ka magazina Dani, u kojem su
prezentirani dokazi da je Radončić KOS-
-ov agent pod kodnim imenom “Šćepo”,
zatim korumpirani tajkun i mafijaš, ubica
Ramiza Delalića Ćele i slično, ali u kojem
je niz javnih ličnosti demontiralo ono što
su nazivali avazovštinom. Jedan od njih bio
je i Enver Kazaz, koji je u međuvremenu
mentalno napredovao i postao punokrvni
Avazov “analitičar”.
Kako je Kazaz pisao o avazovštini, Ra-
dončićevom medijskom konceptu koji danas
preuzima u svojstvu intelektualnog jetima
i prezentira kao vlastitu mentalnu sliku,
vidi se upravo iz izjave koju je nekada dao
magazinu Dani:
“Dio bošnjačke elite u Avazu vidi šan-
su za enormno bogaćenje i vladanje ovom
zemljom i ovim narodima za kompletnu
budućnost. Kad bismo pokušali raščlaniti
politiku Avaza, onda uz ovo mafijaško leži
i sljedeće: što prije legalizirati, u tranzicij-
skoj Bosni i Hercegovini, vlastiti kapital.
Zato po Sarajevu i niče avazovština, ne više
kao model ekonomski i politički, nego kao
model mentalnih slika. Ja mislim da je to
najgora posljedica – avazovština kao men-
talno stanje, ne samo bošnjačke nacije nego
i ukupnog bosanskohercegovačkog društva.
Avaz je idealno iskoristio kolektivni menta-
litet da bi ga naprosto odveo u stanje sred-
njovjekovne neinfomiranosti.”
Kazaz se očigledno i sam vratio u sred-
nji vijek te se služi avazovštinom kao me-
todom dezinformacije i denuncijacije. On
će, stoga, projicirati mentalne slike koje su
bliske svjetonazoru Fahrudina Radončića,
a istovjetne mentalnom stanju avazovštine.
Stoga, ne treba čuditi kada Avaz širi
dezinformaciju da je Kazazu “Bakirov
urednik prijetio da će ga zaklati zubima”.
34 15/3/2018 STAV
Potpuno nevjerovatna konstrukcija u kojoj
se izvršnog urednika Stava Mahira Sokoliju
želi predstaviti kao “Bakirovog koljača zu-
bima” ustvari je mentalna slika Kazazovog
intelektualnog beščašća i korumpiranosti.
Na to se, identično kao i u slučajevima
s istim nakanama, pridružuju osude i “po-
zivi na sankcioniranje” od strane SDP-a,
Naše stranke, DF-a i bliskim im portali-
ma te udruženjima nevladinog sektora.
Uigrana je to, politički motivirana i već
viđena strategija u odstrelu neistomišlje-
nika, a Sokolijin i Kazazov verbalni su-
kob želi se prikazati kao “brutalni fizički
napad režimskog novinara na nezavisnog
intelektualca”.
U slučaju Mahira Sokolije riječ je o tome
da Kazaz želi prikriti kontinuirani mobing
koji provodi nad njegovom trudnom supru-
gom koja s njim predaje hrvatsku književnost
na istoj katedri Filozofskog fakulteta. Nada-
lje, da prikrije da na svojim predavanjima,
o čemu svjedoče sadašnji i bivši studenti,
umjesto da predaje hrvatsku književnost, on
širi mržnju prema sedmičniku Stav i njego-
vim uposlenicima, a odnedavno je započeo
predavati i o rahmetli ocu Mahira Sokolije,
šireći o tom časnom univerzitetskom profe-
soru najbezočnije laži i klevete. Treba reći da
Stavom opterećenom Kazazu Mahir Sokolija
nije prišao kao izvršni urednik našeg sed-
mičnika, nego kao nečiji suprug i kao nečiji
sin sa željom da svog nekadašnjeg profesora
i prijatelja upozori da prestane maltretirati
njegovu obitelj, što uključuje i one koji se
nalaze pod zemljom. Kazazov odgovor bio
je da Sokoliju u nevjerovatnoj konstrukciji
pokuša označiti kao “brutalnog režimskog
koljača zubima”.
Redakcija Stava s gnušanjem odbacuje
Kazazove konstrukcije izrečene na račun
Mahira Sokolije, ali i uredništva sedmič-
nika Stav. Napominjemo i to da do tre-
nutka izlaska ovog teksta niti jedan medij
koji je objavio vijest o “brutalnom napadu
koljača zubima” nije tražio izjavu Mahira
Sokolije, niti uredništva Stava, što samo
potvrđuje da je cilj bio jednostrano prika-
zivanje događaja.
Međutim, konstrukcije nas ne čude jer
je ovih dana pojava “prijetnje Bakirovog
koljača zubima” samo jedna u nizu vrlo
nemaštovitih podmetanja o postojanju ne-
kakvih ubica i atentatora koji su povezani s
Bakirom Izetbegovićem. Ne treba zaboravi-
ti da ovo nije prvi put da se urednici Stava
žele prikazati kao atentatori s političkim
direktivama. Podsjetimo, 2017. godine u
Avazu se nagađalo da glavni urednik Stava
Filip Mursel Begović kao “mafijaški glasno-
govornik” najavljuje atentat na Fahrudina
Radončića. Potom je Radončićev odvjetnički
tim u Hrvatskoj prijavio glavnog urednika
Stava “da potiče na njegovo teško ubistvo”.
Riječ je o najgoroj vrsti političkog priti-
ska na slobodu javnog izražavanja. U tome
nisu uspjeli, a sada bi željeli da njima ne-
sklonim medijima nametnu autocenzuru,
odnosno strah da će svaki slobodni govor
i detekcija stanja na političkoj sceni u Bo-
sni i Hercegovini biti suspregnuta pod si-
lom straha od optužbi za navodna ubistva,
klanja i atentate.
Stav izlazi pune tri godine, a predviđali
su mu, odnosno nadali su se, da će izlaziti tri
mjeseca. Tri godine medija koji se zove Stav
upravo je ono što ih brine i zato je potrebno
da se njegovo uredništvo na sve moguće na-
čine diskreditira i uništi. S obzirom na to da
to nisu u stanju učiniti jalovim i izlizanim
guščijim perom propalog znanstvenika En-
vera Kazaza, rade to nagađanjem atentata i
pokušajem naše kriminalizacije, a do koje
su razine spremni ići, ilustrativno govori i
posljednji slučaj.
No, “uzaludan vam trud svirači”. n

M
oj sukob s Enverom Kazazom
isključivo je privatne prirode i
nema nikakve veze ni s novinar-
stvom ni s politikom. On traje
već sedam godina, otkako na predavanji-
ma, kao redovni profesor, zloupotrebljava
katedru da pred studentima iznosi gnusne
laži o mojoj obitelji i otkad najgrublje po
različitim osnovama vrijeđa svoju kolegicu
s Odsjeka za književnosti naroda Bosne i
Hercegovine, a moju suprugu, onemogu-
ćavajući joj godinama da u miru obavlja
svoj posao, ne prezajući pri tome ni od
seksističkih komentara o duljini njezine
suknje i boji čarapa koje nosi.
Kulminiralo je kada je odnedavno uz
moju suprugu, koja je trenutno u osmom
mjesecu trudnoće, kao temu za predavanje
uveo i moga rahmetli oca, iznoseći pred
studentima o njemu gnusne laži, a sve u
svrhu diskreditiranja moje obitelji i svoje
kolegice, a moje supruge. To je bilo po-
vodom da, sasvim slučajno i neplanirano,
8. marta, čekajući suprugu pred Filozof-
skim fakultetom, ugledavši Envera Kaza-
za kako ulazi u zgradu Fakulteta, pođem
s namjerom od njega zatražiti da presta-
ne zloupotrebljavati svoju profesorsku
katedru za oblajavanje i iznošenje laži o
mojoj familiji. Krećući prema stepenica-
ma, uočio sam ga kako sjedi u bifeu, koji,
treba napomenuti, nije dio Filozofskog
fakulteta, kako se to želi predstaviti, već
je iznajmljen privatnom vlasniku i ni na
koji način ne bi trebao biti radnim mje-
stom jednog univerzitetskog profesora.
Prišao sam iznenadno, kazavši mu
da prestane spominjati na predavanjima
moju ženu i mog oca. Kazaz je skočio i
krenuo prema meni, nakon čega je uslije-
dilo obostrano guranje praćeno međusob-
nim optužbama i riječima među kojima
je bila i prijetnja Envera Kazaza da će me
ubiti kad me sretne, na što sam odgovorio
Izjava Mahira Sokolije za “Slobodnu Bosnu”
Ne pokušavam
zaštititi režim od
tebe, nego svoju
suprugu koja trpi
užasni mobing
sličnim rječnikom, sugerirajući mu da izi-
đe i da to odmah učini ako se usuđuje. U
svoj toj gužvi dobro su reagirali uposlenici
bifea, stavši između nas dvojice kako bi
zaustavili prepirku i guranje. Osim obo-
stranog naguravanja i dva blaža udarca
koja sam primio u prsa od Envera Ka-
zaza u trenucima kad su uposlenici bifea
stajali između nas – ali okrenuti licima
prema meni tako da nisu mogli spriječiti
ove Kazazove udarce, a ja se nisam imao
mogućnosti braniti jer se napadač odmah
sklanjao za leđa ovim momcima – drugog
fizičkog kontakta nije bilo.
Budući da o svemu što slijedi postoje
brojni dokazi, apeliram na rukovodstvo
Filozofskog fakultet u Sarajevu, na Senat
i na Rektorat Univerziteta u Sarajevu da
spriječe Envera Kazaza u blaćenju i mal-
tretiranju kolegica i kolega s njegovog
Odsjeka, kao i da zaustave i kazne mo-
bing kojeg čitavo desetljeće provodi nad
svojim kolegama, ali i nad studentima,
izlažući ih uz to diskriminaciji na osno-
vu vjere, na osnovu spola, na osnovu po-
litičkog opredjeljenja, na osnovu fizičkog
izgleda i fizičkih nedostataka.
Godinama su meta Kazazovih ružnih
riječi i kleveta, što javnih, što sakrivenih
iza katedre, redom svi profesori s Odsje-
ka na kojem predaje, kako sadašnji, tako
i bivši nastavnici: Enes Duraković, Fa-
hrudin Rizvanbegović, Muhidin Džanko,
Nenad Veličković, Sanjin Kodrić, Edina
Murtić, Sead Šemsović, Munib Maglajlić,
Nihad Agić, Alija Pirić... I oni i njihove
familije vrijeđani su i iz časa u čas poni-
žavani pred njihovim studentima. Zbog
kleveta iznesenih u javnom prostoru nje-
gov ga je odsječki kolega Sanjin Kodrić
tužio, a taj sudski proces uskoro bi trebao
biti okončan.
Napominjem da svi drugi povodi i
konteksti koje se u ovaj sukob s Enverom
Kazazom želi inputirati počivaju na laži-
ma i fantaziranju i da mi ne pada napamet
ulaziti u ideološku i političku kaljugu u
koju me Kazaz nastoji uvući. Štaviše, ni-
sam nikada odgovorio ni na Kazazaove
napise o novini za koju radim, odnosno
na tekstove u kojima me je vrijeđao i u
kojima je govorio općepoznate neistine.
Smatrao sam da je to njegov izbor i pra-
vo te da to što piše i vrijeđa ponajbolje
govori o njemu samom, o njegovom ka-
rakteru i njegovoj prevrtljivoj prirodi.
Za ilustraciju o tome koliko je Kazaz u
mom slučaju nepouzdan izvor informa-
cija neka posluže samo tri od brojnih
uvreda koje je iznio o meni napisavši
da sam “uredničić pilećeg znanja”, “in-
telektualni patuljak” i da “pojma nema
o književnosti”. Pitam se samo kako je
moguće da je tom intelektualnom patulj-
ku pilećeg znanja koji nema pojma o knji-
ževnosti Enver Kazaz tokom dva ciklusa
studija književnosti dao ni manje ni više
nego petnaest desetki.
Da, ja sam bio jedan od studena-
ta Envera Kazaza kojem je posvećivao
svoje knjige “s prijateljskom ljubavlju”.
Da, Enver Kazaz i ja poznajemo se godi-
nama, družili smo se, izvodio sam ga iz
bolnice nakon operacije, bio mi je gost
mnogo puta u kući, skupa smo igrali
nogomet, posjećivali košarkaške i no-
gometne utakmice, jednu sam mu knji-
gu priredio za štampu i bio njezin ured-
nik... Ove privatne detalje, samo neke od
brojnih, iznosim tek da pokažem da se
Kazaz i ja poznajemo godinama i da još
jednom podvučem kako sukob između
nas dvojice nema veze ni s vlašću, ni sa
Stavom, ni s čime drugim osim s mojim
pokušajem da utječem na to da prestane
blatiti moga rahmetli oca i da prestane
vršiti mobing nad mojom trudnom su-
prugom, a svojom kolegicom. n
STAV 15/3/2018 35
 politika

Objavljen registar boraca

u Tuzlanskom kantonu

Registar je
živi proces
u kojem će
ažuriranje
biti rađeno
mjesečno
Nakon Tuzle, registar će biti predstavljen u Zenici i Bihaću, a federalno resorno ministarstvo
predstavilo je i aktivnosti provedene u 2017. godini. “Želimo prezentirati i ono što je federalno
ministarstvo uradilo u protekloj godini i kako je raspoređeno ovih 315,5 miliona KM s naše
pozicije. Od toga je oko 60 miliona KM doznačeno putem transfera na račune boraca
Tuzlanskog kantona”, rekao je Bukvarević

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

O
bjavom boračkog registra s ime-
nima 119.110 pripadnika Dru-
gog korpusa Armije Republike
Bosne i Hercegovine (ARBiH)
s područja Tuzlanskog kantona započeo
je proces objavljivanja registra za cijelu
Federaciju Bosne i Hercegovine. Regi-
star nije dostupan široj javnosti, ali jeste
institucijama i boračkim udruženjima.
Nedugo nakon što su se u Tuzli, ali i u
još nekoliko gradova u Federaciji Bosne
i Hercegovine, održali protesti boraca,
registar je predstavljen na javnoj prezen-
taciji koju su predstavnici Ministarstva
za pitanja boraca i invalida odbrambe-
no-oslobodilačkog rata FBiH održali u
Tuzli s boračkim udruženjima i lokalnim
zajednicama iz ovog kantona. Prilikom
protesta krajem prošlog i početkom ovog
mjeseca, bivši borci ARBiH blokirali su
važne saobraćajnice iznoseći tri zahtje-
va. Tražili su objavu boračkog registra,
naknade za sve učesnike rata i ukidanje
finansiranja preko 1.600 boračkih udru-
ženja iz budžeta.
Tokom predstavljanja trenutnog sta-
nja, Salko Bukvarević, federalni ministar
za pitanja boraca i invalida odbrambe-
no-oslobodilačkog rata, naveo je da regi-
star podrazumijeva sve do sada registrira-
ne borce i korisnike boračko-invalidske
zaštite, te da su u kartonima, uz imena,
navedeni detaljni podaci o vremenu pro-
vedenom u ratu, kao i o vrsti i količini
materijalne pomoći koju su ovi ljudi do-
bili od završetka rata. Na spiskovima su
pripadnici Armije RBiH, MUP-a RBiH,
HVO-a, pripadnici namjenske industrije
koji su radili za vojne potrebe, kao i oni
koji su radili u vojnim bolnicama, odno-
sno u vojnom dijelu zdravstva, a u redo-
vima Drugog korpusa proveli su najma-
nje jedan mjesec.
Bukvarević je istaknuo da je važno da
javnost zna da je uspostavljen registar i da
je, u skladu sa zakonom, dostupan insti-
tucijama od općina, kantona, Federacije
BiH i država, kao i boračkim udruženjima

36 15/3/2018 STAV
koja u prostorijama federalnog ministar-
stva mogu izvršiti uvid i iznijeti primjed-
be ukoliko otkriju bilo koga ko u registru
ne bi trebao biti.
“Bila je namjera da se registar javno
objavi, ali nakon obraćanja Uredu za
zakonodavstvo BiH i Agenciji za zašti-
tu ličnih podataka dobili smo negativan
odgovor, s upozorenjem da je to krivič-
no djelo jer su to podaci građana koje ne
smijemo objaviti javno na web-stranici.
Prvi sam tražio da odmah, već danas, moj
karton bude javno objavljen. Isto tako,
svaki građanin koji to bude htio morat će
potpisati izjavu da se njegov karton može
objaviti. Inače, registar je ‘živi proces’ u
kojem će ažuriranje biti rađeno mjeseč-
no i očekujemo da u saradnji svi zajed-
no unesemo preostale podatke. Želimo
uraditi ono što je od nas zatraženo kroz
usvajanje ovog zakona i što je Parlament
s predstavnicima boračkih organizaci-
ja od nas tražio”, naveo je Bukvarević
i dodao da su u vezi s objavom registra
branitelja i u susjednoj Hrvatskoj imali
velikih problema, uključujući i proteste,
ali da se, kada je registar objavljen, ništa
značajno nije dogodilo.
Fahrudin Hasanović, predsjednik Sa-
veza ratnih vojnih invalida TK, podržao
je objavu registra za područje tuzlanske
regije. “Ako država smatra da trebaju obja-
viti pojedinosti za svakog borca, bujrum.
Neka se objavi od prvog do zadnjeg sata
gdje je ko bio u ratu i od prvog dana 1995.
do 2018. godine ko je dobio i jednu mar-
ku od ove države i zašto ju je dobio. Mi
kao borci toga se ne bojimo i podržava-
mo takvu objavu”, izjavio je Hasanović.
Nakon Tuzle, registar će biti pred-
stavljen u Zenici i Bihaću, a federal-
no resorno ministarstvo predstavilo je
i aktivnosti provedene u 2017. godini.
“Želimo prezentirati i ono što je federalno
ministarstvo uradilo u protekloj godini i
kako je raspoređeno ovih 315,5 miliona
KM s naše pozicije. Od toga je oko 60
miliona KM doznačeno putem transfera
na račune boraca Tuzlanskog kantona”,
rekao je Bukvarević.
On je podsjetio i da je zakon o borač-
kim udruženjima od posebnog društvenog
značaja u formi prijedloga u Parlamentu.
“Ovo omogućava da, ukoliko borci to
žele, oni se mogu udružiti u jedno udru-
ženje koje bi imalo reprezentativnost i
to bi bilo rješenje u predstavljanju bora-
ca. Ponudili smo Koordinaciji boračkih
udruženja Armije RBiH iz svih kantona
i HVO-a da uputimo u dalju proceduru
nacrt zakona o demobiliziranim borcima.
Taj nacrt zakona podrazumijeva 15 prava
i regulira prava demobiliziranih boraca,
a trenutno ta kategorija nije regulirana
zakonom”, rekao je Bukvarević.  n

STAV 15/3/2018 37
 politika

Rodna ideologija ili nacionalno-

-konzervativna paranoja

Istanbulska
konvencija
podijelila
Hrvatsku Pojmovi roda i rodne ideologije izazvali su velike prijepore
i političko-ideološka sučeljavanja u Hrvatskoj posljednjih
mjeseci. Ionako polarizirano društvo nepomirljivih protivnika
Piše: Faris NANIĆ
zauzelo je dva suprotstavljena stava, a veoma je malen broj
onih koji problemu pokušavaju prići s više aspekata. Kao,
uostalom, i u svim drugim društvenim antagonizmima

I
stanbulska konvencija skraćeni je naziv
za Konvenciju Vijeća Evrope o spreča-
vanju i borbi protiv nasilja nad žena-
ma i nasilja u obitelji. Vijeće Evrope
prihvatilo ju je 11. maja 2011. godine u
Istanbulu. Ona ima status međunarodnog
ugovora i time je pravno jača od nacional-
nih zakona, odnosno, iznad je nacionalnih
ustava. Države koje ju ratificiraju trebaju
svoj ustav, gdje je to potrebno, ali i ostale
zakone, podrediti i prilagoditi zahtjevi-
ma Konvencije. Time postaju podložne
kontroli međunarodne skupine pod na-
zivom GREVIO, koja nadzire provedbu
Konvencije, osobito na području državnih
javnih politika (školstvo, mediji, antidis-
kriminacijska politika...). Do marta 2018.
godine Konvenciju je ratificiralo 28 od
ukupno 47 zemalja članica Vijeća Evrope.
Konvenciju uopće nisu potpisali Rusija
i Azerbejdžan.
Prema najavama, Hrvatski sabor tre-
bao bi odlučivati o ratifikaciji Istanbul-
ske konvencije nakon što ju Vlada sta-
vi u proceduru tokom ove godine. Na
javnoj raspravi o Prijedlogu zakona o
potvrđivanju Istanbulske konvencije (pro-
vedenoj na Vladinoj stranici e-savjetova-
nja u julu 2017. godine) 80% od ukupno
tristotinjak sudionika izrazilo je protivlje-
nje prihvaćanju Konvencije. Ratifikacija
Konvencije postala je vrućom političkom
temom u Hrvatskoj, posebno nakon što je
premijer Plenković najavio da će se Vla-
da ubrzo očitovati o njezinoj ratifikaciji,
eventualnim rezervama i dati ju Saboru na
usvajanje. Naime, iako je Hrvatska potpi-
som preuzela obavezu primjene njezinih
odredbi, tek saborskom ratifikacijom to
formalno i čini i tada nastupaju promje-
ne zakonodavnog okvira.
BORBA PROTIV NASILJA,
UZ MALO IDEOLOGIJE
Zagovornici ratifikacije tvrde da sva-
ko odugovlačenje i time izostanak nuž-
nih promjena u zakonodavstvu doprinosi
daljnjem širenju nasilja i kršenju ljudskih
prava žena i djece, žrtava nasilja. Odno-
sno, tvrde da Konvencija pruža širu i
obuhvatniju zaštitu žena i djece od po-
stojećih zakonskih normi. Činjenica je da
raste broj slučajeva nasilja, čak i ekstre-
mnog, i da je potrebno što prije poboljšati
zakonodavni okvir, uskladiti zakonska
rješenja i pojačati nadzor te sankcijsku
politiku. Kako mnoga nacionalna zako-
nodavstva to ne čine, prepoznata je potre-
ba da se, barem na evropskoj razini, oni
trebaju normativno definirati, ne samo
sankcijama za počinjenje nasilja već i
sprečavanjem sekundarne viktimizacije,
kao i širom definicijom nasilnih djela.
O ovom postoji društveni konsenzus,
ali protivnici ratifikacije tvrde i da posto-
jeći zakonski okvir pruža mogućnosti efi-
kasne borbe za ostvarenje svrhe i ciljeva
Konvencije, naravno, uz potrebne promje-
ne i usklađenja, pa i ne vide svrhu njezine
ratifikacije, iako ih praksa demantira. Po-
sebno zato što tvrde da ona na mala vrata
uvodi tzv. rodnu ideologiju i u obrazovni
proces, a i neke ideološke premise stavlja
iznad Ustava i nacionalnih zakona. Upra-
vo su pojmovi roda i rodne ideologije iza-
zvali velike prijepore i političko-ideološka
sučeljavanja u Hrvatskoj posljednjih mje-
seci, dok se rasprava zaoštrila posljednjih

