Andrei Makine Zemlja I Nebo Jacquesa Dormea

Nakladnici
Disput, Dubrava 37, Zagreb

Hrvatsko filološko društvo, Ivana Lučića 3, Zagreb
Za nakladnike
Josip Pandurić, Anita Skelin Horvat
Urednica biblioteke Na tragu klasika

Irena Lukšić
Likovno oblikovanje
bilić_müller
Fotografija na naslovnici
Ines Kotarac
Grafička priprema
Disput
Tisak
Kikagraf, Zagreb
Godina i mjesec objavljivanja

2017, rujan
Naslov izvornika
Andreï Makine
La terre et le ciel de Jacques Dorme
Mercure de France, Pariz, 2003.
© Mercure de France, 2003
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Scan: michonne
Obrada: boden
Za Carole i Laurenta
Andreï Makine
I.
www.balkandownload.org
Zemlja i nebo Jacquesa Dormea
Vrijeme koje će proživjeti zajedno bit će tako kratko da će im se sve događati istovreme-
no prvi i posljednji put.
Na početku noći, u silovitosti ljubavi, prekinuo je nit njezine stare ogrlice koju nika-
da nije skidala. Sitne jantarne perle rasule su se po podu, a kiša koja je počela padati u
prvi je tren oponašala taj nježni zvuk rasipanja, potom se od njega odvojila, pretvorivši
se u pljusak, u bujicu, naposljetku u vodeni val koji je poplavio prostoriju. Nakon vrelog
dana i suhog vjetra koji je pucketao poput krilca kukaca, taj val zahvaća njihova gola ti-
jela, plahte ispunjava vlažnim mirisom lišća, oporom svježinom ravnica. Nasuprot kre-
vetu nema zida, samo pukotine od pougljenjenih oblica, poharanih požarom koji je pla-
nuo prije dva tjedna. Iza prozorskog okvira olujno nebo tromo nadima svoju ljubičastu,
smolastu put. Prva i posljednja svibanjska oluja u njihovu zajedničkom životu.
Ona ustaje, povlači stol u kut koji je najzaklonjeniji od potopa, potom se zaustavlja
pokraj uništenog zida. On se diže, prilazi joj, obujmi je rukama, usne su mu uronjene u
njezinu kosu, pogled mu se gubi u crnom ključanju s druge strane pukotine. Vjetar se
poput duge mokre tkanine lijepi za njihovu kožu, muškarac drhti i šapće ženi na uho:
“Tebi nikad nije hladno...” Ona se tiho nasmije: “Već sam više od dvadeset godina u
ovim stepama. A ti... Godinu dana? To je to... Naviknut ćeš se, vidjet ćeš...”
Vlak snažno trese tračnice prolazeći tik do kuće. Huk lokomotive probija se kroz
noć, kroz kišu. Vagoni se zaustavljaju pod prozorima, snop svjetla luta po sobi. Muška-
rac i žena šute, priljubljeni jedno uz drugo. Iz vlaka do njih dopire mješavina piskutavih
glasova, zapomaganje, dug i bolan hropac. Teški ranjenici koje više ne mogu poslati na
bojište, pa ih prebacuju u unutrašnjost zemlje. Neobično je osjećati svoje tijelo koje je
tako živo i još uzdrhtalo od zadovoljstva. Osjetiti ženska ramena milujući ih prstima,
sporo, vruće pulsiranje u pregibu boka. A ispod stopala jantarnu perlu kako klizi. I po-
misao da će ih sutra trebati sve skupiti, popraviti ogrlicu...
Najzačudnije je misliti na sutrašnji dan, na potragu za kuglicama. U kući koja se nala-
zi jedva stotinjak kilometara od bojišnice, u zemlji koja je strana ženi i još stranija mu-
škarcu... Pod prozorima kuće kompozicija se pokreće, započinje ritmičko bubnjanje če-
lika. Osluškuju podrhtavanje koje nestaje iza kišne zavjese. Ženino je tijelo vrelo. “Više
od dvadeset godina u ovim stepama...”, prisjeti se muškarac i nasmiješi se u mraku. Ot-
kad su se prekjučer sreli, uspio joj je ispričati što se dogodilo u Francuskoj za tih dvade-
setak godina. Kao da je moguće svega se sjetiti, kao da se mogu nabrojiti svi događaji,
Andreï Makine
godinu za godinom, od 1921. do lipnja 1940, kad je napustio zemlju...

Kapi kiše poskakuju na podu, lice im pokriva vlažna koprena. “Vjeruješ li da će se
doista uspjeti nametnuti?” promrmljala je. “Bez vojske, bez novca. Iako je general...” On
ne odgovara istog trena, shvaća kako je taj trenutak neobičan: žena koja tolike godine
nije čula da je zovu njezinim pravim imenom (“Šura”, tako je zovu ovdašnji ljudi, Šura
ili katkad Aleksandra), i on koji je postao ruski pilot, ta kuća koju je rasporila eksplozija
i selo na obali velike rijeke, usred stepa u kojima se sprema velika bitka...
Neka ptica koju je preplašila oluja ulijeće u sobu, kroz mrak se ocrtava njezin ispreki-
dan let, izlijeće kroz pukotinu na zidu.
“Istina, ima jako malo ljudi oko sebe”, promrmlja muškarac, “a k tome ne znam
može li se računati na Engleze... Ali znaš, to je kao u zračnoj bitki, nije uvijek presudan
broj aviona, čak ni njihova kvaliteta, nego... Kako bih rekao? Nego zrak. Da, zrak Kat-
kad osjećaš da te zrak nosi, da ti je naklonjen. Zrak ili nebo. Potrebno je samo u to čvr-
sto vjerovati. I za njega će nebo imati važniju ulogu od svega ostalog... I on u to vjeru-
je.”
Dok sam putovao, često sam iznova računao koliko me godina dijeli od dvoje ljubavni-
ka.
“Pedeset godina, koji mjesec manje...”, ponavljam u sebi dok kroz avionsko okno
promatram jednoličnu noć iznad Sibira. Pedeset godina... Taj bi broj morao biti dojm-
ljiv. Ali umjesto divljenja u sebi sam vrlo živo osjećao prisutnost tih dvaju bića, njihovu
duboku pripadnost onome što jesam.
Vani se može hodati samo zabadajući koplje ili skijaški štap u snježni oklop što ga mete
vijavica. Unutra, u izbi, u dugoj blagovaonici, užarena je čelična peć. Zrak miriše na iz-
gorjelu koru drveta, tamni duhan, devedesetpostotni alkohol pomiješan sa sirupom od
jarebike. Došao sam prije jedva jedan sat, stigao sam na cilj, ovdje sam, u kući koju zovu
Rub. (“To je Rub”, rekao je jedan od mještana pokazujući mi put. “Rub čega?” “Jednos-
tavno Rub, tako je zovemo, to je zadnja kuća, vidjet ćeš, pokraj nje je teren za helikopte-
re. Zapravo sada, po snježnoj vijavici, nećeš vidjeti ništa. Samo nikada ne ispuštaj kono-
pac!”) Krenuo sam, hodao sam svijen pod udarima vjetra, torba mi je plesala po leđima,
jednom sam rukom stezao stari skijaški štap, drugom klizio po debelom konopu raza-
petom od kuće do kuće.
Sada u toplini kuhinje samo moram pričekati da se smiri valjanje koje mi je put unio
u tijelo. Nekoliko dana putovanja vlakom, potom avionom, naposljetku onim strašnim
vozilom s gusjenicama kojim sam kroz ledenu pustoš došao ovamo. I posljednja etapa:
beskrajno dug hod uz konop obložen injem, naporno tapkanje do Ruba. Ruba čega?
Ruba svega. Naseljene zemlje, Arktika, polarne noći. Uže je završavalo tu, prikovano za
oblice na zadnjoj kući.
Uspijevam pomaknuti stopala u čizmama. Ruke, zglobovi na prstima oživljavaju,
slušaju me, uhvatio sam šalicu a da je pritom nisam prevrnuo, kao maloprije. “Stigao
sam na cilj”, rekao sam samome sebi smiješeći se. Nalazim se na prostoru iznad kojeg je
Jacques Dorme nekoć letio. Sutra ću vidjeti mjesto gdje se slomio jedan život koji od
djetinjstva nosim u sebi. Njegov život i život žene koja ga je voljela. U blaženom drije-
mežu zbog iscrpljenosti, ti stari životi bude se ispod mojih vjeđa, oživljavaju priču o jed-
nom danu, jednom gradu, izmaštano sjećanje na jednu noć. Na noć kad je kiša oponaša-
la staccato jantarnih perli...
Andreï Makine
“Čuj, prijatelju, znaš li ti priču o mladom Moskovljaninu, pomalo sličnom tebi, koji
je prvi put došao u jakutsku tajgu? Evo, ispričat ću ti je...”
Govori to jedan od mojih domaćina. Troje ih je u kući zvanoj Rub. Dvojica geologa
koji su rukujući se sa mnom ponovili isto ime: Lav, šaljiva podudarnost. Dva Leona, dva
lava, pomislio sam skrivajući osmijeh. Prvi, visok i širokih ramena, zasigurno je pogo-
dio što mislim i želio mi je objasniti: “Ne, ja sam pravi lav. A on je lavić...” Drugi, nizak i
s licem posutim ozeblinama, povikao je: “Začepi, Trocki!” Popio sam s njima čašicu do-
brodošlice, neljudsko je to piće, alkohol tek malo razblažen jarebikom, a potom sam ih
gotovo iznenađujuće lako pridobio da me sutradan povedu u svoju ekspediciju. “Ali na-
ravno, prijatelju, dovoljno je da pilotu kažemo nekoliko riječi i stvar je riješena. Odvest
će te kamo želiš dok mi miniramo planinu.” Iz torbe sam izvadio bocu konjaka što sam
je ponio iz Pariza, ulili smo ga u tri velike čaše od rezanog stakla. Ispili su, pogledali se,
izgledali su sumnjičavo. Ruski običaji zabranjuju prigovaranje kad je u pitanju poklon.
“Pa... dobro je”, zaključio je veliki Lav. “Da, nije loše”, potvrdio je mali Lav. “Kao ono
vino što ga daju u crkvi. Ženama se sigurno sviđa. Valja, jesi za čašicu?”
Kuharica Valja odbila je piće odmahnuvši glavom. Ruke su joj do laktova bile bijele
od brašna, mijesila je tijesto na velikom stolu na drugom kraju prostorije. Bila je ogrom-
na: debela vesta nadigla se na njezinim teškim i oblim prsima, a široka su joj križa pre-
krivala cijelo sjedalo stolca bez naslona. Oči su joj bile kose kao kod jakutskih žena, ali
je imala vrlo blijedu kožu i tjelesnu snagu poput ukrajinskih žena. “Koji bi muškarac
mogao prići toj divovskoj ženi?” pomislio sam prestrašeno i zadivljeno.
Slušam priču koju je mali Lav već počeo pričati.
“... I tako, stiže on iz Moskve, usred tajge, sve mu je nepoznato, ali pomalo je sličan
svima vama, vrlo poletan. A stari mu Sibirci odmah kažu: ‘Ako želiš biti jedan od nas,
moraš napraviti tri stvari: prvo, ispiti bocu votke naiskap, drugo, povaliti jednu jakutsku
ženu i treće, otići u tajgu i rukovati se s medvjedicom’. I naš ti se naivac prihvati posla,
zgrabi bocu i hop, naiskap! Onda otrči u tajgu. Sat poslije vraća se sav izgreben i dere se
iz sveg glasa: ‘Dobro, dovedite mi neku jakutsku ženu da se s njom rukujem!’ Ha-ha-
ha...”
Njih dvojica dave se od smijeha, a i mene su zarazili, naročito zbog smiješne panto-
mime koju je izveo mali Lav: mladi novajlija iskapi pola litre alkohola, otrči u tajgu i on-
dje napastuje medvjedicu. U tom trenu stiže Valja s pladnjem krumpira koji se puše.
Mali Lav usred dramatične glume jurne prema njoj, priđe joj straga, rukama joj obujmi
bokove, a bradu zabode u njezina široka leđa. Medvjedica koju napada naivni Moskov-
ljanin. Ona se okreće s osmijehom na usnama, ali iz očiju joj sijevaju munje: kako se
samo taj patuljak usuđuje? Njezina se ruka obrušava na Lavovu glavu upravo onako
kako bi se stuštila medvjedičina šapa, dobrodušno, ali snažno. Muškarca čije je lice na-
prašeno brašnom odbacuje u zid.

Noću zviždanje vijavice postaje zajednička pozadina za sve druge zvukove: hrkanju
dvojice Lavova, pucketanju drva u peći i, s vremena na vrijeme, šuškanju stranica. U su-
sjednoj prostoriji Valja čita debelu knjigu koju sam na dolasku vidio na prozorskoj dasci.
To je jedan od onih romana iz šezdesetih, o ljubavi koja se događa u sjeni ogromnih
električnih centrala u izgradnji, o osvojenim tajgama, o podvizima koji su bili na čast
ljubljenoj domovini. Fikcija koja možda i nije bila daleko od života te žene ili njezinih
snova, tko bi ga znao? Nisam primijetio kad je ugasila svjetlo.
Usred noći udari vjetra brišu sve što bi uho možda još moglo čuti. Zamišljam sebe
kao sićušnu točku na ovome mjestu kugle zemaljske. Prema čemu da se orijentiram?
Prema zaleđenoj obali Arktičkog oceana? Beringovu prolazu? Tri tisuće metara visokom
Vrhu pobjede, zapadno od ove kuće?
Pomislio sam da u konačnici za mene ovaj kraj najbolje određuje uspomena na
Jacquesa Dormea.
Andreï Makine
Priča o Jacquesu Dormeu pratila me tijekom cijelog putovanja. Svojom je snagom zasje-
nila gradove kroz koje sam prolazio, kolodvore, zbog nje sam usred mnoštva bio sam. Iz
Pariza sam otputovao u Varšavu, bez poteškoća stigao do Ukrajine (koja je upravo bila
proglasila neovisnost), pa ostao nekoliko sati zarobljen na sasvim novoj granici s Rusi-
jom. Riječi “granica”, “viza” koje su se mogle čuti ispred malene barake crne od bljuz-
gavice kao da su dolazile iz neke satirične Čehovljeve priče. Jednako kao i uniforme gra-
ničara, čiji je kroj bio neobično ženstven, a orlovi na njihovim šapkama i jeftine pozlate
podsjećali su na božična drvca. A povrh svega, dokumenti koje sam im pokazao. Putov-
nica apatrida koja mi je dopuštala da uđem “u sve zemlje osim u SSSR”. SSSR više nije
postojao i ta je zabrana dobila zbunjujuće, gotovo metafizičko značenje. Putovnicu je
loše plastificirao jedan stari Alžirac s Bulevara Barbès, oštetila ju je vlaga, pa je njezin ta-
nak nabubren karton s mekanim jastučićima izazivao sumnjičavost. Neki mi je vozač
kamiona, sažalivši se nad mojom naivnošću, odao koliko je alkohola potrebno dati za
prelazak granice. Imao sam dvije boce konjaka. Po njegovu mišljenju, jedna je bila do-
voljna. Pljosnata boca koju je šef postaje neprimjetno spustio u džep svog šinjela prije
nego što će dahnuti u maleni indigo-jastučić.
Bio je to moj prvi povratak u Rusiju i došao sam potajice. Neobičnost mog dolaska
brzo je, uostalom, izblijedjela pred istodobno smiješnom i bolnom čudnovatošću novog
stanja stvari. Poput onog spomenika u jednom ukrajinskom gradu, dvije osobe se ruku-
ju, a ispod je natpis zlatnim slovima: “Živjelo zajedništvo Ukrajine i...” Nastavak (“...
Rusije”) bio je iščupan. Ili “vize” koju sam platio bocom konjaka. Potom jedne večeri u
Moskvi skupina muškaraca iza ružne zgrade u kojoj je bio restoran. Tapkali su po blat-
nom ožujskom snijegu, smješkali se, dobacivali si poglede, ali bili su to kiseli osmijesi,
pogled im je bio prikovan za dva velika širom otvorena prozora u prizemlju. Unutra se,
pod snopom fluorescentnog svjetla, vidio zid s bijelim pločicama, dva ogledala, sušilo za
ruke koje je šumilo uprazno. Pred ogledalom se pojavila žena, raskopčala je kaput i ne
brinući se zbog gledatelja, pokazala svoje golo bijelo tijelo. Čak se lagano i okrenula na
visokim petama, pa su joj se mogle vidjeti pune grudi sa smeđim bradavicama, ispup-
čen trokut trbuha. Druga je žena podigla nogu na izbočen rub zida i počela povlačiti pa-
tentni zatvarač na čizmici. Ispod mini-suknje mogla joj se sve do boka vidjeti noga, jako
bedro stegnuto crvenom najlonkom... Taj improvizirani mimohod prostitutki u zahodu
restorana bio je neosporan znak liberalizacije. Manje je licemjerja nego prije, više ma-
šte. “Napredak...”, pomislio sam nastavljajući hod.

Dva dana poslije to sam ponovno rekao u jednom velikom gradu na Volgi. Kako bih
ubio vrijeme do polaska vlaka, pustio sam da me nosi mnoštvo i našao sam se u parku
okruženom namackanim kućicama u kojem se odvijala bučna svečanost. Bio je nekakav
“dan grada” ili jednostavno lijep nedjeljni dan, od snijega koji je pao prethodnog dana
odbijalo se obilje sunčeve svjetlosti. Koračao sam spotičući se o snježne grbice, opijen
kiselkastom svježinom snijega, stapanjem sa smijehom, pogledima, riječima koje više
nisam morao prevoditi. Taj ponovni susret sličio je snu u kojem je razumijevanje trenut-
no, a fizički dodir spontan i savršeno jasan. Bio sam opijen suncem i radošću ostalih, čak
mi je na um pala zanesena i blaženo domoljubna misao: “Možda imaju samo tri rublje u
džepu, ali smiju se i vesele kao i prije. Zemlja propada, ali u stanju su biti sretni! Na Za-
padu bi...” Otupio od veselja, nastavio bih s usporedbama slavenske duše i Zapada bez
duše da iznenada sreća nije pronašla svoj savršen izraz, zgusnut na licu jednog djeteta,
djevojčice od devet ili deset godina, gotovo natprirodne ljepote koja je hodala držeći
neku ženu za ruku, zasigurno svoju baku. Zaustavile su se na nekoliko koraka od mene,
djevojčica me radoznalo pogledala. Nasmiješio sam joj se. A onda sam iznenada shvatio
da je to nevjerojatno lijepo lice našminkano. Prilično diskretno, ali potezima iskusne,
odrasle ruke. Nije bilo namazano za sajamsku zabavu, nego pretvoreno u izazovno, lje-
puškasto lice žene-lutke. Primijetio sam i da je počela padati noć, da su se kućice upravo
zatvorile. U glavi mi je još uvijek odzvanjao smijeh i sunce... Prve su ulične svjetiljke
treperile nježno ljubičastom svjetlošću. Žena se okrenula i procjenjivački me odmjerila.
Potom je pogladivši curicu po bradi promrmljala: “Zabava je gotova, nećeš dobiti bom-
bone...” Djevojčica me netremice promatrala. U posljednji sam tren progutao riječi koje
su mi već bile na usnama: “Imate vrlo lijepu unuku...” Mislio sam da sam proniknuo nji-
hovu igru. Žena je povukla djevojčicu za ruku i vidio sam kako odlaze prema velikome
montažnom hangaru, “pivnici”. Iza mojih se leđa uz uzdah gađenja začuo šapat, razgo-
vor dviju prodavačica: “Stara je opet došla s malom, jesi li vidjela? Ma da, a što ćeš, pa to
je dijete hrani... Ja bih objesila gadove koji to rade...”
Na kraju aleje vidio sam dvije siluete, veliku i malu, koje su se ocrtavale na svjetlu
“pivnice”. Trebao sam ih sustići. Dati im novac koji sam imao. Obavijestiti policiju. Ote-
ti to dijete... Ali je li se doista radilo o onome o čemu sam mislio da se radi? Duž aleje
svi su zaklopci na kioscima već bili podignuti, iz njihove su se unutrašnjosti probijale
zrake svjetlosti. Moglo se naslutiti da su vlasnici unutra, u tišini. Tama parka, sićušne
kućice, svaka sa svojom tajnom, našminkana djevojčica koja mi se nasmiješila... Radije
sam vjerovao da sam se zabunio.
Jedino mjesto na kojem sam imao dojam da sam se doista vratio bili su hodnici metroa i
Andreï Makine
podzemni prolazi pretvoreni u bijedne tržnice. Starci su nudili na prodaju predmete na

kojima se jasno vidjelo da su istrgnuti iz nekog stana ili sobe, a njihovim je nestankom
nastala praznina koju je nemoguće popuniti. Nije to bilo mnoštvo zabavnih predmeta
na sajmu rabljene robe, nego tragovi života koje su uništila nova vremena. Prepoznavao
sam izlizanu fajansu neke šalice, oblik pete na jednom paru cipela, marku tranzistora...
To su bili ostaci iz vremena mog djetinjstva. Cijelo jedno razdoblje koje jeftino prodaju
stare ruke što su poplavjele od hladnoće.
Ta razasuta ljudska prošlost pogodila me više od svih drugih promjena, više i od
prostačkog pokazivanja novog bogatstva. I grozničava brzina kojom su je brisali. Ta
prošlost i ljepota našminkane djevojčice. To što u ovom novom vremenu ne znam što
trebam učiniti kako bih zaštitio to dijete.
Sibir me natjerao da zaboravim taj neuspjeli ponovni susret. Ovdje se još uvijek ništa
nije promijenilo. Samo je nekoliko nedavno nastalih republika, koje su se pojavile na-
kon propasti carstva, obojilo geografske karte. Zemlja je ostala ista: beskrajna, bijela,
ravnodušna prema ljudima koji su se rijetko pojavljivali. U zimskome mrtvilu nisu se
pratila najnovija uzbudljiva zbivanja, nego crvena crta sunca koje će za nekoliko dana
dotaći obzor nakon duge polarne noći.
Slušajući geologe u izbi zvanoj Rub, vjerovao sam da oni dolaze iz istog vremena
kao i predmeti koje su starci prodavali u hodnicima metroa. Živjeli su kao da je osam ti-
suća kilometara snijega koji ih odvajaju od Moskve usporilo tijek vremena. Šezdesete?
Sedamdesete? Sve je u načinu na koji su živjeli i govorili kasnilo dvadeset do trideset go-
dina. Ta smiješna priča o pridošlici koji napastuje medvjedicu... U mladosti sam je čuo
nekoliko puta. Vrijeme pomaknuto za dvadeset godina. Ne, prije je riječ o vremenu
odvojenom od vremena, o slijedu dana u ritmu zvuka vjetra što u naletima udara u pro-
zore, u ritmu daha vatre, disanja triju usnulih osoba, tako različitih a tako bliskih, dvoji-
ce muškaraca čija je lica opržio Arktik i krupne žene kosih očiju koja spava u susjednoj
sobi. (Što li sanja? Snove od snijega? Ili pak pune južnog sunca?) Noćno doba u ritmu ot-
kucaja naše krvi u rukama svijenim pod glavom, vrelog pulsiranja izgubljenog usred
beskrajne bjeline, u srcu kozmičke tame koju polarna svjetlost boji duginim bojama.
Jutro nije svanulo. Probudila me oluja koja je na prozore bacala nanose pahulja i kuću
ispunila potmulim podrhtavanjem. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da se
radi o helikopteru koji slijeće tik do Ruba. Iza vrata kuhinje vidio sam svjetlost i čuo
zveckanje aluminijskih tanjura i čaša. Geolozi su ustali žurno i, učinilo mi se, čak i po-
malo u panici. Veliki Lav žustro je trljao lice pod slavinom. Mali je Lav brzo otvorio svo-
ju britvu.
Vrata su popustila uz prodoran zvuk lomljenja leda i vjerujem da sam tada shvatio
razlog njihove pomutnje. Muškarac se morao sagnuti dok je ulazio u kuću, a kad se za-
ustavio nasred prostorije, lice mu je bilo u razini žarulje koja je svijetlila na stropu. Na
sebi je imao crnu jaknu od ovčje kože, čizme od jelenje kože. Sa svoje je visine promo-
trio prostoriju, uočio nered koji je ostao nakon jučerašnje pijanke, ali nije ništa rekao,
čekajući da dva Lava dođu do njega. Oni su to i učinili dobacujući mu prividno nehajan
pozdrav, ali uputivši mu tek kratak pogled. “Zdravo, šefe! Spremni smo za pet minuta,
komandante!” Veliki Lav činio se gotovo malenim. Mali je morao podići ruku da bi se
rukovao s pilotom. Muškarac ih je u tišini promatrao, a onda dohvatio praznu bocu ko-
njaka. “Vidim da ste spremni još od jučer”, rekao je tihim glasom, sličnim zvuku palje-
nja motora vojnog terenca na velikoj hladnoći. “Upozoravam vas da ću vas izbaciti van
sa svim vašim eksplozivom ako čujem i najmanji štucaj za vrijeme leta...”
Otvorila su se vrata kuhinje, ušla je Valja noseći veliko kuhalo iz kojeg se dizao mlaz
pare. Sjetio sam se svog čuđenja: “Koji bi muškarac mogao s njom voditi ljubav?” Činilo
se da je njezino tijelo poprimilo normalne dimenzije, pilotova prisutnost učinila ju je
ženstvenom, čak zavodljivom. “Hoćeš li nešto pojesti?” upitala ga je. Nasmiješio se i re-
kao pomalo osorno: “Ne, nemamo vremena, najavili su vjetar krajem dana... Daj samo
malo rasola ovoj dvojici pijandura, inače će isprljati helikopter i polovicu Arktika...” Pro-
tresao je bocu konjaka i promrmljao još uvijek se smiješeći: “Eto, sada se opijaju uvoz-
nom brljom! Aristokrati...”
Tad se javio mali Lav, nastojeći izgladiti stvar, pružio je ruku prema meni: “Čuj, šefe,
tu nam je bocu donio naš drug iz Moskve. To je konjak, ali uopće nije jak! Usput, bi li
mogao jutros poći s nama, on je novinar...” Posljednju je rečenicu izgovarao sve tišim
glasom, a završio ju je zamuckujući.
Pilot se okrenuo prema meni, promotrio me strogim, ali ne neprijateljskim pogle-
dom. “Drug iz Moskve...”, promrmljao je. “Dajete im da piju, a onda će poslije umjesto
planine raznijeti vlastitu stražnjicu...” Sagnuo se ulazeći u kuhinju i dobacio mi preko
ramena kako bi zaključio priču: “Što se tiče odlaska s nama, žao mi je, ali nisam turistič-
ki vodič”.
Veliki Lav je hodao za njim izbjegavajući moj pogled. Mali Lav uputio mi je skruše-
nu grimasu, raširivši ruke u znak nemoći.
Izišao sam. Upravo je bilo svanulo: pod pepeljastosivim svjetlom mogao sam raza-
brati obris planina, a pokraj svojih nogu patuljasto stablo što je prema nebu pružalo tan-
ke iskrivljene grane koje su podsjećale na bodljikavu žicu. Helikopter je u polutami ko-
vitlao pahulje koje su sporo lepršale. Bio sam na jedan sat leta od cilja svog putovanja.
Od Pariza dovde prevalio sam više od jedanaest tisuća kilometara. Mjesto na kojem je
ležao avion Jacquesa Dormea nalazilo se negdje tamo, usred zaleđenog planinskog lan-
ca. Osjetio sam kako mi hladnoća (minus trideset pet? minus četrdeset? kao jučer...) gre-
Andreï Makine
be lice, a razlomljene kapljice suza rasprskavaju pogled. Odjednom sam shvatio da je

neophodno da vidim to mjesto, da radoznalost pisca s tim nema nikakve veze, da me je
život potajno vodio prema tome mjestu i da bi mi život bio drukčiji da ga ne vidim.
Vrata su zaškripila. Izišla su dva Lava, natovareni sanducima, uputili su se prema he-
likopteru. Čuo sam Valjin glas. Pilot se zaustavio na pragu. Obratio sam mu se nevješto,
prepriječivši mu put: “Slušajte, možda bih vam mogao...” Vidio sam izraz njegovih oči-
ju, nisam završio rečenicu (“platiti?”). Potapšao me po ramenu i posavjetovao me prija-
teljskim tonom: “Da sam na vašem mjestu, odmah bih otišao u selo, do večeri neće biti
drugog vučnog vozila...”
Tada sam, gotovo nečujnim glasom, prihvaćajući poraz i ne tražeći više ništa, počeo
govoriti o Jacquesu Dormeu. U nekoliko kratkih, jednostavnih rečenica uspio sam ispri-
čati njegov život. Bio sam tako malodušan da sam jedva čuo što govorim. A samo sam u
takvom stanju mogao izraziti svu bolnu istinu njegova života. Pilot koji je došao iz dale-
ke zemlje susreće ženu iz iste te zemlje i vole se svega nekoliko dana u gradu od kojeg
će uskoro ostati samo ruševine; potom on odlazi na kraj zemlje da bi prevozio avione za
bojište i gine razbivši se o ledenu padinu, pod blijedim svodom polarnog kruga.
Ispričao sam to drukčije. Ne bolje, nego još kraće, još bliže srži njihove ljubavi.
Pilot je pustio kvaku i promrmljao s mukom se prisjećajući: “Da, sad mi je jasno...
Bio je to zračni most između Aljaske i Sibira. Alsib... Eskadrile pravih asova. Danas su
gotovo zaboravljeni. Nije li to onaj avion koji se nalazi na Trozubu?” Kimnuo sam. Tro-
zub, planina s tri vrha...
“Šefe, ovo je zadnji, možemo krenuti!” Mali Lav spuštao se niz ulazne stepenice, na
ramenu je nosio sanduk.
Pilot se nakašljao. “A ta žena, što je ona... vama? Jeste li je poznavali?” Govorio sam
jako tiho, kao da nema nikoga tko me može čuti u toj bijeloj pustinji. “Bila mi je nešto
poput... Da, poput majke...”
“Komandante, sve je O.K.!” Riječi velikog Lava prekinuo je zvuk zalupljenih vrata.
“Imate li dokumente?” upitao je pilot trljajući nos. Sjetio sam se svoje putovnice na
jeziku koji on ne zna čitati, s napomenom “u sve zemlje osim u SSSR”.
“Ne, radi se o tome da sam... Ne, nemam dokumente...” Kimnuo je, raširio ruke kao
da želi reći: “U tom slučaju, ne mogu ništa učiniti za vas”, a potom iznenada bradom
pokazao prema helikopteru i uzdahnuo smiješeći se: “Dobro, idemo, penjite se!”
Uzlijećući, helikopter se nagnuo i na trenutak sam vidio Rub, svjetlo na kuhinjskom
prozoru. Učinilo mi se da i pilot gleda taj prozor.
Dvije i pol godine nakon tog tajnog putovanja rukopis je bio spreman. Vrlo romansira-
na priča jer u to sam vrijeme vjerovao da samo fikcija može nevjerojatnu stvarnost uči-
niti čitkom.
Nekoliko je izdavača odbilo rukopis, pa je tako ušao u onaj fantomski, ali zanesen ži-
vot kakav imaju svi sustavno odbijani tekstovi: život mrtvorođenčeta ili utvare, život u
limbu kroz koji prolazi probuđena nada, noći grozničavog ponovnog iščitavanja, gađe-
nja prema napisanom. Dojam da propovijeda u gusto naseljenoj pustinji. Slijepa ulica
čiji se kraj udaljava što se dulje po njoj hoda. Beskrajan put bez izlaza.
Bio sam na polovici toga puta kad mi se učinilo da je uzmicanje slijepe ulice prestalo.
Nalazio sam se u uredu glavne urednice, u jednoj velikoj pariškoj izdavačkoj kući, slu-
šao sam tako ohrabrujuće pohvale da sam se bojao da je riječ o klopci. Na tom je sastan-
ku, uostalom, sve bilo sumnjivo. Očekivao sam nekog kultiviranog muškarca s rijetkom
sijedom kosom, zrelim kašljem, u odjeći prožetoj mirisom duhana, s tijelom napola
uronjenim u rukopise, pravu zvijer iz svijeta izdavaštva. No ispred mene je bila žena
koja je ljupko kao gušter sjedila za stolom na kojem se važno smjestio samo moj tekst.
Bila je sitna, crnokosa, tamnih i sjajnih očiju, sjedila je na visokom starinskom stolcu
koji je bio tako tvrd da je morala koristiti jastučić. Imala je onaj nesnosni šarm kakav za
muškarca ima žena koja nije njegov tip, ali ipak može točno zamisliti zbog čega bi se
drugi muškarac u nju mogao ludo zaljubiti, muškarac koji je drukčiji od njega. Tako
sam razmišljao poslije. U tom trenutku sam vidio samo micanje njezinih usana koje su
bez ikakvog izdavačkog opreza izgovarale vatreno i povoljno mišljenje. Povjerovao
sam, nema sumnje, u čudo, da propovjednika usred pustinje napokon čuju, i to me je
uništilo.
Prekinuo sam je (upravo je govorila: “Posebno je lijep taj par, dijete i stara Francuski-
nja koja mu priča o svojoj domovini i uči ga svoj jezik...”), počeo sam otkrivati stvarnu
potku skrivenu iza priče romana. Komadiće života koje je samo zaplet mogao povezati,
komadiće ljubavi od kojih je samo mašta uspijevala sastaviti ljubavnu priču, mnoštvo
muškaraca i žena koje je trebalo potisnuti u zaborav...
“Uostalom, ta stara Francuskinja i njezin unuk u stvarnosti nisu bili...” Nastavio sam
govoriti i tako sam, protiv svoje volje, srljao u propast. Morao sam to shvatiti po sitnoj
ljutitoj grimasi koja se neopazice pojavila na ženinu licu. “Svi su likovi, međutim, doista
stvarni!” završio sam kao da želim dati potvrdu o kontroliranom podrijetlu.
Andreï Makine
Ne znam je li bila svjesna da su me upravo njezine pohvale ponukale na to besmisle-

no povjeravanje. Bila je razočarana poput numizmatičara koji, zanesen starim novčići-
ma koje mu je donio neki kopač, potanko objašnjava kada su i gdje iskovani, pa iznena-
da ugleda kako radnik grabi dragocjeni dukat, stavlja ga pod zub i zagriza kako bi doka-
zao da je doista zlatan.
Glas joj je ostao isti. “Da, to je to... Ali željela sam vam reći da, posebice u zadnjem
dijelu, tamo gdje pišete o pilotu, ima previše nedorađenih stvari, koje mašta uopće nije
preradila. Potom, lik generala, taj susret...”
“Ali sve je to istinito...”
“Upravo tako, tu škripi. To je preistinito za roman.”
Otišao sam nakon pristojnog, ali čvrstog zahtjeva da ponovno napišem spomenuti
dio romana.
Nisam se sjetio što sam joj trebao odgovoriti dok sam silazio stubištem, koje je bilo
preusko i preopasno da bih razmišljao o rukopisu, nego tek na zavoju nogostupa koji
vodi prema Ulici Bac. Među morem zakašnjelih argumenata pojavila se rasprava o istini
i fikciji koju je pokrenuo Rat i mir. Ubojita kritika nakon što su povjesničari u knjizi pro-
našli više od tisuću pogrešaka te presuda u jednim novinama: “Kad bi autor imao imalo
dara, trebalo bi ga prokleti”. Ali povrh svega mišljenje starog akademika Narova koji
Tolstoju nije mogao oprostiti ponižavajuću sliku velikog vojskovođe Kutuzova. Jer dan
prije odlučujuće bitke protiv Bonapartea spasitelja Rusije prikazuje zavaljenog u naslo-
njač, a to je prilično mlohavo i nimalo vojničko držanje, i, što je krajnje uvredljivo, za-
dubljenog u čitanje francuskog romana Mme de Genlis Labuđi vitezovi... “Kakva je pok-
varena mašta mogla stvoriti tako lažan prizor?” grmio je akademik. “Kutuzov je u tim
tragičnim trenucima zasigurno pomno proučavao karte glavnog stožera ili, u najgorem
slučaju, čitao Julija Cezara.” Teško se moglo proturječiti Narovu koji je sudjelovao u
bitki i u njoj je čak izgubio ruku. Pa ipak... Nakon što je umro, u njegovoj su knjižnici
pronašli mnoge francuske romane, među kojima i Labuđe vitezove, a na praznoj je strani-
ci rukom bila zapisana napomena: “Pročitano u bolnici u kojoj sam vidao rane nakon
što su me Francuzi zarobili”.
Nekoliko mi je trenutaka bilo žao što tu zgodu nisam ispričao književnoj urednici.
Ali bi li ta priča doista nešto dokazala? Karte vrhovnog stožera ili Mme de Genlis? Mo-
žda je jednostavno riječ o sjeti starca kojem je preostala još jedna godina života, čovjeka
koji je vidio tolike ratove, tolike pobjede i tolike poraze i koji “u tim tragičnim trenuci-
ma” pušta da mu pogled luta vedrinom lijepog dana s početka rujna. On zna da će taj
mir sutra nestati pod zemljom koju će isprevrtati eksplozije, pod nogama stotina tisuća
ljudi koji žure u međusobno klanje, pod potocima krvi koja će teći iz tijela pedeset ili
sto tisuća predviđenih žrtava. A kratko nakon toga tu će ponovno vladati isti mir, sjati
isto sunce i vijoriti se iste niti paučjih mreža.
Spuštajući se Ulicom Bac, razmišljao sam da bi se iz djetinjaste jednadžbe između stvar-

nog i imaginarnog vjerojatno moglo izići kad bi se bilježili samo ti sasvim obični trenuci
ljudskog postojanja. Pogled starog Kutuzova dok stoji kraj prozora otvorenog prema
rujanskom nebu... Ništa drugo.
Unaprijed sam znao da je nemoguće prepravljati sudbinu Jacquesa Dormea. Učiniti je

“književnijom”? Čemu? Nije moguće ni napasti lik generala, za kojeg će, po pilotovim
riječima, “nebo imati važniju ulogu od svega ostalog”. Te su mi riječi bile upravo tako
prenesene, izdvojene iz stvarne životne priče. Francuski general bio je tek nejasna silu-
eta spomenuta u jednom više-manje slučajnom razgovoru, u noći koju je od zaborava
spasila prekinuta jantarna ogrlica. Zašto bi to trebalo drukčije ispričati?
Žrtvovao sam dakle tu dvojicu muškaraca, zgusnuo priču, sjetivši se, ne bez grizodu-
šja, grupnih portreta iz staljinističkog doba s kojih su pod kistom stručnjaka nestajala
lica strijeljanih rukovodilaca.
Taj je trud bio uzaludan jer je tekst ionako bio odbijen, potom prihvaćen drugdje,
objavljen, doživio je velik uspjeh, izložio me prolaznoj slavi i začuđujuće ustrajnoj mrž-
nji (“Zar će nas stranci učiti kako pisati na francuskom?” zapitao se jedan pariški kriti-
čar), a onda me ostavio u novoj anonimnosti koja je bila puno ugodnija od prethodne
jer više nisam imao iluzija.
Pri kraju ovog vrtloga dogodio se, međutim, susret koji je posredno povezan s dva žr-
tvovana lika. Svibanjska večer u Canberri (u Australiji je bila jesen), rasprava s mojim či-
tateljima (njihova želja da saznaju što je “istinito”, a što izmišljeno u mojoj knjizi bila je
neodoljiva), potom razgovor s muškarcem od tridesetak godina, kulturnim atašeom
koji je tijekom večere bio dovoljno obazriv da ne nastavi ondje gdje su čitatelji stali, kao
što to obično rade ljudi iz ambasada, dopustio mi je da odahnem, a i o sebi je malo go-
vorio, i tek je nakon večere, kad smo se našli pod neobično zvjezdanim nebom, vrlo jed-
nostavno prepričao dan kada je general umro (on mu je pranećak, nosi njegovo ime, ali
ne može pretpostaviti što to ime znači u mom životu). Nije, uostalom, toga dana bogz-
našto vidio, bio je premlad. Oklopna kola pješaštva s podignutom kupolom koja su pre-
vozila lijes sve do malene crkve, skroman obred... Učiteljica im je u školi zadala da napi-
šu što misle o pokojniku.
Govori bez imalo želje da ostavi jak dojam na moju maštu, priznaje da je kao dijete
zapamtio samo detalje, često nevažne. Osjećam da bi se moja priča mogla povezati s
njegovom, ali radi toga bi se trebalo vratiti dječaku koji je slušao priču o prekinutoj ogr-
lici i o pilotu koji je letio iznad ledenih prostranstava, dječaku koji je vidio tog francu-
skoga generala u stepama s druge strane Volge. Na trenutak sam bio na korak od priz-
Andreï Makine
nanja, činilo se da je i on naslutio tu prošlost u meni... Potom smo obojica ustvrdili kako
je Južni križ lijep, osobito veličanstven u toj jesenskoj noći, i rastali se.
II.
Andreï Makine
Iz tog dječaštva pamtim jedno rano jutro ispred odškrinutih vrata stacionara. Stojim on-
dje spreman pokucati, već vidim ženu koja sjedi unutra kad iznenada uočavam njezin
pokret: pritišće lijevu dojku i masira je kao da je boli srce ili jednostavno želi namjestiti
grudnjak koji je preuzak za njezine velike grudi. Kucam, ulazim. Ona me promatra, po-
činje prati gadnu ogrebotinu koja mi para bedro. To je mlada žena blago crvene kose,
sporih kretnji. Ostajem stajati, viši sam od nje, čudno je tako gledati odraslu ženu, vidje-
ti njezino nagnuto lice, oči koje izgledaju ravnodušno. Kad je podigla pogled, među
nama je sklopljen prešutan savez. Odlazim iz sobice, ne uspjevši kod one koja mi je pru-
žila njegu razdvojiti majku od žene. Nijednu od njih nisam upoznao i za objema sam
snažno čeznuo.
Ozlijedio sam se pokušavajući na mokroj padini zadržati kontejner za smeće iz sirotišta.

