Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek za historiju
Predmet: Historija zemalja jugoistočne Europe savremenog doba II

GRČKA U DRUGOJ POLOVINI XX STOLJEĆA (1945-1989)

Referat

Predmetni asistent Student

dr. sc. Salkan Užičanin, doc. Amir Krpić
Tuzla, 2018.
I. GRČKI GRAĐANSKI RAT (1945-1950)

U mnogim drugim okupiranim zemljama u Europi tokom Drugog svjetskog rata razvio se
jedan ili više pokreta otpora. Izuzetak nije bila ni Grčka, koju je njemačka vojska
pregazila u aprilu 1941. godine. Pokret otpora se naročito proširio u planinskim
predjelima. Otpor je dolazio i od ljevičarskih i od desničarskih snaga. Pokreti otpora su
već sredinom 1943. kontrolisali najveći dio Grčke, ali ne i najveće gradove i putne
komunikacije. Najveći pokret otpora bio je Nacionalni oslobodilački front (EAM) koje su
vodili grčki komunisti. Sa druge strane bila je organizacija Nacionalna republikanska
grčka liga (EDES), koju su činili antikomunistički nastrojeni Grci. Ove dvije grupe
pokreta otpora borbu protiv okupacije zamijenile su međusobnom borbom koja je
prerasla u građanski rat.

Nakon što su se Nijemci povukli iz Grčke 12. oktobra 1944, najveći dio zemlje
kontrolisao je EAM i njemu pridružene grupe, među kojima je najveća bila Grčka
narodna oslobodilačka armija, ELAS. EAM je želio preuzeti kontrolu nad zemljom u
cjelosti, znajući da su na konferenciji u Moskvi Staljin i Churchill dogovorili da će Grčka
biti britanska, odnosno zapadnjačka sfera uticaja. Premijera Giorgiosa Papandreoua i
njegovu vladu podržavali su Britanci, grčki monarhisti i antikomunističke grupe. Između
dvije struje rasle su napetosti i kulminirale izlaskom EAM-ovih članova iz vlade.
Početkom decembra u Atini su održane velike demonstracije podrške EAM-u koje su se
pretvorile u nasilje i ulične borbe protiv monarhista i nacionalista. Završile su porazom
EAM-a, koji je ozvaničen sporazumom iz Varkize i razoružanjem ELAS-a. Ujedno je
formirana i nestabilna koaliciona vlada. Antikomunističke grupe su potom započele sa
„bijelim terorom“, što je dodatno povećavalo tenzije. Kraj Drugog svjetskog rata u Grčkoj
je zapravio bio samo početak novog rata koji je još više razorio Grčku.

Premijer vlade u egzilu, Georgios Papandreou i njegova Vlada nacionalnog jedinstva

vratili su se u Atinu 18. oktobra 1944. godine. Grčkom je zavladala euforija oslobođenja,
ali se vrlo brzo pokazalo da država i društvo pred sobom imaju velike prepreke. Od svih
problema koje je Grčka imala, iako ne jedino, najveće je bilo ustavno pitanje. Već krajem
te godine polarizacija grčkog društva izašla je na vidjelo. Premijer je tražio punu
demobilizaciju ELAS-a, što je vodstvo te grupe odbilo.

1
Početkom decembra EAM je organizovao masovne demonstracije u Atini. One su se
pretvorile u opšti haos, u kojem je poginulo šesnaest ljudi i više njih ranjeno. Na ulicama
Atine snage ELAS-a sukobile su se sa britanskim trupama i policijom, dok izvan glavnog
grada većih nereda nije bilo. Izuzetak je epirska oblast, gdje su borci ELAS-a napali EDES.
Sa političkog stajališta, situacija je izmakla kontroli i Papandreoua je zamijenio general
Nikolaos Plastiras.

U februaru 1945. potpisan je pomenuti sporazum iz Varkize kojim je ozvaničeno

polaganje oružja od strane ELAS-a, nakon čega je započeo „bijeli teror“, odnosno progon
ekstremnih ljevičara. Nestabilna situacija u zemlji tokom 1945. praćena je čestim
smjenama vlada koje nisu uspjele smiriti situaciju. Krajem godine vladu je preuzeo
liberal Themistoklis Sophulis, koji je za 31. mart 1945. raspisao izbore. Ljevičarske
stranke i grupe odlučile su bojkotovati izbore, tako da je vlast pripala desnim strankama.
Apsolutnu većinu od 55,12% osvojila je koalicija ujedinjenih nacionalista koju su činile
Narodna stranka, Nacionalna liberalna stranka i Reformska stranka. Novi premijer
postao je Konstantinos (Dino) Tsaldaris iz Narodne stranke.

