Lynda La Plante

Mafijaške udovice
Prolog
U deset sati navečer, drugog dana odgode najvećeg sudenja pripadnicima mafije u povijesti, zazvoni telefon u
uredu Giuliana Emanuela, jednog od glavnih tužilaca. Bio je to Mario Domino, kolega po zanimanju, stari
suparnik s početka Emanuelove sudske karijere.
Domino nije gubio vrijeme na uljudne riječi. Reče da se želi privatno sastati s Emanuelom. Dode li do tog
sastanka odmah, tim bolje za Emanuela.
- Parkirao sam automobil ispred tvog ureda. Molim te, reci svojim tjelohraniteljima da dolazim. - Telefon
utihnu. Emanuel polako spusti slušalicu. Shvati da nema izbora.
Upozori svoje čuvare na predstojeću posjetu i vrati se za stol. Sucienje, predvideno kao izgon mafijaša iz
njihova uporišta na Siciliji, odgodeno je prije nego je i započelo. U otvorenom fasciklu na Emanuelovom stolu
mogao se vidjeti stravičan uzrok te odgode. Na vrhu je bila crno-bijela fotografija Emanuelovog krunskog
svjedoka optužbe. Umoren. Unakaženo tijelo Lennyja Cavataioa postiglo je željeni učinak; svjedoci su jedan za
drugim povlačili izjave protiv n&jvažnijeg zatvorenika, don Paula Carolle. Optužba je bila itekako svjesna da
bi mnogi mogli umrijeti prije nego se Carollu dovede pred sud.
Domino stiže nedugo nakon svog telefonskog poziva. Pozdravljajući se, dva se prijatelja čvrsto zagrle. Domino
produlji stisak i šapnu Emanuelu u uho: - Uzdam se u tebe, Giuliano. Dao bog da mi tu vjeru ne uništiš.
Odbivši piće, Domino sjedne i otvori aktovku. - Iznimno je važno da nitko slučajno ne čuje naš razgovor.
5
- Mario, uvjeravam te da možeš slobodno govoriti. Moj ured provjeravaju svakog dana. - Promatrao je Domina
kako izvlači veliku debelu omotnicu, otvara je i iz nje vadi fotografiju.
- Prepoznaš Ii ovog čovjeka, samo kimni glavom. Ne želim da mu se 'spominje ime. Čovjek nikad ne može biti
siguran. Emanuel pogleda u crno-bijelu fotografiju i kosa mu se
na zatiljku naježi. Bio je to don Roberto Luciano, Il Papa pravi »šef šefova«, nekadašnji voda, iz vremena kad
su mai~ju smatrali silom na strani siromašnih i onih koji se nisu mogli boriti za svoja prava. Pripadao je
organizaciji više od pedeset godina. Nitko nije znao je li još aktivan, ali su ga u Palermu još poštovali.
Emanuel vrati fotografiju Dominu. - Znam ga.
- On mi je bliski prijatelj. Zastupao sam ga u mnogim prilikama. Želi se sastati s tobom, ali je potpuno svjestan
opasnosti u koju bi doveo svoju obitelj sazna li se za to.
Emanuelove usne bile su suhe. Proguta slinu. - Zašto bi se tvoj klijent ~elio sastati sa mnom? - upita.
- To će ti on osobno reći, Mislim da će ti donijeti korist osiguraš li najveću t~,jnost za njega i njegovu obite~j.
Njih dvojica si pružiše ruke u znak dogovora. Dominov klijent će odrediti m,jesto sastanka. Emanuel neka
očekuje poziv i neka postupi točno prema uputstvima. Ne bude li se pridržavao dogovora, sastanak se neće
održati.
Poziv je uslijedio dvije noći kasnije. Emanuel je trebao odmah krenuti i odvesti se do skladišta na dokovima,
ondje ostaviti automobil i pješice doći do kr~ja txećeg pristaništa gdje će ga netko čekati. Sam.
Emanuel posluša. Čekao je na pristaništu gotovo pola sat~ dok mu se želudac grčio,
Gotovo niotkuda, bešumnih kretnji, naposljetku se pojav neki čovjek i naloži Emanuelu da ga slijedi. Još jedan
se stvor iza njih. Treći je nedaleko čekao u automobilu. Motor je radic
Prije nego što će ući u automobil, Emanuela pretražiše Nitko ne progovori ni riječi na povratku u grad.
Izgledalo je kao da je mali restoran pod nazivom San Lc renzo zatvoren. Prizem)je je bilo neosvijetljeno.
Hodajući iz svoja dva pratioca, izmedu uredno postavljenih stolova prem
6
nadsvodenom prolazu, Emanuelovi živci se rastrojiše. Ona dvojica odmaknuše se u stranu i dadoše mu znak da
produži i da se popne uskim stepenicama pokrivenim linoleumom.
Na vrhu stepenica čekao je sjedokosi starac, šezdesetih godina. Odsječenim pokretom glave nalo~i Emanuelu
da podigne ruke i započne s pretresom. Zadovoljen, da znak Emanuelu da pode za njim do sljedećeg
odmorišta, a zatim do male, elegantne blagovaonice crvenih zavjesa.
U sobi nije bilo nikoga, no stol je bio postavljen za troje. Sjedokosi posjedne Emanuela za stol, natoči mu čašu
vina, pa ode.
Prošlo je petnaest minuta prije nego što Emanuel začu tihe, neužurbane korake na stepenicama. Vrata se otvore
i ude Domino, nakloni se Emanuelu i sjedne. Bez riječi podigne vinsku bocu, pogleda naljepnicu i natoči si
čašu.
U trenutku kad je čašu napunio do vrha, razmaknu se zavjese i pojavi se konobar noseći kićeni pladanj natrpan
srebrnim posudem. Pažljivim kretnjama stavi pladanj na stolić za posluživanje. Emanuel pogleda na sat, pa u
Domina. Upravo se spremao nešto zaustiti kad se zavjese ponovo odmaknu i don ii,oberto Luciano ude u sobu.
Fotografija nije vjerno prikazala ono čime je on zračio. Usprkos svojih sedamdeset godina ostavljao je snažan
dojam: viši od metar i osamdeset, uspravna držanja, bijele kose koja je uokviravala lice tamnih očiju, otežalih
kapaka i ponešto kukasti nos.
Konobar mu žurno skine kaput od kašmira boje pijeska koji je ležerno ogrnuo oko ramena. Luciano je bio
odjeven u svijetlosmede laneno odijelo, svilenu košulju i tamnoplavu svilenu kravatu na kojoj se ljeskala
dijamantna igla.
Luciano najprije pride Dominu, položi obje ruke na ramena svog pijatelja i poljubi ga u obraz. Zatim se okrene
Emanuelu pruživši mu desnu ruku. Stisak mu bijaše čvrst.
Lucianu je bilo stalo da se Emanuelu dopadne izbor jela. Dok su jeli riblje specijalitete zavijene u svježe tijesto,
Luciano je zadovoljno mrmljao. Za vrijeme jela razgovor se održavao na razini uljudnosti. Luciano je hvalio
Emanuela i njegovo vo
7
denje brojnih sudskih slučajeva. Zatim je Luciano s Dominom raspravljao o jednom zajedničkom prijatelju, a
Emanuel je za to vrijeme malo bolje osmotrio Papu.
Luciano je svojim velikim, snažnim rukama izvodio gotovo hipnotičke kretnje. Na malom prstu lijeve ruke
nosio je prsten s motivom kruga i mjeseca izvedenom u zlatu na plavom kamenu. Nokti su mu bili ravno
odrezani i izbrušeni. To nisu bile ruke starca.
Poslužili su ih konjakom u velikim, okruglim čašama, pripalili cigare, a zatim se konobar izgubio iza zavjesa.
Emanuel začu škljocanje brave. Uplašeno se trgne, ali Luciano položi ruku na njegovu da ga umiri. - To je
samo opreza radi. Ispričavam se radi tog malog dramatskog zahvata, ali se tako osjećam sigurnijim.
Starac, koji je pretražio Emanuela, ude kroz vrata koja se otvarahu na stepenište i kimne Lucianu. Izide pa
zaključa i ta vrata.
Luciano iz džepa izvadi sat, pogleda koliko je sati pa ga vrati. Zatim ustane od stola i sjedne u duboku, udobnu
stolicu, visokog naslona. Prebaci nogu jednu preko druge i zavali se na crvene baršunaste jastučiće.
- Zacijelo ste već uspjeli naslutiti zašto sam ugovorio ove`j sastanak. Spreman sam biti vašim glavnim
svjedokom optužbe, pod uvjetom da zaštitite moju obitelj. Moraju imati skloništa, naoružane čuvare. Morate
mi na to prisegnuti pr~je nego vam pružim dokaze koji će, uvjeravam vas, značiti smrtnu presudu za Paula
Carollu. - Luciano je govorio samouvjerenošću ćovjeka navikIog da se njegove naredbe sluša<ju.
Domino otrese pepeo sa svoje cigare. - Možeš li osigurati takvu zaštitu a da ne otkriješ ime mog klijenta? Nitko
ne smije znati tko je on dok ne dode vrijeme da svjedoči, ne samo radi njegove sigurnosti, već i tvoje. Možeš li,
u okviru svog položaja, to osigurati?
Emanuel je znao da ne može obećati takvo što na svoju ruku, ali svečano prisegne da će večerašnji razgovor
ostati t~jnom. Prije nego što progovori, nakašlje se ne bi li olabavic stisnuto grlo.
8
-- Gospodine Luciano, u vezi s osiguranjem zaštite za vas i vašu obitelj bit će potrebno pregovarati sa sucima i
šefovima policije, a vremena je malo. Kad ću moći pregledati dokaze koje ste spremni podastrijeti?
Luciano se nasmije dubokim grlenim smijehom i zatrese glavom. - Vi mislite da ja imam dokumente? Papire?
Ali ne ja sam vaš dokaz, ja osobno. Postoje zapisi od 1928, ali ne na papiru, već ovdje, u mom mozgu. - Kucne
se prstom po sljepoočici, pa se nagne Emanuelu. U glas mu se uvukao ledeni prizvuk. - H~jde, prijatelju,
mislite li da bih ja doista stavio nešto na papir da bih potkrijepio svoju ponudu? Za koga me vi držite? Pred
vama je sedamdesetogodišnjak koji ne bi bio živ da je pravio zabilješke.
Emanuel ustr~je. - Morate na to gledati s moje strane. Vlada će zahtijevati fizički dokaz prije nego što odobri
novac za stalno praćenje, čuvare po danu i po noći, skloništa - a sve to za čovjeka čije ime ne smijem otkriti.
Tamne oči bljesnu, ali na Lucianovom licu titrao je polusmiješak. - Ja sam vam doveo Lenny Cavataioa.
Prijatelju, ako me čeka zaštita kakvu je on imao, nema dogovora.
- Bio je to nesretan sluč~j.
Luciano se naceri i nagne prema naprijed. - Nitko ne može prići mojoj vili, ali u sudnici te za vrijeme
sastanaka s vama izložen sam. Lenny Cavataio vam je bio n~jdragocjeniji svjedok protiv Carolle, a vi ste ga
pustili umrijeti poput psa. Ali moja obitelj je moj život; moji sinovi moja krv. Njima će vaša zaštita biti
potrebna više nego meni.
Emanuel je počeo pokazivati znakove nervoze. - Shvaćam vas, gospodine, ali morate mi dati nešto čime ću van
svake sumnje dokazati da imam svjedoka kojeg vrijedi štititi.
Luciano zatvori oči, razmisli trenutak, pa se nagne naprijed i tiho reče: - Paul Castellano, glava obitelji
Gambino, i njegov šofer, Thomas Bilotti, ubijeni su ispred Sparks Steak House u New Yorku. Obojica su bila
nenaoružana. Castellano nije bio u pratnji svojih gorila. Dotad su ga uvijek štitili i okruživali njegovi ljudi.
Gubio je perspektivu, nije više shvaćao svijet u kojem je odrastao. Odbio je da njegove tvrtke za dostavu hrane
posluže kao paravan za rasturače droge. Nije bio spreman upu
stiti se u rizike rasturanja droge. Glavni uvoznik, glavni rasturač heroina u Sjedinjenim Državama bio je Paul
Carolla. Imam dokaze koji pokazuju da je Paul Carolla naredio da se Castellano i Bilotti ubiju. - Lucianove oči
suziše se u proreze. Nagnuo je glavu u stranu, kao da želi reći: - Je li to dovoljno?
Emanuel je znao da nije. Luciano mu je pružio dokaz koji su mu mnogi mogli dati. Emanuel stane pokraj
velike, barSunom presvučene stolice. - Nažalost, nedovoljno da bi vam mogli osigurati zaštitu.
Luciano n~jprije pogleda u njega pa u Domina. I on ustane i položi ruku na Emanuelovo rame. Ruka mu je
bila teška kao da je neživa. U sobi je bilo sablasno tiho.
Emanuel ga se bojao, pa kada Luciano podigne ruku, uzdahne od olakšanja.
- Lenny Cavataio vam je dao izjavu u vezi sa smrću jednog mladog Sicilijanca. Cavataio je bio spreman
svjedočiti i imenovati Paula Carollu podstrekačem tog ubojstva. - Luciano je gledao u njega ukočenim
pogledom. Emanuel tuje mogao skrenuti pogled s njegovih očiju. Luciano tiho reče: - Ta~j ubijeni dječak je bio
moj n~jstariji sin.
Iz blagog, profinjenog glasa nije se dalo naslutiti što je don Roberto Luciano osjećao. On nastavi. - Prijatelju,
nije mi do daljeg razgovora s vama. Dalje sve ovisi o vama. Kažete da je vrijeme važno. Pa, neka bude. Imate
dva tjedna. Izvijestite me o vašoj odluci preko Domina. Ugovorio sam vjenčanje svoje unuke za četrnaesti
veljače, danas dva tjedna. Bit će to prvi put poslije mnogo godina da će se okupiti cijela obitelj - moji sinovi,
moja unučad. Ako ćete moći osigurati potrebnu zaštitu bit će to lakše organizirati bude li cijela obite~j pod
jednin krovom. Opasnost za moje voljene je očevidna, a bit će još veća ako budem svjedočio. Moji sinovi neće
odobriti moju odlu ku. Ali ja sam odlučio i neću povući ponudu. Hvala vam šta ste se sastali sa mnom. Bilo mi
je ugodno s vama.
Vrate se otvoriše za oko bez primjetne naredbe i on odE ostavlj~jući za sobom sladak miris svježih limuna.
Domino ispije vino iz čaše. - Ne potcjenjuj njegovu pc nudu. Ti ćeš se proslaviti, a on će podmetnuti leda. Ili
ćeš bi slavan, ili mrtav.
10
Emanuel prasnu. - On želi zaštitu za svoju obitelj. A što je s mojom? Nisu mi htjeli osigurati ni dva
tjelohranitelja koja bi me čuvala dvadeset i četiri sata. Čovjek bi pomislio da sam tražio vojsku, a Lucianu će
trebati upravo to - cijela vojska.
- Pa onda je nabavi. Poboljš~j vlastito osiguranje jer, upozoravam te, procuri li da je Luciano tvoj svjedok, on
neće doiivjeti svjedočenje. Znaj da sam ja protiv ove ludosti.
Emanuelu se vrtjelo u glavi, ali morao je prije odlaska još nešto upitati Domina. - Zašto? Kaži mi neki dobar
razlog zašto on to čini.
- Rekao ti je - radi svog sina, radi Michaela Luciana. - Samo radi toga?
Emanuela zasipa provala srdžbe od koje se zažare Dominovi obrazi.
- Paul Carolla se pobrinuo da Michael Luciano počne uzimati heroin za vr~jeme studija u Americi. A kada je
postao ovisnikom, vratili su ga natrag i paradirali s njim, kao s nekom izubijanom kurvom, pred nosom
x~jegova oca, koji je dečka obožavao. Carolla je to učinio tom lijepom mladiću jer je njegov otac odbio
sudjelovati u trgovini drogom. - Domino čvrsto stegne šaku. - Don ipak nije popustio. Sad imaš dokaz; čovjek
koji je večeras bio u ovoj sobi jedan je od n~juvaženijih izvoznika dopuštene robe sa Sicilije. A za to je platio.
Platio je životom svog sina.
Domino zastane, žustro izvadi svileni rupčić i obriše usne, pa nastavi. - Michael je bio pra.vi sin svog oca.
Borac. Prije smrti riješio se svoje ovisnosti. No ubojice su mu ušpricale količinu heroina dovoljnu da ubije
petoricu. Ni to ih n~je zadovoljilo. Mućili su ga i tukli da ga čak ni mrtvozornik n~je mogao dotjerati. Don
Roberto nosi sve ovo na srcu, krivi sebe za to slomljeno tijelo, za grozne stvari koje su učinjene qjegovu li-
jepom sinu.
Emanuel je gledao kako Domino briše oči. Starac je govorio kao da se ta tragedija upravo odigrala.
- Ako je Luciano sve to znao, zašto je čekao? Sin mu je mrtav više od dvadeset godina.
Domino prezrivo pogleda Emanuela. - Zato što ima još dva sina.
11
- A ipak je sada, poslije tolikih godina, spreman ugroziti svoj život i sigurnost svoje obitelji. Ne~ shvaćam.
Domino spremi rupčić i nasmiješi se, ali oči su mu bile ledeno hladne.
- Ti nisi jedan od naših, pa ni ne možeš razumjeti. Nazovi to osvetom, nazovi to okončanjem krvne osvete, no
jamčim ti da je Paul Carolla gotov pojavi li se Luciano na klupi za svjedoke. Capich'?
Domino se oprosti. Vrata se ponovo otvoriše na neki nevidljivi signal. Ona dvojica koja su dovela Emanuela na
sastanak, čekala su ga.
Vrativši se u stan, Emanuel zatekne čuvara kako opet pere glavni ulaz. Upravo je brisao vrata. Na krpi su se
vidjele crvene mrlje. Emanuel uzdahne. Jednom ili dvaput tjedno nalazili bi mrtvu mačku zakucanu na vrata,
izvadene utrobe, žalobne noge pribodene kao na raspelu.
- Još jedna mačka? Nastave li tako, neće ostati nijedna u ovom kraju.
Čuvar slegne ramenima. - Ova je malo drukčija - reče. Emanuel pogleda. Više mu se nije ni gadilo. - Zaista? -
Da, ova je vaša.
12
1.
Sofia Luciano je sjedila pokr&j svog muža, Constantina, i gledala cestu, zn~jući da će uskoro stići do obronka
brežuljka s kojeg će moći vidjeti vilu Riveru u punoj veličini.
Constantino, stariji sin don Roberta Luciana, imao je lijepe crte lica i plavocrnu kosu, što je podsjećalo na
njegova oca u mladim godinama. Samo podsjećalo, jer bio je stidljiv i blag, što bi post~jalo još vidljivije kad bi
govorio, budući da je malo mucao. Sofia je čekala da on kaže djeci da su stigli ~kući«; smetalo joj je što njezin
muž uvijek govori o očevoj kući kao »domu« iako su već osam godina živjeli u Rimu, ali ne reče ništa.
Sada se ispod njih sj~jila vila Rivera na februarskom popodnevnom suncu. Kao da se kupala u zlatnom svjetlu,
od crijepom pokrivenog krova, do bazena i teniskih igrališta. Bijele zavjese vijorile su na obojenim kapcima i
lovile vjetar po verandi.
Constantino zaustavi automobil na vrhu brežuljka. Vidjeli su se prugasti svodovi velikih šatorskih krila, već
podignutih za vjenčanje. Constantino se zagleda u t~j prizor, ali qjegovi sinovi postali su nestrpljivi i
požurivali oca.
- Nešto nije u redu?
- Ono su sigurno radnici, vidiš ih? Na krovu, oko vrata. Sofia zakloni rukom oči i odgovori: - Dušo, bit će
mnogo ljudi. Znaš da Mama želi samo n~jbolje.
13
Graziella Luciano čekala je na trijemu. Sijedu kosu skupila je u pundži na zatiljku. Vješto skrojena haljina
skrivala je suvišne kilograme. Iako je imala šezdeset pet godina, na njezinu nenašminkanom licu gotovo da i
nije bilo bora. Obuzdavala je uzbudenje; doimala se gotovo neprijazno, ali njezine blijedoplave oči gledale su
oštro, pažljivo.
Čuvari su otvarali pet metara visoka željezna vrata, Constantinov automobil klizio je niz dugi kolni prilaz.
Graziella mahne u znak pozdrava, istodobno oštro naredivši aranžeru da razmakne cvjetne aranžmane.
Podsjeti ga da sve treba biti na svom mjestu prije pet sati.
Dječaci istrčaše iz automobila pravo u bakino naručje. Lice joj se ublaži od osmijeha, plave oči se smekšaše i
napuniše suzama. Zagrli svoje unuke. Ispruživši ruke, Constantino krene za njima po~jubiti majku. Ona se
nasmiješi, s Jjubav~ju mu dodirnuvši lice.
- Dobro si?
- Mama, vidjeli smo se prije mjesec dana. Zar si mislila da ću se promijeniti?
Graziella uhvati sina ispod ruke i osmijehom zaželi dobrodošlicu svojoj snahi. Sofia otpuhne poljubac vrhom
prstiju te naloži služavki da se pobrine za vjenčanicu, zamatanu u plahte, kako se ne bi uprJjala. Kad joj je
Sofia prišla, Graziella podigne ruku i pomilt~je je po obrazu.
- Suviše dugo vas nije bilo. Nedost~jali ste mi. Automobil je bio prekrcan prt,~jagom. Graziella naloži svojim
ljudima da iznesu kovčege i odnesu ih u kuću.
Ne pokazujući nikakvu želju da pomogne, Constantino se raspita o ocu. Graziella odgovori da je u gradu, ali
da će sE vratiti do pet. Zatim se posveti svojim ljubljenim unucima, re~ kavši im da će, po~ure li u svoje sobe,
naći nešto ispod jastuka
Sofia je čula dječake u sobi na katu ni~e. Više bi voljel~ da su na istom katu kao i ona, no znala je da nije
uputn~ dovoditi u pitanje Graziellin razmješt~j. Započne otvarati kov čege koji su bili uredno naslagani u
podnožju kreveta..
Soba je bila puna svježeg cvijeća, besprijekorno aranžir~ nog, ka.o uostalom i soba, iako je za Sofiju Graziellin
ukus bi
I4
staromodan i prestrog. Glavnina teškog; izrezbarenog pokućstva prenešena je iz Graziellinog rodite~jskog
doma; govorkalo se da su joj preci bili plemići. U kući nigc[je nije bilo fotografije tih tajanstvenih rodaka, a
Graziella i nije izgledala poput Sicilijanke. U mladosti je bila izrazito plavokosa, prodornih plavih očiju. T~j
izgled naslijedilo je jedino njezino prvorodeno dijete.
Sofia nervozno otvori bravice na kovčegu Ijuteći se na sebe da se prilikom svakog boravka ovdje podsjeti na
Michaela Luciana. Pa iako nije bilo nijedne fotografije Grazielline zagonetne obitelji, lice njezina mrtvog sina
bilo je posvuda. Tijekom svih tih godina Sofia je nastojala zapamtiti gdje se nalaze sve njegove u srebro
uokvirene slike, da je nikad ne zateknu nespremnu, da se nikad ne prene kad ih ugleda.
U tom trenutku ude Constantino. Sofia se još više razljuti na sebe. Mrzila je kada bi je netko uhvatio kako
razgovara sama sa sobom.
On zatvori vrata i osmotri je, sm~ješeći se. Njezino zaobljeno tijelo bilo je obično skriveno ispod njezine
besprijekorno skrojene široke odjeće; sada je bila bosa i odjevena samo u svileno don~je rublje. Uvijek bi se
uzbudio kad bi je takvu vidio. - Trebaš li pomoć?
- Ne, samo pazi da se dečki previše ne razulare. - Mama je s njima, kupila im je nove igračke.
- Razmazit će ih. - Sofia osmotri komplet koji je namjeravala odjenuti za vjenčanje.
- Ona ih voli.
Sofia se osmjehne. - Ja volim tebe.
Constantino krene prema njoj, ali ga ona zaobide nasmijavši se. - Ne, pusti me da raspakiram stvari. Uskoro će
stići Papa.
Constantino je uhvati u naručje i poljubi u vrat. - Raspusti kosu.
- Ne, pusti me da dovršim ovo što moram.
On je pusii i svali se na krevet. - Kuća će biti puna. A znaš li novost? Koristit će i Michaelovu sobu.
Sofia zamala da nije ispustila vješalicu. - Što? Constantino podmetne ruke pod glavu i nasmiješi se. Aha,
mladoženja će spavati u Michaelovoj sobi.
15
- Nadam se da su je prozračili. Zatvorena je godinama. - Malo sam zavirio u nju na putu ovamo. Ve~na
Michae
lovih stvari je sklonjena. Nisu mogli ne otvoriti je budući da je kuća puna Ijudi. Znaš, ovo će biti prvi put
nakon bogzna koliko godina da smo svi na okupu. Možda će to smiriti neke duhove.
- Misliš Michaela? - Sofia se poželi ugristi za jezik.
- Michael? Ne, nisam mislio na Michaela. Znam da se Filippo i njegova žena osječa<ju zakinutima zato što ne
igt~ju važniju ulogu u obiteljskom poslu, no ovo vjenčanje će bez sumnje usrećiti Teresu.
- Zac~jelo hoće, ali sve je dogovoreno tako na brzinu. Zašto?
- Tako je želio Papa.
- Aha. A uvijek mora biti po njegovu. Kadšto mi je žao Terese.
- Zbog čega?
- Filippo jest zgodan, ali je još dijete, a tako se i ponaša. Ugleda muževo lice u zrcalu u ormaru, zapazi bljesak
srdžbe. Uvijek bi tako reagirao čim bi ona rekla ma i riječ protiv nekog člana njegove ljubljene obitelji. - Gdje
je don Roberto? - upita.
On se otkotrlja s kreveta. - Mama je rekla da se zadržao poslom u gradu. Trebao bi se vratiti do p-p-pet. -
Zabije ruke u d~epove i namršti se. - Nešto se dogada. Pokušavao sam doći u v-v-v vezu s Papom. Rasproda<je
neke svoje tvrtke. Bez veze.
Sofia zamijeti njegovo mucanje. Osmotri ga. Malokad je govorio s njom o poslu, ali je znala da je u pos~jednje
vrijeme zabrinut. - E pa sada si u prilici razgovarati s njim.
On kimnu glavom i promijeni temu. - Mama ti izgleda u redu?
- Da, zašto? A tebi?
Prije negoli uspije odgovoriti, začuše zvuk automobilske trube. Sofia pride prozoru.
- Filippo i Teresa. Gotovo su uletjeli u Mamino cv~jeće. Constantino reče: - Idem d-d-dolje - no ostade stajati
ruku duboko zabijenih u džepove.
16
Sofia mu pride i obgrli ga. - S l~iamom je sve u redu. Možda je malo nervozna. Ovo je važan dogadaj, mora na
mnogo toga misliti.
On položi glavu na njezin zatiljak. - Uvijek fino mirišeš, znaš? Kadšto te gledam kad nisi toga svjesna i još ne
mogu vjerovati da si moja.
Sofia mu prode prstima kroz kosu i primi rukama lice. Želiš li, sačekat ću te ovdje, pa ću raspustiti kosu.
On se odmakne, a sirena se ponovo oglasi, glasno. - Ne, bolje se obuci. Bit ćeš potrebna Mami.
Požuri iz sobe. Sofia začuje kako doziva brata. S prozora sobe gledala je svoju šogoricu, Teresu Luciano, kako
izlazi iz rolls-roycea. Šofer je već vadio njihovu prtljagu, kovčege različitih oblika i boja.
Teresa pozove svog muža, no on ne obrati pažnju; otrčao je pozdraviti Graziellu. Izgledao je poput filmske
zvijezde, ali nije mario za odijevanje: odjeven u kožni kaputić i majicu s kratkim rukavima, dugokos. S~fia
zapazi da na nogama ima par kaubojskih čizama s visokom petom.
Filippo je godinama živio u New Yorku. Jedva da je ikad dolazio kući, tako da je radost njegove majke bila
razumljiva. Od prevelike sreće zanemarila je Teresu i svoju unuku, buduću mladu.
Rosa Luciano vadila je svoje stvari iz rolls-roycea. Šofer joj pridrži otvorena vrata da izade. Sofia, koja je nije
godinama vidjela, iznenadi se kad ug?eda kako je izrasla u privlačnu djevojku. Naslijedila je očeve tamne oči i
crnu, kovrčavu kosu.
Teresa je bila starija od Filippa. Sofiji je izgledala još više poput neudate učiteljice nego pr~je. Ušiljeno lice,
oštar nos i stisnute usne naglašavale su njezinu lošu narav. Ček~jući da joj Graziella zaželi dobrodošlicu,
pokušavala je dovesti u red prtljagu i svoju kćer. Sofiju je zabavljalo promatrati svoju nervoznu šogoricu kako s
nelagodom popravlja izgužvanu suknju i kaputić.
- Teta Sofia... Teta. Sofia... - Rosa Luciano uleti u sobu. - M~ li vidjeti svoju haljinu? Mogu li?
i
1~
Sofia se brzo odmakne od prozora. - Možeš li pričekati dok ju izglačaju? Želim da je vidiš u punom sjaju. Znaš,
Rosa, izrasla si u pravu ljepoticu. Daj da te pogledam izbliza.
Rosa zasj~ji, pa zatrese glavom. - Možda kasnije, kad se riješim bora. Satima smo čekali na aerodromu, a
zatim su se mama i tata prepirali cijelim putem jer je tata inzistirao da krenemo automobilom, pa je mami
gotovo otkazalo srce.
Sofia poljubi Rosu u usta. - Kad je netko mlad poput tebe, a k tome i buduća nevjesta, nema bora. One dolaze s
godinama, mila moja, a ti si lijepa poput...
Rosa je čvrsto zagrli. - Ah, teta Sofia, tako sam sretna da ne znam što bih sa sobom. Pogled~j, jesi li vidjela
moj prsten?
Razgledavajući smaragdni i dijamantski prsten, Sofia se divila kako dolikuje. Rosa se trebala udati za nećaka
don Roberta, mladića svojih godina, koji je tek navršio dvadeset godina. Sofia je znala da on nije mogao kupiti
takav prsten; kupio ga je Il Papa, Don, kao što je kupio i Sofijin zaručnički prsten. Na prvi pogled se vidjelo da
vrijedi tisuće dolara.
Rosa se baci na krevet. - Znaš, teta Sofia, kadšto se moram uštinuti da bih povjerovala da se ovo zaista dogada.
Do prije dva mjeseca nisam ni znala da Emilio postoji. Došao je u New York obaviti neki posao za djeda,
upoznali smo se bila je to ljubav na prvi pogled, zaprosio me prilikom našeg drugog z~jedničkog izlaska. Bilo
je to tako romantično.
- M~jka ti je zacijelo vrlo sretna.
Rosa se uspravi i naceri kr~jem usana. - To je pitanje ili tvrdnja? Čovjek bi pomislio da se mama ud~je, toliku
je strku digla oko toga. Čak me počela upućivati u tajne spolnosti, stalno mi donosi knjige o organima za
reprodukc,~ju, provjerava redovitost mojih mjesečnica. Na kr&ju sam joj rekla: - Mama, ja ću se udati, a ne
roditi.
Upravo u tom trenutku ude Teresa. Napući usne.
- Zar se ne bi trebala raspakirati, Rosa? Moraš Adini odnijeti u kuhinju sve što želiš da ti izglača. - Rosa skoči
s kreveta i namigne Sofiji pa zagrabi velikim koracima iz sobe. Teresa uzdahne i pride Sofiji. Poljube se.
18
- Ona nije u stanju normalno otići iz sobe, toliko je nespretna. Nadam se da nisi dala sašiti haljinu s dugim
skutom. Spotaknut će se na svoje noge.
Sofia se nasmije i uvjeri Teresu da će ha~jina biti kako treba.
- Mogu li je vidjeti? - upita Teresa.
- Mama je odlučila da ženski dio obitelji provede večer same u kući, a muškarci će u izlazak. Tada možemo
pogledati haljinu.
Teresa pomakne naočale debelih stakala na hrbat svog tankog nosa. - Izgledaš izvrsno, vitka kao i uvijek.
Dječaci su dobro? Čujem da ovdje provode mnogo vremena. Kako je Constantino?
- Pa, zaposleno. A ti?
Teresa prečuje pitanje i nastavi. - Čudno da nas, kao inače, nije dočekao don Roberto. Bio je ovdje kad ste vi
stigli? - Ne, samo Mama.
- Ona dobro izgleda.
- Da, i ja sam to pomislila.
- Ali ti je i češće vidaš od nas. - Teresine kratkovidne oči brzo su prelijetale sobom, zapažajući sve: odjeću na
vješalicama, uredno poslaganu obuću.
Sofia reče: - Zasigurno ćeš više vidati Mamu kad se Rosa uda. Hoće li živjeti u vili?
Teresa se nasmiješi, ne mogavši sakriti svoje zadovoljstvo. - Mislim da hoće. Don Roberto se prema njemu
odnosi kao prema sinu. - Već je napol izišla iz sobe, kad stane i zatvori vrata. - Ne radi se o braku iz računa.
Oni se vole.
- Da, Rosa mi je rekla.
Teresa nikad nije uspjela saznati koliko članova obitelji zna o pozadini njezina braka. Nikad nije saznala zašto
je don odabrao upravo nju, no nikad se nije žalila. Kad je prvi put ugledala svog pristalog muža, poželjela ga je
kao nikoga dotad, osim možda da rodi sina. Rosa je bila jedinica, no predstojeće vjenčanje ulijevalo joj je
sigurnost da se ona i Filippo više neće morati osjećati poput siromašnih rodaka.
- Mi smo na posljednjem katu - potuži se Teresa. - To mi ne odgovara budući da moram pomagati Rosi oko
odijeva
19
nja. Mislila sam da ćemo dobiti sobu ispod vaše, onu veliku gostinsku.
- Mama je ondje smjestila dječake. Tako ih imamo na oku, a i čut ćemo ih, probude li se noću.
- Da, to mi je rekla. Pa, idem se raspakirati, iako mi za to neće biti potrebno puno vremena. Vidim da si
ponijela pravu pravcatu garderobu. Ako moj kostim ne bude odgovarao, mo~eš li mi posuditi nešto?
- Samo izaberi što želiš...
Teresa je osorno prekine. - Hvala ti, ali sigurna sam da će mi poslužiti i ono što sam ponijela. - I ode iz sobe.
Sljedeći je stigao Emilio Luciano, mladoženja. Mlado lice mu bijaše ružičasto od nervoze. Constantino se stušti
stepenicama preskaćući dvije odjednom i čvrsto zagrli svog budućeg nećaka. Filippo, lica prekrivenog pjenom
za brijanje, odjeven samo u hlače, pojavi se na vrhu stepenica i, na sveopće čudenje, klizne po rukohvatima i
prizemlji se u predvorju. Djeca su ga pokušala nadmašiti klizeći potrbuške niz uglačane drvene rukohvate.
Usred čestitanja, tapšanja po ramenu, vike i zadirkivanja, stajala je Graziella i nadimala se od sreće. Ovo su
njezini momci, njezini sinovi, njezini unuci. Nije zax~jećivala gungulu, kao ni to da je Filippo imao na sebi
samo hlače. Sklopivši ruke, stidljivo bi uvlačila ramena kad bi joj neki od mladića uputio pretjerani
kompliment.
- Tko je ova djevojka? Pa gdje je naša Mama? Ova ljepotica da je naša Mama? Kako to da ne stariš, ha?
Graziella ih neuspješno pokuša odvesti na čaj, a Rosa se baci Emiliju u naručje. Poljube se, čime izmame
pljesak. Tobože očajna, Graziella donese gong, što je znala činiti kad su dječaci bili mali. Udari po njemu
smijući se, te oni jedan po jedan polako krenuše prema dnevnom boravku.
Graziella ih posluži kavom, a kad se svi sm~jestiše i kad ih prode početno uzbudenje, ostavi ih izgovorivši se
da mora donijeti još vruće vode.
- Ja ću, bako.
- Ne, Rosa. Moram provjeriti i večeru.
20
Graziella prijede kroz predvorje, ali umjesto da krene prema kuhinji, ude u blagovaonicu gdje ispusti dug,
dubok uzdah; bijaše iscrpljena od napetosti skrivanja čuvstava. Malo odgurne kapke i pogleda na sat. Već je
trebao stići kući. Rekao je ne kasnije od pet sati, a sad je i više. Cvjećari, zidari i ličioci otišli su, obitelj je
stigla, a od njega ni traga. Uvijek bi telefonirao ako bi zakasnio makar i petnaest minuta. Zašto baš danas nije
nazvao?