Svakog jutra na vratima spavaonice pojavljivao se odgojitelj i s popisom u ruci najavlji-
vao tko je zadužen za tu gnjavažu. Dva imena, prigušene i nerazgovijetne psovke kao
odgovor.
Taj je put moj drug bio mladić kojeg smo svi prezirali, ne zato što je bio slab, što bi
bilo logično u zatvorenom svijetu sirotišta u kojem je samo snaga bila važna, nego zbog
njegova seljačkog izgleda. Zvali su ga, uostalom, “Seljo” jer je zbog uvijek blatnjavih ci-
pela i načina na koji je grebao obrijanu glavu djelovao seoski... Ne uputivši mu nijednu
riječ, zgrabio sam dršku kontejnera pa smo tu veliku čeličnu posudu počeli gurati po
zemljanom putu, u kišovitom i tmurnom jesenskom jutru. Iznenada smo iza sebe začuli
glas: “Čekajte, uzmite i ovo!” Na vratima ureda stajala je knjižničarka, do nogu su joj
bile dvije velike kartonske kutije. “Ostavite ih u ložionici...” Seljo je otišao po njih, sta-
vio ih je na poklopac kontejnera, pravio se da nastavlja put. Ali čim su se vrata zalupila,
zaustavio se, dobacio mi pogled i dohvatio jednu od kutija. “Možda unutra ima nešto za
klopu”, opravdavao se. A ja sam mislio da je mlitavac bez mašte... Velikom kovanicom
od pet kopjejki naoštrenog ruba (odgojitelji su nemilosrdno proganjali dječake koji su
imali noževe) prerezao je uzice, slomio poklopac kutije... “Kučka! Same knjige... Čekaj,
a druga?” Ista stvar. Na koricama svih brošura nalazila se fotografija koju smo bez pote-
škoća prepoznali. Okruglo i glatko lice, ćelava glava: Hruščov, svrgnut prije godinu
dana. Njegovi su portreti nakon toga nestali s gradskih pročelja, a kao zakašnjela jeka
moskovskih događaja sada je uslijedilo povlačenje njegova “Govora u Kongresu” iz pro-

vincijskih knjižnica.
Ložač koji je sjedio ispred usijanog otvora peći ravnodušno je preuzeo kutije. Otvo-
rio je prvu, kratko se i nekako tužno nasmiješio te počeo jednu po jednu brošuru bacati
u vatru. “Ah, Nikita, bili su lukaviji od tebe, ha?” prokomentirao je gledajući lomaču. “A
sada, oni koji još nisu rehabilitirani, zaludu im trud...” Onda je sjetivši se nas rekao:
“Hajde, požuri, omladino, već je zvonilo...”
Na povratku Seljo me je zamolio da ga pričekam i zavukao se u grmlje koje je pre-
krivalo obalu rijeke. Odmaknuo sam se nekoliko koraka kako bih se udaljio od smrada
kontejnera. Na vrhu padine nizali su se prozori sirotišta: mračni u spavaonicama, osvi-
jetljeni u učionicama. Čak su se mogle razabrati siluete profesora pred pločom. Jedina je
prednost gnjavaže sa smećem bila ta što se dopuštalo tih nekoliko minuta kašnjenja.
“Oni koji još nisu rehabilitirani...” Najčešći mit koji su đaci ljubomorno obožavali bio
je upravo taj: otac-heroj nepravedno osuđen pa napokon rehabilitiran, vraća se, ulazi u
učionicu, prekida nastavu i izaziva nijemo oduševljenje nastavnice i školskih drugova.
Lijep časnik čija je jakna oklopljena ordenjem. Postojale su i verzije s očevima polarnim
istraživačima, očevima poginulim u borbi, kapetanima podmornica, ali povratak rehabi-
litiranog časnika prednjačio je pred drugim legendama jer je više odgovarao istini. Naša
ustanova bila je posebna po tome što je okupljala djecu muškaraca i žena koji su se
proslavili u posljednjem ratu, ali su se zatim pokazali nedostojnima svojih podviga. Tak-
vo je u svakom slučaju bilo tumačenje koje su nama priopćavali, katkad, valja priznati, s
dosta obazrivosti, katkad sa žestinom nekog zlovoljnog i ljutitog odgojitelja: “Kakav
otac, takav sin”...
“Dobro šljakaju ovi žutokljunci!” Seljo se upravo pojavio iz tame i prstom je pokazi-
vao prozore kroz koje su se vidjele glave đaka. “Žutokljunci u krletki”, dodao je uz blag
prezir. Nastavili smo hodati. Tada nisam mogao shvatiti što se skriva iza ložačevih riječi
(imali smo jedanaest-dvanaest godina, Seljo je vjerojatno imao četrnaest jer je barem
dvaput ponavljao razred), ali ulovio sam bit: počinjalo je novo doba u kojem su naši
snovi postali neostvarivi, više nego ikad prije. Lijepi rehabilitirani časnik zauvijek će os-
tati pred vratima učionice, neće se odvažiti da ih otvori.
Zbog tih sam misli bio rastresen i kad smo uzeli zalet da kontejner podignemo na
stepenicu, poskliznuo sam se i pao na zemlju, a hrđav čelik zarezao mi je bedro. “Sreć-
koviću! Slobodan si za danas”, ustvrdio je Seljo opipavajući ogrebotinu. “Trči kod bolni-
čarke!”
Bio je to za mene dan odmora, ali u prvom redu neprestanog prisjećanja na ženu
koja je podigla lijevu dojku i na to kako sam bio svega nekoliko centimetara od nje, u
intimnosti tajne koje sam se domogao.
Andreï Makine
Ljubav nas čini ranjivima. Oni koji su me dva dana poslije napali zacijelo su u meni osje-
tili slabost zaljubljenog dječaka. Svi odnosi u sirotištu bili su određeni pravilima snage i
napeti do krajnosti. Trebalo je pod svaku cijenu zadržati svoj položaj u hijerarhiji jakih i
manje jakih. Jednako kao u zatvoru ili u podzemlju. Nisam bio ni među mladim vođa-
ma bande ni među najslabijima. Uostalom, nisu napadali samo tako jer je čak i najkržlja-
viji među prstima možda stiskao veliku kovanicu od pet kopjejki naoštrenu poput sječi-
va britve.
Za vrijeme školskog odmora (kroz prozor sam gledao ogoljelo drveće i mislio kako
ga i bolničarka zasigurno vidi sa svog prozora) udarac ramenom odgurnuo me prema
zidu, a oko mene se stvorio prazan prostor obrubljen mnoštvom đaka koji su se odmak-
nuli. Bio je to jedan mali vođa bande okružen svojom gardom. Lice mu je, kao što je
čest slučaj kod južnjaka, već imalo crte muškarca i sve sitne muževne grimase, mimiku
mladog mužjaka koji zna da je lijep. Nekoliko uvreda, kako bi započeo kavgu, potom
grohotan smijeh njegove bande. Naposljetku pljuckanje mrvica duhana što su mu se za-
lijepile za usne i rečenica u kojoj je njegova nadmoć dosegla vrhunac, prezriva i gotovo
beživotna:
“Pa svi znaju da su tvog oca mitraljesci koknuli kao psa...”
Sva su pravila time bila prekršena. Često smo se vrijeđali i tukli, ali nikada nismo di-
rali u legendu o očevima-herojima. Bacio sam se na njega, već mi je okrenuo leđa pre-
puštajući svojim tjelohraniteljima da riješe moj slučaj. I drugi su im se pridružili, pone-
seni snagom grupe, sretni što se mogu penjati na iznenada uzdrmanoj ljestvici kasta.
U dnu hodnika pojavio se profesor i bio sam spašen. Ustao sam, užurbano uredio ko-
šulju na kojoj je nedostajalo nekoliko dugmadi, obrisao nos iz kojeg je curila krv. Napa-
dače i napadnute kod nas su jednako kažnjavali, bez razlike.
U zahodu sam lice gurnuo pod leden mlaz iz slavine, pomalo sam dolazio k sebi.
Dok sam čekao da mi nos prestane krvariti, čak sam imao vremena razmisliti o napadu
koji je ugrozio sve naše legende. “Tvog su oca upucali kao psa...” Naravno, taj mali
vođa bande koji se pravio važan zbog svoje muževnosti o tome nije ništa znao. Ili točni-
je, znao je da ta priča vrijedi za svakog od naših očeva: pali heroji koji su potonuli u pi-
janstvo, kriminal ili, još gore, došli u sukob i skončali u nekom logoru ili pod mecima
stražara koji čuči u promatračnici. On je to izrekao naglas, ali svi smo već neko vrijeme
bili svjesni da herojski mit puca. Đaci nisu morali čuti riječi starog ložača koji je spalio
Hruščova da bi naslutili da se vrijeme u kojem su se još mogli nadati bliži kraju. Bilo je
to sredinom šezdesetih (točnije, u studenom 1965). Bili smo slabo informirani i nismo
znali riječ “detant”, a ipak smo bili djeca Detanta u pravom smislu riječi. I upravo smo
zahvaljujući onom ćelavom i punašnom čovjeku čije su knjige spaljivali živjeli relativno
ugodno u sirotištu, a ne iza bodljikave žice nekog popravnog doma. U to sam vrijeme
sve to vrlo nejasno shvaćao. Bio je to više neki predosjećaj, neodređen strah koji sam di-
jelio s ostalima. Kao i neka vrsta olakšanja: nije moj zaljubljeni izgled izazvao napad os-
talih. Naš mali svijet jednostavno se počeo rušiti i jedna od prvih krhotina pogodila me
je u lice.
U nekom bi se romanu moglo zamisliti mnoštvo nijansi toga dana, boli koju sam osje-
ćao, izmisliti dane koji su mu prethodili i one koji su slijedili. U mom je sjećanju ostala
samo silueta dječaka koji stoji uza zid i palcem i kažiprstom stišće podignuti nos. Mali
prljavi prozori zahoda gledaju na red golih stabala, zavoj rijeke, blatni put. Dječak se
smiješi. Upravo je pomislio kako bi, da nije riječ o običnom krvarenju iz nosa, mogao
otići u stacionar, ući, zamoliti bolničarku da mu pruži njegu... Kao u prizoru o kojem je
tisuću puta maštao. Ali nos mu je strašno natečen (zar da ga pokazuje ženi u bijeloj blu-
zi? Nikad!). Možda neki drugi put. Krv, bol iznenada mu izgledaju čarobno povezani s
nagovještajem ljubavi. Miče prste s nosa, briše lice, osluškuje. Iza vrata vlada tišina du-
gog praznog hodnika. Ondje dolje u učionicama sjede mladi koji još uvijek mogu živjeti
u svojim junačkim lažima. On je izgubio pravo na snove. Istina ima okus krvi koju plju-
je u umivaonik i dirljivu ljepotu prvih pahulja koje iznenada primjećuje kroz prozorsko
staklo. Bijelo i zvjezdano savršenstvo što ga guta gusto blato kolotečine.
Andreï Makine
U krhkoj istinitosti sjećanja postoji i ona jesenska večer, soba koju osvjetljava stara stol-
na svjetiljka s plavo-zelenim sjenilom, žena srebrne kose koja zašiva dugmad na moju
košulju, naše dvije šalice čaja, knjiga s kartonskim koricama i izlizanim kožnim rubovi-
ma u kojoj sam upravo pročitao rečenicu koje ću se sjećati (u tom trenutku to još nisam
znao) i trideset godina poslije: “Tako je umro za tri ljiljanova cvijeta, na obali rijeke Me-
use i gotovo jednako ubog i bijedan kao kad je sasvim mlad došao u Pariz, jedan od naj-
nevinijih i najljepših vojnika stare Francuske...”
Žena se diže, toči mi vruć čaj, ubacuje cjepanicu u malu željeznu peć u kutu sobe.
Ponovno čitam tu rečenicu, već je gotovo znam napamet. Razmišljanje o ratniku iz dav-
nina ublažava bol izazvanu podrugljivim riječima koje me bez prestanka prže kao kiseli-
na: “Tvog su oca koknuli kao psa...”
U nekoj izmišljenoj priči sve bi bilo drukčije. Sve bi imalo biljeg nepotrebne egzotičnos-
ti: kuća sa zidovima prekrivenim crnim letvicama, turobnog izgleda kad se spušta noć,
soba izgubljena u gomili stanova i mračno stubište, žena tajanstvenog podrijetla, stara
francuska knjiga...
Ja, međutim, nisam vidio ništa neobično u toj zimskoj večeri. Kao i svake subote na-
večer došao sam iz sirotišta kako bih dvadeset četiri sata proveo kod Aleksandre: neki
od nas bili su sretni što igrom slučaja imaju neku tetu koja ih je spremna prihvatiti. U
mom slučaju to je bila žena koja je nekad poznavala moje roditelje. Strankinja? Narav-
no, ali njezine je korijene već davno izbrisao dug i težak život u Rusiji, nestali su pod ru-
ševinama rata iz kojeg su se preživjeli vraćali odvojeni od svoje prošlosti, svojih bližnjih
i sebe samih kakvi su prije bili. Osim toga u toj je velikoj drvenoj kući živjela i jedna nje-
mačka obitelj s Volge, jedna Korejka kojoj je bilo nemoguće odrediti godine (žrtva Sta-
ljinove manije raseljavanja stanovništva), a u dugačkoj uskoj prostoriji u prizemlju krim-
ski Tatarin Jusuf, stolar koji je jednoga dana rekao ženi koja me primala, rođenoj pokraj
Pariza: “Znaš, Šura, vi Rusi...” I njezino francusko ime pretrpjelo je polaganu rusifikaci-
ju, prvo je postalo Šura, potom kliznulo prema imenu od milja Šaša, naposljetku se vra-
tilo na puno ime Aleksandra koje nije imalo nikakve veze s njezinim pravim imenom.
Samo su još knjige koje me je malo-pomalo naučila čitati odavale njezinu neprimjet-
nu pripadnost francuskom narodu. “Tako je umro za tri ljiljanova cvijeta...”
Kad bi se u stilu romana pisalo o tom poučavanju, zasigurno bi se u opisu francuskog

obrazovanja navodila mladenačka iznenađenja. Ali najneobičnija je zapravo bila prirod-
nost s kojom sam se, dolazeći u veliku drvenu kuću, uspinjao mračnim stubištem, otva-
rao Aleksandrina vrata, odlagao torbu na stolac. Maglovito sam poznavao povijest te
kuće: izvjesni Venedikt Samojlov koji je prije Revolucije trgovao vunom sa Srednjom
Azijom sagradio je nešto što se početkom stoljeća smatralo malenim dvorcem od svije-
tlog drva, iz kojeg je zatim istjeran te je nestao, ostavivši za sobom bogatu knjižnicu
koju su ubrzo desetkovale proždrljive peći što su ih novi stanari postavili u sobe koje su
bile sve trošnije. Tijekom rata kuću koja se nalazila u selu pokraj Staljingrada zapalila je
bomba, izgubila je jedno krilo, a u doba mog djetinjstva još uvijek se mogao vidjeti velik
komad pougljenjenog zida.
Istinitost sjećanja tjera me da priznam da me nisu čudile ni te pocrnjele oblice ni izra-
zito siromašan izgled stanova. Nisam primjećivao ni da sliče nekom egzotičnom konači-
štu. Uspinjao sam se stepenicama zadovoljno udišući mirise koje može stvoriti samo
obiteljski život, mješavinu mirisa iz kuhinje i opranog rublja, susretao sam stanare sre-
tan što osjećam da sam im ravan jer sam oslobođen svoga gotovo vojničkog života, ula-
zio sam kod Aleksandre (miris dobrog čaja mogao se osjetiti već u ledenoj tami stubišta)
i imao dojam da se zauvijek vraćam, da dolazim u kuću koja me čeka i koju sutradan
neću morati napustiti. Napokon sam bio doma.
Poslije, kad sam odrastao, nikada više nisam mogao pronaći taj osjećaj da imam sta-
lan dom...
Tijekom tih posjeta zasigurno sam stekao francusko obrazovanje. Ali bez sistema,
bez plana. Neka knjiga što je ostala otvorena u kutu stola, neka ruska riječ čije mi je
francusko podrijetlo Aleksandra otkrila... Osjećaj da sam napokon kod kuće neopazice
se miješao s tim stranim jezikom koji sam učio. Povezanost je postala tako snažna da mi
je mnogo godina poslije francuski jezik u sjećanje uvijek dozivao mjesto i vrijeme slične
ugođaju obiteljske kuće iz djetinjstva koju nikada nisam imao.
Počela me učiti svoj jezik jer je u neimaštini u kojoj smo tada živjeli to bilo jedino blago
koje joj je preostalo i koje je mogla podijeliti sa mnom. S vremena na vrijeme neka bi
večer kod mene stvorila privid obiteljskog života, kao i taj jezik. Postojao je vjerojatno
prvi poticaj, neka riječ, priča, probuđena znatiželja, ne sjećam se više što je to bilo. Jako
se dobro, međutim, sjećam dana kad sam ušao u malenu prostoriju koju je požar u pro-
ljeće 1942. odvojio od ostatka kuće. Već dvadeset godina taj je potkrovni sobičak bio ne-
dostupan; zatvarale su ga debele daske koje su stanari zakucali na probijeni dio zida.
Vrata sobice otvarala su se na van, u prazninu na mjestu na kojem se nalazilo srušeno
krilo kuće. Da bih došao do sobice, provukao sam se kroz prozor na odmorištu. Ta vra-
Andreï Makine
tolomija nije bila bezopasna jer sam se morao uhvatiti za komadić grede, stopalo staviti
na letvice poda kojeg više nije bilo i cijelim se tijelom priviti uz izgorjelo drvo da bih do-
hvatio kvaku. Unutra sam otkrio ostatke Samojlovljeve knjižnice, kupove knjiga ošteće-
nih vatrom, godinama i kišom. Bile su to uglavnom strane, stanarima nekorisne knjige
koje je od peći spasila izoliranost te sobe. Iz svoje sam opasne ekspedicije donio nekoli-
ko knjiga. Aleksandra me izgrdila (imao sam jedva sedam godina), a onda mi je pokaza-
la svoje knjige. Jesu li i one bile iz opustošene knjižnice ili iz još dalje prošlosti? Ne
znam. Sada u mom sjećanju postoji samo jedan trenutak: priljubljujem se uz crne obli-
ce, pružam ruku prema kvaki i iznenada vidim svoj odraz u zrcalu s kositrenim okvi-
rom što visi na zidu, shvaćam da je prazni prostor po čijem rubu klizim prije bila soba u
kojoj je netko živio, imam samo toliko vremena da pogledam svoje lice, jedan trenutak
svog života, krajnju posebnost tog trenutka, nebo na kojem sasvim polako leprša snijeg,
gotovo nepomičan.
Moje francusko obrazovanje bilo je slično poslu paleontologa koji na temelju kostiju re-
konstruira nestali svijet. Zbog zatvorenosti u kojoj je u to vrijeme živjela naša zemlja,
francuski je svijet izgledao poput krajolika koji je bio jednako tajanstven kao razdoblje
krede ili karbona. Svaki roman na Aleksandrinim policama postajao je ostatak neke nes-
tale, štoviše, izvanzemaljske civilizacije, okamina, kapljica jantara u kojoj se umjesto za-
točenog kukca nalazio neki lik, neki francuski grad ili pariška četvrt.
U godinama koje su slijedile Aleksandra mi je davala da čitam klasike, ali najsnažniji
sam dojam da istražujem imao zahvaljujući toj malenoj zagrađenoj sobi. Tu sam prona-
šao mnoge francuske knjige, neke je oštetila vlaga i postale su nečitke, druge su bile ti-
skane prema starom pravopisu s nastavcima “–oit” u imperfektu, što me je u početku
zbunjivalo. U jednom od tih svezaka otkrio sam zgodu koja je (dugo sam se to sramio
priznati) u meni ostavila jači trag nego neki cijenjeni romanopisci. Radilo se o nekoć
vrlo slavnoj glumici Madeleine Brohant koja je svoje posljednje godine proživjela u veli-
koj neimaštini, u stanu na četvrtom katu oronule zgrade u Ulici Rivoli. Jedan od rijetkih
prijatelja koji su joj ostali vjerni jednog se dana, zadihan, požalio na naporan uspon. “Ali,
dragi moj”, odgovorila mu je glumica, “sada samo pomoću tih stepenica mogu natjerati
srca da zbog mene brže tuku.” Najsjajniji aleksandrinci, najvještije napisani romani ni-
kad me ne bi više naučili o prirodi francuskog duha od tih blago gorkih riječi čije trepe-
renje glasova kao da još uvijek osjećam.
Je li u tom učenju postojala neka logika? Neko bi književno djelo lako moglo zamisli-
ti njegove etape, napredak, rezultate. U mom je sjećanju ostalo tek nekoliko trenutaka
ili jasnih slika među kojima nije bilo vidljivih veza. Kao što je odgovor Madeleine Bro-
hant ili jedna zgoda iz burnog i buntovnog života vojvotkinje de Longeville: žedna
avanturistica baca se na čašu vode koju su joj donijeli, ispija ju i izjavljuje uz senzualan
uzdah: “Koja šteta što ovo nije grijeh!”
Ipak je dakle postojala neka veza između tih krhotina koje je pamćenje sačuvalo.
Umijeće izražavanja ili smisao za dosjetke, obožavanje skrivenog značenja, igre riječima
zbog kojih je stvarnost djelovala manje određeno, a prosudbe manje predvidljivo. U to
su vrijeme Rusijom još uvijek odjekivali staljinistički izrazi “neprijatelj Naroda”, “izdaji-
ca Domovine” koji nisu izišli iz upotrebe. Uostalom, u sirotištu smo, usprkos junačkim
maštarijama, znali da su naši očevi označeni upravo tim nazivima. Riječi su se izlijevale
u propagandni kalup i bile su tvrde poput čelika, teške poput lijevanog željeza. Spaljuju-
ći Hruščovljeve brošure, stari je ložač promrmljao riječ “voluntarizam” (bila je to služ-
bena optužba koju je zasigurno čuo na radiju i koju je loše izgovarao, poput složenog
imena neke sramotne bolesti). Nismo znali što to znači, ali osjećali smo tajanstveno div-
ljenje snazi nastavka “–izam” koji je prvog čovjeka zemlje nedavno oborio s vlasti i koji
je naše profesore primorao da preskaču neke ulomke u udžbenicima.
Nesvjesno sam možda uspoređivao taj čelični jezik i lakoću čaše vode koja je na us-
nama vojvotkinje de Longeville postala grijeh, prozračnu blagost neugodnog stubišta
zbog kojeg su tukla srca posjetitelja. Riječi koje su ubijale i riječi koje su, upotrijebljene
na određen način, oslobađale.
Ta me opreka jednog dana dovela do Alphonsea Martinvillea... Ruku umrljanih čađom,

slagao sam knjige koje su se često raspadale pod mojim prstima. Vrata napuštene sobe
obrubljivala su nježno i svijetlo proljetno nebo, a stranice knjige koju sam otkrio ispod
jednog svežnja starih novina treperile su, međutim, od revolucionarnog bijesa, od uda-
raca giljotine. Te je 2. godine po revolucionarnom kalendaru gomila bila žedna krvi,
kiša koja je padala 15. dana mjeseca ventôsea curila je po oštrici sjekire na stratištu koje
nisu imali vremena prati. Pojavio se jedan mladi osuđenik. “Stani ispred nas, Alphonse
de Martinville!” naredio je predsjednik. Iznenađen što mu je dodana plemićka oznaka
“de”, mladić je odgovorio hrabro poput odmetnika: “Došao sam ovamo da me skratite,
a ne da me produžite!” Taj je duhoviti odgovor osvojio okupljenu gomilu i svidio se
sudu. Začuo se povik: “Građani! Oslobodite ga!” Zavladalo je opće veselje. Martinville
je bio oslobođen.
Među tim djelima neka sam zapamtio pomalo protiv svoje volje, zbog bilješki ljubičas-
tom tintom na margini. Posebice djelo Hoće li ljudski rod postati bolji?, vrlo bogato bilje-
škama. U mojim godinama taj naslov još uvijek nije djelovao smiješno. Dugo sam pra-
tio lijepe NB i sic koje je zapisao nekadašnji vlasnik kuće, trgovac Samojlov, odvažan sa-
mouk kojeg sam zamišljao kako navečer sjedi u radnoj sobi s debelim okruglim naočala-
Andreï Makine
ma na nosu, čelo mu je nabrano, kažiprstom klizi po rečenicama nekog zaboravljenog

francuskog mislioca.
Uostalom, više me je i duže od velikih klasika i povijesnih događaja oduševljavao je-
dan francuski priručnik o različitim metodama kaljenja oštrica noža. Provodio sam sate
i sate tumačeći prikazane metode (sjećam se riječi: grafitni prah pomiješan s uljem...),
nastojeći izraditi repliku noža koji je nosio zanosno ime Misericordia. Priručnik je navo-
dio njegovo podrijetlo i upotrebu. Kad bi se neki oboreni vitez zaštićen oklopom odbi-
jao predati, pribjegavalo se toj dugoj i tankoj oštrici “koja bi prodrla u srce poput žalca
škorpiona”.
Moje francusko obrazovanje doista je vrlo malo nalikovalo na školsko.
Ta je večer u studenom bila poput drugih i sasvim drukčija. Naposljetku sam Aleksandri
ispričao kako sam se potukao s ostalima, kako su mi se rugali: “... tvog su oca koknuli
kao psa”. Prekinula je posao, na stol odložila moju košulju na koju je prišivala otkinutu
dugmad i počela vrlo prirodno govoriti o mojim roditeljima, ispripovijedala je priču
koju sam u dijelovima već znao: njihov bijeg, život na sjeveru Kavkaza, moje rođenje,
njihova smrt...
U nekom bi romanu dijete takvu priču vjerojatno slušalo s bolnom pažnjom (koliko
ću samo knjiga poslije pročitati, često patetičnih i cmizdravih, o potrazi za obiteljskim
korijenima). Zapravo, slušao sam njezinu priču utonuo u neprozirnu bezosjećajnost, u
neku vrstu ravnodušne gluhoće. Aleksandra je to primijetila i zasigurno shvatila da ni
meni ni svima nama u sirotištu nisu važne istina i činjenice (koje su bile više-manje iste
za sve naše roditelje), nego lijepa legenda o nepravedno osuđenom časniku koji će jed-
nog dana otvoriti vrata učionice. Ipak je nastavila, znajući da će ono što mi povjeri osta-
ti zabilježeno u mom pamćenju i bez mog znanja i tako umaknuti zaboravu.
Rastreseno sam je slušao bacajući s vremena na vrijeme pogled na stranice knjige
koja je stajala otvorena preda mnom, na rečenicu koja mi je bila draža od svih istina
stvarnog svijeta: “Tako je umro za tri ljiljanova cvijeta... jedan od najnevinijih i najljep-
ših vojnika stare Francuske...”
Tučnjava koja mi je priječila da zamišljam oca junaka imala je još jednu posljedicu. Kost
koju je nekoliko dana poslije jedan učenik izvadio iz svog tanjura i bacio je preko blago-
vaoničkog stola prema meni. Njegov povik: “Ovo je za pse!” popratio je grohotan smi-
jeh učenika koji su sjedili za stolom, a odmah potom napeta tišina, pogledi spušteni na
hranu: na vratima se pojavio odgojitelj. “Što je tebi, zašto posvuda bacaš smeće?” srdito
je rekao pokazujući kost koja je ležala pokraj mog tanjura. “Danas za tebe nema večere!
I oprat ćeš hodnik ispred Lenjinove sobe. I da ondje više ne vidim ni zrnce prašine!”
U samoći dugog hodnika koji je vodio do “Lenjinove sobe” (polumuzeja, poluriznice
kojom se u svakoj školi u zemlji slavila uspomena na velikog čovjeka) bio sam gotovo
sretan. Bila je to sreća koja se javlja kad nestane posljednja nada i koja nas uči da su sve
boli na kraju krajeva podnošljive. Od vlažnih se dasaka odbijala svjetlost jedine svjetiljke
upaljene na dnu hodnika. Otupio od kretanja krpe amo-tamo, moj pogled kao da je is-
pod tamne i mokre površine otkrivao varljivu dubinu nekog tajnog svijeta.
Kad sam završio s poslom, odvukao sam vjedro u zahod. Perući ruke, primijetio sam
tamne mrlje na zidu oko slavine. Bile su to sasušene kapi moje krvi, tragovi tučnjave
koja se dogodila prije tri dana. Krvarenje iz nosa i ganutljiva nježnost pri pomisli na
ženu koja je masirala lijevu dojku... Poprskao sam isprljano mjesto, brzo ga istrljao kao
da bi netko mogao otkriti njegovu tajnu.
Dugo sam ostao u spremištu u kojem čistačice drže metle i u koje sam pospremio
svoje vjedro. To mi je mjesto godilo: sanduci smeđeg sapuna koji je širio snažan, ugodan
miris, uzak prozorčić što gleda u ledenu noć, moje tijelo stisnuto uz radijator koji mi
kroz platnene hlače grije koljena... Moj životni prostor. Toga sam postao svjestan upra-
vo te večeri: sićušni otok na kojem svijet nije bio bol. Izvan njega sve mi je zadavalo bol.
Zacijelo sam vođen nekim klaustrofobičnim porivom u mislima tražio izlaz, produlje-
nje tih trenutaka spokojstva, arhipelag kratkih sreća. Sjetio sam se jednog od svojih pos-
ljednjih štiva kod Aleksandre. Naišao sam na nepoznatu riječ, “žalo”, ona mi je na fran-
cuskom objasnila njezino značenje, zamišljao sam tu pješčanu traku koju otkrivaju valo-
vi što se povlače i premda nikada nisam vidio more, imao sam savršeno jasnu predodž-
bu da se ondje nalazim, da promatram sve što je ocean zaboravio na plaži kad se povla-
čio. Sada sam shvaćao da je i to žalo za koje nisam znao rusku riječ bilo moj život, jed-
nako kao i četvrti kat trošne zgrade u kojoj je živjela Madeleine Brohant.
Te sam večeri vjerojatno prvi put tako jasno shvatio što mi je dao Aleksandrin jezik...
Andreï Makine
Vrata su se naglo otvorila. Činilo se kao da se nezvani gost vraća kući. Bio je to Seljo.
Promotrio me ljutito, ali ne strogo i promrmljao: “Ah, ti si ostavio svu tu vodu u hodni-
ku. Otklizao sam se deset metara na guzici. Gore je nego na klizalištu...” Pod kaputom
je stiskao paketić zamotan u list novina. Svježina snijega koju je unio kad je ušao miješa-
la se s vrlo ugodnim mirisom dima, pa sam progutao slinu i sjetio se da od podneva ni-
šta nisam pojeo. Seljo je primijetio moj gladni izraz lica i zadovoljno se nasmiješio.
“Dakle te gnusobe ti nisu ništa dale za klopu?” upitao je skidajući kratku jaknu.
“Ne, ništa”, zakašljucao sam jer mi se grlo ponovno stegnulo od iznenađenja zbog ri-
ječi kojom je nazvao druge.
“Dobro, tim gore za njih. Svaki dan jedu iste splačine od kojih im se samo piša. A nas
ćemo dvojica jesti ovo...”
Za tren oka pretvorio je spremište u blagovaonicu. Poklopac sa sanduka stavio je na
vjedro i napravio stol. Dva druga prevrnuta vjedra postala su stolci. U odmotanim novi-
nama pojavila se pržena riba s dugim svijenim tijelom i perajama pocrnjelim od vatre...
Počeli smo jesti. Seljo mi je pričao o svojim tajnim odlascima u ribolov, o lukavštinama
pomoću kojih je izlazio iz sirotišta. S vremena na vrijeme bi osluškivao, a onda nastav-
ljao priču malo tišim glasom... Na kraju objeda poskočili smo začuvši korake ispred vra-
ta. Neki je odgojitelj uzviknuo moje ime. Seljo se uspravio, pružio mi vjedro, otvorio
vrata sakrivši se iza njih.
“Što ti tu radiš?” upitao me odgojitelj lupkajući rukom po zidu i bezuspješno tražeći
prekidač.
“Ma upravo sam pospremao vjedro, samo to”, odgovorio sam samouvjereno i svad-
ljivo, što je i samog mene iznenadilo.
Odgojitelj koji je još uvijek stajao u polumraku onjušio je zrak, ali njegova mu se
pretpostavka učinila tako nestvarnom da se povukao mrmljajući: “Dobro, pospremi
onda sve to i trk u krevet”. Stisnut iza vrata, Seljo je podigao palac: “Dobro si to izveo!”
A kad smo bili na katu sa spavaonicama, prije nego što ćemo se rastati, rekao mi je
promijenjenim glasom koji izražava duboko skrivene riječi čije naglo pojavljivanje u us-
tima zadaje bol: “Znaš... i mog su oca... koknuli. Htio je pobjeći, zajedno s jednim dru-
gom... Ali stražar ih je ulovio i pokosio mitraljezom. Jedan mi je starac pričao da u logo-
rima ubijene bjegunce tri dana ostavljaju na vidnome mjestu ispred baraka, da i drugi
znaju što ih čeka... A kad je to saznala moja majka, počela je piti, a kad je umrla, liječnik
je objasnio da je, kako se čini, izgorjela iznutra. A malo prije nego što je umrla, stalno je
ponavljala: ‘To je napravio da bi tebe vidio’. Ali ja baš i nisam u to vjerovao...”
Povezalo nas je šutljivo prijateljstvo iz kojeg sam puno naučio. Seljo, izopćenik kojeg
su u sirotištu najviše prezirali, bio je zapravo slobodniji od svih nas. Gotovo svaki dan
bio je zadužen za smeće, ali nismo znali da se sam javlja za taj zadatak kako bi mogao
na prijevaru otići do rijeke gdje je provodio puno vremena, a znao je i odšetati čak do
Volge. Bio je i jedini koji je prihvatio stvarnost, koji nije zazivao duh časnika koji će po-
kucati na vrata učionice. Zapravo nije prihvaćao stvarnost koja je bila napravljena za
nas, njezine mitove, pale junake, knjige spaljene u peći ložionice. I dok smo mi prije po-
četka nastave stajali u hodniku razvrstani po razredima i slušali, zapravo nismo slušali,
dernjavu iz zvučnika (“Lenjinova partija, narodna snaga, vodi nas do pobjede komuniz-
ma!”), Seljo bi se iskrao kroz vrbike u maglovito jutro, u krhko buđenje voda obrublje-
nih tankim ledom. To je bila njegova stvarnost.
Pomislio sam da moje “žalo” nije tako daleko od Seljinih maglovitih jutara.
Zemlja žala, zemlja utočište, u kojoj sam još uvijek mogao sanjati, otkrivala mi se u ne-
povezanim ulomcima usred ostataka Samojlovljeve knjižnice. Ondje sam jednoga dana
pronašao istrgnutu stranicu s tragovima vatre, na kojoj se nalazio početak pjesme čijeg
autora nikada nisam uspio otkriti:
Sunce se diže, nad Nancyjem sja,

