KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga sedamdesetpeta

Naslov izvornika
An Affair Before Christmas

Copyright © 2007 by Eloisa James

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2017.

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Ivica Jandrijevič

Oblikovanje naslovnice
Marija Morić

Ilustracija na naslovnici
Shutterstock

Tisak
Denona, Zagreb, studeni 2017.

ISBN 978-953-14-2259-8
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000975917.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati,
pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili
drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
ELOISA JAMES

S engleskog prevela
SILVIJA ČOLIĆ

Mozaik knjiga
Knjigu posvećujem monsinjoru Jamesu Mahoneyju
koji je govorio da je ljubav najviše što ljudsko
biće može pružiti drugom ljudskom biću.
 SAINT GERMAINE DES PRES
PARIS, 1778.

V ojvoda od Fletchera promatrao je grad sa zvonika crkve u Saint

Germaineu. Blistave ledene sige visjele su s prozorskih klupčica;
svjež snijeg pretvorio je čađave ulice u mlječnobijele rijeke. Svijeće su
treperile u izlozima trgovina, vrata kuća bila su urešena vjenčićima
božikovine. Zrak je mirisao na guščje pečenje, medenjake i kuhano
vino. Cijeli Pariz spremao se na slastan banket, radost je isijavala iz
očiju prolaznika, obilato se prosipala iz dječjeg smijeha. Crkvena su se
zvona oglasila, sve je brujalo, orilo se i grmjelo, poljupci su padali ispod
imele. Bio je Božić... Božić u Parizu, gradu kao stvorenom za ljubav i
prigodi kao stvorenoj da bi zaljubljeni bili još opijeniji jedno drugim,
kao najjačim crvenim vinom.
Zapravo, filozofi su godinama raspravljali je li uopće moguće biti
u Parizu i ne zaljubiti se... ako ne u neku zanosnu ženu, onda u sam
grad i njegove brojne čari, poput crkvenih zvona i baguetta. Vojvoda bi
na to pitanje odgovorio bez imalo oklijevanja. Jer njemu je bio dovoljan
jedan pogled na Notre–Dame i jedan zalogaj punjenog francuskog
kruha da bi se zaljubio u grad, a zatim – potpuno, konačno i neopozivo
– u zanosno lijepu mladu damu.
S mjesta na kojem je Fletch stajao, pružao se lijep pogled na Seinu
i Ponte Neuf. Cijeli je grad blistao, šuma krovova i tornjeva
prekrivenih snijegom. Svaka vodoriga imala je dug srebrnkast nos.
Notre–Dame je poput kraljice dominirala nad manjim gradskim
crkvama. U usporedbi s njom, djelovale su kao da zabrinuto mole za
malo pozornosti. Teško, jer bila je mnogo ljepša i raskošnija.
Veličanstvena. Ponosna i dostojanstvena, kao da je Božić prisvojila
samo za sebe.
– Nije li čudnovato to što nam se dogodilo?
Fletch je polako svrnuo pogled s katedrale na zaručnicu,
gospođicu Perditu Selby. Nakratko, Notre–Dame, Poppy i božićni
ugođaj kao da su se stopili u jedno. Čudno, ali kao da je katedrala
postala erotičnija od žene a žena svetija od blagdana.
Smiješila mu se. Lice joj je bilo uokvireno plavim kovrčama
prošaranim pramenovima boje bijelog zlata. Usnice sočne i slatke poput
marelice. – Ne misliš da je predobro da bi bilo istinito, zar ne? – upitala
je.
– Naravno da ne – rekao je. – Jedino čudesno u svemu tome jest
što se ljepotica poput tebe zaljubila u mene.
– Ne, nije – pobunila se i vrhom prsta dotakla jamicu u njegovoj
bradi. – Čim sam te vidjela, znala sam da si sve što želim od muškarca.
– A to bi bilo? – upitao je i privukao ju k sebi, ne zamarajući se
pitanjima što bi netko mogao misliti o tome. Najzad, pravila ponašanja
u Parizu nisu bila tako kruta kao u Londonu, i nitko od njihovih
sunarodnjaka ne bi se iščuđavao ako bi vidio kako u javnosti grli i ljubi
svoju zaručnicu.
Prije svega, vojvoda si – rekla je, nestašno mu se osmjehnuvši.
– Voliš me samo zbog toga? – promrmljao je i poljubio ju u obraz.
Koža joj je bila nevjerojatno meka i glatka. Kao i uvijek, preplavile su
ga požudne misli. Poželio ju je ljubiti od glave do pete, onako kako to
Francuzi čine... lickati ju posvuda i udisati njezine mirise, uživati u
njezinu tijelu kao u najfinijoj poslastici (a Poppy je to pouzdano bila).
 Takav način vođenja ljubavi Fletch je otkrio tek po dolasku u
Pariz. U Engleskoj, muškarci na ženu gledaju kao na posudu u koju će
zagnjuriti. Što se njega tiče, potpuno je promijenio mišljenje o tome.
Želio je obožavati Poppyno tijelo, uživati u okusu njezina slankastog
znoja i nakon što joj pruži veličanstven užitak, poljupcima otrti suze
radosnice s njezinih obraza.
– Da, naravno – odvratila je Poppy i glasno se nasmijala. – Tvoja
mi je titula važnija od svega. Posve mi je promaklo da si vrlo naočit
muškarac. I vrlo uljudan. I odličan plesni partner. A o rupici u bradi da
se i ne govori!
– Rupici u bradi? – upitao je i ponovno ju poljubio u obraz,
nadajući se da će se možda napokon uspjeti opustiti u njegovu zagrljaju.
Poppy je bila najslađa djevojka na svijetu ali ujedno i jedna od onih
koje je vraški teško poljubiti. Rijetko su bili sami, a kada i jesu, uvijek je
postojao neki razlog zbog kojeg ju nije mogao zagrliti i poljubiti onako
kako je priželjkivao. Ostane li na tome, morat će pričekati prvu bračnu
noć kako bi s njom činio sve one raskalašene divote o kojima je
razmišljao dvadeset četiri sata na dan.
– Da. To je bilo ono što je najzad prevagnulo u tvoju korist –
kazala je, odlučno kimnuvši glavom.
– Doista? – pomalo je razočarano upitao. – Iskreno rečeno, meni
se ni najmanje ne sviđa. Zato sam namjeravao pustiti bradu.
– Ah, ne smiješ to učiniti! – pobunila se i pomilovala ga po bradi.
– Bilo bi šteta pokriti tako lijepu snažnu čeljust. Po njezinu izgledu
može se mnogo toga zaključiti o tebi.
– Primjerice? – upitao je, nemajući pojma da će se u predstojećim
godinama često sjetiti njezina odgovora.
 – Da si častan i pošten muškarac. Takav, da bi ga svaka žena
poželjela za muža. Kontesa Pellonniere kazala je da si prava poslastica.
Ne postoji dama koja se ne bi složila s tim.
No da. Po njegovu mišljenju, promakla joj je poanta kontesina
komplimenta. – I ti? – tiho je upitao i nježno spojio usnice s njezinima.
Na trenutak, učinilo mu se da je popustila i čeznutljivo prihvatila
poljubac. Barem dok se u njega nije upleo jezik. Dakako, njegov.
– Hej! Što izvodiš?
– Ljubim te – rekao je i pustio ju iz zagrljaja jer osjetio je da ga
gura rukama uvučenim u muf, što je zacijelo bio znak da se treba
odmaknuti od nje.
– To što si učinio, uistinu je odvratno – rekla je, ošinuvši ga
pogledom. – Odvratno! Ne misliš valjda da itko od plemenitaša čini
takvo što?
– Što? Nema ničeg čudnog u ljubljenju – odvratio je, bespomoćno
slegnuvši ramenima.
– Ali ne možeš me tako ljubiti – zgroženo je izustila. – Miješati
svoju... svoju slinu s mojom! Kako si mogao i pomisliti da bih ti
dopustila takvo što? Odvratno je!
– Ali, Poppy, to se tako radi – pobunio se i nelagodno se
premjestio s noge na nogu, odjednom obuzet crnim slutnjama. – Zar
nisi vidjela kako se muškarci i žene ljube pod imelom? Pitaj koga želiš,
svatko ti to može potvrditi.
– Kako bih to mogla ikoga pitati? – ljutito je prošaputala. – Tada
bi saznali koliko si nastran. Naravno da ne želim da itko sazna za tvoje
čudne sklonosti. Najzad, bit ćeš moj suprug – istaknula je, i zagledala se
u njega, istodobno zadivljeno i s krajnjim neodobravanjem.
 – Ipak, postoji netko koga to možeš pitati – odvratio je. –
Vojvotkinju od Beaumonta. Ona pouzdano zna sve o tome.
Poppy se kratko namrštila. – Moja majka kaže da je ona žena vrlo
širokih pogleda na život. Čak i preširokih za jednu Engleskinju. Istina,
jako mi je draga, ali nisam sigurna da...
– Upravo je mišljenje tvoje majke ono što vojvotkinju od
Beaumonta čini najpogodnijom osobom s kojom bi trebala
porazgovarati o tome – rekao je Fletch.
– No Jemma se ni s kim ne ljubi – pobunila se Poppy. – Otkad je
otišla iz Londona, suprug ju je samo jednom posjetio; ljetos za vrijeme
raspusta u parlamentu – rekla je i zagledala se u njega velikim plavim
očima. – Kako bih ženu toliko nesretnu u braku mogla upitati išta o tim
stvarima? Zacijelo bi se osjećala još jadnije kad bi shvatila koliko se ti i
ja volimo, dok se njezin brak raspada – ustanovila je i položila mu ruku
na prsa.
– Nije važno, ne moraš ju ništa pitati – hitro je odvratio i
ponovno ju privukao k sebi. Srećom, tome se nije protivila. Očito, prije
braka neće od nje dobiti ništa više od toga. – Poradit ćemo na tome
prve bračne noći – dometnuo je, i više nego siguran da će sve biti u
redu, čim joj otkrije užitke vođenja ljubavi. Naučio je sve o tome iz
francuskih knjiga. Hrvao se s čudnim izrazima, ali najzad je sve
shvatio. Dakako, imao je i ponešto prakse. U svakom slučaju dovoljno
da bi shvatio kako ono što je činio sa ženama prije dolaska u Pariz, nije
imalo mnogo veze s vođenjem ljubavi.
Tek po dolasku u Pariz, otkrio je da se sve svodi na pružanje
užitka ženi. Mogao bi voditi ljubav i s Kleopatrom, ali ako ju ne bi
zadovoljio, ne bi se imao čime dičiti. Kad Francuskinja muškarcu stavi
do znanja da s njime želi otići u krevet, to je prije svega u vezi s
njezinim, a ne njegovim užitkom. Poput Cecile, koja mu je rekla da su
mu usnice poput zrelih trešanja. Ili Elise, koja je radosno vrisnula kad
se razodjenuo. Naravno, bilo je to u vrijeme kad je tek došao u Pariz,
mjesecima prije nego što je upoznao Poppy i zaljubio se u nju. Otad pa
nadalje, njegovo srce pripadalo je samo njoj... kao i svi ostali dijelovi
njegova tijela, oni, s kojima će ju tek upoznati.
Poppy pak nije bila ni upola toliko optimistična. Glave oslonjene
na njegovo rame, nije se mogla prestati pitati što bi trebalo značiti da će
njih dvoje poraditi na tome prve bračne noći? Činilo se da misli na
onakvo ljubljenje i da namjerava ustrajati na tome.
Poppy je u osnovi bila jednostavna i praktična duša koja je čvrsto
stajala na zemlji. Bilo joj je savršeno jasno da je njezin budući suprug
pomalo neobuzdan i sklon provoditi svoje zamisli, čak i kad nisu u
skladu s mišljenjem većine drugih ljudi. Svakome bi to postalo savršeno
jasno čim bi vidio njegovu kosu. Nikada ju nije pudrao! Njezina majka
uporno mu je to spočitavala, ali on se nije nimalo obazirao na to. Ipak,
Poppy je morala priznati da s gustim crnim uvojcima, koji su mu padali
niz vrat, izgleda vrlo privlačno.
– Upitat ću Jemmu o tome – obećala je. Upravo joj je ljubio uho, i
to joj se svidjelo. I ne samo to. Sviđalo joj se i kad bi ju privukao k sebi
(ako joj pritom ne bi pokvario frizuru). I nije imala ništa protiv
poljubaca, ali samo onih u granicama pristojnosti.
Majka joj je kazala da u vezi s tim mora biti čvrsta i odlučna. –
Možeš mu dopustiti da ovlaš spoji usnice s tvojima, ali ne više od tog.
Najzad, posve je razumljivo da žena mora držati do sebe ako se
namjerava udati za vojvodu.
U to vrijeme Poppy je bila sigurna da ništa ne može pomutiti
njezinu sreću. Najzad, sve je bilo upravo savršeno. Bila je zaljubljena u
vojvodu. I on u nju. Jedva je vjerovala vlastitoj sreći. Njezinu majku to
je također neopisivo usrećilo. Svi su bili sretni i sve je bilo krasno, a
tako bi i ostalo samo kad bi s Fletchom uspjela riješiti taj jedan jedini
problem – ljubljenje na način kako je on to zamislio.
 – Dopusti mi da ti pokažem kako ljubljenje može biti mnogo
ljepše nego što misliš – rekao je, dubokim zavodljivim glasom. – Svidjet
će ti se.
Bila je u velikom iskušenju da popusti. Najradije bi mu dopustila
da čini s njom što god poželi. Naravno, nikada mu to ne bi priznala.
Muškarac ne smije postati svjestan moći koju ima nad ženom. Majka joj
je to neprestano govorila. Dakako, ne bez razloga. U vezi s tim zacijelo
je bila u pravu.
I zato mu je dopustila da usnicama samo ovlaš dodirne njezine. –
Eto, to je bilo lijepo – rekla je. – Doista...
Nije stigla dovršiti misao jer naglo ju je privukao k sebi. O, ne!
Grudi su joj sada bile posve priljubljene uz njegova široka prsa. Gore od
svega, spojio je usnice s njezinima i bez oklijevanja ugurao joj jezik u
usta. Nije ostalo ni na tome, jer počeo je njime kružiti njezinom usnom
šupljinom, kao da oblizuje unutrašnjost šalice.
– Uh, ne! – vrisnula je i odgurnula ga od sebe. Za tako sitnu ženu,
bila je prilično snažna.
– Ali, mila...
Odlučno je odmahnula glavom. Neće se predomisliti, ma koliko
ga time rastužila. A doista je izgledao prilično tužno. – Fletch, znaš da
te volim, zar ne? – upitala je i oštro se zagledala u njega.
– Naravno – odvratio je i toplo joj se osmjehnuo. – I ja tebe volim.
Siguran sam da to znaš.
Nije mu uzvratila osmijeh. – Moraš shvatiti da postoje stvari koje
jedna dama nikada ne bi činila. Ne ako je dobro odgojena Engleskinja.
– Bojim se da ne razumijem – rekao je, smeteno se zagledavši u
nju.
 Oh, to je bilo lijepo čuti. Napokon je znala nešto o čemu on nije
imao pojma. Bila je uistinu ponosna na sebe. – Moja majka često je
govorila da za dame ne vrijede ista pravila kao za pralje. Ni u čemu, pa
tako ni u intimnim stvarima – rekla je, trudeći se ne zvučati kao da mu
se obraća s visoka.
– Želiš li reći da se dama ne bi smjela ljubiti s muškarcem? U
zabludi si ako tako misliš. Zapravo se radi o nečem posve prirodnom i
uobičajenom, kako za pralje, tako i za sve ostale žene, bile one
Engleskinje ili Francuskinje.
– Naravno da se radi o nečem posve prirodnom, no za različite
klase vrijede različita pravila ponašanja. To se samo po sebi razumije.
Ne odijevamo se jednako i ne jedemo istu hranu. Tako je i s
intimnostima, običaji se u tom smislu razlikuju. Kao i kod pripadnika
različitih nacija. Moja majka kaže da Engleskinje nemaju mnogo toga
zajedničkog s Francuskinjama.
Bez riječi je zurio u nju. Činilo se da djeluje pomalo... hm,
razočarano?
Poppy nije voljela razočaravati ljude, no što je, tu je. – Iskreno se
nadam da razumiješ – rekla je, trudeći se prikriti zabrinutost.
– Da, naravno – s oklijevanjem je odvratio, zbog čega je stekla
dojam da mora dodatno razjasniti stvar.
– Kad bi se potrudio razmisliti o tome, i sam bi došao do istog
zaključka – nastavila je. – Primjerice, u našeg plemstva naglasak je na
moralu i moralnom ponašanju, za razliku od francuskog, koje se ponaša
uistinu skandalozno. Moja majka kaže...
– Vjeruj mi, naše plemstvo jednako je nemoralno samo to bolje
prikriva. Barem u domovini. Kad dođu u Francusku, stvari se iz
korijena mijenjaju, no zbog udaljenosti između naših zemalja, glasine o
njihovu ponašanju rijetko dođu do Engleske.
 Poppy je kratko razmislila o tome. – Kao što se prošlog tjedna
posvuda naveliko pričalo da lady Serrard flerta s L’Anouom...
– Da. U Engleskoj nitko nema pojma o tome i tako će vjerojatno i
ostati. Vrijedi i obrnuto, pa do Francuza rijetko dopiru glasine iz
Engleske.
– Ima nešto u tome – priznala je.
Široko joj se osmjehnuo. Na trenutak, dah joj je zastao u grlu.
Uistinu je bio naočit muškarac. Mnogo zgodniji od nje.
Dame su ga gutale pogledima. Čak i lady Pellonniere. Činilo se da
on to uopće ne primjećuje. No Poppy je vidjela kako ga gledaju. Znala
je što vide – isto ono zbog čega se i njoj svidio. Blistave sive oči. Vitko,
gipko tijelo. Kretao se graciozno poput velike mačke. Jedna od dama
nekom je prilikom čeznutljivo izjavila kako je pravi užitak promatrati
ga kako hoda. Poppy ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti kako je
moguće da se muškarac poput njega zaljubio u nju. U Perditu, koju su
svi iz milja zvali Poppy jer je bila tako sićušna.
Daleko od toga da se to pitanje samo njoj vrzmalo po glavi. I
Francuskinjama je to očito bio misterij, jer u pravilu bi zbunjeno
treptale kad bi ju ugledale. I nazivale su ju mignonom, kao da je neko
malo slatko dijete.
Prošle večeri, na balu vojvotkinje od Orleansa, pojavio se u
odijelu od crnog baršuna s gumbima od oniksa. Kose nemarno svezane
u rep, djelovao je ujedno raskalašeno i vrlo otmjeno. Francuskinje su ga
– kao i uvijek – gutale pogledima i osmjehivale mu se na način
rezerviran za osobito privlačne muškarce. Uzvraćao im je osmijehe, a
za ples je zamolio kontesu d'Argentau. Dvaput.
– Uspravi se – upozorila ju je majka. – I prestani zuriti u njih
poput zaljubljene glupače. Ponižavaš se! Ti si njegova zaručnica, a ne
ona. Ponašaj se poput buduće vojvotkinje. U usporedbi s tobom, ona je
obična fukara.
– Ali mnogo je ljepša od mene. I u haljini koja više otkriva nego
što prikriva – prošaputala je Poppy, u napadaju iskrenosti i s nemalim
grčem u želucu.
Majka ju je strogo odmjerila od glave do pete. – Odjevena si kako
se i pristoji jednoj mladoj neudanoj dami – rekla je. – Istina, niža si i
sitnija. No ako se i ne uklapaš u uobičajeno poimanje ljepote, barem si
raskošno odjevena. Nitko mi ne može prigovoriti da sam štedjela na
tebi.
Bila je to istina. Njezina majka bila je velik ljubitelj volana na
haljinama. Tamo gdje bi bio dovoljan jedan, tražila bi da se stave dva. A
najčešće ju ne bi zadovoljilo manje od pet. I zato je Poppy bila u haljini
s dva volana na porubu, volanima na rukavima i volančićem oko vrata.
Usto, oko struka je imala širok pojas s ušivenim biserima, a u gornji dio
haljine bile su ušivene dvije uske trake hermelina.
Iako se ne bi usudila prigovoriti majčinu ukusu, Poppy bi radije
odjenula nešto mnogo jednostavnije. Bila je i više nego sigurna da bi joj
to znatno više pristajalo. Bila je presitna za haljinu s tako širokim
obručem. I za tako visoku frizuru, ma koliko god to bilo moderno.
Iskreno rečeno, osjećala se poput djevojčice koju je netko za maškare
odjenuo u damu.
– Gle, to je tvoj broš – rekao je Fletch i podigao ga s kamenog
poda. – Igla se iskrivila – ustanovio je, pažljivo ga pogledavši. – Odnijet
ću ga nekome na popravak.
– Hvala ti – rekla je i široko mu se osmjehnula. Zašto se uopće
zabrinjava? Fletch je njezin. I voli ju. Kao i ona njega.
– Neobične li kameje – rekao je. – Nikad nisam vidio kameju s
pticom.
 – Doista. Ptica je ždral, a u Wedgwoodu su tu kameju načinili u
čast kraljice Charlotte.
– Bojim se da ne razumijem zašto bi ždral s krunom na glavi
služio kraljici na čast?
– Šašavo, zar ne? Ali pogledaj... izrada je uistinu vrhunska. Možeš
vidjeti svako pero u krilima.
– No to što ptica ima na glavi više je nalik rogovima nego kruni.
– Istina. Svejedno, taj broš jako mi se sviđa – rekla je i primila ga
pod ruku. – Bismo li pošli? Prilično je hladno i ne želim da se mama
zabrine za mene – objasnila je.
Kratko je kimnuo i poveo ju prema stubama, no činilo se kao da
se nešto ispriječilo između njih. Znala je što i to joj se nije svidjelo. I
zato je odlučila popraviti stvar. – Pitat ću Jemmu mogu li si dame
dopustiti ljubiti na takav način – rekla je. – Obećavam ti, porazgovarat
ću s njom o tome.
Sišavši, nastavili su hodati tihim, snijegom prekrivenim ulicama
Pariza. Crkvena zvona ponovno su se oglasila, glasna, svečana i
melodična, u rano božićno jutro.
– Božić je – rekla je Poppy, odjednom preplavljena radošću. –
Obožavam Božić.
– A ja tebe – rekao je pa stao i zagledao se u nju.
Podigla je glavu, zatvorila oči i ponudila mu usnice na poljubac. I
da, ovog puta dobila je točno ono što je i željela – mali slatki poljupčić,
onakav kakav se pristoji.
Mlada žena prošla je kraj njih, s dugom štrucom kruha pod
rukom. Omamljen mirisom svježe pečenog kruha, Fletch je počeo
zamišljati kako ga lomi na komadiće i jede ga s Poppina nagog tijela.
 Kad se ožene, učinit će to. Poslužit će se njezinim tijelom kao
pladnjem s kojega se bogovi časte najfinijim poslasticama. Čim se
ožene...
– Zašto se tako čudno smiješiš? – upitala je Poppy. – O čemu
razmišljaš?
– O tebi – rekao je i kratko joj stisnuo ruku.
Osmjehnula se.
Stariji muškarac koji je prošao kraj njih, ostao je zatečen
njezinom ljepotom. Bilo je u njoj nešto osobito lijepo, što nije mogao
točno protumačiti iako se smatrao stručnjakom za ljepotice. Sudeći po
crtama njezina lica i tjelesnoj građi, imala je engleske i francuske
pretke. Bila je pomodno odjevena i nesumnjivo prava mlada dama, no
nije to bilo ono što ju je učinilo lijepom. Nego način na koji je gledala
visokog muškarca koji ju je upravo poljubio. Oči su joj blistale od sreće.
– Ah – promrmljao je i sjetno uzdahnuo. – L'amour!
 PRVO POGLAVLJE

ČETIRI GODINE KASNIJE

ISJEČAK IZ MORNING POSTA
22.TRAVNJA 1783.

Zadnjih dana mogle su se čuti glasine da je grof od Gryffyna izazvao na dvoboj vojvodu od
Villiersa. Navodno zbog vojvodine zaručnice – koju je grof – kako se šuška, oteo vojvodi.
Ne možemo potvrditi istinitost tih tvrdnji, no držimo važnim napomenuti da su
dvoboji strogo zabranjeni…

ZABAVA U DOMU VOJVODE I VOJVOTKINJE OD BEAUMONTA, POVODOM

PROSLAVE POBJEDE GROFA OD GRYFFYNA U DVOBOJU PROTIV VOJVODE OD
VILLIERSA.

V ojvotkinja od Fletchera – teatralno je uzviknuo batler, a budući da

nije najavio i vojvodu, Poppy je smeteno pogledala preko
ramena... i ustanovila da njezina supruga nema. Po svemu sudeći,
Fletch je u nekom trenutku skrenuo u neku od prostorija, a da se nije
udostojao izvijestiti ju o tome. Očito, nije mu stalo ni do službene
najave njegova dolaska na zabavu.
Osmijeha toliko ukočena da ju je čeljust zbog toga zaboljela,
podigla je rub haljine i niz tri mramorne stube sišla u balsku dvoranu.
Širok obruč pod haljinom otežavao joj je kretanje, osobito kad se
trebalo popeti ili sići niz stube, no ono što ju je doista izluđivalo bila je
frizura. Tog prijepodneva njezina francuska sluškinja nadmašila je
samu sebe u kreativnosti i složila joj kulu od uvojaka urešenih niskama
kruškolikih perlica. Hodanje s takvim nečim na glavi predstavljalo je
pravi izazov, a silaženje niz stube bilo je ravno pokušaju samoubojstva.
No vrijedilo je potruditi se. Jer Poppy je čvrsto odlučila biti
jednako otmjena kao i njezin suprug. Fletch je bio na glasu po
izuzetnom ukusu u odijevanju; Poppy ga nikada ne bi posramila i
dopustila da ga ljudi počnu sažalijevati zbog supruge koja se ne umije
dostojno reprezentirati. Nikada.
Naravno, Fletch nije rekao ni riječ o njezinoj haljini, iako je
morao opaziti da je nova. Možda je mislio da je pretjerano formalna za
prijepodnevnu zabavu (zbog veza boje zlata i bjelokosti). Duboko je
udahnula i primorala se pribrati. Jer, ako je išta naučila proteklih
godina, bilo je to da ne valja pretpostavljati što muškarac misli.
I zato je odbila razmišljati o tome. Kakve bi koristi bilo od toga?
Vojvoda od Beaumonta prišao joj je i uljudno joj se naklonio. –
Vaša milosti, dopustite da vas otpratim do moje supruge – rekao je,
dubokim baršunastim glasom. – Na drugoj je strani dvorane; tamo je
mnogo manja gužva.
– Vrlo ste ljubazni – odvratila je i naklonila mu se toliko duboko
koliko joj je dopuštala kula uvojaka na glavi. Vojvoda od Beaumonta
bio je u tamnozelenom sakou jednostavna kroja, s orukvicama boje
žalfije. Naravno, muškarci mogu biti i jednostavnije odjeveni. – Nisam
očekivala da ću vas zateći ovdje – rekla je i primila ga pod ruku. – Kako
to da ste kod kuće? – upitala je čim su se uputili kroz dvoranu pa istog
trenutka shvatila da je tim pitanjem ispala netaktična.
Vojvoda – političar poznat po borbi protiv poroka svih vrsta i
poročnoj supruzi, tužno se osmjehnuo. – Nimalo ne dvojim da će ova
zabava biti proglašena skandalom tjedna s obzirom na povod. Iskreno
rečeno, rado bih ju izbjegao, kad bih mogao. No budući da ju je
pripremila moja supruga, u mojoj vlastitoj kući, ne mogu izostati. To bi
tek potaklo glasine.
Poppy je iskreno suosjećala s njim. Bio je jedan od vodećih
političara, ugledan i bez mrlje u karijeri. Posljednje što bi mu trebalo
bio je skandal. A iako je još od davnih dana bila vrlo privržena Jemmi,
morala je priznati da nije bezrazložno na meti tračera; sve što je činila
izazvalo bi u najmanju ruku čuđenje ako ne i zaprepaštenje. Očito,
vojvodi u braku nisu cvale ruže.
Kao ni njoj. Pomislivši to, naglo je zastala i namrštila se.
– Je li vam dobro? – upitao je vojvoda. – Želite li sjesti?
– Oh, ne – rekla je i potisnula misli o svom braku u stražnji dio
glave. – Veselim se što ću vidjeti Jemmu. Otkad sam se udala, nismo se
vidjele. Zacijelo je sretna zbog bratove pobjede u dvoboju.
– Naravno, svima nam je laknulo što se sve završilo bez
prevelikog prolijevanja krvi – rekao je Beaumont, tonom po kojem se
moglo jasno zaključiti koliko mu je mrska pomisao na proslavu pobjede
njegova šogora u protuzakonitoj akciji poput dvoboja. Trenutak poslije,
kad su stigli nedaleko njegove supruge, uljudno joj se naklonio i udaljio
se.
Jemma je izgledala još otmjenije nego prije četiri godine u Parizu.
Tkanina njezine haljine bila je tanja i podatnija od Poppyne, i zato je
ljepše padala preko obruča. I frizura joj je bila bolja od njezine. Meki
uvojci bili su joj složeni u raskošnu punđu, nimalo krutu poput
Poppyne, i tek ovlaš napudrani, tako zlaćana kosa djelovala je još
blistavije. Jemma je uvijek bila lijepa, no njezina ljepota u
međuvremenu kao da je sazrjela, pretvorivši ju u senzualnu i
profinjenu ženu.
– Jemma! – uskliknula je Poppy. – Veselim se što te vidim.
 – Poppy! – iznenađeno je rekla Jemma i požurila ju zagrliti.
Trenutak potom odmaknula se od nje i odmjerila ju od glave do pete. –
Što se dogodilo s onom zbunjenom mladom djevojkom kakva si bila
kad smo se upoznale u Parizu? Postala si prava profinjena dama! Točno
onako kako se i pristoji jednoj vojvotkinji.
Poppy je dotad već shvatila da je jezivo loše odabrala haljinu za
prigodu poput te. Trebala je odjenuti nešto znatno lepršavije. Odjevena
kao za svečanu večeru, osjećala se prilično groteskno u odnosu na
Jemmu i ostale dame. Mora da je Fletchu pao mrak na oči kad je vidio
što je odjenula. Zato joj i nije rekao ni riječ.
Osmjehnula se ženi koja je stajala kraj Jemme. – Oprostite, ali
nisam sigurna...
– Ne, dosad se još nismo imale prilike upoznati – s osmijehom je
rekla žena i naklonila joj se. – Ja sam lady Isidore Del'Fino.
Lady Isidore izgledala je uistinu zanosno u bljedoružičastoj haljini
od crepe de chinea. Jemma je bila senzualna i profinjena; Isidore
zavodljiva i primamljiva poput zrele trešnje. Poppy se još više snuždila.
Isidore, ovo je vojvotkinja od Fletchera – rekla je Jemma pa
svrnula pogled na Poppy. – Isidore čeka da se njezin vojvoda vrati s
putovanja i napokon ju oženi – objasnila je.
– I tako već deset godina – dometnula je Isidore i zakolutala
očima. Htjela – ne htjela, Poppy se morala nasmijati.
– Veselim se što sam vas napokon upoznala, lady Fletcher –
nastavila je Isidore. – Čula sam da se bavite dobrotvornim radom. To je
doista lijepo od vas.
– O meni nećeš nikada čuti takvo što – rekla je Jemma. – Nisam
nimalo veća dobrotvorka nego što sam bila kad smo se upoznale u
Parizu. Vjerojatno i manja.
 – Zašto nemam taj dojam? – upitala je Isidore pa svrnula pogled
na Poppy. – Zadnje tri godine živim u Italiji, ali često sam posjećivala
Jemmu i imala sam prilike uvjeriti se da je vrlo milosrdna.
– Tu i tamo – rekla je Jemma. – Osobito kad je riječ o muškarcima
– dodala je.
Poppy se ponovno morala nasmijati.
– Teško mi je misliti o tebi kao o udanoj ženi – rekla je Jemma pa
svrnula pogled na Isidore. – Poppy je bila prava lutkica. Preslatka!
Hodala je svijetom očiju raširenih od čuđenja.
– Doista, bila sam neopisivo naivna – priznala je Poppy. –
Zacijelo su me svi smatrali glupačom.
– Ne, nisu – pobunila se Jemma. – Upravo suprotno. Pozelenjeli
su od ljubomore jer si za manje od tjedan dana... ne, za manje od sat
vremena – upecala najpoželjnijeg neženju u gradu!
– Suprug vam je uistinu... – započela je Isidore, široko se
osmjehnuvši Poppy. – Ah, za muškarca poput njega u Italiji bismo rekli
da je bellissimo.
Poppy se usiljeno osmjehnula. Dođe trenutak kad ženi prisjedne
slušati kako joj je suprug neodoljivo privlačan. Osjećala se poput
prefrigane rospije kojoj je uspjelo obrlatiti ga. A nije bilo tako.
– Otela ga je ravno ispred nosa pariških dama – rekla je Jemma. –
Mislim da joj vojvotkinja od Guisea to još uvijek ne može oprostiti.
Stalno govori kako ne može vjerovati da je nekoga poput njega osvojila
jedna engleska ptičica tek izletjela iz gnijezda.
Poppy je duboko uzdahnula.
– Je li to bila ljubav na prvi pogled? – upitala je Isidore. – Nikad
mi se to nije dogodilo, a čini se da i neće. Istina, u nekoga poput njega
možda bih se i zaljubila na prvi pogled... želim reći, dok je još bio
slobodan – hitro je dodala. – Naravno da ga sada ne bih nikada
pokušala zavesti ili...
– Ne budi šašava – uplela se Jemma. – Fletch joj jede iz ruke. Ne
zanima ga nijedna druga, a Poppy to jako dobro zna – rekla je i svrnula
pogled na Poppy. – Stvar je u tome što je Isidore u jako čudnom
položaju...
– Da – rekla je Isidore. – Vezana sam, a zapravo nisam. – On i ja
nismo se vidjeli od vremena kad smo bili djeca. Trebamo se vjenčati, ali
ne znam kada će to biti. I hoće li jer...
– Nikad se ne zna – dometnula je Jemma. – Zato je Isidore
prijetnja mnogim mladim neudanim damama. A i udanim, jer se boje
da bi mogla poželjeti kratiti vrijeme s njihovim supruzima. Prava je
zavodnica, muškarci se zaljube u nju čim s njima progovori nekoliko
riječi.
– Jemma po običaju pretjeruje, ali činjenica je da ne mogu
razgovarati s nekim oženjenim muškarcem, a da to ne izazove sumnje –
rekla je Isidore.
– S mojim suprugom možete razgovarati kad god poželite – rekla
je Poppy.
– Eto! – veselo je uskliknula Jemma. – Znala sam da biste mogle
postati dobre prijateljice. Poppy zna da je Fletch ludo zaljubljen u nju i
da ne bi pogledao nijednu drugu, ma koliko bila privlačna.
– Sigurno ne bih flertala s njezinim suprugom – rekla je Isidore,
osmjehnuvši se Jemmi, pa svrnula pogled na Poppy.
– Voljela bih vas imati za prijateljicu. Iskreno rečeno, vaš suprug
nije moj tip muškarca. Previše je otmjen i profinjen. Više mi se sviđaju
grublji muškarci. Siroviji.
 – Mislim da znam o čemu govorite – rekla je Poppy. – Privlači
vas piratski tip muškarca, zar ne?
– Ah, koju ženu takav muškarac ne bi privukao? – čeznutljivo je
upitala Jemma. – A ja sam završila u braku s uglednim političarom. Nije
li to okrutno?
– Možda zato što u našem društvenom sloju nema nijednog pirata
– rekla je Isidore. – Ipak, kad bih imala supruga koji bi me obožavao
kao što vojvoda od Fletchera obožava svoju suprugu...
– I meni bi bilo drago kad bismo postale prijateljice – rekla je
Poppy i utješno joj se osmjehnula. – Sigurna sam da će te suprug
obožavati, Isidore. Tko ne bi?
– Hm, nisam sigurna ni da će me prepoznati – odvratila je Isidore
i glasno se nasmijala.
 DRUGO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Ne možemo se ne upitati hoće li i vojvoda od Beaumonta izazvati vojvodu od Villiersa na

dvoboj, s obzirom na glasine da vojvotkinja od Beaumonta s vojvodom od Villiersa igra
šah u spavaćoj sobi.

T reba ti ljubavnica. Zaboga, čovječe, usahnut ćeš nastaviš li ovako.

Ili će ti narasti cice. Ne bi bio prvi kojem se to dogodilo zato što
nije pazio na svoje potrebe.
Fletch se ironično osmjehnuo. – Ako mi narastu cice, bit ćeš prvi
kojem ću ih pokazati jer ih sigurno nisi dugo vidio.
Frederick Augustus Gill, budući vojvoda od Glassea, tiho je
opsovao i prijateljski ga potapšao po ramenu. Stajali su u kutu dupkom
pune dvorane. Muškarci su još uvijek uzbuđeno komentirali dvoboj.
– Sredio ga je u roku od pet minuta – zadivljeno je rekao jedan od
njih. – Tako se to radi!
Gill je popio gutljaj brendija i u nevjerici odmahnuo glavom. –
Villiers je zbilja brz. U nekoliko navrata zamalo ga je proboo.
– Gryffyn je otpočetka bio bolji. Cijelo se vrijeme poigravao
njime i čekao priliku da ga izbaci iz igre.
– Villiers je navodno izgubio mnogo krvi.
– Brzo će se oporaviti. Ramena kost nije mu ozlijeđena, samo
meso.
 – Gryffyn je pravi sretnik – s uzdahom je rekao Gill. – U svemu.
Zaručnica ne skida oči s njega.
– Kako romantično – ironično je odvratio Fletch.
– Doista si težak – primijetio je Gill. – Kad si postao takav? Žena
te ne usrećuje u krevetu i što s tim? Pobogu, nađi si ljubavnicu! Kao da
je to nešto neobično. Većina muškaraca ima ljubavnice. Plaćaju tu
uslugu kao i svaku drugu. Na taj način najzad su svi sretni i zadovoljni.
– Hvala ti na prijateljskom savjetu – rekao je Fletch kao da se
beskrajno dosađuje. – Nisam imao pojma da si takav ekspert u tim
stvarima.
Rumenilo je navrlo u Gillovo lice. Promrsio je nešto
nerazumljivo i otišao.
Fletch je uzdahnuo i popio gutljaj brendija. Dakako, bio je budala.
Prošlo je previše vremena. I ništa se nije promijenilo. Istina, trebao bi
pronaći ljubavnicu. Nije se usrećio u braku. To se pokazalo potpunim
promašajem. Vrijeme je da si to prizna. Mora...
Poppy je poput vitke male jedrilice plovila dvoranom. Zagledao
se u njezine lijepe ispupčene grudi i smjesta se ukrutio. Za njega, bile su
to Tantalove muke... žudio je za njom, ali tu žudnju nije mogao utažiti.
Ne onako kako je želio. Jer ona nije žudjela za njim.
Pomislivši kako mu se bezvoljno podavala, rashladio se jednako
brzo kao što se i uspalio. Mogao je doći u njezinu sobu kad god poželi.
Naravno, nikada ga ne bi odbila. Očito, postupala je u skladu s
majčinom podukom. Čavrljala je s njim, osmjehivala mu se. Trudila se
djelovati opušteno. No vidio je njezin rezigniran pogled. Samo ga
budala ne bi vidjela. Podavala mu se samo zato jer je to držala svojom
dužnošću. Svukla bi spavaćicu, legla na leđa i otrpjela ljubavni čin.
Jedino što je uspio postići, bilo je da to više nisu činili ispod pokrivača.
 Popio je još gutljaj brendija.
Žrtvovala se. Da, to je bilo ono što je činila.
Ma koliko god se trudio oko nje, samo je mirno ležala na leđima,
čvrsto zatvorenih očiju. U početku, istinski se trudio uspaliti ju.
Milovao ju je, ljubio joj grudi. Bez ikakva uspjeha. Nijedan čeznutljiv
uzdah nije joj se oteo s usana. Za razliku od Elise koja se previjala pod
njim i glasno izražavala svoje oduševljenje. Koja je znala reći gdje želi
da ju ljubi i miluje. Koja je istinski uživala u ljubavnom činu.
Dovraga, bio je sit razmišljanja o Elise.
Poppy bi ga katkad pomilovala po kosi. Katkad bi mu dopustila da
joj ugura jezik u usta, ali nikad ni u čemu nije sudjelovala. Isprva je
mislio da je neiskusna i da joj je potrebno malo vremena... ali ne,
prevario se.
Po isteku prve godine njihova braka, sve je bilo isto kao i na
početku. Ni nakon dvije godine ništa se nije promijenilo. Poppy je i
dalje ležala na leđima poput krpene lutke. Oči joj se nijednom nisu
zacaklile, lice joj se nikada nije zarumenjelo, nikada nije zajecala od
užitka.
Najzad je odustao. Shvatio je da od nje nikada neće dobiti takvo
što. Prije nekoliko mjeseci prestao je odlaziti u njezinu sobu. Ništa nije
pitala; ništa nije rekao. Mora da joj je laknulo. Zacijelo se hvalila
prijateljicama da joj je napokon uspjelo riješiti se njegove neželjene
pozornosti.
Ipak, još ju je uvijek volio.
I zato je bio na paklenim mukama. Promatrao je kako kruži
dvoranom i razgovara s damama i gospodom. Svi su ju voljeli. Bila je
draga i umiljata. Ljubazna prema svima. Nikada prema nikome nije bila
gruba. U protivnom bi već odavno vlastitu majku poslala do đavola; tog
zmaja od žene koji ju je posvuda vukao sa sobom i svima ju pokazivao
kao dresiranog majmuna.
Poppy se nikada nije pobunila; nije izustila ni riječ.
Bila je pravi anđeo.
Dovraga, anđeli su neopisivo dosadni u krevetu.
Ipak, gnušao se pomisli da nekoj ženi plati za usluge u postelji.
Što bi time dobio? Odglumljeni užitak?
No bilo je i drugih žena... žena koje bi ga možda željele za
ljubavnika. Žena poput vojvotkinje od Beaumonta koja se nedavno
vratila iz Pariza. Svi su znali da ona i Beaumont godinama ne dijele
postelju. Štoviše, upustila se u skandalozni šahovski meč s vojvodom od
Villiersa. Ako on pobijedi dvije od triju partija, za nagradu će dobiti
nju. Svi su to znali.
No on je privremeno onesposobljen. Navodno je izgubio mnogo
krvi. Vjerojatno tjednima neće biti sposoban izaći iz postelje. Možda i
mjesecima.
Fletch je kratko popravio visok ovratnik košulje. Vojvotkinji su se
sviđali muškarci osobitog ukusa u odijevanju. Villiers je možda bio
najbolje odjeven muškarac u Londonu, no Fletch mu je bio za petama;
njegov francuski krojač pobrinuo se za to.
Odložio je praznu čašu na stolić kraj zida i uputio se kroz
dvoranu. Rijetko tko bi u njemu prepoznao zlatnog mladića kakav je
bio prije četiri godine, u Parizu. Poppy mu je često govorila da je
'zlatan'. Osobito joj se sviđala rupica u njegovoj bradi; držala je to jako
slatkim.
No sada...
Kosu je nosio svezanu u rep, kako bi istaknuo visoke jagodice. I u
inat Poppy, pustio je bradu. Bila je to kratka, lijepo njegovana bradica,
no pokrivala je rupicu koja joj se toliko sviđala. Držanje mu je postalo
napadno izazovno; krstario je dvoranom i pogledom gutao žene, poput
muškarca koji već godinama ne zna što je dobar seks i namjerava po
tom pitanju nešto poduzeti. Jer posteljne aktivnosti u njegovu braku
postupno su opadale i svele su se na manje od jednom mjesečno. Što
mu je drugo preostalo nego odustati?
Fletch je bio u potpunosti svjestan apsurda situacije u kojoj se
našao. Opazio je da ga žene promatraju s neskrivenim zanimanjem.
Očito, ne bi imale ništa protiv uskočiti s njim u postelju.
Za razliku od njegove supruge.
Nije bio ekstravagantan poput vojvode od Villiersa. Fletch nije
želio biti osebujan, nego erotski privlačan ženama. Hlače su mu stajale
kao salivene. Najčešće su bile načinjene od svile i tijesno su prianjale uz
njegova mišićava bedra, istesana svakodnevnim jahanjem. Košulje i
sakoi laskavo su isticali njegova široka ramena i ravan trbuh.
I dalje je odbijao pudrati kosu, kao i u vrijeme kada se u Parizu
zaljubio u Poppy. Čak i ne zato što bi imao nešto protiv toga, nego zato
što je shvatio da s razvezanom kosom izgleda poput muškarca koji je
upravo ustao iz kreveta u kojem se događalo nešto veoma zanimljivo.
Ukratko, mnogo vremena posvetio je dotjerivanju vanjskog
izgleda i bio je svjestan kako djeluje na žene. Istina, bila je to maska, no
nitko to nije mogao znati. Osim Gilla, njegova prijatelja. Sve te žene
koje su ga kriomice pratile pogledima i sanjarile što bi im sve činio u
postelji, bile bi istinski zaprepaštene kad bi znale da tamo ne čini ništa
spomena vrijednog. Osjećao se gotovo poput djevca.
Poppy je odlično igrala svoju ulogu; to joj se moralo priznati.
Katkad bi čak porumenjela u njegovoj prisutnosti. Nije imao pojma
kako joj uspijeva glumiti sretnu i zadovoljnu suprugu. Dvoličnost joj je
očito bila urođena osobina.
 Mogao ju je vidjeti kutkom oka – na njegovu žalost, uvijek je
nagonski znao gdje je. No nije pošao k njoj. Namjerno, krenuo je u
suprotnom smjeru.
I to je bio trenutak kada je odustao.
Morao je pronaći ljubavnicu.
Smjesta.
 TREĆE POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Gotovo odmah po povratku iz Pariza, vojvotkinja od Beaumonta upustila se u šahovski

meč s vojvodom od Villiersa i sa svojim suprugom. S prvim, navodno, igra šah u svojoj
spavaćoj sobi a s drugim u njegovoj. Sudeći po šaputanjima, možda i u krevetu. Ne
možemo si ne postaviti pitanje o učincima tako slobodnog ponašanja na društveni moral...

V ojvotkinja od Beaumonta začuđeno se zagledala u Damona, svojeg

brata. – Što ne valja s mojom zabavom? – upitala je. – Nema nagih
pjevačica, a mogu ti obećati da ni ja nemam namjeru pred svima se
svući do gola. Doduše, da nije tako hladno, možda bih razmislila o
tome, u inat Beaumontu jer se toliko grozi bilo čega što bi moglo
izazvati skandal.
Damon je malodušno slegnuo ramenima. – Hm, radi se samo o
tome da nikad nisam bio na zabavi povodom nečije pobjede u dvoboju.
Imam dojam da bi pojedini ljudi to mogli držati prilično neukusnim.
Neukusnim? Ako se Jemma ičim ponosila, bio je to njezin dobar
ukus. Istina, umjela je zgranuti ljude svojom drskošću.
Katkad i vulgarnošću. O nitko joj nije mogao predbaciti da je
neukusna. Nikada!
– U zabludi si – odlučno je odvratila. – One koji bi takvo što
mogli pomisliti, nisam ni pozvala na zabavu.
– Ali, nisi nikoga pozvala – pobunio se Damon. – Ljudi su se po
završetku dvoboja jednostavno uputili ovamo i...
 Jemma ga je hitro primila pod ruku. – Hajdemo na drugu stranu
dvorane. Lady Chaussinand–Nogaret ide prema nama, a ne želim
slušati još jednu od njezinih prodika na račun mojeg odijevanja. Tvrdi
da pretjerano slijedim francusku modu.
– Ali i ona je odjevena po francuskoj modi – rekao je, jer dakako,
nije imao pojma o modi. Istina, haljina lady Chaussinand–Nogaret bila
je boje ljubičica, što je u Francuskoj upravo bio modni hit, no urešena
volanima od plavog satena. Bolje rečeno, upropaštena. Nijednoj
Francuskinji ne bi palo na um odjenuti haljinu poput te i usto još staviti
na glavu šešir urešen perjem marabua.
Jemma ga je povela prema desnom kutu dvorane. – Zar si mislio
da su svi ti ljudi ovamo došli nepozvani? Jasno da nisu – izvijestila ga je.
– Moja je sekretarica provela pola noći pišući pozivnice. Svi su ih dobili
sat vremena prije početka dvoboja.
Damon se kratko nasmijao. – Što je pisalo na pozivnicama? –
upitao je i uljudno se naklonio gospodinu Cachemireu koji mu je u
prolazu čestitao na pobjedi.
– Koje li vlasulje – promrmljala je Jemma čim su se udaljili.
– Doista – složio se Damon. – Kovrča na kovrči. Nego, pozivnice.
Što je pisalo?
– Pozvala sam ljude na zabavu povodom tvoje pobjede – odvratila
je. – Što bih drugo? Vidiš li kako sam ti odana? Nisam željela ni
pomisliti da bi mogao izgubiti.
– Eno tvog muža – rekao je Damon. – Trebao bih mu se zahvaliti
što je došao na zabavu. A vjerojatno mu se i ispričati. I predobro znam
što misli o nezakonitim radnjama uključujući i dvoboje.
Jemma se kratko zagledala u supruga. Bio je u društvu nekolicine
muškaraca. I jedne žene. Gospođice Tatlock, koja je upravo nešto
govorila, odlučno gestikulirajući dugim mršavim rukama. Očito nešto
vrlo mudro i pametno, jer je čak i lord Manning s odobravanjem kimao
glavom na svaku njezinu izgovorenu riječ. Možda jest pametna,
pomislila je Jemma, no pouzdano izgleda poput mule.
Zaključivši kako ne postoji ništa dosadnije od žene koja voli
politiku – ili političare – povukla je Damona u suprotnom smjeru.
– Zašto se mrštiš? – upitao je.
– Čudim se ukusu mojeg supruga. Što je vidio u njoj?
Damon je duboko uzdahnuo. – Molim te, poštedi me toga. Ne bih
se uplitao u vaše razmirice.
– Da, poznat si po tome što se ne uplićeš u tuđe veze – podbola ga
je i široko mu se osmjehnula. – Zato si Villiersa i izazvao na dvoboj –
rekla je i pozorno se zagledala u njega. – Nisi ga teško ozlijedio, zar ne?
– Jasno da nisam – odvratio je. – Bio sam vrlo oprezan i pazio da
mu ne ozlijedim kost. Pravo rečeno, tvoja zabava izazvat će veći
skandal nego taj dvoboj. Moram priznati da suosjećam s tvojim sirotim
suprugom.
Cijelo prijepodne Fowle, batler, glasno je najavljivao dame i
gospodu. Jemma se više nije osobito obazirala na to. Barem do trenutka
kada je izrazito teatralno najavio dolazak jedne osobe. – Milostivi
gospodin, vojvoda od Villiersa.
 ČETVRTO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Sudeći po potezima koje je povukla po povratku iz Pariza, vojvotkinja od Beaumonta

očajnički pokušava dokazati kako se žene mogu ponašati jednako slobodno kao i
muškarci. Njezine prijateljice navodno su sklone ugledati se na nju po pitanju ženskih
sloboda. Doduše, teško će ugroziti njezinu reputaciju. Stječe se dojam da su vojvotkinje
uistinu očajne, kad moraju posezati za drastičnim metodama poput drskosti,
neukrotivosti i krajnjeg nepoštivanja muškarca, kako bi svojim supruzima dokazale da
nisu manje vrijedne od njih.

F letch je točno znao kakvu ženu želi za ljubavnicu. Neku koju

zanimaju samo užici u postelji, ne i ljubavna veza. Neku koja će ga
željeti ljubiti i milovati, ali se neće zaljubiti u njega.
Jest, upravo takvu. Dovraga, malo je reći da mu je dodijalo ležati
sam u krevetu i poput četrnaestogodišnjaka zamišljati kako miluje
svoju slatku malu suprugu. To je moralo prestati, jednom za svagda. Što
je previše, previše je.
Želio je uz sebe nekog maštovitog i poletnog, nekog tko doista
uživa u seksu. Opazivši kako ga lord Randulf čeznutljivo pogledava,
brzo se korigirao. Neku maštovitu i poletnu ženu, vještu ljubavnicu
koja će željeti otkriti što joj sve mlad i naočit muškarac poput njega
može pružiti.
Svrnuo je pogled na vojvodu od Beaumonta. Kao i uvijek,
razgovarao je o politici s nekolicinom lordova. Fletch je znao da će im
se jednoga dana pridružiti u parlamentu. Tada će i on sudjelovati u
takvim razgovorima na zabavama i balovima. No ne još. Prvo je morao
riješiti pitanje frustracije zbog nezadovoljenih tjelesnih potreba.
I prestati isplažena jezika cupkati za svojom ženom, poput psa
koji čeznutljivo iščekuje kost. Pomislivši to, ponovno se razljutio na
sebe. Neće to više činiti.
Ugledavši ga, Beaumont mu se široko osmjehnuo i pozvao ga u
društvo. – Poznajete li lorda Hollanda? – ljubazno je upitao.
– U raspravama sam uvijek bio na strani vašeg oca – rekao je
Holland. – Drago mi je da sam vas upoznao. Vaša i moja supruga već se
odavno poznaju. Obje se bave dobrotvornim radom.
– Doista, moja supruga iskreno je posvećena dobrotvornom radu
– promrmljao je Fletch.
– Kao i moja – rekao je Holland i kratko mu namignuo. – A tako i
treba. Bilo bi lijepo kad bi im se i vojvotkinja od Beaumonta pridružila.
Beaumont se naglo ukočio. – Moja supruga velika je dobrotvorka.
Doduše, nije izravno uključena u rad neke dobrotvorne ustanove pa se
to ne zna, no imala bi se čime pohvaliti.
– Nisam ni na trenutak posumnjao u to – rekao je Holland, no po
tonu njegova glasa nije bilo teško zaključiti da vojvotkinju od
Beaumonta općenito drži neodgovornom i raspuštenom.
Kakva god bila, Poppy nije takva, pomislio je Fletch. I pouzdano
mu ne nabija rogove.
– Iako se Beaumontu to možda neće svidjeti – nastavio je Holland
– budući da je on u suprotnom taboru, rado moram priznati da bih vas
rado vidio u parlamentu. Vaš otac bio je izvanredan govornik, nikada
nije promašio poentu.
– Sin ne mora dijeliti političke nazore svojeg oca – rekao je
Beaumont.
 – Ako je mudar, dijelit će ih – odvratio je Holland i široko se
osmjehnuo Fletchu. – Hoćete li?
– Naravno – rekao je Fletch iako nije imao pojma za što se njegov
otac zalagao, a trenutačno mu se i fućkalo za to. Jer prije svega morao je
pronaći ljubavnicu. Za bavljenje politikom nužno je razmišljati
gornjom, a ne donjom glavom, zaključio je, ma koliko to prostački
zvučalo. Čim bude sposoban za takvo što, počet će se baviti politikom,
po uzoru na oca. – Molim vas, ispričajte me – rekao je i uljudno im se
naklonivši, nastavio tumarati dvoranom.
Nedugo potom, ugledao je ženu kakvu je tražio.
Lady Nevill.
Bila je malo starija od njega, naočita i istančanog ukusa u
odijevanju. Svi su znali da joj je suprug nakon pada s konja postao
nesposoban za obavljanje bračnih dužnosti. Tko bi joj mogao zamjeriti
što je povremeno imala ljubavnike? I zato su ju i dalje pozivali na
zabave i balove. Nikada nije odbila nijedan poziv i nije se nimalo
zamarala reputacijom.
Bila je uistinu sočna, viša od Poppy, duljih nogu i grudi većih od
njezinih. Djelovala je vrlo opušteno, poput žene koja se rado prepušta
užicima. Nije bilo teško zaključiti da bi rado obavila noge oko
muškarčeva vrata i prepustila mu da se dokaže.
Razgovarala je s lordom Kendrickom, koji bi joj po godinama
mogao biti otac. Fletch je bio siguran da je osjetila njegov pogled na
sebi. Mogao je to vidjeti u njezinu držanju i po malim promjenama u
izrazu njezina lica, sve te male znakove koje žena odašilje kad postane
svjesna da je pobudila interes muškarca. Fletch je postao uistinu dobar
u tumačenju govora tijela, vjerojatno bolji od bilo kojeg muškarca na
svijetu, budući da je godinama ustrajno i pozorno promatrao Poppy u
potrazi za makar i malenim znakom po kojem bi mogao zaključiti da
čezne za njim – ali nije ga pronašao.
Lady Nevill bila je drukčija. Polako je okrenula glavu prema
njemu i pogledala ga ravno u oči. Bez imalo krzmanja i pretvaranja da
ju ne zanima.
Nije se osmjehnuo. Osim očima.
Rekla je nešto lordu Kendricku, pa zakoračila prema njemu. I on
prema njoj. Korak–dva nadomak nje stao je i naklonio joj se.
– Poznajemo li se? – upitala je i zabljesnula ga osmijehom.
– Mislim da ne – odvratio je.
– I bolje je tako. Neusporedivo zanimljivije i izazovnije.
Jednostavno neodoljivo, zar ne? Razgovori s ljudima koje poznajemo
znaju biti monotoni.
Oči su joj bile boje tamnog zlata; bila je senzualna poput mačke
koja prede u mraku.
– Potrudit ću se biti zanimljiv – rekao je. – I neodoljiv –
dometnuo je, prihvativši dvosmislen razgovor. Poppy i on nikada tako
nisu razgovarali.
Potapšala ga je lepezom po nadlaktici. – Žena više od svega voli
osjetiti da je...
Diskretno se nagnuo prema njoj. – Da je...?
– Neodoljiva – rekla je, tihim baršunastim glasom. – Željena.
Ne i Poppy, pomislio je. Ona očito nije žudjela biti neodoljiva i
željena. Primorao se prestati misliti na nju. Ona je bila njegova žena. A
lady Nevill...
– Vjerujem da dami nije lako odabrati jednog od brojnih udvarača
opsjednutih njezinom ljepotom.
– Opsjednutih poput poludjelih svinja iz biblijske priče? – upitala
je pa raširila lepezu i pogledala ga preko njezina ruba. Kapci su joj bili
napola spušteni, linija trepavica senzualno naglašena kajalom. – Dama
jednostavno traži muškarca najmanje nalik svinji.
Kratko se nasmijao. – Što ako otkrije da ima malen repić?
– Ah, ženu nikada ne zanima ništa maleno – tiho je odvratila.
Osmjehnuo se. Bila je savršena; jasno mu je stavila do znanja što
očekuje od muškarca. Užitak. Njegovo tijelo bilo je sve što ju je
zanimalo.
– Davno sam prerastao kratke hlače.
– Ipak, izgledate poput mladića – rekla je i polako ga odmjerila od
glave do pete, zadržavši pogled na mjestu koje njegovu ženu nikada
nije dovoljno zanimalo da bi se potrudila i pogledati ga. Francuskinje
su uživale u pogledu na njegovu opremu. Štoviše, glasno su izražavale
svoje oduševljene. U svakom slučaju, lady Nevill neće biti razočarana.
– Nisam baš tako mlad – rekao je, s izvjesnim žaljenjem.
– Nitko ne može dovijeka biti mlad – jednako je sjetno odvratila.
Osmjehnuo se, prinio njezinu ruku usnicama i spustio joj malen
poljubac na prste. – Kako god bilo, vi izgledate poput
osamnaestogodišnjakinje.
– Nimalo ne žalim što nisam tako mlada. U toj dobi djevojke se
udaju i ubrzo postaju majke. Muškarci ne moraju toliko žuriti u brak...
no vi mi djelujete poput nekoga tko se tek oženio.
– U braku sam već četiri godine – rekao je. – Ne bih rekao da
pripadam u skupinu tek oženjenih.
– Trebali bismo prestati s međusobnim povjeravanjem – kazala je
i kratko se nasmijala. – To me pomalo užasava. Neke stvari bolje je
ostaviti neizgovorenima.
Fletch se nije mogao u potpunosti složiti s tim. – Mene više
užasava prešutjeti ono što bi trebalo reći.
 – Ah, to je zato što ste tako kratko u braku – odvratila je. – Četiri
godine ipak je malo. S vremenom ćete shvatiti zašto mislim tako kako
mislim. Brak, dosadne li teme – dometnula je i lepezom ga lupnula po
nadlanici. – Mislite li da bismo se trebali predstaviti jedno drugome?
Svidjelo mu se biti u društvu žene koja ga želi dodirivati, makar i
lepezom umjesto rukama. – Za time doista nema potrebe. Znam tko
ste. Božica.
– Molim vas, samo ne Venera. To je već prilično otrcana poredba.
Kratko se zamislio. – Možda... lijepa Helena? – predložio je. – Nju
je Paris oteo postarijem mužu – rekao je, uživajući u dvosmislenoj igri
riječima.
Prihvatila je izazov. – Ako se ne varam, nije ju morao oteti –
kazala je, široko mu se osmjehnuvši.
– Moguće da je i dobrovoljno zamijenila starijeg za mlađeg –
složio se. – No ako ju je i oteo, imao je pravo na to. Bila mu je obećana.
Nasmijala se. – Ah, muškarci! Uvijek misle da imaju pravo na
neku ženu.
Njezin strastven smijeh, toliko drukčiji od djevojačkog hihotanja,
zagrijao mu je prepone. – Zar smo tako grozni? – upitao je.
– Onako kako ja gledam na to, previše očekujete od žene.
– Primjerice?
– Primjerice, da ćete supruzi zauvijek biti poželjni... i da se ona
treba potruditi zauvijek biti poželjna vama.
– Ali, žene očekuju isto, zar ne? I mnogo lakše daju obećanja.
Navode nas na pomisao da smo im poželjni pa začas to zaborave i
odlepršaju.
– Jeste li stekli takav dojam o meni? – upitala je, zagledavši mu se
ravno u oči. – Zar sam vam nešto obećala i zatim to prekršila?
– Niste – rekao je, intimno prigušenim glasom. – Ali hoćete.
 – Mislite?
– Ah, da – odvratio je i duboko uzdahnuo. – Nažalost, žene se
vole poigravati muškarcima. Nije da se tome čudim... lako padamo na
koljena pred vas.
– Možda zato što bi zauzvrat nas željeli vidjeti na koljenima...
pred vama – rekla je i slađahno mu se osmjehnula, kao da želi
nagovijestiti kako bi joj se možda i svidjelo kleknuti pred njega.
– Možda – rekao je i široko joj se osmjehnuo.
– Čak i ne znate tko sam.
– Znam. Lady Nevill. Ali ne znam vaše ime – rekao je i posegnuo
za njezinom rukom. – Nadam se da niste Mary... to mi zvuči previše
puritanski.
Senzualno se nasmijala i odmahnula glavom.
– Kao i tradicionalna engleska imena poput Lucy ili Margaret –
rekao je, palcem joj milujući nadlanicu. – Takva imena više pristaju
čvršćim ženama... mnogo krupnijim od vas. Vi niste takvi.
– Mislite?
Polako ju je odmjerio od glave do pete. Oči naglašene kajalom.
Sočne rumene usnice. Dubok dekolte, uzan struk. O da, mogao je
zamisliti što bi joj sve činio u krevetu. – Ne – rekao je, polako
odmahnuvši glavom. – Niste. Vama bi pristajalo neko mnogo
romantičnije ime.
Osmjehnula se. – Pomoći ću vam. Počinje sa slovom L.
– Lily?
Odmahnula je glavom.
– Leticija?
– Srećom, ne. Zvuči mi prilično staromodno.
– Oprostite. Meni se uvijek sviđalo. Imao sam dragu pratetu koja
se tako zvala – rekao je i kratko se zamislio. – Lorelei?
 – Lijepo ime, ali ne, nisam Lorelei.
– Liliane?
– Ne, nije ni to.
Bespomoćno je slegnuo ramenima.
– Louise – rekla je.
– Louise – polako je ponovio. – Lijepo ime. Pristaje vam.
– Mislite?
– O, da – odvratio je.
Oboje su se nasmijali.
Odjednom, Poppy se stvorila kraj njih, u pratnji Gilla i St.
Albansa.
Njoj, čini se, nije bilo do smijeha. Izgledala je smrtno ozbiljno.
 PETO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Budu li naše dame slijedile primjer očajne mlade vojvotkinje, čeka nas pošast ratobornih
muškobanja u borbi za ženske slobode. Možemo se jedino nadati da će se uzorite dame
poput vojvotkinje od Fletchera, poznate po dobrotvornim aktivnostima, odbiti pridružiti
takvim Amazonkama.

Jemma se osjećala kao da joj je težak kamen pao sa srca. Jest, njezin
brat bio je dobro. No nije mogla ne biti zabrinuta za Villiersa, svojeg
prijatelja i šahovskog partnera.
Stajao je u dovratku, naizgled nesvjestan brojnih pogleda
uperenih u njega. Bio je možda malo bljeđi nego inače, no izuzev toga,
jednako otmjen i ekstravagantan.
Kad netko spomene pelerinu, obično misli na crni odjevni
predmet, no Villiersova pelerina bila je načinjena od ružičaste svile i
obrubljena uskom nabranom ljubičastom trakom, urešenom vezom.
Jemma nikad u životu nije vidjela nešto toliko profinjeno – čak ni za
vrijeme boravka u Parizu, gdje je često gostovala na dvoru. Villiers je
doista bio izuzetan; pazio je na svaki pa i najmanji detalj. Crna kosa
prošarana sjedinama bila mu je svezana u rep baršunastom vrpcom boje
pelerine.
– Ogrnuo se time kako bi pokrio ozljedu na ramenu –
promrmljao je Damon. – Pametan momak.
– Moraš priznati da je osebujan – rekla je Jemma i široko se
osmjehnula. Villiers joj se sviđao upravo zato što je bio toliko
originalan. Načinom odijevanja opasno je riskirao da ga proglase
ženskastim. No ne, time je zapravo još više naglasio svoju muževnost.
Jer uistinu, za njega nitko nikada ne bi rekao da je ženskast. Bilo je u
njemu nečeg orlovskog. Držanje mu je bilo uznosito; malo je govorio i
pretežno je djelovao kao da se beskrajno dosađuje.
Nema muškarca koji bi takvo što mogao odjenuti. Točnije,
nijedan se ne bi usudio. Osim Villiersa.
Požurila je k njemu i naklonila mu se. – Veselim se što ste nas
počastili svojim dolaskom, milostivi gospodine.
Duboko joj se naklonio. – Ne bih se pojavio na vašoj zabavi jedino
ako bi mi uzimali mjeru za mrtvački sanduk – rekao je i svrnuo pogled
na Damona. – No vaš brat ipak me nije potpuno izbacio iz igre. Bit će
još prilika da se dokažem.
Damon mu se s poštovanjem naklonio. – Ne sa mnom, milostivi
gospodine.
– Iskreno se nadam da ne – rekao je Villiers i široko se
osmjehnuo, što je bilo rijetko za vidjeti. – Kao što vam je zacijelo
poznato, Gryffyne, ne volim gubiti. A stjecajem okolnosti u samo dva
dana pretrpio sam poraz i od vas i od vaše sestre.
– Ali, milostivi gospodine, to je bila tek prva partija našeg meča –
rekla je Jemma.
Villiers je pogledom kratko okružio ljude koji su stajali u njihovoj
blizini. Istog trenutka prestali su zuriti u njih i nastavili međusobno
razgovarati.
– Palo mi je na um da bismo možda mogli danas započeti našu
drugu partiju, milostiva gospođo – rekao je, svrnuvši pogled na Jemmu.
– Najzad, ljudi nestrpljivo iščekuju ishod. Čudno, ali ima i onih koji su
se okladili u dvije tisuće funti na vašu ili moju pobjedu – rekao je i
pogledom ponovno okružio ljude. – Ne bismo ih trebali dugo držati u
neizvjesnosti jesu li dobili ili izgubili.
 Dvoranom se proširio tih žamor, poput naleta vjetra u polju
pšenice. Zadnjih tjedana, neizvjesnost oko završetka njihove prve
šahovske partije dosegla je vrhunac. Villiers je bio na glasu kao najbolji
šahist u Engleskoj, a nakon Jemmine pobjede uzbuđenje je još i poraslo.
A tek partija između nje i njezina...
Supruga. Koji je upravo stao kraj nje i uljudno se naklonio
Villiersu. – Veselim se što vas vidim – rekao je, ničim ne odajući da su
im se odnosi zahladili davno prije nego što je Villiers započeo šahovsku
partiju s njegovom ženom. Koju će – kako su svi vjerovali – Villiers
dobiti za nagradu bude li ju pobijedio u šahu.
Dakako, Jemma je bila uvjerena da se to neće dogoditi i da će ona
odnijeti pobjedu u oba meča.
– Žao mi je zbog vaše ozljede – nastavio je Beaumont. – Čuo sam
da ste izgubili mnogo krvi. Ne biste li trebali biti u krevetu?
– Ah, ne – nehajno je odvratio Villiers. – Nisam od onih koji
dobro podnose ležanje u krevetu, osobito ako mi se pruža mogućnost
započeti zanimljivu šahovsku partiju. Nadao sam se da će vaša supruga
željeti što prije nastaviti meč. Zacijelo znate da iz dna duše mrzim
gubiti – dometnuo je.
– Ali igramo samo jedan potez na dan – podsjetila ga je Jemma,
široko mu se osmjehnuvši. – U svakom slučaju, partija će potrajati;
nećete tako brzo saznati jeste li pobijedili.
– Želim što prije započeti kako bih vas stavio na muke zbog
mojih briljantnih poteza – odvratio je. – Siguran sam da vam neće biti
lako.
– Već dršćem od straha – našalila se. – Ipak, slažem se sa svojim
suprugom. Trebali ste ostati u krevetu. No kad ste već tu, započet ćemo
novu partiju. Bismo li pošli u biblioteku?
– Bit će mi čast – rekao je i kratko se naklonivši njezinu suprugu,
ponudio joj da ga primi pod ruku.
 Polako su se krenuli probijati prema izlazu iz dvorane. Jemmi
nije promaklo da je pomalo nesiguran na nogama. Zacijelo ne zbog
cipela s visokim crvenim potpeticama.
– Biblioteka? – tiho je upitao. – Više mi se sviđao intimni ugođaj
u kojem smo igrali našu prvu partiju.
Dobacila mu je kratak prijekoran pogled. – Trebali biste znati da
se ne mogu usred zabave povući s vama u svoju spavaću sobu – tiho je
odvratila. – Ako već insistirate da smjesta nastavimo igru,
podrazumijeva se da će ljudi željeti tome svjedočiti.
Kratko je kimnuo lordu Sosneyu pa svrnuo pogled na nju. – Nešto
sam shvatio za vrijeme dvoboja s vašim bratom.
– Da vam je potrebna poduka iz mačevanja? – upitala je i
osmjehnula se lady Rapsfellow, koja je širom otvorenih očiju zurila u
njih. – Jest, draga moja – rekla joj je. – Započet ćemo našu novu
šahovsku partiju. Biste li nam se pridružili u biblioteci?
Lady Rapsfellow kratko je zapljeskala od sreće i pošla za njima.
– Znate li legendu o sviraču iz Hamelina? Onom koji je uz pomoć
frule vabio štakore i odveo ih iz grada?
– Dakako, činim to namjerno kako bih vas dekoncentrirala –
rekla je i glasno se nasmijala. – No, što ste shvatili za vrijeme dvoboja?
– Budući da nisam glup, brzo sam shvatio da mi život ovisi o
milosti vašeg brata – rekao je. – Čudno je kako se um u takvim
trenucima naglo razbistri. Čuo sam o tome od ljudi koji su se našli u
životnoj opasnosti, ali sada se to i meni dogodilo.
– Damon vas ne bi ubio – rekla je Jemma i kimnula dvjema
damama za koje nije imala pojma tko su.
– No da, očekivalo bi se da reputacija neke mlade dame ipak
vrijedi manje od nečijeg života, no nikad se ne zna – odvratio je. – U
svakom slučaju, volio bih reći da sam doživio veliku duševnu
promjenu. Nažalost, to se nije dogodilo. Nisam poželio otići u samostan
ili život posvetiti bavljenju dobrotvornim radom.
– Mogu to razumjeti. Jednom prilikom, u Parizu, ispala sam iz
otvorene kočije i, nažalost, čim sam shvatila da sam preživjela, počela
sam zdvajati zbog uništene haljine.
Sluga je požurio ispred njih otvoriti vrata biblioteke. Ušli su, a za
njima četrdesetak žena i muškaraca. Jemma i Villiers sjeli su za
šahovski stol, jedno nasuprot drugome.
Lord Randulf stao je kraj Villiersa. – Zadnju partiju u Parsloeu
počeli ste tako što ste pješaka stavili na četvrto polje kraljičina lovca,
zar ne? – upitao ga je. – Hoćete li promijeniti taktiku?
– Ne – rekao je Villiers i povukao isti potez.
– Dakako, nabolje je držati se starih dobrih pravila – rekla je
Jemma i povukla svoj potez.
– I to je sve? – uzbuđeno je upitala lady Rapsfellow. – Gotovo je?
Lord Randolf posegnuo je za njezinom rukom i kratko ju
poljubio. – Da, gospo. Igraju samo po jedan potez na dan – rekao je i
poveo ju prema vratima.
– Ali, zar im treba toliko vremena za razmišljanje? – ustrajala je
lady Rapsfellow.
Jemma je pogledala Villiersa. Osmjehnuo joj se kutkom usnica. –
Ovoga puta više ću razmišljati – rekao je. – Na vašem mjestu ne bih se
unaprijed veselio pobjedi.
– Nikada ne podcjenjujem protivnika – odvratila je pa pričekala
da i posljednji znatiželjnici izađu iz biblioteke. – Što ste shvatili za
vrijeme dvoboja s mojim bratom? – upitala je.
Pogledao ju je ispod poluspuštenih kapaka. – Svoju pogrešku.
– Samo tu? Ja sam počinila mnogo pogrešaka.
– Onda ste u prednosti. Ja samo nekoliko.
 – Čini se da imate jako dobro mišljenje o sebi.
– Istina, imam. Rijetko griješim, no zato činim velike pogreške.
Poput one s Benjaminom... vojvodom od Berrowa.
Upitno ga je pogledala.
– Poznato vam je da se ubio, a znate i zašto. Bili smo prijatelji...
kao što smo i nas dvoje. Očito nisam dobar prijatelj.
– Ne bih se složila. Niste ga vi natjerali da se ubije. Sam je to
učinio.
– Nakon što sam ga pobijedio u šahu.
– Učinio je to jer se nije mogao nositi s porazom. Benjamin je
uvijek bio nagao i nepromišljen.
– Da... znam – rekao je i zagledao se u svoje ruke.
Nekoliko trenutaka prošlo je u tišini. Najzad, podigao je pogled i
zagledao joj se duboko u oči. – Pripazit ću da više ni na koji način ne
povrijedim nekoga koga držim svojim prijateljem – odlučno je
izgovorio.
– Ako me pobijedite u šahu, smijete mi nabrojiti sve moje
pogreške – odvratila je. – Ne brinite, neću se zbog toga ubiti. Kakva
sam, prije bih ubila vas nego sebe.
– Kujo – ravnodušno je odvratio.
Nasmijala se. – Eto, zato vi i ja možemo biti dobri prijatelji. Šah
mi je velika strast, kao što je bila i Benjaminu, no kada gubim, jedino
što želim jest revanširati se.
– Je li to vaša jedina strast?
Kratko se zamislila pa odlučila reći istinu. – Mislim da je. Supruga
cijenim, prijatelje volim, a brata obožavam. No strast osjećam jedino
prema šahu. Koliko mi je poznato, svi su šahovski majstori takvi; šah
im je jedina strast.
 – Mogao bih se složiti s tim. Nemam obitelj, a sa ženama ulazim
samo u površne odnose.
– Kao i ja s muškarcima – priznala je. – To mi je velika mana i
uzrok brojnih skandala.
– Ipak, za razliku od vas, ne bih odbacio mogućnost da mi se
dogodi ljubav. Prije nekoliko tjedana ponudili ste mi blisko prijateljstvo
– rekao je pa kratko zašutio. – Kazao sam vam da u takvo što ne mogu
ući sa ženom svojeg prijatelja, makar smo se on i ja prilično otuđili.
Jemma se ukočila. Jest, u napadaju srdžbe na Beaumonta,
ponudila mu se za ljubavnicu.
– Predomislio sam se – kazao je Villiers. – Za vrijeme mačevanja,
dok mi je život visio o koncu ili sam tako barem mislio, shvatio sam da
nijednu ženu nikada nisam istinski volio. Nekad davno, nadao sam se
tome. No eto, to se nažalost nije dogodilo.
– Niste otkrili da volite mene, zar ne? – tiho je upitala Jemma.
– Ne – odvratio je. – Ali mogao bih vas zavoljeti. Zapravo,
vjerujem da ste jedina žena koju bih mogao voljeti. Najzad, i ljubav je
stvar izbora. Volim šah, no otkrio sam da to ne mora biti moja jedina
ljubav. Možda bismo vi i ja, Jemma, mogli voljeti jedno drugo.
– Možda nismo sposobni ikoga istinski voljeti.
– Mislite? Ja za sebe mogu reći da sam volio neke ljude.
– Benjamina? – upitala je.
– Da. I... – ponovno joj se zagledao duboko u oči. – Elijaha. Vašeg
supruga.
– To je bilo u vrijeme kada ste obojica bili jako mladi.
– Bio je zlatan momak, čak i tad.
– Moj muž?
– Jest. Bio je vizionar. Želio je promijeniti svijet na bolje. Stalno
je o tome pričao.
 – Još je uvijek takav – ganuto je odvratila. – I zato se ne želi
ostaviti politike.
– Mogu to razumjeti – rekao je Villiers. – Vrlo je inteligentan, ali
važnije od svega, nepotkupljiv je. Rijetki su takvi poput njega.
– Zašto ste zahladili odnose?
Kiselo se osmjehnuo. – Što mislite?
– Zbog neke žene?
– Da. Zvala se Bess. Volio bih da mogu govoriti o njoj poput
pjesnika, no istina je da se jedva mogu prisjetiti kako je izgledala. A bio
sam lud za njom i mislio da ju volim.
– Kao i Beaumont, zar ne? – upitala je i kratko se nasmijala. –
Mogu vas zamisliti kako se natječete za njezinu pozornost. Sudeći po
njezinu imenu, vjerojatno nije bila od onih koje bi ijedan od vas
dvojice uzeo za suprugu?
– Imao sam rođakinju koja se zvala Bess – rekao je Villiers pa
ustao i pružio joj ruku da joj pomogne ustati. – No da, u pravu ste. Bess
je bila konobarica u seoskoj pivnici.
– Vi i on tamo ste zacijelo proveli mnoge noći zbog nje.
– Više ja nego on.
– I zato je Bess pripala vama – zaključila je Jemma, sigurna da je
kao mladić bio još privlačniji nego sad. Mogla je zamisliti kako je
izgledao s tom gustom tamnom kosom, vedar i nasmijan, pogleda
lišenog ironije...
– Jest. No on mi ju je preoteo – rekao je i poveo ju prema vratima.
– On? Nikada ne bih pomislila da bi netko poput njega mogao
takvo što napraviti svojem najboljem prijatelju – začuđeno je
uskliknula.
– Očito, bilo je to jače od njega – s uzdahom je odvratio i otvorio
vrata. – No želio sam reći da sam pogriješio što sam odbio vašu ponudu
– tiho je izgovorio i duboko joj se naklonio. – Potrudit ću se ispraviti tu
pogrešku i dat ću sve od sebe da vas zavedem – dometnuo je i udaljio
se, ostavivši ju da smeteno zuri za njim.
 ŠESTO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Iskreno se nadamo da se čedne i dobre odgojene mlade djevojke neće ugledati na ratoborne
Amazonke u borbi za ženske slobode. Grozimo se i pomisli na takvo što. Mlade dame
osobito su ranjiva skupina i u velikoj su opasnosti – jest, uistinu velikoj da podlegnu
slatkom zovu grijeha!