38 15/3/2018 STAV

sedmica. Ionako polarizirano društvo ne-
pomirljivih protivnika zauzelo je dva su-
protstavljena stava, a veoma je malen broj
onih koji problemu pokušavaju prići s više
aspekata. Kao, uostalom, i u svim drugim
društvenim antagonizmima.
Konvencija se sastoji od samog teksta,
pojašnjenja i tumačenja pojmova i defi-
nicija. Definicija roda koja je već dugo u
upotrebi u starijim i ranije ratificiranim
konvencijama, u Istanbulskoj konvenci-
ji odnosi se na muškarce i žene, odnosno
njihove društveno oblikovane uloge, po-
našanja i aktivnosti koje pojedino društvo
smatra prikladnim za žene i muškarce.
Dakle, ovdje se spol smatra odlučujućim
faktorom rodnog identiteta. Iz ove defini-
cije deriviran je pojam rodno utemeljenog
nasilja koje se odnosi na nasilje uzrokova-
no rodno pretpostavljenim ulogama, pa se
tekst Konvencije, iako je posvećen zaštiti
žena, što podrazumijeva i djevojke i dje-
vojčice mlađe od 18 godina, osvrće i na
rodno utemeljeno nasilje nad muškarci-
ma i dječacima. Konvencija predviđa po-
jačanje nadzora i prevencije ponavljanja
zločina, predviđa međunarodnu saradnju,
interno nacionalno i eksterno internaci-
onalno usklađenje zakona i instrumente
efikasne zaštite žrtava. Također, krimi-
nalizira tzv. zločin iz časti, prisilan brak,
mutilaciju ženskih spolnih organa, čak i
eksplicite definira seksualno nasilje nad
ženama i silovanje, odnosno precizno po-
jašnjava koje se vrste penetracije smatraju
seksualnim nasiljem.
No, ne zaustavlja se tu, već i pojašnja-
va i druge vrste seksualnog nasilja koje ne
uključuju penetraciju, što je za jedan opći
dokument ove vrste prilično zanimljivo.
Nasilje nije samo fizičko već i psihičko i
ekonomsko, te predstavlja diskriminaciju
žena i djece. Kako se odredbe Konvencije
moraju uskladiti s nacionalnim zakono-
davstvima svake zemlje ponaosob, date
su mogućnosti rezervi, ali samo za neke
članove, i to najviše na dva perioda od
po maksimalno pet godina. Te se rezerve
odnose na odredbe o naknadi štete, in-
kriminaciju psihičkog nasilja i uhođenja,
nadležnosti nad osobama s prebivalištem,
neuvjetovanu nadležnost i progon i prije
prijave žrtve, postupke ex parte i ex ofi-
cio, dulju zastaru za inkriminirane akte
tjelesnog nasilja, prisilnog braka i muti-
lacije ženskih spolnih organa te davanje
boravišnog statusa i azila žrtvi.
Načelno se može reći da se Konvencija
bavi vrlo širokim pojasom mjera za uki-
danje diskriminacija po svim osnovama,
rasi, spolu, vjeri, naciji, ali i rodu i rod-
nom identitetu, što, zapravo, protivnici
ratifikacije smatraju spornim. Naime, u
stavu 3. člana 4. Konvencije kao osnovi
za diskriminaciju navode se rod i rodni
identitet, koji, naravno, ne mora biti ve-
zan sa spolom. Definiraju se i opće oba-
veze poput iskorjenjivanja predrasuda,
ali i tradicija, običaja i prakse koji se te-
melje na ideji manje vrijednosti žena ili
stereotipnim ulogama muškaraca i žena.
Ovo potonje može biti problematično u
budućnosti jer se onda i neke nepromje-
njive vjerske norme mogu početi smatra-
ti i proglasiti takvima. Zanimljivo je da
se u smislu mutilacije u Konvenciji ne
spominje muški spolni organ, ali cirku-
mciziju, koja je negdje vjerski, a negdje
i medicinski standard, recimo, Island,
koji još uvijek nije ratificirao Konvenci-
ju, želi kriminalizirati do punoljetnosti
jer ju smatra mutilacijom.
Ovaj primjer postavlja pitanje mogu-
ćih vrlo ekstenzivnih tumačenja odredbi
Konvencije i njihove implementacije u
zakone. Posebno ako je predviđeno nad-
zorno tijelo koje potpuno neovisno brine
o provedbi odredbi Konvencije u nacio-
nalna zakonodavstva. U nastavku stav 5.
istog člana stipulira da kultura, vjera i tra-
dicija, ili tzv. čast, ne mogu biti smatra-
ni opravdanjem za bilo koje djelo nasilja
po Konvenciji. Ovdje se, također, može
prepoznati opasnost da se u sprečavanju
diskriminacije počinju potirati legitimna
načela vjere koja se protive promociji ho-
moseksualizma, transseksualizma, bisek-
sualizma i tome slično.
Vrlo važan aspekt definiraju članovi
13. i 14., koji traže podizanje opće svijesti
i intervencije u obrazovnim programima
u smislu diskriminacije. Ovdje protivnici
ratifikacije vide opasnost da se tzv. rodna
ideologija ugradi u nastavne programe,
posebno kada je riječ o rodnoj neutral-
nosti, odnosno rodnoj orijentaciji koja
je neovisna, ili barem nije dominantno
ovisna o spolu.
Oglasila se i nacionalno konzervativna
Hrvatska akademija znanosti i umjetno-
sti. Još u decembru objavila je tekst kojim
se obraća i javnosti i dužnosnicima. Pre-
poznaje i ne spori da je glavni cilj doku-
menta zaštita žena i obitelji od nasilja, ali
smatra da se dijelovi Konvencije temelje
na rodnoj ideologiji, što za odgojno-obra-
zovni sistem Hrvatske smatra neprihvat-
ljivim jer u njega ne treba unositi zasade
rodne ili druge partikularne ideologi-
je. Uz malo nacionalnog romantizma o
identitetu naroda i kulture, HAZU ističe
važnost kontinuiranog kritičkog promi-
šljanja i prihvaćanja novih spoznaja koje
ulaze u sadržaje obrazovanja, prihvatlji-
vih za djecu i mlade te njihove roditelje
koji imaju prirodno pravo odgajati djecu
u vlastitom svjetonazoru.
HAZU ukazuje da školska izobrazba
o pozicijama žena i muškaraca u druš-
tvu ne smije biti usmjerena na negiranje
muško-ženskih spolnih i svih drugih
posljedičnih razlika jer su one biološki,
evolucijski, anatomski i funkcionalno
zadane. Također, cilj izobrazbe ne smije
biti ni nametanje shvaćanja da između
muškaraca i žena nema razlika koje pro-
istječu iz njihove biološke i evolucijske
različitosti, a što je sadržano u ideji da
dijete samo bira svoj rod. Cilj mora biti
osvješćivanje djece i mladih o razlikama
muškaraca i žena i da te razlike ne smiju
STAV 15/3/2018 39
 politika
Za javno deklarirane
protivnike ratifikacije, dakle
one s konzervativnog i
nacionalističkog spektra,
od Katoličke crkve, preko
udruženja, do Akademije
znanosti i umjetnosti,
riječ je o ultraliberalnom
i ideološki protkanom
dokumentu koji i zbog
nadnacionalnog kontrolnog
tijela bitno utječe na
vrednote društva i zadire
u temeljne odrednice
suvereniteta
služiti kao osnova za društvenu diskrimi-
naciju. To se ne može postići negiranjem
i tabuiziranjem razlika, nego osvješćiva-
njem vrijednosti ženske i muške ljudske
osobe. Ravnopravnost spolova ne smije se
tražiti u negiranju prirode, nego u iskre-
nom, objektivnom i poštenom odnosu
prema njoj.
Kod odredbi o istražnim, sankcijskim
i kaznenim okvirima, a zbog navedene
“rodne uvjetovanosti” nasilja, moguće je
da se pribjegne zakonskim intervencijama
koje bi mogle kršiti ljudska prava. Ovu
opasnost prepoznaje se u komentarima u
kojima se upozorava da je Konvencija u
skladu s Evropskom konvencijom za zašti-
tu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa
se to mora odnositi i na zakonska rješenja
prilikom ugradnje odredbi Konvencije.
ONTOLOŠKI PARADOKSI
Kako je upotreba termina “rod” iza-
zvala najviše kontroverzi, u komentari-
ma se navodi da je taj termin utemeljen
na dva spola te društveno konstruiranim
40 15/3/2018 STAV
ulogama, predrasudama i tako dalje, i nije
zamjena za termine muškarac i žena. Me-
đutim, ostaje pitanje navođenja rodnog
identiteta u definiciji pojašnjenja dis-
kriminacije, kao i homo, bi i transsek-
sualizma iako su oni izvan opsega mjera
koje propisuje Konvencija. Zbog ovog
mogu zanimljivo zvučati neki komen-
tari koji stvarne protivnike ratifikacije
Konvencije, ne samo u Hrvatskoj, vide
u radikalnijim krugovima koji ovakav
tekst Konvencije i komentare smatraju
razvodnjenima i nedovoljno liberalni-
ma. Za javno deklarirane protivnike ra-
tifikacije, dakle one s konzervativnog i
nacionalističkog spektra, od Katoličke
crkve, preko udruženja, do Akademije
znanosti i umjetnosti, riječ je o ultrali-
beralnom i ideološki protkanom doku-
mentu koji i zbog nadnacionalnog kon-
trolnog tijela bitno utječe na vrednote
društva i zadire u temeljne odrednice
suvereniteta. No, umjereni među njima
ne poriču vrijednost Konvencije u borbi
protiv nasilja nad ženama i u obitelji. U
Policom osiguranja imovine nudimo Vam mogućnost
osiguranja od raznih opasnosti:
l požara i nekih
drugih opasnosti
l potresa
l provalne krađe
i razbojništva
tom smislu, ne može se reći da postoji
stvarni i nepomirljiv animozitet kao po
drugim prijelomnim pitanjima u Hr-
vatskoj. Zanimljivo da je navodno isla-
mistička i ultrakonzervativna Turska
Konvenciju ratificirala, pa se, u skladu
s bojaznima konzervativnog spektra, ovo
može tumačiti i kao paradoks.
No, politički prijepori oko ratifikaci-
je otkrivaju kako se ta tema više upotre-
bljava za političko nadmetanje nego kao
platforma borbe za što kvalitetnije rješe-
nje ozbiljnog društvenog problema i ra-
stuće anomalije. HDZ, koji je tek najavio
pokretanje procedure ratifikacije, iako
je više od dvije godine na čelu vladajuće
koalicije, još je 2014. godine, za vrijeme
vlasti lijeve SDP-ove koalicije, zahtijevao
ratifikaciju. SDP i njegovi bivši partneri
sada traže što bržu ratifikaciju, a sve vri-
jeme na vlasti tu temu nisu stavili pred
Parlament. Javnost ne krije da u oba slu-
čaja prepoznaje licemjerje, a Vladinu na-
javu pokretanja postupka smatra plodom
pritiska iz Evrope.  n
l loma stakla
l loma strojeva
l odgovornosti
i profesionalne
odgovornosti
 Bespuća internetske zbilje

Budi debeo da te
“Avaz” pohvali
K oliko negativna propaganda utječe na
zdrav razum, možda najbolje pokazuje
članak Istraživanje svjetske zdravstvene or-
ganizacije: Bosanci najmršaviji, Turci najde-

Bešlagić
blji narod u Evropi, objavljen ove sedmice u
Dnevnom avazu. U tekstu se prenosi istra-
živanje svjetske zdravstvene organizacije

umjesto
(WHO), po kojem Bosna i Hercegovina ima
procentualno najmanji broj pretilih osoba u
Evropi, što je inače indikator zdrave ishrane

i zdravih navika stanovništva i što bi trebalo
biti doživljeno vrlo pozitivno. Barem je tako
kada su u pitanju “razvijene zemlje”. Budući
da je riječ o Bosni i Hercegovini i s obzirom
na to da su takvi rezultati u oštrom kontrastu
s mnogim člancima lokalnih medija koji su ra-
nije izvještavali da imamo procentualno skoro
najveći broj pretilih osoba u Evropi (kao i to
da smo najsiromašniji, najdepresivniji, naj-
bolesniji, najzagađeniji, najnepismeniji i sve
ostalo najgore), onda neki razloge za ovako
pozitivne brojke vide u tome što je Bosna i
Hercegovina navodno toliko katastrofalno
siromašna da nema ni lance ni kulturu brze i
masne ishrane. Nešto poput DR Konga. Šta
učiniti osim nasmijati se na ovakvu karakteri-
zaciju Bosne, zemlje ćevapa, pite i roštilja?!
Suština svega ovog jeste to da organizirana
negativistička kampanja širenja beznađa i oča-
ja u kojoj se Bosna i Hercegovina pokušava
prikazati ne samo najgorom državom u Evropi
nego u cijelom svijetu ima velikih problema
s činjenicama. No, kako bi rekli propagatori
očaja: time gore po činjenice.
Bešlagića
D a u SDP-u ne sjede samo neke br-
kate čike iz prošlog stoljeća, mod-
ni mačori s crvenim šalovima ili vječno
skandalizirani komesari Twittera i crveni
buržuji, nego da je tu i dosta razigra-
nih i vragolastih drugova i drugarica
spremnih na šalu i šegu, pokazuje i
prijedlog gradskog odbora SDP-a Ba-
nja Luka za kandidata za bošnjačkog
člana Predsjedništva BiH. Vjerujemo
da su se članovi ovog odbora kikotali
i jedni druge tapšali po ramenima dok
su pisali saopćenje kojim su na to mje-

Dino Titolitare
sto predložili Enisa Bešlagića. Šala je,
izgleda, uspjela jer su drugovi pomislili
ispasti prividno multietnični, ali se isto-
vremeno i šovinistički narugati tako što
K ao što smo u jednom od prošlogodišnjih brojeva
Stava mogli saznati na primjeru Bakira Hadžio-
merovića, ovdašnji samoproglašeni ljevičari, titofili i
će glumca čiji je najupečatljivi lik Šem-
so, stereotipni glupi Bosanac iz viceva,
predložiti za člana Predsjedništva BiH,
jugonostalgici vole se amaterski baviti antropologi- i to iz reda Bošnjaka. Sudeći po reakci-
jom, tj. frenologijom, te pasionirano mjeriti lobanje i jama javnosti, ovakve namjere pročita-
ostale anatomske dijelove političkih neistomišljeni- ne su i dočekane s podsmijehom i pre-
ka, posebno bošnjačkih “nacionalista”, ne bi li kako zirom tako da je cijeli poduhvat ispao
utvrdili da je riječ o untermeschima, poluljudima koji kontraproduktivan. Sam Bešlagić, koji
sputavaju progres i konačnu pobjedu socijalizma. već odavno signalizira političke ambicije
Jedan od takvih amatera-antropologa jeste i Dino svim zainteresiranim stranama, možda
Mustafić, selektivni poštovalac totalitarizma, bolje i ne bi bio toliko loš kandidat stranke
rečeno politički titolitarist koji je ustvrdio da su “nacionalisti iz SDA” primitivni, zaosta- poput SDP-a, jer se kao potencijal-
li, neizgrađeni, nemaju bilo kakvih plemenitih osobina, vode promašene egzistencije te no dobar vojnik partije već i dokazao
čak da ni oblikom ne liče na pripadnike ljudskog roda. No, da to nije sve i šta ga zai- kada je nakon presude hercegbosan-
sta muči, pokazao je Mustafić u svoja dva sljedeća twitta, u kojima prvo, u stilu Tarika skoj šestorci za UZP izvalio da takvom
Haverića, na osnovu procenta pismenih osoba prije Drugog svjetskog rata optužuje presudom niko nije dobio već su svi iz-
Bošnjaka za urođenu odbojnost prema obrazovanju, mada su tada Bosnom i Herce- gubili. Takvi svjetonazori potpuno su na
govinom vladali Kraljevina Jugoslavija, a prije nje Austro-Ugarska, a zatim iznosi i svoju SDP-ovoj ideološkoj liniji “mir, mir, mir,
istinsku patnju, činjenicu da postoji nešto poput bošnjačkog političkog subjektiviteta. niko nije kriv”, pa nije ni čudo da im je
Upravo tu bošnjačku slobodu, da konačno budu politički subjekt i politički suvereni, na um palo predložiti Bešlagića. Ili su
nešto što im je uskraćivano stoljećima, Mustafić vidi kao izvor problema i unesreće- možda mislili na Selima Bešlagića, ali
nja. No, ništa čudno za titolitaristu poput Mustafića, koji pride tvrdi i to da su današnji su onda zaboravili da je taj prebjegao
Bošnjaci jučerašnji Muslimani, čime ustvari negira bošnjački kontinuitet i amnestira i u Našu stranku.
relativizira komunističko uskraćivanje Bošnjacima prava na vlastito ime i jezik i name-
tanje vjerskog termina kao imena za narod. Od koga je, dobro smo i prošli.
Sastavio: M. D.

STAV 15/3/2018 41
 politika

Završeno suđenje za teroristički napad u

Reyhanlıju, u kojem je ubijeno 53 ljudi

Raskrinkana
zločinačka
uloga FETÖ
kadrova
Teroristički udar u Reyhanlıju bio je jedan od napada u koje je sirijski
režim direktno umiješan. Priča je mnogo zloslutnija i ukazuje na
sabotažu unutar obavještajnih, policijskih i pravosudnih struktura
Turske. Ne treba biti ekspert za Tursku da bi se pogodilo da je
sabotaža dolazila od kadrova terorističke organizacije fetulahdžija
koji su u te institucije infiltrirani
napad još je u bjekstvu. Među bjegunci- njegovu fazu, ali je zbog opstrukcije bio
ma je Mihraç Ural, terorista koji se na u nemogućnosti da ga spriječi.
neki volšeban način pojavio na kongresu Priča koja ima sve elemente trilera
Sirijskog nacionalnog dijaloga u Sočiju. počinje sedam mjeseci prije napada, 23.
Piše: oktobra 2012. godine, kada MİT šalje
Bojan Budimac OPSTRUKCIJE U SISTEMU obavještajnu notu Direktoratu za sigur-
Twitter: @BojanBB OMOGUĆILE NAPAD nost provincije Hatay, u kojoj obavješta-
Teroristički udar u Reyhanlıju bio je va Direktorat da je Anas Asalieh, kodno

K
ada je 11. maja 2013. godine vo-
zilima-bombama izvršen terori-
stički napad u centru Reyhanlıja,
grada na jugu zemlje u provinciji
Hatay, bio je to do tada najubitačniji na-
pad u Turskoj. Dva kombija napakova-
na tonom eksploziva i parkirana ispred
zgrade općine i pošte eksplodirala su u
razmaku od tri minuta (13:37 i 13:40) –
klasična taktika za povećanje broja žrta-
va – ubivši 53 žrtve, među kojima je bilo
petero djece, i ranivši 155 ljudi.
Sjećanje na tu tragediju nedavno je
osvježeno okončanjem suđenja počinio-
cima tog zločina. Glavnooptuženi Nasır
Eskiocak osuđen je na 53 doživotne robije,
osam saučesnika također je dobilo doži-
votne kazne, 13 optuženih osuđeni su na
22 godine zatvora, a trojica su oslobođena.
Osmero osumnjičenih za ovaj teroristički
jedan od napada u koje je sirijski režim
direktno umiješan. Međutim, priča koja
proizlazi iz izvještaja Inspekcijskog od-
bora kancelarije premijera (Başbakanlık
Teftiş Kurulu), sastavljenog dvije godine
nakon napada, jeste mnogo zloslutnija i
ukazuje na sabotažu unutar obavještajnih,
policijskih i pravosudnih struktura Tur-
ske, odnosno u ovom konkretnom slučaju
provincije Hatay (i Adana). Ne treba biti
ekspert za Tursku da bi se pogodilo da je
sabotaža dolazila od kadrova terorističke
organizacije fetulahdžija (FETÖ) koji su
u te institucije infiltrirani.
Sve dobija tragičniju notu činjenicom
da se iz spomenutog izvještaja vidi da je
zdrav dio državnog aparata, prije svega
Turska obavještajna služba (MİT), bio za
petama organizatorima i počiniocima zlo-
čina u Reyhanlıju praktično prije nego što
je sam napad i koncipiran, prateći svaku
ime Abu Firas, sirijski državljanin, ofi-
cir garde sirijske predsjedničke palate s
vezama u sirijskoj obavještajnoj službi, u
kontaktu s turskim državljanima Mura-
tom Özdeşom i Mahmutom Küçükav-
cıjem, te da planiraju neke akcije u vezi
s izbjegličkim kampom Apaydin, koji se
nalazi na samoj granici sa Sirijom.
Nekoliko dana kasnije MİT šalje drugu
notu o tome da je Murat Özdeş obavijestio
Anasa Asalieha “da su momci spremni za
akciju”, a momci o kojima Özdeş govori
bar tri puta dnevno mogu izlaziti i ulaziti
u kamp (iznoseći đubre), te pretpostavkom
da oni mogu unijeti eksploziv iz Sirije. U
obavijesti MİT-a od 31. oktobra 2012. go-
dine prvi se put spominje Mihraç Ural.
Ovaj “od ranije poznat vlastima” te-
rorista jeste lider tzv. Narodne oslobodi-
lačke partije – fronta Turske (THKP-C),
jedne od ultraljevičarskih terorističkih

42 15/3/2018 STAV

U napadu autobombama 11. maja
2013. godine u centru Reyhanlıja,
na jugu Turske, ubijeno je 53, a
ranjeno 155 ljudi
organizacija koje operiraju u Turskoj.
Srodna, ali je ne treba brkati s teroristič-
kom DHKP-C tzv. Revolucionarnom na-
rodno-oslobodilačkom partijom-frontom.
Mihraç Ural, rodom iz Hataya, osamde-
setih godina prošlog stoljeća pobjegao je
iz zatvora u kojem je bio zbog oružane
pljačke banke i prebjegao u Siriju, u ko-
joj je dobio državljanstvo od samog stri-
ca Bašara al-Asada (Jamila). Od početka
rata u Siriji ratuje na strani režima, ko-
mandirajući jedinicom alevitske milicije
(zloglasna Šabiha) od oko 2.000 ljudi. U
MİT-ovoj noti kaže se da “se Mihraç Ural
sprema za akciju”, napominju se njegove
mnogobrojne veze u provinciji.
Početkom 2013. godine turska obavje-
štajna služba ima prilično jasnu predstavu
o mogućim ulaznim tačkama eksploziva u
zemlju. Svjesna je Özdeşovog putovanja
u Siriju, gdje je s Asaliehom dogovorio
nabavku eksploziva i angažiranje struč-
njaka za eksploziv u kampu za obuku Še-
biha milicije u Teysiru.
Jedanaestog februara šef odjeljenja
za borbu protiv terorizma policije Ha-
tay i šef hatajskog odjeljenja MİT-a drže
sastanak radi koordinacije. Na tom sa-
stanku odlučuju da “ozvuče” informera,
sirijskog državljanina, koji im isporučuje
informacije. Šef odjeljenja za borbu pro-
tiv terorizma traži od MİT-a tehnološku
pomoć, ali šef hatayskog MİT-a kaže da
Obavještajno odjeljenje policije Hatay
raspolaže boljom tehnikom. Međutim,
tada se dešava (prvo) udaranje glavom o
zid. Obavještajno odjeljenje policije Ha-
tay informira ih da ne želi da bude dio
njihove akcije (!?).
ZAŠTO TUŽILAC “NIJE VIDIO” DOKAZE
Sljedeće udaranje glavom o zid desilo
se 1. marta 2013. godine, čitavih 71 dan
prije napada. Tog je dana MİT dobio oba-
vještenje da je Anas Asalieh (kodno ime
Abu Firas) ušao u Tursku (s Mahmutom
Küçükavcıjem kao vozačem) i tražio od
javnog tužioca provincije Adana Özcana
Şişmana da započne operaciju, odnosno
hapšenje. Odgovor se sveo na: “Rano je,
nemamo dokaza.”
To se ponovilo još dva puta, unatoč
tome što su fascikle o tada već vrlo jasno
profiliranom napadu bile deblje s mnoš-
tvom novih imena – 3. aprila (38 dana
prije napada) i 9. maja 2013, samo dva
dana prije napada, kada je većina kocki-
ca bila uredno složena u mozaik. Svaki
bi put javni tužilac Özcan Şişman odbio
s istim izgovorom: “Rano je, nema (kon-
kretnih) dokaza.”
U međuvremenu, pored mnogih “glu-
hih telefona” i u najmanju ruku čudnih
usporavanja informacija, večer prije napa-
da je MİT, ali i hatayska policija, znao sve
o napadu, osim mete. A to je bilo mnogo,
“detalji” poput tipa vozila (Ford Transit),
registarskih tablica i imena vozača bili su
poznati. No, bilo je “kasno”. Bilo je kasno
tim prije što su svi policajci Reyhanıja
tog fatalnog dana bili zauzeti ispitima,
koji su se nekom čudnom “koincidenci-
jom” održavali u četiri škole. Grad je bio
prepušten dvjema patrolama saobraćajne
policije, parkiranih ispred dviju od tih če-
tiriju škola. Vozila s eksplozivom prošla
su na putu do cilja ispred zgrade policije.
Sistem za nadzor grada, poznat ovdje kao
MOBESE, nije radio.
Za razliku od oklijevanja sprečavanja
napada u Reyhanlıju, javni tužilac Özcan
Şişman nije oklijevao da januara 2014. go-
dine naredi ono što sad znamo da je čista
FETÖ akcija / zavjera – zaustavljanje MİT-
-ovih kamiona s naoružanjem za Turkme-
ne, pripadnike Slobodne sirijske armije,
s ciljem diskreditacije Turske. Şişman je
godinu kasnije uhapšen zbog te akcije.
Priča o Reyhanlıju jeste poučna na više
nivoa i može pružiti odgovore na mnogo
pitanja. Kao prvo, za one koji nisu (još)
potpuno svjesni kakvu opasnost po druš-
tvo predstavlja organizacija poput FETÖ-a,
Reyhanlı je očevidan primjer. Međutim, to
je bio samo jedan napad od mnogih koji
su uslijedili, a u kojima su neki elementi,
poput činjenice da sistem za nadzor grada
(MOBESE) nije radio, zapravo “standar-
dni” dio priče (nije upitno da su güleni-
stičke IT kompanije dizajnirale te sisteme
i bile zadužene za njihovo održavanje).
Ta priča daje odgovor na pitanje zašto
su tako spektakularni teroristički napadi
za koje je (za razliku od usamljeničkih)
potrebna komplicirana logistika naglo
prestali nakon pokušaja puča od 15. jula
2016. godine, poslije kojeg je uslijedilo
zaista pravo čišćenje turskih instituci-
ja. Ta činjenica – da nije bilo takvih na-
pada – opravdava vanredno stanje. Kao
posljednje, ali ne i najmanje važno: pri-
ča o Reyhanlıju daje odgovor i na pitanje
zašto je akcija turske vojske “Maslinova
grana” u sirijskom Afrinu, uz granicu s
Turskom.  n
STAV 15/3/2018 43
 DRUŠTVO

Migranti među nama

I trista djece
u koloni
44 15/3/2018 STAV
 im – izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Pakista-
na, Afganistana. Ima i Marokanaca. Svaku
noć pređu granicu između Bosne i Herce-
govine i Srbije. Onda ih policajci privedu
i prebace do Višegrada. Tu čekaju da vide
šta će, kuda će s njima. “Gledaš tu djecu,
a i sam imaš dvoje kod kuće. Srce ti puca,
ne možeš da im ne kupiš makar čokoladu”,
priča nam jedan od policajaca.
Preko puta ulaza u stanicu Granične
policije nalazi se mala prodavnica. Stari-
ja prodavačica zna da, kada unutra uđe
neko koga ona ne poznaje, treba spakirati
nešto hrane. “Djeci kupujete?”, pita dok
joj dodajemo keks, bombone, čokoladu.
“Djeci.” Klimne glavom. I od sebe uba-
ci nekoliko čokoladnih bananica u vreći-
cu. “Bože tuge”, klima glavom dok sabira
račun za kupljeno. U Srbiji su imigranti
naučili ponešto riječi. “Fala”, govore dje-
ca ispod glasa dok ručicama prebiraju po
kesama s bombonama. Stariji sjede i jedu
vani, uz ogradu stanice. U tišini. Onda je-
dan od njih pokupi ostatke za svima i nosi
ih u kantu za smeće.