Već iznad Burgundije tjera noć,
Uskoro ću ga ugledat’ i ja,
A onda prema Gaskonji će poć.
Nijedan udžbenik geografije ne bi mi mogao dati takav fizički osjećaj francuske zem-
lje, teritorija koji mi je na kartama uvijek izgledao previše skučen da bi mogao imati
vremenske zone. Pjesnik je izrazio intuitivno poimanje voljenog prostora, tjelesni osje-
ćaj domovine koji nam omogućuje da samo jednim pogledom obuhvatimo cijelu jednu
zemlju, da jasno uočimo njezin kolorit, različit od jedne do druge doline, raznolikost
njezinih krajolika, jedinstvenu bit svakoga grada, zrnaste minerale njihovih zidova. Od
Nancyja do Gaskonje...
Dok sam proučavao uništene knjige u toj zagrađenoj sobi, nisam imao dojam da težim
nekom cilju. Radilo se o običnoj radoznalosti jednog posjetitelja tavana, zadovoljstvu
kad nabasam na knjigu koju je požar poštedio, na neoštećenu gravuru, na starinskim
krasopisom napisanu bilješku. O veselju kad silazim ruku natrpanih onim što sam pro-
našao i pokazujem to Aleksandri. Međutim, ubrzo nakon što sam pročitao katren na is-
trgnutoj stranici, shvatio sam što me je tjeralo da u društvu tih oštećenih knjiga provo-
dim duge sate. S dna drvenog sanduka koji se pod mojim prstima raspadao kao da je od
pijeska izvukao sam knjigu Povijest kasnog Rimskog Carstva s listovima slijepljenim od
vlage, potom jednu knjigu na njemačkom tiskanu raskošnim gotičkim slovima te napo-
Andreï Makine
sljetku Tužnu napomenu, bez korica. Više se ne sjećam kome je bila upućena. Jedna veli-
ka nestala plemićka loza vrlo je nejasno bila povezana s tim tekstom. Sjećam se samo ri-
ječi Franje I, ali zato ih znam napamet, koje je autor naveo i koje su bile podcrtane ljubi-
častom tintom čiju sam izblijedjelu boju prepoznao: “Mi smo četvorica plemića iz po-
krajine Guienne i borimo se protiv svih koji u Francusku dolaze i njome prolaze: ja,
Sansac, Montalembert i La Châtaigneraie”. Zamišljao sam zemlju koju je zaljubljeni po-
gled obuhvatio slijedeći kretanje sunca, od Nancyja do Gaskonje, a sada sam znao da je
to bio pogled te četvorice vitezova koji su motrili rodnu grudu kako bi je bolje obranili.
U pročitanim sam recima tražio ono što nisam imao. Vezanost uz jedno mjesto (jer
mjesto mog rođenja bilo je previše neodređeno), osobnu mitologiju, obiteljsku povijest.
Ali prije svega ono što su mi drugi nedavno oteli: božanstvenu slobodu da ponovno iz-
mislim svoj život, nastanim ga herojima. Četiri viteza iz pokrajine Guienne za mene su
bili puno stvarniji od duhova lijepih časnika koji su opsjedali spavaonice sirotišta.
Jesam li doista vjerovao u te siluete konjanika koje bdiju nad Francuskom? Mislim da
jesam, kao što se s jedanaest ili dvanaest godina vjeruje u plemenitost, u sućut, u samo-
požrtvovnost. Uostalom, nije me zanimala istinitost te slike, nego njezina ljepota. Cesta
na vrhu brežuljka, prašina koja prigušuje topot kopita, četvorica prijatelja koji polako
jašu, pogleda uprtog u daljinu, čas prema maglovitom planinskom lancu čas prema svje-
tlucavom procjepu oceana. Tako sam ih zamišljao, to je bila moja nada.
Ta je sanjana zemlja jednoga dana u mene utisnula svoj prostor, kao što nam se u vizu-
alno pamćenje utiskuje oblik zviježđa, a u tabane neravnine poznatog nam puta. To
sam shvatio na posljednjem satu književnosti prije novogodišnjih praznika. Nije vladalo
radno ozračje. Neki su učenici dremuckali, uspavalo ih je lelujanje velikih pahulja s dru-
ge strane prozorskog stakla, drugi su se u dnu učionice davili od prigušenog smijeha,
dodajući jedni drugima ispod klupa udžbenik otvoren na zamrljanoj ilustraciji. S vreme-
na na vrijeme zagrmio bi nastavničin glas. Bila je to visoka, koščata žena snažne, ispup-
čene brade. “Tko želi ostati bez objeda do sutra?” Razred bi se zaledio, ona je nastavila
svoju detaljnu analizu jedne Ljermontovljeve pjesme, udžbenik je izazivao nove napade
smijeha. Kad je došao do mene, nisam mogao suspregnuti osmijeh. Proučavana pjesma
(posvećena Napoleonu) bila je ilustrirana slikom koja prikazuje cara koji je upravo abdi-
cirao. Nesretan izbor s obzirom na maniju loših učenika da oskvrnjuju slavne osobe iz
udžbenika. Napoleon je sjedio, izgledao je utučeno, tijelo mu je bilo zgrčeno, pogled
nepomičan, noge široko raširene. I upravo je u tom carskome međunožju svetogrdna
ruka nacrtala ogromnu dlakavu cijev ukrašenu s dvije velike kugle. Druga je, nevinija
ruka njegovo lice prekrila dugim ožiljcima, a lijevo oko sakrila iza gusarskog poveza.
Nasmiješio sam se pomislivši da neke osobe u našim udžbenicima trpe još besramnije i
mišićavije dodatke... U tom je trenutku nastavnica počela deklamirati pjesmu.
Čitala ju je istovremeno i loše i dobro. Loše, jer joj je glas bio jednoličan, očito obzi-
ran prema učenicima koji su se uspavljivali i onima koji su se potiho cerekali. Dobro, jer
je taj obični glas dopuštao da ga zaboravim, da zaboravim na tu visoku ženu s uglatim
plećima, da zaboravim na učionicu, da prodrem u večernji svijet strofa, da se nađem na
tom otoku izgubljenom usred oceana, pokraj nadgrobne ploče koja se podiže jednom
godišnje, u ponoć, na carev rođendan. Pokojnik ustaje i penje se na most Letećeg Holan‐
deza koji poleti prema “ljubljenoj Francuskoj u kojoj je ostala njegova slava, prijestolje,
sin nasljednik i vjerna garda”. Iskrcava se usred noći i budi pustu obalu snažnim doziva-
njem koje odzvanja do najdaljih zakutaka zemlje. Ali domovina ne odgovara: “Brkati
grenadiri spavaju u dolini kojom teče Elba, pod snijegom hladne Rusije, u vrelom pije-
sku piramida”. Potom doziva svoje maršale: “Ney! Lannes! Murat...” Nitko ne dolazi.
“Jedni su pali na bojnom polju, drugi su ga izdali unovčivši svoj mač.” Očajnički doziva
sina, ali umjesto odgovora čuje mrtvački muk praznine. Zora ga tjera da napusti domo-
vinu. Penje se na brod i Leteći Holandez odnosi ga na njegov daleki otok.
Nikada se prije nisam osjetio tako slobodnim od stvarnosti. Želio sam se smijati jer je
ljepota tog noćnog putovanja učinila beznačajnim takozvani stvarni svijet koji me je
okruživao: zidove učionice ukrašene grubim crvenim platnom s Lenjinovim citatima i
citatima s posljednjeg kongresa Partije, zgradu sirotišta, dimnjake divovske tvornice iza
rijeke okovane ledom. Muškarac što uspravno stoji na mostu Letećeg Holandeza, obris s
dvorogim šeširom, nije imao nikakve veze s Bonaparteom o čijoj su nas sudbini učile
knjige iz povijesti, ni s “književnim likom” što ga je analizirala naša profesorica, ni s tim
niskim debeljkom raširenih nogu prikazanim na ilustraciji. Prognanik koji se vratio na
bretonsku obalu i dozivao svoje maršale bio je stvarnost koju je otkrio pjesnik, istinitija
od same Povijesti. I uvjerljivija jer je lijepa.
Znao sam da putnik s Letećeg Holandeza pripada zemlji četvorice plemića iz pokrajine
Guienne, da je tu zemlju mogao, kao i oni, obuhvatiti jednim jedinim pogledom, od
šuma na istoku do dina na obali oceana. Kada su se na kraju sata zalupile naše pločice sa
zglobnicama na starim klupama, pomislio sam da ću možda jednom moći u mislima za-
uvijek ostati u toj sanjanoj zemlji.
Bit će da sam, u skladu s logikom svog dječačkog traganja, utonuo u samoću koja je
postajala sve prezrivija i osornija, poprimio držanje mladog kralja u progonstvu. Bića
rastrganog između francuskog sna i stvarnosti. Bila je to romaneskna i romantična logi-
ka. Sve se odvilo drukčije. Stvarnost je iznenada izvela neočekivan obrat.
Andreï Makine
Prvo se pojavila samo glasina koja je bila toliko nevjerojatna da smo tijekom novo-
godišnjih praznika o tome pričali kao o luckastoj šali. Naši praznici, uostalom, nisu sliči-
li praznicima normalnih učenika. Slali su nas da čistimo željezničke pruge koje su često
bile zametene zbog snježnih oluja ili bi nas pak s vremena na vrijeme zbog nekog služ-
benog posjeta poredali u počasni špalir. Slavna prošlost našega grada privlačila je strana
izaslanstva. Stojeći uz rub nekog spomenika palima, predstavljali smo “sovjetsku omla-
dinu zaokupljenu mislima o neprolaznom sjećanju na rat”. Najčešće su nas trebali tije-
kom praznika jer je normalnu djecu u to vrijeme bilo teško okupiti. Ili pak kad je bilo iz-
uzetno hladno jer su roditelji odbijali izlagati svoju djecu udarima vjetra na minus dva-
deset pet stupnjeva.
Upravo je tog prosinca bilo vrlo hladno. Naši su redovi cupkali unatoč zapovijedi
“mirno”, potplate starih cipela udarale su po ledu, a da bismo si zagrijali srca dok čeka-
mo prolazak službene povorke, komentirali smo tu glupu glasinu. Koji li ju je šaljivac iz-
mislio?
Kad je nastava ponovno počela, stigla je vijest: glasina je bila točna, od sljedeće škol-
ske godine sirotište se zatvara.
Idućih mjeseci saznali smo pojedinosti: učenike će uputiti u obične internate, starije
u tehničke škole i tvornice, možda čak i u udaljenije gradove. U to smo doista povjero-
vali tek u lipnju kada su nam po završetku nastave naredili da svoje stare klupe odnese-
mo u ložionicu. Ali sve do tog dana gajili smo nadu da je riječ o lažnoj uzbuni. Pa ipak
se svatko od nas na svoj način pripremao za odlazak.
Sirotište, koje je sličilo zatvoru u kojem su nestali naši očevi, iznenada je promijenilo
narav, otkrilo nam je svoju gostoljubivu, gotovo obiteljsku stranu. Život drugih ljudi,
kojima smo uvijek zavidjeli na slobodi, sada nas je plašio. Bili smo poput zatvorenika
koji završava služenje duge kazne, odbrojava sate, a u isto se vrijeme boji izlaska, pa
često upravo prije tog velikog dana bježi iz zatvora, pušta da ga ulove, pa ponovno od-
brojava i križa dane.
Naša je svakodnevica bila prividno ista. Najuočljivija je promjena bila neka vrsta soli-
darnosti koja se sama od sebe nametnula, brišući nekadašnje kaste jakih i slabih. Nepri-
jateljska i nepoznata sila od tada se nalazila izvan naših zidina.
Jedne subote navečer, u siječnju, popeo sam se u zagrađenu prostoriju u kojoj sam
gotovo završio s razvrstavanjem knjiga. U polutami su se probudili njihovi svjetovi, nji-
hove su mi prigušene riječi odzvanjale u ušima. Na jednom se sanduku nalazila oštrica
budućeg noža Misericordia... Aleksandra me zazvala s odmorišta. Bacio sam posljednji
pogled oko sebe razmišljajući kako ću se uskoro morati rastati s tim knjigama na dulje
vrijeme, možda zauvijek, i kako bih trebao pokušati u sebi ponijeti zemlju koja se rodila
na njihovim stranicama.
III.
Andreï Makine
Ta je zima označila procjep između dviju generacija, čuvenih “dvadeset godina poslije”
koje, iako su previše nejasne za povjesničare, određuju kronologiju zemalja. Već je proš-
lo dvadeset godina od završetka rata. Dovoljno vremena da se jedna generacija rodi,
odraste i rodi djecu. Sve to bez rata. Krvna veza s njim se olabavila, nasljeđivanje sjeća-
nja se prekinulo, mrtvi su se zauvijek skrutili u bronci. U našem je gradu, počevši upra-
vo od tih godina, podignuta šuma spomenika, veliki betonski memorijalni spomenici,
divovski kipovi slavili su bitku za Staljingrad, zapaljen je “vječni plamen”. I zatvoreno je
naše sirotište jer se smatralo da je karantena dovoljno dugo trajala, da smo okajali proš-
lost svojih očeva i da bi sada bilo ideološki razumnije da nas, poput krhotina prošlosti,
rasprše među zdravo stanovništvo.
Posljednji mjeseci prije odlaska bili su podjednako ispunjeni ushitom i zabrinutošću.
Znali smo da mit o očevima-herojima kod ljudi među kojima ćemo živjeti može izazva-
ti samo smijeh. Nismo dolazili samo iz nekog neobičnog mjesta, nego i iz nekog drugog
razdoblja, iz vremena kada su se kipovi još uvijek micali i govorili, topli od krvi koja je
kolala pod broncom. Morat ćemo, svi smo to shvaćali, naučiti nadoknaditi vrijeme, iz-
boriti svoje mjesto u stvarnosti drugih ljudi. Naučiti zaboraviti.
Iz tih mi je mjeseci u sjećanju ostalo nekoliko kratkih ulomaka, brzih slika urezanih
u pamćenje, prividno slučajnih, ali bez kojih bih zasigurno postao drukčiji. Posebno se
sjećam tog siječanjskog popodneva, oštre hladnoće koja nas primorava da prekršimo za-
povijed “mirno” i protrljamo nos, usne koje više ne osjećamo. Povorka koju čekamo na
velikoj gradskoj aveniji kasni. Svi skakuću kako se ne bismo pretvorili u ledenu kolonu:
milicajci postavljeni nekoliko metara dalje, iza njih mi, pa drugi predstavnici “radničkih
masa”. Kola glasina da se vjerojatno radi o nekoj vrlo važnoj osobi, o samom Brežnje-
vu, šapću oko nas. Našu znatiželju potpiruje želja da pogodimo u kojem će se automo-
bilu u povorci ta osoba voziti. Neće u onom na čelu kolone, u to smo sigurni. U dru-
gom, trećem? Državna tajna. Osjećamo da nam je povjerena misija. Ali povorke još uvi-
jek nema. Čini nam se da nam stopala zvone poput ledenih siga. Jedan učenik od jada
šapatom priča neki vic koji se prenosi u pari daha i grije nam uši. Atentat na Brežnjeva,
strijelac loše cilja, ulove ga, ispituju: “Što vas je omelo u preciznom nišanjenju?” “Okup-
ljeni ljudi. Svatko od njih htio je pucati prvi.” Smijeh odmrzava usne. Milicajci se okre-
ću. Iza nas se pojavljuje odgojitelj, dijeli brze pljuske... Povorka se iznenada pojavljuje
takvom brzinom da je u tom crnom valu limuzina nemoguće zaustaviti pogled na pro-
zorima. Ruke nam se prekasno pokreću, pozdravljaju motocikliste na začelju kolone.

Kacige su im bijele od inja, a lica crvena... “Radničke mase” izlaze iz redova i raspršuju
se, žuri im se da se vrate kući i popiju nešto toplo. Ali naš zadatak nije gotov. Ukrcavaju
nas u autobus i voze u podnožje sasvim novog memorijalnog spomenika kako bismo
ponovno, u stilu Potemkinova sela, odglumili istu komediju pučkog veselja. Na tom
brežuljku puše užasan vjetar koji dolazi iz stepa. Raspoređuju nas u tanak četverokut,
zacijelo kako bi izgledalo da se okupilo brojno mnoštvo. Više ne razgovaramo, stojimo
nepomično i nema potrebe da nas odgojitelji prekoravaju. Čini se da i oni shvaćaju ne-
ljudsku besmislenost tog čekanja. Dan se bliži kraju, povorka ne dolazi. Neki zapovjed-
nik približava se našim redovima, govori nešto na uho jednom od odgojitelja. On nam
se pomalo tužno nasmiješi: “Voljno!”
U tom trenutku bježim. Svi su preumorni da bi nas prebrojavali. Spuštam se niz bri-
jeg po drugoj padini, trčim prema gradu. Ne pokušavam si objasniti razloge bijega. Mo-
žda bježim zbog prezira prema uglednom posjetitelju koji se nije udostojio doći. Ili pak
zbog toga što zamišljam sreću drugih statista koji su se već vratili kući i piju topao čaj,
okruženi svojom obitelji. Vjerojatno je u pitanju ta misao. Nagla i živa slutnja tog
doma, njegove topline, mira. Hodam ulicama oponašajući korak prolaznika, ulazim u
neku trgovinu, zastajem na trenutak, pomiješan s gomilom na autobusnom stajalištu. S
nepromišljenom nadom da će me njihov život usisati u se, učiniti me sličnim njima. Pre-
grada poput tanke ledene plohe odvaja me od tih ljudi... Ulazim u crkvu bez ikakve po-
sebne nakane, samo da bih se ugrijao. Odbacivanje svega povezanog s religijom kod
mene je instinktivno. Ne volim starice koje se križaju i mrmljaju ispred pocrnjelih iko-
na. Jeka pod svodovima je neugodna, ledena. Ikonostas je golem u svojoj blistavoj ra-
skoši. Čak ni plamen svijeća ne uspijeva pokrenuti moje prste, pali ih, grize ili izbjegava.
Sjećam se da su jednog dana u sirotištu iz naše vrste izvukli jednog učenika da bi ga
strogo ukorili zbog sramotne pogreške: stara natražnjačka teta potajice ga je odvela u
crkvu na krštenje! Naš je prezir prema tom riđokosom uplakanom dječaku bio iskren.
“Neka poput ovih starica”, mislio sam gledajući njihove pognute sjene. Svećenikov je
glas pomalo plačljiv, drhtav od hladnoće. Ne razumijem dobro njegovu litaniju, poziva
na molitvu, na molitvu za sve, za bližnje, za daleke, za mrtve... Stižem u sirotište točno
prije večere. Nikome ne mogu priznati da je moj prvi pokušaj života među drugim lju-
dima doživio neuspjeh.
Ali ne bih ni postao ovakav kakav sam danas da nisam doživio jednu noć na kraju zime.
Točnije, poseban trenutak kada su nakratko prestali voziti vlakovi koji su prolazili uz
kuću u kojoj je živjela Aleksandra. Danju se s tračnica koje su od drvenih zidova bile
udaljene svega nekoliko metara čula bučna simfonija željezničkih kompozicija koje su
Andreï Makine
prolazile kroz selo. Stanovnici čak više nisu ni primjećivali to nabijanje, tresku, zvižda-
nje, škripanje, pojačavanje i stišavanje buke. Po zvuku su mogli prepoznati teško bub-
njanje kompozicije koja dolazi s Urala s vagonima punim rudače, udarni val koji je iza-
zivao ekspresni vlak iz Novosibirska, beskrajno lupkanje crnih cisterni koje voze naftu s
Kaspijskog jezera... U tom je željezničkom životu oko dva sata ujutro postojao trenutak
tišine, kratak odmor između najkasnijih vlakova i onih koji će ranim jutrom probuditi
ranžirni kolodvor. Katkad je noćna stanka bila narušena brzim prolaskom specijalnih
vlakova. Bilo je dovoljno da u svom krevetu, starim paravanom odvojenom od ostatka
prostorije, malo protegnem vrat i mogao sam vidjeti kako prolaze dugi ravni vagoni,
cerade pod kojima se mogao prepoznati obris blindiranih vozila, oblik topova. Tada bih
se sjetio što su nam profesori pričali o životu, o svijetu. To je oružje sigurno bilo namije-
njeno vijetnamskim braniteljima koje su Amerikanci upravo u to vrijeme palili napal-
mom, Kubancima koje je stezala blokada, Afrikancima koji se bore za oslobođenje. Taj
mi se razlog činio opravdanim. Obožavao sam kad su me budili ti vlakovi obavijeni ve-
lom tajne.
Te sam noći propustio prolazak noćne kompozicije. Kad sam se pridigao u krevetu,
ispod prozora je već klizio posljednji ravni vagon. Razabrao sam samo neuobičajen
oblik strojeva koje je prevozio: visina cerade premašivala je naš prvi kat. “Možda su to
rakete...”, pomislio sam kroz polusan i na trenutak zastao osluškujući zvuk koji se pola-
ko gubio. Kao što se često događa nakon zatopljenja u veljači, noć je bila ledena i vedra.
U gornjem dijelu prozora, koji inje nije prekrilo iglicama, tama je svjetlucala kao pre-
lomljena pločica tinjca u stijeni. Između dvije ledene sige zakvačene za oluk mogla se
jasno vidjeti jedna zvijezda, živa i svjesna našeg života, postojanja stare drvene kuće što
lebdi u potpunoj osami u pomalo zastrašujućem sjaju tog probuđenog neba.
Posljednja podrhtavanja tračnica su se utišala i uskoro je trebao zavladati potpun
mir. U tom sam trenutku razabrao jedva čujan šapat koji je ometao savršenu tišinu. Os-
luhnuo sam i prepoznao glas, bolje rečeno natruhe Aleksandrina glasa. Strop je bio njež-
no obojen odrazom njezine noćne svjetiljke. Zbunjen što sam čuo to šuškanje, namjera-
vao sam ponovno leći kad mi se iznenada učinilo da čujem svoje ime. “Možda joj je
loše”, pomislio sam, “a nema snage da me dozove...” Bio sam zabrinut, ali nisam se že-
lio odati, pa sam lagano odmaknuo izlizani satenski paravan... U kutu sobe, s druge
strane ormara koji je zaklanjao moj kutak, vidio sam staricu kako sjedi na krevetu u du-
goj spavaćici, stopala položenih na mali četvrtasti crveni tepih. U prvi mi se tren učinila
nepoznatom. Sijeda raspletena kosa padala joj je na ramena. Ali posebno mi je neobično
bilo njezino držanje: duboko pognuta glava, prsti pritisnuti na čelo. U nježnom trepta-
nju njezinih riječi ponovno sam prepoznao svoje ime...
Nisam pomislio ni u sebi rekao: “Žena koja moli”. Moj osjećaj u tom je trenutku bio
manje promišljen. Cijelim sam bićem oćutio beskraj tame u koju je bila uronjena naša
kuća, bezdan noći, ledena prostranstva neba i zemlje, a u dnu tog dubokog otvora ženu
koja govori da postojim u tom svijetu.
Noćna svjetiljka se ugasila. Ležao sam ispružen na krevetu, budan. Već sam čuo ju-
tarnju buku vlakova kad sam se sjetio da je te tajne riječi šaptala na svome materinskom
jeziku.
Sljedećih dana, kad sam uspio pronaći riječi da bih shvatio tu noć, sjetio sam se svećeni-
kove litanije, njegova hrapavog glasa koji mi se nije svidio. Pozivao je na molitvu za, iz-
među ostalih, “one za koje se nitko ne moli”. Izraz koji mi je onda bio nerazumljiv sada
mi se činio potresno opravdanim. Kako o vjerskim običajima nisam ništa znao, molitvu
sam shvaćao kao razmišljanje o nekom ljudskom biću, zamišljanje njegove usamljenosti
i izgubljenosti pod nebeskim svodom i dopiranje tom mišlju do njega, čak i ako ono to
ne zna, naročito ako ono ne zna za tu misao.
“... za one za koje se nitko ne moli.” U sivilu jutra koje se sporo budilo pomagao sam
Selji da povuče udice, ni na jednoj nije bilo ulova. Vatrica koju je bio naložio neće dakle
ničemu poslužiti. “Mjeseci sa slovom o su loši za ribolov”, objašnjavao je u šali. Bili su
prvi dani ožujka. Čini se da ga neuspjeh nije ožalostio. Sjeo je na okvir starog čamca, iz-
vadio okrajak kruha, pružio mi polovicu. Iznad rijeke još uvijek prekrivene bijelim oklo-
pom oblaci su počeli blijedjeti. Pojeo je kruh, potom je nepomično sjedio bez riječi, po-
gleda uperenog na drugu stranu rijeke. Pozorno sam ga promatrao, čak uporno. “... oni
za koje se nitko ne moli”, ponovno sam pomislio.
“Onda, želiš li je vidjeti?” iznenada je rekao ne okrećući se prema meni.
“Vidjeti koga?” upitao sam zbunjeno.
“Daj ne baljezgaj, dobro ti znaš: bolničarku?”
“Ali... zašto? Valjaš gluposti...”
Ušutio je, pogled mu se opet izgubio u grmlju na obali rijeke. Grozničavo sam raz-
mišljao što me je u našim razgovorima odalo. Ništa. I sve... Svaka riječ, svaka kretnja.
“Daj mi ruku”, naredio mi je iznenada gotovo grubim tonom dok se dizao. Pružio
sam mu desnu ruku, on ju je odgurnuo, uhvatio me za lijevu ruku i prije nego što sam
mogao reagirati, ogrebao mi je dlan komadom leda, tako mi se činilo. Ali to je bila ko-
vanica od pet kopjejki naoštrenog ruba. Zijevnuo je plitak zasjek iz kojeg je potekla krv.
“Reći ćeš joj da je to opet od onog posranog hrđavog kontejnera...” Stajao sam neod-
lučan, pogledavajući čas njega čas tanak mlaz krvi. “Hajde”, rekao je tiho, blago i nasmi-
ješio mi se s dobroćudnim izrazom kakav nisam nikada vidio ni na jednom licu u siroti-
štu.
U stacionaru sam na nekoliko trenutaka upao u hipnotičko stanje kakvo su trome kret-
Andreï Makine
nje te žene širile oko sebe. Za mene je to bilo stanje sreće, mješavina majčinske blagosti
i ljubavne nježnosti.
Od Samojlovljeve su knjižnice u zagrađenoj sobi ostale samo knjige koje je požar jako
oštetio. Ruku prekrivenih pepelom pokušavao sam ih vratiti u život, ponajprije iz pošto-
vanja prema njihovoj nemoći. Često ih nije bilo moguće čitati. Imao sam samo toliko
vremena da pogledam neki list potamnio od vatre i već sljedećeg trena on bi se među
mojim prstima rasuo u prah, zauvijek odnoseći svoj sadržaj. Tako sam jednom pročitao
neku kratku pjesmu, a nisam je uspio ponovno pročitati, njezini su prizori bili u začuđu-
jućem skladu s krhkošću tog jedinog čitanja. Nisam poznavao autora, bio je to zacijelo
neki nepoznat pjesnik s ruba romantizma. Samojlovljeva knjižnica, koju je stvorio obra-
ćenik gladan svih vrsta štiva, bila je bogata imenima koja su antologije zapostavile i mo-
gla je, mislio sam godinama poslije, ispisati originalnu književnu povijest, usporednu s
onom koju poučavamo i slavimo.
Pjesma je nosila naslov “Posljednji četverokut”, vjerojatno posuđen od Hugoa, na
tragu ratnih epopeja s početka 19. stoljeća. Vojnici u četverokut raspoređene postrojbe
padali su jedan za drugim izloženi napadima brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja.
Junak se bojao samo jednog, da će vidjeti kako njegovi suborci ginu. Oni su se, među-
tim, dobro držali (jednog će mi se dana u sjećanje vratiti rima: “baterija – fratrija”), zbili
su redove kako bi zatvorili rupe koje su ostale iza poginulih. Na kraju su preostala dvoji-
ca, junak i njegov prijatelj. Leđima oslonjeni jedan na drugog borili su se neustrašivo,
svaki od njih bojao se da će onog drugog ostaviti samog. Kad je na kraju ratnikovo srce
probodeno, okrenuo se i umjesto svog prijatelja vidio anđela čija su snažna krila bila po-
prskana krvlju.
Stranica se prelomila pod mojim prstima poput tankog lista škriljevca. Ta je nemate-
rijalnost pojačala djelovanje riječi. Tek će mali broj stihova u mom sjećanju sačuvati to-
liko živosti kao ti stihovi nepoznatog pjesnika.
Sjećam se i jednog od zadnjih (možda čak i posljednjeg) štiva koja sam čitao kod Alek-
sandre. Te je večeri krajem ožujka dugo bilo svijetlo, mogli smo piti čaj i čitati ne paleći
svjetiljku. Katkad bi prošao vlak i u njegovim smo osvijetljenim odjeljcima mogli uloviti
komadić života putnika: žena koja je namještala plahtu na ležaju, mladić koji je rukama
napravio naočale, čelo priljubio na staklo prozora, kao da se nada da će vidjeti one koje
je maloprije napustio... Aleksandra je otvorila prozor, mlaki je zrak donosio ugodan, go-
rak miris posljednjih snježnih zameta, nabubrene kore drveća. Nagovještaj proljeća.
Razmišljao sam o tome promatrajući Aleksandru koja je čitala naglas, s jedva primjet-
nim smiješkom na usnama. Prvi put sam se zapitao što žena osjeća kad dolazi novo pro-
ljeće. Žena njezinih godina. Ili možda godine nisu bile važne?
Knjiga koju je čitala bila je iz opustošene knjižnice, iz kupa knjiga zaboravljenih pisa-
ca kojima je pripadao i “Posljednji četverokut”. Bila je to zbirka kratkih tekstova, zanim-
ljivih samo zbog lijepe kompozicije: nad tom polovicom stranice lebdjela je napetost, a
onda bi pobijedilo Dobro. Slušao sam uljuljkan tim lako predvidljivim raspletima, kad je
iznenada sljedeća priča, još kraća od ostalih, prekinula jednolično pripovijedanje. U ne-
kom zaljubljenome mladiću planula je luda strast prema mladoj ženi, koliko lijepoj toli-
ko i okrutnoj, on joj izjavljuje ljubav i nudi svoje srce. “Ne, dragi prijatelju, tvoje srce
već imam. Dokaži mi da me doista voliš, donesi mi srce svoje majke, da, srce koje ćeš joj
istrgnuti iz grudi.” Zaljubljeni mladić otrči kući, nožem probode majku, domogne se
njezina srca. Žureći se udovoljiti svojoj ljubljenoj, putem se spotakne, padne, ispusti srce
koje završi na šljunkovitoj stazi. Mladić zastenje, podigne se i iznenada začuje zabrinut
glas, majčino srce: “Jesi li se ozlijedio, sine?”
Ne sjećam se kako sam ustao, izišao iz sobe, otrčao. Nakon potpunog prekida svijesti
jednostavno sam se našao u zagrađenoj prostoriji u koju sam stigao preko odmorišta,
klizeći uza zid kuće po starim podnim letvicama, gurnuvši vrata... Stajao sam ondje, us-
nice sam izgrizao do krvi da ne bih vrištao, u početku nisam ništa vidio, a onda sam
ugledao prazninu iza vrata: polja pod sivim, starim snijegom, zagasito nebo, proljeće.
Potpuno mi blizak, a neprepoznatljiv svijet. Aleksandra me nije zvala, pustila me je da
budem sam, mirno je čekala da siđem. I nikada više nije spomenula tu priču.
Mnogo godina poslije razlika između materinskog i naučenog jezika postat će pomodna
tema. Često sam znao čuti da samo prvi od njih može pobuditi najdublje i najtananije
veze naše duše koje je nemoguće izraziti. Tada bih se sjetio majčinske ljubavi koju sam
otkrio i osjetio na francuskom jeziku, u običnoj malenoj knjizi sa stranicama načetim
vatrom.
Andreï Makine
Pod vatrom sunca ogromne ledene ploče spuštale su se niz rijeku, sudarale se, razbijale,
otkrivajući svoje zelenkaste rubove, katkad metar debele. Dok smo prolazili, komad
sante udario je u stup mosta. Kolnik je zadrhtao pod našim nogama. Udarac je odjek-
nuo. Istrčali smo iz vrste i bacili se na ogradu. Vrtoglav zanos: zaslijepljenost snopom
svjetla, divlja svježina oslobođenih voda i životinjska snaga leda što se u trzajima uspi-
njao uz stup mosta. Na suprotnoj obali djeca su se igrala splavara skačući s jedne na
drugu santu, izgledala su poput crnih mrava. Bijela je ploča pucala, mladi su se izazivači
smrti bacali na najveće komade koji su se jedan po jedan lomili tjerajući ih čas na obalu
čas, one luđe, na ledeni blok čija je nestabilnost zahtijevala akrobatsko uvijanje. Proma-
trana s mosta, njihova je igra podsjećala na treperenje kaleidoskopa.
I naš je život tih proljetnih mjeseci podsjećao na kaleidoskop kojem su razbili cijev pa
su iz njega malo-pomalo ispadali komadići stakla i ogledalca. Događaji su se nizali, ne da
bi nas vodili u budućnost, nego da bi do posljednjeg komadića sna potrošili naše godine
provedene u sirotištu.
Tijekom par tjedana pobjeglo je nekoliko djece, i to zauvijek, a jedan je, kako su
nam rekli, završio na Dalekom istoku. Potom je netom prije svibanjskih praznika otišla
i jedna učenica, direktor ju je odveo do ambulantnih kola parkiranih kraj ulaza. Bilo je
teško zamisliti da će mršava i neuočljiva četrnaestogodišnja djevojčica uskoro postati
majka i da od prošle jeseni u sebi nosi drugi život i da se ničim nije odala živeći među
nama koji smo škrabali po stranicama udžbenika i pričali viceve o Brežnjevu.
Jedne večeri na početku svibnja shvatio sam da će svijet drugih od nas tražiti danak. Sta-
jao sam nalakćen na visok stol pokraj kioska u kojem su posluživali pivo. Nisam imao
novca, ali mogao sam slušati razgovore gostiju sve dok me konobarica ne primijeti.
Uglavnom su to bili muškarci koji su prije nego što bi se neveseli vratili u svoj dom (ot-
krio sam da obiteljski dom može biti neveseo), ovdje pokazivali svoju muškost, razgo-
varali su o ženama (dvije su ih vrste: one koje “daju” i one druge), kudili nepravednu
sudbinu. Na tom je muškome mjestu bilo malo žena. Te večeri samo jedna, dva stola
dalje od mene. Muškarac koji je bio s njom govorio joj je tako prezrivim tonom da se či-
nilo kako sa svakom riječju skuplja slinu kako bi pljunuo. U jednom trenutku joj je opa-
lio brzu, jedva čujnu i vidljivu pljusku. Okrenula je glavu, prepoznao sam je. Bila je to
Muza, djevojka iz sirotišta, tri godine starija od mene. Možda je imala kavkaske ili tatar-
ske krvi jer crte lica bile su joj vrlo fino cizelirane, bilo je to jedno od onih lica čija ot-
mjenost i sklad dovode u sumnju životinjsko podrijetlo ljudskog roda. Nitko od učenika
nikada nije ni pomišljao da joj se udvara. Zbog velike smo je ljepote smještali u neku
drugu vrstu bića, između grane prekrivene snijegom i zvijezde repatice...
Nije bilo puno gostiju, kiosk se uskoro zatvarao. Jasno sam čuo riječi koje je muška-
rac protisnuo kroz zube: “Ići ćeš tamo gdje ti ja kažem, prljava kurvice. Bez mene bi ho-
dala gologuza...” Muza je prosvjedovala odmahujući glavom, a onda ju je muškarac,
vrlo mirno, lica iskrivljena od mržnje zgrabio za donju usnu, žarivši prst u njezina izo-
bličena usta. Bio je dvostruko stariji od nje i zbog bež kostima i boje prorijeđene kose iz-
gledao je poput duge cigarete iz koje je sipio duhan. Htjela se osloboditi, ali on joj je još
jače stisnuo usta, ne dajući joj da progovori. Njegov palac bio joj je zarinut u obraz, us-
pjela je promucati žalosno smiješnim glasom: “Znam ja kamo trebam ići. Neću spavati
na ulici...” On se nacerio, popuštajući stisak, kao da mu se gadi: “Da, naravno, vrati se u
svoju buharu. Uskoro će vas sve izbaciti odande...” Rasplakala se, a ja sam bio iznena-
đen tim suzama jer je jecala kao zrela žena koju je život već istrošio.
Prazne čaše za pivo zazvečale su kad ih je konobarica nanizala na prste raširene po-
put lepeze. “I, jesi li završio s cuclanjem ili da zovem milicajca, nije daleko, bježi prije
nego što se naljutim!”
Otišao sam žaleći što se nisam umiješao, takav sram svaki muškarac osjeti deset ili
dvadeset puta u životu. Taj je slučaj za mene ostao jedan od najbolnijih.
Nisam bio jedini koji je vidio Muzu u društvu muškarca sličnog bež cigareti. Nekoli-
ko dana poslije jedan je učenik tvrdio da ih je ulovio u barci privezanoj uz obalu uzvod-
no od sirotišta. Usprkos pohotnom pretjerivanju povjerovao sam u njegovu priču jer je
ponašanje bež muškarca koje je opisivao točno odgovaralo onome što sam ja vidio. Za-
muckivao je od uzbuđenja dok je pričao o muškarcu koji sjedi u barci, raskopčanih hla-
ča, s otkrivenim donjim dijelom trbuha i fućka dok Muza, koja je na koljenima, drži gla-
vu prilijepljenu za donji dio njegova trbuha, ali zbog njezine kose se nije moglo vidjeti...
Ponosan na svoj uspjeh, pripovjedač je ponovno odglumio taj prizor, muškarca koji gle-
da oblake i zviždi, ženu čija su usta izobličena od napornog kretanja gore-dolje... Seljo,
koji nikada nije sudjelovao u našim razgovorima, iznenada je probio naš krug i ne pro-
govorivši ni riječ udario pripovjedača. Dječak je pao mašući rukama, podigao se, usne
su mu bile krvave, procijedio je psovku i zašutio kad je pogledao Selju čiji pogled nije
bio prijeteći, nego tužan.
Na ovaj ili onaj način svi smo odobravali Seljin postupak, čak i učenik kojeg je uda-
rio.
Andreï Makine
Bolničarku sam ponovno vidio jednog prazničnog svibanjskog jutra. Izlazila je iz trgovi-
ne držeći jednu ručku velike torbe s namirnicama. Drugu je ručku držao... Prvo sam po-
mislio: njezin brat blizanac. To joj je bio muž i izgledao je poput njezine smiješne mu-
ške kopije. Bio je gotovo jednake visine, srednjeg rasta. Jednake okrugle građe. Svijetli i
nemirni uvojci, koji su kod muškarca bili čak sjajniji. Nisam osjetio ni ljubomoru ni ra-
zočaranje. Par je podsjećao na praščiće iz stripa i nije dakle mogao imati ništa zajednič-
ko sa šutljivom ženom koja mi je jednom vidala ranu. Svim sam silama želio vjerovati u
mogućnost takvog odvajanja. U razbijenom kaleidoskopu našeg života morao sam saču-
vati barem taj komadić sna.
U tom brzom prelijevanju slika našle su se i dvije djevojke i njihovi prijatelji koji su raz-
govarali na početku drvoreda. Promatrali smo ih iz kamiona koji nas je vraćao s radili-
šta. Vozač ga je parkirao pod drvetom i otišao kupiti cigarete. Jedan od dječaka sjedio je
na biciklu, drugi je svoj bicikl držao za upravljač. Iz svog prostora ograđenog preklop-
nom ogradom na kamionu kriomice smo promatrali njihovu malu bezbrižnu oazu. Nji-
hova sloboda nas je opčinjavala. Čak im je i koža bila drukčija od naše. Nakon nekoliko
dana rada na žezi koža na licu nam se gulila, kratka kosa postala je oštra i izgubila boju.
Preplanula koža djevojaka otkrivala je tajanstven način života u kojem se o vlastitom ti-
jelu brine kao o nekom dobru... U jednom trenutku dječak koji je sjedio na biciklu do-
hvatio je tanku pletenicu što je kliznula na obraz njegove prijateljice i vratio je iza njezi-
na uha. Činilo se da ona nije primijetila tu kretnju, nastavila je govoriti. Osjetio sam oko
sebe munjevitu mišićnu napetost, kao u kinodvorani kad junak hoda prema nekoj opas-
nosti... U našoj zbijenoj skupini eksplodirala je lavina psovki. Smijeh, prostote, udarci u
lim kabine kamiona, a onda, kao da je netko izdao naredbu, tišina. Dva su se para brzo
udaljila niz drvored. Djevojčica koja je stajala pokraj mene i naslanjala se na rub ograde
imala je oči pune suza.
Iz istog je razbijenog kaleidoskopa izletio i snop iskri: gradski derani koji su nas katkad
dolazili izazivati bili su naoružani kratkim noževima s dvostrukom oštricom zvanim
“finski noževi”, i te je večeri, u sumrak, udarac oštrice u željeznu šipku raspršio maleni
plavo-zeleni snop. Tada još nismo znali da su te tučnjave za mjesni ološ zapravo bile na-
čin da nas testiraju. Među mladima poput nas vrbovali su one koji nisu imali što izgubiti
ni koga voljeti. U plamenu iskri jasno sam vidio pljosnato i ružno lice jednog od napada-
ča. Nekoliko dana poslije vidjet ću ga u blizini kolodvora kako pripaljuje cigaretu bež
muškarcu.
S tog sam kolodvora odlazio u selo u kojem je živjela Aleksandra. Nisam bio kod nje od
svibanjskih praznika, a već je bio kraj mjeseca. Putnici su razgovarali o požaru koji je
uništio željezničko skladište, vrući je povjetarac imao opor miris izgorjele smole... Alek-
sandru nisam zatekao u kući, izišao sam, zaobišao kuću i ugledao je u daljini, stajala je
pokraj pruge. Gledao sam je s leđa, ali pogađao sam koji je pokret napravila: s rukom iz-
nad očiju gledala je oblake dima iznad dugih zgrada skladišta. Promet vlakova bio je
obustavljen, kacige vatrogasaca svjetlucale su se na tračnicama, čulo se pucanje greda
što su se urušavale, šištanje mlazova vode. S vremena na vrijeme dim bi zaklonio sunce
pa se vidio samo njegov sablastan krug, dan se okamenio u crno-bijelom kontrastu ne-
gativa. A onda bi se žar plamenova i živost neba izlijevali u taj iznenadni sumrak. Pokraj
jednog odbojnika, između tračnica, grozdovi jorgovana, činilo se da cvjetaju u danu
koji pripada nekom drugom svijetu.
Aleksandrin obris nestajao je pred visokim stupom dima, pred obzorom dolina u
koje su vodile prazne tračnice. Gledao sam je i jasnije nego ikad bio sam uvjeren da
shvaćam tko je ona. Sjetio sam se riječi starog Tatarina Jusufa, njezina susjeda: “Znaš,
Aleksandra, vi Rusi...” Bio je u pravu, žena koja je stajala nasred tračnica pogleda uprtog
u plamen bila je Ruskinja. Vrijeme je u njoj izbrisalo sve po čemu bi se još mogla razli-
kovati od života ove zemlje, od njezinih ratova, njezinih boli, njezina neba. Bila je dio te
zemlje, poput biljne stapke što se ljulja usred beskrajnog talasanja stepe. Izmislila je
neku daleku domovinu i jezik. Ali njezina je prava domovina bila sićušna soba u staroj
drvenoj kući koju su napola srušile bombe. Ta kuća i beskrajne okolne stepe. Mjesto na
kojem će ostati zauvijek zatočena, zarobljenica jednog vremena sačinjenog od ratova i
patnji. Osjetio sam kako posrćem na granici te prošlosti, izlažem se opasnosti da me po-
vuče u svoj crni ponor. Morao sam se odvojiti od nje, pobjeći.
Vatrena kugla prožeta čađom podigla se iznad skladišta. Prestravljen sam ustuknuo,
zabrinutim pogledom potražio Aleksandrin obris, još uvijek je bio ondje, nepomičan. I
brzo sam otišao, skačući s praga na prag. Bojao sam se da će se okrenuti, pozvati me...
U vlaku sam razmišljao o jeziku koji me je naučila. Njegove riječi, znao sam, ne
mogu označiti ništa u svijetu koji nas je okruživao. Sjetio sam se Muze, njezine ljepote,
bež muškarca, priče učenika koji ih je uhodio... Jedna od posljednjih pjesama koje sam
otkrio u ruševinama Samojlovljeve knjižnice govorila je o ljubavnoj igri zaljubljenog
para na “livadi išaranoj s tisuću cvjetova”. Iznenada sam osjetio neku vrstu gađenja pre-
ma nacifranosti te bujice riječi. Iza prozora vagona pružala se jednolična stepa, suha i
surova, krvava od zalaska sunca.
Naučio sam dakle mrtvi jezik.
Vrativši se u sirotište, primijetio sam da nema Selje, nije došao na večeru. Pronašao sam
Andreï Makine
ga u vrbiku na obali rijeke, na jednom od njegovih mjesta za ribolov. Bilo mu je neugod-