Telefon se oglasi kreštavo i Graziella se presiječe od šoka. Požuri u predvorje, ali Adina je upravo spuštala
slušalicu.
- Poruka za vas, gospodo. Don Roberto će stići svaki tren. Pokušavao je i prije nazvati, ali mora da je netko
telefonirao. Graziella se prekriži. - Hvala ti, Adina. Skuh~j svježu ka
vu i izvuci sve telefonske utičnice. Ostavi uključene jedino one u predvorju i radnoj sobi.
Adina kimnu glavom. Nešto nije bilo kako treba. Osjećala je to na svojoj gospodarici danima prije dolaska
obitelji. Nije se usudivala ništa pitati; mogla se jedino pretvarati da ništa ne primjećuje.
Graziella se pridruži svojoj obitelji u udobnom dnevnom boravku. Smiješeći se ponudi ih kolačima i pecivom.
- Ovo je prvi put da smo svi za<jedno kod kuće. Večeras slavimo upravo to - obitelj.
Constantino primijeti da m~jka često pogledava u pravcu zlatnog zidnog sata na izbojniku kamina. Na licu je
zadržala lagani osmijeh, ali oči su joj odavale nervozu.
- Brine te nešto? - šapne on, poljubivši joj ruku. - Tata kasni. Propast će nam večera.
Filippo glasno upita jedući komad kolača: - Mama, kakva je ono vojska stražara ispred kuće?
Graziella ne odgovori. - Želite li se presvući i okupati, moramo se dogovoriti o vrućoj vodi. Sofia, hoćeš li ti
prva srediti c~ječake.
Sinovi don Roberta Luciana se pogledaše. Nije bilo nikakve sumnje - nešto nije bilo kako treba. Constantino
dade Sofiji znak glavom da odvede c[ječake iz sobe. Ona odloži svoju dopola punu šalicu, pozove ih i odmah
napusti prostoriju.
21
Filippo mrko pogleda Teresu koja se mrštila, ništa ne shvaćajući.
- Odvedi Rosu i dovršite raspakiravanje.
To nije bila molba. Teresa odloži šalicu i dade znak Rosi da pode s njom. Filippo za njima zatvori vrata. Za to
vrijeme Graziella je nešto poslovala oko pladnja.
~ - Tata je z-z-zabrinut radi ovog sudenja, Mama? - upita Constantino.
Graziella kimnu glavom.
- Novine u New Yorku bile su pune napisa o tome reče Filippo. - Mama, ti si dobro?
Graziella je bila na rubu plača. Željela im je istog trena sve reći, ali nije mogla postupiti protivno muževim
željama. Constantino položi ruku na Filippovo rame kao znak da je dalje ne ispituje.
- A da o tome porazgovaramo s ocem? Mama zacijelo treba mnogo toga obaviti prije večere.
Zahvalno ga pogledavši, Graziella se ispriča i ostavi sinove nasamo. Constantino polako ode do velikog
kamenog kamina i nasloni se na izbojnik.
Filippo slegne ramenima. - Što joj je sve ovo trebalo? Po njezinu ponašanju pomislio sam da je že~jela s nama
razgovarati.
Constantino pažljivo pogleda brata. - Emilio, učini mi uslugu. Ostavio sam cigare u sobi. Donesi mi ih, molim
te. Mladožentja je znao da braća žele ostati sama i on se povinuje bez pogovora.
Constantino ustane i povuče zavjese u stranu, pogleda kolni prilaz, dežurne stražare kod ulaznih vrata. - Što se
dogada? Misliš li da će starog dotući ovo sudenje? Vani je više stražara nego ispred Narodne banke.
- Uhvatili su nekog od naših? - upita Filippo. Constantino otfrknu. - Uhvatili su smeće, sitnu ribu. Kavezi
samo da ne puknu, pretrpani su svakovrsnog ološa. Lijep način rješavanja smeća.
- Paul Carolla n~je sitna riba.
Constantino se naglo uozbilji. - Misliš da ja to ne znam? Govori se da je to kopile unajmio nekog da ubije
devetogodiš
22
njeg klinca zatvorskog čistača. Pritegao je čovjeka, htio je da mu prenese neku poruku; ov~j je to odbio i
ustr~jelili su mu sina. Čitao si o tome?
Filippo odmahne glavom.
Constantino se zamišljeno zagleda kroz prozor. - Papa se silno žurio dogovoriti ovo vjenčanje. Postoji li za to
neki razlog? Rosa nije u drugom stanju, ha?
Filippo, lica iskrivljenog od ljutnje, skoči na noge. Constantino ga umiri. - Polako. Ali moraš priznati da sada
nije povoljno vrijeme za vjenčanje, osim ako je to na~jerno: svi smo ovdje, pod jednim krovom. Možda on zna
nešto što mi ne znamo. Jesi li pogledao malo van? Papa je unajmio cijelu vojsku čuvara. Možda je zabrinut.
Znam da je bjesnio radi Lenny Cavataioa. Cijelo sudenje je stalo.
Filippo, umiren, zapali cigaretu. - Tko je t~j?
- Cavataio je nekad prodavao drogu za Paula Corollu. Filippo slegne ramenima. Nikad nije čuo za Cavataioa.
Constantino shvati da su priče o njegovu bratu točne. Govorilo se da je on u New Yorku služio kao paravan, da
ga je njihov otac isključio iz posla. Zapita se nije li uzrok vjenčanja očeva namjera da mladog Emilia pošalje u
New York da onc~je vodi poslove. Vjenčanje je dogovoreno suviše na brzinu. Pitao se zašto. No, kao i uvijek,
Don je šutio o svojim planovima.
Constantino nogom udari u že~jeznu ogradicu kamina. Ruke ja nabio duboko u džepove hlača. - Papa je
prodao dvije tvrtke a da se nije posavjetovao sa mnom. Mora da je to u vezi s ovim što se dogodilo Cavataiou.
Filippo se još više zbuni. - Još mi nisi ispričao to s Cavataiom.
- Što ti imaš u glavi? Pikule? Lenny Cavataio je bio tip koji je Michaela snabdijevao lošom drogom koja ga je
ubila. Papa se dao u potragu za njim poslije Michaelova ubojstva. Izgubio mu se svaki trag, no izronio je na
površinu u Atlantic Cityju. Papa me poslao ondje da ga dovedem.
Filippo je nestrpljivo čekao dok je Constantino otpuhivao dim ne bi li upalio cigaru.
- Lenny je predložio dogovor. Skrivao se deset godina u Kanadi poput štakora i napokon je izišao na svjetlo
dana želeći
23
ucijeniti Carollu. Prestao se skrivati jer je ostao švorc i sam je punio vene tim sranjem. Ali Carolla nije nasjeo
tim glupostima. Pokušao je ukloniti Lennyja. Carolla nikako nije želio da se kopa po nečem što je odavno
prošlost, i to naročito kad se popeo na sam vrh Organizacije. Ali Lenny se nasmrt preplašio i došao je k nama.
Cavataio se obratio upravo onima od kojih ga je Carolla očajnički želio odvojiti.
Pogleda u Filippa. Ovaj je sjedio pognute glave i tako dotučen da Constantinu ne preostane do biti još
opširnijim.
- Vratio sam ga na Siciliju. Nazovimo to mojim darom Papi. Lenny je progovorio, shvaćaš? Napokon smo
dobili dokaze da je Carolla naručio Michaelovo umorstvo. Lenny je bio posljednji, jedini preživjeli svjedok. Bio
nam je potreban živ, jer je Papa znao da pomoću njega može zaista pritegnuti Carollu, ne samo radi trgovine
drogom već i radi umorstva.
Filippo je i nadalje izgledao zbunjeno. Constantino zastane, iznerviran. - Shvaćaš li ti što ja govorim? Probija
li to u tvoju glavu? Carolla je trebao biti optužen za Michaelovo umorstvo. Lenny je propjevao sve u šesnaest,
ne samo o umorstvu već i 0 ostalim Carollinim prljavim poslovima. Carollu su ganjali federalci, odjel za
narkotike njujorške policije, pa je pizdek pobjegao natrag u Palermo i sakrio se u planine. - Nasmije se,
zatresavši glavom. - Bože mili, baš je odabrao krivo mjesto, jer je uletio pravo u ruke zakona. Lovili su ga
poput bijesnih pasa. Kad ovdje podignu sve optužnice protiv njega, otpremit će ga lijepo natrag brodom u
Ameriku. Predstoji mu sto godina iza rešetaka.
Filippo i dalje ništa nije shvaćao. - Pa zašto su odustali od optužbe za umorstvo?
Constantino od nevjerice zakima glavom. - Zar u New Yorku nema novina? Lenny Cavataio ubijen je prije
četiri mjeseca. Pronašli su ga u nekom ofucanom hotelu u Palermu odsječenih muda.
Filippo se zagleda u debeli sag. Vrhom svoje kaubojske čizme kopkao je po finom vunenom tkantju. - Trebao si
mi reći. - Filippo, znaš očev stil rada. T~jne d-d-drži za sebe. Filippo poskoči na noge. - T~jne? Isusa mu,
t~jne!
24
- I ja sam o tome saznao samo zato što me Lenny posjetio u Atlantic Cityju. To što nisi znao ništa, ne znači...
- Za što me ti držiš? Svi živimo s očevom opsjednutošću Carollom, a ti mi kažeš da to ništa ne znači. ... Isusa
ti. Zašto mi nisi ništa rekao, zašto? Zašto mi tata ništa nije rekao? Imao sam pravo znati. Radi se o obitelji...
Constantino uzdahne. - P-p-pretpostavljam da znaš zašto. Mlitav si, Filippo. Žena ti se stalno motala po tvrtki.
Čak je i sredivala neke ugovore. Papi se to nije svidjelo.
- Ona je pravnik! Teresa poznaje uvozne licencije bolje od mene! - Uzdahne, znajući da uzaludno dokazuje. -
Ma, dovraga, nikad nisam želio biti u New Yorku. Misliš li da će ovaj mladac Emilio zauzeti moje m,jesto?
Brat mu ne odgovori.
Filippo je bio na rubu plača. - Papa me nikad ništa ne pita. Bio je u New Yorku, a nije me ni posjetio, a sada
još i ovo... Bez obzira na moje pogreške, trebali ste me obavještavati 0 ovome s Lennyjem. - Zaplače. - Sjećam
se one noći kad nam je rekao... za Michaela.
Filippo se prisjećao noći, šest tjedana poslije Michaelove smrti, kad je njihov otac saznao za Constantinove
nam,jere da se oženi Sofijom, a koju je Constantino počeo posjećivati bez očevog dopuštenja. Za vrijeme don
Robertova izbivar~ja poslom, doveo je Sofiju u vilu. Ni Filippo ni Constantino nisu očekivali takvu očevu
ljutnju.
Njegova srdžba ih prestravi, a sve se vrtjelo oko toga da su dopustili nepoznatoj osobi ući u kuću, bez obzira što
se radilo o mladoj djevojci. To se protivilo pravilima; nitko izvan najužeg obiteljskog kruga nije smio biti
pušten unutar zidova obiteljskog doma. Donov bijes pretvorio se u tiradu protiv sinova. Očito van sebe, bjesnio
je i praskao dok im, naposljetku, nije rekao istinu o njihovom obožavanom starijem bratu Michaelu.
Danas su dva brata sjedila utihnuvši, svaki uronjen u vlastita sjeća~ja na tu noć. Michael je bio ~jihov heroj,
prvi medu prvima, njihov blistav uzor. Ne samo što je bio nadaren za sport, bio je i sjajan u učenju, i, na ponos
svog oca, uspio se
25
upisati na ugledno sveučilište Harvard. Ali se onda, na drugoj godini studija, pod tajanstvenim okolnostima
vratio kući. Vjerovali su da ga je snašla neka zarazna bolest. One noći kad se vratio, onesvijestio se i odvezoše
ga u bolnicu. Nekoliko tjedana poslije toga, poslali su ga u planine na oporavak, ali se nikad nije vratio. Braći
su rekli da ga je ubio virus.
Pokopan je na način dostojan najstarijeg Donovog sina. Bol ih je svladala i bacila sjenu na kuću. Majka je bila
ucviljena, a otac im se naočigled promijenio: gusta crna kosa prekonoć je posijedila, bore mu se od bola usjekle
u lice. Najgora bijaše njegova zastrašujuća šutnja. Potrajala je do one noći koje su se obojica prisjetili, noći u
kojoj je pred njima razotkrio takvu bol, da su zanijemili od straha.
Naposljetku im je rekao da je Michael Luciano umoren. Takozvani virus bila je ovisnost o heroinu, koju je
brižljivo smislio Paul Carolla kao kaznu za don Robertovo opetovano odbijanje da suraduje s njim i da
x~jegova zakonski čista izvozna tvrtka posluži Carolli kao paravan. Luciano je tada rekao Constantinu i
Filippu da su i oni bili u opasnosti kao i Michael. Michael je bio upozorenje.
Don je te noći uputio svoje sinove u kodeks Mafije. Rekao im je, bez čuvstva, koliko ih je već platilo svoju
upletenost u Michaelovo umorstvo, naložio im da čuv~ju dušu svoga brata u srcima i nikad ne zaborave da
njegove ubojice mor~ju za taj čin platiti. Morali su mu obećati da nikad neće reći majci što se te noći dogodilo
ili kako je njezin voljeni prvorodeni sin umro.
U znak potvrde svoje poslušnosti, poljubiše očev prsten, prsten kojeg se želio dočepati Paul Carolla. Kad ih
privuče sebi u zagrlj~j, osjetiše jezu.
Filippova ramena tresla su se od plača. Constantino ga pokuša utješiti.
- Gledaj, Carolli su prišili toliko optužbi da će se teško izvući. Nikad ga neće pustiti. Neće ga optužiti za
umorstvo, ali ipak je gotov. Možda će to pomoći da Michaelov duh napokon otpočine. Nadam se tome, jer,
pravo da ti ka~em, predugo ga nosim na ledima.
26
- Mislio sam da jedino ja tako osjećam, kao da moram biti uzoran poput njega, a, eto, nisam. Mislio sam: samo
sam ja takav. Znaš, otišlo je tako daleko da sam ga zamrzio.
Constantino otvori bife i natoči si viski. Ispije ga naiskap. - Mislim da smo se obojica, natjecali s ~jim. Samo
pogled~j obiteljski album koji se koči na klaviru. Ja, Sofia, c~jeca; pa ti, Teresa, Rosa... a tu je i Michael,
uvijek Michael, u n~jvećem okviru, najveća fotografija.
Filippo se zacereka, a zatim mu širok osmjeh obasja lice. - Svakog dana bih stavio njegovu fotografiju otraga. I
uvijek bi je vratili, i on bi mi se ponovo smiješio, kao da kaže: Možete se jebati, nećete se vi mene tek tako
riješiti...
Constantino se nasmije i natoči dva viskija, pa se kucnuše. - U Michaelovo zdravlje! Počivao u miru i ostavio
nas na miru. Ispiše, pa Filippo baci svoju praznu čašu u kameni kamin.
Constantino učini isto. Obojica se zagledaše u razbijeno staklo s osjeć~jem krivice.
- Blago sranje, Mama će pošiziti. To je njezin n-n-n~jbolji kristal.
Paula Carollu uvedoše u malu sobu za razgovore. Pride stolu i pritisne ruku na neprobojnu staklenu pregradu.
S druge strane smiješio mu se njegov sin. Smiješak ga je činio mladim. Imao je dvadeset i pet godina. Luka
položi svoju preplanulu ruku na staklo. Imao je duge, tanke, besprijekorno njegovane prste. Carollini zatubasti
prsti i četvrtast dlan počivali su na sinovljevom. Podigoše telefonske slušalice.
Carollu su čuvali danonoćno: život mu bijaše u opasnosti zbog umorstva djeteta zatvorskog čistača. Luka je to
organizirao te mu Carolla naloži da napusti Siciliju kako bi izbjegao da ga se s tim dovede u vezu. Ugledavši
ga, Carolla se počne tresti od srdžbe.
Pogleda u svoja dva stražara, pa opet u sina, i šapne hrapavim glasom u slušalicu: - Rekoh ti da te ne želim
vidjeti u Palermu.
- Ali imam nešto za tebe.
Znoj počne curiti niz Carollino lice. - Odlazi i ne vrać~j se. Luka, čuješ li ti mene?
27
Luka je neh~jno držao telefon. Dalo se zaključiti da je čuo očeve riječi jedino po malčice podignutoj, lijepo
oblikovanoj, svijetloj obrvi.
Progovorio je blagim glasom, čudnim šupljim šapatom. Saznao sam ime. Znam ime. Sve će biti u redu.
Carolla je zbunjeno gledao u Luku koji izvadi olovku i napiše nešto na papiru. Podigne pogled i nasmiješi se,
pa opet progovori u slušalicu. - Saznao sam ime tebe radi. Morao sam platiti deset milijuna lira.
- Što? Molim? - Znoj se slijevao niz Carollino lice, a ruka kojom je držao telefon bila je ljepljiva. - Ti si luciak,
čuješ li me?
Lukine blijedoplave oči suziše se, a zjenice postadoše točke. Mahnu onim komadićem papira i progovori
pjevušeći: - Imam ono što ti treba, ali kaži svom čovjeku da mi plati.
Luka pažljivo izravna papirić i položi ga na staklo. Staromodnim paučastim rukopisom, ispisao je ime glavnog
svjedoka optužbe.
Carolli ~eludac naglo zacie u grlo, žuč mu proradi. Osjećao je njezin okus dok mu se ~eludac nadimao. Ali oči
su ostale prikovane na ime: njegov stari neprijatelj, don Roberto Luciano.
Don Robertov vozač dojavio je stražarima na vratima da stižu za nekoliko minuta. Poruka je prenešena
vokitokijima ljudima na krovu pa su ih posljednji dio puta pomno promatrali kroz vojnički dalekozor.
Vrata se otvoriše i sjajni crni mercedes krene prema vili. Don je sjedio izmedu dva tjelohranitelja na stražnjem
sjedalu, a naprijed je bio njegov vjerni vozač.
Vila je blještala od svjetla. Automobil se zaustavi. Don Roberto počeka trenutak da mu otvore vrata.
Tjelohranitelj mu popravi kaput od kašmira te je ovaj savršeno ležao na Donovim ramenima, a zatim mu pruži
kožnate rukavice i šešir. Od deset sati ujutro davao je izjave Emanuelu. Dan bijaše naporan i težak, ali on se
nasmiješi i uspravi, za nekoliko centimetara nadvisivši tjelohranitelje. Bijela se vrata otvoriše. On se uspne
bijelim stepenicama i prijede preko trijema.
U golemoj vili nije bilo osobe koja nije znala ili osjetila njegovo prisustvo. Don Roberto Luciano stigao je kući.
28
2.
Don Robertova obitelj sjedila je u dnevnom boravku i očekivala njegov povratak. Njegovi sinovi, snahe, unuci,
unuka, nećak - svi su sjedili i glasno razgovarali.
Njegov dolazak ih sve ušutka. Sinovi ustadoše i rukovaše se s njim. On ih poljubi i zaželi dobrodošlicu
snahama. Pogleda Rosu i uputi joj diskretan smiješak. - Dobro mi došli, Rosa, lijepa nevjesto, i rodače Emilio.
- Unuci su ga gledali otvorenih usta. On im svojim snažnim, velikim rukama obujmi lišca i poljubi ih u usta. -
I kao šećer na kraju, dobro došli moji dječaci kakvih nema na svijetu.
Graziella podigne čašu i nazdravi: - U Papino zdravlje... Oni nazdraviše Papi i iznenade se njegovim suzama. -
Sretan sam zbog vas. Drago mi je kad ste svi ovdje. A sad večerajmo prije nego se Mamina hrana ohladi. -
Izvadi čist rupčić i glasno se usekne.
Don je sa svakim ponaosob izmijenio pokoju riječ, te su se svi osjećali posebno. Vino je teklo u potocima. Kad
je došlo vr~jeme da se posluže sladoled i kolači, jedan unuk sjedne Donu na krilo, a drugi na naslon njegove
stolice. Rukom obgrli djedova ramena.
Constantino je promatrao Sofiju dok je posluživala jelo. Izgledala je predivno u žarkocrvenoj haljini, guste
crne kose smotane u pundžu na zatiljku. Živahno je razgovarala s Rosom o izradi njezine vjenčanice.
- Željela sam da bude kao iz bajke. Sve su djevojke radile na njoj, iako su neke trebale raditi u salonu. Ali, sve
su mi bile potrebne da je dovršim na vrijeme. Nino, moj kreator, bje
29
snio je, ali mu ja rekoh: - Rosa Luciano će biti n~jljepša nevjesta na Siciliji.
Constantino blago laktom gurne Filippa i šapne: - Znaš, nikad ti se neću moći odužiti. Da nije bilo tebe, ne bih
upoznao svoju ženu. Nije li ona n~jzamamnija žena na svijetu?
Filippo, zagrijan vinom, pogleda u Sofiju, koja se uto okrene i nasmiješi. Uzdahne: - Ah, da sam samo bio
nekoliko godina stariji, ne bi ti imao šanse. - Zatim šapne Constantinu: - Želiš se mijenjati? U svako doba.
Teresa sumnjičavo napući usne. - Što si to rekao?
- Da te nikad ne bi mijenjao - upadne Sofia. Ona i Filippo izmijeniše urotničke osmijehe.
- Žiiiiiva istina!
Iz don Robertovog ponašanja nije se dalo zaključiti kakve su mu namjere. Sutra navečer, kad budu sami
večerali, obavijestit će svoje sinove da namjerava biti glavnim svjedokom optu~be. Sutra, ne prije. Večeras se
želio nauživati svoje obiteIji. Iznese prvoklasan konjak i dugo čuvanu kutiju kubanskih cigara.
Dječaci su se već zamorili, ali ne htjedoše napustiti djeda. Otimali su se za njegovu pažnju, tražeći da im
pripovijeda priče.
Otpuhujući dim cigare, Don počne pričati o jednom dogad~ju iz djetinjstva. U to vrijeme nije bio stariji nego
što je Nunzio sada. Uzverao se u neki voćnjak i ukrao dvije velike crvene jabuke. Ruke su mu bile potrebne da
se na povratku popne preko zida, pa spusti jabuke otraga u hlače.
- I tako ja napol preko zida, kad me uhvati seljak, vlasnik voćnjaka. Povuče me za čizmu. - Don promijeni
izraz lica i izboči donju usnicu. - Uhvatio sam te, mali lopove! - Podigne obrve hineći nevinost. - Ja, striček?
Nisam ja ništa uzeo. Samo sam gledao preko zida u vaš prekrasan voć~jak i mislio kako bi bilo divno imati
jednu od vaših velikih crvenih jabuka.
Constantino rukom obujmi majku oko ramena. Svi su slušali nastavak Donove priče. Don raširi ruke. -
Gled~jte, striček, ništa nisam ukrao. Nisam kriv.
30
On namigne i vragoljasto se nasmiješi. Constantino šapnu Grazielli: - Nikadga nisam vidio tako opuštenog.
Nama nije pričao priče.
Graziella pogladi sina po ruci i blago reče: - Zaboravo si...
Seljak reče: - Žao mi je. A sad idi i zahvali Bogu da ti nisam izvukao uši. Hajde, nosi se. - I tako ja krenem,
unatraške, jer, da sam se okrenuo, on bi sigurno vidio gdje sam sakrio jabuke. A tada seljak dovikne: - Počekaj
malo! - pa zavuče ruku u košaru, izvadi veliku, veliku jabuku i pruii mi je. I baš kad sam je htio dohvatiti,
pogadate li što se dogodilo?
Dva lišca. se zagledaše u njega, dvije glavice zanijekaše. - One dvije jabuke koje sam ukrao padoše na zemlju i
otkotrljaše mu se pod noge. Ganjao me niz seoske uličice, prijeteći mi pesnicama, a onda je učinio - što? Ne
znate? Bio je toliko ljut da je bacio za mnom ukradene jabuke. A što se zatim dogodilo? Kasnije te večeri,
vratio sam se i pokupio ih. Bio sam tako zadovoljan sa sobom da sam ih sve pojeo. A što se zatim dogodilo? Ne
znate? Ne znate? - Zaurlao je od smijeha. - Zabolio me trbuh!
Svi su se tresli od smijeha. Niz dječja lica kotrljale su se suze. Kad je smijeh naposljetku utihnuo, don Roberto
uputi svojoj ženi diskretan, prisan pogled. Kuća je prštala od životne radosti, davala je dojam silne sigurnosti.
Znao je da je dobro učinio što im nije rekao. Ne večeras.
Sljedećeg jutra vila Rivera odzvanjala je glasovima velike obitelji. Darove za mladu i mladoženju, kao i obilje
vjenčanih zvončića i potkova, slagali su redom kojim su stizali, ali jedino su Don i njegova supruga znali da je
svaki bio briž~jivo pregledan i ponovo zamotan prije nego što bi ga unijeli u kuću. Samo su oni znali zašto za
vrijeme doručka na svim vratima stoje čuvari. Bilo ih je na krovu, u voćnjacima i u štalama. Svakog tko bi
ušao ili izašao iz kuće provjeravali bi gled~jući na popis ljudi unajmljenih da obavljaju poslove vezane uz vjen-
čanj e.
Isto osiguranje omogućilo je tužiocu, Giulianu Emanuelu, da se osjeća sigurnim u vlastitoj kući. Još je osjećao
umor od
31
prošle noći, kada je do kasno preslušavao Lucianove magnetofonske vrpce u svom domu. Odvezao se u ured
tek poslije deset sati. U uredu je osiguranje bilo još primjetljivije. Trebalo mu je dosta vremena da ude u nj, ali
nije mogao prigovarati radi provjere dokumenata. Upravo je on uveo ~jere sigurnosti. Dan poslije sastanka u
restoranu reče Mariu Dominu da je petnaest čuvara dodijeljeno za čuvanje Lucianove kuće. Don i njegova
obitelj bit će zaštićeni kako je bilo traženo.
Zatvorivši uredska vrata, Giuliano baci aktovku na stol. On i Roberto Luciano radili su gotovo osam dana
snimajući Donove izjave. Luciano je zatražio slobodan vikend, da bude sa svojom obitelji. Emanuel pristane.
Trebalo mu je vremena za sredivanje bilježaka.
Tih osam dana bili su iscrpljujući; mjere opreza potrebne da bi Donov identitet ostao tajnom i tako ga se
zaštitilo bile su na granici opsjednutosti. Svako sast~jalište bilo je čuvano; prelazili su iz jednog automobila u
drugi, u pos~jednjem trenutku mijenjali mjesto sastanka. Pronalaženje skloništa pokazalo se noćnom morom.
A trebalo je prepisati sve vrpce prije nego što posluže na suder~ju.
Emanuel je takoder pripremio popis problema iskrslih kao posljedica tih izjava. Don Roberto će započeti sa
svjedočenjem odmah po isteku odgode. Emanuel je natuknuo da raspola~e novim važnim svjedokom optužbe,
ali bio je siguran da nitko nije uspio otkriti Donov identitet.
Emanuel privuče magnetofon i stavi vrpcu broj 4 iz posljednje sesije. Zvuk je bio preglasan. Donov glas bio je
izobličen, pa Giuliano smanji ton. Zatim otvori bilježnicu i uključi kompjutor.
Izjave su zadirale do unatrag dvadeset godina, sve do smrti Michaela Luciana. Pa iako je cijele dane slušao
Donov glas, dojmila ga se njegova snaga i jasnoća, izbor riječi. Nikad nije zastranjivao: bio je sažet, precizan u
pogledu datuma i činjenica. Kada bi spomenuo neko ime, izgovorio bi ga jasno tako da nije moglo doći do
zabune. Ponekad bi, pazeći da ne uplete i sebe, zastajkivao u govoru i izbjegavao sve što bi za sobom povuklo
uplitanje imena koja nije želio otkriti.
32
Emanuel otipka na ekranu: - Roberto Luciano, izjava broj 3, vrpca broj 4. 12. veljače 1987. - Radio je bez
prestanka do negdje iza dvanaest, premotavajući vrpcu kad bi se želio ponovo uvjeriti ili preispitati nešto što je
Luciano rekao. Pritom je neprestano provjeravao je li to u skladu s izjavama iz prethodnih dana. Pritisne
ulaznu tipku. Pritisne ponovo. Ekran je prestao raditi. Nije mogao nastaviti s radom, a nije mogao izići iz pro-
grama.
Iznanada na ekranu zasvijetli natpis: - Prekid u dovodu električne energije. - Ljutio se u sebi, odbij~jući
povjerovati u te mrske riječi, očajnički poželjevši da nestanu jer usprkos uputama nije osigurao automatsko
pohranjivanje i nije pohranio unešene promjene. Preostalo mu je jedino da isključi kompjutor; izgubljeno je sve
što je dosad učinio.
Ljuteći se na sebe, rukom krene prema prekidaču, kad zazvoni telefon. Zvono zasiječe u njegovu srdžbu i
prestraši ga. Posegnuvši za telefonom, prevrne šalicu hladne kave preostale od sinoć. Pokuša je zadržati da ne
padne na pod. Pritom ispusti slušalicu i ona udari o rub stola.
Iz klateće slušalice začuje se glas ~jegove supruge. Zapita ga je li sve u redu. On joj vikne da pričeka trenutak,
podigne šalicu pa pograbi žicu od telefona želeći podići slušalicu. Zamotana žica zakvači se o rub stola.
Psujući, prstima je prolazio rubom stola da je odmota. Odjednom se trgne kao da ga je udarila struja. Povuče
ruku.
Žena je vikala: - Halo? Jesi li na telefonu? Halo? Emanuel brzo podigne slušalicu. - Nazvat ću te. Ne, dobro
sam, sve je u redu. Nazvat ću te kasnije.
Sve u redu? Mili bože... Zalupi slušalicu i opipa duž stola. Srce mu je snažno tuklo. Zadrhti kad ponovo napipa
ono; točno je znao i gdje. Potrči k vratima i širom ih otvori.
Stražari su st~jali u dnu hodnika i šapčući razgovarali. - Dolazite ovamo! Odmah! - viknu Emanuel.
Ured je bio ozvučen. Bilo je nevažno kako, već kada. Koliko je snimljeno Lucianovih vrpci, koliko njegovih
telefonskih razgovora? Lica bijelog od bijesa, na rubu živaca, zurio je u svoj kompjutor. Je li netko petljao i po
njemu? Ili, još i gore, je li netko vidio što je upisano u njega?
33
Sofia i Teresa st~jale su u predvorju vile Rivera i čekale Graziellu. Spremale su se u nabavku preostalih
sitnica. Rosa odbije poći s njima te sjedne u vrtu s Emiliom.
Dok je automobil odlazio iz vile, Teresi je došlo da zaplače. U b~ještavoj sunčevoj svjetlosti ukrašeni šator i
kolni prilaz okićen cvijećem doimali su se poput prizora iz b~jke.
I Sofia oćuti to isto. Stisne Teresinu ruku i okrene se da se nasmiješi Rosi. Tada primijeti da je jedan automobil
krenuo za njihovim. Shvatila je da ih prate kad su izišli iz vile i prošli dežurne stražare na ulaznim vratima.
Na ~jihova pitanja Graziella odgovori da je tako želio Papa, da će dodatni par ruku dobro doći za nošenje
kupljenih stvari.
- Jedan stražar je sjeo naprijed kod vozača, a iza njih u drugom automobilu još dvojica. Razumijem, Papa je
nervozan zbog sudenja, ali stražari su posvuda. Kao da smo u Fort Knoxu.
Constantino slegne ramenima. Kao i Filippo, predobro ja zapazio mjere osiguranja.
Nisu mogli o tome nastaviti jer se pojavi otac. Na iznenadenje svojih sinova, nosio je papuče.
- Filippo je otkrio svoj stari motorkotač - Constantino reče ocu. - I znaš što, uspio je pokrenuti motor! Bio je
zahrdao, deset godina ga nitko nije vozio, ali on ga je popravio.
Don sjedne u stolicu od bambusovog pruća i ispruži svoje duge noge. - Meni nikad tehnika nije išla od ruke.
Sjećate li se kada sam onomad pokušao popraviti Mamin stroj za pranje rublja? Njezin n~jbolji laneni stolnjak
smotao se poput pletenice. - Nasmije se, zatresavši glavom.
Filippo laktom gurne brata da ovaj pokrene pitanje stražara. Constantino otvori usta želeći Donu postaviti to
pitanje. Don Roberto se nasloni na ogradu verande i progovori kao
da govori samome sebi. - Čudno, za vrijeme rata radio sam u jedinici za demontiranje bombi, a upropastio sam
Mamin stolnjak. Naučili su me raznositi bombama ljude, uništavati zgrade, demontirati bombe, ali ne i
popraviti stroj za pranje rublja...
34
Utihne. Sinovi se nisu sjećali te epizode, ali on kao da nije bio svjestan njihovog prisustva. Dani koje je proveo
s Emanuelom, prisjeć~jući se prošlosti, obnovili su neka davno zaboravljene dogad~je. Pričini mu se kako ga
zaziva c~ječji glas, Michaelov glas, ne stariji od njegovih unuka.
- Papa, Papa... - Donu dode pred oči svijetloplava kosa, izrazito plave oči koje ga gled~ju preko ograde
verande. - Papa, Papa, docti se voziti sa mnom, vozi se sa mnom! Gledaj, moj vlastiti bicikl!
- Hoćeš li se voziti na mom motoru, Papa?
Filippo nije ni sanjao da će otac pristati; to je bio više izazov. Zapravo mu nije bilo stalo što će otac odgovoriti.
No kad Don pristane, postavi se zaštitnički i predloži da bi bilo bolje da ga otac samo promatra. Ali ne usp~je
odgovoriti Dona. Podigavši nogu, nesigurno se smjesti na sjedalo iza vozača. Misliš da sam prestar? Jesam li ti
ikada pričao o tome kako smo se ja i Michael odvezli u grad na njegovoj lambretti?
Vidio je kako se promijenio izraz na Filippovom licu. Okrene se i prasne: - Papa, ja nisam Michael, a ovo je
motorkotač. Želiš li se voziti ili ne?
Stari Don nježno uhvaii sina oko struka. - Sad samo polako...
Vozili su se ukrug oko vrta na starom Harleyu. Papi se kosa digla u zrak. Čvrsto se držao Filippa i vriskao od
uživanja. Kada su treći put prošli pokr~j verande, on mahnu. - Ovo je divno! Divno!
Žene se vratiše iz grada u pola pet. Constantino je sjedio na verandi, a Filippo je igrao tenis s dječacima i
njihovim djedom. Graziella zapazi da jedan od njezinih vrpcama urešenih cvjetnih aranžmana izgleda
očerupano. Pogleda i primijeti raskopanu zemlju; bude ;oj sve jasno, ali ne reče ništa.
Nunzio ugleda baku i potrči uza stepenice koje su vodile na verandu. - Deda se vozio na motociklu, bako - i
pao je! Graziella pretrnu, a Consta.ntino se nasmije. - Dobro mu je, Mama...
Don Roberto pozove dječaka natrag i pokaže kako se izvodi servis, razbacujući lopte posvuda po travnjaku.
Atmosfera je
35
bila toliko opuštena da se jedan od stražara dao namoliti da skuplja loptice. Don reketom lupne Filippa po
glavi i vikne Grazielli: - Znaš li da je ovaj momak sj~jan mehaničar? Popravio je stari motorkotač!
Filippo zavrnu reketom, odbaci ga u zrak, pa ga ulovi za dršku. Ugleda na njemu urezano ime »Michael
Luci2no«. Uto ga otac obgrli oko ramena.
- Nemoj ništa reći Mami o utrci onih motora, važi? Ali u sijedećoj utrci čuvaj mi mjesto. Može? - Pogleda sina
u lice i uštine ga za obraz. - Važi?
Rukovaše se. Zatim don Roberto zagrli sina. - Volim te. Možda sam nekad bio prestrog prema tebi, ali sredit
ćemo to. Ti si mi sin.
Filippo nije pamtio sretnijeg dana.
Bližilo se šest sati. Muškarci su se odijevali za odlazak na večeru. Žene su ost~jale kod kuće. Sjedile su na
okupu i razvrstavale vjenčane darove. Odlučile su ih izložiti na stolu u blagovaonici.
Sofia je petljala oko vjenčanice, bojeći se da se Rosi neće svidjeta. Bila je spremna za probu, ali još zamotana u
bijele plahte.
Zalupe se vrata od kupaonice; njihovi muževi su se dozivali. Što su braća bila duže z~jedno, post~jali su sve
bučniji i hvalisaviji, ponašali se poput dječaka, šalili se i nazivali nadimcima.
Graziella se nasmiješi svom besprijekorno odjevenom suprugu dok mu je pažljivo vezivala leptir kravatu. -
Večeras ćeš im reći?