GOOGLE TRANSLATE
Wahed Hussain ima 25 godina. Mi-
grant je iz Pakistana. Na nogama je već
četiri godine. Tri i po godine je bio u Grč-
koj, radio u tvornici plastike. Kaže da su
ga iz Pakistana otjerale šiije. “Otac i brat
su mu mrtvi zbog toga. Imam i mlađeg
brata, ostao je u Srbiji i deportirat će ga
nazad u Grčku”, priča. Kaže da bi volio
ostati u Bosni i raditi bilo što. Kaže i da
je iz Pakistana došao pješke. Spavao je po
cesti, u šumi, u napuštenim i ruševnim
objektima, što dalje od ljudi, tamo gdje
ljudi ne žive... “Jednom sam na svom putu
Od početka ove godine granični policajci otkrili su 639 i opljačkan. Neki mi je razbojnik ukrao
migranata koji su ilegalno prešli državnu granicu. Njih još novac u Makedoniji, ali nisam smio oti-
ći u policiju prijaviti”, kaže. Iz Grčke do
661 spriječeno je da uđe u BiH na granici sa Srbijom i Višegrada pješačio je pet mjeseci.
Crnom Gorom. Broj ilegalnih migranata raste iz dana u dan. Waheda i sve ostale s kojima pješači ka
Višegradu, nakon prelaska granice, privo-
U posljednjih mjesec dana otkriveno je oko 480 migranata. de policajci. Iako je i na prvi pogled jasno
kako je riječ o nesretnicima koje je na put
Kada pređu granicu, u teškom su stanju. Umorni, izgladnjeli. ka Bosni natjerala teška nevolja, policajci
Reporteri Stava bili su na graničnom prijelazu kod Višegrada, moraju biti oprezni kako se među njih ne
bi umiješao i neko ko se vraća s ratišta, ko
gdje svaki dan u Bosnu i Hercegovinu uđe oko 50 migranata je možda na nekoj listi, za kojim se možda
traga. Pokušava im se utvrditi identitet,
ali to je veoma težak posao. Nemaju nika-
Pišu: Berina PEKMEZOVIĆ i Nedim HASIĆ tek naučili sami držati kašiku u rukama. kve dokumente. Policajci im uzimaju oti-
Mirni su, ali nepovjerljivi. Djeca, valjda ske prstiju i fotografiraju ih. Nakon toga,
Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ svjesna da su sada na sigurnom, ne plaču, zavedu ih u evidenciju. One koji imaju

K
ada su prešli na Vardište, bila je
noć. Šuma zatrpana snijegom,
temperatura skoro deset stepe-
ni ispod nule. Prvo desetak, pa
još deset, pa njih 25. I tako skoro svakog
dana. Među njima i desetero djece. I bebe
su među njima, i školarci, i oni koji su
sjede mirno dok jedu. Na stolu je hljeb,
nekoliko namaza, pašteta, čokoladno
mlijeko. Donijeli su to za sto oni koji su
ih prihvatili nakon što su izišli iz šume i
prebacili ih do svojih prostorija u Više-
gradu – policajci Granične policije BiH.
Hrane nema dovoljno, pa za prvu pomoć
skupe nešto novaca između sebe i pomognu
dokumenta procesuiraju zbog ilegalnog
prelaska granice. Kako nemaju novaca
da plate kaznu, vode ih na sud. Tamo im
se uglavnom izriče uslovna kazna i onda
ih naši graničari predaju Službi za poslo-
ve sa strancima.
“Teško je razgovarati s njima, skoro pa
niko od njih ne zna engleski jezik”, kaže

STAV 15/3/2018 45
 DRUŠTVO
Eldan Hurić, inspektor u JGP Višegrad.
“Snalazimo se, pokušavamo uz pomoć
stranice Google translate. Ni naše tastature
nisu prilagođene arapskom pismu. Imamo
i frazeološke kataloge koji su za to pred-
stavljeni i koji su nam dostavljeni i mo-
žemo ih koristiti. Sadrže setove osnovnih
pitanja za obavljanje tog inicijalnog raz-
govora s njima. Odakle dolaze, koja im je
ruta kretanja, kako su došli u BiH, da li
su prije dolaska u BiH u nekoj zemlji bili
izloženi maltretiranju i lošem ponašanju,
da li su možda negdje radili u nekoj dru-
goj državi, da li su plaćeni za to, da li ih je
neko prebacio ovamo...”
Hurić kaže kako većina migranata
ispriča da su nekome platili da ih pro-
krijumčari do Srbije, BiH ne spominju.
Kažu kako se za prelazak uglavnom pla-
ća osobama u zemlji iz koje polaze: tamo
su organizatori koji ih onda povezuju s
ljudima u zemljama kroz koje prolaze i
kojima je plaćeno da ih prokrijumčare do
Srbije. “Sve njihove priče uglavnom su
iste i mi ih uzimamo s rezervom, jer ne
može se baš kod svih koje smo obradili
potrefiti skoro ista priča. A kad izvršimo
određene provjere u Srbiji, onda se ipak
pokaže da je malo drugačije, da nisu samo
bili u tranzitu u Srbiji pet ili šest dana,
već da neki od njih čak imaju i podnesene
zahtjeve za azil prošle godine.”
Od početka ove godine granični poli-
cajci otkrili su 639 migranata koji su ile-
galno prešli državnu granicu. Njih još 661
spriječeno je da uđe u BiH na granici sa
Srbijom i Crnom Gorom. Broj ilegalnih
migranata raste iz dana u dan. U posljed-
njih mjesec dana otkriveno je oko 480 mi-
granata. Kada pređu granicu, u teškom
su stanju. Umorni, izgladnjeli. “Svi su
promrznuti, dugo su pješačili i uglavnom
se žale da ih bole noge. Oni prepješače po
50 ili 100 kilometara za kratko vrijeme.
Spavaju u šumi, po tunelima. Nema toliko
46 15/3/2018 STAV
često grupa s djecom, ali dođu i s malom
djecom. To dosta utječe na čovjeka. Bez
obzira što sam ja policijski službenik koji
pokušava zaštiti interese BiH kao drža-
ve, ipak to utječe na čovjeka, ostavi težak
utisak”, kaže Hurić.
Zoran Stupić, komandir JGP Višegrad,
strahuje kako će s proljećem problem eska-
lirati. Prema nekim informacijama, na
hiljade ih se nalaze u Srbiji i pripremaju
se ući u BiH kako bi se iz naše zemlje po-
kušali domoći Zapada. “To se već na neki
način pokazuje tačnim jer smo samo u pe-
tak imali 42 migranta”, kaže Stupić. Do-
dao je da, u slučaju kada je povećan rizik
po bezbjednost BiH, kao što se upravo
sada dešava, Granična policija može pri-
mijeniti “mjeru odvraćanja migranata pri
pokušaju ilegalnog prelaska granice” kada
su u pitanju veće grupe ljudi tako što će ih
vratiti u Srbiju.
“JGP Višegrad preduzima sve mjere i
radnje iz svoje nadležnosti u cilju spreča-
vanja ilegalnog prelaska državne granice i
zaštite državne granice na našoj zoni od-
govornosti koja nije baš mala. U pitanju
je 96 kilometara granice, koja je takvog
reljefnog oblika i konfiguracije terena da
je njena kontrola otežana. Mi ćemo zaista
učiniti sve što je u našoj moći da granicu
učinimo što sigurnijom.”
VOJKANOV BUDŽET
Vojkan Krstić jedan je od Višegrađa-
na koji pomaže izbjeglicama. U Srbiji ima
građevinsku firmu, poslom je nekoliko
dana tamo, nekoliko dana u svom gradu.
Majka mu je Višegrađanka i ona mu sva-
ki dan priča o ljudima koji prolaze kroz
njihov grad. “Pomognem onoliko koliko
mogu”, priča nam Vojkan. Napravio je svoj
mali sistem pomoći. Dogovorio je budžet
u lokalnoj prodavnici. Stotinu maraka je
stavio na račun i od tih novaca namiri sve
ono što se kupi migrantima.
“Svako ko uzme nešto za migrante,
kada uđe u prodavnicu, dobije fiskalni ra-
čun. Onda neko od graničnih policajaca to
odnese... To neko tamo piše, kad se smanji
na 50 eura, ja opet dođem i uplatim”, priča
nam. “Proći će ovi jadi i njihov rat. Posli-
je tri godine će doći i stati negdje i uvijek
će promovisati Bosnu i Hercegovinu, reći
će da u toj zemlji imaju tri naroda koji su
ih dočekali. Imat ćemo neki brend u svi-
jetu, gdje će oni, ti obični ljudi, reći da su
ih najbolje dočekali u Srbiji i BiH. Cilj mi
je da nas ti ljudi sutra u Evropi predstave,
da kažu kako ovdje ima narod koji je ne-
kada ratovao, a kako se sada vole i pomažu
nekoj četvrtoj naciji”, kaže Vojkan Krstić.
“Zamislite nekog ko tri mjeseca putu-
je. Mokri, gladni i bosi... Kupio sam im u
Srbiji mnogo čarapa, donjeg veša, za djecu
igračke, autiće. I to je znak pažnje. Naše
malo za nekoga je mnogo. Od Zlatibora
idu kroz Rzav i izađu baš negdje kod moje
kuće. Tuda prolaze i idu dalje. Kažu ljudi:
‘Upao u kuću!’ Pa nije ti ništa uzeo, mož-
da hljeb... Sit gladnog ne razumije. Svako
jutro stavljam na kapiju kilu jabuka, kilu
narandži i pet-šest štruca hljeba i oni noću
tuda prolaze i uzimaju. Ne znam zbog čega
to radim. To je neka sila koja vuče odozgo,
pomozi kad već imaš i ja tako radim...”
Da je BiH jedna od rijetkih zemalja
u kojima se migranti osjećaju sigurnima,
granični policajci uvjere se svakog dana.
Oni među njima koji govore engleski kažu
kako je to prva država u koju su ušli a da
ih u njoj niko nije pretukao ili opljačkao.
Svakoga dana policajci svjedoče ovakvim
pričama. Najsvježija je ona od prije ne-
koliko dana, kada su priveli mladi bračni
par iz Maroka.
“Kada sam im objasnio koja je proce-
dura, da će biti obrađeni, uzeti im otisci i
fotografirani, da će im biti donijeta hrana i
da će nakon toga, pošto je već bilo dogovo-
reno sa Službom za strance, biti prebačeni

u imigrantski centar u Sarajevu, počeli su
da plaču. Muškarac je prije toga stalno sta-
jao kraj nje braneći je. Žena je bila u če-
tvrtom mjesecu trudnoće. Meni je to bilo
malo čudno. Iznenadili su se kako smo
postupali s njima. Vjerovatno su ranije
svašta doživjeli i imali loša iskustva”, pri-
ča inspektor Hurić. “Pričali su nam da su
ih tukli u Rumuniji, da u Mađarskoj pu-
štaju pse na njih, iz Hrvatske imaju ‘šare-
na’ iskustva, ali opet mislim da se ne može
generalizirati.”
KOMORSKA OSTRVA
Da bi situacija mogla postati ozbiljna,
strahuju i u humanitarnoj udruzi “Po-
mozi.ba”, koji već mjesecima prikuplja-
ju i nose pomoć migrantima. Donose im
hranu, odjeću, obuću, lijekove i higijen-
ske potrepštine. Međutim, kažu nam u
ovom udruženju, i njihovi su resursi pri
kraju. Migranti postaju problem kojim se
već sada ozbiljno mora posvetiti država.
Makar da ih se nahrani, da ih se prihvati
na koji dan dok se ne odmore. Da djecu,
koju na rukama nose majke pješačeći no-
ćima po snijegu i niskim temperaturama,
pregledaju liječnici kako bi zdrava stigla
do odredišta. Ma koja to zemlja bila.
Granična policija nema preveliki
budžet za prvu pomoć. Ljude kojima
Eldan Hurić Zoran Stupić
treba liječnik policijskim vozilima preba-
ce do višegradske bolnice. I doktori tamo
daju sve od sebe da pomognu. Bez puno
pitanja. “Skupimo novac između sebe,
neko ode kupi hljeb, neko djeci sokove.
Djeca vole slatkiše, pa im i to kupimo.
Kupimo im hranu, da im damo bar taj
prvi obrok, da mogu ovdje nešto jesti.
Kasnije ćemo vidjeti... Oni uglavnom
dođu izgladnjeli, nisu jeli po nekoliko
dana... Bez obzira na to kakav ste poli-
cijski službenik, da ste ‘hard core’ poli-
cajac, ipak to utječe na čovjeka”, iskreno
će inspektor Hurić.
Kada vide da su na sigurnom, da ih
niko neće maltretirati, migranti se otvore
policajcima. Nekako ispričaju svoju pri-
ču, neke od razloga koji su ih natjerali da
pješače mjesecima. “Uglavnom su Sirijci,
Libijci i Iračani oni koji su fakultetski
obrazovani, bolje govore engleski i boljeg
su fizičkog izgleda. Imali su posao tamo
odakle su krenuli, živjeli su, da kažemo,
relativno dobro, ali su zbog različitih ra-
zloga i interesa krenuli na taj dugi put.
Iz Sirije su napustili zemlju zbog rata kao
izbjeglice, ostali su uglavnom ekonomski
migranti”, pričaju nam policajci.
“Nedavno smo imali profesora iz Si-
rije, ovdje smo ga obrađivali. On je bio
profesor u Halepu, čovjek govori pet
Wahed Hussain
evropskih jezika i 25 arapskih dijale-
kata. Nevjerovatno je da je on prisiljen
napustiti svoju državu i da, pored svog
znanja i obrazovanja, mora hodati po bi-
jelom svijetu i tražiti sebi mjesto”, kazat
će inspektor Hurić.
Bude, pričaju nam policajci, ponekad
i komičnih situacija. “S kolegom se često
šalim jer u posljednja tri mjeseca ne sti-
žemo raditi naš ‘pravi’ posao istražitelja.
Često prognoziramo s kim ćemo sljede-
će jutro piti kafu, da li će to biti Nepalci,
Indijci ili možda Marokanci. Pakistanci
bi najradije da ostanu u BiH, pa se ne-
kad šalim s njima. Kažem i da, ako zna-
ju kuhati, otvore pakistanski restoran i
dobit će boravak”, kaže Hurić, zaključu-
jući: “Imamo sreću što su dosad svi bili
miroljubivi. Niko od njih nije pokušao
napasti policajca niti su pružali otpor
prilikom dovođenja. Vjerovatno su iz-
među sebe razmijenili poruke s ovima
koji su ranije bili ovdje, pa znaju da smo
i mi miroljubivi. A nauči se i nešto novo.
Najegzotičnija zemlja koju smo imali su
Komorska ostrva, između Madagaskara
i afričkog kopna imaju tri ostrva. Intere-
santno je bilo što su nam kazali da im je
BiH krajnja destinacija. Pomislio sam:
nema šanse, jer su i oni nas morali guglati
kao i mi njih da nađemo na karti.”  n
STAV 15/3/2018 47
 DRUŠTVO

Povratnici iz Evrope

Tražili “obećanu
zemlju”, pronašli
Bosnu i Hercegovinu
Pouzdani podaci o broju bosanskohercegovačkih državljana koji
Pišu: Enisa alagIĆ i Jakub SALKIĆ u zemljama zapadne Evrope borave bez dozvole postoje samo
enisa@stav.ba jakub@stav.ba
u Njemačkoj. Samo će iz ove države u Bosnu i Hercegovinu
biti vraćeno 3.300 osoba koje u Njemačkoj nisu dobile azil

O
životima bosanskohercegovač-
kih imigranata u zemlje zapadne
Evrope, u kojima su se prijavili
kao azilanti, mogli bi se napisa-
ti romani, ali oni sami o tome i neće baš
mnogo da govore. Prije 10 godina hiljade
porodica iz Bosne i Hercegovine krenule
su u zemlje zapadne Evrope, nerijetko ra-
sprodavši svu imovinu ili pozajmivši novac
da plate “prijevoznicima” da ih prebace
preko granice, u Njemačku, Francusku,
Švicarsku..., misleći da ih ondje čeka med
i mlijeko, a niko im nije rekao da će mo-
rati po noći prelaziti granice pješke, kroz
šume, riskirajući vlastite i živote svoje dje-
ce. Kada bi došli na odredište, prijavili se
za azil, nerijetko su spavali na klupama u
parkovima, ili, u boljim slučajevima, imali
su krevet u centru za azilante, ali su dane
morali provoditi na otvorenom, u grado-
vima u kojima nemaju nikoga svoga, gdje
ne znaju nikoga niti se s kim mogu spora-
zumjeti. Koliko je dugo trajala ta agonija?
Nekome nekoliko dana, nekome nekoliko
mjeseci. Onda bi dobili neki stan, socijal-
nu pomoć u vidu bonova za hranu, ali ne
bi mogli raditi i zarađivati hljeb za sebe
i svoju porodicu. Jedini poslovi koje su
mogli dobiti jesu oni “nacrno”, što opet
sa sobom nosi konstantni strah od poli-
cije. I tako godinama dok se ne riješi sta-
tus, neki dobiju “papire” i ostanu, a neki
ne. Ovi koje sudbina nije blagonaklono
pogledala prisiljeni su se vratiti u svoju
jedinu domovinu, Bosnu i Hercegovinu.
Samo će iz Njemačke, kako je najavlje-
no, u BiH biti vraćeno 3.300 osoba koje u
ovoj zemlji nisu dobile azil, i to na osnovu
Sporazuma između BiH i Evropske unije
o readmisiji osoba koje u zemljama EU
borave bez dozvole. Pouzdani statistički
podaci o broju bh. državljana koji u ze-
mljama zapadne Evrope borave bez do-
zvole postoje samo u Njemačkoj, koja je
ujedno i najveća druga “domovina” Bo-
sanaca i Hercegovaca. U ostalim zemlja-
ma EU nema pouzdanih podataka, tako
da se može samo pretpostavljati koliko

Godine 2013, kada je počela

primjena Sporazuma o
readmisiji, bilo je nešto više
od 100 bh. građana koji su
vraćeni u BiH, 2016. godine
u Bosnu i Hercegovinu
vraćeno je 1.939 osoba, a
2017. godine 1.458. Ukupno,
od 2013. godine do danas
u Bosnu i Hercegovinu
vraćeno je oko 5.500 osoba
koje nisu dobile azil u
evropskim zemljama

48 15/3/2018 STAV
će iz njih biti “povratnika” u Bosnu i
Hercegovinu.
DVA LETA MJESEČNO
Medžid Lipjankić iz Ministarstva za
ljudska prava i izbjeglice BiH kaže da je
za sada najveći pritisak za deportaciju dr-
žavljana Bosne i Hercegovine iz Njemačke,
Švicarske, Švedske, Francuske, Austrije
i Belgije, a moguće je uskoro i iz Italije.
Lipjankić smatra da se od ovog ne-
potrebno pravi velika priča, jer već deset
godina BiH prihvata svoje građane koji
su deportirani iz zemalja u kojima nisu
dobili azil, istina, broj takvih građana
iz godine u godinu sve je veći. Primjera
radi, 2013. godine, kada je počela primje-
na Sporazuma o readmisiji, bilo je nešto
više od 100 bosanskohercegovačkih gra-
đana koji su vraćeni u BiH, 2016. godine
u Bosnu i Hercegovinu vraćeno je 1.939
osoba, a 2017. godine 1.458. Ukupno, od
2013. godine do danas je u Bosnu i Her-
cegovinu vraćeno oko 5.500 osoba koje
nisu dobile azil u evropskim zemljama.
Najviše njih, kako kaže Lipjankić, do-
lazi iz Njemačke, koja je, vodeći računa o
kapacitetima BiH, uspostavila sistem vra-
ćanja osoba koje nelegalno borave u Nje-
mačkoj, pa tako se svakog mjeseca azilanti
u našu državu vraćaju s dva čarter-leta.
“Evo, baš smo 8. marta imali jedan
let, a sljedeći očekujemo 23. marta”, isti-
če Lipjankić.
Potpisivanjem Sporazuma o readmi-
siji, Bosna i Hercegovina preuzela je oba-
vezu da zbrine ljude koji su iz evropskih
zemalja vraćeni jer nisu dobili azil. U tu
svrhu osnovan je i Readmisijski centar,
koji prihvata bh. građane koji su depor-
tirani iz drugih zemalja.
Edin Benjo, upravnik Readmisijskog
centra u Mostaru, kaže da informacija o
30.000 bosanskohercegovačkih državlja-
na, migranata iz EU koji će biti vraćeni
u BiH, nije potvrđena.
BESPLATNA POMOĆ
“Po osnovu Sporazuma o readmisi-
ji, koji je bio jedan od uvjeta za bezvi-
zni režim, BiH mora primiti nazad svo-
je državljane koji nisu dobili potrebne
papire u EU. Njemačka je za ovu godi-
nu najavila da će biti vraćeno 3.300 bh.
državljana”, kaže Benjo.
Readmisijski centar u Mostaru jedi-
ni je ovog tipa u Bosni i Hercegovini, a
može primiti 100 ljudi na 30 dana. Od
2012. godine do danas kroz Centar je
prošlo 80 ljudi, a trenutno nema niti jed-
nog našeg državljanina u ovoj ustanovi.
“Ovdje im se pruža besplatna pravna
pomoć, uradi im se ljekarski pregled, do-
biju osnovni paket hrane i higijene kada
dođu u centar. Naši pravnici im pomo-
gnu da izvade dokumente jer ih najče-
šće nemaju. Poslije mjesec moraju izaći
iz Centra. Ako i tada nemaju gdje, onda
se najstoji da se smjeste najbliže gdje je
bilo njihovo prijašnje boravište u jed-
nu od 26 stambenih jedinica o kojima
se brine Ministarstvo za ljudska prava i
izbjeglice BiH. Tu mogu biti šest mjese-
ci uz mogućnost produženja boravka na
još šest”, kaže Benjo i dodaje da u Centar
dolaze samo oni koji na aerodromu kažu
da nemaju gdje i da je takvih najmanje.
Prema njegovim riječima, svaka od
tih porodica problem je i priča za sebe.
“Oni kao da su pali s druge planete,
mnogo djece ne zna naš jezik, a imamo
problem u komunikaciji. Oni njih samo
pokupe i deportiraju. Često ne znaju ni
gdje su došli”, naglašava Benjo.
Ministarstvo za ljudska prava i izbje-
glice BiH ima saradnju s 11 općina u
Bosni i Hercegovini u kojima se nalaze
stambeni prostori za prihvat “povratni-
ka” nakon što napuste Readmisijski cen-
tar, a uskoro će, kažu u Ministarstvu, u
ovaj program ući još 10 općina.
U Ministarstvu također ističu da su
do sada imali značajnu pomoć Švicarske
Ministarstvo za ljudska
prava i izbjeglice BiH ima
saradnju s 11 općina u
BiH u kojima se nalaze
stambeni prostori za
prihvat “povratnika” nakon
što napuste Readmisijski
centar, a uskoro će, kažu
u Ministarstvu, u ovaj
program ući još 10 općina
u uspostavljanju sistema za prihvat bh.
građana koji se vraćaju iz evropskih ze-
malja nakon što nisu dobili azil, ali se
Švicarska povukla iz ovog projekta, pa
sada očekuju da Njemačka pruži pomoć
u tom pogledu.
Najveći broj ljudi koji se vraćaju iz
evropskih zemalja najčešće ne trebaju
pomoć i usluge Readmisijskog centra,
jer se uglavnom imaju gdje vratiti, što
objašnjava činjenicu da najčešće niko-
ga nema u Centru.
Bez obzira na to, na svakom granič-
nom prijelazu, kada se pojave državljani
Bosne i Hercegovine koji su vraćeni u
BiH zbog toga što su negdje nelegalno
boravili, Ministarstvo im ponudi pomoć
u smislu prijevoza na određenu lokaci-
ju, ako imaju gdje da se vrate, ili prijave
u Centar za readmisiju. U Ministarstvu
za ljudska prava i izbjeglice BiH svjesni
su da sistem nije savršen, ali ipak dobro
funkcionira, jer niko od bh. građana do
sada nije ostao na ulici, svi su adekvat-
no zbrinuti.
I dok jedni odlaze u evropske ze-
mlje tražeći “bolju perspektivu”, drugi
se vraćaju jer “bolju perspektivu” nisu
pronašli, imaju samo ovu jednu koja ima
je nakon svega ostala. n
STAV 15/3/2018 49
 DRUŠTVO

Razgovarala: Amina Šećerović-Kaşli

amina@stav.ba

D
uže od deset godina Avdo Huse-
inović neumoran je u potrazi za
dokazima o zločinima počinjenim
nad Bošnjacima tokom agresije na
Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995.
Na temelju prikupljenih historijskih či-
njenica, snima dokumentarne filmove,
od kojih su neki korišteni kao dokaz na
suđenjima optuženim za ratne zločine.
Zbog svog istraživačkog rada, često pri-
ma prijetnje, uglavnom od negatora ge-
nocida i ostalih ratnih zločina počinjenih
nad Bošnjacima.

STAV: Do sada ste radili više dokumen-

tarnih filmova o agresiji na Bosnu i Her-
cegovinu. Šta Vam je glavna motivacija
za Vaš rad?
HUSEINOVIĆ: Sve je počelo prije 10
godina iz nekog bunta što kroz videosvje-
dočanstva niko nije pokušao ostaviti trag
u vremenu o borbi za opstanak Republi-
ke Bosne i Hercegovine, agresiji i geno- Avdo Huseinović, režiser, novinar,
cidu nad Bošnjacima. Gledao sam kako
to rade u našem okruženju, i to često s istraživač i publicista
potpunim falsificiranjem historijskih či-

Bošnjaci
njenica. Radili su to tako da u svakom di-
jelu filma vidiš samo dušmanluk. Mislio
sam da ću biti prolaznik, uraditi jedan,
eventualno dva filma. Međutim, kad ste
sami, koliko god vaš glas bio tih, on se

više ne smiju
čuje, brzo dobijete povratni eho. Zavelo
me to “odleđivanja dokumenata” jer film
daje mogućnost da se ledenom dokumen-
tu da duše. Za dobar dokumentarni film
morate imati dobru priču, može biti po-

tresna, tužna, vesela, teška, ali mora biti
dobra priča. Pored toga što morate imati
dobru priču, tu priču morate znati ispri-
čati. Neki ljudi iz struke kažu da imam
poseban gard u kreiranju dokumentarnih
priča, da sam čak i neke inovacije uveo
u njihovu realizaciju. Radim detaljno,
iščitam hiljade stranica dokumenata, iz
sagovornika pokušam izvući neke tajne
koje nisu javno spominjali... Eto, tako
postadoh autor dokumentarnih filmova.
Ne režiser, nego autor. Prije toga, bavio
sam se sedam-osam godina drugom vr-
stom novinarstva.
STAV: Zbog svog rada često primate pri-
jetnje, posebno na društvenim mrežama.
HUSEINOVIĆ: Za autora je najbitnije
da ga razumiju oni kojima se obraća, a
najveći poraz kad mu prešute djelo. Ono
što autor najviše želi jeste da ima svoje či-
taoce, gledaoce i da nekome nešto znači
to što radi. Gledaoci su s vremenom po-
stali koautori onoga što radim. Imao sam
zaboravljati
sreću da sam sretao ljude koji su gledali
moje filmove više puta. Jedan čovjek mi
je rekao da je Vanzemaljce iznad Sarajeva
gledao čak 33 puta. Bošnjačko dijete, ro-
đeno u Švajcarskoj 1996. godine, pitalo me
nedavno kao iskusan analitičar o nekim
detaljima iz filma Daleko je Tuzla i knjige
Naser od Gazimestana do Haga i nazad. Pri-
je četiri godine, učenici Prve gimnazije u
Sarajevu gledali su jedan moj film na času
i to ih je inspiriralo da i sami snime film
o opsadi grada. Naravno, od onih koji su
bili učesnici u izvršenju agresije i genoci-
da u našoj zemlji sasvim je normalno da
budem izložen raznim napadima. Njima
se često pridruže i neki koji su u vrijeme
opsade živjeli u Sarajevu, uzalud čekali i,
hvala Allahu, nisu dočekali “Mladićeve
oslobodioce” s okolnih brda. Ima onih
koji kritiziraju, znaju kako treba nešto
uraditi, ali nikada da to urade. Ne ospo-
ravam pravo nikome da ovo uradi bolje
od mene. Probeharali su i razni ublehaški
jurišnici po tim forumima. Ima jedan, iz
moje mahale je, nedavno sam vidio kako
i mene komentira, inače je ekspert za sve
i svašta. On je početkom agresije pobje-
gao jer smo mi bili u naselju za koje se
pretpostavljalo da se neće moći odbrani-
ti. Nakon pola godine, kad smo opstali,
vojna policija ga je privela kao dezertera,
vratila nama na liniju i sad za ljude koji
ga ne znaju, na osnovu njegovih istupa,
lahko se može pomisliti da je on ravan
Fikretu Kerešu Fići, momku koji je uni-
štio 10 transportera i 4 tenka na Dobrinji.