no jer sam ga zatekao kako izrađuje dječju igračku: malenu splav napravljenu od trešči-
ca koje je povezao listićima od kore drveća. Iz ostataka vatre dizao se slab dim. Kako bi
spasio obraz, objasnio mi je namignuvši: “Prvo će ploviti po rijeci, zatim, hop, evo je u
Volgi, a ako je ne proguta štuka, ide ravno u Kaspijsko jezero. Shvaćaš ti to, jednog dana
će je naći Perzijanci!” Komadom drva iz žara je izvadio nekoliko ugaraka koji su još ti-
njali, stavio ih na splav, spustio je u vodu. U ljubičastom zraku sumraka dugo smo po-
gledom pratili slabo svjetlo koje se udaljavalo.
Na stazi što se penjala prema sirotištu povjerio mi je pomalo zbunjeno: “Znaš, ona
barka u kojoj su onaj gad i Muza... pa... potopio sam je...”
Dvadeset godina poslije, kad sam počeo pisati, razmišljao sam da tu večer provedenu u
Seljinu društvu pretočim u novelu o posljednja dvadeset četiri sata u životu jednog mla-
dića. Jer Seljo je umro sljedeće večeri. Bila bi to dojmljiva tema, mislio sam, otkrivanje
srži jednog života u običnom, mirnom svibanjskom sumraku. Nikad je nisam napisao,
sluteći zasigurno lažnost takve intelektualne igre. Umjesto da ponovno izmišljam ta
dvadeset četiri sata kako bih iz njih izvukao smisao, trebalo je zapamtiti ono malo što
sam o tome znao i to izraziti izbjegavajući bilo kakva filozofska iskušenja.
Sutradan navečer (bila je nedjelja) pojavila se ista banda derana “vrbovatelja” koji su
nas ovaj put pozvali na piće. Očito su lutali od batine do mrkve tražeći našu slabu točku.
Nismo ih odbili, neki zato što su željeli glumiti čvrste momke, drugi, možda i svi, zato
što su spremno odgovarali na i najmanji nagovještaj prijateljstva. I oni su pili i vjerojat-
no nisu predvidjeli tučnjavu koja je započela zbog jedne prevrnute čaše, psovke, pljuske.
Ili je, naprotiv, sve bilo isplanirano kako bi nas podijelili na one koji će zagristi mrkvu i
one koji će tome odoljeti.
Jedino oružje koje smo imali bile su naše kopjejke s naoštrenim rubom, potom že-
ljezna šipka koju smo oteli jednom od derana, razbijena boca... Već sam znao da borba
prsa u prsa lijepo izgleda samo u filmovima i da će ta tučnjava nalikovati na prethodne:
nespretno tapkanje u mjestu, promašeni udarci, okrutnost prema onom tko padne, ži-
votinjska radost na najmanji znak slabosti. B o d e n Zbog alkohola je bitka bila još ruž-
nija, jednostavno smo imali dojam da spašavamo živu glavu. Jedan od naših već je bio
na tlu, sklupčan poput kukca kako bi izbjegao udarce u glavu.
Selju sam vidio u kratkom predahu, dok sam s razbijenom bocom u ruci mogao dr-
žati podalje svog protivnika koji je, kao i ja, ostao bez daha. Penjao se iz smjera rijeke,
zacijelo su ga privukli naši hropci. Vidio sam kako baca štapove i udice, grabi velik ka-
men, žuri se prema nama. Ponovno ću ga vidjeti nekoliko minuta poslije (imao sam tek
toliko vremena da ispljunem komadić slomljenog zuba). Iz neobjašnjivih razloga napad
derana je oslabio, povlačili su se, jedan od njih pozivao ih je da odu potapšavši ih po le-
đima. Naposljetku su otrčali preko pustopoljine, prepuštajući nam neočekivanu pobje-
du. Smijali smo se, brisali krv, komentirali najbolje udarce... Iznenada smo začuli neki
glas. Vidjeli smo Selju kako sjedi, ruku klonulih na tlo, ukočenog i, činilo nam se, izne-
nađenog pogleda. Nije stenjao, ali iz usta se čulo frfljanje pomiješano sa slinom, kao kod
dojenčeta. Netko mu je dotaknuo rame. Seljo je polako pao na leđa. Čučnuli smo oko
njega, zbunjeni nepomičnim pogledom, nespretno smo mu opipali prsa, glavu... Sve te
ruke koje su ga grabile kao da su ga željele zadržati na nekom skliskom rubu. Jedan od
nas još se i našalio spominjući čašu votke, ali trenutak poslije ispod raskopčane košulje
vidjeli smo tanak mlaz krvi i siv odsjaj oštrice “finskog noža” koji se slomio kod drške.
Od našeg ludog trka prema sirotištu i minuta koje su slijedile sjećam se samo očajnič-
kog lupanja po vratima stacionara: zaboravili smo da je nedjelja.
Sljedećih me dana opsjedao osjećaj da njegova smrt od mene očekuje neku gestu ili
misao koju ne uspijevam iznaći. Neku veliku, važnu gestu. Ali sve što se događalo vrije-
đalo me je svojom beznačajnošću. Sutradan, kao da se ništa nije dogodilo, bolničarka je
točno u devet sati otvorila vrata svoje ordinacije. Dva dana poslije zapovjedili su nam da
iz učionica iznesemo svoje stare klupe i nitko među pločicama prekrivenim crtežima i
črčkarijama nije primijetio Seljinu pločicu. Beznačajno je bilo i grozničavo razmišljanje
o slučajnom spletu okolnosti: da sam se toga dana sjetio ponijeti nož Misericordia, onda
bi možda... Znao sam, međutim, da bi jedan udarac željeznom šipkom slomio njegovo
tanko sječivo kao da je od stakla.
Uspio sam se osloboditi te bujice riječi izazvane grizodušjem, a onda sam se jedne
večeri početkom lipnja sjetio malene splavi koju je Seljo poslao na noćnu plovidbu.
Odjednom mi se učinilo kako je vrlo važno da zamišljam tu malenu barku s nekoliko
ugaraka, da u sjećanju ne prekidam njezino polagano napredovanje prema Kaspijskom
jezeru. Da vjerujem da još uvijek plovi.
Kad je Selju trebalo pokopati, svi smo primijetili da nema nikoga koga bismo obavi-
jestili o njegovoj smrti. Ta misao nama nije bila nova, ali pogodio nas je njezin konačan,
kozmički vid: nikoga na cijeloj kugli zemaljskoj! Tada su mi se u mislima javile svećeni-
kove riječi koje sam čuo prethodne zime: oni za koje se nitko ne moli”. Ponovno sam
zamislio malenu splav, žarku žeravicu kako odlazi u noć, pod beskrajnim svodom iznad
Volge.
Andreï Makine
IV.
Nebo bijelo od vrućine, vječno mrtvilo stepa, ptica koja maše krilima, a ne može letjeti
u toj pregustoj praznini. I mi napredujemo kao ona, jedini su nam putokaz udaljene
ravnice i obzor koji se leluja od strujanja pregrijanog zraka. Ogroman rovokopač koji se
kreće ispred nas svojim je grabilicama rasporio zemljinu koru, iscrtavajući beskrajnu
ravnu crtu. Prekriveni prašinom, zaglušeni hukom stroja i škrganjem zdrobljenog ka-
menja, vukli smo duge borove daske kojima su radnici ojačavali zidove budućeg kanala
za navodnjavanje. Kao da ih je vodila luda nada da će tim prolaznim oplatama zadržati
postojano zapljuskivanje beskonačnosti... Navečer se naš umor mogao procijeniti po zu-
janju pčele koja se koprcala udarajući u zidove barake, a mi više nismo imali snage da je
potjeramo. Trebalo bi ustati, prekoračiti tijela zbijena na krevetima s drvenim pregrada-
ma, mahati košuljom, usmjeriti kukca prema vratima... Ali već smo usnuli i pčelino se
zujanje pretvorilo u prvi san.
Stapanje s tom pustoši punom svjetla bilo je najbolji zaborav, najbolja tuga, najbolji
način da se zaboravi tuga. Govorili smo puno manje nego prethodnih godina kada smo
prisilni ljetni rad još uvijek shvaćali kao neku vrstu čistilišta koje daje nadu. Sada smo
znali da naša budućnost neće biti puno drukčija od svakodnevnog hodanja iza rovoko-
pača, od besmisleno tvrdoglave trase te pukotine čije stranice treba neumorno ojačava-
ti.
Jednoga dana rovokopač je sa zemljom počeo izbacivati i posmrtne ostatke, lubanje,
vojničke čizme, kacige iz posljednjeg rata. Drugi put radilo se o puno starijim kostima,
šljemovima, mačevima potamnjelim od hrđe... Te je ratnike možda razdvajalo cijelo
jedno tisućljeće. Tisuću godina sna. Deset stoljeća ništavila. Kad se sutradan stroj uda-
ljio od prekopanih grobnica, vidjeli smo kako tamo stižu arheolozi. Šaka crnih točaka
izgubljenih u sunčanoj pustoši ravnice.
B al k.an.Do.wn l.oad.or.g
Kao i prethodnih ljeta katkad smo prekidali radove: kostimirali su nas u bijele košulje
kratkih rukava i čiste hlače te vodili da statiramo na prostranim platoima gdje su važni
posjetitelji držali govore ispred komemorativnih spomenika i betonskih obeliska. Tako
smo jednoga dana imali povlasticu vidjeti, iz daljine kao i uvijek, sjevernokorejskog
vođu. Dugo je čitao govor iz svežnja listova koje mu je topao vjetar, koji je tih dana
snažno puhao, mogao svakog trena istrgnuti iz ruku. Kržljav, blago pogrbljen muškarac
borio se s njihovim lepršanjem poput mornara koji ne uspijeva ukrotiti jedro... Jednom
Andreï Makine
je došao i afrički državnik koji je odlučio održati govor na ruskom, a govorio je vrlo po-
lako, cijepajući slogove, krivo naglašavajući riječi. Zelenkasto-bijeli šiljak spomenika
ocrtavao se na tamnom i teškom olujnom nebu. Trom tutanj grmljavine s druge strane
rijeke nalikovao je na prigušen i suzdržan smijeh. Ali mi se nismo pomaknuli ni za mili-
metar: fotografima su trebali naši nepomični redovi i sva lica okrenuta u istom smjeru...
Godinama poslije, kad bih susreo svoje nekadašnje drugove, žalili smo što uzvanicima
nismo posvetili više pozornosti. Poslije bismo ih mogli prepoznati jer su još uvijek bili
politički aktivni ili su ušli u povijesne knjige. Ali u ono vrijeme samo smo čekali trenu-
tak kad će naša strpljivost biti nagrađena kupanjem u Volgi. A tog ljeta čak ni to kupanje
nije izazivalo bučan ushit kao nekad.
Staklo na uskom prozorčiću u našoj baraci bilo je razbijeno i svake smo večeri prije spa-
vanja gledali lijepo solarno priviđenje koje je nastajalo u procjepu, dug paunov rep koji
bi nenadano na nekoliko minuta preplavio prostoriju zatrpanu krevetima, kliznuo pre-
ma čavlima na kojima je visjela naša odjeća prljava od zemlje. Jedne večeri te duge nije
bilo. Bio je kraj lipnja, promijenio se kut sunčevih zraka. Nitko o tome nije govorio, ali
vidio sam da se pogledi često vraćaju na našu “garderobu” koja je ostala u mraku. Sa-
svim smo zaboravili vrijeme, bio je to spasonosan zaborav koji nam je pružala stepa, a
onda smo se iznenada sjetili da je to naše posljednje zajedničko ljeto.
Sutradan ujutro, tik do trase kanala, otkrili smo drveni križ i kacigu obješenu na je-
dan od njegovih krakova. Okružili smo ga, privučeni bezimenošću i samoćom toga gro-
ba usred prostranstva ravnica zaslijepljenih suncem. Navikli smo se gledati betonske
planine koje slave smrt, pozlaćene natpise, isklesane profile heroja. A ovdje dvije grane
breze, ispucala kora, zemljani brežuljak koji su već odavno poravnali vjetrovi. Začudo,
pogled na taj grob nije budio nikakav strah, nije nas poticao da dijelimo njegovu bol.
Bilo je čak nečeg laganog, prozračnog, gotovo bezbrižnog u tom križu. Njegova prisut-
nost na tome mjestu (zašto tu, a ne tristo kilometara sjevernije ili južnije?), ljudska slu-
čajnost te prisutnosti kao da je upućivala na to da se ono bitno dogodilo negdje drugdje,
a ne pod tim pravokutnim komadom zemlje...
Odgojitelj nas je pozvao s druge strane kanala: “Brzo, krećemo! Ceremonija...” Ta je
riječ označavala naše statiranje.
Ceremonija je taj put loše započela. Trebalo nam je pet sati da dođemo na mjesto doga-
đaja, prerušeni u dobre i čestite pionire s crvenim maramama čekali smo zatvoreni u
autobusu uz rub ceste. Očito nisu znali hoćemo li im trebati ili ne. Prije bismo u takvim
slučajevima skovali pobunu, tražili kruha, glumili kolektivni proljev. No tog dana svatko
je ostao sam sa svojim mislima, neki su pokušavali spavati, drugi su se povlačili u uspo-
mene na neki dan, neki osmijeh. Odgojitelji su izgledali zabrinutije nego inače. Među-
tim, sudeći po glasinama, radilo se samo o posjetu nekoga generala. A mi smo već vidje-
li i maršale, čak i jednog astronauta...
Službena osoba u crnom odijelu iznenada se popela na stepenicu autobusa i šaptom
nas pozvala: “Brzo! Izlazite, dolaze. Brzo, svi u vrstu!” Lice mu je bilo crveno i djelovao
je uspaničeno.
Trčećim su nas korakom doveli na prostran plato na vrhu brijega oko kojeg se već
nalazilo nekoliko četa mladih statista. Činilo se da je jedan kut tog živog četverokuta os-
tao prazan, popunili su ga našim trupama. Kad su nas razmjestili, pogledao sam iza
sebe: u daljini se nalazila neka nezavršena zgrada s praznim prozorskim okvirima. Staja-
li smo dakle ondje kako bismo je zaklonili od pogleda posjetitelja... Sada smo morali,
znali smo to iz iskustva, što je brže moguće utonuti u obamrlost zbog koje više nećemo
osjećati žarenje sunca, ni žeđ, ni besmisleno dugo trajanje ceremonije. Usredotočiti se
na oblik onog oblaka koji se polako stanjuje, jako polako...
Brz grč mišića oko mene iznenada me izvukao iz mlitavosti. Živjeli smo zajedno, pa su
nam refleksi bili usklađeni. Progledao sam, promotrio trg. Mnoštvo uglednika, zasigur-
no gradskih rukovodilaca, već je bilo tu, stajali su okrenuti prema drugom kraju trga,
gdje se lanac bijelih košulja prekidao i otvarao se širok prolaz. Pogledi svih mojih drugo-
va bili su upereni u taj otvor. Neka poveća skupina dolazila je mirnim korakom, kao što
to uvijek biva u takvim ceremonijama, nije dakle bilo ništa neobično u toj povorci...
Odjednom sam vidio što je bilo neobično.
Moj je prvi dojam bio najnevjerojatniji, a ipak najtočniji. “Liliputanci vode zatočeno-
ga Gullivera...” Muškarac koji je hodao u sredini skupine nadvisivao je ostale barem za
glavu. Točnije rečeno, njegova glava i ramena nalazili su se iznad lica koja su ga okruži-
vala. Pogledom sam tražio odbljesak generalskih gajtana, kapu s vojnim znamenjem
kakvu sam zamišljao prema odori generala naše vojske. Ali taj je div, koji je od prvog
trena bio u središtu ceremonije, nosio tamno odijelo bez ikakvih naznaka hijerarhije.
Samo je možda u njegovu hodu, u pomalo krutom načinu spuštanja stopala na tlo, u
čvrstom držanju tijela, bilo nečeg vojničkog. Uostalom, kako se približavao, ustanovio
sam da se u središtu skupine nije našao zbog iznimne visine nego zbog načina na koji je
oblikovao prostor oko sebe.
Već sam vidio njegov izraz lica koji je podsjećao na izraz starog, mudrog i razočara-
nog slona, i vjeđe koje su se polako podizale otkrivajući iznenađujuće živ pogled. Tik do
sebe iznenada sam začuo kako netko mrmlja sa strahopoštovanjem: “Jesi li mu vidio
nos?” Taj snažni reljef bio je zadivljujući u prostranstvu stepa u kojima prevladavaju
ravna azijska lica. No oduševljen šapat htio je zapravo izraziti nešto drugo: dolazak
Andreï Makine
ovakvog čovjeka mora ostaviti traga.

A tako je i bilo. Iz skupine gradskih uglednika izdvojio se čovjek običnih crta lica, vo-
ditelj kolhoza, i krenuo prema starom divu koji se sa svojom pratnjom zaustavio nasred
platoa. Iako smo dobili naredbu “mirno”, uočio sam nešto slično laganom pucketanju
kralješaka: svi su se vratovi ispružili prema nevjerojatnom prizoru.
Jer voditelj kolhoza, ili čovjek koji mu je sličio, nosio je ogromnu jesetru koju je dr-
žao za škrge. Činilo se kao da pleše s čudovišnom ribom čija je gubica bila uperena u
njegovo lice, a rep mu se pokušavao obaviti oko listova na nogama. Zbog težine životi-
nje plesač je morao zabaciti tijelo unatrag i hodati isprekidanim korakom kao da pleše
neki čudan, gegav tango. Već je bio blizu diva. Svi su zadržali dah.
Kad se našao na nekoliko koraka od njega, nastala je optička iluzija. Jesetra se počela
smanjivati, činila se kraćom, lakšom. Nakon što se poklon napokon našao u rukama
gosta, srebrnasto tijelo ribe izgledalo je gotovo suhonjavo. Div ga je pokazao prisutnima
kao neki lijep ribolovni trofej koji je podigao bez napora. Njegova dopadljiva snaga poz-
dravljena je pljeskom. Rukovodilac koji je došao iz Moskve tada je prišao mikrofonu i
počeo govoriti ne skidajući pogled s natipkanog teksta.
Nisam vidio ni govornika ni mnoštvo uglednika. Upravo sam bio otkrio pravu tajnu
visokog starca. Nakon što je ribu povjerio jednom od svojih pratitelja, na trenutak je is-
koristio ovacije i spretno poput opsjenara, potvrdno kimajući na riječi koje mu je njego-
va pratnja uputila, a on ih nije slušao, spustio desnu ruku u džep jakne, izvadio rupčić i
brzo obrisao vrhove prstiju koji su zacijelo bili ljepljivi od jesetrine sluzi. Ja sam možda
bio jedini koji je primijetio tu njegovu kretnju i zbog tog sam detalja imao osjećaj da
sam proniknuo u njegovu tajnu: usamljenost. Ljudi su ga okruživali, zaneseno ga poz-
dravljali, dragovoljno je prihvaćao sve te diplomatske igre, čak je prihvatio uzeti to ljep-
ljivo čudovište i instinktivno je znao koliko dugo treba pokazivati poklon prije nego što
ga doda svom pobočniku. Bio je sasvim prisutan duhom. A ipak sasvim odsutan, u veli-
koj sanjarskoj usamljenosti.
Sada je slušao govor, uho je približio ustima prevoditelja koji se morao propeti na vr-
hove prstiju. Što su riječi bile pompoznije, to mu je lice izgledalo odsutnije. S vremena
na vrijeme ispod njegovih teških vjeđa bljesnuo bi pogled, poput svjetlećeg metka, bio
je uperen prema skupini uglednika, dolazio je do reda bijelih košulja, padao na govorni-
ka. U jednom trenutku pogled mu se spustio na našu četverokutnu formaciju, obrve su
mu se lagano podigle kao da nagađa o čemu je riječ i želi potvrditi svoju pretpostavku.
Ali govornik je već slagao svoje papire dok je publika disciplinirano pljeskala. Stari se div
odmjerenim korakom, nagnute glave, usredotočen, uputio prema mikrofonu što ga je
tehničar brzo podigao. Nije izvadio nikakav papir i među partijskim funkcionarima
osjetio se lagan, prestrašen kovitlac: improvizirani govori po svojoj su naravi subverziv-
ni.
Govorio je. Bio sam siguran da samo ja razumijem jezik koji smo čuli. Jezik koji sam
držao mrtvim. Francuski.
Dojam da sam njegov jedini slušatelj nije, sve u svemu, bio pogrešan. Uglednici nisu
bili sposobni slušati nenapisan govor. Divova pratnja mislila je da unaprijed zna što će
biti rečeno. Mladi statisti s crvenim marama uočavali su lijepu i snažnu, katkad čak i
gromku muzikalnost njegovih rečenica, ali ne i njihovo značenje. Prevoditelji su pazili
na sintaksu.
Govorio je ono što treba reći na takvim ceremonijama, u gustoj sjeni betonskog spo-
menika, na tlu punom čelika i posmrtnih ostataka ratnika. Ali, kako sam znao njegovu
tajnu, vjerovao sam da čujem neki tih glas, skriven iza raskošnog ritma njegova govora.
Govorio je o tisućama heroja, ali skriveni glas nije dozivao u sjećanje te tisuće bez ime-
na i lica, nego onog koji je možda počivao pod našim nogama. Podsjećao je na zahval-
nost naroda, ali mogla se oćutjeti gorčina i naslutiti da je znao kako se narod može po-
kazati nezahvalan onima koji su mu poklonili svoj život...
U jednom trenutku među njegovom se pratnjom moglo uočiti komešanje. Neka usta
kako šapću na neko uho, neprimjetan pogled na sat... Diplomati su zasigurno shvatili da
program posjeta kasni. Kao vičan govornik div se nije osvrtao na ometanje, tek je malo
okrenuo glavu u smjeru iz kojeg je dolazilo došaptavanje, podigao je obrvu kao da
kaže: “Tišina tamo!” Razdražio ga je pogled na ljude u elegantnim odijelima. Ritam nje-
gova govora nije se promijenio. Tihi glas koji se probio do njegovih usana odjednom mi
je postao još čujniji. “Pogledaj samo te birokrate! Već odbrojavaju trenutke do gozbe. A
znaju li koliko je vremena trebalo jednom odredu da osvoji ovo brdo? I koliko je ljudi
palo da bi ga zadržali? Znate li kako je beskrajna svaka sekunda kad se dižeš sa zemlje i
jurišaš pod paljbom?”
Iznenada je zašutio. Neki su pomislili da je govor gotov. Dva-tri pljeska odjeknula su
s oklijevanjem. A onda su se svi umirili, pogleda uperenog u tog čovjeka na sredini trga.
Stajao je nepomično i izgledao je poput visoke uzdignute stijene, ravnodušne prema
ljudskom nemiru. U tišini koja se, učinilo nam se, spustila s neba čulo se snažno puhanje
toplog vjetra koji je jurio ravnicom.
Stari je div na nekoliko trenutaka uperio pogled u daljinu, preko naših glava, preko
nezavršene građevine koju su željeli sakriti od njega, preko Volge, u beskrajnu samoću
stepa. I povjerovao sam da vidi čak i križ napravljen od dviju brezovih grana na grobu
nepoznatog ratnika.
Ta minuta tišine (zapravo, šest-sedam sekundi) bila je vjerojatno nehotična, ali je
promijenila smisao ceremonije. Div se prenuo i u završnom je dijelu govora, koji je bio
neskladniji i čvršći od prethodnih riječi, govorio o pobjedi, časti, domovini. Podigao je
ruke i naša su srca slijedila njegovu kretnju. Pljesak je, možda prvi put na jednoj takvoj
ceremoniji, bio iskren.
Andreï Makine
Okružile su ga službene osobe i, ponovno oblikovavši liliputansku pratnju, usmjerile