S mijeh je naglo zamro; nastupilo je međusobno klanjanje i

pozdravljanja.
– Vaša milosti – rekao je St. Albans – jedan od najvećih tračera – i
naklonio se Fletcheru.
– Lady Nevill – rekao je Gill i naklonio joj se.
I Fletch se njima naklonio. Znao je što mu je dužnost –
predstaviti lady Nevill svojoj supruzi; koja je, uzgred rečeno, s vrpcama
i masom uvojaka izgledala poput bombonjere.
No to se – na njegov užas – nije pokazalo nužnim.
– Oh, draga – uskliknula je lady Nevill, široko se osmjehnuvši
njegovoj supruzi. – Kako si? Veselim se što te vidim.
Poppy joj je uzvratila osmijeh. – I ja se veselim što tebe vidim,
Louise. Malo sam umorna nakon jučerašnjeg posla, no sve u svemu
dobro sam.
– Posla? – zbunjeno je upitao Fletch.
– Da, Louise i ja cijelo smo jučerašnje prijepodne provele šijući
posteljinu za Bolnicu kraljice Charlotte.
– Trebao bi znati čime ti se supruga bavi, Fletch – rekao je St.
Albans, pokušavajući razgovor okrenuti na šalu.
 – Kako bih to mogao znati? Stalno se bavi nekim dobrotvornim
aktivnostima. Previše je toga, nisam sposoban sve to upamtiti.
– Uvijek ti govorim kamo idem i čime ću se tamo baviti – suho je
izgovorila Poppy.
– Jesam li dobro shvatila da je ovaj džentlmen tvoj suprug,
Poppy? – upitala je lady Nevill.
– O, da – rekla je Poppy. – Oprosti, stekla sam dojam da se
poznajete – dometnula je i predstavila ih jedno drugome.
Fletch se uljudno naklonio lady Nevill. I ona njemu. Izraz njezina
lica naglo se promijenio. Dovraga, ona je Poppyna prijateljica, pomislio
je Fletch.
– Drago mi je da sam vas upoznala – rekla je. – Vaša supruga
mnogo mi je pričala o vama. Naravno, sve lijepo – rekla je i zagledala se
u nekoga na drugom kraju dvorane. – Molim vas, ispričajte me, ali
upravo sam ugledala jednu dragu prijateljicu. Moram ju poći
pozdraviti. Au revoir!
Fletch joj se ponovno naklonio. Situacija je postala prilično
apsurdna. Kao da malo prije uopće nisu očijukali. Odjednom se prema
njemu ponašala kao prema nekome tko ju ni najmanje ne zanima.
Kakve li štete. Tako privlačna žena. I očito je dobro govorila francuski.
Dovraga.
Nastupila je kratka tišina.
– Bi li mi otkrio čemu ste se smijali? – upitala je Poppy. – I ja bih
se rado nasmijala.
– Ne bi shvatila – odvratio je, preplavljen navalom srdžbe. Na
nju, na život...
Visoko je podigla obrve. – Možda se radilo o nekoj neumjesnoj
šali? Ako Louise može shvatiti takvo što, sigurna sam da mogu i ja.
 – Iskreno dvojim u to – ironično je odvratio. Opazio je da ga Gill i
St. Albans začuđeno promatraju, ali nije mario za to. Bilo je to jače od
njega.
Na trenutak se blijedo zagledala u njega, a zatim mu se slađahno
osmjehnula. – Ako je tako, pružit ću ti zadovoljstvo da mi objasniš.
– Mora da se šališ – rekao je. – Postoje stvari koje dame poput
tebe ne bi nikada mogle shvatiti.
Naglo se uspravila. – Dame poput mene?
– Da – rekao je, slegnuvši ramenima. – Svetice – dometnuo je i
pogledao St. Albansa. – Moju bi suprugu za života mogli proglasiti
sveticom, zar ne?
St. Albans nije rekao ni riječ.
– Budi ljubazan i prestani tako razgovarati sa mnom – zamolila ga
je.
– Kako bih trebao razgovarati s tobom? – upitao je i pogledao ju
ravno u oči. – Uostalom, razgovor sa mnom ionako te ne zanima. Svi su
ti zanimljiviji od mene.
Naglo je problijedjela. – To nije točno.
– Više ti nije nimalo stalo do mene – ustrajao je. – Ne mogu se
sjetiti kad si mi zadnji put rekla išta što bih mogao smatrati
zanimljivim.
Visoko je podigla bradu. – Prošlog tjedna rekla sam ti da te volim.
S obzirom na okolnosti, držim to prilično zanimljivim.
Kazavši to, okrenula se i otišla.
– Prokletstvo – rekao je Gill i u nevjerici se zagledao u Fletcha.
– Sit sam njezinih djetinjarija – promrsio je Fletch kroz čvrsto
stisnute zube. – Od jutra do mraka cvrkuće o ovome i onome. Sve joj je
krasno, u svemu vidi nešto lijepo. Kad bih mrtav pao nasred ceste,
kleknula bi kraj mene i ganuto cvrkutala kako ću zacijelo uživati u
raju.
– Voli te, iako to ni najmanje ne zaslužuješ – rekao je Gill.
– Čime to pokazuje? – ljutito je upitao Fletch. – Naš je brak puka
farsa. Bilo bi bolje kad bismo oboje to priznali i odustali od pretvaranja.
Osobito ona. Ionako je postalo savršeno jasno da ju nimalo ne zanimam
u krevetu.
– Kao da si jedini kojemu supruga u tom smislu nema što
ponuditi. Gotovo je u pravilu tako – rekao je St. Albans, oporavivši se
od šoka. – To pouzdano nije razlog da ju ubiješ u pojam.
– Živi u ružičastim oblacima – ravnodušno je rekao Fletch. –
Možda doista vjeruje da smo sretni.
– Više ne – rekao je Gill.
Fletch je slegnuo ramenima. – Tim bolje.
 SEDMO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Nema veće opasnosti po društveni moral od kruga žena koje se ničega ne stide i smatraju
da mogu činiti što god požele. Vjerujemo da se s punim pravom možemo upitati
gdje će im duša?

P rije nego što je postala vojvotkinja, Poppy nije imala nikakvog

razloga učestalo roniti suze. No otkad se udala, stalno je plakala. U
krevetu, prije spavanja. U kočiji, između dva sastanka u dobrotvornim
ustanovama. Na najčudnijim mjestima. Sada, u hodniku palače.
Kako joj je to mogao učiniti? Kako joj je to mogao reći, i to pred
svojim prijateljima? Znala je da su se udaljili i da već dugo nemaju o
čemu razgovarati, ali...
Trudila se koliko je mogla. Doista jest. Svakog jutra budila se s
pomišlju da se mora potruditi ponovno zadobiti njegovu ljubav.
Ugađala mu je u svemu. Nikada mu nije ništa prigovarala. Nije mu
rekla da ju prilično živcira kad hoda po kući poput životinje u kavezu.
Ni da bi trebao češće dolaziti u njezin krevet, ako želi imati djecu. I
nije rekla ni riječ kad je pustio kozju bradicu, iako je znao da joj se
sviđa rupica u njegovoj bradi.
U posljednjih nekoliko godina pretvorio se u izrazito privlačnog
muškarca. U muškarca kakvog nije poznavala. Razvio je izuzetan stil u
odijevanju. I to joj se jednako sviđalo koliko ju je i plašilo. Pustio je
bradu. Zaposlio francuskog sobara i kuhara. I s obojicom pričao na
francuskom.
 Kao djevojčica, svakog je dana po nekoliko sati morala provesti u
sviranju glasovira. Njezina majka držala je da žena mora znati dobro
svirati glasovir. Smatrala je to ključnim za dobar brak. No kad bi poslije
večere sjela za glasovir, Fletch bi duboko uzdahnuo, prekrižio ruke na
prsima i s izrazom beskrajne dosade na licu čekao da završi. Nakon toga
bi ustao, uljudno joj se naklonio i poželio joj laku noć. I odlazio na
spavanje, a da ju ne bi ni poljubio.
Usporila je korak i otrla suze koje su joj se slijevale niz obraze.
Kad ju je uopće zadnji put poljubio? Nije se toga mogla čak ni sjetiti!
Shvativši to, ponovno se rasplakala.
Možda ju više nikada neće poljubiti.
Tek kad ju je netko nježno zagrlio i pomilovao ju po licu, shvatila
je da stoji čela oslonjena na zid i guši se u suzama.
Trenutak potom, našla se u Jemminu naručju.
– Ah... ne znam... ne znam što me je spopalo – promucala je.
– Sve je u redu – rekla je Jemma i poljubila ju u čelo, kao malu
djevojčicu. – Pođimo sjesti u salon.
Jemma nije bila sama. S njom je bila i Isidore Del'Fino.
Poppy je sjela u sofu; Isidore u naslonjač nasuprot njoj. Poppy je
znala da se nikome ne bi smjela požaliti na supruga. Majka joj je to
utuvila u glavu. No kad bi se njoj požalila na njegovo ponašanje, majka
bi joj rekla da se mora potruditi dotjerati ga u red i naučiti ga što se
pristoji a što ne.
– Poštuje li te? – upitala bi ju.
Poppy bi uvijek kimnula, iako nije bila posve sigurna u to. Jer
katkad bi u njegovu pogledu vidjela nešto poput prezira. Trudio se to
prikriti, no nije mu najbolje uspijevalo, osobito ne u zadnje vrijeme.
Ipak, pretvarala se da to ne primjećuje. Ili se tješila da se prevarila. Ni
uz najbolju volju nije se mogla suočiti s tim.
 – Ako te poštuje, nemaš razloga biti zabrinuta – tvrdila je njezina
majka. – Ne govori nikome o tome pa neće ni on. Tako je to u braku.
Suze su joj opet navrle na oči. Više nije imala želje i volje šutjeti o
svom braku. Osobito ne nakon što je Jemma sjela kraj nje i čvrsto ju
primila za ruku. – Zaboga, Poppy, što se dogodilo? – upitala je.
– Fletch i ja... – kroz jecaje je izgovorila Poppy pa duboko
udahnula u pokušaju da se smiri. – Naš brak... naš brak se... –
odmahnula je glavom nesposobna izgovoriti da im se brak raspada.
– Brakovi su poput trkaćih konja. Svatko svog hvali, ali kad ih
pogledaš sa strane, vidiš da lipšu i posrću.
Poppy je glasno štucnula. – Oprosti – rekla je i duboko udahnula.
– To mi se događa uvijek kad se uznemirim. Moja majka to drži jezivo
neukusnim, no ne mogu si pomoći.
– Bolje i to nego da čupaš kosu od muke – rekla je Jemma. – No,
što je tako loše u tvojem braku? Kakav god bio, ne može biti lošiji od
mog.
– Kad čujem ovakvo što, shvatim da sam prilično sretna što još
nisam u braku – rekla je Isidore. – Nego, koristi li tvoj muž rumenilo za
obraze?
– Ne! – u dahu je izgovorila Poppy.
– Pitam zato jer sam sigurna da ga St. Albans koristi, a njih su
dvojica prijatelji.
– To ne znači da moraju dijeliti posudicu s rumenilom – rekla je
Jemma i kratko stisnula Poppynu ruku. – Reci nam što te muči, mila.
Nakon toga ćeš se mnogo bolje osjećati.
– Mislim da me više... – započela je i ponovno odmahnula
glavom, nesposobna izraziti sumnju da ju Fletch više ne voli.
– Grozno se ponio prema meni i to pred njegovim prijateljima –
kazala je. – Jasno mi je stavio do znanja da nije zadovoljan našim
bračnim životom – prošaputala je i ponovno se rasplakala. – Ali što bih
uopće mogla učiniti u vezi s tim? Prestao je dolaziti u moju spavaću
sobu i... i...
– Želiš li reći da te je ponizio pred svojim prijateljima? – ljutito je
upitala Jemma.
Poppy je šutke kimnula. Jemmino razumijevanje bilo joj je poput
melema na ranu.
– Bastardo! – uskliknula je Isidore.
– Itekakav – složila se Jemma. – U protivnom se ne bi tako ponio.
Kako se to dogodilo, Poppy?
– Ah, kružila sam dvoranom s vikontom St. Albansom i Gillom
kad sam ga ugledala kako razgovara s... – ušutjela je i duboko
uzdahnula.
– S nekom ženom? – upitala je Isidore. – Nije te valjda izvrijeđao
pred njom?
– Ne, prije toga se udaljila – odvratila je Poppy.
– Zašto se čudim? – promrmljala je Jemma. – Trebala sam
pretpostaviti da ima ljubavnicu.
Začuvši to, Poppy se opet rasplakala. – Voljeli smo se –
prošaputala je. – Ali nakon prve godine braka sve je krenulo nizbrdo...
– Barem je bio toliko pristojan da pričeka godinu dana – rekla je
Jemma. – Beaumont i ja bili smo u braku samo nekoliko tjedana kad
sam ga zatekla u vrućoj akciji s ljubavnicom na pisaćem stolu u
njegovoj radnoj sobi u Westminsteru.
Poppy i Isidore zgranuto su se zagledale u nju.
– O, Bože – uskliknula je Poppy.
Isidore je u nevjerici odmahnula glavom. – Nikada mi to nisi
rekla.
Jemma se usiljeno osmjehnula. – Nisam željela nikome govoriti o
tome.
 – Tko je bila ta žena? – upitala je Poppy.
– Sarah Cobbet. Ne poznaješ ju. Jedna od onih koje muškarci
uzimaju za priležnice. Izdržavaju ih, a zatim ih isplate kad ih se zasite.
Pretpostavljam da je to bilo ono što je i Beaumont učinio kad mu je
dosadila.
– Barem ju nisi osobno poznavala – rekla je Poppy.
– Srećom, nas se ne mogu riješiti tako da nas isplate kad nas se
zasite – rekla je Isidore.
– Da, htjeli to ili ne, moraju nas trpjeti do kraja života – složila se
Poppy. – Iako, sigurna sam da bi me se Fletch rado riješio – drhtavim je
glasom izgovorila pa kratko pročistila grlo. – Kad bih barem znala zašto
me ne podnosi – znatno je hrabrije nastavila. – Što sam mu učinila? U
čemu sam pogriješila da me toliko prezire?
– Bastardo – ponovila je Isidore. – Kao i Beaumont.
– Ali ja ga i dalje volim – kazala je Poppy. – Ne mogu si pomoći.
Nastojala sam ga izbaciti iz srca, ali...
– O, Bože – uskliknula je Jemma. – Izbaciti ga iz srca? Kako
poetski.
Poppy je glasno štucnula.
Sigurna si da ga ne možeš prestati voljeti? – upitala je Jemma. –
Bila sam vrlo privržena Beamontu, ali nakon što sam otkrila da ima
ljubavnicu – a pogotovo nakon što mi je rekao da ju voli – nije mi bilo
jako teško prestati ga voljeti. Čini se da trenutačno opasno udvara
gospođici Tatlock. Nalazim to pomalo iritantnim, no daleko od toga da
se time osobito zamaram.
– Doista? – potišteno je upitala Poppy. – Meni to nikako ne
uspijeva. A doista sam se trudila. Još ga uvijek volim. Usrećuje me
spoznaja da smo u istoj prostoriji čak i ako tog trenutka nije kraj mene
– rekla je i duboko uzdahnula. – Nikada mi nije palo na pamet pomisliti
da nije zato što udvara nekoj drugoj ženi.
 – S kim je razgovarao? – upitala je Isidore.
– S lady Nevill – rekla je Poppy. – S Lou... – započela je i glasno
štucnula. – S Louise! No ne mogu vjerovati da bi ona... a ipak, glasno su
se smijali i gledali jedno u drugo kao da...
– Ne – odlučno je rekla Jemma. – Ne tvrdim da je Louise svetica.
Svi znaju da vara svog muža, no znaju i zašto. Nitko joj to ne zamjera.
Daleko od toga da ne ulazi u veze i s oženjenim muškarcima, no nikada
se ne bi spetljala s tvojim mužem – rekla je pa zvoncem pozvala slugu.
Mlad poslužitelj smjesta je otvorio vrata. – Kako vam mogu
pomoći, milostiva gospođo? – upitao je, diskretno zureći u zid iza
Jemminih leđa. – Fowle mi je naredio da stojim pred vratima i
pripazim da vas nitko ne ometa.
Zamolila ga je da pozove lady Nevill. – I neka nam netko donese
toplu čokoladu i kolačiće... ili tako nešto.
Čim je sluga izašao, Poppy je zgrabila Jemmu za ruku. – Molim
te, nemoj joj reći ni riječ o mojim sumnjama. Bilo bi grozno kad bi
stekla dojam da mislim loše o njoj.
– Louise nije glupa – rekla je Jemma.
– Pouzdano ne – dometnula je Isidore. – Ne poznajem ju tako
dobro, ali na temelju nekoliko naših zanimljivih razgovora, jako mi se
svidjela.
Budući da je Isidore u sebi imala poprilično vruće talijanske krvi,
i u skladu s tim bila sklonija olajavanju nego laskanju, takvo njezino
mišljenje nije se moglo olako odbaciti.
– Propast ću u zemlju od srama – prošaputala je Poppy.
Trenutak potom, Louise je ušla u salon, kratko zastala, zagledala
se u Poppyno uplakano lice i smjesta požurila k njoj.
– Ah, bio je to samo mali usputni flert, mila. Ništa više od tog –
rekla je pa kleknula pred nju i uzela njezine ruke u svoje. – Nisam
imala pojma da je to tvoj muž.
 Poppy joj se tužno osmjehnula. – Znam, Louise... samo... ah,
nakon što si otišla, Fletch je bio prilično drzak prema meni... i zato sam
se rasplakala.
Louise se kratko namrštila i upitno pogledala Jemmu.
Jemma je uzdahnula i bespomoćno slegnula ramenima.
Poppy je zamolila Louise da sjedne do nje pa duboko udahnula i
odlučila otvoreno porazgovarati s njom. – Moj ti je muž udvarao, zar
ne? – hrabro je upitala.
– Voljela bih reći da nije – odvratila je Louise i kratko zagrizla
donju usnicu. – Hoće li ti biti lakše ako ti kažem da sam flertala s njim?
No samo zato što nisam imala pojma tko je. Jako je zgodan – dometnula
je i široko se osmjehnula. – Prava si sretnica.
Poppy se baš i ne bi složila s njom, no zanemarila je to i svrnula
pogled na Isidore. – A tebi? – upitala je. – Je li ti se udvarao?
Isidore se začuđeno zagledala u nju. – Jasno da nije. Jedva da ga i
poznajem. No možda će se nekom drugom prilikom potruditi ispraviti
taj propust.
– Grozna si – rekla je Jemma.
– A tebi, Jemma? – upitala je Poppy.
– Nikada – naglo je odvratila. – Udijelio bi mi pokoji kompliment,
kako se i očekuje od jednog džentlmena, ali ništa više od tog.
– No prema tebi se ponašao drukčije, zar ne? – upitala je Poppy,
svrnuvši pogled na Louise. – Jesi li stekla dojam da bi te želio odvesti u
krevet?
– Da – priznala je Louise i nelagodno se promeškoljila. – No čim
sam saznala tko je...
– Želio te uzeti za ljubavnicu – prekinula ju je Poppy. – Moj je
brak gotov. Srušio se do temelja.
 – Iznenadit ćeš se kad otkriješ da bračna utvrda može izdržati i
mnogo jače potrese od tog – rekla je Jemma. – Moj se brak u tom smislu
davno srušio, a ipak ću s Beaumontom prije ili poslije poraditi na
nasljedniku.
Isidore je začuđeno podigla obrve. – Prije završetka šahovskih
mečeva s njim i s Villiersom ili poslije toga? – upitala je.
– Poslije – odvratila je Jemma i svrnula pogled na Poppy.
– Želim reći da tvoj brak nije propao. Samo je ušao u drugu etapu.
– Hoćeš li s Beaumontom poraditi na nasljedniku i ako te Villiers
pobijedi u šahu? – upitala je Isidore.
– Jasno da hoću – odvratila je Jemma. – No nemam namjeru
izgubiti. Nego pobijediti. Tek ću se nakon toga mirne duše moći
posvetiti drugim stvarima. Osam godina nisam spavala sa suprugom i
nije da me veseli pomisao na to. Za takvo što ipak je potrebna izvjesna
priprema.
– Onako kako ja gledam na to, moj je brak gotov – ustrajala je
Poppy. – Fletch me više ne voli. Namjerava pronaći ljubavnicu. Sad
kad je shvatio da to neće biti Louise, upustit će se u potragu za nekom
drugom.
– Ne volim blatiti vlastitu reputaciju, ali morao bi imati mnogo
sreće da naleti na neku poput mene – rekla je Louise. – Doduše, lady
Rutledge zacijelo ne bi imala ništa protiv, ako bi ju htio.
Pomislivši na tu raskalašenu ženturaču, Poppy je zgroženo
odmahnula glavom.
– Louise, ti i ja prilično smo iskusne u tim stvarima, no Poppy je
pravo nevinašce – upozorila ju je Jemma. – Moramo pripaziti na
njezine osjećaje.
– Moj je muž naš brak upravo proglasio farsom – rekla je Poppy.
– Uskoro će to svi saznati. Ne mogu si dopustiti biti osjećajna. Upravo
suprotno, moram se što prije pomiriti s tim da naš brak jest farsa.
 Fowle je ušao u salon, s velikim pladnjem u rukama. – Medenjaci
i čaj, milostiva gospođo – veselo je izgovorio. – I topla čokolada,
naravno.
– Hvala najljepša – rekla je Jemma.
Poppy je duboko uzdahnula i uzela medenjak. – Nema mi druge
nego prilagoditi se – rekla je i zagrizla medenjak. – Najzad, bolje je
znati istinu nego se zavaravati, zar ne? Toliko sam se trudila, a sve
uzalud. Davno sam trebala shvatiti da me više ne želi.
– Nije tvoja krivica što je poželio drugu – rekla je Jemma.
– Ne, za to su krive žene poput Louise – dometnula je Isidore i
glasno se nasmijala.
Louise je visoko podigla obrve. – Slušaj, mala...
– Mala? – upitala je Isidore. – Dvadeset dvije su mi godine. Ti si
možda samo tri godine starija.
– Pet – rekla je Louise. – No dobro se držim.
Poppy je pojela medenjak pa uzela šalicu tople čokolade i srknula
gutljaj. Još joj je uvijek bilo teško pomiriti se s pomišlju da ju Fletch
više ne voli. Bez njegove ljubavi osjećala se odbačenom i usamljenom.
Ipak, slušajući prijateljice kako veselo čavrljaju...
– Upravo sam shvatila da vas volim – naglo je izgovorila. – Što
bih ja bez vas?
– I mi tebe volimo, mila – rekla je Jemma.
– Nećeš se valjda opet rasplakati? – upitala je Isidore, vidjevši da
su joj se oči ponovno zacaklile. – Ne poznajemo se dugo, ali i ja sam te
zavoljela. I zato te ne volim vidjeti uplakanu.
– Mislim da bih vas trebala ostaviti same – rekla je Louise i
odložila ubrus. – Ne bih vam željela smetati – dometnula je pa svrnula
pogled na Poppy. – Što se mene tiče, možeš biti mirna. Nikada se ne
bih ni u što upustila s tvojim suprugom.
 – Molim te, ostani – rekla je Poppy. – Najzad, sad kad je ovo s
Fletchom završilo, moram znati što ću dalje – dometnula je i pogledom
okružila prijateljice.
Nastupila je mrtva tišina.
 OSMO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Kad se već pitamo za duše milostivih gospođa u borbi za ženske slobode, mogli bismo se
upitati i za duše milostive gospode, njihovih supruga. Daleko od toga da tračerske rubrike
nisu pune izvješća o njihovim pijankama i nevjerama. Čast iznimkama poput vojvode od
Beaumonta. Ipak, iz pouzdanog izvora saznali smo da čak i ugledan političar poput
njega u zadnje vrijeme pokazuje neobično zanimanje za izvjesnu gospođicu T. U nadi da
se radi o zabuni ili pukom pretjerivanju, skloni smo njezino ime zadržati u tajnosti.

B eaumonte, željela bih... – započela je Jemma.

Prekinuo ju je. – Apsurdno je da se žena mužu tako službeno
obraća. Ne smeta mi ako me zoveš imenom kada smo sami.
Gotovo se sažalila nad njim. Izgledao je zbunjeno i nevjerojatno
glupo. – Vratila sam se u London zbog tebe – rekla je i zašutjela,
pitajući se kako mu reći ono o čemu ne bi trebalo govoriti.
– Zato jer možda više neću dugo poživjeti, zar ne? – upitao je i
umorno uzdahnuo.
Jest, postojala je opasnost da ga srce izda, kao i njegova oca, no
Jemma je odlučila zaobići istinu. – Zato jer više nisam tako mlada.
Krajnje mi je vrijeme da zatrudnim, u protivnom se možemo oprostiti s
djetetom.
– Tako stara ipak nisi.
– Nisi ni ti – odvratila je. – Usto, liječnici nisu ustanovili da ti je
srce slabo, zar ne?
– Nisu, ali bojim se da to ne mogu pouzdano znati – rekao je i
tužno se osmjehnuo.
 – Jasno da ne mogu – odlučno je odvratila. – Mogao si umrijeti
onog dana kada si se srušio u parlamentu. I to samo zato što si za
vrijeme ručka popio previše vina.
Nije rekao ni riječ, ali nije ni morao. Znala je da to nije istina.
– Oprosti – rekla je. – Znam da piješ vrlo umjereno. Zaboga, imaš
li ikakvu manu? Jesi li ikada učinio išta što bi ti netko mogao
spočitnuti?
Kiselo se osmjehnuo.
– Osim što si me oženio? – ironično je upitala.
Slegnuo je ramenima. – Ako ti tako misliš...
Više nije mogla gledati mračan izraz njegova lica pa je odlučila
promijeniti temu. – Veselit će te čuti da moj brat i njegova zaručnica
odlaze na seoski posjed njezina oca. Tako da ćeš biti pošteđen daljnjih
skandala. Barem što se njih dvoje tiče – rekla je i kratko ga potapšala po
ruci. Bila je to lijepa, čvrsta muška ruka. Zacijelo mu ni srce ne može
biti slabo.
– Nekim čudom, ugled mi se nije urušio – odvratio. – Kolege me i
dalje jednako cijene i pitaju me za mišljenje prije svake rasprave. No
pustimo to. Kada ćemo započeti novu partiju šaha? Pretpostavljam,
sutra?
– Lijepo od tebe što si propustio natuknuti da si me pobijedio u
prvoj.
– Ne vidim zašto bi to bilo nužno posebno isticati. Namjeravam te
pobijediti i u drugoj.
– To bi značilo da nećemo igrati treću.
– Istina. Ljudi će biti prilično razočarani. Kako i ne bi bili, kad bi
se treća trebala igrati naslijepo i u krevetu, zar ne? – upitao je i pozorno
se zagledao u nju.
Uzvratila mu je pogled. – Jest, tako je dogovoreno.
 – Pobijedila si Villiersa u prvoj – nehajno je rekao, no predobro
ga je poznavala da ne bi znala da mu nije baš toliko svejedno.
– Jutros smo započeli drugu.
– Što je postalo predmetom sveopćeg interesa, od sobarice do
najvećeg vojvode u zemlji – kazao je.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka kako bi shvatila što je rekao. –
Ali, ti si najveći vojvoda u zemlji.
Ustao je i zagledao se u nju. U nekom trenutku skinuo je periku;
kratke kose i umornih očiju, njegovo privlačno muževno lice djelovalo
je neobično ranjivo. – Ne bih želio ostaviti dojam kako ishod tog meča
ne nalazim izuzetno zanimljivim – rekao je i kratko joj se naklonivši,
izašao iz sobe.
 DEVETO POGLAVLJE

MORNING POST (NASTAVAK)

Završit ćemo izvješće s malim upozorenjem očajnim vojvotkinjama,... uživajte i činite što
vas je volja, ali nemojte smetnuti s uma da će vam supruzi prije ili poslije uzvratiti istom
mjerom. A kad vojvoda zastrani – na vašu žalost – teško da će se vratiti na staro.

DEVET UVEČER
ISTOG DANA

S atima je čekala da Fletch napokon dođe kući. Ako već ne prije, bila
je sigurna da će doći na večeru. Ali nije. Najzad se povukla u svoju
spavaću sobu, no nije se željela presvući za spavanje. Umjesto toga, sjela
je u stolac, kruto i uspravno, kako ju je majka naučila, i nastavila ga
čekati, zureći u zid. Jedina dobra stvar tog dana bila je što je njezina
majka odbila doći na zabavu vojvotkinje od Beaumonta. Ipak, Poppy je
bila svjesna da će najkasnije do sljedećeg prijepodneva saznati što se
dogodilo na zabavi i kako ju je Fletch uvrijedio u prisutnosti svojih
prijatelja.
Dakako, u svjetlu te činjenice, teško da će moći razmišljati
vlastitom glavom.
Jer će njezina majka – kao i uvijek – preuzeti kontrolu.
Poppy je navikla dopustiti joj da preuzme kontrolu. Tako je bilo
mnogo lakše i jednostavnije. Jer ako njezina majka ne bi bila
zadovoljna, ako ne bi bilo po njezinom...
Pomislivši to, kratko je zadrhtala. Bilo je trenutaka kad bi
najradije vrištala od muke, no nije to činila. Još kao mala djevojčica
naučila je da to završi loše po nju i da se ne valja suprotstavljati
majčinoj volji. Nije se radilo o tome da ju majka ne voli. Voljela ju je.
Doista jest. Poppy se na to često morala podsjećati jer biti kći lady Flore
gotovo u pravilu je značilo da se mora pomiriti s tim da je njezino
vlasništvo.
Kao mala djevojčica trudila se satima mirno sjediti i pretvarati se
kako nije ništa više od stolice za noge. Jer ako bi uspjela biti tiha i
gotovo neprimjetna, njezina majka zaboravila bi na nju i ne bi ju stalno
podsjećala na ovo ili ono što je pogrešno učinila.
I dan danas Poppy se zbog toga osjećala krivom. Činilo se da
nikada ništa ne uspijeva učiniti kako treba. Jednostavno nije bila
dovoljna dobra. Njezina majka nikada nije bila zadovoljna. Nije se
radilo o tome da je vikala na nju – pravo rečeno, rijetko je to činila.
Nego o ispadima njezine hladne srdžbe. O lavini oštrih kritika koja bi
se sručila na nju, ostavljajući ju potpuno bespomoćnu. A ako bi počela
plakati i buniti se, bilo bi još gore.
Bila je jezivo umorna. Umorna od svih tih ljudi kojima nije
uspijevala udovoljiti, zbog kojih se osjećala da nije dovoljno dobra. Što
god učinila, koliko god se trudila, jednostavno nije bila dovoljno dobra.
I zato se osjećala glupom. I nesposobnom. Jedno je barem bilo savršeno
jasno: nije željela čuti još jednu majčinu prodiku. Još jednu njezinu
oštru kritiku. I nije željela vidjeti Fletchov preziran pogled. Nikada
više, čak i ako bi to značilo da ga više nikada u životu neće vidjeti.
Topla suza pala joj je na ruke, čvrsto stisnute u krilu. No da, bila
je to istina.
Čak i ako ga više nikad u životu ne bi vidjela.
Oko deset navečer, najzad se pojavio. Nije mogla ne čuti njegov
dolazak... uvijek je bio popraćen uobičajenim komešanjem i
razgovorom sa slugom koji bi požurio uzeti njegov štap i šešir, pomoći
mu svući ogrtač...
Lijepo je zvučalo. No ovoga puta, i prilično tužno.
Naravno, ubrzo će doći k njoj. Quince će mu reći da ga očekuje.
Tako je i bilo. Na trenutak je zastao u dovratku i bez riječi se zagledao
u nju. Izgledao je kao da je sišao sa stranice modnog magazina. To ju je
prilično zbunjivalo, osobito zadnjih godinu dana. I zbog toga se osjećala
manje vrijednom; nesposobnom uskladiti se s njim.
– Uđi – rekla je. – Moramo porazgovarati.
Ušao je i stao pred nju. – Žao mi je zbog onoga jutros – rekao je, i
za promjenu, pogled mu nije bio ispunjen prezirom. – Nisam se smio
tako ponijeti prema tebi, osobito ne pred svojim prijateljima.
– Bilo bi mi drago kad bismo nesporazume rješavali u četiri oka –
odvratila je. – I kad bi o nekim stvarima razgovarao sa mnom, a ne s
drugima. Naime, opazila sam da Gill nije bio ni najmanje iznenađen.
Očito, već je znao sve o našim bračnim problemima. Možda bi i meni
mogao reći to što si već njemu rekao.
– Gill i ja godinama smo dobri prijatelji. Muškarci nerijetko u
ljutnji jedan drugome povjere stvari koje pouzdano ne bi rekli svojim
suprugama. Gill je bio prilično zgranut mojim ponašanjem prema tebi.
I žestoko me zbog toga prekorio.
– Zahvali mu u moje ime – odvratila je, trudeći se ostati pribrana.
Ton razgovora nije joj se ni najmanje svidio. Bio je hladan i
neprijateljski. Ponovno se osjećala malenom poput uplašenog mišića
koji bi najradije pobjegao u mišju rupu i tamo se sakrio od salve
prijekora. Jer nagonski je predosjećala da će ponovno biti prekorena
zbog nečega što nije učinila kako treba.
 Duboko je udahnula kako bi prikupila hrabrost. – Molim te,
sjedni – rekla je.
Sjeo je.
– Voljela bih znati što misliš o našem braku. Nešto očito nije u
redu. Ne želim se prepirati s tobom, ali moramo o tome razgovarati, zar
ne? – upitala je, pozorno se zagledavši u njega. Izgledao je toliko
umorno da ga je zamalo upitala bi li popio šalicu čaja i rekla slugi neka
mu pripremi toplu kupku. No, suzdržala se.
– Pretpostavljam da naš brak nije nimalo lošiji od drugih – rekao
je, kiselo se osmjehnuvši. – U svakom slučaju, bolji je od braka
Beaumontovih. Doista mi je žao, Poppy. Grozno sam se ponio prema
tebi.
Nije zvučao kao da mu je žao. Bila je to isprika reda radi; Poppy je
bila i više nego sigurna u to. – Ipak, očito nisi zadovoljan našim brakom
– ustrajala je. – Pretpostavljam da imaš neke zamisli što bi se po tom
pitanju moglo poboljšati?
– Svatko nešto priželjkuje, no ne znači da je to provedivo.
– Bojim se da ne razumijem – smeteno je izgovorila. – Bi li mi
rekao što, točno, želiš? Neprestano se trudim ugoditi ti, no čini se da mi
to ne uspijeva.
– Nije važno, Poppy – suho je odvratio. – Doista nije. Savršena si
takva kakva jesi. Glup sam. Ne bih smio očekivati da budeš onakva
kakva nisi. Molim te, nemojmo više o tome.
Duboko je udahnula i odlučila glasno reći ono što bi on radije
prešutio. – Nisi zadovoljan našim intimnim odnosima, zar ne?
Nastupila je mrtva tišina; smrdljiva poput ustajalog kruha. Poput
trulih jaja. Hrabrost da se progovori o tome, pokazala se kao vrlo glupa
zamisao.
 – Zar si mislio da nisam svjesna tvojeg nezadovoljstva po tom
pitanju? – izazovno je upitala. – Od trenutka kad smo se zaljubili, želio
si nešto što meni u tom smislu nije bilo prihvatljivo. Ipak, držim da se
ponašam poput svake uzorite supruge. Ne vidim u čemu sam
pogriješila. Ne možeš očekivati da budem onakva kakva nisam.
– Istina, ne mogu – promrsio je, kroz čvrsto stisnute zube.
– Što točno želiš od mene?
Nije rekao ni riječ. No morala je znati. Morala je istjerati stvari na
čistac jer jedno je bilo sigurno – ako to sada ne učini, nikad više neće
joj uspjeti skupiti hrabrost za još jedan takav razgovor. – Molim te –
ustrajala je. – Reci mi. Jer ne mogu se prestati pitati u čemu sam te
razočarala. U čemu sam pogriješila? Pokušala sam se prilagoditi i
udovoljiti tvojim željama... mirno ti dopustiti da činiš što želiš.
– Nisi me razočarala.
Želudac joj se stisnuo u čvor. Na trenutak je pomislila da će
povratiti. Ipak, uspjela se pribrati. Gurnula je ruke pod nabore haljine i
čvrsto ispreplela prste. Unatoč tome, izraz lica bio joj je savršeno
miran. I to je bilo sve što je Fletch mogao vidjeti, a tako je i trebalo biti.
– Što očekuješ od mene?
Ili, možda bih trebala pitati što bih točno trebala raditi kako bih
te usrećila?
– Davnih dana rekla si mi da se dama ne ponaša poput pralje –
podsjetio ju je.
Blijedo se osmjehnula. – Zadnje dvije godine mnogo sam se bavila
radom u dobrotvornim ustanovama. Ustanovila sam da žene i nisu
toliko različite koliko sam nekada mislila. No ne sjećam se na što se ta
moja izjava točno odnosila?
 – Nisi željela dopustiti da te ljubim ikako drukčije nego
zatvorenih usta.
Ponovno je izgledao ljutito i ogorčeno.
– Ali, dopustila sam ti da me ljubiš onako kako želiš – pobunila
se. – Čim smo se oženili. Zar nisam? Doista sam se trudila udovoljiti ti.
Ne možeš reći da sam se protivila ili da sam ti nešto uskratila.
– Znao sam da nismo trebali započinjati ovaj razgovor –
rezignirano je odvratio.
– Zašto ne?
– Zato jer znam da činiš najbolje što možeš. Znam da se trudiš,
Poppy. Bio sam prilično naivan ako sam očekivao išta više od tog.
– Bi li napokon rekao što si točno očekivao? – oštro je upitala.
Kratko se trgnuo, ali nije rekao ni riječ.
– Očito je da si razočaran i očito je da nešto očekuješ od mene, a
ja nemam pojma što! Kako bih mogla znati ako mi to uporno odbijaš
reći?
– Želio bih da... volio bih kad bi...
– Što? – upitala je, jedva vjerujući da može biti toliko oštra i
odlučna.
– Kad bi uživala u tome što činimo u krevetu – rekao je i tužno
uzdahnuo. – Užitak bi trebao biti obostran... sve se zapravo svodi na to.
Ne radi se o tome da samo ja uživam, nego i ti – dometnuo je.
– Ali, uživam u tome – rekla je i čvrsto zagrizla donju usnicu.
Toliko čvrsto da je na jeziku osjetila metalni okus krvi.
Ustao je i prišao prozoru. – Žao mi je ako je ispalo da sam te
okrivio za nešto što je izvan moći tvojega poimanja – rekao je. – Bilo je
to nepošteno od mene. Nadam se da ćeš mi oprostiti – rekao je i uputio
se prema vratima.
Gotovo je, pomislila je. Njihovu braku više nema pomoći. Ne
može mu pružiti ono što želi. Ostat će zajedno, ali ni on ni ona neće
biti sretni. Razočarala ga je.
Pomisao na to bila joj je nepodnošljiva.
 DESETO POGLAVLJE

DVA DANA POSLIJE

24. TRAVNJA

V ojvoda od Villiersa ležao je u krevetu. Rame ga je vraški boljelo, a

povoj natopljen brendijem još je i pojačao bol. – To jezivo peče –
promrmljao je, kroz čvrsto stisnute zube.
Bilo je sramotno priznati da loše podnosi bol. I zato se pretvarao
da je legao u krevet samo zato jer mu je liječnik to naredio. No istina je
bila da ne bi mogao ustati, čak i da je htio. Očito, izgubio je previše
krvi.
– Brendi sprječava infekciju, milostivi gospodine – rekao je
Finchley, njegov osobni sluga, tonom kao da govori nerazumnom
djetetu.
– Ne kažem da to nije korisno, nego da mi... pojačava nelagodu –
rekao je, jer dakako, muškarci su otporni na bol. Kako bilo, ovo nije
bila bol. Nego nešto mnogo gore. Osjećao se kao da mu je netko zabio
usijan žarač u želudac.
– Još malo ječmene vode, milostivi gospodine? – upitao je
Finchley.
Villiers se šutke zagledao u njega. Finchley je bio vrhunski sluga,
besprijekornog držanja i kao takav, bio bi bolji vojvoda od Villiersa.
Obojica su to znali. Villiers je bio bahat, dostojanstven i plemićkog
porijekla. Finchley je bio još oholiji i ponosniji, ali nažalost, nije bio
plemićkog porijekla.
 Finchley se okrenuo i upitno ga pogledao. – Milostivi gospodine?
Villiers je zaustio da mu odgovori, no nešto na njegovu licu
zbunilo ga je. Kratko se namrštio. Čudno, ali učinilo mu se kao da gleda
u svoju dadilju. Kao da se njezino strogo lice pokušava stopiti s
Finchleyjevim... eto, nosovi samo što im se nisu spojili.
– Finchley, imaš li neke rođake u Somersetu? – upitao je i
nekoliko puta trepnuo kako bi izoštrio pogled. Jer jasno da Finchley
nije mogao imati dva nosa. Jedan mu je bio sasvim dovoljan.
– Ne, koliko mi je poznato. Zašto pitate?
– Jer si prilično nalik dadilji koju sam imao kao dječak.
Finchley nije bio oduševljen pomišlju da nalikuje nečijoj dadilji,
to je barem bilo savršeno jasno. Držanje mu je postalo još kruće, pogled
još oholiji. Ukratko, djelovao je još više vojvodski.
– Tek sada sam se prisjetio da je imala madež na nosu –
promrmljao je Villiers. Ton glasa bio mu je gotovo sanjiv i pomalo je
zaplitao jezikom. – Svejedno sam ju volio. Možda se zato nikada nisam
oženio... jer nisam pronašao ženu s madežom na nosu. Misliš li da bi to
moglo biti zbog toga? Ako bi ti bio žena s madežom na nosu, mislim da
bih te oženio.
Finchleyjeve oči raširile su se od zaprepaštenja, no brzo se
pribrao. – Vaša milosti, pozvat ću liječnika – staloženo ga je izvijestio.
– Taj ti nos nikako ne pristaje – rekao je Villiers. – Na tvojem
mjestu ne bih ga zadržao. Imao si sasvim dobar nos. Vojvodski.
– Da, milostivi gospodine – rekao je Finchley i uputio se prema
vratima. – Oprostite, ali morao bih nakratko...
– Ne još – rekao je Villiers. – Dodaj mi zrcalo.
– Zrcalo, milostivi gospodine?
 – Da. Želim vidjeti koliko nosova imam.
Finchley mu je bez riječi dodao zrcalo i izjurio iz sobe. Izgledao je
poput velikog šišmiša. Ili, poput vodorige. S tim nosom... a na trenutke
i dva...
Na trenutak, Villiers je oklijevao pogledati se u zrcalo. Što ako
otkrije da i on ima dva nosa?
Ali ne, imao je samo jedan. I bio je isti kao prije. I sve ostalo na
njegovu licu bilo je isto kao i prije. To je značilo da uopće ne izgleda
poput vojvode. Vojvode izgledaju poput najboljih lovačkih pasa. Imaju
dugo usko lice, plemenitih crta. Ili su izrazito naočiti, poput Elijaha. Ta
pomisao nije ga osobito razveselila.
Jer, za razliku od njega, on je izgledao poput gusara. Kosa mu je
bila crna, prošarana sijedim vlasima. Ubrzo će vjerojatno potpuno
posijediti.
Rana ga više nije toliko pekla. Sve u svemu, mnogo se bolje
osjećao. Kao da lebdi. Bila je to nadasve ugodna promjena.
Barem su mu obrve još uvijek bile crne. Jednom mu je neka žena
rekla da ima zmijske oči. Je li to zbog napola spuštenih kapaka i
pogleda kao da nišani? Vjerojatno da, zaključio je.
Imao je samo jedan nos, no bio je to vraški ružan primjerak.
Vrata su se naglo otvorila i Banderspit – glup liječnik – uletio je u
sobu. Finchley je ušao za njim i zatvorio vrata. Ponovno je imao svoj
stari nos i izgledao posve normalno. Za razliku od njega, Banderspitu
su iz perike stršala crvena perca. Bilo je to uistinu čudno.
– Milostivi gospodine, moram vam očistiti i premotati ranu –
rekao je liječnik. – Grozničavi ste, i ako to ne učinimo, neće biti dobro.
Možda ću vam morati pustiti i malo krvi...
 – Još? – upitao je Villiers i glasno se nasmijao. – Nisam li dovoljno
iskrvario? Borio sam se u dvoboju i izgubio. Dovraga! – uzviknuo je i
podigao se u sjedeći položaj. – Moram poći k vojvotkinji. Vrijeme je za
idući potez.
Finchley i Banderspit udruženim su ga snagama prikovali uz
krevet.
– Što izvodite? – ljutito je uzviknuo Villiers. – Pustite me!
– Milostivi gospodine, oprostite, ali niste posve pri sebi – rekao je
Finchley, neobično drhtavim glasom, bez imalo uobičajene
nadmenosti.
– Jasno da sam pri sebi – odvratio je Villiers. – Uvijek sam pri
sebi. Možda nisam osobito ugodan, ali takav sam kakav sam.
Banderspit je otro znojem orošeno čelo. – Smirite se – rekao je. –
Moram smjesta početi.
– Što?
– Očistiti vam ranu i...
– Ne dolazi u obzir. Moram povući potez! Moram odmah poći k
vojvotkinji i... – započeo je i ponovno pokušao ustati, no Finchley se
bacio na njega i ponovno ga prikovao uz krevet.
– Zanimljivo – prilično hladnokrvno rekao je Villiers. – Čini se
da si pogrešno protumačio znakove moje naklonosti. Oprosti, ali ne bih
želio ulaziti u intimne odnose s tobom. Budi tako ljubazan i skini se s
mene.
Banderspit je smeteno pogledao Finchleyja. – O kakvom to
potezu priča?
– Znate da igra šah s vojvotkinjom od Beaumonta, zar ne?
– Da – rekao je Villiers. – Dovraga, pobijedila me u prvoj partiji!
 Finchley je zanemario njegovu upadicu. – Milostivi gospodin želi
što prije nastaviti njihovu drugu partiju – objasnio je Banderspitu.
– Vučemo jedan potez na dan – rekao je Villiers. – Moram
pobijediti! Jer u tom ćemo slučaju treću partiju igrati naslijepo, i to u
krevetu – dometnuo je i široko se osmjehnuo liječniku. – Valjda
razumijete da se želim s vojvotkinjom poigrati u krevetu?
Banderspit se zaprepašteno zagledao u njega. – S vojvotkinjom od
Beaumonta? Suprugom vojvode od Beaumonta?
– Ne valjda s njegovom majkom, udovicom njegova oca – rekao je
Villiers. – S njom se pouzdano ne bih želio poigrati u krevetu. Ni igrati
šah. Pravo rečeno, te dvije aktivnosti nisu tako različite kako biste
možda mogli pomisliti.
– Hm, da – promrmljao je Banderspit. – Mislim da sam shvatio
poveznicu, milostivi gospodine. Ne ulazim u moralnu ispravnost, hm,
takvih igara. No moram istaknuti da izuzetno cijenim vojvodu od
Beaumonta i njegove uzastopne napore u borbi protiv korupcije. Vrlo
je hrabar i častan čovjek.
Villiers se zagledao u njega pa nekoliko puta trepnuo kako bi
razbistrio pogled. – Sviđaju mi se ta crvena perca koja ste umetnuli u
periku – rekao je. – Žene često rese kosu perima, ali vi ste prvi
muškarac na kojem vidim takvo što.
Banderspit je kratko dotaknuo periku pa svrnuo pogled na
Finchleyja. – Pođite po mojeg asistenta – rekao je. – I požurite, vojvodi
se stanje rapidno pogoršava.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

PALAČA VOJVODE OD FLETCHERA

30. TRAVNJA

G odinama sam činila sve što si željela, majko – staloženo je rekla

Poppy i svrnula pogled na služavku. – Luce, pripazi kako pakiraš
moje emajlirane četke. Jako su mi drage.
– Ostavi ih gdje jesu i prekini s pakiranjem, curo – zarežala je
lady Flora. Luce se ukočila. Kad bi lady Flora nekome nešto naredila,
taj bi se u pravilu ukočio od straha kao žaba pred zmijom.
– Mi nismo žene koje bježe od muževa – nastavila je lady Flora. –
To je sramotno povlačenje. Nisam te tako odgojila!
– Znam, majko – rekla je Poppy. – Odgojila si me za uzoritu
vojvotkinju.
– Vojvotkinja je vojvodina supruga – istaknula je lady Flora. –
Tako sam to i shvatila.
– Nadam se da to nije bilo ruganje?
– Naravno da ne, majko – rekla je Poppy, potrudivši se djelovati
krajnje iskreno i bezazleno. Bilo je to nešto što je godinama vježbala i
dotjerala do savršenstva.
– Žena nikad ne napušta muža. Ja nisam napustila tvojeg oca iako
je bio budaletina bez premca. Znaš to! Nije da ti nisam govorila o tome.
Poppy je kratko kimnula. Ako je ispravno shvatila – a bila je
uvjerena da jest – njezina je majka otkrila da joj je brak mrzak takoreći
čim je izašla iz crkve. I zato se svojski potrudila svoje mudre životne
spoznaje o braku s neodgovarajućim muškarcem prenijeti svojoj kćeri
jedinici. – Nema se smisla udati, osim za vojvodu – govorila joj je. Tu
rečenicu Poppy je čula nebrojeno puta, počevši od dana kad je
prohodala. – Za vojvodu, Poppy – uvijek bi istaknula.
Kao što se najčešće događalo kad se radilo o odlučnoj i
tvrdoglavoj ženi poput njezine majke, dogodilo se točno ono što je i
zamislila.
– Bila sam jako sretna što si me barem jednom poslušala i
postupila onako kako sam očekivala od tebe. Znaš koliko sam željela da
se udaš za vojvodu.
– Uvijek sam činila sve što si željela, majko – rekla je Poppy pa
uzela molitvenik s noćnog ormarića i dodala ga služavki.
– Ne i ovog puta. Ovakve odluke ne donose se naprečac. Trebala
bi si uzeti vremena za razmišljanje.
– Tjedan dana razmišljala sam samo o tome.
– Uvijek si bila nepromišljena – razočarano je odvratila njezina
majka. – Kao kad si se zaljubila u Fletchera. Samo se glupače
zaljubljuju. No bila bi još gluplja kad bi ga ostavila. Vojvotkinja si i
dužnost ti nalaže ponašati se prema suprugu u skladu s tim. U
protivnom ćeš se obrukati. Vjerujem da znaš što ti je dužnost kao
vojvodine supruge?
Znala je. Dužnosti vojvodine supruge nisu se osobito razlikovale
od onoga što je njezina majka očekivala od svoje kćeri – pokornost,
odobravanje, laskanje i udovoljavanje njezinim željama.
Lady Flora svrnula je pogled na služavku. – Rekla sam ti da
prekineš s pakiranjem njezinih stvari – obrecnula se. – Jesi li i gluha,
osim što si ružna?
 Poppy se naglo uspravila i hrabro ju pogledala u oči. – Luce je
moja služavka, majko, i prema tome, slušat će mene, a ne tebe –
odlučno je izgovorila. – I nije ružna.
– Kako se usuđuješ protusloviti mi!
Muškarci koji su udvarali njezinoj majci govorili su da su joj oči
lijepe poput nježno plavog proljetnog neba. No da su imali prilike
vidjeti kako joj iz pogleda sijevaju munje kada se razljuti, zacijelo bi
promijenili mišljenje.
Poppy joj se zamalo pokorno ispričala, no duboko je udahnula,
prikupila hrabrost, okrenula joj leđa i dodala služavki nekoliko žurnala.
– Ne okreći mi leđa kad razgovaraš sa mnom! – vrisnula je
njezina majka i svrnula pogled na služavku. – Tornjaj se odavde,
glupačo neodgojena. Zar ti nije jasno da ti tu nije mjesto?
Sirota Luce uplašeno je pogledala svoju gospodaricu. – Smijem li
se udaljiti, milostiva gospođo?
Poppy je duboko uzdahnula i kratko kimnula. Istog trenutka
Luce je izletjela iz sobe i zalupila za sobom vrata.
– Neodgojena glupača – ponovila je lady Flora. – Trebala si ju
odavno otpustiti. Jedino što radi kako treba jesu frizure. I jest ružna,
nos joj je poput krumpira. Ljudima iz niže klase treba reći istinu, tako
je najbolje za njih. Moraju znati gdje im je mjesto, u protivnom se
umisle.
– Odlazim odavde – hrabro je izgovorila Poppy. – Tako sam
odlučila i preostaje ti jedino pomiriti se s tim.
– Neću se s time pomiriti i nikada to neću prihvatiti kao jedinu
mogućnost. Zaboga, vojvotkinja si! Ne možeš si takvo što dopustiti.
– I dalje ću biti vojvotkinja. Jedina je razlika u tome što se više
neću pretvarati da moj suprug i ja živimo u sretnom braku.
 – Ali, dužnost ti nalaže živjeti s njim pod istim krovom. Meni
nikada nije palo na pamet otići od tvojeg oca. Zašto bih? Samo zato što
je bio kreten? Svi muškarci su takvi, daleko od toga da je on bio
iznimka. Jasno da ga nisam podnosila. Koja žena podnosi svojeg muža?
Nisi valjda mislila da sam ga trpjela zato što sam ga voljela?
Poppy je odmahnula glavom. Nije se sjećala oca i bilo joj je žao
što je tako rano ostala bez njega. Jer možda bi ju volio takvu kakva jest.
Za razliku od majke, kojoj nikad nije bila dovoljno dobra.
– Znala sam da je budala i prije nego što sam se udala za njega –
nastavila je lady Flora. – Ali nakon naše prve bračne noći postao mi je
izuzetno odbojan. Pričala sam ti o tome, zar ne?
– Jesi, majko.
– Ponio se odvratno! Bilo je krajnje gnusno. Zaudarao je kao
svinja i navalio je na mene poput uspaljenog bika. Bila sam zgrožena,
posve nepripremljena na takvo što. Zato sam se potrudila reći ti što
možeš očekivati prve bračne noći. Muškarci su gori od svinja.
Upozorila sam te na to, zar ne?
– Jesi, majko – rekla je Poppy i dlanom kratko pritisnula želudac,
jer uhvatila ju je mučnina, kao i uvijek kad bi njezina majka počela
pričati o tome. Doista nije željela slušati o njezinim bračnim
intimnostima.
– Rekla sam ti najgore, kako bih te pripremila i na takvu
mogućnost. Na njihove odvratne navike u krevetu. Da sam ti to
propustila reći, bila bih loša majka. Loša. Insistirala sam da se udaš za
vojvodu. Bilo je to za tvoje dobro. I nikada ne bih dopustila da uđeš u
brak ne znajući što te čeka – rekla je i pogledala se u zrcalo. Budući da
je imala frizuru na tri kata – prvi urešen malim plavim mašnama, drugi
biserima, a treći plavom satenskom vrpcom – morala se malo sagnuti
kako bi ju vidjela. Izgledala je kao da se spremila za prijam u dvoru, a
ne jutarnji posjet kćeri.
Poppy je duboko uzdahnula i sjela na sofu. Istina, bilo je
neuljudno sjesti dok njezina majka stoji – no, umorno je pomislila,
vojvotkinja može sjediti u prisutnosti većine dama.
Kao da joj je pročitala misli, njezina majka odjednom se razljutila
što se morala udati za gospodina Selbyja, umjesto za nekog vojvodu, što
bi se zacijelo dogodilo da su njezini roditelji bili mudriji i strpljiviji. –
Pogledaj me! – rekla je. – Pogledaj me!
Poppy se poslušno zagledala u njezin odraz u zrcalu.
– Nikad ti nisam lagala pa neću ni sad. Udala si se za vojvodu, ali
čak i u ovim godinama, ljepša sam nego što si ti ikada bila ili ćeš ikada
biti. Čak bih se i sada mogla udati za nekog vojvodu. Naravno, ako bih
ga htjela – rekla je i popravila jednu od mašnica u kosi.
– Poenta je u tome – nastavila je – što nećeš ništa postići svojim
odlaskom od njega. Glupo je i pomisliti na takvo što. Možeš ga se
riješiti samo ako umre, a ne izgleda kao da je na umoru.
Prilično je neumjesno od nje što je toliko razočarana Fletchovim
dobrim zdravljem, pomislila je Poppy. U drugu ruku, budući da je
njezin muž umro nedugo nakon njihova vjenčanja, možda je mislila da
je posve prirodno očekivati rano ostati udovicom.
– Ne želim ga se riješiti na taj način – rekla je.
– I kakvog onda smisla ima odlaziti od njega? Molim te, Perdita,
objasni mi to. Ne vidim nijedan razlog zbog kojeg biste se trebali razići.
On neka lijepo živi svojim životom, a ti svojim – rekla je i kratko se
namrštila. – Radi li se možda o vašim intimnim odnosima?
Čudno, ali Poppy bi se mogla okladiti da je u njezinu glasu čula
suosjećanje. Bit će da nije pogriješila jer i na licu njezine majke pojavio
se izraz nalik suosjećanju. Trenutak potom sjela je do nje. – Znam da se
gnušaš i pomisli na to. Vjeruj mi, nisam zaboravila. Žena ne može
nikada zaboraviti takvo poniženje.
– Ali, ne radi se o tome da...
– Ah, znam... kad god bih vidjela onu njegovu odurnu stvar,
ljubičastu i sluzavu... došlo mi je da povratim. Prvi put sam i povratila.
Pred njim, na pod kraj kreveta. Misliš li da ga je to omelo? Jasno da nije
– nasmijao se i nastavio. Ne mogu vjerovati da sam mogla biti toliko
glupa, ali trebalo mi je tri mjeseca kako bih ga izbacila iz svoje spavaće
sobe.
Tu priču Poppy još nije čula. – Izbacila si ga? Ali rekla si mi da je
jednom tjedno dolazio k tebi.
– Oh, jest, ali tek nakon što sam mu to dopustila. U početku je
dolazio kad je htio – nije mu bilo ni na kraj pameti tražiti moje
dopuštenje. Možeš li zamisliti takvu drskost?
Poppy je odmahnula glavom. Bilo je uistinu teško zamisliti da bi
se itko mogao tako ponašati prema njezinoj majci.
– Ali kaznila sam ga. Stavila sam mu do znanja da me ne može
uzeti kad god poželi tako što sam mu nabila kahlicu na glavu. Punu.
– Uh!
– I imala sam mjesečnicu – samozadovoljno je izjavila. – Planirala
sam to izvesti kad budem imala mjesečnicu.
Poppy je pomislila da će povratiti.
– Nakon toga je shvatio ono što sam i željela da shvati – da mu ne
mislim služiti za zadovoljenje njegove pohote, nego za točno određenu
svrhu. Dopustila sam mu da me posjećuje jednom tjedno, a čim sam
ostala trudna, rekla sam mu da više nikad u životu ne želim u sebi
osjetiti tu njegovu odurnu stvar. Muško dijete ionako mu nije trebalo,
jer i žensko može naslijediti njegov posjed, budući da nije bio
plemenitaš.
Poppy se usiljeno osmjehnula.
– Čini se da tvojeg muža neće biti tako lako ukrotiti.
– Ali...
– Zanemarila sam te. Ne mogu si to oprostiti.
Poppy je zinula od zaprepaštenja.
Majka ju je kratko potapšala po ruci. – Koliko često odlazi k
ljubavnici?
Poppy je odmahnula glavom. – Mislim da nema ljubavnicu.
– Nema ljubavnicu? – zapanjila se njezina majka. – Želiš li reći da
si ga samo ti opsluživala otkad ste se oženili? Koliko je prošlo otada?
– Četiri godine. Ali nije bilo tako...
– Groznog li ponašanja za jednog vojvodu! – ljutito je uskliknula
njezina majka. – Valjda je pokušavao dobiti nasljednika? Ali ako mu to
tako dugo nije uspjelo, očito je neplodan – zaključila je i ponovno
potapšala kćer po ruci.
– Možda nije on nego ja – potišteno je rekla Poppy.
– Nemoguće – odlučno je odvratila njezina majka. – Iz dobe si
loze. Tvojem ocu i meni uspjelo je taj zadatak obaviti u razumnom
roku. Ne, to nikako ne može biti. Ako se po tom pitanju ništa ne
promijeni, netko drugi će ti morati napraviti dijete. Na ženi je da se
pobrine mužu osigurati nasljednika. Znam, nije to ugodna pomisao, no
tako je, kako je. Bude li trebalo, pronaći ću ti pogodnog ljubavnika, kao
što sam ti pronašla i muža.
 – Nisi mi ga ti pronašla, majko – rekla je Poppy. – Zaljubili smo se
jedno u drugo.
– Glupost – odbrusila je njezina majka. – Odabrala sam ga kao
najboljeg kandidata čim je došao u Pariz. Zgodno je što ste se zaljubili,
no tim gore po vas, jer prije ili poslije dolazi otrežnjenje. Osobito za
tebe.
Poppy se nelagodno promeškoljila. – Kako to misliš?
– Brak je interesna zajednica – rekla je njezina majka, tonom kao
da se to samo po sebi razumije. – Muškarac kupuje ženu da bi mu
rodila djecu. Žene se inače s njima ne bi nikada upuštale u prljave
krevetne aktivnosti. Čine to samo zbog djece. Ulaskom u brak dobila si
trećinu vojvodstva i dužnost ti nalaže svojem suprugu roditi
nasljednika. Razumije se da se moraš time pozabaviti, na ovaj ili na
onaj način. I zato ne možeš otići od njega – objasnila je i potapšala ju po
ramenu. – Ali ne brini. Ja ću se pobrinuti za sve. Nije mi bilo ni na kraj
pameti da si bila primorana trpjeti takve grozote.
– Ali nije bilo baš tako... – započela je Poppy, no majka ju je opet
prekinula. Očito, u razgovoru s njom trebalo bi joj tjedan dana da
dovrši rečenicu.
– I to četiri godine – nastavila je i zagledala se u daljinu. – Doista
sam se potrudila pripremiti te za taj neugodan čin. Drukčije ti nisam
mogla pomoći. Kako bih mogla? Što se mora, mora se. Ali srce me boli
kad pomislim kakve si muke morala podnijeti – rekla je i odlučno
kimnula glavom. – U pravu si. Moraš otići.
– Da?
– Da. Tada će morati pronaći ljubavnicu. Muškarci su žrtve
vlastite požude. Ne mogu se kontrolirati. Rijetko koji od njih može
ostati vjeran ženi duže od pet godina. Tako da sam i više nego sigurna
da će tvoj muž uskoro posrnuti. Ipak, ne bi ga trebala pretjerano
mrziti.. On se barem kupa, zar ne?
– Da – promrmljala je Poppy.
– Uselit ću ovamo. To je jedini način da ga dovedem u red. Ti
očito nisi sposobna za takvo što. Previše si mlada i popustljiva. Ja sam
drukčija, zato sam i mogla tvojeg oca okruniti kahlicom. Zaboga, četiri
si godine šutjela i trpjela! Trebala sam to znati... trebala sam naslutiti.
Ne mogu si oprostiti što nisam!
Na Poppyno zaprepaštenje, majčine plave oči zamaglile su se od
suza. – Sve je u redu, majko – požurila ju je utješiti. – Doista nije bilo
tako...
– Brinem se za tebe – odvratila je majka. – Znam da sam ti
povremeno naporna; ti si mnogo suptilnija od mene, ja ne mogu šutke
prelaziti preko nekih stvari. Ali brinem se za tebe, Perdita. Stalo mi je
do tvoje sreće.
– Znam, majko – rekla je Poppy. – Oduvijek sam to znala.
– Naučit ću tvojeg muža redu. Jednom za svagda shvatit će da se
ne može tako ponašati prema tebi.
– Oh, ali...
– Ne brini – odlučno je izgovorila majka i podigla ruku poput
generala. – Neću mu sasuti u lice što mislim o njemu i njegovu
ponašanju prema tebi, iako bih to najradije učinila. Nego ću mu
suptilno staviti do znanja u čemu griješi. Čim steknem dojam da je
shvatio, pozvat ću te da se vratiš. Sigurna sam da će vam zajednički
život nakon toga biti mnogo ugodniji.
– No ako ti dođeš ovamo...
– Hm, da – rekla je majka i kratko se namrštila. – Kamo ćeš ti?
Bilo bi prilično čudno kad bi boravila u mojoj kući dok sam ja ovdje.
 – U tom slučaju, otići ću prijateljici – naglo je izgovorila Poppy.
– Kojoj?
– Vojvotkinji od Beaumonta.
– K njoj? Zaboga, kako ti je to palo na pamet?
– Draga mi je.
– Ali, znaš na kakvom je glasu, zar ne? Zašto ne bi otišla k lady
Wartley? Bavi se dobrotvornim radom, kao i ti, i iskreno si joj draga.
Stotinu mi je puta to rekla.
– Ugodnije bih se osjećala kod Jemme.
– Nisam smjela dopustiti da se vas dvije toliko zbližite – sa
žaljenjem je rekla majka. – No, u Parizu je to još i bilo u redu. Tko bi
pomislio da će se laka žena poput nje htjeti vratiti u Englesku? Trebala
je ostati u Francuskoj i tamo se nastaviti kurvati.
– Majko, Jemma je moja prijateljica i bilo bi mi drago kad bi se
suzdržala od ovakvih...
– Uvijek govorim ono što mislim. Takva sam. Činjenica je da je
ona laka žena. Svi to znaju. Iskreno suosjećam s njezinim mužem. Ipak,
vojvotkinja je. U redu, možeš otići k njoj.
Poppy je ustala i površno joj se naklonila. – Oprosti, majko, ali
moram otići na jedan sastanak. Slobodno zatraži od slugu što god želiš
popiti ili...
– Mislim da će ovo biti doista zabavno – rekla je majka i ustala. –
Znaš, da su okolnosti bile drukčije, sigurna sam da bih bila odlična
glumica.
Poppy se zamalo sažalila nad svojim mužem.
 – Počet ću s histeričnim napadajem. Muškarcima je to gore od
svega. A time ću ujedno i sluge dovesti u red – rekla je majka i
dlanovima obujmila Poppyno lice. – Grozno sam se ponijela prema
tebi. Krajnje nepromišljeno. Odgovorna majka znala bi što se događa u
braku njezine kćeri.
Na Poppyn užas, majčine oči ponovno su se ispunile suzama. –
Doista, majko, nema potrebe da si išta...
– Ni riječi više – ušutkala ju je majka i poljubila ju u čelo. – To je
moj propust i ispravit ću ga. Tvoj muž postat će drugi čovjek, to ti
mogu jamčiti. Osobno ću se pobrinuti za to. Ne brini, neću mu nabiti
kahlicu na glavu, ali učinak će biti isti. Kad završim s njim, preklinjat
će te da se vratiš. Jasno, pristat ćeš, uz određene uvjete. Sigurna sam da
ćeš dobiti sve što budeš tražila – rekla je i široko se osmjehnula što je
bilo rijetko za vidjeti.
Izašavši iz sobe, Poppy se spustila niz stube pa zastala i položila
ruku na srce. Je li Fletch doista zaslužio da ga ostavi na milost i
nemilost svojoj majci? O, da, pomislila je, prisjetivši se kako je flertao s
Louise. Kao da to nije bilo dovoljno, poslije ju je još i grubo izvrijeđao.
O, da. Itekako je zaslužio imati njezinu majku na vratu.
A ona će otići k Jemmi. Istina, imala je i drugih prijateljica, žena s
kojima se rado družila i s kojima je često sudjelovala u dobrotvornim
aktivnostima. Žena neupitne reputacije.
Svi su znali da je Jemma u Parizu imala ljubavnike. A otkad se
vratila, postala je glavnom temom tračerskih rubrika u tiskovinama.
Pogotovo kad se upustila u dvostruki šahovski meč, sa svojim
suprugom i vojvodom od Villiersa.
Jest, Jemma je bila na lošem glasu. No što se Poppy tiče, upravo je
zato bila savršen izbor. Neće se zgražati kad joj kaže da je napustila
muža. Niti ju nagovarati da mu se vrati.
 Usto, njezina majka ne bi nikad prešla prag kuće žene poput
Jemme, bila ona vojvotkinja ili ne. Lady Flora muškarce je držala
glupima, a žene koje se dobrovoljno upuštaju u intimne odnose s njima,
još glupljima. Drolja, prezirno bi promrsila, čim bi pročitala najnoviji
trač o Jemmi. Dopustila joj je da se u Parizu sprijatelji s njom samo zato
što je Jemma bila vojvotkinja.
Shvativši da su joj dlanovi mokri od znoja, otrla ih je o haljinu pa
predvorjem produžila prema batleru i rekla mu da izlazi. Kratko je
kimnuo i ogrnuo joj pelerinu. Iako je travanj bio na izmaku, još je
uvijek bilo prilično hladno. Zakopčala je pelerinu do brade pa duboko
udahnula i pogledala batlera ravno u oči. – Quince, molim vas, poručite
mojem mužu da je kuća od sad pa nadalje samo njegova.
Zapanjeno se zagledao u nju. – Zar odlazite odavde, milostiva
gospođo?
– Da. Nemam više namjeru živjeti sa suprugom. Mislim da mu
neću osobito nedostajati. Bude li u vezi s tim želio porazgovarati sa
mnom, krajem tjedna bit ću na balu lady Vasey.
Batler je naglo zatvorio usta i naklonio joj se. – Milostiva
gospođo, vjerujem da govorim u ime svih slugu ako kažem da ćete nam
nedostajati.
– Zašto bih vam nedostajala? – upitala je Poppy i široko se
osmjehnula. – Imat ćete mnogo manje posla. Pravo rečeno, gotovo
nikakvog. Mene neće biti, a vojvoda će zacijelo većinu vremena
provoditi izvan kuće, kao i dosad – rekla je i potapšala ga po nadlaktici
kako bi ga umirila, jer izgledao je prilično smeteno. – Biste li rekli
nekome da mi pripremi kočiju? Hitro joj se naklonio i udaljio se.
Sjela je na stolicu i pogledom okružila predvorje. Bilo je veliko i
hladno. Pusto i negostoljubivo. Nikada joj se nije sviđalo. Nesvjesno,
počela je tiho pjevušiti.
 Jemma će zacijelo biti iznenađena njezinim dolaskom. Sve u
svemu, bila je prilično zadovoljna sobom. Štoviše, laknulo joj je.

Fowle, Jemmin butler, uputio joj je tako sućutan pogled kad ju je

otpratio u salon, da se zamalo rasplakala.
Nekoliko minuta potom, Jemma je ušla u salon. Kao i uvijek bila
je dotjerana od glave do pete.
Poppy je ustala i bez riječi se zagledala u nju.
– Veseli me što te vidim – rekla je Jemma.
Poppy je kratko pročistila grlo. – Namjeravala sam poći k majci,
ali ona je odlučila ostati u mojoj kući i preodgojiti mojeg supruga.
Jemma se blijedo zagledala u nju. – Tvoja majka namjerava
preodgojiti tvojeg supruga?
Poppy je kimnula. – Upravo tako. Tvrdi da ga netko mora naučiti
primjerenom ponašanju.
– Zacijelo će biti oduševljen.
– Mogu li neko vrijeme ostati kod tebe?
– Naravno da možeš – rekla je Jemma i poljubila ju u obraz. – To
će me jako veseliti, budući da su moj brat i njegova zaručnica otišli na
selo i ostavili me samu.
– Je li istina da su zatražili dopuštenje da se što prije vjenčaju?
Jemma je uzdahnula. Zaručnica njezina brata bila je njezina draga
štićenica, a nedavno su za vrijeme izleta oboje zatečeni kako vode
ljubav u čamcu. Iz tog razloga nije im preostalo drugo nego pokušati
što prije spasiti stvar vjenčanjem. – Moj brat toliko je lud za njom da se
ne može strpjeti – rekla je.
 – Bojim se da ti neću biti osobito zabavno društvo – drhtavim
glasom rekla je Poppy jer suze su joj ponovno navrle na oči.
– Kad sam ostavila Beaumonta, danima sam plakala – sjetno je
priznala Jemma. – Pravo rečeno, tjednima.
– Mislim da ću i ja tako – rekla je Poppy i nadlanicom obrisala
suze.
– Onda si na pravom mjestu – odvratila je Jemma. – Neću ti
smetati. Ako se zaželiš mojeg društva, znaš gdje sam. Isplači se do mile
volje!
Unatoč svemu, Poppy se morala osmjehnuti.
 DVANAESTO POGLAVLJE

V eć je tjedan dana u groznici. Moramo mu pustiti krv – rekao je

Banderspit. – Ili to ili ga natjerati da pije vodu. Finchley se
zagledao u vojvodu. Polako je otvorio oči i čim ga je ugledao, grčevito
ga je zgrabio za ruku. – Šah... moram nastaviti partiju! – povikao je.
– Um mu je možda već trajno oštećen – rekao je Banderspit i s
negodovanjem odmahnuo glavom. – Živio je vrlo lakomisleno. Štoviše,
nemoralno. To mu je zacijelo oslabilo organizam. Rana poput ove
mogla bi ga stajati života. Ako se i izvuče, ne bih se čudio da ostane
umno poremećen.
– Ne – pobunio se Finchley i polako izvukao ruku iz Villiersove,
jer vojvoda je opet klonuo u jastuke i zatvorio oči. – To se neće
dogoditi. Tjelesno je snažan i ima vrlo bistar um. U groznici je, i to je
sve.
– Potez! Moram povući potez – promuklim glasom prošaputao je
Villiers. Finchley mu je ponudio čašu vode, no popio je samo gutljaj i
ponovno se zavalio u jastuke.
Nikada nije bio tako slab, pomislio je Finchley i zdvojno
odmahnuo glavom.
– Trebali bismo pozvati svećenika – rekao je Banderspit. – Kao
što rekoh, moralno iskvaren čovjek poput njega vjerojatno se neće
izvući. Takav način života prije ili poslije dođe na naplatu. Ionako
nema osobitu volju za život. Kako bi ju i imao? Živio je samo da bi
udovoljio vlastitoj požudi.
– Nije istina! – pobunio se Finchley.
– Ima li obitelj?
 – Ne.
– O tome vam i govorim. Nikada se nije oženio, ali se zato
itekako uplitao u tuđe brakove – prezirno je rekao Banderspit.
Villiers se ponovno počeo prevrtati po krevetu pa uperio pogled u
Finchleyja i pridigao se na lakte. – Finchley?
– Da, milostivi gospodine?
– Moram nastaviti igru. Znaš to. I znaš da ne mogu k njoj. Ona
mora doći k meni. Pošalji joj poruku – rekao je i ponovno se zavalio u
jastuke.
– Bunca – rekao je Banderspit. – Puštanje krvi ne bi mu pomoglo.
Prekasno je.
Finchley je sumnjao da ta metoda ikome pomaže. Banderspit je
pustio krv i pomoćnom kuharu, ali to mu nije nimalo pomoglo. Mjesec
dana potom siroti je čovjek umro. Jednostavno je bio preslab. A da mu
Banderspit nije pustio krv, možda bi preživio. Pravo rečeno, Finchley
je bio gotovo siguran da bi.
– Slažem se – rekao je Banderspitu. – Puštanje krvi ne bi mu
pomoglo. Možda nešto drugo, ali pouzdano ne to.
Banderspit se naglo narogušio. – Jeste li vi liječnik ili ja? Ne
miješajte mi se u posao!
– Neću – obećao je Finchley i zabrinuto se zagledao u vojvodu.
Doista je loše izgledao.
– Vidimo se popodne – rekao je Banderspit i uputio se prema
vratima. – Ne bude li mu bolje, a ne očekujem da će biti, pustit ću mu
krv bez obzira što vi mislili o tome. Velik je grješnik, ali kao liječniku,
dužnost mi je pomagati i takvima.
 Istina, pomislio je Finchley. Osobito ako takvi mogu izdvojiti
pozamašnu sumu za liječničke usluge. Ispratio je Banderspita iz sobe pa
svrnuo pogled na Villiersa. Ponovno se bacakao po krevetu i mrmljao
kako mora povući potez.
Što je, tu je. Vojvotkinja će se morati pojaviti, zaključio je.
Otvorio je vrata i pozvao batlera.
 TRINAESTO POGLAVLJE

F letch se vratio kući nakon popodneva provedenog s Gillom.