50 15/3/2018 STAV
Priče iz doba rata protiv Bosne su neiscrpne. Dok nas bude, dokazivat ćemo istinu o nama.
Ona se sama neće kazati. Narod smo koji se plaši sjećanja, koji ne voli sjećanje. Mi ne
smijemo više zaboravljati. Genocid nam mora biti trajni predmet istraživanja

Prijetnje su jedno vrijeme bile svakodne-
vica. Posebno od strane Ravnogorskog
pokreta, kasnije porodica nekih srpskih
ratnih zločinaca koje sam opisivao i ko-
jima sam čak bio i svjedok na suđenjima
kao svjedok tužilaštva. Mada sam, reci-
mo, učestvovao i u pregovorima sa srp-
skim vojnicima osumnjičenim za ratne
zločine da se predaju tužilaštvu.
STAV: Kako općenito te prijetnje utje-
ču na Vas?
HUSEINOVIĆ: Znam da sam izabrao hod
kroz opasnu ulicu. Sve ove naše pobjede,
strahove, hirove i tuge imao je neko prije
nas. Sada mu ni ime ne znamo, a mislio
je vjerovatno, kao i mi, da dunjaluk bez
njega ne može. Često mi kažu da je danas
nerealno to što pokušavam ja i možda
još poneko, suprotstaviti se snagama iz
okruženja koje i dalje s jakim kapacite-
tima vode rat protiv Bosne, koje nado-
građuju neke stare genocidne projekte,
imaju medijske gigante na usluzi... Da
smo bili realni u proljeće 1992. godine,
mi ne bismo ni opstali, ne bismo se bra-
nili da smo htjeli priznati realnost koga
imamo protiv sebe. Pa ja sam se krajem
novembra 1991. godine vratio s operaci-
je srčanog zaliska iz Sremske Kameni-
ce, sa mnom su u intenzivnoj njezi le-
žali srpski vojnici ranjeni u Vukovaru, i
sad neka mi neko kaže da je bilo realno
da četiri mjeseca kasnije uzmem pušku
i stanem u odbranu zemlje, s tek navrše-
nih 18 godina. To znaju svi moji saborci
s Kobilje Glave. I bili su protiv toga da
budem s njima na liniji jer bi i najlakše
ranjavanje bilo smrtonosno. Ovo prvi put
spominjem i nek to bude i moj odgovor
koliko me te “prijetnje mogu pokolebati
i koliko sam plašljive prirode”.
STAV: Osim prijetnji na društvenim mre-
žama, tu su i tužbe protiv Vas, poput tuž-
be Nevena Anđelića zbog Vašeg filma
Krvavi ples po šeheru, koji je korišten i
kao dokaz u više sudskih procesa optu-
ženim za ratne zločine. Šta je bio povod
za Anđelićevu tužbu?
HUSEINOVIĆ: Pravosnažnom presudom
Kantonalnog suda Sarajevo odlučeno je
da sam s brigadirom Armije RBiH Zija-
dom Rujancem dužan Nevenu Anđeliću

STAV 15/3/2018 51
 DRUŠTVO
isplatiti 5.000 KM. Godine 2009. snimio
sam svoj drugi dokumentarni film Krva-
vi ples po šeheru. U uvodnom dijelu film
se bavi i početkom agresije na Republiku
Bosnu i Hercegovinu. Brigadir Rujanac
komentirao je ove događaje i spomenuo
Nevena Anđelića “da je kao jedan od orga-
nizatora demonstracija pred Skupštinom
RBiH 5. i 6. aprila 1992. godine s govor-
nice pozivao Jugoslavensku narodnu ar-
miju (JNA) da sruši aktuelnu vlast i da
izađe na ulice Sarajeva”. Ovaj podatak o
Anđeliću je prije mog filma već bio objav-
ljen u dvije naučno-istraživačke knjige o
opsadi Sarajeva, objavljene u izdanju In-
stituta za istraživanje zločina protiv čo-
vječnosti i međunarodnog prava Univer-
ziteta u Sarajevu u periodu između 2001.
i 2008. godine. Ostao mi je gorak okus da
sutkinja Sanela Gorušanović-Butigan nije
željela da to uvrsti kao moj dokaz. Anđe-
lić nikada nije podnio tužbu niti deman-
tirao to što je objavljeno u tim knjigama.
Pred sarajevskim sudom nije posebnog
efekta imalo ni svjedočenje sarajevskih
novinara koji su bili pored govornice na
Marijin-Dvoru i koji su potvrdili “da je
Neven pozivao JNA, ali da je to bio stav
mnogih tada, iako se već desila arkanijada
u Bijeljini”. U specijalu April u Sarajevu
Federalne televizije 2012. godine Neven
Anđelić je priznao da je bio “inicijator Sve-
narodnog sabora 5. aprila 1992. godine”.
Nakon prvostepene presude u korist An-
đelića, film Krvavi ples po šeheru je faktič-
ki zabranjen i nije se više nigdje emitirao
osim pred Sudom Bosne i Hercegovine,
gdje je korišten kao važan dokaz Poseb-
nog odjela za ratne zločine Tužilaštva
Bosne i Hercegovine u procesima protiv
Veselina Vlahovića Batka (pravosnažno
osuđen na 42 godina zatvora), Saše Bari-
čanina (pravosnažno osuđen na 18 godina
Avdo Huseinović govori o
slučaju “Dobrovoljačka”
52 15/3/2018 STAV
Avdo i Azmir Šabanović ispred škole “Hasan Veletovac” u Višegradu,
gdje ga majka 1992. otkupila u logoru od zločinca Milana Lukića
zatvora) i Zorana Dragičevića Krompira
(pravosnažno osuđen na 11 godina zatvo-
ra). Imam najavu da će biti korišten kao
dokaz u još najmanje pet sudskih proce-
sa za zločine počinjene nad Bošnjacima
i Hrvatima u sarajevskim naseljima Gr-
bavica, Vraca i Kovačići.
STAV: Tužio Vas je i direktor firme “Bok-
sit” Rajko Dukić. Je li taj spor okončan?
HUSEINOVIĆ: Od 2012. godine u sudni-
ci br. 16 Osnovnog suda u Vlasenici sudi-
lo mi se po tužbi Rajka Dukića, direktora
“Boksita” iz Milića, jednog od osnivača i
prvih ljudi SDS-a i najutjecajnijeg Srbi-
na u Podrinju i Birču. Dukić me tužio i
tražio odštetu od 100.000 KM zbog ono-
ga što sam pisao o njegovoj ratnoj proš-
losti, s posebnim akcentom na zločin u
selu Zaklopača kod Vlasenice, koji je po-
činjen16. maja 1992. godine. Moram ka-
zati da je ovaj proces sutkinja Slobodanka
Močević vodila izuzetno profesionalno.
Prvostepena presuda iz maja 2013. godine
bila je u moju korist. Međutim, Okružni
sud Istočno Sarajevo poništio je tu presu-
du i proces vratio na početak. I, ponovo
nakon sudskog maltretiranja, Osnovni
sud Vlasenica 4. septembra 2015. godi-
ne presudio je u moju korist. I ponovo
se Dukić žalio Okružnom sudu u Istoč-
nom Sarajevu. Ovaj put, drugostepenom
presudom Okružnog suda Istočno Sara-
jevo, 17. marta 2016. godine odlučeno je
da sam izašao kao pobjednik iz ovog mu-
kotrpnog procesa. Mislio sam da je priča
završena. Dukić se žalio Vrhovnom sudu
Republike Srpske, koji je predmet vratio
ponovo na Okružni sud Istočno Sarajevo.
I onda taj sud, krajem 2017. godine, po
instrukcijama Vrhovnog suda RS donosi
presudu da sam mu dužan isplatiti 5.000
KM. Pisali smo reviziju, pa očekujem na-
stavak pravne borbe. Rajko Dukić godi-
nama je boravio u Beogradu i nijednom
nije došao na suđenje, iako smo svaki put
na tome insistirali jer smo imali namjeru
da mu postavimo desetak važnih pitanja.
STAV: Kroz svoj rad pokazujete da postoji
još bezbroj neispričanih priča o agresiji
na Bosnu i Hercegovinu. Kako to da još
dokazujemo kroz šta smo prošli?
HUSEINOVIĆ: Uvijek naiđe neka pri-
ča koja je šokantnija od one koju ste do
tada smatrali najšokantnijom. Nedavno
sam snimio izjavu jednog borca iz Glo-
gove kod Bratunca koji mi je pričao kako
su četverica boraca nosila ranjenika, pa su
došla druga trojica da ih odmjene. Naiš-
li su na minsko polje i sva sedmerica po-
ginula, a ranjenik ostao živ na nosilima.
I danas je živ. I preživio je poslije toga i
masakr u Tuzli, ostao neokrznut. Često
spomenem slučaj mog prijatelja Ismeta
Sivca. Granata mu je 1993. godine pala
pod noge. Doktori su na njegovom tijelu
izbrojali 400 ulaznih rana i prestali bro-
jati. Imao je više od 10 operacija širom
Evrope, i danas su stotine gelera u njego-
vom tijelu. U Sarajevu radi kao taksista.
Na 200 metara od mjesta na kojem je on
ranjen u Gornjem Hotonju, pola godine
kasnije, pala je granata, a geler veličine
zrna riže preletio je više od 300 metara i
kroz nekoliko centimetara prostora odš-
krinutih vrata hodnika boračke spavao-
nice ubio mog rođaka Ibrahima Čuturu.
Priče iz doba rata protiv Bosne su neis-
crpne. Često graniče s nekim nadnarav-
nim situacijama. Dok nas bude, dokazi-
vat ćemo istinu o nama. Ona se sama neće
kazati. Narod smo koji se plaši sjećanja,
koji ne voli sjećanje. Mi ne smijemo više
zaboravljati jer, ako zaboravimo posljed-
nji genocid, pitanje je da li ćemo nakon
eventualno sljedećeg imati priliku da više
zaboravljamo. U doba negiranja genocida,
u doba afirmacije šutnje i straha, u doba
kad se sa svih strana vrši napad na žrtvu,
kad se traži odgovornost žrtve, kako bi
se amnestirali zločinci, kad na tarabama
naših povratničkih kuća pišu da će nas
nastaviti klati, kad se i pored pravosnaž-
nih haških presuda genocid pretvara u
trijumf, ne ostaje nam ništa drugo nego
da pričamo, sve dokle god bude onih u
našem okruženju koji ne prihvataju ne-
osporne historijske činjenice. Genocid
nam mora biti trajni predmet istraživanja.
Nama ostaje pravo i istina, istinu ćemo,
ako Bog da, dokazati. Hoćemo li uspjeti
izboriti svoje pravo, ovisi od nas.
STAV: Trenutno pripremate dokumentarni
film o ratnoj školi u Sarajevu Alija i Dino.
Kakva je to priča ustvari?
HUSEINOVIĆ: Dokumentarni film
radnog naziva Dnevnik škole u ilegali je-
ste priča o radu prve škole na području
Sarajeva u opsadi. Škola je počela s ra-
dom 5. oktobra 1992. godine, u preteš-
kim ratnim uvjetima, u improviziranim
prostorijama na području općine Stari
Grad. Škola se tada zvala “Dino i Alija”,
a nazvana po sarajevskim herojima Dini
Magodi i Aliji Miladinu.
Na osnovu relevantne arhivske (video i pi-
sane) građe, s današnje vremenske distance
uz svjedočenje nastavnice Nadžide Šukalo
Kike i tadašnjih učenika, danas realizira-
nih ljudi, evocirat ćemo uspomene i širem
gledateljstvu približiti nevjerovatnu borbu
protiv zla koje je zadesilo Sarajevo i drža-
vu Bosnu i Hercegovinu. Ovo je priča o
tome kako je narod Bosne i Hercegovine
u tom periodu pokazao ogromnu borbe-
nost i volju da nastavi normalan život.
Koliko je to bilo moguće, govori i činjenica
da su, uprkos stalnom granatiranju, dje-
ca u ratu nastavljala svaki dan ići u školu.
Ratne škole bile su dio iluzija normalnog
življenja. I djeci i odraslima davale su sna-
gu i vjeru da je moguće preživjeti nemogu-
će uvjete, glad, žeđ, ranjavanje i smrt oko
sebe. O samoj ideji i realizaciji pričat ćemo
pred premijeru, koja je planirana najesen.
Radim paralelno na nekoliko filmova. U
ovoj godini bih trebao završiti filmove o
Drugoj viteškoj brigadi Armije RBiH,
priču o Glogovi, mjestu kod Bratunca u
kojem je izvršena prva velika egzekuci-
ja Bošnjaka u BiH 9. maja 1992. godine,
što je pred Tribunalom u Hagu priznao i
ratni zločinac Miroslav Deronjić. Na pola
sam snimanja i priče o bosanskim Srbi-
ma, herojima odbrane naše domovine.
Bit će to priča o herojstvu majora Mihajla
Petrovića, Čede Domuza, Sretena Loja-
nice, Ace Stankovića, Gorana Stošića...
Nedavno se pojavila ponuda da radim i
film o rahmetli generalu Mehmedu Ala-
giću. Bit će to poseban izazov. Velikane
prošlosti moramo čuvati.
STAV: Kako ste doživjeli vijest da ste
predloženi za dobitnika Šestoaprilske
nagrade Grada Sarajeva?
HUSEINOVIĆ: Mnogo zaslužniji i veći
ljudi od mene nisu je dobili, poput rahme-
tli Safeta Isovića, rahmetli Hamdije Kre-
ševljakovića, rahmetli Himze Polovine,
pokojnog Darija Džamonje, rahmetli Asi-
ma Ferhatovića Haseta... Vrijeme koje će
doći poslije nas imat će konačnu, završnu
riječ. Uspjeh se mjeri po završetku. n
STAV 15/3/2018 53
 DRUŠTVO

Legende s Drine

Priče o
vampirima
i šehitima
iz Međeđe

Sve je počelo prije nekoliko

godina kada je njemačka
televizija ProSieben emitirala
emisiju u kojoj je istraživala
priče o – vampirima. Tada
je objavljeno kako je, prije
skoro tri stoljeća, 1731.
godine u Međeđoj zabilježen
jedan od najranijih slučajeva
vampirizma. Iznenada je
umrlo 14 osoba, a mještani
su sve pripisali vampirima,
posebno nakon što su
otkopali mezare i ugledali u
njima netaknuta tijela. Neki
od dokumenata o vampirima,
emitirano je u emisiji, nalaze
se u Arhivu u Beču

54 15/3/2018 STAV
Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“
Mi smo ti starosjedioci ov-
dje, pleme Durani. Ostali od
Osmanlija još tu. Kakvi, bolan,
vampiri! Pa znao bi neko da su
nas posjećivali...”, smije se Refik Duran. U
Međeđoj ga svi znaju po nadimku. Fujdo.
Jedan je od prvih povratnika u ovo mjesto,
između Rogatice i Višegrada. Međeđa je
pala 1993. godine. Fujdo se vratio sedam
godina kasnije. Nekada je držao restoran,
sada vadi i prodaje ukrasni kamen. Fujdo
zna sve o Međeđoj. Njenu historiju, lju-
de... Ali nikad nije čuo za vampire koji
su harali ovim mjestom. “Ma bilo je stva-
ri da se čovjeku prikaže, pa ljudi priča-
ju, ali to kad nešto umisliš... Pa bolan, ja
se jednom nalio, probudio se usred gro-
blja. Pa napalo bi me nešto tamo da ima
vampira... Ništa mi nije bilo. Samo mi
nestale patike.”

PROKLETA JERINA
A sve je počelo prije nekoliko godina
kada je njemačka televizija ProSieben emi-
tirala emisiju u kojoj je istraživala priče
o – vampirima. Tada je objavljeno kako
je, prije skoro tri stoljeća, 1731. godine u
Međeđoj zabilježen jedan od najranijih
slučajeva vampirizma. Iznenada je umr-
lo 14 osoba, a mještani su sve pripisali
vampirima, posebno nakon što su otko-
pali mezare i ugledali u njima netaknuta
tijela. Neki od dokumenata o vampirima,
emitirano je u emisiji, nalaze se u Arhivu
u Beču. Onda ih je analizirala austrijska
naučnica i novinarka Sibel Balta. U nji-
ma su se austrougarski liječnici, koji su
po naređenju carskog dvora istraživali
cijeli slučaj, više bavili iznenadnim smr-
tima ljudi u srbijanskom mjestu Kišelje-
vo. Balta danas, skoro 300 godina nakon
istrage bečkih liječnika, smatra da je riječ
o žrtvama masovnog ubice.
“Ne znam za vampire, al’ znam da
nam je Austrija donijela puteve, prugu,
rezervoar u mjestu. Je l’ bilo vampira?
Priča ima svakakvih, ali ne zna niko tač-
no”, kaže kroz smijeh penzioner Ibro.
Lokalni restoran “Jezero” mjesto je gdje
Ibro sa starijima kafeniše i razgovara po-
slije džume. Ramo Kuko ima 87 godina.
Nekada je bio splavar, poslije radio u vi-
šegradskom terpentinu. Sjeća se Međeđe
kakva je bila nekada, prije no što je, koju
godinu pred rat, potopljena nakon grad-
nje centrale. Vampira, kaže, hvala Bogu,
nema, ali ima oko 180 ljudi koji zimuju
u Međeđi. “Mi smo ti pravi povratnici,
ima još 30 kuća koje se prave, ali samo mi
zimujemo”, priča Ramo.

STAV 15/3/2018 55
 DRUŠTVO

Adem Katović

Šehitluk

Sjeća se Ramo i danas priča koje je

slušao kao dijete. Sve loše što se dešavalo
ovdje pripisuje ženi srpskog despota Ður-
đa Brankovića, poznatijoj kao “Prokleta
Jerina”. “Ona je ovdje bila, ima tu kula
njena sazidana... Bila ljude, proganjala,
spalila mladiće koje je ubijala po noći. I
tako... Ima i u Prači neka kula njena…”
Jerina je u srednjem vijeku postala
poznata kao veoma surova vladarka, a
narod joj je dao ime “Prokleta Jerina”.
Refik Duran Fujdo

56 15/3/2018 STAV
U pjesmama je predstavljena kao opaka manje i smijeha”, priča Fujdo. “Ovdje su Mlađi sjede na gajbama i, smijući se, slu-
žena, zla majka i nemilosrdna vladarka. U ti ljudi vazda strašili jedni druge. Dođu šaju Fujdine priče. Posla ima, ali nedo-
Međeđi kažu da je bila preljubnica. “Ubi- svatovi po mladu, a neko se preobuče u voljno. Zato uglavnom pričaju o Halilu
jala je muškarce. Dovede ih po noći, bude njene haljine i prepadne momka”, priča Gegiću. Iz Međeđe je otišao nakon rata.
s njima i ubije ih ujutro da se ne zna da pojašnjavajući ovdašnji način da se “baci Kada je krenuo povratak, Halil je naba-
je bila s njima... U Brodaru je to mjesto rakija”. Sve se dešavalo kraj stijene koja vio mali kamion i razvozio materijal po-
gdje je njena kula. Zulumćar je ona bila za je bila u središtu mjesta, koja sada viri iz vratnicima. Novca je bilo malo i otišao
narod”, sjeća se Ibro priča iz djetinjstva. jezera. “Znaš kako je to bilo... U mene je je u Ameriku. Tamo se bavio reciklažom.
babo dosta pio. Stanovali smo tamo gdje Onda je kupio jedan kamion. Pa drugi,
ŠEHITLUCI je stijena. I staroj dojadila ta njegova ra- treći. Danas ih ima na stotine. U Međe-
“A opet, možda su istraživali šehitsko kija. On, kad krene kući, mora proći do- đi je otvorio motel, ribnjak i restoran. Za
mezarje ti Austrijanci”, dodaje Adem Ka- lje, gdje je sada potopljeno... Tu je bio je- njega radi 56 ljudi. Sada gradi hladnjaču u
tović. Priča o visokim nišanima nepozna- dan stari orah... Majka jednu noć uzme kojoj želi skladištiti voće. I tu će se otvo-
tih soldata koji su prije pola stoljeća pre- čaršaf i po orahu. Babo uletio u kuću, riti dvadesetak radnih mjesta. I samo se
mješteni na mezarje ispod kuće u kojoj su sav zabalio, ishaviješten... Kakva rakija, u Međeđoj o hladnjači priča. Samo da je
nekada živjeli lokalni nastavnici. U ta je nikad je više nije tak’o”, smije se Fujdo. posla. Lahko će za vampire.  n
doba, kaže, u školu u Međeđu išlo na stoti-
ne djece. Danas je u njoj samo 12 učenika.
“Tu dolje je bila pijaca, tu ispod rezervoa-
ra... Bio neki Munib Lemezan i molio da
se iskopaju mezari i prebace. Ljudi dođu
na pijacu pa su za nišane vezali konje, pr-
ljali okolo. Nije to bilo u redu. I ha ih se
izmjestilo, na Međeđu je udario led.” Ostali
klimaju glavom, potvrdno. Dok su šehiti,
kažu, bili na starom mezarju, nikada nije
na Međeđu udario grad. Poslije toga svako
malo, pa im je uništavalo ljetinu i pravilo
štetu po kućama.
Dolje ispod magistrale, kraj šehitluka,
Fujdo se sprema u ribu. Stariji se polah-
ko razilaze kućama. Mlađi sjede uz pivo
ispred zatvorenog granapa. “Sve ti je

STAV 15/3/2018 57
 STAJALIŠTA

prozorsko okno

Brzim preko Turske

U Stambolu,
Piše:
Safet POZDER
na Bosforu
Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće
može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to
zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni
Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja
o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova
preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg
Mehmed-paše Sokolovića

S
Istanbulom sam se upoznao pri-
je dvadeset i kusur godina, nepo-
sredno poslije završetka agresije na
našu zemlju. Poslije smo se sretali
još nekoliko puta, ali prvi je put prvi put.
A tog sam prvog puta imao cijelih sedam
dana za šetanje, krstarenje i obilazak gra-
da, naravno, uz svu pažnju srdačnih do-
maćina. Jednog od tih sedam dana sjedio
sam s prijateljem nedaleko od Sultan Ah-
medove džamije. Okolni trg bio je krcat,
a ja i prijatelj znatiželjno smo zagledali
prolaznike, valjda se pitajući odakle li sve
dolaze ti ljudi.
“Ima li iko u ovoj masi iz naše Bo-
sne?”, upitao sam prijatelja, pomalo iz
stvarne znatiželje, a pomalo iz želje da
razgovaramo.
“Ima nas svugdje, zemo moj. Odakle
vas ovdje?”
Nije to rekao moj prijatelj nego mla-
dić koji je sjedio nekoliko metara od nas.
Svi smo mahinalno ustali, prišli i upo-
znali se. S tim mladićem se čujem i danas.
Prije otprilike jednog mjeseca, od
Udruženja “Ilmijje” dobio sam poziv da
učestvujem u studijskom putovanju u
Tursku. Rado sam prihvatio, posebno što
je putovanje uključivalo, pored Istanbula,
posjete Ankari i Konyi. Putovalo se au-
tobusom, što mi je bio dodatni plus, jer
baš i nisam simpatizer letenja.
Nije mi namjera pisati o tome šta
smo sve vidjeli i posjetili, kakvim smo
prijemima prisustvovali niti bilo šta tog
putopisnog karaktera. Želim iznijeti svo-
je impresije viđenim, onako kako sam to
ja doživio, a mnoge su mi od tih impre-
sija, zapravo, dale odgovore na mnoga
pitanja koja su me, a vjerujem i mnoge
druge, istinski zanimala. Nisam nikakav
društveno-politički analitičar i ne želim
pisati tim tonom. Nisam ni slijepi agita-
tor određenih ideja i pokreta samo zato
što ih drugi vide idealnim. Jednostav-
no, zanimalo me je otkud toliki napadi,
spletke i pokušaji da se tursko društvo
destabilizira i rastoči po svaku cijenu, a
takvim pokušajima, priznat ćemo, često
smo svjedočili proteklih mjeseci i godina.
Istanbulu se čovjek može vraćati bez-
broj puta (meni je ovo bio peti ili šesti put)
i uvijek će se osjećati kao da se tek upo-
znaju. Prostran, raskošan, lijep, napučen i
komotan grad (ovo “grad” ponekad zaista
zvuči bizarno i nedostatno). Nenadmašan
spoj modernosti i tradicije, jednostavnosti
i estetike koja na momente zamiriše na
ono što se popularno naziva kič.
Kako god, smješteni smo na Başakşe-
hiru, uspjeli smo odspavati nekoliko sati
i ranom zorom krećemo ka Konyi. Iskre-
no, obilazak Konye bio je nešto što sam,
a i ostale kolege izrazile su isto mišlje-
nje, iščekivao s posebnim uzbuđenjem.
Google nam kazuje da je pred nama više
od 700 kilometara puta, što na nas, već
iscrpljene od putovanja, i ne djeluje baš
utješno. Ipak, ka Konyi putujemo brzim
vozom koji nas je, jureći i do 250 km/h,
na odredište dovezao za svega četiri sa-
hata. Ne znam tačno šta smo očekivali od
Konye, ali je ovaj grad definitivno pre-
mašio sve naše predstave o njemu. Konya
nije bilo kakav grad nego metropola s ci-
jelih 2,5 miliona stanovnika. Dominira-
ju poljoprivreda i proizvodnja autodije-
lova. Čini ga čak 31 općina, a sudeći po
kranovima i građevinskim radovima na
svim stranama, grad ima tendenciju ra-
pidnog širenja.
Jasno, centralna figura svih mogućih
priča o Konyi jeste Mevlana Dželaluddin
Rumi. Posjetili smo njegovu džamiju u
kojoj mu je i turbe. Posjetili smo i kul-
turni centar “Irfan” i odgledali izvedbu
mevlevijskog plesa, te se detaljno infor-
mirali o njegovoj simbolici, mevlevij-
skom tarikatu, putu koji je neophodno
proći ako neko želi biti derviš i mnogim
drugim zanimljivostima vezanim, prije
svega, za Mevlanin lik i djelo. Statue ra-
splesanog derviša posvuda su: u trgovina-
ma, na reklamnim panoima, na posuđu,
u šadrvanima...
Da bi nam domaćini pokazali kako
su veze naše domovine i ovog lijepog
grada neraskidive, upriličili su nam dvi-
je posebno lijepe posjete. Prva je bila po-
sjeta džamiji Alije Izetbegovića, a druga
turbetu Abdullaha Bošnjaka, podignuto
2007. godine na inicijativu predsjednika
Erdoğana. Od velikog broja informacija o
vjerskom životu zadovoljit ću se time što
ću iznijeti podatak da Konya s 31 općinom