ga prema padini. Ali svojim je umijećem mijenjanja prostora po vlastitoj volji probio nji-
hov krug i velikim se koracima uputio duž okvira koji su oblikovali mladi i izvršio njiho-
vu smotru. Statisti u bijelim košuljama široko su se osmjehivali, svi su mahali karanfili-
ma koje su za tu priliku dobili. Div je prolazio, promatrao ih je s trunkom razočaranja.
Zaustavio se ispred naše skupine. Nismo imali cvijeće i nismo se smiješili, ostali smo u
stavu mirno. Ne znam je li shvatio tko smo mi, s licima što se gule, sasvim kratko ošiša-
nom kosom, dječaci i djevojčice koji jedva da su se međusobno razlikovali. Mislim da
jest. Morao je, u svakom slučaju, shvatiti da dolazimo iz nekog drugog vremena, vre-
mena koje su pokušavali pokopati pod betonom memorijalnih spomenika. Iz vremena
koje mu je bilo drago. Pogledao nas je kimajući i zaškiljivši, kao da kaže: “Držite se!”
Gledali smo ga kako odlazi, ne sa svojom pratnjom, nego s jednim starijim vojnikom.
Njima dvojici nije trebao prevoditelj koji se ipak ušuljao između njih. Vojnik je snažno
mahao rukama, zacijelo objašnjavajući kako su se kretale trupe, gdje se nalazila artiljeri-
ja, kuda su se probijale oklopne divizije. Stari je div slušao s odobravanjem, rukom zaus-
tavljajući zakašnjele riječi prevoditelja koji je postao nevažan...
Odgojitelju koji nas je čekao pokraj autobusa obratio sam se poput osuđenika na
smrt koji izriče posljednju želju: “Moram posjetiti nekoga u gradu. Svoju tetu... Ako me
ne pustite, ja ću svejedno otići.” Pažljivo me promatrao odmjeravajući nepostojanu gra-
nicu između neograničene poslušnosti kakvu smo inače pokazivali i pobune koja može
izbiti u najneočekivanijem trenutku. U trenutku kad su nam obećali da ćemo se sutra-
dan cijelo prijepodne kupati u Volgi. Kao dobar psiholog osjetio je da se radi o iznim-
nom slučaju. “Ako se sutra ne pojaviš, prijavit ću te miliciji kao bjegunca i ne gine ti po-
pravni dom. Upamti što sam ti rekao. A sad briši, još možeš uloviti zadnji vlak. Čekaj,
uzmi ovo za kartu.”
Sutradan će ga Aleksandra nazvati i pod izlikom da sam dobio sunčanicu i visoku
temperaturu izborit će nekoliko dana koje ću provesti kod nje i koji će u mom životu
biti važniji nego neke godine.
Stigao sam oko deset navečer i sve joj ispričao bez ikakvih objašnjenja. Govorio sam
brzo i bez daha, što se doista moglo shvatiti kao posljedica groznice ili početak pijans-
tva. Kako je prozor koji gleda na željezničku prugu bio otvoren, čulo se snažno lupanje
vlaka što je dolazio s Urala. Pripremila je čaj, upalila svjetiljku. Naslutio sam njezino uz-
buđenje samo kad je mirnim, previše mirnim glasom upitala: “A o čemu je govorio?”
Duboko sam udahnuo i iznenada osjetio da se gušim, da ne mogu govoriti. Mogao
sam joj pričati o rupčiću kojim je obrisao jesetrinu sluz. Sjećao sam se i najmanje mimi-
ke lica starog diva. U sjećanju sam zadržao čak i trenutak kad se usred govora pojavio
oblik glagola koji mi je zvučao starinski (neki “pogibe” ili jednostavno “bijaše”) i iznena-
dio me kao da sam ugledao pretpovijesnoga gmaza. Mogao sam jednostavno reći: “Go-
vorio je o ratu, o pobjedi, o zahvalnosti koju narod gaji prema svojim herojima...” Bit,
međutim, nije bila u tome, nego u tihom glasu za koji sam vjerovao da ga čujem, u po-
gledu usmjerenom prema zaboravljenom križu usred ravnice... Ali kako to izreći? Osim
toga, je li to bila stvarnost ili san?
Vidjevši da sam smeten, Aleksandra je pomislila da nisam mogao slijediti usmeno iz-
laganje ili da je sadržaj govora bio previše složen za dječaka mojih godina. Zacijelo je
zato, da bi me oslobodila nelagode, rekla tonom kakvim se prisjećamo davnih događaja:
“Već je jednom bio u gradu. Četrdeset četvrte. Da, u jesen četrdeset četvrte. Nisam ga
vidjela. Bolnica je bila prepuna, radilo se danju i noću. Ali o njemu smo prvi put razgo-
varali puno prije...”
“Tko to ‘mi’?” upitao sam pribravši se.
“Mi, ja i... Jacques Dorme.”
Moja “sunčanica” trajala je manje od jednog tjedna. Sudbina Jacquesa Dormea, ne-
potpuna skica te sudbine, za to se vrijeme zauvijek utkala u ono što sam tada bio. Ta
Aleksandrina priča iz srpnja 1966. bila je jedna od onih priča koje se mogu ispripovijeda-
ti jedan jedini put u životu.
Četiri godine i nekoliko mjeseci nakon ceremonije na platou saznao sam da je visoki
stari čovjek umro. Njegov pogled koji je obujmio stepu s druge strane Volge i duga mi-
nuta tišine stopili su se s vječnošću. Još uvijek vidim novinski kiosk pokraj Aničkova
mosta u Lenjingradu, stranicu s njegovim portretom, priopćenje o smrti. “Liliputanci su
pobijedili”, pomislio sam kupujući novine. Tada još nisam shvaćao koliko je ta rečenica
bila točna. Bio sam, međutim, već dovoljno odrastao da bih znao da je toj smrti pretho-
dila izdaja jednih i kukavičluk drugih. A ponajprije nezahvalnost zemlje kojoj je nekoć
spasio čast.
U mome sjećanju on će, međutim, ostati nepromijenjen: stari div usred nekadašnjeg
bojnog polja koji odaje počast palim ratnicima. Samo će se jedna njegova rečenica, koju
ću puno kasnije otkriti u nekoj knjizi, pridodati toj slici, kao da odgovara na Aleksandrin
upit o čemu je govorio: “Sada kada podlost uzima maha, oni neće problijedjeti gledajući
Nebo ni pocrvenjeti gledajući Zemlju”.
Andreï Makine
V.
Tog je dana nestala svaka udaljenost između bolne obaveze da se živi i mirnog prihvaća-
nja da se umire.
Svibanj 1942, na tridesetak kilometara od Staljingrada, vrućina gusta poput katrana,
tračnice zatrpane prljavim zavojima, ostacima bombi, smećem. Upravo je pogođena
jedna kompozicija. Željezničari pokušavaju odvojiti cisternu u plamenu kako bi je
odvukli na garažni kolosijek. Zapaljena nafta cijeli prostor obavija tamom kroz koju se
probija ljubičasto sunce. Vlakovi se kreću vrlo sporo, ali ne zaustavljaju se – samo je to
važno. Vlakovi prema zapadu: vojnici, granate, oružje. Vlakovi prema istoku: unakaže-
no meso koje su sažvakale bitke. Divovska ratna kuhinja, ogroman kotao koji svakog
trena treba hraniti tonama čelika, nafte, krvi.
Aleksandra se našla stisnuta između zida od zaustavljenih cisterni i vagona koji voze
po susjednom kolosijeku. Ako se vatra proširi, željeznički čvor pretvorit će se u kilome-
tar dug žeravnik. Trebalo bi se baciti na tlo, puzati ispod kompozicije, izići s druge stra-
ne, pobjeći. Ona se ne miče, netremice promatra svoj odraz na boku sjajne cisterne s
naftom. Odjednom se u njezinim mislima oblikuje njezino dotad nijemo ime, njezino
pravo francusko ime i prezime. Njezin život zaturen ovdje, u podnevnom sumraku, u
stranoj zemlji koja oko nje umire. Zagasit zrak, krici ranjenika, njezino vlastito tijelo
rasplinuto u vrućini, prljavština, otupjelost od napornog rada, gušenje. Pomišlja da smrt
nikada ne može donijeti ovako velike muke. Na kraju kompozicije dim je sve gušći,
tračnice se više ne vide...
Njezin odraz počinje kliziti, nestajati. Uspjeli su presjeći kompoziciju na dva dijela,
udaljiti zapaljeni dio. Život se može nastaviti. Život koji se tako lako može pobrkati sa
smrću.
Kroz lupu kotača čuje kako je netko doziva: “Šura!” Vraća se u svoj ruski život, baca
se na posao. S drugim ženama iz dana u dan razmrsuje mrežu kompozicija i lokomotiva
u stalnom pokretu. Živci su im napeti, rade usred jauka i psovki, ne misleći na umor, na
glad, na sebe. Neki joj strojovođa dobacuje psovku, odgovara mu žestoko i brzo. Jedna
joj kolegica pomaže da iz vlaka s ranjenicima iznese mrtvaca. Grabe ga, spuštaju na
hrpu starih greda. Čini se da se muškarčeve otvorene oči pomiču, u njima se odražava
dim zapaljene nafte. Druge dvije kompozicije zatvaraju je poput zidova, jedna kreće
prema zapadu (drečanje harmonike, nasmiješeno lice nekog vojnika koji rukama obliku-
je trubu, pita je hoće li se udati za njega), druga, tiha, prema istoku (na jednom prozoru
Andreï Makine
glava sasvim prekrivena zavojima, usta koja nastoje udahnuti malo zraka). A ona izme-
đu ta dva pokretna zida, privid samoće i počinka. I misao: zašto sam se vezala za taj pa-
kao? Gleda svoju desnu ruku, prste unakažene u bombardiranju. Svoje noge u velikim
vojničkim čizmama. I bez gledanja sluti da joj je lice isušena i ostarjela maska.
Vlakovi odlaze gotovo u istom trenutku. Neki muškarac hoda preko tračnica, smire-
no maše malenim kovčegom, ne brinući se za kaotično kretanje vlakova. Odjeća mu je
neobična, poluvojnička, polucivilna. Ponaša se slobodno, pogledava oko sebe, pa djeluje
kao miran nedjeljni šetač koji je slučajno zalutao u taj ratni dan. Na nekoliko ga sekundi
zaklanja stup dima, potom se ponovno pojavljuje, u posljednji tren izbjegava jednu lo-
komotivu, nastavlja šetnju. “Njemački špijun...”, pomisli Aleksandra, sjetivši se bezbroj-
nih plakata što pozivaju na razotkrivanje neprijatelja koje padobranom izbacuju u poza-
dinu bojišta, reklo bi se u velikom broju. S rukom iznad očiju muškarac promatra brz
let jednog lovca iznad plamena, potom se zaputi prema skretnici. Ne, previše je nespre-
tan za špijuna. Taj će završiti pod kotačima neke drezine ili ovog vlaka koji se upravo
pojavio parajući dim. Aleksandra potrči prema muškarcu dajući mu znak da se makne,
nastoji nadglasati škripu tračnica. Ščepa ga, gurne, oboje padaju dok ih šiba strujanje
zraka koje stvara vlak. I riječi koje sasipa na njega fijuču poput biča. Grube, prostačke
riječi zbog kojih joj glas zvuči muški. Zna da su njezine riječi ružne, da i ona zacijelo iz-
gleda vrlo ružno u očima tog zalutalog izletnika, ali ta joj je odvratnost neophodna, ona
traži tu beskrajnu bol i muku. Šetač škilji, kao da pokušava shvatiti, smiješi se. Odgova-
ra, mirno joj objašnjava s neumjesnom pristojnošću iz nekog drugog doba. Govori toč-
no, ali upravo je ta točnost uočljiva. “Govori s naglaskom”, pomisli ona i iznenada sa za-
prepaštenjem i nevjericom pogađa o kojem je naglasku riječ.
Tek što su razmijenili nekoliko riječi na ruskom, već se dogodilo prepoznavanje, od-
nosno brz niz prepoznavanja: boja glasa, mimika, neka gesta koja je kod Rusa drukčija.
Počinju govoriti francuski i sada joj se čini da ona govori s naglaskom. Nakon dvadeset
godina šutnje na tom jeziku.
Okružuje ih isti pakao, isti pokretni labirint vlakova, ista škripa čelika koja na tračni-
cama drobi i najmanje zrno tišine, iste elise koje iznad njihovih glava cijepaju nebo i
dim koji im preko lica baca sjenu nepoznatih dana. Oni ništa od toga ne primjećuju.
Kad buka nadjača glasove, pogađaju riječi samo po micanju usana. On saznaje da je ona
bolničarka, da je ranjena prije tri tjedna, pa je poslana na ovo čvorište. Ona saznaje da je
on na staljingradskom kolodvoru pogriješio smjer i nije uspio doći do eskadrile kojoj je
dodijeljen. Međutim, više od značenja sada je važan zvuk riječi, jednostavna mogućnost
da ih se prepozna, da se čuju te žive francuske riječi. Važnije je reći ime grada pokraj Pa-
riza u kojem je rođena i onog drugog pokraj Roubaixa, njegova grada. Imena koja zvu-
če kao lozinke.
Imat će osjećaj da se nisu rastajali. U tri sata ujutro još će uvijek razgovarati, sjedeći
u sobi bez svjetla, uz hladan čaj. U jednom trenutku primijetit će da noć blijedi i da dan
koji se rađa ulazi kroz probijeni zid. Razdvojili su se, naravno, nakon susreta na tračni-
cama: on je nastavio svoju potragu, ona je otrčala prema vatrogasnoj drezini. Imali su
tek toliko vremena da dogovore sastanak kasnije navečer. Ali za njih je otada postojalo
drukčije vrijeme, neprekinuto, drugima nevidljivo, krhko kao blijeda svjetlost što klizi
kroz procjep u zidu, kao svježina divlje trešnje pod otvorenim prozorom.
Vjerojatno nisu trebali reći sve što su jedno drugome rekli, on je govorio o svojoj
eskadrili (vojna tajna!), ona je priznala da se boji (defetizam!): “Ako Nijemci prijeđu Vol-
gu, rat je izgubljen...” Ali razgovarali su na francuskom, osjećali su da se koriste šifrira-
nim jezikom, stvorenim za povjeravanja i koji ih je udaljavao od tračnica obavijenih di-
mom.
Ona tu udaljenost može procijeniti posebno sada, oko tri sata ujutro. Prvi trag blije-
dog svjetla na nebu, miris divlje trešnje, svjež vjetrić s Volge. Muškarčevo lice nasuprot
njoj, vrlo jak čaj u šalicama, čaj koji je on donio i čiji je okus već odavno zaboravila. Čak
su i trenuci tišine među njima drukčiji od tišine kakvu ona obično čuje. Pakao je, među-
tim, sasvim blizu, na nekoliko stotina željezničkih pragova od ove kuće. Ona će u njega
uroniti već u pet sati. Muškarac će se pridružiti svom odredu. Sluša ga kako priča o pos-
ljednjim danima prije rata, u kolovozu 1939, koje je proveo u Parizu. Izlazio je iz kina
(gledao je Veliki valcer: “Srednja žalost... Lijepa glazba”) kad je iza prozora jednog ureda
vidio plavokosu ženu sa smiješnom plinskom maskom kako govori na telefon. Nekakva
vježba... Smijali su se.
U njihovim povjeravanjima nije bilo nikakvog reda. Morali su se prisjetiti previše go-
dina, previše lica. U tami joj je bilo lakše govoriti mu o boli koju nosi u sebi i koja ju je
gušila kad su se jučer sreli. Jednaka ju je tjeskoba obuzela prije sedam godina. Njezin
muž (“moj muž Rus...”, objasnila je) bio je uhićen i strijeljan nakon procesa koji je tra-
jao dvadeset minuta. Tada je željela umrijeti, na smrt je mislila s nekom vrstom zahval-
nosti, zamišljala je i drukčije rješenje: pobjeći iz sibirskoga grada u koji su je prognali,
učiniti nemoguće, doći do Francuske. Ta ju je misao održala na životu. Tragala je i za
najmanjom vijesti iz Pariza. Jednog je dana nabasala na zbirku tekstova desetak francu-
skih pisaca prevedenu na ruski. Prvi je nosio naslov: “Staljin, čovjek kroz kojeg može-
mo vidjeti novi svijet”. Potom pjesma s naslovom “Himna GPU-u”. Stihovi su slavili taj-
nu policiju koja je ubila njezina muža, kao i milijune drugih... Zbirku je pročitala do
kraja, ne uspijevajući shvatiti kakav su tip ljudi bili ti Francuzi, pojmiti njihov pogled
koji je izabrao to sramotno sljepilo, usta koja su se usudila izgovarati te riječi.
Rekla je Jacquesu Dormeu da joj se pomisao da ode u Francusku sada čini još nevje-
rojatnijom. Ne zbog francuskih pjesnika koji su opjevali tajnu policiju, nego zbog rata,
istog rata koji se vodi od Volge do Sene. Zbog konvoja ranjenika koje treba slati u poza-
dinu. On priča o kući u kojoj je proveo djetinjstvo i mladost, o njemačkim jedinicama
Andreï Makine
koje sada prolaze ulicom ispred prozora salona. Na zidu se nalazi fotografija njegova
oca, dok je još bio jako mlad, koji je otišao u rat, u onaj drugi, Veliki rat, iz kojeg se vra-
tio star i umro 1925. Ne zna je li uspomena koju je sačuvao na oca povezana samo s tim
portretom ili s nekoliko sekundi tijekom kojih je kao trogodišnje dijete sa stepenica tri-
jema gledao muškarca s torbom na ramenu, potom njegovu siluetu kako se udaljava
ulicom i nestaje.
Navečer će se ponovno sastati, uvijek s istim osjećajem da se ni na trenutak nisu ras-
tali.
“Ja ne pretendiram ni na što, ja jesam...”

Kad sam mnogo godina poslije mislio na Jacquesa Dormea, te su riječi za mene naj-
bolje dočaravale njegovu ljudsku prirodu, neizrečeni credo tog pilota, neznanca koji se
pojavio iza dima vlaka u plamenu. Riječi koje je izgovorio jedan francuski kralj.
Dok sam bio sasvim mlad, želio sam ga vidjeti kao sjajnog junaka, a njegov život kao
niz podviga. Radilo se zasigurno o navici iz vremena naših djetinjih sanjarija u sirotištu.
No kad je Aleksandra počela pripovijedati svoju priču, ta se ushićena pompoznost stiša-
la pred jednostavnošću onog što sam čuo. Život koji nije mario za to da bude oblikovan
kao sudbina, koji je kasnio za događajima, a katkad čak i ostajao nepomičan, kao tije-
kom noći u sobi čiji je probijeni zid gledao u nebo i puštao u sobu gorkast miris divlje
trešnje. Daleko od ljudskog vremena.
Prekasno se iskrcao u Španjolskoj (moja želja da ga vidim na čelu neke međunarodne

brigade bila je uzaludna). U siječnju 1939, dva mjeseca prije pada Madrida. Je li se nadao
da će se boriti protiv frankističkog zrakoplovstva i njemačkih lovaca, upravljati Dewoiti‐
neom ili Potezom kojima je pilotirao u Francuskoj? U svakom slučaju, ispalo je drukčije.
Nije se borio, nego prevozio ono što je ostalo nakon izgubljenih bitaka: oružje, ranjeni-
ke, mrtve. I nije vozio neki živahni borbeni avion nego teški transportni tromotorac
Junkers 52, otet nacistima.
Zacijelo je sanjao o zračnim bitkama i zvjezdicama na boku pilotske kabine kojima
se bilježe pobjede. Patnja gomila ljudi u rasulu, to vješto povećavanje količine patnje
koju rat stvara dalo mu je ponizniju sliku njegova pilotskog zadatka: prevoziti ljude s
mjesta na kojem jako pate na mjesto na kojem će manje patiti.
Na kraju se čak pomirio sa svojim švapskim avionom. Na početku je sam sebe uvje-
ravao da ga treba dobro upoznati jer bi, u slučaju rata s Njemačkom, ta znanja mogla
biti korisna u obaranju takvih modela aviona. Poslije je strpljiva vjernost tog stroja ras-
plamsala njihov gotovo ljudski odnos i prijateljstvo koje je u teškim trenucima bilo zlo-
voljno i popustljivo. “Preodgojio sam ga...”, govorio je ruskim pilotima koje je često su-
sretao i koji su ga naučili pokoju riječ svog jezika. Tada još nije slutio važnost koju će
jednoga dana imati ta dva, sve u svemu, beznačajna detalja: poznavanje starog Junkersa i
sposobnost da na ruskom kaže desetak rečenica.
Andreï Makine
Naučio je također da ratne uspomene najčešće vrebaju na rubu sna u kojem za pilota
tkaju nebesa puna čeličnih greda, komada kabela, granja kroz koje se avion s mukom i
nepodnošljivo sporo probija. Često bi se budio gušeći se u tom klupku. A danju bi ga
čudila praznina. Pusta ulica u Port-Vendersu, na nekoliko sati od pucnjave, na nekoliko
kilometara od bombardiranih gradova i ljudi koji vrište, otvoren prozor u prizemlju,
žena koja glača rublje, njezina kći na ulici, s lutkom koju stavlja na prozorsku klupčicu,
tiho pištanje vode pod glačalom, para koja ima ganutljiv miris sretnog života. Trebalo
mu je nekoliko mjeseci da se navikne na te prostore sreće i rutine, zamke zaborava.
U Parizu je tu prazninu pokušao napučiti brbljivim uzbuđenjem kina, odlazio je po-
gledati sve novije filmove i na jednoj je projekciji primijetio gledateljicu koja je plakala:
na zaslonu je jecala junakinja filma, čisto lice nadvila je nad neko pismo. Nije više pratio
radnju, sjetio se ulica Barcelone, prestravljene majke s mrtvim djetetom u naručju... Na
izlasku, zabavljao se promatrajući mladu plavušu koja je iza uredskog prozora govorila
na telefon, s plinskom maskom koja joj je izobličila glavu. Njemu je to bilo i smiješno i
uznemirujuće jer je mlada žena jako sličila njegovoj zaručnici. Upravo je primio pismo
u kojem je prekinula s njim: prigovarala mu je što je otišao u španjolski rat, što je odsu-
tan, a ona više nije željela podnositi njegovu, kako je to nazvala, “sklonost skitnji”. Gor-
ko se nasmiješio. Iza stakla neki je muškarac namještao masku na glavi plavokose žene
koja je prema njemu okrenula svoju tapirsku njušku. Ne, ipak je to bilo smiješno. Odlu-
čio je da će to ispričati svojima, koje je trebao vidjeti početkom rujna.
Na dan njegova dolaska u obiteljski dom objavljen je rat. Njegov je šesnaestogodišnji

brat loše skrivao veselje: sanjao je o tome da postane kapetan broda. Jacques Dorme ga
je čak čuo kako uzvikuje: “Da ovo barem potraje!” Ništa nije rekao, znajući da moraš
doživjeti rat da bi ga se bojao i doista ga mrzio. U trenutku kad je odlazio njegova je
majka zasigurno izgovorila gotovo iste riječi koje je 1914. uputila svome mužu. Očeva
fotografija još uvijek se nalazila na istome mjestu u salonu, ali sad se taj čovjek koji se
slikao godinu dana prije odlaska na bojište Jacquesu Dormeu učinio iznenađujuće mla-
dim. A i bio je mlađi nego njegov sin sada.
Prisjetio se te zgode s plavojkom i plinskom maskom tijekom besane noći u Staljingra-

du, u svibnju 1942, ispričao ju je ženi koju je nedavno sreo među vlakovima. Smijali su
se zamišljajući kakvo je brundanje njezin dragi mogao čuti s druge strane linije. I u tom
kratkotrajnom zanosu shvatio je sve što ga dijeli od onog pariškog dana, sve zbog čega
je za manje od dvije godine postao drugi čovjek, svu gustoću života i smrti koja se sku-
pila u njemu. Ljetni dan u Parizu, izlazak iz kina, a sad velika, eksplozijom napola sruše-
na drvena kuća, nepoznata, a odjednom tako mu bliska žena, selo s druge strane Volge,
strašan grč zemlje koja se sprema boriti se za život i beskrajan mir ovih trenutaka, zvi-
jezde u procjepu na zidu, miris bijelih cvjetnih grozdova u noći. I vrtoglavica pri pomisli
na ono što ga je dovelo na ovo mjesto.
Pokušavao je to ispričati, u toj noći, u neredu uspomena, zaborava, povjeravanja
koja su i njemu samom bila neočekivana. S vremena na vrijeme šutjeli su i gledali se po-
vezani sviješću o izrazitoj krhkosti riječi.
Šutnje su skrivale i njegovo oklijevanje da prizna da je svoj život nekoliko puta stavio na
kocku. Pričao je o “plamenim spiralama” kako bi opisao svjetleće rafale tijekom noćnih
zračnih bitaka u svibnju i lipnju 1940. Rekao je da su se piloti iz njegove eskadrile borili
jedan na petoricu i odmah se pribrao, bojeći se da zvuči razmetljivo, prisjetio se krajeva
gorućih spirala u koje ih je njemačka potjera zamrsila. Kao da su na balu...
I svoju je posljednju bitku Jacques Dorme prepričao u nekoliko riječi, prije svega
kako bi objasnio da je njegov dolazak ovamo, na ranžirni kolodvor u tom ruskom gra-
du, povezan s njegovom tvrdoglavom odlukom da ulovi njemački bombarder Heinkel
koji se, nakon što je istovario dvije smrtonosne tone, vraćao u bazu kao što se ljudi vra-
ćaju s posla. Bilo je lijepo lipanjsko popodne... Njegov je Bloch u odnosu na Nijemca
imao minimalnu prednost u brzini, znao je da će lov potrajati. Ostalo mu je malo strelji-
va: trebalo se oprezno približiti, izbjegavajući čestu mitraljesku paljbu iz bombardera,
sigurno manevrirati, pucati ne računajući da će se ukazati druga prilika. Cijeli je bes-
krajni sat potrošio kako bi smanjio udaljenost, precizno namjestio kut napada, a na kra-
ju mu se činilo da odavno poznaje pilota koji je vozio Heinkel, da pogađa misli čovjeka
iza odsjaja pilotske kabine... Oborio ga je uz čudan osjećaj osobne povezanosti za koji u
groznici brzih dvoboja lovaca obično nije bilo vremena. Zadovoljstvo zbog izvršenog
zadatka popratila je jedva oblikovana misao na život tog pilota i ljudi iz njegove posade,
na posljednje trenutke njihova života... U tom je trenutku bio napadnut, kao da je oštro
pozvan na red. Zabranjeno sanjarenje! Prozorsko staklo obojili su mlazovi ulja što je štr-
calo u obliku lepeze, vjetar je zviždao u toj rasprsnutoj školjci, obris Messerschmitta pola-
ko se ocrtavao u naglom okomitom poniranju. Uspio se spustiti na trup aviona, izgubio
je svijest, probudio se u zatočeništvu.
Priču o posljednjoj bitki prekida prolazak vlaka čija teška masa u mraku udara potmuli
ritam. Vlak za istok. Jacques Dorme zašuti, oboje slušaju zahuktali zvuk, od vagona do
vagona, bolan hropac, krik, prostački odgovor na krik. Svježina zraka miješa se s gorko-
slanim smradom rana.
“Mislim da ionako ne bih imao dovoljno goriva za povratak, već sam odletio jako da-
leko iza bojišnice. Zanio sam se...” Ona naslućuje njegov osmijeh u tami. Kao da se is-
Andreï Makine
pričava što je govorio o svojoj pobjedi, o manevrima kojima je avion izvlačio iz kovitla-
ca, o nesvjestici. Što je o tome pričao sjedeći tik do vagona punih tisuća vojnika na rubu
smrti. Nasmiješio se.
Ako ljubav ima neki početak, za Aleksandru je to zasigurno bio taj blagi, u tami ne-
vidljivi osmijeh.
Tijekom mjeseci provedenih u zatočeništvu često se u mislima vraćao na svibanj i lipanj

1940. i svaki bi ga put iznenadilo to obilje neba. U tim tjednima borbe nije bilo ničeg
drugog, nijedne uspomene na ono što se događalo na tlu, nijednog susreta na gradskim
ulicama, samo to plavetnilo, raspršen arhipelag oblaka, plavi beskraj iz kojeg je zemlja
nestala. Sjećanje ga nije varalo: uz nekoliko letova dnevno, uz kratak san ispunjen istim
tim letovima, jednostavno nije imao vremena često boraviti na tlu.
Sada je, u skučenom prostoru logora, osjećao tešku, ljepljivu gravitaciju tla na taba-
nima. A noću je ustajali miris svježe zemlje u baraci bockao nosnice svojom vlažnom
kiselošću. On je, međutim, imao povlašten status, kao i trojica poljskih pilota s kojima
je dijelio nisku zgradu pokraj imanja pretvorenog u logor za ratne zarobljenike. Prošao
je kroz više drugih mjesta, najprije u Njemačkoj, prije nego što se našao ovdje, na istoč-
noj granici pregažene Poljske. Svi su slutili da već klija jedan drugi rat. Zarobljeni piloti
mogli bi biti korisni. Njemački časnici koji su s vremena na vrijeme dolazili u inspekciju
dali su im na znanje da sada svi imaju zajedničkog neprijatelja i da je među civiliziranim
ljudima uvijek moguć dogovor. Tako su imali pravo na istu hranu kao čuvari, a umjesto
kreveta s drvenim pregradama tu je svatko imao svoj krevet. Za kretanje po logoru nisu
trebali tražiti dozvolu.
Tijekom tih šetnji Jacques Dorme je s druge strane ceste vidio barake s običnim za-
robljenicima, a jednog je dana, prvi put u životu, vidio smaknuće vješanjem: jedan od
obješenih bio je krupnog stasa, palčevi su mu boli zemlju poput zvrka, tijelo mu se ne-
koliko puta okrenulo oko vlastite osi prije nego što je malaksalo... Jacques Dorme osje-
tio je nejasan sram, predbacivao je sebi zbog statusa vojne aristokracije koji su uživali pi-
loti.
U tom je logoru u ljeto 1941. s druge strane ceste primijetio dugu kolonu ruskih voj-
nika i tako je saznao da je izbio taj drugi rat koji su svi očekivali.
Jedne je noći zemljani miris koji ga je proganjao bio neizdrživ. Ustao je, u mraku preho-
dao prostoriju, htio je otvoriti vrata, a onda je iznenada iza gomile starih sanduka primi-
jetio svjetlo, potom siluetu jednog Poljaka. Miris je dolazio otuda. Približio se. Muškarci
su shvatili da su uhvaćeni na djelu, pa više ništa nisu skrivali. U kutu kuće u tlu se otva-
rala rupa. Iz nje se pojavila glava, oči što su žmirkale u prstenu svjetla oko šibice. Poljaci
Andreï Makine
su se pogledali. Ne rekavši ni riječ, kao da je jednostavno došao red na njega, Jacques

Dorme počeo je zajedno s njima izbacivati zemlju iz jame.
Pobjegli su jedne noći početkom jeseni dok je pljuštala kiša. Stražari se nisu usuđivali
promoliti nos, reflektori su sličili sinjim svjetlima batiskafa, mirisi, otisci stopala nestajali
su u blatu. Witold, jedan od pilota, dobro je poznavao okolni kraj. Sutradan su stigli u
selo gdje su ostali dva dana, skriveni u podrumu jednog seljaka. On ih je upozorio da je
organizirana potjera kako bi se pronašli bjegunci. Uspjeli su pobjeći, ali kad su zašli u
šumu, posvađali su se: Witold je htio nastaviti prema istoku, druga dvojica predlagala su
da ostanu ondje, da pričekaju, pripreme se za zimu. Jacques Dorme slijedio je Witolda i
tako su nakon nekoliko noći hoda prešli rusku granicu, a da to u prvi tren nisu shvatili i
našli se u pozadini rata, u nesigurnom i prijevarnom svijetu.
Nailazili bi na sela s voćnjacima prepunim voća čije su ulice nastanjivali leševi, poput
jednog zaselka u okolici Kijeva gdje je desetak strijeljanih žena izgledalo kao da se od-
maraju nakon berbe. Zaobilazili su gradove – znalo im se dogoditi da noću čuju nje-
mačke pjesme, pijane glasove. Jednoga dana našli su se na opkoljenom teritoriju, naila-
zili su na ruske jedinice, ali nisu im pokušavali prići: nije to više bila vojska, nego ljudski
ostaci koji su se lijepili jedni za druge, gurali u blato, tukli se za hranu, padali pod meci-
ma časnika koji su po kratkom postupku zaustavljali bijeg, ubijali ih kako bi sebi prokr-
čili put. Usred te bujice ljudi u rasulu postojali su začuđujuće postojani otoci, izolirane
čete koje su, ne očekujući pomoć, kopale zaklone, skupljale oružje, pripremale obranu.
Kad se omča ponovno stegnula i kad su svi smjerovi kretanja postali jednako loši, sa-
krili su se među poginule na jednom bojnom polju. Njemačke su pukovnije prolazile na
nekoliko metara od njih, zvuk usne harmonike katkad se cerekao nošen strujanjem vje-
tra, ali toliko je tijela ležalo po dolini, u rovovima, iza raznesenih debala utvrde da bi
bila potrebna cijela jedna vojska da tu dvojicu živih istjera na čistinu: velikog riđokosog
Poljaka koji je ležao u krateru granate i crnokosog Francuza čije su poluzatvorene oči
kriomice pratile prolazak kamiona. Noću su, da bi zaboravih na trljanje krila koja su ne-
prestance lepetala iznad leševa, dugo razgovarali uobičajenom mješavinom poljskih, ru-
skih, njemačkih i francuskih riječi. Obojicu je čudilo što su Nijemci već tako duboko
prodrli u Rusiju. “Ako ovako nastave”, procijenio je Witold, “prije ljeta će prijeći Volgu,
a Rusima je Volga kao...” Rubom ruke povukao je po vratu, po žili kucavici. Primijetili
su također da već tjednima na nebu nisu vidjeli nijedan ruski avion.
Početkom zime uhitila ih je, a potom primila u svoje redove neka skupina partizana
koja je živjela u zabačenom logoru usred šuma i močvara. Nakon početnog nepovjere-
nja pristali su da i oni sudjeluju u akcijama i tako je Jacques Dorme otkrio nevidljiv rat,
zakopan pod zemljom, borbu koja je često bila nespretna jer su je vodili stari seljaci na-
oružani starinskim puškama, ali koja je na duge staze neprijatelja više iscrpljivala nego
stalni napadi. Ustanovio je također da u tom ratu ljude obuzima mržnja koja je neiz-
mjerno jača od mržnje koju je on osjećao na nebu. Jednog su dana uspjeli otjerati Ni-
jemce iz nekog sela u kojem su zatim na križanju pronašli skupinu golih žena i djece
kako stoje na snijegu: tijela su im se pod mlazom vode pretvorila u zaleđen snop. To je
zacijelo bio odgovor na ono što se katkad moglo vidjeti duž ceste: razodjeven njemački
vojnik, i on pretvoren u ledeni kip, čija je podignuta i zamrznuta ruka pokazivala smjer
naznačen na natpisu što mu je visio o vratu: “Berlin”. Ili su na tu ideju ipak nadošli oku-
patori? Jacques Dorme vidio je pogled seljaka koji je u skupini pretvorenoj u led prepoz-
nao svoju ženu i shvatio da to pitanje ovdje više nema smisla.
U travnju 1942. u avion koji je došao isporučiti oružje partizanskim logorima ukrcala
su se i dvojica pilota. Zapjevali su od sreće kad je avion uzletio. Jacques Dorme nije se
više sjećao na kojem su jeziku pjevali.
Ovako su zamišljali kraj svog putovanja: aerodrom, niz aviona lovaca, mehaničari
koji užurbano rade oko njih i zapovjednik eskadrile koji od njih dvojice traži da pokažu
što znaju prije nego što ih primi u jedinicu.
Ono što im se događa nije jako daleko od njihovih nadanja. Tu je teren koji podsjeća
na aerodrom, ali prazan je, vidi se samo obris ruskog bombardera Pe-2 bez stajnog tra-
pa, s izrešetanim trupom. Nekoliko baraka koje su vjerojatno služile kao hangari, ali u
njima ne radi nijedan mehaničar. Naprotiv, amo-tamo hodaju vojnici koji, reklo bi se,
pripremaju evakuaciju položaja. A avione se može čuti na nebu iznad grada. Piloti ih
prepoznaju, “Junkersi 87, da, štuke..” Njih dvojica zatvoreni su u jednom od hangara i
nastoje to ne tumačiti kao loš znak. Vrata se otvaraju: u pratnji dvojice vojnika pojavlju-
je se muškarac za kojeg su vjerovali da je zapovjednik eskadrile. Sitan, mršav muškarac,
obučen u crni kožni kaput, opasan remenom. Njegov kaput i čizme svjetlucaju na sun-
cu. Ne pozdravlja ih, najavljuje da će ih odvojeno ispitati i pokazujući Witolda govori
čuvarima: “Vodite ga...”
Kroz širok procjep na zidu od dasaka Jacques Dorme prati što se događa. Na sredini
dvorišta nalazi se drveni stol, dvije klupe. Muškarac u crnoj koži sjeda za stol, i Witold
želi sjesti, ali ga vojnici ščepaju, tjeraju da ostane stajati. Mjesto odjednom počinje sličiti
onim malenim nesigurnim stražnjim dvorištima u koja zalutamo kad ružno sanjamo.
Stol obasjan suncem na ugaženom snijegu. Vojnici prenose sanduke, kanistre benzina,
lonce: prolaze dvorištem ne obraćajući pažnju na saslušanje, nestaju s druge strane. Za-
vijanje aviona katkad postaje zaglušno, potom se prekida, pa se čuje zvuk kapljica što
klize s krova koji je još uvijek prekriven debelim ledom. Muškarac u crnoj koži izvikuje
zapovijed i vrtuljak nosača se zaustavlja. Vidi se samo stol za saslušanje i vojni kamion
parkiran ispod drveta.
Andreï Makine
Kad se stišala buka aviona, Jacques Dorme ulovio je nekoliko riječi, ali važnija od ri-
ječi bila je razlika između dvojice muškaraca, osjećao je da o njoj ovisi ishod ispitivanja:
pilot, visok, blagog lica, čvrstoga glasa i muškarac u crnom, vrlo uredan usprkos proljet-
nom blatu, promatra Poljaka s neskrivenom mržnjom. U jednom trenutku počinju go-
voriti povišenim tonom. Kako bi nadglasali pištanje štuka, misli Jacques Dorme. Ali ton
je sve grublji čak i u trenucima tišine. Vidi kako muškarac u crnoj koži ustaje, s obje
šake oslanja se na stol. Witold viče mašući rukama, vojnici mu upere strojnice u rebra.
Jacques Dorme čuje Staljinovo ime koje Poljak uzvikuje glasno i prezrivo. Muškarac u
crnom ponovno ustaje, usne mu se krive, nekoliko puta protisne kroz zube: “Špijunsko
pseto...”, i iznenada vadi pištolj iz futrole. Sekunde postaju nevjerojatno duge. Witold i
dvojica vojnika gledaju ga, stoje nepomično. Jacquesu Dormeu se čini da se netremice
gledaju barem minutu. Muškarac grabi pištolj, ostali imaju jedva toliko vremena da
shvate što se događa, Witold da lizne usnice. I čuje se pucanj, potom još jedan.
Jacques Dorme misli da je to nemoguće. Ne može se samo tako ubiti čovjeka, bez
suđenja. To je zasigurno slijepi metak, za zastrašivanje. Ne može se ubiti čovjeka pred
tim stolom, na suncu... Witold pada. Muškarac u crnoj koži sprema pištolj, vojnici odv-
lače tijelo kroz otvorena vrata barake.
Našavši se na klupi, Jacques Dorme ima čudan osjećaj da nije napustio svoje proma-
tračko mjesto iza zida hangara, da i dalje gleda prizor u kojem se jednostavno nalazi
drugi muškarac, on, koji će sada govoriti nekoliko minuta, a zatim umrijeti. Onaj koji
gleda kroz procjep morao bi nešto učiniti: baciti se na niskog čovjeka u koži, oteti mu
pištolj, vikati, upozoriti zapovjednika. Muškarac ponavlja pitanje, jedan od vojnika gura
Jacquesu Dormeu cijev strojnice u vrat, tjerajući ga da govori. On odgovara, čudi se me-
haničkoj točnosti onog što govori, shvaća da govori na ruskom i da mu je taj jezik prvi
put toliko koristan. Još uvijek je dovoljno hladnokrvan da bi shvatio neobičnost tog pr-
vog puta. Da bi shvatio da njegovi odgovori neće otkloniti ono što ga čeka i da je znanje
ruskog najjači dokaz protiv njega, protiv “špijuna” kojeg su Nijemci padobranom izbaci-
li i koji se izdaje, kakve li izmišljotine!, za francuskog pilota. Povrh svega vjeruje da je
prepoznao muškarca u koži, ne njega, nego taj tip ljudi koji je otkrio u Španjolskoj. Lju-
di u crnoj kožnoj odjeći. Sjeća se da su ruski piloti prekidali razgovor kad bi se približio
netko od tih ljudi, a Jacques Dorme nije uspijevao shvatiti taj strah kod pilota koji su se
deset puta na dan suočavali sa smrću. Ukočili bi se i jedino objašnjenje koje bi dali bila je
kombinacija slova: GPU ili pak NKVD...
Zavijanje aviona koji se obrušavaju nadglasava govor. Šute stojeći jedan nasuprot
drugom, oči u oči. Odjednom Jacques Dorme shvaća da je muškarac u koži jako prepla-
šen, da njegove sitne smeđe oči zvjeraju u strahu. Avion prelijeće hangare, zaranja pre-
ma pješaštvu koje u susjednoj ulici priprema evakuaciju. Čuju se krici, trk mase. Jacques
Dorme podiže pogled, primjećuje oznaku na drugom avionu i istog trena automatski
procjenjuje kut, udaljenost, brzinu kojom se približava... Želi upozoriti muškarca u

koži, ali on već trči, trči polako zaplećući se u krute skute kaputa, rukom pritišće futrolu
revolvera. Trebao bi se baciti na tlo, iza zida, pod klupu kamo se zavukao Jacques Dor-
me, ali štuka je već tu, njezino pištanje para uši, mitraljira.
Još uvijek je tu isti stol u sredini dvorišta, isto sunce, led koji se otapa u dugim šare-
nim kapljicama. A sada je tu na stepenici kamiona tijelo u crnoj koži, skvrčeno, raznese-
ne glave klonule na prsa. “Čovjek koji me htio ubiti”, pomisli Jacques Dorme još uvijek
ne shvaćajući značenje tih riječi. “Čovjek kojeg sam htio spasiti...”
Nema vremena da shvati što mu se događa. U dvorištu se zaustavlja terenac, iz njega
izlazi časnik koji ih je jutros dovezao, tapša ga po ramenu: “Onda, je li gotovo, naš lovac
na špijune vas je provjerio?” Jacques Dorme mu bradom pokazuje kamion. Časnik ispu-
šta dug zvižduk, nakon kojeg slijedi cijeli niz psovki. Odlazi do leša, saginje se, uzima pi-
štolj i namignuvši objašnjava: “Ovim je pobio više Rusa nego Nijemaca. Samo ne govori
nikom što sam ti rekao...” Jacques Dorme priča mu o Witoldu. Isti zvižduk, malo kraći,
iste psovke: “Jadni Poljak! Zbilja nije imao sreće... Ali nemamo vremena. Švabe će biti
ovdje prije mraka. Uskači, moramo do pukovnika Krimova.” Jacques Dorme odbija, iz-
nosi razloge. Časnik ne popušta, ljuti se, maše pištoljem što ga je uzeo poginulom mu-
škarcu. Jacques Dorme se smiješi: “Hajde, pucaj, tako će biti ubijen barem jedan koji
nije Rus”. Naposljetku unose Witoldovo tijelo u automobil i odlaze zaobilazeći kratere
od bombi i kosture kamiona u plamenu.
Pukovnika Krimova nemoguće je pronaći. U komandi sliježu ramenima, njegov po-
bočnik savjetuje im da pričekaju. Odlučuju ga potražiti u svakoj kući, bilo ih je malo, u
kojoj se vidi svjetlo. Zadnja je na red došla izba kroz čije prozore svjetluca plaho svjetlo.
Prije nego što će pokucati, prilaze prozoru, gledaju. Sobu osvjetljava žar vatre u velikoj
peći. Na krevetu vide krupnoga golog muškarca kako se koprca, čini se da je sam, spu-
šta se svom dužinom, pa podiže, ponovno spušta. Odjednom njegova ruka zaranja u
krevet i odande izvlači krupnu žensku dojku koju potom gnječi prstima. Krevet je jako
dubok, udubljen pod težinom ljubavnika a ženino je tijelo uronjeno u njega. Muškarac
se obrušava, ponovno pomalja, njegova ruka ovaj put izvlači veliku butinu, rumenu od
vatre. To je krevet na kotačima: sa svakim poskakivanjem miče se naprijed, zatim nešto
manje natrag. Na jednom stolcu nalazi se krut vojnički kaput, kao da sjedi.
Sat poslije s Krimovom se susreću u komandi. Govori im kojim putem sutra trebaju
ići i savjetuje im da krenu vrlo rano jer “ovdje će biti veselo”. Grubost i sjeta njegova
glasa čude Jacquesa Dormea. Veselo... Ne razumije. “Moj ruski je slab”, kaže u sebi.
Noću se tlo ne ledi previše, zemlja u kutu voćnjaka je rahla. Nakon što je zatrpao
grob, Jacques Dorme zabija križ: dva komada daske povezana željeznom žicom. “Sve u
svemu, dobro si postupio”, uz uzdah govori časnik i iz pištolja ispaljuje tri hica u zrak.
Pulsiranje sasvim novog života, jer spašen je u posljednji tren, neće mu dopustiti da
Andreï Makine
zaspi. A posebno će ga proganjati misao da nikada nikome neće moći objasniti da je i

