Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Katedra za etnologiju i kulturnu antropologiju

Kolegij: Kulture postsocijalizma

Mentor: dr.sc. Tomislav Pletenac

Kad politika „uskrati blagost“

(politički jezik, književnost i društvena odgovornost: slučaj “Uskraćene
blagosti” Stjepana Vukušića)

Zagreb, 7.srpnja 2009.

 Uvod:

U ovom radu obrađivati će se tematika političkog jezika kao kulturno-društvene

pojave koja svojim principima i načinom funkcioniranja čini jedan od sociolektova sustava
jezičnog komuniciranja. Politički jezik sagledavati će se, također, kao povijesni fenomen u
kontekstu njegove uporabe u sistemu socijalističkog samoupravljanja bivše države,
Jugoslavije. Njegove određenosti kao teorijskog konstrukta, bit će iznešene u ovom radu kao
podloga kritičkoj analizi knjige “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića i političke situacije
tj. političke represije u vrijeme njezina objavljivanja. Teoretsko-metodološke pretpostavke
vezane uz politički jezik, autorske, političke i osobne slobode koje će se iznijeti u prvom
dijelu rada poslužit će pri opisu specifične situacije do koje je došlo po objavljivanju ove
knjige 1982.godine. Sama analiza poslužit će kao uprimjerivanje navedenih teoretski
obrazaca, kako bi se pokazalo u kojoj mjeri ovaj društveni događaj prikazuje “stvarnost”
književnog izražavanja i shvaćanja književnog stvaralaštva kao političkog, a ne osobnog ili
umjetničkog čina. Činjenica da je ova knjiga, barem na području istarske županije tj.regije
izazvala velike polemike koje su imale znatne reperkusije na život autora knjige, kao i
izdavača, te svih osoba uključenih posredno i neposredno u stvaranje ili obranu navedene
knjige i njene relavantnosti za tadašnje društvo. Kako je navedeno, rad će se sastojati od dva
dijela; prvi koji će obrađivati teoretske pretpostavke političkog jezika, kao pojave koja je
dovela s različitom “uspješnosti” do promjena u shvaćanju postojećeg sustava, i do postupne
“devalvacije” vrijednosti koje su se smatrale integralnim dijelom funkcioniranja društva kao
takvog, i drugi koji će na određenim primjerima pokazati kakvo je stanje bilo u bivšoj
Jugoslaviji tj. kakva su bila stajališta književnih stvaralaca, kao što je bio Vukušić, političkih
elita koje su si uzele za obavezu da donesu sud o prihvatljivosti ovakvog načina pisanja i
medija koji su na zanimljiv način pristupali problemu, istodobno procjenjivajući umjetničke
vrijednosti knjige i političku odgovornost autora kao člana društva, te prenoseći osuđujuće
stavove za to zaduženih radnih odbora.
 Politički jezik

Jezik, kao društvena institucija, opća je pojava koja omogućuje simboličko

razmišljanje svakom pojedincu, kako je govorio Ferdinand de Saussure u svojim
predavanjima. Ljudske misli dobivaju svoj smisao kroz jezik, ostvarivanjem u govoru. Život
čovjeka kao misaonog bića u društvenoj zajednici ne bi bio moguć bez uporabe jezika koji,
kao postojana društvena pripada društvu, i ima svoj uzrok u njemu. Jezik jest ovisan o
društvu, no on istodobno djeluje proizvodeći i reproducirajući društvene obrasce, a i samo
društvo. Jednom kad se ustali u društvu, tada postaje način društvene egzistencije ljudi koji ga
koriste i mjesto u kojem se pojedinci pronalaze i stvaraju. U tom smislu, jezik ima važan
utjecaj na misao, a istodobno i na cjelokupno društvo, te na kulturu čiji je konstitutivni dio.
Zanimljiv uvid u povezanost jezika, društva i kulture daje Edward Sapir s poznatom misli:
“Dva jezika nikada nisu dovoljno slična da bi se moglo smatrati da predstavljaju istu
društvenu stvarnost. Svjetovi u kojima različita društva žive su različiti svijetovi, a ne jednaki
svjetovi s različitim etiketama koje su im pridružene 1” (Sapir, 1958 ,str. 69). Razvidno je da
svaki pojedini jezika pripada određenoj zajednici kojoj mora funkcionalno služiti kako bi
članovi te zajednice mogli uspješno obavljati svoje društvene obaveze. Kako u različitim
društvenim prilikama nije moguće koristiti se jednakim načinom izražavanja tj. jednakim
kodovima2, tako je jezik nužno podijeljen na razne “podjezike” koji bi trebali, iako pripadaju
globalnoj formi, “opslužiti” pojedince u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji. Time jezik
postaje globalni sustav koji podrazumijeva sporazumijevanje na različitim razinama, koristeći
različite podsustave kako bi učinkovito predstavio izvanjezičnu stvarnost i odnose koji
vladaju u njoj, te specifične čovjekove osjećaje i misli.

Prateći tu misao, možemo gledati na politički jezik, kao dio jezika kao općeg sustava,
koji u posebnim situacijama i na poseban način koristi elemente jezičnog izražavanja kako bi
ih povezao s političkom situacijom govornika. Taj “kodeks” riječi ima svoje značajke koje ga
odvajaju od svakodnevne komunikacije i prosječnog pojedinca, iako je poznato da ima velik
utjecaj baš na tog pojedinca od kojeg je odvojen.

1
“No two languages are ever sufficiently similar to be considered as representing the same social reality. The
worlds in which different societies live are distinct worlds, not merely the same world with different labels
attached.”

2
U ovom smislu, kod znači povezivanje jezičnog izraza i različitih izvanjezičnih fenomena.
Politički jezik se, dakle, može podijeliti u dva tipa:

a) Onaj govor koje koriste političke elite na način kojim se propagira postojeća vlast,
moći i autoritativnost

b) Onaj govor koji se ne koristi kao volja nad narodom, nego volja u ime naroda

Drugi tip podrazumijeva u svojoj osnovi demokratski način funkcioniranja društva, jer
ne podrazumijeva vrhovnu moć koji ima neki pojedinac ili skupina nad cijelokupnim
stanovništvom koja mu/im je prirođena ili dana od strane nekog vrhovnog bića.
Podrazumijeva se da građani određene države svojom voljom prepuštaju svoj suverinitet
nekom drugom tj. daju mu da govori u njihovo ime, no u modernim društvima često se
događa da postoje različite definicije demokracije, te pojedinci znaju se često koristiti onim
prvim tipom govora kako bi održali moć i vlast koju imaju na narodom, iako u suptilnijem
obliku. Takav način govorenja kao cilj ima nekoliko stvari:

a) Učiniti stvarnost podnošljivom opravdavajući svoje postupke ostalim društvenim

akterima

b) Prihvaćanje društvenog poredka od strane mase kako ne bi bilo kritike vlasti ili
potrebe za promjenom

c) Ideologizacija većeg broja ljudi kako bi pojedinci gledali očima vladajućih što
omogućuje prethodni cilj

d) Govorenje na taj način osigurava korist pojedincima koji su nagrađeni radi podrške
vladujućoj klasi, stranci itd.

Način izražavanja takvih političkih aktera podrazumijeva korištenje određenih jezičnih

obrazaca kako bi se njihova poruka “provukla” što neprimjetnije do pojedinca. Takva
“zlouporaba” jezika, političkog jezika dovodi do raskida povezanosti značenja i izraza čime se
pojedinci odvajaju od političke elite, te se postavljaju granice koje se ne mogu i ne smiju
prijeći.