58 15/3/2018 STAV
(gledano iz aspekta vjerske organizacije, to su 31 muftijstvo s to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i ču-
muftijama na čelu i vrhovnim muftijom Konye) ima ukupno veni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog
3.500 džamija, otprilike koliko i Istanbul. kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenoše-
Dva nezaboravna dana i dvije prelijepe noći u Konyi brzo nju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe
su prošli i ponovo smo u brzom vozu, ali sada na putu prema našeg Mehmed-paše Sokolovića, čuveni “Sokullu”, kako ga
Ankari. Domaćini u prijestolnici uporno ponavljaju kako An- oni zovu. I tu, na Ejubu, svojevremeno je hodao, živio i na-
kara i nema neku osebujnu turističku ponudu, što je ionako uku učio moj Muhamed Prozorac, o kojem sam ranije pisao.
uočljivo. Međutim, grad od šest miliona stanovnika već je po Otisnuo se on čak iz Prozora i stigao do Stambola; učio i knji-
tome dovoljno zanimljiv i atraktivan, a posjete, recimo, Hadži ge pisao. Čak je i Sultanu knjigu napisao i predao. Ne zna se
Bajramvelinoj džamiji ili replici ostrogonske tvrđave itekako su gdje je ukopan. Možda baš na onom starom mezarju između
vrijedne. Domaćini, kao i u Konyi, znaju šta rade, te nas vode vidikovca i džamije ashaba Ejjuba. Ne zna se ni za ashabov
do trga Alije Izetbegovića, u samom centru grada, i velikoduš- mezar. Zna se samo da je bio toliko hrabar da se, kao moj Pro-
no pojašnjavaju šta je u proteklih godinu ili dvije urađeno, a zorac iz Prozora, odvažio da iz daleke Mekke krene i pokuša
šta se tek planira uraditi na toj lokaciji, koja je, ruku na srce, osvojiti grad Istanbul.
vrlo lijepa i predivno osmišljena. Turci su preponosni svojom zemljom i svojim postignući-
Ankari već sljedećeg dana svesrdno mašemo iz brzog voza i ma. Za koju godinu isteći će i neki ugovori koji su davno potpi-
hitamo natrag ka Istanbulu. Tu nam se pridružuju i naši studen- sani, a koji uveliko koče ionako zahuktalu Tursku. Naravno, o
ti koji nam nesebično pomažu, kako u komunikaciji s lokalnim impresijama bi se moglo nadugo i naširoko. Možda je najbolje
trgovcima i ugostiteljima, tako i u dodatnom objašnjavanju zna- završiti onako kako nam jedan momak, Turčin, ponosito reče:
menitosti koje obilazimo i koje nam vodiči usput predstavljaju. “Nekad su naši predsjednici sjedili u pročelju i do njih niko
Za promjenu, jako je zanimljivo i vrlo ohrabrujuće čuti po- nije držao niti ih se uzimalo za ozbiljno. Danas nas se ne može
nešto i o pozitivnoj stopi nataliteta koja se, čini mi se, rijetko tek tako ignorirati.”
gdje drugo može uočiti. Impresivna je ljubav prema svom jezi- Ovo lijepo putovanje pomoglo mi je da jasnije razumijem
ku, koja mi je ponekad i nerazumljiva. Natpisi na engleskom i tvrdnju ovog mladića.
nisu tako učestali, a ni pokušaji da se komunicira na tom jeziku Hvala Udruženju “Ilmijje” na ukazanoj prilici i hvala svim
uglavnom ne urode plodom. Forsira se turski, uči se turski i već našim domaćinima u Istanbulu, Konyi i Ankari na ljubazno-
u prvom razredu osnovne škole, kako nam rekoše naši studen- sti i gostoprimstvu. Novom susretu s Turskom unaprijed se
ti, djeca uče tursku himnu, kojom i počinje i završava nastava. radujem. n
Ako sam dobro upamtio, čak postoji i poseban predmet koji
se bavi tematikom crtanja zastave. Kad već spominjem zasta-
vu, vrijedi iznijeti i jedno simpatično zapažanje. Naime, jasno
je da Turci rastom i nisu baš korpulentni. Međutim, stječe se
dojam da bi vas, i takvi kakve je Bog dao, zgazili ako biste im
oskrnavili ili se barem ružno ponijeli prema njihovoj zastavi.
Bogato historijsko naslijeđe kojim se Turska može podiči-
ti tema je za sebe. Veliki je broj muzeja koji, svaki na svoj na-
čin, imaju za cilj sačuvati historiju Turske. Vrijedi primijeti-
ti da muzejske postavke itekako prate savremenu tehnologiju
i trendove pa su znatiželjnici – a posjete muzejima izuzetno
su velike – više nego zadovoljni viđenim i, slobodno ću reći,
doživljenim. Jasno, posebno se to odnosi na Fatihovo osvo-
jenje Istanbula 1453. godine, ali i na mnoge druge događaje.
Primjetno je da muzeje organizirano posjećuju djeca iz škola,
kako iz Istanbula, tako i iz drugih dijelova Turske. U Minia-
türku (minijaturnoj verziji Turske) moguće je, recimo, osjetiti
draž jedne tekme Beşiktaşa, ali i vidjeti minijaturu Aja Sofije,
pa i našeg Starog mosta.
Lično, nezamislivo mi je da budem učesnik u istanbulskom
saobraćaju, a kada bi se to desilo, čini mi se da bih skrenuo na
prvo proširenje i derao se od muke dok gužva ne prestane – ako
prestane. Ipak, to se pitanje sistemski rješava. Gradski autobusi
jure svojim posebnim trakama i to, zanimljivo, kontra smjero-
vima, ako sam dobro upratio; grade se čitavi tuneli ispod sa-
mog Bosfora, kako za motorna vozila, tako i za pješake, a broj
novih linija u podzemnoj željeznici neprestano se povećava.
U razmišljanje koje može izazvati opasnu glavobolju natjerao
nas je kolega s opaskom da, ako se kao validan uzme podatak o
Istanbulu kao o gradu od 18 miliona stanovnika, svoj toj silnoj
masi treba čitav buljuk snage samo da ispeče hljebove, a kamoli
ostalo. Spomenut je i podatak da grad Istanbul na dnevnoj bazi
troši vode koliko Sarajevo za cijelu godinu. Ipak, turske vlasti
nisu zadovoljne postojećim rješenjem vodosnabdijevanja jer je
ono riješeno “samo” za narednih, otprilike, sedamdeset godina.
Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće
može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije

STAV 15/3/2018 59
 DRUŠTVO

Obrazovana, vrijedna i organizirana manjinska zajednica

Bošnjaci
u Australiji Tokom agresije na našu domovinu počeli su prvi masovniji
dolasci naših sugrađana u Australiju, a nastavljeni su i u
poslijeratnom periodu. Nakon što su neke evropske zemlje
Piše: Admir LISICA odlučile da više ne žele pružati utočište izbjeglicama iz
Bosne i Hercegovine, procijenivši da su po okončanju rata
ispunjeni svi uvjeti za njihov povratak, mnogi su evropske
adrese zamijenili onim australijskim

B
ošnjaci su još za vrijeme austro-
ugarske vladavine započeli svoju
“migrantsku priču”. Tada je, zbog
promjene vlasti, veliki broj Boš-
njaka napustio Bosnu i Hercegovinu i na-
selio se u Tursku. Iseljavanje Bošnjaka u
kontinuitetu je nastavljeno tokom austro-
ugarske vladavine, ali i u kasnijem periodu
Kraljevine SHS. Prvi i Drugi svjetski rat
također su za posljedicu imali migraciona
kretanja među Bošnjacima. Uslijed agre-
sije na našu domovinu, od 1992. do 1995.
godine, Bošnjaci su se našli pred novim
izazovom. Ponovno iseljavanje našeg na-
roda rezultiralo je time da danas gotovo
nema zemlje u svijetu u kojoj se ne nala-
zi neka od bošnjačkih porodica, pa tako
se možemo “pohvaliti” da nas ima čak i
u dalekoj Australiji. U ovoj državi, pre-
ma nezvaničnim podacima, živi više od
20.000 iseljenika iz Bosne i Hercegovine.
Iako je najveći broj doseljenika iz
Bosne i Hercegovine u Australiju pristi-
gao tokom agresije na našu domovinu,
historija Bošnjaka u ovoj dalekoj zemlji
počela je znatno ranije. Nakon završetka
Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, na-
stupio je period represije prema neisto-
mišljenicima, pa su mnogi, zabrinuti za
svoju sigurnost, odlučili napustiti tadašnju
državu. Almedin Salčin pripada starijoj
generaciji bošnjačkih doseljenika. Jedan
je od najboljih poznavalaca historije Boš-
njaka u Australiji.
“Prvi Bošnjaci u Australiju dolaze
nakon Drugog svjetskog rata. U cijeloj
Australiji u tom periodu ih nije bilo više
od stotinu. Tada dolazi i nekolicina poli-
tičkih emigranata koji nisu željeli ostati
pod komunističkom vlašću. Tu bih ista-
knuo šerijatskog sudiju koji je živio u Bri-
sbaneu i sarađivao s časopisom Bosanski
pogledi, kojeg je uređivao Adil Zulfikar-
pašić. Izjašnjavao se kao Bošnjak i bio je
veoma osviješten. Kada je 1948. godine
stigla grupa Bošnjaka u Adelaide, poslije
određenog vremena željeli su napraviti
džamiju. Vidjeli su zapušten objekt koji
im je ličio na džamiju i, kada su otišli u
općinu da provjere o čemu je riječ, objaš-
njeno im je da to i jeste džamija i da oni
mogu, ako žele, koristiti je. Englezi su
nekad davno doveli Afganistance s de-
vama jer su u to vrijeme deve bile naj-
bolje prijevozno sredstvo. S vremenom
su se ti Afganistanci asimilirali i prak-
tično nestali, pa su naši ljudi obnovili tu
džamiju i koristili je. Prvi efendija bio je

60 15/3/2018 STAV
 Džamija u Melbournu

izvjesni Ahmed Skaka iz Sarajeva i ostao u Australiji ili nekoga od poznanika. Od izvještaja o naoružavanju Srba. Bošnjaci
je tu sve do svoje smrti. Najveći broj ovih 1995. do 2000. godine Bošnjaci iz Evro- Australije tada shvataju da dolaze teški
ljudi bio je antikomunistički, pa, rekao pe, najviše iz Njemačke, bili su prisiljeni dani njihovoj braći i sestrama u Bosni i
bih, i antijugoslavenski orijentiran. Se- ili da se vrate u Bosnu i Hercegovinu ili Hercegovini. Nedugo nakon formiranja
damdesetih godina i poslije dolaze tzv. da izaberu Australiju, Kanadu i Ameri- BIC-a 1991. godine, na lokalnoj radiosta-
ekonomski emigranti. Osamdesetih go- ku, što je najveći broj njih u konačnici nici u Melbourneu 3ZZZ počeo je s radom
dina prošlog stoljeća u Melbourne stiže uradio. Pretpostavlja se da danas u Au- prvi bošnjački radio u svijetu. Od počet-
imam Azem-efendija. Džamija koju je straliji živi više od 20.000 Bošnjaka”, na- ka rada bošnjačkog radija izvještavali su
ovaj efendija vodio bila je jedina džami- glašava Salčin. naši najbolji novinari tog doba. Posebno
ja, možda u cijeloj emigraciji, koja nije Da su Bošnjaci u Australiji veoma or- među njima treba spomenuti Fahrudina
bila pod kontrolom jugoslavenskih tajnih ganizirani, ali i nacionalno osviješteni, Ðapu, Mahira Sokoliju, Nedima Sarača i
službi. Zato je bio u nemilosti Ambasade govori činjenica o povezanosti naše ma- Tihomira Lozu. Nekoliko puta javili su
Jugoslavije i nekih ‘naših ljudi’ koji su njinske zajednice iz Australije s utjecaj- nam se i Senad Hadžifejzović i Senad
radili za tajne službe. Najbolje politički nim ličnostima iz bosanskohercegovačkog Avdić. Tri godine u toku rata telefonske
organizirani Bošnjaci upravo su bili iz tog javnog života u periodu neposredno pred izvještaje iz Sandžaka slao nam je i Ra-
džemata, okupljeni oko ovog imama. Do agresiju. Koliko je Bošnjake u Australi- sim Ljajić. Danas u Australiji možemo
devedesetih godina mislim da nije bilo ji zanimala situacija uoči rata u Bosni i gledati sve bosanske, hrvatske i srpske
više od nekoliko hiljada Bošnjaka u Au- Hercegovini, najbolji je dokaz osnivanje TV kanale, dok u vrijeme agresije nije
straliji”, ističe Salčin. Prvog bošnjačkog radija, nekoliko godina bilo interneta, nisu nam dolazile novine,
prije zvaničnog povratka nacionalnog nismo mogli slušati niti jedan radio, a o
PRVI BOŠNJAČKI RADIO U SVIJETU imena Bošnjak. Putem ovog radija odr- TV kanalima da ne govorimo. Kada uz-
Tokom agresije na našu domovinu žavana je veza s maticom, a slušaocima mete ove činjenice u obzir, možete shva-
počeli su prvi masovniji dolasci naših širom Australije nuđene su provjerene titi šta je predstavljao Bošnjacima radio
sugrađana u Australiju, a nastavljeni su informacije iz domovine. putem kojeg su jedino bili informirani. U
i u poslijeratnom periodu. Nakon što su “Kada je najavljeno da će se formi- toku rata na bošnjačkom radiju Melbour-
neke evropske zemlje odlučile da više ne rati SDA u Sarajevu, doveden je u Au- ne mogli su se čuti razgovori s vodećim
žele pružati utočište izbjeglicama iz Bo- straliju tadašnji visoki funkcioner ove ljudima u Bosni i Hercegovini, kao što
sne i Hercegovine, procijenivši da su po stranke Hasan Čengić i formirana je su Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić,
okončanju rata ispunjeni svi uvjeti za nji- prva podružnica SDA u svijetu. Počet- Muhamed Filipović, Nijaz Duraković,
hov povratak, mnogi su evropske adrese kom rata u Hrvatskoj, sa sviješću da će Haris Silajdžić, Stjepan Kljuić, reis Ce-
zamijenili onim australijskim. se rat prenijeti u Bosnu i Hercegovinu, u rić, Kardinal Puljić... Bošnjački radio je
“Odmah nakon početka agresije na Bo- Melbourneu je formiran ‘Bosanski infor- u toku rata organizirao dolazak u Austra-
snu i Hercegovinu, u Australiju počinju mativni centar’. Iz Sarajeva nas je svaki liju dvojici svojih saradnika: Fahrudinu
dolaziti naše prve izbjeglice. Obično su dan izvještavala rahmetli Mirsada Nik- Ðapi i pjesniku Mili Stojiću. Drugi put
to bili oni koji su već imali neku familiju šić-Salčin. I danas se neki sjećaju njenih doveli smo u Australiju člana Predsjed-
ništva BiH, rahmetli Nijaza Durakovi-
ća i novinara Mahira Sokoliju. To je bila
Koliko je Bošnjake u Australiji zanimala situacija uoči izuzetno uspješna posjeta. Uspjeli smo,
rata u Bosni i Hercegovini, najbolji je dokaz osnivanje u saradnji s radijem iz Sarajeva koji je
vodio Mirsad Ibrić, organizirati program
Prvog bošnjačkog radija, nekoliko godina prije zvaničnog Most ljubavi Sarajevo i Melbourne. Jedna
povratka nacionalnog imena Bošnjak. Putem ovog anegdota tokom trajanja ovog radija de-
radija održavana je veza s maticom, a slušaocima širom sila se prije početka rata, kada sam dobio
informaciju od prijatelja da je Kerim Lu-
Australije nuđene su provjerene informacije iz domovine čarević organizator jedne grupe Bošnjaka
za odbranu Bosne. Nazvao sam Kerima

STAV 15/3/2018 61
 DRUŠTVO

i ponudio mu intervju, te naglasio da će

razgovor biti sniman od jugoslavenske
UDBA-e te da zbog toga dobro razmis-
li da li će dati intervju za naš Bošnjački
radio. On je malo razmislio i pristao, re-
kavši da ih se nimalo ne boji. Objavili
smo taj intervju pod njegovim pseudo-
nimom ‘Doktor’. Imali smo razgovor i s
komandantom Armije RBiH u sarajev-
skoj općini Novi Grad, rahmetli Rami-
zom Salčinom. Početkom 1993. godine
grupa Bošnjaka organizirala se i kupila
objekt koji je prvi u svijetu nosio prefiks
bošnjački. Bio je to Bošnjački dom. Na-
žalost, nakon svega osam godina postoja-
nja i kvalitetnog rada, Bošnjački dom je
zatvoren i privatiziran. U Melbourneu,
pored džamije, to je bio jedini objekt u
kojem su se okupljali Bošnjaci”, prisje-
ća se Salčin.

OBRAZOVANI I USPJEŠNI
Ðemila Talić-Gabriel, počasni konzul Ðemila Talić-Gabriel na promociji
Bosne i Hercegovine u Australiji, spada u knjige Suade Sokolović
grupu doseljenika koji su bili primorani
napustiti Njemačku. Pred njom su se počasnu titulu jeste bivši ambasador Ba- Tarika Abdulhaka, veoma uspješnog tu-
prije šesnaest godina nametnule dvije kir Sadović”, kaže Talić-Gabriel. žioca u državi Novi Južni Wales. Ono što
mogućnosti: da se vrati u rodnu Bosan- Posebno ističe bošnjačka druženja u nama posebno fali jeste izborna komisi-
sku Dubicu, iz koje je početkom agresi- organizaciji naše Islamske zajednice, ali ja koja bi nas posjetila kako naši glasovi
je protjerana, ili da svoj život započne u i njegovanje naše tradicije putem brojnih ne bi kasnili i bili zanemareni kao rani-
dalekoj Australiji. Pošto je povratak u udruženja. Također, Bosanci i Hercegovci jih godina tokom izbora u BiH. Bitno je
Bosnu i Hercegovinu bio gotovo nemo- u Australiji veliku pažnju posvećuju uče- iskoristiti svoje demokratsko pravo i gla-
guć, Ðemila je odlučila doći u Australi- nju bosanskog jezika kroz nekoliko škola sati bilo gdje da se nalazimo u dijaspori”,
ju. “Prvi susret s Australijom bio je ve- u više australijskih gradova. tvrdi Talić-Gabriel.
oma čudan. Nisam znala engleski jezik, “Etnička škola u Sydneyu omogućava Sarajlija Tarik Abdulhak jedan je od
pa je sve išlo teže. Krenula sam od nule. učenje bosanskog jezika, iako smanjenim najboljih ambasadora naše zemlje u Au-
Međutim, ubrzo sam se uspjela snaći, a kapacitetima i na nižem nivou nego u straliji. Tužilačko iskustvo stjecao je na
veliku zahvalu za to dugujem tadašnjem Melbourneu, gdje je to mnogo ozbiljnije. raznim slučajevima, od kojih se izdvaja
efendiji iz Sydneya Salihu Mujali, koji je Veliko je interesiranje za učenje bosan- odgovornost u slučaju Khieua Samphana,
bio moj učitelj i pokretač svih uspjeha. skog jezika kod sada već treće generacije predsjednika Kambodže. Ovaj uspješni
S pravom mogu reći da je on bio men- naših doseljenika. Svoju djecu odgajamo Sarajlija stigao je u Australiju za vrijeme
tor mnogim Bošnjacima u Australiji. da vole Bosnu i Hercegovinu kako bi u rata u Bosni i Hercegovini. “Rođen sam
Osjećam dužnost prema svojoj domovi- budućnosti oni jačali odnos sa svojom u Sarajevu, moja je majka Sarajka, a otac
ni i potrebu za pomaganjem našim lju- maticom. Australcima mnogo pričamo o Sirijac, koji je studirao medicinu, postao
dima, te se zbog toga odazivam raznim Bosni i Hercegovini. Oni podržavaju Bo- doktor i ostao u Sarajevu. Početkom rata
projektima. Činjenica da sam podržavala snu i Hercegovinu i njenu nezavisnost. imao sam šesnaest godina i pohađao sam
velike projekte u organizaciji naše am- Svjesni kroz šta je naš narod prošao uslijed srednju školu. U Sarajevu smo ostali sve
basade omogućila mi je titulu počasnog agresije, suosjećaju s nama. Većina nas je do kraja 1992. godine, kada odlazimo
konzula, na što sam posebno ponosna. ovdje dobro situirana i željni smo pomoći u Siriju, u kojoj ostajemo dvije godine.
Jedan od najzaslužnijih što nosim ovu svojoj domovini. Posebno bih spomenula Nakon toga, 1994. godine doselili smo
u Australiju. U početku sam radio razne
poslove unutar naše zajednice kako bih
Veliko je interesiranje za učenje bosanskog jezika kod pružio pomoć bosanskim izbjeglicama.
sada već treće generacije naših doseljenika. Svoju Nakon toga sam počeo studirati, do 2002.
godine. Dok sam studirao pravo, radio
djecu odgajamo da vole Bosnu i Hercegovinu kako sam u nekoliko humanitarnih organiza-
bi u budućnosti oni jačali odnos sa svojom maticom. cija. Prvih nekoliko godina većina mo-
Australcima mnogo pričamo o Bosni i Hercegovini. Oni jih klijenata bili su doseljenici iz naše
domovine. Završio sam pravni fakultet
podržavaju Bosnu i Hercegovinu i njenu nezavisnost. na University of Technology Sydney kao
Svjesni kroz šta je naš narod prošao uslijed agresije, najbolji student, što je bila dalja referen-
ca u mojoj karijeri. Godine 2004. dobio
suosjećaju s nama. Većina nas je ovdje dobro situirana i sam ugovor od tri mjeseca pri OHR-u, u
željni smo pomoći svojoj domovini, kaže Talić-Gabriel sklopu projekta uspostave vijeća za rat-
ne zločine Suda BiH. Kad je uspostavljen

62 15/3/2018 STAV
odjel za ratne zločine, postao sam ruko-
vodilac odsjeka za sudsku upravu, a onda
savjetnik predsjednici i registraru Suda
BiH. Na Sudu BiH sam radio do januara
2008. godine, kada sam prešao u Extraor-
dinary Chambers in the Courts of Cam-
bodia, gdje sam radio pri UN-u. Između
ostalih predmeta, imao sam odgovornost
za slučaj Khieua Samphana, predsjednika
Kambodže u toku režima Pola Pota, koji
je bio jedan od lidera ‘Crvenih Kmera’.
U augustu 2014. godine vijeće je osudilo
Samphana za zločine protiv čovječnosti
i odredilo mu doživotnu kaznu”, prisje-
ća se Abdulhak.
Poslije slučaja u vezi s Kambodžom,
Tarik Abdulhak radio je u Bruxellesu za
Međunarodnu komisiju koja istražuje rat-
ne zločine u Siriji: “Nakon toga sam se
ponovo vratio u Australiju i počeo raditi
kao barrister, baveći se uglavnom krivič-
nim pravom. I dalje sam radio, s vremena
na vrijeme, za Međunarodnu komisiju,
kao savjetnik u vezi s istragom zločina u
Siriji. U februaru 2017. godine imenovan
sam za tužioca u državi Novi Južni Wa-
les. Uglavnom radim na predmetima or-
ganiziranog kriminala i ozbiljnog nasilja.
S vremena na vrijeme držim predavanja
iz međunarodnog krivičnog prava. Tako-
đer sam član komisije za saradnju između
rukovodstva policije u državi Novi Južni
Wales i etničkih zajednica.”
ULAGANJE U RAZVOJ
AUSTRALijSKOG DRUŠTVA
Historičar Džavid Haverić radi na
Univerzitetu Charles Sturt u Australiji,
u Centru za islamske nauke i civilizaci-
ju. Autor je devet knjiga, među kojima
se izdvaja Bosanski muslimani u Austra-
liji: historijski pregled. Ovaj značajni rad
baziran je na 300 intervjua i razgovora,
posjeta bošnjačkim zajednicama, islam-
skim centrima i klubovima, kao i rele-
vantnoj historiografskoj građi.
“Knjiga je pisana na bosanskom je-
ziku i obuhvata periode naših iseljenika
naročito iza Drugog svjetskog rata, zatim
ekonomske migracije tokom sedamde-
setih i osamdesetih godina, pa do novog
iseljeničkog talasa nakon 1990. godine.
Ona dokumentira stogodišnju historiju
bošnjačkog iseljeništva na australskim
prostorima. Knjiga naročito posvećuje
pažnju historijskom razvoju bošnjačkih
organizacija i aktivnosti iz vjerskih, kul-
turnih, sportskih i drugih oblika djelova-
nja. Obiluje arhivskom građom koju sam
skupljao putujući širom Australije. Zna-
čajan aspekt uključuje interakciju bosan-
skih muslimana s muslimanima drugih
etničkih skupina, koji su se u isto ili slično
vrijeme doselili u Australiju. Ona doku-
mentira historijski razvoj naše Islamske
zajednice u Australiji. Ona demonstrira i
našu prilagodljivost i uspješno uklapanje
u većinsko nemuslimanskom prostoru i
podršku australijskom multikulturalizmu.
Knjiga pokazuje kako su Bošnjaci značaj-
no učestvovali u ekonomskom razvoju
Australije radeći na njenim nacionalno
značajnim projektima. Poslužila je kao
korisna referenca mnogim istraživačima,
magistarskim i doktorskim disertacijama
širom svijeta”, napominje Haverić.
Bošnjaci ulažu napore u jačanje svoje
zajednice, ali i cijelog australijskog druš-
tva, koje se pokazalo veoma prijateljski
nastrojeno prema njima.
“Stanje bošnjačke dijaspore zavređuje
dužu analizu. Ona ima svoje uspjehe i do-
stignuća zato što naši vrijedni ljudi vole
druženja i gostoprimstvo, vole našu boš-
njačku tradiciju i kulturu, vole bosanski
jezik, vole i zemlju u kojoj sada žive, a uz
to, australijske multikulturne institucije Abdulhak
ih podržavaju. Vrijedni Bošnjaci su u pro-
teklim godinama, pored džamija, podigli su uspjehe. Imamo nekoliko relativno
više kulturnih centara u kojima održavaju uspješnih organizacija, bosanskoherce-
svoje aktivnosti.Već tradicionalno održa- govačkih i bošnjačkih. Naša dijaspora u
vaju nogometne turnire, kulturne i druge Australiji se okuplja, uostalom, kao i ve-
manifestacije. Smatram da je kolektivni lika većina drugih zajednica, na etničkoj
doprinos važniji nego pojedinačne liderske osnovi, ali pripadnici drugih etniciteta
inicijative u zajednici jer samo zajedno, ili religija su tradicionalno dobrodošli”,
timskim radom, naše organizacije bilježile zaključuje Haverić. n
STAV 15/3/2018 63
 DRUŠTVO

Inat i ponos vratio je protjerane

Bošnjake u njihov Bjelaj

Dva puta
bježali
od noža
svojih
komšija
Od 20. do 22. januara 1993. godine iz bosanskopetrovačke mjesne
zajednice Bjelaj protjerani su svi Bošnjaci. Posljednja grupa od
njih 150 razmijenjena je kod bihaćkog naselja Izačić i 22. januara
Piše: Fahrudin VOJIĆ
stigla je u opkoljeni Bihaćki okrug. Od tada do danas vratila se
u Bjelaj većina stanovništva. Čuvajući sjećanja na preživljeno u
ratu, bore se za osiguranje normalnih životnih uvjeta

K
ada iz Bihaća krenete prema Bo-
sanskom Petrovcu magistralnim
putem M-5, na polovini puta
nalazi se Bjelajsko polje. Magi-
stralna cesta presijeca ga i dijeli na dva
dijela. Do naselja Bjelaj vodi asfaltirani
put na čijem se kraju nalazi pravoslav-
no groblje, a zatim odvajanje za naselja
Timeše, Bjelajski Vaganjac i Bušije, u
koje se vratilo pedesetak srpskih porodi-
ca. Većinom su to stariji. Došli su samo
oni koji u proteklom ratu nisu ukaljali
ruke, a bilo je svega. Od svega je ipak
najteže kad komšija nasrne na komšiju.
Idrizu Mujagiću oca su ubile prve kom-
šije iz naselja Bušija, koje se nalazi kod
obnovljene pravoslavne crkve.
TEŽAK ŽIVOT I SLABA PERSPEKTIVA
Malo dalje od potoka koji teče dije-
lom polja i ulijeva se u veliki jarak skre-
ne se lijevo i dođe u Bilaj, u kojem žive
Bošnjaci koji tako zovu svoje mjesto jer
kod Bošnjaka iz ovog sela bijelo je bilo i
mlijeko je mliko. Svi se sjećaju prijerat-
nog vremena kada su neki od Bijeljine
htjeli napraviti Belinu. To su pokušale
uraditi njihove komšije, ali su odustale
kada su shvatili da bi, umjesto Bjelaja,
dobili belaj.
O ratu u ovom naselju svjedoči spo-
men-ploča ubijenim bjelajskim Bošnja-
cima, podignuta ispred novoizgrađene
džamije na vrhu brežuljka. Preko puta
džamije područna je škola koja pripada
OŠ “Ahmet Hromadžić” i koja iz godine
u godinu ima sve manje đaka.
Alem Jaganjac, nastavnik islamske
vjeronauke, kaže da ova škola trenutno
ima svega 13 učenika. U Bjelaju ima 40
bošnjačkih kuća. Nisu tu smješteni svi
Bjelajci, mnogi su razasuti širom Kraji-
ne i svijeta. Imaju prodavnicu, džamiju i
mjesnu zajednicu. Stanovništvo se najvi-
še bavi poljoprivredom i živi od prodaje
mlijeka, a manji broj njih radi u Bosan-
skom Petrovcu.
“Što se tiče ženidbe i udaje, odav-
no nisam čuo da se neko vjenčao. Bjelaj
nema perspektivu. Ne bude li tu mladih
ljudi, bojim se da će se to naselje polahko
ugasiti. Turistički potencijal postoji kroz