sve to dio rata.
Rat je odzvanjao i u glasu njegova novog suputnika ( Jacques Dorme će na kraju povje-
rovati da njegovi uzastopni vodiči nisu znali kako ga se riješiti). Poručnik je objavio uz
kratak i grub smijeh: “Usput, jedinica pukovnika Krimova... smrvljena. Nitko se nije iz-
vukao. Od sela nije ostala ni jedna jedina kuća. Da, pravi pokolj.” Svoje je riječi popratio
gestom.
Sutradan su ponovno otišli u selo koje su u međuvremenu preoteli Nijemcima i na-
basali na mrtvog mladog telegrafista ispruženog na ulici, pokraj žice koju je presjekla
eksplozija. Ruke su mu raznijeli geleri, među zubima je stiskao krajeve žice... Činilo se
da je poručnika najviše začudila snalažljivost tog vojnika.
I ta je nehajnost bila dio rata.
Kao i priviđenje koje se pojavilo sljedećeg jutra: muškarac u crnom kožnom kaputu...
Došli su na rub polja prekrivenog snijegom, prepoznali aerodrom koji su tražili već
četiri dana, a ondje se, oko teškog tromotorca, ponavljao prizor saslušanja kao u grozni-
čavom snu nekog ranjenika. Bio je tu čovjek u dugom kaputu od crne kože, viši i dosta
drukčiji od onog prvog, ali imao je istu ulogu. S pištoljem u ruci kružio je u skupini voj-
nika, ljutito je prijetio i psovao, pokazivao avion, a s vremena na vrijeme udario bi ru-
kom po njegovu trupu. Činilo se da ne primjećuje da su stigli Jacques Dorme i poruč-
nik, njegov vodič.
“Poznata je meni vaša rabota!” derao se. “Ulovio sam vas na djelu. Znam da želite
sabotirati odluke Vrhovnog komandanta...” Pomiješane sa psovkama, te su optužbe
Jacquesu Dorrneu čudno zvučale: Vrhovni komandant Staljin našao se između “kurve” i
“jebene majke”... Javio se vojnik u pilotskom kombinezonu, zvučao je kao učenik koji
se nastoji opravdati: “Ali, druže inspektore, ne možemo utovariti dvostruko više nego
što je njegov kapacitet...” Uslijedio je novi niz “majki” i “kurvi”, nakon kojeg je ovaj put
slijedila Partija: “Ako je Partija odlučila da ovaj avion može ponijeti tri tone, znači da ih
može ponijeti! A onaj tko se protivi rezolucijama Partije, taj je fašistički sluga i bit će lik-
vidiran!” Cijev pištolja uperio je u obraz pilota koji je progutao slinu i prošaptao: “Pro-
bat ću još jednom, ali...” Muškarac u koži spustio je pištolj: “Ali to će ti biti posljednji
put. Partija neće dopustiti djelovanje fašističkih agenata u našim eskadrilama.”
Pilot i još jedan vojnik sjeli su u avion. Jacques Dorme imao je osjećaj da ih slijedi,
Andreï Makine
oponaša njihove kretnje u pilotskoj kabini, gleda komandnu ploču... Usprkos stanju u
kojem je avion bio, prepoznao ga je na prvi pogled: Junkers 52, isti model kojim je
upravljao u Španjolskoj. Maknuli su mitraljez, skinuli kupolu (možda da bi mogli ukrca-
ti te famozne tri tone, kako je odlučila Partija...), a trup i krila premazali tamnoplavom
bojom.
Staza je bila dovoljno dugačka, ali kad je avion krenuo, motor mu je kašljucao, a drn-
danje tijekom vožnje spuštalo ga je na tlo. Stotinjak metara od ruba snježnog zameta
avion je poskočio, nos mu se podigao u zrak, a onda se zalijepio za stazu, počeo skretati,
zanio se prema netaknutom snijegu. Motor je utihnuo.
Muškarac u koži izvukao je pištolj i potrčao prema avionu. Svi su pošli za njim, ali
sitnim koracima, ne znajući kako izbjeći kukavičko sudjelovanje u tom događaju. Pilot
je izišao i stajao je pokraj aviona pogleda uperenog u muškarca koji je trčao. Njegov se
drug sakrio iza aviona praveći se da pregledava elisu.
Muškarac u koži je zalajao jer mu je grlo parao hladan zrak i ljutnja: “Ne samo da ne
slušaš naredbe Partije nego si pokušao i uništiti ratnu opremu. I zbog toga ćete svi na
prijeki sud, i ti isto!” Okrenuo se prema zapovjedniku koji se držao po strani.
U tom se trenutku umiješao poručnik, predstavio se, predstavio Jacquesa Dormea.
Muškarac u koži oholo ih je promotrio, potom povikao vrlo prodornim tonom: “Pa što
čeka? Neka se penje u avion, neka dokaže da je pilot, a ne špijun kojeg su noćas izbacili
padobranom!”
Jacques Dorme obišao je avion, zatražio da pogleda teret. Pilot je uzdahnuo, otvorio
vrata, popeli su se u mračnu kabinu. U unutrašnjosti su se nalazili veliki drveni sanduci
dupkom puni starog željeza: teške ploče od lijevanog željeza, tenkovske gusjenice...
Ovim probnim letom zasigurno su htjeli odrediti maksimalnu nosivost aviona. Izišli su.
Svi su okružili Jacquesa Dormea. Vladala je grobna tišina. Moglo se čuti kako vihor zvi-
ždi po rubu lopatica elise. “To se da izvesti”, izjavio je Jacques Dorme, “ali trebat će mi
nešto...” Na licu muškarca u koži pojavila se sumnjičavost: “A što još? Možda dodatni
motor?” Jacques Dorme odmahnuo je glavom: “Ne, ne motor. Trebat će mi dva koma-
da sapuna...” Prolomio se tako glasan smijeh da su gavrani poletjeli s krova hangara i
jurnuli iznad polja kao da ih je ponijela oluja. Poručnik se previjao od smijeha, pilot je
čelo naslonio na trup Junkersa, časnik je šakama pritiskao oči, ostali su se vrtjeli, noge su
im klecale kao da su pijani. Nečija se kapa kotrljala po snijegu, iz očiju su im frcale suze.
Muškarac u koži hodao je od jednog do drugog lupkajući ih kundakom pištolja po leđi-
ma, po ramenima... Uzalud, našavši se na korak od smrti, nisu se prestajali smijati. Kad
je grč napokon popustio, kad su vojnici prestali glumiti da si sapunom trljaju vrat i prsa,
smijeh je uhvatio muškarca u koži. Nije bilo pomoći, nastojao je da mu glas zvuči prije-
teći, stezao je mišiće na licu, ali pod navalom smijeha razdvajale su mu se stisnute usni-
ce, izobličila voštana maska, skvičao je. Ostali su ga gledali u tišini, sa zabrinutim i goto-
vo tužnim izrazom lica. Viknuo je između dva cvileža, vjerojatno kako bi spasio obraz:
“Donesite mu što traži!”
Avion je ubrzao, prošao stazu cijelom dužinom i zaustavio se. Jacques Dorme iskočio
je na tlo, otišao do muškarca u kombinezonu koji je ostao među sanducima s teretom.
Na drugom kraju polja vidjeli su inspektora koji je trčao prema njima mašući pišto-
ljem... Podigli su jedan kraj dugačkog sanduka koji je ležao u sredini. Jacques Dorme
pod njegove je daske gurnuo dva komada sapuna, jedan sa svake strane. “Ako ga uspiješ
gurnuti”, rekao je čovjeku koji je počeo shvaćati o čemu se radi, “spašeni smo...” I
objasnio mu je kad se točno treba poigrati s težištem.
Avion je ponovno uzeo zalet, prošao na nekoliko metara od muškarca u koži, odvo-
jio se od zemlje zagrebavši rub leda. I počeo padati.
Sa zemlje se vidjelo kako se naginje na lijevo krilo, gubi brzinu, činilo se da se zaus-
tavlja. “Kaput!” otpuhnuo je podčasnik. Odjednom se avion naglo zaljuljao i nagnuo na
drugu stranu, sad je zaranjao desnim krilom, ali manje opasno i uz manje usporavanje.
Potom je ponovno klecnuo ulijevo, onda još jednom udesno... Tako se penjao postupno
smanjujući naginjanje i sve više sličeći običnom avionu. “Mala palačinka!” uzviknuo je
jedan od pilota koji su stajali na stazi. Nekoliko je glasova zadivljeno ponovilo: “Mala
palačinka...” Poznat im je bio taj manevar za uzlijetanje pretovarenih aviona, ali samo
su ga pravi asovi znali izvesti.
U utrobi Junkersa sjedio je muškarac u kombinezonu, leđa naslonjenih na dug san-
duk koji je stajao ukoso. Oči su mu bile crvene, isprekidano je disao. Kad je došao do
daha, ustao je, odvukao se prema prozorčiću. Ondje dolje ispod leda je vijugala siva rije-
ka, aerodrom se više nije vidio. Otvorio je vrata i počeo izbacivati komade željeza, a za-
tim i cijeli sanduk gurajući ga po nasapunanom podu. “Ovako je sigurnije da će taj lu-
đak uspjeti sletjeti...” Osluhnuo je. Pilot je pjevao. Na jeziku koji muškarac nije pozna-
vao.
Krajem travnja Jacques Dorme saznao je da će biti dodijeljen sasvim novoj eskadrili, po-
sebnoj jedinici koja će voditi američke avione od Aljaske preko Sibira. Bio je razočaran.
Nadao se da će ga angažirati kao pilota u lovcu, da će se boriti na bojištu. Utješio ga je
jedan detalj: pet tisuća kilometara dug let smatrao se puno opasnijim od nadlijetanja ne-
prijateljskih linija.
Tijekom tih tjedana iščekivanja često mu se događalo da ponovno razmišlja kako je ne-
moguće objasniti rat; mislio je kako će poslije svi o njemu pričati, komentirati ga, optu-
živati, opravdavati. Svi, posebice oni koji u njemu nisu sudjelovali. I tada će sve biti jas-
no: neprijatelji i saveznici, pravednici i zlotvori. Godine borbe bit će zabilježene, dan po
Andreï Makine
dan, kao pokreti vojski i slavne bitke. Zaboravit će se bit: ratno vrijeme bilo je sačinjeno
od mnoštva ratnih trenutaka, a negdje iza velikog kovitlaca bojišta katkad se u zavjetrini
našlo dvorište obasjano suncem, proljetni dan, muškarac u crnoj koži koji ubija drugog
muškarca jer mu je tako došlo, a u istom danu našao se i pukovnik Krimov, goli muška-
rac kojem se žurilo da se nauživa ženskog tijela prije nego što ga pokosi strojnica, kao i
onaj mladić koji je zubima stezao telegrafsku žicu... Brzo bi odlutao u uspomene iz ko-
jih bi zaključio da je bitno u sjećanju sačuvati sve te ulomke rata, sve te sitne ratove za-
boravljenih vojnika.
Početkom svibnja prešao je Volgu kod Staljingrada i sjetio se Witoldovih riječi: “A Rusi-
ma je Volga kao...” Zabunio se, izišao je prerano iz vlaka i dugo je hodao po tračnicama
nekog ranžirnog kolodvora. Kroz dim što se dizao iz cisterne s naftom koju su zapalile
bombe primijetio je ženu koja je upravljala prometnim kaosom. “Evo još jednog rata”,
pomislio je, “ova žena, tako lijepa, tako loše odjevena, tako brzo zaboravljena...” Nije
odmah shvatio da ta žena doziva upravo njega.
VI.
Andreï Makine
Tog ljeta kad mi je Aleksandra pričala o francuskom pilotu imao sam trinaest godina.
Postavljao sam joj pitanja o maksimalnoj brzini aviona Bloch, akcijskom radijusu bom-
bardera koji je Jacques Dorme oborio, modelu pištolja kojim je bio naoružan čovjek u
crnom kožnom kaputu, plinskoj maski s kojom je bilo moguće telefonirati (s maskama
kojima smo se koristili u vježbama civilne zaštite u sirotištu to se nije moglo)... Ona se
smiješila, priznajući da o tome ništa ne zna.
Godinama poslije saznao sam što je skrivao njezin osmijeh: beskrajnu udaljenost iz-
među predmeta moje znatiželje i njezina života sa Jacquesom Dormeom koji je trajao
nekoliko dana. Nije mi mogla pričati o njihovoj ljubavi. Prvo sam mislio da je to zbog
mojih godina i žalio sam zbog gluposti tih godina usredotočenih na ratne detalje i pus-
tolovne doživljaje. Zbog njezine starinske stidljivosti, mislio sam poslije, žaleći zbog krh-
kosti nekoliko kratkih trenutaka u svibnju 1942. koje mi je njezina priča dala tek nasluti-
ti. A onda ću jednoga dana shvatiti da je o toj ljubavi bilo nemoguće reći nešto više. I da
su ti trenuci (“govorila mi je kakvo je bilo vrijeme”, pomislio sam ogorčeno više puta),
ta slučajna prisjećanja na kišu ili na maglovito jutro bili dovoljni i da su govorili o biti te
kratke i jednostavne ljubavi. Iz godine u godinu naučit ću ih sve bolje čitati, odgonetati
njihovo svjetlo, slušati vjetar i romon kiše koja je prodirala kroz pukotinu u zidu i dono-
sila svježinu sve do kreveta. Kako sam rastao, ta nikad spominjana ljubav postupno se
otkrivala i sazrijevala u meni. Kao onaj trenutak kad se prekinula stara ogrlica s jantar-
nim perlama i koji mi je u početku dozivao u sjećanje samo kišnu i vjetrovitu noć.
Vjetar ponovno tjera smolastu omaru stepa, miris zapaljene nafte, gust ljudski dah na-
kupljen u stotinama vagona. Kapljice koje prolaze kroz pukotinu i počinju bubnjati po
podu iznenada se usklađuju sa zvukom perli što sipe s prekinute ogrlice. Tijela na trenu-
tak prekidaju ljubavnu bitku, disanje se zaustavlja i odmah potom ponovno se ujedinju-
ju, gube u ritmu koji pojačava želja, puštaju da perle klize s konca i mjere vrijeme.
Morao sam odrasti da bih shvatio i tu kišu i blažen umor što je prožeo pokrete žene
koja je ustala, približila se pukotini na zidu, zastala obavijena sitnim, mlakim kapljicama
oluje. Da bih shvatio sporost riječi što su se gubile u bučnoj bujici pljuska, odgonetnuo
da je važna upravo ta sporost, a ne značenje riječi. Da bih shvatio da su te jedva čujne ri-
ječi, sreća usporenih pokreta, miris divlje trešnje pomiješan s kiselim mirisom munja,
sve te sitnice koje nijedna uspomena nije zadržala, činile bit života koji su dvoje ljubav-
nika istinski proživjeli, života koji je prvi bio osuđen da nestane u zaboravu.
Sjećanje na to “kakvo je bilo vrijeme” skrivalo je i jednu drugu noć, uspavljujuću nepo-
mičnost zraka, nepokretnu gustoću oluje koja još nije izbila. Izlaze iz kuće, prelaze pre-
ko tračnica, udaljavaju se od sela okamenjenog u tami poput kulisa u zatvorenom kaza-
lištu, hodaju po pješčanoj stazi stepe. U tišini se pri svakom njihovu koraku čuje trenje
zrnaca pijeska, a kad se zaustave, tiho škripanje suhe trave. Zvijezde zastrte vrućinom
čine se još življe, manje stroge prema ljudskoj kratkovječnosti. U jednom trenutku pred
njima se diže protutenkovska prepreka s nakostriješenim ukrižanim čeličnim gredama.
Dotiču te komade tračnica koji strše u mraku. Metal je još uvijek mlak od sunčeve topli-
ne skupljene tijekom dana. U mrtvilu noći niz ukrižanih greda sliči ostacima iz nekog
starog, zaboravljenog rata. Jedno drugom ništa ne govore, znajući da ne mogu izbjeći
ovu misao: obrambena linija već je s druge strane Volge, prihvaćeno je dakle da će rat
prijeći rijeku, zapaliti njezinu lijevu obalu, ukliještiti Staljingrad. O tome razmišljaju, ali
zavareni komadi čelika izgledaju kao da su izišli iz neke završene priče, nepovezane s
ovom noći. Hodaju u tišini, fizički osjećaju kako slabe veze koje ih spajaju s kućama, s
klupkom tračnica na ranžirnom kolodvoru, s njihovim životom u tom selu. Ostao je
samo kredast odraz puta, tama plavičasta od nijemog treperenja munja i, odjednom,
pod njihovim nogama, bezdan noćnog neba, zvijezde što plutaju na crnoj površini
vode.
To je jedan od riječnih zavoja koji se pojavljuje u proljeće kad kopni snijeg i koji ste-
pa popije u nekoliko gutljaja tijekom ljetne suše. Njegov kratkotrajan život sada je zado-
bio puninu. Voda doseže do samog ruba privremenih obala, glinast miris kao da tu odu-
vijek lebdi. A kad se zaroni, tijelo dodiruju duge stapke kaljužnica što se čvrsto drže za
dno.
U toj sporoj vodenoj struji ostaju cijeli sat, gotovo se ne miču, potom kratko zapliva-
ju, zaustavljaju se usred plitke vode. Tihe munje sijevaju dovoljno dugo da se mogu vi-
djeti, da može vidjeti tu ženu, njezinu mokru kosu, ruke koje glade lice okrenuto prema
zvijezdama. Vidjeti ženine zatvorene oči. Vidjeti je ispruženu na obali čije vrlo meko,
vrlo glatko tlo izgleda kao da se zagrijava negdje u dubini.
“Da nije bilo ovog rata, nikada te ne bih sreo...” Muškarčev je glas istovremeno i vrlo
blizu nje, poput šapata na uho, i izgubljen u daljini stepa. Zasigurno se čuje čak i ondje,
na obzoru što se bljeska od munja. “Ne, nisam to htio reći”, ispravlja se. “Vidiš, ta ravni-
ca, voda, noć, sve je to tako jednostavno, a zapravo nam i ne treba ništa više. Nikome ne
treba ništa drugo. A ipak, rat će doći i ovamo...” Šuti, osjeća ženine prste koji se spuštaju
na njegovu ruku. Proleti ptica, čuje se blago strujanje zraka. Imaju osjećaj da je rat koji
Andreï Makine
je sasvim blizu već prošao tim stepama, da je uništavao, ubijao i naposljetku se raspršio
u pustoši. Uskoro će ga doživjeti, nema sumnje, a ipak je jedan dio njih već negdje drug-
dje, u noći u kojoj su nedavno postavljene čelične zapreke tek hrđavi ostaci. U kojoj os-
taje samo nečujno svjetlucanje obzora, ta zvijezda u otisku stopala ispunjenom vodom,
nagnuto ženino lice, milovanje mokrih vrhova njezine kose. Noć nakon rata, beskrajna.
U njihovu zajedničkom životu koji će potrajati tek nešto duže od tjedna postojalo je i
jedno neprozirno maglovito jutro. Nijednog aviona na nebu, nema opasnosti od bom-
bardiranja, vlakovi se kreću mjesečarski sporo. Žene koje su radile s Aleksandrom pusti-
le su je da ode, gotovo su je prisilile da uzme slobodno prijepodne jer su saznale ili nas-
lutile da će biti posljednje.
Bilo je hladno, kao da je jesenski dan. Svjež i maglovit svibanjski dan. Hodali su duž
polja, prošli kroz selo čije su stanovnike nedavno iselili. Rijeka je u magli svoju prisut-
nost odavala potmulom jekom praznine i mirisom rogoza.
Jedno od jutara njihova zajedničkog života... Osjećali su da je to trenutak kad trebaju
izreći ozbiljne, konačne riječi, riječi oproštaja i nade, ali sve što im je dolazilo u misli či-
nilo se teško i nekorisno. Trebalo je priznati da je taj jedan jedini tjedan bio poput dugog
ljubavnog života. Da je vrijeme nestalo. Da bol koja će doći, odlazak, smrt neće zahvati-
ti ovaj zajednički život. Trebalo je to reći. Ali oni su šutjeli, sigurni da gotovo do najma-
njeg drhtaja osjećaju potpuno isto.
Uz obalu je prošla neka barka, nevidljiva u pamučastoj magli, čulo se lijeno uranja-
nje vesala, ritmična žalopojka njihovih obruča.
Tijekom sati koje su proživjeli zajedno Aleksandra je Jacquesu Dormeu ispričala ono
što sam ja saznao kao dijete. Dolazak mlade Francuskinje u Rusiju u sklopu misije Crve-
nog križa 1921, privremen dolazak, kako je vjerovala, koji se s ubrzanim odvajanjem
zemlje od ostatka svijeta postupno pretvorio u dolazak bez povratka.
Govorili su zapravo o četiri različite zemlje: o dvije Rusije i dvije Francuske. Jer Rusi-
ju kojom je Jacques Dorme prošao, Rusiju slomljenu porazom, Aleksandra je slabo poz-
navala. Što se tiče njezine Francuske, Francuske nakon Velikog rata i s početka dvadese-
tih, te su se uspomene kod nje već odavno pobrkale s milim i često varljivim prividom
sanjane domovine. On je pak poznavao sasvim drugu zemlju.
Onog dana kad su na radiju slučajno čuli jednu vijest, te su se dvije Francuske sudari-
le.
Tog su dana zajedno ručali. Kad bi vlakovi prestali prolaziti ispod prozora i kad bi se
utišalo brujanje aviona, činilo se da je riječ o ručku u mirnodopskom razdoblju, za lije-
pog proljetnog dana... Spremali su se da se pozdrave kad je Aleksandra tajanstveno šap-
nula: “Večeras će mi trebati tvoja pomoć. Ne, ne, ozbiljno mislim. Moraš obući svijetlu
košulju, ulaštiti cipele i obrijati se. Bit će to iznenađenje...”

Nasmiješio se obećavši da će doći uređen od glave do pete. Tada su na radiju čuli oz-
biljan spikerov glas s metalnim naglaskom koji je objavio pad grada Kerča, govorio o
žestokoj obrani Sevastopolja... Znali su da ta vijest znači skori gubitak Krima, njemački
proboj na jug, otvoren put do Volge. Radio je također javio da Saveznici ne žure s otva-
ranjem “drugog fronta”. Možda su te riječi dolile ulje na vatru.
Aleksandra je govorila podrugljivim i ogorčenim tonom koji mu je bio nepoznat.
Glumila je da se čudi nehaju Amerikanaca, oprezu Engleza koji su se šćućurili na svom
oklopljenom otoku. A s još je više gorčine izjavila da joj se gadi Francuska, njezine mli-
tave vojskovođe i izdajnička vlada. U njezinim je mislima zasigurno bilo živo sjećanje na
iscrpljenu, ali pobjedničku vojsku iz mimohoda 1919. A ova vojska iz 1940... Govorila je
o kukavičluku, eskiviranju, komociji kupljenoj sumnjivim kompromisima.
“Ali mi smo se borili...” Dok je to govorio, Jacques Dorme nije povisio glas. Govorio
je tonom koji prihvaća argumente drugog i samo nastoji iznijeti činjenice.
Nikada neću saznati što je francuski vojnik poput njega mogao odgovoriti. Je li spo-
menuo bitku u Ardenima? Bitku u Flandriji? Ili možda bitke u kojima su pali njegovi
drugovi iz eskadrile? U svakom slučaju, izgledalo je kao da se opravdava. Aleksandra ga
je prekinula: “Dopusti mi barem da zamišljam zemlju koja se cijela diže i goni Švabe
umjesto da s njima sklapa nagodbe. Da, zemlju koja pruža otpor. Ono što Rusi upravo
rade. I već se vidi da Nijemci nisu nepobjedivi. Samo, kad se ne želiš izložiti opasnos-
ti...”
“Govoriš ono što će se govoriti nakon rata, ono što će govoriti ljudi koji nisu ratova-
li.” Glas Jacquesa Dormea ostao je miran, možda malo grub. Aleksandra je bila razdra-
žena, gotovo je vikala.
“I ti ljudi će biti u pravu! Jer da su Francuzi doista odlučili ratovati...”
“Da su to doista odlučili, umjesto Francuske imali bismo ovo...”
Jacques Dorme uzeo je sklopljenu kartu svijeta s police, rasprostro je po stolu, usred
tanjura ostalih poslije ručka, i ponovio: “Imali bismo ovo...” U ruci je držao kutiju šibica
koja je gotovo sasvim prekrivala ljubičasti šesterokut, francuski teritorij, ispod nje su
provirivali samo vrh regije Finistère i rub Alpa. Onda se kutija, preletjevši Europu, spus-
tila na SSSR, na teritorij koji su osvojili nacisti. Tu je bilo mjesta za četiri kutije šibica.
“Četiri puta veći teritorij od Francuske...”, rekao je tvrdo. “I znaš, ja sam vidio te četiri
poharane Francuske, gradove sravnjene sa zemljom, ceste prekrivene leševima. Prošao
sam kroz ta četiri francuska teritorija. To ti govorim da vidiš koliko vrijedi švapska voj-
ska. Što se tiče Rusa, vidio sam ih svih vrsta, čak sam vidio jednog kojem su granate
samljele ruke, a on je zubima stisnuo prekinutu telefonsku žicu, bakar na bakar, a preko
toga komadić krpe, po uputama, i umro je stisnutih zuba... U ovom će ratu oni izgubiti
deset milijuna ljudi, možda i više. Izgubiti, razumiješ? Deset milijuna... A Francuska bi
Andreï Makine
ukupno mogla dati samo toliko vojno sposobnih ljudi.”

