Euripid

HIPOLIT
Likovi: Al’ ljubav joj ovako propast ne smije.
Afrodita, boţica ljubavi S ve Teseju ću odat. Saznat će se to.
Artemida, boţica lova I dušmanina moga, tog mladića će
Tesej, kralj atenski
Pogubit kletvam’ otac. Ta s veg mora kralj -
Fedra, ţena njegova
Hipolit, sin Tesejev, pastorak Fedrin Posidon Tes eju obreĉe jednom dar,
Starac, sluga Hipolitov Tri ţelje da će stalno ispunit mu bog.
Glasnik I Fedra gubi, ali diĉno, ţivot svoj.
Dvorkinja, Fedrina Do nesreće mi njene nije toliko,
Zbor, gospoĊe trezenske Te s’ ne bih os vetom dušmanma s vojijem
Druţba Hipolitova, sporedni zbor Os vetila i srcu s vom ugodila.
Al’ Tesejeva sina gle - Hipolita!
On s lova, s muke s voje, ide, dolazi.
ĈIN PRVI Uklonit ću se, maknut s ovog mjesta sad.
S njim idu sluge, brojna ĉeljad; prate ga
(Kraljevski dvor u Trezenu. Pred njim stoji kip Afrodit e i I pjesmom slave boţicu Artemidu.
Artemide, a pred s vakim kipom ţrt venik) On ne zna, Hadu da su vrat a otprta,
I zadnji put da sada gleda s vijetlo to.
Afrodita (Nestane je. Dolazi Hipolit u lovaĉkom odijelu s
Na zemlji, nebu znadu mene boţicu, vijenc em c vijeća poljskoga u ruci. S njime su sluge u
1
O meni zbore, - mene zovu Kiprankom . lovaĉkoj odori. Kreću do olt ara Art emidina i pjevaju.)
2
Od ljudi, što od Pont a sve do Atlanta
Prebivaju i sunca zrake gledaju, Hipolit
Ja cijenim one, moju štono štuju vlast, Hajd’ za mnom, za mnom i pojt e
A rušim svakog, tko me sreta s prezirom. Nebeskoj Zeusovoj kćeri
Ta ima dašto i u roda boţjeg to, Artemidi, okrilju našem!
U duši da se veseli, kad ga štuje s vijet.
Dokazat brzo istinu ću rijeĉi tih. Druţ ba
Sin Tesejev - Amazonk a ga porodi, - GospoĊo, gospoĊo uz višena,
Hipolit, taj gojenac s vec a Piteja, Oj Zeusa ĉedo!
Od graĊana u kraju ovom trezenskom Zdravo, zdravo, Artemida,
Baš jedini me krsti bošt vom najgorim, Kćeri Lete i Zeus a nam,
Brak odbija, o s vadbi neće da ĉuje, Djevo od s vih najljepša!
A Feba sestru, Zeus a kćer - Artemidu Na nebesim’ vis okim
On ĉasti, za najveću drţi boginju U zlatnom dvoru Zeusovu,
I u šumi zelenoj vijek je s djevicom Rode diĉni, stoluješ.
I s brzim psima grabi zemlji divljaĉ on, - Zdravo da si, Artemida,
U društ vo zaĊe veće, no što ljudsko je. Najljepša, najljepša od s vih
No zavist ne muĉi me s tog. Pa zašto bi? Na Olimpu djevica!
Al’ što on meni zgriješi, za to ću se ja
Hipolitu os vetit evo danas još, - Hipolit
S ve davno smislih, truda mnogo ne treba. (polaţe vijenac na ţrt venik)
Iz dvora Pitejeva jednom stiţe on Gle tebi, Gospo, vijenac nosim plet eni.
3
Pandionovoj zemlji , vidjet, redit se Na livadi ga nekošenoj savih ja;
4
U tajne s vete htjede . Ţena oĉeva, Nit pastir ima srca ondje stado past.
8
Da - diĉna Fedra vidje ga, i srce joj Nit tace je se gvoţĊe samo pĉelica
Tad ţarom silnim s moje planu odluke. Ledinom leti net aknutom, proljet nom.
I prije no u Trezen ’vamo došla je, Stid vrtlar jeste, ros om topi pot oĉnom.
5
Do Paladine stijene ona Kipranki Brat moţe samo priroĊena neduţnost,
Hram diţe, ovoj evo zemlji na pogled. Bez nauka u duši što se vrijeţi nam,
Tim ljubav otkri, reĉe, za Hipolita A srcu grješnu trgat nije slobodno.
Da odsad ondje stoji zavjet boţici. Al’, Gospo draga, daj iz ruke poboţne
6
Kad Tesej zemlju Kekropovu ostavi - Za zlatnu kosu s voju primi nakit sad!
7
Rad ljage, krvi Palantida, ode on - Ta od smrtnika samo meni dan je dar
I vamo u zemlju sa ţenom dojedri, Te drug sam tebi, rijeĉju rijeĉ ti uzvraćam
A reĉe, godinu će dana od kuće I glas t voj slušam, al’ ti lica ne vidim.
Izbivat, muĉe venut stade jadna tad; A kako ţivjet poĉ eh, 'nakav bio kraj!
S ve stenje, ţalac ĉeţnje probada joj grud, (Hoć e da ide u dvor)
Za bolju njenu ne zna nitko u kući.
Starac
1
Na Kipru su je osobito štovali. (stupi iz druţbe i zakrĉi mu put )
2
Crno more. Zvat treba, kneţe, gospodare bogove, -
3
Pandion, kralj atenski. Al' bi li prihvatio dobar savjet moj?
4
Eleusinske misterije.
5
Na obali atičkoj.
6
Atiku.
7
Palantidi. sinovi Palantovi. Palant bijaše sin Pandionov, a brat Egejev.
Tesej se' pobio s Palantom i sa sinovima njegovim radi prijestola oca
8
svojega Egeja. Srp, kosa.
Hipolit Starac
Baš rado, - ama ne bih bio pametan. (ĉeka, pa kad je sam, stupi pred ţrt venik Afroditin)
A ja - za mladim nije meni povest se,
Starac A mislim, zborim, kako veće smije rob
Pa znadeš li, u ljudi da je obiĉaj - Pomolit ću se tu pred kipom t vojijem.
Oj Gospo Kipranko! A valja da prostiš.
Hipolit Kad sa mladosti srce naglo nosi tko
Ma ne znam. Što me to i pitaš sada ti? I ludo zbori. Tak va slušat nemoj ti!
Od ljudi treba da su bozi trjezniji.
Starac (Otide. Dolazi zbor gospoda trezenskih)
Na prkos, neprijaznost s vak da mrzi svet?
Zbor
9
Hipolit Vodu, more sipa
Pa s pravom. Ĉiji prkos nije mrzak nam? Hrid, kamen - tako kaţe s vijet, -
S brda vrutak, ţiva kap
Starac Vijek vrĉ za vrĉem puni.
A ima F u prijazna dragost nekak va? Milu drugu imah tu, -
Bagreno rublje prala
Hipolit U romon-pot oku,
Jest, silna, - malen trud je, dobit velika. A po grebenu stijene ţarke
Do mora ona rastirala.
Starac Prvi od nje meni doĊe glas,
U bogova je l’, misliš, tako isto baš? Gospa da mi gine, -
Na krevet tijelo pripe bol.
Hipolit U kuću se zavuĉe,
Jest, vrijedi P u nas smrtnih zakon besmrtnih. A plavu glavu krije
Koprena joj tanahna.
Starac Treći već, ĉujem, danak
10
Što onda ne klanjaš se bošt vu s vet om ti? Demetrin s veti dar
Od usta odbija boţanskih;
Hipolit Rad tajnog jada stići ţeli
A kojem? Pazi, usta da ti ne zgriješe! Nesretnome kraju smrti sad.
Mlada, bog te smami, tjera -
Starac Il’ Hekat a il’ Pan-bog
(pokazuje na kip Afroditin) Il’ Korihanti s veti
11
Toj - Kipranki, pred vratim' što ti stoji tu. Il’ sama Mati gorska .
Il’ Artemidi lovki onoj.
Hipolit Ti ţrt ve ne prikaza.
(nehajno mahne rukom na pozdrav) Pa s grijeha mi toga stradaš i gineš sad.
Nju izdaleka pozdravljam, - još ĉist sam ja. A k ţalu, trezenskom prudu
Kad valjaju se vali.
Starac Tad u viru ide ona.
12
Al' uz višena, slavna je kod ljudi baš. Muţa l’, Erehtida glavu.
Potomka oca slavna.
Hipolit Ljubav tajna u domu
S vak drugom voli bogu ili ĉovjeku. Mami, srcu tvome grabi?
Il' Krećanin iz domaje
Starac U luku stiţe, prista
Um imaš, kakav trebaš, - sretan da si mi! A pomorac s vaki mio je njojzi gost.
Glas nosi kaljici našoj.
Hipolit A tuga, jad joj steţe
Bog noću silan ne mili se meni baš. Grudi, nju o krevet veţe?
Sa gorkim udesom se ţenskim
Starac Nesretni oĉaj teški
Moj sinko, bozim' treba iskazivat ĉast. Il’ društ vu naći voli, --
S boli, s tlapnja on se rada.
Hipolit I mojim grudma pirnu vjetrić takav, -
(okrene se naglo druţbi) Stog nebesku zaštitnicu
Hajd', pratnjo moja, - u dvor sada poĊite. Artemidu, Gospu luka.
Za zalogaj se brin'te! Poslije lova je Znah zazivat; ona s bozim' vazda meni
stol krcat slast. I konje vama ĉešat je, Mila, draga doĊe.
ler poslije jela pod kola ću upreć ih
gonit, vjeţbat ću ih, kako liĉi to.
(Druţba odilazi, a on na polasku dobaci starcu) 9
Čitavo more.
A tvojoj Kipri „zbogom" velim punoput. 10
Kruh, hrana.
11
Mati bogova Kibela ili Reja.
12
Atenjana.
ZborovoĊa
Gle, dvorkinje stare pred vratima eno!
I gospodu amo nose iz dvora.
Oblaĉak se mrski nad obrvam' širi.
Za ĉime joj duša oĉito ĉezne?
Što propade tijelo?
Štol’ kraljici lice izgubi boju?
(Fedru na poĉivaljci nose sluškinje.
Dvorkinja motri bolesnu gospoĊu)
ĈIN DRUGI
FEDRA, DV ORK INJA, ZBOR
Dvorkinja
Oj nevolja ljudskih, groznih bolesti!
A što ću da ĉinim? Što da ne ĉinim?
Tu sunce te grije, nebo gle sjaji!
Iz van kuće veće krevet ti stoji. -
Na nj bolest te svali.