- Da, večeras.
Ona ga zagrli. - Osjećam, kuća se otvara. Zato što su svi ovdje, a i radi Michaelove sobe. Trebali smo i prije
ovoga imati punu kuću gostiju. Gotovo je, znam. Gotovo je, zar ne?
On je poljubi u tjeme. Mirisalo je na slatki parfem od ljubičice kojeg joj je on uvijek kupovao. - I ja to osjećam,
Mama. Graziella zagladi ovratnik njegova večernjeg odijela iako je
besprijekorno ležao. - Divan si prema dečkima, napose Filippu. On te toliko voli. Svi te vole, a možda radi
ovoga što si odlučio lakše pokazuješ svoju ljubav.
36
- Vrijeme je da Michael počiva u miru. Možda me neće toliko voljeti kad im kažem za svoju odluku. - Lice mu
otvrdne.
Grazielli se osuši grlo. Zatrepće očima da odagna suze. Bio im je brat. Shvatit će. Podržat će te, kao i ja.
- Nemaju izbora. - On je nježno uhvati za bradu. Mama, ne boj se, i nemoj reći ženama. Još ne. Neka im kažu
njihovi muževi, moji sinovi. Tako treba biti.
Graziella dovikne ženama da su muškarci spremni za polazak. Kroz brbljanje i smijeh one im domahnu
uobiča,jene pozdrave. Na stanovit način željeie su da muškarci odu, pa da one otkriju vjenčanicu.
Rosa, odjevena u kućni ogrtač, dobaci Emiliu poljubac s odmorišta. Potrči k njoj, ali ga Filippo dohvati.
- Zar ne znaš da je loš znak vidjeti mladenku polugolu prije obreda?
- Nisam, nisam! - vrisnu Rosa. Potrči Emiliu i objesi mu se oko vrata. Bosa, raspuštene kose i lica ozarena
srećom, ona mu izljubi pocrvenjele obraze.
-- Emilio pogleda prema don Robertu pun milošte, ali se ov~j divio Filippovom prilično hrabrom večernjem
odijelu. Ne spuštajući ruke sa sinovljevog ramena okrene se i dovikne unucima koji su virili kroz ogradu
stepeništa: - Lijepe snove vam želim, djeco! Dakle, spremni sinovi moji? H~jdemo! D~jmo ženama malo mira.
Vidjevši sinove na vrhu stepeništa, u sličnim pidžamama, svježe umivenih lica, Constantino ne mogaše
odoljeti. Potrči uza stepenice grabeći dvije odjednom, zagrli ih, poljubi ih za laku noć i iznudi od njih obećanje
da će biti dobri.
Filippo mu dovikne s trijema da automobil čeka i Constantino požuri van. Posljednji izide iz vile.
Sofia povede Rosu da proba haljinu. Za to je vrijeme Teresa razmotala darove i porazmjestila ih u
blagovaonici. Graziella spremi dječake u veliki bračni krevet, omota. ih plahtama i odsluša njihove molitve.
37
Večer je bila topla i ona ostavi kapke malo otvorene. Pritom opazi kako se stražari okupljaju na ulaznim
vratima. Pogleda na sat. Osam i četvrt; smjena je bila tek poslije deset.
Rosa uzbudenim glasom objavi da je spremna. Teresa i Graziella požuriše u predvorje i počekahu da Rosa side
niza stepenice.
Sofia dotrči prije nje i povjeri se: - Mislim da joj se svida haljina! - Zatim pozove Rosu: - Čekamo te!
Rosa polako pride vrhu stepeništa. Žene uzdahnuše. Gornji dio haljine bio je duboko i široko izrezan; dugi,
uski rukavi šiljasto su završavali na zapešću; uzak struk isticala je čipka i bogat donji dio u obliku krinoline.
Bogato nabrani rub bio je nešto više odrezan sprijeda, a otraga se vukao po podu. Satenski materijal blijedožute
boje sj~jio je tisućama sićušnih biserčića, ušivenih u obliku ivančica; ukras za glavu u obliku ivančice nosio je
veo. Bila je to vjenčanica iz b~jke.
Pršteći od sreće, Rosa side. Suknja se zanjiše, slijedeći kretnje njezina tijela; neće biti problema s povlakom.
Ona položi ruke na svoje zažarene obraze. - Mama, tako mi je lijepo.
Emanuel je zahtijevao da njegova supruga i kćerkica iste večeri napuste Palermo uz n~jveće osiguranje;
ugovorio im je smješt~j u Rimu.
U uredu je vrvjelo od polic~jaca koji su nastojali otkriti kako je prislušni ureda`j ugraden usprkos odličnoj
mreži osiguranja. Započeše pažljivo čitati dosjee svih polic~jaca koji su dežurali posljednjih nekoliko tjedana.
Emanuel izda naredbu da ih se sve suspendira i zamijeni novom ekipom.
Emanuel odvede šefa osigura~ja u stranu. Budući da se zna identitet njegova krunskog svjedoka, Don je bez
sumnje u velikoj opasnosti. Emanuel zatraži da se dobro provjere svi čuvari dod~jeljeni Lucianu te da se, bude
li potrebno, zamijene još večeras.
Zadovoljan da je učinio sve što je mogao, vrati se umiriti svoju histeričnu suprugu i uvjeriti je da ona i kćerka
nisu u opasnosti. Da je barem mogao u to vjerovati.
38
Emanuel dobije te večeri podroban popis ljudi rasporedenih da čuv~ju Roberta. Luciana poslije devet sati. Sve
su to bili ljudi od povjerenja, ali to nije mogao sa sigurnošću reći i za stražare koje je Don posebno un~jmio.
Emanuel je i predobro znao koliko je opasno 0 ovome razgovarati s ikim osim s Donom. Razgovarat će osobno
s Lucianom i zajedno će donijeti neku odluku o tome kako zaštititi njega i njegovu obitelj.
Triput nazove vilu i dobije Graziellu. Najprije odbije reći ime restorana u koji su muškarci otišli, iako je znala
tko je Emanuel. Govorio je što je mogao mirnije, rekavši joj da se radi o nečem hitnom i da mora osobno
razgovarati s Donom.
Saznavši naposljetku naziv restorana, nazove San Lorenzo, ali telefon je bio zauzet. Nemoćan, on zakl,juči da
je na~jsigurnije, a i jedino moguće, otići i porazgovarati s Lucianom. Bilo je već deset i petnaest.
Don je odabrao svoj omiljeni restoran iz dva razloga: bio je njegov vlasnik i poznavao osoblje, a znao je i da je
privatne sobe na katu lako čuvati. Glavni dio restorana bit će zatvoren, a vrata će se zaključati poslije njihova
dolaska.
Don Luciano je odredio da dežura samo najnužniji broj ~judi. Tjelohranitelji će jesti u prizemlju, a vozači će
doći po njih u petnaest minuta poslije ponoći. Nisu smjeli čekati ispred restorana budući da njihove automobile
svi pozn~ju.
Lucianovi su ušli u blagovaonicu pošto su je pažljivo pregledali tjelohranitelji. Sjedoše večerati u devet sati.
Emanuelu je predstojala duga vožnja; ali poslije samo petnaest kilometara pukne mu guma. Izgubi kontrolu
nad automobilom, ali ga nekako uspije zaustaviti na rubu ceste. Ruke su mu drhtale. Morao je sjesti da se
smiri. Bio je uvjeren da je netko pucao na njega.
Srce mu je brzo tuklo. Polako otvori vrata. Usta su mu se sasušila, teško je disao. Tada odahne. Bila je to samo
guma.
Graziella odnese pladanj u dnevni boravak. Zaputi se pogledati dječake, ali Sofia joj reče da nije potrebno. Da
su budni, zacijelo bi ih čule.
39
Graziella sjedne i počne pijuckati kavu, ali se nije mogla uključiti u veseli razgovor o tome tko će što nositi na
vjenčanju. Neprestano joj je u misli dolazio razgovor s Emanuelom. Što je moglo biti tako hitno? Zatim odagna
te misli. Umorna je; danas je bio težak dan, a sutra će imati još i više posla. Trgovci zaduženi za hranu treb~ju
stići u sedam sati. Željela ih je dočekati i nadgledati da sve bude obavljeno kako valja.
Sat na odmorištu ponovo se oglasi i Graziella provjeri točnost svog sata, pa pokupi šalice i poslaže ih na
pladanj. Sofia joj reče neka sjedne i odmori se, a sama se ponudi raspremiti stol, no Graziella bijaše uporna.
Prošlo je jedanaest sati. Adina preuzme pladanj od svoje gospodarice i reče joj da je Donov vozač otišao i da će
se muškarci uskoro vratiti. Ponudi se da će pristaviti svje~u kavu, ali Graziella zatrese glavom. Sumnjala je da
M željele tako kasno ostati budne. Reče Adini da počisti kuhinju pa da zatim pode na spavanje. Jedva
primjetno se osmjehne i stavi prst na usne. Samo će zaviriti u dječju sobu.
U jedanaest sati i petnaest minuta, neki vozač kamiona zaustavi se i pomogne Emanuelu. Skinuše probušenu
gumu i pregledaše rezervnu u svjetlosti bater~je. Bila je ispuhana.
Graziella tiho otvori vrata dječje sobe. Dječaci su ležali okrenuti jedan prema drugom. Nunziova ruka počivala
je zaštitnički preko brata. Doimali su se tako sićušnima u velikom bračnom krevetu, tako mirnim i nevinim, da
se ona morade osmjehnuti.
Upravo je zatvarala vrata kad začuje kako da crijep klizi s krova. Tiho pride prozoru. Kapak je bio otvoren više
nego što ga je ona ostavila. i:ogleda preko travnjaka prema ulaznim vratima.
U mraku su se vidjele male, žareće točkice - vrhovi cigareta. Stražari su čekali da se Don vrati. Zatvar~jući
kapak, zalupi zasunom. Zadrži dah, pobojavši se da je probudila dječake. Okrene se prema krevetu.
40
Djeca se nisu ni pomakla. Ležali su u potpuno istom polož~ju. Na slabom svjetlu ugleda tamnu mrlju na
jastuku izmeciu njihovih glava. Zbunjena, pride bliže i star~e iznad njih.
Ona tamna mrlja cijedila se u jastuk izmedu njihovih lica. Usne joj se uobliče u vrisak, ali iz njih ne izide ni
glas. Kao u usporenom filmu, ona ispru~i ruku...
Rosa je bila kod otvorenih vrata dnevne sobe kad jeziv krik raspara kuću. Prva ugleda baku na v~hu stepeništa
i njezino zgromljeno, bolom obuzeto lice, oči ispunjene užasom.
Sofia projuri pokr~j Rose. Prešla je već pola stepenica; tek tada se Rosa uspije pomaknuti.
- Mama, Mama, što je?
Graziella pograbi Sofijinu ruku, pokušav~jući je zadržati, preklinjući, jecajući da ne ide u sobu. Teresa dotrči u
predvorje pa potrči uza stepenice. Rosa se nasloni na zid, drhteći. Sofia odgurne Graziellu i ucie u sobu.
- Mama, što se dešava? Što je? - Teresa je pokušala poći za Sofijom. Uto se začu jeziv, dubok jauk koji se
pretvori u visok krik: - Moja djeeeca!
Sofia se pružila preko kreveta i preko opuštenih tijela svojih sinova. Oba su bila ustrijeljena u sljepoočicu.
Ubojica ih je okrenuo licem jednog prema drugom želeći sakriti rane; čak je prebacio Nunziovu ruku preko
bratovljevog tijela.
Krv im je lijepila kosu, natapala m~jku. Ona je nekontrolirano ridala, zazivala ih u život, drmala ih,
odguravala Graziellu. Neka joj nitko ne prilazi, neka je nitko ne dira.
Čuvši krikove, stražari potrčaše puteljkom. Neki čovjek klizio je niz krov. Nekoliko stražara zalupa na vrata
vile. Ostali se strčaše prema kući, a ljudi na ulaznim vratima uključiše svoje snažne reflektore.
Mehaničar r ogleda zrakomjer, sagne se i opipa gumu. Zadovoljan, počne odvrtati pumpu. Emanuel je
nestrp~jivo hodao gore-dolje, pogledav~jući na sat. Bilo je blizu pola dvanaest.
41
Donov vozač zalupa po vratima restorana. Čula se snimka Pavarottijeve izvedbe arije iz Puccinijeve opere
Turandot. Odmakne se i pogleda u osvijetljene prozore na katu.
Stiže i drugi vozač i pričeka da prvi ponovo pokuca. Znali su da nešto nije u redu; tjelohranitelj bi već morao
doći otovriti vrata.
Stražnja vrata restorana bila su zatvorena. Svjetlo je lilo kroz kuhinjske prozore. I dalje se čuo Pavarottijev
glas. Što ih je panika više obuzimala, tako im se glazba činila sve glasnijom. Nogama udariše u ulazna vrata, a
zatim ispališe nekoliko metaka u bravu dok ova ne popusti.
Vrata se širom otvore. U praznom restoranu sve je izgledalo u n~jboljem redu; stolnjaci kockastog uzorka i
pribor za jelo bili su pripremljeni za s~jedeći dan. Nijedna prevrnuta stolica; sve na svom mjestu. Ali n~je bilo
tjelohranite~ja ni osoblja restorana.
Vozači su stajali jedan do drugog izvučenih revolvera. Jedan polako krene prema vratima s natpisom
NKuhinja«. Udari ih nogom i ona se zanjihaše.
Plinski štednjaci bijahu još upaljeni, kao da je kuhar na trenutak morao nekuda otići pa je maknuo tave s
umacima. Prljavo posude naslagano u velikom kamenom sudoperu. Crne vreće za smeće napol pune kao da ih
je netko upravo napunio, kao da bi kuhar svakog trenutka mogao ući, razmahujući se kuhačom i pjev~jući uz
Pavarottija, čiji je glas još odjekivao kuhinjom. Vozače je svakim trenom hvatala sve veća panika. Stražnja
vrata zakračunata i zabarikadirana iznutra. Ostava prazna. Podrum prazan.
Emanuel ubaci novčić. Naposljetku, telefon zazvoni. Prstima je bubnjao po staklu govornice, žarko poželjevši
da netko podigne slušalicu. Čekao je.
Vrativši se iz podruma, ona dvojica začuše zvonjavu telefona, ali prestane prije nego stigoše do telefona. Jedan
iza drugog popeše se uskim stepeništem. Odmaknuše zavjesu od kuglica koje se oglasiše udarivši jedna o
drugu.
42
Emanuel šakom udari po govornici. Ne dobivši odgovora iz restorana, poku§ao je nazvati vilu Rivera, no linija
je bila zauzeta. Osjetivši nemoć, potrči u automobil, izide iz garaže i krene prema restoranu San Lorenzo.
Pavarottijeva snimka prestane kad stigoše pred vrata privatne blagovaonice. Vrata su izvana bila zatvorena
starom željeznom kukom. Vozači, zbijeni rame uz rame, polako odignuše kuku. Pribraše se, a zatim se, uz
mali znak glavom, pripremiše.
Izvučenih revolvera, nogom odgurnuše teška hrastova vrata. Ona su zaškripala, širom se otvorila, pa se počela
zatvarati. Prvi od n~jih gurne ih ramenom, sikčući. Zatim tiho reče: Dobri moj Bože...
Blagovaonica bijaše osvijetljena dvama svjećnjacima na stolu i prigušenim električnim svijećama na zidovima.
Crvene baršunaste zavjese prist~jale su uz tamnocrveni sag. Soba je zaudarala na reski miris bijelog luka i
badema. Teške hrastove stolice visokih naslona bacale su sjene na ogoljele bijele zidove i na ljude koji su u
njima sjedili. Ušavši, čuvari se nadu pred jezivim, mrtvim prizorom.
Na čelu stola zgurio se don Roberto Luciano, malo nagnut u stranu. Tijelo mu je bilo podbočeno naslonom
stolice. U ruci je držao neprevrnutu čašu vina. Usne je bio iskrivio u grimasu. Njemu s desne strane sjedio je
Constantino, zava~jen u naslon stolice, glave okrenute kao da razgovara s ocem. Ukočenim rukama se kao
kandžama čvrsto držao za rub stola. Izbljuvak mu je svjetlucao na bradi i na svilenim reverima crnog sakoa.
Filippo se srušio preko stola. Crveno vino koje je pio, mrlja na bijelom stolnjaku, miješalo se s povraćenom
hranom. Mladi mladoženja, Emilio, uspio je ustati pr~je smrti, lica
zgrčenog u agoniji. Pao je prema naprijed i skliznuo na koljena. Njegova čaša s vinom ležala je razb~jena do
~jegovih nogu. Jednom rukom još se čvrsto držao za stolnjak.
Donov vozač prisili se pregledati svako tijelo. Znao je da su mrtvi, ali prisili se na to, a zatim se slomi i z~jeca.
43
Mario Domino stiže u restoran u isto vrijeme kad i policija. Giuliano Emanuel, posivjela lica, sjedio je u svom
automobilu, širom otvorenih vrata. Pozove Domina, ali kad mu se ovaj približi, Emanuel je morao oblizati
usne prije nego što je progovorio.
Uputiše se uskim stepeništem. Domino je išao prvi. Tijela su čekala dolazak liječnika i službenika sudske
medicine, te ja prizor ostao nedirnut. Domino pognu glavu i padne na koljena. Poslije se sjetio kako su svi
slijedili njegov primjer i klekli se pomoliti.
Kako živ, tako je i mrtav Luciano odisao snagom. Njegove otvorene oči kao da su gorjele od užasne srdžbe, a
iskrivljene usne kao da su htjele uzviknuti ime njegova ubojice. Domino skrene pogled sa svog obožavanog
Dona na lica njegovih sinova. Zadah povraćene hrane, izmiješan s mirisom bijelog luka i zlokobnim slatkim
mirisom badema, natjera ga da prekrije lice rupčićem. Okrene se i požuri van, znajući da će upravo on morati
reći Grazielli.
Približav~jući se vili, Domino ugleda mnogobrojna policijska patrolna kola. Svjetla su blještala sa svih
prozora. On pojača brzinu, pobojavši se da je netko pr~je njega saopćio Grazielli strašne novosti.
Saznavši od policije za Lucianove unuke, šok ga nadvlada i on zaplače. Kako da joj kaže i za ostale mrtve?
Vrata kola hitne pomoći bijahu otvorena. Upravo su iz kuće iznosili dva sitna t~jela prekrivena plahtama.
Domino ude, a da ga nitko ne zaustavi ili nešto upita. Zastane u jarko osvijetljenom predvorju. Svaka soba bila
je puna ljudi, sva vrata širom otvorena. Ne zn~jući što da učini, pogledom bespomoćno potraži neko poznato
lice. Lakne mu ugledavši Donovog liječnika kako polako silazi niza stepenice.
Liječnikovo lice bijaše sivo. Tužno kimne glavom u pravcu Domina. - Zašto? - reče tiho. - Tko je mogao takvo
što učiniti?
Domino ga uhvati pod ruku i povuče u stranu. - Ostanite. Bit ćete im potrebni. Gdje je Graziella?
- Mario - začu se Graziellin glas.
44
Domino se okrene i ugleda je na pola stepeništa. Na trenutak zadrža doktorovu ruku, pa se uputi prema
podnožju stepeništa. - Moram razgovarati s tobom nasamo.
Ona prijede nekoliko preostalih stepenica. Domino joj pruži ruku za koju se Graziella grčevito uhvati.
Osmjehne se slatko, otužno. Dominu prepukne srce.
- Hvala što si došao. Potreban si mi. Ali drugi neka odu prije nego Roberto stigne kući. U restoranu se nitko ne
javlja. Pokušavala sam mnogo puta...
Odoše u Donovu radnu sobu. Graziella zatvori vrata. Domino nije znao kako početi.
Graziella nastavi. - Znaš, otišli su z~jedno na večeru. Namjeravao im je reći za svoju odluku; želio je s njima o
tome nasamo razgovarati. Bože, Mario... dječaci su mrtvi.
Oči joj bijahu prazne od šoka i tako blijede kao da je netko isprao boju iz njih.
- Graziella... - Šapat mu je bio napet, jedva čujan. To nije sve. Bože, ne znam kako da ti kažem.
Ona ga pogleda, ~ijedna, kao da ga sada tek prvi put zaista vidi. Osjeti njegov strah.
- Nije? - reče.
On kimnu glavom. Iskrivi lice nastojeći ugušiti potok suza koji mu se slijevao niz lice.
Glas joj bijaše čeličan, zvonak, oštar. - Pogled&j me, reci mi. Reci mi!
On se čvrsto uhvati za naslon stolice, te joj, pognute glave, zatvorenih očiju, sve ispriča. Silno je nastojao
svladati svoja čuvstva da bi mogao utješiti Graziellu, ali ga ona ~ježno pogladi po ruci, rukom lakom poput
pera.
Domino se okrene prema njoj želeći je zagrliti, ali se Graziella odmakne. Čudno uzdahne i pogladi se po
prsima kao da rukom želi provjeriti kuca li joj srce. On nije umio pronaći riječi utjehe; takvih riječi nije ni bilo.
St~jao je potišten i kukavan.
Graziella polako ode do Donovog radnog stola i zagleda se u mnoštvo fotografija. Mario se zaprepasti vidjevši
da ona sjeda za stol, i gotovo poslovno, uzima nalivpero i komad papira i
45
započinje pisati. Pisala je brzo. Ispiše punu stranicu, a zatim smireno pročita što je napisala, pa mu pruži papir.
- Molim te, obavijesti sve ljude s ovog popisa, hoćeš li? Šator se mora rastaviti.
- Graziella...
- Ne, molim te, sasluš~j me. Želim da se odnese cvijeće i da se obavijesti dobavljače i goste. Nitko ne smije
doći u vilu. Reci stražarima, a zatim zamoli sve da odu. Moramo ostati same, razumiješ li? Moramo biti same.
Domino se divio Graziellinoj samokontroli. Sama će saopćiti vijest svakoj ženi ponaosob. Jedino zamoli da
liječnik pode s njom.
Najprije ode Rosi. Sjedne uz nju, držeći je za ruku dok je liječnik šokiranoj, histeričnoj djevojci davao sredstvo
za umirenje. Vjenčanica je još visjela na vratima ormara. Graziella je ukloni, ali Rosa čvrsto držaše veo.
Stiskala ga je uza se dok, naposljetku, nije zaspala.
Teresa ponovi muževo ime. Pokušala je shvatiti da su djeca mrtva, a sada još i smrt svih odraslih muškaraca.
To u njoj izazove strašnu pomutnju. Bilo je to previše. Neprestano je gladila suknju, grizla usnice, šaptala: - Ne
shvaćam, ne shvaćam... - Pogleda pokr~j doktora u zašutjelu Graziellu.
- Neće biti vjenčanja? Nema vjenčanja? - Iza naočala s debelim okvirom njezine oči su se uvećale kao u
kineske lutke. Isprazne oči polako su počele shvaćati. Či~jenice su udarale o njezine otupjele osjete. Dah joj
zastade u grlu, a zatim joj se disanje ubrza. Započne ubrzano disati. Zatrepće očima i, napos~jetku, zaplače.
Poslije stanovitog vremena zamoli da je ostave samu.
Liječnik upozori Graziellu da se pripazi, da počine, ali ona krene prema Sofijinoj sobi i polako otvori vrata.
Sofia je spavala na trbuhu, raširenih ruku. Jedna je visjela preko ruba kreveta. Graziella tiho zatvori vrata.
- Doktore, ostavite mi nešto sredstava za umirenje ako će biti potrebna mojim kćerima. Ja ću im ih davati,
brinut ću
46
se za njih. Laku noć, doktore, i hvala vam za sve. I tebi, Mario. Laku noć.
Domino promatraše stražnja svjetla liječnikovog automobila kako se gube niz kolni prilaz. Zatim polako
navuče kaput. Večeras više ništa ne može učiniti za Graziellu. Izgubljeno stajaše u predvorju nekoliko minuta,
pa izide iz kuće. Ali nije mogao otići. Sjedne na kamene stepenice, uhvati se rukama za glavu, i zaplače.
Rosa je spavala dubokim snom. Teresa je bila zbog toga zahvalna; vlastiti osjećaj gubitka bio je pretežak a da
bi dijelila još i tudi. Željela je ležati u zamračenoj sobi, sama.
Graziella nagovori Teresu da popije malo konjaka. Još nije rekla Sofiji, iako je znala da je budna. Vidjela je
svjetlo ispod vrata.
Sjetivši se Sofije, Teresa osjeti potrebu da se uvjeri da je živa. Stisne šake sve dok joj se nokti ne zare~u u
dlanove...
Sofia je sjedila za toaletnim stolićem. Duga crna kosa dosezala joj je gotovo do struka. Ruke je držala u krilu.
Od sredstava za umirenje osjećala se omamljeno. Kapci su joj otežali i naduli od plakanja. Micala je usnama
kao da šapće ili se moli. Graziella ude u sobu i stane iza nje, ali Sofia se ne okrene. Ničime ne pokaže da je
osjetila da joj je Graziella položila ruke na ramena.
Tamnim očima, prevelikim za njezino srcoliko lice, tupo je zurila u zrcalo. Graziella se nagne i dohvati
srebrnu četku pa počne češljati Sofijinu gustu, svilenu kosu. Nekoliko vlasi zapucketa od elektriciteta. Sofia
sklopi oči.
- Mama, reci mi da je to samo strašan san. R.eci mi da ću se svakog trenutka probuditi kao da se ništa nije
dogodilo. Graziella nastavi češljati Sofiju dugim, polaganim zamasi
ma. Odjednom, Sofia se okrene i pograbi svoju svekrvu za zapešče. - Gdje su oni? Zašto ih nema? Gc~je je
Constantino? Čuvši razlog, Sofia počne zav~jati. Njezino jadikova~je tuž
no je odjekivalo i ost~jalo visjeti u zraku.
47
Zatvoreni kapci, navučene zavjese. Radnici su došli i otišli ne ostavivši traga od priprema za vjenčanje. Darovi
iznova zapakirani u kutije; pristigle čestitke i telegrame zaustavljali su na ulaznim vratima. Bogati, živopisno
obojeni cvjetni aranžmani bačeni na smeće; otkinute latice noću je raznosio prohladan povjetarac, a danju
sušila žega.
Vila Rivera bijaše kao prekrivena velom. Novinari su se okupili oko željeznih vrata i držali se za rešetke poput
životinja u kavezu, ali vrata su ostala zatvorena.
Graziella je zahtijevala da ona identificira mrtve. Obučena u crninu, koprene navučene na lice, oslanjala se o
ruku Maria Domina, prolazeći izmeciu skupina fotografa koji su bljeskali blicevima. Došlo je i do gušanja kad
su karabinjeri počeli gurati fotografe s puta.
Ušavši u mrtvačnicu, Graziella povuče ruku, odlučna da se ne oslanja ni na koga. Bez riječi pusti Domina
ispred sebe i krene za bijelo odjevenim polica<jcima niz hladne hodnike. Udoše u hladnu sobu obloženu
keramičkim pločicama.
Mrtvozornikove ruke, u finim žućkastim gumenim rukavicama, polako su podizale pokrov za pokrovom tek
toliko da Graziella vidi lica. Išla je od leša do leša, križajući se i izgovarajući njihova imena. I ne izusti ni
riječi više. Nije pokušala dodirnuti tijela.
- Roberto Luciano... Constantino Luciano... Filippo Luciano... Emilio Luciano... Carlo Luciano... Nunzio
Luciano... Zatim ponovo uhvati Domina pod ruku i on je odvede na
trag do mercedesa. Graziella odbije njegovu ponudu da je otprati do vile. Zatvorivši pažljivo vrata, oćuti svoju
bespomoćnost i nedoraslost situaciji.
Prozor se polako spusti. Njezino lice, sjena ispod koprene. - Ja ću pokopati svoje mrtve. Više nema nijednog
živog Luciana. Želim da svi na Siciliji to znaju. Tražim pravdu. Ugovorit ćeš mi sastanak s Giulianom
Emanuelom. Reći ćeš mu da ima novog svjedoka optužbe. Razumiješ? Grazie, Mario, grazie....
Podigne ruku u crnoj rukavici kao znak da želi krenuti. On zausti, ali prozor se podigne, automobil se spusti s
pločnika na kolnik, i nje više nije bilo.
48
3.
Nekoliko sati poslije otkrića ubijenih pripadnika obitelji Luciano, pronadena su tijela kuhara i jednog
konobara. Bili su vezani i ubijeni revolverom tipa Heckler & Koch P7M8, znak profesionalca. Prošlo je tjedan
dana prije nego što su pronadena tijela Donovih tjelohranitelja. Zadah trulih Ijudskih tijela odveo je
karabinjere dobrih dvadesetak metara od restorana. Ubijeni istim pištoljem. Drugom konobaru izgubio se svaki
trag.
Uzrok smrti Lucianovih bio je cijanid. Tragovi cijanida bili su u svakom posluženom jelu, pa i u vinu.
Daljni tok istrage otkrio je da je to bilo djelo troje ili četvero ljudi. Uzeti su otisci nogu s vlažne zemlje oko
bunara. Stručnjaci za otiske započeli su rad na stotinama otisaka uzetih iz restorana. Tjedan nakon ubojstava
još nije bilo osumnjičenih.
Luka Carolla krenuo je vlakom prema sjeverozapadnom dijelu Sicilije, stotinjak kilometara od Palerma.
Zaputio se prema utvrdenom gradu Erice, koji se uzdiže kilometar iznad razine mora. Zapravo je to tvrdava s
koje se vidi otočje Egadi, Tunis i obala sjeverne Afrike.
Od stanice je trebalo dugo pješačiti. Strma, opasno zavojita cesta bila je pusta. Pobrinuo se da stigne u Erice u
prohladno veče, da se ne uspinje po vrućini. Nosio je malu naprtnjaču i dugi, tanki kožni kovčežić. Ćipele su
mu bile oguljene i bijele od prašine. Skinuo je kaputić i prebacio ga preko ramena. Glava mu se znojila ispod
slamnatog šešira. Znoj mu je ovlažio svijetloplavu kosu i kapao na košulju. Vrućina je bila iscrp
49
ljujuća, usne suhe. Prodoše kola s magarećom zapregom, ali on i ne pokuša zatražiti da ga povezu.
Uspinjao se dok naposljetku nije stigao do Chiesa Matrica, male crkvice Majke Božje. Prolazeći pokr~j nje,
lako pogne glavu. Produži uskim kamenim uličica,ma, pa stigne do seoskog puta, njemu tako dobro znanog.
Odavde nije daleko, možda tri kilometra.
Nebo se smračilo. Vrućinu smijeni prohladan, lagan morski povjetarac. Luka izvadi rupčić, obriše cipele i
navuče kaputić. Uskoro ugleda debele, rukom podignute zidine na kojima se uhvatila tamnozelena mahovina.
Znao je da će se uskoro naći ispred visokih samostanskih vrata. ·
Nisu ga očekivali, ali znao je da ga neće otjerati. Teški željezni zvekir i stari, istrošeni konop za povlačenje
zvonca, kao i nekada. Začuje kako se zvono oglasilo u dvorištu. Znao je da će proći nekoliko trenutaka dok
netko stigne do vrata i otvori malen, izrezbaren prozorčić.
Oca Angela mučio je artritis, ali kad mu rekoše da je na vratima Luka Carolla, od silne že~je da vidi mladića
zaboravi pon~jeti štap.
Otac Angelo obujmi Luku, zaplače od sreće, poželi mu dobrodošlicu tako da se i Luka ganuo. Brat Guido,
redovnik kojeg Luka nije prepoznao, pohiti pomoći ocu. Sagne se htijući podići Lukinu torbu, ali se trgne kad
mu je on istrgne iz ruku. Luka se brzo ispriča, rekavši da je torba lagana i da je on sam može nositi. Ni za
trenutak nije ispuštao t~j dugi, uski kovčežić iz svojih ruku.
Brat Guido uhvati oca Angela za ruku i njih trojica polako krenuše dvorištem do hladnog kamenog hodnika.
Polagani, nesigurni koraci oca Angela usporiše se, i on potapša Luku po ruci. - Dobit ćeš svoju staru sobu,
sjećaš li je se?
- Da, oče, sjećam se. - Luka odgovori na engleskom. - Zatvorili su sirotište, znaš? Jesam li ti pisao o tome? -
Da, oče, jeste. Mogu li ostati nekoliko dana?
- Luka, Luka, pravi si Amerikanac.
50
T
Sandale oca Angela proizvodile su poznati šušljavi zvuk na kamenim pločama. Oslanjao se na brata Guida.
Luki se učinio slabim; meso mu je visjelo na kostima, mali pramenovi pahuljaste bijele kose stršali su s ćelave
glave. Mladić silno poželi zagrliti starca; ali pobojavši se dubine svog ganuća, odmakne se u sjenu.
Otac Angelo pozove dva redovnika s druge strane dvorišta. - Stigao je Luka... Luka! Sjećaš se brata Thomasa,
ha, Luka?
Thomasa gotovo da se nije moglo prepoznati. U struku se usukao, njegova nekoć gusta, valovita crna kosa
posijedila je, lice se smežuralo. Nasmiješi se i pride im s redovnikom koji se doimao još starijim. Luka se
zagleda. Zar je to brat Louis?... Dva starca dovukoše se bliže: Luka shvati da to doista jest brat Louis, ali
takoder shvati da ga starac nije prepoznao. Um mu je bio prazan kao i njegove male, isprane oči.
Brat Thomas nabere nos i zakima glavom. - Luka? Vidi, vidi, Luka... Dobro mi došao. Kako si postao lijep
mladić, i tako elegantan. Izgledaš imućno, poput pravog Amerikanca.
Nagne se k bratu Louisu i vikne: - Louis, ovo je Luka, Sjećaš ga se? Luka! - Louis uvuče obraze i nasmiješi se,
otkrivši ružičaste desni. Thomas ponovo zaurliče: - Luka! Zatim slegne ramenima: - Ne čuje, gluh je. Ima više
od devedeset godina. E pa... dobro mi došao. - Dvojica staraca se odvukoše.
Luka, otac Angelo i brat Guido zaokrenuše za ugao. Guido otvori vrata kamene izbe i uvede Luku. U sobi su
bili željezni krevet, presavinut madrac i jastuk, mala komoda i ormar. Otac Angelo nasloni se na dovratak, a
Guido pažljivo izvadi izglačanu bijelu plahtu i jastučnicu iz ladice i stavi ih na krevet. Zatim dohvati veliki
bijeli porculanski vrč, ispriča se i ode po vodu.
Luka spusti torbu, a kožni kovčežić stavi na komodu. Okrene se. Otac Angelo mu se milo i s ljubav~ju
osmjehne. Lukine usne zadrhte, oči mu se ispune suzama i on nježno zagrli starca.
- Sine moj, voljeni moj, kako si usrečio starca. Počeo sam vjerovati da te neću vidjeti prije smrti. Bogu hvala.
51
Brat Guido vrati se noseći vrć vode.
- Hvala, Guido - reče Angelo. - Pomozi mi da se vratim u sobu, da ovog mladića ostavimo u miru. Budeš li se
želio preodjenuti, Luka, tu su ti halja i sandale. Misa je za sat. Za večerom ćeš nam ispričati o sebi...
Luka im tiho zahvali. Oslušne im korake pa počeka dok sve ne utihne. Zatvori oči i uzdahne; stigao je kući.
Drveni kapak zaškripi kad ga Luka odgurne. Evo njegovih nekadašnjih gredica s povrćem, žalosno zapuštenih.
Sjeti se koliko je toga uzgojio ovdje, koliko su se on i brat Louis namučili. Malo dalje bio je mali ogradeni vrt,
a još dalje neobradena, otvorena polja. A ondje dalje, more. Nekada je vjerovao da su oni na kr~ju svijeta. Slab,
ust~jali miris tamjana koji se za sve vijeke zavukao u redovničku odjeću i sobe, još se osjećao.
Brzo se razodjene. Želio je biti nag, pročistiti se. Natoči hladne vode u zdjelu i uzme žičanu četku, tvrdih i
oštrih bodljika. Nasapunao se i izribao sve dok mu koža nije pocrvenila. Zatim prebaci halju preko glave,
priveže pojas i kliznu u sandale.
Izvadi odjeću iz mekane kožne torbe: dvije fine pamučne košulje i par hlača jednakih onima koje je imao na
sebi. Zatim izvadi dva para crnih čarapa i spremi ih u ladicu oblo~enu papirom. Izvadi i četku i očisti cipele,
pa ih uredno složi na dno ormara pokr~j prazne torbe. Pribor za brijanje, u kožnom etuiju istog uzorka, stavi
na komodu pokraj dugog kovčežića kojeg je donio sa sobom. Ne uspije se othrvati želji i dotakne kovčežić.