Presavio je kartu, spremio je na policu. I glasom koji je ponovno postao miran i više
nije osuđivao dodao: “Uostalom, u svibnju 1940. ni mi nismo imali ‘drugi front’...”
Navečer je došao u bijeloj košulji, glatkih obraza, u dobro ulaštenim cipelama. Na-
smiješili su se jedno drugom, razgovarali su izbjegavajući povratak na temu svoje pre-
pirke. “Vidjet ćeš, čeka te malo iznenađenje”, ponovila je dok su hodali putom. Prethod-
nog ju je dana upravitelj vojne bolnice zamolio da sudjeluje na koncertu koji se organi-
zira prije evakuacije svih ranjenika: bojište im se sve više približavalo. Nastupit će, objas-
nio joj je, nekoliko pjevačica i (računao je na nju) par koji će plesati valcer. Dvorana nije
uređena u bolnici koja je bila zakrčena krevetima, nego u skladištu vlakova iz kojeg su
na jednu večer izvukli lokomotive.
Kad su ušli unutra, ona je ustuknula. Iznenađenje je bilo veće za nju nego za njega.
Stotine pogleda netremice je motrilo još uvijek praznu pozornicu, bezbrojni zbijeni re-
dovi muškaraca koji sjede i koji su bili istovremeno i različiti i slični, a ta se živa masa
protezala sve do dna vrlo dugačke zgrade od cigle i gubila u mraku, stvarajući dojam da
se red po red produžuje unedogled. Navikla se gledati ih raspoređene po sobama, koje
su, istina, bile pretrpane, ali ondje je mnoštvo unakaženih tijela i patnji još uvijek imalo
pojedinačna lica. Ovdje, u nizu boli, oči su vidjele samo jednoliku unakaženu masu. Po
kojoj su bile posute blijede glave s bijelim zavojima.
Šest je žena pjevalo u zboru, bez pratnje. Njihovi su goli glasovi odzvanjali, a čak se i
u vedrim pjesmama mogao čuti vrlo napet, drhtav ton, sličan plaču. Pljesak nije bio bu-
čan: pljeskale su ruke zavojima vezane uz tijelo i batrljci umjesto ruku.
Došao je red na njih. Jedna je bolničarka stavila stolac na rub pozornice. Dvojica su
vojnika na njega smjestila bogalja, mladića vatreno crvene kose i odvažna pogleda. Do-
nijeli su mu harmoniku. Kao u snu Aleksandra i Jacques Dorme popeli su se na daske
koje su mirisale na svježe drvo.
Pamćenje tijelā brzo je nadvladalo strah da se neće sjetiti pokreta. Harmonikaš je ti-
jekom svirke neprimjetno kasnio za ritmom valcera, kao da ih je želio što duže gledati
kako plešu. Vrteći se, vidjeli su njegovu vatrenu kosu i bolan kontrast: širok osmijeh,
bljesak zuba i oči pune tuge. U kratkim prekidima primjećivali su i poglede ranjenika,
redove iskri koje su pržile njihova rasplesana tijela. Od njihove prepirke za ručkom više
ništa nije ostalo. Ti su pogledi uništili sve riječi. Iznad njih je preletio avion u vrlo ni-
skom letu i na nekoliko sekundi nadglasao note. Nastavili su se vrtjeti u toj buci, a onda
su, kao kad se uranja u val, ponovno utonuli u glazbu koja se vratila.
Na kraju im se činilo da su sami, da plešu u praznoj dvorani, a lice im se ogleda u oči-
ma plesnog partnera. Ona je nekoliko puta spustila vjeđe kako bi otjerala suze.
Dva dana poslije osvanulo je ono hladno maglovito jutro, a navečer je došlo vrijeme za
odlazak. On se i prije nego što je ušao u vlak umiješao među članove buduće eskadrile,
u svoj novi život. Vlak je krenuo, ljudi su počeli glasnije i, reklo bi se, veselije govoriti.
Uspjela je još jednom pronaći njegovo lice, pokraj nasmiješenog lica nekog visokog ve-
seljaka koji je pozdravljao nekoga na peronu, potom je noć spojila vagone u jednoličan,
taman zid... Na povratku su joj u mislima odzvanjale riječi koje joj je rekao tog jutra
dok su hodali uz rijeku. “Nakon rata bi ipak trebala razmisliti o povratku u zemlju... Pa
jasno da će te pustiti da odeš. Bit ćeš žena Francuza, ako pristaneš udati se za mene, na-
ravno. I tako ćeš ponovno postati Francuskinja, a ja ću ti pokazati svoj grad i kuću u ko-
joj sam rođen...”
Andreï Makine
Govorila je polako, zaustavljajući se kao da želi slušati vjetar što je brijao stepom ili po-
gledom ispratiti pticu na srpanjskom nebu. Ili su možda, u njezinu sjećanju, te stanke
odgovarale dugim mjesecima u kojima nije stigla nijedna vijest o Jacquesu Dormeu? Ja
sam pogledom lutao duž uske rijeke odakle je do nas dolazila koprena svježine, preko
vrba i joha koje su nas zaklanjale lelujavom mrežom svojih grana. Zemlja na obali ispu-
cala je od vrućine, činilo se da se gotovo nepomičan riječni tok naočigled stanjuje, kao
da ga upija sunce. Umjesto njega zamišljao sam veliku vodenu površinu, jednog davnog
svibnja, noćno jezero i dvije siluete kupača što se ocrtavaju na plavetnilu nijeme oluje.
Preostalo joj je malo toga da mi ispriča. Nije mi govorila o bitkama u Staljingradu,
znajući da su nam u školi svake godine o njima pričali, a svojim su im svjedočanstvima
pomagali veterani. Ni o paklu koji su proživljavali u pozadini, u gradovima pretvoreni-
ma u velike poljske bolnice. Nakon odlaska Jacquesa Dormea i za tri godine, koliko je
letio iznad Sibira, primila je četiri njegova pisma. Putovala su iz ruke u ruku, zahvaljuju-
ći vojnicima koji su dobili premještaj: to je bio jedini način da se pošalje pošta iz polarne
pustoši u kojoj se nalazila baza njegove eskadrile, ali i da se osujete budni lovci na špiju-
ne.
Posao pilota na liniji “Aljaska-Sibir”, Alsib, bio je obavijen dvostrukim velom tajne. U
ratu ga je trebalo skrivati od Nijemaca. Nakon rata od samih Sovjeta: započeo je Hladni
rat i narod nipošto nije smio znati da su ti američki imperijalisti svoje ruske saveznike
opskrbili s više od osam tisuća aviona za istočno bojište. Sve što je Aleksandra znala doz-
nala je iz ta četiri pisma, iz samo jedne fotografije i iz razgovora s nekim drugom kojeg
je Jacques Dorme zamolio da je pronađe. To je bio zadatak koji su članovi eskadrile
obavljali jedan za drugog, misleći i na svoje bližnje. Tome valja dodati i putovanje na
koje je otišla početkom pedesetih, nadajući se da će pronaći mjesto na kojem je pogi-
nuo. Vratila se s malo toga: s uspomenom na jedva dostupan kraj u kojem su se tu i
tamo nalazili bodljikavom žicom ograđeni prostori logora, a umjesto odgovora na svoja
pitanja dobila je opreznu šutnju, stvarno ili glumljeno neznanje.
Znala je, međutim, potaknuti moju maštu, gotovo da sam proživio to vrijeme u ko-
jem je postojao zračni most skriven od ostatka svijeta. Među mnogim putovima kojima
sam u životu prošao ili o kojima sam maštao Alsib je bio jedan od prvih koji je u meni
ucrtao svoj prostor i zanos. Pet tisuća kilometara od Aljaske pa do Krasnojarska u srcu
Sibira, dvadesetak aerodroma na zamrznutom tlu tundre i njihova imena, tajanstvena
kao etape neke potrage: Fairbanks, Nome, Uelkal, Omolon, Sejmčan... Snažni arktički
vjetrovi koji su obarali ljude i vukli ih po ledu na kojem ruka nije nalazila ništa za što bi
se uhvatila. Zrak na minus šezdeset koji usta zagrizaju kao oštricu britve u letu. Eskadri-
le koje se izmjenjuju, od jednog do drugog aerodroma, bez dana odmora, bez prava na
umor, bez opravdavanja vremenskim nepogodama, magnetskim olujama, pretovare-
nošću aviona. Sletne staze koje su izgradili zatvorenici iz logora, okolica po kojoj su ra-
zasuti njihovi leševi prekriveni injem koje se nisu trudili ni prebrojiti. Važan je bio samo
broj aviona koje je prevezao svaki pilot: Jacques Dorme više od tristo, kaže u pismu iz
rujna 1944. I jedan tajniji zbroj, broj pilota poginulih u avionskim nesrećama: više od
stotinu, među kojima se našao i on, na Novu godinu 1945.
Aleksandra je vjerojatno naslutila da postoji nešto što joj pisma i razgovori nisu do-
puštali da sazna. Nije otišla na doček s kolegama željezničarima 31. prosinca 1944. Gu-
šio ju je ustrajan i podmukao predosjećaj. Kao da je ondje, na ledenom rubu Sibira, je-
dan glas zašutio, više nije odgovarao. Kad je nekoliko mjeseci poslije jedan prijatelj
Jacquesa Dormea došao k njoj i priopćio joj istinu, nije se usudila govoriti o svom pre-
dosjećaju, bojeći se da će on to shvatiti kao “žensko praznovjerje”. Meni će o tome pri-
čati uz blag, tužan osmijeh, a ja ću se zacrvenjeti ne usuđujući joj se reći koliko joj vjeru-
jem, vjerujem u svaku njezinu riječ, a posebice u taj predosjećaj koji mi je dokazivao
kakvom su se snagom voljeli.
Tada nisam imao (ne znam imam li i danas) bolju definiciju ljubavi od te vrste tihe
molitve koja povezuje dva bića, odvojena prostorom ili smrću, u stalnoj slutnji bolnih i
veselih trenutaka što ih ono drugo proživljava.
Bolno je bilo jednoga dana pregledati teški Douglas C-47 što su ga slijedili kao ranjenu ži-
votinju, prateći trag krvi: usprkos snježnoj oluji, na kamenoj padini na kojoj se avion
razbio dug, smećkast trag goriva briznuo je usred beskrajne bjeline. Topla boja usred le-
denog svijeta. Topli životi iznenada su prekinuti, a Jacques Dorme još uvijek se sjećao
njihovih lica, glasova... I stiska ruke pilota koji mu je prije nego što se popeo u avion pri-
čao o svom trogodišnjem sinu u Moskvi. Toplog stiska ruke.
Po ovakvoj se hladnoći u utrobi strojeva zamrzavala sva tekućina. Ulje se skrućivalo
u želatinastu masu. Čak je i čelik postajao krhak poput stakla. Zrak je pokušavao raspr-
šiti avione u svoju kristalnu tvar. Piloti su letjeli uz područja koja obaraju zemaljske re-
korde u niskim temperaturama: “Minus sedamdeset i dva stupnja!” objavio je Jacquesu
Dormeu njegov ruski mehaničar pomalo ponosno.
Veselilo ga je što je naučio tehniku borbe protiv ledenog oklopa koji je tijekom leta
postajao deblji i malo-pomalo bi omotao cijeli avion. Trebalo je redovito mijenjati režim
rada motora: zbog izmjena vibracija pucala je ledena kora.
Andreï Makine
Veselila ga je pomisao na desetak aviona više koji kreću prema Staljingradu gdje is-
hod bitke možda ovisi o tih deset aviona koji će stići na vrijeme. Ili čak samo o jednom
jedinom lovcu što ga je on vozio, o pretovarenoj Aircobri u čiji je trap zbog sibirskih raz-
daljina trebalo staviti rezervni spremnik od šesto litara. Nije bio naivan, znao je da u
stravičnoj borbi prsa o prsa između dviju vojski, milijuna muškaraca koji su se među-
sobno ubijali u Staljingradu, taj komad lima s elisom nema veliku težinu. Ipak mu se ti-
jekom svakog leta vraćalo nerazumno uvjerenje da zbog tog aviona neće biti uništena
stara drvena kuća s krošnjom divlje trešnje pod prozorom.
U travnju 1944. postao je, kako se to pilotskim jezikom kaže, “lider”. Pilotirajući bom-
barderom – Bostonom ili Boeingom 25 – otada je predvodio desetak ili petnaestak Aircobri,
doživljavajući pritom sasvim drukčije važnost te malene eskadrile u ravnoteži rata.
Veselilo ga je povjerenje koje su drugi imali u njega, povratak svjetlosti polarnog
sunca koje je sve duže bilo na nebu, požrtvovnost ljudi na tlu koji su za snježnih vijavica
piste označavali jelovim grančicama. A i pomisao da ti letovi na rubu svijeta ubrzavaju
oslobođenje njegove rodne zemlje.
Jednog je dana doživio udarac kakav nijedna smrtna opasnost ne bi mogla izazvati.
Upravo je bio sletio i bio je još trom od višesatnog leta kad je ugledao kolonu zatvoreni-
ka kako hoda uz aerodrom. Već su jedan tjedan ti ljudi od jutra do večeri razbijali led,
postavljali čelične ploče, pokrivali ih šljunkom pripremajući nove piste. Te su večeri od-
lazili, hodajući jedan za drugim između snježnih zameta. Okruživali su ih stražari sa
strojnicama uperenim prema promrzloj ljudskoj masi koja se spoticala od umora. Jacqu-
es Dorme ih je slijedio pogledom, pogledao je prema drugim pilotima, ali oni su okreta-
li leđa, žureći se da se sklone od vjetra i nešto pojedu... U trenutku kad je i on namjera-
vao prekoračiti prag odjeknula je strojnica. Vidio je što je prethodilo pucnjavi. Neki se
zatvorenik poskliznuo i kako ne bi pao, malo se odmaknuo od kolone. Stražar je zapu-
cao ne čekajući ni trena, krivac je pao, kolona je na trenutak stala kao ukopana, potom
nastavila svoje teturavo kretanje. Jacques Dorme jurnuo je prema stražaru, protresao
ga, bijesno viknuo. I začuo jednoličan glas: “Držimo se pravila”. Potom tiši glas čiji je
ton bio pun prezrive mržnje: “Hoćeš i ti koji rafal po jajima?” Jedan je pilot zgrabio
Jacquesa Dormea pod ruku i odlučno ga odvukao prema ljudima iz eskadrile...
Za objedom osjetio je da im glasovi zvuče iskrivljeno jer nisu mogli priznati što se
dogodilo i jer su se stidjeli. Stidjeli su se što je to vidio jedan stranac. Jedina nepobitna
stvar koju će na toj večeri naučiti bila je “pravilo” i riječi koje su stražari mehanički po-
navljali prije nego što bi kolona zatvorenika krenula: “Jedan korak lijevo ili desno i pu-
cam bez upozorenja”.
Navečer je, sjedeći u mračnoj kabini transportnog Douglasa koji ih je vraćao u bazu,
bio budan, misli su mu se neprestance vraćale na tu neobičnu zemlju čiji je jezik već do-
bro govorio, za koju je mislio da je dobro poznaje, a nije ju razumio, koju je katkad od-
bijao razumjeti. Uspoređivao ju je s Francuskom i tada mu je pala na um misao koja ga
je i samog zbunila. I ova je zemlja okupirana. Kao i Francuska. Ne, gore od Francuske
jer je okupirana iznutra, okupirao ju je vladajući režim, duh pravila “Jedan korak lijevo
ili desno...”.
Sjećanje na tu smrt nije mu dopuštalo da se kao prije veseli zbog blagog, plavičastog
svjetlucanja komandne ploče Bostona koje je bilo ugodnije od sirovog osvjetljenja u ru-
skim avionima, zbog gotovo pretjerane udobnosti pilotske kabine i savršeno poslušne
mehanike pri slijetanju. Sada se, spuštajući se na pistu, sjećao kolone zatvorenika i onog
čovjeka koji je posrnuo na ledenoj stazi.
Sjetio ga se i krajem kolovoza 1944, ali na nov način. Tog su mu dana svi drugovi, piloti
i mehaničari, još od jutra oduševljeno čestitali: upravo su saznali da je oslobođen Pariz.
Odgovarajući na čestitke, Jacques Dorme se pitao što oni znaju o Francuskoj. U njiho-
vim su se usklicima ponavljale riječi Pariška komuna, Maurice Thorez i obeščašćeno
ime maršala Pétaina koje su zbog nepostojanja nazala u ruskom izobličeno izgovarali.
Nije im čak ni pokušavao objasniti, osjećajući se napokon oslobođen težine francuskog
poraza koji su mu, činilo se, katkad u razgovoru predbacivali. Sada su se smijali i govori-
li da će kad Hitler bude otjeran francuski narod srediti kapitaliste i početi graditi komu-
nizam. Pomalo zaglušen njihovim glasovima, zamišljao je kakve su to knjige o Francu-
skoj oni pročitali. Sjetio se Aleksandrine priče o onoj zbirci tekstova koju je otkrila u
knjižnici sibirskoga grada u kojem je po naređenju morala živjeti. O tekstovima francu-
skih autora prevedenim na ruski, među kojima je bila i prava “himna GPU-u”...
Tijekom jednoličnog leta zamišljao je Pariz, opće veselje, otvorene prozore i lijepo
ljetno nebo. A prije svega terase kavana, ljude koji sjede za stolovima, blagoglagoljivost,
lakoću života sastavljenog od komadića riječi, pogleda koje si dobacuju, tajnih dogovora
tijela koja se dodiruju... Pod krilima Bostona kroz tanak sloj oblaka dizali su se hrptovi
beskrajne zaravni Kolime, još uvijek zeleni, puni živih vodenih tokova. “Za nekoliko
dana”, pomislio je, “sve će ovo biti bijelo. I beživotno...” Ostat će samo ovi redovi četve-
rokuta, barake i promatračnice logora, vjeran putokaz pilotima usred ovih golemih pla-
nina bez orijentira. Tisuće ljudskih života skupljenih u ništavilu, jedini putokaz. U misli-
ma ponovno ugleda malene okrugle stolove na terasama i pomisli da autor “himne
GPU-u” vjerojatno upravo u ovom trenutku sjedi za jednim od tih stolova, razgovara s
nekom ženom, naručuje kavu ili vino, komentira prošlost, kritizira sadašnjost, veliča
budućnost. Jacques Dorme iznenada je shvatio da se tom piscu nikada neće moći pričati
Andreï Makine
o beskraju što se pruža pod krilima aviona, ni o pravilu “jedan korak lijevo ili desno”, ni
o smrti zatvorenika koji je posrnuo... Ne, to je nemoguće. Osjetio je nešto slično grču
koji mu je stisnuo čeljust. Ondje dolje, za kavanskim stolom, upravo su govorili nekim
drugim jezikom.
Tijekom tog leta Jacques Dorme prvi je put sebe vidio kao stranca u zemlji u kojoj je
rođen.
Nije istog trena prepoznao čovjeka u crnoj koži. Uostalom, ovaj ovdje vrlo je malo sličio
sitnom isljedniku koji je ubio Witolda. A još manje onom drugom, debelom histeriku
koji je naredio polijetanje pretovarenog aviona. Ta su dvojica žarila i palila kad se činilo
da je rat izgubljen, bojali su se više nego vojnici kojima su prijetili. Muškarac kojeg je
Jacques Dorme vidio u prosincu 1944. već je imao samouvjereno držanje pobjednika.
Bio je nizak i mršav kao i onaj prvi, ali kožni kaput bio mu je podstavljen debelim krz-
nom. Stresao je revere kaputa kad je po njima palo malo inja s elise čija je svojstva, nitko
nije shvaćao zašto, želio saznati. Njegova ih je radoznalost zbunjivala. Piloti su imali do-
jam da su podvrgnuti saslušanju u kojem su sasvim obična pitanja bila samo sredstvo za
zbunjivanje ispitanika. Katkad bi se nasmiješio, a Jacques Dorme bi primijetio da je istog
trena osmijeh nestajao s drugih lica.
Taj je čovjek proučavao avione, postavljao neobična pitanja koja bi smatrali glupima
da nisu imala skriveno značenje, nikad odgovor ne bi saslušao do kraja, smiješio se. Svi
su shvatili da je došao zato što će rat uskoro biti okončan, a Moskva želi podsjetiti tko je
gospodar. Piloti, međutim, još uvijek nisu mogli predvidjeti da će Amerikanci koji su is-
poručili bezbrojne Douglase, Boeinge i Aircobre ponovno postati neprijatelji i da će svi koji
su sudjelovali u zračnome mostu biti sumnjivi. Muškarac u crnoj koži bio je ondje da
već sada uoči one koji su zalutali, da spriječi ideološku zarazu.
Na kraju inspekcije sazvao je rukovodstvo baze i “lidere” eskadrila. Govorio je o po-
puštanju komunističke discipline, opadanju klasne budnosti, a posebno se obrušio na
ozbiljne pogreške u organizaciji letova. “Zapovjedništvo je toleriralo potpunu anarhi-
ju”, oštro je govorio. “Bombarderi su letjeli u istim grupama s lovcima i transportnim
avionima. Zadužujem vas da okončate taj nered. Lovci moraju letjeti s lovcima, a bom-
barderi...”
Piloti su se krišom pogledavali, trljali čela. Potajno su očekivali da će se muškarac u
koži iznenada nasmijati i objaviti šaljivim tonom: “A, jesam vas?” Ali glas mu je ostao
optužujući i metalan. Dok je govorio o nepravilno trasiranim rutama leta, umiješao se
jedan od pilota, sa zakašnjenjem, kao da mu je trebalo vremena da se odluči: “Ali, druže
inspektore, Boston ima opremu za vezu koja je puno...” Htio je reći da je bombarder
opremljen bolje od lovca kad su u pitanju navigacijski uređaji. Muškarac u koži progo-
vorio je tišim glasom, gotovo je šaptao, i to je prijeteće šuškanje brže ušutkalo pilota
nego da je vikao: “Vidim, druže poručniče, da su vam kontakti s kapitalističkim svije-
tom bili vrlo korisni...”
Tijekom nekoliko sekundi mučne tišine čulo se samo šibanje sjeverca koji se obruša-
vao na prozore i škripa šljunka što su ga zatvorenici sipali na pistu. Jacques Dorme je
vrlo fizički, kožom, osjetio krhkost granice koja u ovoj zemlji odvaja slobodnog čovje-
ka, poručnika koji je šutio gledajući svoje velike šake položene na stol i zatvorenika koji-
ma je jedini identitet bio broj zašiven na jaknu podstavljenu vatom.
“Dobro, o tim ćemo kontaktima nakon pobjede”, nastavio je inspektor. “Ali sada tre-
ba uvesti reda u ovaj nered. Evo karte na kojoj su označene najkraće rute leta između
aerodroma. Odsada ćete letjeti preko Zirjanke, a ne preko Sejmčana. Tako ćete skratiti
put za stotine kilometara i značajno uštedjeti na gorivu. Pitam se zašto se voditelji eska-
drila toga nisu prije sjetili. Osim ako im možda dužu rutu nisu savjetovali američki
predstavnici...”
Ovaj put nitko ništa nije rekao. Na karti je ravnom crtom, sa školskom revnošću, bila
iscrtana linija koja polazi s Aljaske i prelazi preko Sibira. U svojoj geometrijskoj logici
prolazila je bliže Zirjanki, jednom od pomoćnih aerodroma, puno sjevernije od uobiča-
jene rute leta. To je u prvom redu bila pista za hitne slučajeve, predviđena za dane kad
bi piste u Sejmčanu sakrila snježna oluja. Olovka muškarca u koži prelazila je preko
strašnog planinskog lanca Čerski, preko arktičkih pustoši, krajeva koji su bili još slabije
istraženi od prostora iznad kojih je prolazila ruta Alsiba... Kad su ostali sami, piloti su
dugo gledali kartu s tvrdoglavom linijom povučenom olovkom. Njezina je besmislenost
bila toliko očita da o tome nije ni trebalo razgovarati. “Partijska linija...” promrmljao je
poručnik koji se maloprije bio umiješao.
Znali su da se inspektor ne može vratiti u Moskvu bez izvještaja o neprijateljskom
djelovanju koje je razotkrio, o pogreškama koje je ispravio. Cijela je zemlja tako funkci-
onirala, prokazujući, osuđujući, obarajući rekorde i premašujući planove. Čak je i u
Službi državne sigurnosti kojoj je pripadao inspektor (“GPU...”, pomislio je Jacques Dor-
me) trebalo premašiti planove, uhititi više ljudi nego prethodnog mjeseca, ubiti ih više
od ostalih kolega...
Kratko su pretresli raspored letova za sutra, potom otišli na spavanje. Vani, u tami
polarne noći, zatvorenici su nastavili kopati zaleđenu zemlju za novu pistu.
Nakon jednog sata leta Jacques Dorme poslao je ovu poruku skupini aviona koju je pre-
dvodio: “Slijedite drugog. Slijetanje na Z. je nemoguće. Pravac S.” Prošle je noći uspio
uvjeriti ljude iz svoje eskadrile da je najbolje rješenje da, kao i obično, idu preko Sejmča-
na. Samo će on ići preko Zirjanke, odakle će nazvati bazu. Inspektor koji sutra odlazi
Andreï Makine
neće imati vremena provesti istragu.

Skrenuo je polako udesno i u pepeljastoj polutami koja je predstavljala dan vidio
svjetla Aircobri kako skreću prema jugu.
Pretjecale su minute koje su malo-pomalo povezivale čovjeka i njegov stroj, usklađivale

podrhtavanje čelika s pulsiranjem krvi. Tijelo se prepustilo mehaničkom životu, nestalo
je u ritmu motora koji je iza pilotovih leđa s vremena na vrijeme mijenjao zvuk i vibri-
ranje. Pogled se gubio u sivilu dana koji neće vidjeti izlazak sunca, potom se vraćao na
svjetleće točke na komandnoj ploči. Čovjek je bio sjedinjen s kretanjem letećeg kokpita,
a istovremeno i sasvim izvan njega. Nalazio se negdje drugdje, daleko od pepeljastog
neba, od planina na kojima su se uvis nizale ledene pustinje. Drugdje se sastojalo od jed-
nog ženskoga glasa, od šutnje jedne žene, od tišine jedne kuće, od jednog vremena u
kojem se osjećao kao da je ondje oduvijek. To se vrijeme odvijalo odvojeno od onog što
se događalo u avionu, oko aviona. Snažan vjetar tjerao ga je da manevrira, led je sma-
njivao vidljivost. U jednom trenutku mu je postalo jasno da su piste Zirjanke ostale na
sjeveroistoku i da treba letjeti na manjoj visini, uz opasnost da će zakvačiti hrbat plani-
ne, da mora promatrati, usredotočiti se, ne dopustiti da ga obuzme panika. Ono daleko
drugdje koje je slutio u sebi davalo mu je snage da ostane miran, izbjegne kovitlac, to
prokletstvo za Aircobre, da svakog trena ne provjerava razinu goriva. Ne smije se svesti
na čovjeka koji pod svaku cijenu želi spasiti vlastiti život.
Do samog će kraja osjećati to drugdje, sve do trenutka kad će ljubičasta svjetlost po-
larne vatre zapaliti nebo.
Aleksandra je završila svoju priču dok smo se vraćali kući. Nad stepom se već spuštala
noć. Pričala je o svom putovanju na nekadašnje aerodrome Alsiba, od kojih je većina
bila napuštena nakon rata, o vrhu južno od planinskog lanca Čerski, o tri stijene u obli-
ku svežnja koje tamošnji stanovnici zovu Trozub i do kojih nije uspjela doći.
Hodao sam pokraj nje po suhoj travi čije je beskrajno lelujanje na vjetru hipnotizira-
lo pogled mijenama svijetloljubičaste i zlatne boje. Pojedinosti njezina putovanja ureza-
le su mi se u sjećanje (što će mi pola stoljeća poslije pomoći da pronađem mjesta o koji-
ma je govorila), ali moje je iznenađenje izazvalo nešto drugo. Muškarac koji mi je prije
tjedan dana bio nepoznat sada se cijelim svojim stasom uzdizao preda mnom. Jacques
Dorme, čiju sam sudbinu vidio kao živu i sjajnu cjelinu.
Svaki pogled na ljude i svijet posjeduje svoj dio istine. Pogled trinaestogodišnjeg dje-
čaka koji je hodao kroz stepu uz Volgu nije bio manje istinit od njegove prosudbe kad je
odrastao. Imao je čak i određenu prednost jer nije poznavao analizu, psihološko preka-
panje, sentimentalnu retoriku, služio se cjelinama, blokovima.
Takav je bio Jacques Dorme koji se pojavio preda mnom u vatrenom zalasku sunca.
Muškarac isklesan od same materije svoje domovine, one Francuske koju sam otkrio
zahvaljujući čitanju i razgovorima s Aleksandrom. U sebi je skupio osobine koje su me
podsjećale na “najljepšeg i najnevinijeg vojnika stare Francuske” i ratnika iz “Posljed-
njeg četverokuta”, i na prognanog cara koji se na Letećem Holandezu vraća na rodno tlo, i
na “četvoricu plemića iz pokrajine Guienne”. Zrno te ljudske supstancije bilo je čak i is-
tančanije, nisam razabirao likove i njihove geste, nego prije gustu aureolu njihova živo-
ta. Duh njihova zemaljskog djelovanja. Njihovu dušu.
Nije bilo dokaza da je takvo viđenje točno. Bilo mi je dovoljno što sam ja u to sigu-
ran. To, kao i fotografija koju mi je Aleksandra pokazala kad smo se vratili kući. Pravo-
kutnik kojem su požutjeli rubovi, ali je sačuvao crno-bijelu oštrinu i jasnoću. Dvadese-
tak pilota, obučenih u jakne od ovčje kože, s teškim čizmama od jelenje kože na noga-
ma. Američki piloti prepoznatljivi po svojoj laganijoj, elegantnijoj odjeći, sličnoj odjeći
“pilota iz filma”. Tu je bilo i nekoliko civila, službenih osoba u tamnim kaputima. Foto-
grafirali su ih vjerojatno nakon neke svečanosti jer se u jednom kutu slike vidio metalni
odraz vojnog orkestra. Zasigurno su upravo bile odsvirane sovjetska i američka him-
na... Uz Aleksandrinu pomoć pronašao sam Jacquesa Dormea. Od ostalih se nije razliko-
vao ni izgledom ni odjećom (jednaka kratka jakna, jednake čizme). Uostalom, prepoz-
Andreï Makine
nao bih ga i bez Aleksandrine pomoći. Dok su ostali piloti iskoračili iz reda nakon što su
u stavu mirno odslušali himne, on je ostao nepomično stajati, lice mu je bilo ozbiljno,
pogled uperen u daljinu. Činilo se da sluša pjesmu koju drugi ne mogu čuti, himnu koju
je orkestar zaboravio odsvirati.
Trebalo mi je vremena da shvatim da ga njegova usamljenost usred mnoštva ljudi
čini sličnim starom divu kojeg sam vidio ispred spomenika poginulima, francuskom ge-
neralu koji je prekinuo govor i pogledom odlutao u beskraj stepe.
Sljedeće sam večeri otišao iz Aleksandrine kuće. Morao sam se vratiti u napola prazno
sirotište, pripremiti se za novi život. Kad sam ušao u prepun lokalni vlak, na trenutak
sam uspio uočiti Aleksandru na peronu koji su preplavili izletnici. Ona mene nije vidje-
la, pogledom je tjeskobno prelazila preko niza prozora. Oklijevajući je mahala kako bi
pozdravila onog kojeg nije mogla naći u mnoštvu lica. Učinila mi se istovremeno mla-
đom i nemoćnijom. Mislio sam na jedan drugi odlazak, na vlak koji je u svibnju 1942.
odvezao Jacquesa Dormea na istok.
Život te žene odjednom mi je izgledao kao teška optužba. Ili barem kao oštar prigo-
vor, nijem prigovor zemlji koja je tako okrutno uništila njezin život. Zemlji koja je šče-
pala sasvim mladu ženu i koja je sada na ovaj prljavi peron izbacila staru, smetenu stari-
cu, izgubljenu usred preplanulih lica. Prvi put u životu vjerovao sam da je taj prigovor
upućen i meni, da sam i ja na neki način koji je teško izraziti odgovoran za taj stari,
usamljeni život, sveden na veliku neimaštinu, zaboravljen u starinskoj kući, u selu pro-
bodenom tračnicama, na rubu pustih stepa. Nakon svega što je učinila, dala, svega što je
propatila zbog ove zemlje... Na licima ljudi koji su me u vlaku okruživali, stisnuti jedni
uz druge, natovareni sanducima povrća što su ga nosili iz svojih povrtnjaka, miješao se
izraz spokoja i uobičajene, prirodne sreće. “Tu jednostavnu sreću ona nikada nije doži-
vjela”, pomislio sam promatrajući ih. Ne nekakvu savršenu sreću, ne, nego jednostavnu
i sretnu rutinu dana, obiteljski život u ugodnom i predvidljivom kolu sitnih životnih do-
gađaja.
B al k.an.Do.wn l.oad.or.g
Nakon te večeri započeo sam u mašti stvarati njezin drukčiji život, kao da sanjajući da je
drukčiji mogu okajati zlo koje joj je moja zemlja učinila. Navika koju smo stekli u siroti-
štu, da popravljamo sudbinu palih očeva, jako mi je pomogla. Malo je trebalo da njezin
muž ne bude strijeljan (koliko sam samo puta čuo priču o čudom spašenim osuđenicima
iz Staljinova doba), da imaju djecu, da ona ne živi u staroj crnoj kući, nego, primjerice,
ovdje: gledao sam lijepo pročelje s balkonima obrubljenim divnim sadrenim vijencima.
Ne bi tada davala knjige na čitanje mladom divljaku poput mene, nego nježnom i osje-
ćajnom djetetu, svom unuku, a možda i unučici, a ta bi je djeca slušala širom otvorenih
očiju.
Stvarnost je često uništavala moje sanje. Ali meni je do njih bilo jako stalo, mislio
sam da barem u tom ponovno stvorenom životu mogu Aleksandri vratiti njezino pravo
ime. Kao i njezin jezik koji bi katkad, dok mi je govorila na francuskom, izgubio poneku
riječ ili izraz, koji je očajnički tražila, a u očima joj se nazirala tuga. Nije se, pogađao
sam, radilo o običnom zaboravu ili o staračkom slabljenju pamćenja. Ne, radilo se o
potpunom gubitku, o nestanku cijelog jednog svijeta, njezine domovine koja se brisala
riječ po riječ usred snijegom prekrivenih stepa gdje nije imala nikoga kome bi se obratila
na svom jeziku.
Andreï Makine
VII.
Kad sam stigao u rodni grad Jacquesa Dormea, nisam se osjećao kao stranac. U Parizu
sam živio u Ulici Myrha koja prolazi kroz metež Afrikancima nastanjene četvrti Barbès.
Stanovao sam i u četvrti Aubervilliers, potom u predgrađu Montreuil, poslije u četvrti
Belleville gdje naposljetku više nisam primjećivao neobičnost te nove zemlje.
Taj maleni grad na sjeveru doista je bio dio te zemlje.
Gradska vijećnica na vrlo urednom trgu nalikovala je na stare Parižanke koje sam
katkad sretao u okolici Barbèsa: kao preživjeli svjedoci nekog drugog vremena, pomno
odjevene i uređenih frizura, sitnim su koracima neustrašivo hodale kroz mješavinu ljudi
s rasutih kontinenata...
Zaštićeni otočić s vijećnicom bio je, uostalom, vrlo skučen. Glavna ulica, koja je bila
lijepa na početku, brzo je ostajala bez daha, raspršivala se u hrapava pročelja, prozore
zatvorene betonskim elementima. Izlog jedne trgovine slatkišima bio je prepun rupa za-
tvorenih šperpločom. Na papiru se nalazila obavijest: “Zatvoreno jer nam je pun kufer!”
Pogledao sam plan grada, skrenuo lijevo.
Na telefonu mi je brat Jacquesa Dormea savjetovao da na kolodvoru uzmem taksi:
“Mi smo podalje, na rubu grada...” Ali želio sam ići pješice, vidjeti grad, pogađati kakav
je bio prije pola stoljeća. Nisam mogao prihvatiti pomisao da iziđem iz taksija, pozvo-
nim na vrata i uđem kao netko tko poznaje grad.
Neki je moped projurio punom brzinom, okrznuo me, krivudao je između prevrnu-
tih kanti za smeće. Do nogu mi se dokotrljala pivska boca. Nisam znao jesu li me na-
mjerno okrznuli. Ploča s imenom ulice bila je išarana crvenom bojom. Trebalo mi je ne-
koliko trenutaka da odgonetnem što piše: Henri Barbusse. Ispod jednog razbijenog pro-
zora na sušilu za rublje lepršali su nekakvi dronjci. Umjesto stakla na prozoru je bila
plava plastična vrećica, neočekivana mrlja boje na sivo-smeđem zidu. Drugi je prozor, u
prizemlju, s cvijećem i kratkim svijetlim zavjesama djelovao gotovo neobično. A u blije-
dom prosinačkom zraku stara ruka koja povlači prozorske kapke, naborano lice i odsjaj
sijede kose, uzvraćen pogled: žena koja je možda ovdje živjela u isto vrijeme kad i
Jacques Dorme.
Grad se uskoro spljoštio pod krovovima praznih skladišta i napuštenih garaža pa raz-
mrvio u umiruće kućice. Onda su se pojavile moderne zgrade, koje su vrebale kad će se
grad iscrpiti kako bi podigle svoje tornjeve, a između njih četverokatnice i peterokatni-
ce. Nesvjesno sam ih uspoređivao s moskovskim predgrađima, nalazeći da su ovdašnje
Andreï Makine
kuće bolje uređene i da je arhitektura humanija... U tom sam trenutku primijetio izgo-
rjeli ulaz sličan grotlu ogromne peći, red poštanskih sandučića bačen na tratinu prekri-
venu vrećama za smeće. Ljudi koje sam vidio djelovali su kao da im se žuri kući i nasto-
jali su me izbjeći čim bih im se pokušao približiti kako bih pitao za put. Dvije žene, od
kojih je jedna bila vrlo stara, s licem iscrtanim plavom tintom, a druga mlada, glave po-
krivene velom, saslušale su me zbunjeno me gledajući kao da postoji nekakva zabrana
odlaska na mjesto koje sam tražio. Mlađa od njih mi je neodređenom kretnjom pokaza-
la u kojem smjeru trebam ići i vidio sam da se okreće za mnom još uvijek u nevjerici.
Avenija jednakosti koja je odvajala područje s obiteljskim kućama od novih zgrada
pružala se duž pocrnjelog šupljikavog zida. Tek kad sam stao pred ulazom, shvatio sam
da se radi o groblju. Jedno krilo vrata bilo je iščupano i držalo se na gornjoj zglobnici.
Samo sam bacio pogled na prve grobnice, a da nisam zapravo ni ušao. “Odjel Verdun”,
pročitao sam na malenoj kamenoj ploči. Križevi su bili u obliku mačeva: svi previše hr-
đavi da bi se moglo pročitati ime, neki su bili slomljeni i ležali su među krhotinama
stakla, starim novinama, psećim izmetom. Vani je prošao automobil, iz njega se izlijeva-
lo skandirajuće urlanje, protestno vikanje nekog pjevača. Ponovno je zavladala tišina u
kojoj se čulo nježno šuštanje golih grana na vjetru.
Drugi sam automobil vidio kad sam se obilazeći groblje zaputio u aleje u stambenoj če-
tvrti. Automobil koji su okružila petorica ili šestorica mladića, odnosno koji su pritijes-
nili na jednom zavoju. Nije se radilo o napadu u pravom smislu riječi. Nogama su uda-
rali po limu, smijući se verali su se na poklopac motora, povlačili kvake. Vozač koji je
pokušao izići kako bi ih otjerao prisilno je ostao zguren, nije ni sjedio ni stajao jer su mu
nogu prikliještili vratima. Jedan od njih, s limenkom piva u ruci, grgljao je i pljuvao pje-
nu u unutrašnjost automobila.
Možda me upravo to pljuvanje potaknulo da krenem prema njima. Primijetio sam
vozačevu nogu, elegantnu crnu cipelu, dokoljenicu i vrlo blijedu kožu što je virila iz hla-
ča čiji su rub zavrnula vrata, staračku kožu iscrtanu tamnim žilama. U mom poletu nije
bilo ničeg junačkog, samo iznenada nisam mogao podnijeti pogled na tu staru nogu
koja je smiješno grebala po asfaltu. Uostalom, ishod moje intervencije bio bi sasvim
drukčiji da nije bilo dvaju mopeda koji su se odjednom pojavili iza zida groblja i počeli
se naganjati po isprepletenim uličicama. Četvorica mladića koji su se bili zakvačili za
automobil sada su otrčali da bi gledali utrkivanje, dvojica su ostala misleći da je maltreti-
ranje vozača zabavnije.
Jedan od njih nastavio je pljuvati daveći se od smijeha. Drugi je svom težinom priti-
skao vrata i šakama bubnjao po krovu automobila, kao po tam-tamu... Mlatnuo sam
pljuvača bez sustezanja, zadao mu udarac koji obara na zemlju. Posrnuo je, leđa su mu
se zalijepila za auto, a u njegovim sam očima vidio bljesak iznenađenja, čuđenje onog
koji vjeruje da ga nitko ne može napasti. Izbjegao je novi udarac i dao se u trk vičući da
će se vratiti s “braćom”. Ščepao sam drugog pokušavajući osloboditi vrata. Izvinuo se,
rigajući riječi na francuskom koji sam najviše mrzio: na onom novom francuskom pu-
nom prljavih riječi kojem povlađuju nazivajući ga jezikom mladih. Vrata su još uvijek
pritiskala starčevu nogu. Vidio sam ruku koja je grozničavo pokušavala podići prozor-
sko staklo, a na desnom sjedalu siluetu žene, tanke prekrižene prste na kutiji s kolačima.
Nekoliko sekundi borbe koje su, kao i uvijek, izgledale ružno i dugo. Ružno kao ovo li-
jepo mlado lice (“lijepo lice i gadna gubica u isto vrijeme”, razmišljao sam poslije).
Dugo kao kretnja mladića koji iz džepa nije uspijevao izvući skakavac. Prerano je pritis-
nuo dugme i oštrica noža probila mu je traperice. Rukom sam mu snažnije stisnuo grlo.
Glas mu je zazviždao, onda pukao. Usta su mu se na trenutak otvorila, ali ostala su nije-
ma. Oči su mu se iznenada zamutile i odmah počele pomicati dok se instinktivno borio
da se ne uguši. Tijelo mu se opustilo, kao u lutke na koncu. Oslabio sam stisak, gurnuo
ga prema nogostupu. Otišao je posrćući, trljajući vrat, pišteći prijetnje napuklim gla-
som.
Vrata su se zalupila, auto je krenuo, skrenuo u aleju.
Nekoliko sam minuta lutao ulicama, osjećao sam gađenje zbog uzaludnog bijesa i za-
kašnjelog straha, mučne nalete straha kad bih čuo brujanje mopeda u alejama. Ali prije
svega zbog jasne svijesti o potpunoj beskorisnosti moje intervencije. Mogao sam se
upravo sada vući uz rub ceste s nožem među rebrima. A ni to ne bi ništa promijenilo
niti bi ikoga začudilo kad postoji toliko sličnih gradića i toliko napadnutih staraca. Sada
sam ljutnju usmjerio na vozača koji je bio toliko glup da pregovara umjesto da pojuri
kući. Osjećam se još udaljenijim od ove zemlje. Što mi je trebalo da se miješam u star-
čev život, da se otresam na te naoružane mlade neotesance, da glumim građanina, a u
džepu mi je karta apatrida...
Te bolne riječi usporavaju moju potragu. Naposljetku pronalazim Aleju Marne, ali
čini se da broj 16 ne postoji. Dvaput prolazim ulicom, promatram svaku kuću siguran
da ću i bez broja moći prepoznati kuću Jacquesa Dormea. Ali tog broja doista nema.
Vraćam se ulicom u drugom smjeru: niz jednokatnica, pustih vrtova, osjećaj da me u
nekoj sobi netko čeka, vrlo dugo čeka. Otvorena vrata garaže, a s druge strane ulice, na
broju jedanaest, stara žena koja gura ruku u poštanski sandučić, ne nalazi ništa, koristi
tih nekoliko sekundi kako bi me promatrala. Ih se možda pravi da traži pisma i nadgle-
da tog čudnog prolaznika koji ponovno prolazi ulicom. Kako je ne bih prestrašio, vičem
iz daljine: “Broj šesnaest, gospođo?” Njezin je glas neobično lijep, snažan, glas stare
operne pjevačice, reklo bi se: “Ali to vam je tu, gospodine. Točno iza vas...” Okrećem se,
Andreï Makine
napravim nekoliko koraka. Otvorena vrata garaže skrivaju keramički krug s brojem.
Unutra neki čovjek spužvom briše vjetrobransko staklo na automobilu. Odmah ga pre-
poznajem: starac s elegantnim crnim cipelama. Brat Jacquesa Dormea. “Kapetan”, kako
sam ga nazvao po Aleksandrinim pričama.
Kazujem mu svoje ime, podsjećam ga na naše razgovore telefonom, na svoja pisma.
Njegov osmijeh ne uspijeva sasvim izbrisati trag gorčine skriven u borama. Ne znam je
li u meni prepoznao čovjeka koji se maloprije umiješao u događaj na ulici. Čini mi se da
nije. Zatvara garažu, poziva me u kuću i na stepenicama trijema postavlja mi pitanje
koje bi trebalo biti sasvim obično: “Jeste li nas lako našli? Došli ste taksijem?” Pitanje nije
obično, lagan drhtaj glasa odaje skrivenu napetost s kojom je izgovorio te riječi. Dakle
prepoznao me je... Kad smo sjeli u salon, razgovaramo o gradu, uspješno izbjegavajući i
najmanju aluziju na ono što se maločas dogodilo u Aveniji jednakosti. Ulazi njegova
žena, pruža mi ruku, krhke prste koje sam vidio zgrčene na kutiji ukrašenoj vrpcama.
Njezino azijatski nepomično lice (riječ je o Vijetnamki) ne pokazuje nikakve osjećaje.
“Donijet ću vam čaj”, kaže uz blag osmijeh i ostavlja nas same.
Nemam mu ništa novo reći. U prvom pismu, dugom tridesetak stranica, s revnošću
kroničara ispričao sam sve što znam o Jacquesu Dormeu, o Alsibu, o tjednu koji je pilot
proveo u Staljingradu. Ne sve, daleko od toga. Poput arheologa jednostavno sam htio
pridodati tu priču povijesti njihove zemlje, kao kad se u inozemstvu otkrije umjetnički
predmet koji pripada nekom narodu pa ga se vrati u zemlju podrijetla. Pričam mu o
svom putovanju u Sibir, o kući zvanoj Rub, o planini Trozub... Na to sam putovanje išao
početkom godine (sada je prosinac) i još je uvijek živo, puno zvukova vjetra, glasova
koje je pročistila hladnoća. Međutim, moje zaneseno pričanje kao da smeta Kapetanu.
Pogađa što mi je cilj: vratiti u domovinu komadić povijesti zametnut u snježnim pusti-
njama istočnog Sibira. Osjećam da mu se lice grči, njegove me oči gledaju a da me ne
vide, pogled mu je uperen u prošlost koja se iznenada ponovno pojavljuje pred nama, u
ovom salonu, u ovo prosinačko popodne. Pogrešno tumačim njegove osjećaje i otkri-
vam svoje karte: knjiga koju pripremam francuskog će pilota spasiti od zaborava, novi-
nari će se zainteresirati za njega, a budući da znam gdje je poginuo, njegove će posmrt-
ne ostatke moći prenijeti u Francusku, u njegov rodni grad...
Zaustavljam se vidjevši da pokušava razvući usne u nesiguran, bolan osmijeh. Glas
mu je viši nego prije, gotovo oštar: “U Francusku? U njegov rodni grad? Čemu? Da bi-
smo ga pokopali na groblju pretvorenom u smetlište? U grad u kojem se ljudi više ne
usuđuju izići iz kuće? Da to vidi?”
Pokraj kuće prolazi automobil, udari ritmičkih slogana uz pratnju bubnjeva prova-
ljuju u salon. Buka mopeda probija se kroz zvuk rap-glazbe. Kapetan govori, odnosno
viče, ali ja ga ne čujem, on shvaća da ga nisam čuo. Uspio sam uloviti samo njegove pos-
ljednje riječi: “... pljuju na to...”
Vrijeme se zaustavlja. Gledam njegovo lice na kojem se pojavljuju kratki trzaji, stis-
nute usne koje grize, drhtavu bradu. Taj se starac svom snagom bori da ne zaplače. Os-
tajem nepomičan, nijem, nesposoban napraviti bilo kakvu kretnju ili izgovoriti riječ
koja bi prekinula ovaj bolni razgovor. Pariški novinarčić koji me nazvao strancem vjero-
jatno je bio u pravu: nikad neću biti Francuz jer ne znam što reći u ovakvoj situaciji.
Znam to reći na ruskom, ali ne znam, a ne bih ni želio to znati reći na francuskom... Oči
su mu ostale suhe, samo su se zacrvenjele.
Naglo zategnuvši čeljust, uspio je ovladati licem koje sada izgleda kao da je ispijeno
dugim tugovanjem. Umornim, muklim glasom, kašljucajući mi govori: “Ne, ne, nema
potrebe... Novinari, govori. Prekasno je... A k tome, znate, Jacques je bio vrlo skroman
mladić...” Vidim kako mu se usne ponovno grče. Ustaje, okreće se prema fotografijama
na zidu. Želi na nekoliko trenutaka izbjeći moj pogled. I ja se dižem i slušam njegova
objašnjenja stojeći mu iza leđa. Na jednoj od slika njih dvojica stoje na trijemu kuće.
Ove kuće. U ovoj ulici. Glas mu je još uvijek neujednačen, često poprima ton koji zadaje
bol.
Iz kuhinje dopire zveckanje suđa. Koristi ga kao izliku: “Lien, je li gotov taj tvoj čaj?”
Njegova se žena pojavljuje istog trenutka noseći pladanj sa šalicama, kao da želi reći:
“Htjela sam vas ostaviti da porazgovarate kao muškarci. Kako nisi shvatio?” On to do-
bro shvaća, pomaže joj da spusti pladanj, zadržava je uhvativši je za ramena: “Ostani s
našim gostom, ja ću se pobrinuti za kolač...” Odlazi u kuhinju. Vidjevši da stojim pokraj
slika, žena nastavlja prekinuto objašnjavanje: “Ovo je slikano u Saigonu...” Mol, svijetli
bok nekog broda, ona i on u bijelom, mladi, žmire na suncu. “A ovo u Senegalu. A ovo
je kod vas, u Odesi, da, poznate Ejzenštejnove stepenice...” Priča mi o njihovim putova-
njima, ne kao što pričaju turisti, nego jednostavno iznoseći razne etape njihova života.
“Li, ne mogu naći lopaticu za kolače!” Ona mi se nasmiješi, ispriča se, odlazi do
muža u kuhinju. Zaobilazim naslonjače, zaustavljam se na drugom kraju salona. Na
zidu je portret: mladić s prostodušnim i ozbiljnim licem, s gustim brkovima, a u kutu
slike godina: 1913. Otac.
Tijekom tog sata provedenog u rodnoj kući Jacquesa Dormea imao sam dojam da je
odlazak vrlo blizu. Ne moj odlazak u Pariz, ne. Ali bio sam sasvim svjestan da naš raz-
govor zamire i da ću nakon čaja morati ustati, baciti posljednji pogled na uokvirene fo-
tografije, otići odavde. Sve troje osjećamo, i svatko od nas to naslućuje kod onog dru-
gog, da je udaljavanje počelo, osjećamo udaljenost koja se pojavljuje između nas i kuće,
a osjećaj je još bolniji jer nam ruke još uvijek mogu dodirnuti naslon starog naslonjača,
a oči se susresti s pogledom portreta što visi na zidu.
Njihova je kuća, pravi obiteljski dom, prožeta polaganim pamćenjem generacija,
ljudskim odrazom što ga poprimaju namještaj i predmeti koji povezuju živote od oca na
sina, bilježe nestanke, pozdravljaju povratak razmetnih sinova. Imao sam upravo taj
Andreï Makine
osjećaj: da se vraćam nakon dugog izbivanja kako bih ponovno pronašao ono što sam
kroz priče upoznao kod Aleksandre. Soba u kojoj mi je davala knjige kao da je u mom
sjećanju bila ovdje, tik pokraj salona u kojem pijemo čaj. Francuska koju sam zamišljao
iza pročitanih stranica je ovdje, u pogledima portreta, u riječima koje čujem. Ali prona-
đena kuća ponovno će se pretvoriti u san.
Razgovor u kojem, znao sam, više ne treba spominjati Jacquesa Dormea često dolazi
do ruba tog pretvaranja u san. Kapetan priča o crkvi koju sam vidio dolazeći ovamo, lo-
kalnoj znamenitosti. Pa zbunjen zašuti, sjetivši se zasigurno istog trena kao i ja starih zi-
dova išaranih grafitima, zakutaka iza apside prljavih od urina. Pokazuje mi knjigu s cr-
veno-zlatnim koricama, prvu koju je pročitao kao dijete. Otvara je s osmijehom, dekla-
mira početak rečenice, naglo je zatvara: buka jurnjave na ulici ne dopušta mu da govori.
Nekoliko sekundi nepomično stojimo, dobacujemo si nelagodne poglede, čekamo da
buka prestane. U skandiranju pjevača čuje se rima: “u ćuzi – u svilenoj bluzi”. Klasna
borba...
Izlazimo na trijem, trenutak stojimo u polutami zimskog sumraka, Kapetan pregle-
dava svežanj ključeva, ja pokušavam razabrati što je u dnu vrta koji zbog drveća izgleda
kao prava šuma. Lien govori jednoličnim glasom, bez gorčine: “Nekad smo se mogli iz-
gubiti u tom grmlju, ali sada je tu parkiralište...” Zakoračim u vrt. Iza granja se vidi ni-
ska, ružna zgrada supermarketa okružena asfaltiranom površinom s koje se čuje metal-
no zveckanje kolica koja upravo skupljaju. “Dobro, možemo krenuti”, izjavljuje Kape-
tan i naginje se kako bi poljubio Lien.
Ta obična riječ “krenuti” iznenada sve objašnjava. Ne krećemo mi, nego zemlja, nji-
hova zemlja, njihova Francuska kreće, udaljava se, a zamjenjuje ju neka druga zemlja.
Ova kuća okružena golim drvećem i tamnozelenim, gotovo crnim granama tise podsje-
ća na posljednju stijenu nekog potonulog arhipelaga.
Rukujem se s Lien, spremam se da se pozdravim s Kapetanom, ali on me zaustavlja:
“Ne, ne, odvest ću vas na kolodvor”, i odvlači me prema izlazu usprkos mom prosvjedo-
vanju. Osjećam da je to za njega više od pristojne geste. Mora pokazati strancu, meni,
da je ovdje, u ovoj ulici, u ovoj zemlji još uvijek kod kuće.
Dok otvara garažu, imam vremena još jednom pogledati ulaz, ogradu na ulaznim
vratima, trijem. Razmišljam kako je u ovom stoljeću koje se bliži kraju ta kuća dvaput
vidjela isti prizor: muškarac s vojničkom torbom na ramenu prelazi ulicu, na križanju se
okreće, pozdravlja ženu koja stoji pokraj ograde na broju šesnaest. Muškarac koji odlazi
na bojište. Križanje... Tu gdje je prije jedan sat Kapetanov automobil bio prekriven plju-
vačkom. U mraku vidim snopove svjetla koji jure križanjem, motori zavijaju. Zabava se
nastavlja.
Kapetan me poziva da uđem, auto kreće prema križanju. Mogao bi skrenuti prije,
proći jednom od poprečnih aleja. Ali prelazimo točno preko mjesta na kojem je par bio
napadnut. Pojavljuje se neki moped, slijedi nas, nekoliko metara vozi tik uz vrata auto-
mobila, potom se odvaja. Kriomice promatram Kapetanovo lice. Maska sa stisnutim us-
nama, oči blago škilje kao da su jako umorne od gledanja.
Trenutak prije nego što smo stigli odlučujem još jednom iskušati sreću. Pitam ga bi li
pristao da se priča o njegovu bratu pojavi pod izmišljenim imenom, da bude lik u roma-
nu. Kao da oklijeva, a onda mi govori u povjerenju: “Znate, još dok je bio vrlo mlad,
Jacques je maštao samo o tome da postane pilot. Imao je idola, asa iz Velikog rata,
Renéa Dormea. Tako je često o njemu pričao da smo ga naposljetku nazvali Dorme.
Ujutro bismo ga zadirkivali: “Dorme, jesi li doletio iz svijeta snova?” I prijatelji iz škole
uvijek su ga tako zvali. A on je zbog toga bio ponosan. Onih nekoliko pisama što ih je
poslao s bojišta potpisao je tim nadimkom...”
U vlaku su mi se ispod spuštenih vjeđa nizale etape u životu francuskog pilota: Špa-
njolska, Flandrija, Poljska, Ukrajina, Staljingrad, Alsib... Malo-pomalo, kao u nekom
sporom optičkom prilagođavanju, taj će život prihvatiti ime Jacques Dorme.
Andreï Makine
U pismu koje sam primio dvije godine nakon našeg susreta Kapetan mi je napisao neko-
liko jednostavnih i primjerenih riječi o knjizi koju sam mu bio poslao, o romanu u ko-
jem sam ispričao Aleksandrin život, bolje rečeno, u kojem sam maštao o njezinu životu.
Jacquesa Dormea u njemu nije bilo. Kapetan je to zacijelo shvatio kao poštivanje našeg
dogovora. Nisam mu imao hrabrosti priznati da je francuski pilot žrtvovan jer su proci-
jenili da je “previše istinit za roman”. Jednako kao i stari general koji se našao usred
osunčanih stepa oko Volge...
Njegovo je pismo bilo napisano na onom preciznom i profinjenom francuskom koji
se u Francuskoj sve rjeđe koristio. Usredotočen na finoću izraza, nisam odmah uočio
trag žaljenja prikriven u njegovim riječima: tiho odobravanje što sam poštovao naš do-
govor i istovremeno neprimjetno žaljenje što ga nisam prekršio. Da, postojala je u tim
recima, između redaka, nada da će nekom književnom čarolijom Jacques Dorme oživje-
ti, a da pritom ipak neće biti prepušten lijenoj radoznalosti zemlje koju danas više ne bi
prepoznao kao svoju.
Proturječje koje sam naslutio u njegovu pismu, oklijevanje između straha od zabora-
va i odbijanja da se uspomena razglasi, nadahnulo me da razmislim o skromnom žanru:
o kronici, u kojoj se samo treba vješto i vjerno držati golog okvira činjenica. A ime pilo-
ta zamijeniti njegovim nadimkom.
Ponovno sam razmišljao o toj poniznoj zadaći kroničara godinu dana poslije, vraća-
jući se iz Berlina. Ni u jednom drugom gradu nisam vidio toliki napor da se podsjeti na
prošlost i toliku pobjedonosnu volju da je se uništi pod gradilištima glavnoga grada koji
se kao feniks diže iz pepela. Pravo govoreći, draže mi je bilo to surovo uništavanje od
onog što se mislilo i govorilo u Francuskoj. Od popustljive ironije povjesničara pokraj
kojeg sam jednog dana sjedio u televizijskom studiju. S blago prezrivim izrugivanjem
govorio je o “Hitlerovim besmislenim, picrocholinskim pohodima”. Sudionici su se na-
smiješili kao da je riječ o dosjetki pa su prihvatili prepucavanje spominjući sramotnu pa-
sivnost Francuske i oštru rusku zimu koja je, srećom, nacistima prepriječila put... Treba-
lo im je odmah odgovoriti, podsjetiti ih da je taj njemački Picrochole pobijedio najsnaž-
nije vojske svijeta i došao do Volge, žile kucavice, na korak od konačne pobjede. Ali nije
se bilo moguće ubaciti, riječi su stalno pljuštale. Tada sam se sjetio jedne geste: francu-
ski pilot razmotava zemljopisnu kartu i ljubičasti šesterokut svoje zemlje prekriva kuti-
jom šibica, a potom je stavlja na crvenu površinu Sovjetskog Saveza. To bi bio najbolji
odgovor stratezima iz televizijskog studija. Ali emisija se već bližila kraju, uz podruglji-
vu primjedbu jednog od sudionika: “U Staljingradu je jedan totalitarizam zavrnuo vra-
tom drugom totalitarizmu, to je sve!” U tom sam trenutku više nego ikad bio uvjeren
da razumijem Kapetanovo oklijevanje... Dok su nam skidali šminku, četiri-pet mladih
žena čekalo je na red za šminkanje, bile su bolesno uzbuđene kao što su to često gosti
koji se nađu u predsoblju medijskih bazara. Radilo se o književnicama koje su trebale
sudjelovati u raspravi: “Može li se perom reći sve o seksu?”
Navečer, nakon emisije, ponovno sam pročitao staru brošuru koju sam pronašao kod
bukinista uz Senu. Bila je otisnuta na lošem, hrapavom i izblijedjelom papiru, objavlje-
na jedva tri mjeseca nakon poraza u lipnju 1940. U njoj su se nalazili francuski ratni po-
dvizi iz kojih se nisu izvlačile povijesne lekcije. Fragmentarna kronika koju su k tome
Nijemci cenzurirali, niz skica uhvaćenih na mjestu događaja: obrana nekog sela, borba
prsa o prsa u nekom gradiću, gubitak broda... Datumi. Imena. Činovi. Rat kako ga vide
vojnici, a ne onaj koji se pola stoljeća poslije ponovno odigrava u povijesnim knjigama:
“Nakon sedmodnevnih stalnih borbi pukovnija se povukla u regiju Charmes. Četiri
francuske divizije u formaciji četverokuta i okružene sa svih strana ondje vode beznad-
nu bitku. Osamnaesta pješačka divizija izgubila je više od polovice ljudstva...
Bitka tada postaje neobično žestoka. Vodi se ručnim bombama, na nekim mjestima
bajunetama. Satnik Cafarel sam brani svoje zapovjedno mjesto i pogiba... Drugi bata-
ljun 17. pukovnije alžirskih strijelaca izgubio je u ta dva dana: 12 časnika od ukupno 15,
sve podčasnike osim četvorice, četiri petine ljudstva. Junački su pali ne odstupivši ni mi-
limetra...
Brojni sastav divizije sada je sveden na nekoliko ljudi. U 18 sati neprijatelj, koji želi
okončati bitku, pokreće opći napad. Koristeći se streljivom ranjenih i poginulih, konja-
ništvo 2. divizije odolijeva napadu. Strojnice ispucavaju zadnje šaržere. Odbacuju nepri-
jatelja...
Torpednjača Foudroyant brzo tone. Pramac broda ostaje nekoliko minuta iznad vode.
Zapovjednik Fontaine zadivljujuće hrabro ostaje stajati na pramcu sve dok njegov brod
sasvim ne potone...”
Upravo je te noći kronika o životu Jacquesa Dormea doista počela nastajati u meni.
Znao sam da ću morati govoriti i o onom dječaku koji je otkrivao zemlju u kojoj su ži-
vjela četvorica plemića iz pokrajine Guienne, i vojnik iz posljednjeg četverokuta, i onaj
drugi vojnik koji je pao na obalama rijeke Meuse, a bio je “gotovo jednako bijedan kao
kad je došao u Pariz”. Trideset godina poslije oni su za mene bili vrlo slični satniku Cafa-
relu, zapovjedniku Fontaineu, 2. bataljunu 17. pukovnije alžirskih strijelaca.
Andreï Makine
Tjedan dana po povratku iz Berlina vratio sam se u grad Jacquesa Dormea. Ovaj sam
put namjeravao odsjesti u hotelu, provesti tu nekoliko dana da bih imao vremena re-
konstruirati nekadašnji izgled grada, kao što se obnavlja mozaik. Umjesto komadića
emajla tu bi bilo stoljetno stablo pokraj grafitima išarane crkve, cimer pekarnice, cvjet-
na slova koja se nisu promijenila od međuratnog razdoblja, pogled na ulicu koja bježi
od ružnih, paraboličnih satelitskih antena. Mislio sam da ću makar na tren moći nanovo
sastaviti ono što je Jacques Dorme gledao dok je bio mlad, njegov rodni grad, njegovu
domovinu.
Nazvao sam Kapetana nekoliko puta, ali nije mi se javio ni on ni Lien. Šutjela je i po-
ruka na njihovoj telefonskoj sekretarici čija me je ironična pristojnost prije nasmijavala.
Da sam morao zamišljati te trenutke u zapletu nekog romana, vjerojatno bih pisao o
svojoj sve snažnijoj uznemirenosti, o pitanjima... Zapravo, prvo na što sam pomislio bila
je smrt. A najživlji osjećaj koji je ta misao pobudila nije bila tuga, čak ni grižnja savjesti
što sam zakasnio i izgubio vrijeme na nevažne sitnice koje obično prate objavljivanje
knjige. Ne, bio je to osjećaj nijemosti. Kao da jezik na kojem smo Kapetan i ja razgova-
rali više nitko ne govori.
U vlaku sam razmišljao o tome kako je dojam da govorim nestali jezik jednak dojmu
koji je Aleksandra zacijelo imala cijelog svog života u Rusiji.
U Aleji Marne ništa nije upućivalo na smrt. Iza zatvorenih prozorskih kapaka na broju
šesnaest mogla se naslutiti samo odsutnost, pustoš. Vrata garaže bila su prekrivena svje-
tlećim škrabotinama koje su s vremenom izgubile agresivnost. Željezna žica kojom je
na šipke ograde bio pričvršćen natpis “prodaje se” bila je hrđava. Ali iz poštanskog san-
dučića nije virio nijedan papir. Okrenuo sam se kad sam začuo poznati glas: bila je to su-
sjeda s broja jedanaest za koju sam mislio da je stara operna pjevačica. “Ja uzimam sve
te reklame, moram, inače bi ih oni zapalili, kao kod susjeda preko puta...” Otvorila je
sandučić, izvadila neki prospekt. Govorila je o “njima” bez imalo srdžbe, prije rezignira-
no, kao što u ovom sjevernom kraju govore o ružnom vremenu.
“Lien je otputovala u Kanadu. Ondje namjerava živjeti, blizu svoje sestre...” Dijago-
nalno smo prešli ulicu, od broja šesnaest do broja jedanaest. Uvjerena da sam u toku,
“pjevačica” mi nije bogznašto rekla, tek ponešto o Lieninu odlasku i da je sa sobom po-
nijela mužev pepeo.