Ta ovamo doći s va ţelja te bješ e,
Ai; brzo ćeš opet za odajom ĉeznut.
Jer brzo si sita. ne znaš veselja.
Što imaš, to ne mili s' tebi: što nemaš,
To draţe se ĉini.
(Okrene se)
Bolovat je bolje negoli dvorit.
Jednostavno ono je, sloţeno ovo, -
Ta srcu je ţalost, rukama muka.
Sav ţivot je ljudski ţalostan, tuţan,
I od muk e nema poĉina nikad.
Da, ima ti ţivot ljepši od ovog,
Al" mrakom je zavit, magle ga kriju.
S vom zaista dušom grlimo ovaj.
Na zemlji što ovdje blijeskom nam bliješti.
Jer drugog ţivota onog ne znamo.
Nit pot vrde ima za ono pod zemljom.
Već priĉe nas puste zanose 'nako.
Fedra
Ded diţ'te mi tijelo, ispravk e glavu.
Jer udi me, zglobovi izdali, drage!
Poduprite, djeve, ruke mi teške!
Oh, glavu mi rubac pritište kruto,
De skidaj ga! Kosu niz pleći pusti!
Dvorkinja
Al' strpi se, dijete! Tijelom se nemoj
Sad bacati ljuto!
A lakše ćeš s mirom i jakijem srcem
Podnositi, trpjet boleštinu s voju.
Ta muĉit se, patit to udes je ljudski.
Fedra
Ao!
Oh, da mi je samo iz vreoca rosna
Sad zagrabit gutljaj vodice bistre
I da mi je gdjegod leći pod jagnjed.
Na tratinu bujnu se spustit, poĉivat !
Dvorkinja
Što govoriš, kćerce?
Ta valjda nećeš pred s vijetom zborit
I tovarit rijeĉi plod vrućice ljute?
Fedra
(naglo skoĉi)
Hajd' . vod't e me u goru! U šumu 'namo,
U borik bih rado. kud pašĉad se skice.
Što zvijerju je zator
I jelena šara napada bijesno.
Ja, bora mi, ţudim viknuti pseta
I u ruku uzet oštror'to koplje
I uz plavu kosu tesalskom strijelom
Zamahnut i bacit.
Dvorkinja
A kakva te. dijet e, popade ţelja?
Pa što će i tebi briga sad sa lov?
Što srce te vuĉe do vode, na vrutak ?
Ta eno pod kulam' rosan breţuljak, -
Napitka će ondje za te se naći.
Fedra
Artemida, Gospo ţala nam morskog
I mjesta, gdje vjeţba se, topoće ţdrebad!
Oh, da mi se stvorit u dolovim' t vojim
13
I venetsku ţdrebad ravnat i gonit !
Dvorkinja
Rijeĉ kak vu bez uma izusti opet?
Ĉas u goru u lov poći mi ţudiš.
Ĉas opeta ĉeţnja obuzima tebe
Za ţdrebadi dolje na suhome pijesku.
Tu proroĉkog duha velikog treba.
Da boga nam kaţe, što s puta te krenu
i pamet ti. dijete, pomuti, smete.
Fedra
(opet se spusti na poĉivaljku)
O jadne li mene! Što st vorih, uĉinih!
Kud pameti nesta one mi zdrave?
Poludjeh, - rad boţjeg padoh prokletstva!
Ao meni jadnoj!
Oh, zastri mi, majo, opeta glavu.
Jer sram me je onog, što maloĉas rekoh!
Daj zastin! Suza iz oĉi se krade,
A rumen mi stida u obraze bije.
Ta k svijesti se vratit to boli i peĉe,
A bijeda je grozna mahnitu biti.
Al’ opet je bolje bez s vijesti zgmut.
Dvorkinja
Pa zastirem, ali kada će meni
Grob pokriti tijelo?
Dug ţivot ti mene mnogome uĉi.
Vez ljubavi srednje nas bi smrtnike
Vijek jednoga s drugim morao vezat.
Ne mozak nam, dušu dokraja toĉit.
Ĉvor ljubavi lako bi riješit se moro.
Da moţeš popustu il' jaĉ e ga stegnut.
Al’ jedna da duša za dvije se pati.
To breme je teško, - tako se i ja
Rad gospode kinjim.
Prekomjerne brige za ţivot - to kaţu -
Baš jadom će rodit prije no slašću
I sa srećom nikad sloţit se neće.
Stog krajnju ću krajnost hvaliti manje
Od trijeznosti trijezne,
I uza me s vi će pametni pristat.
13
Na glasu su bili venetski konji. Veneti, ilirsko pleme, prodrli su u Italiju.
ZborovoĊa
Oh, bako, vjerna dado Fedre kraljice.
Da - vidim evo tešku njenu nevolju,
Al’ kakva joj je bolja, nije jasno nam.
Od tebe bismo rade za nju saznat, ĉut.
Dvorkinja
Za uzrok ne znam, neće da mi kaţe ga.
ZborovoĊa
A kakav bješe njoj poĉetak jada tih?
Dvorkinja
Zaludu pitaš. Ona šuti o s vem tom.
ZborovoĊa
Ah. kako joj je tijelo slabo, satrto'
Dvorkinja
A kako ne, kad treći dan je bez jela!
ZborovoĊa
Zar rad bolesti? Ili ţeli, smjera mrijet?
Dvorkinja
Mrijet ţeli. glaĊu misli pretrć ţica nit.
ZborovoĊa
Ti ĉudo reĉe, gleda l’ s mirom muţ joj to.
Dvorkinja
Jad taji ona, ne kaţe mu s voju bol.
ZborovoĊa
Zar ne vidi. u lice kada gledne joj?
Dvorkinja
Baš ode nek ud na put iz te zemlje on.
ZborovoĊa
A silom ne siliš je. kušaš, trsiš se.
Da za bol, smutnju duše njene saznaš što?
Dvorkinja
Ma s veg se latih, zalud bješe sav mi trud.
Al’ neću ni ovako prestat, kanu se.
Na s voje oĉi da se i ti uvjeriš.
Za gospu bolnu kako zabrinuta sam.
(Fedri)
Nas obje, drago dijete, rijeĉi predaš nje
Zaboravimo. -- ti mi bud' veselija,
Iz vedri ĉelo, ćudi boljoj utri put,
A ja ću - ta zabasah, ti me zavede
Okrenut, boljim tebe s vjetom s vjet ovat!
Bol boluješ li ljutu s tajnog nekog zla.
Gle, ţene tu su, bolest one smirit će.
Muškarcu ako otkrit valja nevolju,
De kazuj, ljekara da tebi zovnemo!
No? Zašto šutiš! Šutjet ne bi smjela sad.
Već, dijete, ne zborim li pravo, pobij me
Il’ savjet, ako jeste dobar, prihvać aj!
Daj reci koju, gledni amo! Jadna ja!
(Zboru)
Zaludu, gospe, muku ovu muĉimo.
Dalek o smo, ko prije; niti onda je
Rijeĉ ganu niti sada ona sluša je.
(Fedri)
Al' opet znadi - poslije jaĉ e prkosi
No more bijesno! - ako umreš, djecu ces
Ti izdat, neće sjest na prijesto oĉinski.
Jest viteške mi kraljice Amazonke.
Što djeci tvojoj gospodara porodi!
Kopilan, junak to je, ti ga dobro znaš,
Hipolit
Fedra
(trgne se i ustane)
Ao meni!
Dvorkinja
Zar te dira to?
Fedra
Oh, majko, ubi me! Ah, boga t', molim te.
Tog ĉovjeka mi nemoj više pominjat!
Dvorkinja
Zar vidiš? Razumna si, al' kraj razuma
Ne'š za djecu da mariš, ţivot spaseš svoj.
Fedra
Ja volim djec u, al' mi udes buran je.
Dvorkinja
Je li, dijete, ruka tebi ĉista od krvi?
Fedra
Da, ruka je ĉista, al' mi srce kalja jad.
Dvorkinja
Zar bijeda, ĉini kak ve dušmanina t vog?
Fedra
Bez svoje, moje volje dragi ništi me.
Dvorkinja
Zar Tesej se grjehom kak vim o te ogriješi?
Fedra
Ne ugledao mene pred njim grješnu s vijet!
Dvorkinja
Al' kak va to strahota u smrt goni te?
Fedra
Sagriješil daj mi! Ne tiĉe se tebe grijeh.
Dvorkinja
(baci joj se pred noge)
Al' s voljom ne dam, - ti me smjeraš ostavit.
Fedra
Što radiš? Zar me siliš? Ruku hvat aš mi?
Dvorkinja
I koljena ti, - nikad neću pustit te!
Fedra
Jad - jad će, jadna, kada saznaš, to ti bit!
Dvorkinja
Jad veći ima l' za me, nego gubit te? Dvorkinja
Slast najveća je, kćerce, al' i k jednu bol.
Fedra
Al’ ubit ćeš me, - djelo meni na ĉast je. Fedra
Tad ono drugo dakle mene dopade.
Dvorkinja
Zašt' onda tajiš? Ne molim li s pravom ja? Dvorkinja
Što veliš? Ljubiš, dijete moje? Koga to?
Fedra
Iz ruţnog plemenito st vorit mislim ja. Fedra
Ah onog, što je porod, sin Amazonkin, -
Dvorkinja
Zar nećeš, ako kaţeš, izać ĉasnija'.? Dvorkinja
Hipolita zar?
Fedra
OtiĊi, boga t', moju pusti desnicu! Fedra
(zastre se i baci na poĉivaljku)
Dvorkinja Ti si rekla, nijesam ja.
14
Ne, neću, dara kad mi ne daš duţnoga!
Dvorkinja
Fedra Ao meni! Što to kaţeš, dijete? Ubi me!
Pa dat ću, - stid me odanosti srca tvog. (Zboru)
Oj gospe, podnijet se ne da, do ţivota mi
Dvorkinja Već nije. Mrski danĉe, mrska s vjetlosti!
(ustaje) Strovalit, bacit ću se, sa ţivotom se
Već šutim, - a na tebi zborit sad je red. Raskrstit, - mrijet ću! Zbogom, - više nema me.
Fedra Kad krepost, makar preko srca, grijehu se
Oh, jadna mati, kak va ljubav s vlada te! Gle poda! Afrodit a nije samo bog,
Već ima l' od boga što veće, ona je, -
Dvorkinja Jest, ona gospu, mene i dom uništi.
15
Zar ona k biku dijete? Što li misliš ti?
ZborovoĊa
Fedra Ĉu li, razabra li - jao!
16
I ti mi, sestro jadna, ljubo Bakhova . Neĉuveni jad.
Grozu strašnu? Sama kaţe kraljica!
Dvorkinja Nestalo me, draga, prije no mi grud
A što je tebi, dijete? Grdiš rod si svoj? Sa ţelje tak ve plane! Jao! Uh, uh!
Jadne li mene! Ao jada tih!
Fedra Ao muka, što ih muĉi svijet !
I treća evo ja sad ginem kukava. Oh, propala si! Grijeh s voj pred s vijet iznese!
Kako li moţeš još jedan cigli trajat dan?
