ALUMINIJUM

REFERAT RADIO : AMIR SULJANOVIC

IT6 JU “OS ELEKTRO-TEHNICKA SKOLA TUZLA “

Aluminij je kemijski element koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol Al, atomski (redni)
broj mu je 13, a atomska masa mu iznosi 26,9815386(13).

Osnovna svojstva

Srebrno-bijeli sjajan metalni element koji pripada grupi 3 (prije IIIB) periodnog sustava
elemenata. Aluminij je je treći najobilniji element u zemljinoj kori (8,1% težinski), iza kisika i
silicija. Usprkos tome, nije bio izoliran u elementarnom stanju sve do 1825. godine (H. C.
Ørsted). Talište mu je pri 660 °C, a vrelište pri 2519 °C. Sam metal je jako reaktivan, ali je
zaštićen tankim prozirnim slojem oksida, koji brzo nastaje na zraku. Aluminij i njegov oksid su
amfoterni.Stariji hrvatski naziv za njega je glinik.

Dobivanje

Metal se dobiva iz pročišćenog boksita (Al2O3) elektrolizom; najvažniji procesi koriste Hall-
Heroult-ovu ćeliju, a razvijaju se i druge elektrolitne metode (obrada boksita s klorom i
elektroliza rastopljenog klorida). Čisti aluminij je mekan i kovan, a čvrstoća mu se može povećati
mehaničkom obradom.

Legure

Proizvodi se velik broj legura koje obično uključuju bakar, mangan, silicij, cink i
magnezij.Poznatije slitine:

 AL NI KO

Primjena

Mala težina, čvrstoća (kada je u legurama), otpornost na koroziju i električna vodljivost (62%
vodljivosti bakra) čine ga pogodnim za različite uporabe, kao što su proizvodnja vozila i aviona,
građevine (okviri prozora i vrata) i nadzemni električni kabeli.

Neki njegovi spojevi su drago kamenje: rubin, safir, smaragd.

Aluminij je 1827. godine otkrio Friedrich Wöhler (Njemačka). Ime mu dolazi od latinske riječi
alumen koja je označavala alaune (stipse). To je tvrdi, srebrno bijeli metal koji dobro vodi
električnu struju. Može se valjanjem razvući u tanku foliju. Otporan je prema oksidaciji na zraku,
u vodi i u oksidirajućim kiselinama, zbog stvaranja sloja zaštitnog oksida na površini. Aluminij
može reducirati većinu metala iz njihovog oksida (aluminotermijski postupak).

Aluminij je kemijski element s rednim brojem 13 u periodnom sustavu elemenata i nosi oznaku
Al. Aluminij je treći po redu najčešći element u Zemljinoj kori (poslije kisika i silicija) i
pojavljuje se samo u kemijski vezanom stanju. Dobar je provodnik topline i električne energije.
On je laki metal koji ima srebrenkasto-sijedu boju a rezultat je to činjenice da on na zraku na sebi
stvara tanki sloj oksida koji ga prekriva. Ovaj sloj aluminij čini izrazito otpornim na koroziju.
Aluminij je rastezljiv i valjanjem ga je moguće pretvoriti u tanku foliju.

Spojevi aluminija široko su rasprostranjeni no komercijalno i ekonomski isplativo za dobivanje

aluminija jedino je iskorištavanje boksita s visokim sadržajem aluminijevog oksida. Aluminij je
vrlo plastičan no može ga se i kovati. U pravilu se koristi legiran s drugim metalima.

Ime, oznaka, redni broj = Aluminij, Al, 13

Grupa = metal
Vanjski izgled = srebrenkast
Udio u Zemljinom omotaču = 7,57%
Atomska masa = 26,981538
Radijus atoma = 125 (118) pm
Kovalentni radijus = 118 pm
Agregatno stanje, magnetizam = kruto (krutina), paramagnetičan
Gustoća = 2700 kg/m3 (2,75)
Točka taljenja = 933,47 K (660,32 °C)
Točka vrenja = 2792 K (2519 °C)
Električna provodljivost = 37,7 · 106 S/m
Toplinska provodljivost = 237 T/(m · K)

O povijesti aluminija

Aluminij (lat. alumen = alaun ili stipsa) je za razliku od mnogih drugih materijala vrlo mlad
metal. Godine 1808 otkrio ga je Humphry Davy i dao mu ime aluminij. Godine 1827 Friedrich
Woehler prvi je uspio proizvesti aluminij koji nije imao potpuno čist sadržaj. U ono vrijeme
cijena aluminija bila je mnogo veća od cijene zlata.