Jezik kao sredstvo komunikacije podrazumijeva, barem 6 funkcija kako ih navodi

Jakobson u knjizi “Linguistics and Poetics”: poetsku, referencijalnu, emotivnu, metajezičnu,
konativnu i fatičku. Smatra se da su dvije glavne: referencijalna koja se odnosi na
izvanjezičnu stvarnost i prenošenje iste, te emotivna koja se odnosi pojedinca i njegovu
potrebu za samoizražavanjem i samoostvarivanjem kroz govor. No, u političkom jeziku,
naprotiv, dominantnu ulogu imaju poetska funkcija koja se odnosi na način strukturiranja
poruke u iskazu kako bi bila što prilagođenija svojem cilju i metajezična funkcija koja služi
analiziranju jezičnih sredstava koja se mogu koristiti iskazivanju.

Kod političkog govorenja, nije samo važan način na koji se govori, nego i politički
subjekt koji govori. Dakle, važna je osobna koja se upušta u takav način govorenja, jer nije
svakom pojedincu dopušteno da izražava na način kako želi - to ovisi o situaciji i događaju.
Prihvaćeno je da pojedinac koji se nalazi u poziciji da govori u ime nečega i nekoga, mora
imati figurativnu ulogu i simboličku važnost što se očituje u konstativnosti tj.
performativnosti njegovog čina kako navodi Austin u svojim razmišljanjima. Ovdje se očituje
produktivna priroda jezika koja proizvodi značenje i strukturira odnose pojedinca i društva, te
pritom može služiti kao način stvaranja i potvrđivanja nečije moći ili vlasti. Austin prvi
navodi moć konstativnih iskaza kao proizvodnih snaga jezika u svojoj teoriji govornih činova,
gdje tvrdi da su iskazi konstativni 3 kada tvrde nešto tj. kada predstavljaju određenu činjenicu
kao nešto stvarno što može biti točno ili netočno. Također, navodi i drugi oblik iskaza,
performativni4 koji ima u svojoj osnovi namjeru da se nešto učini što podrazumijeva da
postoji osoba koja u toj prilici je ovlaštena da kaže taj iskazi koji onda može ili ne mora
obvezati primatelja poruke da to učini. Važno je napomenuti, da Austin nije samo smatrao
važnom namjeru pojedinca, nego i činjenicu da postoji prihvaćeni konsenzus oko toga tko,
kada i kako može govoriti. On smatra važnim to što pojedinci kao primatelji svjesno
prihvaćaju sve što se implicira iskazom: osobu, njenu namjeru, prigodnu situaciju i rezultat
koji se želi postići. Pierre Bourdieu prihvaća ideja Austina i dodaje sociološku dimenziju
kojom je želio objasniti određene pojave koje se javljaju u jeziku kao društvenoj pojavi.
Bourdieu tvrdi da institucionaliziranje političkog govora rezultira njegovom uspješnošću da
ostvari svoje ciljeve, jer je to rezultat “delegirane” moći koju posjeduju pojedinci u poziciji.
Politički jezik kao institucija postaje opetovanim ponavljanjem određenih elemenata koji
postaju opće prihvaćenim, kao i načela za koja se zna kada i kako trebaju biti korištena da bi
postigao željeni učinak. Takav jezik je izrazito funkcionalan, jer se politički akteri njime
koriste kako bi ostvarili svoje političke i društvene ciljeve, a zatim i stabilnost društvenog
sustava, stabilnost koju im nudi održanje moći i vlasti.

3
“Danas je sunčano„ ili „ovaj stan ima tri sobe“

4
„Proglašavam vas vjenčanima“ ili „imenujem te predsjednikom Republike Hrvatske“
 Politički jezik i socijalizam

Politički jezik za vrijeme socijalizma posjedovao je određene značajke koje su ga

povezivale s političkim jezikom kakav je bio poznat i na Zapadu, a takve opće značajke lako
se može iščitati iz prethodnog poglavlja. U ovom poglavlju, pak, bavit ćemo se odlikama
političkog jezika u socijalizmu kako bismo uvidjeli koje su njegove posebnosti, te kako bi
nam to poslužilo u iščitavanju djela Stjepana Vukušića “Uskraćene Blagosti”, te shvatili
razloge zašto je jezik koji se koristio u knjigi bio politički nepodoban, te zbog čega je pisac
bio progonjen kao autor političkog pamfleta usmjerenog protiv države.

Dvije knjige su imale važan doprinos ovom radu i njegovoj tematici. Knjiga Alekseja
Jurčaka “Everything was for ever, until it was no more” koja je, svakako, revolucionalizirala
mišljenje o mogućim razlozima raspada sovjetskog socijalizma, analizirajući jezik tj. politički
jezik koji je imao znatan utjecaj na razumijevanje svijeta kakvo su imali žitelji Sovjetskog
Saveza do njegova raspada, te koja će poslužiti kao teorijska podloga u analizi političkog
jezika u socijalizmu općenito, kao i na razini političkog jezika vezanog uz slučaj “Uskraćenih
blagosti”. Druga knjiga koju je možebitno važna za analizu položaja političkog jezika u
socijalizmu, jest knjiga Slobodana Ivića “Govorite li politički”, za koju smatram da je
svojevrsni povijesni “pandan” Yurčakovoj knjizi na području bivše Jugoslavije, jer tematizira
politički jezik, jasno unutar socijalističkog sustava kada je napisana 1985.godine. Naravno,
bez povijesne perspektive koju je imao Jurčak i siline podataka i intervjua koje je skupio
tijekom svojeg istraživanja u današnjoj Rusiji, no sa svojevrsnom pronicljivošću
napominjajući probleme i tegobe koje su mučile politički jezik u bivšoj državi, čime se uistinu
približio načinu shvaćanja uloge jezika kakvu je imao u Jurčakovim radovima.

Aleksej Jurčak kao autoritet na području istraživanja socijalizma i postsocijalizma,

došao je do inovativnog gledišta spram propasti socijalističkog sustava. On tvrdi, naime, da
iako se većini Rusa činilo da će taj nepromjenjivi sustav vječno trajati, svi su bili vrlo spremni
i nimalo iznenađeni njegovim raspadom, što on objašnjava činjenicom da je shvaćanje
ideologije socijalizma kod većini sovjetskog naroda bilo promjenjeno za vrijeme, kako ga on
naziva, kasnog socijalizma5. Većina stanovnika je spremno sudjelovala u svim kulturalnim
manifestacijama, no istodobno kreativno reintrepretirajući ideološke simbole čime su
5
Razdoblje nakon Staljinove vlasti, od 1950. do raspada Sovjetskog Saveza, a što će Ivić nazvati
postrevolucionarnim dobom.
deideologizirali čvrste dogme, te pritom definirajući socijalizam na drugačiji, sebi svojstven
način. Na taj način su mogli i dalje slijediti sovjetske ideale kao dobri građani, a pritom
reintrepretirati smisao koji su dobijali u fiksnim formama kako bi objasnili događaje u
stvarnosti, što je na kraju dovelo do raspada sustava pojavom Perestroike kao završnog čina
transformacije diskursa, a pritom i samog društva. Takve promjene u smislu i nove
intrepretacije postojećeg bile su moguće kroz “heteronimnu 6” izmjenu gdje su pojedinci sami,
ili češće u skupinama, postojeće jezične forme koje su u socijalizmu bile iznimno
institucionalizirane i fiksirane, sagledavali ovisno o situaciji u kojoj su se te “okamenjene”
forme koristile.