Osjećao se prilično iscrpljeno. I posramljeno, poput dječaka kojeg je
učitelj oštro prekrio zbog razbijenog prozora. Naravno da će Poppy
zamoliti za oproštaj. Prošlo je tjedan dana nakon onog neugodnog
razgovora i dosad se zacijelo smirila. U ime isprike, kupio joj je
dijamantnu ogrlicu. Možda bi bilo najbolje da ju ostavi na noćnom
ormariću u njezinoj sobi. Zacijelo će to shvatiti kao ispriku.
Ali ne. Prisjetivši se njezina ranjena pogleda, shvatio je da to
mora učiniti kako treba. A toga se uistinu užasavao. Bit će to vrlo
neugodna situacija. U njihovu braku više ništa nije bilo zabavno. Nema
zabave u braku, rezignirano je pomislio. Samo izvan braka.
Svukao je kaput, dodao ga Quinceu i zakoračio prema stubama.
– Milostivi gospodine, morao bih vam nešto reći – rekao je
Quince, smrtno ozbiljnim tonom.
Duboko je uzdahnuo i okrenuo se. Želio je što prije riješiti
problem s Poppy i zatim sjesti u biblioteku i popiti čašicu brendija. –
Može li to pričekati?
Prije nego što je Quince stigao odgovoriti, s vrha stuba začuo se
glasan povik. – Milostivi gospodine!
Fletch je pogledao prema stubama i dotad već grozan dan postao
je još gori. Kratko se naklonio. – Lady Flora! Začas ću vas doći
pozdraviti. Quince mi ima reći nešto važno – kazao je i bez da je
pričekao odgovor uputio se u hodnik i ušao u salon.
– Vjerojatno imamo pet minuta prije nego što upadne ovamo –
rekao je batleru. – Je li glavni kuhar opet otpustio kuhinjsko osoblje? –
upitao je i smjesta sam sebi odgovorio. – Ne, to bi vojvotkinja već
riješila. Dakle, u čemu je problem?
– Radi se o vojvotkinji – rekao je Quince.
Fletch je podigao obrve. – Da?
– Zamolila me da vam prenesem njezinu poruku.
– Da?
Quince nije oklijevao. – Milostiva gospođa odlučila je otići
odavde. Kazala je da kuću prepušta vama, a da će ona živjeti negdje
drugdje.
– Dovraga, o čemu pričate? – zbunjeno je upitao Fletch. – Zar nije
gore s onom vješticom... njezinom majkom?
– Nije – rekao je Quince. – Lady Flora je nakon odlaska vaše
supruge ostala u kući... i zadnjih sat vremena ima histerični napadaj.
Možda i više od sat vremena. Tako se barem čini – rekao je i duboko
uzdahnuo.
Dakle, Poppy je odlučila dati petama vjetra. Fletch je tu vijest
primio s ledenim mirom; no zašto je dopustila da njezina majka ostane
ovdje?
– Milostivi gospodine?
– Da? – zamišljeno je upitao Fletch i uputio se prema vratima.
– Lady Flora poslala je sluškinju po svoje stvari – ispod glasa
rekao je Quince.
Fletch je naglo stao i polako se okrenuo. – Recite mi da se šalite i
udvostručit ću vam plaću.
– Milostivi gospodine, bude li ovo potrajalo, mislim da ćete
morati udvostručiti plaću većini slugu, ako ih želite zadržati.
 Fletch je izašao i hodnikom produžio u predvorje. Nije mu bilo
druge nego porazgovarati s punicom. Kao da nije bilo dovoljno što je
Poppy pobjegla. Dakle, morat će se natezati s njom i nagovarati ju da se
vrati. I to zahvaljujući kome? Njezinoj majci. I zahvaljujući kome se
njegova žena gnušala intimnih odnosa? Dakako, zahvaljujući njezinoj
majci. I tko ju je natjerao da većinu vremena provodi baveći se
dobrotvornim aktivnostima? Njezina majka!
Tko nije poznavao lady Floru, ne bi mogao vjerovati kakva je
zapravo. Odijevala se otmjeno poput kraljice i očekivala je da se ljudi
prema njoj tako i odnose. Istina, bila je lijepa. Krasnog stasa, vitka i
obla tamo gdje je trebalo, što je bilo neobično za ženu u četrdesetim
godinama. No po njezinu licu smjesta se moglo vidjeti da je opasna.
Naravno, bilo je to vrlo privlačno lice – Fletch je to, unatoč ljutnji,
morao priznati. Čak i privlačnije od lica njezine kćeri. Ali, bilo je to
lice žene navikle činiti što hoće, kada hoće i kako hoće. Lice žene koja
ne trpi protivljenje. Vjerojatno je o sebi mislila kao o engleskoj kraljici.
Ili, uzmu li se u obzir njezine goleme pretenzije, kao o ruskoj carici.
Kruto joj se naklonio. – Lady Flora, žao mi je što ste svratili u
tako nezgodnom trenutku.
Suosjećajno ga je pogledala. – Oh, jadniče – rekla je i potapšala ga
po ruci. – Razumijem kako vam je.
Po običaju, odnosila se prema njemu kao prema svakom
džentlmenu: kao da je malo uglađenija verzija sluge.
– Osjećam se odgovornom – rekla je, glasom umiljatim poput
pitome grlice. O, Bože, pomislio je Fletch pa čvrsto stisnuo zube i
potisnuo nagon da ustukne. – Očito sam loše odgojila kćer. Mogu
razumjeti vaše razočaranje. Sve je to moja krivica. Zadnjih sat vremena
bila sam izvan sebe! Izvan sebe! Srce mi se raspada od tuge.
Fletch je zaustio da joj odgovori, ali uzalud.
 – Ali tada sam shvatila da još ništa nije izgubljeno. Uvjerena sam
da zajedničkim naporima možemo dovesti u red moju buntovnu kćer –
rekla je, i na trenutak, oči su joj opako bljesnule. – Spremna sam
ispraviti svoju pogrešku. Ostat ću uz vas, milostivi gospodine. Neću vas
napustiti; okrenuti vam leđa kao što je moja kći učinila. Ja nisam...
Fletch je kratko pročistio grlo. – Lady Flora, duboko sam uvjeren
da će se moja supruga vratiti prije nego što padne noć. Nema potrebe
da se toliko živcirate, sve će biti u redu.
– Ah, kad biste barem bili u pravu – uskliknula je. – Ipak,
poznajem Perditu malo bolje nego vi. Istina, vrlo je draga. Razumna i
popustljiva. No katkad... – zdvojno je odmahnula glavom. – Umije biti
jako svojeglava. Takva je na mojeg supruga, pokoj mu duši. Iskreno
dvojim da će vam se vratiti, milostivi gospodine – sa žaljenjem je
izgovorila i opet ga potapšala po ruci.
– Jasno da hoće – ledenim tonom odvratio je Fletch i odmaknuo
se od nje kako bi ga prestala tapšati. – Molim vas, dopustite mi da se
udaljim. Vidim da ste prilično uznemireni; reći ću Quinceu da vas
otprati kući.
Osmjehnula se, kao da uopće nije čula što je rekao. – Ne brinite –
rekla je. – Moja kći ponijela se krajnje glupo i neodgovorno, ali vjerujte
mi, neću dopustiti da zbog njezina odlaska budete u ičemu zakinuti –
izgovorila je, a da nije ni trepnula. Kao da u ponudi da zamijeni kćer
nema ama baš ničeg čudnog i nepriličnog. Fletch se jedino mogao
nadati da ni nju – kao ni njezinu kćer – nimalo ne zanimaju aktivnosti
u postelji.
Jedino što je želio bilo je što prije pobjeći od nje. – Oprostite, ali
doista bih morao poći... imam jedan važan sastanak.
Osmjehnula mu se toplo poput gladne tigrice. – Slobodno idite i
ne brinite, u ovoj kući sve će biti isto kao i prije. Osobno ću se
pobrinuti za to – rekla je pa ugledala domaćicu i istog trenutka počela
joj držati prodiku o vođenju kućanstva, žaleći se na sluge, plate, izbor
jela za doručak, ručak i večeru...
Bilo je uistinu zadivljujuće kako se brzo može od pitome grlice
pretvoriti u vješticu.
– Oh, milostivi gospodine – zacvrkutala je, trenutak prije nego
što je izašao iz kuće.
Okrenuo se.
– Budete li vidjeli moju kćer, molim vas, recite joj da mislim na
nju i toplo ju pozdravljam.
Kimnuo je. Čudno, ali kosa joj je bila zlaćano plava i nije
djelovala kao da je od zmija. Ali zacijelo...
Lakaj je otvorio vrata, ali Fletch je oklijevao izaći. Svrnuo je
pogled na batlera. – Quince, tko je bila ona čudovišna žena koja je
imala kosu od zmija?
– Meduza, milostivi gospodine. Imala je sposobnost ljude
okameniti pogledom.
– Da, Meduza – promrmljao je Fletch i izašao iz kuće. Poppy će se
zacijelo vratiti do večeri. Ne bi ga ostavila u kući s tim čudovištem.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

1. SVIBNJA

V lasulja je bila vraški teška, no tjeme ga pod njom barem nije ništa
više svrbjelo nego pod onom koju je svakodnevno nosio. Haljina
sa širokim obručem bila je znatno veći problem. – Kako vi žene uopće
hodate u tome? – upitao je gospođu Ferrers, domaćicu. – Ne vidim
vlastita stopala!
– Ah, dala sam vam jednu s najužim obručem, tek toliko da
poprimite žensku figuru.
Finchley je pogledao donji pa gornji dio nebeskoplave haljine i
smeteno odmahnuo glavom. – Kukovi su u redu, ali što ćemo s
grudima? Ravan sam kao daska!
– Bilo bi bolje kad biste zamolili jednu od mlađih sluškinja da se
time pozabavi umjesto vas – rekla je domaćica. – Možda Betty. Ta cura
zbilja ima smisla za glumu.
Odmahnuo je glavom. – Vojvoda mi nikada ne bi oprostio ako
bih dopustio da ga neka žena vidi ovako bolesnog i nemoćnog.
Gospođa Ferrers kratko se zamislila. – Istina, možda bi zbog toga
dobila otkaz. Betty si to ne može priuštiti, izdržava tri sestre.
– Eto, nema druge nego da ja to učinim.
– Ruke su vam grozno dlakave, gospodine Finchley. Oprostite, ali
ne mogu ne primijetiti.
– Možda bih se mogao ogrnuti svilenim šalom? Šteta što nisam
stao u onu crvenu haljinu s dugim rukavima.
 – Izgledate najbolje što možete, s obzirom na to da ste muškarac.
Donijet ću vam šal. I čipkastu maramu koja će vam pokriti ramena i
dekolte. I prsa su vam prilično dlakava.
– Mislite li da bih ih trebao obrijati? – upitao je Finchley, ne
osobito oduševljeno.
Gospođa Ferrers povukla se korak–dva unatrag i polako ga
odmjerila od glave do pete. – Milostivi gospodin stalno bunca pa i ako
vidi vaše dlakave ruke i prsa, mislit će da mu se priviđa – kazala je i
otišla po šal i čipkanu maramu.
Malo zatim vratila se s čipkanim stolnjakom. – Nema dovoljno
dugog šala ni dovoljno široke marame za vas, gospodine Finchley.
Uzela sam uskršnji stolnjak iz komode u maloj blagovaonici. Jako je
lijep. Dovoljno je dug i širok da njime možete pokriti i ruke i prsa –
rekla je i omotala ga stolnjakom.
Finchley nije imao želje i volje pogledati se u zrcalo. – U redu –
rekao je. – To je to. Idem.
– Pripazite na hod – upozorila ga je. – Činite manje korake i
hodajte na prstima. I potrudite se povisiti glas.
Kimnuo je i otišao. Minutu–dvije poslije, odškrinuo je vrata
Villiersove spavaće sobe. – Milostivi gospodine, vojvotkinja od
Beaumonta došla je nastaviti vašu šahovsku partiju – rekao je, svojim
uobičajenim glasom. – Smijem li ju uvesti?
– Naravno – rekao je vojvoda pa sjeo u krevet i skinuo noćnu
kapicu. – Dovraga, mračno je kao u vučjoj jazbini. Donesi svjetiljku,
Finchley.
Finchley je na prstima prišao krevetu. – Mislim da ima posve
dovoljno svjetla, gospodine – rekao je, visokim ženskim glasom. –
Najzad, povući ćemo samo svaki po jedan potez.
 Villiers se začuđeno zagledao u njega. No ako se Finchley uplašio
da ga je prepoznao, to se na njegovu radost nije dogodilo. – Izgledate
poput anđela, Jemma. Neobično mi je vidjeti vas omotanu metrima
bijele čipke. Teško da ćete tim izgledom ikoga zadiviti. No to je samo
moje skromno mišljenje.
Finchley je uzeo šahovsku ploču od lakaja i stavio ju na krevet. –
Eto, milostivi gospodine. Sve je pripremljeno za nastavak igre – rekao
je i zagledao se u Villiersa. Izgledao je kao da jedva drži oči otvorenima.
– Jemma – sanjivo je rekao i zagledao se u ploču – ima li top
stražnje noge poput konja i skakuće li kad gledate u njega?
– Ne – odvratio je Finchley i izmijenio pogled s lakajem.
Villiers je podigao ruku u namjeri da povuče potez, no trenutak
potom se predomislio i zagledao se u Finchleyja; u njegovu periku,
glatko izbrijanu bradu i crvenkast vrat.
– Finchley – rekao je. – Na trenutak sam pomislio da sam sišao s
uma. Što izvodiš?
– Ja nisam Finchley, milostivi gospodine.
– Ne? Onda je možda vojvotkinja od Beaumonta sišla s uma. To je
jedino objašnjenje. Pobogu, što te je navelo na tu maškaradu?
Finchley je duboko uzdahnuo. Vojvoda je djelovao potpuno
prisebno; već ga danima nije vidio takvog. Nije ga mogao dalje
zavaravati. – Stalno ste govorili da morate nastaviti partiju s
vojvotkinjom – rekao je.
– Sav sam znojan – rekao je vojvoda. – Želio bih se odmah
okupati. Što bi bilo da se vojvotkinja doista pojavila? Valjda ne bi
dopustio da me vidi takvog?
– Naravno da ne bih – odvratio je Finchley. – Oprostite, ali kako
ste tako naglo...
 – Kako sam došao k sebi? Vojvotkinja je u prvom potezu stavila
pješaka na kraljičino četvrto polje. Pomisao da bi u drugom potezu
stavila konja na treće polje kraljeva topa, bila mi je toliko šokantna da
mi se um smjesta razbistrio. Jer ona pouzdano ne bi u početku igre
povukla takav sulud potez.
Finchley je slegnuo ramenima. – Nisam znao koji je bio njezin
prvi potez. Mislio sam da ionako nećete opaziti. Samo sam vas želio
umiriti.
Villiers je pogledom okružio prostoriju. – Koji je dan danas?
– Subota – rekao je Finchley. – Prošlo je deset dana otkad ste legli
u postelju – s oklijevanjem je dodao.
– Što kažu?
– Tko?
– Liječnici, tko drugi?
– Ne usude se ništa prognozirati – rekao je Finchley. – Banderspit
tvrdi da su neki njegovi pacijenti mjesecima bili na granici.
– Između života i smrti? Što je prevladalo?
– Oporavili su se – naglo je izgovorio Finchley, proklevši vlastitu
nesmotrenost u izboru riječi.
– Napiši poruku vojvotkinji dok sam još živ. Moramo što prije
nastaviti meč. I pozovi mog odvjetnika dok sam još bistar u glavi.
– Da, milostivi gospodine – rekao je Finchley. – Jutros ste također
bili pri sebi. Vjerujem da se oporavljate.
– Doista? – upitao je Villiers i počešao se po glavi. – Ne sjećam se
toga. Imam osjećaj kao da je taj vraški dvoboj bio jučer.
 Pogled mu je ponovno postao grozničav. Finchley je ustao i uzeo
šahovsku ploču s kreveta. – Sutra ujutro pozvat ću vašeg odvjetnika.
Villiers se zagledao u njega. – Podsjeti me da umirem prije nego
što dođe, Finchley, u protivnom neću imati pojma zašto je došao.
Srce mu se slamalo od tuge, no kratko je kimnuo. – Hoću,
gospodine.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Jemma je čitala šahovski priručnik kad je Brigitte, njezina sluškinja,

odškrinula vrata i rekla joj da bi ju vojvotkinja od Fletchera željela
vidjeti.
Smjesta je skočila na noge. – Poppy, draga, molim te, uđi. Lijepo
izgledaš!
– Bojim se da nikada nisi imala goru gošću.
Poppy je pouzdano bila neobična gošća. Rijetko je izlazila iz sobe.
Sluškinje su šaputale da po cijele dane čita. I plače, pomislila je Jemma.
– Nema boljeg od nevidljivih gostiju – s osmijehom je odvratila.
Poppy se zagledala u njezinu knjigu. – Nikad ne bih pomislila da
postoje knjige o šahu.
– Zapravo, ima ih podosta.
– Nemam pojma o šahu. Jedino što znam jest da si ti vrhunska
igračica. I da igraš šah s vojvodom od Villiersa i sa svojim suprugom.
Jemma ju je pogledala ispod trepavica. Poppy očito ne zna što je u
vezi s tim izazvalo najveće zgražanje, zaključila je i odlučila ju
prosvijetliti. – Da – rekla je. – Igramo po jedan potez na dan. Bude li se
u bilo kojem meču igrala treća partija, igrat će se na slijepo u krevetu.
Nastupila je mrtva tišina.
– Zašto? – napokon je upitala Poppy. Nije izgledala osobito
zaprepašteno, više znatiželjno. – Zašto u krevetu? Ne bi li vam to
omelo koncentraciju?
– Vjerojatno bi – priznala je Jemma.
 Poppy je ponovno zašutjela pa slegnula ramenima. –
Pretpostavljam da je to bila zamisao tvojeg supruga?
– Zapravo, vojvoda od Villiersa bio je taj koji je to predložio.
– Hoćeš li pobijediti?
– Obojicu? Nadam se da hoću. No bojim se da bi me taština mogla
stajati neuspjeha – rekla je Jemma i kratko se namrštila. – Izgubila sam
prvu partiju sa suprugom. To me prilično šokiralo. Sad su obje partije
odgođene do Villiersova oporavka.
– Zašto ne izgubiš i drugu? U tom slučaju nikakva se igra neće
igrati u krevetu.
Jemma se blijedo zagledala u nju. – Predlažeš da izgubim i drugu
partiju s mužem?
– Zašto ne?
Bilo je to čudno pitanje, no imalo je zanimljivu poentu. – Ti bi na
mojem mjestu namjerno izgubila? – upitala je Jemma.
Poppy je lagano porumenjela. – Vjerojatno da. Ne mogu zamisliti
da s mužem igram šah u postelji.
Jemma se zavalila u naslonjač. Poppy ne. Sjedila je kruto i
uspravno poput vojnika. Bila je lijepa i profinjena, no djelovala je
neobično ranjivo, kao da bi svakog trenutka mogla briznuti u plač.
– Čini se da krevet nije mjesto u kojem se ti i tvoj muž osobito
slažete – rekla je Jemma.
– Trudila sam se. No Fletch nije zadovoljan sa mnom. A doista
sam se trudila! Kad bi moja majka samo znala što sam sve činila kako
bih ga usrećila... i sve to uzalud.
Jemma se nije mogla ne upitati o sklonostima Poppyna supruga.
Osam godina živjela je u Parizu i znala je koliko ljudi mogu biti
perverzni. Gledajući Poppyno slatko mlado lice obuzela ju je lagana
mučnina. – Možda ga je i bolje pustiti da odluta u potragu za zelenijim
pašnjacima – rekla je.
Sudeći po tome kako se Poppy kratko namrštila, ne bi se reklo da
se u potpunosti slaže. Možda to što je suprug očekivao od nje i nije bilo
nešto osobito perverzno?
– Što je točno Fletch tražio od tebe, Poppy? – otvoreno je upitala.
– Ništa – potišteno je odvratila. – Vjerojatno sam pretjerano
čedna. Jednom mi je to rekao. Nakon toga sam se potrudila biti manje
sramežljiva, ali... – zašutjela je i odmahnula glavom.
– Što si točno poduzela po tom pitanju? – ustrajala je Jemma.
– Svukla sam spavaćicu.
Jemma je kimnula. – I?
– Svukla sam ju prije no što sam legla u krevet.
– Da?
– I onda bih legla u krevet i dopustila mu da čini što god poželi. I
sve sam to šutke podnosila.
Jemma nije bila na glasu po strpljivosti. – A to je bilo, što točno?
– Posvuda me ljubio i dirao... i onda bi... onda bi učinio ono zbog
čega je i došao k meni – rekla je i slegnula ramenima. – To bi uvijek
potrajalo, ali nikada nisam rekla ni riječ.
Dopustila sam mu da to čini dokle god želi. Nadala sam se da će
ga to zadovoljiti, ali…
– O, Bože.
Poppy je briznula u plač. – Nešto nije u redu sa mnom, zar ne?
Razmišljala sam o tome. Čini se da sam po tom pitanju na svoju majku.
Drukčija od ostalih žena. Primjerice, Louise... flertala je s Fletchom, ali
ne zato što se zaljubila u njega, zar ne?
Jemma je šutke slegnula ramenima.
– On ju na taj način nije zanimao, zar ne? – ustrajala je Poppy.
– Nije – rekla je Jemma. – Pouzdano ne na taj način.
– A ti... budeš li igrala treću partiju u krevetu s mužem ili
vojvodom od Villiersa... a možda i s jednim i drugim... nećeš na to
gledati kao na nešto što bi ti bilo osobito mrsko, zar ne?
– Vjerojatno ne.
– Šah je u svemu tome sporedan, zar ne? Cilj im je uživati s
tobom u postelji – zaključila je Poppy.
– Ne istodobno – istaknula je Jemma, kako Poppy slučajno ne bi
izvukla pogrešne zaključke. – No držim da sam sposobna pobijediti
jednog i drugog – rekla je pa shvatila da se ne radi o tome može li ih
obojicu pobijediti, nego o tome što će se dogoditi ako ih ne pobijedi. –
Ionako ću prije ili poslije morati leći s mužem – nastavila je. – Vratila
sam se iz Pariza samo zato što moramo poraditi na djetetu. Beaumontu
je potreban nasljednik. Vjerojatno ti je poznato da djecu ne donose
rode?
– Naravno da jest – uskliknula je Poppy. Izraz lica bio joj je
ujedno ljutit i tužan. – I Fletchu sam to rekla! Možeš li zamisliti da je
do toga došlo? Kako ćemo imati djecu ako neće poraditi na tome? To
mu je dužnost! Moja majka kaže da je moj otac uredno izvršavao tu
dužnost dok nije zatrudnjela, ali Fletch... njega zanima samo... ah,
vjerujem da znaš – kroz jecaje je izgovorila.
– Užitak? – upitala je Jemma.
– Ako ćeš to tako nazvati.
 – Kako bi ti to nazvala?
– Ne znam – sumorno je izgovorila lica oblivena suzama. – Ne
znam. Trudila sam se... činila sam sve što je htio. I dopustila sam mu da
čini što god poželi... da me ljubi po cijelom tijelu, gdje god želi... iako se
to ne pristoji.
Jemma se počela pitati je li problem možda u Poppy. – Zašto
misliš da se takvo što ne pristoji? – oprezno je upitala.
– Moja majka kaže... – započela je Poppy pa odmahnula glavom i
još se jače rasplakala.
– Popit ćemo šalicu čaja – rekla je Jemma i pozvonila slugi. – I
tada ću ti ispričati što sam sve činila i što su sve muškarci meni činili u
krevetu. Pripremi se, jer vjerujem da ćeš biti prilično iznenađena.
Tek nakon dvije šalice čaja Poppy se dovoljno pribrala da bi
mogle nastaviti razgovor.
– Ne radi se o tome što ćeš muškarcu dopustiti – rekla je Jemma.
– Nego što ćeš od njega tražiti.
– Tražila sam da zamrači sobu – tiho je rekla Poppy.
– To je posve sporedno. Moraš znati da je ženu mnogo teže
zadovoljiti nego muškarca. Zato se muškarac mora prije svega potruditi
zadovoljiti ženu.
– Oh, Fletchu je to očito poznato – rekla je Poppy i smeteno
slegnula ramenima. – Ne mogu reći da se ne trudi oko mene. Stalno me
pita sviđa li mi se ovo ili ono. Katkad zbog toga poželim vrištati od
muke... jer ga nijedan odgovor ne zadovoljava. Ako kažem da mi se ne
sviđa, nastavlja me drugdje ljubiti i milovati. Ako kažem da mi se sviđa,
također ne prestaje. A kad napokon prestane, izgleda prilično ljutito.
– Lijepo od njega što se toliko trudi oko tebe.
 – Što se mene tiče, pretjerano se trudi – s uzdahom je odvratila
Poppy.
Po Jemminu mišljenju, u tome je bila srž problema. – Želiš li reći
da ti ne godi ništa od onoga što čini?
Poppy je kratko zagrizla usnicu. – Nešto nije u redu sa mnom, zar
ne? Jedne noći rekao mi je da bih mu trebala reći što želim.
– I trebala bi – složila se Jemma. – To je mnogo lakše i
jednostavnije nego prepustiti njemu da otkriva što ti se sviđa.
– Želim... želim to činiti onako kako se pristoji – potišteno je
izgovorila Poppy. – No, otkad smo to počeli činiti... nikada nije po
mojem. Želi da činim ovo ili ono... a meni je sve to sramotno. I sve što
on meni čini sramotno je. Očito ne zna da si jedna dobro odgojena
dama takvo što ne može dopustiti.
– Rekla bih da se s time ne bi nipošto složio – odvratila je Jemma.
– Sve u svemu, zanimljiviji je od većine muškaraca.
– Oh, jest – mrzovoljno je promrmljala Poppy. – Nikada nije bio
privlačniji. Prava sam sretnica što me je oženio... znam to. Ali kad me
onako pogleda... s prezirom... postanem svjesna koliko sam ga
razočarala. I tada požalim što sam se udala za njega. Bio bi sretniji s
nekom drugom. Svejedno bih ga voljela... ne mogu zamisliti da bih
mogla voljeti ikoga drugoga. Ali, da se nismo oženili, ne bi me mrzio.
– Čini mi se da Fletch ima prevelika očekivanja – zaključila je
Jemma. – Beaumont i ja nikada se nismo osobito slagali u krevetu, ali
njega to pouzdano nije zabrinjavalo – rekla je i prisjetila se kako im se
brak raspao nakon što ga je zatekla kako živahno vodi ljubav s
ljubavnicom u njegovoj radnoj sobi u Westminsteru. – Možda i zato što
je imao ljubavnicu – dometnula je.
 – Prije nego što sam se udala, majka me je upozorila kako je
normalno očekivati da će Fletch imati ljubavnice – rekla je Poppy i
prkosno podigla bradu. – Mislila sam da je u krivu, jer volio me je.
Znam da jest. Ipak, dopustila sam mogućnost da je moja majka u pravu.
Vjerovala sam da ću se u tom slučaju privići na to. Najzad, uz majku
poput moje, privikneš se na bilo što.
– Kad čujem ovakvo što, gotovo mi je drago što sam tako rano
ostala bez majke – rekla je Jemma. – Jedva da je se i sjećam.
– Nije da me majka ne voli. Voli me. Želi da ostvarim njezine
snove... željela se udati za vojvodu, ali roditelji su ju primorali na udaju
za muškarca koji je, po njezinim riječima, nije bi dostojan. Tvrdi da je
bio glup. No to joj ne bi toliko smetalo da je bio plemić. Nažalost, nije.
– Krasnog li mišljenja o suprugu – zamijetila je Jemma.
– Tvrdi da je njegov prerani odlazak s ovoga svijeta bilo
najpametnije što je učinio.
– Još ljepše – promrmljala je Jemma. – Uistinu je nevjerojatna.
– Ali mora joj se priznati da je sposobna. Kad je preuzela vođenje
posjeda, u kratkom vremenu ostvarila je zavidan prihod.
– Kako joj je to uspjelo?
– Raskinula je ugovore sa zakupcima koji su obrađivali zemlju,
ogradila posjed i nakrcala ga ovcama.
Pitanje sudbine zakupaca ostalo je neizgovoreno visjeti u zraku
između njih.
– Nikada nisam bila osobito buntovna – tiho je rekla Poppy i
bespomoćno slegnula ramenima. – Jednostavno nisam takva.
– Mogla bi samu sebe iznenaditi – rekla je Jemma. – Mene već
jesi. A sigurna sam i da je tvoja majka prilično iznenađena.
Poppy se osmjehnula. – Vjerojatno je zgrožena.
Jemma joj je uzvratila osmijeh. – Tim bolje ako jest.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

5. LIPNJA

V ojvoda od Villiersa bolovao je već više od mjesec dana.

Bacakao se po krevetu, lice mu je bilo boje višnje, a riječi
nasumično padale s usana kao jesenje lišće s grana stabala.
Finchley je bio prestravljen. Više od svega bojao se da će Banderspit
vojvodi najzad ipak pustiti krv. Što se krvi tiče, razljutio se i na
gospođu Ferrers kad je došla na zamisao da vojvodi ponudi pijetlovu
krv.
– Ne bude li mu se stanje promijenilo do jutra, neće se oporaviti –
rekao je liječnik prije nego što je otišao. – Upamtite što sam rekao. Ne
može preživjeti ako odbija piti vodu.
Problem je bio u tome što vojvodu nitko nije mogao natjerati da
popije više od nekoliko malih gutljaja vode. Zadnji put kad je popio
dovoljno tekućine bilo je dok je nakratko bio priseban, onda kad se
Finchley prerušio u vojvotkinju.
– Do njega se može doprijeti samo preko šaha – rekao je gospođi
Ferrers. – Slušajte. Kao i uvijek, vojvoda je promuklim glasom buncao o
šahu. – Žrtvovat ću dva pješaka, ali...
U ruci je držao pješaka i pomicao ga po zraku. Dali su mu figure,
jer prije toga pomicao je po zraku nevidljive figure, što je uistinu bio
jeziv prizor.
– Otići ću po vojvotkinju – rekao je Finchley.
 – Vojvotkinju od Beaumonta? Niste li rekli da vam milostivi
gospodin ne bi nikada oprostio kad biste dopustili da ga neka žena vidi
ovakvog?
– Ako umre, to ionako neće biti važno – zdvojno je odvratio
Finchley. – Moram pokušati.
Sjeo je u vojvodinu kočiju i uputio se u palaču vojvode od
Beaumonta. No doći do vojvotkinje bilo je teže nego što je mislio. – Ne
dolazi u obzir – rekao je Fowle, Beaumontov batler. – Vojvoda ima
dovoljno problema i bez da njegova supruga odlazi k Villiersu. Ljudi
već misle da su na najboljem putu da postanu ljubavnici.
– Kako bi mogli biti? – pobunio se Finchley. – On većinu
vremena nije pri sebi. Jako mu je loše.
– Kao da ne znate kakvi su ljudi! – odvratio je Fowle. – I da je na
samrti, mislili bi da se s njom valja u krevetu. Jedino što možete jest
razgovarati s Beaumontom. Pristane li suprugu otpratiti k vojvodi od
Villiersa, onda je to posve druga stvar.
– Mislite li da bi pristao? – upitao je Finchley. – Najzad, zacijelo
znate da su njih dvojica davno zahladili odnose.
Fowle se naglo uspravio. – Milostivi gospodin možda nije u
najboljim odnosima s Villiersom, no nikada ne bi odbio pomoći
čovjeku u nevolji.
Kao ni njegov batler. Malo zatim, Finchley je vojvodi ispričao
kako stoje stvari s vojvodom od Villiersa.
– Sve je to zbog vraških usijanih glava – rekao je Beaumont. –
Zato su dvoboji i zabranjeni. Dovraga i Gryffyn što ga je izazvao. Dodaj
mi kaput, Fowle.
– Nećete zamoliti milostivu gospođu da vam se pridruži? – upitao
je Finchley.
 – Povukla se na spavanje. Ako Villiers želi igrati šah, igrat će ga
sa mnom.
– Ali, netko ga mora natjerati da pije vodu – zdvojno je rekao
Finchley. – Mislim da bi jedino milostivoj gospođi uspjelo nagovoriti ga
na to. Jer već sam pokušao igrati šah s njim, milostivi gospodine. Ne
radi se samo o tome. Molim vas, možemo li ju zamoliti da nam se
pridruži? Molim vas!
Beaumont se na trenutak zagledao u njega. – Dobar ste čovjek –
rekao je. – Ako mi u roku od sat vremena ne uspije nagovoriti Villiersa
da pije vodu, vratit ću se po suprugu.
Finchley mu se duboko naklonio. – Od srca vam hvala, milostivi
gospodine.

Prošlo je samo nekoliko tjedana od Villiersova spektakularnog dolaska

na Jemminu zabavu. Sada, upalih obraza i grozničava pogleda, jedva da
je bio nalik sebi. Čelo mu je bilo mokro od znoja, lice užareno.
Vojvoda je svukao kaput i prišao krevetu. Villiers je u ruci čvrsto
držao top i mrmljao kako će njime zaprijetiti kraljici.
Sluga koji je sjedio na stolcu kraj kreveta, mokrim ubrusom otro
je znoj s Villiersova čela. Finchley je stao s druge strane kreveta i
zabrinuto se zagledao u gospodara.
– Molim vas, izađite – rekao im je Beaumont.
Finchley je zaustio u namjeri da se pobuni, no vidjevši vojvodin
pogled, zatvorio je usta i pokorio se njegovoj želji.
– Dobra večer, Villierse – rekao je, čim su ostali sami. – Kako si?
Villiers je promrmljao nešto sebi u bradu, ali nije ga ni pogledao.
– Villierse?
 – Uzimam kraljicu – rekao je Villiers i podigao top u zrak.
Elijah je uzeo čašu vode s noćnog ormarića i prinio ju njegovim
usnicama. No Villiers mu je odgurnuo ruku.
– Ovo je bilo lako – promuklo je prošaputao. – Pobijedit ću.
Umire, pomislio je Elijah. Villiers je na samrti. Villiers?
Zvučalo je to kao da govori o nekome koga samo površno
poznaje. A ipak, radilo se o njegovu nekadašnjem najboljem prijatelju.
O Leopoldu, prvoj osobi koju je zavolio.
Spustio je čašu i oteo mu top iz ruke. Djelovalo je. Leo se
napokon zagledao u njega. – Vrati mi ga – promrmljao je. – Uzeo sam ti
kraljicu.
– Leopolde – odlučno je rekao Elijah. – Jesi li raspoložen za
partiju šaha?
Villiers mu je pokušao uzeti top iz ruke, no uzalud. – To je moj
top – rekao je Elijah. – Uvijek igram bijelim figurama, sjećaš se?
Villiers se ponovno zagledao u njega. – Tko si ti?
– Elijah.
– Elijah – sanjivo je ponovio Villiers. – Elijah je postao vojvoda. I
oženio se.
– I ti si postao vojvoda – rekao je Elijah. – Odigrat ćemo partiju
šaha – dometnuo je i pomogao mu da se podigne u sjedeći položaj. – Ali
prvo moraš popiti malo vode.
Nešto se promijenilo. Villiersov pogled malo se razbistrio i
općenito je djelovao prisebnije. Elijah je brzo poslagao figure po ploči
pa uzeo čašu i prinio ju njegovim usnama.
Trenutak je zurio u njega pa otvorio usta i počeo piti.
 – Tko si ti? – upitao je, kad je Elijah odložio čašu.
– Elijah. Vojvoda od Beaumonta. I Jemmin muž – dometnuo je,
široko se osmjehnuvši.
– Jemma nema muža – rekao je Villiers.
– Ne? – upitao je Elijah pa otvorio igru pješakom i prije nego što
je Villiers stigao povući svoj početni potez, čvrsto ga primio za ruku. –
Ne. Prvo moraš popiti nekoliko gutljaja vode.
Villiers je učinio što je tražio od njega pa drhtavom rukom
povukao svoj potez. – Jemma nije udana – rekao je. – Ako i jest, ne
izgleda tako.

Šutke su nastavili igru, a prije svakog poteza, Villiers je morao popiti

malo vode. Elijah je bio poprilično smeten. Igrao je šah s čovjekom koji
je – sudeći po trabunjanju očito prolupao, a ipak je uspio isplesti mrežu
oko njegove kraljice. – Zašto si rekao da Jemma ne izgleda kao da je
udana?
– Jer ne djeluje kao da jest. Nikada ju nitko nije volio onako kako
zaslužuje. Ponajmanje njezin muž. Znaš li da se udala za muškarca s
kojim sam nekada bio dobar prijatelj?
Elijah ga je kratko pogledao, no Villiers je nastavio zuriti u ploču.
– No odavno više nismo prijatelji – dometnuo je Villiers i popio
nekoliko gutljaja vode.
– Možda ju taj muškarac voli – rekao je Elijah.
– Oh, ne – odvratio je Villiers. – On je volio svoju ljubavnicu.
Rekao joj je to. To mi je zvučalo vraški čudno, no ona tvrdi da je sam to
rekao.
 Elijah je čvrsto stisnuo zube. Istina, bio je dovoljno glup da Jemmi
kaže takvo što, no bilo je to uistinu davno. Kako je moguće da je to
upamtila? Najzad, očekivalo bi se da će...
– Šteta što ju ja nisam oženio – rekao je Villiers. Glas mu više nije
zvučao promuklo i postao je mnogo razgovorljiviji.
– Misliš da bi se usrećio s njom? – upitao je Elijah i ponudio mu
treću čašu vode.
– Da, zašto ne? Zacijelo je dobra u krevetu – rekao je Villiers pa
popio vodu i začuđeno se zagledao u ploču. – Jesi li doista konjem
zaprijetio mojem lovcu? Glupog li poteza – rekao je i uzeo mu konja. –
A i pametna je – nastavio je. – Lijepa je, pametna i dobra u krevetu.
Rado bih spavao s njom, no bojim se da bih ju tada možda izgubio.
Glupo od mene, zar ne?
– Ne, zašto? – upitao je Elijah i smeteno odmahnuo glavom jer
odjednom je shvatio da će izgubiti kraljicu i da u vezi s tim ne može
ama baš ništa učiniti. Zaboga, Villiers nije imao pojma tko sjedi preko
puta njega, a ipak će ga pobijediti u šahu.
– Volio bih ju odvesti u krevet, ali ne želim ju izgubiti kao
prijateljicu – rekao je Villiers i kratko se zagledao u njega. – Kako si
rekao da se zoveš? Liječnik si, zar ne? Moram priznati da se mnogo
bolje osjećam – promrmljao je pa uzeo Elijahovu kraljicu i zavalio se u
jastuke. – Bože, ljudi su uistinu budale.
Je li upravo citirao Shakesperea? Elijah je jedva mogao vjerovati
da je dobro čuo. Jedva da zna za sebe, a citira Shakespearea! Kratko mu
je opipao čelo. Više nije bilo toliko vruće, ali ipak! Bio je krajnje
iscrpljen i groznica još nije popustila. Kako može igrati šah kao da je
potpuno zdrav i priseban?
Villiers je polako otvorio oči. – Molim te, budi tako dobar i izvedi
Betsy na šetnju prije nego što odeš kući – rekao je.
 – Betsy? Betsy?
– Mog psa – rekao je Villiers. – Mora izaći na šetnju.
– Ali, nemaš psa – zapanjeno je odvratio Elijah. – Betsy je bila
moj pas. Uginula je prije mnogo godina.
Na trenutak, Villiers se pozorno zagledao u njega. – Doista? –
iznenađeno je upitao. – Jesi li to ti, Beaumonte? Dakle, i Betsy je tvoja?
Što je bilo s onom konobaricom? Jesi li ju oženio? Sretniče!
– Ne, nisam – rekao je Elijah. – Popij još čašu vode – prilično je
oštro dometnuo.
Villiers se kratko namrštio, no ispraznio je čašu do dna.
Elijah ju je odložio na ormarić pa ustao i obukao kaput.
– Ako imaš Betsy i Jemmu... imaš sve što bi muškarac mogao
poželjeti, zar ne? – upitao je Villiers.
Ni približno, potišteno je pomislio Elijah i izašao iz sobe.
– Popio je pet čaša vode – rekao je Finchleyju koji je strpljivo
stajao pred vratima. – Vjerojatno mora mokriti, a nisam raspoložen
pridržati mu kahlicu. To ipak prepuštam vama.
– Hvala vam na pomoći, milostivi gospodine – ganuto je rekao
Finchley. – Hoćete li opet doći?
Elijah je duboko uzdahnuo. – Dakako da hoću, bude li potrebno –
rekao je. – Slobodno pošaljite nekoga po mene. Nego, rekli ste da ujutro
nema groznicu?
Finchley je kimnuo.
– U tom slučaju, natjerajte ga da ujutro popije šest čaša vode. Ne
samo nekoliko gutljaja, kao dosad. Mora popiti dovoljno tekućine za
preostali dio dana.
 Finchley je ponovno kimnuo. – Hoću, milostivi gospodine.
Osobno ću se pobrinuti za to. A vi ćete doista...
– Da. Bude li potrebno, doći ću.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

13. SRPNJA

P oppy nije navikla biti ljuta. Srdžba ju je sada pekla poput komadića
užarena uglja pod prsnom kosti. Bila je to vatra koja je postupno
rasla do usijanja otkad joj je Fletch porukom najavio posjet.
Posjet! Nakon dva mjeseca njezin muž odlučio ju je posjetiti.
Što mu je učinila da se tako ružno odnosi prema njoj? Voljela ga
je i to je sve. Voljela ga je i kad se počeo izrazito otmjeno odijevati i kad
je pustio bradu, pa i kad je prestao doručkovati s njom.
Strpljenje ima svojih granica. Iako, strpljenje možda nije najbolja
riječ kojom bi se opisala vruća srdžba koja bi ju obuzela kad god bi se
sjetila kako je gledao i kako se osmjehivao Louisi. Gledao ju je onako
kako je nekad gledao nju. A zatim, kad im je prišla i kad ju je pogledao,
u njegovim očima vidjela je samo hladan, nadmen prezir.
– Volio me je – rekla je svojem odrazu u zrcalu. Bilo je to lice u
koje se Fletch zaljubio. Ona, takva kakva jest i kakva je bila, u sličnoj
odjeći, slične frizure. Otkad se udala za njega, ponašala se prema istim
visokim kriterijima. Nikada nije sišla na doručak nepočešljana i u
kućnoj haljini. Uvijek bi se dotjerala i narumenila usnice i obraze.
No Fletch ju je želio vidjeti drukčiju. Iako to nikada nije glasno
izgovorio, želio je da bude poput Francuskinja.
Njezin brak najzad se sveo na isti odnos kakav je imala s majkom.
Trebala je biti lijepa i poslušna. Dostojanstveno odigrati ulogu
vojvotkinje. Ulogu koju je njezina majka željela za sebe, ali ju nikada
nije dobila. Ulogu za koju je smatrala da je kao stvorena za nju jer je –
kao što je stalno ponavljala – ljepša od Poppy, moćnija, stabilnija i
šarmantnija.
Odjednom, grozna pomisao pala joj je na um. Možda nikad nije
voljela Fletcha. Možda se udala za njega samo zato da bi udovoljila
majčinoj želji. Najzad, nije imala osobit izbor, zar ne? On je bio jedini
neoženjen vojvoda kojeg je upoznala.
Pravo rečeno, niti je razumjela Fletcha niti je mogla reći da ga
poznaje u dušu. Kako bi ga onda mogla voljeti? Pomislivši to, na neki
joj je način laknulo. Mislila je da ga voli, ali bila je to puka iluzija.
Kakva god bila njezina majka, voljela ju je – u vezi s tim nije
imala izbora, no mogla je odabrati ne voljeti Fletcha. Jer u tom slučaju,
neće joj biti važno što ju je razočarao.
Moram početi donositi vlastite odluke, pomislila je. Vršiti vlastite
izbore i pritom slušati vlastito srce. A srce joj je govorilo da se ne treba
vratiti Fletchu. I da mu mora prestati ugađati. Prestati se truditi voljeti
ga.
Svim srcem željela je biti to što jest. Malo više nalik sebi, a ne
vojvotkinji od Fletchera. Odjednom, znala je kako će to postići.
Shvatila je što želi. Bilo je mnogo knjiga koje je željela pročitati, mnogo
mjesta u koja je željela putovati. Pomisao na to učinila ju je gotovo
prpošnom. Ne mora izigravati vojvotkinju. Dovoljno je da bude to što
jest. Poppy.
Može živjeti sama. Poput Jemme, koja je ostavila supruga i
godinama sama živjela u Parizu. I ona to može. Zašto ne? Mogla bi
putovati. Vidjeti Egipat, Ameriku...
Služavka joj je pokucala na vrata i rekla joj da ju suprug želi
vidjeti.
 Posegnula je za ružem pa odustala. Neće se dotjerivati za njega.
Zašto bi? Ne voli ga. Nikada ga nije voljela.
Silazeći niz stube, shvatila je da se smiješi. Koliko je vremena
prošlo otkad se mogla iskreno osmjehnuti? Najmanje godinu dana.
Cijelo to vrijeme očajnički se trudila otkriti kako ugoditi Fletchu i
ponovno zadobiti njegovu ljubav.
Ipak, nije joj bilo lako opušteno ušetati u salon. Jer iako je to bilo
sporedno, Fletch je bio vrlo naočit muškarac. Kosa mu je bila boje
ebanovine, glatka i sjajna. Nos pravilan, oči malo ukošene, zbog čega je
izgledao pomalo egzotično. Kad ne bi bio tako vraški naočit, zacijelo ne
bi bio toliko uobražen i zahtjevan.
– Poppy! – uskliknuo je čim je ušla. Dakako, bio je mrk, kao i
prije, što je, pravo rečeno, bilo dobro. Zbog toga će joj biti mnogo lakše
reći mu što je naumila. Bila je sita njegova hladnog nadmenog pogleda i
vječno namrštenog lica.
Osmjehnula mu se, drukčije nego prije. Ne poput lutkice koja
svija kralježnicu ili poslušnog šteneta koje mu se umiljava pokušavajući
iskamčiti malo njegove ljubavi.
– Da, Fletch?
– Želim da se vratiš kući.
– Neću se vratiti – rekla je i sjela u naslonjač. – Do daljnjega ću
ostati kod Jemme. Ona i Beaumont povući će se na ladanje tek krajem
godine.
– Bismo li mogli izostaviti natezanje oko toga? Molim te, Poppy,
to uistinu nije potrebno. I ti i ja znamo na čemu smo. Zacijelo možeš
prijeći preko toga i vratiti se kući.
– Prešla sam preko toga.
– Lijepo od tebe – rekao je, kao da drugo i nije očekivao.
 – Štoviše, oprostila sam ti, iako si se na Jemminoj zabavi jako
ružno ponio prema meni.
– Ispričao sam ti se zbog toga. To se više nikada neće dogoditi.
– Otvoreno si udvarao jednoj od mojih prijateljica. Pred svima.
– Nisam imao pojma... – započeo je pa zašutio.
– Da – rekla je, polako kimnuvši glavom. – Taj dio priče malo je
složeniji, zar ne? Jer, imam podosta dobrih znanica, ali Louise je – na
tvoju žalost – moja prijateljica.
– Da, znam – rekao je i nelagodno se premjestio s noge na nogu.
– U skladu s tim, ljubavnicu ćeš očito morati potražiti izvan našeg
društvenog kruga. Razumije se da to ne može biti neka od mojih
dobrih znanica ili prijateljica – rekla je i široko mu se osmjehnula.
Ostao je bez riječi. Točnije, izgledao je prilično zgranuto, što je
bilo lijepo vidjeti.
– Preostaje nam dogovoriti se što ćemo i kako ćemo dalje –
nastavila je. – Napraviti neki, hm... možda, petogodišnji plan? Kad
budeš smatrao da je vrijeme za dijete, uvjeravam te da ću bez pogovora
izvršiti svoju dužnost. Kad smo se oženili, željela sam ubrzo postati
majkom, no u međuvremenu sam shvatila da je bolje pričekati s tim.
Nema potrebe za žurbom, toliko je toga što želim učiniti prije toga.
– Da? – smeteno je upitao.
– Da. Mirno smo se razišli i držim da se jednako tako možemo o
svemu dogovoriti. Predlažem da nastavimo ovako narednih pet godina.
Što se mene tiče, nakon toga možemo opet živjeti pod istim krovom.
Naravno, zbog djeteta.
– Predlažeš da... pet godina živimo odvojeno? – zapanjeno je
promucao.
 – Ah, ako baš želiš, može i duže... ali u tom slučaju možda
nećemo postati roditelji. Uzmi u obzir da smo već četiri godine u
braku.
Ponovno je ostao bez riječi.
– Pojedinosti možemo dogovoriti i poslije – kazala je i ponovno
ga zabljesnula osmijehom. – Imaš li kakve primjedbe u vezi s tim? –
slađahno je upitala, iako ju je srdžba i dalje pekla poput užarena uglja
pod prsnom kosti.
I dalje je nijemo zurio u nju.
– Jemma mi je predložila da krajem godine s njom i njezinim
suprugom pođem na njihov ladanjski posjed. Tamo će za Božić prirediti
veliku zabavu. Vjerojatno ću pristati. Nakon toga namjeravam nekoliko
godina živjeti u Parizu. Doduše, nisam još posve sigurna u vezi s tim.
Voljela bih putovati po svijetu – rekla je i odlučila mu dodati još malo
soli na ranu.
– Ali ne boj se, nikada te ne bih dovela u situaciju da se pitaš gdje
sam. Uredno ću ti se javljati. Bilo bi uistinu nezgodno kad ne bi znao
gdje ti je žena. Možda me smatraš guskom, no uvjeravam te da neću
nestati poput guske u magli.
Napokon mu je uspjelo dovoljno se pribrati da odgovori.
– Nikada nisam tako mislio o tebi.
– U svakom slučaju, javit ću ti gdje sam, tako da nećeš imati
razloga biti zabrinut za mene. Oh! Upravo mi je palo na um da tebe
zapravo i nije osobito briga gdje sam i kako sam. Nije važno, ipak ću ti
se javiti, reda radi.
– Poppy, što se dogodilo s tobom? Nikada nisi bila takva. Očito se
još uvijek ljutiš na mene – rekao je, bespomoćno slegnuvši ramenima. –
Doista mi je žao ako sam te toliko povrijedio.
 Izgledao je toliko zbunjeno da se i protiv svoje volje morala
nasmijati. – U pravu si, Fletch, ljutim se, ali jednako na sebe koliko i na
tebe. Nisam se trebala udati za tebe.
– Ne? – iznenađeno je upitao.
– Ne. Onako kako sada gledam na to, rekla bih da sam se udala za
tebe samo zato da udovoljim želji svoje majke.
– Ali... ali, bila si zaljubljena u mene!
Odmahnula je glavom i sućutno mu se osmjehnula. – Ne, nisam.
Majka se pobrinula utuviti mi u glavu da se moram udati za vojvodu. I
tako sam se udala za tebe – jer si bio prvi vojvoda koji mi je udvarao.
Istina, mislila sam da sam zaljubljena u tebe. No zavaravala sam se. Bila
sam samo zanesena. Kao i ti, što si zacijelo otkrio, prije izvjesnog
vremena.
Zaustio je da joj odgovori pa zatvorio usta.
– Zar ne? – izazovno je upitala. – Nije ti stalo do mene. Ni na koji
način, u protivnom ti ne bi palo na um potražiti ljubavnicu.
Nije rekao ni riječ. Teška tišina ispunila je prostor između njih.
Nijednom riječju nije ju pokušao razuvjeriti. Kojeg li poniženja shvatiti
da mu nije nimalo stalo. Istina, ni ona njega ne voli, ali ipak.
Najzad, odlučila je prekinuti tišinu. – Ovo više doista nema
smisla. Završimo s tim. Raspravili smo sve što smo imali.
– Ne, nismo – pobunio se.
– Više nemamo o čemu razgovarati.
– Moraš se vratiti kući – ustrajao je, tvrdoglavo poput
razmaženog djeteta.
– Neću to učiniti.
 – Moraš.
– Zašto? – upitala je, jer unatoč svemu, jednim malim dijelom
svojeg srca nadala se...
– Zbog svoje majke.
I zadnja njezina nada naglo se ugasila. – Zbog moje majke?
– Da. Kao da ne znaš gdje živi – rekao je, ošinuvši ju pogledom. –
I tako već dva mjeseca. Ne čini se da ima namjeru otići.
Na vlastito zadovoljstvo Poppy je otkrila da ju više ni najmanje ne
dira što se ljuti na nju. – Sigurna sam da si sposoban izaći na kraj s
njom.
Namrštio se. – Što izvodiš, Poppy? Kada si postala tako tvrdoglava
i nerazumna? Je li to zaslugom vojvotkinje od Beaumonta?
– Ne. Nisam s njom progovorila ni riječ o svojim budućim
planovima. I pouzdano ne o tome što mislim o našem braku. Naravno,
poznato joj je što ti misliš o našem braku. Kao i svima. Za to si se
osobno pobrinuo.
– Kad si postala tako pakosna?
– O, Bože – uskliknula je. – Bit će da sam provela previše
vremena pokušavajući ti udovoljiti. Umorna sam od toga i više nemam
namjeru to činiti.
– Ali moraš nešto učiniti po pitanju svoje majke – ustrajao je.
Shvativši da je to jedino što ga zanima, još se više razljutila. Znala
je da mu nije lako živjeti pod istim krovom s njezinom majkom, no bilo
je doista uvredljivo što je došao pozvati ju da mu se vrati samo zato da
bi se riješio njezine majke.
 – Razgovarat ću s njom – rekla je i ustala, u namjeri da se udalji.
Jasno da će razgovarati s njom. Štoviše, toplo će joj zahvaliti što će i
dalje ostati s njim.
– Poppy... – naglo je izgovorio glasa preplavljena panikom, što je
bilo uistinu lijepo čuti, no bilo je prekasno.
Jer što se nje tiče, završila je s njim. Bez riječi okrenula mu je leđa
i uputila se prema vratima.
– Poppy!
Izašla je.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

PALAČA VOJVODE OD BEAUMONTA

ISTE VEČERI

Jemma je sjedila za šahovskim stolićem i slagala figure na ploču. –

Drago mi je što čujem da je Villiersu bolje – rekla je Beaumontu koji
je sjedio nasuprot njoj.
– Nisam siguran u to. Možda mu trenutačno život ne visi o
koncu, ali se još uvijek hrva s groznicom. Hoćemo li započeti drugu
partiju?
– Možda bismo trebali pričekati da Villiers ozdravi.
– Zašto bismo čekali? – upitao je Beaumont. – Ako si prvu partiju
igrala istodobno s obojicom, to ne znači da moraš i drugu. Pravo
rečeno, to je pobudilo sumnje da biraš između mene i njega.
Podigla je pogled sa šahovske ploče. On ne.
– Upustili smo se u meč na tvoj prijedlog – podsjetila ga je. –
Predložio si mi to čim si čuo da sam dogovorila meč s Villiersom.
Dakle, ako su si ljudi nakon toga počeli postavljati izvjesna pitanja,
onda je to tvoja krivnja.
– No, ako bismo sada nastavili meč, to bi utišalo glasine –
odvratio je. – Ljudi bi pouzdano prestali nagađati s kim ćeš od nas
dvojice završiti u krevetu.
Dakako, političar je, pomislila je. Zato i može bez imalo strasti
raspravljati o tome s kime će njegova supruga završiti u krevetu. Jedino
do čega mu je stalo bila je njegova karijera. – Što misliš, hoće li Villiers
ozdraviti?
– Nisam siguran. Ako preživi, može se smatrati sretnikom.
Kratko je zatvorila oči i odmahnula glavom. – O, Bože –
prošaputala je.
Još uvijek nije podigao pogled. – Žao mi je ako će ti to slomiti
srce. Doista jest.
– Ah ne, to se ipak ne bi dogodilo. Toliko bliski ipak nismo. Ne
poznajemo se dugo, no sprijateljili smo se i naravno da bi mi bilo žao
kad bi umro.
– Rekao bih da ti je on ipak malo više od prijatelja – ravnodušno
je ustanovio.
– Nemaš nikakva razloga biti zabrinut za moje srce – odbrusila je,
pitajući se odakle mu pravo da propitkuje njezine osjećaje. – Nisi bio
zabrinut ni kad si ga ti slomio.
Napokon je podigao pogled. – Ja sam ti slomio srce?
– Želiš li reći da to nisi znao?
– I nisam. Bili smo kratko zajedno... i ne osobito bliski.
– To je vjerojatno najgore od svega – tužno je odvratila. – Nismo
bili dugo zajedno i ne osobito bliski, a ja sam od toga načinila čitavu
kulu u zraku. Očito, ulazak u brak katkad čudno djeluje na žene. Neke
od nas valjda previše očekuju. Što se mene tiče, to mi je na kraju
krajeva bila vrijedna lekcija.
– Žao mi je što sam te razočarao.
Pogledala ga je ispod trepavica. Djelovao je umorno, ali ne toliko
kao inače. Ne kao da je mrtav umoran. Odlučila je promijeniti temu. –
Što se zadnjih dana događa u parlamentu? – upitala je.
 – Škotska priča.
– Još jedan sukob gledišta sa Škotima?
Začuđeno je podigao obrve. – Čitala si o tome? Mislio sam da te
politika nimalo ne zanima.
– Zanima me u razumnim granicama – odvratila je. – Ne
provodim većinu vremena u čitanju političkih izvješća, ali trudim se
biti u toku. Istina, ne mogu se mjeriti s tvojom dragom gospođicom
Tatlock – dometnula je jer bilo je to jače od nje.
– Ah, ona je dosta nadarena za politiku – rekao je, ne trudeći se
prikriti divljenje. – Neobično za ženu i k tomu još te dobi. Danas mi je
nakon govora u Royal Societyju postavila nekoliko vrlo oštroumnih
pitanja kojima je zadivila čak i lorda Rolinsa.
– Doista? Kakve li slučajnosti što ste se oboje našli na istom
mjestu – ironično je primijetila Jemma.
– Pozvan sam tamo održati predavanje, a ona je voditeljica
njihova ženskog kluba.
– Ah, onda se i ne moram čuditi što si pozvan tamo održati
predavanje. Gospođica Tatlock očito je vrlo poduzetna žena.
– Poduzetna?
– Je li to pregruba riječ? Prošlog tjedna opet su o vama pisali u
Morning Postu. Čini se da ste privukli poglede vrlo intimnim
razgovorom za vrijeme pauze u kazalištu. Pitam se, što misli što će biti
sa mnom, ako te uspije osvojiti svojim brojnim vrlinama?
Na njezino iznenađenje, nije se pretvarao kako nema pojma o
čemu priča. – Kao i većina zaljubljenih mladih žena, vjerojatno se nada
nekom čudu. Moguće, da ćeš se naglo razboljeti i umrijeti.
– Osjećam se posve dobro i zdravo – odvratila je Jemma.
 – Hoćemo li igrati šah ili ne?
– Ako ne želiš započeti drugu partiju našeg meča, predlažem da
odigramo jednu neslužbenu.
Nitko od njih nije želio izgovoriti ono što su oboje znali: njihov
će meč gotovo u potpunosti izgubiti smisao ako Villiers umre.
– Odlična ideja. Možemo odigrati partiju ili dvije dok čekamo da
se Leopold oporavi – rekla je.
– Leopold? – začuđeno je upitao.
– Valjda znaš da mu je to ime? – nehajno je upitala. – Najzad, u
mladosti ste bili najbolji prijatelji.
– Nisam znao da ste ti i on baš toliko prisni.
Slegnula je ramenima i započela partiju. Ubrzo, zaboravila je na
sve, i na brige oko Beaumontova zdravlja i na gospođicu Tatlock i na
Villiersa.
Sat vremena kasnije, široko se osmjehnula suprugu. – Sada se
mnogo bolje osjećam.
– Ja ne – kiselo je odvratio.

– Pobijedio si me u prvoj službenoj partiji – kazala je. – A to je ono što

se računa. Ovu smo odigrali samo iz zadovoljstva, no drago mi je da
sam pobijedila.
– Bismo li ipak počeli drugu partiju? – upitao je. – Molim te.
Ispada da nastavak našeg meča ovisi o tome hoće li Villiers umrijeti ili
ozdraviti. Grozim se te pomisli.
Kimnula je pa brzo posložila figure i povukla početni potez.
On također.
 Budući da je to bilo sve za taj dan, ustao je. Jemma je ostala
sjediti. Polako ga je odmjerila od glave do pete. Bio je uistinu vrlo
naočit muškarac. Visok, širokih ramena. Dostojanstvena držanja.
Naravno da je netko poput njega imao mnogo političkih pristalica.
– Došao sam ovamo kako bih te nešto upitao, Jemma – rekao je.
Podigla je obrve.
– Vratila si se iz Francuske kako bismo poradili na djetetu. Imaš li
u vezi s tim neki plan?
Drugim riječima, kad planira leći s njim u postelju. Unatoč
svemu, nije baš da ju pomisao na to nije nimalo privlačila.
– Pitam zato jer ako te Villiers pobijedi, morat ćemo odgoditi
planove.
Ukrutila se. – Varaš se ako misliš da će me on u tom slučaju dobiti
kao nagradu. Nikad pa ni onda ne bih se ni s kim okladila u takvo što.
Podajem se jedino dobrovoljno, ne kao nagrada u šahovskom meču –
rekla je, trudeći se pročitati izraz njegova lica, no to je bilo nemoguće.
– Problem nije u tome kada i kome poklanjaš svoju naklonost –
istaknuo je, bez imalo strasti. – No ako te Villiers pobijedi, svi će misliti
da ćeš leći s njim. U tome je problem. Hoćeš li ili ne to učiniti, posve je
sporedno.
– Teško da je baš toliko sporedno – odbrusila je. – Osim ako se ne
bojiš da bi tvoj nasljednik mogao biti njegovo dijete.
– Pogrešno si me shvatila – strpljivo je odvratio. – Znam da nisi
od žena kojima bi slučajno trbuh narastao do zuba.
Namjerno ju je uvrijedio. Jemma je toga bila u potpunosti svjesna.
No da, za vrijeme boravka u Parizu bila mu je nevjerna. I naravno da
nikada nije zatrudnjela. Ni on njoj nije bio vjeran – vjerojatno je
mijenjao ljubavnice jednu za drugom. No istina je bila da to nije imalo
jednaku težinu.
– Ako zatrudniš za vrijeme ili neposredno poslije vašeg meča,
ljudi će misliti da je dijete njegovo. U najmanju ruku, postojat će
sumnja da jest. Bude li se šaputalo o tome kako si mi uvalila njegovo
kopile, teško da će takvo što brzo pasti u zaborav. Moraš biti svjesna da
bi takve glasine mogle uništiti život našoj kćeri ili sinu.
Kimnula je. – Naravno, svjesna sam toga.
– Želio sam te zamoliti da odustaneš od tog meča. No kao
političar, znam da nema smisla očekivati da će netko odustati od
nečega do čega mu je jako stalo.
– Ako se ne osjećaš dobro, odustat ću – odlučno je odvratila. – Je
li ti se zdravlje pogoršalo?
– Srećom, nije.
– U tom slučaju, bit će najbolje pričekati da on i ja završimo naš
meč prije nego što se ti i ja počnemo baviti... tim stvarima.
Naklonio joj se. – U tom slučaju...
– To ne znači da se možeš smatrati slobodnim udvarati se
poštovanoj gospođici Tatlock. Osjećam se odlično i nije vjerojatno da
ću u dogledno vrijeme umrijeti od neke neizlječive bolesti.
– Očaran sam što to čujem.
– Čini mi se da ona ne bi dijelila tvoje zadovoljstvo tom
činjenicom.
Nasmijao se, što je bilo lijepo čuti jer rijetko je to činio. –
Vojvotkinja od Beaumonta je ljubomorna! Tko bi to pomislio?
Ustala je. – Ne volim ništa ni s kim dijeliti. To ti je vjerojatno
poznato još od samog početka našeg braka?
 Zaustio je da joj odgovori, no nije joj se slušao njegov diplomatski
odgovor. Zavodljivo ga je pogledala, pomilovala ga po licu i spojila
usnice s njegovima.
Kupine i cimet. Takav je bio okus njegova poljupca. No ako ga je
poljupcem željela upozoriti tko u cijeloj toj priči ima glavnu riječ,
prevarila se. Jer istog trenutka kad joj je uzvratio poljubac, sjetila se
onoga što je za vrijeme boravka u Parizu očito zaboravila. Njegovi
poljupci nisu bili poput poljubaca drugih muškaraca. Drukčije su
djelovali na nju. Činili su ju posve bespomoćnom i pretvarali ju u glupu
ranjivu djevojku, istu onu koja je ronila suze za njim mjesecima nakon
njihova rastanka.
Naglo se odmaknula od njega. Toliko naglo da je zamalo
prevrnula šahovski stolić. No zato je barem imala opravdanje zašto
djeluje zaprepašteno. Ipak, brzo se pribrala.
– Je li to bilo upozorenje? – upitao je, zagledavši joj se duboko u
oči.
Znao je. Oduvijek je znao što misli. Na trenutak, obuzela ju je ista
stara bol. A zatim se osmjehnula. – Naravno, dragi. Upravo tako.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

ISTE VEČERI, U ZNATNO MANJE

OTMJENOM DIJELU LONDONA...

G ospođica Charlotta Tatlock već se nekoliko tjedana osjećala kao

opijena. May, njezina sestra, pouzdano ne; ona je čvrsto stajala na
zemlji. I kao takva, bila je prilično ljuta i zabrinuta. Ni uz najbolju
volju nije se mogla pomiriti s činjenicom da se Charlottino ime veže uz
vojvodu od Beaumonta. – Ne mogu vjerovati – uporno je ponavljala već
više od dva tjedna. – Pišu o tebi kao da si... kao da bi... Bogu hvala što
naša majka nije dovoljno dugo poživjela da bi to pročitala! Bogu hvala!
Nakon što je četrnaest dana slušala njezine zahvale Bogu na
pravovremenom odlasku njihove majke i oca s ovoga svijeta, Charlotta
je gotovo došla u napast da isto poželi i njoj.
Kad nije lamentirala o tome, May joj je držala prodike. – Moraš se
držati podalje od njega – govorila je. – Moraš. Nema ti druge. Drži se
podalje od njega.
Naravno, Charlotta bi uvijek kimnula i obećala da hoće.
Gospodin Muddle, zaručnik njezine sestre, također se osjetio pozvanim
prosvijetliti Charlottu stavivši joj do znanja da je reputacija ženino
najveće blago i da bi se samo krajnje nerazumna dama dovela u
situaciju da ju izgubi.
Kao da to i sama nije znala. Progutala je ljutnju i strpljivo
odslušala i njegovo predavanje.
 Bilo je to uistinu preglupo. Jer očito, nikome nije palo na um da
vojvoda od Beaumonta nije učinio ama baš ništa čime bi na bilo koji
način ukaljao njezin ugled.
Sve u svemu, držala je da joj se nema što predbaciti. Ponašala se
uzorno i u skladu s društvenim pravilima. Osim što... ah, kad bi se
zatekla s njim u istoj prostoriji, nije mogla kriomice ga ne promatrati.
Čim bi ga vidjela, srce joj je počelo divljački lupati. A kad bi se upustila
u razgovor s njim... jasno da mu je morala reći što misli o njegovu
govoru u parlamentu ili o najnovijim političkim zbivanjima. Uvijek ju
je pozorno slušao. Gledao je u nju, slušao što govori i mnogo puta stavio
joj do znanja da cijeni njezino mišljenje. Vojvoda od Beaumonta cijenio
je njezino mišljenje!
On... njih dvoje...
Previše su i prečesto razgovarali. Znala je to.
A znala je i da ga ni najmanje ne zanima kao žena. Drugi su
možda dvojili u to, no ne i ona. Nikada ju nije tako promatrao, nikada
joj nije udvarao. Charlotta se u vezi s tim nije ni najmanje zavaravala.
Znala je da nije osobito privlačna. Ni na koji način. Nije bila ni lijepa ni
imućna. Nije imala ništa čime bi pobudila zanimanje nekog muškarca.
Najzad, kad se May upustila u još jednu lamentaciju, Charlotta je
izgubila strpljenje. – Možeš li uopće razumjeti koliko mi je bolno
slušati takve tvoje neosnovane pretpostavke? – obrecnula se. – Na
temelju čega si došla do zaključka da bi me on htio makar i poljubiti?
Obje znamo da se nikad ni u što takvoga ne bi upustio sa ženom koja
izgleda poput mene. Osobito ne ako je neudana i siromašna. Nije mu ni
na kraj pameti spetljati se s nekom usidjelicom.
– Nisi usidjelica – rekla je May.
– Jesam. I sama to znaš – istaknula je. – Usidjelica sam. Stara cura.
Činjenica je da me nitko ne želi. Kad govoriš o vojvodi i meni... ispada
kao da misliš da mi on udvara! Kao da strahuješ da bi moglo biti nešto
između nas. A time mi samo stavljaš sol na ranu! Jer ne bi. Znaš to –
drhtavim je glasom izgovorila. – Ne bi me ni poljubio, a kamoli što
drugo.
May nije bila od onih koji vole zagrljajima i poljupcima izražavati
naklonost, no vidjevši kako su se oči njezine sestre napunile suzama,
čvrsto ju je zagrlila i rekla joj da biju ona, na njegovu mjestu, pouzdano
poljubila.
Charlotta se tužno osmjehnula. – Ah, May, reci mi iskreno... ako
netko za suprugu ima jednu od najljepših žena u Engleskoj... bi li želio
poljubiti neuglednu usidjelicu poput mene?
– Jasno da bi – tvrdoglavo je odvratila May. – I nisi neugledna
usidjelica.
Bilo je lijepo od nje što ju želi utješiti, no znala je da je May
shvatila poantu.
Jer vojvotkinja je zaista bila prava krasotica. Otmjena i
profinjena, dotjerana od glave do pete. Charlotta bi boju njezine kose
opisala kao boju žumanjka. To možda nije zvučalo laskavo, no mislila je
na žumanjak svježeg jajeta, donesenog sa sela. Žumanjak takvog jajeta
raskošne je zlaćane boje, poput zlaćanog brendija. Koža joj je bila glatka
i sjajna; blistala je od zdravlja. Po čemu bi se Charlotta mogla mjeriti s
njom? Ni po čemu. U usporedbi s njom izgledala je poput malog sivog
miša.
A uz svu tu ljepotu...
– Nije samo lijepa nego je i inteligentna – istaknula je Charlotta. –
Priča se da je u šahu pobjeđivala i francuske majstore.
Muž takve jedne žene i Charlotta Tatlock? Nikad.
 DVADESETO POGLAVLJE

1. KOLOVOZA

P oppy nije živjela u očekivanju Fletchova ponovnog posjeta. Pa se

nije ni iznenadila kad se to nije dogodilo. Nakon njegova odlaska,
svake noći zaspala je sa suzama, i tako narednih nekoliko tjedana.
Ujutro bi ustala i dotjerala se najbolje što je mogla, u slučaju da joj
Fletch ipak dođe u posjet. Najzad, njezina je majka još uvijek živjela s
njim. Tko bi to mogao izdržati?
Očito, on je to mogao izdržati. Jedno jutro, otpravila je služavku
prije nego što joj je stigla završiti frizuru, pa u kućnoj haljini sjela kraj
prozora i zagledala se u ptice. Točnije, čvorke. Skakutali su s grane na
granu pa povremeno odletjeli visoko u zrak, gdje bi neko vrijeme
kružili, a zatim se ponovno spustili na grane, gdje bi nastavili veselo
cvrkutati. Kao da čavrljaju, pomislila je. Kad bi barem znala o čemu!
Katkad bi majci postavljala pitanja poput tog, što bi nju, dakako,
dovodilo do ludila. – Gubiš vrijeme na gluposti – rekla bi joj. – Zar
nemaš druga posla?
Čemu gubiti vrijeme, upitala se? Zar nema druga posla? Duboko
je uzdahnula i pošla k Jemmi.
Jemma je držala posve razumnim što se Poppy još uvijek nije
odjenula. – Ja se najčešće odijevam tek iza podneva – rekla je. – Katkad
i kasnije.
– Gledala sam čvorke – rekla je Poppy. – I pitala se o čemu
čavrljaju.
 – Ne znam ništa o čvorcima – odvratila je Jemma. – Samo o šahu.
No da, doista izgleda kao da čavrljaju. Prijateljski, poput tebe i mene.
– Nikada nisam imala prijateljicu poput tebe – rekla je Poppy.
– Hvala, ali to nije točno. Sudeći po posjetnicama ostavljenim u
prizemlju, imaš mnogo prijateljica. I nije baš da te žele vidjeti samo
zato što ih zanima zašto si otišla od muža. Primjerice, dame s kojima
sudjeluješ u dobrotvornim akcijama...
– To mi nisu prijateljice, nego dobre znanice. Najčešće se
nalazimo kod lady Cleland gdje bismo trebali šivati ili plesti odjeću za
uboge, ali pretežno pijemo čaj i pričamo o životu prostitutki.
– Ipak, i dobrotvorke i tračerice žele te vidjeti. Čak i neke koje
inače ne bi nikada prešle prag moje kuće.
– Zar je i lady Langhorne bila ovdje?
– Ah ne, ona se ipak ne bi mogla tako nisko spustiti.
– Istina – složila se Poppy. – Ne bi si to nikada dopustila –
dometnula je, prisjetivši se njezina stroga lica.
– Ali poslala je svojeg lakaja da ti ostavi posjetnicu. Ona je za to
vrijeme sjedila u kočiji. Jasno, prije bi umrla nego prešla prag ove
grješne jazbine, kako misli o ovoj kući otkad sam ja u njoj – rekla je
Jemma i pozorno se zagledala u nju. – Zašto nisi primila ni jednu od
njih?
– Jer... jer su drukčije. Ne bi odobrile moj odlazak od muža.
Neovisno o tome, odlučila sam se ubuduće odijevati samo za izlazak, a
one bi zacijelo bile zgrožene kad bi me vidjele u kućnoj haljini. One
takvo što ne mogu zamisliti i zato se, po svemu sudeći, nećemo tako
skoro vidjeti.
 – Ne bi im trebala zamjerati njihove vrline – rekla je Jemma. –
Meni takve vrline nisu prirođene, pa se njima ni ne zamaram niti ih se
trudim usvojiti.
Poppy se kratko nasmijala. – Nemaš prirođenih vrlina?
Jemma je slegnula ramenima. – Jasno da ne. Gledam na to kao na
prokletstvo Reevesovih – rekla je. – To je moje djevojačko prezime.
Reevesovi su čudna sorta. Ljudi nas drže prilično vulgarnima. Jedan je
moj ujak potpuno lud. I moj je brat osobenjak svoje vrste. Nije osobito
mudar. Dvoboj s Villiersom četvrti je dvoboj u koji se upustio. Nego,
kako namjeravaš provesti dan?
– Citat ću nešto – odvratila je Poppy. – Glupo od mene, ali
zaboravila sam ponijeti svoje knjige, pa sam pročitala svaku knjigu o
prirodi koju sam našla u tvojoj biblioteci.
– O prirodi? Misliš, o cvijeću, drveću i sličnom? Iznenađena sam
što čujem da tamo ima takvih knjiga.
– Najradije čitam o životinjama – rekla je Poppy. – Doduše, čitala
sam jednu jako zanimljivu stručnu knjigu o zraku i vodi, no nažalost,
ostala je kod kuće.
– Tu pouzdano nema ničega takvoga. Doista sam iznenađena,
Poppy. Ne bih nikad pomislila da čitaš takvo što. Pošalji nekoga po
svoje knjige.
– Radije ću naručiti neke iz Lackingtonove knjižare – rekla je
Poppy i nakratko zašutjela. – Mnogo je toga što bih željela pročitati, a
za što prije nisam imala dovoljno vremena. Jer ne radi se samo o
čitanju... volim raditi i zabilješke. Katkad dodam neka vlastita
razmišljanja. Moja majka to drži gubljenjem vremena, no ja doista
uživam u tome.
 – Vjerojatno ćeš tražiti i da te pokopaju s knjigama – rekla je
Jemma i ustala iz naslonjača. – Zamisli, otkrila sam da su u pravilima
londonskog šahovskog kluba propustili napisati da članovi mogu biti
samo muškarci. Razmišljam o tome da zatražim članstvo, tek toliko da
ih razljutim. Jer ovako ispada da samo muškarci mogu biti šahovski
majstori.
– O, da – rekla je Poppy. – Moraš to učiniti. Tako je i s
prirodoslovljem. Misli se da samo muškarci mogu biti prirodoslovci.
– Onda ti nema druge nego dokazati suprotno – rekla je Jemma i
široko joj se osmjehnula.