Progon ljevičara je nastavljen i u vrijeme njegove vlade, što je pogoršavalo unutargrčke

odnose. Znatno prije nego je planirano, Tsaldaris je pozvao na referendum o monarhiji.
On je održan u septembru 1946 i većinom od 68% monarhija u Grčkoj je vraćena.
Ultraljevičari se nisu pomirili s tim, smatrajući da je izdato sve ono za šta i protiv čega su
se borili tokom Drugog svjetskog rata. U oktobru 1946. Markos Vafiadis je proglasio
formiranje Komunističke demokratske armije Grčke (DAG). Bio je to još jedan korak ka
građanskom ratu. DAG-u su se priključili ljevičari, ali ne i oni koji su se tokom otpora
borili uz ELAS, tako da je DAG imao između 13 i 28 hiljada boraca.

U zimu 1946. na 1947. građanski rat je eskalirao. Vafiadis je prihvatio gerilski način rata
i taktiku „udari pa bježi“, izbjegavajući otvorene sukobe sa Nacionalnom armijom. U
jednom trenutku DAG je pokušao osvojiti Konicu u Epiru i tu formirati svoje glavno
sjedište, ali bez uspjeha. DAG nije uspio osvojiti niti jedan važniji grad od Nacionalne
armije. Podrška ljevičarima je vremenom opadala i među samim grčkim narodom. Kada
je postalo jasno da Velika Britanija više neće moći podržavati grčku vladu, umiješale su
se Sjedinjene Američke Države. U martu 1947. predsjednik Harry Truman je započeo
program pomoći svima onima koji se bore protiv komunizma. Grčka je dobila 400

2
miliona dolara pomoći. Nacionalna armija narasla je na preko 250.000 boraca. DAG je,
nakon smjene u vodstvu i dolaska Nikosa Zahariadisa, pokušao otvoreno se sukobiti sa
Nacionalnom armijom, ali se to pokazalo kao katastrofa. Dodatan udarac za DAG bilo je
izbacivanje Jugoslavije iz socijalističkog bloka nakon sukoba KPJ – Kominform, koja je do
tada inače pomagala DAG. Posljednji pokušaji da se preokrene situacija u ratu bile su
bitke u zapadnoj Makedoniji na padinama Vici i Gramos, u kojima je Nacionalna armija
konačno razbila DAG. U ljeto 1949. Grčki građanski rat je završen pobjedom
antikomunističkih snaga.

3
II. OBNOVA I PAD DEMOKRATIJE (1950-1967)

Nakon skoro deset godina ratnog stanja, Grčka je ušla u mirnije doba. Drugi svjetski rat u
Grčkoj i Građanski rat koji je uslijedio ostavili su katastrofalne posljedice na grčko
društvo i privredu. Poginulo je oko 80.000 ljudi, 20.000 je završilo u zatvorima i
logorima, oko 5.000 je pogubljeno, oko 700.000 je interno raseljeno, a između 80.000 i
100.000 je napustilo zemlju i preselilo se u zemlje socijalističkog bloka.

Pobjeda antikomunističkih snaga u Građanskom ratu odvela je Grčku u zapadni blok

država. Grčka je u ovom periodu postala članica NATO saveza, vezala se ekonomski i
politički za zapadne zemlje. Tome je doprinijela i velika američka pomoć tokom
Građanskog rata u sklopu američkog plana za obnovu Europe. Program pomoći Grčkoj
nazvan je Američka misija pomoći Grčkoj (AMAG), koji je usvojen 22. maja 1947. godine.
Sjedinjene Države su se odlučile pomoći Grčkoj, odnosno antikomunističkim snagama
kada je Britanija postala nemoćna da dalje podržava te snage. Za Amerikance Grčka je
bila politički i strateški važna zemlja čiji bi pad pod sovjetski komunistički uticaj
omogućio prevlast tog bloka na cijelom Bliskom istoku. Između 1947. i 1950. Grčka je
primila 1,2 milijarde dolara strane pomoći, zatim još 181 milion dolara 1951/52 i 21,3
miliona naredne godine. Ta ekonomska pomoć je imala i svoju drugu stranu, jer je Grčka
faktički postala američka satelitska država.