Podigne madrac i spremi kovčežić ispod njega.
Pažljivo pospremi krevet, zategne grubo tkane bijele plahte na uglovima, a gornju previne deset centimetara.
Kad je bio zadovoljan izgledom kreveta, pogleda na svoj ručni sat marke Gucci i nasmiješi se. Ovdje mu neće
biti potreban. Znat će koliko je sati po zvonjavi zvona. Nasmije se začuvši zvona koja su n~javljivala misu u
sedam sati, i na trenutak pomisli da bi se mogao pridružiti braći. Odluči se izgovoriti snom, iako mu je san bio
posljednji na pameti. Nečujno se popne kroz prozor i krene prema svom povrtnjaku.
52
Hodao je izmedu redova sasušene i istrule salate, zapletenih stabljika graha i potpuno obrasle gredice s
jagodama. Gredica. s krumpirima izgledala je jadno. Uzdahne. Koliko je samo sati proveo kopajući, okapajući,
sjekući i sadeći. Duboko se zamisli. Zatim krene prema niskom kamenom zidu, zadigne halju i jednim
pokretom nade se na drugoj strani. Osmotri polja koja su se pružala u daljinu i na obzoru stapala s nebom.
Popne se na vrh obronka, uhvaćen izmedu zemlje i neba, a pred njim tamno, svjetlucavo more. Povjetarac ga je
potezao za rubove halje. Nagne glavu da ne osjeti hladnoću na licu. Tada, kao u usporenom filmu, padne na
koljena, podigne ruke i visoko ih ispruži.
- Oprosti mi, oprosti mi, zgriješio sam, zgriješio sam. Zdravo Marijo, Majko Božja...
Zvona zamuknuše. Ostade zvuk mora i vjetra.
Odredit će si pokoru, neće napustiti samostan dok ne posije i požanje. Neće se smiriti dok ne obnovi zapušteni
povrtnjak.
Luka se pridruži redovnicima za dugim stolom u golemoj blagovaonici. Tijekom njegova posljednjeg boravka
ovdje, bilo je petnaest ili šesnaest redovnika, ali se t~j broj prepolovio. Brat Guido bio je najmladi. Sjedio je s
još dvojicom koje Luka dotad nije vidio.
Otac Angelo rukom pokaže na sjedalo do sebe i pogne glavu u molitvi, zahvalivši Bogu da im je doveo
njihovog sina Luku. Večeralo se uvijek u tišini. Čulo se samo grebanje žlica po debelim bijelim zdjelama.
Košara s debelim komadima domaćeg prhkog kruha išla je od redovnika do redovnika. Kruh je bio pljesniv, a
gusta, zgrušana juha bez okusa. Luka je ipak jeo kao vuk. Prošlo je mnogo sati od njegova posljednjeg obroka.
Poslije večere Guido ra.spremi stol, stavi zdjelu natučenih krušaka i jabuka na sredinu stola što je bio znak da
je obrok završen i da može započeti razgovor. Neki redovnici poslužiše se voćem, no teško crno vino bilo je
obljubljenije. Luka odbije vino, ali uzme čašu vode.
- Pa, Luka, kako je bilo u Americi?
Luka ispod stola čvrsto stisne šake, ali odgovori uz stidljiv, mio osmijeh: - Amerika je potpuno drukčija.
53
- Išao si na fakultet?
- Da, ali bez sumnje pamtite, učenje mi nikad n~je bilo prvo na pameti. Naučio sam engleski. Kadšto moram
dvaput razmisliti kad želim progovoriti na sicilijanskom. Govorim li kao Amerikanac?
Otac Angelo potvrdno kimne glavom, užarenih očiju. - Živio sam s ocem u New Yorku - nastavi Luka. Slušali
su ga pažljivo, postojano i zbunjujuće. Nije mu ništa
padalo na pamet, nikakve zgode, zabavne pričice. Oblije ga vrućina, a obrazi su mu se tako zarumenjeli da mu
je otac Angelo dodirnuo lice.
- Vidim da si umoran. Možda bi bilo uputnije da tvoju priču ostavimo za neku drugu priliku?
Luka zahvalno kimne glavom dok je ispod stola bjesomučno kršio ruke. Ali brat Guido pažljivo je promatrao
posjetioca. - Imam brata u New Yorku. U kojem si dijelu grada živio?
- upita redovnik na engleskom.
Lukino je tijelo gorjelo, ali reče tiho: - Otac i ja smo se selili. Nikad se nismo dugo zadržali u jednom stanu, ali
mi se n~jviše svida Manhattan. Jesi li bio u New Yorku, brate Guido?
Pogledaše se pravo u oči. Sad se Guido zarumenio jer je Luka ovo izrekao na engleskom, a Guido nije razumio
sve riječi. - Nikad nisam bio u Americi. Jednom u Londonu...
Guido nije želio zabadati nos u tude stvari, ali je bio željan znanja o vanjskom svijetu. U samostanu je jedino
on gutao knjige i završio fakultet. Znao je o sudenjima u Palermu, iako se u samostanu nije blagonaklono
gledalo na čitanje novina pa o tome nije imao ni sa kime razgovarati. Ovdje nije bilo ni radija ni televizora.
Guido je upravo želio još nešto zapitati kad se brat Thomas okrene prema njemu i reče: - Kad je Luka bio
dječak, dogodio se incident. Iz ostave je netko ukrao i pojeo pile, i mi odlučismo otkriti krivca. Znali smo da je
to morao učiniti netko od dječaka, ali koji? Rečeno im je da će im se ukinuti sve povlastice dok se ne otkrije
lopov: nema nogometa, igran,ja, nema šetr~ji u prirodi. Sjećaš li se, Luka?
Luka se c~ječački namrgodi i podigne svoje svijetle obrve. - Pile?
54
- Da, da! - Brat Thomas ustane i nasloni se preko stola. - Ja sam pronašao pileći batak ispod tvog jastuka!
Sigurno se sjećaš, odnio sam ga u razred.
Luka se kreštavo, gotovo djevojački, nasmije. U cijelosti mu se izmijeni držanje. Nasmije se vedro i svježe pa
iznenadi i očara Guida.
Thomas je bio uporan. - Reci mi, Luka, tad si se izvukao. Mali Antonio je preuzeo krivnju, ali ti si ga na to
nagovorio, zar ne?
Luka se nasmije i pokaže red malih, bijelih zubi i rupicu u desnom obrazu. - Brate Thomas, kunem se očevim
životom, životom našeg dobročinitelja, kome možemo zahvaliti za novi krov, vodovodne instalacije... Brate
Thomas, nikad nisam ukrao pileći batak. Olovke i knjige, to već da, ali pile ne.
Thomas se zavali u stolicu uzdahnuvši. Angelo pogladi Luku po ramenu.
- Thomas, eto ti naposljetku tvog odgovora. A sad predlažem da krenemo na počinak. Naš mladi gost zacijelo
je umoran. Stigao je iz daleke Amerike.
Digoše se od stola. Luka je pomogao ocu Angelu, ali Guido požuri prema njima noseći štap. Provjerivši da
Angelo stabilno stoji na nogama, okrene se Luki.
- Luka, tvoj otac je Paul Carolla, je li?
Luka se naglo okrene i Guido ustukne. - Žao mi je, ne bih želio dosadivati, ali me to zanima. Čitao sam o
sudenjima. - Čitao, brate Guido?
Guido se zarumeni i bojažljivo pogleda lijevo-desno pa nastavi. - Novine se ovdje ne smiju čitati, no često ih
ima u trgovini živežnih namirnica.
Luka je oklijevao, a zatim mu se onako milo nasmiješi. Žalosno je da mi otac sjedi u zatvoru, ali on je nevin,
brate Guido. Došao sam ovdje moliti za ~jega, za njegovo oslobodenje.
Lukino srce je brzo tuklo. Nije očekivao da bi netko ovdje, u ovom svetištu, to znao. - Guido, jako sam dobar
vrtlar. Hoće li mi biti dopušteno obradivati povrtnjak?
Guido potvrdno kimne glavom i reče da će mu više nego rado pomoći.
55
- Nema potrebe. Nije mi potrebna pomoć, a znam i gdje stoji alat.
Guido je ostao stajati u sjenama oivičenom hodniku sve dok se nisu zatvorila vrata Lukine sobe. Bio je
uzbuden. Nije žudio za radom u vrtu, ali je želio saznati više o sudenjima. Prema pisanju novina, ona su
označavala novo razdoblje na Siciliji, kr~j mafije.
U sigurnosti svoje sobe Luka svuče halju. Onako nag povuče madrac želeći se uvjeriti da je njegova dragocjeni
kovčeg još ondje. Zadovoljan što jest, legne nag na uski krevet. Tijelo mu je bilo lako i hladno.
Nasmiješi se prisjetivši se starog Thomasa i njegova bataka. Luka ga je ukrao i prisilio Antonia da prizna
krivicu. Pitao se što bi brat Thomas mislio o njegovoj t~jni skrivenoj ispod madraca: magnumu kalibra :44,
izradenog po narudžbi. Ne odoli, pa side s kreveta i izvadi revolver. Pomiluje ga i prisloni onako tvrdog i
hladnog uz obraz. Dodirne specijalne metke u kojima je izbušio rupice da bi se pri udarcu rasprsli, razletjeli,
raznijeli. Zadovoljno uzdahne i pažljivo vrati revolver u baršunom obložen kovčežić. Zatim legne potrbuške na
krevet.
Kapci su bili pritvoreni i povjetarac ga uljuljka u besani san. Koža mu je bila poput bijelog mramora, ali po
cijelim ledima, sve do napetih, okruglih guzova, svijetlile su se ukrštene brazgotine, neke gotovo centimetar
široke.
Završivši posao na mrtvim tijelima, policija ih odveze u pogrebni zavod. Graziella, u pratnji Maria Domina,
ponese dva kovčega s odjećom za mrtvace.
Pažljivo pregleda sva tijela. Dvojica balzamera slijedili su je na pristojnoj udaljenosti. Zastala je kod t~jela
dvojice dječaka i upitala mogu li se sakriti njihove rane. Oni su je uvjerili da će ih materijal koji oni koriste
svakako prikriti. Zaprepastila ih je ostavši s njima tijekom cijelog balzamiranja, sjedeći i ništa ne govoreći dok
su oni prali leševe i ubrizgavali tekućinu za balzamiranje.
56
Don Roberto je bio posljednji na redu za balzamiranje. Ona pride stolu. - Mogu li ja? Gledala sam vas.
Dopustite meni.
Tekućina, nakon što se ubrizga u vene, kao da oživi tijelo. No ruke preminulog često se moraju masirati da
tekućina dospije do jagodica na prstima i da se boja kože promijeni od mrtvačko plave u ružičastu. Graziella je
trljala i stiskala Robertove ruke dok one opet ne poprimiše boju živog tijela. Sagne se i poljubi ih. Zatim je
zahtijevala da mu ona opere gustu sijedu kosu, osuši je i počešlja na način na koji je on to činio, od čela prema
gore. Zatim sjedne, a ljudi nastaviše dotjerivati lice, provlačeći kvačice od čeljusti do nosa da bi usne bile
čvrsto zatvorene.
- Gospodo Luciano, mi smo završili posao. Želite li ih vidjeti?
GrazielIa je išla od sina do sina, provjeravajući njihov izgled. Zastane gled~jući dva andeoska lica svojih
unuka, pa se okrene i pozove jednog od muškaraca u stranu. - Previše je rumen. Nunzio je uvijek bio vrlo
blijed. Da mu stavite još pudera?
Kimne glavom u znak odobravanja kad popraviše njegovo lice, pa ponovo stane pokraj svog supruga.
Obuzdavala je čuvstva, ali balzameri se ganuše do suza kad se Graziella sagne i poljubi njegove usne. Zatim
obojici zahvali na brizi i pažnji i preda im omotnice s više novca nego im je iznosila godišnja plaća.
- Hvala vam što ste mi dopustili da budem sa svojom obitelji. Moj prvorodeni sin umro je tragičnom smrću.
Kad su ga dovezli kući, kao da sam ukapala stranca. Moja bol bila je neopisiva. Moje kćeri mora,ju vidjeti
svoje Ijubljene kakvi su bili za života, dovoljno su već propatile. Još jednom vam hvala, gospodo.
Do šest sati, početka prve mise, skupilo se mnoštvo svijeta. Muškarci, žene i djeca pristigli su iz sela, s planina.
Doputovali su vlakovima, brodovima, autobusima, kolima da bi se oprostili od il Pape, odali svom voljenom
Donu posljednju počast. Okupilo ih se na stotine na trgu ispred katedrale.
57
Karabinjeri su povukli čuvare iz vile, no u znak poštovanja, šesnaest polic~jaca na motorkotačima vozilo je
ispred povorke. Mnogi polic~jci koji toga dana nisu bili dežurni takoder su se pridružili utihlom mnoštvu koje
je st~jalo duž ceste što je vodila od vile Rivera do trga ispred katedrale.
Gudački kvartet, harfistica i četiri ponajbolja pjevača iz La Scale pojačali su crkveni zbor. U katedrali je bilo
zagušljivo od mirisa mnogih bijelih ljiljana. Svjetlucalo je na stotine svijeća zapaljenih za vrijeme mise.
Prva klupa čekala je udovice. Na jastučićima za klečanje od grimiznog baršuna časne sestre iz Lucianovih
crkava izvezle su zlatnim nitima slovo L.
U deset sati i petnaest minuta, motocikli su se poredali ispred vile. Vrata su se širom otvorila i oni dobiše znak
da krenu.
Neki mladi seljak izvede crnog pastuha, ogrnuta grimiznim pokrovom i ukrasom za glavu od crnog perja da
hoda ispred povorke. Pastuh je nervozno zabacivao glavom i momak čvrsto uhvati široke crne vrpce, pa izvadi
usnu harmoniku iz džepa. Zasvira i konj se smiri. Krenuše.
Gomilom prostr~ji žamor kad prva mrtvačka kola skrenu u ulicu. Vukla su ih šestorica muškaraca u crnini.
Mrtvačka kola bila su starija od sto godina i izrezbarena u kićenom sicilijanskom stilu. Slova »Il Papa«, visoka
pola metra, bijahu ispisana b~jelim ružama. Lijes je bio zatrpan b~jelim cvijećem, a medu njima jedna crvena
ruža. Crni, bogato nabrani svileni pokrovi bili su na uglovima učvršćeni bijelim ružama.
Iza kovčega don Roberta Luciana slijedila su kola s kovčegom njegova starijeg sina Constantina. Na trećem
mjestu Filippo, zatim Emilio, svi pokriveni bijelim cvijećem i jednim crvenim cvijetom.
Dvadesetoro djece iz sela, u dobi izmedu šest i osam godina, odjeveno u bijelu odjeću za pričest, hodalo je
ispred dva mala kovčega, pokrivena b~jelim cvijećem. Nosili su ruže, a velovi djevojčica bili su okrunjeni
bijelim cvjetovima. Jedna curica na čelu te male povorke zaplače. Njezino jecanje pojača žaloban dojam
prizora kojeg su pru~ala dva mala kovčega.
58
Polako napredujući u ritmu otužne melodije dječakove harmonike, povorka je zavijala duž tihih ulica. Bijahu
pune ~judi, ali bila je to tišina koje će se svi sjećati.
Na opće čudenje, udovice su hodale. N~jpr~je Graziella, pa Sofia i Teresa četiri koraka iza nje, i Rosa četiri
koraka iza njih. Koračale su polako, u crnini, visoko uzdignutih glava pokrivenih crnim velovima. Ruke u
crnim rukavicama držale su stisnute kao u molitvi. Kao da su bile vezane, a opet odvojene. Gledale su preda
se. Čak i pri ulasku u katedralu ne okrenuše glave. .
Dječački sopran izdigne se iznad zbora i zapjeva NAve Mariu« čistim visokim glasom. Žene sjedoše i kleknuše
pomolivši se.
Zemlja oko obiteljske grobnice bila je prekrivena cvjetnim aranžmanima. Bilo ih je i na željeznoj ogradi koja je
okruživala ulaz s bijelim stupovima, a poput saga pokrivali su i puteljak koji je vodio do vrata. Ljudi su ostali
st~jati; spojivši ruke, muškarci u tamnim odijelima držali su ih na odstojanju da bi se četiri žene odjevene u
crninu mogle u miru oprostiti od umrlih.
Pri ulasku u grobnicu bljesne fle~. Graziella, koja je posljednja ulazila, okrene se, lica skrivenog ispod
koprene, i prstom pokaže na fotografa krivca. Bez neke vidljive prisile, film bude odmah vraćen jednom
čuvaru. Vrata se zatvoriše za ženama.
U tamnoj unutrašnjosii grobnice, kovčezi su već bili položeni na njihovo posljednje počivalište u nišama, iako
još nisu bili zacementirani. Sj~jno uglačano drvo svjetlucalo je u treperavom svjetlu jedne baklje.
Žene su se pomolile, a nakon toga im Graziella tiho rekne da je vrijeme za odlazak. Rosa stisne bakinu ruku, a
Teresa odškrine vrata, ali Sofia se ukočila i nije se mogla pomaknuti. Ne mogavši gledati u kovčege svog muža
i djece, zagleda se u sliku Michaela Luciana. Ta je fotografija ondje st~jala već dvadeset godina, ali zaštićena
staklom i zrakom u hermetički zatvorenoj grobnici kao da je jučer ondje stav~jena. Michaelovo andeosko lice i
blag, mio osmijeh probude Sofijina uspavana
59
čula. Stisnutih šaka, vrisak nadre iz t~jela u obliku jedne riječi: - Ne!
Graziella pusti unukinu ruku i promuklim glasom naloži ženama da izic~u. Uhvati Sofiju upravo dok je padala
na koljena. - Ustani, Sofia. Diži se.
Njezin snažan stisak zasiječe u Sofijino meso, pritisne živac u laktu od čega joj se trgne cijelo tijelo, ali
Graziella ne popusti stisak. Teresa i Rosa st~jale su kod poluotvorenih vrata. Graziella uzme Teresin rupčić,
podigne Sofijin veo i obriše joj lice.
- Pustite mene prvu. - Zadovoljna da je Sofia došla k sebi, Graziella gotovo da se progurala pokr~j svojih snaha
i povela ih pred iščekujuće mnoštvo.
Udovice su morale izdržati još muka: pozdraviti i zahvaliti mnogim ožalošćenim ljudima koje su pozvali da im
doctu izraziti sućut u vili. Automobili marke rolls-royce, mercedes, maserati i ferrari poredali su se duž kolnog
prilaza.
Umjesto lijesova, u dnevnom boravku sada su bile poredane pozlaćene stolice presvučene crvenim baršunom.
Još pod velom, žene su pet sati primale izraze sućuti. Kada se sve to okončalo, kuća kao da je umrla: nikakvih
glasova, nikakvih zvukova. Iznurene i otupjele od svih dogada~ja, žene se povukoše u svoje sobe.
U devet sati trebale su večerati s Graziellom. Ušavši u sobu jedna za drugom nadoše je kako sjedi u muževoj
stolici. Zapazile su i to da nosi njegov prsten. Jedva su dotakle hranu kojom ih je poslužila Adina, koja je bila u
službi kod Lucianovih od svoje mladosti. Očiju pocrvenjelih od plača, kretala se tiho i nenametljivo,
poslužujući i čisteći.
Malo su govorile. Teresa je držala kćer za ruku blago mrmljajući da bi trebala barem nešto pojesti. Ali Rosa
kao da je bila drogirana, omamljena, buljila je prazno preda se. Sofia izvadi iz svoje torbice malu žutu tabletu
koje im je Graziella dala i proguta je srknuvši pritom malo rashladene vode.
U zraku se osjećalo iščekivanje. Naposljetku Graziella progovori.
- Mario Domino bit će izvršitelj ostavštine mojih sinova i mog muža. Javit će nam kad sve priredi za čitanje
oporuke. U meduvremenu, možda biste se željele vratiti svojim domo
60
vima dok vam se ne javim, iako bi mi bilo drago da ostanete ovdje. Ovdje se više nema bogzna što učiniti.
Dogovorila sam da svakodnevno prisustvujem sucienju. Dobit ćemo zadovoljštinu. Čovjek odgovoran za smrt
naših voljenih bit će osuden. Graziella zastane, sad već vidno nervozna, pa izvadi crno obrubljeni rupčić i
obriše oči, iako nije izgledalo kao da plače. Žene okrenuše prema njoj otupjele poglede.
Naposljetku ona reče: - Nešto biste morale znati, nešto što vam nisam rekla. Papa je započeo davati izjave
tužiocu. Pogleda ih očekujući reakciju, ali ova izostane. Kao da nisu čule. Nastavi. - Papa je vjerovao u svoju
odluku i bio je uvjeren da ćemo biti zaštićeni.
Iznanada Teresa prasne, tresući se od šoka i bijesa: - Zaštićeni! Isuse, zaštićeni! Sigurno je pošašavio! Znači,
on je kriv, kriv za sve ovo!
- Misliš li da ja na to ne pomislim svake minute, sata, svakog dana? Kriviš li Papu, moraš okriviti i mene. Ja
sam znala za njegovu odluku. Odobravala sam je i smatrala je ispravnom.
Teresino lice se zategne, a usne stanje i pretvore u tanku, zlobnu crtu. - Znala si, znala, a dočekala si nas
otvorenih ruku? Dovela si nas ovamo, vidjeli smo stražare, vidjeli smo ih. Isuse, pa Sofia te čak zapitala zašto!
Zašto nas prati ona<j automobil pri kupovini, a što si ti odgovorila? Rekla si da tako Papa želi! Trebala si nam
tada reći. Misliš li da bi Sofia ma i na trenutak ostavila svoju djecu da je znala? Svi smo bili u opasnosti, a ti
nam to nisi rekla.
Rosa ustane i prevrnu stolicu. - Zato sam se ja trebala udati? Da se svi okupimo? Ti si sve dogovorila, ti si
dogovorila moju ud~ju? - Ona se žestoko obori na svoju baku, stisnutih pesnica. - I ti si ubila Emilia. Ti si
kriva, mrzim te. Evo, Papa je ovo kupio, stavi si mu to na grob... evo ti ga! - Ona baci prsten preko stola i
potrči iz sobe.
Sofia rukom poklopi zaručnički prsten. - Prestani! Rosa, vrać~j se ovamo. Rosa!
Rosa se zaustavi u predvorju. Nije se namjeravala vratiti, ali nešto u izrazu Sofijinih crnih očiju... Kad ova
šapatom ponovi: - Rosa, vraća,j se i sjedni - ona posluša.
61
Graziella je u ruci svijala svoj čipkasti rupčić. Okrene se Teresi. - Želio vam je reći, želio je da svi budete na
okupu. N~je želio da se bojite.
- Znači, vjenčanje moje kćeri, tvoje unuke, prirecieno je samo kao izlika? - Teresa se morala napregnuti da bi
čula Graziellin odgovor.
- Ne želim se opravdavati. Da, Papa je odabrao vjenčanje. Odabrao je jer je mislio, dogodi li mu se nešto, svi
ćemo biti zajedno. Učinio je to misleći da je u pravu. Paul Carolla je ubio Michaela.
Sofia upadne Grazielli u riječ. Dubok glas joj zazvuči smireno. - Mama, Michael je umro prije više od dvadeset
godina. Želiš li reći da je Papa doveo u opasnost živote cijele obitelji zbog njega? Da sam ja izgubila muža i
djecu zbog Michaela?
Okrenuše se prema Grazielli očekujući odgovor. Napetost u sobi pojačavao je Rosin prigušeni plač. Graziella je
neprestano svijala rupčić u rukama.
- Papa je učinio što je smatrao ispravnim. Tko nam sad daje pravo da kažemo što on nije trebao...
Teresa vrisnu, lica crvenog od suzdržanog bijesa. - Ja si dajem pravo! Jebe mi se što će netko drugi reći, ja
kažem, muž mi je mrtav!
Graziella prezirno pogleda Teresu. - Mrzi ljude koji su to učinili, a ne Papu. Sve ste mu u njegovu prisustvu
ukazivale poštovanje, uzimale sve što bi vam darovao. Sve ste nosile ime Luciano, nosile ga i koristile se time
što ste žene Lucianovih.
Teresa je prekine, zamahne prema stolu i bijesno udari po njemu. - Rosi nije ni pružena prilika da postane
supruga. Iskoristio ju je. Posluš~j je samo. Ti ćeš meni govoriti tko je kriv? Pa da čujem!
Graziella ustane. - Nemaš pravo vrijedati ga ovdje, u ovoj kući. Brinuo je o vama da biste dobro živjele, kao što
dolikuje Lucianovima, u raskoši kakvu nijedna nije poznavala prije nego što se udala u ovu obitelj.
- Ova obitelj više ne postoji zbog ~jega. On, i nitko drugi, kriv je za to, i ti to znaš. - Graziella je ošamari i
Teresina glava poleti natrag.
62
- Želim da odeš. Kad nas advokat pozove, možeš se vratiti, ali ne prije... - Gledale su za njom dok je odlazila iz
sobe. Polaganim koracima prošla je mramornim predvorjem.
Teresa zaprepašteno protrlja obraz, ne vjerujući da se ovo dogodilo. Upita, onako, više samu sebe: - Za
Michaela? Učinio je to zbog Michaela? Pravda za Michaela? Uništen moj ~ivot, život moje kćeri, i to sve zbog
mladića kojeg nismo ni poznavali! E pa, znajte da pljujem na njegovu uspomenu jer da nije bilo Michaela
Luciana, naši bi muškarci bili na životu. Rado ću otići iz ove kuće i prepustiti je njezinoj pravdi...
Sofia pažljivo presavine ubrus. Osjećala se praznom, iscrpljenom, nije imala snage dokazivati se. - Ako nemaš
ništa protiv, idem u krevet.
Teresa planu. - Zar ti nećeš ništa reći? Zar ne bismo morale o ovome porazgovarati? Rekla nam je da odemo.
Ideš li i ti?
- Što da kažem, Teresa? Nikakve riječi ne mogu mi vratiii sinove i muža. Briga me za pravdu, za Paula
Carollu. Moja čeda, moja lijepa čeda, mrtva su.
Došavši raspremiti stol, Adina nade praznu sobu.
Sofia tiho side u prizemlje. U tami se činilo kao da je i kuća u koroti. Stepenište i kapci čudno su škripali i
cviljeli.
Polako otvori vrata dnevnog boravka, pride vitrini i natoči gotovo punu čašu viskija. Od tableta koje je dosad
popila maglilo joj se u glavi. Okrenuvši se da pode u sobu, resa na pokrovu klavira okrzne je po ruci. Naglo
udahne. I opet on i njegov osmijeh. Michaelova fotografija uvijek je st~jala ispred ostalih.
Šapne: - Proklinjem te, proklinjem dan kad sam te upoznala. - Prestraši se zvuka svog glasa. Popije piće, želeći
pobjeći u zaborav. Ali nutarnji glasić upozori je na oprez.
Negdje zalupi kapak. Sofia se okrene i ugleda Graziellu na vratima, duge kose ispletene u platenice, s vunenim
šalom oko ramena. Bez riječi ude u sobu i uzme čašu iz Sofijine ruke.
- Ne bi smjela piti ako si uzela tablete za spavanje. Opasno je.
63
- Hoćeš reći da bih mogla zaspati i više se ne probuditi? Pa onda mi daj čašu.
- Odvest ću te u krevet.
Prisjetivši se onog vještog zahvata u grobnici, Sofia se odmakne, ali se Graziella nastavi približavati.
- Ne prilazi mi, ostavi me. - Dobro, ako želiš.
- Želim otići iz ove kuće.
Bez riječi kako je i došla, Graziella se okrene da će otići, ali iz Sofije izleti: - Zašto me nisi upozorila? A znala
si, cijelo vrijeme si znala.
- Što?
- Kakva je ovo zapravo obitelj, kakva je bila... Oduvijek si znala. Jesi li zbog toga toliko jaka? I zato ne plačeš?
Zbog toga?
- Govoriš gluposti. Ne govori ono što bi mogla kasnije požaliti.
Sofia zgrabi Graziellu za ruku. Bila je to pogreška. Nade se na podu. Starija žena posjedovala je začudnu
snagu. Graziella se nadnese nad nju, zažarenih očiju. - A ti nisi
znala? Ne izigravaj mi nevinašce. Ne pristoji ti. Da, znala sam, a i ti si, ali su razlozi zašto sam se s tim
pomirila bili drukčiji od tvojih. Koji su bili tvoji, Sofia? Zašto si ponovo došla u ovu kuću? Radi mog sina?
Radi Constantina ili radi svega što si vidjela ovdje?
Sofia se skutrila na podu. - Voljela sam ga. Znaš ti to dobro. Bio je dobar suprug, dobar otac, ali...
- Ali je bio Luciano.
Sofia poklopi uši. Poželi vikati, naglas prokleti to ime. GrazieIla se opusti, kao da je onaj bljesak ledene srdžbe
pripadao nekom drugom. - Znaš, kad sam prvi put vidjela svog muža, bila sam stara kao ti kad su te doveli
ovdje. O da, znala sam ja tko je on bio; Mario Domino je znao tko je on bio, ali mu ni ja ni on nismo mogli
reći ne. Svih godina provedenih s njim nisam mu mogla reći ne. Nikoga ne želim potcjenjivati, ali moja obitelj
bila je imućna, moj život zacrtan do u n~jsitnije pojedinosti. Znaš li da sam se trebala udati za Maria Domina?
64
-- Ne, nisam znala. - Sofia se polako ~sovi na noge, izvadi cigaretu iz tabakere i pripali.
Graziella malo otvori prozore da pusti hladan noćni vjetrić u sobu. - Sve bi bilo drukčije. Simpatičan, uva~eni
pravnik u nekoj dobroj, poštenoj tvrtki... Mom ocu bi se to svic~jelo. Okrenuo bi se u grobu da zna da sam
umjesto Maria odabrala Roberta. Ali eto, drugo nisam mogla odabrati, jer bez njega, bez njega... - Glas joj se
izgubi.
- Mama, prehladit ćeš se.
- Pokušavala sam ništa ne vidjeti, ništa ne znati. Sve je skrivano od mene. Mogla sam se pretvarati da ono što
se dogada izvan ove kuće nema veze s mojim životom, pa sam se pretvarala dn ništa ne znam. Michael je
umro. Svalila sam krivicu na Roberta. Mučila sam ga svojim bolom i mrzila ga zbog onog što je bio. Da sam
ma~da bila svjesnija što se dogada u svijetu mog muža, Michael nije trebao umrijeti. Znaš, Roberto je nastojao
igrati dvostruku igru: želio je biti dobar čovjek, pošten čovjek, ali to nije bilo moguće. Shvativši što mu radim,
shvativši da postoji nešto u životu mog muža o čemu ja nisam znala, dala sam si u zadatak da saznam. Da se to
ikad otkrilo, Maria bi ubili - on me obavještavao o svemu što mi je mogao reći. Da, znala sam, znala sam više
nego što je moj voljeni mui mogao i sanjati, ali sam ostala uz qjega. Ako je on kriv, kriva sam i ja...
Sofia podigne pogled. U Graziellin glas ponovo se zavukao ledeni prizvuk. - ~Geljela sam da uništi Paula
Carollu.
- Je li on ikad otkrio koliko si znala o njegovu životu? Graziella zaniječe glavom i zatvori kapke. - Ne, bila sam
i previše prepredena. Nikad nije saznao. Znao je uglavnom sve o vama. Sjećaš se kako je prekopavao po tvojoj
prošlosti kad si se namjerila udati za Constantina?
Sofiji stane dah u grlu. Nije mogla progovoriti. Oe~jednom se poboja Grazielle. Zna li ona sve? Je li moguće?
Ugasi cigaretu. Oča~jnički zaželi pobjeći iz ove sobe, daleko od n~je.
Tihi glas nastavi. - Uvijek je govorio da si mu ti n~jmilija snaha. Moraš mu oprostiti, Sofia, i prestati ga
kriviti. Ti nisi poput Terese; ona je nitko i ništa.
65
- A R,osa? I ona je nitko i ništa? Je li ~jezina uda~ja doista bila dogovorena ili ju je Emilio volio?
Grazielline oči bile su kamene.
Sofia uzdahne. Sad je znala da je Don dogovorio to vjenčantje kao što je učinio i s Teresinim. - Nemoj joj to
reEi, neka ne sazna. Barem to.
- Pobrinut ću se za Rosu - reče Graziella.
Tog trenutka Sofia prezre Graziellu. - Ujutro se vraćam u R.im.
- Učini ono što misliš da je n~jbolje. Žao mi je da smo tako nesložne. Z~jedno bi bile jače.
- Čemu? Nema više ničega, Mama.
Graziella podigne ruke kao da će je zagrliti, ali Sofia žurno napusti sobu, ne želeE~ da je netko dodiruje.
Ostavši sama, Graziella se ogleda po elegantnoj sobi. Oči su joj bile sviknute na tamu, pa primijeti da jedan
ukrasni jastuk nije na svom mjestu. Vještim pokretom ga popravi, podigne Sofijinu čašu i upr~janu pepeuaru,
pa zastane i pogleda obiteljske fotografije. Michaelova nije bila na svom ~jestu. Vrativši je na njezino mjesto,
reče praznoj sobi, licima umrlih, razgovjetno i tiho, hladno: - Sada je sve na meni.
66
4.
Udovice u se vra.tile kućama i Graziella ostane sama u vili. Sobe su bile zamračene i neprozračene, navučenih
kapaka, zatvorenih vrata.
C~jeli Graziellin život odrasle žene odvijao se oko brige za obitelj. Sa.d je jedino mislila kako dokončati Paula
Camllu.
Zabrinut da će sve ovo biti prenaporno za Graziellu, Mario Domino ju je pokušao odgovoriti od odlaska u
sudnicu, pod izlikom da nema nijednog slobodnog mjesta za gledaoce, ali mu je ona kratko odbrusila da će se
sama za to pobrinuti. Čuvari su bijedno plaćeni. Pobrinut ću se da mi svaki dan osiguraju mjesto bez obzira na
cijenu.
Kad je prvi put ugledala Paula Carollu, zaprepastilo ju je njegovo nabusito, drsko ponašanje. N~je skidala
pogleda s njega. On je postao svjestan njezina motre~ja, pa je pozvao čuvara i pokazao na nju. Graziella je
podigla veo, a Carolla joj se duboko, gotovo podrugljivo, naklonio u znak prepoznavanja, ali se okrenuo kao da
mu ona ne znači više od ostale publike.
Pogledi su im se sreli. Graziella se trgne kao da je netko ujede. za srce i prekine srebrnu krunicu koju je držala
u rukama.
Groza ne popusti ni kad se vratila kuE~. Osjeć,~j gušen,ja, kao da joj netko steže vrat, potrqjao i kad je legla u
krevet. Zagrli muževljev jastuk. Pomoli se Robertu, preklin~ju~ ga da joj podari snagu. I, kao da je živ,
njegova snaga ohrabri je da ustr~je.
67
Otada je Graziella očvrsnula i prisilila se sjediti u sudnici tijekom dugih sati uvodnih sudenja. Svakim danom
je posta~jala sve opsjednutija Paulom Carollom; ostali optuženi nisu je zanimali. Sjedila je tako, ogrnuta u
svoje udovičke ha~je, ček~jući dan kad će Carollu izvesti na klupu za svjedočenje. On se šalio sa svojim
čuvarima da je Graziella poput bogomoljke, ali polako mu je nagrizala samouvjerenost. Okrenuo je stolicu da
ne gleda u nju.
Emanuel se izvlačio na svakojake načine nastojeći odgoditi susret s Graziellom, ali to nije moglo ići
unedogled. Ona se pojavila u ~jegovu uredu i zadivila ga svojom smirenošću. Uvjeravao ju je da će Carolla biti
osuden.
Ona je pažljivo skinula rukavice, izravnala svaki prst i uredno ih složila na krilu. - Hoće li biti optužen i zato
što mi je uništio obitelj?
- Gospodo, dosad ne postoje dokazi da je upleten u tu tragediju. U to vrijeme bio je u zatvoru.
- Bio je u zatvoru i kad je ubijen mali Paluso, ali ipak vjerujem da se sumnja da je on naručio to umorstvo.
N~je li tako?
- Da, koliko mi je poznato, ispitivali su ga u vezi s tim. - Dakle, bit će optužen za ubojstva članova moje
obitelji? - Pojave li se dokazi, bit će odredeno posebno sude~je.
Shvatite da su mnogi željeli onemogućiti don Roberta kad se pročulo da će svjedočiti.
- Jesu li svjedočenja mog supruga teretila i neke druge ljude?
Emanuel je vrtio poklopac svog nalivpera amo-tamo, pa polako progovorio. - Nikoga nije optužio ili imenovao.