Kad sam ostao sam u Aleji Marne, vrlo sam jasno zamislio posljednje minute prije
odlaska. Lienino lice, blijedu bezizražajnu masku i snagu nepomičnog azijatskog lica
koje bolje izražava bol nego lice izobličeno patnjom. Vidio sam je kako silazi s trijema,
zatvara ogradu, sjeda za volan...
Zaustavio sam se na križanju preko kojeg je prošla. U vlažnom i mutnom sumraku
ulične su se svjetiljke ispunile mliječnoplavom svjetlošću. U telefonskoj govornici s raz-
bijenim vratima visjela je neoštećena slušalica i moglo se čuti šuškanje glasa, kao da bi
netko tu još mogao nazvati. Vjetar je podizao nagorjele stranice telefonskog imenika.
Među kućama što su se nizale u Aleji Marne mogao sam razabrati ogradu na broju
šesnaest. Da bi se razumjela zemlja Jacquesa Dormea, dovoljno je tih stotinjak metara,
pomislio sam, dovoljna je razdaljina između kuće koju je vojnik upravo napustio i križa-
nja na kojem se okrenuo kako bi bacio posljednji pogled na one koji će ga ostati čekati.
Andreï Makine
... Uzlijećući, helikopter se jako naginje, pa mogu vidjeti kuću zvanu Rub, osvijetljene
kuhinjske prozore. Čini mi se da je i pilot bacio pogled prema tom svjetlu. Možda pos-
ljednjem svjetlu sve do Arktičkog oceana, pomislio sam. Ne uspijevam odrediti veličinu
bijelog beskraja koji se ukazuje pred nama i koji u velikom ledenom naletu usisava naš
lagani kokpit kao mjehurić mlakog zraka.
Nedirnuta pustoš planinskog lanca Čerski.
Visina vrhova neprimjetno raste, to se može uočiti po nestanku malih tamnih pruga,
patuljastih stabala koja su se još prije nekoliko minuta uspijevala zakvačiti za krajnju
granicu tundre. A gore postoje samo dvije tvari, led i stijena. I dvije površine: zaravni
prekrivene snijegom tvrdim poput granita i goli hrptovi koji se iz njih probijaju.
Nakon sata leta slijećemo na jednu od zaravni. Iz visine se taj teren čini vrlo prostra-
nim, ali kad smo se spustili, uglavio se između dva bijela zida, postao duga pukotina
usred zaleđenih obronaka. Pomažem dvojici Lavova da iskrcaju materijal, da ga ravno-
mjerno rasporede na malim niskim saonicama.
“Koliko punjenja eksploziva imate?” pita ih pilot. Veliki Lav se zbunio u brojenju.
Mali dovikuje revno poput izviđača: “Dvanaest, šefe. Započinjemo s izlaskom sunca, a
završit ćemo prije zalaska. Poslije toga imamo točno toliko vremena da sve ponovno
ukrcamo.” Sunce još nije izišlo. Danas će biti na nebu sat i trideset pet minuta, objašnja-
va mi pilot... Geolozi odlaze prema padini što se neujednačeno stupnjevito uzdiže. Pilot
ispruži ruku prema golemoj stijeni, pokazuje mi put. Treba zaobići ledenu barijeru, izići
iz doline, hodati uz usku zaravan sve dok se vrh, koji će prvo izgledati kompaktno, ne
podijeli u tri gola šiljka: Trozub...
“Naši bombarderi danas imaju dvanaest punjenja. Čut ćete dakle dvanaest eksplozija.
Dobro ih brojite. Kad čujete posljednju, vratite se istog trena. Njih će dvojica još morati
pokupiti to svoje kamenje i odmah odlazimo. Nećemo vas moći čekati...”
Odlazim pogledavajući nazubljene planine oko terena na koji smo sletjeli, nastojim
zapamtiti neke orijentacijske točke. Nebo je već gotovo sasvim svijetlo, sunce će izići za
pola sata... U trenutku kad zaobilazim stijenu u kojoj je ledena spilja i više ne vidim te-
ren čujem prvu eksploziju.
Zvuk sedme eksplozije koji se nekoliko puta odbio od planine dopire do mene upravo u
trenutku kad otkrivam stjenovit, masivan vrh srebrnaste gustoće. Njegovi obrisi podsje-
ćaju na velik mliječni kremen što su ga vjetrovi grubo isklesali. Gledam na sat: već je
prošlo dvadeset minuta otkad se sunce diglo. “Diglo” znači da klizi nisko po obzoru, ne-
vidljivo iza planina, a onda nestaje i nastupa noć koja traje više od dvadeset sati.
Kao kod svih planina kojima se približavamo čini se da vrh uzmiče, s mukom i sporo
napredujem u vremenu koje me odguruje, usporava kao tvrdi snijeg po kojem se kli-
žem.
Nakon osme eksplozije gotovo odmah slijedi deveta, kao da je njezina jeka. A vrh je
još uvijek u jednom bloku. Naposljetku, možda to i nije Trozub. Gledam oko sebe: u
tom se smjeru nalaze tri ili četiri vrha.
Sustiže me odjek desete eksplozije, već je prigušen i potmuo, što mi otkriva koliki
sam put prešao. Nevidljivo sunce na nebu je već tričetvrt sata. Ubrzavam korak, pokuša-
vam trčati, padam. Kako bih se podigao, opirem se o snijegom prekriveno tlo koje je
hrapavo i suho poput brusnog papira.
Iznenada dvije uske zrake svjetla zasijecaju vrh. Njegova površina, koja se činila rav-
nom, oblikuje male plohe, rebra, udubine u kojima drijema gusta ljubičasta tmina. Sun-
ce se probilo kroz neki tajni procjep, kroz prosjek koji oživljava taj kratki snop svjetlosti.
Sljedeće punjenje eksplodira jako daleko. Niz jeka još je duži nego prije. Jedanaesta eks-
plozija? Ili već dvanaesta, posljednja? Više ne znam jesam li dobro brojio. Sjećam se pilo-
tovih riječi: “Nećemo vas čekati jer bih inače u mraku rotorom raskomadao sve ove
hrpe kamenja”. Trčim, pogled mi je uperen u vrh, poskliznem se nekoliko puta, tlo više
nije nepomično, vjetar tjera duga vlakna snježnog vrtloga. Sa svakim se korakom, me-
đutim, može uočiti promjena. Zraci svjetla se šire, dijele planinu na tri ogromna krista-
la, razbijaju joj vrh koji ne sliči na trozub, nego prije na slomljeno krilo ptice. Nailazim
na strminu, zaustavljam se, hladnoća mi je do krvi izgrebla grlo. Sivkasta snježna bujica
s jednog ledenjaka prepriječila mi je put. Promatram tri osvijetljene plohe planine: ka-
men je bjeličast od inja, snijeg koji je rijedak u ovim krajevima sa suhom zimom ne us-
pijeva se uhvatiti za glatke plohe. Strme padine, prosjeci, divovski zupci na kojima se
skuplja vječni snijeg koji su tisućljeća tek neznatno preoblikovala. I snopovi sunčanih
zraka koji već gube sjaj. Ništa drugo. Ništa...
Iznenada ugledam križ aviona.
Dvije prekrižene tamne pruge na smećkastoj stijeni koju je posvijetlilo inje. Ne nalaze
se u osvijetljenom trokutu vrha, nego puno niže, u podnožju tog snopa. Obris aviona
lako se razaznaje, nije se raspao u sudaru, nego se u pokušaju da se prizemlji zabio u sti-
jenu i tu je ostao, srastao s planinom, s njezinom arktičkom pustinjom i beskrajnim no-
ćima.
Andreï Makine
Ni na što nisam mislio. Ništa nisam osjećao. Čak ni radost što sam postigao cilj.
Samo sigurnost da proživljavam bit onoga što sam morao shvatiti.
Sunčane zrake sve su slabije. Ali avion se još uvijek može vidjeti. Vidim čak i odsjaj
kokpita. Pod njegovim se staklom naslućuje odraz života. Tihog života, usredotočenog
na prošlost od koje na ovoj zemlji uskoro ništa više neće ostati. Života koji riječima nes-
pretno nazivamo čas smrt, čas zaborav, čas uspomena na ljude.
U sjećanje mi tada dolaze riječi visokog starog čovjeka koji je pokušao govoriti o tom
životu i o udaljenosti koja nas od njega dijeli: “... oni neće problijedjeti gledajući Nebo
ni pocrvenjeti gledajući Zemlju”. U prošlosti koju sam dugo sanjao, a sada je odjednom
bila tu, jedan pilot iskače iz svog kokpita i uspravlja se pokraj aviona, ruku drži na bridu
krila. Beskrajno mi je bliska njegova šutnja, pogađam što znači pogled koji je usmjerio
na Zemlju. Stara drvena kuća usred stepa, jedna ratna noć, spore riječi jedne žene, prvi
nalet proljetne oluje, kratka ljubav čija se vječnost runi s perlama što sipe s prekinute
ogrlice...
Odjek eksplozije je dug, a njegovo ponavljanje titra poput dugog i sve jasnijeg vala.
Zvuk koji se stišava i stvara dojam da odzvanja izvan naših života, u daljini, a ovaj je ar-
ktički dan tek njezin kratkotrajan odraz. Ovdje se tonovi jeke gase, prekriva ih zvuk le-
denih iglica koje vjetar kovitla po tlu. Ali ondje dolje muškarac koji uspravno stoji po-
kraj svog aviona još uvijek ih čuje. Tu dugu pjesmu rastanka, pjesmu svjetla.
Sunčana zraka upravo se ugasila, križ aviona nestaje u blijedoj noći koja brzo pada.
Naleti vjetra brišu obrise planina. Neću vidjeti stijene koje su mi na dolasku služile kao
putokaz. Međutim, titraji posljednje jeke kao da su još uvijek živi među planinskim vr-
hovima. Sasvim tanka struna koja odolijeva vjetru. Osjećam kako titra duboko u meni.
Samo je moram i dalje slušati i naći ću put natrag.
BILJEŠKA O AUTORU
Kako ispripovijedati priču o Jacquesu Dormeu, francuskom pilotu koji se igrom sudbi‐
ne u Drugom svjetskom ratu našao u Sovjetskom Savezu? Ovaj roman Andreïa Maki‐
nea opisuje traganje za odgovorom na to pitanje. Priča je naizgled jednostavna i može
se pročitati već u prvom poglavlju romana: “Pilot koji je došao iz daleke zemlje susreće
ženu iz iste te zemlje i vole se svega nekoliko dana u gradu od kojeg će uskoro ostati
samo ruševine; potom on odlazi na kraj zemlje da bi prevozio avione za bojište i gine
razbivši se o ledenu padinu, pod blijedim svodom polarnog kruga”. Riječ je, međutim, o
priči koja se još u djetinjstvu utkala u pripovjedačev život, pa je priča o Jacquesu Dor‐
meu ujedno i priča o dječaku koji postaje romanopisac.
Dječak odrasta u sirotištu koje okuplja djecu čiji su se roditelji “proslavili u posljed‐
njem ratu, ali su se zatim pokazali nedostojnima svojih podviga” i koja dijele zajednički
san: “otac-heroj nepravedno osuđen pa napokon rehabilitiran, vraća se, ulazi u učioni‐
cu, prekida nastavu i izaziva nijemo oduševljenje nastavnice i školskih drugova”. Ta im
maštarija pomaže da pobjegnu iz svakodnevice domskog života u kojem su odnosi
među vršnjacima “određeni pravilima snage i napeti do krajnost”. Osim nastave djeca
imaju i druge obaveze: “Naši praznici, uostalom, nisu sličili praznicima normalnih uče‐
nika. Slali su nas da čistimo željezničke pruge koje su često bile zametene zbog snjež‐
nih oluja Ili bi nas pak s vremena na vrijeme zbog nekog službenog posjeta poredali u
počasni špalir. (...) Najčešće su nas trebali tijekom praznika jer je normalnu djecu u to
vrijeme bilo teško okupiti. Ili pak kad je bilo izuzetno hladno jer su roditelji odbijali izla‐
gati svoju djecu udarima vjetra na minus dvadeset pet stupnjeva.”
Za razliku od većine domske djece pripovjedač ima utočište: subotom navečer odla‐
zi k Aleksandri, ženi koja je poznavala njegove roditelje. Francuskinja Aleksandra dje‐
čaka uči francuski. Taj je jezik “jedino blago koje joj je preostalo i koje je mogla podije‐
liti sa mnom”, kaže pripovjedač. Aleksandra dječaku otvara vrata svog skromnog
doma, ali i vrata novog i zanosnog svijeta književnosti. Tijekom godina u njemu sazrije‐
va pisac koji želi napisati priču o Jacquesu Dormeu, članu eskadrile koja je u Drugom
svjetskom ratu održavala zračni most između Aljaske i Sibira (Alsib), prevozeći američ‐
ke vojne zrakoplove kojima su se Rusi potom koristili u borbi protiv nacista. Dječaka u
početku zanimaju samo ratni detalji (brzina aviona i njihov akcijski radijus, modeli pi‐
štolja i plinskih maski itd.) i tek godinama poslije shvaća da bit priče o Jacquesu Dor‐
meu čini njegova ljubavna veza s Aleksandrom koja je trajala svega nekoliko dana i
koju kao dijete nije znao “čitati” Oko te jezgre romana nalaze se dva povijesna okvira.
Stariji čini slika Sovjetskog Saveza u vrijeme Detanta, odnosno sredinom 1960-ih, a no‐
viji slika Rusije i Francuske krajem 20. stoljeća.
U Makineovu romanu ima elemenata koje će prepoznati mnogi čitatelji koji su živjeli
u komunističkom režimu: mlađima su zasigurno još u sjećanju pionirske bijele košulje i
crvene marame, priredbe na kojima se veličao komunizam i Partija, školski panoi ukra‐
šeni parolama, radne akcije, a stariji pamte i partijske komesare, političke logore i ljude
u crnim kožnim kaputima koji su krojili ljudske sudbine. Zemlja i nebo Jacquesa Dor‐
mea nije, međutim, politički roman jer Makineu je povijesno vrijeme manje važno od in‐
dividualnog vremena koje kao da se kreće po nekom paralelnom kolosijeku, neprekinu‐
to, krhko i drugima nevidljivo. U tom drugom vremenu nalazimo grozdove jorgovana,
miris divlje trešnje, zvijezde što plutaju na površini vode, tamu što svjetluca poput pre‐
lomljene pločice tinjca, divlju svježinu oslobođenih voda, životinjsku snagu leda, bes‐
krajne stepe i snježna sibirska prostranstva. I priču o ljubavi zgusnutoj u svega sedam
dana u kojoj će se ljubavnicima “sve događati istovremeno prvi i posljednji put”.
Takav je pristup vidljiv u sva tri romana Makineove tzv. rusko-francuske trilogije, pa
se duhovita sintagma “Proust iz stepa” kojom su ga opisali neki francuski književni kri‐
tičari čini u potpunosti opravdanom.
Biografski podaci o Makineu vrlo su oskudni. Uvjeren da se književno djelo može uni‐
štiti ako mu se prilijepi biografija, Makine ustrajno odbija govoriti o svom životu prije
dolaska u Francusku. Zna se, ipak, da je rođen 1957. godine u Krasnojarsku u Sibiru.
Doktorirao je na Sveučilištu u Moskvi s temom iz francuske književnosti. Godine 1987.
došao je u Pariz gdje je zatražio i dobio politički azil. Prvih godina pariškog života, obi‐
lježenih neimaštinom, na francuskom je napisao nekoliko književnih djela za koja je us‐
trajno, ali neuspješno tražio izdavača. Kada je na naslovnoj stranici svog romana Kći
junaka Sovjetskog Saveza (La Fille d’un héros de l’union soviétique, 1990) dopisao “s ru‐
skog preveo Albert Lemonnier”, taj mu je. lažni podatak otvorio vrata francuskog izda‐
vača Roberta Laffonta. Pet godina poslije doživio je velik uspjeh s romanom Francuska
oporuka (Le Testament français, 1995) koji je dobio dvije najprestižnije francuske knji‐
ževne nagrade: Goncourt i Medieis. Od 1990. do danas Makine je objavio dvadesetak
djela (od čega četiri pod pseudonimom Gabriel Osmonde), među kojima posebno
mjesto zauzima spomenuta rusko-francuska trilogija koju čine romani Francuska opo‐
ruka, Rekvijem za Istok (Requiem pour l’Est, 2000) te Zemlja i nebo Jacquesa Dormea
(La terre et le ciel de Jacques Dorme, 2003).
U ožujku 2016. Makine je postao članom Francuske akademije. Time je, na neki na‐
čin, u javnosti okončana rasprava o tome je li Makine ruski ili francuski pisac. Za sa‐
mog Makinea ta je dilema, međutim, bila bespredmetna. Sva je svoja djela napisao na
francuskom i čvrsto je vjerovao da ga upravo to svrstava među francuske pisce. Tako
je u jednom intervjuu iz 2006. ustvrdio: “Kada netko počne pisati na francuskom, auto‐
matski postaje francuski pisac. Je li on dobar ili loš pisac, to je puno važnije pitanje.”
A o Makineu kao dobrom piscu svjedoči i podatak da su njegovi romani prevedeni na
četrdesetak jezika. Moglo bi se reći da je dobro poznat i hrvatskim čitateljima: u bibli‐
oteci Na tragu klasika 2005. godine objavljena je Francuska oporuka, godinu dana pos‐
lije Rekvijem za Istok, a 2013. Knjiga kratkih vječnih ljubavi (Le livre des brèves amours
éternelles).
Sanja Šoštarić
Sadržaj
Zemlja i nebo Jacquesa Dormea 3
I. 6
II. 21
III. 37
IV. 50
V. 58
VI. 77
VII. 94
BILJEŠKA O AUTORU 109

Andrei Makine Zemlja I Nebo Jacquesa Dormea

Enviado por

Dados do documento

Título original

Direitos autorais

Formatos disponíveis

Compartilhar este documento

Compartilhar ou incorporar documento

Opções de compartilhamento

Você considera este documento útil?

Este conteúdo é inapropriado?

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

Andrei Makine Zemlja I Nebo Jacquesa Dormea

Enviado por

Direitos autorais:

Formatos disponíveis

Nakladnici

Disput, Dubrava 37, Zagreb

Urednica biblioteke Na tragu klasika

Godina i mjesec objavljivanja

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

godinu za godinom, od 1921. do lipnja 1940, kad je napustio zemlju...

prašeno brašnom odbacuje u zid.

šte. “Napredak...”, pomislio sam nastavljajući hod.

podzemni prolazi pretvoreni u bijedne tržnice. Starci su nudili na prodaju predmete na

be lice, a razlomljene kapljice suza rasprskavaju pogled. Odjednom sam shvatio da je

Ne znam je li bila svjesna da su me upravo njezine pohvale ponukale na to besmisle-

Spuštajući se Ulicom Bac, razmišljao sam da bi se iz djetinjaste jednadžbe između stvar-

Unaprijed sam znao da je nemoguće prepravljati sudbinu Jacquesa Dormea. Učiniti je

Ozlijedio sam se pokušavajući na mokroj padini zadržati kontejner za smeće iz sirotišta.

moskovskih događaja sada je uslijedilo povlačenje njegova “Govora u Kongresu” iz pro-

Kad bi se u stilu romana pisalo o tom poučavanju, zasigurno bi se u opisu francuskog

Ta me opreka jednog dana dovela do Alphonsea Martinvillea... Ruku umrljanih čađom,

ma na nosu, čelo mu je nabrano, kažiprstom klizi po rečenicama nekog zaboravljenog

Sunce se diže, nad Nancyjem sja,

zorima. Ruke nam se prekasno pokreću, pozdravljaju motocikliste na začelju kolone.

ga u vrbiku na obali rijeke, na jednom od njegovih mjesta za ribolov. Bilo mu je neugod-

ovakvog čovjeka mora ostaviti traga.

Okružile su ga službene osobe i, ponovno oblikovavši liliputansku pratnju, usmjerile

“Ja ne pretendiram ni na što, ja jesam...”

Prekasno se iskrcao u Španjolskoj (moja želja da ga vidim na čelu neke međunarodne

Na dan njegova dolaska u obiteljski dom objavljen je rat. Njegov je šesnaestogodišnji

Prisjetio se te zgode s plavojkom i plinskom maskom tijekom besane noći u Staljingra-

Tijekom mjeseci provedenih u zatočeništvu često se u mislima vraćao na svibanj i lipanj

su se pogledali. Ne rekavši ni riječ, kao da je jednostavno došao red na njega, Jacques

procjenjuje kut, udaljenost, brzinu kojom se približava... Želi upozoriti muškarca u

zaspi. A posebno će ga proganjati misao da nikada nikome neće moći objasniti da je i

košulju, ulaštiti cipele i obrijati se. Bit će to iznenađenje...”

ukupno mogla dati samo toliko vojno sposobnih ljudi.”

neće imati vremena provesti istragu.

Pretjecale su minute koje su malo-pomalo povezivale čovjeka i njegov stroj, usklađivale

nijela mužev pepeo.

Você também pode gostar