MJESEC DANA POSLIJE

1. RUJNA

– Znaš li čime se bavi tvoj muž? – upitala je Jemma pogledavši Poppy

preko ruba novina.
– Čime? – oprezno je upitala Poppy. Budući da Fletch nije tratio
vrijeme na posjećivanje svoje odbjegle supruge, nije bila sigurna da želi
znati čime se bavi.
– Održao je govor u parlamentu koji se svidio objema stranama.
Čudno. Obično se jednima sviđa, a drugima ne sviđa ili se barem
pretvaraju da im se ne sviđa. Nego, imaš li namjeru večeras se pojaviti
na zabavi lady Wigstead?
– Možda.
Jemma se kratko namrštila. – Poppy, to tako više neće ići. Imala
si dovoljno vremena za žalovanje. Držim to pogodnim izrazom i za
propast braka. Rujan je. Pet mjeseci je posve dovoljno za oporavak.
Toliko je i meni trebalo da izliječim svoje ranjeno srce. Doduše, mi se
nismo voljeli kao vas dvoje.
 – Zapravo, ni to između nas nije bila ljubav – promrmljala je
Poppy.
– Najviše mi je nedostajalo što se više ne budim uz njega –
nastavila je Jemma. – Ima u tome nešto uistinu čarobno.
– Zar ste cijele noći spavali u istom krevetu? – zapanjeno je
upitala Poppy.
– O, da. Iskreno, onako kako danas gledam na to, izuzev toga
ništa od onoga što smo radili u krevetu nije bilo osobito zanimljivo. No
voljela sam kad bi se u cik zore probudila kraj njega. Svjetlo je tada
neobično lijepo... blijedo žuto. Pitala bih ga što će tog dana raditi, u
kojim će raspravama sudjelovati, predlagala mu da istakne ovo ili ono.
Ne mogu vjerovati da sam mogla biti tako naivna.
– Zašto bi bila naivna? – upitala je Poppy.
– Jer sam doista mislila da uživa u tim razgovorima i da mu moje
mišljenje nešto znači. Bila sam uvjerena da pozorno sluša svaku moju
izgovorenu riječ.
– Zar nije?
– Pravo rečeno, jest. No nije nimalo držao do onoga što sam
govorila. Slušao me iz pristojnosti. Uljudnost mu je u kostima, rođen je
s tim. Iz takve je obitelji. Jedino ružno što sam doživjela od njega bilo je
ono s njegovom ljubavnicom.
– Grozno – snuždeno je rekla Poppy. – Mogu zamisliti kako ti je
bilo. Kad pomislim da Fletch ima ljubavnicu, a vjerujem da ju ima,
pozli mi.
– I meni je pozlilo. Cijelim putom do kuće mislila sam da ću
povratiti. Uopće ne znam kako sam izašla iz kočije. Jedva sam stajala na
nogama. I dan danas, kad se sjetim nje i njega u ljubavnom klinču na
stolu, preokrene mi se želudac.
 – Jesi li odmah otišla u Pariz?
– Nisam. Žudjela sam čuti njegovo objašnjenje, ispriku... bilo što.
No nažalost, Beaumont je pretjerano iskren i to je jedna od njegovih
većih mana. Jest, izrazio je žaljenje zbog onoga što sam vidjela i rekao
mi da će prekinuti s njom. No kad sam ga upitala voli li ju, oklijevao je
odgovoriti. No ustrajala sam pa je najzad priznao da ju voli.
– Volio je tu ženu? Moja majka kaže da muškarcima takve žene
služe samo za jednu svrhu i da prema njima ne osjećaju ništa osim
požude.
– Mišljenja tvoje majke trebala bi se uzimati sa zrnom soli – rekla
je Jemma. – Sarah je bila jako lijepa. U vrijeme kad smo se on i ja
oženili, oni su bili već tri godine u vezi – ako se o tome može tako
govoriti. Kaže da ona više nije njegova ljubavnica, ali ne znam kada i
kako je to između njih završilo. No znam da je njoj bio mnogo
privrženiji nego meni.
Poppy je duboko uzdahnula. – Čini se da smo nas dvije imale isto
neugodno iskustvo.
– Ti si Fletcha zatekla kako udvara nekome – istaknula je Jemma.
– A ja sam Beaumonta zatekla s ljubavnicom, nakon što je tog jutra
vodio ljubav sa mnom. To je velika razlika, Poppy.
– Zapravo i ne – rekla je Poppy. – Jer, kad Louise ne bi bila moja
prijateljica, Fletch bi sada vodio ljubav s njom na pisaćem stolu svoje
radne sobe. Je li to uobičajeno mjesto za takve aktivnosti s
ljubavnicama? – zbunjeno je upitala.
– Nije – odvratila je Jemma i osmjehnula se. – Ne bi trebala biti
tako potištena, Poppy. Mnogi brakovi propadaju iz ovog ili onog
razloga. Ja sam tri godine živjela u uvjerenju da će Beaumont doći u
Pariz i reći mi da ne može živjeti bez mene. Nije to učinio. A kad se
napokon udostojao pojaviti, već sam otkrila da i ja mogu činiti isto što i
on – doduše, ne baš na stolu.
– Razumijem – rekla je Poppy. – Misliš da bi moglo proći tri
godine prije nego što se Fletch sjeti da bismo se baš i mogli vidjeti i
malo porazgovarati.
Jemma se nagnula preko stola i kratko joj stisnula ruku.
– Neće doći, zar ne? – upitala je Poppy i shvatila da joj je laknulo
kad je to glasno izrekla.
– Tvoja i moja situacija donekle su slične, ali ne znam točno
koliko i ne mogu tvrditi da će se Fletch ponijeti isto kao i Beaumont –
rekla je Jemma. – No pretpostavljam da se osjeća prilično čudno kad
odlazi na zabave bez tebe.
– Odlazi na zabave?
Jemma je rastvorila novine i pokazala joj članak u rubrici
društvenih naklapanja.
Vojvoda od F. pojavio se na balu du Merierovih bez svoje
vojvotkinje za koju smo načuli da je odlučila živjeti odvojeno od
njega i da trenutačno boravi u Veneciji. Čini se da vojvodu to nije
osobito pogodilo. Večer je pretežno proveo u razgovoru s
lordovima koji podržavaju Pitta. Dočekali su ga radosno, kao sve
mladice u svojim redovima. Očito, on je za njih nešto poput
mlade voćke. U svakom slučaju, pravo osvježenje, bilo po
mladosti, bilo po stilu odijevanja.

– Mlada voćka? Fletch je zacijelo poludio kad je to pročitao –

zamijetila je Poppy. – A ja sam u Veneciji?
– Ah, uobičajena priča – kazala je Jemma. – Kad ne znaju što bi
napisali, izmisle nešto.
 – Mislim da ću ovog popodneva otići na čaj kod lady Cleland –
rekla je Poppy nakon nekog vremena.
– Ja ne bih – rekla je Jemma.
– Zašto ne?
– Zvuči dosadno.
– Dužnost nam je pobrinuti se za siromašne i bolesne.
– Nisam dobra u šivanju i pletenju – rekla je Jemma. – Radije
dijelim Beaumontov novac i pritom nisam škrta. Vjerujem da im je
mnogo draže dobiti novac nego plahtu kakvu bih ja sašila.
– Pitam se... kako ću sada plaćati svoje račune?
– Kako to misliš? Fletcher pouzdano ima i više nego dovoljno
novca. Bilo bi čudno da je drukčije.
– Ali ja nemam ništa.
– Zar nemaš vlastiti račun? – začudila se Jemma.
Poppy je odmahnula glavom. – Ne. Fletch mi je htio otvoriti
račun u banci, ali je moja majka to držala nepotrebnim. Kazala je neka
mu jednostavno proslijedim svoje račune i prepustim mu da se pobrine
za plaćanje. I savjetovala mi je kako ću reagirati bude li propitkivao
moje troškove. Ali nikad nije rekao ni riječ, čak ni kad sam kupila dva
skandalozno skupa šešira – i to u razmaku od par dana.
– Zašto tvoja majka misli da ti ne treba vlastiti račun?
– Ne znam – kazala je Poppy. No ispostavilo se da ipak zna. –
Smatra kako nisam dovoljno inteligentna da bih raspolagala novcem –
rekla je, trudeći se zvučati ravnodušno. – Ne radi se o tome da je
pakosna, nego doista misli da je jako malo žena koje znaju s novcem.
 – I to je rekla nekome tko ozbiljno proučava prirodoslovlje? Želiš
li reći da nikada nisi kupila ni jednu jedinu stvar, a da pritom nisi
morala razmišljati što će tvoj muž reći na to?
– Da, nažalost.
– A prije toga, tvoja je majka...
– Naravno – rekla je Poppy i duboko uzdahnula. Osjećala se
poput zadnje glupače. – Ostat ću kod tebe do kraja godine, Jemma, ali
nakon toga bih voljela započeti samostalan život. Namjeravam mnogo
putovati.
Jemma je podigla obrve. – Pretpostavljam da ćeš za početak otići
u Afriku?
Poppy se široko osmjehnula. – Zapravo sam mislila obići dolinu
Nila.
– Ah, tamo će ti biti ugodno samo ako plivaš u novcu – rekla je
Jemma. – Pretpostavljam da tvoj muž ima račun u Hoareovoj banci,
kao i sve mlade voćke u prijestolnici?
– Ne bi ga trebala tako zvati. Poludio bi kad bi to čuo.
– Ali jest mlad – rekla je Jemma.
– Stariji je od mene.
– Ali je mlađi od mene. Gore od svega, osjećam se starom kad ga
promatram kako opušteno kruži prostorijom, potpuno svjestan dojma
koji ostavlja na ljude. Namjerno to čini i uživa u tome.
– Prilično je drzak, zar ne? – rekla je Poppy i glasno se nasmijala.
– I grozno naočit. Grozno.
– Doista!
– Sramotno je biti toliko privlačan.
 – Da, trebalo bi mu biti neugodno zbog toga – složila se Poppy i
ponovno se nasmijala.
– Što se novca tiče – nastavila je Jemma – predlažem da zajedno
odemo u banku. Podići ćeš veću sumu s Fletchova računa i kupiti što
god poželiš, bez da ćeš dvaput razmisliti koliko to košta. Moraš biti
svjesna da si možeš priuštiti ne dva, nego četrdeset skupih šešira, ako
tako hoćeš. Nakon toga ćeš Fletchu napisati pismo u kojem ćeš ga
zamoliti da ti otvori račun u Hoarevoj banci. Vjerujem da će rado to
učiniti. Tako će i tebi i njemu najzad biti mnogo lakše. Moći ćeš sama
raspolagati novcem, živjeti gdje želiš i putovati kamo god te volja, a on
se neće morati zamarati plaćanjem tvojih računa.
Provedba tog plana pokazala se čudesno jednostavnom.
Suočen sa samouvjerenom vojvotkinjom od Beaumonta i
nasmiješenom vojvotkinjom od Fletchera, gospodin Pisner, upravitelj
Hoareove londonske podružnice, bez ijedne primjedbe isplatio je
vojvotkinji od Fletchera poveću sumu novca s računa njezina supruga.
– Najzad, prepoznao sam i jednu i drugu čim sam ih ugledao –
rekao je menadžeru, gospodinu Fiddleru, nakon što su izašle iz banke.
– Tko ih ne bi prepoznao? Čini se da su bliske prijateljice. A
vojvotkinja od Fletchera rekla mi je da će joj suprug ubrzo ionako
otvoriti račun u našoj banci.
– Dovraga, kamo to vodi? – zdvojno se upitao gospodin Fiddler i
mrzovoljno odmahnuo glavom. – Muškarci sve više gube nadzor nad
vlastitim suprugama. Jer, ako vojvodama ne uspijeva žene držati na
uzdi, čemu se mi možemo nadati?
Gospodin Pisner mogao je shvatiti da mu nije lako. Osobno,
radije bi popio bočicu otrova nego bio u braku s gospođom Fiddler.
Budući da se u vezi s tim više nije imalo što reći, šutke su se vratili
svaki svojem poslu.
 U kočiji, Poppy je otvorila torbicu i s nevjericom zagledala u
podeblji svežanj novčanica. – Jemma – rekla je – mislim da će Fletch
poludjeti kad čuje što sam učinila.
– Zaista? – upitala je Jemma pa izvadila pudrijeru iz torbice i
napudrala nos. – Hoćemo li se sutra vratiti po još?
Poppy je morala kratko razmisliti o tome.
– Zašto misliš da bi ga to moglo razljutiti? Nemam dojam da je
škrt.
– I nije – rekla je Poppy.
– Vjerojatno se uopće neće zamarati razmišljanjem o tome.
Poppy je dvojila u to. No odakle bi mogla znati? U međuvremenu
je shvatila da ne zna gotovo ništa o svojem suprugu.
– Hajde, vrijeme je da naučiš trošiti novac. Kupi si nešto što si
oduvijek željela.
Ali Poppy nije imala pojma što bi to moglo biti.
– Novu haljinu?
– Ne treba mi. Kupujem ih kad se za time ukaže potreba.
– Ne radi se o kupnji nečega što ti treba – istaknula je Jemma. –
Nego o kupnji nečega što ti se sviđa i što želiš, zato jer si to možeš
priuštiti. Kako da ti to objasnim? Primjerice, ne zato što imaš rupu u
čarapi, nego zato što voliš čarape – rekla je i kratko se zagledala u nju
pa prasnula u smijeh.
– Što je smiješno? – začuđeno je upitala Poppy.
– Tvoj izraz lica. Izgledaš kao mačka koja je prvi put u životu
ulovila miša.
 – Tako se nekako i osjećam – priznala je Poppy. – Postoji nešto
što bih željela – sramežljivo je dometnula.
– Što?
– Obećaj da se nećeš smijati kad čuješ.
– Ne mogu ti to obećati – rekla je Jemma. – No sigurno ti se neću
rugati.
Poppy je iz torbice izvadila oglas izrezan iz novina, i pružila joj
ga.
– Što bi to trebalo biti? – začudila se Jemma i počela na glas čitati
sadržaj. – Prodaje se rog nepoznate životinje čiji su ostaci pronađeni u
okolici Babilona.
– Ne znaš za to? – upitala je Poppy. – Prošle godine bilo je o tome
nekoliko članaka u novinama. Pisalo je da su pronađeni ostaci životinje
s dva roga na čelu i parom rogova na glavi, nalik jelenjim rogovima.
Navodno je bila veličine konja, a dlaka joj je bila plave boje.
Izraz Jemmina lica bio je prilično nalik izrazu lica Poppyne
majke, kad god bi Poppy pokazala osobito zanimanje za nešto
neobično. – Bojim se da ne razumijem...?
– Želim kupiti taj rog – rekla je Poppy.
– Kupit ćeš... rog?
Poppy je kratko kimnula i rekla kočijašu kamo da ih odveze.
– U Grudnerovu trgovinu rariteta, milostiva gospođo? – upitao je,
provjeravajući je li dobro čuo.
– Da, molim – odvratila je. – U Whitefriarsu – dometnula je.
Slegnuo je ramenima i skrenuo desno.
– Kakvi se rariteti tamo prodaju? – upitala je Jemma.
 – Oh, sudeći po Grudnerovim oglasima, ima mnogo toga
zanimljivoga – rekla je Poppy. – Jednom je prodavao kamen veličine
šake, sa stotinu uklesanih lubanja. I nojevo jaje.
– Pretpostavljam da je noj neka čudna životinja? – upitala je
Jemma i široko joj se osmjehnula.
– Da. Noj je čudnovato velika ptica – objasnila je Poppy. – Moj
otac imao je knjigu o neobičnim životinjama. Godinama sam ju skrivala
pod krevetom, kako ju majka ne bi pronašla. Naravno, služavke su to
znale, ali nikada joj nisu rekle. Što ti je? Gledaš me kao da me nikada
nisi vidjela.
– Pravo rečeno, nikada te nisam vidjela takvu – rekla je Jemma. –
Sva blistaš. Izgledaš poput djeteta kojem se ostvarila neka velika želja.
– Tako se i osjećam – priznala je Poppy. – Znaš li da je lord
Perstle ondje kupio prepariranog aligatora?
– Što je aligator?
– Životinja koja izgleda poput ogromnog guštera. Ružna je i
opaka zvijer, s velikim oštrim zubima i tvrdim ljuskastim oklopom.
Tako su ga barem opisali u Rambler'su. Žive u američkim močvarnim
područjima, a jednim ugrizom mogu prepoloviti čovjeka.
– Očito, čitamo posve različite članke u novinama – ustanovila je
Jemma.
– Prvo što ću urediti u svom novom domu bit će prirodoslovni
kabinet.
– Kako bi imala gdje držati prepariranog aligatora?
– Nije da me osobito zanimaju preparirane životinje – rekla je
Poppy. – Jedino ako su neobične. Zanima me sve što je neobično.
Primjerice, prije nekoliko mjeseci prodavao se poput stakla proziran
oblutak usred kojega se mogla vidjeti kapljica vode. Bila sam u velikoj
napasti da upitam majku smijem li ga kupiti.
– Zašto nisi?
– Jer ona drži da vojvotkinja ne bi smjela biti pretjerano
znatiželjna, o čemu god da se radilo.

– Očito, bila bi oduševljena sa mnom – nehajno je rekla Jemma. –

Nikada me ništa nije osobito zanimalo. Osim šaha. No, jednu stvar
nikako ne mogu shvatiti. Zašto, zaboga, misliš da moraš pitati majku za
svaku stvar koju želiš kupiti? Najzad, ne trošiš njezin, nego Fletchov
novac.
Poppy se kratko namrštila. – Pravo rečeno, ne znam.
– Ja ni od koga ni za što ne tražim dopuštenje – rekla je Jemma. –
Život mi je zato mnogo jednostavniji i zabavniji.
– Da, razumijem što želiš reći. Valjda sam navikla pitati ju za sve.
– U tom slučaju, moraš se riješiti te navike. Osobno, ne podnosim
da mi itko išta brani.
Poppy se glasno nasmijala. – Zar postoji netko tko bi tebi mogao
nešto zabraniti?
– Malo je takvih, a tako i treba biti. Beaumont katkad pokušava,
što i jest razlog naših žestokih prepirki.
– Čudno, ali tek sada mi je postalo jasno da mi majka gotovo
nikada nije dopustila da postupim onako kako želim.
– Zato je sebi štošta dopuštala – rekla je Jemma. – Što više slušam
o tvojoj majci, to sam više zahvalna što u mojem životu nema nikoga
takvog. Radije bih mjesecima živjela sa svojim ludim ujakom nego
provela jedan dan pod istim krovom s tvojom majkom.
 – Mjesec dana nisam joj se javila. Mora da je zbog toga izvan sebe
od bijesa.
– Mislim da ne – rekla je Jemma. – Čini se da se odlično snašla u
tvojoj ulozi. Štoviše, uživa u njoj. Jučer sam u tračerskoj rubrici
pročitala da je prošlog tjedna priredila večernju sjedeljku – s natruhom
je ironije dometnula.
– Oduvijek je željela biti vojvotkinja – rekla je Poppy,
pokušavajući ju obraniti. – Očito joj ta uloga pristaje bolje nego meni.
– Očito – složila se Jemma. – Raskalašene vojvotkinje žive u
Beaumontovoj palači, a svi koji drže do uzoritog ponašanja, mogu
posjetiti tvoju uzoritu gospođu majku. I tako smo najzad, svi sretni i
zadovoljni, zar ne?
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

ISTOG DANA
(I. RUJNA)

V ojvoda od Villiersa letimično je pročitao kićenim rukopisom

napisano pismo jednog od njegovih prijatelja, i pustio ga da mu
padne iz ruke. Bio je toliko iscrpljen da ga nisu zanimali čak ni
najnoviji tračevi. Poput onog da vojvoda od Beaumonta u različitim
prigodama vodi duge razgovore s gospođicom Charlottom Tatlock, i da
su svi stekli dojam da joj udvara.
Mora da je Elijah sišao s uma ako uz ženu poput Jemme udvara
toj staroj curi, pomislio je. Trenutak potom prisjetio se da joj je udvarao
i na večeri koju je Jemma netom po povratku u London, priredila za
nekolicinu uzvanika. Zacijelo jest, jer većinu vremena proveo je
razgovarajući s njom. Nažalost, nije imao snage pročitati ostatak pisma.
Kao ni za bilo što drugo. Na stoliću kraj kreveta stajala je
šahovska ploča, ali ni uz najbolju volju nije se mogao usredotočiti na
rješavanje jednog od šahovskih problema iz Philidorova priručnika.
Nije bio sposoban čak ni složiti figure onako kako je prikazano u
primjeru koji je želio riješiti, pa ih je Finchley morao poslagati umjesto
njega.
Pogledom je polako okružio sobu. Djelovala je prazno i
monotono. Prije dvije godine odlučio ju je preurediti i tada je za boju
zidova odabrao blijedo sivu, poput boje neba iznad oceana u hladnu
jesen, netom pred zimu. Još mu se uvijek sviđala. No ta jeziva tišina i
praznina...
 Na vlastito iznenađenje shvatio je da mu je žao što ga je zaručnica
ostavila zbog Jemmina brata, iako mu to nije ama baš ništa značilo
onda kada se dogodilo.
– Biste li željeli malo ječmene kaše, milostivi gospodine? – upitao
je Finchley, stojeći u dovratku. U crnom odijelu i smrtno ozbiljnog
izraza lica, izgledao je poput pogrebnika.
– Ne – obrecnuo se Villiers, pa duboko uzdahnuo. – Hvala ti,
Finchley, ali nisam gladan.
– Mnogi vaši prijatelji i znanci jutros su svratili raspitati se o
vašem zdravlju – rekao je Finchley pa uzeo od lakaja pliticu dupkom
punu posjetnica i ponosno mu ju pokazao, kao da mu pokazuje dijete.
– Ne, hvala – rekao je Villiers, odbivši pogledati posjetnice. Zašto
bi? Ionako mu nije stalo ni do koga od tih ljudi. Doduše, volio bi vidjeti
Benjamina. Benjamin bi poput vjetra uletio u sobu i u tren oka
oraspoložio ga. Uvijek je bio takav, spontan i nasmijan. Jest, volio bi ga
vidjeti. On bi ga izvukao iz ponora tjeskobe u koji je upao.
Tjeskoba. Bilo je to nešto mračno, vrlo nalik smrti. Pomislivši to,
sjetio se da je Benjamin mrtav.
– Pretpostavljam da mi vojvotkinja od Beaumonta nije došla u
posjet? – upitao je, trenutak prije nego što je Finchley izašao iz sobe. –
Ili vojvotkinja od Berrowa, udovica mojeg pokojnog prijatelja
Benjamina?
Finchley je odmahnuo glavom. – Među posjetiteljima nije bilo
nijedne dame, milostivi gospodine – strpljivo je odvratio, pitajući se je
li mu toliko loše da je zaboravio društvena pravila. Jasno da dame ne
mogu doći. I odakle mu pomisao da bi ga Benjaminova udovica ikada
posjetila? Najzad, upravo je njega držala krivim zbog suprugova
samoubojstva.
 Villiers, pak, nikako nije mogao shvatiti zašto se Jemma nije
pojavila. Očekivalo bi se da će doći. Najzad, ona je njegova dobra
prijateljica. Ili ipak ne toliko dobra? Tko bi znao... nije se mogao točno
sjetiti, sve mu je bilo u magli.
– Vojvotkinja od Beaumonta nije dolazila, zar ne? – ponovno je
upitao, za svaki slučaj.
Finchley mu je uputio prilično čudan pogled pa odmahnuo
glavom. – Nije, milostivi gospodine.
– Buncao sam o njoj, zar ne? – pretpostavio je Villiers. – Mora da
si se svačega naslušao. Malo je toga čega se jasno sjećam. Je li moj
odvjetnik bio ovdje?
– Jest, milostivi gospodine. Zar se ne sjećate da ste mu izdiktirali
oporuku?
– Jasno da se sjećam – promrsio je Villiers, iako to nije bila istina.
– To je sve, Finchley. Možeš ići – dometnuo je, sažalivši se nad sirotim
čovjekom.
Čim je Finchley za sobom zatvorio vrata, Villiers se zagledao u
svoju ruku. Prsti su mu bili tanki, dlan gotovo proziran. Jasno da mu
Jemma neće doći u posjet. Ne može to učiniti. Bilo bi to isto kao da je
svima jasno i glasno rekla da su ljubavnici. Najgore od svega, nisu bili. I
to zato što je bio dovoljno glup da otkloni njezinu suptilno izrečenu
ponudu.
– Budala – prošaputao je.
Sjetio se i Benjamina i ponovno se proglasio budalom. Groznica
se vraćala, vrtjelo mu se u glavi. Ujutro je jenjavala, a onda bi postupno
nadirala, poput plime koja ga je vukla u svoje mračne dubine.
Nikad dotad nije razmišljao o vlastitoj smrti. No sada jest. Možda
ću umrijeti, pomislio je. A zašto? Zbog ozljede u glupom dvoboju do
kojeg je došlo zbog glupih riječi koje je izrekao na račun zaručnice do
koje mu uopće nije stalo. Staviti život na kocku zbog takvoga nečega...
Život. Nije baš da je bio osobito vrijedan. Za čime uopće žaliti?
Prijatelje je izgubio. Benjamin je bio mrtav. S Elijahom je davno
zahladio odnose. Elijah je oženio Jemmu. Ah, bolje mu je ne misliti na
svoj život. Od toga ga je još više zaboljela glava.
No, postoji nešto...
Postoji nešto što mora učiniti.
Jedva mu je uspijevalo oči držati otvorenima, no svejedno je
pozvao Finchleyja.
Smjesta je ušao u sobu. – Da, milostivi gospodine?
– Molim te, donesi mi pribor za pisanje – promuklim je glasom
izgovorio. – Požuri, dok sam još priseban.
No kad mu je Finchley donio što je tražio, nije se mogao sjetiti
kome je želio pisati.
– Finchley, moraš napisati poruku... onoj ženi.
– Kojoj ženi? – upitao je Finchley pa sjeo na stolicu kraj kreveta i
pripremio se za pisanje.
Villiers se smeteno zagledao u njega. Činio mu se viši i mršaviji. I
kao da su mu na glavi izrasli rogovi. Zatvorio je oči. – Mojoj dobroj
prijateljici, naravno. Kako joj je ime? Charlotta? Da, mislim da se zove
Charlotta.
Finchley je strpljivo čekao da nastavi. Ali, zaboravio je što je želio
poručiti toj ženi. Osjećao se kao da leti. Ne. Kao da je uronio u kadu
punu vruće vode.
– Milostivi gospodine, kako se preziva ta žena? – upitao je
Finchley.
 – Koja žena?
– Charlotta. Želite joj poslati poruku, zar ne?
– Zaista? Charlotti Tatlock? – prilično je nabusito upitao, no
Finchley mu je doista išao na živce. Odakle mu pomisao da bi htio
pisati Charlotti Tatlock? Čudna mlada dama... dugih zuba...
– Milostivi gospodine?
Polako je odmahnuo glavom. Val vrućine ponovno ga je oblio i
povukao ga u mračne dubine. Ima li tamo morskih sirena? Zacijelo da.
Bit će mu lijepo u njihovu zagrljaju. Osjećat će se toplo i smireno i
voljeno... ali ne, prije toga mora poslati poruku. Tatlock? Ne,
Benjaminova udovica ne preziva se tako. Jer Benjamin se prezivao...
kako se Benjamin prezivao? – Zamoli ju da me posjeti – rekao je. –
Napiši joj da mi je žao i da mi Benjamin jako nedostaje. I neka joj netko
odmah odnese tu poruku – dometnuo je pa zatvorio oči i zaronio u
more vruće vode u kojem nije bilo sirena, samo čudnih nejasnih silueta
koje su plutale oko njega...
I tako do zore.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

G rudnerova trgovina rariteta nalazila se podalje od ulice.

Klimavih vrata i prljavog izloga krcatog
drangulijama, djelovala je prilično zapušteno.
kojekakvim

No Poppy to nije ni najmanje obeshrabrilo. Godinama je

priželjkivala doći ovamo, još otkad je prvi put čula za tu trgovinu.
Dakako, njezina se majka tomu oštro protivila. Tvrdila je da nema što
tražiti u tom prljavom dijelu grada gdje caruje lopovluk i bezakonje.
Očito, bila je u krivu, zaključila je Poppy jer ulice su u Whitefriarsu
bile jednako prljave kao i bilo gdje drugdje u Londonu, a ni po čemu
nije stekla dojam da se našla u carstvu bezakonja.
Za razliku od nje, Jemma je bez žurbe izašla iz kočije. – Kojeg li
užitka vidjeti ovako lijepo oprano staklo – dokono je primijetila kad joj
se napokon pridružila kraj izloga.
Poppy se nije obazirala na njezinu ironičnu primjedbu. – Vidi
ono!
– Staru jahaću rukavicu? – upitala je Jemma. – Po čemu je
posebna? Može li letjeti ili tako nešto?
– Pripadala je Henriku VIII.
– A dokaz je tomu... što točno? – upitala je Jemma. – To što tako
piše na kartici ne znači ništa. Mogao je napisati i da je pripadala kralju
Salomonu. Usto, znaš li da se Henrik VIII. nikada nije kupao? Moj ludi
ujak tvrdi da mu je koža zato bila glatka kao u bebe. Iskreno sumnjam
da bi itko želio navući tu rukavicu – rekla je, gadljivo naškubivši
usnice.
 Trenutak potom, ušle su u trgovinu. Bila je mala, zidova oličenih
u oku ugodnu nijansu boje višnje. Police su bile staklene, kao i postolja
za dragocjene predmete.
Vlasnik, visok i mršav muškarac guste sijede grive, požurio im je
u susret i teatralno im se naklonio. – Ludwig Grudner – predstavio se. –
Kako vam mogu pomoći? Želite li možda bolje pogledati rukavicu
Henrika VIII.?
– Ne, hvala – s osmijehom je odvratila Poppy. – Zanimali bi me
rariteti iz prirode.
– Imam prepariranu afričku papigu. Uistinu krasan primjerak. Ne
držim ga ovdje, ali mogu ga sutra donijeti ako ga želite vidjeti.
– Radije bih neke druge neobične stvari. Želim napraviti zbirku
rariteta. Poput roga nepoznate životinje pronađene u Babilonu. Mogu
li ga vidjeti?
– Ah da, to je doista raritet – rekao je Grudner. – Nažalost, ne
mogu vam ga pokazati jer već sam ga prodao. Za tristo funti.
– Tristo funti?– zapanjila se Jemma. – Što je previše, previše je.
– Ali to je bio jedini takav primjerak – pobunio se Grudner. –
Vrijedio je i više. Prodao sam ga lordu Strangeu po toj cijeni samo zato
jer je on jedan od mojih stalnih kupaca.
– Doista? – upitala je Jemma.
– Da. Godinama se bavi proučavanjem prirode. Naravno, može si
priuštiti takvu zanimaciju. Ima veliku zbirku rariteta, vjerojatno
najveću u Engleskoj. A većinu toga kupio je ovdje.
– Oh – razočarano je uskliknula Poppy. – Žao mi je što nisam
vidjela taj rog prije nego što ste ga prodali.
 – Imam i drugih krasnih stvari... doista, svaka dama trebala mi
imati vlastitu zbirku rariteta. Želite li možda pogledati ruku morske
sirene? – upitao je i poveo ju prema policama na kojima su bile izložene
grozote poput te.
Jemmi nije bilo ni na kraj pameti pridružiti im se pa se uputila u
razgledavanje manje jezivih stvari. Pozorno se zagledala u malu sliku
napravljenu od perja, pokušavajući dokučiti što prikazuje. Majmuna na
leđima muškarca? Ili nekog tko trči uz stube? Možda kravu ispod
razgranatog stabla? Slegnula je ramenima, pa svrnula pogled na
stakleno postolje na kojem je stajala mala drvena skulptura.
Trenutak potom shvatila je da je to šahovska figura. Kraljica,
izrađena od bjelokosti. Bila je uistinu prekrasna, s mnoštvom detalja i
osobito dojmljivom krunom.
– Izvanredno djelo, zar ne? – upitao je Grudner, zastavši kraj nje.
– Nažalost, imam samo tu figuru. Iz garniture je koja pripada lordu
Strangeu.
– Kako je završila kod vas? – zbunjeno je upitala Jemma.
– Prodao mi ju je. Niste valjda mislili da mi ju je poklonio? Ne bi
bio toliko bogat kad bi poklanjao umjetnine.
– I prodao vam je samo kraljicu? Uistinu čudno.
– Želio sam kupiti cijelu garnituru, ali nije pristao.
– Što mu vrijedi garnitura bez kraljice?
– Ne bih znao, milostiva gospođice. Pretpostavljam da ga šah više
ne zanima. Svejedno, ovo je uistinu krasan komad. Pogledajte krunu!
Zadivljujuće, zar ne? Vjerno je prikazan svaki detalj.
– Jemma, dođi da ti nešto pokažem – pozvala ju je Poppy.
 Jemma je uzela kraljicu i požurila k prijateljici. Iz nekog razloga,
nije mogla tu figuru pustiti iz ruke. Možda zbog izraza njezina lica.
Djelovala je hrabro i nepokolebljivo, kao da nikada neće odustati,
makar i izgubila bitku.
– Vidi ovo – rekla je Poppy, pokazavši joj brončani kipić mladića
s krilima.
– Replika grčke skulpture – rekao je Grudner. – Vrlo lijep rad, zar
ne?
– Doista – složila se Poppy. – Krila su uistinu predivna.
– Koga predstavlja? – upitala je Jemma.
– Kupidona. Ili Erosa, svejedno. Boga ljubavi.
– A što je to? – upitala je Jemma, zagledavši se u sferični komad
stijene u njezinoj drugoj ruci.
– Geoda – rekla je Poppy pa odložila skulpturu kako bi joj bolje
pokazala stijenu. – Pogledaj, od dva je dijela i može se otvoriti. Unutra
je šupljina ispunjena mineralnim kristalima. U ovoj je ahat, vidiš li?
Krasno, zar ne? Kao da gledaš u malu vilinju spilju.
– Ni ja to ne bih bolje objasnio – kazao je Grudner, iako se po
izrazu njegova lica moglo zaključiti da nema pojma kakve veze taj
komad stijene ima s vilinjim spiljama. No zvučalo je kao da bi moglo
donijeti dobru zaradu pa mu nije bilo ni na kraj pameti prepirati se oko
toga.
– Našla sam i ovo – rekla je Poppy i pokazala joj breskvinu
košticu. Mogla se otvoriti poput medaljona, a unutra su bile najmanje
žličice koje je Jemma ikada vidjela.
– Nevjerojatno – rekla je. – Kao djevojčica, imala sam servis za
lutke s malenim žličicama, ali ovo...
 – Dvadeset četiri žličice u koštici marelice – rekao je Grudner. –
Na svijetu nema manjih.
– To je breskvina koštica – rekla je Jemma.
– Mareličina, milostiva gospođo – ustrajao je.
Jemma je duboko uzdahnula. Očito, Poppy je sav novac koji je
podigla s muževa računa odlučila spiskati na gluposti. No tko je ona da
bi joj to spočitavala? Najzad, iz obitelji je čiji su članovi poznati po
činjenju svakakvih gluposti. Neka kupuje koštice kakve god hoće, koga
briga jesu li breskvine ili mareličine?
No Poppy ju je iznenadila. Osmjehnula se gospodinu Grudneru,
upitala ga smije li malo sjesti i u manje od pola sata drsko ga opčinila.
Nije mogao vjerovati što ga je snašlo. Mora da je sišao s uma jer
praktički joj je poklonio košticu marelice samo zato što je bila... što je
bila...
Neodoljivo šarmantna. Grozno, ali istinito, pomislio je, kada se
napokon pribrao, što je bilo barem pola sata nakon što su Poppy i
Jemma izašle iz trgovine. Pokojni gospodin Grudner zacijelo se prevrće
u grobu.
– Kupila si sve to za upola manju cijenu nego što je tražio! A ja
sam mu za kraljicu platila koliko je tražio. To nije pošteno! Dama se ne
bi smjela cjenjkati – rekla je Jemma kad su sjele u kočiju.
Poppy se široko osmjehnula. – Znam. I moja majka to stalno
govori.
– I, što je onda bilo to što si tamo izvela? Tražio je pedeset funti
za onu košticu, a najzad ti ju je prodao za... četiri?
Poppy je slegnula ramenima. – Bilo je to zato jer... zato jer...
– Očito se radilo o činu pobune – suho je rekla Jemma. – Radi se
o otporu, zar ne? Prvo protiv muža, a sada i protiv majčina utjecaja.
 – U pravu si – priznala je Poppy. – Sutra ću otići u France &
Banting. Izrađuju prekrasne ormariće za različite zbirke.
– Ali to je za zbirke leptira i slično, a ne za kamenje i koštice –
rekla je Jemma.
– Iznenadila bi se. Izrađuju ormariće za svakakve zbirke. Švedski
je kralj prošle godine izložio svoju u Leverian muzeju. Naravno, otišla
sam na tu izložbu. Majci sam rekla da idem na neku dobrotvornu
akciju.
– Pametno – rekla je Jemma. – Nadam se da te nije ulovila u laži?
– Srećom, nije. Znam da me smatraš previše podložnom, ali vjeruj
mi, nije joj se lako usprotiviti.
– Vjerujem ti. Štoviše, držim se pravom sretnicom što nije
pokazala zanimanje za druženje sa mnom.
– To me izuzetno veseli – priznala je Poppy. – U protivnom bi me
stalno posjećivala. No s obzirom na to da previše drži do svoje
reputacije, ne može to učiniti, ma koliko željela.
– Znala sam da će se to što ljudi misle o meni prije ili poslije
pokazati korisnim. Trebala bi čuti Beaumonta kad mi počne govoriti
kako će mu moji skandali upropastiti karijeru. Morat ću mu reći da sve
to radim samo zato da bi se osobe poput tvoje majke držale podalje od
mene.
– Željela bih ormarić od hrastovine i ebanovine. Sviđa mi se
kombinacija smeđeg i crnog drveta.
– Hm – promrmljala je Jemma pa izvadila kraljicu iz torbice i
zagledala se u nju. Kosa i plašt kao da su joj lepršali na vjetru. Bilo je to
doista malo remek djelo.
 – Gospodin Grudner tvrdi da je ta figura iz garniture lorda
Strangea, zar ne? – upitala je Poppy. – Rado bih vidjela njegovu
kolekciju rariteta.
– Nažalost, čak ni ja ne mogu k njemu – rekla je Jemma. – Ne
mogu shvatiti kako mu je palo na pamet ikome prodati samo tu figuru.
Garnitura mu je sada nepovratno okrnjena. Zašto bi itko učinio takvo
što?
– Zašto ga ne bi mogla posjetiti? – upitala je Poppy. – Ja ću to
prije ili poslije učiniti.
– Jer je na mnogo gorem glasu nego ja. U usporedbi s njim, ja sam
anđeo.
Poppy se zavalila u sjedalo. – Briga me. Želim vidjeti njegovu
zbirku. I obići ću sve muzeje. Briga me što majka misli da tamo nemam
što tražiti. Otići ću i u Royal Society. Majka mi nikada nije dopustila da
tamo odlazim slušati predavanja, iako imaju ženski klub. Čak i
dopuštaju ženama da sudjeluju u raspravama nakon predavanja.
– Gospođica Tatlock voditeljica je tog kluba – rekla je Jemma.
– Mlada dama koja očijuka s tvojim mužem?
– Da, ta. Meni izgleda poput trkaće kobile. S tim zubima...
Poppy je odmahnula glavom. – Pakosnice – rekla je i kratko se
nasmijala. – Kad mi Louise ne bi bila prijateljica, sigurno bih i ja bila
jednako okrutna.
– Meni gospođica Tatlock nije nimalo draga niti mi ima zašto biti.
Ipak, priznajem da nisam poštena prema njoj. Možda se ne bi do ušiju
zaljubila u Beaumonta, da joj nije dao povoda za to. Koristi svaku
priliku kako bi vodio duge razgovore s njom. U svakom slučaju na tome
će i ostati jer ne bi se nikada doveo u situaciju ugroziti vlastiti ugled.
 – Možda bismo joj trebali pronaći nekog zgodnog slobodnog
muškarca – odlučno je rekla Poppy. – Slučajno znam jednog takvog.
Mladog znanstvenika s Oxforda, doktora Loudana.
– Ne može se udati za nekog takvog ma koliko bio cijenjen u
svojoj struci – rekla je Jemma. – Plemkinja je. Problem je u tome što
nema novca, u protivnom bi se već odavno udala.
– Ah, njegov je otac vikont Howitt. Naslijedit će njegovu titulu.
A doista je jako zgodan. I pametan.
Jemma je visoko podigla obrve. – Odlična ideja, Poppy. Odlična!
Otići ćemo zajedno na sastanak tog njezinog ženskog kluba pa ću te
upoznati s njom. A ti ju zatim možeš prvom prilikom upoznati s njim.
Pitam se, gdje si ga uopće ti upoznala?
Na njezino iznenađenje, Poppy je porumenjela.
– Poppy?
– Pisala sam mu – priznala je Poppy. – Naime, pročitala sam
članak o troprstim ljenivcima. Držim da je osim broja prstiju opazio još
neke zanimljive razlike u odnosu na dvoprste, no previdio je poantu
doktora Hembletona iz prethodnog članka.
– I zbog toga si mu pisala? – zapanjeno je upitala Jemma. – Zbog
problema oko broja prstiju ljenjivaca?
Poppy je kratko kimnula.
– Držim nadasve zanimljivim što si se upustila u prepisku s
jednim jako zgodnim mladim muškarcem. Spomenula si da je jako
zgodan, zar ne?
Poppy je još jače porumenjela. – Naravno, to mi uopće nije bilo
važno... nisam mu zato pisala.
 – Jasno da nisi – rekla je Jemma i kratko se nasmijala. – Kako bi
tebi takvo što moglo ikada pasti na pamet? Naravno da ne bi. Je li ti
odgovorio?
– Ne radi se o tome – pobunila se Poppy.
– Odgovorio ti je, zar ne? Vjerojatno je bio oduševljen što si mu
se javila. Kako i ne bi bio!
Poppy se zbunjeno zagledala u nju. – Misliš da on možda misli...
– Tko bi znao što misli? Muškarci su za mene misterij, nikada ih
neću shvatiti. No doista sam iznenađena što si se upustila u prepisku s
nekim mladim muškarcem, makar i takvu. Najzad, ipak je jedan od
vodećih svjetskih znanstvenika.
– Toliko uspješan i glasovit ipak nije – rekla je Poppy. – Možda je
stručnjak za troprste ljenjivce, no što se drugih stvari tiče, barem po
mojem skromnom mišljenju, često donosi pogrešne zaključke.
– Misliš, i u svezi prirode vašeg dopisivanja? – upitala je Jemma i
glasno se nasmijala.
– Doista, Jemma, nismo pisali ni o čemu drugome osim...
– Ne? Pretpostavljam da bi Fletchu bez problema pokazala ta
pisma?
– Ne bih. Sigurna sam da ga ljenjivci nimalo ne zanimaju.
– Istina, njega zanimaju samo hermelini. Imaju ljepše krzno.
– Ne bi trebala... – započela je Poppy pa odmahnula glavom i
nasmijala se. – Opazila sam da nosi ogrtač s ovratnikom od hermelina,
zar ne? Doista pretjeruje s takvim napadnim načinom odijevanja, zar
ne?
– Donekle – priznala je Jemma.
 – Nije bio takav – pomalo tužno rekla je Poppy. – Zadnjih godinu
dana ponaša se uistinu čudno... kao da želi postati najotmjenije odjeven
muškarac u Londonu.
– Ne čudim se što te privukao ljubitelj dvoprstih ljenjivaca. I
mene bi. Kad bih imala imalo interesa za takvo što.
– Proučava troprste, ne dvoprste – rekla je Poppy. – I sigurna sam
da bi ti bilo zanimljivo slušati ga kad priča o tome. A i jako je
šarmantan.
– Ukratko, neodoljiv – rekla je Jemma. – Pretpostavljam da i on
tebe drži neodoljivom?
– Zacijelo ne – odvratila je Poppy.
– Ne?
– Ne. Ja nisam tako pametna.
– Ali toliko toga znaš o...
– Pamtim samo ono što me zanima. Primjerice, kad pročitam
nešto o ljenjivcima. Ili o majmunima. Sve ostalo brzo zaboravljam.
– Ali i ja sam takva. Pamtim sve o šahu, ostalo mi brzo ishlapi iz
glave.
– Onda razumiješ o čemu pričam. To je zbilja grozno.
– Zašto bi bilo?
– Jer se previše oduševim kad vidim neku knjigu ili članak o
nečemu što me zanima. Nije damski tako otvoreno pokazivati
zanimanje za nešto, što god to bilo. Moja majka grozi se toga i kaže da
se moram potruditi biti mnogo suzdržljivija.
 – Nadam se da to nećeš pogrešno shvatiti, ali čudno mi je da
nekoga mogu toliko oduševiti članci o troprstim ili kakvim već
ljenjivcima. Zacijelo i sama znaš da je to čudno.
– Znam. Molim te, nemoj to nikome reći. Obećaj da nećeš.
– Obećavam – rekla je Jemma. – Nego reci mi, jesi li s tim mladim
zgodnim znanstvenikom pričala i o čemu drugome?
– Sa znanstvenicama baš i ne možeš pričati o nečemu drugome –
odvratila je Poppy i pogledala je kao da se pita kako to ne zna. – A i
prilično su tvrdoglavi kad brane neke svoje teorije. Doktor Loudan ih
prilično nevoljko odbacuje čak i kad je očito da nije u pravu.
– Ne bih znala – rekla je Jemma. – Poznajem nekolicinu njih, i to
samo površno. Dakle, misliš da bismo mogli spojiti doktora Loudana i
gospođicu Tatlock?
– Ne mogu se ne upitati zašto ti ona uopće toliko smeta? Tvoj
muž ionako ne bi ugrozio svoju reputaciju. A po svemu sudeći, ni ona
svoju. Brak ti uopće nije u opasnosti.
– Moj je muž jednom već bio zaljubljen u drugu ženu – rekla je
Jemma. – Otišla sam u Pariz jer nisam to mogla podnijeti. Beaumontu
je reputacija važnija od svega, ali ne i meni.
– Očito, i meni su neke druge stvari važnije od ugleda –
zamišljeno je rekla Poppy. – No moja majka složila bi se s
Beaumontom.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

2. RUJNA

C harlotta nije imala pojma što bi mislila o pismu koje je dobila.

Vidjevši vojvodski pečat na omotnici, istrgnula ju je sluškinji iz
ruke i pojurila u svoju sobu.
Tamo je otkrila da pečat nije Beaumontov, nego Villiersov.
Naravno da joj vojvoda od Beaumonta ne bi pisao. Nikada ne bi učinio
takvo što. Jer je častan, ugledan, čvrstog karaktera...
Primorala se pribrati pa otvorila omotnicu i pročitala pisamce.
Napisao ga je njegov sluga; vojvoda od Villiersa želi ju vidjeti. Vojvoda
od Villiersa? Neoženjen muškarac? Pobogu, kako bi ga ikada mogla
posjetiti? Kako mu je uopće takvo što moglo pasti na pamet?
I zašto ju želi vidjeti? Jedva da su se i poznavali. Izmijenili su
samo nekoliko riječi na večeri kod vojvotkinje od Beaumonta, i to je
bilo sve. I naposljetku, zašto izražava žaljenje i spominje nekog
Benjamina? Tko je to?
Problem je bio u tome što joj je život bio dosadan. Godinama je
stajala na polici čekajući da ju netko uzme. Majka ju je držala
inteligentnom. Rekla je da se to odmah vidi po izrazu njezina lica. I
bila je iskrena i poštena. Čedna. Daleko od toga da je imala prilike biti
nečedna, no vrlina je vrlina, makar i ne bila provjerena u praksi. No
nijedna od tih vrlina nije joj život učinila zanimljivim.
May je ušla u sobu. – Je li to pismo od Beaumonta? – upitala je.
– Otkud znaš da sam dobila pismo?
 – Služavka mi je rekla – nestrpljivo je odvratila May. – Očito,
gospodin Muddle morat će porazgovarati s vojvodom od Beaumonta.
Ne bi se smio poigravati tvojom reputacijom! Valjda zna da ne može s
tobom voditi privatnu prepisku!
– Gospodin Muddle nema ništa s tim – ljutito je istaknula
Charlotta. – Nije na tvojem zaručniku da ikoga poziva na red zbog
ponašanja prema meni, a najmanje vojvodu od Beaumonta. Ne možeš
od njega tražiti takvo što!
– Mogu i hoću – odbrusila je May. – Majka bi me zacijelo
podržala u tome. A mojem budućem suprugu stalo je do tvoje
dobrobiti. Jasno da će se drage volje založiti za tebe.
Svaki put kad bi njezina sestra spomenula svojeg budućeg
supruga, Charlotti bi pao mrak na oči. Jasno da nije ljubomorna na nju.
Nije. Samo ju je živciralo što se toliko pravi važna.
Uzdahnula je. – Nije Beaumont taj koji mi je pisao – ravnodušno
ju je izvijestila.
– Oh – promrmljala je May i sjela.
– Beaumont mi nikada nije pisao i neće. Pokušaj shvatiti, May.
Ne zanimam ga na taj način.
– Ali on tebe zanima na taj način – svadljivim tonom istaknula je
May. – Time također ugrožavaš vlastitu reputaciju, još i više nego da je
obrnuto.
Charlotta je bila previše potištena da bi nastavila svađu pa su
nekoliko trenutaka provele u tišini. – Dakle, tko ti je pisao? – najzad je
upitala May.
– Vojvoda od Villiersa.
– Oh! – uskliknula je May. – Je li došao u napast ispovjediti se
prije smrti?
 – Ispovjediti se? – začuđeno je upitala Charlotta. – Zašto bi se
meni ispovijedao?
– Ne znam – rekla je May i u nedoumici odmahnula glavom. – Po
svemu sudeći, pisao ti je netom prije nego što je umro.
– Umro je?
– Kuharica mi je jutros rekla da je tako čula od mesara koji je to
čuo od trgovca ribom.
– Grozno – promrmljala je Charlotta i ispustila pismo.
– Ali što je želio od tebe? – upitala je May i podigla pismo s poda.
– Jedva da se i poznajete, zar ne?
– Da – rekla je Charlotta. – Na večeri kod vojvotkinje od
Beaumonta izmijenili smo nekoliko riječi i nakon toga se više nikada
nismo sreli. To pismo vjerojatno je bilo namijenjeno nekome drugome.
– Nemoguće – rekla je May. – Na omotnici je tvoje ime, kao i u
zaglavlju pisma – ustanovila je pa hitro pročitala poruku. – Doista
čudno. Dakako, znam o kome se zapravo radi. A znaš i ti.
– Oprosti, ali doista...
– Jasno da znaš. Radi se o Reeveu. Onom luđaku koji ti je udvarao
i za kojeg si bila uvjerena da će te zaprositi, a onda se duboko
razočarala kad si čula da je otišao živjeti na selo.
– Govoriš o meni kao da sam zadnja glupača – obrecnula se
Charlotta.
– Tako si se i ponijela – ustrajala je May. – Iz nekog razloga,
milostivi gospodin sjetio se Reevea prije smrti i želio je s tobom
popričati o njemu. Očito su bili dobri prijatelji.
– Ali on se ne zove Benjamin – istaknula je Charlotta. – Nego
Barnabe.
 – Zabunio se – rekla je May. – Događa se, pogotovo kad je čovjek
nasmrt bolestan.
– S obzirom na to da je umro, to je ionako sporedno.
– Trebala bi svratiti u njegovu kuću i ostaviti posjetnicu – rekla je
May. – To bi se u najmanju ruku pristojalo. Najzad, neposredno prije
smrti izrazio je želju da popriča s tobom. S tobom, draga moja!
– Taj mi je običaj uvijek bio neshvatljiv – promrmljala je
Charlotta. – Kakvog smisla ima ostavljati posjetnicu u kući osobe koja
je umrla? Kao da onome tko je umro to nešto znači! Zaboga, pa ne sjedi
u lijesu i ne gleda tko je sve došao, zar ne?
– Nevjerojatna si – uskliknula je May, kao i uvijek kad bi njezina
sestra rekla njoj nešto nezamislivo. – Zacijelo ne bi tako razmišljala da
je vojvoda od Beaumonta izrazio želju da te vidi neposredno prije nego
što je umro.
– Koliko ti puta moram reći da...
– Ah, znam da nemaš ništa s njim – rekla je May. – No moraš
priznati da je sve to prilično čudno. Odjednom dva plemića tako
visokog ranga pokazuju zanimanje za usidjelicu poput tebe. Oprosti što
tako govorim, ali istina je. I sama znaš da je to i više nego čudno.
Charlotta je uzela pismo iz njezinih ruku i gurnula ga u torbicu. –
U redu – rekla je i duboko uzdahnula. – Ostavit ću posjetnicu u
njegovoj kući. Svratit ću tamo nakon što kupim nešto protiv zubobolje
za sobaricu.
– Pošalji Robertsa po to. Kako ti je uopće palo na pamet da bi ti
išla po to?
– Jer sam ionako namjeravala prošetati – odvratila je Charlotta pa
smeteno odmahnula glavom. – Doista je čudno primiti poruku koju ti
je netko poslao neposredno prije nego što je umro.
 – Iskreno se nadam da ljudi neće pomisliti da si i s Villersom bila
bliska kao s Beaumontom – rekla je May i glasno se nasmijavši, izašla iz
sobe.
Charlotta nije imala namjeru odjenuti neku ljepšu haljinu. Zašto
bi? Haljina koju je imala na sebi bila je posve obična, plava s bijelim
ovratnikom, ne osobito modernog kroja, no poslužit će svrsi. Nakratko
se pogledavši u zrcalu, prisjetila se kako je vojvoda od Villiersa uvijek
držao do odijevanja. Čak i kad se pojavio na zabavi nakon dvoboja. Bio
je prilično blijed, no svejedno je izgledao veličanstveno.
Kako tužno, pomislila je. Njega više nema, a Gryffyn će zacijelo
morati pobjeći iz zemlje, kako bi izbjegao kaznu.
Koje li gluposti upustiti se u dvoboj. Jedino muškarcima može
pasti na pamet takvo što. Jer su glupi. Zaključivši to, uputila se u
prizemlje. Batler je negdje nestao pa je zamolila Robertsa da joj pozove
kočiju. Naravno, nije se radilo o tome da joj je to bilo nužno. May i ona
još su se uvijek služile starom rasklimanom obiteljskom kočijom, no
nije imala volje čekati da netko upregne konje u nju.
Rekla je kočijašu kamo da ju odveze, a kad su se zaustavili pred
Villiersovom kućom, shvatila je u čemu je problem s unajmljenim
kočijama. Koga će sada poslati da odnese njezinu posjetnicu? Nije joj
bilo druge nego zamoliti kočijaša da joj učini tu malu uslugu.
Promatrajući ga kako se nemarno vuče prema ulazu u kuću,
zdvojno je odmahnula glavom. Trebala je sa sobom povesti lakaja, ali
nažalost, nije se toga sjetila. Ovo se doista nije pristojalo, no što se tu
sada može? U drugu ruku, zašto bi to uopće bilo važno? Villiers je
umro, a što će njegov batler misliti o njoj, sporedno je.
Batler je kratko pogledao posjetnicu pa pozvao lakaja koji se, na
Charlottino nemalo čuđenje uputio ravno prema kočiji, otvorio joj
vrata i uljudno joj se naklonio. – Izvolite, madame.
 – Bojim se da je došlo do zabune – rekla je, poželjevši propasti u
zemlju od srama. Tko zna što je glupi kočijaš rekao batleru. – Nisam
imala namjeru ulaziti. Hvala, ali doista ne bih.
Lakaj joj se ponovno naklonio. – Rečeno mi je da ste pozvani –
ustrajao je. – Molim vas, dopustite mi da vas otpratim.
Charlotta se kratko zamislila. Kuća je vjerojatno puna ljudi koji su
došli odati počast Villiersu. Tko bi joj mogao zamjeriti ako im se
pridruži? Najzad, ušla je u kuću mrtvog neoženjenog muškarca.
Izašla je iz kočije i u pratnji lakaja uputila se prema kući.
– Lijepo od vas što ste se odazvali pozivu milostivoga gospodina –
rekao je batler.
– Ali... ali...
Prije nego što se snašla, pomogao joj je svući pelerinu i zamolio ju
da pođe s njim na kat.
– Ali... ali... – promucala je, shvativši da ju vodi u Villiersovu
sobu. – Doista ne bih željela vidjeti milostivoga gospodina... hvala, ali u
ovim okolnostima radije ne bih.
Batler se okrenuo i zbunjeno se zagledao u nju. – Ne želite vidjeti
milostivoga gospodina? Ali, odazvali ste se njegovu pozivu – podsjetio
ju je, pa kratko pokucao i otvorio vrata Villiersove sobe. – Izvolite,
gospođice.
Nije mogla vjerovati da itko može biti toliko glup. – Ne želim
vidjeti njegovo mrtvo tijelo – odlučno je izgovorila.
Batler ju je zgranuto pogledao, no prije nego što je stigao išta reći,
iz sobe se začuo smijeh. – Još nisam umro.
Nedvojbeno, bio je to glas vojvode od Villiersa.
Zapanjena, Charlotta je rukama pokrila usta.
 – Izvolite gospođice Tatlock – ponovio je batler. – Milostivi
gospodin vas očekuje.
Povukla se nekoliko koraka unatrag, no krupan i visok muškarac,
vjerojatno Villiersov osobni sluga, izašao je iz sobe i čvrsto ju primio za
nadlakticu. – Gospođice Tatlock, molim vas, budite ljubazni i uđite.
Milostivi gospodin izrazio je želju da vas vidi, a budući da je jako
bolestan, trebali biste mu udovoljiti.
– Ali, jedva se poznajemo – pobunila se Charlotta. – Mislila sam
da je umro!
– Očito sam živ pa slobodno uđite – viknuo je vojvoda. – Bogu
hvala, trenutačno sam pri sebi i rado ću popričati s vama.
– Ne – rekla je i odlučno odmahnula glavom. – To se uistinu ne
pristoji. Ne mogu...
– Molim vas, gospođice Tatlock – ustrajao je vojvodin sluga. –
Učinite to makar iz milosrđa.
Istina, pomislila je Charlotta. Ako je na samrti, a vjerojatno jest,
ne bi bilo u redu odbiti mu ispuniti želju.
– Ne brinite, reći ću vašem kočijašu da vas pričeka u parku –
rekao je sluga, svjestan da se bilo koja dama, osobito neudana, kocka s
gubitkom reputacije.
– To je unajmljena kočija. Otpravite ju – rekla je i hrabro
zakoračila prema vojvodinoj sobi.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

F letch se nije mogao primorati poći kući. Ne po prvi put.

Jer lady Flora zauzela je njegovu kuću. Salon je vječno bio pun
namirisanih dama. Većina njegovih slugu otišla je. Sluge koje nije
poznavao posluživale su hranu po ukusu njegove punice. Kuća je čak
drukčije mirisala. Točnije, svaka prostorija mirisala je drukčije.
– Mirisne svijeće – rekao mu je Quince kad ga je upitao o tome. –
Lady Flora tvrdi da se time postiže osobit ugođaj.
Svatko normalan pretpostavio bi da će takvo što boravak u kući
učiniti neugodnim. Izađeš iz jedne namirisane prostorije i uđeš u drugu
koja miriše posve drukčije. Čovjeka od toga ubrzo zaboli glava.
Jednako neugodno bilo je to što je lady Flora uvijek znala gdje je i
s kim bio. Kad se vratio sa sastanka s Pittom, upitala ga je kako je on. A
kad je s Gillom otišao na jahanje, iste večeri komentirala je da je Gill
prestar za kratke hlače.
– Zaboga, ne nosi kratke hlače – rekao je, pitajući se je li sišla s
uma.
Osmjehnula se. – Željela sam reći kako bi mu bilo krajnje vrijeme
da odraste – objasnila je. – Čujem da se počeo baviti slikanjem. Zar
nema pametnija posla? Krajnje mu je vrijeme da se oženi. Ili možda ne
voli žene? Znam da je to vrlo osjetljiva tema i nadam se da mi nećete
zamjeriti na radoznalosti.
Neopisivo ga je živcirala, ali nije joj to mogao reći. Zar doista
očekuje da će s njom raspravljati o takvomu nečemu? Kad bije se barem
mogao riješiti. No bila je tu, i za doručkom i za ručkom i za večerom.
Kad bi uvečer duže ostao vani, čekala bi da se vrati i opravdavala to
brigom za njega.
Katkad bi ga nehajno izvijestila da je u ovoj ili u onoj prostoriji
promijenila ovo ili ono.
– Zna li to moja supruga? – upitao ju je, kad mu je rekla da je
promijenila zastore u istočnom salonu. – Je li se složila s tim?
Pogledala ga je kao da se pita je li sišao s uma. – Zašto mislite da
bi ona to trebala znati? – začuđeno je upitala. – Jasno da ju nisam time
zamarala – dometnula je i otišla, ostavivši ga da zuri za njom.
Situacija je postala uistinu apsurdna.
Odavno nije vidio Poppy. Doduše, za to je sam bio kriv. Jedan od
razloga bio je i taj što se u zadnje vrijeme potpuno posvetio politici.
Ipak, odlazio je na zabave, a nije ju susreo ni na jednoj. Još je uvijek
bila kod Jemme. A možda i ne. Otkud bi mogao znati?
Bankar ga je diskretno izvijestio da je podigla novac s njegova
računa i da je natuknula da će uskoro imati svoj. Jasno da joj je odmah
otvorio račun i položio poveću sumu na njega. To je posve uobičajena
stvar kad supružnici žive odvojeno. Valjda. Jer nije poznavao nikoga
koga je žena ostavila.
Kako god bilo, morao je odlučiti što će dalje sa sobom.
Znao je što Poppy misli. Dakako, uvjerena je da provodi vrijeme s
ljubavnicom.
Zapravo, većinu vremena provodio je u parlamentu. Želio se
dokazati u politici, učiniti nešto značajno, doprinijeti pozitivnim
promjenama.
A Poppy je mislila da ga ne zanima ništa osim valjanja u krevetu s
ljubavnicom. Gore od svega, nije se zbog toga ni najmanje živcirala.
 I to ga je prilično peklo.
Zašto bi se uopće živcirala? Nije ga željela. Bilo joj je mrsko voditi
ljubav s njim. I najzad je rekla da ga nikada nije voljela.
Poppy se možda nije živcirala, no on jest.
Trebao bi prestati misliti na nju. Prihvatiti stvari kakve jesu.
Poppy ga ne voli i ne želi.
Dogovorio je ručak s Foxom u kući gospođe Armistead. A pričalo
se da za njezinim stolom uvijek ima zgodnih žena...
Doista, vrijeme mu je da se i on prestane živcirati.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

K ad bi željela opisati spavaću sobu vojvode od Villiersa,

Charlotta bi rekla da izgleda poput vodopada. Pod svjetlošću
svijeća djelovala je jednako maglovito i srebrnkasto. Nasred nje
nalazio se golem krevet urešen bljedosivim svilenim zastorima s
uzorkom plavih zvončića.
Villiers je ležao zavaljen u jastuke. Bio je blijed i prilično mršav.
Oštre crte njegova lica sada su djelovale još oštrije. May je jednom rekla
da je opasno naočit i Charlotta se tada složila s njom. No sada je
izgledao gotovo prozirno. Vidjevši ga takvog, sažalila se nad njim.
– Molim vas, sjednite – rekao je. – Hvala vam što ste došli.
Sjela je.
Nije rekao ni riječ. Samo je zurio u nju. Charlotta je bila bolno
svjesna što vidi pred sobom. Ženu rumenih obraza i kose raščupane
vjetrom, u haljini kakvu nose guvernante.
– Postoji li nešto što bih mogla učiniti za vas, milostivi
gospodine? – staloženo je upitala, tonom kojim se služila u raspravama
o politici.
– Ne, hvala – odvratio je.
Čudno, ali glas mu nije bio slabašan i drhtav, kao u umirućeg
čovjeka. Zvučao je pomalo umorno, no kao da se zabavlja.
Zatvorio je oči. Sada je bio još privlačniji. Koža mu je bila bijela
kao kreč pa su mu trepavice djelovale duže i tamnije.
– Zacijelo mogu nešto učiniti za vas, u protivnom me ne biste
pozvali – rekla je, tonom kao da se to samo po sebi podrazumijeva.
 – Doista – pomalo je iznenađeno rekao. – Očito sam vas pozvao.
Ustala je. – Čini se da niste – rekla je. – Oprostite na smetnji, ali
vaše pismo zabunom je završilo kod mene.
– Molim vas, ostanite. Jest, pozvao sam vas. Jasno da jesam – s
uzdahom je dometnuo. – U nekim trenucima prilično sam... rastresen.
Sjela je, pitajući se što bi rekla umirućem čovjeku.
– O čemu razmišljate? – upitao je.
Slegnula je ramenima. Naravno da mu nije mogla reći istinu. –
Mogu razumjeti da ste rastreseni – kazala je. – Napisali ste mi da vam
nedostaje Benjamin, a mislili ste na Barnabea, zar ne?
– Barnabe? – upitao je. – Tko je to? Ne, mislio sam na Benjamina.
Vojvodu od Berrowa. Iskreno rečeno, želio sam pozvati njegovu
udovicu, no zabunom sam pozvao vas... bio sam u groznici, a u tim sam
trenucima smušen. Sve mi se pomiješalo... toliko je imena s tim
početnim slovom... Benjamin, Berrow, Beaumont. Vi i ja upoznali smo
se na večeri kod vojvotkinje od Beaumonta, zar ne?
– Da – odvratila je. – Ako želite, rado ću joj prenijeti vašu
poruku. Ili biste joj možda željeli poslati pismo? Pričekat ću da ga
napišete i smjesta...
Ignorirao je njezinu ponudu. – Dakle, vi ste mlada dama kojoj
Beaumont udvara – ustanovio je. – Lord Trush pisao mi je da je
Beaumont u parlamentu održao govor u skladu s vašim sugestijama i da
je dobro što vas je poslušao jer je bio bolji od onoga kakav bi inače
održao.
Naglo je porumenjela. – Bila je to puka sitnica. Predložila sam mu
samo nekoliko malih izmjena. Uistinu, ništa naročito.
– Ne morate se truditi prikazati se samozatajnom. Zacijelo znate
da umirem. Kakve veze ima što ću misliti o vama?
 Zapanjeno se zagledala u njega pa nekoliko puta otvorila i
zatvorila usta, no ni uz najbolju volju nije mogla smisliti što bi mu
rekla.
– Prestanite to činiti jer izgledate poput ribe na suhom – rekao je.
– Netko bi pomislio da ste vi na umoru, a ne ja. Jest, znam da umirem.
Čudno, ali to me nije učinilo nimalo pobožnijim. Možete li to zamisliti?
Čak se nisam pokušao iskupiti ni činjenjem dobrih djela, iako me moj
liječnik drži otpisanim.
– A vi, očito, jako držite do njegova mišljenja – zamijetila je.
– Odličan zaključak – rekao je. – Odličan. Rado bih s vama
popričao o tome, no previše sam umoran. Nisam navikao na posjete.
Mjesecima nisam razgovarao ni s kim, osim sa svojim slugom.
– Ali, zacijelo imate nekoga od obitelji...
– Nemam. Srećom, jer bilo bi mi mnogo teže umrijeti kad bih ih
morao gledati kako svakog dana stoje ovdje i rone potoke suza. Vi ste u
tom smislu pravo osvježenje. Niste nimalo sentimentalni.
Osmjehnula se. – I ja bih plakala kad bih vas bolje poznavala –
rekla je. Svidjelo joj se kako govori o svojoj smrti.
Ravnodušno i s primjesom ironije, kao da to nema nikakve veze s
njim.
– U tom slučaju, ne smijemo se zbližiti. To znači da mi smijete
reći nešto što biste rekli strancu.
– Strancu?
– Da. Mnogo je lakše povjeriti se nekome za koga znate da ga više
nikada nećete vidjeti. Ljudi to često čine.
– Nažalost, nisam bila u prilici naletjeti na nekoga takvog.
 – Zato što ste žena. Žene nikuda ne idu bez pratnje. Mnogo sam
putovao i mogu vam reći da sam se naslušao svega i svačega. Doista je
nevjerojatno što su vam sve nepoznati ljudi spremni povjeriti.
Primjerice, ako se s nekim zateknete u šatoru usred pješčane oluje.
– Zatekli ste se s nekim u šatoru usred pješčane oluje?
– Nisam, ali da jesam, povjerio bih mu sve svoje tajne.
– Bojim se da nemam osobitih tajni – pomalo je tužno rekla. –
Šteta, jer barem bih se imala čega sjećati u starosti.
– Rekao bih da imate barem jednu. Flertate s Beaumontom. Jeste
li zaljubljeni u njega?
Nije djelovao kao da ju osuđuje ili se naslađuje njezinom
glupošću. Samo umorno i pomalo znatiželjno. – Jesam – priznala je. –
Ali samo zato što se nije pojavio netko drugi. Sviđa mi se što drži do
mojeg mišljenja. Uistinu sluša što govorim.
– Političar je. Ako sluša što govorite, čini to zato jer mu vaše
mišljenje koristi.
– Znam. Ali sviđa mi se nekome biti od koristi. Bolje i njemu
nego nikome.
– Meni je draže ostati nekoristan. Doduše, to ima i lošu stranu.
Nije uvijek lijepo i ugodno biti sam. No da sam se potrudio biti koristan
nekoj ženi, dosad bih imao gomilu djece.
Charlotta je pogledom okružila sobu. Bila je to otmjena, tipično
muška soba. Čak i četka za kosu imala je ručku boje zidova.
– Suglasan sam s vašim neizgovorenim zaključkom – rekao je i
ponovno zatvorio oči. – Djeca mi ne pristaju, zar ne? Ili ja njima? A vi?
Želite li djecu?
– Svjesna sam da više nisam tako mlada, ali imam se pravo nadati.
 – Teško da ćete se ikada udati. Praktički ste otpisani. Koliko vam
je godina?
– Dvadeset šest – prošaputala je.
– Ako želite djecu, morat ćete požuriti. No, tko će vas oženiti?
Jedino ako želite imati vanbračno dijete s vojvodom.
– Pretpostavljam da niste mislili na sebe? – upitala je, ošinuvši ga
pogledom.
– Nažalost, svijeća mi je prilično mlitava. Kako sada stoje stvari,
čak ni čarobna žena poput vas ne bi ju mogla upaliti.
– Ako ste na samrti, to ne znači da si možete dopustiti biti
neuljudni. Ne biste se trebali šaliti na moj račun.
Začuđeno ju je pogledao. – Ali, rekao sam vam istinu. Nisam se
šalio na vaš račun.
– Jeste. Znam kako izgledam. Nisam lijepa i ne odijevam se po
posljednjoj modi. Kratko i jasno, takvu kakva jesam nitko me neće
oženiti. Možda i bi kad bih imala pozamašan miraz, što nemam. I zato
ću ostati stara cura i nikada neću imati djecu – u dahu je izgovorila i
briznula u plač.
– Prokletstvo – promrsio je.
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

B ila je zgodna, zaobljena gdje treba i s jamicom u desnom obrazu

koja je privlačila pogled poput magneta.
I nije bila plavuša. Budući da je Poppy bila plavuša, Fletch ne bi
mogao otići u krevet sa ženom koja bi bila plavuša. To ne bi bilo u
redu. Ova žena bila je smeđokosa. Radilo se o sestrični Elizabeth
Armistead, Foxove priležnice.
Priležnica. Ljepša riječ za kurtizanu. Gospođa Armistead bila je
prava krasotica, mnogo ljepša od svoje sestrične i imala je znatno više
stila.
Fox je s nekim razgovarao o politici na drugom kraju salona.
Fletch jedva da je i poznavao ikog od prisutnih muškaraca, što je bilo
dobro. Sjedio je u kutu s Cressidom i pio gusto tamno vino, opojno
poput njezina pogleda.
– Udana sam – rekla je, nakon nekog vremena.
– I ja sam oženjen – odvratio je.
Nasmijala se. – Znam. Svima je poznat bračni status vojvoda.
Znam sve o vama i vašoj supruzi. Prava je dama – rekla je i kratko
zašutjela. – Zapravo, ni moj muž nije loš. Krojač je. Živi u Suffolku i
pretvara se da je između nas sve isto kao što je bilo. A nije. Odlazim
tamo samo za Božić. Katkad i ljeti, ali ne zadržavam se dugo.
– Koliko ste dugo u braku?
– Devet godina – rekla je i ispraznila čašu. – No poznajemo se od
malih nogu. Otišla sam od njega jer više nisam mogla slušati o vrstama
materijala i konaca. Po cijele dane priča samo o tome. I zato sam došla
k Elizabeth. Lijepo mi je kod nje, ostat ću tu do daljnjega.
 – Doista, krasna kuća – složio se Fletch. – Vrlo otmjeno i ukusno
uređena.
– Zahvaljujući Foxu. Vrlo je velikodušan prema Elizabeth. No
ako se možda pitate, mene takav odnos ne zanima. Ne tražim
zaštitnika, ma koliko ugledan ili imućan bio.
Fletch se osmjehnuo. Svidjela mu se. Nije bila ljepotica, ali bila je
jednostavna, iskrena i zabavna. Kad je pričala, stalno je podizala obrve.
Bilo je to čudno, ah simpatično.
– Želite li da vam pokažem kuću? – upitala je.
Na trenutak, imao je osjećaj kao da je vrijeme stalo. A zatim se
opet sve pokrenulo. – Da, naravno – rekao je. – To bi me uistinu
veselilo.
Osmjehnula mu se i primila ga za ruku. S rukom u ruci izašli su iz
salona.
Nije moglo biti jednostavnije.
Jednako tako – jednostavno da nije moglo biti jednostavnije –
našli su se u njezinoj spavaćoj sobi. Bila je vrlo lijepo uređena, s
pokućstvom i zastorima u ružičastoj i bljedozelenoj boji. Cressida je
cijelo vrijeme veselo čavrljala i smijala se... i počeli su se ljubiti.
Bilo je to posve drukčije nego s Poppy. Naravno da jest, pomislio
je Fletch. Cressidine usnice bile su veće, vlažne i...
No Fletch je imao izvjestan problem. Naravno, ona to nije znala.
A njemu je pak postalo važno da ne sazna. I zato, svaki put kad bi
pokušala spustiti ruku niže od njegova trbuha, spriječio biju u tome. No
nastavio ju je ljubiti i milovati.
Malo zatim, ostala je samo u korzetu, a on ju je i dalje ljubio i
milovao.
 Osjećao se uistinu jadno.
Točnije, poput zadnje budale. Kako i ne bi? Nije baš da ga je
Poppy jučer ostavila. Prošli su mjeseci od njezina odlaska.
U jednom si je barem mogao čestitati. Proveo je mnoge noći
dvojeći hoće li više ikada biti sposoban zadovoljiti neku ženu, no
zabrinjavao se uzalud. Jer Cressida je stenjala i previjala se u njegovu
naručju. Najzad ga je zajahala. Nažalost, nije se stigao izmaknuti. Istog
trenutka umirila se i zbunjeno ga pogledala. Znao je kako se osjeća.
Točnije, kako se osjeća zbog onoga što je trebala osjetiti, a ne osjeća.
– Nije ti se digao – rekla je. – U čemu je problem?
– Ne znam.
Legla je na leđa i zagledala se u strop. – Krasno – rekla je. – Bilo
nam je lijepo i činilo mi se da me želiš. Očito me ne želiš. Sad se zbog
toga osjećam prilično jadno. Ne volim kad se netko poigrava sa mnom.
Ako ti se nisam svidjela, nisi trebao...
– Ne radi se o tebi.
– Jesi li jedan od onih kojima su draži muškarci? – upitala je i
navukla korzet preko grudi.
– Ne.
Sudeći po načinu na koji se osmjehnula, nije to prvi put čula.
– Oženjen sam i... i...
– Obična si budala.
– Da, znam.
– Jesam li ja prva s kojom si zastranio otkad si u braku? – upitala
je, više ravnodušno nego ljutito pa sjela, pobrala ukosnice i počela
popravljati frizuru.
 – Zapravo, da.
– Nevjerojatno. Koliko je meni poznato, većina muškaraca
zaboravi zavjet o vjernosti odmah po izlasku iz crkve. Dakle, što se
dogodilo?
– Bojim se da ne razumijem...
– Sigurno ste bili zaljubljeni jedno u drugo – kazala je, sažaljivo
ga pogledavši.
– Ona jednostavno nije žena za krevet – rekao je i otkrio da je
pravo olakšanje glasno to izreći. – Nikada me nije odbila, ali nije ni
uživala u tome. Za nju je to bilo mučenje.
– Ima takvih žena. Zapravo, sve smo katkad takve. Bilo je
trenutaka kad bih mogla vrištati od muke.
– Trebala mi je reći da ne uživa u tome. Ali nikada nije rekla ni
riječ.
– Neke žene nisu za to i u vezi s tim ne mogu si pomoći. Bila je tu
jedna takva cura. Nije to mogla podnijeti pa je ubrzo otišla.
– Ali... zašto je otišla? Ovo nije bordel.
Propustila je odgovoriti na to pitanje. – Ako se predomisliš i
dođeš do zaključka da bi htio ženu s kojom doista možeš uživati u
krevetu, znaš gdje sam. I možeš me dobiti za bagatelu u odnosu na
neke druge.
– Ali rekla si...
Nasmijala se. – Zar si mi povjerovao?
Počeo ju je gledati drukčijim očima.
– Što misliš, od čega živim? Misliš li da se mogu vratiti mužu kad
god mi padne na um, a on će me, valjda, dočekati raširenih ruku?
Odlazim tamo za Božić kako bih vidjela sinove. Da nema njih, zalupio
bi mi vrata pred nosom.
– Sinove?
– Da, imam dva sina. Pametni mali nevaljalci – rekla je i toplo se
osmjehnula. – No, počeli su postavljati kojekakva pitanja... znaš već.
Moram pronaći zaštitnika. Nekoga poput Foxa, tko će me izdržavati i
kupiti mi kuću. Tada će sinovi možda htjeti živjeti sa mnom. Ako i ne,
dolazit ću im u posjet u vlastitoj kočiji. Muž će me tada napokon
poštivati.
Fletch je iskreno sumnjao da bi njezin muž ikada dopustio da
sinovi žive s njom.
Možda mu je pročitala misli jer naglo se okrenula i uputila se
prema vratima. – Očito, ti nisi taj – rekla je i izašla.
Što će sad? Bi li pošao za njom i ponudio joj novac? Ili će joj u ime
isprike poslati komad nakita? Nije imao pojma što muškarci rade u
takvim situacijama pa je morao kratko razmisliti o tome. Nakit, najzad
je odlučio. Poslat će joj sutra ogrlicu ili naušnice. Tako nešto. To je
najmanje što muškarac može učiniti kad ne ispuni ženina očekivanja.
Pošao je kući jer se nije sjetio da ga lady Flora tamo strpljivo čeka,
u protivnom ne bi. Čim ga je ugledala, požurila mu je u susret. – Dobra
večer, milostivi gospodine – rekla je i pružila mu ruku na poljubac.
Poljubio joj je ruku.
– Ah – uskliknula je. – Mirišete na parfem od ruža. Bili ste s
nekom ženom?
Naglo se uspravio i povukao se korak unatrag. Na njegovo
čuđenje, plave oči veselo su joj blistale pod svjetlošću svijeća.
Promatrala ga je kao da bi mu najradije čestitala na nečemu. Bilo je to
uistinu čudno.
 – Nadam se da mi nećete zamjeriti na otvorenosti – rekla je. – Po
mojem mišljenju, svaki džentlmen trebao bi si pronaći ženu slobodnih
nazora s kojom će se zabavljati. Nekima treba malo više vremena kako
bi to shvatili.
Nelagodno se premjestio s noge na nogu. Znači li to ono što mu se
čini da znači? Ali, kako je to moguće? Pozorno se zagledao u nju. Kosa
joj je te večeri bila složena u tako groteskno visoku punđu, da je nojevo
pero utaknuto u nju, dosezalo do visine kandelabra koji je visio na
dugom željeznom lancu. Nažalost, svijeće su se u njemu palile samo u
svečanim prigodama, inače bi začas izgorjela kao vještica.
Bila je to grozna pomisao, ali nije si mogao pomoći. Primorao se
raširiti usnice u zadovoljavajuće širok osmijeh.
– Drago mi je što ste se dokazali kao pravi muškarac – rekla je i
kratko se zakikotala. – Svakom džentlmenu treba jedna Amazonka, zar
ne?
Čvrsto je stisnuo zube.
– Razumijete o čemu govorim, zar ne? – upitala je i široko mu se
osmjehnula. Nikad u životu nije vidio ženu toliko nalik vuku. – Moja
kći ne bi trebala biti žrtva vaših pretjeranih prohtjeva. To je za nju
prevelik teret. Stoga se iskreno nadam da ćete nastaviti druženje sa
ženom po kojoj tako lijepo mirišite. U tom slučaju, možda bih mogla
moju kćer nagovoriti da vam se vrati.
Potisnuo je srdžbu i ponovno joj se naklonio. – Nisam imao
pojma da moja žena jedva čeka da pronađem ljubavnicu.
– Ah, muškarci su uistinu sebični!
Propustio bi to komentirati, no činilo se da očekuje odgovor pa je
morao. – Ne bih se s time mogao složiti.
– Ne? Naravno, sebičnjaci nikada sebe ne vide kao takve.
 – Ne bih znao. Vidite li vi sebe kao sebičnu?
Osmjehnula se. – O, da. Biti sebičan znači voljeti sebe i štititi
vlastite interese. Tko ne štiti vlastite interese, slabić je. U pravilu štitim
vlastite interese. Osim kada se radi o interesima moje kćeri. I samo zato
sam – za njezino dobro – dovela sebe u ovaj meni vrlo neugodan
položaj. Mislite li da bih i samo jedan dan provela s vama pod istim
krovom kad mi njezini interesi ne bi bili važniji od mojih?
Mrzi me, pomislio je Fletch. Što se toga tiče, osjećaji su im bili
uzajamni. – Nadam se da nemate namjeru dovijeka se žrtvovati?
– U ovom slučaju, posve je sporedno koliko ću se dugo žrtvovati –
rekla je pa duboko uzdahnula, sjela u naslonjač i zdvojno odmahnula
glavom kao da ne može vjerovati da je sudbina mogla biti toliko
okrutna prema njoj i dovesti ju u situaciju da živi u vojvodskoj palači s
četrdesetak slugu na vratu, spremnih udovoljiti svakom njezinom
prohtjevu.
– Iskreno se nadam da ćete me ljubazno izvijestiti kako bih vam
mogao pomoći da se što prije vratite vlastitoj kući i udobnostima na
koje ste navikli – rekao je.
– Oh, nije li to očito? – upitala je i toplo mu se osmjehnula kao da
su na čajanci. – Moja kći grozi se bračnih intimnosti s vama, a vi ste se
nažalost pokazali nesposobni napraviti joj dijete. Savjetovala bih vam
da taj mali problem zasad ostavite po strani. Možda godinu dana ili
tako nekako. Vidite, sirota Perdita istinski se trudila udovoljiti vašim
neumjerenim i nepriličnim zahtjevima i bilo bi doista pretjerano
očekivati da će ubrzo pronaći pogodnog džentlmena koji će uskočiti u
vaše sedlo i obaviti ono što vi niste mogli – rekla je i na trenutak se
zagledala u njega. – O, Bože! Ovo je zvučalo prilično grubo, zar ne? –
upitala je, no činilo se da je i više nego zadovoljna sobom. – No kad se
sjetim što je sve moja sirota Perdita doživjela, dođe mi da vas ubijem.
 – Zar je dotle došlo? – upitao je Fletch pa sjeo preko puta nje i
prebacio nogu preko noge. – O joj, situacija je očito ozbiljnija nego što
sam mislio. Ako sam dobro shvatio, mojoj je ženi u interesu da što prije
pronađem ljubavnicu. Pitam se, zašto mi to sama nije rekla.
– Perdita? – začuđeno je izgovorila lady Flora. – Zar doista mislite
da bi vam ona to mogla reći? Nažalost, takva je, kakva je. Mekog je srca
i popustljiva, uvijek se boji da nekoga ne povrijedi. Majčinska dužnost
nalaže mi reći vam to umjesto nje. Kad smo razgovarale o tome, stekla
sam dojam da nemate pojma kako se ona osjeća. Dakako, zato jer vam
to nije rekla. Razumije se da mi u takvoj situaciji ne preostaje drugo
nego da vam ja to kažem.
Fletch je ostao bez riječi. Znao je da Poppy ne uživa u vođenju
ljubavi s njim, no ni u snu ne bi pomislio da će o tome razgovarati s
majkom. Od same pomisli na to, pao mu je mrak na oči.
Lady Flora nije bila od onih uz koje bi se tišina mogla oduljiti. –
Rijetko koji muškarac to može razumjeti – nastavila je. – Drukčiji ste,
nesvjesni da žensko tijelo zahtijeva osobitu pažnju i obzir. Nasrtljivi
ste, ne umijete biti uglađeni i profinjeni kad ste u krevetu sa ženom.
Žene su nježne i vrlo osjetljive. Zar doista mislite da bi jedna dama
mogla uživati u krevetu s nekim dlakavim... ah, zacijelo ste shvatili što
sam željela reći. Prepustit ću vam da sami zaključite kako se Poppy
osjećala svih ovih godina kad biste je počastili svojom prisutnošću u
krevetu.
Što je previše, previše je. Ustao je i naklonio joj se. – Oprostite,
lady Flora, ali držim da...
Uzdahnula je. – Morat ćete ju zamoliti za oproštaj.
– Očekujete da...
– Morate ju zamoliti da vam oprosti što ste se bili tako grubi i
nepromišljeni. Obećajte joj da se prema njoj više nikada nećete ponijeti
kao prema nekoj pralji i recite joj da ste pronašli ljubavnicu. Vjerujem
da će se nakon toga vratiti kući.
Došlo mu je da se ubije. – Naravno da ću razgovarati s njom –
rekao je i poželio ubiti i nju i njezinu kćer.
– Čim Perdita pristane vratiti se vašoj kući, ja ću se, naravno,
vratiti svojoj – slađahno je dometnula. – To bi vam trebao biti poticaj
da se pokrenete. Vjerojatno se pitate zašto se toliko zalažem za nju?
– Zapravo, budući da ste se izjasnili kao sebični...
Naravno, nije mu dopustila da završi. – Mislim da Perdita ne bi
smjela dugo boraviti kod vojvotkinje od Beaumonta. Zacijelo vam je
jasno da je pretjerano osjećajna i povodljiva. Najzad, umislila je da je
zaljubljena u vas.
Nije rekao ni riječ.
– Zar ne? – nestrpljivo je upitala. – Zacijelo se toga sjećate. Moja
sirota kći nije osobito pametna. Nije mi to lako priznati, no što se tu
može? Dopustimo li joj da i dalje ostane kod lakomislene i
neodgovorne žene kakva je vojvotkinja od Beaumonta, ponovno će se u
nekoga zaljubiti. Razumijete li što vam govorim?
Kimnuo je.
– Romantična je. Misli da su muškarci bolji nego što jesu.
Svakakve gluposti padaju joj na um. Poput one da bi željela odlaziti na
predavanja u Royal Society.
– Doista? Nisam znao...
Ironično se nasmijala. – Naravno da ne znate. Zašto se tome
uopće čudim? Očito baš i niste mnogo razgovarali s njom. Vjerojatno
ne znate ni za njezinu očaranost izvjesnim prirodoslovcem? Ah, zašto
uopće pitam!
 – Želite li reći da...
– Ne, nije se s njim upustila ni u što takvoga. No Bog zna što će se
dogoditi ostane li dovoljno dugo kod vojvotkinje od Beaumonta koja na
preljub gleda kao na nešto na što svaka moderna žena ima pravo.
– Porazgovarat ću s Poppy i...
– Čim se vrati kući, ja se vraćam svojoj – rekla je i široko se
osmjehnula. – Iako, ne mogu ne zamijetiti da bi dijete mladog
znanstvenika moguće bilo vrlo poželjno za revitalizaciju vašeg
obiteljskog stabla, budući da su se vaši pokušaji u protekle četiri godine
u tom smislu pokazali bezuspješnima.
Fletch nikad u životu nije nikoga toliko mrzio da bi ga poželio
ubiti. No sada su ga prsti svrbjeli od želje da ju zadavi. Naravno, neće to
učiniti, ali...
Vjerojatno je ispravno protumačila njegov pogled, jer brzo je
ustala i požurila prema vratima. – Laku noć, milostivi gospodine – rekla
je, kratko zastavši u dovratku. – Nadam se da Perditi nećete spominjati
ovaj razgovor. Jadan mali anđeo poput nje nije najbolje opremljen za
grublju stranu života. Moramo se potruditi poštedjeti ju neugodnosti.
Doduše, veza između žene i muškarca uvijek nosi izvjesne neugodnosti.
Stoga držim da je najbolje o svemu otvoreno porazgovarati. Mnogo je
lakše živjeti kad se ljudi o svemu dogovore, zar ne?
Kazavši to, napokon je izašla. Nojevo joj je pero pritom zapelo za
dovratak i nagnulo se u stranu. Bilo je prilično komično vidjeti kako joj
se pijano ljulja na glavi, dok ponosno korača prema stubama. Fletch je
opazio kako se lakaji koji su stajali uz zid kraj ulaznih vrata jedva
suzdržavaju da ne prasnu u smijeh. Naravno, nikada si takvo što ne bi
dopustili. No bilo mu je drago, što je ispala smiješna. Tako joj i treba,
pomislio je.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

U PALAČI VOJVODE OD VILLIERSA;

NASTAVAK.