Politička obnova. Nakon Građanskog rata Grčka je ostala duboko podijeljeno društvo.
Ustavno pitanje bilo je glavno političko pitanje i u prvim godinama mira. U septembru
1946. Grci su na plebiscitu dvotrećinskom većinom glasali za obnovu monarhije. Prvi
izbori nakon rata održani su u martu 1950. godine. Na njima, kao i na svim ostalim u
ovom periodu, KKE (Komunistička partije Grčke) nije učestvovala jer je bila zabranjena.
Čak 44 stranke su podijelile 250 mandata u parlamentu. Pobjednik je bila Populistička
stranka Konstantina Tsaldarisa sa 62 osvojena mandata, liberali Sophoklesa Venizelosa
su osvojili 56 mandata, Nacionalna progresivna unija centra Nicholausa Plastirasa
osvojila je 45, a Stranka Georgea Papandreoua 35. To znači da su vlast imale stranke
centra i umjerene desnice, a premijer je postao Nicholaos Plastiras.

Međutim, koalicija se brzo raspala, pa su 1951. održani novi izbori, na kojima su se

pojavile dvije nove političke snage: Grčki zbor i Ujedinjena demokratska ljevica. Grčki

4
zbor, kojeg je vodio Alexandros Papagos, osvojio je čak 114 mandata, dok je UDL osvojila
10. Koalicija liberala i centrista zajedno je osvojila 131 mandat, tako da je ostala na
vlasti. Međutim, pod američkim pritiskom tada je promijenjen sistem raspodjele
mandata, tako da je proporcionalna zastupljenost ustupila mjesto prostoj većini. To je,
kako se ispostavilo, odgovaralo desničarskim stranakama.

Na novim izborima, održanim već 1952, Grčki zbor je osvojio 247 od 300 mjesta u
parlamentu. Ovi izbori bili su važni jer su pokazali snagu Grčkog zbora, a ujedno su
omogućili nešto dugotrajniju i stabilniju vlast. Međutim, njen lider Papagos nije dugo
ostao na čelu stranke, jer je preminuo 1955, a mandat za formiranje vlade kralj Pavlos
povjerio je Konstantineu Karamanlisu. Ovaj (grčki) Makedonac reorganizovao je stranku
i preimenovao je u Nacionalnu radikalnu uniju. Na vlasti su ostali do 1963. godine.

Ekonomska obnova. Osmogodišnja vladavina Karamanlisovih radikala obilježena je

ekonomskom obnovom Grčke. Ekonomija je rasla, BDP je na godišnjem nivou rastao za
7,3%, povećavao se standard, industrijski output, ličnih prihodi po glavi stanovnika
povećani su sa 112 dolara 1951. na 500 dolara 1964. godine. Cijene su uglavnom ostale
iste ili eventualno padale, dok su plate blago rasle. Grčka trgovačka mornarica je radila
veliki posao osiguravajući 28 miliona dolara godišnje i zapošljavajući 35.000 ljudi.
Turizam se razvijao do pozicije najvažnije privredne grane u Grčkoj.

Bilo je i negativnih ekonomskih pokazatelja. Poljoprivreda jeste bila efikasnija, ali je

ostala grana daleko najmanje profitabilna grana. Veliki problem je bio negativan
trgovinski bilans jer je Grčka daleko više uvozila nego izvozila. Također, najveći dio
kapitala bio je stranog porijekla i njegovu raspodjelu vršila je država. Najbrže rastući
„poslodavac“ bila je država koja je širila birokratski aparat, a najbrže rastući element
grčke ekonomije bio je uslužni sektor.

Društvo. Grčko društvo pedesetih i šezdesetih godina suočilo se sa tri najvažnija pitanja:
socijalnom i ekonomskom obnovom, urbanizacijom i migracijama. Mnogi su napuštali
sela i odlazili u gradove, a neku su u potpunosti napuštali Grčku. Od 1941. do 1971.
skoro je udvostručen udio Atinjana u ukupnom broju stanovništva (sa 15,3% na 29%),
Solun, kao drugi najveći grad, također je zabilježio rast procentualnog udjela svog
stanovništva u ukupnom stanovništvu zemlje (sa 3,7% na 6,4%), a udio stanovništva iz
ostalih gradova skočio je sa 13% na 17,4%. Istovremeno se smanjio udio seoskog

5
stanovništva sa 68% na 47,2%. Također je zabilježen veliki trend odliva stanovništva u
druge zemlje Zapada, što u Europi, što u Sjevernoj Americi i Australiji. Uticaj Atine je u
ovom periodu, u svakom smislu – političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom,
bio veći nego ikad ranije. Promjene u grčkom društvu bile su takve da su neki krajevi
doživjelo ekonomski rast i značajne socijalne promjene, dok su drugi ostali zarobljeni
tradicijom i prošlošću.