Dvorkinja Nešto će se novo zbit u domu tom.
S ve jeza hvat a me. Kud rijeĉ ti zabrazdi? I više nije tamno, kuda Kipranka
Sad smjera, kretsko ĉedo kukavo!
Fedra
Već davno, ne odskora ja sam nesretna. Fedra
O gospe, u Trezenu što imate dom,
Dvorkinja Gdje Pelopovoj zemlji krajnji kraj je –
17
Al' opet još ne doznah, što bih rada ĉut. trijem ,
Već prije mnogu, mnogu ja vam probdjeh
Fedra noć
Uh! I mislih, otkud u ţivotu ljudskom jad.
Zašt' sama ne bi rekla, što me siliš reć? Po daru uma, drţim, ĉovjek ne griješi -
18
Ta u mnogoga ima zdrava razuma ,
Dvorkinja Već 'vako treba da to ogledamo mi.
Vraĉ nijesam, - tajne jasno otkrit ne znam ja.
Mi znamo, što je dobro, razbiramo to,
Fedra Ali ne marimo, - jedni radi lijenosti,
A što je to, kad kale svijet, da ljubi tko? A drugi, jer vam drugu neku vole slast.
Ne lijepost. A slast mnogu ţivot pozna naš:
Posijelo, besposlicu - samo slatko zlo.
19
I k tomu sram. A dva su : jedan ures
14
Nedeš da mi želju ispuniš.
15 17
Mati Fedrina, žena Minova, zavoli bika i rodi Minotaura, kojega ubi Tesej Prije nego de Helen u kudu, stupa u trijem; tako je Trezen ha pragu
s pomodu kderi Minove Arijadne. Peloponeskoga poluotoka.
16 18
Tesej povede s Krete sa sobom Arijadnu, ali ju je morao na otoku Naksu A opet griješi.
19
prepustiti bogu Bakhu. Dva srama.
je,
20
A drugi teret kući Mede da je tu.
Dva ne bi bila s jednim istim imenom.
Ja to vam dakle uvjerenje imam baš.
I nema lijeka, što će razbit taj mi sud
I k drugoj misli kakvoj natrag vrnut me.
A kazat ću i tebi svojih misli put.
Kad ljubav rani mene, gledah, kako ću
Što bolje podnijet je. I 'vako poĉeh ja:
S ve šutjeh o njoj i bol s voju sakrivah.
U jezik ne smiješ se uzdat nimalo.
On otkrivena ĉuvst va ljudska putit zna,
A sebi sam svu silu ranu zadaje.
A drugo, smislih, lijepo da ću bezumnost
S vladavat, obuzdavat s vojom krepošću.
A treće, - kad ne mogoh 'vako Kipranku
Nadjaĉat, mrijet ću. Najboljom se meni to --
(Zbor i dvorkinje se zgraţaju)
Tu prigovora nema! - mišlju uĉini.
Ne ţelim da mi lijepo djelo krije se.
Nit ruţno da s vjedoka ima silu s vu.
Grijeh, ova strast sramota da je, znala sam,
21
A vidjeh dobro, da sam samo ţenska ja,
S veg s vijeta zazor. Zato bila prokleta.
Što prva drznu s' kaljat i sramotit brak
Sa muţem tuĊim! A iz dvora gospodskog
Ta ljaga pade prvi put na ţenski svijet.
Ta ruţno nešto kad gospodi s vidi se.
Zacijelo će se i puku lijepo ĉinit to.
Pa rijeĉma li je koja trijezna, a taj om
Zlo gradit spravna, i na tak vu mrzim ja.
(Prema kipu Afroditinu)
Oh, kako, Gospo, ĉedo morsko,im Kipranko,
U lice tak va braĉnom drugu gleda s vom
I ne straši se mraka, pomoćnika s vog.
Ni zida, da će progovorit, odat je?
Ta za me, drage, već je pomisao smrt.
Da nadu mene, muţa gdje sramotim s vog
I djecu roĊenu! Slobodom, ponosom
Nek dišu! U Ateni, gradu slavnome
Nek ţivu! Majke nek ih nije nikad stid:
Ta bio tko i junak, robom ĉini ga.
Kad za sramotu majke ili oca zna.
A jedno, kaţu, nad sav ţivot diţe se -
Poštena, ĉista savjest, u kog ima je.
Smrtnika zla ti vrijeme jednom otkrije
I ko pred djevu taštu stavi zrcalo.
U društ vu tak vu ne bilo me nikada!
ZborovoĊa
Ah, ah! Na s vijet u kako se cijeni krepost s vud
I krasnim rodi plodom - glasom ĉestitim!
Dvorkinja
O gospo, nesreća mi t voja maloĉas
Odjednom dušu strahom smuti strasnijem,
A sada vidim: nijesam bila pametna;
U ljudi nekud bolji sud je pot onji.
Ta ništa prek o reda, neĉuveno te
Ne snaĊe. boţiĉin se na te sruši gnjev.
Ti ljubiš - zar je ĉudo? - baš ko mnogi
svijet.
Pa onda - s ljubavi ćeš ţivot gubit s voj?
20
Jedno je čednost, drugo bludnost.
21
Slaba prema strastima.
To onim, koji ljube sad i ljubit će.
Baš nije utjeha, kad svakom ginut je.
Strast, ljubav, kad nabuja, gušit ne da se;
Tko popušta joj, s mirom ona prati tog;
Na prkos, holost u kog namjeri li se kad,
Njeg zgrabi, tresne - bogzna kako - o tle
njim.
Visoko nebom kruţi, valim' morskijem
22
Duboko roni Kipranka . Sve od nje je.
Jest, ona sije, ona daje ljubav nam,
A ljubavi smo djeca s vi na s vijetu tom.
U ruci knjigu - stare zgode ima li tko
I vijek se bavi pjesmom - djelma pjesnika.
23
Taj znade, braka da se – Semele Zeus
Zaţelje jednom; znade, kako Kefala
Jedanput krasna, rujna Zora na nebo
U ĉeţnji diţe. Oni ipak na nebu
Prebivaju i bozim’ s puta ne bjeţe,
A ljube, mislim, jer je jaĉa nevolja.
A ti ćeš oprijet se? Po ćudi nije li ti
Taj zakon, ono otac moro rodit te
Pod uvjet drugi i za vlade bogova
Baš drugih! K oliko, misliš, vrlo pametnih
Grijeh ţenin vidi, ali se grade nevjesti?
Koliki oci sinma grješnim na ruku
U ljubavi ti idu? Ljudska mudrost je:
Što lijepo nije, ono vazda treba krit.
Smrtniku u ţivotu nije pretrć se.
Je li moţno bilo ovog evo doma krov
Osovit ravno? Kad u tolik pade jad,
Eh, kako misliš da ćeš otud isplivat ?
Ali ako više dobra ĉiniš nego zla,
Ko ljudski stvor baš vrlo sretna moţeš bit.
Ali, drago dijete, grozne misli kani se,
De obijesti se proĊi! Nije drugo to
No obijest, od boga kad jaĉa ţeliš bit.
Daj ljubi, ne boj se! Ta tako htjede bog
Pa bolna dajde traţi bolest, traţi lijek!
A ima ĉini, ima rijeĉi ĉarobnih, -
Toj bolji t vojoj melem će se naći već.
Zacijelo kasno će ga muška glava nać.
Mi ţenske ako ne naĊemo sredst va tog.
ZborovoĊa
Jest, Fedra, ona dašto zbori zgodnije
Za bijedu ovu sad, ali t voju hvalim rijeĉ.
24
No hvala ta od kara njena gorĉa je,
25
Nju slušat mnogo veću zadaje ti bol.
Fedra
Baš to ti ljudma krasne, pune gradove
I kuće ruši, - jest, te rijeĉi zamamne.
Ta uhu slatko, milo zborit ne treba.
Već "nako, kako ĉovjek slavu steći će.
Dvorkinja
Što kitiš? Ne treba ti sada dobra rijeĉ,
Već mladić, - brţe bolje nama smislit je
I ravno tad o tebi otkrit, odat sve.
Da ţivot nije tebi u opasnosti
I ţena razborita da mi moţeš bit,
22
Rodila se iz pjene morske.
23
Semela, kdi Kadmova, mati boga Bakha.
24
Ja hvalim naum tvoj, te odvradajudi te od ljubavi zadajem ti bol;
opomene dvorkinjine potiču te na ljubav.
25
Hvalu.
Zar strasti, slasti bih te tvojoj za volju Zna puštat iz ruke
27
Ja 'vak o putit mogla? Nešto veliko Ludosti lude! Do Alfeja,
Na kocki je - ţivot t voj. Tu nema zamjere. Po Febovim trijemima u Pitu
S va Helada silno blago kolje.
Fedra A silnika ljudskog, Era krutog
Ti grozno reĉe! Jezik ne 'š zavez at svoj Ne ĉastimo ĉašću, -
I ne izustit opet rijeĉi grdnijeh? A u njega kljuĉi
Od izbe Afroditi ne
Dvorkinja Ponajdraţe vijek se dese;
Da, grdne, ali od lijepih za te bolje su. No bane li, pustoš, jad
A više vrijedi djelo, ako spase te. Smrtniku ti nosi.
No ime, kim se gizdaš, ali ćeš ginut s njeg. U Ehaliji
Ţdrijebe bješe, - za jaram,
28
Fedra Brak, muţa, svadbu još ti nije znalo.
Ne, boga t’, -- dobro zboriš, ali rugoba je - Ali dom se oĉinski u prah sruši, -
29
Ne, nemoj dalje' duše meni ne skuĉi Sav Had je bijesno goni.
Još ljubav, ali ruţno li budeš hvalila, U krvi, dimu gustu
U ponor, od kog bjeţim, srušit ću se ja. Pir se pakleni slavi, -
Alkmene sinu Kipranka je preda.
Dvorkinja Jadne, crne li svadbe!
No tako li sudiš, nijesi ljubit marila. Zidi tebanski
30
Ali 'vako, - slušaj me! Ugodi meni sad! S veti. Dirkina vodo.
Za ljubav u kući ti imam ĉini, lijek - Vi znate, Kiprankina vlast što moţe!
Baš sad mi na um pade, stišat će ti bol, Ta gromom ţarkijem majci Bakha,
Sramotit obraza nit škodit umu ti Što Zeusovo je ĉedo, -
On neće, ako kukavica ne budeš. Zle koni nevi mladoj
Od onog. za kim gineš, moram imat znak - Gorak poĉinak spremi.
31
Ili vrpcu ili kovrćicu, uvojak. Dah straš an joj je. - pĉela ti je.
32
Jer jedna dragost, treba dvoje da s veţe. Što po c vjetovim' prše

