Amfiteatar u...

...Freiburgu, jula 1967.

Mario Kopi}

U velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu 26. jula 1967. godine

Hannah Arendt održala je predavanje o Walteru Benjaminu1. Neposredno
prije nego što je počela govoriti, u amfiteatar je ušao Martin Heidegger, koji
nikoga o tome prethodno nije obavijestio. U dvorani se začuo žamor. Iznenađena,
Hannah Arendt je započela riječima: ‘’Verehrter Martin Heidegger, poštovani
Martine Heideggeru, dame i gospodo…’’.

Nekoliko dana nakon toga, Heidegger piše H. Arendt: ‘’Kada si započela

svoje predavanje obraćajući se izravno meni, odmah sam se pobojao negativne
reakcije. Ona, uostalom, nije izostala i, ako ćemo pravo, nije te dirnula. Mlade već
godinama upozoravam da, ako žele napredovati, izbjegavaju citirati Heideggera’’2.

Hannah Arendt, koja se tada nalazila u Baselu, gdje je živio Karl Jaspers,
odgovorila mu je: ‘’Što se tiče negativne reakcije, nije mi promaknula; da sam je
bila predvidjela, možda bih stvar učinila još teatralnijom. No, unatoč tome, sada
me brine samo jedno pitanje: je li tebi bilo neugodno što sam te tako prozvala? Za
mene je to bila najprirodnija stvar na svijetu’’3.

1
Predavanje je potom objavljeno u knjizi: Hannah Arendt, Walter Benjamin-Bertold Brecht: Zwei
Essays, München 1971.
2
Hannah Arendt, Martin Heidegger, Briefe 1925-1975, Frankfurt/M 1999, str. 156. Usp. Antonia
Grunenberg, Hannah Arendt und Martin Heidegger. Geschichte einer Liebe, München 2006.
3
Ibidem, str. 157.
224
 Zeničke sveske

Drugim riječima, Hannah Arendt nipošto ne žali što se neposredno obratila

Martinu Heideggeru, žali samo što nije dovoljno konsternirala slušaoce. Da je
znala koliko je njezine riječi mogu učiniti antipatičnom, ne bi se povukla, već bi
ih dodala još. Da je bila svjesna skandala što ga je mogla izazvati njena izjava
naklonosti, ona bi je bila režirala, preradila tako da najprirodniju stvar na svijetu
pretvori u vješto zadobivanje nečije nenaklonosti. O čemu je riječ? Najmanje o
želji da se šokira. Riječ je o izazovu trenutačnom ukusu, nepovjerenju u bilo koju
poruku, vjernosti o kojoj se ne da raspravljati, odbijanju žrtvovanja poštovanja
na oltaru budnosti i neporecivosti. Nijemci koje je njezino uvodno obraćanje
uvrijedilo, zasigurno pravilno prosuđuju, ali oni prosuđuju u zavjetrini izvjesnosti
duha vremena. Prosuđuju na gotovom moralnom kodu sposobnosti raspoznavanja
lijepog od ružnog, dobrog od lošeg. Očituju tako postojanu želju za pripadnošću
da čak negiraju svoju nacističku prošlost.

Naravno, Arendt tim činom nipošto ne izražava žaljenje zbog diskvalifikacije

kriminalnih ideologija i pomirenosti Evrope s demokracijom. Ali lekcija o katastrofi
ne može ostati na tome. Najgorča lekcija totalitarizma jest lakoća s kojom se
mogu zamijeniti običaji, navike i pravila ponašanja nekim drugim kada novi sklop
okolnosti to zatraži. Za nju, kao i za Orwella, ‘’istinski neprijatelj jest duh sveden
u gramofonsko stanje, i to ostaje istinito neovisno o tome sviđa li nam se ili ne
sviđa ploča koja se u određenom trenutku svira’’4. Upravo će duboki skepticizam
prema pravilima ponašanja, običajima i manirima navesti Hannah Arendt da stavi
naglasak na mišljenje. Mišljenje nam ne može, poput Sokratova daimoniona, reći
što trebamo činiti, ali nas može spriječiti da toleriramo zlo ili postanemo indiferentni
prema zlodjelima. ‘’Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da
razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti
katastrofu, barem za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka’’5.