Henry Sainte-Claire Deville Woehlerov proces je usavršio godine 1859 i javno ga objavio u
knjizi. Nakon toga cijena aluminija u deset je godina snižena za 90 posto.

Godine 1886 neovisno jedan od drugog Charles Martin Hall i Paul Heroult razvijali su postupak
proizvodnje aluminija: kasnije nazvan Hall-Heroultov proces proizvodnje aluminija. I današnji
veliki i suvremeni pogoni za proizvodnju aluminija temelje se na ovom postupku. Godine 1889
Karl Josef Bayer dodatno je usavršio ovaj postupak.

Aluminij u prirodi

U prirodi aluminij često nalazimo kao aluminij-silikat. Aluminijski oksid (Al2O3) pojavljuje se
vrlo rijetko i poznat je kao dragi i poludragi kamen. S obzirom na prirodnu čistoću aluminijeva
oksida razlikujemo smaragde, rubine i safire. Puno češće u prirodi aluminij možemo sresti u
sastavu boksita.

Prema postupku kojeg je razvio Oersted (1825 g.) aluminij se dobiva iz aluminij-klorida i
kalijeva amalgama pri čemu kalij u ovom slučaju služi kao redukcijsko sredstvo:
AlCl3 + 3K -> Al + 3KCl
Prema Woehleru kao redukcijsko sredstvo koristi se metalni kalij. Tehnički gledano aluminij se
dobiva taljenjem u posebnom postupku elektrolize (Bayerov postupak). Ovaj postupak dobivanja
aluminija zahtijeva veliku količinu energije. Utrošak energije u proizvodnji aluminija u ovom
slučaju iznosi oko 13 - 16 kWh/kg.

Upotreba aluminija

S obzirom na vrlo malu gustoću aluminij se često koristi tamo gdje se radi o velikom pokretanju
mase, prije svega u industriji proizvodnje ambalaže i avionskoj industriji i astronautici. Iz istog
razloga aluminij je sve prisutniji i u automobilskoj industriji. Koliko je aluminij prisutan i u
području građevinarstva više je ne očigledno što je poglavito vidljivo posljednjih godina (izrada
vrata i prozora, izrada fasadnih rješenja, izrada dijelova krova, cijevi i sl).

U legurama s magnezijem, silicijem i drugim metalima moguće je postići veliku čvrstoću

prešanih profila aluminija koji u tom slučaju vrlo malo zaostaju za čeličnim profilima. Osim toga
upotreba aluminija poglavito je omiljena u onom slučaju kad se u određenim situacijama
proizvodima i predmetima nastoji reducirati masa. Stoga je aluminij upravo u avionskoj industriji
i astronautici vrlo popularan materijal. Osim toga aluminij je sve prisutniji i u automobilskoj
industriji.

U kućanstvu aluminij možemo susresti u vidu limenki pića (sokovi, pivo i slično) ili hrane, a tko
se od nas do sad nije susretao s aluminijskom folijom; osim toga postoji i aluminijsko posuđe.
Industrija proizvodnje aluminija često je meta verbalnih i medijskih napada ekoloških udruga
zbog, kako oni smatraju, prevelikog iskorištavanja prirodnih resursa.

Kad je riječ o životnim namirnicama aluminij se ponekad koristi kao aditiv odnosno dodatak koji
namirnicama daje postojaniju boju, prije svega koristi se kod slatkiša i/ili s ciljem bolje dekoraciji
kolača i finih peciva.
Aluminijski prah (veličine < 500µm) vrlo je reaktivan s obzirom na obradu i veliku površinu.
Tako na primjer aluminij s vodom uz predaju vodika reagira u aluminijev oksid. Neobrađena
prašina aluminija u kontaktu sa zrakom može postati eksplozivna, pa se stoga označava
posebnom oznakom.
Aluminij se u pravilu zaštićuje eloksalnim slojem.