Analitička filozofija

U povijesti filozofije, nasuprot kontinentalnoj filozofiji, pojavljuje se onaj pravac koji

označavamo kao analitička filozofija, koja se razvijala u dva glavna smjera, i to logički
pozitivizam i lingvistička filozofija koja je išla u pravcu semantike prirodnih jezika, sve do
razvoja generalnih gramatika i transformativne gramatike Chomskog.
Logički pozitivizam se opredijelio prije svega za konstrukciju novog, artificijelnog
(neprirodnog, idealnog) sistema jezika... Riječ je o prelazu na jedan novi oblik logike – logika
opsega (Casirrer) – koja pojam shvata kao funkciju, kao predikativni dio iskaza sa kojim se
može računati. U razumijevanju pojma kao funkcije pronađen je način kako da se značenje
jedne cjeline, kao što je iskaz, objasni značenjem njenih dijelova. Račuanje sa dijelovima iskaza
onda bi se prenijelo i na računanje sa cijelim iskazima, čime bi konstrukcija jednog dokaza ili
jedne teorije bila potpuno omogućena.
Konstrukcija jedne takve stroge forme jezika, čiji bi dijelovi bili zamjenjivi i varijabilni, i trpili
samo ograničenja logičkih konstanti, pružila bi mogućnost stalnog prepoznavanja jednog te
istog pojmovnog sadržaja kao istinosnog ili lažnog. To je bila ideja stvaranja nove i sigurnije
forme dokaza koja je inspirirala Gotloba Fregea, Rassella u djelu Principi matematike, Ludwiga
Wittgensteina u Tractatusu i Rudolfa Carnapa u Logičkoj sintaksi jezika. Riječ je o novoj
epistemologiji koja je identificirala logiku i matematiku.
Drugi pravac unutar analitičke filozofije – lingvistička filozofija – nije smatrao da artificijelni
jezik treba biti predmet analize budući da njegovo konstruiranje ne doprinosi rješavanju
filozofskih problema. Drugim riječima, lingvistička filozofija ili oxfordska filozofija smatrala
je da se rješenje filozofskih prolema bolje može postići analizom svakodnevnog jezika, odnosno
iznalaženjem metode semantičke analize prirodnih jezika iz koje treba da slijedi teorija istine
za prirodne jezike.
U povijesti filozofije se smatra da je Ludwig Wittgenstein začetnik i jednog i drugog pravca
analitičke filozofije, i to prvog sa svojim Tractatusom a drugog sa djelom Filozofska
istraživanja.
Analitička filozofija je sada u jeziku tražila ono što jeste. Također, odbacila je metafiziku ili
ontologiju kao onu znanost koja ili daje pouzdano saznanje ili ga utemeljuje. Pojam/stav ili
iskaz, kao ono čime se nešto tvrdi ili poriče, izražava neku misao ili pojmovni sadržaj koji
svojom strukturom odslikava ekstralingvističku strukturu. Prema ovoj koncepciji, lingvističkim
ilogičkim atomima odgovaraju činjenice ili elemntarne relacije u stvarnosti. Jezik je taj koji
odslikava tu vanjsku strkturui ili stanja stvari jer ima zajedničku (logičku) formu sa stvarnošću
i sa mislima, odnosno jezik stoji prema svijetu u unutarnjem odslikavajućem odnosu. Izvan tog
preslikavanja skupova riječi (jezik) i skupova činjenica (stvarnost), nema drugačijeg
strukturiranja svijeta i njegovog opisa. Granice svijeta su granice jezika. Ne postoje nikakve
esencije ili stvar po sebi.