Vanjskopolitička pitanja. U vanjskoj politici dva su pitanja zaokupila grčku državu i

društvo, a to su pristup NATO savezu i slučaj Kipra. Grčka je NATO savezu pristupila
istovremeno sa Turskom 1952. godine, u vrijeme vlade Alexandrosa Papagosa. Međutim,
njegov nasljednik Konstantine Karamanlis želio je otići korak dalje u vezivanju Grčke za
zapadni blok zemalja, pa je uspostavio čvršće veze sa Europskom ekonomskom
zajednicom. Grčkoj je 1962. osigurao status pridružene zemlje EEZ-a, dok je punopravna
članica te zajednice Grčka postala kasnije, 1981. godine.

Pitanje Kipra bilo je jako važno za Grčku, ali i za njenog susjeda preko Egejskog mora.
Naime, Kipar je od Berlinskog kongresa bio pod britanskom upravom. Nakon Drugog
svjetskog rata britanska kolonijalna imperija nestaje, kolonije se oslobađaju političke
vlasti iz Londona, pa se to pitanje postavilo i u slučaju Kipra. S obzirom da tamo živi
dosta etničkog grčkog stanovništva Grci su računali na mogućnost dobijanja Kipra.
Međutim, tamo živi i etničko tursko stanovništvo, tako da je i ova zemlja pratila razvoj
događaja oko Kipra. Istovremeno, ni Britanija nije bila spremna tek tako se odreći ovog
važnog ostrva na istočnom Sredozemlju. Nakon mnogo protesta, akcija, tenzija i
pregovora, u februaru 1959. dogovoren je Sporazum London-Cirih. Kipar je proglašen
nezavisnom državom kojom će upravljati zajednička grčko-turska vlada. Turska manjina
je dobila pravo veta, Britanija je dobila pravo da drži vojne baze, a sve tri države su se
obavezale na čuvanje sigurnosti ostrva uz pravo intervencije. Ovakav završetak
kiparskog pitanja nije bio popularan.

Put u novu diktaturu. U potrazi za legitimacijom svoje proeuropske politike i odnosa

prema kiparskom pitanju, Karamanlisova radikalska vlada je 1961. izašla na nove izbore
i osvojila 51% glasova, na osnovu čega je dobila 176 mjesta u parlamentu.
Papandreouova Unija centra u koaliciji sa manjim strankama osvojila je 100 mjesta, dok
je Ujedinjena demokratska ljevica dobila 24 mjesta. Papandreou je izbore smatrao

6
nepoštenim, te je zahtijevao da budu poništeni. Kada je to odbijeno, proglasio je
„bespoštednu borbu za osiguranje slobodnih i pravednih izbora u Grčkoj“. Politička kriza
se ponovo pojavljivala. Premijer Karamanlis se sukobio i sa kraljem Pavlosom i
njegovom suprugom kraljicom Frederikom. Bio je to zapravo sukob oko toga ko će imati
prevlast nad vojskom, čiji je uticaj u politici i društvu rastao. U junu 1963. Konstantine
Karamanlis je dao ostavku i uslijedile su četiri godine opšte nestabilnosti. U martu
sljedeće godine preminuo je kralj Pavlos, a naslijedio ga je Konstantinos II. Nešto ranije
Nacionalna radikalna unija je izgubila na izborima od Unije centra koja je osvojila 171 od
300 mjesta u parlamentu.

Vladu je formirao Geogrios Papandreou. Njegova vlada je pokušala provesti niz

ekonomskih, socijalnih i političkih reformi. Međutim, situacija u društvu je bila sve
usijanija. U julu 1965. Papandreou je podnio ostavku, a zatim je uslijedio čitav niz
kratkotrajnih saziva vlade. Kralj Konstantinos II je raspisao izbore za maj 1967. godine,
na kojima se očekivala ubjedljiva pobjeda Unije centra. Međutim, 21. aprila dio oficira je
izveo operaciju Prometej kojom je izvršio državni udar i preuzeo vlast u zemlji.