Fedra ĈIN TREĆI

A hoće li se mazat ili piti lijek?
FEDRA ZBOR
Dvorkinja
Ne znadem. Traţi, dijete, pomoć, nauk ne! Fedra
(dugo već osluškuje pred vratima.)
Fedra Ded umuknite. ţene! Uništena sam!
Ali strah me, odveć mudra ćeš pokazat se.
ZborovoĊa
Dvorkinja A što se u domu. gospo, strašno zbiva to?
S vak, znadi, bojo bi se. Ali što te strah?
Fedra
Fedra Ma stan'te! Rad bih ĉula govor u kući.
Da sinu Tesejevu mi ne odaš što?
ZborovoĊa
Dvorkinja Pa šutim. Ali zao je poĉetak to.
Ta mani, kćerce! Ja ću to udesit već.
(Odlazi i okrene se kipu A froditinu) Fedra
Ali ti mi. Gospo, ĉedo morsko, Kiprank o, Jao meni! Jao, jao!
Pomozi! Drugo, što na umu imam sad. Ja jadna! Teških li mi jada mojijeh!
Unut ra dragim kazat sama znat ću ja.
ZborovoĊa
FEDRA, ZBOR A kakav govor misliš? Na rijeĉ koju se
Ti tuţiš? Gospo, kakav tebe plaši glas,
Zbor U ţivac dira? Kazuj!
Ah, Ero, Ero, što oĉi nam.
Kad digneš se na kog, ĉeţnjom truniš, Fedra
A dušu nam, srce slašću pojiš, - Ah propadosmo! Stan'te tu do vrata tih
Sa ĉemerom nikad ne s van' meni. I ĉujte, kakva s' ori buka u kući!
Kivan ljut ne doĊi!
Nit je vatre zera
26 27
Nit zvijezde jasne jaĉi sjaj' , 28
Rječica u Olimpiji.
No je Afrodite strijela. Heraklo je razorio Ehaliju i odveo lijepu Jolu.
29
Jolu.
Što Ero, Zeusov sin. 30
Vrelo u Tebi. - Semela htjede Zeusa, dragoga svoga, u pravom liku vidjeti.
On dođe s munjom i gromom. Dvor izgori i Samela s njim.
26 31
Stari su vjerovali, da ne samo vatra i sunce nego i mjesec i zvijezde Vlasti Kiprankinoj.
32
djeluju na čovjeka. Pčela ima med i žalac.
ZborovoĊa Hipolit
Ti stojiš do brave, i tebe s' tiĉe glas. (hladno)
Iz dvora što se širi. Zašto, ako nijesi - tako veliš - rekla za?
Daj kazuj, kazuj, kakva hrupi nevolja!
Dvorkinja
Fedra (ustaje)
Amazonke se viteške sad dere sin Rijeĉ onu, sinko, ne smije nam s vatko znat.
Hipolit, strašnim psovk am' psuje dvorkinja
Hipolit
ZborovoĊa Što lijepo je, pred mnogima kazat ljepše je.
Krik ĉujem, ali rijeĉi nijesam kadra ja
Razabrat tako jasno, Dvorkinja
Ko k tebi što na vrata vika dopire. Ali kletve, dijete, nemoj kršit nipošto!

Fedra Hipolit
Nju jasno grdi, krsti gadom, s vodiljom, Ta jezik se zakle, srca kletva ne veţe.
Što braĉnu sreću izda gospodara s vog.
Dvorkinja
ZborovoĊa Oh. sinko, što ćeš? Zar ćeš dragim zadat smrt?
Jao meni bijede! Draga, ti si izdana!
Što mogu za te sada? Hipolit
Ta otkrita je tajna, gineš, propadaš - Jest, gadi! Krivac meni nikad nije drag.

Fedra Dvorkinja
Jao! Ah, ah! Daj prosti! Ĉovjek, sinko, roĊen grješnik je.

ZborovoĊa Hipolit
Oh, izdala te draga. Što, Zeus e, zlo podmuklo - ţensku ĉovjek u
Ti st vori i na s vijetlo s vijeta iznese?
Fedra Umnoţit da si ovaj ljudski htio rod,
Jest, ubila me, otkriv moga srca jad, - Od ţene ne trebaše da se rada on,
S vom brigom je, ali krivo lijeĉila mi bol! Već zlata ili gvozda ili mjedi grum
Poloţit ĉovjek mogo je u hramu t vom
ZborovoĊa I porod, ĉedo kupit, a za cijenu baš.
Što sada? Što ćeš? More bijede stiţe te. Što koje vrijedi; u s vom domu mogo je
Bez ţene smrtnik mirno ţivjet slobodan.
Fedra Al' vako nam je pod krov vodit bijedu tu,
Ja jedno samo znadem: mrijet što skorije A doma s voga srećom mi to plaćamo.
Od ovih sada jada jedini je lijek. Bjelodano je, ţena da je silno zlo.
(Hipolit izleti iz dvora, za njim dvorkinja te ga ustavlja) Ta otac kćeri, što je rodi, othrani.
Još miraz daje, samo da se riješi zla.
FEDRA HIP OLIT, DVORKINJA, ZBOR A onaj, u dom c vijet što primi otrovni,
Veseli se, zlato svoje kiti nakitom, -
Hipolit Grdobu krasi, skupim haljama odijeva.
Oj mati zemljo, sunca ţarkog zrak e vi! A blago, kuću s voju jadan rasipa.
Glas, kakve V rijeĉi ĉuh! Iskazat ne da se! I bijeda je, kad zeta krasna gleda tast.
Veseli mu se, a brak gorak provodi;
Dvorkinja Ili ĉestita je druga, a zet nitkov je,
Zasuti, sinko, vike dok tko ne ĉuje! I tako sreću tišti, tlaĉi nesreća.
A najlakše je, ţena kad bezazlena
Hipolit U domu kome sjedi - krotka, skromna ćud.
Ne mogu šutjet, kad strahot u tak vu ĉuh. Na mudru mrzim, ne bilo u domu mom
Pametnije, no ţena treba da bude!
Dvorkinja Ta lukavštinu budi većma Kipranka
(hvata ga za ruku) U mudre. Glupu ţenu kratka pamet baš
33
Ali tako t’ snaţne t voje ruke desnice! Oĉuvat, branit znade od ludosti te
A k ţeni ne bi smjela zaci sluškinja,
Hipolit S njom moralo bi samo nijemo z vjerinje
(gurne je) Prebivat, da govorit nema nikome
Ne takni me se rukom, plašta mani se! Nit opet njoj da rijeĉju tko ne uz vraća.
Al' 'vako u kući ti snuje snove zle
Zla ţena, druţina ih vani iz vodi.
Dvorkinja A tako i ti, crna dušo, doĊe mi
(baca se preda nj) I nuĊaš oca ţenu - za me s vetinju!
Oh, koljena ti t voga! Nemoj satrt me!

33
Od ljubakanja.
Do vrela idem, ţivom vodom isprat ću
I splaknut uho. Gdje bih rĊa bio ja,
Kad ĉut što takvo već za teţak drţim grijeh!
Znaj, ţeno, poboţnost je moja tebi spas !
Da zaklet vom me ne uhvati, sputa ti,
Lje ne pregorjeh, ocu da to ne kaţem!
Sad, dok nam Tesej iz van zemlje boravi.
Iz dvora selim, ali će usta muĉat mi.
Ustopce s ocem vratit ću se, da vidim,
U oĉi kako 'š ti i gospa gledat mu.
Al' drskost tvoju znam već, - iskusih je sad.
(Gledne Fedru)
Oh, nestalo vas! Vijek na ţene mrzit ću, -
Ne, nikad prestat neću, pa baš reko tko.
Da vavijek klapam. Ta i one vijek su zle.
II' neka pameti ih tkogod nauĉi
Ili mene pusti, da ih dovijek napadam!
(Otide)
FEDRA DVORK INJA. ZBOR
Fedra
Jadni, tuţni, zlosretni mi
Ţenski udesi!
Kak va sad vještina ostaje nam još?
Rijeĉ nas izda. Kakav um će riješit ĉvor?
Sud puĉe meni! Ao zemljo, sunca!
Kako da uteknem kobi zloj?
Kako l' grijeh da, drage, sakrijem?
Ta koji bog će pomoć, koji ljudski stvor
Priteć, u grdnom zloĉinst vu ruku pruţit mi?
Ovom sada bijedom, jadom mojijem
Prebrodit će mi teško ţica moga brod.
Od ţena sreće ja sam najgore!
ZborovoĊa
Uh, uh! S ve s vršeno je, - zlo je, gospodo.
Lukavst vom ne opravi ništa dvorkinja.
Fedra
(dvorkinja)
O rĊo jedna, crna rako dragijem.
Što uĉini mi! Gromom ošinuo te
Zeus, otac moj, i zatr'o tebi s vaki trag!
Zar u srce ti ne zavirih, rek oh li,
Da šutiš o tom, s ĉega me je sada stid?
Ti ne posluša. Stoga više ĉasno mrijet
Ne mogu. Ali novog trebam savjet a.
Gnjev srce njemu jarom jari, kazat će,
S ve ocu s vome, na me s valit t voj će grijeh.
Sav s vijet će klevetama grdnim napunit.
Smrt tebi i svakom, tko rad je na silu
Uradit dobro dragom, a zlo uĉini !
Dvorkinja
Ti moţeš, gospo, karat mene s moga zla, -
Ta zdrav što sud u tebe muti, jaĉe je.
Al' i ja, dopustiš li. otpovrnut znam.
Othranih te i volim, - od bolesti te
Lijek traţih, al' ne naĊoh, što sam htjela ja.
Za rukom da je pošlo, mudrac bila bih!
Ta prema sreći vazda nam se ravna ćud.
Fedra
Pa to je pravo, to umirit moţe me,
Kad rani mene, rijeĉju da mi priznaš to?
Dvorkinja
Mi dangubimo. Nijesam bila pametna, -
Al', dijete moje, od tog zla još ima spas.
Fedra
Daj prestani! I prije zlim me savjetom
Ti s vjetova i na zlo djelo dade se.
AT, s puta meni idi, za se brini se,
A ja ću sama već uredit s voju st var!
A vi mi, plemenite kćeri trez enske,
Iskaţ'te, kad vas molim, ovu ljubav još:
Što ovdje ĉuste, tajom dajte tajite!
ZborovoĊa
Artemide mi, s vete kćerke Zeusove,
Ni mrva od zla t voga neću odat ja!
Fedra
Baš hvala ti. A u brizi vam s vojoj sad
Lijek jedan ovoj nadoh bijedi, nesreći, -
I djeci će mi ţivot biti bez ljage,
A sama neću ţalit, što me snaĊe sad.
Sramotit nikad neću kretskog doma s vog
Nit Teseju se rad ţivota jednoga
U grijehu grdnu na oĉi pokazat ja.
ZborovoĊa
Pa kaniš li uĉinit kakvo krajnje zlo?
Fedra
Mrijet ţelim. Kako, - to ću veće smislit ja.
ZborovoĊa
Ne griješi duše!
Fedra
Grijeh je i taj ukor t voj.
A Afroditi, što me ništi, radost ću
Kad danas sa ţivotom ja se rastanem,
Priredit, - ljubavi ću gork oj podleć ja.
Ali još će drugom kobna biti moja smrt, -
Nek zna, u bijedi da me mojoj oholo
On sretat ne smije. Da, sa mnom on će bol
Podijelit ovu, pameti nauĉit se.
(Otide u kuću. Druţina odnese poĉivaljku za njom)
Zbor
Nebu pod oblake da se vinut meni,
Pticom krilaticom ondje
Bog da mene st vori, s jatom ptiĉjim zdruţi!
Nad puĉinu, valovlje -
Nad ţal Adrije da meni
I na vodu Pad se dić,
Gdjeno oca kćeri jadne
34
Za Faetontom tuţe!
U bagreni val im kaplje suze kap,
U sjajni se biser skruti.
K Hesperidam' miloglasnim da je doći -
Na ţal, jabuk e gdje se zlatne,
Bagrene gdje vode vladar, ĉuvar morski,
34
Otac, Helije (Sunce). Fealonl, Helijcv sin, htjede upravljati sunčanim
kolima oca svojega. Otac mu kola prepusti, ali bijesni konji udare s puta.
Svijet se zapali. Zeus ubije gromom Faetonla, a sestre ga Helijade uzmu
žaliti; pretvore se u topole, iz kojih naviru suze, što se na suncu stvore
smolom.
 35
Put brodaru brani veći Ah, mrt va, kako ĉujem, jadna ţena je,
Nakraj neba s vet og - s vod mu Na odar veće mrt vo tijelo meću joj.
Atlant drţi - stoluje. (Tesej dolazi ovjenĉan. Prati ga oruţana pratnja)
Vrela tu boţanska teku.
Dvor s vatu Zeus u stoji, TESE J. ZBOR
A zemljica sveta, iz vor ţica sveg.
Sreću blagu bozim' mnoţi. Tesej
Kretska laĊo bjelokrila! U dvoru, ţene, kak va j" vika? Znate li?
Pljuskom šumnoga vala ti. Do mene doprije bolan jauk sluškinja.
Morem, puĉinom slanom Dom s vojih vrata meni gle ne ot vara
Iz dvora sretnog gospu, Nit poklonika s puta milo pozdravlja.
37
Kraljicu mi moju, Zar Piteju se od starosti zgodi što?
Nevu, bijedu nad bijede, krenu. Odmakla već je njemu dob, al' opet bi
Zloguka ptica s Krete To ţalost bila, s domom da se rastane.
Do Atene slavne prhnu
Ili se iz oba kraja diţ e, ZborovoĊa
36
Na obali Munihovoj Kob ovo ne ukobi starca, Teseju,
Konop pleten kraja s' hvati, Već mlada duša srcu zadaje ti bol.
I na suho kopno druţba stupi.
Srce bolešću strahotnom Tesej
Strašću ljubavlju prokletom Ao! Dijete da mi koje ne ugrabi smrt?
Afrodita joj skrši.
A jada grozna, teška ZborovoĊa
Trpjet ona ne zna. S va ţive, naţalost bez majke, - mrt va je.
U s vadbenoj će odaji si
S vezati o vrat bijeli, Tesej
Objesiti zamku krutu. Što veliš? Umrije ţena? S kak ve nezgode?
Mrske napasti se ona
Stidom stidi, draţi joj je ZborovoĊa
Dobar, ĉestit glas, poštenje, - Vrat zamkom stegnu, - objesi se, zadavi.
Ljubavi će bolne riješit srce.
Tesej
ĈIN ĈETVRTI Mraz tuge ili druga.bijeda ubije?