T rebalo bi vam biti žao – kroz jecaje je izgovorila Charlotta. – To je

bilo uistinu ružno od vas. I ne možete se opravdati time što ste na
samrti. Uostalom, ne vjerujem da jeste. Kad biste bili, ne biste se ovako
ponašali. Ljudi se na samrti kaju za svoje grijehe i trude se iskupiti.
– Rekao sam vam da sam smušen – odvratio je. – A moguće je i da
mojoj duši nema spasa. Pretpostavljam da se pomirila s činjenicom da
će vječnost provesti lopatajući ugljen u Belzebubovoj peći.
Kratko je šmrcnula pa izvadila rupčić i obrisala nos. – Moram vas
napustiti – rekla je. – Ovo je bilo jedno doista krasno druženje i veseli
me ako sam vam imalo pomogla u vašim zadnjim satima.
– Ali... ne možete još otići – pobunio se i pokušao se podići u
sjedeći položaj.
– Što izvodite? – obrecnula se. – Legnite i budite mirni. Preslabi
ste da biste sjedili u krevetu. Razumije se da je krajnje vrijeme da odem
odavde. Jedva da vas i poznajem. Žao mi je što umirete, ali zacijelo ne
želite da vam čitam prigodne retke iz Biblije...
– Niste mi ni ponudili takvo što.
– Ah, to je nešto što se uobičajeno nudi ljudima na samrti – rekla
je i ustala. – Želim vam svako dobro, milostivi gospodine, ali doista
moram...
– Ne, morate ostati!
 – Pogriješila sam što sam došla ovamo, a ionako ja nisam bila ta
koju ste željeli vidjeti. Potom sam još od sebe napravila budalu. Mislim
da sam se dovoljno sramotila. Zbogom – rekla je i žurno izašla iz sobe.
U prizemlju, zamolila je slugu da joj pozove kočiju pa stala kraj
vrata i pogledom okružila predvorje s mramornim kipovima.
Villiers je bio neobično privlačan i zanimljiv. Možda su svi ljudi
na umoru takvi, zapanjujuće iskreni i otvoreni. Ipak, nije ju smio toliko
povrijediti. Osjećala se uistinu jadno zbog toga. Poniženo.
U drugu ruku, rekao je istinu.
Zamalo se vratila da mu to kaže, no bilo je prekasno. Lakaj joj je
rekao da je kočija stigla i otvorio joj vrata. Izašla je. I bolje je tako,
pomislila je.
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

P o ulasku u Somerset House, gdje su se održavala predavanja Royal

Societyja, Jemma je još uvijek protestirala. – Svidjet će ti se – rekla
je Poppy. – Pogotovo predavanje gospodina Mooreheada. Godinama
sam čitala njegove članke. Putovao je diljem svijeta i vidio mnogo toga
zanimljivoga.
Jemma je mrzovoljno uzdahnula. Pa još jednom, kad je na ulazu u
dvoranu ugledala gospođicu Tatlock.
Za razliku od Jemme, gospođica Tatlock nije djelovala nimalo
mrzovoljno što je ugledala suprugu muškarca u kojeg je bila
zaljubljena. Upravo suprotno, široko se osmjehnula i njoj i Poppy. –
Drago mi je što vas vidim ovdje, milostive gospođe – rekla je i pružila
im program predavanja. – Sigurna sam da će vas očarati predavanje
gospodina Belsizea.
– Očarati? – promrmljala je Jemma čim su ušle u veliku prostoriju
u kojoj se održavalo predavanje. – Koje li glupače. – Jemma!
– Ali, moraš priznati da je krajnje antipatična.
– Ne, nije – rekla je Poppy. – Izgleda poput većine inteligentnih
žena.
– Antipatična je – ustrajala je Jemma pa sjela i zagledala se u
program. – Prvo ćemo slušati predavanje o mužjacima tamarina.
Krasno. Uvijek su mi se sviđali mali dlakavi muškarci.
– Utišaj se – upozorila ju je Poppy, lagano ju gurnuvši laktom.
 – A slušat ćemo i živahnu raspravu između gospodina
Brownrigga i gospodina Pringlea o tome jesu li Eva i Adam imali
pupak.
– Ah, to je doista zanimljivo pitanje – rekla je Poppy. – Ipak,
jedva čekam predavanje gospodina Mooreheada o njegovu putovanju
po Africi. To će biti doista zanimljivo.
Jemma je promrmljala nešto nerazumljivo pa duboko uzdahnula.
– Bože, koliko ljudi! I lord Strange je ovdje. Možda bih ga mogla pitati
hoće li mi prodati i ostatak one šahovske garniture.
– Gdje je?
– Tamo, kraj prozora. Razgovara s onom ljepoticom.
Doista, kraj velikog polukružnog kamenog prozora stajao je visok
naočit muškarac. Bilo je u njemu nešto što je Poppy podsjetilo na
sokola. Razgovarao je s vrlo privlačnom mladom damom, zlaćane boje
kose – čak i blistavije od Jemmine, i usnica rumenijih od njezinih.
– Hmm – promrmljala je Poppy.
– Upozorila sam te – rekla je Jemma i široko se osmjehnula. – I,
što misliš, bi li mi prodao ostatak šahovske garniture?
Kao da je osjetio da ga promatraju, Strange je kratko pogledao u
njihovu smjeru i nastavio razgovor s mladom damom. Kao da nismo
ništa više od puke dvije glavice salate u vrtu, pomislila je Poppy. – Ne –
rekla je.
– Ne bi mi ju prodao?
– Ne. Osim ako bi mu ponudila i sebe.
– Poppy! Uistinu me iznenađuješ. Mislila sam da nemaš pojma o
tim stvarima.
 – Nisam slijepa pa da ne vidim neke stvari. Ovog muškarca
nimalo ne zanima koliko je neka žena ugledna. Zanima ga jedino je li
privlačna.
– Ipak, svim srcem volio je svoju ženu. Umrla je nakon porođaja
njihova djeteta.
– Bio je oženjen?
Jemma je kimnula i pošla pozdraviti neke prijatelje. Poppy je
ostala sjediti. Dakle, plemenitaš poznat po raskalašenom životu istinski
je volio svoju ženu. Za razliku od Fletcha, pomislila je. No dotad je već
shvatila da nema smisla trovati se takvim mislima pa je prestala. Barem
do trenutka kada je Fletch stao pred nju i naklonio joj se.
Dug je trenutak bez riječi zurila u njega. – Što radiš ovdje? –
najzad je upitala.
– To bih i ja tebe mogao pitati – rekao je. – Nisam imao pojma da
te zanimaju prirodne znanosti.
Ustala je i kratko mu se naklonila. Ah, kad bi se barem Jemma
vratila, pomislila je. No nije se činilo da njezina prijateljica ima takvu
namjeru, budući da je veselo kružila uokolo i razgovarala sa znancima.
– Prvi sam put tu – rekla je pa duboko uzdahnula. – Bih li te mogla
zamoliti da odeš?
– Ali zašto bih to učinio?
– Jer je ovo uistinu čudno – odbrusila je i sjela.
Smjesta je sjeo kraj nje.
– To je Jemmino mjesto.
– Zašto želiš da odem?
– Jer ovakva predavanja zanimaju mene, a ne tebe.
 – Doista?
– Da. Ostaneš li, neću se ugodno osjećati. Molim te, idi.
– Ostat ću – rekao je i tvrdoglavo prekrižio ruke na prsima. –
Najzad, u prijateljskom smo odnosu. To je ono što si željela, zar ne?
Doista joj je išao na živce. Duboko je udahnula i primorala se
pribrati. – Naravno, u tom slučaju bit će mi drago ako ostaneš – rekla je
i široko mu se osmjehnula. – Je li i Gill ovdje?
– Ne, zašto pitaš?
– Jer nikamo ne idete jedan bez drugoga. Kao da ste ljubavni par.
Ako tebe nešto zanima, za pretpostaviti je da će zanimati i njega.
– To je bilo prilično uvredljivo – zamijetio je.
– Žao mi je ako si to tako shvatio – rekla je i ustala. – Ah, stigao je
i doktor Loudan! Oprosti, Fletch, ali osobno sam ga pozvala pa ga
moram poći pozdraviti.
Nekoliko trenutaka zbunjeno je zurio za njom. Nikada ne bi
pomislio da bi ga mogla ostaviti usred razgovara. Ni toplo se smiješiti
mladom muškarcu s naočalama na dugom nosu. Prije nego što je i
shvatio što radi, ustao je i pošao za njom.
Probio se kroz gužvu i stao iza nje, dovoljno blizu da čuje o čemu
razgovara s doktorom Loudanom, ali tako da ga ne može vidjeti. Iz
nekog razloga, bio je siguran da ne bi bila presretna kad bi im se
pridružio.
– S užitkom sam pročitala bilješke o stražnjim udovima ljenjivaca
koje ste mi poslali – rekla mu je.
Nizak je, pomislio je Fletch. No da, ne baš nizak, ali niži od njega,
korigirao se. Mogao bi ga jednim udarcem oboriti na pod. Hm, možda i
ne baš jednim. Jer imao je široka ramena. U redu, bila bi to poštena
borba.
U svakom slučaju, pobijedio bi ga.
I hoću, pomislio je, promatrajući ga kako se osmjehuje njegovoj
ženi. Upravo su razgovarali o vidrama. Pobogu, što Poppy zna o
vidrama? Po svemu sudeći, dosta toga, jer upravo je uspoređivala
različite vrste.
Fletch se najzad odlučio povući. Vratio se do svojeg mjesta pa sjeo
i prekrižio ruke. Poppy je nastavila razgovor s Loudanom i ni jednom
nije pogledala prema njemu; čak ni letimično.
Vratila se tek kad su gotovo svi posjedali i ponovno ga podsjetila
da je sjeo na Jemmino mjesto.
– Koliko vidim, Jemma je pronašla novog prijatelja. Lorda
Strangea. Ludo me zanima što će Beaumont misliti o tome.
– Lord Strange ima krasnu kolekciju rariteta. Ne samo
umjetničkih nego i iz biljnog i životinjskog svijeta i nežive prirode.
Rado bih ju vidjela.
– Ne bih te pustio ni blizu njegovu posjedu – rekao je Fletch. –
Vjeruj mi, ne želiš znati što se tamo događa.
– Orgija se? – upitala je. – Ne može biti gore od orgijanja u
drvenom Rimu. Čitala sam o tome u rimskoj povijesti.
– Poppy!
– Zacijelo ne misliš da bih im se pridružila? – nehajno je upitala i
rastegnula usnice u neveseo osmijeh.
Zaustio je da joj odgovori, ali nije mogao reći ni riječ.
 Slegnula je ramenima. – Jasno da ne bih. Barem se zbog toga ne
moraš zabrinjavati. Ne bih ti nabila rogove – rekla je pa pogledala u
stranu i mahnula Jemmi koja je sjela na kraj reda.
– Ne radi se o nabijanju rogova nego o tome da je Strange
nemoralan.
– Ah, brine te moral – rekla je. – Moje je mišljenje da su svi
muškarci koji imaju ljubavnice nemoralni. No znam, takvo je
razmišljanje naivno i vrijedno prezira. Zar ne?
Zašutjeli su jer gospodin Moorehead započeo je predavanje.
Govorio je o afričkom plemenu Karamojog.
– Ovo je bilo nevjerojatno dosadno – rekao je Fletch, kad je
predavanje završilo.
– Ne bih se složila – rekla je Poppy. – Namjeravam kupiti sve
njegove knjige.
– Kupit ću i knjige svih ostalih putopisaca i prirodoslovaca. Na
tvoj račun.
– Nikada nismo pričali o tim temama.
– Naravno da nismo kad tebe takve teme ni najmanje ne
zanimaju.
Zaustio je da odgovori, ali nije završila.
– No ako bih pročitala članak o najnovijem kroju ogrtača ili
sakoa, možeš biti uvjeren da bih ti svrnula pozornost na njega.
– Počinješ me podsjećati na svoju majku – zamijetio je.
– Ah, kako je moja draga majka? – upitala je. – Znala sam da će se
ovaj razgovor prije ili poslije svesti na nju. Najzad, zato si me i potražio.
 – Nisam došao ovamo kako bismo pričali o tvojoj majci – odlučno
je odvratio. Gotovo je i sebe uvjerio u to.
– To me uistinu iznenađuje – rekla je i pokušala se usredotočiti na
živahnu diskusiju između Brownrigga i Pringlea o Evinu i Adamovu
pupku.
– Bog ne bi ništa učinio uzalud – rekao je gospodin Brovrarigg,
kao da je prošlog tjedna o tome razgovarao s njim.
– Tvoja je majka dobro – tiho je rekao Fletch, budući da je stekao
dojam da ju rasprava o pupku osobito ne zanima. – A kako si ti?
Kratko ga je pogledala i zabljesnula ga osmijehom. – Nikad bolje.
Nadam se da si ti jednako dobro?
– Naravno – promrmljao je.
Cijelu minutu pretvarala se da sluša raspravu pa odustala. –
Čujem da si održao govor u parlamentu. O čemu si govorio?
– O Pittovoj podobnosti za državnog rizničara.
– Nisam znala da te zanima politika.
Slegnuo je ramenima. – Počela me zanimati. No bio je to zbilja
grozan govor.
– Zašto tako misliš? Navodno se svima svidio, što je uistinu
čudno.
– Svidio im se zato što sam iznio gledišta jedne i druge strane.
Začuđeno ga je pogledala. – Ali, zašto?
– Započeo sam s gledištima lorda Templea pa shvatio da se s
njima u potpunosti ne slažem i iznio i drugu stranu priče.
– Ali nisi to smio učiniti! Morao si jasno izraziti svoj stav.
– No učinio sam. Želio sam biti objektivan.
 – Tko bi to očekivao od tebe!
– Objektivnost?
– Ne. Čudim se što si se uključio u politiku. Mislila sam da te to
nimalo ne zanima.
– Ah, da. Zacijelo si mislila da me ne zanima ništa drugo osim
kroja novog ogrtača.
Izgledala je pomalo posramljeno. – Naravno, nisam te držala
nemarnim ili takvo što. Znam da vodiš brigu o svim svojim posjedima.
Ali, politika! Po svemu sudeći, podigao si veliku prašinu.
– Istinski sam uživao u tome – rekao je. – Iskreno, i samog sam
sebe iznenadio kad sam počeo zastupati gledišta suprotne strane.
– Bilo je to prilično hrabro od tebe – rekla je i kratko mu se
osmjehnula. – Mislim, priznati da si u krivu.
– Ne radi se o tome – pobunio se. – Rekao sam ti, želio sam biti
objektivan.
– Adam je napravljen od zemlje – istaknuo je jedan od
diskutanata.
– Čini se da su gotovo završili – prošaputala je Poppy.
– Otkud znaš? Meni se čini da bi ovako mogli do jutra. Očito se
ne podnose.
– Varaš se. U zadnjem broju Philosophical Transactionsa,
gospodin Brownrigg pozvao se na Pringleove zaključke o starosti
školjaka.
– O starosti školjaka? – začuđeno je upitao.
 – Da. Pročitala sam i Pringleov članak o tome. Bio je uistinu
zanimljiv. Tvrdi da se starost školjke može odrediti po broju prstena
nalik godovima, kao kod panja.
– Doista zanimljivo – složio se i pozorno se zagledao u dvojicu
znanstvenika. Poppy je u pravu, pomislio je. Radi se samo o vatrenoj
raspravi. Kad završe, vjerojatno će se povući u neku od soba, na čašicu
brendija. Pravo rečeno, bilo je to prilično nalik nekoj od rasprava u
parlamentu. – Zašto mi nikada nisi rekla da te zanimaju stvari poput
tih? – upitao je, svrnuvši pogled na Poppy.
Kratko se namrštila pa zbunjeno slegnula ramenima. – Ali, tebe
takvo što nimalo ne zanima, zar ne?
– Ne – priznao je.
– Eto!
– Ali s nekim koga voliš razgovaraš o svemu. A voljela si me –
rekao je, jer imao je potrebu to istaknuti.
Pogledala ga je ravno u oči i polako odmahnula glavom. – Ne,
Fletch, zapravo te nisam voljela. Kao ni ti mene. Vrijeme je da krenem
dalje sa svojim životom.
– Kamo, Poppy? – upitao je. Osjećao se uistinu čudno, kao da
pokušava shvatiti neki strani jezik.
– Želim nastaviti s ovakvim načinom života – odvratila je.
– Doista uživam u svemu ovome – dometnula je, pogledavši oko
sebe. – Svi ti ljudi i sve to o čemu govore... zar ne vidiš kako je sve to
zanimljivo?
Pogledao je oko sebe. Prostorija je bila dupkom puna, pretežno
muškaraca, no daleko od toga da nije bilo žena. Desno od njih dvojica
muškaraca upustila su se u raspravu o vjevericama.
 – Razumije se da ne mogu letjeti – rekao je nizak debeo
muškarac, ratoborno isturivši bradu. Kosa mu je bila boje hrđe, a
nasred glave nije ju imao. Doista bi morao nositi vlasulju, pomislio je
Fletch.
– Razumije se da mogu – ustrajao je krupan visok muškarac. –
Fibbin je bez dvojbe dokazao da mogu preletjeti udaljenost od deset do
dvanaest metara.
– Profesor je – s divljenjem je rekla Poppy, promatrajući drugog
muškarca.
– Fibbin je budala – rekao je ćelavi muškarac.
Iako nerado, Fletch bi se složio s njim.
– U Oxfordu se mogu vidjeti preparirane leteće vjeverice – rekla
je Poppy. – Poslala sam im upit i dogovorila posjet njihovu
prirodoslovnom muzeju. Otići ću tamo u prosincu.
– Dakle, time se baviš – ustanovio je Fletch. – Obilaziš muzeje?
Naravno, zato te nema na zabavama.
– Ah, ne – odvratila je Poppy. – U to se tek namjeravam upustiti.
Moram nadoknaditi sve što sam propustila. Znaš, majka mi nije
dopuštala obilaziti muzeje.
– Otkad si se udala za mene, mogla si otići u koji god si muzej
htjela – rekao je Fletch.
– Nisam mogla jer... – zašutjela je i slegnula ramenima. – No to se
promijenilo – dometnula je i zamolila ga da prestane pričati jer želi čuti
predavanje gospodina Belsizea.
Potrajalo je. Cijelo vrijeme Fletch je razmišljao zašto nije odlazila
u muzeje ako je to bilo ono što je željela i zašto mu nikada nije rekla da
bi to željela.
 – Zaboravi da ćeš u Oxford putovati s Jemmom – rekao je, kad je
gospodin Belsize napravio kratku stanku.
– Molim? – začuđeno je upitala.
– Neću dopustiti da putuješ bez mene.
Pogledala ga je kao da se pita je li sišao s uma. – Zaboga, o čemu
govoriš? Budem li sutra željela otputovati u Pariz, otputovat ću. Kako
misliš da bi me mogao spriječiti u tome?
– U Oxford ćeš ići sa mnom – ustrajao je i prekrižio ruke na
prsima.
– Ne, neću.
– Poppy, ako mi ne dopustiš da idem s tobom u Oxford, reći ću
tvojoj majci da boluješ od neke rijetke bolesti zbog koje povremeno
padaš u nesvijest. Onda će pouzdano ona ići s tobom.
Namrštila se. – Trebala sam znati da će se sve svesti na moju
majku.
– I svodi se – promrmljao je. – Na više načina nego što možeš
zamisliti – dometnuo je i šutke nastavio slušati tiradu gospodina
Belsizea.
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

P ažljivije ga osmotrivši, Jemma je ustanovila da je lord J. Strange

jednako otmjeno odjeven kao i Fletch, možda i otmjenije.
– Milostiva gospođo – rekao je kad mu je prišla i naklonio joj se.
Uzvratila mu je naklon.
– Kakvog li užasa što ste mi prišli – rekao je. – Sve je manje dobro
odgojenih žena.
– Poznavala sam vašu suprugu – rekla je Jemma. – Bila je uistinu
draga.
Izraz mu se lica smjesta promijenio. – Pretpostavljam da niste
zajedno učile prva slova?
– Ne, ali lady Fibblesworth, Sallyna baka, bila je dobra prijateljica
mojih roditelja pa smo se Sally i ja često viđale.
– Lady Fibbelsworth uistinu je bila sjajna žena.
– Jest – složila se Jemma. – Sally i ja viđale smo se sve do moje
udaje. No ubrzo potom otišla sam u Pariz pa nisam bila tu dok je bila
debitantica.
– Nikad nije bila debitantica. U to vrijeme bio sam mlad i
nestrpljiv. Drugim riječima, udala se za mene ubrzo nakon što smo se
upoznali. Bio je to najsretniji dan mojeg života.
– Uistinu mi je žao što je tako rano umrla.
Pognuo je ramena. – Dijelim vaše osjećaje.
O tome se više nije imalo što reći pa je Jemma odlučila
promijeniti temu. – Igrate li šah? – upitala je.
 – Da.
Svidio joj se takav kratak i jasan odgovor. Dobri šahisti rijetko
pričaju o svojim sposobnostima.
– No, kad sam zadnji put igrao s Philidorom, rekao mi je da ste ga
jedino vi uspjeli pobijediti triput za redom – dometnuo je. – Ja sam ga
pobijedio samo jednom ili dvaput. Pretpostavljam da ne biste gubili
vrijeme igrajući sa mnom?
– Igrali ste šah s Philidorom?
Kimnuo je. – Prošle godine u Parizu.
– Moramo odigrati partiju.
– Igram jedino na Fonthillu ili u Parizu.
Fonthill je bio na glasu kao izuzetno lijep posjed. Tristo jutara
zemlje i krasan dvorac. Koji je, dakako, s obzirom na Strangeovo
bogatstvo, bio izuzetno dobro održavan. – Fonthill? Tamo živite? –
upitala je, pretvarajući se da nema pojma o tome. – Morate mi oprostiti,
ali zadnjih osam godina nisam bila u Engleskoj.
– Da. Za jednu ženu, doista ste zanimljivi.
– Nemam običaj uzvraćati komplimente poput tog. Muškarci su
skloni razmišljati da su zanimljiviji nego što jesu. Zapravo, većinom su
prosječni.
Osmjehnuo se. – Pretpostavljam da sam to zavrijedio.
– Svi dobijemo ono što zavrjeđujemo.
– Priznajem, volio bih odigrati partiju šaha s vama. Nažalost, u
pravilu igram samo na Fonthillu ili u Parizu.
– U tom slučaju, bit ćemo zakinuti za to iskustvo – ledenim je
tonom odvratila, ne trudeći se prikriti što misli o njegovim pravilima.
 Na njezino iznenađenje, nasmijao se. – Dakako, mogao bih vas
pozvati na Fonthill.
– Kako lijepo i mudro od vas.
– Žene koje drže do morala nikada mi ne dolaze u posjet. No...
čini mi se da sam načuo da vi baš i niste od tih?
– Glasine nisu uvijek istinite – rekla je i kratko pogledala
zlatokosu ljepoticu koja je poput glupe lutke stajala nedaleko njih,
čekajući da završe razgovor kako bi joj se Strange opet posvetio.
– Ali nerijetko jesu – ustrajao je i široko joj se osmjehnuo. Kad
hoće, može biti jako šarmantan, pomislila je Jemma. – Sutra odlazim na
Fonthill – nastavio je. – Možda biste me uskoro željeli posjetiti,
milostiva gospođo? Mogu vam obećati da ćete se odlično zabaviti.
Osobito ako svratite u vrijeme Božića.
Politički ugled njezina sirotog supruga ne bi izdržao takvu
kušnju, sa žalošću je zaključila. – Sigurna sam da bismo se odlično
zabavili igrajući šah – rekla je. – No, željela sam vas nešto upitati.
Kupila sam jednu šahovsku figuru od gospodina Grudnera i...
– Kraljicu, zar ne?
– Da. Željela bih kupiti i ostatak garniture.
Nasmijao se i teatralno joj se naklonio. – Zar vam nitko nije rekao
da sam vrlo tvrdoglav? Teško da itko može biti tvrdoglaviji od mene.
Dođete li na Fonthill, ostatak garniture dobit ćete na poklon. U
međuvremenu, predlažem vam da se sprijateljite s gospođom Patton –
rekao je i kratko upro prst u visoku ženu koja je nedaleko njih
razgovarala s nekim ljudima. – Jedina je žena primljena u londonski
šahovski klub. Možda biste joj se i vi mogli tamo pridružiti?
– Naravno, neću propustiti upoznati se s njom – rekla je Jemma.
– Znate što se kaže za reputaciju, zar ne?
 – Mnogo toga. Tko bi sve to pamtio?
– U pravu ste. Ja na to gledam kao na gubitak djevičanstva.
– Užitak nadoknađuje gubitak?
– Upravo tako. Davno sam izgubio reputaciju. Uostalom, to je
samo riječ. Ako ju zanemarite, ostaje užitak – rekao je i naklonio joj se.
Bio je vraški šarmantan. Kad se ne bi radilo o reputaciji njezina
muža, ni trenutka ne bi oklijevala otići na Fonthill. Strange ju je
izazvao i bilo joj je uistinu teško ne prihvatiti taj izazov.
Bio je prilično uvjeren da mu neće doći u posjet. Vidjela je to u
njegovu pogledu. No podcijenio ju je. Bila je dovoljno hrabra za takvo
što. I u velikom iskušenju da odbaci društvena pravila. Ali kako bi
mogla otići k njemu? Ako su priče o onome što se tamo zbivalo bile
istinite... ah, jasno da ne može to učiniti. Ne može Beaumontu prirediti
takav skandal.
Njezini pariški prijatelji grohotom bi se nasmijali kad bi to čuli.
Bilo im je smiješno čak i pomisliti da bi se žena trebala zamarati
razmišljanjem o reputaciji svojeg supruga. Život u Londonu pokazao se
znatno složenijim nego u Parizu.
Jemma nije bila plašljiva niti se dala zastrašiti. U Pariz je došla
kao mlada vojvotkinja i to bez supruga. Nije joj dugo trebalo kako bi se
zbližila s članovima kraljevske obitelji. Usto, počela je pobjeđivati
Francuze u šahu. Većina dama ne bi se usudila upustiti se ni u što od
toga. Ali ne i ona. Najzad, Reevesovi su poznati po odvažnosti,
pomislila je. Bilo je to nešto čime se uvijek ponosila.
Zato joj je bilo prilično zanimljivo otkriti da ju pogled na gospođu
Patton pomalo plaši. Doduše, za to uistinu nije bilo razloga. Gospođa
Patton bila je vitka visoka žena, smeđe kose i prilično čudno odjevena,
što je samo po sebi trebao biti dovoljan razlog da se Jemma osjeća
superiorno.
Većina žena u prostoriji nosila je haljine s naborima ili volanima,
no ne i gospođa Patton. Ona je bila u kostimu – uskom sakou i
tamnozelenoj suknji. A ispod sakoa nosila je prsluk. Prsluk! Gledajući
ju, Jemma se zbog čipki, vrpca i nabora na svojoj haljini odjednom
osjetila pretjerano nakićenom.
U društvu u kojem je stajala razgovaralo se o tipografiji o čemu
Jemma nije imala pojma. Srećom, gospođa Patton spasila ju je od
neugodnosti. – Već vas odavno želim upoznati, milostiva gospođo –
rekla je, široko joj se osmjehnuvši. – Svi su zadivljeni vašim šahovskim
umijećem.
– I vašim, koliko čujem – odvratila je Jemma.
– Ah, bolji ste od mene. Meni nije uspjelo pobijediti Philidora.
Odigrala sam s njim nekoliko partija za vrijeme njegova
prošlogodišnjeg boravka u Londonu. No pohvalio me je i preporučio mi
je da s vama odigram pokoju partiju u Parsloeu. Nadam se da ćete se
učlaniti u šahovski klub?
– Jer vam je neugodno biti jedina žena među stotinom najboljih
šahista? – upitala je Jemma.
– Ne osobito. Kad počnu pričati o meni dosadnim stvarima, poput
komentara o kostimima balerina na zadnjoj baletnoj predstavi,
dovoljno mi je spomenuti probleme s djecom da postanu svjesni moje
prisutnosti.
– Nemam djecu, ali potpuno vas razumijem – rekla je Jemma.
– Ipak, moram priznati da su suosjećajni. Općenito su osjećajniji
nego što bi to htjeli priznati. I zato ih je prilično lako omesti u
razmišljanju. Trudim se to ne činiti dok igramo šah, no teško je ne
iskoristiti tu prednost.
– Voljela bih vidjeti kako biste omeli mog supruga – rekla je
Jemma. – Doista bih uživala ako bi vam uspjelo.
– Ah, ali vojvoda od Beaumonta je političar. To je posve druga
vrsta ljudi – rekla je i slegnula ramenima. – Uostalom, ne vjerujem da
bi igrao šah sa mnom. Ako je i upola toliko zaposlen koliko se priča,
nema vremena ni za što takvoga.
– Biste li nam se u vrijeme Božića pridružili na našem ladanjskom
posjedu? Moj suprug tada će pouzdano imati vremena za šah, a doista
bih uživala kad biste ga pobijedili. Bila bih spremna kladiti se na vas. A
i ja bih rado s vama odigrala pokoju partiju.
– Počašćena sam vašim pozivom, ali...
– Ah, znam, rano je za takav poziv. No nedavno sam se vratila iz
Pariza i ne poznajem mnogo ljudi s kojima bih mogla igrati šah.
– Ipak, u tako kratkom vremenu uspjeli ste pobuditi veliko
zanimanje. Najzad, pobjeđivah ste Philidora, a upustili ste se i u
paralelni meč sa suprugom i Villiersom.
– No nisam nikada igrala sa ženom i moram priznati da sam
znatiželjna.
– Što se toga tiče, i ja sam – rekla je gospođa Patton.
– Onda?
– Imam djecu. Naravno, i supruga.
– Svi ste dobrodošli. Kakva bi to bila božićna zabava bez djece?
Pobrinut ću se da svi pronađu zrno graha u svojoj kriški kolača.
 – Vidi se da nemate djecu – rekla je gospođa Patton i kiselo se
osmjehnula. – Tko bi od njih tada bio Kralj noći? Vjerojatno bi se
međusobno poubijali u pokušaju dokazivanja čije je zrno graha veće.
– U tom slučaju, nitko neće dobiti zrno graha u kolaču, nego ću
se pobrinuti da u vašem bude zrno graška. Ako vi postanete Kraljica
noći i neće biti razloga za svađu.
Gospođa Patton glasno se nasmijala. – Dakle, mogla bih igrati šah
i s vama i s vašim suprugom, a usto i postati kraljica? Takvu ponudu
uistinu je teško odbiti. Vjerujem da će moj suprug pristati. U
protivnom, ništa od toga.
Jemmi se svidjelo što joj nimalo ne podilazi niti joj laska. – Doista
mi je drago što sam vas upoznala – rekla je i toplo joj se osmjehnula.
 TRIDESETO POGLAVLJE

VOJVODA OD VILLIERSA GOSPOĐICI CHARLOTTI TATLOCK

20. STUDENOG, 10 UJUTRO

Ljutite li se još uvijek na mene? Mjesecima sam vezan uz

krevet i uistinu sam očajan. Toliko očajan da sam spreman
zamoliti vas da mi čitate ulomke iz Biblije. Lijepa i pametna
žena poput vas zacijelo je obdarena osobitim moćima.
Siguran sam da će vaš nebeski utjecaj na mene biti
čudotvoran. Moj lakaj pričekat će vaš odgovor.

GOSPOĐICA CHARLOTTA TATLOCK VOJVODI OD VILLIERSA

Nevjerojatni ste! I dalje mi se rugate. Predlažem vam da
razmislite što će Nebeski Otac misliti o takvom vašem
ponašanju.
P. S. Žao mi je što se i dalje loše osjećate.

VOJVODA OD VILLIERSA GOSPOĐICI CHARLOTTI TATLOCK

11.30 PRIJEPODNE
Nisam želio biti neuljudan. Molim vas, dođite. Uistinu bih
vas želio vidjeti. Danima samujem uz batlera, sluge i nekog
miša koji svake noći glasno cvili.
GOSPOĐICA CHARLOTTA TATLOCK VOJVODI OD VILLIERSA
Očito, samoća vam je nagrada za protraćen život.

VOJVODA OD VILLIERSA GOSPOĐICI CHARLOTTI TATLOCK

1 SAT IZA PODNEVA

Znam da niste tako pakosni kako se želite prikazati. Najzad

ću vjerojatno umrijeti od dosade. Unatoč tome što – moram
to istaknuti – za razliku od vas postoje mnogi koji bi me
rado posjetili.

GOSPOĐICA CHARLOTTA TATLOCK VOJVODI OD VILLIERSA

Pozovite njih umjesto mene. Time nećete ništa izgubiti, a
meni će uistinu laknuti što mi više ne dosađujete.

VOJVODA OD VILLIERSA GOSPOĐICI CHARLOTTI TATLOCK

2.30 POPODNE
Okrutnosti, ime ti je Charlotta. Zar biste me prepustili
takvima? Kao da ne znate da bi došli samo zato da poslije
mogu uokolo govoriti kako sam slab i nemoćan. Uvjeren
sam da mi nitko od njih – za razliku od vas – ne bi rekao da
sam jezivo dosadan.

GOSPOĐICA CHARLOTTA TATLOCK VOJVODI OD VILLIERSA

To što su oni takvi nije razlog da sebe ponovno dovedem u
neugodnu situaciju. Usto, ne želim zbog posjete vama doći
na loš glas.
GOSPOĐICA CHARLOTTA TATLOCK VOJVODI OD VILLIERSA
29. STUDENOG ( DEVET DANA POSLIJE), 10 UJUTRO

Pišem vam jer sam jutros opet čula da ste umrli. Čudno, ali
iskreno se nadam da se radi o običnim naklapanjima.

VOJVODA OD VILLIERSA GOSPOĐICI CHARLOTTI TATLOCK

U inat svima, još sam uvijek živ. Batler mi je rekao da sam
dosad već triput bio proglašen mrtvim, a jednom sam čak i
pokopan. Je li to sve što ste željeli čuti?

GOSPOĐICA CHARLOTTA TATLOCK VOJVODI OD VILLIERSA

2 PRIJE PODNE
To je sve što sam željela čuti. Ipak, grizla bi me savjest ako
bih propustila čitati vam ulomke iz Biblije.

VOJVODA OD VILLIERSA GOSPOĐICI CHARLOTTI TATLOCK

30. STUDENOG, 10 UJUTRO

Jučer popodne pao sam u groznicu pa vam nisam mogao

odgovoriti. Biste li mogli odmah doći? Moja vas kočija čeka,
no molim vas, požurite jer groznica je moj stalni pratilac.
 TRIDESET PRVO POGLAVLJE

F letch se kočijom odvezao u Hyde Park. Nije želio poći kući i

susresti se s lady Florom. Jer jasno da će ga čekati. Uvijek ga je
čekala. Čim bi ga ugledala požurila bi mu u susret i široko mu se
osmjehnula, iako je i predobro znao da ga ne podnosi. Vidio je to u
njezinu pogledu i čuo u načinu na koji je izgovarala "milostivi
gospodine”. Krajnje ironično. Netko bi pomislio da ju je Poppy – koja,
uzgred rečeno, nikad nije rekla ni jednu lošu riječ o njoj – nagovorila
da što dulje ostane s njim, samo zato da bi mu se osvetila. Ako je tako,
uspjela je u tome.
Našavši se u parku, odlučio je izaći iz kočije i prošetati, iako je
vrijeme bilo kišovito.
Hodajući stazom, promatrao je kišne kapi kako padaju na
površinu jezera.
Poppy ga ne voli.
Nikada ga nije voljela. I to je najzad bio razlog zbog kojeg nije
uživala u vođenju ljubavi s njim. Nije ga voljela i jasno da nije ni
željela.
Kišne kapi na njegovu licu odjednom su postale tople. Samo
pokoja, među hladnima.
– Ali ja sam nju volio – glasno je rekao. – Volio sam ju – ponovio
je, prisjećajući se onog davnog Božića u Parizu. – Volio sam ju i... i...
Naglo je zatvorio usta kako ne bi izgovorio da ju još uvijek voli.
Nije ga željela. Ne kao muškarca. Rekla mu je neka pronađe
ljubavnicu.
 Dugo je hodao po kiši, pogleda turobno uprta u stazu i najzad
shvatio da ne može pobjeći od istine.
Prokletstvo, ali još uvijek voli svoju ženu. Voli ju. Unatoč svemu.
A to je značilo da neće moći izdržati pet godina odvojenog života.
Usred noći bi se budio i pitao se gdje je i što radi. S kim razgovara, s
kim pleše. Udvara li joj se tko. Možda onaj prirodoslovac. Doktor
Loudan. Od svega što je njezina majka rekla, bilo je najgore čuti da bi
Poppy mogla s njim završiti u krevetu. To ga je najviše zaboljelo.
Jer, očito joj se sviđao. Taj visok mršav tip koji je volio secirati
glodavce.
A dok je ona s njim razgovarala o ljenjivcima ili tko zna čemu, on
– njezin suprug – pretvarao se u nekoga tko nije, samo zato jer je žudio
za njezinim divljenjem. Ali ne, njoj su se sviđali tipovi s naočalama.
Skinuo je šešir, podigao glavu i pustio da mu kiša smoči lice i
kosu.
Mora nešto poduzeti. Mora se pretvoriti u muškarca kojeg će
cijeniti i kojem će se diviti. Znao je da ga nikada neće željeti u krevetu.
No mogao je živjeti s tim. Nije važno, pomislio je. Prihvatit će to tako
kako jest. Bude li ga gledala onako kako je gledala sve one profesore i
doktore... da, to će biti dovoljno. Želio je da ga tako gleda.
S vremenom, uz malo prakse, njihovi odnosi u krevetu donekle
će se popraviti. Znao je to, no znao je i da se to nikada neće moći
usporediti s načinom na koji je želio voditi ljubav s njom.
Ipak, nije bio od muškaraca koji bi bili nevjerni supruzi. Mogao
bi završiti u krevetu s nekom prostitutkom ili damom, zašto ne? Ali,
nije želio ljubavnicu.
Nastavio je hodati, pustivši da mu se kiša slijeva niz vrat.
 Želio je Poppy. Čak i ako ga ona ne želi u krevetu. Može živjeti
bez toga, ali ne i bez nje. Mora ju uvjeriti da se vrati kući. Obećat će joj
da nikada neće ući u njezinu sobu. Barem ne do trenutka kad požele
poraditi na djetetu. I obećat će joj da se zbog toga više nikada neće
ljutiti na nju. Htio–ne htio, morao je priznati da mu je njezina majka u
vezi s tim otvorila oči. Ljutio se jer nije dobio nešto što je smatrao da
treba dobiti. Bilo je to glupo od njega. Glupo! Dosta je bilo razmišljanja
o Francuskinjama. I drugim ženama koje uživaju u krevetu s
muškarcem.
Dovraga, nije sve u tome. Može živjeti poput svećenika. Zašto ne
bi mogao? Ne treba mu seks da bi bio muškarac. Ali treba mu Poppy.
Jer iz nekog čudnog, glupog razloga, nije mogao živjeti bez nje, kao ni
bez jutarnje kave.
Trebala mu je.
Okrenuo se i požurio natrag prema kočiji. Pretvorit će se u
muškarca kojim će se Poppy ponositi. U nekoga koga ne zanima samo
kako će se što otmjenije odjenuti.
Iskreno rečeno, želio je postati jedan od utjecajnih političara.
Želio je nešto učiniti za domovinu, želio je biti onakav kakav je bio
njegov otac.
Jer znao je da će se Poppy tada ponositi njime.
Nagovorit će ju da se vrati kući. Mora se vratiti. Prije Božića.
Jednoga dana ponovno će ga zavoljeti. I ponovno će gledati onako
kako ga je gledala onog Božića u Parizu. Onako kako muškarca gleda
žena koja ga voli.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

RUŽIČASTI SALON U PALAČI VOJVODE OD BEAUMONTA,

6. PROSINCA

N eću s tobom ići u Oxford – ustrajala je Jemma. – Jer imaš savršeno

dobru pratnju, Poppy. Svojeg muža. Ne želim biti neljubazna, ali
ni najmanje me ne zanimaju troprsti štakori ili što god već želiš tamo
vidjeti.
– Znam – rekla je Poppy. – Uistinu sam grozna što te tjeram da sa
mnom ideš okolo gledati i slušati stvari koje te ne zanimaju.
– Ne bih s tobom išla nikamo da mi to nije bilo zabavno. Ali nije
mi do putovanja u Oxford. Doista nije. Sutra ću s gospođom Patton
otići u šahovski klub i budu li me htjeli za članicu, namjeravam im se
pridružiti.
– Oh, da! Moraš im se pridružiti. I pobijediti sve muškarce u
šahu. To će za njih biti velika sramota.
– Kad si postala tako zločesta?
– Imam savršen uzor u svojoj majci – odvratila je Poppy. – Fletch
želi sa mnom poći u Oxford samo zato da bi pobjegao od nje.
– Moram pisati Roberti, mojoj šogorici – rekla je Jemma. – Javila
mi je da je onaj šašav dresiran medvjed kojeg je njezin otac kupio na
sajmu pojeo par rijetkih pataka. Ne brini, draga, bit će sve u redu.
– Bilo bi, kad tamo ne bih išla s Fletchom.
– On je tvoj muž – istaknula je Jemma. – Godinama ste u braku i
dobro ga poznaješ.
 – Sada je sve drukčije. Ne osjećam se ugodno u njegovu društvu.
Vjerojatno ćemo se cijelo vrijeme prepirati. I što ako... ako mu padne
na um...
– Neće to učiniti – nehajno je odvratila Jemma. – Ako i da, izbaci
ga iz kočije. Jer si postala opaka kao i tvoja majka.
Istina, pomislila je Poppy. Njezina bi majka upravo tako
postupila. – Da – rekla je. – U tom slučaju morat ću ga izbaciti.
Jemma je ustala i uputila se prema vratima. – Nije loše putovati s
muškarcem. Znaju biti korisni... u slučaju da otpadne kotač ili tako
nešto – rekla je i izašla, poslavši joj zračni poljubac.

Trudeći se ponašati onako kako bi se njezina majka ponašala, Poppy je

odlučno ušla u Fletchovu kočiju.
Podigao je pogled s papira koje je čitao i toplo joj se osmjehnuo.
Morala se svojski potruditi ne uzvratiti mu osmijeh. Neće se ponašati
poput zaljubljene glupače.
– Je li sve u redu, Poppy? – upitao je. – Držiš se kao da si
progutala metlu.
– Nema potrebe da ideš sa mnom, Fletch. Sigurna sam da imaš
pametnija posla.
– Zapravo, da.
– U tom slučaju, vrati se kući.
– Ni u ludilu. Tamo je tvoja majka. Ponio sam posao sa sobom –
rekao je, kratko zamahnuvši papirima.
Sjela je nasuprot njega. Nije ju ni pogledao, ponovno se zadubio u
papire. Kad barem ne bi bio tako vraški privlačan, pomislila je. To ju je
prilično ljutilo pa se primorala razmišljati o doktoru Loudanu. Njega je
zanimalo što ona ima reći. Držao ju je inteligentnom. Pomislila je na
pismo koje mu je jutros napisala i u kojem mu je diskretno natuknula
kako životinja pronađena na Cejlonu ne može biti mošusni štakor – kao
što je on tvrdio – jer se ne. poklapa s opisom te vrste u studiji koju je
doktor Farthing objavio prije tri godine. Razmišljajući o tome,
osmjehnula se.
– Što je smiješno? – upitao je Fletch, kratko ju pogledavši.
– Ništa.
– O čemu si razmišljala?
– O doktoru Loudanu.
Nije rekao ni riječ, no znala je da mu to nije najbolje sjelo i bilo
joj je drago zbog toga. Milostivi gospodin Fletcher Umišljeni treba
shvatiti da ženi može biti zanimljiviji muškarac kojeg više zanimaju
rijetke životinje od probranih komada odjeće.
– Što čitaš? – upitala je. – Meni pozli kad čitam u kočiji.
– Nadasve smiješan prijedlog trgovačkog sporazuma s
Francuzima. Tako to ipak neće ići. Moramo štititi vlastite interese.
Nevjerojatno je kakvu cijenu traže za svoj brendi, a našu bi pšenicu
željeli dobiti za bagatelu.
– Zašto te to uopće zanima?
Nije odgovorio. Umjesto toga nastavio je čitati.
– Dakle? – ratoborno je upitala i odlično se osjećala zbog toga jer
to joj nije bilo nimalo nalik. – Jesi li čuo što sam te pitala?
– Moram se dobro pripremiti za idući govor u parlamentu.
Prethodnim sam napravio budalu od sebe. Sjećaš se, pričao sam ti o
tome?
Nasmijala se. – Nisi li tvrdio da si bio potpuno objektivan?
 – Mislim da naposljetku nitko nije shvatio poentu. Fox smatra da
je govor bio dobar i da jasno održava naša stajališta.
– Eto, u čemu je onda problem?
– U tome što mi je Beaumont poslije zahvalio na poenu za
njihovu stranu.
– Oh!
– Ipak, mislim da je on možda jedini shvatio što sam želio reći.
– Zacijelo jest. Prilično je pametan, zar ne?
– Da, no što to vrijedi ako drugi nisu ništa shvatili? Ljudi
jednostavno ne slušaju što im se govori!
– Meni je teško slušati duge govore. Bolje je skratiti priču i
najmanje dvaput istaknuti poentu. Pretpostavljam da tvoj govor nije
bio kratak i suvisao?
– Kako bi mogao biti? To je prilično složena tema koja zahtijeva
razmatranje sa svih strana. Kao i ovo – mahnuo je papirima.
– Vjerujem, no stekla sam dojam da si odmah shvatio u čemu je
problem.
– Da, no...
– Skrati stvar, Fletch. Previše kompliciraš.
– Prije si se uvijek slagala sa mnom – predbacio joj je.
Nije joj promaklo kako su mu oči na trenutak ljutito bljesnule.
Bilo joj je drago zbog toga. – To je bilo prije – istaknula je, nehajno
slegnuvši ramenima.
Odlučio je poslije porazgovarati s njom. Tako je i bilo. Nakon
večere, prije nego što se povukla u svoju sobu, zamolio ju je za kratak
razgovor.
 Nije okolišao. Jednostavno je rekao ono što mu je bilo na srcu.
– Ako si se i udala za mene zato jer je tvoja majka tako htjela, a ne
zato jer si me voljela – rekao je i bespomoćno raširio ruke – svejedno
mi je. Jer ja tebe ni uz najbolju volju ne mogu prestati voljeti.
Zapanjeno se zagledala u njega. Bio je namršten, kao i svi
muškarci kad govore o osjećajima.
– Znam da zbog toga ispadam budala – nastavio je. – Svjestan sam
da mi ne možeš uzvratiti osjećaje, ali ne mogu te ostaviti u uvjerenju da
te nisam volio. Jer jesam. I još te uvijek volim.
– Ali...
Podigao je ruku. – Dopusti mi da završim. Volim te i u potpunosti
te razumijem. Svjestan sam da ne uživaš u vođenju ljubavi, Poppy.
Barem ne sa mnom. I mogu to prihvatiti.
– Oh – prošaputala je. Osjećala se uistinu grozno. Najradije bi se
bacila kroz prozor. Cijeli se život trudila svima udovoljiti, a nije joj
uspjelo udovoljiti vlastitom mužu. Razočarala ga je.
Primio ju je za ruku. – Nisi kriva za to. Nisam ni ja. Tako je, kako
je. Igramo kartama kakve imamo, Poppy.
– Ipak... trebala sam se više potruditi – drhtavim je glasom
izgovorila.
– Trudila si se koliko si mogla – nježno je rekao. – Znam da jesi.
Više od toga nisi mogla, zar ne?
Oborila je pogled i kratko kimnula jer suze su ju pekle u očima.
Slegnuo je ramenima. – Najbolje je da se time prestanemo baviti.
– Ali, ne možeš se time prestati baviti!
– Zašto ne bih mogao?
 – Jer muškarci ne mogu bez toga!
– A žene mogu? – s osmijehom je upitao. – Ako, ti možeš bez
toga, zašto i ja ne bih mogao?
– Doista je lijepo od tebe što pokušavaš tako gledati na taj
problem, ali ne, ne vjerujem da bi to išlo. Bolje je da neko vrijeme
živimo odvojeno. Kad odlučimo da je vrijeme za dijete, pozabavit ćemo
se time i nastaviti život pod istim krovom.
Uzdahnuo je. – Zar nisi čula ništa od onoga što sam rekao?
– Naravno da jesam.
– Volim te, Poppy.
Nije rekla ni riječ.
– Ne želim završiti u krevetu s nekom lakom ženom koja će se
pretvarati da me voli i želi. Ni ulaziti u veze sa ženama poput Louise.
– Naravno da želiš jer one ti mogu pružiti ono što...
– Problem je u tome što ne mogu to učiniti, Poppy. Dovraga, bilo
bi mi mnogo lakše kad bih mogao. Otišao bih na Fonthill i prepustio se
uživanju s kojom god ženom bih htio. Jer su sve one tamo samo zbog
toga.
– I trebao bi to učiniti – odlučno je odvratila. – Iskreno rečeno,
ne znam što čekaš. Tako bi bilo najbolje i za tebe i za mene.
Spustio je pogled i polako odmahnuo glavom. – Imam osjećaj da
ćemo prokockati nešto vrijedno, Poppy – tiho je rekao. – Jer u vrijeme
kad sam te zaprosio, činilo se da između nas postoji nešto lijepo i
vrijedno.
Bila je potpuno smetena. U jednu ruku, najradije bi vrištala od
sreće. U drugu ruku, bila je prestravljena. Jer ako mu se vrati i ako
nastave gdje su stali... sve bi bilo isto kao i prije. Ne bi ga mogla usrećiti
u krevetu jer ne može biti onakva kakvu bi on želio. Ponovno bi ga
razočarala i...
Mora da je pogodio o čemu razmišlja jer odlučno je odmahnuo
glavom. – Ne očekujem da budeš onakva kakva nisi, Poppy – rekao je.
– Poštovat ću tvoju želju. Nećemo se baviti tim stvarima. Ja mogu i bez
toga, a ti ionako ne uživaš u tome niti se želiš time baviti.
– Možeš i bez toga? – upitala je i u nevjerici odmahnula glavom.
To što je rekao bilo je potpuno suprotno tvrdnjama njezine majke.
– Da. Ustanovio sam da mi takve aktivnosti nisu osobito važne.
Najzad, prošlo je mnogo vremena otkad si me ostavila, a ipak te nisam
prevario.
Bi li joj lagao? Ali zašto bi? Za time nije bilo nikakve potrebe.
Doista, ako ona može bez toga, zašto ne bi mogao i on?
– Bavit ćemo se time tek kad odlučimo imati dijete, prije ne –
dometnuo je.
– Nisam sigurna da možemo imati djecu – rekla je. – Najzad,
prošlo je četiri godine i...
Slegnuo je ramenima. – Moji roditelji pokušavali su deset godina
prije nego što su me dobili. Osam godina potom, dobili su mog brata. A
onda i blizance. Tako da nas je najzad četvero.
– Bi li bio jako razočaran ako ne bismo imali djecu?
– Ne bih. Moj posjed i titula ionako bi ostali u krugu moje
obitelji. Ukratko, zašto bismo se zamarali nečim što nam očito ne ide?
Možemo i bez toga, zar ne? Mjesecima nisam vodio ljubav s tobom, i
kao što vidiš, sasvim sam dobro.
Poppy se ne bi složila s tim. Djelovao joj je kao da mu je koža
pretijesna i najradije bi iskočio iz nje. Ali nije željela razmišljati o
tome... više od svega željela mu je vjerovati.
 – Osim ako me uopće ne želiš uz sebe – dometnuo je.
Nastupila je mrtva tišina. Poppy nije žurila odgovoriti mu. Nije
psić koji će ga gledati s obožavanjem čim mu dobaci kost.
Čekajući njezin odgovor, potišteno je zurio u pod. Tako mu i
treba, pomislila je.
– Imam dojam da to činiš samo zato da bi se riješio moje majke –
rekla je. – A to mi se nimalo ne sviđa.
– Tvoja majka nema nikakve veze s tim.
Nije mu povjeravala, no odlučila je to zasad ostaviti po strani. Jer
željela mu je reći nešto znatno važnije.
– Moraš shvatiti da ne osjećam prema tebi ono što ti osjećaš
prema meni – rekla je. – No i dalje si mi drag.
Kimnuo je. Pramen kose pao mu je na čelo. Morala se othrvati
želji da ga odmakne i da ga zagrli i obeća mu sve što želi. Možda bi se
mogla malo više potruditi i...
Ne.
Zadnjih mjeseci osjećala se slobodnom. Nije marila kako izgleda
ni što će odjenuti, ni što će Fletch misliti o njoj, ni hoće li uvečer doći u
njezinu sobu.
– Neću se vratiti kući – odlučno je izgovorila. – Ne još.
Zapanjeno ju je pogledao. – Ali, zašto ne?
– Jer ne želim.
– Je li to zbog onog prirodoslovca?

Namrštio se. Kad god se tako namršti, izgleda poput pirata, pomislila je.
Kojoj se ženi to ne bi svidjelo?
 – Ne izravno. Oduvijek sam željela odlaziti na predavanja Royal
Societyja, ali mislila sam da se to ne bi pristojalo. Potajice sam čitala
knjige za koje sam mislila da ih ne bi trebala čitati. Doista sam se
trudila biti ti dobrom suprugom, Fletch. I uzoritom vojvotkinjom. No
otkad sam sama... osjećam se slobodno. Nabavila sam ormarić za
raritete, isti onakav kakav ima i švedski kralj. Bio je prilično skup.
Kupila sam i nekoliko starih grčkih kovanica koje sam stavila u jedan
pretinac tog ormarića. A namjeravam kupiti i pojas od školjki
sjevernoameričkih Indijanaca.
– Ali, zar sam ti branio da kupiš išta od tog? Možeš kupiti što god
poželiš.
– Kako sada stoje stvari, nisam raspoložena za ulogu vojvotkinje.
– Ali, vojvotkinja si – tvrdoglavo je odvratio. – Moja supruga –
istaknuo je. – I trebala bi živjeti sa mnom.
– Radi se o mojoj majci, zar ne? Znam da je se želiš riješiti, ali...
– Ne. Radi se o tebi i meni. Nedostaješ mi. Želim te vidjeti za
doručkom. I želim s tobom odlaziti na zabave. Nedostaju mi i naši
razgovori.
– Čudno. Godinama nismo pričali ni o čemu osobito
zanimljivom.
– Meni je bilo zanimljivo. Možda volim s tobom pričati o običnim
stvarima.
– Prestala sam o tvojoj kući razmišljati kao o svojoj.
– Pravo rečeno, i ja. Čini se da je to postala kuća tvoje majke.
Iznenadila bi se kad bi vidjela što je sve promijenila.
– Mogu si misliti!
– Osjećam se tamo kao u Versaillesu.
 – Kako bih joj mogla uskratiti zadovoljstvo da tamo i dalje boravi?
– rekla je i glasno se nasmijala. – Oduvijek je željela biti vojvotkinja.
Kiselo se osmjehnuo. – Bih li se onda i ja mogao preseliti k
Jemmi?
– Ne, ne bi.
– Mogu li barem doći na njezinu božićnu zabavu? Svi pričaju o
tome. Ne bi valjda dopustila da božićne blagdane provedem s tvojom
majkom?
– Nisam sigurna – nehajno je odvratila. – Jemma će na tu zabavu
pozvati samo bliske prijatelje. Bit će ti ljepše s Pittom i ostalima na
nečijem ladanjskom posjedu.
– Ne, neće – odvratio je. – Ni s kim mi ne može biti ljepše nego s
tobom. Sjećaš li se našeg prvog Božića? Kada smo promatrali Pariz sa
zvonika crkve u Saint Germaineu?
– Naravno da se sjećam – rekla je. Kako bi to mogla zaboraviti?
– Sad kad razmišljam o tome, trebao sam već po onom tvojem
smiješnom brošu znati da bi te mogle zanimati vidre i školjke. Ali bio
sam previše zaljubljen da bih mogao trijezno razmišljati.
– Oboje smo bili zaneseni – posve je trezveno odvratila. – Zbog
Božića. Ljudi su u to vrijeme mnogo romantičniji.
Duboko se zagledao u njezine oči. – Ne – rekao je. – Što se mene
tiče, bilo bi isto i da nije bio Božić.
Nije imala pojma što bi rekla na to pa je odlučila ne reći ništa.
I dalje je s iščekivanjem gledao u nju.
Uzdahnula je. – U redu – rekla je. – Zamolit ću Jemmu da te
pozove.
 Toplo joj se osmjehnuo. A htjela to priznati ili ne, njegov osmijeh
zagrijao joj je srce. I zato joj nije preostalo drugo, nego poželjeti mu
laku noć i pobjeći od njega.
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