7
III. PUKOVNIČKI REŽIM (1967-1974)

Od državnog udara u modernoj grčkoj historiji nastupio je period poznat kao pukovnički
režim, vojna hunta ili vojna diktatura. Taj period trajao je sedam godina. Na čelu novog
režima bili su oficiri koji su izveli puč: pukovnici Giorgos Papadopoulos i Nikolaos
Makarezos i brigadni general Stilianos Pattakos. Oni su pripadali struji krajnjih
desničara i vlast su preuzeli pod izgovorom prijetnje od komunističkih snaga. Zapravo
nisu imali nikakvu koherentnu politiku, ideologiju ni poglede na oblikovanje novog
režima. U početku su se trudili pronaći legitimitet za svoj režim. Uspjeli su ubijediti
kralja Konstantinosa II na saradnju, mada ovaj nije bio voljan za to.

U decembru 1967. kralj je pokušao izvesti kontraudar, ali je on bio neuspješan, te je

doveo do njegovog napuštanja Grčke. Vlast je preuzeo Giorgos Papadopoulos. Njegova
vlast, koja je trajala do novembra 1973, obilježena je populističkim reformama i
autoritativnim sistemom prožetim propagandom i terorom. U ekonomskom pogledu
Grčka je zabilježila rast od 1968. do 1972. godine. Međutim, inflacija je stalno rasla, a
brojne pukotine su postojale u ekonomskom sistemu.

Na međunarodnom planu Grčka je postala još važnija nakon što je Moammer el-Gaddafi
preuzeo vlast u Libiji, Dom Mintoff na Malti, te izbio novi izraelsko-arapski rat (1967).
Grčka se nalazila u blizini svih tih područja, tako da je za NATO ova zemlja bila jako
važna.

Režim je cijelo vrijeme imao problem legitimnosti i građanske podrške. To se pokazalo

na kraju vladavine vojne hunte. Tri su procesa dovela do pada režima. Jedan je
studentski pokret, koji je faktički započeo preispitivanje režima u januaru 1973. godine.
Drugi je globalna naftna kriza koja se pojavila iste godine, a koja je uticala na ekonomije
skoro svih europskih država, među njima i Grčke. Pogoršana ekonomska situacija i
demonstracije koje su započeli studenti u Atini, Solunu i Janini doveli su do pada
Papadopoulosa u novembru 1973. godine. Na njegovo mjesto došao je Dimitrios
Ioannides, još ekstremniji desničar od svog prethodnika.

Treća i završna stvar koja je oborila vojnu huntu u Grčkoj je kiparsko pitanje. Ioannides
je organizovao atentat na kiparskog predsjednika Makariosa, koji nije uspio. Kao
odgovor na to Turska je u junu 1974. izvršila invaziju na Kipar i zauzela Turcima

8
naseljene dijelove ostrva, pretežno na sjeveru. Ioannides je proglasio mobilizaciju
vojske. To je bio kraj, jer se vojska nije odazvala, a oficiri koji su se protivili režimu
primorali su Pukovnike da odstupe. U egzilu su se sastali grčki političari i kralj
Konstantinos II kako bi odlučili o sudbini zemlje. Pozvan je Konstantine Karamanlis da
se vrati u zemlju.

9
IV. OBNOVA DEMOKRATIJE – TREĆA REPUBLIKA DO 1989.

Karamanlis je imao dva zadatka – obnoviti rad političkih stranaka i preustrojiti vojsku u
pozitivnu silu. On je formirao vijeće ministara i uspostavio Vladu nacionalnog jedinstva.
Ona je donijela Prvoaugustovski ustavni akt koji je vratio na snagu Ustav iz 1952. godine,
sa iznimkom o pitanju monarhije, koja je trebalo biti odlučeno referendumom.

Izbori su zakazani za novembar. Dozvoljen je rad svim političkim strankama, uključujući

i KKE. Karamanlis je osnovao novu stranku, Nova demokratija. Upravo ona je bila
pobjednik izbora sa osvojenih 220 mjesta u parlamentu. Druga je bila Unija centra sa
osvojenih 60 mjesta, dok je treća bila ljevičarska, socijalistička stranka PASOK
(Panhelenistički socijalistički pokret), koja je osvojila 12 mjesta. Karamanlis je potom
raspisao referendum o monarhiji, čak šesti od 1920. godine. U decembru 1974. 70%
glasača je odbacilo monarhiju, čime je otvoren put formiranju Helenske republike, treće
po redu. Ona je službeno proglašena 8. juna 1975. kada je usvojen novi ustav po uzoru
na francuski.