ZBOR, DVORK INJA u kući ZborovoĊa

To samo znamo. DoĊoh i ja sada baš
Dvorkinja Tvom domu, nesreću da plaĉem. Teseju!
Jao, jao!
Ma u pomoć, tko boţji blizu kuće je! Tesej
Ah. gospa, Teseju se ţena objesi! (skida s glave vijenac)
Ah, ah! Pa ĉemu glavu vijenac vjenĉa mi
ZborovoĊa Gle lišće ovo, a poklonik bijedan sam?
38
Uh, uh! S ve s vršeno je! Nema kraljice! Odsun'te, sluge, zasunak na vratima,
U zamki obješenoj visi ona sad! Otškrin'te, prizor tuţan, gorak da vidim -
Ah, ţenu s voju, što mi mrtva zada smrt !
Dvorkinja (Vrata se ot vore. Vidi se Fedra na odru, a oko nje
Ne'š hitjet? Ne'š li nosit gvoţĊe dvosjeklo. sluškinje)
Da vrat joj ĉ vora toga brzo riješimo?
Zbor
ZborovoĊa Ao, jadna! Ao jada teškijeh!
Što, drage, da ĉinimo? U dvor hoć'mo li Pretrpje, uĉini, -
I kraljici odriješit zamku stegnutu? Dom ovaj s djela t voga pade, rasu se!
Ao smionosti! Sila smaĉe te
Jedna iz zbora I zgoda kleta, mke svoje si
A zašto? Nema u ml adih ondje sluškinja? Ti ţrt va kukava.
Ta plest se u sve znaĉi glavom igrat se. Tko, jadna, mrakom zavi dušu ti?
(Druge kretnjama ne odobravaju tih rijeĉi)
Tesej
Dvorkinja Ao meni muka! Od s vih jada s vojijeh
Poloţ'te, namjestite jadni, mrt vi trup! Pretrpjeh, grade, ponajteţi sada jad.
Dom 'vak o tuţno ĉuva gospodaru s vom! Ao kobi, kako l’ teška na dom sruši se!
Ţig tajni duha os vetnika bit će to.
ZborovoĊa Jaz zinu, - ţivot mi ţivotom nije već.
Ja jadan more jada vidim pred sobom, -
35
Po zlatne je jabuke na Okean pošao Heraklo. Donesao mu ih je Atlant.
37
Dotle je mjesto Atlanta Heraklo držao nebo. Pitej, vladar trezenski, otac Etre.
36 38
Munih, heroj luke atenske Munihije. Remen od zasunka visi izvana. On se povuče, a zasunak iznutra odskoči.
Iz njega nikad više neću isplivat.
Nit valma nesreće prebrodit će mi brod.
A kakav razlog, kak va l’ sreća huda te,
O ţeno moja, nagna? Što da kaţem ja?
Ko ptica ti iz ruke prhnu netragom
I naglim, hrlim skokom u Had skoĉi mi.
Ao, ao! Jadnih, jadnih jada mi!
A davnu nek u kazan boţju - kob
Ja trpim ovo sad.
Da - preda mojih neki bit će grijeh.
ZborovoĊa
Ne snaĊe, kralju, samo tebe ovo jad, -
Već mnogi drugi ţenu dobru izgubi.
Tesej
Oh, u grob, u grob tam ni ja da mogu leć,
U mraku jadan ondje mrtav boravit.
Kad milog društ va t vog mi nesta zauvijek!
Smrt tvoja većma drguim je no tebi smrt.
A kog da pitam? Ţeno jadna, otkle ti
Ta miso ubojniĉka doĊe na pamet?
Što zbi se? Hoće l’ kazat tko? Ili zalud mi
Toliku ĉeljad dvori kriju kraljevski?
Ao meni radi tebe! Jadan ja!
Jad kakav li u dvoru ugledah!
To podnijet, reć se ne da. Pogiboh!
Dom pust je. djeca su mi siroĉad.
Ti ostavi me, ostavi,
Oh draga, najbolja od ţenskog s vijeta s veg.
Što sunca svjetlost gleda ga
I noćnih z vijezda jasni sjaj.
(Pristupa k odru)
Zbor
Jadan, jadan li si! Kol'ka tuga mori dom!
Sa sudbe t voje oĉi mi
Orosiše se, suze ronim ja.
Jad poslije jada ovog davno plaši me.
Tesej
(do odra)
Gle, gle'
A što je ono? Pismo eno visi joj
O ruci dragoj, - ţeli l’ kazat novo što?
O ţenidbi, o djeci nesret nica zar
Napis a listak, nešto traţi, moli me?
Ne, ne boj mi se, jadna! Nema ţene te.
Što u brak, na prag Tesejev će stupit kad.
Oh, kako milo peĉat zlatna prstena.
Znak pokojnice drage, eto gleda me!
Ded, s pisma peĉat skinut ću, ot vorit ga.
Da vidim, što mi ono ţeli saopćit.
Zbor
Uh, ih! Novo na izmjenu zlo
Bog šalje opet. Ţivot nesnosan
Završit da je meni, tak va gdje nas stiţe kob!
Nesta, nema više, velim ja.
Uh, uh! dvora kralja mojijeh:
Oh, boţe, moţe l’ biti, nemoj satrt dom!
Daj usliši me, kad te molim! Vidim ja
Ko gatar pticu. - nekom nosi sreću zlu.
Tesej
(vraća se od odra)
Ao meni! Na jad evo drugog jada mi !
To trpjet nit se kazat da. O jadan ja!
ZborovoĊa
A što je? Kaţi, ako kazat moţeš nam!
Tesej
Oh, viĉe, grozno viĉ e pismo! Kako ću
Tom trhu jada se otet? Odoh, propadoh!
Kakav, kakav li mi - vidjeh - jeĉi pjev
Iz pisma! Jadan ja!
ZborovoĊa
Jao, jao! Rijeĉ ti samo u zlo uvod je.
Tesej
Za zubma više noću drţat jezika.
Neiskazano, strašno ja ću zlo
Ao, grade! otkrit sad.
Hipolit, braĉnog kreveta se drznu mog
Tać silom, sveto Zeusa oko sablazni!
Ali, oĉe Posidone, daj mi ţelje tri.
Što ispunit obreĉe, jednom sina mog
Satari! Dan mu ovaj ne daj preturit.
Iz vršit ţelje ako stalno misliš ti.
ZborovoĊa
Za boga. kralju, opozovi s voju rijeĉ!
Ta kajat ćeš se poslije. Daj me posluš aj!
Tesej
Ne mogu. Izgnat ću iz zemlje ove ga,
I jedno će od dvoga njega ošinut:
Il’ Hadu će na vrata mrt va poslat ga
Posidon, ţelju moju meni ispunit.
Il’ prognan odavde potuc at će se on
TuĊinom, gorka krušca baš nak usat se.
ZborovoĊa
Ali eto sina tvoga baš u dobar ĉas
Hipolita! Zla se gnjeva, kralju Teseju,
De proĊi i što bolje smisli za dom s voj!
(Hipolit -dolazi s drugovima s vojim)
TESE J, HIP OLIT, ZB OR
Hipolit
Ĉuh, oĉe, vik u t voju, hitro pohitah.
Rad ĉega ovo sada stenješ, uzdišeš.
To ne znam. Rad bih od tebe ĉuti to.
(Opazi Fedru)
Eh, što je? Ţenu t voju, oĉe. vidim ja
Trup mrt vi. Najveć e je ĉudo za me to.
S njom maloĉas se rastah. Nije dugo tom.
Sto sunca tog je s vjetlost ona gledala.
Što zadesi je? Kako nade ona smrt?
Od tebe, oĉe, hoću da to saznam ja.
Pa šutiš? Šutnja nije od koristi baš
U nesreći. A srce ţudi ĉuti sve.
Radoznalo se kaţe i kod nesreć e.
S vom bliţnjem il’ još viš e nego bliţnjemu
Krit jade s voje nije pravo, oĉe moj.
Tesej
(ne gleda ga)
O ljudi, silni silni, ludi grješnici!
Vještine nebrojene zašto uĉite
I s vemu se domišljate., iznadete s ve, Što ništa jaĉi nije nego ţenski svijet.
Ali jedno još ne znate, ne dokuĉiste. Kad mlado srce njemu smuti Kipranka.
Da ludu glavu nauĉite pameti? Al’ to se njemu prašta, jer je muško on.
No što se sada s rijeĉima t vojim nateţem?
Hipolit To mrt vo tijelo tu je s vjedok najbolji.
Vještaka li mi silna, kad bi znao tko Iz zemlje ove seli smjesta izgnan si.
S ve silom bezumnika doz vat k pameti! Ne doĊi u Atenu, što je sazda bog.
Ali, oĉe, u zli ĉas mi gradiš dosjetke. Nit u kraj, kojim vlada ţezla moga moć!
S ve strah me, s muke jezik tebi uteĉe. Ta desi l’ mi se, te ja tebi podlegnem.
42
Sa istma Sinis onaj jednom t vrdit će
Tesej I ludo hvaliti se, da ne ubih ga,
43
(ne gleda ga) A skironske mi hridi, što ih ljubi val.
Uh! Ljudi za druga bi imat morali Već neće priznat, zlicam’ da sam strašan biĉ.
Znak jasan, kamen kušnje srca njegova.
Je l' istin ili laţan ono prijatelj. ZborovoĊa
Glas dvojak morao bi imat ĉovjek s vak: Ne mogu reći, smrtnik da je ijedan
Jest, jedan pravi, drugi prema prilikam’. Baš sretan - na tlih leţi sreća nad sreć e.
Glas prvi bilu drugog otkrit znao bi.
I ne bi više varat mogao nas s vijet. Hipolit
Moj oĉe, strašni tvog su srca bijes i strast.
Hipolit Stvar, lijepim što je rijeĉma braniš sada ti.
Ali obijedi li uhu t vome mene tko Baš lijepa nije, ako je razmota tko.
Od druga, tad ni kriv ni duţan stradam ja. Vješt nijesam, pred s vijetom se pravdat ne
Uh, od ĉuda se snebih, ĉudo za me su znam ja -
Te rijeĉi t voje naopake, smetene. Okretniji sam med vršnjacim' ravnijem,
Tesej U društ vu malom. A i prirodno je to.
(ne gleda ga) Tko mudru loš je, puku godit rijeĉ mu zna.
Ao srca ljudskog' Kak o li zabrazdit zna! Ali opet moram - snašla me je nevolja -
Gdje drskosti je, smionosti njeg'voj kraj? Raz vezat jezik. Najprije ću poĉet s tim,
Ta budu l’ koljena se ljudska takmila, Ĉim priĊe ponajprije, ţeljan satrt me.
I novo nad staro se zloćom dizalo Ne uz vratim li. Gleda sunce, zemiju tu -
Visoko, bozi će uz ovaj sada s vijet (Ĉini se, da će Tesej planuti.)
S vijet drugi st vorit morat, s va da nepravda Od mene ne rodi se ĉovjek pod nebom,
I zloća, pakost ova ima kamo stat. I ako ti ne priznaš, umom trjezniji.
(Naglo se okrene Hipolitu) I prije s vega štovat znadem bogove
Pa pogledajte tog krv moje krvi je. I s druzima se druţim, što ne ĉine zla.
A krevet moj sramoti! Pokojnica je Već stid im brani u zlu kak vu sloţit se
Gle dokaz jasan klete zloće njegove. I u sramoti ići kome na ruku.
(Hipolit se odvraća) Smijeh, rug mi, oĉe, nijesu druţi, isto ih,
De gledni, kad blizinu ta me t voja već Dalek o ili blizu bili, volim ja.
Okalja, okom ocu ravno u oko! Od jednog ĉist sam - tu se, misliš, uhvatili -
Pa li si bozim' drug ko ĉovjek vanredan? Do danas bludom ne osk vrnih tijela s vog.
Ti razborit si, trijezan, od zla svakog ĉist? Tog djela ne znam - priĉ at ĉuh il’ vidjeli ga
Ne mogu hvali t vojoj povjerovat ja Tek na slici, al' ni gledat ga ne marim;
l' drţat, bozi da su tupi, neuki. Još djeviĉanska duša, srce moje je.
Sad hvaF se, mešetari s vojom s vetošću. Al’ moţda mi poštenju ne vjeruješ mom.
39 40
Jer krvi ne kušaš pa sluţi Orfeja , Pokazat zato moraš, što me zavede.
Zanosi se i knjiga silnih štuj mu prah! Zar lik joj ljepši bješe no u ţena s vih?
Ta uhvaćen si. A svakome velim ja. Il’ nadah se, u domu da ću ţivjet t vom
Da s' ljudi tak vih kloni. Rijeĉma s vetijem I s tobom dijelit jedan prijesto, jedan brak?
Lov love, a rugobu snuju najgrdu. Jest, lud bih bio, bez pameti ikakve.
Gie mrt va je. To će, misliš, tebi biti spas? Al’ zar je razboritu slatko kraljem bit?
Baš to je za te, rĊo, dokaz najbolji Ne, nipošto! Od smrtnih tko se pojagmi
Ta kak va zaklet va il' koja moţe rijeĉ Za krunom, taj će s uma biti sišao.
41
Bit jaĉa od nje? Ti da krivnji umakneš? Na helenskijem igram' rad bih pobjednik
Na tebe reţila je ona - reći ćeš Bit prvi, a u graĊu da sam drugi ja
Kopilan zakonitoj djeci dušman je. I s prijateljma dobrim sretno ţivim vijek.
44
Baš cijene dakle, veliš, proda ţivot s voj. I 'vako mogu radit pa jer nema
45
Kad s mrţnje na te milje s voje uništi. pogibli,
Zar misliš, u muškarca nema ludosti. Od ţezla samog to mi pruţa veću slast.
Sa ţenskom srasla je? Mladića mnogog A jedno ja ne rek oh - drugo s ve mi znaš.
znam.
42
On bi sagnuo dvije jele i o njih privezao čovjeka i pustio stabla, da
39
Samo se biljem hrani. nesretnika rastrgnu.
40 43
Smjera na orfičke misterije. Orfici su vjerovali u besmrtnost duše i u život Skiron je bacao ljude u ponor.
44
na drugom svijetu; pravednik de biti nagrađen, a grješnik biti kažnjen Makar ne bio prvi u gradu, opet se radom mogu isticati.
41 45
Od mrtve Fedre. Što prijeti kralju.
Da s vjedok mi je ĉovjek, kakav jesam sam.
Da s vijetlo ona gleda, a ja da se prem.
Ti oĉito bi, traţeć krivca, našto ga.
Al’ 'vako Zeusom se, ĉuvarom zaklet ve,
I Zemljom kunem: nikad ja ti u brak t voj
Ne dirnuh - niti htjedoh nit naumih to.
Bez glasa, traga s vakog mene nestalo.
Bez grada, doma ko bjegunac prosjak se
Prebijo s vijetom, kosti mi ne primilo
Nit more niti kopno, ako rĊa sam!
A s kakva straha sebi ţivot ukide.