SLJEDEĆEG DANA
7. PROSINCA

M uzej Ashmolean pokazao se kao vraški dosadno mjesto, prepuno

prepariranih miševa. Poppy se oduševila kad je na zidu ugledala
razapetu leteću vjevericu; Fletch se, za razliku od nje, sažalio nad
sirotom životinjom. – Strašno – rekao je. – Izgleda kao da preklinje da
ju netko oslobodi.
Poppy se nije obazirala na njegovo zgražanje. – Pogledaj, ima
petu kandžu – rekla je. – Izgleda poput palca, zar ne? Nije li to uistinu
zanimljivo?
Fletch je bio prilično siguran da će ga ta mala razapeta životinja
proganjati u snovima. – Svi znamo da vjeverice mogu skakati s grane na
granu, ali ne vjerujem da mogu letjeti. Najzad, nemaju krila – rekao je.
– Ova sigurno ne može – dometnuo je i gadljivo nabrao nos. – Ovdje
jezivo smrdi.
– Taksidermija nije mirisan posao – odvratila je Poppy, kojoj
neugodan miris očito nije smetao.
Kustos je bio toliko oduševljen njezinim zanimanjem za zbirku da
je iz podruma donio i nekoliko prašnjavih kutija punih različitih
grozota, koje nisu bile predviđene za izlaganje.
– Smanjena glava?
– Ne bi se trebao tako zgražavati – rekla je Poppy, zagledavši se u
tu grozotu kao da je načinjena od zlata.
 Kustos se očito slagao s njom jer prijekorno ga je pogledao.
Zaključivši da nema dovoljno dobar želudac za stvari poput tih, Fletch
je odlučio suprugu pričekati u predvorju. A budući da je znao kako
neće tako brzo završiti s obilaskom, prihvatio se posla. Odnosno,
daljnjeg proučavanja trgovačkog sporazuma s Francuzima. Uistinu je
bio loš. Osobito za engleske poljoprivrednike.
Pribavivši pero i bočicu tinte, zavrnuo je rukave i prihvatio se
pisanja govora koji će na tu temu održati u parlamentu. Poppy je u
pravu, pomislio je. Izvješće treba biti kratko i jezgrovito.
Zadnjih mjesec dana bio je na svakoj sjednici i odslušao svaki
govor. O čemu god da se govorilo, govorilo se uvijeno i kićenim
izrazima. Dakako, pomislio je, od šume se ne vidi stablo. Odlučio je to
promijeniti. Njegov govor bit će drukčiji.
Založit će se za engleske poljoprivrednike. Bilo je to nešto što bi
se prilikom sklapanja sporazuma moralo uzeti u obzir. Ne treba toliko
podilaziti plemstvu i njihovoj sklonosti prema francuskom konjaku i
francuskoj svili. Treba misliti na poljoprivrednike, na ljude poput
Higglea, koji je zakupio dio Fletcherova posjeda, i koji je bio primoran
crnčiti od jutra do mraka kako bi prehranio osmero djece.
Napisao je nekoliko uvodnih rečenica, pročitao ih i odmahnuo
glavom. Ne valja, zaključio je i precrtao ih.
Kratko se zamislio. Vojvoda od Beaumonta jednom mu je
prilikom savjetovao da u raspravi koristi primjere iz svakodnevnog
života jer jedino na taj način moguće je savršeno jasno vidjeti što ne
valja.
Bio je to odličan savjet i Fletch ga je odlučio poslušati. Poslužit će
se Higgleom kao primjerom. Ponovno se prihvatio pisanja pa naveo da
Higgle radi od jutra do mraka. I ne samo on nego i njegova djeca, zbog
čega izostaju iz škole. No jadan čovjek primoran je osloniti se na
njihovu pomoć. A zašto? Zato jer dobiva peni za pet kila pšenice, a
štrucu kruha mora platiti sedam penija.
Do trenutka kada su sjene u predvorju postale duže, napisao je
pet stranica govora. I to vrlo uvjerljivog. Štoviše, neće ga morati
pročitati. Papiri će mu poslužiti samo kao podsjetnik, što je nedvojbeno
velika prednost. Bio je to jednostavan i vrlo razumljiv govor. I kao
takav, moćan.
Malo zatim, Poppy mu je požurila u susret. Ugledavši ju, naglo je
ustao i zaprepašteno se zagledao u nju. Izgledala je kao da se vraća s
ratišta. Ružičasta haljina bila joj je uprljana, čipkani volan na porubu
rasparan na nekoliko mjesta.
– Zaboga, što ti se dogodilo? – uplašeno je upitao pa shvatio da joj
nije ništa. Jer obrazi su joj bili rumeni, oči blistave. I smiješila se od uha
do uha.
Ipak, nikad ju nije vidio takvu. I frizura joj je bila u neredu. Bilo
je to uistinu čudno jer je uvijek pazila na frizuru. Svaka vlas morala je
biti na svojem mjestu; čak i kad bi vodili ljubav, trudila se mirno držati
glavu, kako ne bi pokvarila frizuru.
No kad se radilo o prekapanju po prašnjavoj muzejskoj zbirci...
– Bili smo u podrumu – objasnila je. – Gospodin Munson
ljubazno mi je dopustio da vidim kolekciju predmeta koje je kapetan
Cook donio sa svojeg drugog putovanja.
– Još neku leteću vjevericu? – upitao je Fletch i otro paučinu s
njezina ramena.
– Ne. Između ostalog i životinju koja izgleda poput štakora, ali je
dvaput veća od njega.
Fletcher je odlučio diskretno nagraditi kustosa čim Poppy ne
bude gledala. Jer čovjek je doista zavrijedio nagradu za trud. Fletch ju
nikada nije vidio tako uzbuđenu. Doduše, to ga je dovelo u neugodnu
situaciju. Gledajući ju takvu, uspalio se. Srećom, ona to nije opazila.
Kako bi mogla kad ga nikada nije gledala na taj način? No on nju jest.
O, da. Usnice su joj bile vlažne i rastvorene... nije ju mogao ne poželjeti
poljubiti, gricnuti joj uho, pomilovati joj...
Odjednom, shvatio je da začuđeno zuri u njega. – Fletch, jesi li
dobro? – upitala je.
– Tvoja sluškinja dobit će živčani napad kad te vidi ovakvu –
rekao je, nadajući se da time može opravdati čudan izraz svojega lica.
Zanemarila je to. – Najčudnije od svega jest što ta životinja na
trbuhu ima tobolac u kojem nosi svoju mladunčad.
– Koja životinja? – zbunjeno je upitao.
– Ta o kojoj ti pričam. Oposum. Kapetan Cook držao je da pripada
porodici pasa.
– Ah, da – rekao je Fletch, kao da mu je to poznato.
– Ja se ne bih složila s tim – nastavila je. – Pisat ću doktoru
Loudanu i reći mu svoje mišljenje o tome. Iako ima neke sličnosti sa
psom, oposum pripada posve drugoj vrsti. Zbog tog tobolca, naravno.
Nije li to savršeno jasno?
– Naravno da jest – složio se i poveo ju prema kočiji.
– Pas i jarebica – rekao je Jamesu, njihovu kočijašu. Bio je to
naziv konačišta u kojem će prenoćiti, no s obzirom na okolnosti,
odlično se uklopio u razgovor. Jer Poppy je još uvijek pričala o psima.
Nije prestala ni kad su krenuli. Ni na trenutak.
– Kustos tvrdi da je kapetan Cook zapisao da oposum jede voće.
Navodno mu je davao naranče. Nema psa koji bi jeo naranče, zar ne?
– Naravno da ne – složio se Fletch.
 Čim su stali pred konačište, Fletch je izašao iz kočije i pomogao
Poppy da izađe. Zrak je bio vlažan i prohladan, mirisao je na snijeg.
Poppy je i dalje pričala, posve nesvjesna kako izgleda. Što je, tu je,
pomislio je Fletch i primivši ju za ruku, poveo ju u konačište.
Prostorija u koju su ušli bila je dupkom puna ljudi. Čim ih je
ugledao, gostioničar im je požurio u susret.
– Gospodine – rekao je, nervozno mu se naklonivši. – Nisam
siguran da ćemo vas moći smjestiti...
– Rezervirali smo sobe – rekao je Fletch. – Moji sluge zacijelo su
već satima ovdje. Ja sam vojvoda od Fletchera.
– Žao mi je, milostivi gospodine, ali vaši sluge još nisu stigli –
rekao je gostioničar. – Kao što vidite, ovdje je prilična gužva. Zbog
Andrewa Whistona – objasnio je, a da nije ni trepnuo, odskočio u
stranu kako bi propustio krupnog pijanca koji se teturavo uputio prema
vratima, no promašio ih je i zaletio se u zid.
– Moji sluge još nisu stigli? – začudio se Fletch. – Ali kako je to
moguće? Jutros smo u isto vrijeme krenuli iz Calgrowea.
Poppy se kratko namrštila. – Možda su imali nezgodu na putu –
rekla je.
– Moguće – složio se gostioničar i naredio dvojici momaka da s
vojvodinim kočijašem smjesta pođu na cestu koja vodi prema
Calgroweu, pogledati što se dogodilo. – Vjerojatno su upali u blato –
odmah potom rekao je Fletchu. – Nažalost, u blizini nema drugog
konačišta. Najbliže je na sat vremena vožnje odavde. No pokušat ću vas
negdje ugurati.
– Naravno, nadoknadit ću vam neugodnosti – rekao je Fletch.
Poppy je pogledom okružila bučnu gomilu. – Tko je Andrew
Whiston? – upitala je.
 – Kralj prosjaka – rekao je gostioničar. – Visok je samo
sedamdeset centimetara, no vrlo je popularan. Krasno pjeva i uvijek
privuče gomilu ljudi. Jednom godišnje dolazi ovamo iz Londona.
– I notorni je pijanac – dometnuo je Fletch. – Po tome je također
poznat.
– O, da – složio se gostioničar. – Doista može popiti. Ovdje će
noćas biti prilično veselo. Kako bilo, potrudit ću se pronaći vam jednu
lijepu sobu.
– Trebamo dvije sobe – rekla je Poppy. – I naravno, smještaj za
moju služavku.
Gostioničar se zapanjeno zagledao u nju. – Ali, to je nemoguće,
milostiva gospođo! Sve su sobe pune, čak i one kojima se ja koristim.
Mogu dvoje ljudi smjestiti u jednu sobu, ali ne mogu ispremještati sve
svoje goste.
Fletch je primio Poppy za ruku. – Ne želimo da zbog nas netko
ostane bez sobe, zar ne? Noć je prilično hladna.
– Da, želimo – odvratila je. – Ponudi im dvostruko više novca od
onoga što su platili za sobu i vjerojatno će ti na tome biti još i zahvalni.
Oduvijek je znao da su žene okrutniji spol. No glas joj je zvučao
pomalo ravnodušno. Zanimljivo, pomislio je. – Uistinu si grozna –
rekao je. – Nemam namjeru ikoga izbaciti. Noć je i sprema se snijeg. To
ne bi bilo u redu.
Mrko ga je pogledala i prekrižila ruke na prsima.
– Milostiva gospođa se slaže – rekao je Fletch gostioničaru.
Gostioničar mu se duboko naklonio. – Dobit ćete i salon – rekao
je. – Možete objedovati u njemu. Siguran sam da će vam se hrana
svidjeti; u mojoj gostionici jede se bolje nego igdje u Oxfordu.
 – Mogao bi spavati u salonu – rekla mu je Poppy dok su se uskim
stubištem uspinjali prema sobi.
– Ni slučajno – odvratio je. – Jedva čekam da sperem prašinu sa
sebe. Istina, ti izgledaš još gore od mene – dometnuo je, kratko ju
pogledavši. – Okupat ćemo se, večerati i poći na spavanje. I nemaš
nikakvog razloga biti zabrinuta jer na umu mi nije ništa osim spavanja.
Možeš mi vjerovati na riječ.
Kimnula je. Ako je to progutala, doista je naivnija nego što bi
ikada pomislio, zaključio je Fletch. Jer izgarao je od žudnje za njom,
kao i u početku njihove veze.
Poželio ju je pritisnuti uz zid i strastveno ju poljubiti. Ovako
raščupana, bila je jednostavno neodoljiva. Uvijek je bila uredna i
dotjerana od glave do pete. Čak i kad je bila potpuno naga, izgledala je
kao da na sebi ima korzet. A sada...
Duboko je uzdahnuo i primorao se prestati razmišljati o tome.
Soba se nalazila u potkrovlju, no bila je velika i djelovala je
prilično ugodno. – Nadam se da vam se sviđa? – upitao je gostioničar. –
To je naša najbolja soba.
Plahte na krevetu bile su snježnobijele, a na podu se nije moglo
vidjeti ni zrno prašine. Fletch je zadovoljno kimnuo.
– U redu je – rekao je. – Molim vas, željeli bismo se odmah
okupati. Nakon toga ćemo večerati.
– Nakon toga? – upitala je Poppy, začuđeno ga pogledavši.
– Da – odlučno je odvratio. – Kupanje pa večera.
– Imaš li se namjeru udaljiti? – upitala je čim je gostioničar izašao.
– Pretpostavljam da ćeš mi dopustiti da se prva okupam, pa...
 – Mora da se šališ – rekao je pa izuo čizme i bacio se na krevet. –
Toliko sam umoran da jedva gledam. Dva dana truckanja u kočiji i
sedam sati u vraškom muzeju! Usta su mi puna prašine. Sve što želim
jest okupati se, na brzinu nešto pojesti i poći na spavanje.
Bez riječi uputila se prema toaletnom stoliću. Ugledavši svoj
odraz u zrcalu, kratko je vrisnula i smjesta pokušala popraviti frizuru.
Na njezinu žalost, bez osobita uspjeha.
– Grozno izgledaš – rekao je Fletch i stavio si još jedan debeli
jastuk pod leđa, tako da je sada gotovo sjedio u krevetu.
– Nikad mi nisi rekao takvo što – predbacila mu je, mrko ga
pogledavši preko ramena.
– Ah, ali to je bilo prije. Sada smo poput para koji je već četrdeset
godina u braku i kojemu nije ni na kraj pameti u krevetu raditi išta
drugo nego spavati. Možemo jedno drugome reći sve što mislimo, bez
straha od povrijeđenih osjećaja.
Svrnula je pogled na zrcalo i pokušala razmrsiti zapetljane uvojke.
– Kosa ti je otraga puna crnih dlaka i paučine – malo potom je
rekao.
Ponovno je vrisnula. – Što ću sad? – zdvojno je upitala.
– Iščetkaj ju – predložio je.
– Ne mogu! Zar ti sam uređuješ svoju frizuru?
– Dakako. Ne volim kad me muškarci diraju. Sam se i odijevam.
Sluga mi katkad jedino pridrži kaput. Ili mi pomogne izuti čizme.
– Žene se ne mogu odjenuti bez tuđe pomoći. Kako bih svezala
korzet?
 – Ako ti je to promaklo, tvoja služavka nije ovdje. Nadam se da se
možeš svući bez njezine pomoći – rekao je i pokrio se preko bedara
kako bi prikrio izbočinu na hlačama.
– Naravno da mogu – odlučno je odvratila.
– Onda, što čekaš? – izazovno je upitao i zamalo se nasmijao jer
cijela ta situacija počela ga je prilično zabavljati.
– Jer uistinu me zanima što ćeš s tim obručem koji nosiš na
kukovima. Uvijek sam se pitao kako se to skida – rekao je pa svukao
sako i prsluk.
Ustala je i zagledala se u njega. – Zatvori oči.
– Kako god želiš – rekao je pa legao i zatvorio oči. – Doduše, ne
znam čemu to. Trebam li ti ponoviti da ne razmišljam o onome? Usto,
nije baš da maštam takvo što raditi sa ženom koja je od glave do pete
prekrivena prašinom i paučinom.
Bez riječi počela je svlačiti haljinu. Nije mogao odoljeti, a da ju ne
pogleda ispod trepavica jer upravo je maštao kako vodi ljubav sa ženom
od glave do pete prekrivenom prašinom i paučinom.
Potrajalo je, no najzad joj je uspjelo razvezati metre vrpci i svući
haljinu. Sada je na sebi imala samo korzet i podsuknju prebačenu preko
obruča. Podsuknja je bila prozirna i mogao je kroz nju vidjeti njezine
vitke noge. A kada se počela uvijati u pokušaju da razveže vrpce kojima
joj je obruč bio stegnut oko kukova, na trenutak je ugledao njezin
gležanj. Ah, bio je to uistinu krasan gležanj. Najljepši koji je ikada
vidio.
Izgledala je poput leptira koji se pokušava izvući iz kukuljice.
Nikada joj neće uspjeti razvezati tu stvar, pomislio je.
– Trebaš li pomoć? – najzad je upitao.
Naglo se okrenula. – Gledaš me!
 Široko joj se osmjehnuo i ustao iz kreveta. – Nikada ti neće
uspjeti svući to sa sebe, Poppy. Već sam te vidio golu, sjećaš se? U čemu
je razlika?
Promrmljala je nešto o privatnosti.
– Zaboga, ležala si potpuno gola preda mnom – rekao je i
prihvatio se razvezivanja vrpce na njezinu lijevom kuku. – Čega se
bojiš? Zar si zaboravila da smo poput starog bračnog para? Nemoj se
čuditi ako počnem puštati vjetrove.
– Ne bi se usudio!
– Bih, a ako bi mi se to dogodilo dok bi bili u društvu, optužio bih
tebe. Gurnuo bih te laktom i glasno rekao, ne brini, draga, reći ću da je
meni pobjeglo.
– Ubila bih te! – rekla je i kratko se nasmijala.
– Kako bi to izvela? – upitao je i budući da je razvezao vrpcu na
njezinu lijevom kuku, uhvatio ju je oko struka i okrenuo ju na drugu
stranu, tako da može razvezati i vrpcu na njezinu desnom kuku.
– U svakom slučaju osvetila bih ti se. Znam kako – rekla je i
glasno se nasmijala. – Dala bih ti purgativ. A zatim bih izbušila rupu u
tvojoj noćnoj posudi.
– Tko bi pomislio da bi mogla biti tako podla! Nego, imamo
problem. Ne mogu razvezati ovu vrpcu.
– Kako ne možeš? – zbunjeno je upitala. – Maloprije ti je to
uspjelo bez problema.
– Čini se da je ova drukčije svezana. Mnogo čvršće. Ne mogu
raspetljati čvor – rekao je i zamalo joj predložio da se nagne preko
naslona stolca, pa pregrizao jezik kad se sjetio kako bi izgledala u tom
položaju. Takvom iskušenju ni svetac ne bi odolio. – A to s mojom
noćnom posudom... odvratne li ideje. Kako li ti je to samo palo na
pamet? – upitao je, trudeći se ne gledati u njezinu malu lijepu okruglu
stražnjicu.
– Moja je majka... – započela je i naglo zašutjela.
– Teško mi je zamisliti da bi tvoja majka čak i pogledala noćnu
posudu tvojega oca.
– Čini se da ju ipak dovoljno dobro ne poznaješ.
Malo zatim, uspio je razvezati vrpcu i obruč je pao na pod. Poppy
je podigla rub podsuknje i iskoračila iz njega.
– Više mi se sviđaju tvoji kukovi – rekao je i odgurnuo obruč
nogom.
Vrisnula je. – Ne čini to! To je krhka stvar, što ako pukne?
Slegnuo je ramenima i požurio leći u krevet kako ne bi opazila da
se uspalio. – Žene su ljepše bez svih tih gluposti.
– I to mi kaže netko tko toliko drži do mode!
– Priznajem, pretjerao sam u tome – rekao je. – No želio sam
privući tvoju pozornost.
Naglo se okrenula i zagledala se u njega. – Moju pozornost?
– Da. Želio sam ti se svidjeti. No najzad sam shvatio da nikada
nisi žudjela za mnom i pomirio se s tim.
Ako je mislio da će biti zadovoljna što to čuje, prevario se. Jer
zapravo je izgledala kao da će se rasplakati. – To je uistinu tužno – tiho
je izgovorila.
– Rekoh ti, pomirio sam se tim. Sve je u redu, Poppy. Doista jest.
Sjela je za toaletni stolić i ponovno pokušala dovesti kosu u red,
no što god činila, bilo je još gore.
 – Kad malo bolje pogledam... čini se da osim paučine u kosi imaš i
katrana – rekao je Fletch.
– Katran? Što je to?
– Crna ljepljiva masa koja služi za brtvljenje – rekao je i ustao iz
kreveta.
Jutros, imala je krasnu frizuru s jednim dugim i tri kratka pera
utaknuta u gomilu podignutih kovrči u koje je bilo upleteno i nekoliko
vrpci. Naravno, kosa joj je usto bila i obilno napudrana.
Pera su sada bila žalosno naherena, a njezina kosa...
– Jest, to je katran – ustanovio je Fletch, opipavši smolastu masu.
– Bi li ga mogao iščešljati? – upitala je, bespomoćno slegnuvši
ramenima. – Ne mogu sama, ne vidim se otraga...
– Prvo bi se trebala riješiti svih tih pera i vrpci.
Duboko je uzdahnula. – Misliš li da će Luce uskoro doći?
– Valjda to možeš učiniti bez njezine pomoći?
Ustala je, stavila ruke na kukove i ljutito se zagledala u njega. –
Nije to tako lako kako misliš. Muškarci trebaju samo napudrati kosu i...
Ovako ljutita, bila je uistinu neodoljiva. Zamalo ju je privukao k
sebi i strastveno ju poljubio. – Ja ne pudram kosu – podsjetio ju je.
– Ne, ti ju samo otraga svežeš vrpcom. Doista, to bih i ja bez
problema mogla učiniti.
– Zašto ne, barem katkad?
Nasmijala se. – Misliš da bih mogla izlaziti s kosom svezanom u
rep poput petogodišnje djevojčice?
– A kod kuće? Zašto ne? – predložio je.
 – Ne – odlučno je odvratila. – Žena mora biti dotjerana i kod
kuće.
– Nepotrebno se time zamaraš – rekao je i odmahnuo glavom. –
Te frizure uistinu su preteške. I taj miris...
– Želiš li reći da mi kosa smrdi? – ljutito je upitala.
– Ne, nego da pretjerano miriše na puder. Volio bih osjetiti tvoj
prirodni miris.
– Ne mirišem ni po čemu – rekla je, ošinuvši ga pogledom.
– Ja da – rekao je i pomirisao se ispod ruke. – Po znoju.
– Odvratno.
– Nije – pobunio se. – Sviđa mi se taj miris. Volio bih kad bi i ti
tako mirisala.
Raspravu je prekinulo kucanje na vratima. Trenutak potom,
gostioničar je unio u sobu limenu kadu, a trojica kršnih momaka kante
napunjene vrućom vodom.
Spustivši kadu kraj prozora, gostioničar je pogledom potražio
Fletcha. – Pronašli smo vaše sluge, milostivi gospodine.
– O, to je krasna vijest – uskliknula je Poppy prije nego što je
Fletch stigao izustiti i riječ. – Nadam se da će moja služavka uskoro
stići?
– Nažalost, kočija im se prevrnula i završili su u jarku. Koliko sam
shvatio, kočijaš je na vrijeme skočio s klupe i nije mu ništa. No sluga
milostivoga gospodina dobio je udarac u glavu i tek je prije sat
vremena, ili tako nekako, došao k sebi. A vaša služavka, milostiva
gospođo, slomila je ruku.
– Oh, ne! Jadna Luce! Moram poći k njoj...
 – Ne brinite, sve je u redu s njom. U Lisici i slavuju je. To je bila
najbliža gostionica u kojoj su ju mogli ostaviti. Popila je šalicu toplog
mlijeka s vinom i začinima i sada spava mirno kao beba.
– Je li i moj sluga tamo? – upitao je Flech.
– Da, gospodine. I njega su odmah smjestili u krevet – rekao je
gostioničar pa rukom pozvao djevojku koja je sramežljivo stajala u
hodniku. – Ovo je Elsie, pomoćnica naše kuharice. Vjerujem da bi
mogla zamijeniti služavku milostive gospođe i priskočiti joj u pomoć
oko ženskih stvari.
Elsie je bila visoka i krupna djevojka, širokih ramena i mišićavih
ruku. A kad se nasmijala, ispostavilo se da ima samo tri zuba u gornjoj
čeljusti.
Fletch je kratko pogledao Poppy pa odmahnuo glavom. – Mojoj
supruzi i meni svidjela se jednostavnost seoskog života i vjerujemo da
se možemo snaći i bez tuđe pomoći. Hvala, ali doista nema potrebe da
vam uzmemo Elsie. Svjestan sam da vam je njezina pomoć u kuhinji
dragocjena.
Poppy je zaustila u namjeri da se pobuni, no krčmar je već
kimnuo i naredio svima da izađu iz sobe.
 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

C harlotta je izvukla Bibliju iz torbice i zabrinuto se zagledala u

Villiersa, pokušavajući dokučiti je li bliže smrti nego kad ga je
zadnji put vidjela. Razmišljajući o tome, srce ju je na trenutak
zaboljelo, što je stvarno bilo glupo jer vojvoda joj ipak nije bio toliko
blizak. Posjetila ga je samo četiri puta.
– Nisam se nimalo promijenio – rekao je, pročitavši joj misli. – I
dalje sam jednako otrovan i otporan na vjeru. I pretežno zlovoljan.
– Donijela sam Bibliju – rekla je, ne trudeći se prikriti prizvuk
neodobravanja u glasu. – Sigurna sam da vam Božja Riječ može biti
velika utjeha u ovim teškim trenucima.
– Biste li mi čitali o Davidu i Bat–Sebi, njegovoj lijepoj ženi? Kao
dječak, najviše sam volio tu priču.
– Apsolutno ne. Citat ću vam iz Evanđelja po Luki – rekla je i
odlučila mu pročitati priču o Isusovom rođenju. – Bilo je to u vrijeme
Heroda, kralja Judeje... – započela je i kratko ga pogledala. Na njezino
čuđenje, nije se pobunio. Spustila je pogled na Bibliju i nastavila čitati.
U nekom trenutku, njegov sluga ušao je u sobu s bokalom vode u
ruci. Čim je izašao, Charllota je napunila čašu vodom i pružila ju
Villiersu. Popio je nekoliko gutljaja i odložio ju na noćni ormarić.
– Izabrali ste tu priču jer se bliži Božić, zar ne? – upitao je i
nastavio, ne čekajući odgovor. – Mislite li da ću ozdraviti ako to
poželim? Zar uistinu vjerujete u čuda?
– Neće vam škoditi ako se podsjetite na tu lijepu priču.
– Volio sam taj blagdan – rekao je. – Zbog darova, kao i sva djeca.
Imao sam mnogo želja... no neke su se pokazale neostvarive.
 – Poput?
– Poput letenja. Silno sam želio letjeti. Ali zadovoljio bih se i s
darom govora sa životinjama. A vi? Što ste vi željeli?
– Odrasla sam u obitelji koja nije bila sklona ispunjavati želje.
Moju sestru i mene roditelji su za Božić samo simbolično darivali. Ipak,
uz Božić me veže mnogo lijepih uspomena.
– Što vam je danas? Zašto ste toliko uštirkani?
– Uvijek sam takva. Želite li da vam nastavim čitati, milostivi
gospodine?
– Budite dobri i prestanite mi se tako obraćati.
– Kako je dijete raslo, jačalo je u duhu – nastavila je čitati. –
Božjom milošću bilo je obdareno velikom mudrošću...
Malo potom, prestala je čitati i pogledala ga preko ruba knjige.
Bio je kost i koža. Gotov je, pomislila je. Samo što ne umre. Doista,
trebala bi biti malo toplija prema njemu. Manje uštirkana. Spustila je
knjigu u krilo.
Otvorio je oči. – Nastavite – rekao je.
– Mislim da bi ovo bilo dovoljno za danas.
– Želim čuti priču do kraja – rekao je i vidjevši kako ga je
pogledala, glasno se nasmijao.
– Ispraznite čašu – rekla je. – Znate da morate piti puno vode, zar
ne?
Bez i jedne primjedbe ispraznio je čašu.
– Zašto ste tako silno željeli letjeti? – upitala je, nadajući se da će
ga razgovor o tome razveseliti.
 – Tko to ne bi želio? Zamislite kakav je osjećaj raširiti krila i
nošen vjetrom jedriti po golemom nebeskom prostranstvu. Onako kako
to sokoli čine. A zatim sletjeti na granu nekog stabla i čavrljati s
prijateljima. Uvjeren sam da su razgovori među granama drveća mnogo
zanimljiviji od onih u londonskim salonima.
– O, kako ste to lijepo rekli!
– Niste mi rekli što ste željeli – podsjetio ju je. – Nešto zacijelo
jeste. Dječaci u najmanju ruku žele pronaći zrno graha u božićnom
kolaču i postati kraljem noći. A mogao bih se okladiti da nema dječaka
koji nije poželio da njegova opaka mala sestra ne postane kraljica noći
ili da barem opeče jezik kad srkne prevrući čaj.
Charlotta je kratko razmislila pa odlučila reći istinu. – Zapravo,
do šesnaeste godine nisam ništa osobito poželjela.
– A onda ste se zaljubili – rekao je, pogledavši ju ispod napola
spuštenih vjeđa.
– Ne. Tada sam poželjela da se neki muškarac zaljubi u mene. Bilo
koji jer živjela sam u uvjerenju da svoje emocije mogu uskladiti s bilo
čijima.
– Kako tužno – rekao je. – Je li se tko zaljubio u vas?
Po svemu sudeći, bila je u pravu. Raspoložio se. Koristit će mu da
za promjenu razmišlja o nečem drugom, osim o sebi i svojoj bolesti,
zaključila je. – Lord Barnabe Reeve – rekla je. – Barem sam tako
mislila.
– Ah, to je onaj Barnabe zbog kojeg ste mi došli u posjet?
Poznajem lorda Reevea, ali nisam znao njegovo ime.
– Na jednom je balu cijele noći plesao sa mnom. Mislila sam... ali
ne, ubrzo je otišao iz Londona. Navodno nije sasvim čist u glavi.
 – Ne bih vam želio pokvariti uspomenu na prvu ljubav, no onako
kako ja gledam na to, bolje je ostati sam nego završiti u braku s nekim
tko nije čist u glavi – rekao je i mirno položio ruke na pokrivač.
Za nekoga poput njega, općenito je djelovao previše mirno i to ju
je uznemirilo. – Nedvojbeno ste u pravu – hitro se složila. – Nakon
nekog vremena prestala sam željeti muškarca koji bi se zaljubio u
mene. Shvatila sam da se to neće dogoditi jer nisam dovoljno lijepa i
zato sam poželjela muškarca koji bi bio dovoljno slijep da mu se svidim
zbog nečega drugoga.
Blijedo se osmjehnuo. – Umijete biti otrovni – rekao je. – Uvjerio
sam se u to. I vrlo ste inteligentni. Zato ste se i svidjeli Elijahu.
– Elijahu?
– Vojvodi od Beaumonta. Ja bih vas rado oženio.
Zaprepašteno se zagledala u njega. – Ali... – započela je i naglo
zašutjela. Zaboga, što mu je? Na samrti je, a razmišlja o ženidbi!
– Da, znam da sam na samrti – nehajno je rekao. – Nevjerojatno
je kako to djeluje na moj društveni život. Biti napola živ isto je što i biti
napola prolupan, kao Reeve. Ni njega ni mene nijedna žena ne bi uzela
u razmatranje kao mogućeg bračnog kandidata.
– Iskreno sumnjam da biste me oženili – rekla je Charlotta,
napokon se pribravši. – Usto, vi ste po ugledu i značaju daleko iznad
mene. Ne bih se usudila vas poželjeti za supruga.
– Mislio sam da se žene žele što je moguće bolje udati. Ne samo
zbog sebe nego i zbog djece.
– Kao što ste već prije istaknuli, meni je prekasno za djecu –
podsjetila ga je.
– To će vas vjerojatno zaprepastiti, no prošle noći požalio sam što
nemam djecu, a onda sam se prisjetio da ih ipak imam.
 – Imate?
– Vanbračnu – rekao je. – Ljudima se svašta dogodi pa i to.
– Meni se takvo što ne bi moglo dogoditi – suho je odvratila.
– Žene općenito više vode računa o tome.
Izgledao je kao da će ponovno pasti u groznicu. – Bolje da vam
nastavim čitati Bibliju – hitro je izgovorila. – Iako je možda prekasno
za spas vaše duše.
– A ako bih vam pronašao muža? Mislite li da bih se time mogao
iskupiti?
– Radije se pobrinite za vašu sirotu djecu – zgroženo je odvratila.
– Koliko ih je?
– Manje nego što je nužno za pjevački zbor – rekao je. – No više
od solo pjevača. Uzgred, umijete li lijepo pjevati?
– Ne.
– Poznajem jako zgodnog momka kojem bi trebala žena, no on
jako voli glazbu i želi neku koja umije lijepo pjevati.
– Ja pouzdano nisam ta.
– Volite li konje?
– Konji kao konji. Niti ih volim niti ne volim.
– Ne zvuči osobito ohrabrujuće. Šteta, jer su njegova druga ljubav
konji. No volite raspravljati i dobri ste u tome. U to sam se barem
uvjerio. I razumijete se u politiku. Neke vaše sugestije Beaumontu bile
su vrlo korisne. Hm, možda neki mladi perspektivni političar? Znam
nekoliko takvih i...
– Takvi žele ženu s velikim mirazom – ravnodušno je odvratila.
– Ah, to je najmanji problem.
 – Što se mene tiče, bojim se da je najveći. Moj miraz nije spomena
vrijedan.
– To je lako rješivo. Ja vam mogu osigurati miraz – rekao je,
pogledavši ju ravno u oči.
– Zašto biste takvo što učinili za mene?
– Jer mi se sviđate. Ljudi na samrti imaju svojih mušica i čine
svakakve ludosti – odvratio je i ponovno zatvorio oči.
– Hvala vam, ali radije se ne bih ubrojila u te ludosti – rekla je pa
duboko uzdahnula. – Usto, bilo bi to isto kao da sam uz vašu pomoć
kupila muža. Grozno bih se osjećala zbog toga.
– Ah, on to ionako ne bi znao. Ako biste se malo dotjerali... ljepše
se odjenuli i narumenili usnice i obraze... – rekao je i ponovno ju
pogledao. – I učinili nešto s kosom. Da, pouzdano biste morali učiniti
nešto s kosom. Frizura vam je još i gora nego što je bila.
Nije mu htjela reći da se tog jutra nije nimalo trudila oko frizure
jer je željela što prije doći k njemu. – To bih svejedno bila ja.
– Ne u potpunosti. Ljudi bi vas drukčije doživljavali. Ipak, mislim
da se ne biste trebali udati za političara. Prilično su grabežljivi. U pravu
ste, takav muškarac oženio bi vas samo zbog novca i zato što mu
možete pomoći u karijeri. Ne, političar ne dolazi u obzir. Vama treba
intelektualac.
– Mislite?
– Da. Filozof. Reeve je bio takav. Neprestano je filozofirao o
ovome i onome. Uz nekoga poput njega ne biste se nikada dosađivali,
zar ne?
– Istina – priznala je.
– Koliko je do Božića?
 – Sutra je blagdan Svetog Nikole.
Polako je kimnuo. – Čini mi se kao da sam se jučer borio u
dvoboju, a prošli su mjeseci...
– Jest.
– Neću preživjeti, zar ne?
– Previše ste bezobrazni da biste umrli – oštro je odvratila. –
Možda bih se doista trebala udati za vas i početi obilato trošiti vaš
novac. Mislim da biste začas ozdravili samo zato da poništite naš brak
prije nego što spadnete na prosjački štap.
Uspjela ga je nasmijati. Čak su mu i suze navrle na oči. Nažalost, i
zakašljao se.
– Na što biste trošili moj novac? – upitao je. – Pretpostavljam, na
krzna, haljine i nakit?
– Ne. Dala bih ga vašoj djeci.
– Ah, za to sam se već pobrinuo. Nemaju novčanih problema. A
načinio sam i oporuku. Ništa im neće nedostajati. Osim oca. Ali njega
ionako nikada nisu ni imali.
– Glupost. Jasno da jesu, ali lošeg i beskorisnog.
Kratko se namrštio. – Morat ću vam pronaći gluhog muža – rekao
je.
– I mislite da ću se kockati svojom reputacijom dolazeći ovamo
kako bih čula jeste li mi pronašli koga za udaju? Odakle vam uopće
pomisao da bi vam takvo što moglo uspjeti?
– Slabo me poznajete pa ne možete znati da uspijevam u svemu
čega se ozbiljno prihvatim. Pronaći ću vam savršenog muža. Volio bih
vidjeti hoćete li ga odbiti.
 – Ako pristanem udati se za njega, zauzvrat mi se morate odužiti.
– Molim? Trebao bih vam se odužiti zato što sam vam pronašao
muškarca iz snova?
– Da. Morate ostati živi dovoljno dugo da vas možemo uzeti za
kuma našoj djeci – rekla je, pogledavši ga kao da se to samo po sebi
razumije. – U protivnom biste bili spremni otkotrljati se u grob samo
zato što vaš liječnik misli da biste trebali skratiti stvar i odustati od
života. Sigurna sam da bi se mnogi jako iznenadili kad bi znali koliko
ste pokorni i podložni tuđem mišljenju.
– Prava ste oštrokondža.
– Nisam završila.
– Imate još neki zahtjev?
– Da. Želim da se u tom slučaju pobrinite biti otac vašoj djeci.
– Ah, ne bih bio nimalo bolji otac nego što je moj bio. Bolje im je
bez mene, barem utoliko što im nema tko stalno nalaziti loše strane.
– Budući da volite ljudima nalaziti loše strane, bili biste savršen
otac.
– Oštrokondža je anđeo prema vama. Trebat će mi čudo da vam
pronađem muža.
– Za početak, morate se potruditi ustati iz kreveta. Ako ne
možete hodati, sjedite u naslonjaču. Uistinu ste pretjerali s tim
izležavanjem. Kako mi mislite pronaći muža dok ležite u krevetu?
Slegnuo je ramenima. – Kad sam u groznici, nemam osobit izbor,
zar ne?
– U tom slučaju, zaboravite na vaš mali plan. Koji bi me iole
pristojan muškarac oženio ako bi me upoznao u vašoj spavaćoj sobi?
 – U pravu ste – promrmljao je. – Nitko ne bi povjeravao da mi
čitate Stari Zavjet. Dakle, želite da ubrzo stanem na noge, zar ne?
– Postoji li neko bolje rješenje?
– Oduvijek sam držao da bi žene trebale vladati svijetom – tiho je
rekao i zatvorio oči.
Minutu poslije, misleći da je zaspao, Charlotta je gurnula Bibliju
u svoju pletenu torbu pa ustala u namjeri da se tiho udalji.
No ponovno je otvorio oči. – Božićna zabava – promrmljao je. –
Morali bismo otići na istu božićnu zabavu.
– Spavajte – rekla je. – Za danas ste se dosta umarali.
– Netko će zacijelo pozvati društvo na ladanje u vrijeme Božića.
Sutra ću se pobrinuti da nas pozove. Nađemo li se tamo, nikome ništa
neće biti sumnjivo – rekao je i zatvorio oči. – Umoran sam – tiho je
dometnuo. – No začudo, nisam u groznici. Možda ste vi ipak
čudotvorka.
– Možda – rekla je, samo zato da bi imao o čemu razmišljati.
Trenutak poslije, izašla je iz sobe. – Zaspao je, ali mislim da je to
zdrav san – rekla je Finchleyju. – Nije u groznici.
– Bogu hvala – rekao je Finchley i otro suze iz kutova očiju. –
Dopustite mi da vas otpratim do kočije, gospođice.
 TRIDESET PETO POGLAVLJE

I što sada namjeravaš? – ljutito je upitala Poppy svog muža, gledajući

kako se vrata zatvaraju za krupnom služavkom. – Kako misliš da ću
se sama pripremiti za krevet? O kupanju da i ne govorim! Ne mogu
spavati s napudranom kosom! – Zar svake večeri pereš kosu?
– Naravno!
– Mislio sam da žene spavaju u gotovo sjedećem položaju, tako da
ne pokvare frizuru. Kad god bih te uvečer posjetio, kosa ti je uvijek bila
podignuta. Nikad ju nisi raspustila.
– Naravno da nisam.
– Zašto ne? – upitao je pa stao iza nje i počeo joj čeprkati po kosi,
kao da nešto traži. – Čak i kad bi bila u spavaćici, kosa ti je bila
podignuta. Zato sam mislio da i spavaš s podignutom kosom.
– Jasno da ne. Kad bi otišao, služavka bi mi raspustila kosu i
ponovno bih se okupala. To se valjda samo po sebi razumije. Što radiš?
– upitala je. Situacija je postala prilično čudna. Čak i ako ju Fletch više
ne želi u krevetu... ali sami su. Potpuno sami. Nema njezine služavke.
Nikakve služavke.
– Pokušavam pronaći ukosnice kako bih ih izvadio.
– Ona mlada žena mogla ih je začas pronaći i izvaditi.
– Imala je pregaču, Poppy. Jesi li vidjela tu pregaču?
– Radi u kuhinji i jasno da nosi pregaču.
– Zar nisi opazila da joj je pregača uprljana krvlju? Ja jesam.
Prilično je kršna... imam dojam da bi golim rukama mogla pilićima
otkinuti glave.
 Pomisao da bi joj žena koja otkida glave pilićima mogla prati
kosu, Poppy se nije osobito svidjela. – Joj! To je boljelo! Što radiš?
– Pokušavam ti iščupati pero iz kose. Ono najduže.
– Prestani – uzviknula je. – Sama ću!
No nije joj dopustio. – Ne znam što ga drži – minutu poslije
promrmljao je. – Izvadio sam sve ukosnice.
– Nije važno, otpast će kad smočim kosu. Molim te, idi. Moram se
okupati.
– Kako to misliš izvesti bez ičije pomoći?
Mrko ga je pogledala.
– Ta su ti pera zalijepljena za kosu. Jesi li to znala? Eto, na taj ti ih
način služavka umeće u kosu. Uz pomoć ljepila. Zalijepi ih, a poslije ih
odreže.
Poppy nije imala pojma o tome kao ni o bilo čemu drugome što se
tiče uređivanja kose. Za to je bila zadužena Luce i za taj posao bila je
prilično dobro plaćena.
– Trebaju nam škare – rekao je Fletch i prije nego što je Poppy
stigla reći i riječ, izašao iz sobe. Malo zatim, vratio se sa škarama. –
Jedini način da maknem ta pera jest da ih odrežem na mjestu gdje su
zalijepljena – rekao je. – A morat ću ti odrezati i uvojke na kojima je
katran. Budi mirna.
Naglo se povukla izvan domašaja njegovih ruku. – Mora da se
šališ! Ne dolazi u obzir! Sve će to otići s pranjem... i pera i katran i
ljepilo.
– U redu – rekao je pa odložio škare na toaletni stolić i prekrižio
ruke na prsima. U košulji zavrnutih rukava izgledao je... ah... vrlo
privlačno. Nadasve muževno. Promatrajući ga tako visokog i mišićavog,
i protiv svoje volje poželjela ga je pomilovati po mišićavoj nadlaktici.
Dakako, brzo se pribrala i otklonila tu suludu pomisao.
– Sve će to otići s pranjem – ponovila je. – Molim te, budi dobar i
izađi. Začas ću to srediti.
– Kamo bih išao? Ne valjda slušati Kralja prosjaka kako pjeva?
– Briga me kamo ćeš, ne možeš ostati tu dok se kupam.
– Zašto ne? Već sam te vidio golu. Dovraga, ljubio sam te po
cijelom tijelu! I to mnogo puta u četiri godine braka. No to smo
poglavlje zatvorili – rekao je pa podigao dug slijepljen pramen njezine
kose i s gađenjem se zagledao u njega. – Kako misliš s time izaći na
kraj? Jesi li si ikada sama oprala kosu?
Zar joj to spočitava? Očito da. Jasno da ju je to razljutilo. – Ne,
nisam – odbrusila je. – Kao ni bilo koja ženska osoba mojeg položaja.
– Zašto se ljutiš? – upitao je. – Ponudio sam ti pomoć i to je sve.
Preplavio ju je osjećaj krivnje što se obrecnula na njega. Doista, u
čemu je razlika? Vidio ju je golu više puta nego što bi mogla nabrojati.
A kosa joj je doista bila jezivo zamršena, puna grumenčića pudera i
katrana. Morala ju je što prije oprati jer ako to uskoro ne učini,
poludjet će od svrbeža.
– U redu – rekla je. – No kupat ću se u donjem rublju.
Slegnuo je ramenima. – Osobno, volim kožu dobro oprati
sapunom, no znam da ima dama koje to ne vole. Čovjek se lako uvjeri u
to čim prođe kroz balsku dvoranu.
– Ja se uvijek dobro operem – obrecnula se.
– Kako god želiš – nehajno je odvratio. – Iskreno rečeno, briga
me u čemu se kupaš. Ionako me više ne zanimaš na taj način.
 Situacija je postala još apsurdnija kad je ustanovila da bez njegove
pomoći ne može skinuti korzet. Kako bi to mogla učiniti kad je na
leđima bio čvrsto stegnut vrpcom provučenom kroz male metalne
rupice? Naravno, priskočio joj je u pomoć i prihvatio se razvezivanja
vrpce. Malo zatim, glasno se nasmijala.
– Opet si se sjetila nečega što je Loudan rekao? – upitao je.
Zvučalo je prilično ironično. – Ne – odvratila je. – Nego
Jemminih proročkih riječi. Kazala je da nije loše putovati s muškarcem
jer možete biti korisni. Bila je u pravu.
Bez riječi nastavio je izvlačiti vrpcu iz rupica pa tiho opsovao.
Očito nije bio vješt u tome. Trenutak potom jače je povukao vrpcu i...
– Dovraga – promrsio je.
Okrenula se i ugledala komad vrpce u njegovoj ruci.
– Pukla je – rekao je, slegnuvši ramenima.
– Jasno da jest kad si ju prejako povukao – odvratila je Poppy pa
svukla korzet i podsuknju. – Sad kad si mi uništio korzet, imaš li ideju
što ću sutra nositi ispod haljine?
– Očito ćeš ju nositi bez korzeta – rekao je i podigao haljinu s
poda. – Doduše, ni ona više nije za nošenje – rekao je i trenutak potom,
zagledao se u njezine grudi.
Jer stajala je pred njim u gotovo prozirnoj tunici. Ali prije nego
što je stigla rukama pokriti grudi, hladnokrvno je pogledao u stranu,
kao da ga ono što je vidio nimalo ne zanima. – Hajde, sjedni u kadu –
rekao je. – Oprat ću ti kosu.
Naravno da ga njezino tijelo više ne zanima, pomislila je. Najzad,
četiri godine sladio se njime. Zasitio je se. Usto, i predobro je znala da
mnoge žene imaju mnogo veće grudi od njezinih.
 Podigla je rub tunike i ušla u kadu pa kratko pogledala Fletcha.
Gledao je kroz prozor.
– Sniježi – rekao je.
Zagledala se u krupne bijele pahulje. – Imat ćemo bijel Božić –
rekla je i sjela u kadu, pitajući se što će tek biti kada se tunika smoči i
priljubi joj se uz tijelo.
Kao da je to njemu uopće važno, pomislila je.
To što joj se tunika priljubila uz noge i nije bilo toliko važno, no
priljubila se i uz trokut između nogu. Vidjevši to, Poppy je brzo podigla
koljena do prsa.
– Jesi li spremna? – upitao je Fletch i dalje gledajući kroz prozor.
– Ne još – rekla je pa jednu ruku prebacila preko grudi, a drugom
obgrlila koljena. – Sad jesam.
 TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Jemma i njezin muž bili su pred završetkom njihove druge šahovske

partije. Jemma bi već na polovici igre bila spremna okladiti se da će
pobijediti. Beaumont je ovu partiju igrao sa znatno manje entuzijazma
nego prethodnu.
Nehajno bi povukao potez, a zatim je pričao o Foxovoj politici,
porezima i škotskom pitanju. Gotovo kao da očekuje njezino mišljenje.
Ona bi za to vrijeme postavila figure za neslužbenu partiju (koju im je
prešlo u naviku odigrati). A ako bi joj se učinilo da govori gluposti,
rekla bi mu to.
Zapravo, u međuvremenu je počela čitati Morning Cronicle i
Morning Post, no nije mu to željela reći. Nije dobro ako muškarac
stekne dojam da je ženi baš toliko zanimljiv; to uvijek loše završi.
Te večeri, čim je spustila pogled na ploču, Jemma je znala da će
pobijediti u tri iduća poteza. Drugim riječima, za tri dana. – Imam
dojam da se nisi ni upola toliko trudio koliko u prethodnoj partiji –
rekla je i kraljicom mu uzela jedini top koji mu je preostao.
Pješakom je obranio šah što će se, dakako, pokazati kao jalova
obrana. – Istina – priznao je. – No ne bih želio da stekneš dojam kako
mi uopće nije stalo do pobjede.
– To je zato što se Villiers razbolio – rekla je. – Ostao si bez
motivacije.
Nije to komentirao. Jasno da nije. Umjesto toga promijenio je
temu. – Uskoro ćemo završiti s radom u parlamentu. Imamo još samo
jednu sjednicu – rekao je. – Hoćemo li nakon toga poći na ladanje?
Majka mi je pisala da će do daljnjega ostati u Škotskoj.
 – Pozvat ću tamo i neke ljude – izvijestila ga je.
– Naravno – rekao je, bez osobita zanimanja. – Odlična ideja.
Njegova ravnodušnost prilično ju je živcirala. – Bih li pozvala
gospođicu Tatlock?
Nekoliko trenutaka pitanje je ostalo visjeti u zraku. Namjerno ga
izaziva, a zašto? Zašto?
– Bilo bi mi drago – najzad je rekao i time, bio toga svjestan ili ne,
odgovorio na vlastito pitanje.
– No ne bih pozvala njezinu sestru. Ide mi na živce.
– Jest, prilično je naporna – složio se.
– Naravno, pozvat ću Poppy i Fletcha.
– Ali ne i njezinu majku – rekao je. – Ne podnosim ju.
– Jest, ona je i više nego naporna – složila se.
– Prava je vještica.
Nasmijala se. – Pozvala bih i doktora Loudana – rekla je. – Tek
toliko da se Fletch previše ne opusti.
Beaumont se nasmijao. – Diskretno spašavaš njihov brak?
– Ne mora propasti – rekla je. – Još se uvijek vole.
– Ako im je intimni život tako loš kako tvrdiš...
Slegnula je ramenima. – Ni naš nije bio bolji.
– I svejedno smo u braku. U čemu je razlika?
Naglo je ustala. – Oprosti, ali pošla bih napisati pozivnice.
Ustao je. – Možda bi mogla pozvati i Villiersa.
– Njega? Ali on je...
 – Bilo bi lijepo kad bi Božić proveo u društvu. Čak i ako ne bude
mogao izlaziti iz sobe. Ljudi će ga posjećivati.
Bio je to Elijah u kakvog se davnih dana zaljubila i za kojeg je
mislila da je nepovratno nestao, a eto, ponovno se pojavio kad je to
najmanje očekivala. – Ako bi došao, nitko ne bi vjerovao da je na
samrti. Ne možemo ga pozvati. Svi će misliti da ljubujem s njim, i to
pred tvojim nosom.
– I to bi mi bilo draže nego da umre.
Nije mogla vjerovati da je rekao takvo što. – To pouzdano govori
koliko ti je stalo do mene – ledenim je tonom odvratila.
Smeteno se zagledao u nju pa odmahnuo glavom. – Nisam to tako
mislio.
No bilo je prekasno. – U redu – rekla je. – Pozvat ću ga. I potrudit
ću se da ozdravi, a zatim ću mu uskočiti u postelju, tek toliko da
potvrdim glasine.
Bilo je nešto u njegovim očima... ne baš razočaranje, ali...
– To će biti zanimljivo – rekao je. – Promatrat ću vas kroz
ključanicu.
– Zašto bi to činio?
Prišao joj je korak bliže. – Moja si žena.
– Kao i sve protekle godine.
Uhvatio ju je za bradu i zagledao joj se u oči. – Nedavno si me
poljubila.
– Bio je to trenutak slabosti – tiho je odvratila.
– A ne pokušaj dokazivanja vlasništva?
 Mogla je osjetiti toplinu njegova tijela i odjednom se prisjetila
kako se uvijek osjećala sitnom u njegovu naručju. Nije čekao da smisli
dovoljno pametan odgovor. Naglo ju je privukao k sebi i strastveno ju
poljubio.
, – Naposljetku se sve svodi na to tko je čiji, zar ne? – rekao je i
izašao iz sobe.
 TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

F letch se bojao okrenuti od prozora. Ugođaj u sobi bio je čaroban;

kao u bajci. Poželio je dovijeka ostati zarobljen s njom u toj sobi,
bez slugu, bez njezine majke, bez dama i gospode, bez ikoga.
Snijeg je sve jače padao. Možda će doista ostati danima zarobljeni
u toj kolibi i biti primorani mnogo vremena provoditi u krevetu.
Mogao je vidjeti odraz njezine kose u staklu prozora. I njezina
obla ramena. Naravno, sjedila je leđima okrenuta njemu. Polako se
okrenuo i zagledao se u gomilu zamršenih uvojaka koji su padali niz
leđa, gotovo do struka. Bio je siguran da je pranjem nemoguće ukloniti
katran iz kose. Ipak, uzeo je metalnu posudu i zagrabio vodu iz kade, i
polako ju izlio na njezinu glavu. Jako polako. Sa svih strana, tako da joj
se tunika priljubi uz ramena i leđa. Kao što je i očekivao, počela je
drhtati.
– Bilo bi ti toplije kad bi se svukla – rekao je. – Usto, ne
razumijem kako se možeš oprati sapunom preko rublja?
– Molim te, operi mi kosu, a ostalo prepusti meni – odvratila je.
Zagrabio je još vode i dobro joj smočio kosu pa uzeo malo tekućeg
sapuna i bacio se na posao. Ubrzo, postalo mu je mučno od intenzivnog
mirisa pudera pa joj je hitro isprao kosu, ponovno ju nasapunao i počeo
joj snažno trljati glavu.
Kratko je šutjela, a zatim se pobunila. – Ne, ne radiš to kako
treba.
– Sjedi mirno.
Umirila se. Ne zadugo. – Moja sluškinja to mnogo bolje radi.
 – Nje sada nema. Perem ti kosu onako kako perem svoju.
– Ali prejako me stišćeš – uzviknula je i rukama se primila za rub
kade. – Prevrnut ćeš me!
– Ali moram uporabiti mišiće – pobunio se. – Jesi li svjesna što
sve imaš u kosi? To neće izaći nježnim pranjem – rekao je i podigao
jedan slijepljen pramen. – Ovome nema pomoći. Trebalo bi ga odrezati.
– Ne – povikala je. – Nemoj. Raščešljat ću ga.
– Neće ti uspjeti. Kažem ti, Poppy, nekim pramenovima nema
pomoći. Treba ih odrezati. Kao da je to nešto strašno! Kosa će ti brzo
narasti, a u međuvremenu možeš nositi vlasulju. Tako će ti biti lakše.
Ne mogu vjerovati da si svake večeri prala kosu.
– Što bih drugo? Istina, za to je potrebno vremena, ali...
– Koliko vremena?
– Najčešće ne više od dva sata – rekla je. – Joj!
Prestao joj je trljati kosu. – Dva sata? Svake večeri gubila si dva
sata na pranje kose? A kad bih izašao iz tvojeg kreveta, ti bi još dva sata
ostala budna kako bi oprala kosu?
Slegnula je ramenima. – Katkad sam bila toliko umorna da sam
jedva gledala, ali ne mogu zaspati ako ne isperem puder iz kose. Jer me
cijela glava jezivo svrbi. Do popodneva je uglavnom izdržljivo, no bilo
je dana kad bih za vrijeme večere poželjela iskočiti iz kože. Teško je
mirno sjediti kad te nešto svrbi.
Nekoliko trenutaka Fletch je bez riječi zurio u nju. – Poppy –
polako je izgovorio – znači li to da te je glava svrbjela i dok smo vodili
ljubav?
Kratko se ukočila pa sramežljivo slegnula ramenima. – Katkad.
 Izgledala je poput male djevojčice koja priznaje da je nešto
skrivila. Fletch je polako odmahnuo glavom. Osjećao se poput čovjeka
kojem se magla odjednom raspršila pred očima. – Drhtiš – rekao je. –
Trebala bi svući tu tuniku, u protivnom ćeš se smrznuti – rekao je pa
požurio do kamina i ubacio još jednu cjepanicu u ložište. – Ne gledam
te. Svuci se, Poppy.
Poslušala ga je. Uzeo je žarač i raspirio vatru. Morao je kratko
razmisliti. Nema mu druge nego ići polako. Jako polako. I moliti se da
snijeg ne prestane padati. Nastaviti joj govoriti da ne želi s njom voditi
ljubav. Zadobiti njezino povjerenje.
Što znači da noćas neće biti seksa. Svaki mišić u njegovu tijelu
pobunio se protiv toga. Osobito onaj zadužen za tu akciju.
No nema izbora. Mora uspjeti jer ne želi živjeti u lošem braku.
Odjednom je shvatio da uopće ne poznaje svoju ženu. Jer da ju je
poznavao, zacijelo bi znao što ju muči. Zaboga! Dok ju je satima ljubio i
milovao, nju je svrbjela glava! Razumije se da je jedva čekala da ode
kako bi mogla oprati kosu.
Kad god bi joj pokušao dodirnuti kosu, pobunila bi se. Naravno,
odustao je od toga jer je znao da biju morala satima popravljati.
Zagrabio je toplu vodu iz kante koja je stajala kraj vatre i zalio ju
njome. Kriomice ga je pogledala kako bi provjerila promatra li njezino
nago tijelo.
Nije. Jer da si je dopustio gledati njezine zamamne obline, navalio
bi na nju poput gladnog vuka.
Umjesto toga, stao je iza nje, nalio joj na kosu još tekućeg sapuna
pa uzeo češalj i pokušao ju raščešljati. Petnaestak minuta poslije,
odmahnuo je glavom. – Ništa od toga, Poppy – rekao je. – Ne mogu
iščešljati katran. Morat ću ti odrezati neke pramenove – objasnio je i
uzeo u ruku dug slijepljen pramen koji joj je visio niz leđa.
 Zgroženo ga je pogledala preko ramena. – Jesi li siguran?
– upitala je i nadlanicom obrisala suzu koja joj je kliznula niz
obraz.
– Da. Pogledaj – rekao je i pokazao joj slijepljeni pramen.
Još nekoliko suza kliznulo joj je niz obraze.
– Nije važno. Možeš nositi vlasulju. Kosa ti je ionako preduga.
Zašto ju ne bi skratila? Manje kose, manje pudera, zar ne? Bit će ti bolje
bez nje, glava te više neće toliko svrbjeti.
– Ali... – započela je i nekoliko puta šmrcnula pa drhtavo
uzdahnula. Dodao joj je maramicu da ispuše nos. Ispuhala ga je i
promrmljala nešto nerazumljivo.
– Što?
– Bit ću ružna – naglo je izgovorila. – I staromodna – dometnula
je. – Znam da prezireš žene koje ne slijede modu.
Kad bi samo znala. Zagledao se u njezin vrat jer nije se usudio
spustiti pogled niže od toga. – Zapravo, to mi je posve sporedno, Poppy
– rekao je. – Tvoja majka bila je u pravu kad ti je kazala da muškarac ne
može dugo ostati zagrijan za jednu ženu. Volim te i stoga želim da se
osjećaš ugodno. O tome se radi, Poppy. Nije mi važno je li ti kosa duža
ili kraća!
Ponovno je šmrcnula i nadlanicom otrla još nekoliko suza.
– To baš i nije zvučalo kao da me voliš.
– Volim te – ustrajao je i uzeo škare. – Volio bih te i kad bi ti kosa
bila kratka poput oposumove dlake.
Slegnula je ramenima i pognula glavu, dopuštajući mu da učini
što mora.
 – Poppy, postoji još jedan problem – nedugo potom je rekao.
– Da?
– Kosa ti je na nekim mjestima jako zamršena. Čini se da ju tvoja
sluškinja nije potpuno raščešljavala.
Zadrhtala je i ponovno se rasplakala, ovoga puta glasno. – Odreži
sve što moraš – promrmljala je. – Nije važno.
Tako je i učinio. Odrezao joj je sve katranom slijepljene
pramenove i uvojke koji se nisu mogli raščešljati.
– Rekao bih da ti je služavka pera u kosi učvršćivala ljepilom, a
zatim ih odrezala ako ne bi ispala za vrijeme pranja.
– Odvratno – rekla je Poppy.
– Doista – složio se. – Jer bilo je vrhova pera u kosi. I komadića
tanke žice. Čak i pokoja slijepljena perlica.
– O, Bože – uzdahnula je. – Poput kaveza za ptice.
– Tako nekako – složio se. – Uvijek sam se pitao kako se te visoke
punđe ne raspadnu. Sad znam.
– Luce je katkad u sredinu umetala i male jastučiće. U njih se
utaknu najdulja pera. Katkad sam, u posebnim prigodama, nosila u kosi
i skoro pola metra duga pera. Takvo što nije lako pričvrstiti u kosu.
Luce je činila jedino što je mogla... ne mogu ju okrivljavati zbog toga.
Žene većinom nemaju običaj svaki dan raditi frizuru, no ja sam željela
svake večeri oprati kosu.
– Gle, pronašao sam i ukosnicu s dijamantom – iznenađeno je
rekao.
– Ah, to je od jučer – promrmljala je. – Zbog tebe se sad osjećam
prljavom.
 – Nisam ja kriv što ti je kosa puna svega i svačega – odvratio je pa
shvatio koliko joj je neugodno od toga i odustao. – Barem ti kosa
nikada nije neugodno mirisala... kao u nekih žena, na mješavinu masti i
pudera.
– Ah, ja ne koristim mast. Nego vosak.
– Vosak – promrmljao je. Dakako, time je štošta razjašnjeno,
pomislio je i odrezao još nekoliko voskom slijepljenih uvojaka.
– Morat ću pronaći novu sluškinju – rekla je Poppy. – Luce mi
nikada nije bila osobito draga.
– Zaboga, što si onda čekala? Mogla si već davno...
– Moja je majka insistirala da ju uzmem. Luce je Francuskinja i
jako je vična u izradi frizura. Sjećaš se bala lady Salisbury?
– Imala si punđu visoku poput babilonske kule.
– Bila je uistinu krasna.
Odrezao joj je još nekoliko pramenova. – Ne mogu shvatiti kako
nisi opazila što Luce radi. Ili ne radi, ako govorimo o raščešljavanju
kose.
– Dame si nikada same ne raščešljavaju kosu – uvrijeđeno je
odvratila.
– Dame ne čine ovo, dame ne čine ono. Drago mi je što sam
muškarac.
– Da sam ja muškarac, otišla bih na Cambridge studirati prirodne
znanosti.
– I postala doktorica Poppy, ekspert za oposume – rekao je i
odložio škare. – Gotovo – dometnuo je pa uzeo češalj i počešljao ju.
– Morat ću se ponovno okupati – ustanovila je.
 Prebacio je njezinu haljinu preko naslona stolca u kutu i dodao
joj ručnik. Nije bio dovoljno velik da bi se cijela mogla umotati u njega,
no što je, tu je. – Ne brini – rekao je. Ionako me na taj način ne
zanimaš. Idem pozvati nekoga da isprazni kadu.
Trenutak potom je izašao. Bio je toliko uspaljen da je jedva sišao
niz stube.
 TRIDESET OSMO POGLAVLJE

F letch je ostao u gostionici, tako da se Poppy mogla u miru po drugi

put okupati. Pogledavši se u zrcalo, ponovno se rasplakala zbog
odrezane kose pa ušla u kadu i oprala se. Također i kosu – i to vrlo
temeljito. Sama, bez pomoći služavke.
Samoj se sebi zaklela da si više nikada neće dopustiti da joj netko
drugi pere kosu.
Nikada.
A kad se obrisala i sjela kraj vatre, odlučila je više ne pudrati
kosu. Nikada. Uostalom, zašto bi se trudila? Fletch ju ionako više ne
drži poželjnom. Čudno, pomislila je, shvativši da ju je ta spoznaja
zapekla. Nepotrebna mu je, a ipak ju želi zadržati uz sebe. Prstima je
pročešljala kosu i prebacila ju preko ramena. Krasnog li osjećaja ne
imati mnogo kose na glavi. No, da. Iako ju Fletch više ne želi – barem
ne voditi ljubav s njom – željela je da ju želi.
Bilo je to uistinu glupo. Godinama je mirno ležala pod njim i
umirući od srama – i svrbeža – jedva čekala da završi. Pobogu, zašto bi
htjela da joj to ponovno čini?
Naravno, ne bi htjela.
Bilo je to samo zato što joj je u toj maloj sobi izgledao tako velik i
jak. Nije mogla prestati gledati u njegova široka mišićava prsa, pod
košuljom mokrom od vode.
Vjerojatno zato što su ju zanimale prirodne znanosti. Pa tako i
građa tijela. Njegovo se prilično razlikovalo od njezina. Imao je mišiće
tamo gdje ih ona nije imala.
 To nije bila jedina razlika između njih. Primjerice, njegova kosa
bila je ravna i glatka.
Pomislivši na kosu, ponovno je zdvojno odmahnula glavom.
Trebala je znati u kakvom je stanju njezina kosa.
Zašto se uopće čudi što ju Fletch više ne želi?
I on bi njoj bio odbojan kad bi mu kosa bila zamršena i
slijepljena. Naravno, nije bila takva. Nego meka i svilenkasta poput
satena.
Koža joj je bila crvena od ribanja. Kosa čista i raščešljana. Nikad
više puder, vosak i pera, pomislila je. Neće ju čak ni kovrčati. Ne treba
joj ni sluškinja vična izradi frizura.
Začuvši kucanje na vratima, brzo je uskočila u krevet i pokrila se
do brade. Fletch je provirio unutra pa pozvao mladog slugu da isprazni
kadu i ponovno ju napuni toplom vodom.
– Pada s nogu od umora – rekao je, kad su ponovno ostali sami. –
I ne samo on. Čini se da nikada nisu morali odjednom zagrijati toliko
vode za kupanje – objasnio je i kratko se nasmijao. – Jesi li gladna?
Donijet će nam večeru u sobu, budući da nam je sva prtljaga ostala u
kolima koja su se prevrnula, pa se nemamo u što presvući dok ju netko
ne donese.
– Barem sam se uspjela temeljito oprati – s osmijehom je
odvratila. – Osobito kosu – dometnula je, znajući da bi se trebala
sramiti zbog toga, ali nije.
Izvukao je košulju iz hlača i svukao ju preko glave. – Neće ti
smetati ako se i ja okupam, zar ne? Najzad, mnogo si me puta vidjela
golog.
Pogledala je u stranu. – U početku našeg braka mislila sam da ću
povratiti svaki put kad bi došao k meni.
 Raskopčao je hlače i začuđeno se zagledao u nju. Porumenjela je
do ruba kose. Nikad dotad nije se razodjenuo pred njom. U njezinu
sobu uvijek je dolazio odjeven u kućni ogrtač. Bilo joj je neugodno
promatrati ga kako se svlači... a ipak, nije mogla odoljeti a da kriomice
ne pogleda njegova mišićava prsa prekrivena kratkim crnim dlačicama.
– Povraćalo ti se?
– Prvog puta, moja je majka povratila – rekla je Poppy i počela se
hladiti rukom. – O, Bože! Ovdje je prevruće, zar ne?
– Povratila je?
– Da. I ne samo ona, mnogim se ženama to događa – hitro je
odvratila, pokušavajući prikriti sve veću nelagodu.
– Mnogim ženama?
Da, jer to je prilično... prilično...
– Neugodno? – upitao je i svukao hlače.
I protiv svoje volje zagledala se u njegova duga mišićava bedra.
Uistinu je bio privlačan muškarac. Prekrasno građen. Svaki joj se dio
njegova tijela sviđao. Osim onoga. Bio joj je okrenut leđima pa ga nije
mogla vidjeti, no dakako da taj dio ne može biti lijep, kao što je njezina
majka davno istaknula.
Sjeo je u kadu, zatvorio oči i zabacio glavu. Kosa mu je padala niz
naga široka ramena, koža mu je bila zlaćana, a tamo, između njegovih
nogu...
Ni uz najbolju volju nije mogla shvatiti kako mu uspijeva nešto
što toliko strši držati u hlačama tako da se ne vidi. Vjerojatno u
hlačama ima ušiveno nešto nalik košaricama njezina grudnjaka, najzad
je zaključila.
 Zavalila se u jastuke i nastavila ga promatrati. Izgledao je
neobično otmjeno. I moćno.
Prisjetivši se kako bi se nadvio nad nju i upitao ju je li spremna,
kratko je zadrhtala. Uvijek bi kimnula, jer željela je da što prije završi s
tim. No katkad...
Pomislivši na to, osjetila je toplinu između nogu i brzo okrenula
glavu na drugu stranu.
– Hoćeš li mi oprati kosu? – upitao je i podigao noge na rub kade,
tako da ih je mogla još bolje vidjeti. – Obuci moju košulju, ako želiš.
Teško da bi mu tu zamolbu mogla odbiti.
Kad je počela s pranjem, iz usta mu se oteo promukao jecaj.
Ukočila se. – Je li sve u redu? – upitala je.
– Jest – rekao je. – To mi jako godi.
Zadovoljno se osmjehnula i nastavila. No kad je završila, upitao ju
je bi li mu oprala noge. – Duge su, a kada je mala. Bojim se da ju ne
prevrnem dok ih perem – objasnio je i kratko se zaljuljao kako bi
dokazao da kada nije dovoljno stabilna.
– Prestani – uzviknula je. – Budemo li morali nekoga pozvati da
pokupi vodu s poda, pouzdano će nas proglasiti luđacima. I bez toga
misle da nismo posve normalni.
Uzela je ubrus i počela mu polako prati nogu od stopala naviše.
Priželjkivao je vidjeti izraz njezina lica kad spusti pogled na njegove
krunske dragulje, no vidjevši da joj je lice rumeno poput rajčice,
načinio joj je uslugu pa naslonio glavu na rub kade i zatvorio oči. Pravo
rečeno, bilo je to najbolje što je mogao učiniti jer ako bi vidio da joj se
sviđa ono što vidi, bacio bi se na nju – i sve uprskao.
Kad je stigla do njegovih bedara, ali ne toliko blizu krunskih
dragulja da bi ih dotaknula, zamolio ju je da mu opere drugu nogu.
 Oprala ju je mnogo brže – i grublje – nego prvu pa bacila ubrus u
vodu i požurila natrag u krevet. Nije se mogao ne upitati što joj je.
Što god bilo, očito je imalo veze s krunskim draguljima.
Dovraga, ako većini žena pozli pri pomisli na seks, možda joj je
zlo. Doduše, nikada nije čuo za takvo što, no otkud bi on to mogao
znati? Znao je jedino da mu je veći nego u većine drugih muškaraca.
Na njezinu žalost, potišteno je pomislio.
Izašao je iz kade i stao kraj vatre kako bi se pobrisao.
– U čemu ćemo spavati? – upitala je, pogleda prikovana uz
suprotan zid.
Dovraga, pomislio je. – Pronaći ću nešto – rekao je pa navukao
hlače i košulju. Trebalo mu je malo vremena kako bi sve ugurao na
svoje mjesto, budući da su određeni dijelovi njegova tijela odbijali
shvatiti da te noći neće biti ništa od igre.
Putem u prizemlje pokušavao se uvjeriti da ju ne želi. U redu, želi
ju, ali u tom smislu se neće ništa dogoditi. Ništa. Ništa. Ohladit će se.
Potpuno. Bit će hladan poput St. Albansa. Jest, mora se ugledati na
njega. On si ovakvo što ne bi nikada dopustio.
Uzalud. Njegovu tijelu bilo je posve sporedno na koga bi se on
želio ugledati.
Gostioničar mu je ponudio svoju noćnu košulju i Elsienu
spavaćicu. Budući da je Fletchu prvenstveno stalo do čistoće, radije je
uzeo dvije gostioničarove noćne košulje.
Naposljetku se pokazalo da mu i nije bilo jako teško ukrotiti
svojeg demona. Poslije večere, legli su u krevet i Poppy mu je počela
pričati o tjelesnoj građi oposuma. Kad je završila, ispričao joj je o
govoru koji je sastavio. Zamolila ga je da joj ga pročita pa je ustao i
počeo joj ga čitati, hodajući amo–tamo ispred kamina.
 Nekoliko puta kratko se nasmijala, a zatim se naglo uozbiljila. A
kad je završio, oduševljeno je zapljeskala. – Ovo je uistinu sjajno –
pohvalila ga je. – Sigurna sam da će se svi složiti s tobom.
– Beaumont mi je rekao da je bolje ispričati priču iz života nego
navoditi razloge protiv nečega. Odlučio sam poslušati njegov savjet. I
tvoj, jer si istaknula da govor treba biti kratak i jasan.
Ponovno se nasmijala.
– Što je smiješno? – upitao je, zbunjeno se zagledavši u nju.
– Ta tvoja... stvar – rekla je i rukom pokrila usta. – Strši! Oprosti,
ali to doista smiješno izgleda – dometnula je i ponovno se nasmijala.
Spustio je pogled niz noćnu košulju pa slegnuo ramenima.
Naravno, što je drugo mogao očekivati? Jasno da se uspalio kad je
Poppy čak i u širokoj noćnoj košulji izgledala neodoljivo.
Uzdahnuo je. – Prokletstvo – promrmljao je. – Muškarci si u vezi
s tim ne mogu pomoći.
– Znam – rekla je i potrudila se uozbiljiti. – Nisam se smjela
smijati. Najzad, ti se ne bi nikada smijao mojim grudima, zar ne?
– Ne bih – rekao je, jer bilo je apsurdno i pomisliti da bi mu
njezine grudi mogle biti smiješne.
– A i one su zapravo čudne. Poskakuju kad hodam bez korzeta. A
budem li rodila, iz njih će curiti mlijeko.
– Doista čudno – rekao je i budući da nije želio razmišljati o
njezinim grudima, rekao joj da je vrijeme za spavanje pa ugasio svijeću
i legao u krevet. Na njegovu žalost, snijeg je prestao padati što je
značilo da će ujutro moći otići odavde.
Malo zatim, Poppy je uvukla ruku u njegovu. – Drago mi je što si
sa mnom došao ovamo – prošaputala je.
 I njemu je bilo drago zbog toga, iako se bojao priznati da je sve to
dio jednog njegova većeg plana.
– Ponio bih se neodgovorno da nisam – prilično je hladno
odvratio. – Ne bih te nikada ostavio na cjedilu.
– Hvala ti na tome – prošaputala je.
Činilo mu se da joj glas zvuči pomalo razočarano, no vjerojatno je
to umislio.
 TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

I dućeg dana, kad je već sjela u kočiju, Charlotta se sjetila da je

zaboravila uzeti Bibliju. Daleko od toga da je to bilo osobito važno,
iako je sestru (koja je njezine posjete Villiersu držala skandaloznim)
uporno uvjeravala da je čitanje Biblije umirućem, čin milosrđa.
– Zabrinut je za svoju dušu – govorila joj je.
May je dvojila u to. – Ali bilo tko mu može čitati Bibliju. Zašto
baš ti?
– Nitko mu drugi to nije ponudio.
– Ali...
– Nitko ga drugi ne posjećuje.
– Oh! To je doista...
– Sigurna sam da će umrijeti. Kako bi mogao preživjeti?
Mjesecima je u groznici.
– O, Bože.
– Ako išta mogu učiniti za njega, učinit ću.
Iako to sestri nije rekla, držala je da bi se Villiers ipak mogao
izvući. Jer živnuo bi svaki put kad bi se porječkala s njim. To je bilo
ono što mu je trebalo. Borba. U protivnom će se opustiti i jednostavno
uvenuti. Po cijele dane ležao je u toj tihoj sivoj sobi i polako gubio
volju za život.
Doduše, teško da mu više itko može pomoći. No morala je
pokušati.
 Tog puta – na vlastito iznenađenje – otkrila je da Villiers nije
sam.
Kraj prozora, stajao je visok vitak muškarac grubih crta lica. Oči
su mu bile crne kao noć u ponoć i imao je duboke podočnjake, kao da
nije spavao. No to lice... ali kako je to moguće?
– Ah, pojavila se tvoja dušobrižnica – rekao je i kratko se
nasmijao. – A sudeći po izrazu njezina lica, pita se tko sam ja i zašto
sam ti toliko nalik.
Villiers je polako otvorio oči. – Ah, napokon ste stigli gospođice
Tatlock – rekao je i osmjehnuo se, što je doista rijetko činio.
Prišla je krevetu. – Nažalost, zaboravila sam Bibliju i ne mogu
vam do kraja pročitati onu priču.
– Pjesmu nad pjesmama, pretpostavljam? – upitao je muškarac. –
Jer iskreno sumnjam da bi ga ikoji drugi biblijski tekst mogao zanimati.
Bilo je to uistinu grozno od njega. Osim što je Charlotta po zvuku
njegova glasa stekla dojam da je to rekao samo zato kako bi Villiersa
trgnuo iz obamrlosti.
– Priču o Isusovu rođenju – rekla je. – Milostivi gospodin želi čuti
kako ta priča završava.
– Znam kako završava – rekao je Villiers. – Loše, kao i mnogo
toga u životu – dometnuo je i umorno mahnuo rukom prema
muškarcu. – Ovo je moj rođak. Kao što vidite, ipak imam nekoga tko
me može naslijediti. Doduše, mojem odvjetniku dugo je trebalo da ga
pronađe.
Budući vojvoda široko joj se osmjehnuo. Koža mu je bila
brončana, zubi blistavo bijeli. – Teško se miri s tim da će ga naslijediti
netko poput mene – rekao je.
 Istina, nije djelovao osobito otmjeno. Odijelo mu je bilo
zgužvano, kravata loše svezana. Ne, doista nije izgledao poput budućeg
vojvode.
– Istina, nimalo me ne veseli pomisao da će moja krasna kuća i
sve što imam pripasti nekome koga se samo u šali može nazvati
džentlmenom – priznao je Villiers.
– A gospodin je...? – upitala je Charlotta.
– Miles Dautry – predstavio se. – Ne bih htio biti neuljudan, no
vojvoda je danas prilično umoran.
Dakle, želi ju otpraviti. No nije imala namjeru otići prije nego što
Villiersa trgne iz mrtvila. – Jasno da milostivom gospodinu nije ni do
čega – rekla je. – Čim je shvatio tko će ga naslijediti, izgubio je i ono
malo volje za život što je imao – dometnula je i sjela na stolac kraj
kreveta. – Najzad, svi ga poznaju kao izuzetno otmjenog muškarca
istančanog ukusa. A vi mu po tom pitanju niste ni do koljena.
Villiers se slabašno nasmijao i odmjerio bratića od glave do pete.
– Drago mi je što se slažete sa mnom, gospođice Tatlock – rekao je. –
Trebao sam se pobrinuti pronaći ga još dok sam bio zdrav. Tada bih
učinio nešto od njega. Sad je prekasno za to.
– Nije – pobunila se Charlotta. – Još ga uvijek možete naučiti
svemu što bi jedan vojvoda morao znati. Osobito lijepom odijevanju.
Dautry se kratko nasmijao, no nije rekao ni riječ, što je značilo da
je shvatio njezin naum.
– Prekasno je – ustrajao je Villiers. – Ne zna ni da mu netko mora
urediti nokte. I kladim se da nema više od dva–tri odijela.
– Nije istina – pobunio se Dautry. – Imam ih nekoliko.
 – Zacijelo jedno gore od drugog – nastavio je Villiers. –
Pogledajte u čemu se pojavio, gospođice Tatlock. Biste li vi to nazvali
pristojnim odijelom?
Charlotta je odmjerila Dautryja od glave do pete. Bio je u crnom
odijelu, sakoa malo preuska za njegova široka ramena. Sve u svemu,
bilo je to sasvim dobro odijelo, osim što je bilo zgužvano. I naravno,
previše obično za Villiersov ukus.
– Jahao sam cijele noći – rekao je Dautry, slegnuvši ramenima.
– Istina, milostivi gospodine – složila se Charlotta. – Neugledan
je.
Dautry se kratko namrštio. – A vi, gospođice Tatlock? Najzad,
vjerojatno se nadate postati vojvotkinjom?
Blijedo se zagledala u njega.
– Znam takve poput vas – nastavio je. – Pretvarate se da mu želite
pomoći, a zapravo se nadate da ćete ga upecati.
– Ne – odvratila je. – Nadala sam se upecati njegova nasljednika.
Odnosno, vas... barem do trenutka kada sam vas ugledala. Sada ću
morati korigirati planove.
Villiers se ponovno nasmijao. Slabašno, ali ipak. – Moraš mi
pomoći, Dautry – rekao je. – Nijedna pristojna žena neće se udati za
tebe takvoga. Izgledaš kao lučki radnik. I što će se onda dogoditi s
mojim posjedom? Tko zna kod koga će završiti ako se barem ti ne
pobrineš za nasljednika! A i ovoj kući potrebna je ženska ruka.
Dautry je slegnuo ramenima. – Koliko sam vidio, kuća sasvim
lijepo izgleda iako se nisi potrudio oženiti.
– Molim te, za početak barem posjeti mojeg krojača – ustrajao je
Villiers. Ne možeš uokolo hodati ovakav. Moraš ispuniti želju
umirućem čovjeku.
 Trenutačno uopće ne izgleda tako, zadovoljno je pomislila
Charlotta. – Trebao bi posjetiti i vašeg brijača – slađahno je dodala. –
Nijedna žena ne bi se udala za ovako neurednog muškarca.
– Mislim da biste i vi trebali pronaći dobru krojačicu, gospođice
Tatlock – rekao je budući vojvoda. – Odakle ste uopće izvukli tu
haljinu? Takve već najmanje dvije godine nisu u modi.
– Gotovo sam zaboravio – rekao je Villiers. – Namjeravam joj
pronaći muža. Nekog filozofa. Pretpostavljam da se ti s takvima ne
družiš?
– Blago njoj – rekao je Dautry. – Ne, ne poznajem nijednog
filozofa. Takvi ne plove po moru. Draži su mi ljudi koji nešto rade od
onih koji samo razmišljaju o tome.
– Trebala bi nositi haljine živih boja – sanjivo je rekao Villiers. –
Blistavih boja dragulja...
Pada u groznicu, pomislila je Charlotta. Opet. Kratko je zagrizla
usnicu i pogledala Dautryja. Prišao je krevetu, opipao Villiersu čelo pa
požurio prema vratima, naglo ih otvorio i rekao slugi neka donose
hladne obloge.
Villiers je ponovno zatvorio oči.
– Gospođice Tatlock... – rekao je Dautry, dajući joj do znanja da
bi se trebala udaljiti.
Ustala je.
– Svila boje jagoda... – promrmljao je Villiers.
Charlotta se polako okrenula i uputila se prema vratima.
Na sebi je mogla osjetiti Dautryjev pogled.
 – Vjerujem da ste se samo šalili kad ste rekli da se nadate postati
vojvotkinjom, gospođice Tatlock? – upitao je, trenutak prije nego što je
izašla.
Stala je, hitro otrla suze iz kutova očiju i polako se okrenula. –
Jedva da ga i poznajem, gospodine – tiho je odvratila. – Zabunom me
pozvao k sebi umjesto nekoga drugoga. Ili sam tako barem shvatila.
Čitam mu Bibliju jer se nadam da će ga to utješiti. I često se prepirem s
njim jer ne želim da se preda.
– I ja bih tako postupio – rekao je i tužno se osmjehnuo –
Mjesecima leži u postelji. Zašto ga niste posjetili? Grozno je usamljen.
– Nisam znao što se dogodilo. Vidio sam ga samo jednom u
životu, kad mi je bilo sedam godina. Jedva se toga i sjećam. Kakve li
gluposti upustiti se u dvoboj! I to u njegovim godinama!
– Tako star ipak nije!
– Baršun – rekao je vojvoda. – Izvezen ružama.
– U svakom slučaju, prestar je da bi se upuštao u dvoboj – ustrajao
je Dautry.
– Nikada vas nisam vidjela na nekom balu ili zabavi.
– Ah, dakle, niste dušobrižnica koja mu se pukim slučajem našla
pri ruci nego pripadnica takozvanog višeg društvenog sloja? – upitao je,
prekriživši ruke na prsima.
– Tako mi je bilo suđeno od rođenja, a čini se i vama – odbrusila
je.
– Zapravo, ne.
– Budući ste vojvoda.
 – Ako se to i dogodi, što se nadam da neće, bit će to posve
slučajno. Nismo u bliskom srodstvu, no imamo zajedničke pretke,
moreplovce.
– Ah, zato obojica imate u sebi nešto gusarsko – rekla je i široko
se osmjehnula.
Uzvratio joj je osmijeh i rukom se oslonio o dovratak.
– Niste na brodu, ne morate se ni na što oslanjati – rekla je.
– Navika – rekao je. – Volio bih da jesam.
– Nemojte mu dopustiti da vas kroji po svojoj mjeri. Borite se s
njim oko svake sitnice. Jeste li razumjeli?
– Kao da slušam svoju majku – promrmljao je.
To joj nije najbolje sjelo jer odjednom se sjetila da je stara cura. –
Doviđenja – rekla je i izašla.
– Čekajte! Koliko vidim, i vas je naumio prekrojiti po svojoj mjeri.
– Kad je u groznici, priča svakakve gluposti – preko ramena mu je
dobacila. – Srećom, poslije se ničega ne sjeća.
– Iskreno se nadam – promrmljao je Dautry. – Jer doista ne bih
volio da me odjene u baršun s vezenim ružama.
– To bi vam krasno stajalo – rekla je i hitro se uputila niz stube.
Nije mogla reći ono što je zapravo pomislila: da Villiers vjerojatno neće
poživjeti dovoljno dugo da bi ga vidio u tom odijelu.