4
George Orwell, “The Freedom of the Press. Unpublished Preface to Animal Farm”, The Times
Literary Supplement, 15. septembar 1972. Taj gramofonski duh Arendt je uočila prije svega kod Eichmanna:
‘’Što je više pričao to je očiglednije postajalo da je njegova nesposobnost da govori usko povezana s
nesposobnošću da misli, naime, da misli s točke gledišta nekog drugog. S njim nije bila moguća nikakva
komunikacija, ne zato što je lagao, već zato što je bio okružen tom najsigurnijom zaštitom od riječi i
prisustva drugih,a time i od same realnosti’’ (Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the
Banality of Evil, New York 1963, str. 49).
5
Hannah Arendt, “Thinking and Moral Consideration. A Lecture”, Social Research, 38/3 (Fall 1971),
str. 446.
225
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Hannah Arendt nipošto ne želi prešutjeti Heideggerovu nacističku zabludu.

Pomno pazeći da nacizmu, ‘’zastrašujućoj pojavi proistekloj iz kanalizacije’’, ne
dodijeli filozofiju i da time, pod prividom radikalne kritike, ovjekovječi lakovjernost
intelektualaca koji su u stanju duhovno-znanstveno i idejno-povijesno frizirati
najprostiju stvarnost, ona će se vratiti na pitanje aktivnosti mišljenja prilikom
odavanja počasti koju je sastavila za Heideggerov osamdeseti rođendan6. Heidegger
je u jednom trenutku podlegao iskušenju da promjeni svoje ‘’stanište’’ i uključi se
u svijet ljudskih poslova, umjesto da ostane ‘’kod kuće’’, u pravom prebivalištu
mišljenja, tamo gdje ‘’prebivamo u stalnom čuđenju’’. Bio je još uvijek dovoljno
mlad da nauči lekciju iz šoka tog sudara, koji ga je nakon samo deset grozničavih
mjeseci vratio u njegovo stanište, i da u svom mišljenju sredi ono što je iskusio.

‘’Socijalistički će čovjek pomoću stroja posvema ovladati prirodom,

uključujući fazane i morune. On će označiti mjesta na kojima treba srušiti planine,
promijeniti riječne tokove i zatvoriti oceane’’7, proklamirao je Lav Trocki. U tom
je veličanstvenom naumu potpunog podvrgavanja stvarnosti volji Heidegger
pomogao Hannah Arendt da sagleda ne ideal koji je totalitarizam navodno
iznevjerio, nego djelo suvremene mržnje prema konačnosti i prema stvarnom
svijetu, svijetu kakav nam je dan. Nasuprot raznim promjenama sna Čovjeka-
boga, to jest nepoznavanja ‘’pakla’’ koji čovjek još mora prijeći ‘’dok ne iskusi
da nije on taj koji proizvodi sebe samog’’8, da nije autofabrikat, on ju je poučio
o tajnoj podudarnosti između Denken i Danken, između mišljenja i zahvalnosti:
‘’Tako bi najviša zahvalnost (der höchste Dank) vjerojatno bilo mišljenje. A
najdublja nezahvalnost (der tiefste Undank) bila bi lišenost misli. Tako se istinska
zahvalnost nikad ne sastoji u tome da sami tek dođemo s darom i darom
uzvratimo dar. Čista zahvalnost je, štoviše, to što jednostavno mislimo, naime
ono što zapravo i jedino valja misliti’’9.

6
Hannah Arendt, Martin Heidegger at Eighty, u: M. Murray (ed.), Heidegger and Modern Philosophy,
New Haven 1978, str. 293-303.
7
Léon Trotsky, Littérature et révolution, Paris 2000, str. 144.
8
Hannah Arendt, Martin Heidegger, Briefe, op. cit., str. 167. (Riječ je o Heideggerovom pismu H.
Arendt od 12. aprila 1968.)
9
Martin Heidegger, Was heisst Denken?, Tübingen 1984, str. 94.
226
 Zeničke sveske