To ne znam - dalje o tom zborit ne smijem.
U pravu ne bješe, al' pravo uĉini
Ja imam pravo, al’ se zlo koristih njim.
ZborovoĊa
Ti dobro reĉe, krepko pobi krivnju s vu.
Ti bozim' se zakle, dokaz malen nije to.
Tesej
Zar nije bajaĉ, vraĉar, vještac pravi to?
S vog roditelja obruka, a uzda se
Da dušu moju ljupkost njeg'va s vladat će!
Hipolii
I to se, oĉe, tebi ĉudim najviše.
Ti sin da moj si. a ja da sam otac tvoj.
Eh smrću bih ne izgonom te kaznio,
U moju ţenu da se dirat usudi.
Tesej
E, krasno, divno! Ali lako nećeš mrijet.
Sam sebi kako ti to kazan odredi
Ta pakom srcu najlakša je brza smrt -
Već iz domaje ko bjegunac prosjak ćeš
U tuĊi s vijet i gorka hljeba uţit se.
To plata jeste crnoj duši zlopak oj.
Hipolit
Ao meni! Što ćeš? Ĉekat ne'š, dok vrijeme
sve
Iznese, nego ćeš iz zemlje prognat me?
Tesej
Jest, preko mora, atlantskijeh granica.
Da mogu t voja glava meni mrska je.
Hipolit
A zakletve nit dokaza ne pobi ti
Nit vraĉa pita? S ve bez suda goniš me?
Tesej
To pismo tebe jasno tuţi. Glasom tu
Glasovat ne treba, do ptica meni ti.
Nad glavom štono lijeću, nije ništa baš.
Hipolit
Oj bozi! Zašto jezika ne raz veţem,
A rad vas, jer vas štujem, stradam,
propadam?
Al' ne! Kog moram, ne bih uvjerio ja -
Zaludu ja bih pogazio zaklet vu.
Tesej
Ao meni! Kako s vetost t voja mori me!
Iz zemlje oĉinske zar nećeš mahom sad?
Hipolit
Al’ jadan - kamo ću? Pod ĉiji tuĊi krov
Da uĊem, s krivnje kad onak ve prognan
sam?
Tesej
Pa onom, kog veseli primat tuĊina
Ţenara podla, kućanina nevjerna.
Hipolit
Jao! Srce kida, na plaĉ goni t voja rijeĉ.
Kad rĊom baš se kaţem, ĉinim tebi ja.
Tesej
Tad bješ e kukat tebi, predomišljat se.
Kad ocu ţenu napastovat drznu se.
Hipolit
O dome, glasom da mi sad progovoriš.
S vjedoĉiš, nikakva da rĊa nijesam ja!
S vjedoĉim' nijemim mudro ti se zatjeĉeš,
Al’ djelo ćutke tebe krivc a odaje.
Uh!
Sam preda se da stati mogu, gledat se,
46
Oh kako plaĉem s jada, što me zadesi.
Tesej
Ti sebe oboţavat većma nauĉi
No bit poštenu, roditelje poštovat.-
Hipolit
O jadna majko! Ao, tuţni raĊaju!
Od dragih nitko mi kopilan ne bio!
Tesej
Pa nećete l’ ga sluge popast? Nijeste l' me
Vi ĉuli, davno izgon da dosudih mu?
Hipolit
Al’ proplakat će, tko se mene dotakne!
Ti sam me, srca l’ imaš turaj iz kuće!
Tesej
Pa hoću, ako na rijeĉ se ne pok oriš!
S tvog izgona me samilost ne os vaja.
(Otide u dvor. Vrata se zat vore)
HIP OLIT. ZB OR.
Hipolit
Jest, gotovo je, ĉini se. O jadan ja!
To znadem, ali ne znam. kako da kaţem.
O najdraţa mi boţ'ce, kćeri Letina.
Ti prijo, drugo lova, klonit moram se
Atene slavne! Zbogom, grade, kraju ti
Erehtejev! I zbogom, polje trezensko.
Ti radosti nam mnoga našoj mladosti!
Ta zadnji put te sada gledam, pozdravljam.
(Drugovima)
Vi, ove zemlje mladi moji vršnjaci,
Hajd' rec'te koju, ispratite otud me!
Jer nikad trjeznijega vidjet nećete.
46
Bar da mogu jednoga stvora nadi. koji sa mnom žali!
Pa makar se ne ĉini tako ocu mom.
(Otidu)
Zbor
Silna je vjera u bošt vo, dušu kad okupi ona
S vu tugu goni.
Ali mi traĉak posljednji gasne
Vjeri, smrtnika kad udes vidim i djela im
motrim;
Danas je 'vako, sjutra 'nako
I bez prestanka mijenja se, mijenja
Ţivota tok nam burni.
O da me usliše bozi i sudba mi podijeli,
dade
Dar sreće blage
I srce, dušu bez jada s vakog!
Odviš e ozbiljne misli nit površne bile u
mene!
Vesela, laka ćud mi bila.
Bilo danas ovako, sjutra onako.
Al' sreća vijek mi c vala!
Više vjere sad nemam, kud mimo nadu to
gledam
Atene. Helade
Zvijezdu, svjetlost nad s vjetlost svaku,
Vidjesmo, vidjesmo, s oĉeva gnjeva
U tuĊu zemlju gdjeno hrli.
Prude, ljeskovita obalo gradska.
Goro šumovita! S hitrim psima on
Zvjerad ubijati no vama znaše
S Artemidom si svetom.
Više venetsku ţdrebad pod kola prezati neće
Niti na njih us pet se.
47
Limnom gonit vilovna konja.
Budna će pjesma u oĉinskom trijemu
Zanijemi, ţice lira usnut.
Travicu duboku. Letinoj kćeri
Poĉinak slatki, ne rese vijenci sad.
Djevojci mnogoj sa t vojijcm bijegom
Utrnu nada ljubav, s vadba.
A ja ću s kobi tvoie suze ronit, trpjet
Taj udes nudi. Majko bijedna.
Rodi nesreću najveću. Uh. uh!
Na boga sam kivna.
Ao, blizanice, sestre Draţesti!
A što ga otpravljate jadna
Grijeh ne uĉini nikak av
Iz kuće, iz domaje.
Al' pratioc a gle Hipolitova tu!
Mrk, tuţan hitnjom hiti domu tom.
ĈIN PETI
GLASNIK, Domaja, TESEJ, ZBOR
Glasnik
A gdje ću ţene, sada, naći Teseja.
Vladara zemlje ove? Ako naĊete.
A ono kaţ'te meni! Je l’ u dvoru on?
ZborovoĊa
Sam glavom eno ti iz dvora dolazi.
Glasnik
47
Kod Trezena.
Glas nosim crn i tuţan tebi, Teseju,
I graĊanima, što u gradu atenskom
I tu u kraju trezenskom prebivaju.
Tesej
A što je? Zar nam nova kak va nesreća
Dva grada susjeda sad stiţe, zahvati?
Glasnik
Hipolita ti regbi više nema sad!
Još ĉasak, i sunca već neće gledat on.
Tesej
Tko ubi? DoĊe l’ kakav dušman kivan, ljut.
Jer oskrvni mu ţenu kao ocu s vom?
Glasnik
Njeg s voja sprega, s voja kola ubiše
i tvojih usta klet va, kojom sina s vog
Pred ocem, mora gospodarom, prokle ti.
Tesej
O bozi! Posidone! ti si otac moj
Baš pravi, moju ţelju kad mi usliši.
A kako ginu? Reci! Kako shvati ga
Biĉ pravde njega, moje ĉasti sramotu?
Glasnik
Mi blizu ţala što ga bije, mije val.
Baš ĉešalom ti konje plaĉuć ĉešasmo.
Ta dopade nam glas i javi, kaza nam.
Da više neće krajem kroĉit ovijem
Hipolitova noga, jadno, jadno ga
Ti progna. S pjesmom, drugom suza našijeh.
On na ţal k nama stiţe, pratnja bez brojna.
Vršnjaka milih ĉitav zbor je išo s njim.
A s vremenom, kad plaĉ ga proĊe, reĉe on:
„Što gubim pamet? Slušat mi je oca rijeĉ.
Ded’ sluge, pod kola, u jaram konje mi
Sad preţ'te, za me nema više grada tog!"
A nato s vojski ti se ţurit stane s vak.
I u tren oka spremna bješe ţdrebad nam,
I njemu gospodaru dovedemo je.
On rukam' s vojim uzde hvati s obluĉja.
A nogu stavi, gdje vozaĉu mjesto je.
I ruke širi, bozima se moli on:
,,O Zeus e. ne bilo me, ako zlot vor sam!
A vidio mi otac za ţivota mog
Il’ poslije smrti, rugom da me obruţi!"
S tim uzme ostan u ruke i skladno ti
On ţdrebad goni, a mi sluge do kola.
Kraj uzda slijedom gospodara slijedimo
S ve ravno putem u Arg i Hipidauro.
A kada u kraj, zabit pustu, zademo.
Tu ima stijena zemlji našoj naprotiv.
A Saronskoga zaliva se hvata već.
Tad ispod zemlje prasak s muklom tutnjavom,
Ko Zeusov grom, zaori, uh, grozota ĉut !
A k nebu dignu glavu, uši naćule
Sad konji, nas ko djecu strava obuzme.
S ve gledamo, odakle jek. I pogled nam
Na hridi, mora šumno pade, vidimo.
Gdje k nebu propinje se strašan, golem val;
Skironova se stijena oku ote mom.
On Istam i Asklepijevu zastre hrid.
1 tad nabujav silnom pjenom pjeni se
I s hukom morskim k ţalu kršnom valja se.
Tu kola, ĉet veropreg nama stajaše.
48
Zakipi voda, treći put se baci val,
Iz krila bik mu, divlja neman, izaĊe.
Sav kraj ti ona rika njeg'va napunja.
A jeka uţas! jeĉi. Na pogled se nam
To prizor ĉini grozan, gledat ne da se.
Na ţdrebad mahom strava strašno navali;
Gospodar bavio se konjma, znana mu
Ćud bješe konjska zgrabi uzde rukama
Pa remenje, ko mornar veslo, potegne
I tijelom s vojim nauz nak se baci on.
U ţ vale kovane se konji ĉeljušcu
Zagrizu, snagom s vom polete, ne mare
Za vještu ruku ni za uzde. jaram ĉ vrst.
I k pijesku meku kad bi kola krenuo
I konji trtom udarili onamo.
Sprijeĉi s vanuo bi bik i s'rahom strašio
S vu spregu, ţdrebad, natrag ona trgla bi.
A k stijenam’ kad bi u s vom bijesu gonili.
On nijemo, tiho za kolima išo bi
I primico se. Toĉak kolni napok on
On na hrid rine, kola sruši, prevrne.
Ispremiješa se s ve, s kotaĉa glavĉine
1 svore od os ovina razlete se.
Sam jadnik se u uzde splete, po tlih ga
Oh vuĉe, nerazrješiv njega sape ĉ vor;
O stijenu mu se mila glava smrska s va,
Išĉeha meso. Viĉe, strašno slušat ga:
„Ah, stan'te, jasala mi mojih gojenci!
Ne ubijte me! Jadna klet vo oĉeva!
Tko ĉovjeka je najboljega spravan spast?"
I mnogi htjede, al' nam noga ne stiţe, -
Dalek o bjesnio. Veriga se riješi on,
I remenja ti ne znam, kako ispadne.
Ţiv jedva dahom on još malko disaše.
A nesta konja, nesta ĉuda nesretnog
Tog bika, u krš ne znam, kud s ve propade.
Da, ja sam, kralju, t voga doma samo rob,
Al’ nikad nitko neće mene uvjerit.
Da rĊa, zlot vor kakav jeste sinak t voj.
Pa makar sav se ţenski objesio rod,
I makar pismim' napunile borik sav
I gon Idi. jer znam, da je ĉestit on.
ZborovoĊa
Jao! Nov nas udar, nova stiţe nesreća.
Od sudbe, kobi naše nema spasa nam!
Tesej
Na onog, što postrada, mrzim dušom s vom
Te glasu se obradovah, al’ me boga stid,
A stid me njega, jer je porod srca mog;
Stog nit veseljem nit mi tugom taj je jad.
Glasnik
Sto onda? Nesretnika da donesemo.
Il’ što ćemo, da ugodimo srcu t vom?
Daj promisli? A poslušaš li savjet moj.
S vom sinu nesretnome nećeš biti krut.
Tesej
Donesite, da u oko ga pogledam
I rijeĉma mu i kaznom boţjom dokazom.
Da krevet moj ok alja, makar taji to.
TESE J, ZBOR
Zbor
Ti stalno, ĉ vrsto srce ljudsko, boţije
Kršiš, Kipranko.
49
Šarokrili ti o boku lebdi,
Krilma strjelohitrim
Krili se, leti kopnom, morem slanim
Preko buĉnijeh vala.
50
A zatravljeno srce, kad Ero zlatni, sjajni
Krilma se obori.
Plamti, gori;
Zvjerove gorske on
I skot morski - sve, što zemlja hrani.
S ve, što sunce ţarko grije.
I ljude skuĉi. svlada.
S vime samo t voje. Kipranko.
Kraljevsk o ţezlo vlada.
(Artemida se javlja u zraku. Teseju iza leĊa.)
ĈIN ŠES TI
TESE J, ARTEMIDA. ZB OR
Artemida
Ĉuj, Egejev sine, rode mi diĉni.
Moj nalog je ovo;
Ja - Letina kćerka, Artemida zborim.
O Teseju. zašto se jadan veseliš,
A roĊenog sina po nepravdi ubi?
Ta laţnijem rijeĉma ljuba te skloni.
Bez dokaza jasna. Al’ jasan je grijeh t voj.
Od stida u Tartar, po zemlju dolje
Što ne skloniš tijelo
U krila poţeliš, ko ptica se vineš
i nesreći s vojoj s puta se makneš?
MeĊ ljudima poštenim ţica ni ĉasak
Provesti ti nije.
Ĉuj, Teseju, jade, nevolju s voju!
Pomoći ne mogu, rastuţit te moram.
Tvog sina pošteno srce ti otkri;
Sad doĊoh, da smrću premine ĉasnom;
I ljube ti strast ću, al’ opet dobrotu.
Ja odoh. Od boţica najmrţa nama
Jer neduţnost radost, milina je naš a
Nju u srce darnu, za sinom planu.
Al' razborom plamen utušiti htjede.
Preko volje pletkam' dada je ubi.
Pod zeklet vu ljubav sinu ti otkri.
Al' kako je ĉestit, ponudu odbi.
A vjerom ne krenu, kad grdnjama ono
Ti grdit ga stade, - strah boga ga bješe.
A ona u strahu, da se ne dozna.
Laţ napiš e, sina pogubi t voga
Lukavštinom grdnom, - al’ uvjeri tebe.
Tesej
Ao, meni!
Artemida
Rijeĉ, Teseju, zar boli tebe? Miran bud'!
Ĉuj sada dalje! Jaĉe još jauknut ćeš.
Zar znaš, tri ţelje da ti otac obeća
Iz vršit'? Jednu, rĊo jedna, izbaci