May nije bila osobito iznenađena viješću o pojavi Villiersova

nasljednika. – Začudila bih se da se nitko nije pojavio – rekla je. – U
takvoj situaciji uvijek se pojave.
 – Nisam stekla dojam da je takav – rekla je Charlotta. – Ne djeluje
kao da mu je osobito stalo postati vojvoda. Pomorac je i nije imao
pojma što se dogodilo. Villiersa je vidio samo jednom u životu.
May je prezirno naškubila usnice. – Pomorac! Sljedeći je vojvoda
od Villiersa pomorac. Grozno!
– Jest – složila se Charlotta i obrisala suze iz kutova očiju.
May se oštro zagledala u nju. – Moraš ga izbaciti iz glave, Lotta –
odlučno je izgovorila. – Takav je život, u vezi s tim se ne može ništa
učiniti. Pomiri se s tim – rekla je i izvukla pismo iz džepa. – Ovo će te
sigurno oraspoložiti.
– Beaumont mi je poslao pismo? – začudila se Charlotta, vidjevši
pečat na omotnici.
– Ne, nego njegova supruga – rekla je May. – Možda te opet
poziva na večeru.
Charlotta je brzo otvorila pismo. – Poziva me da provedem Božić
na njihovu ladanjskom imanju.
May je oduševljeno sklopila ruke na prsima. – Jasno da ćeš
pristati!
– Otkud sad to? Stalno govoriš da bih se morala držati podalje od
vojvode.
– Ovo je sada posve druga priča.
– Kako to?
May je kratko zagrizla usnicu. – Priznajem, bila si u pravu.
– Kad sam ti rekla da ga ne zanimam onako kako ti misliš da ga
zanimam?
 – Da. Ovaj poziv to i dokazuje. Vojvotkinja te u protivnom
nikada ne bi pozvala.
– Cijelo sam ti vrijeme to govorila – umorno je odvratila
Charlotta.
– Prihvati taj poziv – rekla je May i sjela do nje. – Villiers će
ionako uskoro umrijeti, zar ne?
Charlotta je potišteno kimnula.
– Prihvati taj poziv. Ne možeš ga odbiti – ustrajala je May. – Ne
možeš!
 ČETRDESETO POGLAVLJE

B udući da se Poppy vratila iz Oxforda ostrižena poput ovce i bez

služavke, Jemmi nije preostalo drugo nego pozvati monsieura
Olivera, briljantnog mladog frizera.
Dan poslije, Poppy je s novom frizurom – mekim kratkim
kovrčama i vrpcom u kosi, izgledala slađe nego ikada. – Ne bih se
začudila da to postane novi modni hit – rekla je Jemma.
– Ne marim što će tko misliti o tome – odvratila je Poppy. – Više
mi nije ni na kraj pameti pudrati kosu.
– Nekim ljudima koža je preosjetljiva na puder. Pocrveni i počne
se ljuštiti. Villiers nikad ne pudra kosu.
– Udana sam pa više nije važno kako izgledam.
– Ima nešto u tome – složila se Jemma, iako je djelovala pomalo
zaprepašteno. – Doduše, nikad nisam mislila da to ima veze s bračnim
statusom.
– Ja sam se dotjerivala u želji da ugodim Fletchu.
– A ja zbog sebe – rekla je Jemma. – Katkad cijeli dan provedem u
kućnoj haljini. No kad se odlučim dotjerati, činim to iz vlastitog užitka.
Volim se osjećati lijepom.
– Ja se tako nikada ne osjećam.
– Osjećala se tako ili ne, lijepa si – ustanovila je Jemma i gurnula
joj u ruke list papira. – Ovo je popis ljudi koje sam za Božić pozvala na
ladanje. Problem je u tome što ne poznajem sluge koje tamo rade. Čak
ni batlera. Mrzim ovisiti o pomoći ljudi koje ne poznajem.
 – O, Bože – začudila se Poppy, pogledavši popis. – Koliko je to
ljudi? Mislila sam da će nas tamo biti samo nekolicina.
– I nije mnogo više od tog – rekla je Jemma. – Budući da je
Villiers bolestan, ne možemo si dopustiti bučnu proslavu. To se uistinu
ne bi pristojalo.
– A ovako se pristoji? Svi će to smatrati skandaloznim.
– To me ni najmanje ne zabrinjava. Jedino strahujem od
sumornog ugođaja. Bude li mu dobro, imat ćemo sjajnu božićnu
zabavu.
– Sigurna si da će doći?
– Da, potvrdio je dolazak. I poslao mi cijelu listu zahtjeva.
Između ostalog, zahtijevao je da pozovem i gospođicu Tatlock. Nije li to
uistinu čudno?
Poppy se kratko namrštila.
– Misliš da ga je Beaumont zamolio da mu učini tu malu uslugu,
zar ne? Ali nije jer sama sam upitala Beaumonta bi li želio da ju
pozovem.
– Zaboga, zašto si to učinila?
Slegnula je ramenima. – Jer me zanimalo kako će reagirati. Rekao
je da bi mu bilo drago ako bih ju pozvala – kazala je i kiselo se
osmjehnula. – Čini se da sam dobila što sam tražila, zar ne?
– Oboje ste se u vezi s tim ponijeli djetinjasto – ustanovila je
Poppy. – Osobito ti.
Jemma joj se široko osmjehnula. – Prije nekoliko mjeseci ne bi to
rekla.
– Što je još Villiers tražio?
 – Kaže da zadnje vrijeme mnogo razmišlja o svojoj duši i zato želi
da pozovem nekoliko filozofa s kojima će u svojoj sobi razgovarati o
duhovnim sadržajima.
– Doista čudan zahtjev.
– Ne može mu biti tako loše ako je sposoban za takve rasprave,
zar ne? K tomu, filozofi ne smiju biti oženjeni. To mi je najčudnije od
svega. I javio mi je da mu osiguram smještaj za njegova krojača, a
vjerojatno i za jednu švelju i šeširdžiju. Imaš li dojam da je prolupao?
Poppy je zbunjeno slegnula ramenima i odlučila ju pitati za
Fletcha, jer to ju je zapravo jedino zanimalo. – Je li Fletch potvrdio da
dolazi?
– Još nije, ali vjerujem da hoće. Uzgred, tvoju majku nisam
pozvala.
– Nažalost, ona je pozvala mene – sumorno je odvratila Poppy. –
Želi me vidjeti što je prije moguće. Drugim riječima, odmah.
– Iskreno se nadam da ne očekuje moj poziv. Prije bih svima
otkazala nego ju pozvala. Možeš li zamisliti nju, Villiersa i mene pod
istim krovom? Zadnji put kad smo se srele u Parizu, rekla mi je da sam
nenadmašna igračica. Nije mi se činilo da je to kompliment.
– Teško da jest. Želiš li da ti to prevedem?
– Radije ne. Pretvarat ću se da je mislila na šah. U protivnom bih
ju morala smatrati primitivkom koja se služi otrcanim frazama.
– Nisi ni upola tako loša kao što se pretvaraš.
– Zapravo sam duplo gora. Pitaj mog muža.
Poppy se glasno nasmijala. – Ali, njih ne treba ozbiljno shvaćati.
Sama si mi to rekla!
 Izašavši iz kočije pred palačom vojvode od Fletchera, Poppy je
nostalgično uzdahnula, a zatim se prisjetila da nema osobitog razloga
biti vezana uz tu kuću budući da to nije bio njezin dom, nego samo
mjesto stanovanja.
Zapravo, ta je kuća bila simbol njezina života. Kao da je gostovala
u njemu, prepustivši majci da vuče konce.
No to se promijenilo, pomislila je i odlučno ušla u kuću. Quince
ju je smjesta otpratio do salona, a čim je ušla, shvatila je da njezina
majka nije samo živjela u toj kući nego ju je i preuredila po svojem
ukusu.
Zidovi su bili prekriveni crvenim brokatom protkanim zlatnim
nitima. S lijeve i desne strane kamina na zid su bila pričvršćena dva
ogromna mesingana svijećnjaka, a kamin jedva da se i vidio jer je ispred
njega stajao velik paravan s plohama urešenim izvezenim ružama te
resama i rojtama na dnu.
Njezina je majka otmjeno poput Marije Antoanete sjedila u sofi
od brokata. Visoka punđa bila joj je urešena cijelom šumom pera. Iako
je bilo prijepodne, bila je odjevena kao za prijem, u haljinu bez
naramenica. Ukratko, izgledala je kao da pozira za portret vojvotkinje.
Čim joj je Poppy prišla, široko joj se osmjehnula i pružila joj ruku na
poljubac. – Veselim se što te vidim, kćeri.
Poppy joj se uljudno naklonila, poljubila joj ruku i sjela u
naslonjač nasuprot njoj. Istog trenutka, njezina majka zgroženo je
vrisnula. – Tvoja kosa! Što si učinila s njom?
– Odlučila sam ju skratiti.
– Ali zašto? – zapanjeno je upitala. – Kako si mogla biti tako
glupa? Izgledaš poput piljarice! Ne mogu vjerovati da bi Luce ikada
učinila takvo što!
 – Zapravo, namjeravam je se riješiti.
– Riješit ćeš je se? Ne mogu vjerovati! Ne možeš to učiniti!
Izgledala je toliko užasnuto da se Poppy zamalo nasmijala.
– Služila se ljepilom kako bi mi pričvrstila pera u kosi. Jasno da si
više neću dopustiti takvo što.
– Što te se tiče čime se služi u izradi frizure? To nije tvoja briga!
Trebao bi te zanimati samo rezultat. Ta je cura znala s kosom...
onesvijestila bi se kad bi vidjela što si učinila od sebe.
– Kosa mi je bila toliko zapetljana da se nije mogla raščešljati.
Morala sam ju ošišati. Vjerojatno je i tvoja takva; iznutra sva zapetljana
i slijepljena.
– Govoriš poput uličarke. A tako i izgledaš. Moraš odmah pronaći
drugu francusku frizerku. Pouzdano prije nego što te itko vidi ovakvu.
No jedno ti moram priznati. Barem si bila dovoljno pametna da uokolo
ne razglasiš svoj boravak kod vojvotkinje od Beaumonta. I ja sam se
potrudila to prikriti, tako da malo tko to zna.
Očito, njezina majka nije se družila s ljudima koji odlaze na
predavanja u Royal Society. – O čemu si željela sa mnom razgovarati,
majko?
– Vrijeme je da se vratiš kući i počneš obnašati ulogu vojvotkinje.
Sutra priređujem večernju sjedeljku i želim da budeš na njoj. Dovela
sam u red tvoju kuću i tvojeg muža. Ta budala napokon je pronašla
ljubavnicu pa ti više neće dodijavati.
Poppy je odmahnula glavom. Prije, majčine bi ju riječi zaboljele,
no sada više ne. Jer bila je sigurna da joj Fletch ne bi lagao. – Fletch
nema ljubavnicu, majko – odlučno je odvratila.
 – Zaboga, doista si glupa da gluplja ne možeš biti! Fletch ovo,
Fletch ono! Tepaš mu kao malom djetetu. Ja sam mu se obraćala onako
kako se pristoji i jamčim ti da mu se svidjelo.
Pozvala sam te zato Jer je krajnje vrijeme da se uozbiljiš i počneš
se ponašati poput vojvotkinje od Fletchera, što i jesi!
– Učinilo mi se da ti uživaš u toj ulozi.
Nastupila je mrtva tišina. Lady Flora zagledala se u kćer kao da ju
nikad dotad nije vidjela. – Dakle, o tome se radi – teatralno je
izgovorila. – Ljubomorna si na mene.
– Ne, nisam – s uzdahom je odvratila Poppy. Jer znala je što
slijedi. Jedini način da to spriječi bio je da pokaže kajanje, ispriča se,
puže i gmiže...
Lady Flora ustala je i uspravila se. – Ne? Što je to onda trebalo
značiti?
Poppy je također ustala i pogledala ju ravno u oči. – Očito, sviđa
ti se živjeti ovdje. Vidim da si sve uredila po svojem ukusu.
– Sada napokon izgleda poput kuće dostojne vojvodskog para.
Poppy nije rekla ni riječ.
Lady Flora prišla joj je korak bliže. – Ne sviđa ti se? Nakon što
sam uložila mjesece truda i vremena da bih učinila ono za što si ti bila
previše glupa i nesposobna, mrtvo hladno mi kažeš da ti se ne sviđa? –
promrsila je, šibajući ju pogledom.
Ako je mislila da će Poppy ustuknuti, prevarila se. Jer nije se ni
pomakla.
– Ljubomorna si zato jer sam ljepša i profinjenija od tebe.
Uvrgnula si se na oca! Pouzdano nije moja krivica što si ispala takva
kakva jesi. Učinila sam najbolje što sam mogla. Ja sam te uzdigla do
ovog položaja, a ti mi ovako zahvaljuješ? – prosiktala je i ošamarila ju.
Samar je bio tako snažan da je Poppy izgubila ravnotežu i
povukla se korak unatrag. No začudo, nije ju osobito zabolio.
Vjerojatno zato što ga je očekivala.
Lady Flora sručila se na sofu i počela glasno jecati. Dakako, to je
bio tek početak jednog od njezinih histeričnih napadaja.
Poppy je uzela torbicu s naslonjača pa stala pred majku i
zagledala se u nju, unaprijed žaleći Fletchove sluge. – Majko?
– Ovo je bilo previše za mene. Cime sam to zavrijedila?
– Odlazim – rekla je Poppy. – Volim te, ali ne želim te više
vidjeti. Ako ti je stalo do toga, sutra slobodno održi svoju večernju
sjedeljku, no nakon toga, očekujem da se vratiš svojoj kući.
– Ne dopuštam ti da se vratiš onoj drolji – vrisnula je lady Flora. –
Nije vrijedna titule koju nosi! Kao ni ti, no ona je još gora od tebe. Čula
sam da će uskoro posjetiti lorda Strangea na Fonthillu. Zna se kakvo se
društvo tamo okuplja!
– Zbogom – rekla je Poppy i uputila se prema vratima.
– Perdita!
Kratko se trgnula od zvuka majčina glasa, ali nije se ni osvrnula.
Otvorila je vrata i hodnikom produžila prema predvorju.
Kad ju je ugledao, Quince se toliko zapanjio da je ostao bez riječi.
Vrhovima prstiju dotaknula je lice i kratko pogledala prema salonu, iz
kojega se začuo histeričan vrisak. – Recite nekome da... – započela je i
zašutjela jer lakaj je otvorio vrata i stao u stranu kako bi propustio
Fletcha i Gilla.
 Hitro je rukom pokrila lice, no bilo je prekasno. U tren oka
Fletch se našao pred njom i odmaknuo joj ruku s lica.
Svi su se diskretno povukli. Batler i lakaj požurili su prema
hodniku, Gill prema biblioteci. Fletch je duboko uzdahnuo, privukao
ju k sebi i poljubio ju u obraz.
– Sve je u redu – prošaputala je.
Odmaknuo ju je od sebe i duboko joj se zagledao u oči. – Ne, nije.
– Znala sam da će me ošamariti.
– Znala si?
– Da. Ne može se kontrolirati kad se razljuti, a rekla sam joj nešto
što ju je jako razljutilo.
– Ubit čuju – ljutito je promrmljao. Nikada ga nije vidjela takvog.
Munje su mu sijevale iz očiju. Tog trenutka njezina ga majka sigurno
ne bi nazvala ljepuškastim muškarcem, kako je inače govorila o njemu.
– Ne – rekla je Poppy i osmjehnula se, zbog čega se kratko
trgnula jer obraz joj je počeo naticati. – Izazvala sam ju, iako sam znala
kako bi to moglo završiti.
– Glupost!
– Proteklih mjeseci mnogo sam razmišljala o tome i odlučila
potpuno zahladiti odnose s njom ako me ikada više ošamari. Pravo
rečeno, da nisam otišla k Jemmi, teško da bih se ikada suočila s tim.
– Zašto si mi to prešutjela? – ljutito je upitao, ali ne zato što je bio
ljut na nju. – Trebala si mi reći.
– Ah, otkad sam se udala nije me nijednom ošamarila – rekla je i
duboko uzdahnula. – A ni neko vrijeme prije toga. Naravno, zato što je
bila zadovoljna sa mnom.
 – Drugim riječima, zato što si se udala za vojvodu – rekao je i
maknuo ruke s njezinih ramena.
Kimnula je. – Da. Zato što sam se udala za vojvodu. No doista sam
mislila da te volim.
– Teško mi je vjerovati da si pod takvim pritiskom mogla bistro
razmišljati.
– Moguće i ne.
Teška tišina pala je između njih. Jedino što se čulo bilo je glasno
promuklo jecanje njezine majke.
– Mora otići odavde – rekao je, trudeći se kontrolirati ljutnju u
glasu.
– Otići će. Rekla sam joj da ju više ne očekujem vidjeti ovdje.
Osjeća se poniženo, zato i radi scenu. Nikad dosad nisam se tako
postavila prema njoj.
– Pretpostavljam da nećeš ostati? – s izvjesnim oklijevanjem
upitao je pa smjesta odgovorio na vlastito pitanje. – Naravno da ne.
Zašto bi? – promrmljao je i osvrnuo se po predvorju u potrazi za
batlerom. – Quince!
Istog trenutka batler je izašao iz sobe za biljar; očito je stajao kraj
vrata.
– Otprati milostivu gospođu do kočije – rekao mu je Fletch. – I
zaboga, pošalji nekoga da umiri tu luđakinju – dometnuo je, mahnuvši
rukom prema salonu.
Poppy se nelagodno premjestila s noge na nogu. – Možda će iz
inata ostati još dva–tri dana, no nakon toga će otići. Ne brini, i
predobro ju poznajem.
 – I ja – rekao je i duboko uzdahnuo. – Idi. Doista mi je žao... –
započeo je pa kratko zašutio i potišteno slegnuo ramenima. – Ovo se
nije smjelo dogoditi. Trebao sam znati...
Unatoč svemu, Poppy je požurila opravdati majku. – Nije uvijek
takva. Samo kad se jako razljuti, a to doista nije često.
– Ne zanima me, Poppy – promrsio je kroz čvrsto stisnute usnice.
– Ne želim ju više nikada vidjeti ovdje. Slažeš li se s tim?
Na trenutak ju je preplavio osjećaj krivnje, no potisnula ga je. –
Da, naravno – rekla je. – Jasno da se slažem – dometnula je, kako bi se
dodatno ohrabrila i kratko mu kimnuvši na pozdrav, u pratnji batlera
izašla iz kuće.
Onako kako je ona gledala na to, hrabro je okrenula leđa majci.
Otišla je, a da se nije ni osvrnula. Više nije njezina lutka na koncu. I
nikad više to neće biti.
No svaka medalja ima dvije strane.
Onako kako je Fletch gledao na to, okrenula je leđa njemu. Otišla
je, a da se nije ni osvrnula. No zašto bi? Očito joj nije nimalo stalo do
njega. Ne radi se samo o tome da ne žudi za njegovim poljupcima i
dodirima. Nego o nečem mnogo dubljem.
O tome da ga najradije više nikada ne bi vidjela. Jer ga ne voli i
nikada ga nije voljela. Udala se za njega kako bi udovoljila majci. I
pobjegla od daljnjeg zlostavljanja.
Naglo je ušao u biblioteku pa zabio ruke u džepove hlača i
zagledao se u Gilla. – Idem u St. Anne’s Hill. Ako želiš, možeš mi se
pridružiti.
– Što je s tvojom ženom? – upitao je Gill i ustao.
– Otišla je.
 – Elizabeth Armistead živi u St. Anne’s Hillu, zar ne?
– Namjeravam posjetiti Cressidu. Sjećaš se, pričao sam ti o njoj?
Vrlo je šarmantna. Gill je upitno podigao obrve, no odlučio je pregristi
jezik. Jer postoje trenuci kada je to najmudrije učiniti. Sudeći po izrazu
Fletchova lica, ovo je pouzdano bio jedan od njih. Nikada ga nije vidio
takvog.
Ako ga Cressida uspije oraspoložiti, Gill će ju osobno bogato
nagraditi.
 ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

NA PUTU DO LADANJSKOG POSJEDA

VOJVODE OD BEAUMONTA
15. PROSINCA

K ako ste, milostivi gospodine? – upitao je Finchley valjda po

petstoti put tog dana.
Villiers je poželio uzeti pištolj i ubiti se. To bi bio najbolji
odgovor na glupo pitanje poput tog. No čemu se truditi kad će ionako
umrijeti?
To je barem bilo savršeno jasno. Nikad u životu nije se lošije
osjećao. Iako je cijelo vrijeme ležao u kočiji, vraško putovanje nije mu
zbog toga bilo nimalo lakše.
– Umirem – promrsio je. – Dovraga, kako misliš da se osjećam?
No Finchley je bio jedan od nekolicine koji su odbijali pomiriti se
s tim.
– Razumljivo, razdražljivi ste – s uzdahom je izgovorio. – Jasno da
ne umirete. Uvijek ste voljeli božićne blagdane provesti izvan
Londona. Zacijelo se i ove godine tome veselite.
– Bilo je to glupo od mene. Trebao sam ostati kod kuće –
promrmljao je. Jer groznica je opet nadolazila, poput plime koja će ga
uskoro uvući u dubine. Stalno je bilo tako; plovio je na granici između
života i smrti, poput olupine na olujnom moru.
– Gdje je gospođica Tatlock?
– Pridružit će nam se u vojvodinoj kući.
 – Gdje je Benjamin?
Na to pitanje nije dobio odgovor.
– Barnabe?
– Tko je Barnabe? – upitao je Finchley.
Nije dobio odgovor na to pitanje. – Milostivi gospodine?
– Dauntry? Moj rođak?
– I on će nam se tamo pridružiti – umirio ga je Finchley.
No Villiers je već utonuo u grozničav san. Nažalost, kad je kočija
poskočila na putu, probudio se i zastenjao od boli.
– Žao mi je, milostivi gospodine, ali tu doista nema pomoći.
Izdržite još malo. Uskoro ćemo stići... još samo sat ili dva – rekao je
Finchley. – Nisam vam to smio dopustiti – dometnuo je. Zvučao je kao
da bi se svakog trenutka mogao rasplakati što je Villiersa prilično
živciralo.
Učinio je točno ono što je trebao učiniti, no nije imao snage
Finchleyju to objašnjavati. Imao je samo dva prijatelja u životu,
Benjamina i Elijaha. Benjamina je nepovratno izgubio. No što se Elijaha
tiče...
Ispričat će mu se. Za što, nije imao pojma. Davno je to bilo i nije
se mogao sjetiti zbog čega su se zavadili. No dogodilo se u
Beaumontovoj kući i red je da se tamo i riješi.
Oprostit će se s njim, a zatim mirno otići tamo gdje ga više ništa
neće boljeti. Ta pomisao umirila ga je i ponovno je utonuo u san.
Kad se probudio, ležao je na širokom krevetu. Ono što ga je
probudilo bio je grub muški glas s izrazitim škotskim naglaskom.
Polako je otvorio oči i pred sobom ugledao krupnog crvenokosog
muškarca guste brade i... s nožem u ruci. Oči su mu ljutito plamtjele i
psovao je poput kočijaša.
– O, Bože – zapanjeno je izustio Villiers. – Prokletstvo! – trenutak
potom uzviknuo je jer monstrum ga je snažno pritisnuo uz krevet.
Znao je da će umrijeti, ali ne, nije bilo u redu da ovako ode... ne tako
da ga ubije neki poludjeli Skot.
Svom snagom pokušao se oteti, no uzalud.
– Mirujte – rekao je muškarac, tonom koji nije trpio protivljenje.
– Moram vam očistiti ranu, u protivnom se nećete izvući.
Dakako, Villiers bi se pobunio, no bol koju je trenutak potom
osjetio bila je toliko velika da je ostao bez daha. Ovoga puta nije ga
obavila crvena izmaglica niti ga je prekrio plimni val... bilo je to kao da
je s ruba litice skočio u mrak.
– Bogu hvala – rekao je doktor Treglown, jer medvjed koji je
Villiersa prikovao uz krevet bio je seoski liječnik. – Strahota –
dometnuo je, čisteći ranu. – Prokletstvo, tko ga je liječio?
– Doktor Banderspit – rekao je Finchley. – Jedan od najboljih
londonskih liječnika. Je li se to dogodilo zato što mu nisam dopustio da
vojvodi pusti krv? – upitao je, glasa preplavljena zebnjom.
Doktor Treglown zakolutao je očima i zalio ranu nečim što je
mirisalo na kiselinu. Čak se pomalo i dimilo. – Upravo suprotno. Da ste
mu to dopustili, vojvoda ne bi preživio. Pravo je čudo što je još uvijek
živ s ovako zagnojenom ranom. Izdržljiv je poput bika.
– Što radite? – upitao je Finchley.
– Čistim vrašku ranu. Odvratan posao. Davno je to trebalo
učiniti.
– Ali, čistili smo mu ranu. Brendijem, po preporuci njegova
liječnika. Činilo se da je to u redu, jer rana je najzad zarasla.
 – Brendijem! – prezirno je uskliknuo doktor Treglown i promrsio
nešto što Finchley nije razumio, ali nije namjeravao tražiti objašnjenje.
Umjesto toga, zabrinuto se zagledao u gospodara. Ležao je kao mrtav.
– Jeste li sigurni da je živ? Diše li? Ne izgleda dobro.
– I nije dobro – s uzdahom je. odvratio liječnik. – Jeste li vidjeli
što je sve bilo unutra? To bi ga najzad ubilo.
– Ali... izvana je sve izgledalo dobro – potišteno je rekao
Finchley. – Nisam znao...
– Niste ni trebali znati – ljutito je promrsio Treglown. – Ne vi. Jer
vi niste liječnik, zar ne? Ovoga puta ranu ćete četiri puta na dan ispirati
terpentinom – rekao je i odlučno spustio crnu bočicu na noćni ormarić.
– Vašem gospodaru to se pouzdano neće svidjeti. Radije se pripremite
jer će na sav glas urlati. Ako preživi do sutra navečer, možda će
preživjeti. Ne mogu biti siguran.
– O, Bože – promrmljao je Finchley. – Bliži se Božić...
– Nije sutra – rekao je Treglown. – Siguran sam da ćete ubrzo
znati hoće li vam sahrana uništiti proslavu. Čistite ranu svakih šest sati,
danju i noću.
– Da, gospodine – rekao je Finchley. – Osobno ću se pobrinuti za
to.
– Kad Beaumont dolazi? I vojvotkinja? Svi jedva čekaju da ju
vide. Otišla je u Pariz brzo nakon udaje i nikada nije bila ovdje.
– Za koji dan, ako sam dobro razumio.
Treglown se nasmijao. – Bit će to nezaboravna zabava... s
vojvodom koji odozgo zavija poput duha. Kao u jednom od onih
romana o duhovima u dvorcima, koje dame vole čitati.
 Finchley je pogledom okružio otmjenu spavaću sobu. Vojvotkinja
od Beaumonta dodijelila je Villiersu gospodarove odaje. Bude li se
oporavio, svidjet će mu se ironija te situacije.
– Pobrinite se da pije mnogo tekućine – rekao je Treglown i
uputio se prema vratima. Svratit ću poslije, ako stignem. Nekoliko je
žena pred porođajem, a babica je netom rodila i ne mogu se osloniti na
njezinu pomoć. Liječio ga je jedan od najboljih londonskih liječnika,
kažete? Kojeg li pacera – ustanovio je i izašao.
Finchley se zagledao u vojvodu.
Ukočeno je ležao na leđima, kao da čeka da mu pogrebnik uzme
mjeru za mrtvački sanduk.
 ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

20. PROSINCA

B eamontov ladanjski posjed nalazio se nadomak Sturminster

Newtona u Dorsetu, na udaljenosti od najmanje tri dana putovanja
od Londona.
– Misliš li da će Fletch doći? – upitala je Poppy čim su ona i
Jemma sjele u kočiju.
– Već me četvrti put to pitaš – podsjetila ju je Jemma. – Ne znam.
Nije potvrdio dolazak, no Božić nije sutra i stigne se još predomisliti.
Uzgred, nalazim vrlo zanimljivim što te toliko zanima hoće li doći. Nije
baš da se ponašaš poput žene koja uživa u pomisli da će godinama
živjeti daleko od supruga.
– Naravno da nisam posve ravnodušna. I ti si mjesecima tugovala
zbog rastanka s Beaumontom.
– Jer sam bila slomljena od tuge. Ali ti zadnjih dana uopće ne
izgledaš tužno i razočarano. Možda pomalo zabrinuto, ali sve u svemu,
djeluješ prilično veselo.
– Jer je rekao da me voli – hitro je objasnila Poppy. Jemma se
kratko nasmijala. – Toliko o našim istim bračnim iskustvima.
– No rekao je i da me više ne želi u krevetu.
– Teško mi je povjerovati u takvo što.
– Moja majka tvrdi da nema tog muškarca kojeg žena može na taj
način zanimati duže od par godina. Fletch se s time slaže.
 – Koliko je meni poznato, muškarci ne prave dramu oko toga.
Drugim riječima, ako je žena voljna, rado će joj udovoljiti.
– No Fletch kaže...
– Pogrešno je muškarce shvaćati previše ozbiljno. Ne govore
uvijek ono što misle. Možda je to rekao zato što misli da ti njega ne
želiš, a želio bi da ga želiš.
– Ali to nije ono što osjećam prema njemu.
Jemma se oštro zagledala u nju. – Jesi li sigurna?
Poppy je bespomoćno slegnula ramenima. – Ne znam.
– Bi li rado strgnula odjeću s njega? – upitala je Jemma. – Ja to
poželim učiniti kad me netko na taj način privlači. Lakše je ustanoviti
tko te nimalo ne privlači. Primjerice, bi li ikada poželjela lorda
Manninga milovati po trbuhu?
– Jasno da ne bih.
– Eto. A Fletcha? Bi li njega rado milovala? Možda... po cijelom
tijelu?
– Oprosti, ali to je doista smiješno – rekla je Poppy i nelagodno se
promeškoljila.
– Zašto bi bilo? Posve je normalno da žena miluje muškarca, kao i
muškarac ženu. Majka ti je to očito propustila reći ili moguće nema
pojma o tome. Sretna si što imaš muža koji te želi posvuda ljubiti i
milovati. Možda je vrijeme da se na isti način potrudiš oko njega.
– Mislim da to više ne želi – pomalo tužno odvratila je Poppy.
Jemma se kratko nasmijala. – Ako nakon onoga što sam mu
napisala u pozivnici prihvati moj poziv, to će značiti da ga itekako
zanimaš.
 – Što si mu napisala?
– Spomenula sam da sam pozvala i neke filozofe i prirodoslovce.
To nije društvo koje bi on držao osobito zabavnim. Ako dođe, doći će
samo zbog tebe. Uzgred, jutros sam primila vijest da je Villiers već
tamo.
– Je li mu bolje?
– Ne znam. Beaumont bi bio spreman prepustiti me njemu ako bi
to značilo da će preživjeti. To me je prilično razljutilo.
– Koga ne bi?
– Ipak, mogu shvatiti zašto je to rekao. Na neki način, čak se i
slažem s njim. Villiers je...
– Kakav? – znatiželjno je upitala Poppy jer nikada ga nije vidjela.
– Bahat je i nikome se ne ulaguje, ali i vrlo šarmantan. Ironičan. I
zadivljujuće inteligentan. Najzad, šahovski je majstor – dodala je, kao
da to sve objašnjava.
Trećeg dana uvečer stali su da prenoće u Ring O’Rosesu. Bilo je to
poveće, lijepo uređeno konačište, zadnje na putu do njihova odredišta.
Vlasnik im je smjesta požurio u susret.
– Čast mi je ugostiti vas – rekao je i duboko im se naklonio,
oduševljen što pred sobom vidi čak dvije vojvotkinje. – Vaši su sluge
već stigli i pripremili sve za vaš dolazak.
– Krasno – rekla je Jemma.
– I milostivi je gospodin ovdje.
– Doista? – začudila se Jemma. – Nikada ne bih pomislila da će
propustiti zadnju sjednicu u parlamentu. Čak nas je i pretekao, a
sigurna sam da nije krenuo prije nas.
 No kad su prolazile kraj točionice u prizemlju, postalo je jasno da
se vlasnik zabunio. Istina, visok crnokos muškarac koji je sjedio za
stolom u kutu jest bio vojvoda. No vojvoda od Fletchera.
Ugledavši Poppy, podigao je čašu u znak dobrodošlice.
Istog trenutka rastopila se od miline. Podigla je ruku i veselo mu
mahnula, kao petogodišnja djevojčica. Ah, kako je zgodan, pomislila je.
Sjedio je raširenih nogu i začudo, nije bio osobito otmjeno odjeven.
Porumenjela je do korijena kose i požurila za Jemmom.
Jemma ju je kratko pogledala i slegnula ramenima. – Što sam ti
rekla?
– Bila si u pravu – uzbuđeno je prošaputala Poppy.
– Hoćete li spavati u istoj sobi?
– Ne znam!
Jemma se okrenula prema vlasniku. – Ima li svatko od nas troje
svoju sobu? – upitala je.
– Naravno, milostiva gospođo – hitro je odvratio. – Najbolje koje
imam. Vaši sluge smješteni su u šest soba u prizemlju. Doista sam se
potrudio udovoljiti vam i iskreno se nadam da vam ništa neće
nedostajati.
Poppy se naglo pokunjila. Bilo je to uistinu glupo jer nije željela
voditi ljubav s Fletchom. Zašto bi ju onda žalostilo što neće spavati u
istoj sobi?
– Rekla sam ti da me se zasitio – prošaputala je. – Više me ne želi.
– Posjeti ga večeras u njegovoj sobi odjevena samo u kućni ogrtač
i poslije mi pričaj da te ne želi. Kladim se da ćeš tamo ostati do jutra.
 – Umrla bih od srama – promrmljala je Poppy. Nije takvo što
mogla ni zamisliti.
Za vrijeme večere, Jemma i Fletch cijelo su vrijeme pričali i šalili
se. Poppy jedva da je prozborila i riječ. Osjećala se poput zadnje
glupače.
– Tu opet pišu o tebi – u jednom trenutku rekao je Jemmi i dodao
joj najnoviji broj The Tatlera. – Nisam imao vremena pročitati, no
siguran sam da ćeš uživati.
Jemma je hitro potražila tračersku rubriku i kratko se namrštila. –
Ali, tu je članak o tebi! Moj Bože, tko bi to pomislio? Pišu da si u
parlamentu održao govor za pamćenje.
Zbunjeno se zagledao u nju. – Otkad se oni bave politikom?
Jemma je slegnula ramenima. – Vojvoda od Fletchera održao je
vrlo dojmljiv kratak govor u kojem se osvrnuo na probleme... – počela
je čitati i kratko ga pogledala preko ruba novina. – O čemu se radilo?
– O trgovinskom sporazumu s Francuzima.
– Pišu da si tim govorom izazvao ovacije i da su te svi bez
iznimke podržali. Svaka ti čast!
Poppy se nagnula preko stola i kratko mu dodirnula ruku. –
Drago mi je zbog tebe – rekla je i široko mu se osmjehnula.
Uzvratio joj je osmijeh.
– Pišu i da ćeš po svemu sudeći daleko dogurati – rekla je Jemma.
– I da se opoziciji već tresu gaće od pomisli na to.
– Sasvim u njihovu stilu – rekao je Fletch. – Dakako, pretjeruju.
Poppy mu se ponovno osmjehnula.
 – O, joj! Evo članka o meni – rekla je Jemma. – Zapravo je o
mojem bratu. Kažu da bi ga trebalo protjerati u Francusku, s obzirom
na to da je postalo i više nego očito da je vojvodi od Villiersa nanio
smrtnu ozljedu. Pritom zacijelo misle da bi i mene trebalo tamo
protjerati jer između redaka opet klepeću o mojoj vulgarnosti – rekla je
i u nevjerici odmahnula glavom. – Vulgarnosti – ponovila je. – Sigurna
sam da nikad u životu nisam bila vulgarna.
– Jer sve što radiš, radiš sa stilom?
– Tako je. Reći za mene da sam vulgarna jednako je glupo kao kad
bi netko za tebe rekao... hm, da si mlitav.
Glasno se nasmijao. – Ja? Nikada!
– Tako sam i mislila – rekla je Jemma i svrnula pogled na Poppy.
– Ne laže, zar ne?
Poppy se zbunjeno osmjehnula jer nije imala pojma o čemu
pričaju.
– Jasno da ne lažem. Ja sam po tom pitanju feniks.
Jemma je prasnula u smijeh. – Svatko svog konja hvali.
– Biste li mi objasnili o čemu pričate? – napokon je upitala Poppy.
Djevojka koja ih je posluživala kratko je zakikotala.
– Prepuštam tebi tu čast – rekla je Jemma Fletchu.
– Feniks je mitska ptica koja uvijek nanovo izgara i rađa se iz
vlastita pepela. Pritom sam mislio na... na...
– Ah, naravno – rekla je Poppy. – Mislim da razumijem.
Shakespeare je govorio o utvrdama koje se polako rastapaju i nestaju.
Pretpostavljam da se tvoj feniks neće rastopiti i nestati?
 Jemma se glasno nasmijala, no Fletch se zaprepašteno zagledao u
nju.
Slegnula je ramenima. – Četiri sam godine u braku. I provela sam
podosta vremena u dobrotvornom društvu koje skrbi o bivšim
prostitutkama.
Nastavili su se šaliti, a nakon što je dokazala da i nije toliko
naivna, i Poppy se uključila u razgovor. Cijelo vrijeme pogledavala je
Fletcha i na vlastito čuđenje otkrila da ga promatra drukčijim očima.
Odjednom joj je bilo drago što je pustio bradu. Tako je djelovao
muževnije. I ne, njezina majka bila je u krivu kad ga je nazivala
ljepuškastim.
Jer nije bio takav. Ni najmanje. Oči su mu bile sivoplave. Kose
zabačene unatrag, izgledao je poput lovca koji luta divljim američkim
predjelima. Nekoga tko se u slučaju potrebe može boriti i s aligatorom.
Odjednom, shvatila je da se mlada služavka previše vrti oko
Fletcha. Stalno mu je nešto nudila i pritom bi se grudima oslonila na
njegovo rame ili na nadlakticu. A grudi su joj doista bile velike. Mnogo
veće od njezinih.
Popila je gutljaj vina i sama sebi rekla da se neće obazirati na to.
No kad je opazila kako rukom otire mrvice iz Fletchova krila, razljutila
se. Kako se usuđuje? I to pred njom! Gore od svega, činilo se da Fletchu
to uopće ne smeta. Krasno!
Možda i ne bi reagirala da ju cura malo zatim nije ironično
upitala želi li šalicu čaja. Čaja! A vidjela je da pije vino. Očito joj se
željela narugati. I to samo zato što nije odmah shvatila šalu o feniksu.
Odmahnula je glavom. No cura joj je zatim ponudila zdjelicu pudinga.
I to je bilo to. Podigla je ruku kao da će uzeti puding s
poslužavnika, pa prevrnula zdjelicu u djevojčin dekolte. Naravno,
glasno je vrisnula i naglo se uspravila.
 – Oh, kako sam nespretna – slađahno je rekla Poppy i ustala.
Vlasnik je brzo prišao njihovu stolu pa čvrsto uhvatio curu za
nadlakticu i poveo ju u kuhinju. – Dokle ću ti ponavljati jedno te isto?
Prestani muškarcima gurati sise pod nos. Dobila si što si zaslužila!
– I jest – složila se Jemma i glasno nasmijala.
Fletch je ustao i protegnuo se. Kao opijena, Poppy se zagledala u
njega. Visok i mišićav, doista je bio naočit.
– Ženo – lijeno je izgovorio – počinješ me plašiti.
Uspravila se, odmaknula kosu s lica i požurila u hodnik. Ubrzo ju
je dostigao i zagrlio ju oko struka. – To je zbilja bilo zločesto od tebe –
rekao je, dubokim baršunastim glasom.
– Zaslužila je to – odbrusila je.
Nasmijao se, okrenuo ju prema sebi i zagledao se u njezin dekolte.
– Da je taj puding nekim slučajem završio u tvojem dekolteu, rado bih
ga polizao.
Pomislivši na to, oblila ju je vrućina. Čudno, ali imala je osjećaj da
bi joj se to svidjelo.
Trenutak potom, primio ju je za ruku, otpratio ju do njezine sobe,
uljudno joj se naklonio i otišao.
Dakle, to je to, pomislila je. Toliko glupa da ne bi znala
protumačiti signale vlastita tijela, ipak nije bila. Žudjela je za
Fletchovim poljupcima i milovanjima. Doista bi voljela da joj poliže
puding s grudi. Od same te pomisli toplina joj se razlila između bedara.
Nažalost, zahvaljujući vlastitoj gluposti, prekasno je to shvatila.
 ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

P oppy je smatrala da postoji šansa – istina, mala, ali ipak – da Fletch

te večeri dođe k njoj. Možda samo da joj poželi laku noć? Ponijela
je sa sobom i kutiju s nekoliko rariteta iz svoje zbirke... ako dođe,
pokazat će mu ih.
Ali ne. Nije došao.
Stavila je kutiju na krevet, izvadila iz nje geodu, ponovno ju
pogledala pa odložila i uzela malu skulpturu Kupida. Kupila ju je prije
svega zbog prekrasnih krila, no sada se zadivljeno zagledala u nagog
mladića duge kovrčave kose. Nesvjesno, vrhom prstiju prešla je preko
njegovih leđa i dugih mišićavih bedara. Iako su djelovala paperjasto,
krila su mu bila snažna; izgledao je kao da bi se svakog trenutka mogao
vinuti u nebo.
Nije mogla ne pomisliti da je u toj skulpturi, kad ju je prvi put
ugledala, zapravo vidjela nešto mnogo zanimljivije od krilatog
stvorenja.
Nedugo potom, odlučila je poći na spavanje. Ali nije mogla
zaspati. Čudne misli vrzmale su joj se po glavi, a koža kao da joj je
odjednom postala tijesna. Prisjetila se Fletchova nagog tijela dok je
ležao u kadi, zamišljala kako ustaje i kako mu kapljice vode klize niz
prsa i bedra...
Nelagodno se promeškoljila. Pomisao na to činila ju je... Pravo
rečeno, uvijek se skanjivala otvoreno pogledati njegovo nago tijelo,
osobito intimne dijelove. Jer majka ju je upozorila da bi od pogleda na
tu ružnu stvar između njegovih nogu mogla povratiti.
 No zapravo, što je bilo tamo? Pomalo čudna stvar – tvrda i
ružičasta – koja je poput palice stršala iz njegova tijela.
Najčudnije od svega, pomisao na tu palicu između njezinih nogu
više joj nije bila ni približno odbojna kao prije. U biti, imala je osjećaj
da bi joj se moglo svidjeti kad bi Fletch...
Okrenula se na bok. Što joj se događa? Zašto joj je toliko vruće?
Odgurnula je pokrivače i legla na leđa. Još joj je uvijek bilo vruće.
Svukla je spavaćicu i zagledala se u svoje tijelo pod svjetlošću
mjesečine.
I tijelo joj je izgledalo drukčije. Kao da nije njezino. Grudi su joj
djelovale veće. I imala je lijepe bradavice. Pravo rečeno, nikada nije
razmišljala o tome, no doista, bile su mnogo ljepše od bradavica jedne
pralje koje je vidjela kad se žena nagnula nad korito.
I noge su joj bile lijepe. Vitke i duge. Prisjetila se kako joj je
Fletch ljubio unutrašnju stranu bedara. Da ju glava nije toliko svrbjela,
možda bi i uživala u tome... no bila je prilično živčana zbog toga i
jedino što je u tim trenucima željela, bilo je da što prije završi s tim.
No sada... raširila je noge i poželjela osjetiti njegove poljupce na
unutrašnjoj strani bedara. Prošla je prstima kroz kosu. Svake ju je
večeri četkala. To joj je postala neka vrsta opsesije i pravo rečeno, bilo
joj je drago zbog toga. Kosa joj je sada bila meka i svilenkasta. Bilo je to
nešto posve drukčije od gomile krutih uvojaka koje je njezina služavka
svaki dan slagala u punđu i lijepila u njih pera i perlice.
Kad bi ju Fletch ljubio, počeo bi od gležnjeva pa nastavio preko
listova i koljena... pomislivši na to, zadrhtala je i dlanovima pokrila
grudi. Jer, naravno, ljubio bi joj i grudi. Maštajući gdje bi ju sve ljubio,
milovala se po grudima, trbuhu, bokovima...
 Nakon sat vremena razmišljanja što bi joj sve činio, osjećala se
kao da leži u baršunastoj školjci. Najzad, prisjetila se jedne noći kada ju
je glava strašno svrbjela, a Fletch ju je ljubio... tamo.
Tada je o tome razmišljala kao o nečem sramotnom, no ipak...
morala je priznati da se jedva suzdržala da ne zajeca od užitka.
Protegnula se i čeznutljivo uzdahnula. Najzad, bila je sama i u
mraku. Mogla se pretvarati da je netko drugi, jedna od onih žena kakve
su se Fletchu sviđale.
A sviđale su mu se Francuskinje. Znala je to i znala je zašto mu se
sviđaju. Najzad, dovoljno je dugo živjela u Parizu. Te žene umjele su
presti poput mačaka kad bi razgovarale s muškarcem. I pogledom im
uputiti poziv.
Naravno, nijedna dama ne bi se tako ponašala. Jasno da to nisu
bile dame.
Odjednom, shvatila je da ni ona nije dama.
U protivnom bi već slatko spavala umjesto da se u te sitne noćne
sate prevrće u krevetu razmišljajući o vođenju ljubavi s Fletchom.
 ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

LADANJSKI POSJED VOJVODE OD BEAUMONTA

21. PROSINCA

C harlotta je bila prilično uznemirena kad je shvatila da je stigla prije

domaćina. Znala je i zašto: jer oni su putom zacijelo negdje noćili.
Za razliku od nje, koja si takvo što nije mogla dopustiti. To bi znatno
povećalo troškove, pa joj nije preostalo drugo nego sa služavkom
putovati u poštanskim kočijama i najzad unajmiti kočiju kojom su se
dovezle do Beaumontova imanja.
Batler, dakako, nije rekao ni riječ o tome. Osim što joj se kruto
naklonio i spomenuo kako se nada da joj neće smetati što će večerati
sama, budući da ostali gosti još nisu stigli. Ponosno je podigla glavu i
prošla kraj njega, pretvarajući se da nije ona kriva što je poranila, nego
vojvotkinja što još nije stigla.
Ladanjski dvorac vojvode od Beaumonta bio je okružen velikim
uređenim parkom. Toliko velikim, da se satima moglo hodati po
njemu. A dvorac je iznutra izgledao poput katedrale, barem po
Charlottinu mišljenju. Strop u predvorju bio je toliko visok da joj se
zavrtjelo u glavi kad je pogledala prema gore. Bilo je to uistinu veliko
predvorje, s mnogo vrata i hodnika.
U livreji opšivenoj crvenim gajtanima, batler je djelovao prilično
uštogljeno. Kruta držanja i strogog izraza lica, izgledao je poput
biskupa, osobito zato što je na glavi imao vlasulju visoku poput
biskupske kape.
 – Pretpostavljam da vojvotkinja još nije gostima dodijelila sobe –
rekla je, trudeći se da joj glas ne zvuči previše ponizno.
– Žao mi je ako sam vas svojim dolaskom dovela u nepriliku.
Batler, gospodin Blount, još se više ukrutio, ako je takvo što uopće bilo
moguće. – Milostiva gospođa pobrinula se na vrijeme nam poslati upute
– suho ju je izvijestio. – Vrlo je odgovorna, ništa nije prepustila slučaju.
Pošli su na kat. Kad su se našli na sredini dugog hodnika,
dvorcem je odjeknuo jeziv urlik. Charlotta se ukopala na mjestu i
rukom pritisnula srce.
I batler je stao. – Žao mi je ako ste se prepali, gospođice –
uzdržljivo je rekao i prekrižio ruke na leđima. – No jedan od naših
gostiju nažalost se ne osjeća dobro.
– Vojvoda od Villiersa? – upitala je. – Zar je već stigao?
– Jest – kratko je odvratio i nije izgledao nimalo sretno zbog toga.
Još jedan urlik odjeknuo je dvorcem, i što se Charlotte tiče, bilo je
to poput poziva u pomoć. Nešto što ni uz najbolju volju nije mogla
zanemariti. Prije nego što ju je batler uspio spriječiti, požurila je niz
hodnik i uletjela u Villiersovu sobu.
I stala kao ukopana, jer ono što je vidjela, istinski ju je užasnulo.
Dvojica sluga držala su Villiersa prikovanog uz krevet. Bio je nag do
struka, a Finchley mu je zalijevao rame nečim što se doslovce dimilo.
– Dovraga, Finchley, požuri s tim – promrsio je vojvoda kroz
čvrsto stisnute zube. – Ne mogu to više izdržati!
Ugledavši Charlottu, Finchley se naglo uspravio, no prije nego što
je stigao izustiti i riječ, prišla mu je i istrgnula mu bočicu iz ruke. –
Zaboga, što radite? – oštro je upitala:
 Finchley je zaustio da joj odgovori, no vojvoda ga je pretekao. –
Vjerujte mi, gospođice Tatlock, dođe mi da ga ubijem zbog toga, no
radi to za moje dobro. I po uputi liječnika.
Kratko je pogledala bočicu. – Koji liječnik bi vam propisao takvo
što? – ljutito je upitala pa prijeteći zakoračila prema batleru i ošinula ga
pogledom. – Tko je to bio?
Blount se zapanjeno povukao korak unatrag.
Villiers se promuklo nasmijao. – Dovraga, ne režite njega. Ni na
Finchleyja. Nasmijavate me, a sve me boli kad se smijem.
– Mnogo mu je bolje, gospođice Tatlock – rekao je Finchley. –
Doista. Doktor Treglown otvorio mu je ranu i očistio ju. Zagnojila se.
Ne biste vjerovali kako je to grozno izgledalo! I dao mi je tu tekućinu
da mu njome ispirem ranu. Vrlo je djelotvorna.
– Možda ću i preživjeti – rekao je Villiers. – Možete se početi
nadati udaji, gospođice Tatlock.
Blount se naglo uspravio. – Dakle, o tome se radi. Zato se mlada
dama odvažila uletjeti ovamo. U spavaću sobu muškarca! – rekao je,
prijekorno pogledavši Charllottu. – Takva drskost...
Villiers je naglo podigao ruku i prostrijelio ga pogledom. Blount
je istog trenutka zašutio. – Gospođica nema namjeru udati se za mene –
rekao je. – Zasad pouzdano ne. No ako ste puritanac, radije se
pripremite na iznenađenje. Jer je vaša gospodarica vojvotkinja od
Beaumonta i bojim se da neće imati razumijevanja za ovakvo vaše
ponašanje.
– Trudit ću se postupati u skladu s njezinim željama – rekao je
batler, čudnom mješavinom ponosa i pokornosti.
– Odlično. U tom slučaju imajte na umu da je gospođica Tatlock
cijenjena gošća vaše gospodarice.
 – Imat ću to na umu – rekao je batler i naklonio mu se. –
Dopustite mi da cijenjenu gospođicu otpratim u njezinu sobu. Zacijelo
se želi oprati i presvući.
Stekla sam neprijatelja, pomislila je Charlotta. U drugu ruku, što
bi batler trebao misliti o njoj? Na sebi je imala otrcan putni kostim koji
je sada bio još i prašnjav. I doista, uletjela je u sobu muškarca. A da
stvar bude gora, zatekla ga je napola golog u krevetu. Čak ni tada nije
izašla, nego se ponašala kao da ima prava biti tu i postavljati pitanja.
– Ah, da – odjednom je uskliknuo Villiers. – Poveo sam sa sobom
jednu vrsnu krojačicu – rekao je Charlotti pa svrnuo pogled na batlera.
– Javite joj da je gospođica Tatlock stigla.
O, Bože, pomislila je Charlotta vidjevši kako ju je batler pogledao.
Kratko i jasno, kao babilonsku kurvu. Što bi drugo mislio o ženi kojoj
vojvoda plaća odjeću?
– Ali, što je s gospodinom Dautryjem, milostivi gospodine? –
upitala je, pokušavajući spasiti stvar. – Zacijelo vam je više stalo do
njegove nego do moje preobrazbe.
– Dovraga, jedva sam ga natjerao da posjeti mojeg krojača. Kao da
šaljem ovcu na klanje! No vi, gospođice Tatlock, vi ćete biti moje
remek–djelo. Pobrinuo sam se da vojvotkinja pozove dovoljno
zanimljivih mladih muškaraca, tako da ćete moći birati – rekao je i
nadlanicom obrisao oznojeno čelo.
Opazivši Finchleyev znakoviti pogled, shvatila je da bi se trebala
udaljiti.
Izašla je. Batler je požurio ispred nje. Malo je reći da mu je izraz
lica bio zlovoljan. Negodovanje je isijavalo iz svakog njegovog pokreta,
kipjelo je u njemu poput vulkana.
 Uveo ju je u sobu s poštovanjem dostojnim sudopere. – Reći ću
krojačici da vas posjeti čim stigne – rekao je, pogleda uprta negdje iza
njezinih leđa.
– Hvala – promrmljala je. – Vrlo ste ljubazni.
 ČETRDESET PETO POGLAVLJE

F letch se trudio ne početi se prerano veseliti.

U roku od nekoliko dana, od hrpe jada pretvorio se u odlučnog
muškarca spremnog poći za Poppy gdje god bila – u ovom slučaju
na ladanje – čak i ako ga ne voli i nikada ga neće voljeti. No čekalo ga
je iznenađenje. Otkad su sjeli u kočiju, Poppy bi porumenjela svaki put
kad bi im se pogledi sreli. Ili kad bi ju dotaknuo. Jer, nije se mogao
suzdržati da ne prekrši vlastita pravila, i dok joj je pomagao ući u
kočiju, "slučajno” je rukom kliznuo od njezina struka do kuka.
Prije, ne bi to ni primijetila, no ako bi, prijekorno bi ga pogledala
i ublažila to snishodljivim osmijehom. No ovoga puta smeteno je
zatreptala i nakratko zadržala dah. I porumenjela. Bio je oduševljen
time. Već dugo nije vidio takvo što, ni u jedne žene.
Za vrijeme vožnje usredotočio se na smišljanje akcija provedivih
u iduća dvadeset četiri sata njihova braka, kao da planira vojnu
kampanju. Jemma je u međuvremenu pričala s Poppy, što se uglavnom
svelo na jadikovku o kašnjenju, zahvaljujući tome što su morali stati
zbog popravka osovine kotača. – Svi moji gosti doći će tamo prije
mene. Čak i Beaumont.
– Trebala bi biti sretna što će tamo biti barem netko od vas dvoje
da im poželi dobrodošlicu – rekla je Poppy.
– Ali, to nije... to nije... – promucala je Jemma pa odmahnula
glavom. – Ne razumiješ.
– Svakome se može dogoditi da zakasni – rekla je Poppy. – Čak i
onima koji su poznati po točnosti. Poslala si batleru uputu i nemaš se
razloga živcirati.
 – Problem je u tome što ga ne poznajem – s uzdahom je odvratila
Jemma. – Kao ni ikoga od posluge. Krasno, zar ne? Pozvala sam ljude u
kuću koju nikada nisam vidjela i s poslugom koju ne poznajem. A da
stvar bude gora, ostala sam bez Caro, moje pomoćnice.
– Vodiš sa sobom tri sluškinje i osobnu služavku – podsjetila ju je
Poppy. – A i ja sam tu. Usto, doći će i Isidora. Zapravo, vjerojatno je
već tamo.
– Svi su već vjerojatno tamo – istaknula je Jemma. – Uključujući
Louise i Harriet.
– Louise! – istodobno su uskliknuli Poppy i Fletch.
Fletchu je nakon toga došlo da si odreže jezik jer Poppyno
držanje naglo se promijenilo. Sada je izgledala kao da je progutala
metlu.
Nesvjesna njihove nelagode, Jemma je nastavila nabrajati tko je
sve došao prije nje.
– Naravno, i Villiers. Tamo je već nekoliko dana. Odlučio je poći
čim je primio poziv. Nadam se da je batler postupio prema mojim
uputama i pobrinuo se da dobije sve što mu je potrebno.
– Naravno da jest – rekao je Fletch ne trudeći se prikriti
nestrpljenje.
– Ah, da! I prirodoslovac – nastavila je Jemma. – Doktor Loudan.
Fletch se naglo namrštio i pogledao Poppy. Srećom, nije izrazila
glasno oduševljenje zbog Loudanova dolaska, jer da jest, morali bi stati
kako bi nasamo porazgovarao s njom.
Izludjet će. Već je dva tjedna uspaljen. Osjećao se poput
mladoženje koji s nestrpljenjem iščekuje prvu bračnu noć, iako to nije
imalo nikakvog smisla. No doista, i Poppy se ponašala poput mladenke.
Porumenjela bi svaki put kad bi ju dodirnuo. I potajice ga je
promatrala. On je pak za njom posvuda hodao poput psa. Imao je
osjećaj da može nanjušiti njezin trag. Više nije mirisala na puder, nego
na sočnu i slatku breskvicu.
Koju bi najradije pojeo. Što je i namjeravao učiniti te večeri. No
za izvršenje tog plana, bila mu je potrebna Jemmina pomoć.
Uspio je s njom kratko porazgovarati kad su stali da promjene
konje, na zadnjoj postaji, oko sat vremena udaljenoj od Beaumontova
posjeda. Odlučio je biti potpuno izravan – najzad, Jemma je bila od
rijetkih žena s kojima se moglo otvoreno razgovarati o svemu. Izuzetno
je cijenio tu njezinu osobinu.
– Molim te, učini mi uslugu i smjesti nas u istu sobu – rekao je.
Na njegovu žalost, odmahnula je glavom. – Žao mi je, batler je
dobio drukčiju uputu.
– Molim te – ponovio je.
Široko se osmjehnula, ali nije popustila. – To apsolutno ne dolazi
u obzir. Potrudi se oko nje pa ćete završiti u istoj sobi; nevažno čijoj –
rekla je, a da nije ni trepnula. – Uvjerena sam da ti u vezi s tim nije
potrebna poduka.
Uzvratio joj je osmijeh. – Kad ne bih bio zaljubljen u Poppy, bio
bih spreman na koljenima moliti za ostatke s tvog stola – rekao je.
Polako ga je odmjerila od podruma do krova, zadržavši pogled na
vratima. – Da nisi oženjen, vjerojatno bih ti bacila kost. Ili dvije.
Nije mogao odoljeti, a da dlanovima ne obujmi njezino lice i
poljubi joj jedan pa drugi obraz. Jer bila je uistinu divna. Srećom,
Poppy je izašla iz gostionice pa nije to mogla vidjeti. Nju već mjesecima
nije poljubio. Čak ni u obraz.
Jer se pokušavao uvjeriti da ga više ne zanima. Ne na taj način.
Nimalo. Dovraga, nije bilo muškarca kojeg žena ne bi na taj način
zanimala kad bi joj se obrazi zarumenjeli, a oči zablistale pri pogledu na
njega.
Večeras, pomislio je.
Večeras.
Kad su se napokon zaustavili pred dvorcem, krupan muškarac s
najčudnijom vlasuljom koju je Fletch ikada vidio – i u kojoj je izgledao
kao da na glavi nosi visoku kapu od kovrča, požurio im je u susret. Bio
je to batler. Po ulasku u predvorje, Beaumont je izašao iz salona kako bi
ih pozdravio. A gospođica Tatlock, za njim.
Poppy i Fletch kratko su se pogledali. Očito, oboje su se upitali
isto – što će Jemma misliti o tome.
Kao nekada, pomislio je Fletch. Bilo je to kao da se ništa između
njih nije promijenilo.
Kuća je bila urešena borovim grančicama i božikovinom.
Gospođica Tatlock bila je oduševljena aranžmanima od imele. Sudeći
po tome kako se namrštila, Jemma se upitala je li se gospođica Tatlock
ljubila s njezinim suprugom pod imelom. No Fletch se potrudio
upamtiti gdje svaki od njih visi.
Nakon što su popili čaj u salonu, Poppy je otišla u svoju sobu.
Fletchu je preostalo zamišljati kako se umiva i presvlači. Ili kupa.
Tiho je opsovao pa stao uz prozor i zagledao se u park. Snijeg je
sve jače padao.
Beaumont je stao kraj njega. – Nastavi li ovako, putovi će uskoro
biti zatrpani – rekao je.
– Jesu li svi gosti stigli? – upitao je Fletch.
– Svi, osim gospodina Dautryja. Trebao bi doći večeras, ako se
uspije probiti. Uzgred, batler me je izvijestio da je došlo mnogo pisama.
Dobar je dio za tebe. Pretpostavljam, zbog tvojega govora u
parlamentu. Bio je uistinu dobar – rekao je i potapšao ga po ramenima.
– Hvala – odvratio je Fletch. – Doista cijenim tvoje mišljenje. No
govor se pokazao uspješnim zato jer sam poslušao tvoj savjet.
– Moj savjet?
– Da. Savjetovao si mi da se poslužim primjerom iz života jer je to
svima razumljivo. I bio si u pravu.
– Rado dijelim savjete mladim političarima, ali rijetko tko ih
sluša. Blago Higgleu što ime tebe za gospodara. Želim ti ugodnu zabavu
– rekao je i udaljio se.
Fletch se široko osmjehnuo i ponovno se zagledao kroz prozor.
Jest, bio je to uistinu dobar govor. U mislima je već pripremao sljedeći.
O trgovini robljem, prljavoj raboti na temelju koje su mnogi profitirali.
Nitko nije želio govoriti o tome. No on će to učiniti. Jer netko mora.
Bilo je to nešto o čemu nije u redu šutjeti.
Pošao je u svoju sobu okupati se i pročitati pisma. Beuamont je
bio u pravu; mnogi su mu pisali u želji da pohvale njegov govor. Malo
je reći da je bio zadovoljan sobom. Kad je sišao u prizemlje, još se
uvijek osmjehivao. Istina, ne samo zato. Nego i zbog akcije koju je
večeras naumio izvesti, a koja se ticala isključivo njegove supruge.
Kad je ušao u salon, svi su zašutjeli. Bilo je to uistinu čudno.
Poppy je naglo ustala i pojurila mu u susret. Na trenutak,
pomislio je da mu juri u zagrljaj i zamalo raširio ruke, ali ne, naglo se
zaustavila pred njim i mahnula listom papira. – Fletch, mojoj majci
dogodilo se nešto strašno...
– Zagrcnula se od vlastita otrova i zamalo se ugušila?
– Fletch!
 Lice njegove slatke male vječno ljubazne supruge, natmurilo se
poput neba pred oluju. – Situacija je ozbiljna. Nešto joj se strašno
dogodilo. Pročitaj što mi je napisala – rekla je i gurnula mu list papira u
ruku.
Kratko je pogledao pismo pa svrnuo pogled na društvance
okupljeno oko kamina. Istog trenutka svi su počeli napadno veselo
čavrljati.
– Mojoj kćeri, vojvotkinji od Fletchera, kontesi Fulke, barunici
Ryskamp... – pročitao je Fletch i upitno pogledao Poppy.
Slegnula je ramenima. – Znaš kakva je. Voli navoditi sve te titule.
Ne obaziri se na to.
– Zadesila me velika nevolja. Iako mi je duša čista kao suza, nitko
me ne može spasiti od kleveta. No nebeski anđeli znaju istinu –
pročitao je i odmahnuo glavom pa šutke pročitao nekoliko idućih
redaka. – O čemu priča? – najzad je upitao. – Spominje nekakvu urotu s
vragom.
– Nisam sigurna – rekla je Poppy. – Nastavi čitati.
Ako se netko urotio s vragom, onda je to zacijelo njegova punica,
pomislio je Fletch i svrnuo pogled na pismo. – Šire se podle glasine.
Nitko ne želi čuti istinu – pročitao je. – Očito, postala je metom nekih
tračera – ustanovio je.
– Nastavi – s uzdahom je odvratila Poppy.
– Otrovniji su od onog crvenokosog vraga – pročitao je. – Tko bi
to bio?
– Nemam pojma.
– Nikada se nismo družili s istim ljudima – rekao je. – Zašto onda
misli da bismo trebali znati na koga misli?
 – Uozbilji se!
Zašutio je i pročitao ostatak. – Očito, odlučila se povući u
provinciju. Ako je to ono što misli pod samotnim utočištem gdje će se
morati povući od zlih jezika.
– Ne, nije to.
– Ne? – razočarano je upitao. – Dakle, ostat će u Londonu,
zatvorena u svojoj kući?
– Ne, otišla je u samostan!
– U samostan? – začuđeno je upitao.
– Da. U samostan u Meauxu. Zar nisi pročitao do kraja? Poznaje
tamošnjeg biskupa. Jako ju cijeni. Moja majka otišla je u Francusku,
Fletch!
– Otišla je? – upitao je i gotovo poskočio od sreće. Ipak, uspio se
suzdržati.
Jemma se odlučila uplesti. – Poppy, i meni je netko pisao o tome
– izvijestila ju je.
Fletch je primio Poppy za nadlakticu i poveo ju do društvanca
kraj kamina.
– Moraš to čuti – rekla je Jemma. – Radi se o pismu lady Smalley.
Jedva ju poznajem, što znači da je svima koje poznaje poslala isto
pismo. Na početku je istaknula da je osobno prisustvovala događaju koji
će opisati. Pa nastavlja... U protivnom, bih bila sigurna da je riječ o vrlo
ružnom traču, jer je lady Flora oduvijek bila na glasu po besprijekornoj
reputaciji. Sjedili smo u salonu palače vojvode od Fletchera – koji je
lady Flora nedavno u naletu nadahnuća preinačila do
neprepoznatljivosti. Lady Cooper komentirala je da se u njemu osjeća
kao u kraljevskom bordelu. No dakako, lady Cooper samo se šalila.
 – Jadan onaj koji se na bilo koji način obruka u društvu lady
Cooper – rekla je gospođa Patton. – Nema veće oštrokondže od nje.
– Molim te, nastavi – rekao je Fletch Jemmi i široko se
osmjehnuo. – Pretvorio sam se u uho – dometnuo je i sjeo kraj Poppy.
– Radi se o mojoj majci, Fletch – upozorila ga je Poppy. – Tvojoj
punici.
– Da, draga – odvratio je. – O njoj.
Jemma je nastavila čitati. – Odjednom, u salon je ušao naočit
mladić. Doduše, ne baš džentlmen, toliko otmjen ipak nije. Bez
oklijevanja obratio se lady Flori vrlo prisnim tonom. Očito, nije nas
vidio. Naime, bile smo djelomice zaklonjene paravanom koji je lady
Flora postavila ispred kamina. Shvativši da se ponio krajnje
nepromišljeno, jako se zbunio i počeo se ispričavati na stotinu načina,
jedan gluplji od drugoga.
– Dakle, lady Flora ima ljubavnika – ustanovila je Harriet. Pa
svrnula pogled na Poppy. – Hm, tako se barem čini. Jer doista je teško
zamisliti da bi moralno čvrsta osoba poput nje popustila pod
udvaranjem nekog naočitog mladića.
– Jasno da ne bi – promrmljao je Fletch.
Poppy je zdvojno uzdahnula i svrnula pogled na Jemmu. – To
jednostavno nije moguće. Dobro ju poznajem... ona jednostavno nije
takva! Što još piše, Jemma?
– Pokušat ću to sažeti u nekoliko rečenica. Ukratko, mladić se
brzo povukao, no uzalud, jer svima je sve bilo jasno. Lady Flora
izgledala je kao da će se onesvijestiti pa je lady Cooper požurila od
batlera zatražiti mirisnu sol. Naravno, usput je malo popričala s njim –
rekla je pa slegnula ramenima i pogledala Poppy. – Tvoja majka zacijelo
je gorko požalila što ju je pozvala na čaj.
 – Naravno da ju je pozvala – odvratila je Poppy. – Ona je jedna od
njezinih najboljih prijateljica. No to je posve sporedno jer... nije
moguće da ona ima ljubavnika. Ne ona. To je jednostavno nezamislivo!
– No lady Cooper tvrdi da je od batlera saznala da je taj mladić
dekorater koji je tvojoj majci pomagao urediti kuću, no i da je – začudo
– nastavio dolaziti kad je sve bilo gotovo i da su mnogo vremena
provodili u njezinoj sobi.
– Nemoguće – ustrajala je Poppy.
Fletch je posegnuo za njezinom rukom. – Nažalost, draga, obitelj
uvijek zadnja sazna.
Ošinula ga je pogledom pa je naglo zatvorio usta. Doista, katkad
je bila neobično nalik majci.
– Što još piše u tom pismu? – upitala je Jemmu.
– Samo da je mladić uistinu naočit i da se poslije jako trudio
spasiti reputaciju tvoje majke. Rekao je da mu je ona pokroviteljica i da
joj se onako obratio jer mu je jako draga, ali da nije s njom ni u kakvom
neprikladnom odnosu. I da je ona jedna izuzetno časna žena koja se u
takvo što ne bi nikada upustila. Naravno, time je samo pogoršao stvar.
Žao mi je, Poppy, ali ako muškarac nema ništa sa ženom, kratko i jasno
kaže da nema ništa s njom i ne osjeća se pozvanim braniti njezinu čast.
– Upravo tako – složila se gospođa Patton. – Time je zapravo
potvrdio da jesu ljubavnici.
Poppy je odlučno odmahnula glavom. – Ne mogu to vjerovati.
Jednostavno ne mogu. To ne može biti istina.
Fletch je svrnuo pogled k nebu, no uspio je zadržati jezik za
zubima.
– Hajdemo na večeru – rekla je Jemma. – Osim ako ne želimo
riskirati da se ugušimo hladnim mesom. Prošlo je više od pola sata
otkad je servirana – dometnula je i ustala. – Poppy, želiš li možda
večerati u svojoj sobi? Znam da te je ovo prilično uznemirilo.
– Ne – rekla je Poppy. – Ali voljela bih pročitati to pismo. Molim
te, Jemma! Jednostavno ne mogu vjerovati da je to istina.
– Sjećaš li se kad se otkrilo da je D'Ambois ljubavnik kontese
Monsurry? – upitala ju je Jemma i dodala joj pismo. – Njezin suprug bio
je jednako iznenađen i odbio je vjerovati u to.
– To se na kraju prilično loše završilo – rekao je Fletch.
– Da – složila se Jemma. – Ubio ju je.
Fletch je svrnuo pogled na Poppy. – Misliš li možda da bi netko
zbog toga mogao pomisliti da si po tom pitanju na majku?
– Glupost – odvratila je, kratko podigavši pogled s pisma.
– Drago mi je što to čujem jer u tom slučaju neću morati postupiti
po uzoru na grofa Monsurryja.
Jemma mu je uputila dug prijekoran pogled.
Drsko joj se osmjehnuo. – Sve je dobro što se dobro svrši, zar ne?
Prilično sam siguran da će se lady Flora odlično snaći u samostanu. Ne
bih se začudio kad bi ju biskup postavio za nadstojnicu.
– Jasno da će se snaći – rekla je Poppy i vratila Jemmi pismo. –
Ali...
Nastavila je o tome pričati putom do blagovaonice. I veći dio
večere. Nažalost, i ona je odbijala suočiti se s istinom, kao i grof
Monsurry. Ipak, u vrijeme deserta, donekle je popustila i rekla da
možda u toj priči ima ponešto istine.
– Zašto bi tvoja majka otišla u Francusku ako to nije istina?
 – po stoti put upitao ju je Fletch. – Mogla je to jednostavno
zanijekati i pustiti ljudima da misle što hoće.
Ispalo je da je i Beaumont primio slično pismo, osim što je u
njegovu pisalo da je mladić pao na koljena pred lady Floru i poljubio joj
stopala. Dakako, svi su se složili da je ta pojedinost puka izmišljotina.
– No sve je ostalo istina – rekao je Fletch. – Najzad, i ona je
ljudsko biće, Poppy.
– Ne, ona je... – započela je Poppy pa naglo zatvorila usta.
– Ljudsko biće – istaknuo je Fletch i široko se osmjehnuo.
– Svi mi imamo svojih slabosti; pogotovo kad nam je netko
neodoljivo privlačan. Pomiri se s tim.
 ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

N ije moguće da njezina majka ima ljubavnika. Takvo što je

nezamislivo. Očito, nanesena joj je grozna nepravda. Pokušavajući
se uvjeriti u to, Poppy je za večerom popila nekoliko čaša vina.
No ni uz najbolju volju nije se mogla oglušiti o činjenice. Njezina
majka otišla je u Francusku. U samostan. Što je ujedno značilo da se po
povratku u London više neće susretati s njom na balovima i zabavama.
Neće joj odlaziti u posjet. Niti će morati slušati njezine otrovne
primjedbe i zamjerke.
Bilo bi malo reći da joj je laknulo zbog toga. Osjećala se opijenom,
kao da je ispila bačvu šampanjca.
Po završetku večere, gospoda su ostala uz čašu porta popričati u
blagovaonici, a dame su se povukle u salon. Harriet je s gospođom
Patton pošla obići njezinu djecu. Jemma je sjela na sofu između Isidore
i Louise. Iako joj je Louise bila draga, Poppy je bilo neugodno pred
njom pričati o svojim bračnim problemima. U drugu ruku, Louise je
već znala gotovo sve o tome.
Stoga, duboko je udahnula i sjela u naslonjač nasuprot njih.
Gledajući ih, zaključila je da izgledaju kao da su sišle sa stranice
modnog magazina. Poppy se nije osjećala tako. Istina, bila je u lijepoj
haljini, s dovoljno čipki i volana. Kosa joj je bila mnogo kraća nego
prije. No dovoljno duga da se na zatiljku složi u lijepu malu punđu. Sve
u svemu, nije loše izgledala. Dapače, sad kad nije bila napudrana, kosa
joj je bila mnogo ljepša nego prije. Neusporedivo sjajnija. No stvar je
bila u tome što ona nije izgledala kao...
Kao Louise.
 Louise je djelovala... senzualno. Ne samo zato što joj je dekolte
bio dublji i uži. Ili bolje popunjen. Nego zbog njezina držanja. Načina
na koji je hodala ili sjedila. Zbog boje njezina glasa, načina na koji se
smijala.
– Draga, jesi li za punč? – upitala ju je Jemma. – Iskreno, meni je
malo prejak.
– Nisam ga još probala – rekla je Poppy. – Možda bih trebala.
– Naravno da bi – rekla je Isidora pa popila gutljaj punča i glasno
se nasmijala. – Odličan je.
Obrazi su joj bili rumeni, oči blistave. Ovako nacvrckana, još je
zanosnija, pomislila je Poppy.
Louise je gurnula svoju čašu pred Poppy. – Uzmi moj. Nisam ga
ni srknula; od samog mirisa vrti mi se u glavi. Ne podnosim jaka pića.
– Ni ja – rekla je Poppy, no uzela je čašu i srknula gutljaj. Okus joj
se svidio, pa je srknula još gutljaj pa spustila čašu na stol i pogledom
okružila prijateljice. – Trebam pomoć – u dahu je izgovorila.
Isidora se blijedo zagledala u nju. – Želiš li možda da ti
pomognemo otjerati muža odavde? – upitala je pa svrnula pogled na
Jemmu. – Nisi ga smjela pozvati nakon onoga što joj je učinio.
– Ja sam ju zamolila da ga pozove – rekla je Poppy.
Isidora se zapanjeno zagledala u nju. – Ali... zašto?
– Željela sam... ah, radi se o tome da sam promijenila mišljenje.
– U vezi s čim?
– U svezi našeg braka.
Jemma se široko osmjehnula. – Jer je bolji vrabac u ruci nego
prirodoslovac na grani?
 – Tako nekako – rekla je Poppy.
– I, kako ti možemo pomoći? – upitala je Isidora i popila dug
gutljaj punča.
Louise se zagledala u nju i odmahnula glavom. – Uspori malo s
tim – savjetovala joj je. – U protivnom ćeš sutra pola dana provesti u
krevetu. Oprosti, ali već si pomalo pijana.
– I što s tim? – upitala je Isidora. – Moj je budući muž u Indiji i
nije ga briga što radim – rekla je i popila još gutljaj punča.
– Glupan – rekla je Jemma. – Ako se želiš napiti, samo daj.
– Ako se ubrzo ne vrati, učinit ću nekakvu ludost.
– Ne čini ništa takvoga ako si naljoskana – rekla je Jemma. –
Pričekaj da se otrijezniš.
Poppy je uzela čašu i popila dug gutljaj punča. Po njezinu
mišljenju, ako netko namjerava činiti ludosti, bolje mu je biti
naljoskan. – Ja sam upravo u napasti učiniti nekakvu ludost.
Isidora se zbunjeno zagledala u nju. – Zar i tvoj muž ide u Indiju?
Louise joj je uzela čašu iz ruke. – Dosta je bilo, draga. Nastaviš li
ovako, prespavat ćeš Božić. Osim ako ne želiš propustiti proslavu?
– Bojim se da neće ništa naročito propustiti – rekla je Jemma i
zabrinuto odmahnula glavom. – Proslava će vjerojatno biti vrlo
umjerena. Čini se da Villiersu nije dobro. Prilično je iscrpljen i
većinom spava. Ne može dugo ostati budan.
– O, Bože – promrmljala je Isidora. – Palo mi je na um da bih se
možda mogla udati za njega. No ako umre, ništa od toga.
– Nisam znala da ti se sviđa – začuđeno je rekla Jemma.
 – Jedva ga i poznajem. No budući da je ovdje, vrijedi duplo više
od onoga u Indiji. Mogla bih jednog vojvodu zamijeniti drugim. Zašto
ne?
Jemma je slegnula ramenima i svrnula pogled na Poppy. – Htjela
si nas zamoliti za pomoć?
Poppy je ispraznila čašu i odložila ju na stol. – Fletch tvrdi da
muškarci nakon nekoliko godina gube volju za vođenjem ljubavi s
istom ženom i da ga na taj način više ne privlačim.
– Bastrado – promrmljala je Isidora pa uzela Jemmi čašu iz ruke i
popila gutljaj punča.
– Željela bih... željela bih ga zavesti. Tako da me opet poželi. Ali
ne znam kako.
Jemma se široko osmjehnula. – Ja znam – rekla je i ustala. –
Moraš se pretvoriti u femme fatale. Hajde, cure! Dižite se, imamo posla.