Na posljednjim stranicama prvog izdanja svoje knjige o izvorima totalitarizma,

objavljene u Engleskoj pod naslovom Teret našeg vremena, Hannah Arendt će
riječju resantiman obilježiti stanje karakteristično za modernog čovjeka. Resantiman
prema ‘’svemu što je dano, čak i vlastitom postojanju’’; resantiman prema ‘’činjenici
da nije stvoritelj svemira niti sebe samoga’’. Potaknut tim temeljnim resantimanom
da ‘’ne vidi nikakvog reda ni smisla u svijetu kakav je dan’’, moderni čovjek ‘’javno
obznanjuje da je sve dopušteno, a potajno vjeruje da je sve i moguće’’10. Sve je
moguće – taj je aksiom pokazao svoju razornu moć kako na zločinima počinjenim
u ime univerzalne čovječnosti tako u onima koji su opravdavani idejom rasno višeg
čovječanstva. Za Hannah Arendt zato će jedina alternativa nihilizmu resantimana
biti zahvalnost, ‘’fundamentalna zahvalnost za neke osnovne stvari koje su nam
dane svima bez razlike, kao sam život, postojanje čovjeka i svijeta…U političkoj
sferi, zahvalnost ističe činjenicu da nismo sami na svijetu. S raznovrsnošću ljudskog
roda i s razlikama među ljudima…možemo se pomiriti samo ako postanemo
svjesni, kao izvanredne milosti, činjenice da zemlju nastanjuju ljudi, a ne čovjek (not
a single man but Men inhabit the earth)’’11.

Hannah Arendt je u velikom amfiteatru tog dana zahvalila Martinu Heideggeru

na onome što je od zahtjevne javnosti vidjela i naučila, izrazila je svoju zahvalnost
za zahvalnost.

***

Dana 24. jula 1967, u velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu, dva dana
prije nego što će u njemu nastupiti Hannah Arendt, čitao je svojim jednoličnim
i zavodljivim glasom svoje pjesme Paul Celan. Kako nas izvještava Rüdiger
Safranski, ‘’ni u jednom trenutku svojega života Celan se neće sučeliti s tako
brojnom publikom. Prisutno je više od tisuću ljudi. Martin Heidegger je u prvom
redu. Prije toga je obišao knjižare i zamolio ih da u izlozima vidljivo istaknu
Celanove zbirke poezije. Tako je i bilo. Šetajući po Freiburgu, pjesnik je ugledao
svoje knjige u svim knjižarama: sat vremena prije javnog čitanja nekolicini je
poznanika u predvorju svojega hotela povjerio koliko ga to bješe obradovalo.

10
Hannah Arendt, The Burden of Our Time, London 1951, str. 438.
11
Ibidem, str. 438-439.
227
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Martin Heidegger je bio prisutan, ali nije otkrio ulogu koju je odigrao’’12.

A slušateljstvo je iskazalo takvo oduševljenje da je Celan dodao velik broj još

neobjavljenih pjesama.

Četrdeset godina prije toga – Paul Antschel (Celan) je tada bio još u Bukovini
– upravo je tu, u istom amfitetaru, kao novi rektor univerziteta prvi put nastupio
Martin Heidegger. Tada je govorio o Samopotvrđivanju njemačkog univerziteta, o
‘’službi znanja’’ koja bi se smjestila između ‘’obrambene’’ i ‘’radne službe’’13.

Celanove roditelje su ljeti 1942. godine odveli iz Černovaca u kazneni logor u

Transnistriji14. Nikada ih više nije vidio. Otac je umro od iscrpljenosti, majka od
metka u zatiljak. Kad je sam pobjegao iz radnog logora, napisao je svoju do danas
najpoznatiju pjesmu Fuga smrti. Raskol između Heideggera i Celana nije mogao
biti dublji. No Celan je detaljno poznavao Heideggerova djela, a i filozof je iznimno
zauzeto osluškivao pjesnikove riječi. U Celanu je vidio Hölderlinovog nasljednika.
I tako je nakon spomenutog predavanja došlo do sudbonosnog dogovora koji će
Celana odvesti do Heideggerova utočišta.

Krenuli su tako sutradan rano ujutro pjesnik-Jevrej i mislilac-Nijemac iz

Freiburga (Breisgau) prema Todtnaubergu (Smrtna gora) u Schwarzwaldu,
utočištu mislioca. Izlet je trajao jedan dan. U Heideggerovoj kolibi (Hütte), na
zadnjem sjedištu automobila kojim su se vozili i tokom šetnje po močvarnom
tresetištu razgovarali su o nečemu čiji sadržaj nije otkrio ni jedan ni drugi. Kako
je Celan napisao svojoj ženi Gisèle de Lestrange: ‘’Bio je to ozbiljan razgovor,
u automobilu, s jasnim riječima s moje strane. Gerhard Neumann, koji mu je
prisustvovao, poslije je rekao da je za njega taj razgovor imao epohalni aspekt’’.