Ograničio se isk~jučivo na činjenice povezane sa smrću vašeg sina. Okrivio je najviše sebe.
- Možete li iskoristiti njegove izjave?
Nslivpero se zavrti u njegovim ruksma. - Bez nazočnosti don Roberta izjave će biti oborene kao dokazi na
temelju indicija. To vrijedi i za izjave Lenny Cavataioa. Objasnio sam to već vašem suprugu. Sve dokaze
sadržane u Cavataiovim izja
68
vama oborila je obrana kao puke priče. Don Roberto je to znao, bio je to jedini razlog zbog kojeg se on
ponudio.
Graziella se nagne naprijed. Ruka u crnoj rukavici počivala je na rubu njegova stola.
- Najpr~je bih željela dobiti vrpce koje je snimio moj suprug. Je li to moguće?
Emanuel kimne glavom. Unijete su u kompjutor. Ali nije se nadao riječima koje je ona zatim izgovorila.
Sjedeći uspravno u stolici, ruku sklopljenih u krilu, ona reče: - Želim zamijeniti svog supruga. Spremna sam
biti svjedokom optužbe.
Zastane, motreći reakciju na njegovu licu, ali zapazi samo da su nervozne ruke, koje su dotad vrtjele nalivpero,
prestale to činiti. Emanuel ustane od stola i ode do prozora. Razmakne rolete i proviri van.
- Razgovarali ste o spomenutim izjavama s vašim suprugom, gospodo Luciano?
- Nije bilo potrebe. Potpuno sam svjesna svih činjenica. Spremna sam biti vašim svjedokom, spremna sam na
sudu ponoviti sve šio je moj suprug rekao vama.
- Ponoviti njegove izjave?
- Ne, reći meni poznatu istinu.
On se okrene i pomno je zagleda. Pitao se koliko ona zna. - Te činjenice, gospodo. Jeste li ih vo~jni pretresti sa
mnom? Ili biste najprije željeli snimke svog supruga?
- Želite li reći da sam spremna i na krivokletstvo?
On porumeni i vrati se za stol. - Sudenje je na polovici. Vrijeme potrebno da prodem sve podatke s vama
značilo bi da moram tražiti odgodu u tra4janju od najmanje tjedan dana. Zamolim li suca za to i on odobri, a
tada uvidim da vaši dokazi nisu - da se ne mogu upotrijebiti protiv Paula Carolle, protraćio sam vrijeme, a
vrijeme je sada n~jvažn~je. Ovi ljudi su u zatvoru već deset mjeseci. Ne možemo si priuštiti daljne otezanje.
- Ubojstvo moje cijele obitelji je vama tek otezanje? Koliko je smrt mojih unuka otegla sudenje? Jedan dan?
Jedan sat? - Nisam vas želio uvrijediti, ali već smo govorili o tome
da policija zasada nije otkrila vezu.
69
- Nije otkrila vezu? Moj suprug bio je glavni svjedok protiv Carolle. Nije li to veza?
Emanuel ne pokaže da se naljutio. - Kao ni policija, tako ni ja ne znam tko je organizirao, dogovorio, ili
kakogod vi to nazvali, strašnu tragediju koja se odigrala. Voljan sam vas uzeti za svjedoka ukoliko, i jedino u
tom sluč~ju, raspolažete dokazima koji zadovoljav~ju sami po sebi, bez izjava vašeg supruga.
- Ja znam da je Paul Carolla prouzročio smrt mog sina. Znam da je on, i nitko drugi, imao koristi od smrti
moje obitelji. - Ali, gospodo, dopustite, bez dokaza...
- Dokaz je na groblju.
On uzdahne. - Vjerujte mi, na moju riječ...
- Vaša mi riječ malo znači. Moj suprug vam je vjerovao, vjerovao na riječ da ćete zaštititi njega i njegove
sinove... Emanuel izvadi rupčić i usekne se. Nije se dalo poreći: sve
je procurilo iz ovog ureda, njegova ureda. Zapita je je li spremna tog trena odgovoriti na neka pitanja pred
svjedokom. Uvjeri li se on da ona raspolaže vrijednim dokazima, prihvatit će je kao svjedoka optužbe.
Graziella oklijeve<jući pristane. Dok su čekali stenografa, sekretarica im donese kavu. Emanuel je pregledavao
svoje papire, pripremao pitanja. Graziella polako pride njegovu stolu.
- Zar bi bilo toliko nepošteno da mi dopustite poslušati vrpce mog supruga? Zar bi bilo toliko nemoralno da mi
dopustite izgovoriti riječi radi kojih je umro? Napokon, oboje želimo pravdu.
- Gospodo, ne mogu, bez obzira koliko to želim, bez obzira koliko sam uvjeren u njegovu krivicu, raditi nešto
protuzakonito. Ne mogu to učiniti za vas - ili za onu životinju Paula Carollu.
Graziella se zadržala s Emanuelom i stenografom jedan sat. Emanuel je bio oštar s njom unutar četiri zida
svog ureda jer je znao da će branitelji biti oštri s njom na sudu.
- U kakvom ste odnosu s Paulom Carollom? - Ni u kakvom.
- Koliko ste poznavali optuženog?
- Dolazio je u moju kuću posjetiti mog uspruga.
70
Nije se mogla prisjetiti točnog datuma, ali je znala da je prvi put upoznala Carollu potkr~j pedesetih godina.
Objasnila je da izmedu n,jezina supruga i Carolle uvijek postojala netrpeljivost.
- Kako to mislite, netrpeljivost?
- Kad je umro otac Paula Carolle, u oporuci nije naveo svog sina kao glavu obitelji. Umjesto toga, odabrao je
mog supruga. Paul Carolla je uvijek to zamjerao mom suprugu. Smatrao se zakinutim.
Emanuel lupne nogom o stranicu stola. - Znači, znali ste za mržnju izmedu njih dvojice već početkom
pedesetih godina? i - Da. Paul Carolla je došao mom suprugu želeći da mu , ovaj da slobodu. Više nije želio
raditi za njega. Želio je osnovati vlastitu tvrtku.
- Čime se to Paul Carolla želio baviti? ' - Vjerujem da se radilo o narkoticima.
- Vjerujete? Imate li ikakvih dokaza za potkrijepu ove tvrdnje?
- Ne.
- Znači tako. Vratimo se malo na mržnju izmedu vašeg supruga i optuženog.
- Kada je Paul Carolla idući put došao u moju kuću, želio je da mu moj suprug pomogne tako što bi mu
dopustio upotrebljavati naša izvozna poduzeća kao paravan za prijevoz narkotika brodovima. Obogatio se i
prijetio mom suprugu.
- Jeste li bili prisutni kada mu je prijetio?
Graziella zastane. I prije nego progovori, Emanuel je znao da laže. - Čula sam ih kako viču jedan na drugog.
Čula sam kako je Paul Carolla rekao da će se pobrinuti da moj suprug plati za uvredu njegova prijateljstva.
Moj suprug mu je odbio pomoći. Njegove tvrtke su se oduvijek bavile legalnim poslovima. Godinama je
stvarao dobar glas. Moj suprug bio je častan čovjek, mrzio je sve vrste droga.
~ Gospodo Luciano, kaiete častan čovjek. Jeste li svjesni činjenice da je vaš suprug bio, do smrti, poznati
mafi...
Ona ga ljutito prekine. - Moj suprug bio je častan čovjek, ratni hemj, odlikovan za hrabrost, čovjek koji je
prezirao trgovinu drogama i Paula Carollu.
71
Emanuel se već uvjerio da sve ovo nema nikakvog smisla, ali morao je nastaviti. Prom~jeni temu i blago
zapita: - Prič~jte mi o Michaelu Lucianu.
Graziella se odobrovolji i napol nasmiješi. - On mi je bio prvorodeni sin.
Emanuel strpljivo saluša opis Michaelovih akademskih postignuća i njegova upisa na Harvard. U jednom
trenutku je prekine. - Recite mi, molim, što se dogodilo s tim mladićem pred kojim je st~jala tako svijetla
budućnost?
- Došao je kući, vrlo bolestan, u ljeto šezdeset i treće, kada je bio na drugoj godini Harvarda. Moj drugi sin
otišao je po njega na aerodrom. Michael gotovo da i nije mogao hodati bez nečije pomoći. Kosa neuredna, a tek
odjeća... - Oči joj se napuniše suzama.
- Znači, b~o ~~ bolestan?
- Da. Kolabirao je i suprug ga je odveo u bolnicu. Ostao je ondje nekoliko tjedana. Zatim su ga odveli u planine
na oporavak. Jednom je došao kući. Izgledao je zdrav, pun života. Bio je vrlo pristao momak. Kosa mu je
pobijelila od sunca. Bilo mu je bolje, ali suprug je smatrao da treba ostati u planinama još nekoliko dana dok se
potpuno ne oporavi.
- Gospodo Luciano, što se dogodilo s vašim sinom? Pokušala je to izreći hladnokrvno, ali joj ne pode za rukom.
- Sina su mi... ubili.
- Jeste li bili prisutni?
- Ne, nisam. Sina su mi ustri~jelili u znak upozore~ja mom suprugu da se ne suprotstavlja Paulu Carolli.
Gospodine, povratak mog sina poklopio se s Carollinim pr~jetn~jama. Suprug ga je odveo u planine uvjeren da
će ondje biti siguran.
Emanuel je cipelom lupkao u stol kratkim, laganim udarcima. - Te pr~jetnje, gospodo - jeste li vi doista čuli da
je Paul Carolla rekao da će... - Zastane, znajući da Michaela Luciana nisu ustrijelili, pa oprezno počne birati
riječi. Stenogratkinja čekaše i uporno, prigušeno kuckanje na trenutak se prekine.
- Kako se dalje razv~jala ta tragedija? Je li itko optužen za to brutalno ubojstvo?
72
Graziella polako zaniječe glavom. - Ne, ali bio je to Paul Carolla.
- Je li bio ikad uhićen? Optužen? Gospodo, posjeduje li ' itko ikakve dokaze pomoću kojih bi se moglo Paula
Carollu dovesti u vezu s tom tragičnom smrti?
Na njoj se vic~jela bespomoćnost. Zatrese glavom. - Ne... ali postojao je svjedok.
- Znate li njegovo ime?
Oči joj se napune suzama. Ona molećivo pogleda stenografkinju, kao da bi joj ona mogla pomoči. Napos~jetku
pogne j glavu i prošapće: - Ne, ne znam, gospodine.
Sofia je sjedila u hladnoj, praznoj crkvi gotovo dva sata. Preko lica navukla je čipkani veo, a u rukama je
stezala krunicu.
Nastojala se pomoliti, ali u glavi joj je vladala zbrka. Klečala je, glave naslonjene na ruke, i slušala. Koraci su
dolazili i odlazili, glasovi odzvanjali, od ispovjedaonica se čulo šaputanje. Dvaput ustane i pride bliže, pa opet
stane i klekne. Isplakala je sve suze, a male žute tablete koje joj je dala Graziella sve su pretvorile u omaglicu.
Zamolila je služavku da raščisti dječje igračke i odnese ih u dom za nezbrinutu djecu zajedno s ~jihovom
odjećom. I Constantinova odjeća bila je odnešena. Veliki stan bijaše prazan, pust. Bijaše toliko iscrpljena da je
uglavnom ležala u krevetu, iza navučenih žaluzina i spavala dubokim, besanim snom kojeg bi joj donijele
tablete.
Crkva je bila jedino mjesto izvan stana u koje je odlazila. Dolazila je tri dana, ćuteći potrebu da se ispovijedi,
da nekome sve kaže, ali nije bila u sta~ju ući u ispovjedaonicu. Svećenik je poznavao Sofiju i znao za njezin
gubitak, aIi joj nije pristupao i prekidao u qjezinim molitvama.
Svijeće koje je zapalila za sinove i muža treperile su, dogorjev~jući, i ona tiho uzme još tri. Upali ih i ostade
tako zagledana u plamenove ispod nogu M~jke Božje. Dvije žene su klečale i molile. Kuckanje njihovih
krunica Sofiji se činilo poput udaranja malih čekića.
73
Ispovjedaonica bijaše prazna. Ona joj se polako približi. ... Zatim naglo pride i odgrne zavjesu. U maloj,
tamnoj kabini prisili se govoriti, ali glas joj hijaše slab pa je svećenik zamoli da glasnije govori.
- Zgriješila sam, oče.
On se nagne bliže. Glas joj je bio tako hrapav, da je jedva razaznavao što govori. Rekne joj da nastavi.
- Zgriješila sam, oče.
Svećenik noktom zagrebe po mrlji od umaka na svojoj halji pa prekriži ruke. - Olakš~jte bol srca svog, izrecite
ono što vas tišti. Ima vremena. Nemojte žuriti. Ovdje sam da vam pružim utjehu, da se pomolim s vama.
- Imala sam dijete, sina. Bila sam vrlo mlada. Ostavila sam d~jete u sirotištu. Nam,jeravala sam... željela sam
se vratiti po njega, ali sam n~jpr~je morala razgovarati s ~jegovim ocem, objasniti mu.
Svećenik počeka. Ugleda njezinu ruku, nježnu bijelu ruku, krvavo crvenih noktiju. Prstima je prebirala po
rešetki. On joj nježno dodirne prste toplom, mekom rukom. Sofia povuče svoju.
- Jeste li rekli djetetovu ocu? Rekli mu za njegova sina? - Nisam mogla, oče. Nisam mogla.
- Bojali ste se da će vas odbaciti? - Ne... ne, ne shvaćate...
- Mogu vas razumjeti i pomoći vam ukoliko mi sve kažete. - Umro je, umro. Nisam mu mogla reći. Nikome
nisam mogla reći.
- Znači, otac vašeg djeteta je umro. Što ste tada učinili? Ona se kratko, otužno nasmije, pa ne reče ništa
nekoliko minuta. U svećenikovom želucu glasno je kruljilo i on pogleda na sat.
- Udala sam se za njegova brata, oče. - A dijete?
- Nikad se nisa.m vratila po njega. Ostavila sam ga. Nikad nikome nisam rekla za njega. Ostavila sam svoje
dijete u sirotištu. Ostavila sam ga...
On začu zveket mjedenih prstenova na zastoru. Proviri kroz rešetku. Sofia je istrčala iz crkve.
74
Emanuel je promatrao kako Graziella odlazi svojim automobilom. Stenografkin~ja upita je li još potrebna. On
zatrese glavom. Bijaše umoran. Nije mu se više radilo.
Učinio je što se moralo učiniti. Pa ako se to i učinilo kru' tim, čak i okrutnim, naposljetku će se pokazati
dobrim. Graziella bi na klupi za svjedočenje prošla kroz još gori pakao, a nije imala, kao što je on od poćetka
znao, nikakvih upotrebljivih dokaza. Potratio je svoje dragocjeno vrijeme.
Sofia zbaci cipele s nogu i natoči votku. Popije dva valijuma, legne na krevet odjevena i ispije piće. Svejedno
n~je uspijevala zaboraviti. Iznova su navirali oni osjeć~ji kad je st~jala u iznošenim cipelama, jeftinoj, rukom
sašivenoj ha~jini, i čekala ispred željezne ograde vile R.ivera da bi joj naposljetku rekli da je MichaeI Luciano,
dečko kojeg je voljela, umro i već sahranjen.
Krivnja je prekrije poput crnog plašta s kukuljicom, t~jelo kao da joj se utapljalo u baruštini čuvstava. Krivnja
s kojom se nikad nije željela suočiti izide na površinu. Borila se protiv nje, izmicala joj sve dok se krivnja ne
pretvori u bijes. Michael Luciano, otac njezina kopileta, Michael Luciano kriv je za sve. Da nije bilo njega,
njezini sinovi, njezin muž, bili bi živi. Baci čašu u zid.
- Kopile! Kopile! Kopile! - vrištala je. Nekontmlirano je bjesnila. Rastrga pokrivač, jastuke, pobaca sve što je
uspjela dohvatiti. Jednim zamahom srt:ši sve parfeme i kreme s toaletnog stolića, otvori ormare, izvuče oc(jeću
i bjesomučno je raspara, nogom počne udarati po složenoj obu~, sve dok iznurena nije pala na koljena. Držeći
se okvira kreveta, plakala je bez prestanka, moleći boga za oprošts4j, neprestano ponavu~jući: Ja nisam kriva.
Nitko ne može mene kriviti. Nisam kriva. AIi je znala da za njezine grijehe mora ispaštati ona sama.
Sofia se vrati u ispovjedaonicu. - Zar ne shvaćate što sam učinila? Zar ne shvaćate?
Svećenik je umiri, reče da razumije, da razum~je njezinu duševnu bol.
75
- Ne, ne shvaćate, ne možete.
- Pa, dijete moje, recite mi ono što nisam u stanju razumjeti.
Bijela ruka, crveno nalakirani nokti ponovo zagrebaše po rešetki.
- Toliko sam željela ući u tu obitelj. Že~jala sam imati sve što su oni imali. Željela sam biti... - Iako potresena,
Sofia se uzdrža, ne mogavši izreći ime Luciano. - Že~jala sam imati što dotad nikad nisam imala. Bila sam
tako siromašna, oče. M~jka je ribala podove. I za sebe sam vidjela takvu budućnost - ribanje, pranje tude
odjeće. Jedino mi je to preostojalo. Rodivši dijete bila sam sigurna, sasvim sigurna, da će me prihvatiti. Bila
sam uvjerena da me voli.
- Znate li što je bilo s djetetom?
- Ne... Prisilila sam se da ga zaboravim. Morala sam ga zaboraviti da bih preživjela. A kad sam se udala, kako
sam im mogla reći? Mislite li da bi mi dopustili da se udam za sina... - I opet ne uspije izgovoriti to ime. Da je
pojasnila, shvatio bi tko je ona; novine su bile pune napisa o ubijenim članovima obitelji Luciano.
- Želite li sada pronaći vaše dijete?
Ona se odmakne. Osjećala je ustajali miris njegove halje, kao što je i on osjećao miris njezina finog, teškog
parfema. Ona odgovori uz dugi, dugi uzdah. - Daaaa... da, želim.
- Tada to i morate učiniti. Udite u trag djetetu zbog kojeg osjećate takvu duboku krivnju. Prirodno je da se
osjećate kao da ste ga izdali. Znate što ste nekad davno učinili, a znate i razloge tome. Pronadite ga, zamolite
za oprošt~j, i Bog će vam podariti snagu. A sad se z~jedno pomolimo za njegovu dušu, i za vas, moja kćeri, i
pomolimo se bogu da vam oprosti vaše grijehe.
Graziella pogleda prema muževoj radnoj sobi. Začu žamor. Pruži Adini veo i crne čipkaste rukavice.
- To je gospodin Domino, rekao je da je sve u redu. S njim su tri gospodina, gospodo.
76
- Adina, ubuduće ne smiješ nikogs puštati u kuću, bez obzira o kome se radi, a napose u radnu sobu mog muia,
osim ako ti ja tako ne kažem. Idi sada.
Počeka da Adina ode u kuhinju pa tek tada pri~le vratima. ' Zastane, posluša. Čula je glas Maria Domina.
... panamske tvrtke. Uz to je priložen popis obveznica američke vlade. Zarada je išla preko nsše banke u
Švicarskoj... Graziella ude u radnu sobu. Domino zastane u pola rečeni
ce. - Graziella, nisam još očekivao tvaj pavratak. Ispričavam
se zbog smetnje, ali... Dopusti mi da te upoznam s gospodom. Iz Amerike su. Brinu se da ondaš~ji poslovi don
R.oberta budu u skladu sa zakonom.
Graziella ne pruži ruku, već ostane st~jati kod otvorenih vrata. Domino predstavi goste: na4jprije visokog,
dobro odjevenog muškarca. u tamnosivom odijelu, malih oc~u uokvirenih debelim, rožnatim okvirom.
- Ovo je Eduardo Lorenzi iz New Yorka. Lorenzi se lako nakloni. - Gospodo.
Sljedeći je bio zdepast, sj~jnog, oznojenog lica, umrljanog ovratnika. U bucmastim rukama gnječio je veliki
bijeli rupčić. - Mislim da pozn~,ješ gospodina Niccola, starog i provjerenog prijatelja, koji sada vodi brigu o
Donovim poslovima u Atlantic Cityju. I naposljetku, Giulio Carboni, takoder s Istočne obale, koji pomaže meni
ovd,je.
Potonji je bio mnogo mladi od ostale dvojice, ali čvrste grade. Na sebi je imao sportsku košulju bez kravate i
naočale blago ružičastih stakala. Graziella preleti pogledom po sobi; ladice, pa čak i vrata sefa bijahu širom
otvoreni. Na radnom stolu naslagani spisi, uredno povezani vrpcom. Čekali su da ih netko odnese.
- Bit ću u blagovaonici. Želite li se osvježiti pr~je nego odete, pozovite Adinu. - Graziella izide ostavivši vrata
otvorena, jasno d~juči do znanja da želi da odu.
Sjela je u hladnu zamračenu blagovaonicu, u muževu stolicu, ledima okrenuta zatvorenim prozorima. Čula je
kako se oni sprem~ju otići. Njihovi prigušeni glasovi učiniše joj se zavjereničkim. A zatim se Mario pojavio u
sobi.
77
- Žao mi je, Graziella. Nadao sam se da ću sve obaviti prije tvog povratka. Don Roberto se bavio transakcijama
na medunarodnom planu. Ja nisam jedini pravnik povezan s tim, pa smo morali mnogo toga srediti..Oni će
upravljati svim poslovima u Americi.
Nikad nije vidjela Maria tako zbunjena. Izgledao je poput krivca, brisao čelo svilenim rupčićem. - Uzeli su
samo spise potrebne za...
Graziella se zagleda u svoje prekrižene ruke. - Nadam se da ćeš me ubuduće upozoriti prije nego udeš u radnu
sobu mog muža.
- Naravno, ali sumn~jam da će biti potrebno. Oprosti. Sagne se da poljubi Graziellu u obraz, ali ona okrene
lice. Mario žurno ode po aktovku u radnu sobu. Očima je prelijetao po raskopanoj sobi, provjerav~jući da nema
inkriminir~jućih tragova. Sve `sobe u vili bile su teme~jito pretražene. Sad mo~e započeti s maratonskim
poslom proc,jeqjivanja Lucianove imovine, iako je znao da su mnoga ~jegova područja zaposjednuta i da je
netko drugi već zauzeo ~jesto don R,oberta. Postao je svjestan toga u trenutku kad su mu pristupila ona trojica
koju je Graziella upravo upoznala.
Graziella pogledom isprati Mariov automobil, pa tek tada podigne težak smotuljak magnetofonskih vrpci koje
je snimio n,jezin muž. Odnese ga do stola u radnoj sobi i ogleda se. Soba je mirisala po dimu cigara onih ljudi
i po nagorjelom papiru. ... Da, u kaminu je bilo pocrn,jelih komadićaka papira.
Ude Adina noseći poslužavnik. Pripravila je malo juhe i ~jestenine. - Gospodo, morate jesti, barem neku
sitnicu. Graziella kimne glavom, uzme plada~j i stavi ga na stol.
- Moieš iči. Ja ću ovo poslije donijeti u kuhin~ju.
- Ne, gospodo, ostat ću da se uvjerim da ste pojeli malo juhe.
- Nema potrebe. Molim te, idi. ... Adina, ubuduće nikog ne pušt~j u sobu moga muia. Nikoga. Jasno? Ova će
soba odsad biti zak~jučana i nitko u ~ju ne sm~je u6, shvaćaš?
Adina za sobom tiho zatvori vrata. Zastane i oslušne hoće li se začuti zveckan,je posuda, zna4juur da Graziella
n~je danima jela. Začuvši dubok, topli glas don R.oberta Luciana, sledi se;
78
kao da joj je smrt prešla preko puta. Podvrisne. Vrata radne sobe se otvoriše.
Graziellino lice problijedilo je od srdžbe. - Ostavi me. Da si sm,jesta otišla iz kuće.
Graziella je st~jala u muževoj radnoj sobi, zatvorenih očiju, lica izloženog večer~jem povjetarcu koji joj je
sušio suze na obrazima, suze koje nije ni pokušavala obrisati i slušala Donov glas.
- Zovem se don Roberto Luciano. Ovu izjavu d~jem osmog veljače 1987. godine. Posjedujem l~ječničko
uvjeren,je da sam odličnog psihičkog zdrav)ja. Imam svjedoka da ove izjave d~jem svojevoljno i bez prisile s
bilo č~je strane...
Njegov glas zadavao joj je bol, otvarao rane. Ali morala je slušati, morala je saznati što je njezin muž znao, a
ona nije. Čut će kako je točno umoren ~jezin sin. Čut će, izrečeno tim istim, toplim glasom, o drugoj strani
čovjeka za kojeg je mislila da ga pozn~je i voli.
79
5.
U New Yorku Teresa pogleda kroz prozor na ulicu u kojoj je stanovala. Otac Amberto je zaustavio taksi. Nosio
je dva teška kovčega puna odjeće ~jezina muža. Ostade st~jati na prozoru dok se taksi ne stopi s rijekom
prometa u Tridesetpetoj ulici, pa se vrati u malu sobu koja je ~joj i Filippu služila poput radne sobe. Ode do
stola na kojem je naslagala Filippove neplaćene račune i papire iz tvrtke misleći raditi na njima te večeri, ali
sad joj to nije bilo ni na kr~j pameti. Tresla se od bijesa. Pritisne ruke na obraze, crveneći se od pomisli na ono
što je njezina kćer rekla svećeniku. Naglo otvori vrata radne sobe i izide u uski hodnik.
- Rosa! Rosa!
Vrata sobe njezine kćeri su ostala čvrsto zatvorena. Radio je urlao, navijen tako jako da je zvuk parao uši.
- Rosa, Rosa, izlazi! - Teresa udari dlanom po vratima. Nastavi udarati dok glazba ne utihne. Zatim se
odmaknula korak unazad, rukama podbočila bokove. Rosa otvori vrata.
- Kako si to mogla učiniti? Kako si to mogla reći ocu Ambertu?
- Što?
- I predobro znaš što. Kako se usuciuješ? Nikad u životu nisam doživjela takvo poniženje.
- On se nije uzbudio, bio je prezauzet trpa~jem odjeće u kovčege.
- Želim da mi se ispričaš, čuješ?
80
- Naravno da čttjem. Čuje i pola čet~vrti. Ne moraš toliko histerizirati. Misliš da on dosad nije čuo tu riječ?
Samo sam rekla...
- Znam ja što si ti rekla: - Pogled~jte ima li u džepovima kutone! - Kutone! Koji te vrag spopao da si to rekla?
Pretražiti džepove odijela svog tate! - Teresa pokrije lice rukama. Što će on misliti o nama?
- Mislim da se neće križati radi toga, mama. Nije to ništa, zaboravi.
- Zaboravi! Zašto si to rekla, Rosa? Zašto?
Rosa slegne ramenima i okrene se kao da će natrag u sobu. - Možda stoga što ne mogu podnijeti tvoje
ponaša~je, i to kako se vučeš po stanu. Prošlo je dva m,jeseca, mama, a svaki put kad te pogledam počneš
cmizdriti. Na svakoj si misi. Čudo da još nisi dobila žuljeve na koljenima.
Teresa, crvena od bijesa, povuče kćer za ramena. - A kako bih se trebala ponašati po tvojem mišljen~ju? Da
nav~jem glazbu tako da svi ogluše? Da otvorim prozore i priredim zabavu? Umro je moj muž, tvoj otac!
Zaboga, što bih trebala učiniti?
- Ne znam. Jedino ne želim da i dalje dolaze ljudi s molitvenicima i da me prim~ju za ruku, da me nepoznati
ljudi štip~ju za obraze poput klinke.
- R,osa, žele biti ljubazni. Nastoje nam pomoći. - Ne, ne nastoje. Njuškala. Ni ne pozn~jemo ih. - Oni su iz
crkve.
- Ali oni me ne poznaju, nisu poznavali ni tatu. On nikad nije nogom kročio u crkvu ako ga ti nisi bila
odvukla. Znatiželjni su, a ti uživaš u svakoj minuti kad si u središtu pažnje.
Teresa ćušne Rosu tako snažno da ova odleti u zid. Na tren zatetura, pa se baci na m~jku, mašući pesnicama,
vrišteći: - Da si me ostavila!
- Dobro, i hoću. Neću ti kuhati, čistiti, prati... - Nitko te to i ne traži!
- Naravno, a ne moram ti ni davati novac svaki dan kad ideš na fakultet. Naravno, ostavit ću te na miru. Neću
s tobom govoriti dok mi se ne ispričaš. Neka ti bog oprosti, a bit će ti potreban ~jegov oprost za ono što si rekla
ocu Ambertu.
81
- Zašto? Pa, to je istina, zar ne? Misliš da sam gluha? Čula sam vas kako se svadate i tučete. Vičete jedno na
drugo. Nikad te nije volio. Imao je druge žene. Ja to znam, svi su to znali...
Teresa nije mogla zaustaviti suze. - Zašto, Rosa? Zašto to govoriš? Otkako smo stigli kući, ponašaš se poput
ludakinje, ne prepozn~jem te. - Teresa napipa papirnatu maramicu u džepu i usekne se.
- Ne plači, mama. Preko glave mi je tvog plača. - Zato šio ti ne plačeš.
- A zašto bih plakala? Reci mi zašto. Za Emiliom? Nikad me nije volio, sve je to bilo dogovoreno. Drago mi je
da je mrtav, jer se osjećam iskorištenom. Dali su me njemu kao da sam komad mesa.
- Bog ti oprostio, Rosa. Znaš da nije tako.
- Da, tako je, a tata nikad nije volio tebe. I tebe su dali baš kao i mene.
Teresa to više nije mogla slušati. Ode u svoju sobu i zalupi vratima. Njezina kćer ništa ne zna, ništa ne
razumije. Izvadi fotografiju snimljenu na svojoj promociji. U kapi i ogrtaču, mlada od Rose.
Rosa je sjedila ispred toaletnog stolića i sjeckala uvojke malim škaricama. Ostrišci prekriše staklenu površinu
stolića, popadaše po kozmetici, no ona je uporno sjeckala kosu, samo da ne misli, da se ne prisjeća.
- Rosa, mogu li ući? - Ne.
Teresa se vrzla oko vrata. - Htjela bih ti nešto pokazati. Moju sliku kad sam bila mlada poput tebe, u kapi i
ogrtaču. - Već sam je vidjela, mama. Baka ju je držala na kaminu. - Vidi me, kako sam samo ozbiljna, s tim
debelim naočalama.
Rosa ovlaš pogleda u fotografiju. Teresa nastavi. - Sjećaš se bake i djeda? Odrasla sam u ~jihovoj pekari. Tata
je uv~jek sanjao o povratku kući, ali mama to nije željela; smatrala je da im je u Americi dobro išlo. Tata je bio
silno ponosan kad su me primili na koledž. Mislio je da sam već diplomirani prav
82
nik samim činom upisa. Svima je o tome govorio i Ijudi su dolazili u pekaru noseći darove i dobre ~elje...
Napol sluša,jući, Rosa otpuhne kosu sa stolića. Slabo se sjećala m~jčinih roditelja, iako nikad nije prošla
pokr~j pekare a da je miris ne podsjeti na vr~jeme kad ih je znala vidati.
- Otac je radio u pekari. Nije bio vlasnik. Uns4jmio je taman i zagušljiv stan u podrumu. Nepoštedno smo se
borili sa žoharima. čim su se pećnice bile isključile, nahrupilo ih je na stotine.
- Zašto mi to govoriš? Toliko si mi već puta ispričala kako si ih ga~jala metlom...
- Zato što je čovjek koji je mom ocu kupio pekaru i mali stan na posljedntjem katu, u kojem nije bilo žohara,
bio don Roberto.
- A što je don Roberto trebao dati tati za moju ud~ju? Preseliti nas iz ove rupe? Takav je bio dogovor? Na
koliko ste me procijenili? Novi stan ili veći dio obiteljskog kolača? Stalno si se žalila da s vama nikad ne
postup~,ju kao da pripadate obite~ji, kao s tetom Sofijom! E, sad si dobila više nego što si se i mogla nadati,
zar ne? Sad ćeš biti bogata...
Teresa je bila prespora i Rosa pocijepa fotografiju s promocije na dva dijela, bacivši ih na pod. Sagne se da ih
podigne, pa poleti prema naprijed, pograbi kćer za ramena i prodrma je. Zavrisne: - Ništa ti ne znaš, ne znaš.
Rosa se izvuče iz stiska, uzme škarice i počne n,jima bosti m~jku. Male, oštre nožice zasijekoše u Teresinu
nadlanicu. Zašto me ne pustiš na miru?
Teresa ode u kupaonicu isprati krv na ruci hladnom vodom. Zagleda se u krv kako kapa iz duboke posjekotine
na prstima.
R,osa se, postidena, pojavi na vratima. - Dobro si?
- Da.
- Treba ti hansaplast? - Da.
Rosa otvori ormarić s lijekovima. Očeva četkica za br~jaqje, britva i kolonjska voda st,~jale su na starom
mjestu. Izvadi kutijicu s flssterima i otvori je.
83
- Ovakve? - Podigne jednog, osmotri m~jku kako briše posjekotinu ručnikom, pa ispruži ruku. R,osa nježno
stavi hansaplast na posjekotinu. - Zaboravila si izvaditi tatine stvari iz ormarića. Žao mi je, mama. Ispričat ću
se ocu Ambertu u nedjelju.
Teresa sjedne na rub kade. Rosa oklijev~jući poljubi m~jku u čelo. Teresa obujmi kćer i nasloni se licem na
nju. - Slušaj me, molim te... sasluš&j me.
Rosa se izvuče iz zagrlj~ja, ali se ne udalji. Teresa nastavi i ne podigavši pogleda. - Znaš, nikad nisam imala
dečka za vrijeme studija. Nije da se nisam trudila. Izgovarala sam se da moram mnogo učiti pa da nemam
vremena. Majka je stalno zapitkivala, gurala nos, želeći znati imam li »momka«, kako ih je ona nazivala.
Prestravila se da ću ostati neudata. Mama je pomahnitala, kao da nešto n~je bilo u redu sa mnom. Kadsto, kad
bih došla kući, naručila bi neke stare babe koje su me ~eljele upoznati sa svojim sinovima, unucima, ujacima.
... C~jelo susjedstvo se angažiralo da mi nade mu~a, ali sva ta upoznavanja nisu urodila plodom. Otac je ostao
ponosan i svakoj mušteriji govorio da mu je kćer odvjetnik, iako to nije bila istina. Zapravo, nikad i nisam
završila studij.
Rosa je prekine. - Nikad nisi diplomirala?
- Ne. Neprestano sam obećavala sama sebi da ću se vratiti u koledž i diplomirati, ali... tu si bila ti, pa Filippo.
Bila sam mu potrebna, neki ugovori bili su toliko zamršeni, izvoznouvozni poslovi su za njega značili špagete.
- Mislila sam da si pravnica.
- Krivo si mislila. Misliš da sve znaš, ali nije tako. Teresa skine naočale i započne ~ih čistiti ručnikom. Rosa
zapazi crveno uleknuće na m~jčinom nosu, male vrećice ispod malih oč~ju, podlivenih suzama. Uzak, šiljast
nos i male usne, toliko drukčije od Rosinih. Gane je majčina neuglednost. Netremice ih je promatrala. Oblije je
rumenilo kad Teresa naglo podigne glavu i blijedo joj se osm,jehne. Osm~jeh samo istakne ušiljene crte lica i
zategne kožu na visokim jagodicama.
- Tako mu nalikt~ješ. Kad te pogledam, vidim ~jega. Začeta si na našem medenom mjesecu. Jesi li to znala?
84
Rosa potvrdi glavom. Polako spusti poklopac zahodske školjke i sjedne na njega: laktovi na koljenima, brada
podbočena rukama. Nije bilo pomoći: morala je saslušati. Teresa nastavi. - Jednog poslijepodneva dodem kući.
Obično bih prošla kroz pekaru pa uz stražnje stepenice... toga dana mama me čekala u svojoj n~jboljoj haljini.
Pomislih: - Joj ne, opet neki prosac koga netko drugi nije htio. - Požuri- reče mama. - Idi se presvuci, odjeni
nešto lijepo. Imamo gosta. - Ja, sam, naravno, odbila - u nečem si nalik meni - ali tada dotrči i tata, crven u
licu. $apne mi da se moram počešljati, umiti. Razgovarao je sa mnom kao da sam dijete. Ponavljao je: - Imamo
gosta, imamo gosta, požuri.
- I jesi li se presvukla? - upita Rosa, s iskrenim zanimanjem; o ovom dijelu m~jčinog života dotad nije čula.