64 15/3/2018 STAV

uvezivanje s drugim turističkim destina-
cijama kao što je Nacionalni park ‘Una’,
samo je pitanje ko će to da pokrene i da
li će iko od mladih željeti tu živjeti. Upi-
tan je i opstanak područne škole u Bjelaju
s obzirom na natalitet”, ističe Jaganjac.
Tokom novije svoje historije Bošnjaci
iz Bjelaja često su bili prisiljeni napuštati
svoje domove i odlaziti u muhadžirluk.
Tako je bilo i za vrijeme agresije na Bo-
snu i Hercegovinu: od 20. do 22. janua-
ra 1993. godine iz bosanskopetrovačke
mjesne zajednice Bjelaj protjerani su
svi Bošnjaci. Posljednja grupa od njih
150 razmijenjena je kod bihaćkog nase-
lja Izačić i 22. januara stigla u opkoljeni
Bihaćki okrug. Od tada do danas u Bjelaj
se vratila većina stanovništva. Čuvajući
sjećanja na preživljeno u ratu, bore se za
osiguranje normalnih životnih uvjeta.
Danas u Bjelaju postoji jedna dža-
mija koja je proživljavala sudbinu bje-
lajskih muslimana. Bjelajska džamija
spaljena je u Drugom svjetskom ratu, a
vjerske aktivnosti su nakon toga izvo-
đene u mejtefu, u imamskoj kući pored
džamije. Tokom 1990. godine džematli-
je su pokrenule akciju gradnje džamije
na mjestu one prijašnje koja je srušena.
Prilikom uklanjanja materijala pronađen
je epitaf, ispisan kaligrafskim reljefnim
arapskim pismom, koji je kasnije do-
stavljen Kantonalnom muzeju u Bihaću.
Azra Piralić, turkolog i historičar, nači-
nila je prijevod ovog epitafa koji glasi:
“Vlasnik ovog mjesta, obnovitelj hajrata,
čestiti i poštovani hadži Musa‑aga, a pre-
ko svog opunomoćenika, najuglednijeg
u rodu Muhammeda, nakon obavljenih
poslova, njihove duše zaslužuju da sva-
ki pojedini musliman, Allahove milosti
radi, prouči Fatihu, ujedno zamoli Allaha
da ovo dobro djelo od njih primi i svo-
jom nagradom nagradi! Allah je najbo-
lji upućivač, najbolji starješina i najbo-
lji pomagač! Neka Allah oprosti grijehe
svakome ko ovo bude čitao i svakome ko
ovo bude gledao.”
Džamija je obnovljena i stavljena u
funkciju svečanim otvorenjem 16. jula
2006. godine. Pored džamije u vlasništvu
je vakufa imamska kuća u kojoj živi mla-
di efendija Mehmed Bešlagić. Nedavno je
došao u Bjelaj, da pokuša obnoviti vjerski
život posebno animirajući mlade Bjelajce.
Bjelaj
Alem Jaganjac
“Vjerski život u džematu Bjelaj pret-
hodnih godina bio je bolji i kvalitetniji
nego danas. Prije je bilo deda i nena koji
su dolazili na vaktove, nesebično odvajali
od svojih usta i davali za potrebe džamije
i džemata. Svi naši blagdani bili su boga-
tiji u svakom smislu. U našem džematu
vjerski život sada je na minimalnoj ska-
li, od obavljanja pet dnevnih vakata do
obavljanja džuma‑namaza, teravih-namaza
itd. Sezona najvećih poslova je u proljeće
i ljeto, kada većina stanovništva naporno
radi kako bi se osigurali za zime. Malo
selo, zabačeno i udaljeno od grada, zimi
ponekad u sebi krije mnoge rizike i pro-
bleme. Putevi su većinom prekriveni sni-
jegom, a seoske traktorske mašine nejake
su da bi to mogle čistiti. Općinske vlasti
pošalju pomoć, ali to je kratkog daha jer
snijeg ovdje sve opet brzo zamete”, priča
efendija Bešlagić.
IMAM KOJI JE BJELAJ
SPASIO OD POKOLJA
Prema podacima iz knjige Medžlis
Bužim 1579–1999 Nijaza Hadžića, Zaim
ef. Zulić rođen je 1893. godine u Orašcu,
općina Kulen-Vakuf. Završio je Bihaćku
medresu, pa 1912. godine stupio u prvu
imamsku službu u bihaćkom džematu
STAV 15/3/2018 65
Ribić. Od tad pa do dolaska u Bjelaj na
funkciju lokalnog imama Zaim-efendi-
ja je promijenio nekoliko džemata. Dru-
gi svjetski rat zatiče ga u džematu Bjelaj,
odakle kao muhadžir 1941. godine odla-
zi u Bihać. U džemat Konjodor došao je
1943. godine, Vakufsko mearifsko povje-
renstvo Bosanska Krupa. Zbog bolesti,
1945. godine odlazi u Stijenu, u kojoj mu
je dio porodice boravio u muhadžirluku.
Tu se i danas nalazi njegov mezar, koji nije
sačuvan u izvornom obliku. Zahvaljuju-
ći Zaim-efendiji, Bjelak je spašen 1941.
godine od pokolja. Mještani ovog naselja
suočili su se s najezdom četnika koji su, u
nastojanju da osvoje njihovo selo, prijeti-
li da učine mnoge zločine kakve su radili
u obližnjim muslimanskim selima. Zaim
ef. Zulić odigrao je ključnu ulogu u spaša-
vanju muslimana Bjelaja. Prema svjedoče-
nju njegovih srodnika, Zaim je uspio tada
postići sporazum sa Srbima i tako spasiti
svoje džematlije od sigurnog pokolja.
Svoje svjedočenje o teroru četnika na
području Bosanskog Petrovca Zaim ef.
Zulić iznio je pred zapisničarem H. Mu-
hamedom Pandžom 3. novembra 1941.
66 15/3/2018 STAV
godine. Svjedočenje je sačuvano u za-
pisniku sastavljenom u kancelariji Ule-
ma-medžlisa kod rahmetli Zaima ef., u
to vrijeme džematskog imama u naselju
Bjelaj. Ovaj zapisnik preuzet je iz knjige
Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima
1941.-1945. godine Šemse Tucakovića. Zaim
u zapisniku navodi da su četnici krajem
jula 1941. godine zauzeli selo u kojem je
tada bio imam. U selu je bilo 116 musli-
manskih domova, a dalje spominje borbe
koje su vodili za odbranu Bjelaja i evakua-
ciju koju je izvršila tadašnja legalna vojska
(vjerovatno misli na partizane) koja ih je
odvela u Bosanski Petrovac. Dalje Zaim
Zulić navodi da su tu ostali neko vrijeme
i spominje iskušenja oskudne ishrane, a
zatim opisuje zločine nad muslimanima
počinjene u tom području.
“U vezi s pokoljem muslimana u Ku-
len-Vakufu i okolici, izjavljujem da su ovi
pokolji izazvani od strane ustaša pod vod-
stvom Mira Matijevića iz Vrtoča, kotar
Bihać, koji je nastanjen u Kulen‑Vakufu.
Miro Matijević činio je nasilja i pokolje
s društvom nad grkoistočnjacima, pa je
neke po imenu muslimane uvukao u ovu
Mehmed ef. Bešlagić
svoju akciju. Navodim da su neki katolici
oblačili fesove kad su vršili nasilja i po-
kolje nad grkoistočnjacima i dozivali se
muslimanskim imenima. Ovo su mi do-
kazali vjerodostojni ljudi iz Kulen-Vakufa
koji su danas živi i raseljeni. Kao svjedo-
ka navodim Omera Galijaša iz Kulen-Va-
kufa, koji je ovo svojim vlastitim očima
gledao i slušao.”
Navodno je Zaim ef. tada, kad su neki
katolici odjeveni u muslimansku nošnju
činili zločine nad pravoslavcima, spasio
nešto pravoslavnog stanovništva, što mu
je kasnije pomoglo da spasi i Bošnjake u
Bjelaju od sigurnog pokolja koji se trebao
desiti kada su četnici upali u selo.
Ovih zimskih dana mještani Bjelaja
prisjećaju se stradanja svojih najmilijih
koja su se dogodila prije 25 godina, kada
je sve bošnjačko stanovništvo protjera-
no. Mnogi su ubijeni, među njima kao
najmlađa žrtva trinaestogodišnji Dinko
Selimović. Posljednja grupa od njih 150
preko tadašnjeg okupiranog teritorija bi-
haćkog naselja Ripač, pa zatim Korenice
i Ličkog Petrovog Sela u Hrvatskoj stigla
je do Izačića, gdje je i obavljena razmjena.
Inat i ponos vratili su ih u Bjelaj, a čuvanje
sjećanja na stradanje razlog je njihovog
ostanka do danas. Obnovljeni su stambeni
objekti, putna, elektro i vodovodna mreža.
Izgrađeni su džamija, škola i crkva. Ob-
navlja se i poljoprivredna proizvodnja, a
s dolaskom cisterni mljekare koja otku-
pljuje mlijeko od lokalnog stanovništva
život kao da se na trenutak vratio u ovo
selo. Ipak, bez pomoći viših nivoa vlasti
i kvalitetne strategije za budućnost, ovo
naselje ostat će pusto.
Stanovništvo sve vezuje za projekci-
je razvoja ruralnog i kulturnog turizma
kroz projekt “Na granici carstva”, koji
podrazumijeva konzervaciju starog grada
iz 15. stoljeća i upis u registar svjetske
baštine. n

Piše:
Irfan HOROZOVIĆ
Č
uo si. I nije to prvi put da si čuo.
Star si, a čuješ kako te majka zove
da se vratiš kući.
Njen je to glas.
Čiji bi drugi bio?!
Violina?
Izišao si u grad i onda si opet čuo.
Zvukovi.
Ipak, bilo je to tvoje ime.
Vjetar se voli igrati u starom gradu,
kroz uske ulice u kojima škripe kostobol-
ne kuće i gradnje pokraj njih.
Vjetar je nevidljivo gudalo.
Tad ljudima govore prostori u koji-
ma žive.
I njihovi popravljani i prepravljani
krovovi.
Sve je u vjetru, kako iščitavamo u
mnogim pjesmama andaluzijskog barda.
Zastao si na ulici, ne znaš što da uči-
niš. Ako se okreneš, vjerovatno nikog ne-
ćeš vidjeti. Uostalom, oni koji prozivaju i
tako su uvijek skriveni.
Zato nastavljaš koračati dalje.
Čitav tvoj život vrti se u toj maloj igri.
Pitaš se ko si?
Obični prolaznik kroz zemne iluzije u
kojima si se toliko puta zapetljao da je tre-
balo vremena dok si se iz njih iskobeljao.
I šta sad?
Neko te zove.
Neko ko se igra s tvojom potrebom
da se odazoveš.
Najednom se prisjećaš svog prvog isku-
stva u vezi s tim. Bio si sam na trgu, a sasvim
Apokrifni frazarij
Oni što prozivaju uvijek su skriveni
NEKO TE ZOVE
IZ VJETRA
Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam
na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem
zraku.
Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije
bilo.
Glas je mogao doći jedino odozgo.
A iznad je bila džamija.
Kakvo iskušenje
jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u
jutarnjem zraku.
Osvrnuo si se i potom okretao na sve
strane, ali zaista nikog nije bilo.
Glas je mogao doći jedino odozgo.
A iznad je bila džamija.
Kakvo iskušenje.
Na šerefi je provirilo lice dječaka koji
je išao s tobom u razred. Nestašno. Veselo.
Kako se samo uspentrao gore?
I tako si razriješio dugu nedoumicu
koju nikad nisi zaboravio.
Gdje je sad onaj dječak sa šerefe?
Znaš da je u Švedskoj. Vidio si ga je-
danput u ljetovalištu na jugu i nisi ga pitao
sjeća li se još uvijek onog davnog prozivanja.
A pričali ste satima. O svemu što se do-
godilo. I svemu čega se sjećate iz djetinjstva.
Čak i o japanskom stablu u dvorištu
vaše škole koje je postalo dio igre.
I gledali kako se vaše misli mrse s
valovima.
Svako je svoje prepoznavao.
Hodaš tako i pitaš se ko te zove, iako
znaš da to nikako ne može biti istina.
Istina?
Nije li to nešto od čega nas iskustvo
neprekidno udaljava?
Ko zna koliko su nas često zvali, po-
znati i nepoznati, ali njihovi glasovi nisu
dopirali do nas.
Ne zna se kako, niti zašto, ali ti gla-
sovi ostali su negdje, izgubljeni... Jave
se, ko zna koliko kasnije, s iznenadnim
vjetrovima.
STAJALIŠTA
Ništa više u njima ne možemo prepo-
znati osim svog imena.
Zovu te, baš tebe i žele ti nešto kazati.
Sve si zaboravio, ali pokušavaš se
sjetiti.
Je li u pitanju neka nevolja?
Radosna vijest koju nikad nisi saznao?
Ili ljubavna priča?
Pokušavaš se sjetiti onoga čega bi se
volio sjetiti.
Glas ti, međutim, ništa ne otkriva.
– Sjećaš li se – pitaš nepoznati glas –
zašto si me zvao?
Glas ostaje gluh.
Ništa poznato nisi prepoznao u njemu.
Pomišljaš da je magija razotkrivena i
da je to samo nova igra u kolopletu sva-
kidašnjih zabluda.
– Zar se ti ne sjećaš? – najednom ti
odgovara glas.
I iščezava u vjetru koji se nastavlja
igrati dalje.
Vrijeme koje mjeriš svojim koracima
nastavlja te pritiskati svojom nejasnoćom.
Koračaš nezgrapno kao da umjesto
nogu imaš veliku i malu kazaljku.
Damari poput bubnjara udaraju u
sljepoočnicama i ritmički prate tvoj hod.
Zar si zaista razgovarao s vjetrom?
I, tako, dok uzaludno osluškuješ i po-
kušavaš razaznati glas u simfoniji vjetra,
postaješ svjestan da iz dalekog djetinjstva
dozivaš sam sebe.
Stvar je u tome što poželiš da se oda-
zoveš. n
STAV 15/3/2018 67
 DRUŠTVO
Piše: Enisa alagIĆ
enisa@stav.ba
H
ajrudin Zulfić mladić je iz Sara-
jeva koji je nedavno pretučen na
tramvajskoj stanici dok je poku-
šao spriječiti dvojicu nasilnika
da otmu šal mladiću u tramvaju. Ovom
je mladom heroju tim povodom grado-
načelnik Sarajeva Abdulah Skaka odao
priznanje i nagradio ga, rekavši da je nje-
govo djelo primjer građanske hrabrosti.
“Htio sam upoznati mladića i odati
mu priznanje zbog njegovog plemenitog
postupka. Očekujemo i da nadležne in-
stitucije urade svoj dio posla i pronađu
nasilnike. Na taj način ćemo najefikasnije
prevenirati ovakve nemile događaje”, poru-
čio je tom prilikom gradonačelnik Skaka.
Dvadesetjednogodišnji Zulfić zadobio
je u napadu na stanici gradskog prijevoza
na Pofalićima povrede glave i ruke. Zul-
fić je svestran i vrijedan momak koji od
14. godine radi i zarađuje svoj džeparac.
SAN O VLASTITOM BIZNISU
Nakon završene Srednje medicinske
škole u Sarajevu, odlučio je prekinuti stu-
dij na Pravnom fakultetu Univerziteta u
Sarajevu zbog poslovne prilike. Strastveni
je zaljubljenik u skutere, radio je dosta-
vu tokom raspusta, bavio se trgovinom,
68 15/3/2018 STAV
Herojski čin Hajrudina Zulfića
“Ne mogu da
ne reagiram
na nepravdu”
“Dok sam se gombao s jednim, onaj drugi je izvadio metalnu palicu
i počeo me udarati. Tom prilikom sam dobio nekoliko udaraca
po glavi. Najviše me boli što se sve to dešavalo pred mnoštvom
ljudi koji su bili na stanici, a i onih koji su izašli iz tramvaja, a da
se niko nije usudio da priđe i pomogne. Čak i taj momak zbog
kojeg sam ja reagirao i dobio batine, kako mi je kasnije rečeno,
otišao je. Nije sačekao ni da uzme svoj šal...”
a posljednje dvije godine uzgajao je ja-
panske prepelice i prodavao jaja. Danas
je zaposlen u jednoj firmi za prodaju me-
dicinske opreme, a polije posla radi du-
binsko pranje i čišćenje. Njegova je želja
da u budućnosti pokrene vlastiti biznis.
Kaže nam da novac troši na putova-
nja, a do sada je proputovao pola Evrope.
“Prvo kao putnik, sad i kao vodič.
Bio sam u Istanbulu, Berlinu, Frankfur-
tu, Pragu, Beču, Rimu, Veneciji, Veroni
itd.. Imam jednu kartu na kojoj bilježim
gdje sam bio i gdje planiram otići. Volio
bih promijeniti kontinent. Putovanja su
promijenila moj život i vidike. To su lijepa
iskustva. I velika je vrijednost u putova-
njima. Dok nisam počeo putovati, nisam
skoro ništa mogao jesti. Danas sve jedem.
Upoznao sam dosta prijatelja”, priča Haj-
rudin i dodaje da su mu svi oni dali podrš-
ku nakon nemilog događaja iz tramvaja.
No, Hajrudinova reakcija mnoge je
ostavila bez teksta. On je na svom profi-
lu na Facebooku tom prilikom objavio.
“Ovim putem molim momke koji su ju-
tros tu bili i s kojima sam se sukobio da
se jave, prijave. Ja vam sve halalim i že-
lim vam svako dobro, ne teretim vas ni-
čim osim dovom da budete pametni, da
način života promijenite i da budete sa
ove strane na kojoj sam i ja sam. Dajem
obećanje da nikada nikome u ovome gra-
du neću nikada dozvoliti da pred mojim
očima ikome išta oduzme ili ukrade. Ovo
je moj grad, moja država i moj narod.”
On ističe da je vjera u Boga doprinijela
da ovako reagira i da se pitao kako to da u
njemu nema ni trunke osjećaja za osvetom.
“Prijatelji su me pitali ko su ti mom-
ci, govorili su, ako ja ne smijem, da će
ih oni naći. Ljudi su ih proklinjali. A ja
sam govorio: ‘Ma, dabogda oni bili živi i
zdravi. Dabogda sve što ja u životu imao,
oni duplo više imali i bili pametniji od
mene.’ Ljudi me gledaju i pitaju se jesam li
normalan. Možda da nije vjere u meni ne
bih ovako reagirao. Možda bih ih negdje
našao, ganjao i tukao. Međutim, ja kažem
da meni to ne treba i to je moje viđenje”,
priča ovaj plemeniti mladić i dodaje da
ono što ih zakonom sljeduje neka bude
provedeno, te da ne može on policiji i
sudu narediti da ih ne terete.
POLICIJA DOBRO RADI
Hajrudin nam je ispričao da on nije
imao namjeru sukobiti se ni s kim tog jutra
i dodaje da je samo htio pomoći momku
da vrati šal. Kada je nasilnicima rekao da
mladiću vrate šal, oni su prvo verbalno, a
potom i fizički nasrnuli na njega.
“Dok sam se gombao s jednim, onaj
drugi je izvadio metalnu palicu i počeo me
udarati. Tom prilikom sam dobio nekoliko
Ovo nije prvi put da Hajrudin
reagira na nepravdu.
Nekoliko je puta džeparoše
spriječio u krađi, ali tada
nije dolazilo do fizičkih
sukoba. “Nedavno su ušli u
tramvaj i stali su oko jedne
djevojke. Ja sam se počeo
zezati i pjevati pjesmu:
‘Pazi, pazi džepove!’ Odmah
su skontali. I odgovorili su
mi da ja pazim na svoju
glavu”, priča Hajrudin
udaraca po glavi. Najviše me boli što se
sve to dešavalo pred mnoštvom ljudi koji
su bili na stanici, a i onih koji su izašli iz
tramvaja, a da se niko nije usudio da priđe
i pomogne. Čak i taj momak zbog kojeg
sam ja reagirao i dobio batine, kako mi je
kasnije rečeno, otišao je. Nije sačekao ni da
uzme svoj šal... Ne znam ko je taj momak
ni ko su napadači. Oni su potom pobjegli,
a ja sam slučaj prijavio policiji”, ispričao
je Zulfić, poručivši da bi volio mu se javi
mladić zbog kojeg je pretučen.
Ovo nije prvi put da Hajrudin reagira
na nepravdu. Nekoliko je puta džeparoše
spriječio u krađi, ali tada nije dolazilo do
fizičkih sukoba.
“Nedavno su ušli u tramvaj i stali
su oko jedne djevojke. Ja sam se počeo
zezati i pjevati pjesmu: ‘Pazi, pazi dže-
pove!’ Odmah su skontali. I odgovorili
su mi da ja pazim na svoju glavu”, pri-
ča Hajrudin.
Na to sve dodaje da ga nije bilo strah,
čak ni kad su izvadili palicu, on nije osje-
ćao ni trunke straha.
“Ja očigledno ne razmišljam. U ova-
kvim situacijama, da razmišljam i kalku-
liram, ne bih ni ja reagirao. Niti imaš pro-
stora niti vremena da razmišljaš. Vodim
se principom da niko nikome ne može
uzeti ono što je njegovo. Niti ima pravo.
Od mene je to jače. Moj mozak mi govo-
ri da moram reagirati na nepravdu koja
se dešava pred mojim očima. U tim mo-
mentima sve pada u drugi plan. Odlazak
na posao, razmišljanje i strah. Skoncentri-
ram se na ono što se dešava. Možda sam i
ja mogao bježati. Nisam osjećao volju za
bježanjem. Kažu mi da ću glavom platiti,
a ja im kažem da mene Bog čuva, ja se ne
sekiram”, iskren je Hajrudin.
Nakon dolaska kući s povredama na
licu priča da su mu se majka i otac jako
uznemirili.
“Mama je bila u kupatilu. Kad mi je
vidjela facu, to je bilo nešto neopisivo.
Ta će scena ostati vječno u mom pamće-
nju. Vriska, dreka, sto suza. Prilazi, pa
odlazi”, priča Hajrudin i dodaje da je on
smirivao riječima da je to samo modrica
i da se ništa strašno nije desilo.
Dodao je da od ljudi obično čujemo
kako naša policija ne radi svoj posao. Me-
đutim, on se uvjerio u suprotno.
“Ja sam taj dan vidio kako rade i šta
rade. Od saobraćajne do kriminalističke
policije. Svi su bili jako profesionalni. Po-
zitivno sam iznenađen koliko imaju infor-
macija i šta im je sve dostupno. Vrijedilo
je ovo iskustvo makar da vidim čime sve
ti ljudi barataju i šta rade”, kroz osmijeh
je zaključio naš hrabri sagovornik. n
STAV 15/3/2018 69
 DRUŠTVO

Najsavremeniji linearni akcelerator stigao na Klinički centar

Univerziteta u Sarajevu

Znatno unaprijeđeno
liječenja oboljelih
od raka
“Dugi period u kojem smo stagnirali ili čak išli unazad za
Kliniku za onkologiju konačno je završen. Ulazimo u sfere
zračenja pacijenata o kojima smo mogli sanjati, radi kojih smo
Piše: Damir HADŽIĆ
slali pacijente u Hrvatsku i Tursku. Sada će se kompletan
dijapazon tih radijacijskih usluga moći obaviti ovdje”, kazao
je za Stav prof. dr. Semir Bešlija

U
KCUS-u se montira najsavreme-
niji linearni akcelerator. Prema
riječima prof. dr. Semira Bešlije,
šefa Klinike za onkologiju, insta-
lacijom ovog aparata KCUS je napravio
iskorak za dvadeset godina.
“Dugi period u kojem smo stagnirali
ili čak išli unazad za Kliniku za onkolo-
giju konačno je završen. Ulazimo u sfere
zračenja pacijenata o kojima smo mogli
sanjati, radi kojih smo slali pacijente u
Hrvatsku i Tursku. Sada će se kompletan
dijapazon tih radijacijskih usluga moći
obaviti ovdje. Mi na ovome ne stajemo,
planiramo nabavku aparata za intrape-
ritonalno liječenje. To je terapija koja
se instalira u trbušnu šupljinu, da bi lo-
kalno djelovala i u operacionim salama,
što ćemo dogovarati s prof. dr. Sebijom
Izetbegović”, rekao je dr. Bešlija.
On je u izjavi za naš list naveo da on-
kologija, kao grana medicine, napreduje
velikom brzinom i da KCUS neće zao-
stajati za najsavremenijim onkološkim
centrima svijeta.
“S nabavkom ovog aparata postajemo
najozbiljniji onkološki centar. Ono što je
meni najvažnije jeste da imamo kadar koji
je spreman da s ovim linearnim akcelera-
torom aplicira i primjeni sve terapeutski
široke mogućnosti. Isti napredak moramo
napraviti i s Fondom solidarnosti FBiH
i uvesti imunoterapiju za liječenje onko-
loških pacijenata”, poručio je dr. Bešlija.
Direktorica internističkih discipli-
na KCUS prof. dr. Senija Rašić istakla
je da ovaj menadžment za dvije godine
napravio ogromne iskorake u odnosu na
raniji period.
“Činjenica je da mi sigurno deset
godina nismo imali adekvatnu nabav-
ku opreme. Nabavka ovog linearnog

70 15/3/2018 STAV
akceleratora dopunit će dijagnostiku i
terapiju onkoloških bolesnika. Zabilje-
žen je porast onkoloških pacijenata za
sedam do osam posto u našoj sredini, a
ovaj aparat doprinijet će kvalitetnijem
liječenju i isključiti potrebu da bolesnici
idu van granica Bosne i Hercegovine”,
navela je dr. Rašić.
Kako kaže dr. Ðenana Eminagić, še-
fica Odjela radijacijske onkologije, upo-
slenici KCUS-a izuzetno su ponosni što
su dobili ovakav linearni akcelerator, koji
je posljednja riječ tehnike u liječenju on-
koloških pacijenata. se proces radioterapije kod svakog paci- aparatu, ne samo da će se provesti sve teh-
“Ovaj aparat posjeduje sve platforme jenta pojedinačno obavlja u kontinuitetu nike radioterapije nego će biti skraćeno i
rada koje čine savremenu radijacijsku on- i da ih izlažemo što manjem stresu”, kaže vrijeme čekanja.
kologiju. Sretni smo što ćemo bolesnicima dr. Eminagić. Uz izuzetno kvalitetno educirane
moći priuštiti sve vrste terapijskih uslu- Zbog toga što se u prethodnom pe- uposlenike Klinike za onkologiju i novi
ga. Svi naši pacijenti koji su dolazili na riodu oprema nije strateški zanavljala, linearni akcelerator posljednje generaci-
terapiju u posljednje tri ili četiri godine pacijenti su bili prisiljeni dugo čekati je, KCUS izlazi na vodeću poziciju u li-
svjedoci su koliko smo napora ulagali da na početak terapije, a zahvaljujući ovom ječenju malignih bolesti u regiji. n

Izetbegović: Ispunila sam sve što sam obećala

“Kada sam izabrana za generalnu direktoricu
KCUS-a, najavila sam nabavku ovog aparata.
Ispunila sam ovo obećanje, kao i sve ostalo
što sam obećala. Ovo je najsavršenija i naj-
bolja mašina. Pokrivamo kompletan dijapazon
zračenja. Novi linearni akcelerator posjeduje
mogućnost primjene složenih tehnika radi-
oterapije. Primjenom navedenih savremenih
tehnika, neće biti potrebe za upućivanjem
pacijenata na liječenje u onkološke centre
van teritorije Bosne i Hercegovine, čime se
olakšava liječenje, kako pacijentima, tako i
njihovim članovima porodica. Nećemo stati
na ovome. Naša namjera je da kupimo mož-
da još jedan linearni akcelerator u budućno-
sti. Paralelno ćemo nabavljati opremu pre- Prof. dr. Sebija
ma potrebama klinika i broju korisnika. Naši Izetbegović s
korisnici zaslužuju najbolju uslugu”, rekla je uposlenicima Klinike
za onkologiju KCUS
prof. dr. Izetbegović.