Navedeni proces je dopuštao odmak od prevladavajuće dogme, kritičko sagledavanje

situacije i reintrepretaciju značenja što je s vremenom, iako možda ne izrazito primjetno
dovelo do raspada vrijednosti i vjerovanja koje su bile kulturološka osnova tog sustava.
Jurčak napominje da se dogodio značajan pomak u korištenju političkog jezika, što je
uzrokovalo promjene i u svakodnevnoj komunikaciji običnih građana, dolaskom Staljina na
vlast. Taj pomak tj. promjena dogodila se promjenom u diskursu od semantički orijentiranog
diskursa prema pragmatičkom. U terminima Austina, konstatativni iskazi izgubili su na
važnosti predominantnim korištenjem performativnih činova, jer se u puno manjoj mjeri
referiralo na događaje u stvarnosti tj. na izvanjezičnu stvarnost, isticanjem doslovnih značenja
koja su imala izrazito nedoslovan smisao. Performativnost iskaza značila je sve veću važnost
načina na koji se nešto kazuje kako bi se ostvarila vlastita namjera, nego li važnost sadržaja
onog što je iskazano. Poetska i metajezična funkcija jezika došle su do posebnog značenja i
značaja u takvom performativnom iskazivanju koji je obilježavao politički jezik
postsocijalizma, jer je bilo važno što ispravnije i točnije sačiniti poruku koristeći provjerena
pravila sastavljanja i slaganja.

Takav politički jezik koristio je ovakav način govorenja, kazivanja kako bi opravdao i
podržao postojeće “istine” i “činjenice” koje su trebale biti općeprihvaćene, a politički akteri
su se trudili da govori, pisma i slični uratci budu u “monosemičkom 7” obliku kako navodi
Yurčak u svom radu, da ne bi bilo drugačijeg tumačenja izjava političara i inih osoba
društvenog života, a što se ne bi slagalo s političkom i ideološkom dogmom. Staljin je ovdje

6
Heteronimi su izrazi koji imaju jednaku formu, no različiti sadržaj tj. prikazuju različite aspekte izvanjezične
stvarnost

7
Monosemičko izražavanja podrazumijeva korištenje izraza s točno određenim i dobro ograničanim značenjem
što u današnjoj lingvistici je odbačeno kao nemoguće.
doveo do značajnih promjena prevratom gdje je sasvim drugačije tumačio jezik, no što je on
bio tumačen do tad od strane lingvista i ostalih znanstvenika, te političara. Jezik je u 20-tim i
30-tim bio nešto što bi trebalo revolucionirati društvo, pa se s njime jako eksperimentiralo
kako bi se stvorio jezik prikladan za novo društvo i koji bi definirao nove vrijednosti koje bi
to društvo trebalo njegovati. Time je jezik bio dio nadgradnje, i njegove transformacije
slijedile su promjene u društvenoj, pa i kulturnoj osnovi. Dolaskom partije na vlast i
završetkom revolucionarnih previranja politički jezik se smatra sredstvom za proizvodnju tj.
dijelom baze, no postojala je vanjska pozicija koja je provjeravala jezično djelovanje i
donosila svoj rijek po pitanju adekvatnosti i pravednosti jezika kojim se izražavalo. Tada su
bile pristutne razne rasprave kojima se revidiralo i analiziralo politički jezik u društvu i partiji,
te se stalno tragalo za dodatnim uljepšavanjem, usavrašavanjem kako bi se zaštitio od
“kontaminacije” koja bi mogla nastati s vremenom.

Staljin svojim preuzimanjem partije drugačije tumači stvari, te tvrdi da jezik nije
nadogradnja, jer ne proizvodi ništa konkretno. Jezik treba jednostavno sagledati što
objektivnije i znanstvenije kako bi njegova točnost u prikazivanju stvarnosti bila apsolutna, a
takvo objektivno analiziranje je bilo anonimno, bez sudjelovanja širih masa čija su se
mišljenja suprostavljala. On sam preuzima ulogu vanjskog suca, suca u analiziranju i
“ispravljanju” jezika, te traži od sviju, a posebno od političara i lingvista da paze na što
točnije upotrebljavanje značenja koje se odnosilo na doslovnu stvarnost. Takvi zahtjevi za
objektivnim jezikom su doveli da fiksiranja značenja unutar tekstova, što bi trebalo omogućiti
transparentno i neovisno tumačenje i čitanje neovisno o kontekstu. Jedni tekstovi su se
povezivali s drugim tekstovima reproducirajući iste blokove izraza za koje se znalo da su
prilagođeni bilo kojoj situaciji, čime se političko-ideološka jezična pismenost očitovala u
reprodukciji, a ne u reprezentaciji. Takvo viđenje jezika je dovelo u kasnom socijalizmu
prema Jurčaku, do reintrepretacije značenja zbog različitog pojavljivanja “okamenjenih”
izraza u različitim situacijama što je dopuštalo pojedincu da protumači to na svoj način,
budući da veza između izraza i sadržaja nije postojala, kao što je slučaj kod većine političkih
govora gdje su stvarne činjenice “skrivene” iza doslovnog značenja izraza. Važno je još
napomenuti da je Jurčak primjetio kako se takav način preslikavanja formi odrazio i na ostale
aspekte kulturnog života; film, arhitekturu, slikarstvo itd. što je prema njemu bilo dovoljno da
s vremenom dovede do transformacije društva kakva je nakraju i bila - brza i silovita.

Slobodan Ivić u knjizi “Govorite li politički” izdanoj 1985.godine. kritički se osvrće

na politički jezik u obliku u kakvom je postojao za vrijeme socijalizma u bivšoj državi, no što
se da, također, primjetiti i u današnjem društvu samo u drugačijem obliku. Zanimljiva je
činjenica da autor oštro kritizira politički jezik koji želi prikazati kao negativnu pojavu u
današnjem društvu, pojavu koja je izgubila svoju legitimnost u očima građana i koja mora biti
promjenjena za boljitak društva. Kako navodi: “ Nekada su on 8 i njegovi sadašnji drugovi,
kada su bili odista drugovi drugačije govorili i bez usmjeravajuće sheme: blisko, razgovjetno i
istinito... Naš rječnik nije bio ovakav. Bio je konkretan, jasan, svima razumljiv”, (Ivić, 1985.,
str.12). Iz ovog navoda razvidan je stav autora o tadašnjem posttitovskom političkom jeziku.
Navodi i izraze koje smatra izrazito nejasnim i nepotrebno klišeiziranim u političkim
govorima kao što su: Drugovi!, složena situacija, daljni razvoj postignutog, ali s druge strane
itd., koji onemogućuju smisleno sagledavanje situacije, čime se takva politička elita prema
njemu, odvaja od naroda kojemu mora služiti. Napominje važnost korištenja ideoloških
konstrukata tipičnih za prvi tip političkog jezika - autoritativan i nasilan, za koji postoji
dihotomni odnos “mi” i “oni”, odnos koji je jako dobro poznat antropolozima i etnolozima,
čime se one druge izuzimlje iz sustava s ciljem odbacivanja i kažnjavanja “onih” koji
drugačije govore ili misle. On, također, napominje dvije vrste političkog jezika koje postoje u
socijalizmu: revolucionarni i onaj postrevolucionarni. Revolucionaran je onaj kod kojeg se
političari izražavaju na način da prenose istinu i stvarne činjenice svom narodu s kojim čime
jedno, što možemo protumačiti kao jezik konstatativnih izraza koji je proizvod društva, dok
je prema njemu, postrevolucionaran jezik izgubio svoju vrijednost i moć, slijepo služeći
elitama koje “kamuflažom” skrivaju namjere. Društvo je proizvod jezika u takvom
postrevolucionarnom društvu tj.jeziku, jer kao ustaljen sustav ne odgovara potrebama društva,
nego ih konstituira, a kod takvog jezika performativni iskazi dominiraju kako bi održali sustav
takvim kakav jest. Primjeri koje navodi Ivić očigledno upućuju na njegovu svjesnost takvog
političkog govora i njegovog utjecaja na promjene u značenju i diskursu koje u to vrijeme
pretrpio jezik svakodnevnice, pa navodi: “Postoji i pojava normativističkog govora, posebno u
formi pisane riječi, papirologije...U prosjeku, na primjer, svaki delegat u Skupštini
Jugoslavije mjesečno dobija 94 materijala s 1020 strana (Savezno vijeće), a u Vijeću
republika i pokrajina 5968 materijala sa ukupno 50165 stranica ili prosječno mjesečno 142
materijala sa ukupno 1194 strane. U isto vrijeme štamparije odštampaju oko 40 miliona
stranica i utroše 120 tona papira!...Dragiša Vitošević je sve to izrazio formulom: paketi mjera
po glavi stanovnika” (Nin 15.11.1981., Politika, 20.6.1981, Duga, 21.11.1982.:Ivić, 1985.,
str.20-21).