Teresa se blago nasmije. - Ne, ušla sam u našu najbolju sobu, sobu koja se laštila i čistila, ali malokad
upotrebljavala. Tada sam prvi put vidjela don Roberta Luciana. Dotad nisam nikadčula za njega. Bio je toliko
visok da je glavom gotovo dodirivao strop. Sijede kose, u tamnom prugastom od~jelu i s karanfilom u zapučku.
Znaš, kad bih se napregnula, i sad bih mogla osjetiti t~j miris limuna. Upotrebljavao je neku kolonjsku vodu
koja je mirisala na svje~e limune. T~j bi se miris osjećao satima poslije n~jegova odlaska. Zadržao se kratko.
Bio je tako šarmantan, elegantan, tako... ~jubazan... da, ta mu je riječ najbolje prist~jala. Ljubazan, paž~jiviji
prema mojoj m~jci od mene. Na odlasku mi poljubi ruku. Znala sam da se nešto dogada, ali nisam imala
pojma što... Tata mi nije ~elio reći ni riječi sve dok nije bio siguran da je don Roberto odmakao. Mislim da
moji roditelji nikad nisu saznali zašto, ali don Roberto me došao upoznati, ~eleći da se udam za nsjegova sina
Filippa.
Rosa se nagne prema njoj, očarana. - Nastavi.
Teresa se nasmiješi gurnuvši naočale na vrh nosa. - Bjesnila sam, bila sam ponižena. Otac se ponašao
obazrivo, pomalo i pok~jnički, ali mama je bila van sebe. Morali su se toliko toga odreći da bih ja mogla
nastaviti studij. Mene je za to baš boljela glava, bila sam prilično sebična. Nisam se čak ni željela upoznati s
Filippom. Svadali smo se i raspravljali, mama je
85
plakala. Otac je rekao da ne mo~e uvrijediti don Roberta, ali sam ja i dalje odbijala. Rekoh da ne marim tko je
on. Optužila sam ih da žive u srednjem vijeku. Otac je počneo vikati na mene, rekao je da sam mu ja kćer
jedinica, da ga bog nije blagoslovio sinom koji bi se za njega brinuo u starosti, već da ima sebičnu jedinicu,
koja mu je isisala i posljednji xaradeni novčić. Nikad se nije tako ponašao. Prijetio je da će me se odreći.
- I, zašto si se predomislila? - upita Rosa.
- Iz straha. Na ocu se osjećalo da je nasmrt preplašen. Bio je prost čovjek; nije mogao shvatiti zašto je don
Roberto došao baš k njemu, i to isprositi mene, kćer za koju su već mislili da nikad neće naći muža. I tako sam
pristala.
- Idući dan došao je Filippo, sam. Bio je u n~jboljoj sobi kad sam se vratila s fakulteta. Mama je sjedila s njim,
tata nas je upoznao. Rosa, bilo je u~asno. Da samo znaš kako je mahnito rukama davao mami znakove da nas
ostavi nasamo. Ne znam što sam očekivala, možda nekakvog debila. Živa ludnica...
- Nastavi.
- Mislila sam da je on najzgodniji mladić kojeg sam ikad vic~jela, a njemu je vjerojatno bilo neugodnije u
cijeloj toj situaciji nego meni. Predložih da odemo na kavu, van iz te kuće -mama i tata su se prilijepili s druge
strane vrata - i on pristane. Uhvatio me za ruku, kao da je to nešto n~jprirodnije, i tako odosmo. Rosa,
zavoljela sam ga od prvog trena. Tad sam se pobojala da me neće h~jeti. Toliko sam se toga prestrašila da sam
pristala na sve. Pristala sam da se vjenča~qje održi za mjesec dana, pristala da Lucianovi sastave popis gostiju,
da organiziraju primanje. Kad sam upoznala Graxiellu Luciano, još sam se više pobojala da me Filippo neće
oženiti. Znala sam da nema naročito mišljenje o meni. Jednom je pogriješila i počela razgovarati s Filippom na
sicilijanskom, a nije znala da razumijem svaku riječ. Govorila je plačljivim tonom, govorila mu da pričeka, da
je još tako mlad.
- A k tome i Luciano.
86
- Tada mi to ništa nije značilo. Zanimao se jedino Filippo. Nikad nisam imala dečka, a odjednom sam dobila
ns,jzgodnijeg u svijetu.
- Je li te volio? - Rosa ne uspije prikriti nevjericu u glasu.
- Da, Rosa, volio me. Upitala sam ga predomišlja li se. Toliko sam se bojala da će priznati da je tome tako, ali
on se uplašio da sam se ja predomislila, pa smo se oženili.
- Zašto su odabrali tebe? Jesi li ikad saznala?
Teresa se zagleda u popločani pod. - Don Roberto je Filippu želio naći nekog stalnog, razumnog.
Pretpostavijam da sam se ja uklopila u tu sliku. Dotad nije izbivao sa Sicilije, a don Roberto je odlučio da je
došlo vrijeme da radi u Americi...
Teresa odjednom izgubi volju za pripovijedanjem. Spusti ručnik u košaru za rublje. - Rosa, mojim roditeljima
dali su pekaru i stan, a mama je svakog dana izmolila Zdravo Mar~ju za don Roberta Luciana. I na samrti ga
je blagoslivljala i zahvaljivala mu...
- Zar nisi nikad zapitala Papu zašto baš ti?
Teresine oči zaliju se suzama. Mnogo godina kasnije, kada je Filippo počeo šarati, kada je znala da je više ne
voli, zapitala ga je. Rekao joj je da se ~jome oženio jer je tako želio njegov otac. Rekao je to tako bešćutno, ne
mareći za njezine osjeć~je, da joj je čak i sada bilo teško o tome pričati svojoj kćeri.
- Mama? Je si li ikad saznala zašto? - Ne.
- Možda te negdje vidio, upoznao. - Da, moida...
Rosa pode za m~jkom u hodnik. - Emilio reče da se u mene zaljubio kad me prvi put vidio. Sjećaš se toga,
mama? Ljetos u vili Riveri?
Teresi je bubnjalo u glavi. Prstima pritisne sljepoočice.
- Misliš da bi me i inače oženio? Da djeda tako nije odredio? Mama? Eto, tvojim roditeljima je darovao pekaru.
Je li ikad rekao što je nam,jeravao dati tebi?
- Rosa, boli me glava. Idem leći.
- Moram znati. Mama, moram znati.
- Rosa, je li to sada važno? Momak je mrtav.
87
- Znam da su htjeli tatu istisnuti iz biznisa. Je li Emi~o trebao preuzeti ~jegove poslove? Zato me namjeravao
oženiti?
Teresa se zaprepasti koliko je Rosa naslutila. Obrecne se: - Rosa, govoriš o stvarima koje ne razum~ješ.
- Nazvat ću baku. Pitat ću nju. - E nećeš.
- Zašto ne? Bojiš se da bih je mogla nečim iznervirati? Mogla bi te isključiti iz oporuke. Bojiš li se toga?
Teresi je bilo dosta. - Da, možda se i bojim. Graziella drži uzde u rukama, i dok ne dobijem od nje što me ide,
da nisi s njom razgovarala. Ti joj jesi unuka, ali će te razbaštiniti dok trepneš. - Ona pucne prstima. - A don
Roberto je jedino to i činio, Rosa. Samo bi pucnuo prstima i ljudi bi uradili što je htio. Pa čak i da se njegov sin
oženi sa mnom, ~jegov nećak s tobom. Odrasti, Rosa! Manipulirao je svima, a Graziella zajedno s njim.
Zam,jeri joj se, i ništa ne dobivamo. Tebi to još možda i nije važno, ali meni jest. To mi je jedino što imam.
Rosa se zatvorila u svoju sobu i otvorila album s fotograp~ama. Ispod svake bilo je ime osobe, ispisano
njezinim urednim, dječjim rukopisom. Rastrgne sve Emiliove fotografije na komadiće. Tada nade fotografiju
na koju je zaboravila. Htjede je baciti, no predomisli se.
- Mama? Mama! - vikne.
- Ovdje sam, u radnoj sobi - odgovori Teresa.
Teresa je pretraživala Filippov stol i pregledavala hrpe papira i dokumenata.
- Mama, tko je ovo? - Rosa je prekine u poslu.
Teresa se zaškilji u fotogra~ju u ruci svoje kćeri. Na slici su bila tri sina Roberta Luciana, ali lice Michaela
Luciana bilo je zašarano. Teresa pokaže prstom. - To je sigurno bio Michael Luciano, n~jstar~ji sin.
- Tko ga je zašarao?
- Vjerojatno tvoj otac. Sigurno je snimljena... prije dvadesetak godina, ako ne i prije. Znaš, nešto je tu čudno.
Dobila sam staru dokumentaciju iz tvrtke, uvozne dozvole.
Rosa je i dalje gledala u fotograf~ju. - Pokušavaš proci,jeniti koliko vrijedimo, ha?
88
- Zanimalo me. Odvezla sam se autobusom do dokova. Sva skladišta Lucianovih obijena su daskama, sva vrata
pokrivena bodljikavom žicom. Sigurna sam da bi dokumenti morali biti ovdje.
Teresa je lupala otvar~jući i zatvarajući ladice. Oc(jednom sjedne. - Netko je bio ovc~je. Nema ni~jednog
dokumenta ili pisma sa znakom~.ucianovih. Filippovi dnevnici, njegov adresar, sve je to bilo ovdje. Ja sam ih
stavila na stol.
- Zvat ćeš polic~ju? - upita Rosa.
Teresa zavrti glavom. - Čemu? N~je ukradeno ništa vrijedno.
- Nekome je bilo vrijedno. Inače ne bi provaljivali i krali ono što su ukrali, zar ne?
- Ukoliko nisu mislili da bi moglo biti nešto... Nazvat ću Rosu.
Zvonjava telefona kao da je dolazila iz sna. Sofia se pokuša razbistriti.
- Sofia? Ovdje Teresa. Jesam li te probudila? Nisam ni pogledala kolils,a je sati.
- Sve u redu, Teresa. Kako si?
- Bez para i u iščekivanju. Vidjela si se s Graziellom? - Ne.
- Nisi je obišla?
- Ne... Imala sam puno posla, uskoro počiqje nova sezona i rasprod~ja prošlosezonskih haljina. Moram
opskrbiti butike, a nisam još bila ni blizu skladišta.
Sofia shvati da niže izgovor za izgovorom zato što nije posjetila Graziellu. Sklopi oči i uzdahne. Ništa nije
obavila, kao da nije bila u stanju nešto obaviti.
- Imali smo provalu ovdje. Halo? Tamo si? Čuješ ti me? Sofia zatvori oči. - Da, čujem te.
- Rekoh, provalili su nam u stan. Odnijeli su sve Filippove fotograf~je, papire, neke dokumente o prijevoznoj
tvrtki i benzinskih...
Sofia joj upadne u riječ: - Constantinov radni stol očišćen je prije nekoliko tjedana. Ista stvar - papiri.
89
- Zašto? Misliš da bi to moglo biti Graziellino djelo ili je on~j odvjetnik nekoga poslao?
Sofia zijevnu. - Graziella? Ni govora. Mogla je biti policija, ili bilo tko. Vjerojatno netko tko je radio za don
Roberta. To je samo predostrožnost, neka te to ne brine.
- Brine? Netko mi je bio u stanu.
Sofia odgrne pokrivač. Naga, polako spusti noge s kreveta, bosim stopalima napipa papuče. Lako je driala
slušalicu. Don Roberto imao je mnogo veza, ljudi koji ne vole da itko izvan njihova kruga zna čime se bave.
Vjerojatno su samo provjeravali da u dokumentima nema ničeg što bi upućivalo na njih, imena, nedovršenih
poslova.
Teresa zalupi slušalicu. - Sofia kao da je pijana, fuflja, ali, za razliku od nas, ne svrbe je dlanovi za novcem.
Nikad ni nisu.
- Ne voliš Sofiju, zar ne? - upita Rosa.
Teresa ponovo pretra~i radni stol ne bi li pronašla nestale stvari. Uzdahne. - Sofia reče da je netko pretražio i
njezin stan. Njoj kao da je to normalno. Meni, bogami, nije. Promijenit ću brave.
Rosa je sjedila na rubu stola. - Čemu? Čim dobijemo novac, možemo odseliti. Želim stanovati kod Central
Parka.
- Dušo, imat ćeš toliko novca da ćeš moći živjeti gdje poželiš.
Teresa se zagleda u staru obiteljsku fotografiju. Tri mladića su izgledala tako nevino, ali tri duboke ogrebotine
preko lica Michaela Luciana davale su fotograf~ji sablastan ton. Prstom prijede dubokim utorima koji su
gotovo probili papir. - Čudno je i pomisliti da se don Roberto nikad ne bi ponudio biti svjedokom optužbe da
nije bilo ovog dečka bez lica. Da nije bilo Michaela Luciana, oni bi svi bili živi.
Rosa je proučavala majčino lice. Teresine usne stanjiše se dok je promatrala fotografiju. Pocijepa je na
komadiće koje pobaca u koš za otpatke...
- Ne dobijemo li vijesti do kr~ja mjeseca, putujemo na Siciliju, svic~jelo se to Grazielli ili ne. Dovouno smo
čekale.
90
6.
Graziella premota vrpcu. Preslušala je tasj dio mnogo puta, znala ga je gotovo napamet, ali danas je pripremila
bilježnicu i olovku
da zabilježi imena koja je njezin suprug naveo. Duboki glas ispuni veliku, knjigama obloženu sobu. Ona je
sjedila spremna pera. - Moj prvorodeni sin, Michael, vratio se iz Amerike u ljeto 1963. godine...
Graziella pritisne dugme za brzo premotavanje. Zzzzzzzzzzz... Glas njezina muža nastavi. -... izvršavajući
naloge Paula Carolle, Lenny Cavataio je čekao Michaela kad se vratio na Siciliju. Lenny Cavataio je znao da
će heroin, kojeg je trebao prodati mom sinu, vjerojatno značiti njegovu smrt. - Graziella ponovo premota traku,
posluša objašn~jentje Roberta Luciana o tome kako je ušao u trag heroinu i našao dokaz da je proizveden u
Carollinoj rafineriji.
Začu se Emanuelov glas na vrpci. Upita zašto nikad o tome nije obavijestio policiju, ako je imao takve
neposredne dokaze o Carollinoj umješanosti u trgovinu drogom. Graziella je slušala na pola uha mužev
odgovor. Lenny Cavataiou se u to vrijeme nije moglo ući u trag.
- Osim toga - doda on - ja sam čovjek koji sam rješava svoje poslove. Takav je moj zakon, zakon unutar
zakona. Kratka stanka na vrpci. Zatim don Roberto nastavi. - Us
prkos tome, namjeravao sam skupiti dovoljno dokaza da bi se moglo osuditi Paula Carollu. To se pokazslo
iznimno teškim. Svjedoci su nestajali, a morao sam prilično dugo čekati da mi
91
se sin oporavi toliko da može podnijeti ispitivanje. Im~jte na umu da je bio ovisnik i vrlo bolestan.
Graziella tiho z~ječi. Nije znala za sinov~jevu ovisnost o heroinu dok nije čula s vrpce.
Robertov glas nastavi. - Za dva mjeseca moj sin se dobro oporavio. Čak sam ga mogao dovesti kući u posjetu.
Ali nije bio dovoljno siguran u sebe, nije ga se moglo ostaviti samog. Trebalo mu je još vremena da se
prilagodi, povrati zdravlje, i duševno i tjelesno.
Graziella se i nehotice prisjeti svog sina kako stoji s rukama punim cvijeća ispod prozora njezine sobe i zove
je: - Mama, hej, mama, vratio sam se! Mama, ozdravio sam.
U glasu n~jezina muža još nije bilo traga čuvstvima. - Michael se vratio u planine, u malu pastirsku kolibu.
Četvorica mojih ljudi danonoćno su bdjeli nad njim, a jedino je moj pouzdani vozač znao osjetljivost njegova
stanja. Zvao se Ettore Callea, a umro je drugog kolovoza 1963. Uvjeren sam da postoji policijski dosje o
njegovu umorstvu. Drugog kolovoza 1963. pronašao sam t~jelo svog sina. Poginula su i tri čuvara: Marco
Baranza, Giulio Nevarro i Silvio Braganza. Ustrijeljeni su birettom, a moj sin nasmrt pretučen. Borio se za
život golim rukama. Nokti su mu bili iščupani iz kor~jena. U ruku su mu ugurali špricu u kojoj je bilo heroina
dovoljno da ubije četvoricu ~judi. Jedini preživjeli čuvar bio je ra~jen u grudi i prepone. Gennaro Baranza
opisao je ubojice mojeg sina. Nisu bili Sicilijanci, već Amerikanci. Tek sam mnogo kasnije otkrio njihov
identitet, kada je Lenny Cavataio dao svoju izjavu. Poznavao je ubojice mog sina. Radili su za Paula Carollu...
Opet kratka stanka na vrpci, šuška~je papira. Zatim progovori Emanuel. - Ti Amerikanci, treb~ju mi n~jihova
imena da ih saslušam.
Don Roberto odgovori: - Nažalost, to neće biti moguće. Paul Carolla se pobrinuo da im se nikad ne ude u trag.
Čak im nisu nikad pronašli tijela.
Emanuel upita može li se saslušati Gennara Baranzu. Luciano odgovori da je Baranza nedavno doživio srčani
udar. Govori vrlo nerazumijivo, a osim toga je od te pucnjave vezan za invalidska kolica.
92
Graziella isključi magnetofon. Oznojeni dlanovi, kojima je čvrsto pritiskala stol, ostavili su trag na uglačanoj
površini stola. Koliko laži joj je napričao njezin muž! Previše da ih uopće i zapamti. Sada je znala zašto je
mladić kojeg su donijeli kući u baršunom obloženom lijesu imao pamučne rukavice na rukama i zašto mu je
lice bilo tako čudno. Nisu ga ustrijelili, kako su rekli Grazielli. Nije umro brzo, već se borio do posljednjeg
daha, grebući svoje ubojice poput životinje.
Graziellino lice iskrivi se u napol bolnu, napol nasm~ješenu grimasu. Morat će preslušati sve vrpce.
Dok se Graziella pripremala preslušati drugu vrpcu, Adina joj donese doručak. Bez riječi položi poslužavnik
na stol i pokupi nedirnuti poslužavnik od sinoć. Gospodarica joj uputi nestrpljivo grazie. Bila je odjevena u
jučerašn~ju oc~jeću.
Druga vrpca započne kratkim Emanuelovim uvodom: dan i vrijeme snimanja. Don Robertov glas uslijedi
odmah, izjavivši da je svjestan neizbježnih posljedica po sebe, obzirom na podatke koje se sprema izn~jeti, i da
preuzima punu odgovornost. Nitko osim n4jega nije u to um~ješan. Nije se opravdavao zbog svoje pripadnosti
mafiji, već opiše kako mu je, na sastanku komis~je, bila uskraćena zadovoljština za smrt svog sina. Članovi su
govorili otprilike u smislu da se ~jegov sin sam odao uživanju heroina, da je samo Michael bio kriv. O načinu
na koji je umro nisu uopće govorili. U to vr~jeme moć Paula Carolle u samoj Organizaciji osiguravala je
golemu financ~jsku dobit njezinim članovima. Nitko mu se nije želio usprotiviti. Nitko nitje želio vendetu, rat
na kućnom pragu.
Zatim don Roberto spomene mladog dona, Antonia Robella, zvanog Kobac, i objasni kako je ov~j stupio s njim
u vezu, izrazio sućut i spremnost njegove obitelji da mu pomogne u sluč,~ju potrebe.
- Odlučih sam uzeti pravdu u ruke budući da su mi je uskratili. Morao sam pažljivo planirati; pročuje li se u
Organizaciji o mojim namjerama, odrazit će se to na moj posao, moju obitelj.
Graziellu prožme hladnoća. Kad se sve ovo dogadalo? Poslije Michaelovog ukopa? Kad su još bili u koroti?
Kada? Vrpca pruži odgovor.
93
- Organizirao sam da jednog dana, od ranih jutarnjih sati četvrtog studenog 1963. godine, sve Carolline
rafinerije, tvornice, skladišta i dva ribarska broda budu do teme~ja uništeni. U ratu sam bio stručnjak za
demontiran~je bombi, znao sam kakvi će mi eksplozivi i detonatori biti potrebni. Robello je upijao sve što sam
ga podučavao budući da sam mu kao podstrek ponudio dvogodišnje besplatno trgovanje s mojim tvrtkama plus
korištenje mojih teretnih brodova, dokova i skladišta. Dogovorili smo se da on preuzme Carollin teritorij.
- Eksplozije su se trebale odvijati u odredenim razmacima tijekom cijelog dana. Znao sam da je Carolla u
Palermu s ljubavnicom, a takoder sam znao da je upravo kupio novog alfa romea. Želio sam da Carolla vidi, da
zna, da je zbrisan prqe posljednje eksplozije, bombe podmetnute u njegov automobil, koja će ga usmrtiti. Svaka
naprava bila je brižljivo tempirana i za to sam dva mjeseca obučavao Robella.
Graziella ugasi magnetofon pa prolista svoj dnevnik. Četvrti studenoga bijaše joj poznat datum, ali se nije
mogla prisjetiti zašto. Provjeri zabilješke na početku dnevnika i pronade da je to bila godišnjica vjenčanja
Filippa i Terese. Dan kojeg je don Roberto odabrao za uništenje Paula Carolle bio je dan sinova vjenčanja.
Graziella shvati zašto je Filippovo vjenčanje bilo dogovoreno tako na brzinu, zašto je odabrao onog miša od
~ene, Teresu Scorpio. Teresini roditelji bili su nitko i ništa, ovisili su o maloj pekari i nisu bili u srodstvu ni s
jednom uglednom obitelji. Znala je zašto je Don glavom nadgledao pripreme za primanje i zašto je navlastito
pozvao tek nekoliko gostiju. Pokuša.vala je nagovoriti Filippa da ne žuri u brak s tako neuglednom djevojkom,
još i starijem od njega, i nikako nije mogla shvatiti zašto mu je uopće i palo na pamet oženiti se njome. Sada je
znala: don Roberto ugovorio je Filippovo vjenčanje kao paravan za svoj pokuš&j da uništi Paula Carollu. U
želji da osveti jednog sina, iskoristio je drugog.
Graziella prstima pritisne sljepoočice. Prisjeti se da je bračni par, kojeg je don Roberto unajmio da paze na vilu
u njihovom odsustvu, toliko nalikovao bračnom paru Luciano da nitko
94
,.ni,je ni primijetio da su oni u New Yorku. Sjeti se kako se njezin muž tome smijao. Ponovo upali magnetofon
i n~ježi se: slučaj je htio da opet začuje don Robertov smijeh, ov~j put snimljen na magnetofonskoj vrpci.
Smijeh prestane. Glas mu je bio mekan, prijeteći. - Savršen alibi u New Yorku. Bračnom paru, kojeg sam
une~jmio da paze na vilu, dao sam svoju i ženinu odjeću, naložio im da uvijek nose šešir, navučen dovde.
Vidite, znao sam da mi Robello ne vjeruje. Bio je prehalapljiv. Postupio je nerazborito i obratio se nekim
Carollinim ljudima, koji je, sa svoje strane, postao sumnjičav. Ovo sam znao i namjeravao da, bude li potrebno,
upotrijebim tu informaciju. Dakle, bilo je iznimno važno da Robello ne otkrije da odlazim iz Palerma. Iz
razumuivih razloga dogovorili smo se da ćemo se sastati tek mjesec dana poslije bombaških napada, poslije
Carollline smrti.
Luciano ušuti. Progovori tek poslije nekoliko trenutaka. - Moj prijate~j Paul Carolla u jednom danu izgubi
milijune, a uhitili su i petnaest njegovih ljudi.
- Koliko je ljudi poginulo?
Luciano ne odgovori, već nastavi. - Carolla je izgubio sve osim života. Moj plan se izjalovio i našao sam se u
vrlo nezavidnom polož~ju. Posumnjalo se, naravno, n~jpr~je na mene, ali ja nisam čak ni bio u Palermu. Imao
sam savršen alibi. Bio sam na vjenčanju svoga sina u New Yorku.
Ponovo uslijedi duga stanka. Graziella je znala da ispovijesti nije svršetak; čula je šuškanje papira.
- Samo nastavite. Zabilježio sam datume i provjerit ću poklap~ju li se s policijskim izvješt&jima o
eksploz~jama.
Don ga prekine, glasa ogrubjelog od prit~jene srdžbe. Shvatite, amigo, ne sudi se meni, capiche? Zn~jte da
sam itekako svjestan kad optužujem sebe. Ovdje sam iz jednog razloga: Paul Carolla. Mnogi će se bojati,
mnogi, ali mene ne zanim~ju ostali. Čekao sam na ovo više od dvadeset godina.
Emanuel mu upadne u riječ skanjujući se. - Ali morate shvatiti u kakvom sam ja položaju. Okrivite li i sebe, ja
mo
95
- Prijatelju, pobrinite se da za mene i moju obite~j nema nikakvih posljedica. Je li to jasno? Jesam li bio
dovoljno jasan? Da nastavim?
Stanka, a zatim prekid. Graziella je znala da je izmedu njih zacijelo došlo do svojevrsne nagodbe.
Don Robertov glas bijaše smiren i suzdržan. - R,obello nije uspio ubiti Carollu. Sumnja je pala na mene.
Carolla me optužio. Radi ~jegovih optužbi obojica smo se našli pred komisijom. Ne želim navoditi imena, ali
komisiju sačinjava odabrana skupina Ijudi, iz samog vrha Organizaca~je, koje članovi odabiru glasanjem i koji
služe pop~t porote i suci...
Emanuel ga prekinu. - Oni isti koji su vam uskratili zadovoljštinu u vezi sa smrću vašeg sina?
- Da, ti isti. Obavijestio sam ih o Robellovim namjerama da preuzme Carolline poslove, rekao im da je i prije
eksplozija kontaktirao s Carollinim ljudima pripremajući se za to preuzimanje. Svalio sam svu krivnju na
R.obella. Po mom povratku na Sicili,ju poku~ao se izvući smiješno nespretnim i neuspjelim atentatom na
mene.
I ponovo onaj smijeh, hladan, težak smijeh. - Robellov pokuš~j atentata naveo je Carollu da mi ponudi
prijateljstvo, primirje. A sad ću vam reći zbog čega sam ispričao c~jelu ovu epizodu. Ovo mi je Paul Carolla
darovao glavom i bradom, dar koji je trebao pokazati njegove dobre namjere. Kutiju su mi donijeli kući uz ovu
poruku.
Graziella začu kako je nešto stavio na Emanuelov stol.
- To, pr~jate~ju moj, nije bomba, već odsječena ruka Antonia Robelloa. Još se vidi njegov obiteljski prsten.
Nalikuje ptičjoj kandži, zar ne? Imao je, bez sumqje, odgovar$ju~ nadimak. Ostaci Antonia Robelloa nikad
nisu otkriveni, ali vam nije potreban bolji dokaz od ove poruke, pisane Carollinom rukom.
Ovdje nastane stanka. Emanuel upita: - Kakvi su bili vaši odnosi s Paulom Carollom? Ponudio vam je primirje.
Prihvatili ste ga?
- Naizgled, nara.vno, jesam. Nisam imao izbora, ali sam bio jači nego ikad. Izgubio je milijune, a dugovao jo~
više, ali to n~je bilo dovoljno. I dalje sam čekao svoju priliku. Zakleo
96
sam se da ću osvetiti svog sina, nije važno kada. Znate, pr~jatelju, moj sin još živi u mom srcu.
Graziella nije mogla više slušati. Poruči po automobil pa odmah krene u knjižnicu u središtu Palerma.
Onc~je se zadrži tri sata čit~jući novine iz vremena Filippovog i Teresinog vjenčanja. Pročita o uništenju
Carollinih rafinerija. Novinski naslovi brqjali su o mafijaškoj vendeti i dosad najvećem ulovu droga. Takoder
pročita da je dvanaest ljudi izgubilo život u seriji bombaških napada.
Pronade i broj koji je pisao o pokuš~ju atentata na ~jezina supruga. Članak za člankom spominjao je don
Roberta Luciana poput heroja, opisivao ~jegovo suradivanje s policijom, dok je Luciano uporno u svim
izjavama poricao da zna za nekakvu vendetu. I opet se mogla uočiti sposobnost njezina muža za manipulaciju.
Pa dok je čak i Grazielli činjenica, da je Luciano sam pokušao demontirati bombu koju mu je Robello postavio
u njegov mercedes bila dovoljna da ga se dovede u vezu s bombaškim napadima, Luciano je izjavio da u
vr~jeme prijašnjih napada nije uopće bio u Palermu, već na vjenčan~ju svog sina u Americi. Udovice
police<jaca nastradalih pri pokušaju atentata pisale su donu pisma zahvale, pristojno prihvać~jući njegove
novčane priloge. Samo se u jednom odlomku opisivala smrt dviju sestrica koje su prolazile na biciklima pokr~j
Lucianovog mercedesa u trenutku eksplozije. Ucviljeni roditelji takoder su zahvaljivali don Lucianu na
njegovoj velikodušnosti.
Graziella se vrati u vilu Rivera, osjećajući se ukaljano. Iza naličja supruga i oca postojao je čovjek čijeg
postojanja nije bila svjesna. Nikadnije dopustia da posumnja, a živjela je okružena smrću i umorstvima.
Graziella pogleda vozača koji je duge godine radio za ntjezina muža. Nagne se prema prednjem dijelu
automobila i lupne ga po širokom ramenu.
- Diego... koliko ste vozili don Roberta?
- Dvadeset i pet godina, gospodo. - On namjesti retrovizor da bi je bolje vidio.
- Zacijelo ste mnogo toga vidjeli? Upoznali mnogo uudi? - Si, gospodo.
9?
- Jeste li ikada upoznali Gennara Baranzu? - Ne sjećam se njegova imena, gospodo.
- Bio je tjelohranitelj mog sina Michaela, Sjećate li se mog sina?
- Si, gospodo. Dobro ga se sjećam...
- Eduardo Lorenzi, Niccolo Percorelli i Giulio Carboni. Jeste li ih ikad vozili? Vidjeli ih s mojim suprugom?
On kriomice pogleda u zrcalo. Trenutak su se gledali, a tada on ponovo svrati pogled na cestu. - Žalim,
gospodo, ali ja sam bio samo vozač.
Progovoriše tek kad joj on otvori vrata automobila po dolasku u vilu. Bio je mnogo viši od ~je. Pogleda u
njegovo kvrgavo, izbrazdano lice. - Radio si za don Roberta dvaeset i pet godina. Osvrni se. Vidiš li? Nema
nikoga. Ničega se ne trebaš bojati.
- Gospodo, bio sam samo vozač. Samo to, i ništa više. - Ali vozili ste ga one noći kad su ub~jeni; vi ste ih
našli. On se prekriii i sagne giavu. Graziella mu naloii da pode
za njom u kuću, ali on odbije. Jedva je prikrivala Ijutnju u glasu.
- Trebam s nekim razgovarati, postaviti neka pita~ja, trebam... zar ne razumijete? Platit ću vam kolikogod
tražite. On se odmakne. Graziella u znak negodovanja podigne ru
ke. Okrene mu leda i uspne se uz bijele stepenice na trijem. Začu njegov glas, pa se okrene. - Imam obiteu...
Pogleda ga pravo u oči. - I ja sam je imala, Diego, i ja.
Graziella nazove Maria Domina, kojem lakne kad joj začuje glas. Tjednima ju je nazivao, ali ona nije
odgovarala na njegove pozive. Nije pregledala hrpu obavljenog posla kojeg je on vrijedno nadgledao, a nije
odgovorila ni na jedno njegovo rukom uručeno pismo.
- Dobro si?
- Da, Mario. Pronadi mi, molim te, čovjeka po imenu Genarro Baranza. Moram se što prije naći s njim.
On osjeti hladnoću u njezinu glasu. - Grsziella? Moraš se naći sa mnom! Obavio sam prilično posla u vezi s
porezom, ali moramo porazgovarati o prod~ji tvrtki.
98
- Nekom drugom prilikom. Moram. u sudnicu. Zapamti, Mario. Gennaro Baranza, radio je za don R.oberta.
Važno je.
- Ali Graziella, ovo moje važnije je od svega! Moraš ramotriti...
- Mario, prepuštam sve tebi.
- Ne može to tako, Graziella. Ne mogu preuzeti takvu odgovornost. A da nazoveš svoje snahe?
Tišina. - Graziella, slušaš li me? Ovo je ludost! Otpustio sam sve one ljude kako si tražila, ali ne shvaćaš li što
radiš? Sve što je Roberto sagradio, sve na što je utrošio svoj cijeli život...
Glas joj zazvuči grubo. - Želim razgovarati s Gennarom Baranzom. Nazvat ću te večeras.
Domino ne usp~je zaustiti a ona prekine vezu. Otežavala mu je pregovore u vezi s prodajom tvrtki. Jedina
njezina uputa bila je: - Otarasi se svega, sve prod~j. - Ništa nije željela, nikakav dio Lucianove imovine.
Željela je jedino nagomilati gotovinu za svoje snahe i unuku. Domino je preklinjaše da pričeka, da se
posavjetuje, ali ona nepokolebljivo ustr~je u tome da se sve mora prodati. Čak mu naloži da u cijenu prodaje
uključi i vilu Riveru.
Graziella ljutito stisne šaku vidjevši Adinu kako ulazi. Mo~eš ići Adina. Kasnije ću si nešto pripremiti za jelo.
- Diego me zamolio da vam ovo predam. Čeka u kuhinji. Graziella žurno otvori jeftinu bijelu omotnicu. U njoj
je bila kratka poruka, ispisana na običnom papiru.
Draga gospodo Luciano,
Imam šexdeset i pet godina. Želio bih otići u mirouinu, žiujeti sa sinom i kćerkom. L~jepo uas molim da mi to
dopustite.
S poštoUarljem,
D. Caruso
Graziella uzme čekovnu knjižicu. - Ka~eš, još čeka? - Si, gošpodo.
99
Graziella ispiše ček i uloži ga u jednu od muževih velikih omotnica s utisnutim zaglavljem. Preda je Adini.
- Reci gospodinu Carusu da se nema čega bojati. Slobodan je. Želim mu da uživa kao umirovljenik.
Sljedećeg jutra, Mario Domino rano se zaputi u vilu R,iveru nad~iući se da će zateći Graziellu kod kuće prije
nego ode u sudnicu. Na ulaznim vratima st,~jao je samo jedan stražar, a i on otvori a da Domina nije zapitao
za ime.
Mario zapazi da vrtovi izgledatiu zapušteno; vrućine su brzo osušile travu. Bazen je bio tamne, zamuljene
zelene boje, a u voćnjake se zavukla trulež. Oko stabala, krcatih trulim plodovima, sjatile se muhe. Na
teniskom igralištu počeo je nicati korov; mreža se izvjesila, a reket, nekad Michaelov, leiao je zaboravljen u
travi.
Na zatvorenim prozorima vile bili su navučeni kapci. Domino parkira automobil iza mercedesa, koji je još
st~jao na prilazu, pa ode otraga u kuhinju. Adina je prostirala rublje.
Sjedoše u kuhinju. Adina reče Mariu da Graziella malokad, ako uopće, jede, a uglavnom i ne spava.
-. Neprestano preslušava vrpce. Glas mu se čuje, poput utvare, u c~jeloj kući. Sve fotografije je poskidala. Ne
znam što da radim, razboljet će se, mršava je, tako...
- Je li u posljednje vrijeme navraćao liječnik?
- Ne, gospodine, nikoga ne prima. Ne dopušta mi da odgovorim na telefon. Evo pogled&jte, sva ova pisma i
telegrami. Uopće ih ne otvara. Samo sluša vrpce. Jučer je otišao Diego Caruso. Sad je nema više tko voziti, pa
ide taks~jem u grad.
Domino odluči vratiti se navečer s liječnikom.
Adina je plakala, brišući oči nadlanicom. - Kao da mrzi Dona. Natjerala me da svu njegovu odjeću, sve što mu
je pripadalo, dam Caritasu. Gospodine, što je na tim vrpcama? Zašto se tako ponaša?
Domino suzdahne, tapšući služavku po ramenima. - Vjerojatno istina.
100
Idući niz dugi prilaz, Domino se pri~jeti dana kada je don R,oberto otkrio da njegova iena dolazi u Dominov
ured. Isprva je Domino pokušavao poricati da ona dolazi redovito. Don R.oberto prasne i reče mu da ne postoji
ništa što on ne bi saznao.
I Domino se bojao. Još se nasmrt bojao tog čovjeka za kojeg je radio cijelog života.
- Roberto, tvoja žena krivi sebe za Michaelovu smrt, da joj' nisi dopuštao da ga ona njeguje. Kad bi znala
više...