STAV 15/3/2018 71
 kultura

“Mix Comics” – novo Erdićevo strip-ostvarenje

Ono što Ismet vidi

i čuje s lahkoćom
uspijeva iscrtati
Sead Emrić više je puta naglasio potrebu ukazivanja većeg poštovanja
i podrške “umjetničkom dragulju” kakav je Ismet Erdić. Kako kaže,
Erdića bi i dosta veće sredine rado poželjele jer njegovi radovi imaju
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ državne i regionalne domete. Predstavljajući još jedan veliki izdavački
poduhvat bužimskog “Preporoda”, Emrić je naglasio da svojim radom
autor Ismet Erdić u zemlji i regiji u najboljem svjetlu afirmira rodni
Bužim te Bosansku Krupu, u kojoj već godinama živi i radi

D
vije godine nakon objave stripa autora Erdića. Konceptualno je tako poslo- Teme stripovne naracije dosta su aktual-
Iskrivljeni svijet, ljubitelji stripa žen da je prva polovina albuma popunjena ne i raznolike, a jezik stripa svakodnevni
počašćeni su još jednim stripom stripovima koji su rađeni u karikaturalnom je narodni jezik s uplivima karakteristič-
Ismeta Erdića. Riječ je o albumu i stiliziranom stilu, kao što su Smjehotresi- nih žargonizama. Puno je tipičnih uzvika
Mix Comics, uzbudljivoj interpretaciji druš- ći, Plavuše, Grobna tišina, Ribarski mamac, koje likovi često izgovaraju i time daju
tvene svakodnevice. Ovaj akademski sli- kao i još neki gore pobrojani. posebnu dramatiku stripu. U predgovoru
kar i strip-crtač koji živi i radi na relaciji Sredina albuma popunjena je kolori- stripa autor Erdić piše da je ideja o Mix
Bosanska Krupa – Bužim u svom novom ma, poput Poštara Gerka, dok su u drugoj Comicsu nastala iz potrebe da se ukoriče
umjetničkom ostvarenju na jednom mjestu polovini zastupljeni stripovi drugačije i sačuvaju mnogi radovi.
donosi veliki broj kraćih ili dužih strip-pri- tematike s dosta realističnijim crtežom.
ča nastalih u proteklih 25 godina. Ovim,
ali i svim ranijim strip-ostvarenjima Erdić
pokušava otrgnuti strip od zaborava, čime
doprinosi revitalizaciji bosanskohercego-
vačke strip-scene. Za razliku od ranijeg
stripa Iskrivljeni svijet, Mix Comics kom-
pilacija je kratkih stripova objavljivanih
ranijih godina u različitim časopisima i
novinama, uz dodatak novonastalih, dosad
neobjavljenih radova. Tu su i radovi kojim
je Erdić sudjelovao na nekim od prestižnih
međunarodnih festivala stripa i karikature
u Švicarskoj, Makedoniji i Srbiji.
Strip Mix Comics sastoji se od 20 odlič-
nih priča, među kojima se svojom temati-
kom izdvaja njih devet: Omšo, Symbiont,
Stari trepezarijski sto, Ko fol Casanova i Don
Juan, Ruža za N. N., Naš dragi tata, Umjet-
nikova noćna mora, Život? Kraj? i Mangup
i Maza, koji su i istaknuti na naslovnici
albuma. Čitav strip-album, iako se sastoji
od različitih tematsko-žanrovskih uradaka,
funkcionira kao jedna cjelina zahvaljuju-
ći prepoznatljivom stripovnom rukopisu

72 15/3/2018 STAV
 “Prvi i najstariji radovi su humori-
stičke table Omše koje su crtane davne
1992. godine. Omšo je lik rađen prema
jednom starom prijatelju koji je uvijek
crtao moje karikature, a ja sam uzvraćao
kroz strip junaka”, navodi autor. Druga
po značaju jeste priča o Mangupu i Mazi,
tematski rađena za dječije časopise, čije
su se table mogle čitati u Malim novina-
ma. Kako Erdić kazuje, nastala je na tra-
ženje urednice Malih novina da se uradi
kratka priča edukativnog karaktera radi
apliciranja za donaciju UNICEF-a. U
tekstu predgovora navedeni su još neki
detalji koji određuju nastanak ostalih
priča, poput Ko fol Casanova i Don Juan,
Smjehotresići, Symbiont i dr.
LIKOVNA KRITIKA O “MIX COMICSU”
Opširne recenzije za ovaj strip-album
napisala su četverica bosanskohercegovač-
kih likovnih kritičara. U svojoj recenziji
prof. dr. Haris Cerić navodi da Erda prosto
ima nerv za dobar geg i zna kako efikasno
upotrijebiti stripovni jezik (stilizacija li-
kova, upotreba onomatopeja, korištenje
različitih vrsta filaktera i sl.) kako bi ga
iznio, što, pored Smjehotresića, pokazuje
i u stripovima obuhvaćenim ovim albu-
mom: Grobna tišina, Plavuše, Kravlje lu-
dilo, Sportski rekordi, Poštar Gerko, Ribar-
ski mamac – Ribarske priče i Zlatna udica.
U drugoj recenziji prof. dr. Esad Bajtal
kaže će da ova strip-sveska koričenjem
i objavljivanjem pronaći svoje čitaoce i
prenositi im “socijalno ozdravljujuću, ži-
votno-etičku, racionalnu poruku autora,
lišenu svakog cinizma, nadmenog mora-
lisanja i/ili patetike”.
Neraskidiva ljubav crteža i riječi naziv je
recenzentskog osvrta Muhameda Zlatana
Hrenovice, koji o Mix Comicsu piše: “U
stripu Ismeta Erdića dominira umjetnost
crteža, a time i sugestivnost i poliseman-
tičnost izraza ideje autora. Crtež autora
Ismeta Erdića Erde u svom cjelovitom i
snažnom iskazu nosi i kazuje višeslojnost
autorove zamisli, dok tekst nenametlji-
vo dopunjava narativni tok stripa. I baš
u tom interaktivnom poimanju crteža i
jezika iskazuje se moć stripa kao savre-
mene umjetničke, a neraskidive simbioze
različitih medija.” Navodeći niz detalja
o Erdićevim počecima, prvim Erdićevim
strip-radovima, njihovom zajedničkom
studiranju na Akademiji likovnih um-
jetnosti u Sarajevu, akademski grafičar
Miralem Brkić svoj opširni i pohvalni
osvrt o cjelokupnom stripovnom opusu
Ismeta Erdića završava riječima: “Ismet
Erdić nam ponovo ne dozvoljava da za-
boravimo na strip – kao svijet u
kojem su ga nacrtani heroji
učili razlikovati dobro
i zlo. Danas izgleda
da je potrebno biti heroj ili zanesenjak pa
vjerovati da nije sve tako sivo i ustrajava-
ti na stripu kao sredstvu pomoću kojeg
težimo boljem svijetu.”
PRVA PROMOCIJA “MIX COMICSA”
U RODNOM BUŽIMU
Ismet Erdić već je dugo vremena prisu-
tan na bosanskohercegovačkoj strip-sceni.
U Sarajevu je završio Školu primijenjenih
umjetnosti te Akademiju likovnih umjet-
nosti. Njegov dosadašnji stripovni opus
hvale je vrijedan. Svoje je radove objav-
ljivao u novinama Preporod, Svijet, Azra,
Vesela sveska, Male novine, Pet plus, Start,
Ljiljan, Ekologija, WUS Austria, Slobod-
na Hercegovina, Spleen, Sezam i dr. Pored
brojnih radova, Erdić je i autor Bošnjačke
književnosti u stripu te Gramatike bosanskog
jezika kroz strip i ilustraciju (autorice teksta
Amine Salčinović). Ilustrirao je veliki broj
knjiga, među kojima se ističu: Zemlja do-
brih Bošnjana autora Velimira Miloševića,
Vesela strana sporta autora Rasima Jakubo-
vića Gere, Slovo o zavičaju autora Amira
Sijamhodžića, Zbirka pjesama koje opomi-
nju autora Hasana Durakovića. Svojim je
radovima sudjelovao na međunarodnim
izložbama u Švedskoj, Italiji, Austriji,
Švicarskoj, Srbiji, Makedoniji, Turskoj i
Iranu. Poseban uspjeh ostvario je 2017.
godine na kruševačkom međunarodnom
Festivalu humora i satire “Zlatna kaciga”,
gdje je zajedno s 450 učesnika iz 35 država
svijeta predstavljao Bosnu i Hercegovinu
i među 15 najboljih i nagrađenih radova
osvojio 8. mjesto.
Strip Mix Comics objavljen je u izda-
nju Bošnjačke zajednice kulture “Prepo-
rod” Bužim, čiji je Erdić i dugogodišnji
član. Prvo predstavljanje ovog stripa odr-
žano je u Bužimu uoči Dana nezavisnosti
Bosne i Hercegovine. Jedan od promo-
tora Dževad Ponjević u svom izlaganju
istakao je da ovim stripom autor pokazuje
izrazit pripovjedački dar bez kojeg ne bi
bilo ni stripa. “Na njegovim stranicama
odvija se vječna borba dobra i zla, pravde
i nepravde, ljubavi i mržnje, siromaštva
i bogatstva, mira i rata. U strip-pričama
Mix Comicsa zastupljene su razne teme,
za djecu i za odrasle. Iako uglavnom hu-
morističan, satiričan i tragikomičan, sa
sobom nosi mnoge pouke i poruke kao i
realistične slike naše svakodnevice i ljudi
u našoj blizini, u našem društvu i državi.
Lahko je uočljivo da sve ono što Ismet
vidi i čuje s lahkoćom uspijeva iscrtati.
Njegova vječna inspiracija jesu ljudi koji
ga okružuju, društvo u kojem živi. On je
jasan i nedvosmislen. Njegovi su radovi
stilizirani, a likovi karakterno oslikani.
Ima jasno definiran stil koji zadovoljava
sve standarde, gdje se miješaju realnost i
karikatura. S pravom ga se može smatra-
ti socijalno angažiranim umjetnikom jer
ukazuju na goruće probleme današnjice;
ratovi, tenzije velikih sila, licemjerje savre-
menog čovjeka i sl. Žanrovski i tematski
strip Mix Comics je raznovrstan, ali i vrlo
dobro ukomponiran”, kazao je Ponjević.
Drugi promotor Sead Emrić više je
puta naglasio potrebu ukazivanja većeg
poštovanja i podrške “umjetničkom dra-
gulju” kakav je Ismet Erdić. Kako kaže,
Erdića bi i dosta veće sredine rado po-
željele jer njegovi radovi imaju državne
i regionalne domete. Predstavljajući još
jedan veliki izdavački poduhvat bužim-
skog “Preporoda”, Emrić je naglasio da
svojim radom autor Ismet Erdić u zemlji
i regiji u najboljem svijetlu afirmira rod-
ni Bužim te Bosansku Krupu, u kojoj već
godinama živi i radi.  n
STAV 15/3/2018 73
 kultura

Aida Kupusović, umjetnica, pjesnikinja i dekorater

“Američki san”
ostvaruje u Bosni

74 15/3/2018 STAV

Piše: Edib KADIĆ
edib@stav.ba
Fotografije: Muhidin ŽIVOJEVIĆ
U Centru “Jacob Javits” u
New Yorku Aida Kupusović
prezentirala je svoje radove
pred više desetina hiljada
ljudi. U konkurenciji od
preko hiljadu umjetnika
iz cijelog svijeta, njen
nakit bio je proglašen za
najoriginalniji ručni rad. Tada
je dobila ponude da gostuje
u nekoliko televizijskih
emisija, a dobijala je i veoma
dobre novčane ponude za
ručno izrađen nakit
A
ida Kupusović rođena je 1981.
godine u Sarajevu. Od malih
nogu pokazuje zainteresiranost
za umjetnosti, lijepo i estetiku.
Kaže da je još kao dijete imala potrebu
ukrašavati svoju sobu, a san joj je bio da
bude modni dizajner. Kada se upisala u
umjetničku školu, bila je primljena na
kiparstvo zato što je i u tom polju poka-
zala veliki talent. Na tom smjeru zadržala
se dvije godine, da bi u trećoj prešla na
smjer obrade metala, a tek u četvrtoj go-
dini prelazi na modni dizajn. Mišljenja je
da se vjerovatno u historiji Srednje umjet-
ničke škole u Sarajevu nikada nije desilo
da jedan učenik za četiri godine srednjeg
školovanja promijeni tri odsjeka i da je
na kraju uopće ne završi.
“Rekla bih da je to apsurd mog života,
da je meni veoma teško sve što drugim
ljudima ide lahko. S druge strane, sve što
je drugim ljudima bilo izuzetno teško, ja s
tim nisam imala nikakvih problema. To je
bio nekakav moj sudbinski pečat i u sve-
mu je tako bilo. Preživjeli smo cijeli rat
u Sarajevu. Otac mi je bio ratni vojni in-
valid. Nakon završetka rata, odlučili smo
da predamo papire za odlazak u SAD. Ja
nisam bila sigurna da li da idem ili ne, a
istovremeno sam imala snažan podsticaj
od prijatelja da ipak odem. Svi su sma-
trali da bih svoje ideje i umjetnost koju
sam nosila u sebi bolje realizirala na Za-
padu nego ovdje kod nas. Moji roditelji
su otišli prije mene, pa su mi nakon što su
došli u SAD poslali papire da i ja dođem.
Tako sam dva mjeseca pred samu maturu
otišla u Ameriku”, prisjeća se Kupusović.
CHICAGO I NEPREKIDNA NOSTALGIJA
Kaže da nije bila sretna od trenutka
kada je sletjela u Chicago pa sve do dana
dok se nije vratila u Bosnu. “To je bio
veoma težak put za mene. Imala sam 17
godina kada sam otišla. Čim sam došla u
Chicago, odmah me uhvatila velika no-
stalgija. Počela sam da izlazim na mjesta
na kojima se okupljaju Bošnjaci, gdje
se sluša naša muzika i mislila sam da
će nostalgija s vremenom nekako proći.
Međutim, nije bilo tako. Kada sam vi-
djela američki sistem rada, obrazovanja,
poslovanja, društvenog života, nisam se
nikako mogla na to navići. Jednom kada
uđete u taj sistem, po nekom automatiz-
mu postajete rob i ne možete se više iz
toga iščupati. Nikada nisam pristala na
to, a itekako sam svjesna da isti taj sistem
danas svuda na dunjaluku vlada i da je to
sistem manipulacije masama. Možete biti
i univerzitetski profesor i doktor nauka,
ali dijelite istu sudbinu s običnim svije-
tom. U Americi je to posebno izraženo.
Ako ne pristanete na te uvjete, oduzet će
vam se sve. To je taj američki san kojeg
sam još kao tinejdžer na svojim plećima
osjetila. To je kao da ste u kavezu s ostalim
ljudima i svi su stali da trče u ono kolo
u kojem trče miševi. Svi trče, a ne zna-
ju zašto to rade, pritom vas gledaju kao
luđaka jer ne želite da trčite poput njih.
Vidjela sam skoro odmah na početku tog
zapadnog života da mi iz tog valja izaći,
jer ni pod kojim uvjetima ne pristajem
na točak, a nikako da izađem iz kaveza”,
tvrdi Aida Kupusović.
Kada joj je otac preselio na ahiret u
47. godini, tada je počela raditi nakit od
žice, bez ljepila, bez dodataka, i sve je bio
isključivo ručni rad. Aida pojašnjava da
je to tehnika poput heklanja sa žicom, a
nije heklanje. Potrebno je mnogo vreme-
na i truda, a i strpljenja kako bi se jedan
komad izveo do kraja. Žica je bila nekada
malo deblja od vlasi kose. Njezini prvi ra-
dovi bile su ogrlice, nakon čega se foku-
sirala na dijademe koje nastaju iz ogrlica.
Godine 2008. Aida Kupusović uviđa
da je sve poslove koje je do tada radila za
nekoga drugog radila, a ne za sebe. Poslo-
vi kojima se bavila uvijek su bili vezani
za visoku modu, radila je kao dekorater,
dizajner enterijera, šminker. Radila je i
kao kustos u galeriji slika i, kako kaže,
uvijek je smatrala da je oplemenjivala
svaki prostor u kojem bi se našla: “Jed-
no jutro sam se upitala zašto bih radila za
nekoga i prodavala nečije umjetnine kad
u isto vrijeme mogu i kreirati svoja djela.
Nekada dragi Bog da da se čovjek iz svog
neznanja izvuče iz nekih loših situacija.”
Nemalo zatim, u Centru “Jacob Javits”
u New Yorku Aida Kupusović prezentirala
je svoje radove pred više desetina hiljada
ljudi. U konkurenciji od preko hiljadu
umjetnika iz cijelog svijeta, njen nakit
bio je proglašen za najoriginalniji ručni
rad. Tada je dobila ponude da gostuje u
nekoliko televizijskih emisija, a dobijala
je i veoma dobre novčane ponude za ruč-
no izrađen nakit, ali je to nije interesira-
lo. “Ključ mog života je ljubav i to je moj
put. Mene materijalizam ne interesuje i
stvari i vrijednosti koje pogotovo ljudi na
Zapadu drže na prvom mjestu meni ne
predstavljaju gotovo ništa. Volim ljude i
uvijek sam drugima davala prednost nad
sobom i to me kroz život umnogome obli-
kovalo. Mislim da svi ljudi kojima smo
okruženi i koji nas okružuju mogu biti
ili odskočni kamen ili kamen spoticanja.
Veoma je važno da čovjek sebe odgaja u
duhu da drugima bude odskočni, a nika-
ko kamen spoticanja. Od drugih umjet-
nika dobijala sam pohvale da ne pravim
obični nakit kojim bi se žene ukrašavale,
već da je iza svake te umjetnine stajala po
jedna priča. I zaista je tako i bilo. Svoju
sam tugu utkala u taj nakit. Trudila sam
se da ne postanem destruktivna i da ne
STAV 15/3/2018 75
 kultura

tražim izlaz u lošim stvarima, iako sam

strašno patila, pa sam svoju bol utkala i
kroz ljubav napravila te umjetnine. Baš
tada sam uradila tu kolekciju koja i danas
postoji. U to vrijeme sam imala i bračnih
problema i u istoj godini izgubila sam i
oca i dijete”, tugaljivo će Aida, te dodaje
da se tada, u tim teškim trenucima, po-
činje interesirati za islam.
“Tada u svojoj blizini nisam imala
nikoga s kim bih se mogla konsultirati i
posavjetovati i ko bi mi mogao kazati bilo
šta u vezi s islamom. Postila sam mjesec
ramazan od malih nogu, ali nekako mi
se nikad nije dopadao način na koji lju-
di predstavljaju islam. U međuvremenu
se javila želju da pronađem ‘svoj’ islam
i sve ljepote u njemu. Islam u moj život
dolazi u trenucima potpunog zasićenja
svim stvarima. U takvim momentima da
mi je neko došao i rekao da je sav Chica-
go moj, da je čitav dunjaluk moj, meni to
ne bi značilo apsolutno ništa”, naglašava
Kupusović.

UTOČIŠTE PRONAŠLA U VJERI

Kaže da se sjeća trenutka kada je u
srcu osjetila da treba obavljati namaz, s
tim što je bila uvjerena da čovjek mora
biti haman pa savršen kako bi stao pred
Uzvišenog. Tvrdi da je kasnije uvidjela
svoju grešku i da je shvatila da je namaz
Allah ljudima poslao iz svoje milosti, a da
su svi ljudi srodniji po grijesima nego po
krvi. “Onda sam počela da klanjam. Prvo
sam se pokrila. Jednu večer sam u ponoć
samo stala pred ogledalo, stavila mahra-
mu i rekla da ću u ime Allaha od te večeri
tako da živim. A bila sam žestok protiv-
nik pokrivanja i govorila da se neću ni-
kad pokriti. Nisam razumijevala da tek
kada se pokrijete zapravo ostavljate pro-
stora da vas neko vidi onakvim kakvi vi
zaista jeste i da tek tada kao žena dobija-
te mogućnost da ostvarite svoj duhovni
i intelektualni kapacitet do kraja. Tada
sam shvatila da je pokrivanje veliko do-
stojanstvo, veličanstvenost žene”, objaš-
njava Aida i dodaje da nikada prije toga
nije ni s kim razgovarala o tome i da na
nju niko nije izvršio utjecaj.
“Tog momenta se sva predajem i shva-
tam da sam to oduvijek i bila, samo sam
morala proći cijeli put da bih mogla cije-
niti vrijednost svega toga. To vam je kao
da idete putem, svašta prođete, spotičete
se, padate, krvarite, ali i dalje tragate za
svojim blagom. Gladni, žedni, iscrpljeni,
ali i dalje ne posustajete i na kraju dolazite
do tog blaga. Islam je bio moje blago na
ovom putu, najveće i jedino za kojim sam
tragala cijeli svoj život. Sve je onda dobilo
svoju vrijednosti, težinu i smisao. Ubrzo
sam uvidjela da je ključ života obožavanje
Boga i sve dok živim, dok posljednji dah

76 15/3/2018 STAV
 Pjesme nastale za
vrijeme boravka u SAD-u

Božija Riječ
Božija Riječ
mekše od rijeke
u srcu teče
Čvršće od planine 
u srcu stoji
Sjajnije od sunca
u srcu svijetli
Punije od mjeseca,
u srcu blista.
Nježnije od pera
u srce dira
Više od nebesa
u srce doseže
Dalje od svemira
u srce stigne
Ljepše od ruže
u srcu cvjeta 
Silnije od groma
u meni traje, neću prestati istraživati taj na polici, a mogu uraditi i objekt gdje će u srce udara
smisao, uvijek svjesna da ga nikada neću cijela fasada biti u tim nekim mustrama. Strašnije od smrti
moći do kraja istražiti. To mi je nekako Velika mi je želja da objedinim likovni i u srcu drhti
stalno pomjeranje granica i spoznavanje književni izraz. Planirala sam knjigu po- Voljenije od ljubavi
same sebe”. ezije i izreka koji su nastali u proteklom u srcu živi
Aida se s dvoje djece u Sarajevo vraća periodu prožeti fotografijama fragmenata Vječnije od vremena
2017. godine, nakon 17 godina provede- nakita. Sva poezija i izreke nastali su kroz u srcu ostaje
nih u SAD-u. Glavni razlog tome bio je lično putovanje i život, nekada su one u Božija Riječ.
povratak islamu koji ju je vratio Bosni: stihu, a nekada u formi samo jedne reče-
“Ja sam vrijednost Bosne spoznala kroz nice”, ističe Aida. Ne pitaj me 
islam. Do tada je to bila neka nostalgi- Iako nije naišla na razumijevanje Ne pitaj me za nju
ja za zemljom, ali kasnije je to osjećanje prijatelja i poznanika kada je riječ o po- Jer...
preraslo u nešto novo, što je u potpunosti vratku u Bosnu, Aida upravo u Sarajevu Prije će nebesa
ovladalo mojim bićem. Počela sam da pronalazi smiraj, ljubav, život. Tvrdi da mojim slovima zaploviti
primjećujem o Bosni stvari na koje sam je političko-ekonomska situacija ne može I lakše će zemlja
prije bila potpuno imuna. Vidjela sam demoralizirati i smatra da upravo to čini mojim listovima prošetati
da islam u punom kapacitetu mogu pro- Bosnu izuzetnom i vrijednom zemljom. Od nje...
naći jedino u Bosni. Nisam sjedila i raz- “Da nema tih stalnih problema, ona bi Koja čas šuti, čas vrišti
mišljala kako ću se vratiti iz Amerike u se uspavala i bila bi kao i svaka druga ze- Koliko je teška i sveta
Bosnu, već sam došla s konačnom odlu- mlja na dunjaluku. Bosna je u stalnom u njedrima mojim.
kom i svima kazala svoju namjeru. Moj procjepu i samo se čeka da se prelomi,
američki san nije postignut u Americi, on ali to se ipak ne dešava. Smatram da bi Bog mi dade..
je ostvaren u Bosni. Kada sam rekla maj- i Bosna potpala pod taj materijalizam da Odoh daleko...
ci i mužu da se vraćam u Bosnu, to je za nema ovih stalnih previranja i mislim da ostah dugo...
njih bio ogroman šok. S drugim mužem se mi borimo oko svega toga kako bismo Da je bolje upoznam
imam dvoje djece, ali nakon što sam mu opstali. Ovdje podrazumijevam borbu i da je s kraja svijeta približim
rekla da se želim vratiti u Bosnu, naš za- za fizički i za duhovni opstanak. Ljepo- sebi i tebi, koji si u njoj
jednički život više nije bio moguć. On za ta multikulturalnosti, multireligiozno-
to nije htio ni da čuje”. sti, ljepota jezika, to je također sve ono Da ti kažem..
Kada je došla u Sarajevo, osjećala se što nigdje drugo nisam uspjela pronaći. Da znaš...
kao da se ponovo rodila. Svi su joj govo- Nikada ni za jedan tren nisam prestala Da zapamtiš..
rili da im nije jasno zbog čega se vraća u govoriti bosanski jezik, moja djeca govo-
Sarajevo i Bosnu kad navodno istovreme- re bosanski jezik, a na tom jeziku pišem Da zemaljsko srce, nije organ
no svi žele odatle otići. “Vratila sam se da i svoju poeziju. Ljudi, kada napuste Bo- već Bosna.
svoje umjetnine poklonim svojoj zemlji. snu, za sobom ostave veliko blago koje Da zemaljski dragulj nije kamen,
U toku ove godine svakako se može oče- im je dato u amanet. Tek sada shvatam već Hercegovina.
kivati izložba mojih radova. Pored žice, da sam obitavala i živjela na nekom dru-
od mermerne prašine radim minijaturne i gom mjestu, dok je moje srce sve vrijeme Jedina zemlja
monumentalne radove. To je široka lepeza ostalo u Bosni. Na kraju me ono vratilo nije samo moja
mogućnosti, jer mogu da uradim minija- tu gdje i pripadam”, dodala je Aida Ku- ali ja sam sva Njezina.
ture koje će služiti kao privjesak ili ukras pusović. n

STAV 15/3/2018 77
 KULTURA/UMJETNOST/SHOWBIZ

“Hadersfild”: Predstava o izgubljenoj generaciji

U mjesto najavljene predstave Tri sestre, koja
je zbog bolesti glumice odgođena, na sceni
Kamernog teatra 55 bit će izvedena predstava
Hadersfild Uglješe Šajtinca, za koju režiju pot-
pisuje Emir Zumbul Kapetanović. Riječ je o tek-
stu čija je prva verzija napisana 2001. godine,
a koji se bavi prvom postratnom generacijom u
Srbiji, s čijom se izgubljenošću poistovjećuju i
mladi u BiH kao i u drugim zemljama iz okruže-
nja. Glavni protagonisti komada jesu četverica
tridesetogodišnjaka koji, inficirani savremenom
bolešću dosade, ne žele ili se ne mogu pokre-
nuti iz stanja ličnog i društvenog mrtvila uzroko-
vanog nametnutom poslijeratnom depresijom te
ekonomskim, kulturnim i duhovnim siromaštvom.
Glavni lik Rašo (Muhamed Hadžović), koji, zaro-
bljen između želje da se pomjeri iz tačke učma-
losti i dominantne maligne mržnje prema samom sebi, lažni bijeg od
stvarnosti pronalazi u površnoj ljubavi prema književnosti i predanom
konzumiranju narkotika. Dramski zaplet u Šajtincovom tekstu donosi
dolazak / povratak Rašinog starog prijatelja Igora (Sabit Sejdinović),
koji je odavno napustio svoju zemlju te sreću pronašao u dalekom
engleskom Huddersfieldu, a koji je, ipak, prisutan tu, u svom rodnom
kraju, s istim frustracijama, strahovima i izgubljenošću kao i prije. Uni-
verzalnost Hadersfilda te njegovu aktuelnost u postratnom bh. druš-
tvu prepoznao je i režiser Emir Zumbul Kapetanović, čije odrastanje
također pripada posljednjoj deceniji 20. stoljeća. “Ovo je tekst o mo-
joj generaciji. Ja sam na početku agresije na BiH imao 11 godina i
upravo je taj uzajamni odnos i to međusobno razumijevanje postavi-
lo temelje za njegovo postavljanje. Po tom su principu birani i glumci
koji također dijele određene dijelove biografije s
likovima koje igraju te je na koncu riječ o krajnje
ličnoj predstavi, s univerzalnošću koja obuhvata
prelazak iz jedne generacije u drugu bilo gdje u
svijetu. Prva verzija predstave već je izvedena na
sceni Akademije scenskih umjetnosti, kao ispitni
rad, dok izvedba u Kamernom teatru 55 pred-
stavlja njenu nadogradnju, s novim režiserskim
konceptom i zapravo je treba posmatrati kao
premijeru”, rekao je u izjavi za Stav režiser Emir
Zumbul Kapetanović, dodajući da su za njega,
kao nekoga ko je većinu svoje karijere proveo na
sceni, gluma i duhovno poistovjećenje gluma-
ca s likovima koje oni igraju najvažniji segment
režije i cjelokupnog autorskog koncepta te da
to publika uvijek osjeti i prepozna. Kako trenut-
no u BiH i regiji vlada sveopće pesimistična i
također umnogome nametnuta slika o “odlaska mladih”, Hadersfild
dolazi u pravom trenutku, s njenom krajnje emotivnom, bolnom i isti-
nitom teatarskom analizom i u konačnici odgovorom na pitanja: da
li tjelesni bijeg u daleki Huddersfield donosi i duhovni spokoj te da
li je istinsku promjenu moguće započeti izvana, s mjestom prebivali-
šta? “Bosna i Hercegovina je moja zemlja, moja domovina. Tu živim,
tu sam oženjen, tu odgajam djecu i tu ću i ostati. Ko god želi da ide,
nek ide, ja tu ništa ne mogu i to je svakako bolje rješenje nego ostati
i konstantno širiti nezadovoljstvo i negativnu energiju, a ne raditi ništa
da ova zemlja postane boljom”, kaže Kapetanović. U predstavi Ha-
dersfild, čija će premijera biti održana 23. marta u 20:00 sati, igraju
Admir Glamočak, Muhamed Hadžović, Senad Alihodžić, Sabit Sej-
dinović, Sanin Milavić i Fatima Kazazić.