8
Političar sadašnjeg doba – napomena autora ovog rada
 Nadalje, navodi da je takav politički govor izgubio na autentičnosti zbog inzistiranja
na formi i funkciji, a ne na sadržaju, te je time smješten van stvarnosti. Jezik-koji-čuva, kako
ga naziva autor, bori se protiv diferencijacije, distinkcije i opozicionih elemenata i
metaforičnosti, jer ne dopušta moguće vizije novoga ili mogućeg, istodobno plasirajući staro
za novo. Povijest je preduvijet za budućnost, koja je neuhvatljiva i nejasna, a naime, takvo
viđenje stvari je na tragu onoga što će Jurčak kasnije nazvati “zastojem”. Takav “zastoj” je
moguć, jer je prošlost u tom obliku anonimna, van sadašnjosti i može se plasirati kao
izvanjsko, nešto što daje legitimitet i moć takvom političkom diskursu koji potvrđuje opće
poznate činjenice i mišljenja. Te treba-da konstrukcije, tipične prema Iviću za socijalizam,
trebaju razviti volju za novim, boljim društvom, ali ne sada, nego u budućnosti. Naziva to
mitom o “nadolažećem”, koji je funkcionirao u revolucionarnom društvu gdje se očekivala
“transcendencija postojećeg, ali koji je s vremenom izgubio smisao u svojim okamenjenim
konstrukcijama, reprodukciji starih formi i načinu razmišljanja“(Ivić, 1981., str. 70). Ističe,
kao i Jurčak, Staljina kao osobu koja je degradirala revoluciju jer je “ ...Staljinov govor
pripadao tipu mitološko-pragmatičkog govora. Naime, svaka o njegovih rečenica bila je u
suprotnosti s logičkom strukturom, ali je zato svaka imala svoj cilj, tačnu usmjerenost” (Ivić,
1981., str. 72). Autor bio je svjestan takvog institucionaliziranog “povijesnog” jezika koji je
izrazito funkcionalan i indirektan u svojim namjerama, no oštar i nepokolebljiv kad se radi o
suprotnom mišljenju, kritici koja pripada onom “drugom” kojeg treba trenutačno
“onesposobiti” na jezičnoj razini, potom na političkoj, te nakraju ako treba, i na osobnoj
razini. Svi oni koji ne zvuče po postojećim ideološkim i jezičnim standardima liče na
opoziciju, a takva opozicija koja postaje “vanjski” ili “unutrašnji neprijatelj” vrijednostima
sustava nije prihvatljiva za političke elite. Slobodarki preokret nastao “potkraj 19.stoljeća, s
odstupanjem kapitalističkog sistema i pojavom socijalizma, nije dovršen: kapitalizam biva
stabiliziran, a socijalizam institucionaliziran” (Ivić, 1985., str. 56), jer je sloboda govorenja, a
koja bi trebala biti svojstvena demokratskim društvima, onemogućena zabranom “drugih”
glasova tj. kritičkih glasova koji bi istinom trebali zbaciti one koji su imali nezaslužene
privilegije.

Ivić navodi niz primjera kojima opisuje politički govor u postrevolucionarnom

socijalizmu bivše države, pa govori o tautologiji (unutrašnje) ispravnosti: dobro je, jer je
ispravno, ispravno jer je napredno, napredno jer je moguće, a moguće jer je naše, pa zatim o
posebnom načinu neargumentiranog zaključivanja: jasno je, poznato je, neprihvatljivo je,
izlišno je itd., a nominalizaciju vidi kao osnovu rečenične organizacije, te cirkularnost i
nejasnost vlastitog mišljenja i ritualizacija ponavljanjem, kao način neutralizacije
kontradikcija. Također, navodi primjere iz svakodnevnice država Istočnog bloka, kao što je
slučaj tada aktualne pobune radnika brodogradilišta u Poljskoj, gdje “se povela bitka, nećete
vjerovati, i za jezik, protiv fraza i nedorečenosti a za čistoću i razumljivost...Predsjednik
MŠK: Molimo predstavnike vlade da zauzmu stav prema našim zahtjevima. Predsjednik
vlade: Dozvolite mi da na to odgovorim uopšteno... Predsjednik MŠK: Molimo konkretne
odgovore. Točku po točku” (Ivić, 1981., str.70-71).

Svakako treba imati na umu da je Slobodan Ivić kao znanstvenik i pisao u kontekstu
socijalističkog uređenja u kojem je živio, s izrazitom željom da kroz kritički pristup pomogne
sustavu da se poboljša, da se politički jezik počne koristi “dobro” kao navodi u uvodu.
Interesantna je činjenica da je ta knjiga napisana 1985.godine u bivšoj Jugoslaviji kao izrazita
kritika tadašnjeg načina izražavanja političkih elita, s negativnim komentarima o stanju
država socijalističkog uređenja, posebno SSSR-a. Iako se smatra da se sustav “liberalizirao”
smrću Tita, ova knjiga je svakako hrabar istup u javnost, što u tadašnjoj politici i javnosti,
kako će pokazati slučaj “Uskraćenih blagosti”, nije bio ni tada prihvatljivo ili shvatljivo.

Slučaj “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića

 Stjepan Vukušić je umirovljeni profesor koji je svoju mirovinu dočekao u Puli, nakon
godina rada kao sveučilišni profesor na Pedagoškom tj Filozofskom fakultetu u Puli. Izdao je
brojne knjige i radove, kako znanstvene (“Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog
dijalekta”), tako i književne (“Admiral”, “Burobran”, “Svjetlost ognjišta”). Rodom iz Senja,
kao mladić došao je živjeti s ocem u Istru, a djetinjstvo u senjskom kraju dosta će obilježiti
njegov odrasli život i književno stvaranje. Također, dio života proveo je u Zagrebu na studiju,
te nakon doktorskog studija s područja filologije, došao je predavati u Pulu, gdje i danas živi.
Iako je pisao brojna djela, no niti jedno nije izazvalo tolike polemike kao “Uskraćene
blagosti” koje je nakladi “Istraske Naklade” objavio 1982. godine, i zbog kojih će kasnije
doživjeti osudu brojnih političkih organizacija i pojedinaca. Objava knjige je izazvala lavinu
negodovanja u široj pulskoj zajednici, što se očituje u činjenici da su se osnivali odbori raznih
institucija kako bi ocjenili knjigu i društvenu odgovornosti samog pisca i izdavača. Također,
došao je posebno za ovu priliku, posebni izaslanik iz Centralnog komiteta Hrvatske kako bi
prenio mišljenje političkih elita iz središnjice, procjenio situaciju i odredio moguću kaznu
svima uključenim u izdavanje ove knjige kao politički nepodobne 9. Novine su se, također,
uključile u diskusiju o podobnosti knjige, može se reći dvojako: prenoseći ili službene izjave
radnih odbora predodređenih za to10 ili osobna mišljenja osoba koja su iščitavala djelo.
Kasnije bit će dodatno riječi o načinu na koji su pojedince organizacije i instutucije
ocjenjivale političku odgovornost pisca i njegova djela.