- Mario, shvati sljedeće. Graziella mi je žena, majks mojih sinova. Ništa, ništa joj nećeš reći bez mog
odobrenja. - Zatim se nasm~je onim svojim čarobnim osmjehom. - Nazovi to ljubomorom ako želiš. Čak ni
poslije svih tih godina nisam zaboravio da ste se nekad trebali oženiti. Gao mi je ako govorim preoštro, oprosti
mi. Smije dolaziti k tebi jednom ~jesečno. Dat ću ti neke informacije koje joj možeš saopć'ati, ali samo toliko, i
ništa više.
Gledaoce bi uvijek posjeli prije nego bi uveli zatvorenike iz ćelija u podrumu suda. To je često znalo potra~jati.
Kavezi su bili poredani duž zida goleme sudnice, kao u zoološkom vrtu; rešetke su sezale od poda do stropa. U
te kaveze bi zgurali i do trideset ljudi s lisicama na rukama, a kadšto i s negvama na nogama. Kavezi bi se
zakl,jučali, stražar bi stao ispred vrata, i tek tada bi uveli sljedeću skupinu zatvorenika. U svakom kavezu bio je
mikrofon koji se mogao uključiti kad bi neki zatvorenik poželio razgovarati s braniteuem.
Odvjetnici bi uvijek ostajali ispred suda dok i posljednji zatvorenik ne bi bio zaključan. Napos~jetku je ulazio
sudac, zauzimao svoje ~jesto za povišenim stolom, okrenutim prema odvjetnicima poredanim u polukrug.
Kada je neki zatvorenik trebao svjedočiti, naoružani stražari su ga odvodili do kabine od neprobojnog stakla
koja je služila kao klupa za svjedočenje. Oko suca st,~jali su savjetnici, a ispred svakog od t~jih st~jao je
mikrofon. Sudnicom su se prolamali parajući pozivi na red. Kad bi zavladao nered, sudac bi zapr~jetio da će se
sudenje nastaviti bez prisustva zatvorenika, poslije čega bi uslijedilo kratko razdoblje tišine.
101
Graziellu su zatvorenici sve više mučno opčinjavali. Je li neki od ovih ljudi radio za njezina muža, izvršavao
one strašne zločine za koje ih je optuživao tužitelj? Koliko je ovih Ijudi, medusobno privezani lancima poput
životinja, bilo povezano s Lucianovima?
Privuče joj pažnju Carollino znojavo lice i opsjednutost čišćenjem nokata, rezanjem i čupkanjem pokožice.
Zurila je u njega netremice. Je li Michaelova smrt naposljetku udružila Luciana i Carollu? Da je znala istinu,
na koji način joj je umro sin, ništa joj se ne bi moglo ispriječiti, bez obzira na cijenu. Ona ne bi bila u stanju
čekati poput svog mu~a. Zašto je čekao? I zašto je Roberto odlučio svjedočiti ako nije postojala vjerojatnost da
će Carolla biti osloboden optužbi? Zacijelo je znao za opasnosti, ne samo za sebe već i za obite~j.
Tog dana Carolla nije svjedočio, a nije se ni poslužio mikrofonom koji ga je povezivao sa sudnicom. Sjedio je
ne prateć'a dogad~je u sudnici.
Graziella se vrati u vilu još odlučnija da razotkrije istinu. Mario Domino je čekao. Adina ga je, u skladu s
uputama, uvela u blagovaonicu. Radna soba je sada uvijek bila zak~jučana. Adini n~je bilo dopušteno ni da je
čisti. Bila je pretrpana dokumentima i vrpcama, bilježnice su bile naslagane po stolu. Graziella se zapravo
bojala da će netko saznati koliko ona zna o Lucianovima.
U blagovaonici je bilo hladno. Ona ne upali svjetlo, već radije ostane sjediti u tami. Domino otvori aktovku i
izvadi neke dokumente.
- Jesi li pronašao Gennara Baranzu?
- Da, živi sa sinom u Mondellu. Vode mali hotel; imam adresu i broj telefona. Vrlo je krhkog zdrav~ja. A
zašto ti treba, ako smijem znati?
Ona ne odgovori, već ga ponudi šerijem. Upravo u tom trenutku zazvrči interkom.
Mario se malo zbuni. - Možda je to doktor. Molim te, prije nego nešto kažeš, primi ga meni za ljubav.
- Molim te, isprič~j mu se ra.di uzaludnog dolaska. Mario, kad ću trebati liječnika, sama ću ga pozvati.
102
Vrativši se, Mario je zatekne kako pregledava njegove papire. Pogleda ga, bljeda nego ikada. - Znaš, svakog
dana na
, sudenju gledam one ljude u kavezima i svjesna sam da su mnogi radili ili poznavali don R.oberta. Slušam o
prostituciji, ucjenama, otmicama, iznudivanju, umorstvima i tada pomislim na ovu kuću, pomislim na svoj
život. Slušam mu glas, i kao da je to netko stran. Mario, izgubila sam tri sina, ali gore je što sam izgubila
poštovanje za njega.
- Nepravedna si prema njemu.
- Jesam li? Koliko je novca zaradio na strahu? Koliko ih je umrlo da bi moja obitelj postala vr~jedna da se
zbog nje ubija? Želiš li znati što slušam? Kako se smije kad opisuje kako je organizirao sinovljevo vjenčanje
kao paravan za ubojstvo. ~eliš li čuti što je učinio, kako me iskoristio, ksko je iskoristio svoje sinove?
- Baci vrpce. Ne sluš~j ih.
- Poslušat ću ih sve, jer me čak i na kr~ju Iagao. Rekao je da ne može počinuti, umrijeti u miru ne osveti li
Michaela kako dolikuje. Laži! Nije mogao u miru umrijeti dok ne uništi Paula Carollu. Nije mu bilo dovoljno
da je u zatvoru; ne, to je bilo suviše malo. Carolla je morao znati da ga je onc~je strpao don Roberto Luciano.
Njegova odluka n~je imala nikakve veze s Michaelom, Mario, već jedino s ~jim samim. Želio je dokazati
Carolli da ga je ipak pobijedio.
- Nije istina, Graziella.
- Nije? Koliko dokaza mu je bilo potrebno za njegove sudove, za njegov zakon? Da je moj suprug ostao na
životu i svjedočio na sudu, što misliš tko bi platio ceh? Paul Carolla? Ne, već moja obitelj, moji sinovi... Ionako
bi ih uništio. E pa, uspio je, i sad ne želim da išta ostane, išta. Moja unuka, moje snahe ne smiju saznati istinu.
Želim da prožive život bez stra
, ha. Želim da su slobodne, Mario.
Mario pokupi svoje papire, brižljivo ih slo~i i potrpa u aktovku. Zatvori bravice i položi ruke na vrh.
- Dobro, kako želiš..Javit ću ti se čim sve obavim. Ali moraš znati da ćeš predati muževe tvrtke koje su se
bavile poštenim poslovima, tvrtke koje su trebali naslijediti tvoji sinovi, u ruke baš onih ljudi koje prezireš.
103
- Mario, znam sve o svojim sinovima. Nemoj me držati za takvog naivca. I oni su bili u toj igri. Pročitala sam
dovoljno tvojih dokumenata da mogu toliko zaključiti. A shvatila sam kako si i ti igrao Robertovu igru. Neće
više biti la~i. Želim u grob otići mirna srca. A sad moram ići, danas je bio naporan dan.
Mario je tužno pogleda. - Uvijek sam te volio. Moraš to znati. Štitio bih te životom, ali nisam smio raditi protiv
njega. - Bojao si se? Reci mi, Mario, i ti si ga se bojao?
- Kako to misliš? S kime si razgovarala?
- Diegom Carusom. Bojao se čak razgovarati sa mnom. - Što si ga pitala?
Ona jedva primjetno slegne ramenima. Njegov puls se ubrza, a želudac ga počne još više mučiti. Neprestano je
gutao jake lijekove protiv kiseline, ali bol nije popuštala.
Graziellina opaska ga razdraži. Ruke su mu se tresle. Reče: - Graziella, nikad, shvati to, nikad nikoga ništa ne
zapitku~j. Želiš li nešto saznati, pit~j mene, mene.
- Tko su bili oni Ijudi? Zašto ste pretražili kuću?
- Da bi te zaštitili. Morao sam se uvjeriti da ovdje nema ničega što bi nekome moglo zatrebati ili što bi netko
mogao poželjeti, ništa inkriminir~juće, shvaćaš? Ljudi s kojima sam te upoznao vode stanovite poslove za
Luciana u Americi....
- Ali ti si ih se bojao?
- Ali ne... Ako ti se tako i učinilo, to je možda samo od umora.
- Mario, nije li bilo dovoljno la~i?
Žgaravica se pojačavala. Post,~jao je nestrpljiv. - Nisam se bojao radi sebe! S jedne strane, kažeš mi da
prekinem sve veze s Organizac~jom, a zatim, kad to učinim, optu~uješ me. - Ne optužujem te.
- Graziella, ne radi se o malim iznosima dolara i lira, već o milijardama! Ne shvaćaš li kako mi otežavaš?
Pregovarao sam s n~jvažnijim obiteljima da preuzmu don Robertove teritox~je u Americi - New York, Atlantic
City, Chicago i Los Angeles. Ali i sicilijanske obiteui takoder žele pregovarati. Iako je to pmtivno tvojim
željama, nastojim učiniti ono što je u tvom interesu. Tvoj zahtjev da sve rasprodam po bilo kojoj
104
cijeni samo je izazvao podozreqje. Takoder nastojim prebaciti novac na račun u nekoj švicarskoj banci tako da
vas ne opale porezom kojeg bi ovdje u Palermu morale platiti. Izgubila bi milijarde lira, milijune dolara na
poreze na ostavštinu. ... A onda mi danas jedan moj službenik...
Domino je morao sjesti. Nije mogao doći do daha. - U mom uredu zaposleno je šesnaestoro ~judi, svi rade na
sredivanju ugovora za tvoje kćeri i unuku. Ali danas se nešto n~je poklapalo... Vjerujem, iako ne mogu biti
siguran, da jedan kupac postupa po neči~jim naredbama.
Domino nikako nije mogao izgovoriti njegovo ime. - Mislim da Paul Carolla koristi lažna imena za kupn,ju
izvozne tvrtke u Palermu, uključqju~ i skladišta, dok...
Graziella lupi šakom o stol. - Kako je to dovraga moguće? On je u zatvoru, kako može pregovarati o kupnji?
- Ne pregovara on! Un~jmio je uude da to učine za njega, ali dok to ne provjerim, dok ne vidim tko stoji iza
svih kupaca... Evo, uvjeri se i sama, koliko ugovora, koliko je to posla. Sutra ću u R.imu provjeriti koliko
uspijem.
Dominovo izmučeno lice posivi. Graziella mu donese čašu vode i pridr~i je dok on ne nade tablete za probavu.
Kad popije vodu, ona ga obujmi oko ramena.
- Oprosti mi. Gnjavila sam te, izmorila, a ni riječi hvale. On je potapša po ruci. - Znaš da ću učiniti sve što je u
mojoj moći, to je sve što mogu. Ali sam umoran, umoran, a ovo - ovo danas. - Oč~jničkim pokretom podigne
svežar~j poruks svojih službenika.
Graziella ih vrati u torbu. - Otkriješ li da Paul Carolla pokušava kupiti ma i drvo naranče, obustavi prodaju.
Nema razloga iurbi; mo~emo počekati. Neka brodovi istrunu, skladišta nek propa,dnu u vodu. Rad~je bih
prosila na cesti nego ih prodala Carolli.
Mario joj se osmjehne. - Nikadnećeš ostati na ulici. Jamčim ti da ćete ti i tvoje kćeri uv~jek biti dobro zbrinute.
- Što ćeš ti, Mario, kad ovo sve prođe?
On zatvori aktovku. - Povući se u mirovinu i proživjeti starost u blaženom neznanju o tome što se dogada oko
mene.
105
Oduvijek sam si želio vrt, znaš li? A oduvijek sam živio u stanu bez ijednog izbočenog prozora.
Odoše do njegova automobila ruku pod ruku, gled~jući nekoć predivne vrtove. Domino se nasmije. - Možda bi
me mogla zaposliti. Dolazio bih i njegovao on~j travqjak. Tako je zapušten.
Graziella se nasmiješi. - Zaborav~jaš, vila se prod~je.
- Ah, da... Pretpostavljam da se ne sjećaš, bilo je to davno. St~jala si onc~je, ispred grmova, u velikom,
kićenom šeširu i rukavicama za vrt. - Ovo je moj svijet - rekla si mi. Bila si tako sretna, l~jepa, prelijepa.
Ona mu jače stisne ruku. - I bila sam sretna, Mario. Držali su me u neznanju, ali bila sam sretna. Tri sina,
muž, ova predivna vila - što bi žena više i mogla poie~jeti?
- Zacijelo ne mene. - Zacereka se. Ona mu otvori i pridrži vrata. Mario ubaci u automobil torbu, zatim sjedne,
ne želeći otići.
- Ja sam od ovoga učinila svoj svijet. Mislila sam da je zaštićen od svega.
On zakima glavom, prisjeć&jući se tog dana. Dana uoči onog kad je pronaden Michael.
Kao da mu čita misli, reče blago: - Mario, ja znam o Michaelu. Znam, a trebalo mi je reći. - Sagne se i položi
mu ruke na lice. - Sad znam da je jedini nedužan bio Michael. Roberto je druge iskorištavao, zar ne?
Constantino, Filippo?
Mario žalostan potvrdi. - Graziella, njemu n~je bilo lako nešto odbiti, a opet, bilo ga je lako zavoljeti. Volio
sam ga poput brata, ali imala si pravo: uv~jek sam ga se bojao. Ne, ne baš uv~jek... Sjećaš li se kad se vratio iz
rata? Bio je drukčiji, izmijenio se, postao osjetljiv.
Pogleda je, čak i sada okl~jev~jući da joj kaže istinu. Ali čega se sada imao bojati? - Graziella, želio je
prekinuti s njima, pokušao je, ali ga nisu puštali. Previše je znao, bio isuviše dragocjen.
Ona se odmakne od automobila i zatvori vrata. Mario doda: - Boravit ću u R,imu nekoliko dana. Zatrebaš li
me, u uredu će znati gc[je sam. Čuv~j se i odmar~j.
106
Graziella mu mahne, ali je i dalje grozničavo razmiš~jala o tome što je upravo čula. Istina, Roberto se poslije
rata izmijenio. Tih, povučen, užasno trom, što ona pripiše ~jesecima provedenim u logorima. Prošli su tjedni,
pa mjeseci, a Roberto nije pokušavao naći posao. Ona se zabrine. Dječaci su bili tek prohodali, a dodatna
sljedovanja od muževih prijatelja - ja4ja i pilići s crne burze koje je dobivala tijekom rata - prestadoše. U selu
je često bilo tako malo hrane da je osjećala grižn~ju sav
' jesti što ona nije morala gladovati. Uvijek je imala dovo~jno kruha, a kadšto čak i maslaca.
Graziella stane nasred velikog predvorja, ispunjenog antikvitetima i slikama, skulpturama i najfinijim
sagovima. Kakve li razlike od onog vremena. Sjedne na stepenice i zatvori oči, zamišlj~juć'a muža kao
mladića, kako radi vani, popravlja ograde, cijepa drva za vatru u kuhinji. Zima je bila vrlo hladna, ali njegovo
zdrav~je poboljšalo se z~jedno s tekom. Ali paketi su prestali stizati.
Graziella poklopi uši. Začuje sebe, riječi koje viče, ugleda c[jecu oko svojih nogu, a ona kriješti i zahtijeva da
Roberto nabavi hranu, djeca su mu gladna. Tada su Lucianovi prvi put ostali bez hrane. Odakle je dolazila
njihova hrana? Nikad nije pitala jer je znala da dolazi s crne burze, kao što je znala, dok mu je glačala bijelu
košulju i n~jbolje od~jelo, da ne ide tražiti posla u gradu jer ga ondje nije bffo. Sicilija,je osiromašila poslije
rata...
Graziella stane i prošapće u prazno, mramorno predvorje: - Uvijek sam znala.
Zastane na trenutak kod otvorenih izrezbarenih vrata blagovaonice. Iz nje je dopiralo ~ježno kuckanje
mramornog sata. Prode sobom, zaobide uglačani stol, poredane barokne stolice presvučene tamnoplavim
satenom, prode pokr~j neprocjen~jivih um,jetničkih slika, velikog svjećnjaka od gxuz~jskog srebra. Prode
ispod kristalnog i zlatnog lustera, pa uz vitrine punih ukrasa i vrijednih predmeta. Posvuda raskošno obilje.
Sjede u mu~evu izrezbarenu atolicu. Stiskala je naslone za ruke, dodirivala raz,japljene lavlje ra~je. -
Oduv~jek sam znala - prošapće ponovo. Ispred nje na stolu bio je arak papira s
107
jednim ispisanim retkom, Mariuvim urednim rukopisom: »Gennaro Baranza. Hotel M~jestic, Mondello.«
Adina n~je mogla doći k sebi kad Graziella uleti u kuhinju. - Krećemo u Mondello... trebat ću te.
- Mondello? - Adina se nasmiješi. R.odila se u Mondelu, ali n~je bila. onc[je mnoge godine. - Ali, gospodo,
nemate šofera. - Znam. Zato i trebam tebe. Držat ćeš mapu i davati mi upute. Ja ću voziti.
- Ne, gospodo, molim vas, nemojte voziti!
0 Graziellinoj vožnji u n,jezinoj obite)ji godinama su se pričali vicevi. Kad je naučila voziti, učinila je toliko
stete da su to svi zapamtili. Adina je obradivala povrtn,jak kad je Graziella automobilom probila ogradu od
pruća, vozeći unatrag. Graziella se tada povinovala i pomirila s time da je voze.
Ona~j usamljeni stražar na vratima imao je tek toliko vremena da otvori ~jihovo desno krilo pr~je nego što je
mercedes cvileći projurio pokra~j njega i prešao mu preko stopala. Poskakivao je od boli, a automobil je
cimnuo i zaustavio se. Gledao ga je sa strahom; činilo se kao da ide natrag prema n,jemu. Još jednom cimne pa
stane. Graziella se nagne kroz prozor.
- Da nitko nije ušao dok se ne vratim. - Si, gospodo Luciano.
Gledao je za automobilom koji je škrip~jući v~jugao po cesti u oblaku prašine. Graziella je odlučna izraza lica
sjedila za uprav~jačem, Adina pokraj nje, čvrsto sti~ćući svoju krunicu, stisnutih oči~ju. Otvori ih začuvši
Graziellin sm~jeh...
- Ovo je pravi užitak, Adina, uživam. Mapa ti je u prostoru za rukavice.
- Si gospodo, ali nemojte skidati ruke s volana, molim vas. Ja ću je već naći.
108
7.
Sofia je mrzila miris taksija u kojem je bila. Od njega joj pozli, a drmusanje i naginjanje bacalo ju je s jedne na
drugu stranu.
Posljednju dionicu puta morala je davati vozaču upute sve dok uskim, kamenom popločanim uličicama nisu
stigli do otvorenih, visokih ulaznih vrata skladišta, sada pretvorenih u tvornice. Ugleda svoje krojačice na
prozorima kako se dovikuju s muškarcima koji su radili za teškim strojevima u zgradi nasuprot. Žene bi
prepoznale njezin žuti maserati, ali na taksi nisu obraćale pažnju.
Sofia plati vozaču pa se popne uz onih nekoliko stepenica malo se zanoseći. U glavi joj se vrtjelo, usne osušile.
Natakne crne naočale.
Izašavši iz sjene zgrade na sunce, začuje uiurbani šapat: - Gospoda Luciano! - Žene su se brzo sklonile s
prozora. Sofia ude u zgradu na mala pokra~jnja vrata s natpisom
~S&N kreacije«, popne se uz usko stepenište; morala se čvrsto držati za drveni rukohvat da bi se uspela uz
stare, neravne stepenice.
Na prvom odmorištu Sofia se priljubi uza zid da bi dva radnika mogla proći noseći spise i skice. Uljudno joj
zahvališe. Htjede se uspeti do sljedećeg odmorišta, ali još dvojica sidoše, noseći pune ruke haljina. Gledala je s
prozora kako ih utovaruju u kombi s natpisom S&N. I~roz otvorena vrata ugleda u njemu dva ormarića s
dokumentima.
Stepenice do posljednjeg kata bile su prekrivene skupim sagom boje breskve. Otvori svježe oličena vrata s
ukusno iz
109
vedenim zlatnim natpisom S&N i ude u salon. Predvorje bijaše prepuno svježeg cvijeća.
- Buon giorno, gospodo Luciano. - Buon giorno, Celesta. Come sta? Mlada žena se zbuni. - Molto bene. - Nino
je ovdje? - upita Sofia.
- Si, gospodo, da ga pozovem? - Ne, grazie.
Sofia iz predvorja ode u vanjski prolaz. Prode pokr~j svog ureda i pride uredu svog ortaka. Vrata se otvoriše i
izidoše još dvojica iznoseći biljke i pretince s dokumentima. Nino Fabio pocrveni vidjevši je kako gleda u te
ljude, pa se vrati u ured.
- Što se dogada? - zanimala se Sofia.
- Pokušavam već tjednima doći u vezu s tobom.
Sofia stade pokr~j njegova praznog stola, otvori torbicu i izvadi cigaretu.
Nino zatvori vrata. - S tobom je sve u redu?
Sofia potvrdi kimanjem glave, baci šibicu u košaru za otpatke, pa se ogleda po prostoriji. - Što se dogada?
- Pa, prilično je očevidno. Odlazim.
Sofia uvuče dim, pa ga polako ispusti kroz nosnice. - Da, to mi je jasno. A kamo?
- Hoćeš li kave? - Da.
Nino otvori vrata i vikne da im skuh~ju kavu. Izgledao je rastrojeno. - Pokušavao sam nekako doći do tebe, da
ti osobno to ka~em. Dobio sam povoljnu ponudu. Imam ovu novu kolekciju za Milano, pa sam prihvatio. Već
neko vrijeme ielim otići. A sad imam priliku to i ostvariti.
- Nikad mi nisi ništa o tome govorio. - Sad je druga situac~ja.
- Kako to misliš?
Nino se uzvrpoljio. - Ne moram baš sve objaš~javati.
- Naravno da moraš. Dodem ovdje i nadem napol prazan ured, ti mi tek tako kažeš da odlaziš. Mislila sam da
smo ortaci. - Pokušavao sam doći do tebe.
Ona uzdahne, ljuteći se. - Pa vjerojatno znaš zašto se do mene nije moglo doći.
110
- Da, naravno. Pisao sam ti. Jesi li dobila moje cv~jeće i
pismo? - Da.
Ona službenica iz predvorja donese im dvije šalice kave, stavi ih na stol i udalji se bez riječi. Sofia reče: -
Vidim da svi zn~ju za tvoj iznenadni odlazak osim tvoje ortakinje. D~ješ otkaz kad si mi n~jviše potreban.
Kako si to namjeravao izvesti, sve počistiti pa mi onda napisati?
- Rekoh ti Sofia, pokušavao sam stupiti u vezu s tobom. - Već si mi to rekao. Koliko ljudi ide s tobom?
- Oni koje sam doveo.
- Tako. - Uzme svoju šalicu. Morala ju je pridržavati s obje ruke, toliko su joj drhtale. - Prilično podmuklo, ha?
Ovako se išu~jati na stražnja vrata.
- Ne šuljam se, Sofia. Da si malo više vremena provodila ovdje, znala bi da financijski ionako ne stojimo
naročito. A otkad, otkad...
- Otkad što?
Nino se nakaš~je, popravi ovratnik. Nije mogao odo~jeti da se na brzinu ne ogleda u zrcalo u pozlaćenom
okviru. Brzim pokretom popravi svoju izbijeljenu plavu kosu.
- Otkad su tvoj suprug i...
- Moj suprug nema nikakve veze s ovim poslom - otrese se ona, vrati šalicu na tanjurić, prolivši pritom kavu.
Nino podigne obrw, mičući usnama dok je sladio svoju kavu. - Možda je on imao mnogo više veze s ovim
poslom nego si ti ikad bila svjesna. Gled~j, Sofia, ne želim zalaziti u poj edinosti.
- Kako to misliš, više nego što sam bila svjesna? Ovo je moj posao. Moj muž s tim nije imao ništa.
Nino paž~jivo odloži šalicu. I njegova se ruka, kao i Sof~jina, tresla.
- Pa dobro, mo~da i trebaš znati nekoliko činjenica. Tvoj muž, Sofia, itekako je imao veze s ovim poslom.
Jednostavno, nikad ti nije dopustio da toga postaneš svjesna.
Odjednom joj klecnuše ko~jena. Sjedne u Ninovu stolicu ne želeći da on to primijeti. Nino se ponovo ogleda,
pa se okre
111
ne prema njoj. Bilo joj je mučno ud mirisa njegove jake kolonjske vode.
- Dogovor je bio, odnosno ja sam se trebao pobrinuti da ti nikad ne saznaš...
Ona ge prekine. - O čemu to govoriš? Kakav dogovor? Nino je prekine podigavši svoje briiljivo njegovane
ruke. - No dobro, reći ću ti sve. Ti si, dušo, bila naivka, udata žena koja nije znala što bi s vremenom.
- Nino, nemoj mi ti govoriti o mom životu.
- Željela si otvoriti butik, željela si se dokazati. Nije li tako? Bio ti je potreban dobar kreator, koji poznaje prave
~jude, dobre mušterije. Sjećaš li se kako si došla po mene i ukrala me Vittoriu? Odbio sam, nije li tako? Koliko
sam puta odbio? Ali ti si se namjerila dobiti Nina Fabia da ti radi kreacije za butik. Razmisli, Sofia! Zašto bi
neki mladi kreator prešao iz velike modne kuće nekom ortaku bez ugleda?
- A da mi ti to kažeš, Nino?
On slegne ramenima. - R,adi novca. Nakon što sam odbio, posjetio me tvoj muž. Ponudio mi je više, mnogo
više, Sofia, tako da mi je bilo teško odbiti. Prihvatio sam, a otad je, draga moja, jedini način na koji sam te
mogao napustiti bio da si prerežem vrat.
U Sofijinoj glavi nastao je košmar. Jedva da je sve to mogla pojmiti. Constantino, mili, dragi Constantino?
Nino nastavi. - Nemoj to krivo shvatiti, odlično smo se slagali. Ali dva butika i nekoliko poluuspješnih modnih
rev~ja godišnje teško da su pripomogli mojoj karijeri. Tvoje dvije trgovine poslovale su s gubicima. Nikad nisu
bile isplative. Imamo dobru klijentelu - barem bi tako trebalo biti; imamo dobre proizvode, ja sam dobar
kreator - ali istodobno prisiljen obavljati i sve druge poslove.
Sofiji se stisnulo grlo. Uspije prozboriti tek poslije nekoliko trenutaka. - Znači... moj muž te plaćao povrh
onoga što smo zaradivali u buticima. Želiš li mi to reći? Plaćao te povrh onoga što ti je pripadalo prema našem
ugovoru?
Nino ponovo uzdahne. - Takoder sam vodio unosnu katalošku prod~ju. - Ušuti nagnuvši glavu u stranu. - Geliš
li pogledati?
112
Odvede Sofiju u malu radionicu gdje;e osam krojačica krojilo platno po Sofijinom izboru. Zidovi su bili
pokriveni Ninovim skicama i uputama.
- Sve ove djevojke radile su na vjenčanici tvoje rodake, koliko ono tjedana? Što misliš, tko se za to vrijeme
nerada brinuo za butike, nabavljao materijale? Nove narudžbe stizale su sa svih strana, a na njih se nitko nije
obazirao, nije li tako? Osam cura radi do iznemoglosti... Sofia, to stoji novaca.
Sofiji se zavrti u glavi. Nastojala je odagnati sliku male Rose kako polako silazi niza stepenice vile Rivere.
Izidoše iz zgrade. Nino otvori neoznačena vrata drugog skladišta i pusti Sofiju preda se. Hod~jući prema
glavnoj radionici zaglušivala ih je buka šivaćih strojeva. Trideset i dvije žene podigoše glave, pa opet nastaviše
s radom. Sva smetena, Sofia je stupala iza Nina duž uskog prolaza, a on je podizao i bacao prozirne tanga
gaćice i negližee, gnusne grudnjake i haltere. Stigoše do dna sobe, do otvorenih ostakljenih vrata nekog ureda.
Nino se okrene i rukom pokaže prema radionici.
- Ovime se pokrivalo troškove tvojga posla, Sofia, ovime. Dodi u ured.
Obavijen oblakom dima jeftinih cigara, mali, proćelav muškarac u košulji rukava podignutih okruglom
vrpcom, zatečen ustane. Pogleda najprije u Nina, pa u Sof~ju.
- Silvio, ovo je Sofia Luciano.
Sofia provede ostatak prijepodneva pregledav~juči dvostruko knjigovodstvo: jedno za njezine butike, a drugo
za katalošku prod~ju intimnog rublja. Nino joj skrene pažnju na brojke.
- Kurve i kupler~,ji su glavni kupci. Prods~jemo na svim tržištima, pa čak i putem uličnih prodavača.
Ona nekako uspije zadržati prisebnost duha, ničim ne odavši kako je se to dojmilo, ali osjeti se nasamarenom,
budalastom. Ponosila se da je vlasnica. vlastitih trgovina, da ne ovisi o Lucianovima. A zapravo su, a da ona to
nije znala, oni vodili njezine poslove i držali je u neznanju.
Tjelesni miris gospodina Silvia bio je nesnosan. - Gospodo Luciano, vidite, mi sada ne znamo da li da
nastavimo s radom ili ne. Nitko nam ništa ne govori već šest mjeseci. Nino Fabio je sve nadgledao, ali budući
da on odlazi, ne znamo tko će se
113
dalje brinuti za naše plaće, izdatke. ... Imamo još narudžbi, ali moramo izdati novi katalog. Možemo jeftinije
proći, dobiti više gotovine, kao nekad s fotografijama, modelima, et cetera.
Sofia ustane i zagladi suknju. - Ova tvornica će se zatvoriti. Molim vas da svima isplatite ~jesečnu zaradu.
Silvio vidno problijedi. Gurne poslovne knjige prema Sofiji. - Ali, gospodo, ovo je vrlo unosan posao. Uvjerite
se i sami, postoji veliko tržište za takvu robu, za one žene koje se ne usude kupovati u trgovinama. Oglašavamo
u sex časopisima. - Tvornica je zatvorena.
Oznojeni Silvio pode za Ninom i Sofijom, jadikujući da ako je on nešto skrivio, ako je krivo vodio poslovne
knjige. Zastane nasred radionice, izmedu švelja i zaviče: - Imam narudžbe; ovo je kvalitetna roba.
Sofia se okrene prema njemu. Crven u licu, u ruci je držao žarko ružičasti negliže obrubljen paperjem. U
drugoj je držao grudnjak, košarica probušenih na vrhu za bradavice. Začuje svoj sm~jeh, stran, otužan.
Nino natoči veliku čašu votke i pruži je Sofiji.
- Nećeš se održati bez te radionice. Tvoji butici godinama bilježe gubitke. Želiš li nastaviti, Silvio je dobar,
vr~jedan čovjek. A pomisli i na djevojke; ostavit ćeš ih bez posla, a na stotine uličnih prodavača..:
- Zašto mi to nikad nisi rekao? Zašto?
Ninovo lice se ukruti. - Možda mi je bilo stalo do ~ivota. Nerazblažena votka palila joj je grlo. - A sada?
On slegne ramenima. - Sad je stanje drukčije. Kad bi htjela, lako bi našla kupca., ali ja se želim izvući iz svega
ovoga, Sofia. Misliš li da sam želio kreirati ono jeftino sranje?
Ona mu ponudi jedan od butika ukoliko ostane, ali on odbije rekavši da su butici izišli iz mode.
- Bankrotirat ćeš zbog njih. Oslobodi ih se sada, Sofia. Proda4j sve zalihe. Dobro zaraduješ na odjeći za kurve,
Silvio će o svemu brinuti, osim ako ti, naravno, nije potrebno s tim nastaviti.
Sofia iskapi svoje piće pa si natoči još jednu dobru mjeru. - A što je s onim kreacijama na kojima smo radili?
114
- Mi? - Nino iskrivi lice. - Odabiranje materijala, zlato moje, nije kreiranje. Pogled~j istini u oči, godinama ti
je bilo dano da se igraš poslovanja. Odrasti naposljetku. Uzimam svoje skice i odlazim. Ako ti se to ne dopada,
onda...
- S`to onda, Nino?
- Sofia, predugo se sa mnom postupalo kao s komadom mesa. Ne možeš me prisiliti da ostanem; pokušaš li,
ispričat ću novinarima priču o tvojoj kurvinskoj tvornici. To će ti upropastiti sve izglede da zadržiš mušterije
koje sam ti doveo. Sumnjam da će ionako dolaziti poslije svega što su pročitali u novinama o...
Pogleda ga u oči skinuvši sunčane naočale. - O čemu, Nino? O tome kako su mi pobili cijelu obitelj?
On uzdahne. - Ti si to rekla, ne ja. D~j, ohladi malo. Ovdje sam bio u zamci i sad želim iz nje. Što je u tome
toliko loše?
- Znači, ničim te ne mogu zaustaviti.
Odjednom se on opusti. - Lijepo od tebe. Pru~ila mi se velika prilika. Imat ću vlastitu kolekciju. Modna revija
u Milanu, a pokušat ću se probiti i na američko tržište. Sofia, shvačaš li da ne smijem čak ni spomenuti da sam
radio za tebe? Želim ići u Ameriku. Sazna li se da sam imao veze s Lucianovima, gotovo je s mojom vizom.
Tvoje prezime i očevidna povezanost, pa to je glavna tema u svim novinama...
Osjeti kako joj naviru suze, pa stavi naočale. - Idi.
Nije mu trebalo dvaput reči. Začuje kako se ispred ureda smije i šali s Celeste Morvannom. Zatim zavlada
čudna tišina. Napiše kratku poruku pa pozvoni po Celeste.
- Molim vas, natipks<ite mi ovo i stavite na oglasnu ploču. Celeste pribode poruku na ploču, a iene se okupiše.
Sofia im je davala otkazni rok od mjesec dana i plaću za šest tjedana. R,adionica za šivanje intimnog rublja i
salon će se tada zatvoriti.
Sofia kasnije sazna da je Nino Fabio podigao svu gotovinu s njihovog poslovnog računa, kao i bale svilenih
tkanina, večernje haljine i sve skice iz tvornice. Takoder je očistio i zalihe iz butika zbog čega je morala
otkazati i osoblju xaposlenom u
115
njima. Ona ih isplati vlastitim novcem, ne mareći što nije raspolagala prihodima kojima bi mogla podmiriti te
trnškove.
Službenici njezine banke su se uzbunili i zatražili hitan sastanak. Sofia nije mogla ponuditi čak ni svoj stan
kao jamstvo jer je i on bio dio Constantinove imovine. U dva tjedna prekorači svoj račun za milijune lira.
Sofia avionom odleti na Siciliju pa vlakom pode iz Palerma do malog sela Cefalu, gdje je ostavila svoje dijete u
sirotištu.
Odlučivši naći svog sina, sjedila je u maloj hotelskoj sobi oč&jnički se nastojeći dosjetiti nekog plana akcije. U
knjigu gostiju ne upiše se pod imenom Luciano, već pod svojim djevojačkim prezimenom Visconti.
S malog visokog balkona pružao se pogled na luku, kamenom poploča.nu ulicu gdje je živjela s m~jkom, hotel
u kojem je radila kao sobarica. Iznad krovova vidio se tora~j crkve, ali na njezino zaprepaštenje, na mjestu
sirotišta uzdizao se novi hotel od stakla i betona.
Sofia je lutala izmedu nadgrobnih spomenika ne mogavši pronaći m~jčin grob. Naposljetku položi cvijeće
pokr~j malog drvenog bezimenog križa i šapatom zamoli majku za oprost.
Idući od grobJja niz usku uličicu, malo toga prepozna. U dvadeset i pet godina mnogo se toga izmijenilo.
Izazivala je ljubopitljivost stanovnika; lijepo odjevena žena bila im je nepoznata. I u ono vrijeme bila je
stranac: mala Sofia Visconti, sirotica koja je dovela bolesnu m~jku u Cefalu nad~jući se da će ondje povratiti
zdravlje.
N~jprije su šaputali zbog njezine ljepote, ali kako su prolazili mjeseci, postajalo je očevidnije da je trudna.
M~jka joj nije doživjela da sazna za kćerkinu sramotu, ali je znala za ljubav svoje kćeri prema n~jstar~jem
sinu don R,oberta Luciana. Pokušavala je upozoriti Sofiju da od toga neće biti ništa, da momak iz tako ugledne
obite~ji nikad ne bi ni pomislio da se oženi njome, a naročito ako sazna da je i sama Sofia nezakonito dijete.