49
Eros.
48 50
Tredi val je - tako su Grci držali najvedi, najopasniji. Zlatokrili.
Na sina, a na dušmanina rnogo si.
Kralj, otac morski, dade, kol'ko moro je.
Ta on obreĉe, sve u misli najboljoj.
Ti preda mnom i pred njim oĉit zlot vor si.
Nit ĉeka pot vrde nit glasa proroĉkog
Nit istraţi nit dade, niz da godina
Iznese s ve, već brţe, no je trebalo.
Na sina s voga baci klet vu, ubi ga.
Tesej
Oj gospo, mrijet da j’ meni!
Artemida
Strašno uradi,
Al’ opet i to prostil tebi moţe se.
To volja samo Kiprankina bješe ti, -
Gnjev srca smiri. Bozim’ 'vakav zakon je:
Bog ţelji boga drugog nikad neće se
Protivit, nego s puta miĉemo se vijek.
Ta dobro znaj: da Zeusa se ne bojim ja.
Sramote tak ve nikad ne doţivjeh li.
Te dala bih. da ĉovjek, meni najdraţi
Na s vijet u, 'vako gine! A u grijehu t vom
Baš zlobe nije. - u neznanju uĉini.
A onda ţene smrt ti ote priliku.
Da pitaš, - lako ona srce skloni ti.
S va nesreća na tebe gruhnu najjaĉ e,
A ţalost i na mene, - smrti poboţna
Ne raduju se bozi, nego ljudma zlim
Sa djecom, domom zatiremo s vaki trag.
ZborovoĊa
Baš eno nam jadnik dolazi amo!
Gle meso mu i plavokosa glava -
U jednoj s va krvi! Oh nesreće doma!
Ah, kakva li ovo dvostruka tuga
Sad navali pod krov, od boga doĊe!
(Donesu Hipolita. On ne vidi Artemidu. Ona je u
pozadini.)
TESE J, ARTEMIDA, HIPOLIT, ZBOR
Hipolit
Jao, jao!
Ja nesretnik bolan s kriviĉna suda
Od kriviĉna oca kruto postradah.
Ja pogiboh jadan! Ajme mene!
S vom glavom mi mojom trgaju boli,
A grĉevi ljuti kidaju mozak.
Daj stani, da klonulo odmorim tijelo!
Ah, ah!
Oh, mrska mi sprego, moje mi ruk e
Vi gojenci konjski!
Vi satrste mene, smakoste mene!
Uh! tako vam boga, polako, sluge.
Mog tijela se ranjenog hvatajte rukam'!
Tko na bok mi desni ovo naleţe?
Ded oprezno diţ'te, nosite sloţno
Zle kobi jadnika, što otac ga prokle
I ogriješi dušu! Zeuse, zar vidiš ?
Ja - poboţan ĉovjek, štovalac boţji.
Što krepošću s vojom nadvisih s ve ljude.
Bez sumnje sad u Had, pod zemlju idem,
S voj ţivot izgubih. Uzalud muka -
S va poboţnost moja.
Zaludu na s vijetu trudom se trudili.
Jao, jao!
Bol, opeta bol me popada sada!
Ded pustite jadna!
Smrt došla po mene! Ljekar je ona.
Dotucite mene, dotuc 'te bijednika.
Za dvoreznim maĉem srce mi ĉezne.
Da raskroji tijelo,
A poĉinkom ţivota da poĉine meni!
(Poloţe nosila.)
O oca mi moga nesretna klet vo!
Sad baština roda, od krvi ljaga.
Grijeh predaka starih, koljena davna.
Gle izbija jasno, ne ĉaši više.
Što srnu na mene,
A ništa baš kriv ja nevolji nijesam?
Jao! Što da reĉem?
Pa kako da ţivot
Sad bijede mi tuţne, grozne se riješi?
Oh, da me jadnika uspava, smiri
Had u crnom s vome noćnome krilu!
Artemida
(iza Hipolita.)
Oh, jadni, kak ve bijede jaram sape te!
Tvog srca plemenitost upropasti te.
Hipolit
Ha!
Boţanski daše, mirise! U bolu s vom
Ja osjetih te, - mahom tijelu lakše je.
Artemida zar boţica je blizu tu?
(Uspravi se.)
Artemida
Jest, jadni, ona je, boţica ti najdraţa.
Hipolit
Bijednika zar me, Gospo, vidiš, kakav sam?
Artemida
Jest, vidim, - s oka suzu prolit ne smijem.
Hipolit
Tvog lovc a, pratioca nema - nema već.
Artemida
Da, nema, - al' mi gineš srcu mio, drag.
Hipolit
Tvoj vozaĉ gine, gine ĉuvar kipova.
Artemida
To Kipranka podmukla tako zamisli.
Hipolit
Ao meni! Sad znam boga, što me uništi!
Artemida
Tvoj prezir rani je, a krepost razjari.
Hipolit
Nas troje, vidim, šatre evo Kiprank a.
Artemida
Tvog oca, tebe, treću - braĉ nu drugu mu.
Hipolit
I s oĉeva sad jada moram zaplakat.
Artemida Ta i prije ti vazda t voju slušah rijeĉ.
Bog savjetom ga savjetova, zaslijepi. Jao! na oĉi mi veće sjeda mrak, -
Daj, oĉe, prihvati me, pridrţ' tijelo mi!
Hipolit (Klone, otac ga pridrţi.)
Moj oĉe jadni, bijedni s ove nesreće.
Tesej
Tesej Ajme mene! Sinko, što ćeš sa mnom - s
Moj sinko, pogiboh, za ţivot ne marim. nesrećom?