Prvi predsjednik postao je Konstantinos Tsatsos. Funkcija predsjednika postala je važna

jer su mu ostavljene velike ovlasti. U vanjskoj politici pitanje Kipra je dominiralo. Turska
je odbijala povući se sa okupiranog područja, a Grčka je odgovorila napuštanjem
struktura NATO saveza. Zategnuti odnosi sa Turskom obilježili su kompletan ovaj
period. Turska je 1975. proglasila Tursku federativnu državu Kipar, koja je 1983.
preimenovana u Tursku republiku Sjeverni Kipar. Osim toga, grčko-turski odnosi su bili
zategnuti i zbog kontrole nad sjevernim dijelom Egejskog mora nakon otkrića nalazišta
nafte, zbog obala i zbog zračne kontrole nad cijelim područjem Egejskog mora.

Karamanlis je 1977. sazvao nove izbore na kojima se dogodilo iznenađenje. Kao najjača
stranka izašla je Nova demokratija sa 171 osvojenim mandatom, ali je PASOK osvojio čak
93 mandata. Unija centra osvojila je tek 16, dok je KKE osvojila 11 mandata. Bio je to
evidentan uspon jedne socijalističke stranke koji je krunisan narednim izborima.

U oktobru 1981. PASOK je pobijedio na izborima sa 172 osvojena mandata, ND je

osvojila 115, a KKE 13. Time je Grčka po prvi puta dobila ljevičarsku vladu koju je vodio
lider PASOK-a Andreas Papandreou. PASOK se zalagao za „treći put“ u socijalizam,
srednju liniju u vanjskoj politici i okretanje Grčke nesvrstanim državama.

10
Vladavina PASOK-a trajala je do 1989. godine. Za to vrijeme socijalistička vlada je
donijela niz mjera socijalnog i ekonomskog karaktera u skladu sa svojim uvjerenjima.
Tako je donesen niz mjera kojima se jačao status žena kao samostalnih jedinki umjesto
dotadašnjih zakona prema kojima su žene de facto bile podređeni partneri u braku.
Uveden je jedinstveni sistem zdravstvene zaštite, veća autonomija za univerzitete i
studente itd. U ekonomskom pogledu rezultati su bili slabiji, a kao poteškoće su se
pokazali ekološki problemi i birokratija. Grčka se od naftne krize nije oporavila, pa je
tokom sedamdesetih rast iznosio svega 1,8%. Cijene su nakon obnove demokratije
drastično porasle, a inflacija je iznosila 24,5% kada je PASOK preuzeo vlast. Vlada je
preduzela mjere kontrole cijena, ali nije uspjela oboriti inflaciju, pa je bila primorana na
devaluaciju grčke drahme. Budžetski deficit je i dalje rastao i dostigao 10% BDP, a
poseban problem je bio javni dug.

Na polju vanjske politike Grčka je u vrijeme socijalističke vlade nekoliko puta bila na
ivici rata sa Turskom. Papandreou je bio prvi grčki premijer koji je posjetio Kipar (1982)
iskazujući time grčku podršku toj zemlji. Mobilizirao je 1984. vojsku nakon što su turske
baterije otvorile vatru na jedan grčki razarač. Tri godine kasnije Turska je zaprijetila da
će poslati istraživačko plovilo u grčke vode, ali su se 1988. u švicarskom Davosu sastali
premijer Papandreou i turski predsjednik Turgut Özal, pa su se strasti malo stišale.

To su ujedno i posljednje godine socijalističke vladavine. Papandreou se 1988. upleo u

dva skandala. Najprije je odjeknula vijest da se želi razvesti od svoje supruge, inače vrlo
uticajne i popularne. Zatim je došao i finansijski skandal kada je otkriveno da iz Banke
Krete nedostaje 132 miliona dolara. Njegova umiješanost u slučaj je isplivala na
površinu, nekoliko ministara je dalo ostavke i došao je zahtjev za glasanjem o povjerenju
vladi. Vlada je ipak prije toga zakazala izbore za juni 1989. godine. Na njima je Nova
demokratija pod vodstvom Konstantinosa Mitsotakisa osvojila 44% glasova i pobijedila
na izborima, ali joj je nedostajalo šest mandata za samostalno formiranje vlade, pa je
ušla u koaliciju sa komunistima.

U aprilu 1990. održani su izbori koji su donijeli Novoj demokratiji apsolutnu većinu sa
150 osvojienih mandata. PASOK je osvojio 123, a Koalicija lijevih i napretka 19. To znači
da je ND mogla sama formirati vladu, čime je završen skoro desetogodišnji period
vladavine socijalista u Grčkoj.

11