Analiza jezika i tematike u knjizi “Uskraćene blagosti”

Radnja knjige se događa za vrijeme sukoba Tita sa Staljinom i Informbirom, a

smještena je na područje Senja i senjskog područja, uključujući i Goli otok. Prati se život
mladog profesora Marka Velinca, izrazito kritičkog i neprilagođenog pojedinca koji je
primoran da se vrati i predaje u rodnom kraju. Pisac prati njegov život u epizodama, bez jasne
naznake vremenskog odvijanja radnje, izbjegavajući reference na pojedine godine, mjesta ili
događaje, sa iznimkom navođenja prolaska godišnjih doba, te promjene lokacija i ljudi unutar
zatvora na Golom otoku i uzvan njega. Čitanjem knjige postaje očito da se glavni lik

9
Većina informacija dolaze iz razgovora s Milanom Dakićem, aktivnim sudionikom slučaja „Uskraćenih
blagosti“, te članom Saveza vojnih rezervnih starješina Mjesne zajednice „Mirna“ u Puli – jedne od brojnih
organizacija koje su dale svoje mišljenje povodom izlaska knjige.

10
Najznačajniji odbor bilo je Predsjedništvo Općinskog komiteta Saveza Komunista Hrvatske koji je donio
posljednjih rijek po pitanju političke odgovornosti autora i izdavača.
manično-depresivno gubi u moru neshvatljivih i nejasnih događaja, borbi s vlastitim
identitetom i željom za promjenom, te sukobima s vladajućom elitom. Razvidno je da se autor
trudio posebnim odabirom riječi i nizanjem događaja ostaviti nejasanu, i skoro uvijek
dvosmislenu sliku događaja, koju čitanjem treba rekonstruirati i pridodati (vlastito) mišljenje.
Navedeni stil pisanja, već nam prikazuje koji je bio cilj pisca. Vukušić je želio podastrti
kritiku društva, kulture i jezika na sebi svojstven način, izbjegavajući koristiti se jezikom
vladajućih11, jezikom koji mu ne dopušta ukazivanja na nešto drugo, na neke nove mogućnosti
viđenja, te što je najvažnije, koji mu ne dopušta kritiku 12. Elementi metaforičnosti i
nedoslovnog pisanja su omogućili piscu da na vrlo inteligentan način, koji većini čitateljske
publike nije bio jasan govori o problemima i lošim događajima koji su se događali u vrijeme
sukoba s Informbirom. Glavni lik u knjizi stalno se bori s vlastitim mislima i kritičkom stavu
prema sebi i drugima koji ne može i ne smije izreći u javnosti 13, a kada se to i dogodi biva
kažnjavan. S mukom proiživljava povratak u rodni kraj koji mu ne dopušta slobodu misli 14, no
on unatoč svemu, se bori kako bi bilo drugačije. Vukušić svjestan je jezika kojim se koriste
vladajuće elite, i jako dobro prepoznaje elemente kojima se legitimira postojeći sustav, a
eliminiraju15 svi oni koji bi uputili kritiku, te kroz opaske glavnog lika daje kritiku tog
političkog jezika koji je izgubio prvotni smisao služenja svima16. Pisac zato posvećuje
iznimnu pažnju načinu na koji političari se ponašaju prema ostalim članovima zajednice.
Zanimljivo je uvidjeti kolika je bila svjesnost Vukušića po pitanju promijene vrijednosti
političkog jezika i političara u tadašnjem društvu, taj pomak iz konstativnog prema

11
Ništa se nije promijenilo. Sve se ponavlja (str. 21), Nemaju oni svoga jezika: na usta im govori usud vremena,
(str. 58), Listam stranice, zamišljeno, ozbiljno-sve u laži, sve bez logike(str. 24)

12
Sve su odabrane riječi ružno zamuljene, i treba ih odbaciti, otresti se, umiti, doći iza kiša na jednu novu crtu.
Duboko disati svježinu pomlađene zemlje (str.9).

13
Kad ulaziš u prometno srednstvo pod tom Himalajom hrvatskom, napusti nadu da ćeš i za koga biti to što jesi:
mnogo je ako pokažeš da nisi ono za što te svi drže. Ali nemoj ni to! Izdvoji se, neodređen, i odgodi svoj istinski
život (str. 7).

14
Pale jeze otoka: rana ljudskog vijeka (str. 7), Zemlja je do usta u tom mrtvom vremenu a nikad izlaza (str. 21).

15
A ono: „nema te, nema te“ nije da si se izdvojio: to te po direktivi ili po unutarnjem porivu egzistencijalno
briše (str. 13).

16
Ja nosim, užaren, lektorirano smeće, čitko ispisane telegrame, besjede...na opću muku čitam
uobičajen referat već više od pola sata... neželjeni znanci iz fotelja prvog susreta, prisvjeđeno sjede
kao uz plamenjaču. Kritičko odvagnjivanje ili jednostavno – dosada. Previše je toga! Pravilno, ali
nema veze ( Str. 30).
performativnom tj. sadržaja prema formi koji, prema njemu, dobru ideju uništava 17. Onaj
bespovijesni jezik18 koji ne može ponuditi napredak društvu, potpomognut medijskim
manupuliranjem19 kako bi se vladajuća elita20 održala na vlasti, te cenzurom21 koja pročišćuje
materijale koji bi mogli kontaminirati umove. On, svakako, pazi na koji će način izreći svoje
misli, jer je svjestan da će on, kao i lik iz njegove knjige, biti kažnjeni zbog nepodobnog
ponašanja. Zato je bilo malo referenci na društveni sustav u cjelini, a kako se čini, on je i sam
vjerovao da je sustav dobar, no s pojedincima koji su ideju pretvaraju u nešto što on ne želi.
Govori o konkretnim situacijama i konkretnim ljudima koji su izmišljeni, kako bi dao
konkretnu kritiku onoga što je stvarno, jer sam zna da ništa nije i ne smije biti doslovno.
Navodi partijske sastanke22, one koji se rade s ciljem procesiranja nepodobnih pojedinaca, s
posebnim naglaskom na ritualziranu formu tih sastanaka gdje se znalo tko će biti kriv, te
također, nekoliko puta u knjizi objašnjava na koji način je sustav nadgledao i provjeravao ima
li unutrašnjih neprijatelja23. Ipak, kao i Ivić u svojem radu, naglašava da se i dalje vrijedi
boriti za “bolje sutra” bez nihilizma u govoru, jer su obojica vjerovala u sustav i mislila unutar
njegovih ograničenja želeći kroz kritiku promjeniti ono što je tada u kasnom
postrevolucionarnom društvu bivalo narušenim24. On u svojem pisanju kao što je očigledno,

17
...otimlje se pravo nagovor i pravo na šutnju – prema ćudi hajke...sa tribina za hajkaške ere nitko nema
smjelosti da govori iskreno, da govori lijepo. Svi govore uniformno i frontovski banalno, ali opasno pa svom
efektu (str. 131), Shvatišli kako se odnosi evanđeoski odnos i inkvizicija, pojmio si odnos između jednog davnog
sna i ove bare u kojoj se nučke gušimo (Str. 114).