12
Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München-Wien 1994,
str. 485-486.
13
Martin Heidegger, Die Selbstbehauptung der deutschen Univeristät. Das Rektorat 1933/34,
Frankfurt/M 1983.
14
Više o tome u iscrpnoj kritičkoj biografiji: John Felstiner, Paul Celan. Poet, Survivor, Jew, New
Haven-London 1995, str. 3 i dalje.
228
 Zeničke sveske

U knjizi gostiju u kolibi koju je Heidegger predstavio svojim gostima Celan

bijaše napisao ove riječi: Ins Hüttenbuch mit dem Blick auf dem Brunnenstern,
mit einer Hoffnung auf ein Kommendes Wort im Herzen (25. jula, Paul Celan) (‘’U
knjizi iz kolibe, s pogledom na zvijezdu zdenca, s nadom u nadolazeću riječ u
srcu’’)15. U pjesmi Todtnauberg, iz zbirke Prisila svjetla, koju je napisao sedmicu
dana nakon toga i poslao Heideggeru na dar, Celan će ponoviti:

Todtnauberg

Arnika, Augentrost, der

Trunk aus dem Brunnen mit dem

Sternwurfel drauf,

in der

Hütte,

die in das Buch

—wessen Namen nahms auf

vor dem meinen?—,

die in dies Buch

geschriebene Zeile von

einer Hoffnung, heute,

auf eines Denkenden

15
O. Pöggeler, Spur des Worts: Zur Lyrik Paul Celans, Freiburg 1986, str. 259.
229
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

kommendes

Wort

im Herzen,

Waldwasen, uneingeebnet,

Orchis and Orchis, einzeln,

Krudes, später, im Fahren,

deutlich,

der uns fährt, der Mensch,

der’s mi anhört,

die halb-

beschrittenen Knüppel-

pfade im Hochmoor,

Feuchtes,

viel.

230
 Zeničke sveske

Todtnauberg (Smrtna gora)

Arnika, utjeha oka,

gutljaj iz zdenca sa zvjezdanom

kockom na vrhu,

u toj

kolibi,

taj u tu knjigu

- čija li je imena uzela

prije moga? –

taj u tu knjigu

zapisan redak o

nekoj nadi, danas,

u mislioca

nadolazeću

riječ

u srcu,

231
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

šumska ledina, neporavnata,

orhis i orhis, pojedinačno,

grubo, kasnije, u vožnji,

jasno,

taj koji nas vozi, čovjek,

koji sve sluša,

polu-

prohodna od oblica

staza u dubokom tresetištu,

vlažno,

mnogo.

Čini se da ova riječ u srcu (riječ objašnjenja? samilosti? oprosta? pokajanja?)

nije došla, ali prije nego što se okupamo u alegoriji i izvučemo gigantomahijske
zaključke o nijemosti bivstvovanja, koju germanist Gerhard Baumann suprotstavlja
svjedoku nesreće16, ne bi trebalo zaboraviti da su se oni u nekoliko navrata
ponovno vidjeli u Freiburgu i da je, sudeći prema riječima Emmanuela Lévinasa,
svaki od Celanovih boravaka ‘’duboko uznemiravao’’ Heideggera. Ne bismo trebali
naposljetku zaboraviti ni pismo što ga je Heidegger napisao autoru Fuge smrti 30.
januara 1968. godine, pola godine nakon susreta u kolibi i dvije sedmice nakon što

16
Gerhard Baumann, Erinnerungen an Paul Celan, Frankfurt/M 1986, str. 58-80. Usp. i Philippe
Lacoue-Labarthe, Poesie comme expérience, Paris 1986, str. 150-153.
232
 Zeničke sveske

je primio separat pjesme Todtnauberg: ‘’Poštovani, dragi Paul Celan! Kako da vam
zahvalim za neočekivani veliki dar? Riječ pjesnika koji kaže Todtnauberg, imenuje
mjesto i krajolik gdje je mišljenje pokušalo napraviti korak unatrag u neznatno (ins
Geringe). Riječ pjesnika potiče i opominje istodobno, čuva sjećanje na raznovrsna
raspoloženja (tog) dana u Crnoj šumi. No dogodilo se već večer uoči Vašeg
nezaboravnog nastupa pri prvom pozdravu u hotelu. Otada smo jedan drugome
mnogo toga prešutjeli. Mislim da ćemo jednoga dana razriješiti u razgovoru mnogo
od toga o čemu nismo progovorili…A moje želje? Da u danom satu čujete jezik u
kojem Vam se obriče ono što treba opjevati (das zu Dichtende)’’17.