N a osnovu raspisanog konkursa Kul-

turnog udruženja “Musa Ćazim Ćatić”
za istoimenu pjesničku nagradu za 2018.
103 pjesme za 103 godine
godinu, žiri u sastavu: prof. Sanjin Kodrić
(predsjednik), prof. dr. Muris Bajramović i
od smrti Muse ćazima ćatića
književnik Asmir Kujović izabrao je između
212 prijavljenih autora i pristiglih pjesama
dobitnike prve tri nagrade. Nagradu “Musa
Ćazim Ćatić” osvojila je Hakija Bašalić iz
Tuzle za pjesmu Kršna ili krštena voda,
dok su drugo i treće mjesto osvojili Sanja
Radulović iz Doboja s pjesmom Dom za
nezbrinute pjesme, odnosno Kemo Selak
iz Sarajeva za pjesnički naslov Četiri strane
tijela. Također, žiri je izdvojio 103 najljepše
pjesme koje će povodom 103. godišnjice
od smrti Muse Ćazima Ćatića biti štampane
u obliku knjige. “I ovaj, četvrti po redu, kon-
kurs za pjesničku književnu nagradu ‘Musa
Ćazim Ćatić’ okupio je pjesnike i njihovu po-
eziju na jedno mjesto, a njegova realizacija
predstavlja podsjećanje na našeg velikog Zato njih, kao i buduće cjelokupne zbornike, su vječno treptanje u svijetu”, pojasnio
bosanskohercegovačkog pjesnika. Budući dalje treba posmatrati kao galeriju različi- je za Stav predsjednik Udruženja “Musa
da je riječ o velikom broju autora, različitih tih iskustava, osjećajnosti, svjedočanstava, Ćazim Ćatić” Husein Ismailović. Nagrade
pjesničkih senzibiliteta i izražaja, prirodno poetiziranja, objedinjenih pod jedne korice, će pobjednicima biti dodijeljene 31. marta
je da su i pjesme u njemu dosta različite. i jedino u čemu se one razlikuju jeste po- u 14 sati na svečanosti koja će se održa-
Međutim, ta raznolikost ništa ne govori o buda iz koje su nastale: da li iz potrebe da ti povodom obilježavanja 140. godišnjice
kvaliteti pjesama i bilo bi suviše ambicio- se ovlada životom ili zbog želje da se pre- od rođenja pjesnika Muse Ćazima Ćatića
zno rangirati ili izdvajati pojedine pjesme. vlada smrtnost. Jedno je sigurno: Pjesnici u njegovom rodnom Odžaku.

78 15/3/2018 STAV
 “S t a v” p r e p o r u č u j e
Osmi broj “života”
Časopis Život pokrenut je daleke 1952. godine u Sarajevu, a njegovi su
BOX OFFICE
urednici tokom godina bili Meša Selimović, Mak Dizdar, Nedžad Ibrišimo- 1. Black Panther
vić, Alija Isaković... Obnovljen je 2007. godine, a izlazak novog broja može
se očekivati krajem marta. “Ovo je osmi broj s novom redakcijom, koju je – 41,136,000$
okupio rahmetli Zilhad Ključanin. Uprkos svim problemima, uspjeli smo
2. Wrinkle in Time
uhvatiti ritam, tako da objavljujemo tri obimna broja godišnje. Novi broj
ćemo otvoriti iskaziva- – 33,316,000$
njem počasti našem sa-
ČAS O P I S

radniku i prijatelju Pre- 3. Strangers: Prey at

dragu Luciću, koji nas Night – 10,480,000$
je prerano napustio. Uz
naše stalne rubrike, te 4. Red Sparrow – 8,150,000$
veliki broj prikaza knjiga
5. Game Night – 7,905,000$
koje se kod nas objav-
ljuju, imat ćemo i rubri- 6. Peter Rabbit – 6,800,000$
ku posvećenu knjigama
koje su u petnaestak kul- 7. Death Wish (2018) – 6,600,000$
tura obilježile 2017. go-
8. The Hurricane Heist – 3,150,000$
dinu. Kao i obično, pred-
stavljamo tekuću bh. književnu produkciju. U ovom broju ćemo objaviti i 9. Annihilation – 3,150,000$
izbor iz onoga što pišu naši pisci koji žive u Danskoj. Naše čitaoce smo
već navikli na veliki broj prijevoda s raznih jezika, a za ovaj broj Amina 10. Jumanji: Welcome to the Jungle
Šiljak-Jesenković priredila je sjajan blok o turkofonskim književnostima, – 2,755,000$
dok su naši vrijedni saradnici Mirza Sarajkić i Munir Mujić preveli i prire-
dili temat o suvremenim tokovima u osmanskoj književnosti”, rekao je u
izjavi za Stav glavni i odgovorni urednik Almir Bašović.

Billboard
“Crni Panter” Hot 100
Marvelov film o afrič-
kom  superheroju Crni 1. God’s Plan – Drake
panter (Black Panther), 2. Psycho – Post Malone
za kraće od mjesec dana
prikazivanja u kinima širom Featuring Ty Dolla $ign
svijeta, zaradio je više od 3. Perfect – Ed Sheeran
milijardu dolara, što se i očekivalo s obzirom na rekordnu zaradu od 218
miliona tokom premijernog vikenda. Crni Panter je izrazito zabavno, spek- 4. Finesse – Bruno Mars & Cardi B
takularno i revolucionarno filmsko ostvarenje o prvom crnom superjuna-
ku kojeg su daleke 1966. godine stvorili Stan Lee i Jack Kirby. Ipak, princ 5. Havana – Camila Cabello Featuring
fi lm

izmišljene afričke nacije Wakanda T’Challa (Chadwik Boseman), koji je Young Thug
epizodno pojavljivanje imao u ostvarenju Kapetan Amerika: Građanski rat,
konačno je u 2018. godini dobio i svoj zaseban film. Radnja se nastavlja 6. Look Alive – BlocBoy JB Featuring Drake
na događaje iz posljednjeg dijela stripovske sage o kapetanu Americi, u
kojem T’Challiju u terorističkom napadu gine otac, kralj Wakande. Ipak, 7. Meant To Be – Bebe Rexha & Florida
prije preuzimanja kraljevskog trona u izoliranoj, ali tehnološki najnapredni- Georgia Line
joj zemlji u svijetu, T’Challa je primoran suočiti se s moćnim neprijateljem
te pokušati spasiti ne samo Wakandu već i ostatak svijeta. Crni panter 8. Rockstar – Post Malone Featuring 21
režisera Ryana Cooglera jeste vizualno iznimno dojmljivo ostvarenje, jarkih Savage
boja i spektakularnih akcijskih scena, s poprilično uspješno izbalansiranim
dramskim i komičnim elementima. Također, kao film s većinskom tamnopu- 9. Pray For Me – The Weeknd & Kendrick
tom glumačkom postavom, s izrazito snažnom povezanosti između likova
Lamar
i glumaca, Crni panter predstavlja i svojevrsnu prekretnicu u holivudskoj
filmskoj industriji, koja će nakon Čudesne žene imati dodatni odjek i u kraj- 10. All The Stars – Kendrick Lamar & SZA
nje seksističkoj i rasističkoj društvenoj stvarnosti.

Piše: Mirza Skenderagić

STAV 15/3/2018 79
 SPORT
Kad je
Matra
bila
Pariz
U ljeto 1986. godine Enzo Francescoli,
urugvajski napadač poznat pod nadim-
kom El Principe, krenuo je put Pariza. Bio
je Neymar prije Neymara. Klub u koji je sti-
gao zvao se Matra Racing de Paris. Bilo bi
prejednostavno uporediti Matru s današ-
njim PSG-om. Vlasnik Matre, industrijalac
Jean-Luc Lagardère vidio je nogomet kao
način stjecanja slave i marketinšku priliku.
Katarski vlasnici PSG-a pretvorili su klub
u pijuna u geopolitičkoj igri. Lagardèreove
ambicije bile su lokalne.
Predsjednik konglomerata “Matra”, koja je
pravila sve, od magazina do raketa, sanjao
je o vraćanju jednog od najslavnijih fran-
cuskih klubova, kluba koji je oduvijek bio
sinonim za luksuz. Matra nije Francescolija
plaćala onako izdašno kao što danas PSG
plaća Neymara. Kada je stigao Francescoli,
neposredno prije SP-a 1986. godine, imao
je 700.000 franaka mjesečne plaće, stan
na Montmartreu i Peugeot 205.
Lagardère je počeo s eksperimentom 1982.
godine. Imao je uspjeha u autotrkama i htio
je isto učiniti u nogometu. Kupio je Paris
FC. Igrali su u drugoj ligi, ali je počeo sa-
stavljanje impresivnog tima. Prva zvijezda
koju je htio bio je alžirski napadač Rabah
80 15/3/2018 STAV
Madjer. Godi-
ne 1984. klub
ulazi u prvu ligu, ali
naredne sezone ispa-
daju pa se brzo vračaju
natrag.
U ljeto 1986. godine,
Lagardere je šokirao
svijet. U klub dolaze
Francescoli, Ruben Paz,
Nijemac Pierre Littbar-
ski. Najveća zvijezda pre-
laznog roka ipak je bio francuski repre-
zentativac Luis Fernandez, tada kapiten
PSG-a. “Imali smo 13 stranaca”, pričao
je kasnije Littbarski. “To je bila zanimljiva
ideja, prilika da nešto izgrade od ničega.”
Naredne sezone u klub dolazi trener Artur
Jorge, koji je bio prvak Evrope s Portom.
Te sezone David Ginola bio je tinejdžer i
igrao je u dresu Toulona utakmicu protiv
Matre. Bio je vrlo dobar, odličan. Sljede-
ćeg jutra predsjednik Toulona mu je kazao
da je prodan u Pariz.
Lagardère je htio još jednu mladu nadu:
Erica Cantonu iz Auxerrea. Pozvao je igrača
i njegovu ženu na večeru u njegovu kuću.
Cantona je kasnije pričao da ih je služila
posluga odjevena u haljine i s perikama
na glavi poput onih iz srednjeg vijeka.
Klub je izgledao glamurozno, ali iznutra
stvari nisu bile dobre. Igrači su bili ne-
sretni, Littbarski se nakon samo jedne
sezone vratio u Köln. Bio je toliko očajan
da je sam platio obeštećenje za transfer.
Francescoli je ostao tri godine, no navod-
no je na to bio primoran. Stvari ni na te-
renu nisu bile puno bolje. U sezoni 1987.
bili su 13., a godinu dana kasnije sedmi na
tabeli. Nisu uspjeli ni u nakani privlačenja
navijača. U prosjeku, gledalo ih je jedva
sedam hiljada ljudi.
Matra Racing jedva je izbjegla ispadanje
1989. godine. Pod pritiskom Matrinih dio-
ničara, Lagardère je najavio da se povlači
iz posla. Klub je ponovno postao Racing
Paris i rasprodao sve svoje zvijezde. Gi-
nola je otišao za Brest, a Francescoli za
Marseille, gdje će osvojiti naslov prvaka i
gdje će njime biti očaran Zinedine Zida-
ne, tada još samo dječak. Klub je otišao
u zaborav. Nije se nikada više vratio. Cije-
la avantura koštala je Lagardèrea više od
300 miliona dolara. Vrlo je moguće da će
ista sudbina zadesiti i Paris Saint Germa-
ine za nekoliko godina. (H. N.)

Najskuplji
ikada
S vima je poznato kako je transfer
Neymara iz Barcelone u PSG naj-
skuplji posao u historiji nogometa. Me-
đutim, vode se polemike o tome koji je
nogometni transfer okončan s najviše
nula na papiru. Jedan je od takvih onaj
kada je iz Datsakorn Thonglao prešao
iz kluba Hoang Anh Gia Lai u Muangt-
hong United za 3,7 milijardi vijetnamskih
dolara, što je inače oko 200.000 dola-
ra. Za 12 milijardi prešao je Phuoc Tu
iz Thanh Hoa u Thanh Xuan.
Mnogo nula zabilježeno je i u transferu
Andranika Teymourian, koji se pridru-
žio Esteghlalu FC iz katarskog kluba
Al-Kharitiyat za oko 32.9 milijarde ria-
la. U funtama bi to bilo oko dva milio-
na. Mnogo milijardera igralo je i u Italiji.
Nicola Ventola je otišao u Inter iz Barija
za 40.6 milijardi lira. Christian Vieri je iz
Lazija otišao u Inter za 80 milijardi lira.
Posao vrijedan čak 110 milijardi lira bio
je transfer Hernana Crespa iz Parme u
Lazio. U gotovini je plaćeno 35 milijardi
lira, a pride su dodati Matias Almeyda
i Sergio Conceição, koji su otišli u su-
protnom pravcu.
Čak i nakon što je Euro uveden 1999.
godine, lira je ostala zakonsko sredstvo
plaćanja u Italiji do 2002. godine. Tako
je transfer Gianluigija Buffona u Juventus
bio vrijedan 100 milijardi lira, a za odla-
zak Zinedina Zidana iz Torina u Madrid
izbrojano je 150 milijardi lira.
Ipak, rekorder kada su nule u pitanju
dolazi iz Turske. U ljeto 2000. godine
turska je lira vrijedila 625.000 dolara.
Istanbulski Galatasaray je od portugal-
skog Porta aktivirao otkupnu klauzulu
od 28 miliona dolara za Marija Jardela.
Prema tadašnjoj računici, transfer na-
padača bio je vrijedan 17.5 triliona tur-
skih lira. /H. N./
Gdje je
nestao Husref
Piše:
Nermin
DEMIROVIĆ
O mekšao si nam nešto Husrefe Mu-
semiću. Nema više onih dana kada
je tvoj povratak s aut-linije prema klupi
automatski bio znak za uzbunu, kada su
svi na klupi tražili siguran zaklon od fla-
šica za vodu koje si šutirao kao loptu u
najbolja vremena šampionske generacije
1984/85. Istina, flašice nisu šutirao gla-
vom, da bi događaj bio potpun, a ni Pre-
drag Paja Pašić ih nije centrirao, ali bile
su te flašice strah i trepet za sve na klupi.
Bio si strah i trepet u ranijim trenerskim
mandatima. Niko nije bio zvijezda, nisi
brinuo ko je koliko plaćen i bio je bitan
samo rezultat. Je li to baš tako i danas,
dragi naš Husrefe? Dovodite li vi nove
igrače, Husrefe, jeste baš vi, Husrefe, gle-
dali Altiparmakovskog ili Šofranca prije
dolaska na Koševo, da li su vas pitali za
mišljenje kada su nedavno, po akcijskim
cijenama, rasprodali nekoliko izdanaka
Akademije FK Sarajevo?
Još ljudima pričam o tome kako si blistao
i na moje oči, Husrefe, ružio predsjed-
nika kluba zato što je otišao na skijanje
s porodicom, a igrači nisu dobili plate.
Pominjao si i slalom i veleslalom, sve
redom na kamaru. Bio si opak lik. Je li
to baš tako i danas, Husrefe? Možete li
bez kucanja ući u kancelariju bar direk-
torici i imate li ikakav autoritet pred njom
kao legenda kluba i ljubimac navijača?
Vjerujem, i danas ste nervozni, Husre-
fe, fudbal to svakako nosi sa sobom. Ali
nekada ste bili van sebe tokom utakmi-
ce ili treninga. Nakon toga, postajali ste
staložen čovjek. Lucidan tokom izjava i
komentara utakmice. Je li to baš tako i
danas tako, Husrefe? Jesu li to danas
krivi novinari?
I mogli bismo mi dugo ovako, Husre-
fe. Lahko biste Vi, Husrefe, ispali glav-
ni krivac, mada sigurno niste. Ali, ko je-
ste? Nije ni Valentin Makedonski, koji
navodno poznaje naš mentalitet, a nije
uspio sastaviti dvije čiste od dolaska
u klub. Mentalitet manje-više, ali ima li
veze s direktorskom stolicom reklama
na dresu jer je upravo nekada Valenti-
novu reklamu na dresu nosila aktuelna
direktorica. I ona je sigurno nevina. Bar
joj se, za razliku od napadača Saraje-
va, posrećilo da obara rekorde. Ako je
i zbog čega historija FK Sarajevo bude
ubilježila, to će biti najveći broj potpisa
s igračima iz omladinskog pogona koji
nikada ne odigraše zvaničnu utakmicu u
seniorima. Nebitno što ne igraju, bitno je
da malezijski upravljač misli kako postoji
velika produkcija mladih.
Hajde, neka je upravljač sretan, ali tu je
i “daljinski upravljač”. Neki Ken, čovjek
od povjerenja kojem se mailom traži
odobrenje za kupovinu toalet-papira. Pa
se onda čeka odgovor i dok se dočeka
ostadoše us*ni i direktorica i njoj podre-
đeni. Ali, ni on sigurno nije kriv.
Znam, Husrefe, nije to više onaj klub u
kojem ste imali odriješene ruke i u kojem
je bar haos bio organiziran. To je sada
klub koji izvana funkcionira, a ustvari je
rogobatan i nefunkcionalan. U kojem
nemate s kim popričati na maternjem
jeziku. Tan ne zna naš jezik, Valentin se
pravi Englez, Cho ima čudnu tastaturu,
a Sabrina je nijema. Poznavajući Vas,
Husrefe, bit će tu pobjeda. Bit će utješ-
nih nagrada, a možda se Želji otkine koji
bod i uništi slavlje. Budite iskreni pa reci-
te: je li to dovoljno? Kup je odavno pre-
žaljen, a definitivnom oproštaju od titule
nije prošla “četeresnica”.
Husrefe, bez ćuške Adukoru, Hebiboviću,
Stanojeviću, onako rasno i religijski neu-
tralno, bit ćete još jednom najgori. Možda
da glasno kažete što mislite i ovima sa
zvučnim imenima Valentin, Ken, Sabri-
na. Pa makar i na engleskom jeziku. Za
ovosezonske trofeje je kasno, ali valjda
za Vas nije. Jer, ovaj sastav u klupskim
foteljama možda izvadi novog Ješića ili
Hurtića iz rukava, a Vi, Husrefe, opet po-
stanete bivši. A ona “o bivšima sve naj-
bolje” u fudbalu ne vrijedi.
STAV
STAV15/3/2018
1/3/2018 81
 STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE

Nije svakom suđeno da ode

Do granice
Piše:
Sadik Ibrahimović
i nazad
Posvađao sam se s očuhom, a nije loš čovjek bio. Dersio mi je nešto
vezano za školu, ja to nisam otrpio, pa mu odbrusim, nagovorim svašta,
ukradem nešto para od matere i uhvatim se noge. Uspio sam doći do
Sežane. Sjećam se, bio je prohladan, sunčan oktobarski dan. Hodao
sam u nedoumici glavnom ulicom i izdaleka ugledao patrolu milicije
kako mi ide u susret. Skrenuo sam u prvu kafanu i odmah se pokajao

– Nije svakom suđeno da ode – veli
mi dobri, stari drug R. dok razgovaramo
i kahvenišemo u njegovoj hladnjikavoj
stolarskoj radnji.
– Znam.
– A znaš li da sam i ja birvaktile poku-
šao pobjeći u Italiju?
– Ne, nisi mi o tome pričao!
– Jesam, jesam! Ali nisam uspio. Za-
pravo, iskren da budem, uplašio sam se.
Maloljetan sam bio, bez pasoša, s nešto
siće u džepu, i vratiše me nazad neki naši
ljudi. Hvala im. Ko zna u šta bih se uvalio.
– Zašto si pokušao pobjeći?
– Ma bezveze! Posvađao sam se s oču-
hom, a nije loš čovjek bio. Dersio mi je ne-
što vezano za školu, ja to nisam otrpio, pa
mu odbrusim, nagovorim svašta, ukradem
nešto para od matere i uhvatim se noge.
Uspio sam doći do Sežane. Sjećam se, bio
je prohladan, sunčan oktobarski dan. Ho-
dao sam u nedoumici glavnom ulicom i
izdaleka ugledao patrolu milicije kako mi
ide u susret. Skrenuo sam u prvu kafanu
i odmah se pokajao. Bilo mi je jasno da
sam naivno upao u stupicu i mogao sam se
samo nadati da patrola neće ući u kafanu i
legitimirati me. Sjeo sam za prvi slobodan
sto, poručio nešto za jelo, ustao i otišao u
toalet. Zadržao sam se desetak minuta, a
kad sam izašao, za mojim su stolom sje-
dila dva priprosto odjevena čovjeka. Dok
sam im prilazio, čuo sam dobro mi poznati
govor, naš govor. Jeli su grah s kobasicom
i ne pogledavši me samo promrsili da nije
bilo drugog slobodnog stola. Kad sam pro-
govorio, pogledali su me sa zanimanjem
i upitali ko sam i odakle sam. Slagao sam
ime i rekao da sam iz Zenice. Oni su bili
iz Lukavca i radili kao zidari i tesari kod
nekog lokalnog poduzetnika. Mlađi, raz-
govorljiviji i prijaznijeg lica, pričao mi je
o njihovom teškom poslu, ali, govorio je,
sreća što je plata dobra, pa se nekako gura.
– A ti – opet će onaj mlađi – u Italiju
kren’o, posla da tražiš? – Odgovorio sam
potvrdno. – Da ti kažem – opet će on – nije
ni Italija ono što je bila. I njih je nešto do-
bro zadeveralo. Kriza, recesija, kako se već
to kaže. Znam ja, bolan, sve! Čitam novine,
gledam njihovu televiziju! Nije dobro ni
tamo, kažem ti! – Ne znajući šta bih dru-
go, rekao sam da u Italiju ne idem isklju-
čivo zbog posla, nego da tu ima i drugih
razloga, razloga lične prirode.
– Slušaj, dijete – uključi se u razgovor
i stariji – ja po ovoj granici zidam, gradim
i hodam skoro deset godina i svašta sam
čuo i vidio. A poznata mi je i ta priča o lič-
nim razlozima, al’ nejse. Ako namjeravaš
ilegalno prijeći u Italiju, a namjeravaš, iz
aviona se to na tebi vidi, moraš biti opre-
zniji. Pretpostavljam da nemaš pasoš i,
bezbeli, ni para nemaš dovoljno, a zapuc’o
si iz Bosne krišom granicu da pređeš, k’o
da se granica prelazi k’o iz njive u njivu.
I đe si kren’o, jadan ne bio?! Kakav li je
tebe belaj naćero da balav grlom u jago-
de kreneš, a aždahe ti za vratom dahću?!
Pa, zar ti, bolan, niko nije rek’o da u Se-
žani vrvi od milicije i agenata?! Svakog
dana nafataju bataljon takvih poput tebe!
Čudi me da te već nisu sklepali! – Ništa
ne rekoh. Samo sam posramljeno šutio
oborene glave. Bio je potpuno u pravu.
Prevelik sam zalogaj zagrizao, a proguta-
ti ga nisam mogao. Taman kad sam htio
ustati i otići, stari zidar, brišući marami-
com umašćene prste, predloži da pođem
s njima na gradilište. Reče da ovdje ne
možemo razgovarati, a i sigurniji sam s
njima. I pošli smo. Odveli su me u bara-
ku u kojoj su živjeli. Sve sam im ispričao.
Potom, stari zidar posjede me ispred sebe
i reče: – Sad me dobro slušaj. Evo kako
ćemo. Al’ prvo da znaš da si isp’o blećak,
jer i mi radimo za DB. Doduše, ne našom
voljom, naćerali su nas, ucijenili, kažu:
Imat ćete posla i para k’o šaše, al’ ima da
pazite i zapisujete ko se smuca po Sežani i
okolini. I eto, tako, i pazimo i zapisujemo.
I ne diraju nas. Al’ kad smo se izvještili i
omudrali, shvatili smo da komotno more-
mo radit’ za obje strane: i DB i bjegunce
i, pride, naš redovni pos’o. A sve se plaća.
Svi smo mi napravili kuće k’o vile, a pla-
ta od zidarskog posla k’o džeparac nam
dođe. A, opet, ni mi nismo budale, znamo
da DB i na nas motri, pa se dobro, dobro
čuvamo. Pa, vidio si i sam! Grah jedemo,
oblačimo se skromno, ne lumpujemo po
kafanama... Evo, tebe sad da prijavim, to
bi mi išlo u prilog, al’ neću, nisam ni ja
tolika nesorta, a vidim i na tebi, na licu
ti vidim, da si dobro, neiskvareno dijete.
Eto! A sad da vidimo šta ćemo s tobom.
Evo, ovako ćemo: dat ćemo ti pare za voz
i putni trošak, pa pravac kući. Kako ćeš
i šta ćeš to s očuhom, neću te savjetovati,
tvoja stvar. Čuvaj se, ne pravi više ovakve
gluposti i neka ti je sa srećom.
– E, moj R., taj je lik lažov do neba!
Kakve vile, čovječe?! Kad su to zidari i
tesari imali vile?!
– I ja sam to poslije shvatio, ali, kako
god, pomogao mi je i hvala mu.
– Veliš, nije svakom suđeno da ode?
– Nije. Svako je tamo gdje treba biti. To
je tako. Nego, smrz’o sam se, hajmo kući!
– Hajmo! n

82 15/3/2018 STAV
Knjigu možete naručiti na broj: 033 944 390