18
Ni traga od jezika djedova, od svjetla što se s mukom stvara tisuću godina (Str. 61).

19
Ili si po mjeri novina ili sumljivac na prismotri predodređen za bajbok (Str. 98).

20
U prvom redu trome teške šije: to su posvećeni u tajne pragmatike; oni su preprobili sve naše oluje, a nisu se
nikada ogriješili... (str. 62).

21
Toliko je literature tj. knjiga što nisu vrednovane, pročišćene, ne, ne, ne, to nije sortirano (str. 75).

22
Uređuje se dvorana, pokrenute su čistačice, razaslane obavijesti članova školskog odbora – u službenoj formi
s brojem i pečatom i punovažnim: Sazivam. Doći će mjesni rukovodioci, a pozvan je i čovjek iz zavoda za
školstvo. To postaje društveni čin, sve je to u ime ustanove, sve počinje vrlo ozbiljno zapisnikom; treba govoriti
krajnje smireno po redu, naoružati se strpljivošću za duge obrane i dokazivanja, izbjegavajući sve što stvari dalje
komplicira. Treba smišljati opravdanja koja su svakako bez izgleda, jer iza svega nešto ostaje, nečija misao da si
ipak kriv (str. 51).

23
Oglasi u zbornici, radio-aparat, gramofon i magnetonfon, ilustrirani časopisi, marcijalna lica – sve sama
sredstva za prisluškivanje i vrebanje (Str. 57).

24
Nikome ne želim zla, samo hoću sebe da oslobodim (str. 114) , To je jalov život u se uvrtnut. Kakvo
Samoponištavanje. Treba izaći. Izaći! (str. 92), Ti si jesi onaj kojem neću koncedetirati. Bit ćeš mi opreka po kojoj
ću živjet (str.25).
nije imao namjeru rušenja sustava za što će ga optužiti partija i dio građanstva, nego želju da
ukaže na način na koji se ponašaju pojedinci koji u stvari taj socijalizam dovode
neprepoznatljivog stanja. Autor je htio progovoriti o jednoj epizodi iz kulturnog i povijesnog
života bivše Jugoslavije za koju je smatrao, budući da je osobno svjedočio tim sukobima, da
nije bila izrazito loša stvar, no da je odrađena na način koji ne priliči dobrom ljudskom
ponašanju.

Stjepan Vukušić u knjizi “Uskraćene blagosti”, na nadasve inovativan način pokušava

kritičkim pristupom ukazati na široki raspon društvenih i kulturnih fenomena koji su bili
negativni. Kvaliteta njegovog kreativnog rada jest ta što je posvetio posebnu pažnju
mehanizmima kojima se služio sustav kako bi svoje pojedince privolio koristeći manje ili više
nasilne metode u svom ophođenju. U kontekstu ovog rada iznimnu važnost ima posvećenost
jezičnom izražavanju i praksama koje zorno prikazuju pomak k vrijednostima koje se mogu
okarakterizirati kao postrevolucionarne, one kod kojih se dogodila ritualizacija jezika i
govora, transformacija iskazivanja u smjeru nekonstativnog, gubljenjem vrijednosti
integralnih u stvaranju socijalizma, a na kojima je stvorena država. Naglašavanje važnosti
jezika koji će služiti narodu, a ne samo političkim elitama kako bi reproducirale svoju moć i
vlast. Odbijanje korištenja jezika u onom obliku u kojem su ga koristile političke elite,
transformiranjem koristeći same te elemente prekrivenosti koje je kao jezikoslovac znao
upotrijebiti. Vukušić se koristio onim, što Bourdieu naziva sugestibilnošću, kako bi ukazao na
pojave koje je smatrao problematičnima, jer on izbjegava monosemički jezik boreći se kako
za pluralizam značenja, tako i za pluralizam glasova i mišljenja. Može se postaviti pitanje
koliko je bio osvješten pisac vezano uz tematiku političkog jezika (i jezika općenito) dok je
pisao rad, no kao osoba koja se bavila jezikom u lingvističkom i književnom smislu, morao je
imati dostatna znanja za takav pristup stvarima koji se mnogima u tadašnjem sustavu neće
svidjeti. Bio je provokativan što po tematici što je očekivano, budući da se kritiziralo
određene elemente sustava, što po načinu pisanja koji, prema navodima novina i institucija
zaduženih za političku procjenu književnog djela, “iritira i zbunjuje” prosječnog čitatelja,
naviknutog na ritualziran jezik ponavljanja kod kojeg nije bilo potrebe za izrazitim osobnim
angažmanom u analiziranju. Kasnije pokazati da su takvi stavovi određenim političkih aktera,
u određenom obliku bili licemjerni, jer su kritizirali nejasan i konativan jezik, nedostupan
običnom čovjeku, upotrebljavajući baš takav jezik u svojim iskazima.

Analiza mišljenja i stavova šire društvene zajednice

 U ovom dijelu rada, analizirati će se položaj “Uskraćenih blagosti” u kontekstu šire
društvene zajednice i njezinih aktera. Analiza članaka iz novina 25 i izjava radnih odbora26
stvorenih za ovu priliku pomoći će potpunijoj analizi položaja političkog jezika, književnih
djela kao što su “Uskraćene blagosti” i društvene odgovornosti pisaca koji su ih pisali, te
cjelokupne društvene situacije. Izjava jednog od funkcionara u procesu koji se vodio protiv
glavnog lika Velinca u navedenoj knjizi dobro opisuje stav koji su imali šira društvena
zajednica i politički akteri u procesu analize tog književnog djela: “I čuj me sada dobro: dosta
je nama tvojih zamagljivanja. Nismo mi veslo sisali. Tebe najbolje objašnjava tvoja biografija
(“Uskraćene blagosti”:str. 6). Ova izjava dobro objašnjava položaj u kojem se našao Vukušić
po izlasku knjige 1983.godine, jer su ga jedni optuživali, budući da je iz senjskog kraja da je
nepodobnik, nacionalist i revizionist koji namjerno zamagljuje činjenice 27 i ne govori o
situaciji iz različitih perspektiva28, dok su ga drugi branili da on vrijedan pripadnik zajednice 29
koji se mnogo puta dokazao svoju privrženost društvu i jako puno zadužio zajednicu.

Činjenica da je ova knjiga izazvala toliko negodovanja kod šire javnosti, govori o
tome na koji se način gledalo na odstupanja, pa čak i književno-umjetnička, od
prevladavajuće dogme. Ipak, bilo je pojedinaca i skupina koje su branile Vukušića, čak i po
cijeni vlastitog procesiranja kao što je bio slučaj s Milanom Dakićem, koji ga je javno
podržao u svojim nastupima i SSRNH koji je dao pozitivnu ocjenu knjige, apelirajući na već

25
Večernji list: „Odgovornost za knjigu“, Glas istre: „Knjiga koja iritira i zbunjuje“, Oko (9-23. Lipnja 1983.):
„Malo pa ništa“

26
Predsjedništvo Općinske konferencije SSRNH( Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske) Pula,
Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a (Savez udruga boraca narodnooslovodilačke borbe) Pula,
Predsjedništvo Općinskog komiteta SRVS( Savez vojnih rezervnih starješina )Pula , Predsjedništvo Općinskog
komiteta SKH( Saveza komunista Hrvatske)

27
Stjepan Vukušić, kao ćlan SKJ, nije smio tako metaforično i alegorično opisivati period o kojem knjiga govori,
pošto takav način pisanja izaziva opravdano političko nezadovoljstvo, a što ne afirmira političke stavove SK
(Večernji list).