Filozof u pismu otvara prostor susretu, u razgovoru je ukazao na put kako

‘’neizgovoreno’’ možemo dovesti u jezik. U riječi ‘’opomena’’ počiva čak mig
da je Heidegger začuo glas svoje savjesti. Ključna rečenica: ‘’mnogo smo
toga prešutjeli’’ naglašava tihu suglasnost, izvjesno razumijevanje, no upućuje
nadasve na spoznaju pjesnika i mislioca da riječi mogu više prikriti nego izreći.

Mislilac priželjkuje pjesniku da čuje kako neizgovorene tako i izgovorene riječi

i uzdigne ih u svoj jezik, jezik pjesništva. Samo se u tom jeziku pjesnik i mislilac
mogu približiti, ostajući kao povijesni pojedinci jedno drugome stranci.

Kako uočava Stephan Krass18, Celan nije mogao neposredno razgovarati s

ljudima koji patnju nisu osjetili na vlastitoj koži. S njima je mogao komunicirati
samo preko pjesničke riječi, prikriveno. Samo oni koji su sami vidjeli sav užas,
mogli su se otvoriti jedan drugome. Ostali govore drugim i drukčijim jezikom.
Kada hoćemo s njima govoriti, riječ mora naći (svoj) put u pjesmi.

Možemo samo spekulirati je li Heidegger to naslutio želeći pjesniku da čuje

jezik u kojem mu se obriče (zusagt) ono što treba opjevati. Heidegger je zasigurno
u svom pismu prodro daleko, u prostor koji je do tada izbjegavao, no ostajući
daleko iza onoga što je Celan od njega očekivao.

Pitanje na koju je riječ Celan čekao mora ostati otvoreno i nakon čitanja ovog pisma.

17
Stephan Krass, “Wir haben Vieles einander zugeschwiegen”, Neue Züricher Zeitung, internationale
Ausgabe, 3-4. januar 1988.
18
ibidem
233
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Ali nemojmo zaboraviti niti da je Celan bio nepoznat u Francuskoj kada ga je

Heidegger proslavljao i da mu je njegovo germansko slušateljstvo u Freiburgu ili
Vaduzu pribavljalo slavu. Podsjetimo se da je on potajno napustio Rumunjsku i
sovjetsku Madžarsku otputovavši za Beč, zatim za Pariz, gdje je stigao 13. jula
1948. godine. Pariz mu je skupo naplatio taj ‘’grijeh protiv budućnosti’’. On tada
nije bio židovski bjegunac iz Shoaha, nego antistaljinistički politički izbjeglica i u
to ime (ako je vjerovati Celanovom prijatelju Isacu Chivi) intelektualna sredina
prema njemu odnosila se kao prema kužnom bolesniku, dok je danas odviše
čedna, odajući pobožno i bez diskriminacije počast njegovoj tragičnoj sudbini,
njegovoj obiteljskoj prepisci i neobičnom djelu koje je strastveno gradio.

Četiri tjedna nakon posljednjeg susreta s Heideggerom, u aprilu 1970. godine,

Paul Celan je dobrovoljno završio život skokom s mosta Mirabeau u Parizu. Tu
smrt ne možemo odgonetnuti, znamo samo da je rijeka Sena odnijela njegovo
tijelo, a rijeka Leta nije odnijela duh njegova pjesništva.

Na njegovu radnom stolu ostala je otvorena Hölderlinova biografija s

podcrtanom rečenicom: ‘’Genij se često pomrači i potone u trpki zdenac
svojega srca’’19.

Neizgovoreno je bilo snažnije od svih nadolazećih riječi.

19
Wilhelm Michel, Das Leben Friedrich Hölderlin, Frankfurt/M 1967, str. 464.
234