Fletch je upravo zaključio kako mu nema druge nego pitati batlera gdje
je soba njegove žene, kad se Beaumont kratko nakašljao. Gledao je
prema vratima, a izraz lica bio mu je uistinu čudan. – Fletch, mislim da
te supruga treba – rekao je i ustao. – Zapravo, siguran sam da treba baš
tebe.
Fletch je ustao i okrenuo se.
Mirno je stajala nedaleko od vrata. Za vrijeme večere, kosa joj je
bila uredno složena u punđu, a na sebi je imala haljinu s volanima.
Daleko od toga da nije lijepo izgledala, no sada...
Izgledala je poput vrhunske kurtizane.
 Uvojci su joj bili nemarno podignuti i pričvršćeni kopčom
optočenom draguljima. Nekoliko pramenova palo joj je niz vrat. Oči su
joj bile iscrtane kajalom, usnice namazane jarkocrvenim ružem.
Bila je u tamnoljubičastoj, gotovo crnoj svilenoj haljini, dubokog
izreza i gornjeg dijela načinjenog od čipke, tako da su joj se kroz njega
nazirale bradavice. Oko vrata je nosila ogrlicu, s privjeskom koji joj se
spustio između dojki.
Nastupila je mrtva tišina.
Fletch je pošao prema njoj. Zavodnički mu se osmjehnula.
Zamalo je pao na koljena pred nju, no suzdržao se i uljudno joj se
naklonio. – Dobra večer, madam.
– Bon soir – rekla je, tihim baršunastim glasom.
Jemma i njezine prijateljice ušle su u sobu, široko se osmjehnule i
povukle se u stranu, no Fletch jedva da ih je i opazio. Jer nije mogao
svrnuti pogled s Poppy. Gledala ga je ravno u oči, poput žene koja zna
što želi.
Njega.
– Tu sam samo večeras – rekla je.
– A zatim?
– Vraćam se u Francusku.
– Želite li nešto popiti, mademoiselle?
– Nažalost, nisam gospođica – rekla je i zavodnički ga pogledala
ispod crnih dugih trepavica.
Naravno, smjesta se uspalio. – Udani ste? – upitao je i poljubio joj
ruku. – Kakva šteta!
 Nehajno je slegnula ramenima. – Zašto bi bila? Brak ima svojih
prednosti.
– Zaista?
– Naravno. Jedino udana žena može znati što točno želi od
muškarca.
Jemma se tiho nasmijala, no Fletch se nije obazirao na to. Osjećao
se poput zadnjeg primitivca. Najradije bi Poppy prebacio preko
ramena, odnio ju u sobu, bacio ju na krevet i uzeo bez mnogo priče.
– I, što je to što želite, madame? – upitao je, glasom promuklim
od uzbuđenja.
Nešto se promijenilo u njezinu pogledu. Zavodnica je nestala i
pred njim je opet stajala Poppy.
– Što želiš od mene, mila? – upitao je i ponovno joj poljubio ruku.
– Tebe – prošaputala je, gledajući ga ravno u oči. – Želim tebe.
I to je bilo to. Na zaprepaštenje gostiju, domaćina, troje slugu i
batlera, vojvoda od Fletchera podigao je u naručje svoju suprugu – ili,
možda, Francuskinju željnu kratke vruće ljubavne igre – i odnio ju iz
sobe.
 ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

U miranje nije lak posao. Villiers se manje–više pomirio s tim da će

umrijeti, no to ne znači da je uživao u procesu. Škotski liječnik bio
je zadovoljan izgledom rane i rekao je da ju više ne treba ispirati
terpentinom, no kada ga je pregledao, zabrinuto je odmahnuo glavom.
Villiers je i bez toga znao da stvari ne stoje dobro. Groznica ga je
previše iscrpila. Bio je preslab da bi preživio. Jedva mu je uspijevalo oči
držati otvorenima duže od nekoliko minuta.
– Neću više dugo poživjeti – rekao je Charlotti kad je nakon
večere došla k njemu. Ispričala mu je najnoviji trač – da lady Flora ima
mladog ljubavnika. Naravno, ni na trenutak nije povjerovao u to. Zatim
mu je počela čitati neku novelu. Koju, pojma nije imao niti ga je
zanimalo. Jer znatno više mu se sviđalo gledati kako joj se usnice
pomiču dok čita i promatrati njezine duge lijepe prste kako okreću
stranice.
– Zašto se ne zabavljate s filozofima umjesto što gubite vrijeme sa
mnom? – upitao je. Podigla je pogled s knjige. – Jer vojvotkinja ne
poznaje filozofe pa ih nije mogla ni pozvati. Uzgred, nećete umrijeti.
Odakle vam ta glupa pomisao? Liječnik je rekao da je rana lijepo
zarasla.
Slabašno se osmjehnuo. – Niste li mi prije izvjesnog vremena
rekli da ne bih trebao previše vjerovati liječnicima?
Bio je u pravu kad je tvrdio da ovdje neće vrijediti ista društvena
pravila kao u Londonu. Jemma ga je nagovorila da odigraju partiju
šaha, no nakon nekoliko poteza ustanovio je da ga šah više ne zanima.
Jemma se nakon toga rastužila. Izgledala je kao da će se rasplakati
pa je zatvorio oči, pretvarajući se da mu se spava. Osim što je zadnjih
dana postalo opasno zatvarati oči. Jer kad bi ih ponovno otvorio, otkrio
bi da se jutro pretvorilo u večer. Ili da je cijela noć nestala, zajedno s
većim dijelom dana.
Kako bilo, nitko nije mario što Charlotta satima sjedi u njegovoj
sobi. Osjećao se dobro uz nju jer nikada nije djelovala potišteno. No
zato se često mrštila i prepirala se s njim. Kao i sad.
– Nećete valjda umrijeti dok ovako izgledate! Bit ćete ružan leš.
Zamalo se nasmijao, no morao je čuvati dah. – Uzalud vam trud.
Toliko tašt ipak nisam. Smijem li vas zvati imenom, mudra gospođice
Tatlock?
Visoko je podigla svoj dug nos. – Ne mislite li da bi to bilo previše
prisno?
– Želio bih s vama biti u prisnom odnosu.
Podigla je obrve, ali nije rekla ni riječ.
– Barem nakratko – dometnuo je. – Jer neću poživjeti dovoljno
dugo da bih vas oženio.
– Prestanite govoriti gluposti. Nikada ne biste učinili takvo što –
rekla je i podigla knjigu. – Mogu li nastaviti?
– Da, učinio bih to – ustrajao je. – Sviđate mi se, Charlotta. Mislio
sam da je Jemma jedina žena koju bih možda mogao voljeti, no prilično
sam siguran da ste vi ta koju sam zavolio.
– Kako glupo od vas.
– Istina. Ljudi se ne bi trebali zaljubljivati na umoru – rekao je i
pogledao ju ispod trepavica. Oči su joj se zacaklile. Nije ju htio
rastužiti. Od same pomisli na to uhvatila ga je panika. – No razmislite o
tome. Mogli biste postati bogata nasljednica.
 – Jezik vam je brži od pameti – odbrusila je. – Pazite što govorite,
mogla bih pozvati svećenika i još se večeras udati za vas.
– Ne bih imao ništa protiv.
Usnice su joj kratko zadrhtale. I one su bile lijepe. Meke i
ružičaste. Jasno da mu nije bilo do fizičke intimnosti, no nije mogao ne
opaziti. Šibala ga je riječima, no dolazile su iz uistinu slatkih malih
usta.
– Izbijte si to iz glave. Ne bih se nikada udala za vas zbog vašeg
bogatstva.
– A iz nekog drugog razloga? – upitao je, pozorno se zagledavši u
nju. Dakako, reći će da takav razlog ne postoji. On je bio olupina od
čovjeka, glup i usamljen. A ona...
– Naravno, ne samo zato što se očajnički želite udati – dometnuo
je, znajući da je to bilo grubo, no u sjeni smrti, čovjek nema vremena
okolišati.
– Ne znam – tiho je odvratila i nježno uzela njegovu ruku u svoju.
Više nije mogao oči držati otvorenima. Bio je previše iscrpljen. I
umoran od boli. Sve ga je boljelo. Cijelo tijelo. – Tko bi rekao da jedna
tako mala, beznačajna rana, čovjeka može stajati života?
Jače mu je stisnula ruku. – Nemojte umrijeti. Nemojte.
Zar ima izbora? Ne bi rekao. – Draga moja Charlotta, znate li
kako se osjećam?
– Ne.
– Poput baklje. Baklje ostavljene na vjetrometini – tiho je rekao i
utonuo u san.
Sjedila je kraj njega i promatrala ga kako spava. Bio je blijed i jezivo
mršav, kost i koža. Ipak, mogla je u njemu vidjeti svjetlo života.
Veličanstvenu luč u krhkom ljudskom tijelu. Svijetlo duše. Bilo je
slabašno i prigušeno, ali bilo je tu.
Dautry je tiho ušao u sobu. Zakasnio je na večeru, no ipak je
stigao. Napokon. Začuđeno se zagledala u njega. Više nije izgledao
pomalo pohabano. Nego uistinu pristalo. Sako boje zimzelena pristajao
mu je uz ramena poput rukavice. Pod njim je nosio košulju od finog
tankog lana. No dvije stvari otkrivale su mornara: duga razbarušena
kosa, kao u pirata, i stare udobne ofucane čizme.
– O, Bože! Pretvorili ste se u džentlmena. Takvi biste već prošli
kao vojvoda.
– Osjećam se poput vraškog pauna – rekao je pa sjeo nasuprot
njoj, na rub kreveta, i položio Villiersovu drugu ruku između svojih
dlanova. – Dovraga – promrmljao je.
Ne bi imalo smisla pretvarati se da ne zna što je time želio reći.
Jedan pogled na vojvodu bio je dovoljan da bi se shvatilo kako vojvodi
vrijeme ističe.
– Sutra je Badnjak – rekla je. – Nadala sam se da će dočekati
Božić.
– Nemojte ga još otpisati. Mogao bi vas iznenaditi.
– Već jest – odvratila je.
Upitno ju je pogledao.
– Zaprosio me.
Oči su mu ljutito bljesnule, no kad je progovorio, glas mu nije
zvučao ljutito, samo zajedljivo. – I, jeste li oduševljeno pristali?
Ustala je. – U životu nisam vidjela veću šupčinu od vas.
 Podrugljivo se osmjehnuo. – Fina dama, doista.
– Šupak – s užitkom je ponovila. Druženje s vojvodom od
Villiersa čudno je djelovalo na nju. Promijenila se, postala hrabrija i
borbenija, opuštenija i mnogo manje opterećena time što će tko misliti
o njoj. Sagnula se i nježno pomilovala Villiersovu ruku.
Dautry je obišao krevet i stao do nje. – Vidim, vrlo vam je drag –
rekao je.
Okrenula se i pogledala ga ravno u oči, što je značilo da mora
prilično zabaciti glavu jer bio je doista visok. – Doista ste...
– Znam – prekinuo ju je. – Već ste mi rekli.
Mogla je vidjeti osudu u njegovim očima. I to ju je zapravo
uzbudilo. Kao da bi ona mogla učiniti nešto nemoralno. Pravo rečeno,
bio je to kompliment. – Očito, mislite da sam sposobna zavesti čovjeka
na umoru samo zato što želim postati vojvotkinja, a lako moguće i
bogata udovica.
– Nije li to ono što ste učinili?
Svidjelo joj se što usidjelicu poput nje netko vidi kao zavodnicu,
kad to ne bi bilo povezano s Villiersovom smrću.
– Ime mu je Leopold. Je li vam to poznato?
Oči su mu ponovno ljutito bljesnule. – Kako ste se vas dvoje
uopće upoznali? – upitao je i čvrsto ju primio za ramena.
Bila je sigurna da će ju protresti. Najradije bi se nasmijala. Jer bilo
je to uistinu smiješno. Dautry ju je smatrao opasnom zavodnicom. Nju,
staru curu iz Gough Squera.
– Koliko se dugo poznajete?
– Dovoljno dugo – zagonetno je odvratila, jer svidjela joj se slika
koju je imao o njoj.
 No, nije dovoljno dobro poznavala muškarce. Ili možda,
muškarca poput Dautryja. Jer nije ju protresao. Naglo ju je privukao k
sebi i... na njezino zaprepaštenje, spojio usnice s njezinima.
Usnice su mu bile tople i čvrste. I lijepo je mirisao, na svjež zrak i
zimzelen. Znala je da bi ga trebala odgurnuti, ali nije željela... iskušenje
je bilo preveliko da bi mu odoljela. Barem jednom u životu osjećala se
poput zavodnice. Preplavljena tim osjećajem, popustila je i razdvojila
usnice.
Poljubac je tada postao drukčiji, neusporedivo strastveniji. Kako
bi uopće mogla bistro razmišljati? Jasno da nije mogla. I zato, kad ju je
jače privio uz sebe, bez oklijevanja mu je ovila ruke oko vrata.
Tko zna kamo bi ih to odvelo, da Villiers nije tiho zastenjao.
Charlotta se naglo okrenula i pogledala ga. Spavao je.
Osjećala je kao da će se rastopiti od miline. Bio je to čudan
osjećaj, škakljiv i uzbudljiv. Nedvojbeno, muškarac i žena mogu jedno
drugome pružiti...
Razmišljajući o tome, nježno je povukla pokrivač preko
Villiersovih prsa.
– Što je liječnik rekao? – tiho je upitao Dautry.
Slegnula je ramenima. Jer nije rekao ništa što i sama ne bi znala. –
Ako preživi ovu i iduću noć, izvući će se. No stekla sam dojam da mu
se to čini gotovo nemogućim. Što biste vi rekli?
Nije rekao ni riječ, no po njegovu pogledu shvatila je da i on tako
misli.
– Hoćete li plakati za njim kad umre? – upitao je.
Okrenula se i pogledala ga u oči. – Jasno da hoću. Postao mi je
prilično drag.
 – Idem nešto pojesti – rekao je i uputio se prema vratima. –
Poslije ću se vratiti ovamo. Biste li mi pravili društvo dok večeram?
Svrnula je pogled na Villiersa. Duboko je disao, kao da mu je
svaki dah zadnji. Bilo je to uistinu teško gledati.
– Hajde, pridružite mi se – tiho je rekao Dautry i ispružio ruku. –
Poslije ćemo se zajedno vratiti ovamo.

Blount je kiptio od nezadovoljstva. Smjestio ih je za stol u maloj

blagovaonici. Odlučio ih je osobno poslužiti, kako razvratnici ne bi
dobili priliku podmititi nekog mlađeg slugu da šuti o onome što je
vidio. Jer čim su se pojavili, vidio je kako Dautry gleda gospođicu
Tatlock. I kako joj je kratko položio ruku na donji dio leđa.
Doduše, to ga je pomalo zbunilo. Mislio je da je ljubavnica
vojvode od Villiersa. No evo je s njegovim nasljednikom. Doduše,
imalo je smisla, s obzirom na to da je vojvoda bio na umoru. Bože,
kakve li žene! Uistinu je spremna na sve.
Dok ih je posluživao, prisluškivao je njihov razgovor. Na njegovu
žalost, nije otkrio nikakvu prljavu tajnu. Ništa sočno ili skandalozno.
Razgovarali su o Indiji (zemlji divljaka i neznabožaca, po njegovu
mišljenju). Zatim o piratima (također divljacima i neznabošcima) i
najzad o kitovima (o tome nije imao mišljenje, ali djelovalo mu je
sumnjivo).
Kad je otvorio drugu bocu vina i napunio im čaše, otkrio je što
gospođicu Tatlock čini toliko neodoljivom. Način na koji je razgovarala
s muškarcima. Drsko i otvoreno je izražavala vlastito mišljenje.
Sramotno, za jednu mladu damu. Nedopustivo!
Kad je čuo kako navodi razloge zbog kojih ne bi trebalo osuđivati
krijumčarenje, smrklo mu se pred očima.
 Neće im više natočiti ni kap vina, odlučio je, i demonstrativno
izašao iz blagovaonice. Pozvone li, neće se obazirati na to.
Nažalost, nije dobio priliku staviti im do znanja koliko ih prezire.
Jer malo potom su izašli, i nesvjesni njegove tihe pobune, uputili se na
kat, u sobu vojvode od Villiersa.
Bili su toliko udubljeni u razgovor da nisu ni opazili da je batler
izašao prije njih.
 ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

P oppy se promijenila do neprepoznatljivosti. Više nije bila mila i

pokorna, spremna svakome udovoljiti i šutke izvršiti ono što netko
očekuje od nje.
Sada je željela da se njoj udovolji i izvrši ono što očekuje. Osjećala
se moćno. Dopustila je da ju Fletch odnese u sobu jer lijepo se osjećala
u njegovu naručju, no odmah potom, preuzela je inicijativu.
Odmaknula se od njega i naslonila se na stup kreveta. Fletch je
ostao stajati kraj vrata, a kad je vidjela kako se zagledao u njezine grudi,
srce joj je počelo jače lupati.
Doista djeluje, pomislila je.
Radilo se o prvom činu plana zavođenja Fletcha. Jemma i Louise
osmislile su ga od početka do kraja i namjeravala ga je tako i provesti.
Neće od njega odustati. Ne nakon dvije generalne probe. Bila je sigurna
da je upamtila sve što treba učiniti. Kako i ne bi kad je pojedine činove
ponovila nekoliko puta. Isidori je to dodijalo gledati i slušati pa se
bacila na krevet, široko zijevnula i rekla da nijedan muškarac nije
vrijedan tolikog truda.
Zavodnički mu se osmjehnula. – Dakle, zasitili ste se svoje
supruge, gospodine?
Zaustio je da joj odgovori, no nije mu dopustila. – Bien. Jer i ja
sam željna promjene.
– Doista? – zapanjeno je upitao.
Podigla je ruke iznad glave i obgrlila stup. Osjećala se slobodnom
i raskalašenom i to joj se svidjelo.
 Fletch je oštro udahnuo. Više nije izgledao poput džentlmena.
Bilo je u njegovu pogledu nešto divlje i primitivno, i dakako, i to joj se
svidjelo.
– Poppy... – promuklo je izgovorio.
– Monsieur?
Spustila je ruku i vrhovima prstiju pomilovala se po vratu i
grudima. – To će ga izludjeti – rekla je Jemma. – Muškarci vole kad
žene same sebi to čine.
– Možda bih zaručniku trebala poslati portret – pijano je
promrmljala Isidora. – Na kojem to činim.
Poppy je spustila trepavice, iskosa pogledala Fletcha i prstom ga
pozvala da joj priđe. U dva koraka našao se pred njom.
– Bez diranja – rekla je prije nego što ju je stigao i pipnuti.
Sporo se osmjehnuo. Vidjevši požudu u njegovu pogledu, postalo
joj je toplo između nogu.
– Bez diranja – ponovio je.
No morala je biti sigurna da je shvatio. – Ja vodim igru.
Poslušno je kimnuo. – Učinit ću sve što želiš.
Položila je ruku na grudi i zabacila glavu. Željela je da ju ljubi i
miluje. One noći, u konačištu, istražila je svoje tijelo i znala je kako i
gdje bi željela da ju ljubi i miluje.
– Reci mi što želiš da ti radim.
Glas mu je drhtao od požude i to ju je još više uspalilo. No bilo joj
je teško reći mu što želi. Sramila se. Pod maskom zavodnice, krila se
ista sramežljiva i suzdržana Poppy, kakva je oduvijek bila.
 Duboko je udahnula kako bi prikupila hrabrost. Najzad, bio je to
Fletch. Poznavala ga je, znala je da joj želi udovoljiti. Sada je i ona
željela udovoljiti njemu. I to iz vlastitog užitka. Zašto bi se stidjela reći
mu to?
– Želim te milovati – odlučno je izgovorila.
Skinuo je sako i izvukao košulju iz hlača. Polako ga je odmjerila
od glave do pete. Osjećala se lijepom i poželjnom. Neodoljivom.
– Hajde, svuci košulju – u dahu je izgovorila i ostala zaprepaštena
vlastitom hrabrošću.
Polako je svukao košulju i bacio ju na pod. Zagledala se u njegova
široka prsa. Bilo je to kao da ga nikad dosad nije vidjela. Jest, bio je
naočit muškarac i izuzetno lijepo građen, ali nije se radilo o tome.
Bio je...
Ah, takav da ga je poželjela polizati. Srećom, nije joj mogao
pročitati misli, u protivnom bi umrla od srama.
Upitno se zagledao u nju. Znala je da bi trebala reći neka svuče i
hlače, no ni uz najbolju volju nije to mogla izgovoriti. Jer znala je što će
vidjeti ako se potpuno svuče, a to... a to...
Odmahnula je glavom.
Prišao joj je, tako da su im se tijela gotovo dodirivala. – Sve je u
redu – rekao je i poljubio ju u kut oka. – Neću svući hlače. Smijem li te
poljubiti? – upitao je i bez da je pričekao odgovor spustio joj malen
poljubac na usnice. – Nema potrebe...
– Svuci ih – naglo je izgovorila i odgurnula ga od sebe. Jer da nije
to učinila, u tren oka ponovno bi se pretvorila u njegovu lutku na
koncu. Mirnu i pitomu Poppy s kojom može činiti što god poželi. Nije
si to mogla dopustiti. Nije ju želio takvu. Želio je zavodnicu, ženu koja
zna što hoće od muškarca i kako će to dobiti.
 Iznenađeno se zagledao u nju, no njezina odlučnost očito mu se
svidjela.
– Smjesta – nestrpljivo je dodala, tek toliko da se zna tko je ovdje
glavni.
Široko se osmjehnuo pa otkopčao remen i počeo polako spuštati
hlače. Namjerno ju je izazivao, no to joj se svidjelo. Imao je vitke
koščate kukove. Prije nije obraćala pozornost na njih, no odjednom je
otkrila da ga i tamo želi polizati.
Zadržala je dah. Jasno da je znala što će vidjeti. Toliko ga je puta
vidjela. Osobito nakon što su prestali voditi ljubav u mraku, zato što je
on to tako želio. Jer ju je želio gledati pod svjetlošću svijeća. Dakako da
nije mogla ne vidjeti njegov ud. I ne, nije bio ružan i odvratan, kako ju
je majka upozorila da će biti.
No nikada ga nije doista pogledala. Njegovo tijelo nikada ju nije
osobito zanimalo. Ne na taj način. To joj je bilo posve sporedno.
No sada...
Svukao je hlače i oslonio ruke na kukove. Izgledao je moćno.
Visok i vitak, prekrasno građen muškarac.
– A sada? – upitao je i zabljesnuo ju osmijehom. – Rado ću ti
ispuniti svaku želju.
Nije mogla maknuti pogled s njega. Žena koja zna što želi, sada bi
mu rekla... ah, ali to što je ona željela bilo je uistinu...
Naravno da mu to ne može reći.
– Mila?
Panično je pokušavala smisliti što bi mu rekla. Jer ako ne smisli,
on će preuzeti inicijativu, a to neće biti dobro jer trebala mu je
zavodnica, a ne...
 Polako je odmahnula glavom. Nije uspjela. Znala je to, jer više ju
nije gledao kao na početku igre. Nego blago i ljubazno. Strpljivo. Očito,
pred sobom je opet vidio istu onu glupu i sramežljivu Poppy, kakva je
godinama bila.
Zakoračio je prema njoj.
– Ne – naglo je izgovorila.
Stao je, ali nije izgledao sretno. Duboko je udahnula. Mora se
pribrati. Zanemariti ovaj grozan promašaj i nastaviti igru. Štoviše,
uživati u njoj jer to i jest bio glavni cilj te igre.
– Hajdemo u krevet – rekla je, i srećom, to nije djelovalo nimalo
usiljeno. Vjerojatno zato što je to doista željela.
– Želiš li da te razodjenem? – upitao je.
Na trenutak se ukočila. Bi li zavodnica to željela? Nije se mogla
sjetiti što je Jemma rekla u svezi toga. Tamo, u njezinoj sobi, sve to bilo
je više poput komične predstave, no sada...
– Ne – rekla je.
Široko se osmjehnuo, na temelju čega je zaključila da je ispravno
postupila. Trenutak potom, bacio se u krevet, stavio ruke ispod glave i
zagledao se u nju.
Prekrasno je izgledao, tako ispružen. Doduše, najviše joj se svidio
dio ispod struka. Gledajući ga, ovlažila je usnice.
Promuklo je uzdahnuo, pa je ponovno to učinila. Pogled mu se
zamaglio i počeo je ubrzano disati. Osmjehnula se i samoj sebi čestitala.
– Ah, prilično je vruće, zar ne? – upitala je, tihim baršunastim
glasom, onako kako ju je Jemma podučila. Doduše, začuvši to, Isidore je
prasnula u smijeh i rekla Jemmi da zvuči poput jeftine kurve.
 Polako, počela je spuštati gornji dio haljine niz nadlaktice. Fletch
se podigao u sjedeći položaj i zagledao se u nju kao čovjek koji umire
od žeđi u čašu vode.
– Oh, mila... – promuklo je izgovorio.
Cijelim njezinim tijelom razlila se toplina. Ponovno je oblizala
usnice i nastavila malo–pomalo spuštati haljinu.
Ugledavši njezine grudi, kratko je zastenjao kroz čvrsto stisnute
zube.
Znala je što vidi, jer u međuvremenu ih je dobro proučila. Bile su
lijepe, oble i čvrste poput jabuka.
Poželjela je osjetiti njegove ruke na njima. Sudeći po njegovu
pogledu, i on je želio isto.
– Poppy... molim te, dođi u krevet – čeznutljivo je izgovorio.
Uspjela je. Izgarao je od žudnje za njom. Vjerojatno bi mu sada
mogla prepustiti inicijativu, jer pravo rečeno...
Požurila bi sa svlačenjem, no nažalost, otkrila je da ju više ne
može povući ni centimetra niže. Trenutak potom, pokušala je izvući
ruke iz nje, ali uzalud.
– Zarobljena si – prilično je oduševljeno ustanovio i skočio iz
kreveta.
Toliko se trudila, no na kraju se obrukala. Nema te zavodnice
koja bi ostala zarobljena u vlastitoj haljini.
No ipak...
Nije se trudio osloboditi ju. Činilo se da mu se takva baš sviđa.
Stao je pred nju i spustio malen poljubac na njezine usnice, a da ju nije
ni pipnuo.
 Usnice su mu bile grješno meke i slatke. Poljubio joj je oči,
obraze, nos i bradu pa ponovno spojio usnice s njezinima u malen
poljubac zatvorenih usta, onako kako je to željela.
No to je bilo prije. Sada je željela da ju strastveno poljubi, onako
kako treba. No nije. Najzad je izgubila strpljenje i vrhom jezika dotakla
njegove usnice.
Poljubi me, pomislila je. Poljubi me.
Nije. Pogled mu je bio izazovan, no bilo je u njemu i nešto
mračno, možda posesivno, zbog čega je kratko zadrhtala.
– Poljubi me – prošaputala je. – Fletch...
I jest. Privukao ju je k sebi i strastveno ju poljubio.
– Ovako? – malo potom je upitao.
Nije mogla doći do daha pa je samo kimnula i ponovno mu
ponudila usnice.
– Što želiš, Poppy? – izazovno je upitao.
Očito, neće ju poljubiti ako to ne bude tražila od njega. – Poljubi
me – rekla je i poželjela propasti u zemlju od srama jer glas joj je
zvučao previše molećivo. No kad je ponovno spojio usnice s njezinima
u dug požudan poljubac, to joj više nije bilo nimalo važno.
Zašto ju ne miluje? Cijelim tijelom žudjela je za njegovim
dodirima, ali ne, ruke su mu i dalje mirno počivale na njezinim
ramenima. Zar će ga i za to morati moliti? Ali to bi uistinu bilo previše
sramotno. Tada je shvatila da bi i ona njega željela milovati. No nije
mogla. Počela se meškoljiti pokušavajući izvući ruke iz haljine, no
uzalud.
Prekinuo je poljubac i zagledao se u nju. Prilično znatiželjno, kao
da se pita što će sad.
 Što bi zavodnica sada učinila? Nije imala pojma.
Skratio joj je muke i u tren oka rasparao joj haljinu. Složila se u
hrpicu kraj njezinih nogu i preostalo joj je samo iskoračiti iz nje.
– Krasno – rekao je, odmjerivši ju od glave do pete.
Zamalo je rukama prekrila grudi i međunožje, no tada se sjetila
da pred Fletchom ne stoji Poppy, nego francuska zavodnica. Zato je
zavodnički podigla ruke iznad glave i dopustila mu da uživa u pogledu
na njezino tijelo. Bilo je toplo i spremno za...
Njega.
Sporo se osmjehnuo. Uzvratila mu je osmijeh i bez riječi pošla
prema krevetu. Pošao je za njom i pomilovao ju po stražnjici.
Zavodnički je legla na bok, rukom podbočila glavu i zagledala se
u njega. Sjeo je na rub kreveta i pogledom kliznuo niz njezino tijelo. –
Što biste sada željeli, madame?– upitao je, glasom promuklim od
požude.
– Ljubi me – rekla je pa legla na leđa i podigla ruke iznad glave,
jer ustanovila je da joj grudi tako izgledaju veće.
Legao je kraj nje i pogledao ju u oči. Zadrhtala je, no brzo se
pribrala i zavodnički mu se osmjehnula. – Monsieur? – prošaputala je.
Jer joj ništa drugo nije uspjelo smisliti.
– Poppy...
Trenutak potom, spojio je usnice s njezinima. I prije su se ljubili,
izmijenili na stotine poljubaca, letimičnih, dužih i kraćih pa i onih s
jezikom, koji joj se tada nisu sviđali. No nikada ovako požudno. Za nju,
bilo je to poput poklona koji nije očekivala. Za njega, poput poklona
kojem se prestao nadati. Manje od svega, usudio bi se nadati da će ga
povući na sebe.
 – Želiš li da ugasim svijeće? – upitao je.
Nije odgovorila jer bila je zauzeta milovanjem njegovih leđa i
otkrićem da ju to uspaljuje.
– Poppy?
– Prestani pričati. Poljubi me.
Pa malo poslije: – Jače!
Uslijedilo je iznenađenje za iznenađenjem. Nerijetko, popraćeno
smijehom. Fletch je prasnuo u smijeh kad mu je rekla da bi mogao
bolje uporabiti vrijeme jer ju nije mogao prestati ljubiti između grudi.
– Htio si čuti što želim ili ne želim – podsjetila ga je i izvila leđa
kad je prešao na bradavice. – Oh... to mi se sviđa.
No, bilo je i straha. Jer Fletch se osjećao kao da budan sanja.
Pravo rečeno, bilo je čak i ljepše nego u snu. Poppy se previjala u
njegovu naručju, jecala od užitka. No ipak, bila je to Poppy. I zato je
strahovao da će se probuditi i otkriti da je sve to bio samo jedan lijep
san. Ali ne. Govorila mu je što da joj čini pa smjesta zaboravila što je
rekla i krenula u istraživanje njegova tijela. A kad ju je pokušao
prevrnuti na leđa kako bi ju opslužio – jer želio ju je vidjeti
pomahnitalu od požude – odlučno se oduprla i umjesto nje, on se našao
na leđima.
– Ali... želio sam ...
– Šuti – rekla je i bacila se na posao. I tako je njegova mala slatka
žena najzad izludjela njega. Posvuda ga je ljubila, lickala, grickala.
Pustio ju je da se nasladi njegovim tijelom, a kad ju je najzad odlučio
ukrotiti i vratiti joj milo za drago, nije se bunila. Počeo je od njezinih
grudi i poljupcima se spustio niz njezino tijelo. Na njegovo
zadovoljstvo, nije se nimalo trudila prikriti koliko joj se to sviđa.
 Najzad, izbezumljena od užitka, počela ga je preklinjati da ju
uzme. No bojao se. Jer to joj se nikada nije sviđalo. Nije uživala u tome.
Privukla ga je k sebi i nestrpljivo se promeškoljila. – Fletch, ako
me smjesta ne uzmeš...
Cime god mu je željela zaprijetiti, zaboravila je na to kad ju je
strastveno poljubio. Jednako strastveno uzvratila mu je poljubac i jače
se privila uz njega. Odjednom, i strah i oprez i zabrinutost... sve je
nestalo. Jer, dogodilo se čudo, pravo božićno čudo. Bilo je to kao da su
se vratili u prošlost, kao da je ovo njihova prva bračna noć.
Na neki je način i bila.
Ponovno mu je prigovorila što oklijeva, pa je dlanovima obujmio
njezino lice, spojio usnice s njezinima i polako prodro u nju... prvi put
do kraja.
Oči su joj se naglo ispunile suzama. Francuske zavodnice ne plaču
dok vode ljubav. Znala je to, ali ipak, bilo je to jače od nje. No kad joj je
Fletch poljupcima otro suze s obraza i počeo se polako pomicati u njoj,
zaboravila je na sve. Jer bilo je to poput plesa... nešto čemu se valja
prepustiti i uživati u tome.
No, da bi netko uživao u plesu, mora prvo naučiti plesne korake,
zar ne? Prepustila mu je vodstvo i potrudila se otkriti što joj pruža
užitak. Ako izvije leđa i podigne noge... o da, to je bilo to. Oči su joj se
ponovno ispunile suzama jer bilo je prelijepo, iz trenutka u trenutak
sve ljepše.
On i ona, sjedinjeni u ljubavnom činu. Ima li što ljepše od toga?
Ne samo on ili ona. Tijela su im se skladno kretala, sve brže i
pomamnije.
 Obuzeta požudom, Poppy je počela glasno jecati. Svaka suvisla
misao nestala je iz njezine glave. A zatim, sve oko nje razletjelo se u
stotine komadića. U stotine malih, divnih komadića.
Postelja je izgledala kao da su u njoj vodili rat, a ne ljubav.
Savršeno.
 ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

SLJEDEĆE VEČERI

B adnja je večer – rekao je Villiers. Glas mu je bio toliko tih da ga je i

sam jedva čuo. Nije se zamarao razmišljanjem što bi to trebalo
značiti. Znao je to. Svaka kost u njegovu izmučenom tijelu znala je.
Prihvatio je to i pomirio se s tim. – Biste li mi opet pročitali onu priču?
Nekako, ta pametna usidjelica dugog nosa, vječno namrštena i
raspoložena za prepirku, postala je jedina osoba koju je želio vidjeti uz
sebe. Ranije tog dana, posjetila ga je Benjaminova udovica. Nije se
mogao sjetiti što joj je želio reći. Najzad joj je rekao samo da mu je žao.
Rasplakala se. Nije imao pojma zašto niti snage da se pokuša
prisjetiti.
Charlotta ga je vrijeđala i izazivala, ali nikada nije plakala. Katkad
je izgledala kao da će se rasplakati, ali ne, uvijek bi se uspjela suzdržati.
– Jesam li vam rekao da vas namjeravam oženiti? – upitao je.
Blijedo se osmjehnula. – Ako preživite, mogli biste požaliti. Jer
sigurna sam da biste se brzo predomislili. Što ako vas budem držala za
riječ?
– Možete me tužiti zbog prekršenog obećanja.
– Koliko bih dobila predbračnim ugovorom?
Nije mu bilo lako razmišljati, pogotovo o novcu. Bilo je to poput
pokušaja plivanja u melasi. No razgovor s njom bio je toliko zabavan da
se morao potruditi. – Prilično sam imućan – rekao je. – Ponudio bih
vam najmanje trideset pet tisuća funti.
 – Tako mnogo?
– Eto vidite – tašto je odvratio. – Bili biste glupi ako biste odbili
moju bračnu ponudu.
– Prestari ste za mene – odvratila je. – I ne osobito privlačni.
Mršavi ste poput pruta.
Bio je siguran da joj može uzvratiti istom mjerom, no nije imao
snage za to. Očito, čovjek pred smrt gubi želju za nadmudrivanjem.
Nitko nikada ne govori o tome. Mnogo je toga o čemu nitko ne govori,
kad se radi o smrti. – Hoćete li mi opet pročitati onu priču? – upitao je.
– Koju?
– Badnjak je. Valjda znate koju.
– Čarobna noć – rekla je i osmjehnula se. – Mojoj sestri i meni,
baka je na Badnjak uvijek pričala priče. Najviše sam voljela one o
životinjama. Rekla je da je to jedina noć u godini, kad mogu razgovarati
s ljudima i jedne s drugima.
– I Shakespeare je nešto napisao o tome... o ptici koja pjeva od
zore do mraka i cijelu svetu noć – rekao je, čudeći se da se toga
prisjetio. – Bilo je još nešto o tome – dometnuo je i kratko se zamislio. –
Ni vile ni vještice nemaju takvu moć, toliko je sveta i blagoslovljena ta
noć.
– Želite da vam čitam priču o Isusovu rođenju? – upitala je.
– Da. Od navještenja – rekao je. – I, volio bih kad biste me držali
za ruku.
Počela je čitati. – U šestom mjesecu posla Bog anđela Gabrijela u
galilejski grad Nazaret...
 Kao začaran gledao je u nju i upijao svaku njezinu izgovorenu
riječ, znajući da je možda posljednja koju će čuti na prijelazu iz ovoga u
onaj život.
 PEDESETO POGLAVLJE

B ila je Badnja večer. Mećava je prestala, no snijeg je još uvijek

padao, iako ne tako gusto kao prije. Poppy se povukla od bučnog
društva u salonu i stala u prozorsku nišu jer željela je pogledati vrt
prekriven snijegom. Izgledao je uistinu predivno. Veliko bijelo
prostranstvo, puno čudnih oblika prekrivenih snijegom. Tamo gdje ga
je svjetlo obasjavalo, snijeg je blistao poput dragulja. U sjeni, izgledao je
poput mekog bijelog pokrivača.
Znala je da će joj se Fletch pridružiti i prije nego što je to učinio.
Bilo je to kao da su povezani tankom nevidljivom vrpcom.
Stao je iza nje, obujmio ju oko struka i poljubio ju u vrat. Iskosa
ga je pogledala i osmjehnula mu se poput francuske zavodnice.
Jače ju je privio uz sebe. Osjetila je da se uspalio.
– Ljepša si mi u haljinama bez obruča, ali zato sam sada u
neprilici – rekao je. – Ne mogu se okrenuti.
– Zašto ne?
– Jer sam u kratkoj jakni.
– I što s tim? Sigurna sam da se Jemma neće onesvijestiti. – Ne
želim joj pobuđivati maštu – rekao je i tiho se nasmijao.
– Ah, kao da takvo što već nije vidjela u drugih muškaraca.
– Na tvojem mjestu ne bih bio tako siguran.
Naslonila je glavu na njegovo rame i osmjehnula se. Koje li
napuhane taštine, pomislila je. Doista je šašav. Pravi mužjak, rekla bi
Jemma.
 – Prestani – rekla je, kad ju je počeo milovati po kukovima.
– Ne mogu.
– Zaboga, nismo sami. Mogu nas vidjeti!
Okrenuo se i povukao zastor. – Sada više ne mogu.
Bilo je to kao da su u nekoj maloj sobi. S jedne strane, velik
prozor, a nasuprot njega tamnocrven baršunast zastor. Glasovi su
odjednom postali prigušeni, kao da dolaze iz neke druge prostorije.
– Što ako netko odmakne zastor?
Dlanovima je obujmio njezine dojke i počeo joj prstima uvrtati
bradavice. – Nisu glupi – rekao je i gricnuo joj ušnu resicu pa vrat i
najzad, rame.
– Ponašaš se poput životinje.
– Tako se i osjećam.
– Konji se grizu za vrijeme parenja.
– Nisam ih gledao dok to čine.
– Čitala sam o tome – rekla je i promeškoljila se u njegovu
naručju.
Gurnuo je ruku između njezinih nogu i počeo ju trljati preko
haljine. Tiho je zastenjala i zagledala se u njihov odraz u staklu
prozora. Glava joj je bila oslonjena o njegovo rame, a on joj je ljubio
vrat. Kosa mu je pala preko lica, jednom rukom obujmio joj je dojku,
drugom ju trljao između nogu. Bilo je to kao da je njezino tijelo
glazbalo u rukama svirača sposobnog proizvesti čitavu melodiju uzdaha
i jecaja...
– Fletch – uzbuđeno je prošaputala. – Ne možemo...
 Poljupcem je ugušio njezinu pobunu i nastavio ju trljati, sve brže
i jače.
– Ali nismo sami...
– Jesmo. Otišli su na večeru.
Tek je tada postala svjesna tišine. Podigao joj je haljinu iznad
koljena. Istog trenutka prisjetila se da nije krpena lutka i izvukla mu
košulju iz hlača.
– Ne – rekao je. – Na meni je red da te iznenadim.
– Ali, ne možeš me svući!
– A ti mene možeš?
Prije nego što se stigla snaći, podigao ju je i posjeo na prozorsku
klupčicu. Bila je hladna, no začudo, to joj je godilo. Vjerojatno zato što
joj je tijelo izgaralo od vrućine.
Nastavio ju je ritmički trljati i dražiti pa jezikom kliznuo duž
njezina vrata, poljubio joj bradu i obraze i spojio usnice s njezinima u
dug požudan poljubac.
Ubrzo, doveo ju je do vrhunca. Stotinu iskrica bljesnulo joj je
pred očima, a iz usta joj se oteo dug čeznutljiv jecaj.
Poslije, rumena i uzdrhtala, ovila mu je ruke oko vrata. – Jesam li
bila glasna? – upitala je.
– Nemam pojma – rekao je.
Nasmijala se. Očito, bio je previše udubljen u posao. – Mogla bih
se i ja poigrati s tobom – rekla je.
– Nemam ništa protiv. Može odmah?
 PEDESET PRVO POGLAVLJE

L ice mu je bilo rumeno i djelovao je pomalo napeto. Pravo rečeno,

razdražljivo. Za razliku od nje koja je bila vesela i smirena.
– Bismo li pošli gore? – upitao je. – Budući da se želiš poigrati sa
mnom.
– Oh, ne – s osmijehom je odvratila. – Željela bih... – zašutjela je i
polizala usnice, poput francuske zavodnice, jer znala je da mu se to
sviđa. – Željela bih da izađemo na snijeg. Nije djelovao oduševljen time
što je čuo. – Želiš... prošetati? Kimnula je. – U krevet možemo i poslije.
Doista, Fletch, jako bi me veselilo kad bi mi ispunio tu želju.
– Misliš li me ikada početi zvati imenom?
– Ali... – kratko se zamislila. – Oprosti, ali ne znam kako ti je ime.
– Ne znaš kako ti se suprug zove?
Slegnula je ramenima. – Ne. Moja je majka držala da bih ti se
uvijek trebala formalno obraćati. Živciralo ju je kad bih o tebi govorila
kao o Fletchu, a da sam ikad spomenula tvoje krsno ime, mislim da bi
se onesvijestila.
– Ne mogu smisliti tu ženu.
– Rekla je da ti se mogu vratiti čim pronađeš ljubavnicu. Smatrala
je da si me previše iskorištavao i da u tom slučaju to više nećeš činiti.
Čvrsto ju je primio za ramena. – Ne želim slušati te gadosti. To
nema nikakve veze s tobom i sa mnom. Usto, trebaš me.
– Zašto?
Privukao ju je k sebi i šapnuo joj nešto na uho.
 Naglo je porumenjela. No bilo je nešto u vezi s tim, što mu je
morala reći. – Fletch, neću moći zauvijek izigravati francusku
zavodnicu. A u tom slučaju, neću te više privlačiti i...
– To se ne može dogoditi – rekao je, zagledavši joj se duboko u
oči.
Iskreno je sumnjala u to. I zato mu je morala reći ono što joj je
ležalo na srcu. Jer ludo ga je voljela i nije mogla zamisliti život bez
njega. – Ipak, ako se to dogodi, željela bih da ostanemo prijatelji. Jer,
Fletch, doista ne bih mogla...
– Bi li me zvala imenom?
Blijedo se zagledala u njega. – Kako se zoveš?
– John?
– John?– zaprepašteno je upitala. Bilo je to previše obično ime za
nekoga poput njega.
– Da. Ali ne smiješ me tako nikada zvati pred drugima.
Zagledala se u njega. Kosa mu je bila raščupana, no u otmjenom
odijelu izgledao je... ah, pouzdano ne obično. Jer jedno je bilo sigurno:
bio je najbolje odjevena mlada voćka u društvu.
– John? – ponovila je i glasno se nasmijala.
Smrknuo se. – Nisi li rekla da se želiš poigrati sa mnom? –
razdražljivo je upitao.
Zapravo, bilo je to savršeno ime za njega. Za čvrstog, pouzdanog,
promišljenog, iskrenog i odanog muškarca u kojeg se zaljubila.
– Volim te, Johne – rekla je, gledajući ga ravno u oči.
Osmjehnuo se.
– Hajdemo prošetati – rekla je.
 Privio ju je k sebi i strastveno ju poljubio. Najzad, uspjelo joj je
izvući se iz njegova zagrljaja i nagovoriti ga da pođu u šetnju.
Muškarac imena John neće prestati voljeti ženu kad više ne bude
lijepa i mlada.
Muškarac tog imena, voljet će ju zauvijek.
 PEDESET DRUGO POGLAVLJE

N e želim izaći iz kuće. Hladno je. I Badnjak je. Pada snijeg. Svi će
pomisliti da smo poludjeli.
Sudeći po izrazima lica lakaja, bili su sigurni u to. – Na meni je
red da te iznenadim – rekla je Poppy i omotala šal oko vrata. – Svidjet
će ti se.
– Nisam očekivao takva iznenađenja!
– Majka mi nikad nije dopustila da gazim po dubokom snijegu.
– Posve razumljivo – promrmljao je i navukao rukavice.
– Pripazite da se ne izgubite – rekao je batler i dodao Fletchu
fenjer.
– Da – složio se Fletch. – Mogli bi se izgubiti i ostati zatrpani u
snijegu. Neće nas pronaći do proljeća.
– Jedva da više uopće pada – rekla je Poppy i uzela drugi fenjer.
Lakaj im je otvorio vrata. Poppy je smjesta izjurila na snijeg.
Fletch je nevoljko pošao za njom.
– Ako se ne vratite za sat vremena, poslat ću nekoga da vas
potraži – rekao je batler.
Fletchu je odjednom palo na um da će možda pronaći neku toplu
štalu i provjeriti mogu li životinje na Badnjak razgovarati s ljudima,
kako je tvrdila gospođica Tatlock. I ne samo to, naravno.
– Za dva sata – odlučno je odvratio.
Bio je lud od pohote. Najradije bi Poppy odvukao u sobu. Bacio bi
se na nju poput izgladnjelog vuka i nasladio se njezinim tijelom. Od
pomisli na to što bi joj činio još se više uspalio. Možda je to bio razlog
zbog kojeg je otkrio da vani i nije tako hladno kako je mislio.
Ona se, pak, veselo skakućući uputila prema šumarku.
– Pričekaj me – viknuo je i pošao njezinim stopama. Snijeg je bio
dubok i dakako da bi muškarac trebao utrti put. No kad ju već toliko
veseli izigravati muškarca, neka joj bude.
Bila je brza pa je morao požuriti za njom. Promatrajući ju,
razmišljao je o njezinim bedrima. Kako su bijela i meka. I kako je
čeznutljivo jecala kad ih je grickao. I kako je prestala jecati i počela
stenjati kad je stigao do...
Što joj se dogodilo? To nije bila žena s kojom je godinama vodio
ljubav.
Pomisao na to izazvala mu je priličnu nelagodu. I ne tako davno,
ležala je pred njim poput komada hladnog maslaca. A sada se topila u
njegovu naručju. I to bez da je morao nešto naročito poduzeti u svezi
toga.
Jer, da je isprobao neki nov pristup, mogao bi si to objasniti.
Razmišljajući o tome, usporio je korak. Ona je već gotovo stigla do
šumarka. Kad ju ne bi poznavao, pomislio bi da ju je netko podučio
ljubavnim vještinama. No znao je da se ne radi o tome. Poppy nije
imala ljubavnika. Doktor Loudan joj se sviđao, ali ne na taj način.
Voljela je raspravljati s tim siromaškom i dokazivati mu da nije u
pravu.
No, ako se ne radi o tome, o čemu se radi? Zašto ju je vođenje
ljubavi odjednom počelo privlačiti?
Sigurno ne zato što je odjednom otkrila da je privlačan. Znao je
da je prilično tašto tako misliti o sebi, no bila je to činjenica. I u skladu
s tim, Poppy je i prije znala da je privlačan.
 – Fletch, dođi ovamo – uzbuđeno je poviknula pa je požurio
prema šumarku. Zatekao ju je kako čuči u snijegu kraj visoke jele i
napeto zuri u nešto.
– Vidi ovo – rekla je i visoko podigla fenjer. – Izgleda kao
nastamba neke životinje.
– O, Bože! Vjerojatno medvjeđi brlog – progunđao je.
Pogledala je uokolo po snijegu. – Ne. Tragovi su manji.
Dovraga, ne bi smjela čučati u snijegu, pomislio je. Smrznut će se.
Duboko je uzdahnuo pa podigao fenjer i pogledao tragove. – Da –
složio se i nije da mu nije laknulo zbog toga. – Nisu medvjeđi.
– Možda oposumovi?
Morao se nasmijati. – Očekivalo bi se da bolje poznaješ životinje
– rekao je.
Kratko se namrštila i ponovno pogledala tragove. – Zečji su! –
veselo je ustanovila. – Zar ne? To je zacijelo zečja jazbina – uskliknula
je i bez oklijevanja razmaknula od snijega otežale grane i... nestala iza
njih.
– Poppy! Ne čini to – povikao je, jer odjednom mu je sinulo da bi
zečevi mogli biti ukusan objed za medvjeda. Koji je, nakon objeda,
odlučio malo prileći. Dakako, neće biti sretan ako ga netko probudi
prije proljeća. U tren oka sagnuo se i hitro razmaknuo grane...
Poppy je udobno sjedila pod granama jele, kao u svojoj spavaćoj
sobi. – Fletch! – oduševljeno je uskliknula. – Nije li to krasno? – upitala
je i rukama obgrlila koljena.
– Dovraga, što je to? – upitao je, jer postalo je očito da se ne radi o
medvjeđem brlogu.
Podigla je fenjer. – Pogledaj! Poput kuće od leda je.
 Pogledom je hitro okružio unutrašnjost. Doista, snijeg se zaledio
oko pognutih jelovih grana i načinio zidove. Upro je pogled u tlo. Bilo
je prekriveno sagom od jelovih iglica.
– Doista, jako lijepo – ustanovio je. – Hajdemo. Smrznut ćeš se.
Haljina ti je sigurno mokra.
– Nije – rekla je i široko mu se osmjehnula. – I nije mi nimalo
hladno.
Obrazi su joj bili rumeni, oči blistave. Na glavi je imala debelu
vunenu kapu. Nije bila nimalo nalik otmjenoj mladoj dami sa šeširićem
povrh gnijezda od kovrči. Nego maloj razdraganoj djevojčici.
No da, ne baš maloj. Jer taj senzualan osmijeh... i način na koji ga
je gledala...
– Poppy... – tiho je izgovorio.
– Uđi i sjedi kraj mene – rekla je. – Na meni je red da se poigram
s tobom, sjećaš se?
– Smrznut ćeš se. Ne možemo...
– Zapravo, unutra je prilično toplo – odvratila je. – Ljudi grade
nastambe od snijega i leda. Čitala sam o tome u Gentlemans
Magazineu. Kapetan Sybil je tijekom putovanja planinskim predjelima
Perua spavao u takvim nastambama.
– Meni je hladno – rekao je i sjeo kraj nje. – Stopala su mi se već
smrznula. Više bi mi se sviđalo kad bi se sa mnom poigrala u krevetu.
Bez riječi ga je oborila na leđa i spojila usnice s njegovima. Igrala
se s njim, ljubila mu oči i čelo, grickala uho. Bilo je nespretno grliti se
preko slojeva odjeće, no po Fletchovu mišljenju, njezin entuzijazam
nadoknadio je sve. A kad joj je raskopčao kaput i počeo ju milovati po
cijelom tijelu (dakako, kako bi ju ugrijao), otkrio je da je time ugrijao i
sebe.
 I ona je njega raskopčala, što je bilo posve u redu jer volio je
osjetiti njezine zamamne obline na svojem tijelu. No kad mu je počela
raskopčavati košulju, pobunio se. Ne zadugo jer ugrijala ga je vrućim
poljupcima po prsima. Milovala ga je po trbuhu, lickala mu i grickala
bradavice, kružila vrhom prsta po njima.
Fletch nikada nije bio osobito glasan u krevetu. Posvetio bi se
partnerici i nalazio zadovoljstvo u njezinom zadovoljstvu. No sada...
nije si mogao pomoći. Promuklo je stenjao i previjao se. U jednom
trenutku dovela ga je gotovo do ruba... ipak, uspio se suzdržati.
Najzad, uspio joj je podići haljinu. Dakako, pobunila se i istaknula
kako je na njoj red da se poigra s njim, no zanemario je to i počeo ju
milovati između nogu. Zašutjela je. Privukao ju je k sebi i omotao ju
krajevima svojeg krznenog kaputa. Nastavili su se milovati i malo
zatim, povukao ju je na sebe.
To joj se svidjelo. O, da. Promeškoljila se i tiho zajecala. Zabio se
u nju. Ovoga puta glasno je zajecala pa je ponovno to učinio. I
ponovno.
Odjednom, uspravila se i počela ga jahati. Naravno, hrpa snijega
sručila se na njih s jelovih grana, no nije im smetalo. Brzo se otopio na
vatri njihove strasti.
Pokretala se posve nagonski, brže pa sporije. Bila je divna, uska, i
vlažna i topla. I skliska. Nametnula je ritam i izluđivala ga time. Bilo je
to već bolno, neizdržljivo...
Zgrabio ju je za kukove i glasno stenjući počeo se snažno zabijati
u nju. I ona je bila jednako glasna, jednako neobuzdana.
Najzad, oluja strasti dosegla je vrhunac. Bilo je to kao da se nebo
otvorilo, zasuvši ih kišom radosti.
 PEDESET TREĆE POGLAVLJE

K ad se Villiers probudio, svijeće su gotovo dogorjele.

Charlotta je spavala u stolici do njegova kreveta, ruku sklopljenih
u krilu. I Dautry je bio tu. Spavao je u stolici s druge strane
kreveta, ispruženih nogu i glave oslonjene o zid.
Začuvši crkvena zvona, shvatio je da nije tako rano kako je isprva
pomislio. Bila su glasna, glasnija nego inače. Božićno jutro, pomislio je.
Dočekao je Božić.
Charlotta je kratko zatreptala i otvorila oči.
Osmjehnuo joj se. – Dobro jutro.
Oči su joj se raširile od čuđenja. – Leopolde! – uskliknula je i
odmakla pramen kose s čela. – O, Bože, zaspala sam i...
– Da, proveli ste cijelu noć u mojoj sobi. No ne brinite, nećete me
morati prisiljavati da vas oženim.
– O, Bože – prošaputala je, shvativši da sjedi oslonjen na jastuke.
– Kako... kako vam je to uspjelo?
– Kao što ste sami tvrdili, liječnici nisu uvijek u pravu. Treglown
nije mislio da ću preživjeti do Božića, zar ne?
– Nije, ali...
– Toliko o tome. Sretan Božić, Charlotta.
– Sretan Božić – prošaputala je.
– Kako se osjećate kao buduća vojvotkinja?
Naglo je ustala. – Oprostite, ali krajnje je vrijeme da se povučem
u svoju sobu.
 – Prekasno. Već ste se kompromitirali.
– U slučaju da niste opazili, i vaš je nasljednik tu, Očito, morat
ćete se s njim dogovoriti koji od vas dvojice će me oženiti – u dahu je
izgovorila i požurila prema vratima.
– Naravno, to ću biti ja.
– Ne mogu vjerovati da sam zaspala – promrmljala je i izjurila iz
sobe.
Osmjehnuo se, natočio si čašu vode i s užitkom ju ispraznio do
dna. Divnog li osjećaja, pomislio je.
Bio je umoran i iscrpljen.
Ali bio je živ.
– Hvala ti – prošaputao je, svrnuvši pogled prema nebu. No, zašto
bi šaputao? U sobi nije bilo nikoga osim Dautryja koji je spavao kao
klada.
– Hvala ti – glasno je ponovio.
Crkvena su zvona još uvijek zvonila. Vojvoda od Villiersa
okrenuo se na bok i utonuo u zdrav, okrepljujući san.
 PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

BOŽIĆNO JUTRO

K ad je Poppy otvorila oči, soba je bila preplavljena blistavom

sunčevom svjetlošću. Ustala je, prišla prozoru i zagledala se u
veliko bijelo prostranstvo. Grane drveća bile su okićene snijegom,
kristalići leda blistali su na suncu poput dragulja.
Božićno jutro.
Oduvijek je voljela Božić, još od vremena kada je bila mala
djevojčica. Bio je to tih, svečan dan i majka je tada bila mnogo blaža
prema njoj. Tog dana nije morala tri sata provesti u sviranju glasovira,
sat vremena s učiteljem pjevanja i potom još najmanje sat vremena s
učiteljem plesa. Smjela je igrati mikado u salonu. Doduše, bilo bi još
ljepše da je majka htjela odigrati barem jednu partiju s njom. No dječje
igre nikada ju nisu zanimale. Dan bi započeo odlaskom u crkvu.
Popodne su uz čaj jele medenjake, a za večeru pečenog pauna.
Fletch joj se pridružio i zagrlio ju oko struka. – Vrati se u krevet –
pospano je rekao.
– Božić je.
– Da, znam. Možemo početi s proslavom u krevetu.
– Ne možemo.
– Zašto ne? – upitao je i poljubio ju u vrat.
– Jer je Božić – rekla je i odmaknula se od njega.
Ponovno ju je privukao k sebi.
 – Fletch, jutro je i... – zašutjela je i slegnula ramenima.
– I, što?
Izvukla se iz njegova zagrljaja. – Ne samo što je jutro nego je i
božićno jutro – rekla je i pogledala prema krevetu. – Ne doliči se voditi
ljubav ujutro.
Namrštio se. – Zašto tako misliš?
– Ne mogu... – započela je pa zašutjela jer sjetila se kako mu je
govorila da se na Božić ne dolikuje ljubiti u usta.
Prekrižio je ruke na prsima i upitno ju pogledao.
Oborila je pogled. – Ako očekuješ da ću se stalno ponašati poput
francuske zavodnice...
– Ne očekujem.
– Ili da će mi uvijek biti do ludorija poput vođenja ljubavi u
šumarku...
– Zar ni iza zastora?
– Ne, ni do toga.
Široko se osmjehnuo. – To mi nije od presudne važnosti. Uvijek
nam preostaje krevet. Pogledaj me.
Pogledala ga je u oči pa polako spustila pogled niz njegovo tijelo i
porumenjela. – Jutro je, Fletch. Služavka bi svakog trenutka mogla ući.
– Pokucat će – rekao je. – Ili će naučiti da prvo treba pokucati.
Zagrizla je donju usnicu i ponovno ga pogledala. Bio je prekrasno
građen. Visok i snažan. Jučer ju je nosio cijelim putom do kuće. I
pritom se uopće nije zadihao. U njegovu naručju osjećala se sigurno i
zaštićeno.
– I, što vidiš pred sobom? – upitao je.
 – Želiš čuti izraze mojeg divljenja?
– Naravno.
Podigla je nos. – Izgledaš poput savršeno čilog i zdravog mladog
muškarca.
Prišao joj je korak bliže. – A ne poput voljenog muškarca?
Nije bio trenutak za igre riječima. – Naravno da te volim, Johne.
– Dakle, nisi se udala za mene samo zato što je tvoja majka to
željela?
– Moja majka... – započela je pa duboko udahnula. – Ne, nisam.
Ne samo zato.
– Izgledam li ti poput nekoga tko bi mogao do kraja života ostati s
tobom i nikada te ne iznevjeriti?
Drhtavo se osmjehnula i kratko kimnula.
– Što najviše voliš činiti za Božić?
Kratko se zamislila i slegnula ramenima. – Možda, sjediti kraj
vatre i grickati medenjake.
– Lijepo. Zamisli da sam ja medenjak – rekao je, očito se
suzdržavajući da ne prasne u smijeh.
Naglo se uspravila. – Želiš li reći da se dolikuje voditi ljubav na
Božić?
Osmjehnuo se, kao da je osvojila nagradu na seoskom natjecanju
u gađanju glinenih golubova. – Da. Iako ni to nije od presudne
važnosti.
– I doista ti nije važno što se neću uvijek ponašati poput
francuske ljubavnice? – ustrajala je.
 – Ni ja neću uvijek biti raspoložen za ludorije poput vođenja
ljubavi iza zastora ili u šumarcima – rekao je i dlanovima joj obujmio
lice. – Volim te, Poppy. Volio sam te dovoljno da odustanem od
vođenja ljubavi s tobom zato jer ti se to nije sviđalo. No sad kad ti se
sviđa... želio bih da to činimo kad god i gdje god poželimo. U šumi ili
začinjeno francuskim akcentom, zašto ne? No u krevetu s mojom – ah
– uvijek doličnom suprugom, nakon što mi je održala predavanje o
vjevericama i oposumima, uvijek. Dakle, bi li bila tako ljubazna i
vratila se u krevet?
Oči su joj se ispunile suzama. – Ah, da se već nisam udala za tebe,
učinila bih to bez razmišljanja.
– Ali jesi.
– Udala sam se za vojvodu. Radije bih se udala za Johna koji je
usto slučajno i vojvoda.
– Krenimo onda ispočetka – rekao je i podigao ju u naručje. –
Perdita, hoćeš li se udati za mene?
– Da – u dahu je odvratila. – O, da!
– Odlično, hajdemo zapečatiti dogovor – rekao je i odnio ju u
krevet. – Imaš li što protiv?
Odmahnula je glavom i poljubila mu rame. Legao je na leđa i
široko joj se osmjehnuo. Nagnula se nad njega i poljubila mu vrat i čelo
pa spustila malen poljubac na rupicu u bradi.
– Volim te – rekla je tihim baršunastim glasom, ali ne zato što je
izigravala francusku zavodnicu. – Imala sam mnogo sreće. Jer moglo se
dogoditi da se po majčinoj želji udam za nekog drugog vojvodu.
Poslušna glupača kakva sam bila, ne bih joj se usudila usprotiviti. No
nekim čudom udala sam se za tebe. Ne znam čime sam to zavrijedila
jer...
 – I ja imam osjećaj da te ne zavrjeđujem – rekao je. –
Nevjerojatna si. To što mi činiš dok vodimo ljubav...
Prekinula ga je. – Problem je bio u tome što te nisam poznavala.
Kako bih mogla kad mi je majčin glas stalno bio u glavi? U svemu sam
se ponašala prema njezinim savjetima. Kad smo ležali u postelji, kao da
sam čula njezin glas. Sve što si činio bilo mi je odbojno jer mi je ona
utuvila u glavu da je intiman odnos odvratan. Nažalost, nisam bila
dovoljno bliska s tobom. Jer da jesam, sve bi bilo drukčije. Sve, od naše
prve bračne noći. Bio si moj muž, ali ne muškarac za kojeg bih mogla
reći da mu pripadam srcem, dušom i tijelom. Ne u pravom smislu riječi.
Jer nisam te poznavala i nisi mi bio toliko blizak. Ne ovako kao sad.
– Ti si uvijek bila žena mog života – rekao je. – Od prvog
trenutka kad sam te ugledao. Za mene ne postoji nijedna druga.
Nijedna te ne bi mogla zamijeniti. Kad si me napustila, bilo je to kao da
sam ostao bez dijela svoje duše. Pretvarao sam se da je sve u redu, ali
nedostajao mi je taj dio... jer bez njega, moj život izgubio je smisao. Ne
znam kako bih ti to drukčije rekao.
Poljubila ga je. – Dajem ti svoju dušu – prošaputala je. – Jer znam
da ćeš ju čuvati.
– U dobru i zlu – rekao je.
– U zdravlju i bolesti.
– Dok nas smrt ne rastavi.
Otada pa nadalje, vojvoda i vojvotkinja od Fletchera, na čuđenje
svojih prijatelja i rodbine, obljetnicu vjenčanja slavili su na Božić,
neovisno o tome što se tada nisu vjenčali.
 PEDESET PETO POGLAVLJE

BAL POD MASKAMA NA LADANJSKOM

POSJEDU VOJVODE OD BEAUMONTA

6. SIJEČNJA, SVETA TRI KRALJA

N itko se nije osobito zanimljivo maskirao – rekao je vojvoda od

Fletchera svojoj supruzi.
– A gospođa Patton? Zaista se maštovito maskirala u Dijanu.
Krasan tamnoplav kostim! Pazila je na svaki detalj, čak je uzela luk i
strijele. I lord Pladget zanimljivo se prerušio u Henrika VIII.
– Znam da je Henrik bio debeo, ali Pladget je ipak malo pretjerao
s veličinom trbuha – rekao je Fletch.
– Njegova žena rekla mi je da je za to uporabio sag od janjećeg
krzna koji je stajao ispred njihova kamina. Svezao ga je uzetom oko
struka.
– Uvijek sam mislio da je lady Isidore vrlo prizemljena. A vidi ju
sad!
Isidore se prerušila u Zenobiju, kraljicu Palmire. Bila je u haljini
od zlaćane tkanine, s ušivenim paunovim perjem i gornjeg dijela toliko
oskudnog da nije bio vrijedan spomena. – S kime to pleše? Je li to lord
Beesby? – upitala je Poppy. – Jest – rekao je Fletch. – Tupan. Uvijek
glasa za...
– Ne zanima me za koga glasa. Vidi kako ju gleda!
– Očarala ga je. Zaljubljen je do daske.
Poppy se kratko namrštila. – Je li oženjen?
 – Nije.
To ju je umirilo pa su nastavili kružiti dvoranom i u zadnji tren
izbjegli sudar s visokim naočitim muškarcem prerušenim u papu, koji
je vrlo poletno plesao mornarski ples s kraljicom od Sabe. Razgovor o
kostimima Poppy je podsjetio na nešto što ju je već izvjesno vrijeme
kopkalo. – Fletch, tko je bio onaj mladić kojeg si unajmio? – upitala je.
Zanemario je njezino pitanje i glasno se nasmijao jer se muškarac
prerušen u papu spotaknuo i pritom svoju partnericu oborio na pod.

Kraljici od Sabe nije bilo do smijeha. Najradije bi propala u zemlju od

srama, no papa ju je smjesta podigao na noge i nastavio plesati s njom
kao da se ništa nije dogodilo.
Bili su to Charlotta i Dautry.
– Gdje ste naučili plesati? – upitala ga je.
– I mornari plešu – odvratio je. – Niste valjda mislili da je to
privilegija višeg društvenog sloja?
Ona, koja je umjela brzo i oštroumno odbrusiti Villiersu, sada nije
mogla smisliti što bi rekla. Bilo je to kao da se čarolija proteklih dana
odjednom raspršila, zastor se podigao i pod svjetla pozornice ponovno
je izašla ona ista, nikome zanimljiva stara cura.
– Dakle, udat ćete se za njega? – naglo je upitao.
– Za koga?
– Ne pravite se ludi – rekao je. – Za Villiersa.
– Naravno, zacijelo ste zabrinuti...
Prekinuo ju je. – Ne. U zabludi ste ako mislite da me zanima
njegov novac i titula. Moj otac bio je prilično imućan. Nikada ni u
čemu nismo oskudijevali. Mogao bih kupiti pola Londona, ako bih htio
– rekao je i bez ikakva objašnjenja primio ju za nadlakticu i odveo ju s
plesnog podija. Prije nego što se stigla pribrati, našla se s njim u
prozorskoj niši u stražnjem dijelu dvorane.
Možda bi nešto i rekla da je mogla doći do daha.
– Hoćete li se udati za njega? – upitao je, preskočivši finese.
Zaustila je da mu odgovori, ali uzalud, riječi nisu htjele izaći iz
njezinih usta. Možda i zato što ju je tako gledao... prodorno, nimalo
blago i popustljivo. Bio je to pogled koji zahtijeva iskren i izravan
odgovor.
Ponosno je podigla glavu – ona, stara cura – pa stavila ruke na
kukove i slegnula ramenima. – Nisam sigurna – nehajno je odvratila.
Izgledao je kao da nije sasvim pri sebi. Barem nešto, pomislila je.
Očito, nije samo ona bila smetena nakon onog strastvenog poljupca. –
Čemu dvojba? – upitao je. – Je li vam još tko ponudio brak?
– Ne, ali...
– Nije vam drag?
– Naravno da jest. Štoviše, zavoljela sam ga.
Sudeći po izrazu njegova lica, to mu nije najbolje sjelo. Široko se
osmjehnula. May ju ne bi mogla prepoznati da ju je sada vidjela. Doista
se osjećala poput kraljice od Sabe. Kako i ne bi? Dva muškarca borila su
se za njezino srce.
Duboko je uzdahnuo. – U tom slučaju...
Prišla mu je korak bliže. – No, tu ste i vi...
– Ja vam nisam ponudio brak – naglo je izgovorio i istog trenutka
požalio vlastitu glupost.
 Osmjehnula se. – Ah, onda mi jedino preostaje udati se za njega.
Počnite se privikavati na pomisao da ćete me uskoro zvati milostivom
gospođom.
Duboko joj se zagledao u oči i posegnuo za njezinom rukom. Jer,
mogao ju je zamisliti s vjetrom u kosi i solju na usnama. – Charlotta... –
započeo je pa zašutio jer nije znao kako bi ju upitao bi li željela postati
njegovom životnom družicom u plovidbi morem života.
Visoko je podigla bradu. – Do kraja sljedećeg tjedna odlučit ću
hoću li prihvatiti vašu ili njegovu bračnu ponudu – rekla je. – Jer
zaprosili ste me, zar ne? Istina, propustili ste to glasno reći, no već sam
opazila da ste jači na djelima nego na riječima.
Oči su mu zablistale, a usnice se raširile u osmijeh. No bilo je u
njegovu pogledu još nešto, nešto zbog čega su joj koljena zadrhtala.
Mora da je pomislio da ju treba pridržati jer naglo ju je privio uz
sebe... i požudno poljubio.

– Bojim se da ne razumijem o čemu govoriš – rekao je Fletch.

– O mladiću kojeg si unajmio – ponovila je Poppy. – Gdje si ga
našao?
– O kojem mladiću?
– Onom koji se pretvarao da je zaljubljen u moju majku – rekla je
i pozorno se zagledala u njega.
Nijedan mišić nije mu se pomaknuo na licu. – Oh...
– Da, o njemu – rekla je. – Očito je nadaren za glumu. Dovoljno
je prisjetiti se kako je hrabro i ustrajno branio njezinu čast.
– Ne bi li radije mislila da je bio zaljubljen u nju? – upitao je i
široko se osmjehnuo.
 Odmahnula je glavom. – Je li i on večeras tu?
– Zaboga, jasno da nije – rekao je Fletch, shvativši kako nema
smisla i dalje se pretvarati da ne zna o čemu Poppy priča. – On je... hm,
kako bih to pristojno rekao? Možda je najbolje reći da je noćni
džentlmen.
– Noćni... džentlmen? – zapanjeno je upitala Poppy. – Doista? Zar
i toga ima? Znam da postoje noćne dame, ali nisam imala pojma da se i
muškarci bave tim poslom. Gdje si ga pronašao?
– Dopao sam do njega preko žene koja se bavi tim poslom.
Namrštila se. – Poznaješ ženu koja se bavi tim poslom?
Gdje si ju upoznao?
– Kod gospođe Armistead, Foxove ljubavnice.
– Nisam znala da ju poznaješ.
Uzeo je njezinu ruku u svoju. – Znaš da te volim, zar ne?
I dalje ga je namršteno promatrala.
– Ljubomorna si – ustanovio je i široko se osmjehnuo. – Zove se
Cressida i jako je lijepa.
– Nisam ljubomorna – naglo je izgovorila. – Dakle, družiš se s
noćnim damama, noćnim džentlmenima i Foxovom ljubavnicom.
Krasno društvo, uistinu.
Privukao ju je k sebi i poljubio ju. Usred balske dvorane, pred
svima.
No budući da se radilo o balu pod maskama, pravila ipak nisu bila
tako stroga. Uostalom – tješila se Poppy – njih su dvoje barem u braku.
 Naravno, čim se Villiers opravio, volja za šahom vratila mu se. U
skladu s tim, nastavila su se nagađanja hoće li Jemma s njim igrati treću
partiju u krevetu.
– Jesi li ga pobijedila? – upitala ju je gospođa Patton, kad je
naletjela na nju u prostoriji za dame.
Jemma ju je iskosa pogledala. – Dvojiš u moje sposobnosti?
– Ne nakon što si me prošlog tjedna triput za redom pobijedila.
– No jučer navečer ti si mene pobijedila – istaknula je Jemma. –
Svaka ti čast. Bio je to odlično zamišljen napad topom.
– Ah, morala je napokon i mene poslužiti sreća. No priznajem da
sam uživala. Dakle, kako je završila partija s Villiersom?
Jemma je duboko uzdahnula. – Nažalost, pobijedio me.
– Pobijedio te? – začudila se gospođa Patton. – Ali, bila si
sigurna...
– Da. Zato što je izgubio mnogo figura... no bio je to dio njegove
strategije. Uistinu je briljantan šahist.
– Dakle, i s njim i s mužem igrat ćeš treću partiju – ustanovila je
gospođa Patton.
– Na slijepo – rekla je Jemma i narumenila usnice.
– I u... – započela je gospođa Patton pa diskretno zašutjela.
– Krevetu – potvrdila je Jemma.

Gospođa Patton sanjivo se zagledala u daljinu. – Mislim da nema žene

koja ne bi bila spremna žrtvovati kraljicu kako bi si povećala šansu za
partiju šaha u krevetu s Villiersom.
 – Odigrat ćemo ju tek za pola godine. Kaže da se prvo mora
potpuno oporaviti.
Gospođa Patton glasno se nasmijala. – A kad ćete se ti i tvoj
suprug upustiti u to?
– Ne znam – rekla je Jemma i popravila neposlušan uvojak. –
Prošlo je dosta vremena otkad sam ga pobijedila, no čini se da nikad
nije bio trenutak za razgovor o tome. No prije ili poslije morat ćemo se
s time suočiti...
 EPILOG

U DJEČJOJ SOBI PALAČE FLETCHEROVIH

SEDAM GODINA POSLIJE
25. PROSINCA

M ala djevojčica u sav glas pjevala je veselu božićnu pjesmicu.

Nažalost, ne osobito milozvučno jer svatko tko biju čuo najradije
bi se pokrio po ušima. Srećom, njezin otac imao je sluha pa je popravio
stvar svojim dubokim ugodnim glasom.
Malo potom, glasno je vrisnula jer prije nego što se stigla snaći,
našla se na njegovim ramenima.
– Prestani to činiti – pobunila se Klementina i čvrsto ga uhvatila
za kosu. – Baka mi stalno govori da mlade dame ne vrište, a ne mogu
ne vrištati kad stalno to činiš.
Namjerno se zaljuljao, pa je ponovno vrisnula, ovoga puta još
glasnije.
Kao što se moglo i očekivati, Aleksandar, njezin mali brat odmah
joj je priskočio u pomoć. – Pusti ju! – povikao je i snažno ga povukao za
čarapu. – Pusti ju!
– O, ne – rezignirano je rekao Fletch pa spustio kćer na pod i
pogledao čarapu. – Eto, podrapao si ju! Opet.
Nije se činilo da sin suosjeća s njim. – Zato jel si bio zločest plema
Klemi! Obećaj da ces biti dobal plema njoj pa ti vise neću podlapati
calapu.
 Fletch se široko osmjehnuo i podigao ga na ramena. Klementina
je počela skakutati po sobi i nastavila pjevati istu božićnu pjesmicu.
Ovoga puta Fletch joj se nije pridružio jer kao i uvijek, osjetio je da je
Poppy ušla u sobu. Okrenuo se i toplo joj se osmjehnuo. Brzo mu je
prišla i poljubila ga u obraz. Spustio je Aleksandra na pod, zagrlio ju
oko struka i nježno ju poljubio u čelo. Bila je ljupka kao prvi put kad ju
je vidio i jednako zanosna kako kad su vodili ljubav u šumarku.
Budući da su djeca navikla gledati ih kako se grle i ljube, nisu se
obazirala na njih. Klementina je uzela lutku i zaplesala s njom,
naravno, i dalje pjevajući istu pjesmicu, a Aleksandar je puzao po podu
gurajući malu kočiju.
Fletch je iskoristio priliku i pomilovao Poppy po stražnjici. –
Bogu hvala što haljine s obručima više nisu u modi – rekao je i široko se
osmjehnuo.
– Upristoji se – rekla je i munula ga laktom u rebra, no po izrazu
njezina lica znao je da joj se svidjelo. – Božić je.
– Dan kada voliš grickati medenjake.
– Ništa manje od tebe.
– Istina – složio se i kratko ju poljubio.
– O, ne – trenutak potom je rekla, zagledavši se u sina.
Fletch je pogledao sina. Sjedio je kraj kamina i žaračem lupao po
kočiji. – Pravi mali anđelak, zar ne? Imaš li osjećaj da živimo kao u
bajci?
Poppy se široko osmjehnula i naslonila mu glavu na rame. Jedva
je mogla vjerovati vlastitoj sreći. Imala je dvoje divne djece i muža za
kojim su žene uzdisale. Usto, postao je glasovit po briljantnim
govorima u parlamentu. Mnogi od njih nastali su između njihovih
uzdaha u krevetu, jer Fletch je svaku svoju zamisao volio podijeliti s
njom. Najčešće, između prve i druge runde vođenja ljubavi.
– Johne, moram ti reći da sam se uvjerila kako magarci na
Badnjak doista mogu govoriti ljudskim glasom.
Podigao je obrve pitajući se što bi to trebalo značiti. Neka njezina
šala? – Piši o tome doktoru Loudanu. Siguran sam da će biti oduševljen
tim otkrićem. Možda će mu to pomoći da se napokon domogne katedre
na fakultetu. Doduše, siguran sam da bi radije zaposlili tebe, budući da
mu radovi ne bi bili ni upola toliko dobri bez tvoje pomoći. Nego, gdje
si čula tog magarca?
– Jučer navečer bio je sa mnom u spavaćoj sobi i nije mu doprlo
do mozga ništa od onoga što sam mu rekla.
– Čini mi se da je vojvotkinja od Fletchera svojeg supruga upravo
nazvala magarcem – ustanovio je. – Znao sam da ćeš se uvrgnuti na
majku.
Zamahnula je u namjeri da ga pljesne po zatiljku pa se hitro
sagnuo.
– Očito si magarac kad nisi shvatio što sam ti rekla jučer nakon...
– kratko je zašutjela i porumenjela. – Jučer navečer. Nakon...
– Večere? – upitao je i poljubio ju u rumen obraz. Unatoč tome
što su godinama bili u braku, još joj je uvijek bilo neugodno govoriti o
onome što mu je činila u postelji. No zato je to jako dobro radila.
Osmjehnula se i poljubila ga, poljupcem žene koja zna da je
voljena. Poljupcem žene koja zna da ima divnog muža i dvoje divne
djece. Voljene djece, koja nikada neće biti u strahu od batina ili grubih
riječi.
– Sretan Božić, Johne – prošaputala je pa uzela njegovu ruku i
položila ju na trbuh. – Imam poklon za tebe.
 Pogled mu se preplavio neopisivom radošću. – Dijete? –
oduševljeno je upitao. – Dijete?
Oči su joj se ispunile suzama. – Još jedno.
Glasno se nasmijao, čvrsto ju zagrlio i pozvao djecu da im se
pridruže. Svi zajedno kleknuli su na pod i zagrlili se. – Djeco, dobit ćete
brata ili sestru – rekao je.
Oduševljeno su zapljeskali ručicama.
Imalo je smisla kao božićni dar. Najzad, Božić je blagdan radosti i
obiteljske ljubavi.

SVRŠETAK

T.E.M.I.D.A.

BALKANDOWNLOAD
 O GEORGIJANSKOM RAZDOBLJU,
RARITETIMA I FRIZURAMA

Kao profesorica, neprestano nailazim na različite povijesne

zanimljivosti koje se ne čine pogodnima za ljubavni roman – a koje
ipak želim uporabiti. Jedna od takvih zanimljivosti frizure su žena u
georgijanskom dobu. U visokim frizurama poput onih koje možemo
vidjeti u filmovima o Mariji Antoaneti, doista se moglo pronaći svega i
svačega zalijepljenog ili pričvršćenog uz pomoć voska i ljepila. A za
dodatno dotjerivanje kose koristio se puder ili ju se mazalo
životinjskom mašću. Odatle zamisao o Poppynoj alergiji na puder; ta
neugodna popratna pojava mora da je bila česta u vrijeme kada su žene
rijetko prale kosu, jer takve frizure izrađivale su se satima.
Moda skupljanja rariteta također pripada dijelu engleske povijesti
o kojem sam željela pisati. U to vrijeme u Engleskoj je bilo malo žena
koje su se bavile prirodoslovljem. Ipak, podrobnijim pregledom
povijesnih zapisa ustanovila sam da su žene itekako bile zainteresirane
za prirodne znanosti. Mnoge od njih postale su strastvene sakupljačke
rariteta. Bilo mi je jako zabavno osmisliti Poppynu zbirku. Uzgred,
mnoge su zbirke u to vrijeme sadržavale rog jednoroga ili zub neke
nepoznate životinje.
U ovoj knjizi, Poppy i Jemma kupile su raritete u skladu sa svojim
sklonostima. Poppy skulpturu Kupida s prekrasnim krilima, da bi
poslije ustanovila da joj se njegovo tijelo sviđa više od krila. Jemma
šahovsku figuru kraljice, pravi mali umjetnički rad zbog kojeg će se
upoznati s lordom Strangeom. No kako će se razvijati njihovo
poznanstvo, materijal je za neku drugu knjigu...