28
U knjizi nije dovoljno jasno progovoreno o drugoj strani koja je tu veliku bitku dobia sa 5. Kongresom KPJ i 4.
Plenumu. Međunarodni komunistički pokret priznao je presudnu ulogu koju je KPJ na čelu sa drugom Titom
odigrala u borbi protiv staljinizma i njegove dogme. O toj dimenziji knjiga nije progovorila, što je njezin veliki
nedostatak koji umanjuje značaj knjige i zbunjuje čitaoca (Večernji list).

29
Drugovi su knjigu pročitali i konstatirali: da pred sobom imaju autora Stjepana Vukušića, člana Društva
književnika Hrvatske, istaknutog prosvjetnog radnika, profesora i pedagoga, doktora znanosti, istaknutog
nastavnika među kolegama i studentima, učesnik NOB-a od dječačke dobi (Saopćenje Predsjedništva Općinske
konferencije SSSRNH Pula).
navedene kvalitete autora kao člana zajednice, kao prizmu30 kroz koju se treba sagledati
uradak poznatog jezikoslovca s područja Pule. SSRNH je, također, podržao izdavačku kuću
“Istarska naklada” koji je bila pod političkom paljbom, opet ističući važnost društveno
korisnog rada koji je imala izdavačka kuća do tad. Ipak, ni taj odbor nije odustao od
napomene o važnosti Titovog ne Staljinu koristeći se standardnim frazama i izrazima
samopotvrde borbe i sustava31, a što je zanimljivo i metaforama koje impliciraju težinu
situacije32 da dolaze s područja povijesti koje je partija strogo negirala i osuđivala kao dokaz
korumpiranosti vjere (Križarski ratovi). Referiraju se i na jezik 33, koji je očito većini analista
upao u oči, kao nešto pretjerano metaforično i alegorično, dakle višeznačno, a što nije
odgovaralo političarima, jer su uvidjeli moć koju knjiga ima kao kritično oruđe koje bi moglo
narušiti stabilnost sustava, a time i moć koju su neki pojedinci imali. Zbog načina pisanja koji
je bio “pretjerano pesimističan, ispunjen žući” postojala je opasnost da mlade osobe drugačije
protumače već mitološku borbu Tita i Staljina 34, no ipak utvrđuju da nije knjiga vrijedna
polemike, te da je namjera bila dobra bez želje da se napadne vladajuća struktura.35 Zaključak
je izjave jest, da je djelo jezično bilo nepodobno, te da za to nije direktno odgovoran autor
knjige, nego dijelom i izdavačka kuća, a da sadržaj govori po negativnim pojedinačnim
slučajevima, za koje priznaju da postoje i da narušavaju svaki revolucionarni sustav kao što je
bio samoupravljački socijalizam u Jugoslaviji, no s naglaskom da nikako nije bila opća pojava
ograđujući se od moguće kritike zbog nepodobnosti izjave.

30
Ove dvije napomene na samom početku obavezale su drugove da s dužnom pažnjom rasprave i ocjene
tekst... (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

31
Riječ je o vremenu kada smo vodili još jednu od sudbonosnih bitaka...bitku za našu slobodu i nezavisnost
(Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

32
... kada su komunističke partije udružene u Informbiro povele protiv KPJ i naše zemlje „Križarski rat“, kada je
Staljin bio odlučio da nas baci na koljena (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

33
... po mišljenju drugova koji su knjigu pročitali, dosta konfuzno, eliptičnim rečenicama... i stvarno neki dijelovi
teksta mogu iziritirati čitaoca zbo višeznačnosti koja je rezultat metaforičnosti i alegoričnosti autorovog
izraza...u nekim dijelovima nedorečene i dozvoljava različite interpretacije (Saopćenje Predsjedništva Općinske
konferencije SSRNH Pula).

34
Naime, tekst je pretjerano pesimističan, ispunjen žući pa mladi ljudi mogu razumijeti što se to u stvari
dogodilo tih godina (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

35
grupa drugoca koja je knjigu pročitala smatra da one ne zavređuje velike polemike, jer u svojoj suštini ipak
nije neprijateljska...drugovi ocjenuju da njegovi iritirajući dijelovi nisu napad na SKJ(Saopćenje Predsjedništva
Općinske konferencije SSRNH Pula).
 No za razliku od SSRNH, ostali radni odbori nisu bili tako blagonakloni, te nisu
gledali knjigu kroz pozitivnu prizmu autorova doprinosa društvu, nego su naprotiv, zbog
uključenosti pisca u partiju i njegovog profesorskog rada, smatrali nepodobnim autorovo
književno ulaženje u tematiku povijesti politike 36. Većina tih odbora se ponašala u skladu s
dogmom socijalističkih uređenja, gdje je jezik, kao i književnosti, služio nadogradnji društva i
njegovom razvoju k pravim revolucionarnim idejama, zbog čega su se te političke
organizacije smatrale prozvanima da ocjenjuju književno djelo kao politički izraz samog
autora koji se pretjerano slobodarski ponašao37. Zanimljivo je kako su odbori tj. politički
akteri tih odbora smatrali da se pojedinac ne smije ponašata “liberalistički” kako kasnije
navode u “sferama akademskih radnika slobodne zemlje”, koja je, dakako, samoupravna i
socijalistička. Književnost, jezik, obrazovanje i brojne druge odlike neke kulture smatrali su
se integralnim dijelom socijalističke revolucije, te u njima nije smjelo biti dogmi
neprihvatljivih ideja i činjenica koje bi dovele u pitanje sustav. No, kako je 80-tih godina
otvorena represija bila bitno manja i ne toliko podržavana od strane javnosti kao što je bila
možda 50-tih, većina odbora je prividno odbilo komentirati umjetničku vrijednost djela, iako
se nj gledalo kao na politički pamflet38, pa su se našli formalni razlozi kojima se ukazalo na
nepodobnost knjige. Glavni razlog za osudu je bila opaska glavnog lika u knjizi, Marka
Velinca vezana uz zastavu Jugoslavije koja se protumačila kao otvoreno izrugivanje SFRJ i
njenim vrijednostima što je prema članu 7. Ustava SFRJ bilo zabranjeno. Ipak, način pisanja
koji iako je bio sumljiv i neprihvatljiv političkim elitama, nije mogao biti dovoljan razlog da
ga se optuži kao “unutrašnjeg” neprijatelja, te se moralo poseći do sadržaja djela gdje su se
mogli naći formalni razlozi osude Vukušića. Kao konačno rješenje, SRVH predlaže već
navedeno proglašavanje knjige političkim pamfletom kako bi ga se moglo na taj način osuditi,
te postupak utvrđivanja odgovornost i spriječavanja štetnog političkog i odgojnog djelovanja
svih uključenih u izdavanje knjige, što će nakraju Općinski komitet SKH s posebnim
izaslanstvom iz Zagreba i učiniti.

36
Vukušić kao pisac nije dovoljno politički odgovorno dao ocjenu radnje koju knjiga prikazuje, pogotovo u
vrijeme u kojem istu objavljuje, zbog čega treba da snosi dio partijske odgovornosti (Izjava Predsjedništva
Općinskog komiteta SKH).

37
Nastavnik ove sredine, a posebno ove naše, ne može se odnosti liberalistički u odnosu na temeljna naša
društvena opredjeljena.

