ALEF

Jorge Luis Borges

(1899.-1986.)
Jorge Luis Borges je rođen 1899. godine u Buenos Airesu, Argentina. Smatra se jednim
od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća. Pisao je poeziju, eseje, scenarije, kritike, bavio se i
prevođenjem, ali je najpoznatiji po svojim kratkim pričama koje imaju metafizičke osobine. Njegovo
sljepilo (koje se pojavilo u odrasloj dobi) snažno je utjecalo na njegov kasniji rad.
Odgojen je u Buenos Airesu, u bilingualnoj (englesko-španskoj) obiteljskoj sredini. Tokom
Prvog svjetskog rata njegova porodica se nastanila u Švicarskoj. Tako Borges provodi mladost u
Ženevi i Španiji, gdje je 1919-21. pripadao ultraistima, avangardističkoj grupi umjetnika nazvanoj
po časopisu Ultra. To iskustvo prenio je u Buenos Aires, u koji se vratio 1921. godine. Tu je ubrzo
stvorio književni krug Florida i pokrenuo niz časopisa, od kojih je najpoznatija saradnja s
časopisom Sur. Iz ovog razdoblja je i njegova prva zbirka pjesama, Žudnja za Buenos Airesom
(1923.). Jedno vrijeme je obnašao funkciju ravnatelja Nacionalne biblioteke.
Borges postaje svjetski poznat u ranim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kada 1961.
godine prima tzv. Formentor Prize, koju dijeli sa Samuelom Beckettom. Već naredne godine
(1962.) njegova djela prevedena su na engleski i Borges polako postaje popularan i u ovom
govornom području, gdje je dosad bio nepoznat.
Za života je objavio mnoga djela, bio je član raznih kulturno-umjetničkih udruženja, i
dobitnik je brojnih utjecajnih nagrada za književni rad, kao npr. nagrada „Cervantes“.
Djela: Univezalna historija beščašća (1935.), Historija vječnosti (1936.), Maštarije (1944.),
Alef (1949), Druga istraživanja (1952), Pohvala sjenke (1969), Pješčana knjiga (1975), Historija
noći (1977), Lozinka (1981), Atlas (1984), itd.
Umro je 1986. u Ženevi.
Mnoge od njegovih priča se bave prirodom vremena (bezvremenosti), beskonačnosti,
ogledalima (strah), labirintima, stvarnošću, identitetom, odnosno dvojnošću koju svaki identitet
uključuje. Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, kao što je mjesto na kojem se
sijeku svi pravci u svemiru (Alef). Borges u svojoj umjetnosti koristi elemente fikcije kako bi ispričao
istinite priče, što označavamo pojmom magijskog ili magičnog realizma. Magijski realizam je
zapravo jedan poseban stil, književno-umjetnički smjer u kojem se isprepliću realnost i fantazija.
U magijskom realizmu se oslikava realističan pogled na moderni svijet, istovremeno dodajući
fantastične elemente. Često se ovaj termin povezuje se latinoameričkom književnošću, a između
ostalog sa piscima kao što su Gabriel Garcia Marquez, Miguel Angel Asturias, i naravno, Jorge
Luis Borges, koji se ujedno smatra i začetnikom ovog pravca.
Alef je jedna od poznatijih Borgesovih kratkih priča, objavljena 1945. godine. U priči, Alef
zapravo predstavlja tačku u prostoru koja sadrži sve ostale tačke. Ko god pogleda u Alef, može
vidjeti cijeli svemir iz svih uglova. Djelo prati temu beskonačnosti, temu koju često nalazimo u
drugim Borgesovim djelima. Također, često u njegovim djelima protagonist predstavlja samog
autora, što se javlja i ovdje. Na početku priče, on oplakuje smrt djevojke, Beatrise Viterbo, i
odlučuje da posjećuje dom njene porodice na svaku godišnjicu smrti, kako bi joj odao počast.
Vremenom upoznaje njenog rođaka, Karlosa Argentina Danerija, prosječnog pjesnika koji ima
pretjerano visoko mišljenje o svom talentu. Daneri je u tom momentu radio na jednoj epskoj pjesmi
koja je trebala opisati svako moguće mjesto na planeti.
 Kasnije u priči, dolazi do opasnosti od rušenja Danerijeve kuće. Tačnije, vlasnici jedne
poslastičarnice u istoj ulici žele da prošire svoj lokal. Uzrujan, Daneri objašanjava naratoru da se
kuća mora sačuvati kako bi završio svoju pjesmu, jer se u podrumu nalazi Alef kojeg on koristi
kako bi pisao. Narator, iako ne vjeruje Daneriju, predlaže da ga posjeti i da sam vidi Alef.
Ostavljen sam u mraku podruma, narrator se počinje bojati da ga Daneri želi ubiti, a onda
je ipak ugledao Alef. Zaprepašten iskustvom, narator se ipak pretvara da nije ništa vidio kako bi
se osvetio Daneriju, kojeg mrzi, odnosno kako bi ga natjerao da posumnja u svoje duševno
zdravlje. Savjetuje mu da se odseli na neko mjesto van grada, jer će mu to omogućiti mir potreban
da završi pjesmu. Tu se rastaju.
U postskriptumu, Borges objašnjava da je Danerijeva kuća srušena, ali i da je Daneri
osvojio Drugu nacionalnu nagradu književnosti. Također, obavještava nas da je moguće da Alef
u Danerijevoj kući nije bio jedini koji postoji, spominjući džamiju u Kairu, za koju se govori da se
svemir nalazi u jednom od kamenih stubova oko centralnog dvorišta.
Različita su tumačenja o Alefu. Mnoga od njih su dosta udaljena od onoga o čemu se u
samom tekstu govori. Sve potiče od kosmičkog prostora koji obuhvata sve ostalo. Borhes ne kaže,
ali se podrazumijeva, da je zemlja sićušna tačka u kosmosu i da je svemir sačinjen od mnogih
stvari koje su nam nepoznate. Zamislio je da otkrije bar česticu kako bi spoznao nešto od onoga
što je do danas tajna. Borges gradi hipotezu jedne stvarnosti koja je, na način kako je postavljena,
beskonačna. Značenje Alefa je simbolično, kao i sve što Borhes priča, a i ono što ne kaže, polazeći
od toga da je svaki jezik abeceda simbola.
Na kraju, Borges je konstrukcijama stvorio posve osebujan i vlastiti izraz. Svojim
gledanjem na život privukao je pažnju kritike koaj ga je izdvojila kao izvornog i značajnog pisca,
iako su mu kritičari često prigovarali što se nije toliko bavio problemima konkretnog čovjeka, što
je takođe zadaća umjentosti. Ipak, Borges je više zalazio u prirodu uma i imaginacije od drugih i
to mu je ostavilo posebno mjesto među savremenim književnicima.

Čak i najsićušniji segment ima isto toliko tačaka, koliko i najveći segment u Univerzumu. Tako
da, kako god to razmatrali, u ovoj Borhesovoj priči, alefovska metafora majstorski zaokružuje
kantorovsku ideju o beskonačnom skupu.