Hipolit Hipolit
Grijeh veću tebi nego meni gradi bol. Oh, umrijeh! Donjeg s vijeta vrat a vidim ja.

Tesej Tesej
Da mogu, sinko, mjesto tebe mrtav bit ! Prokletst vo zar na duši mojoj ostat će?

Hipolit Hipolit
Oh, gork a l' dara Posidona, oca t vog! Ne! To ubist vo t voje ja ti opraštam.

Tesej Tesej
U usta da mi nikad nije došla rijeĉ! Što veliš? Ti mi praštaš tu krv prolitu?

Hipolit Hipolit
51 52
Što onda? Ubi mene, kako bješe ljuti Jest, - za svjedoka zovem djevu lovicu .

Tesej Tesej
Um, pamet meni bozi onda smetoš e. Moj dragi, kako plemenit si ocu svom!

Hipolit Hipolit
Uh! Ah zbogom, zbogom puno puta, oĉe moj!
Ah, bogove da moţe proklet ljudski rod!
Tesej
Artemida Ao meni poboţnoga, dobrog srca t vog!
De stani! Afrodite boţ'ce grdni bijes
Tvog tijela sa veseljem, slašću neće ti Hipolit
Progonit tamo u mrak mraĉni pod zemlju, - Daj ţeli, sini bili 'vako ĉestiti!
A sve rad poboţnosti, dobrog srca t vog.
No ja ću njoj se s vojom rukom na drugom, Tesej
Od ljudi što je srcu njenu najdraţi, Zapustit, sinko, nemoj me! De opri se!
Os vetit ovim strjelama neizbjeţnim.
A tebi, muĉenice, za muke ću ja Hipolit
Ĉast divnu podat u Trezenu, gradu tom, - Kraj otporu je s vakom, - oĉe, izdišem,
53
Pred s vadbu djeve mlade kosu rezat će, Što brţe plaštem lice meni zastri sadi
Prikazat tebi; suze, ţalost za tobom
Kroz vijekove će duge tebi plata bit. Tesej
Vijek djevam' iz grla će vit se pjesma, bol
I slavit tebe, - neće ljubav Fedrina Ateno, slavni grade, kraju Paladin,
Uminut, mukom o njoj neće muĉat se. Oh dušu kak vu gubite! O jadan ja!
A ti mi, ĉedo stara starca Egeja, Zla t vog ću ĉesto ja se sjećat, Kipranko!
S vog sina zagrli, privini na grudi!
Preko volje ga ubi, - griješit prosto je ZborovoĊa
Smrtiniku, na grijeh njega kad navede bog. (odlazeći sa zborom. )
A tebi kaţem: nemoj oca mrzit s vog, Jad, nevolja evo iznebuha banu,
Hipolite! Ta suĊeno ti bješe mrijet. S ve graĊane snaĊe.
I - zbogom! Mrt va st vora gledat ne smijem I grozne će suze pot okom teći,
Nit smrtnog ĉasa dahom zadnjim kaljat se. Jer velike glave stigne li tuga, -
A vidim, blizu da si toj već nevolji. Glas takav ti jaĉe okupi dušu.
(Nestaje je.)

TESE J, HIP OLIT, ZB OR

Hipolit
Pa zbogom i ti, djevice mi blaţena!
Sa prijateljst vom dugim se lako rastaješ.
Po ţelji tvojoj s vaĊu s ocem pustit ću, -

52
Artemidu.
51 53
Ti bi mene zacijelo ubio, da nijesi mislio, da de Posidon tebe osvetiti. Stari bi pred smrt sebi zaogrnuli glavu.
Obrada: Tik vicki Daniel
2010.