38
Ovu knjigu treba prihvatiti kao politički pamflet , a nikako kao odgojnu-literarnu vrijednost (Izjava
Predsjedništva Općinskog komiteta SRVH)
 Nemalu ulogu u svemu tome imali su i mediji tj. novine koje su prenosile ocjene
raznih komiteta i odbora. Zanimljiva je činjenica kako su mediji skoro, pa doslovno prenijeli
stavove odbora od političke važnosti s popratnim senzacionalističkim najavama članaka
(“ ODGOVORNOST ZA KNJIGU” - Večernji list i” Knjiga koja iritira i zbunjuje” – Glas
Istre. Iz navedenog je razvidno u kakvom su svojstvu te novine služile političkim elitama, kao
što je naveo Vukušić u knjizi: “Ili prema mjeri medija tj. vladajućih (opaska autora) ili
sumljivac na prismotri”. Politički jezik koji legitimira dogmatske stavove neprijeporno je
prisutan u tim tekstovima, koji samopotvrđivanjem već znanih povijesnih tekovina, kao što je
pobjeda Tita nad Informbirom i Staljinom, osuđuje ponašanje politički nepodobnih sudionika
slučaja “Uskraćene blagosti”, bez ikakve potrebe za argumentacijom koju “povijesne istine”
eliminiraju. Interesantan pomak vidljiv je u članku koji je objavljen u časopisu OKO
1983.godine, gdje autorica iz perspektive književne vrijednosti prosuđuje djelo, što ukazuje
na znatne pomake u razmišljanju koje su se dogodili 80-tih, čime se odbijalo politički gledati
na književna djela. Autorica članka naglašava važnost stavljanja knjige u kontekst lijepe
književnosti što je stvaran pomak u sagledavanju tog djela, nakon što je to isto djelo prošlo
niz političkih ocjena koje su se ograđivale od umjetničke prosudbe. Potvrđuje namjeru autora
da napiše djelo koje će biti moderno, originalno i politički angažirano što smo potvrdili u
analizi knjige, no osporava umjetničku vrijednost sadržaja za koju smatra da je najslabija do
tad, no s “primjenom relativno začudnog zanatskog postupka”, te na kraju navodi dvije
karakteristike djela. Prva je složena fragmentiranost čiji raspored nudi “urednu pripovijest o
životu mladog intelektualca” koja sliči na kao psihogram, a ne na roman, te koja unatoč
naporima autora ne uspijeva semantički povezati djelo u cjelinu. Drugu karakteristiku
prepozanje u jezičnoj dotjeranosti knjige, što navodi kao Vukušićev stil, no s kritikom da se “
iscrpljuje oko formalnih pojedinosti, te baveći se riječima i uzajamnim sintaktičkim vezama -
propušta čitave semantičke sklopove”. Autorica članka i sama kritizira “specijalističke
krugove” kako ih naziva, komentirajući veću moć u procjeni važnosti nekog djela u
rafiniranoj publici kojoj se ne mogu “podvaliti ma kakve mistifikacije koje ponekad plasira
kritika”. U tom smislu, knjiga je opet vraćena u širi društveni kontekst iz kojeg je izvučena
zbog svojeg politički nepodobnog jezika i sadržaja, a u završnim mislima autorica negativno
ocjenuje stil i jezik kojim je Vukušić napisao djelo, zbog nedosljednosti u izražavanju a ne u
namjeri. Ovaj članak je utoliko važan što odbacuje misao da kritike književnosti i jezika
moraju biti političke prirode, jer “je kritičko prosuđivanje stvarnosti osnovni preduvjeta
slobode stvaralaštva”, što ga povezuje s osnovnom mišlju o slobodi izražavanja i misli koju je
Vukušić pokušao prenio u knjizi “Uskrećene blagosti”.
 Zaključak

Pitanje jesu li “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića bile vrijedno djelo za širu
javnost za vrijeme bivše države, nije pitanje samo umjetničkih vrijednosti koje navedena
knjiga ima, nego se očituje u činjenici da je pisac vlastitim kritičkim stavom koji je manje ili
više umjetnički uspio, želio na inovativan način pristupiti pitanju korištenja političkog jezika
u svakodnevnoj komunikaciji. “Uskraćene blagosti” kao kritički osvrt na do tad povijesno
nepropitivan događaj ukazuju na način na koji su se dogodili pomaci u komuniciranju između
pojedinih društvenih skupina. Očito je ta takav način propitivanja jezika jezikom različitim od
onog političkih i dogmatski prihvatljivog je svakako morao doći na udar onih kojima je želja
za promjenom bila nešto neprihvatljivo. Država, a i brojni pojedinci su s iznimnim osobnim
angažmanom se uključili u proces koji je rezultirao “uskraćivanjem blagosti” piscu koji se
usudio vlasitim snagama transformirati jezik što je opće dobro, istražujući u tada već mitske
događaje iznimne važnosti za strukturiranje povijesne legitimnosti vladajuće strukture koja je
u posttitovskom vremenu počela pod navalom nezadovoljstva zbog ekonomskih prilika, kao i
nacionalističkih težnji gubiti legitimnost. Pa čak, da i pisac nije bio svjestan reperkusija koje
će izdavanje knjige imati zbog načina pisanja i sadržaja, zanimljivo je da je došlo do objave
knjige koja je preživjela, iako u malom broj do današnjih dana u hrvatskim knjižnicama, a
sam pisac je preživio unatoč osudi bezbolno cijelu situaciji bez neželjenog odlaska u kraj koji
je opisivao u svojoj knjizi.

Ipak, činjenica jest da jugoslavenska javnost nije bila u potpunosti spremna za takav
način kritičkog pristupa povijesti i stvarnosti. Prvi problem bio je u činjenici da pojedinci nisu
bili naviknuti na takav način jezičnog izražavanja, koji je lomio poznate frazne strukture
koristeći metafore i alegoriju kako bi se došlo do novih značenja i novih viđenja stvarnosti.
Drugi problem bio je u kritici onih “povijesnih istina” koje ni tada nisu smijele biti ispitivane,
a za što sam Vukušić nije imao “simboličko-figurativno ovlaštenje” da učini. Njegov
performativni čin – nije dobro, promjenite to nije doživio željeni učinak, jer u bivšoj državi
takvi činovi su bili pod izrazitom kontrolom onih vladajućih koji nisu prepuštali pojedincima
stvaranje i mijenjanje državne tj. društvene politike.

Literatura:

1. Austin, John: How To Do Things With Words, Clarendon Press, 1999., Oxford.

2. Bourdieu, Pierre: Language and Symbolic Power, Harvard University Press, 1991.
Cambridge.

3. Ivić, Slobodan: Govorite li politički?, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, 1985.,

Beograd.
4. Jakobson, Roman: O jeziku, Disput, 2008., Zagreb

5. Jurčak, Aleksej: Everything Was For Every, Until It Was No More, Princeton
Universitiy Press, 2006., Princeton.

6. Sapir, Edward: The Status of Linguistics as a Science, u E. Sapir: Culture, Language

and Personality, University of California Press, 1958., Berkley.

7. Časopis Oko: Malo pa ništa, 9-23.lipnja 1983.

8. Glas Istre: Knjiga koja iritira i zbunjuje

9. Večernji list: Odgovornost za knjigu

10. Izjava radne grupe Predsjedništvu Općinskog komiteta SRVS Pula

11. Izjava Predsjedništva Općinskog komiteta SUBNOR-a Pula

12. Izjava Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula

13. Izjava Predsjedništva Općinskog komiteta SKH