Gospodi Visconti lakne kad im l~ječnik preporuči da se
116
odsele u Cefalu; to će Sofiji pružiti priliku da zaboravi Michaela.
Selidba je progutala gotovo svu njihovu uštedevinu, a poslije nekoliko mjeseci ostatak ode na m~jčinu sahranu.
Sofia ostade bez prebijene pare. Što se više bližilo vrijeme poroda4ja, to je bilo teže raditi u hotelu. Nekoliko
posljed~jih tjedana živjela je u samostanu Srca Isusova, gdje su djevojke poput nje radile u praonici i pekari do
rodenja djeteta.
Spuštao se mrak. St~jala je ispred samostana, gledala u visoki krov, male prozore. Blijedo lice virilo je s
prozora jedne od soba na katu. I ona je nekoć bila ondje, uplašena i usamljena, odbačena.
Naglo se okrene i požuri natrag u hotel.
U maloj blagovaonici nekoliko gost,~ju šaptalo je o lijepoj ženi s finim nakitom i odjećom.
Sofia jedva da je srknula žlicu juhe ili zagrizla svjeiu ribu. Zagledala se u prazno, ruku preklopljenih u krilu.
Osjeti meku kožu, uglačane nokte, prsten s jednim dijamantom na rukama nekoć crvenim od ribanja podova.
Sjeti se kako je upoznala Michaela Luciana u maloj kavani gdje je radila kao konobarica kad joj je bilo
petnaest godina. Naravno da je znala tko je on. Svi su znali pristalog plavokosog mladića predivna osmijeha.
Postarija žena odnese nepojedeno jelo, ali Sofia to ne zamijeti. Nadvlada je vlastita prošlost. Prizove sliku
Michaelovog mladog lica, prisjeti se kako su vodili ljubav u n~jegovim voćnjacima prije nego je otputovao u
Ameriku. Obećao joj je doći, pisati, ali nikad to nije učinio. Više ga nikad nije vidjela. Te noći, te čarobne
noći, strgnuo je s nje njezinu jeftinu pamučnu haljinu, oduzeo joj nevinost, napravio dijete. Ta noć joj je ispu-
~jala snove, davala joj snagu dok joj je majka bila na umoru, u trudnoći i pri rodenju njezina sina.
Sofia se sm;ješkala, nježnom rukom milovala si vrat. Michael joj je darovao zlatni lančić s malim zlatnim
srcem.
- Želite li kavu, gospodo? Gospodo?
Sofia se okrene milo se osmjehnuvši konobarici. Na desnom obrazu pokaže se rupica.
- Grazie, grazie...
11?
Sljedećeg jutra ta ista konobsrica primijeti da je Sofia Vfsconti ponovo odjevena u crno pa se prijazno
osm,jehne. Pretpostavi da je ta lijepa žena s osmijehom madone udovica poput nje.
Ista svježina. Kameni zidovi, podovi, teška hrastova vrata, ništa se nije promijenilo. Opatica je šapčući zamoli
da počeka u hodniku. Ubrzo se vrati.
Sofia pode za njom kroz uski prolaz. Opatica zastane ispred malih vrata i pokuca. Ne sačekavši odgovora,
otvori vrata i uvede Sofiju.
Nadstojnica šamostana sjedila je iza velikog, bogato izrezbarenog stola. Nosila je male naočale bez okvira.
- Gospodo Visconti, sjedite. - Promatrala je sa zanimanjem Sofiju dok je ova podizala koprenu od fine čipke.
- Sestro Matilda? Sjećate li me se? Ja sam Sofia! Razgovarale su o vremenu kad je nadstojnica bila tek sestra
Matilda. Otad se mnogo toga promijenilo. Nažalost, sirotiste više ne postoji, ali sagradena je nova škola i novo
krilo za siromašne i potrebite djevojke poput Sof~je. Nadstojnica si nije mogla predstaviti Sof~ju ka.o mladu
djevojku - toliko ih je došlo i prošlo - ali kad joj je Sofia rekla razlog svoje posjete, prisjeti se. Sofia je željela
pronaći svog sina, d~jete rodeno u ovom samostanu.
- Žao mi je, ali svi naši zapisi o usvojenjima izmedu 1950. i 1974. godine uništeni su u požaru pr~je gotovo
trinaest godina. - Zar ne postoje neki drugi zapisi? A crkvene knjige? Nadstojnica se ispriča; dječaku će biti
nemoguće ući u trag.
Ponudi se pokazati Sofiji nove zgrade. Pristavši gotovo nesvjesno, Sofia krene za njom.
Sunce prodre kroz vrata. Sofia zakloni oči. - Dodite, pokazat ću vam našu novu školu. .
Sofia pođe za njom kao u transu. St~jala je i s~ješkala se dječici, a mislila je jedino na svoje d~jete, na mali
zlatni privjesak u obliku srca. U porodu je privjesak stavila u usta i zagrizla u njega tako da su ostale male
udubine od zubi. Kad je ostavJjala dijete, stavila mu je lančić i privjesak oko vrata.
118
Uhvati nadstojnicu za rukav halje. - Imao je lančić i mali zlatni privjesak. Volio je kad bih ga njihala amo-
tamo i posezao bi za njim svojim ručicama. Njihala bih njime dok ne bi zaspao.
- Žao mi je, Sofia. Ako se sjećaš, ostavila si dijete u sirotištu kako bi mogla naći posao. - Nadstojničine oči
zacakle se iza naočala. Sofia osjeti hladnoću u n4jezinu glasu. - U sirotištu je bilo mnogo djece; njihove m~jke
su sve obećale vratiti se. Vjerujem da si na odlasku iz Cefalua potpisala dokumente kojima si dala dozvolu da,
ne vratiš li se po svoje dijete, ono može biti predato na usvojenje. Jesi li potpisala takve dokumente?
Sofia potvrdno kimne glavom. - Zar ne postoji nitko s kim bih mogla razgovarati, nitko tko bi se sjećao? To
mora biti zapisano još na nekom mjestu. A liječnik?
- Umro je prije više od deset godina, spokoj mu duši. Sofiji se vrištalo, ali se prisili poći za u crno obučenim
likom koji joj je sad ponosno pokazivao gimnastičku dvoranu.
- Naš dobročinitelj bijaše vrlo darežljiv. Ovo je sve sagradeno njegovim novcem, a i nova kapela. Znaš dobro
da ovisimo o dobrovoljnim prilozima.
Prodoše malim dvorištem i vratiše se u glavnu zgradu popiti kavu. Nadstojnica, je smireno upita želi li vrh~je,
šećer.... Sofia ustane. - Sestra Flavia, sestra iz sirotišta. Sjećam
se, s njom sam razgovarala kad sam došla vidjeti je li moj sin još ondje. Ona je znala o usvajanju mog sina. Da,
tako je, sestra F'lavia.
Nadstojnica papirnatim ubrusom obriše kavu koju je Sofia prolila, pa je baci u koš. - Zašto sada, Sofia? Zasto
sada? Ostavila si ga, neka ti Bog oprosti. Ali, tražiti ga sada, je li to pošteno prema njemu? Naravno, ukoliko
ne postoji poseban razlog.
Sofijin glas se prelomi. - On je moj sin.
- Bio ti je sin i kad si ga ostavila. Znam da si i sama bila još dijete, ali donijela si takvu odluku. - Nadstojnica
sklopi svoje b~jele, glatke ruke kao da moli. Jedini njihov ukras bio je vjenčani prsten. Pogleda Sofijin
prste~jak.
- Molim vas, m~jko, preklinjem vas, pomozite mi. Kad bih samo mogla porazgovarati sa sestrom Flaviom...
119
- To, nažalost, nije moguće. Sestra Flavia zavjetovala se na vječnu šutnju prije pet godina. Sada je u samostanu
Svetog duha. Neovisno o promjenama koje su se dogodile u tvom životu.
Sofia osjeti silnu potrebu da ode. Nije mogla podnositi hladan glas te pobožne žene. - Ispričavam se što sam
vam oduzela vrijeme - reče, nestrpljivo prekap~jući po torbici tražeći čekovnu knjižicu. Ispiše ček i pruži joj ga
preko stola. - Smatrajte ovo darom.
Nadstojnica se zahvalno osmjehne uzevši ček, nastojeEi pritom da izravno ne pogleda u iznos.
- Luciano? Sofia Luciano?
Sofia prokune samu sebe zbog svoje nepromišljenosti. - Sad shvaćam.
Sofia se zbuni. Nadstojnica je zacijelo znala za umorstva, ali...
HIadno, oholo lice iskesi se. - Naš dobročinitelj, Sofia, bio je don Roberto Luciano.
Sofia pokuša nešto reći, ali nikakve riječi, ništa, ne uspije ugušiti krik u njezinoj glavi.
- Nije vam dobro?
Sofiji donesoše čašu vode. Zubima o~jeti hladno staklo, ali nije mogla gutati. Krik nije prest~jao. Voda joj je
curila niz bradu.
Zvuk otvaranja vrata, došaptavanje izmedu nadstojnice i osobe iza vrata, probije Sofijinu otupjelost.
Prestravljena što će propustiti priliku da upita ono što je toliko očajnički ~e~jela upitati da joj snage da
progovori.
- Molim vas, ne idite... Molim vas, dobro mi je. Nadstojnica ponovno sjedne. Vrata se zatvore.
- Don Roberto je osobno dolazio k vama? - Ne, nije. Poslao je predstavnika.
Sofia pogleda ravno u neprozirne oči. Nadstojnica skrene pogled, ne želeći pogledati Sofiju u oči.
- Sjećate li se njegova imena?
Sofia je promatrala te bijele ruke, sad opuštene, sad napete. - Mislim da se radilo o njegovu sinu.
120
Začu se tiho kucanje na vratima. Nadstojnica polako ustane. Njezina halja zašušta po kamenom podu, šarke
tiho zacvilješe, pa se ponovo začuje prigušeni razgovor. Vrativši se za stol, nadstojnica donese dnevnik. Otvori
ga, brzo ga prolista.
Sofia je promatrala kako one oči iza naočala nešto traže, iznova pročitav~jući stranicu za stranicom dnevnika.
Boji se, pomisli Sofia. Čega se boji?
Nadstojnica se nakašlje i pritisne hrbat dnevnika. - N~jprije je došao gospodin po imenu Mario Domino.
R,azgovarao je s ondašnjom nadstojnicom. S njim je bio Donov sin. Tražili su da im se da na uvid sva
dokumentacija o sirotištu.
Sofiju je sad obuzela neka snaga i ona zapita ljutito: Tko je uzeo moje dijete?
- Sofia, molim te, bilo je mnogo djece. Tvoje nije bilo jedino, a tek sam te povezala s našim dobročiniteljem
kad sam vidjela ime. Nijedno dijete nikad nije bilo dano na usvojenje bez majčinog pismenog odobrenja.
Morala si potpisati dokumente u vezi s usvojenjem.
- Je li Mario Domino uzeo moje dijete?
- Ugovoreno je usvojenje djeteta. O tome je postojao zapis, ali već sam ti rekla da su naši izgorjeli u požaru.
Sofia se pridigne, nagne preko stola i pograbi dnevnik, pa sjedne. Na gotovo praznoj stranici bila je ispisana
jedino službena zabilješka o darežljivoj donaciji don R.oberta Luciana. Datum je bio dva tjedna prije Sofijine
udaje za Constantina Luciana.
Sofia potrči dvorištem. Okretalo joj se u želucu. Nije se okretala, n~je vidjela nevoljno nadstojničino lice, kako
je učinila znak križa za posrčućim likom. Vrata se zatvoriše za Sofijom. Ledima se priljubi o grubi kameni zid
jec~jući u tami: - Znao je. Bože moj, od početka je znao...
Hodajući gore-dolje po hotelskoj sobi, Sofia je neprestano prolazila u mislima dogadaje koji su uslijedili kad je
otputovala u Palermo poslije rodenja svog sina. Planirala je tu posjetu ~jesecima, štedjela svaki dinar od onoga
što bi zaradila perući rublje.
121
Stigla je u vilu Rivera oc[jevena u rukom sašivenu ha~jinu i cipele koje su joj dali u Caritasu, odlučna da se
vidi s Mi.chaelom. Odbije li on to, zahtijevat će da razgovara s don Robertom. Ako je već neće oženiti, tražit će
da Michael barem novčano pripomaže za dijete. Imala je čvrstu nair~jeru vratiti se po svoje dijete u sirotište.
Stražar ju je otjerao jer je kuća bila u koroti, ali ona nije odstupila od željeznih vrata. Naslonila je lice na
rešetke i viknula da mora razgovarati s Michaelom Lucianom. Straiar ju je naposljetku odgurnuo od vrata,
opomenuvši je da se drži podalje od kuće i rekao joj da je Michael Luciano umro i da je već sahranjen.
Satima je sjedila uz cestu, ne mogavši se pomaknuti, toliko izvan sebe da se čak i danas ne može prisjetiti
onoga što se zatim dogodilo. Kasnije su joj rekli da je Filippo Luciano prebrzo ušao u zavoj i udario je.
Sofia se probudila u krevetu u vili Rivera. Nije znala gdje je. Pretrpjela je potres mozga. O njoj se brinula
Graziella, m~jka Michaela Luciana. Sofia je bila toliko ustrašena i zbunjena da nije rekla ništa. Na trenutak je
pomislila da je obite~j namjerava ubiti.
Sofia namoči ručnik pušt~jući vodu da joj hladi ruke. Jasno se sjećala svega što je zatim usl~jedilo, svega.
Lucianovi su je njegovali, nije bila ni u kakvoj opasnosti. Sofia je zapravo i ne hoteći pomogla Grazielli izići iz
duboke korote.
Graziellina njeinost i ljubaznost koje je iskazivala brinući se za nepoznatu osobu kao da je njezina vlastita
kćer, u~ju~jkala je Sofiju i ona počne snatriti da je to sve samo san. Kad se Sofia oporavila, odvezli su je u
jeftini motel. Dali su joj novaca da joj potr~je dok se ne oporavi, toliko da može početi raditi, a platili su i za
sobu. I na tome je moglo i ostati; ali tijekom svog boravka u vili upozna Constantina.
Rukama pritisne lice. Constantino je cijelo vrijeme znao za njezino dijete, odnio ga iz sirotišta. Nije mogla to
povjernvati, nije že~jela to povjerovati.
Ushoda se gore-do~je, prisjeć,~jući se odavno zaboravljenog trenutka kad ju je Constantino posjetio u motelu.
- Smijem li vas pozvati na večeru?
122
Nam,jeravata mu je reći za dijete, bila je na rubu da to učini. Ali nikad nije bilo zgodne prilike. Mo~da zbog
toga što je znala da se počeo zaljubljivati u nju?
Sofia se jednog dana zagledala kroz prozor motela i ugleda stražara koji se onomad ponio onako okrutno i
odvojio joj prste od vrata vile Rivera.
Požuri ulicom ogleda<jući se za njim. Naposljetku ga ugleda. Nasmije se, ne znajući sjeća li se on još nje.
- Ja sam Sofia Visconti, sjećate li se? Došla sam izraziti sućut obitelji Luciano, ali ste me vi potjerali, odgurnuli
na ulicu. Pamtite li me? Sjećate li se što ste rekli, što ste mi učinili?
- Žao mi je gospodice, ali nisam želio biti nepristojan. Znam da ste boravili u vili.
- Neću reći don Robertu.
Ugleda strah u njegovim očima. On se malo nakloni. Zahvaljujem vam, gospodice, u ime moje supruge i djece.
Bio je to mali nesporazum. Obitelj je...
Ona mu upadne u riječ, uzdignute brade. - Si, nesporazum. Obitelj je žalovala za Michaelom. Sada znam.
Sofia se vrati u sobu. Drhtala je, ali tada sama sebi čestitala. Bila je sigurna da on iz prevelikog straha za svoj
posao neće ponoviti svoj neugodni postupak. Tako i bi. Kad je Constantino počeo pozivati u vilu, isti čovjek
koji je nekoć otjerao Sofiju, sad bi joj se ponizno naklonio. Uskoro je shvatila da don Roberto zapošljava
mnogo ljudi i da je stražar na vratima preniskog ranga da bi ga ov~j osobno poznavao.
Činilo se da Graziella podržava vezu izmedu svog sina i ~malog nahočeta«, kako je nazivala Sof~ju. Ipak su se
sast~jali isključivo kad je don Roberto izbivao. Otkrivši da mu sin udvara Sofiji, provalio se pakao.
Sofia sjedne i počne četkom češ)jati kosu. Pomisli kako je Constantina više željeIa nego voljela. Željela je
lijepe predmete koje je vic~jela u vili. Michael je bio mrtav, ali njegov brat, povučeni, mucavi Constantino,
oč,~jnički se zaljubio u nju. Čim je okusila ~jihov način života, poželjela je postati jedna od Lucianovih.
123
Da bi ostvarila tu ambiciju, napustila je svog sina, uvjerena da je obitelj nikadneće prihvatiti sazna li Don o
c(jetetu. Zagledala se u svoj odraz u zrcalu, nastav~j~jući se češ~jati polaganim, jednoličnim pokretima. Znala
je da se Don raspitivao o njoj kad je saznao za Constantinovu namjeru da se ~jome oženi, ali bila je uvjerena
da je njezina tajna sigurna. Michaelovo ime nije bilo navedeno na djetetovom rodnom listu.
Sjeti se dana kad je otkrila da joj je netko pretražio sobu u onom motelu u Palermu. Istog dana nen~javueno je
posjetio don Roberto. Raspitivao se o njoj, o njezinoj obiteui, a napose o njezinoj m~jci, davši joj na znanje da
zna sve o njezinoj prošlosti.
Uvjerena da je saznao za dijete, baci oprez u vjetar. Pogleda ga u lice užarenih očiju, spremqjući mu se sasuti u
lice da je to dijete kopile njegova vlastita sina, ali ne ukaž~ joj se prilika. Don joj svojim snažnim rukama
obujmio lice i rekao da u njoj ima žestine i da mu se to dopada. Ovlaš dometne da se njezina ma4jka može
ponositi svojom kćeri, iako se nije nikad udavala. Draga je njemu koliko i njegovu sinu.
Sofia rastvori prozore i izide na balkon, prisjetivši se Donovih riječi: - Sofia, moraš shvatiti da te ovo pitam
zato što brinem za svog sina. I ti ga voliš, zar ne?
Bojeći se progovoriti, bojeći se reći nešto što bi mu pokvarilo dobro raspoloženje, ona kimne glavom. A on da
svoj blagoslov. Odobri da se njegov stariji sina o~eni jednom nezakonitom sedamnaestogodišnjaki~jom.
Prsti joj se zgrče na ogradi balkona. Posl~je je postala Donova ljubimica. Bila je dobra supruga Consta.ntinu,
izvukla je tog povučenog mladića iz njegove ljušture. Rodivši dva unuka još više je omilila Papi.
Sada je znala da je.Don saznao za njezino dijete. Medutim n~je znao da je njegov ljubljeni sin Michael
c~jetetov otac. Sve te laži, don Robertovo brižljivo prikrivanje prošlosti svoje snahe--~jubimice, čemu? Zašto to
nije iskoristio kao razlog pmtiv vjenčanja? Osim ako je Constantino sam otkrio istinu i, uz Mariovu pomoć,
pobrinuo se da don Roberto nikad ne sazna. Ali zašto bi u tom slučaju naveli Donovo ime kao dobročinitelja?
124
Sofia se čudno nasmije. Toliko se toga dogodilo, toliko udaraca, patnji. Smijeh joj zazvuči prazno i muklo:
ništa joj više nije ostalo što bi se moglo uništiti. Povrh duševnih patnji mučio ju je i osjeća,j da je izdana, da je
marioneta. Ali tko je vukao konce? Tko je bio dovoljno snažan da pokrene takvu zavjeru dostojnu jednog
Macchiavellija? Graziella? Sofia bijaše uvjerena da je stalo~ena i duboko pobožna Graziella bila neupućena u
to. To je mogao biti jedino don Roberto. Ali i Constantino se okoristio njezinim poslom. I o svom mužu mnogo
toga nije znala. Ne može se obratiti nikome tko bi mogao potvrditi njezine sumnje ili je utješiti. Preplavi je
osjeć~j izdajstva i pojača te~inu koja ju je otprije pritiskala.
Vrativši se u sobu, prisili se leći u krevet. Valium joj ne pomogne; od ~jega osjeti želju da se prepusti tom
osjeć~ju nemoći, da učini t~j jedan korak i prepusti se potpunom zaboravu. Kapci joj se spustiše, a zatim je
naglo preplavi vrućina. Udahne zraka, kao da će joj se srce rasprsnuti. Nadimala se da dode do zraka.
Naposljetku se u njoj nakupi bijes, izlazeći iz utrobe. Sve je izgubila zato što je bila jedna od Lucianovih, ali
nisu je još uništili.
Njezin sin jedini je živ Luciano. Graziella će ga morati prihvatiti. Neprilično i potresno, ali nezakoniti sin
Michaela Luciana bio je jedini muški izdanak obitelji. Netko zna istinu, jedina osoba za koju je bila sigurna da
će joj pomoći. Bude li potrebno, prisilit će ga. Mario Domino.
125
8.
Stan Maria Domina u Palermu bijaše prazan. On je, zapravo, bio u Rimu, blizu Sofije.
I u te rane sate već je radio u svojoj sobi u hotelu Raphael. Sjedio je za stolom u stilu Luj XIV, papira
naslaganih uz laktove i noge. Otvorio je balkonske prozore iako je soba imala rashladne ured~je. Ulice će se
uskoro ispuniti ljudima, automobilima i bukom, ali sada u zoru bilo je prilično tiho. Toliko se zadubio u posao
da je poskočio sa stolca kad su mu donijeli doručak. Srce mu je tuklo.
Ispijao je šalicu za šalicom kave. Na mnogim svojim dokumentima crvenim flomasterom napisao je inic~jale
»P. C.« Ušao je u trag kupcima više od desetak Lucianovih podružnica. Ta4j ga je trag doveo do banke u
Rimu, do broja sefa u trezoru. Un~jmio je dvojicu da motre dok netko ne dode podići sadrž~j sefa. Utvrdio je
da se radi o Enricu Danteu, ortaku Paula Carolle u nekom noćnom klubu. Ali kupoprod&jni ugovori glasili su
na Vittoria Rosalesa. Domino je vjerovao da je to ime lažno.
U banci su mu rekli jedino to da na računu stoji dovoljno novca za podmirenje svih obaveza.
Domino pregleda fotogra.fije na kojima se vidio Dante kako vadi sadrž~j sefa te kako uplaćuje goleme iznose u
gotovini na račun Vittoria Rosalesa. Bio je uvjeren da Dante sve radi u ime Paula Carolle, što je značilo da
Mario mora obustaviti prodaju. Uzdahne. Poslu nikad kr~ja. Nikad mu kra4ja. Želio se vratiti u Palermo, ali
morao je obaviti još jednu posjetu. Nije joj se radovao. Znao je da će to biti dug i mučan sastanak.
126
Pravnička tvrtka koja je obavljala poslovne transakcije za Lucianove, bila je spora i Domino ih je ~elio
po~uriti. Jedan od poslova kojeg su obavljali bila je Sof~jina kataloška prod~ja intimnog rublja. Zgrada u kojoj
je bila ta tvrtka pripadala je obitelji i ponudena je na prodaju. Uz to su išle i dvije stambene zgrade i tri
benzinske stanice.
Domino se umije hladnom vodom i obriše tapk~jući se ručnikom. Zagleda se u svoj odraz u zrcalu kupaonice,
ali ugleda don Roberta kako sjedi za svojim velikim izrezbarenim stolom i riše krugove na komadu papira, a
zatim crtež pokazuje njemu.
- Vidiš, stari moj, veliki vanjski krug ispunjen je malim tvrtkama, poput neke vojske. Oni zbunjuju neprijatelja
i štite nutarnji krug. Meni je stalo jedino do tog nutarnjeg kruga; tu je sve po zakonu i tu leži moć. Desi li mi se
nešto, pirane će mi grickati pete. Morat će progristi vanjski krug, a dok oni njega grick~ju, ti ćeš imati
vremena pobrinuti se da središte ostane čvrsto, nedirnuto za moje sinove.
Domino uzdahne. Nutarnji krug je bio načet, a golema svojina koju je Luciano toliko želio održati - dokovi,
skladišta, brodovi - sve zatvoreno. A nema više ni sinova da to preuzmu.
Bol u Dominovom grudnom košu više n~je jenjavala. Tablete nisu pomagale. Zabilježi u svoj kalendar da ode
na pregled po povratku u Palermo.
Adina unese limunadu. Ruke su joj još drhtale. Graziella je sjedila nepomućena, zatvorenih oč~ju, lica
okrenutog prema suncu. Bile su u maloj kavani uz cestu nadomak Mondella i čekale da im poprave automobil.
Popravak je tr·~jao već dva sata. S druge strane ceste, mehaničar je leiao ispod mercedesa, na kojem su se
vidjela tri velika ulupljenja. Nisu doživjele tri sudara, već samo jedan, ali neobičan, u koji su bili umiješani
rasvjetni stup i jedno stablo.
- Ova nije dobra poput tvoje, Adina - reče Graziella, s gadenjem podigavši čašu.
- Ne, gospodo. A da podemo taksijem? Popravak će možda potr~jati.
- Ne, nemamo razloga žuriti.
127
Adina uzdahne. Uzruja se od pomisli na daljnju vo~nju s Graziellom za upravljačem. Malokad bi prebacila iz
druge brzine, a automobil bi cimao. Odmakli su tek desetak kilometara od Palerma, ali već im je i to oduzelo
veći dio pr~epodneva.
- Kad prodemo autobusni kolodvor, poznajem svaku ulicu, ali ovako vozeći se...
- Ne trebaš se ispričavati, Adina. Vožnja je bila ugodna. Uživala sam.
Adina odloži čašu na pladanj. Čaša zazveči, ali Adina ne reče ništa.
- Adina, znaš li nešto o tom hotelu ~M~jestic«?
- Ne, gospodo. Nisam bila ovdje od d,jetinjstva. Pozn~jem jedino svog bratića. Sad je to popularno turističko
m,jesto, drukčije nego kad sam ja bila djevojčica. Tada je to bilo ribarsko selo, ali plaža...
- Znam, znam. Kad su dečki bili mali, dolazili bismo s njima. Idi i raspita4j se o hotelu.
Adina prijede ulicu i zadrži se u podužem razgovoru s mehaničarem. Poslije stanovitog vremena vrati se
Grazielli.
- Pozn~je mog bratića. - Adina sjedne i privuče stolicu bliže. - A pozn~je i Antonia Baranzu, sina onog starca.
Oni ne vole posjetioce; starac malokad izlazi. Da n~jprije porazgovaramo s mojim bratićem?
- Kako želiš. Koliko će još potrajati popravak?
- Neće dugo. Probušile smo rasplir~jač. Znam pravac; neće biti nikakvih problema. NMajesticH je na drugoj
strani glavnog trga, nedaleko od kuće mog bratića.
Sat kasnije mercedes je poskakivao trgom što je mnoge starce, koji su u hladu pili pivo, natjeralo na hihotanje.
Adina, koja je rekla da nikoga ne pozn~je, cijelim putem naginjala se kroz prozor, obrać~jući se, po
Graziellinoj procjeni, svim stanovnicima grada. Budući da je ulica bila preuska za automobil, Adina predloži
da ga parkiraju na trgu. Ona će porazgovarati s bratićem i odmah se vratiti. Vratila se kroz pola sata.
128
Graziella je bjesnjela, ali Adina ne obrati pažn,ju na to. Doimala se uzrujanom dok su kretali s trga uskom
cestom prema sjeveru.
- Gospodo, »M~jestic« je kavana. Iznajmljuju sobe. Ime~ju nakoliko stolova, ispred i mali bar u kojeg
uglavnom zalaze domaći. Nema mnogo turista. - Ona zamoli Graziellu da se na trenutak zaustavi. - Scusi,
gospodo, ali moram vas zamoliti da budete oprezni.
- Adina, već sam se uvježbala. Znam sve brzine.
- AIi, gospodo, ne govorim o tome već o obitelji Baranza. - Snizi glas do prigušenog, urotničkog šapta. - Neće
razgovarati s vama, neće vam dopustiti da vidite starca. Njegov sin posvuda govori da je starac senilan, ali moj
bratić pozn~je ženu koja pomaže u kuhinji. Ona kadsto izvede starca u šetnju i gura ga u stolici duž luke.
Ondje je mali bar s nekoliko stolova na otvorenom. Danas poslijepodne će ga odvesti tamo, pa ako ga
pričekate, ona i ja ćemo...
- Poznaješ je?
- Si, gospodo, išle smo zajedno u školu. Morate pričekati. Oni znaju tko ste, gospodo.
- Samo zato što ti to siavljaš na sva zvona. Nije važno. Važno mi je jedino da razgovaram s Gennarom
Baranzom.
- Obitelj Carboni upravlja ovim dijelom grada, gospodo. Sestra mog bratića radi za Alessandrini Carbonia. I
Baranzin sin radi za Carbonijeve.
- Čekat ću, Adina, ali ne previše.
Gennaro Baranza imao je na glavi slamnati šešir. Na jednoj strani izgledao je kao da ga je sažvakao pas.
Takoder je na vrhu svog gomoljastog nosa nosio čudne ružičaste ženske sunčane naočale. Sjedio je pogrbljeno
u stolici. Ostatak njegova tijela doimao se usukanim.
Neugledna žena koja je gurala kolica mahne Adini, i ova joj požuri ususret. Razgovarale su gur~jući starčeva
kolica prema Grazielli. Smjestiše ga u hlad.
Gled~jući u drhturavog starca u moljcima izgrizenom slamnatom šeširu, Graziella pomisli da samo nepotrebno
gubi vrijeme. Tada začuje njegov slab glas.
129
- Plakao sam za vašom obitelji, gospodo.
Govor mu je bio nerazumljiv, a usnice ovješene u stranu. On jedva pri~jetno slegne ramenima i pokaže na
usne. - Prije dv~je godine imao sam srčani udar. To je još pogoršalo stanje.
Ona prošapće: - Znači, vi znate tko sam ja?
- Si, gospodo, znam. Mnogo smo se puta sreli. Tada sam bio mlad.
- Oprostite mi, ali ne sjećam se.
Gennaro ponovo podigne ramena. Jedna ruka bila mu je oduzets, ali je drugom čupkao ispleteni šal prebačen
preko koljena. - Moj sin svima govori da sam senilan, ali ja ništa nisam zaboravio. Možda samo ono što se
mora zaboraviti.
- Poznavali ste mog sina Michaela? - upita Graziella. - Si, dobro sam ga poznavao. Naučio me pisati i čitati.
Proveli smo šest tjedana u planinama. Volio sam vašeg sina, bio je - on stavi dobru ruku na srce - andeo.
Zašutiše na tren. Graziella uzdahne. - Nisam znala da je bio ovisnik o heroinu. Tek sam nedavno otkrila.
- Don Roberto je rekao da će iščupati jezik onome tko vam to kaže. Ne bi mogli takvo što zaboraviti.
Progan~jalo bi vas, vjeru,jte mi.
- Gennaro, pa uspomene na moje sinove su mi jedino što imam. Izgubila sam tri sina.
- Znam. Ja imam dva, a bilo ih je četvoro. A i moja braća, svi su pomrli.
Ona se nagne prema njemu. - Recite mi kako je umro Michael. Recite mi sve što znate.
Nije mu mogla vic~jeti oči iza ružićastih naočala. On okrene lice, kao da n~je mogao podnijeti njezin pogled. -
Ne sjećam se. Mozak mi je kadšto mrtav kao i t~jelo.
- Ne vjerujem vam.
- Vjerujte mi, gospodo, da imam velikih razloga zaboraviti dan smrti vašeg sina, jer su me ostavili misleći da
sam mrtav. Možda bi bilo bolje da sam umro. Sjećam se jedino bola, bola koji me prati dan i noć.
Vrućina je čak i u sjeni bila nepodnošljiva. Ona predloži da ga odgura malo niže do luke.
130
Uza svu svoju krhkost, Gennaro nije bio lagan poput perca. Bilo joj ga je teško gurati, ali napos>jetku stignu
do krqja luke. Graziella okrene stolicu prema moru.
Gennaro iskrivi glavu i osmjehne se, gledajući u ribarske čamce živih boja usidrenih u luci. - Tko je bio Kralj
Lear? Graziella pogleda u starca. - Kralj Lear? Lik iz Shakespeareove drame. Zašto pitate?
NeEkao se. - Pozn~jete li Diega Carusa? - Da, pozns4jem ga.
Zašutiše na tren, a tada Gennaro počne pripov~jedati svojim napuklim glasom. - On je bio s don Robertom te
noći. Rekao mi je da je Don nosio sina poput djeteta, omotanog u plahtu koju je strgnuo s kreveta. Nitko nije
znao što da mu kaže ili što da učini. Stojeći na vratima, noseći sina, urliknuo je. Caruso mi je to rekao. Rekao
mi je da je to bio najgori zvuk kojeg je on ikad čuo, samo jedan krik, i to ga je podsjetilo na kralja Leara. Ali
nisam nikad saznao što je time mislio. Još ne znam.
- Bio je to silan kralj. Umrla mu je n$jmil~ja kćer i on ju je nosio na rukama. Mislim da taj stih glasi: - Zavijaj,
zavijaj... Gennaro se namrgodi. - Kćer, a ne sin, a?
Graziella okrene Gennarovu stolicu prema sebi. - L~judi koji su mi ubili sina, bili su Amerikanci? Tražim
samo da mi kažete što znate. Nikad neću tražiti da se pojavite na sudu, ili vas prisi~javati da svjedočite. Ovo je
samo za mene, Gennaro, za mene, Michaelovu mamu...
On teško uzdahne. - Bili su Amerikanci. - Znali ste im imena?
- Ne. Pokazali su mi mnoge slike. - Tko vam ih je pokazao?
- Don Roberto. Prepoznao sam im lica, ali im nisam znao imena. Ali on ih je našao. Jednog po jednog.
Oporo se nasmije. - Don Roberto je pronašao, do pos~jednjeg, sve momke koji su u Americi popušili makar
samo jednu cigaretu s Michaelom. Nijedan nije umakao.
- Jesu li ti Amerikanci priznali da je Paul Carolla naručio ubojstvo mog sina?
131
Gennaro okrene lice. Graziella mu strgne naočale s lica i zapanjeno ustukne. Jedna očna šupljina bila je
prazna, kapak - ogroman ožiljak.
Glas mu zazvuči molećivo. - Gospodo, moje naočale, molim vas.
Ona ih odmakne. - Lenny Cavataio je preživio. Sjećate li ga se?
Gennaro iskrivi lice. - Bio je posljednji, jedini koji je sve znao, ali i on je mrtav. Gospodo, molim vas, moje
naočale. Ona mu ih vrati, ali ih Gennaro ne uspije navući. Graziella
mu pomogne, pa nježno položi ruku na njegovo rame. - Oprostite mi... Dugujem vam objašnjenje. Nastojim
shvatiti zašto je moj muž čekao tako dugo, ako je znao za udjel Paula Carolle u tom ubojstvu. Zašto je čekao?
Gennaro je gledao preda se. Morala se prignuti da ga čuje. - Don Roberto je imao još dva sina, svoju obite~j.
Raspolagao je dokazima tek kad je pronašao Lenny Cavataioa. Tada je imao pravo zahtijevati pravdu. Ali bilo
je prekasno. Carolla je već bio u zatvoru.
Graziella se prigne još niže. - Ako je istina ovo što ka~ete, zašto se ponudio da zamijeni Lenny Cavataioa kao
svjedoka optužbe?
Gennaro je pogleda u lice. - Ne znam, gospodo, ali postavši svjedokom na sudenju Paula Carolle, potpisao je
smrtnu presudu. hjudi bi ga više poštovali da je uzeo pištolj i ustrijelio Carollu. Možda je ipak predugo čekao.
Ona čvrsto uhvati naslon Gennarovih invalidskih kolica dok ih je on svom snagom pokušavao okrenuti.
- Tko je naručio ubojstva mojih sinova, mojih unuka? Recite mi!
Osjećala je njegovu unezvjerenost. - Ništa ne znam, gospocio.
Neki dječačić dotrči po molu. Približivši se, počne vikati i mahati. - Deda! Deda!
Gennaro pogleda u dijete koje skoči sa zida. Dijete osjeti djedin strah, pa zavrišti, odmakujući Grazielline ruke
s njegove stolice.
132
Ona grubo odmakne njegove ruke. - Moj suprug vas je mogao prisiliti da svjedočite na sudu, bili ste svjedokom
smrti mog sina. Ostali ste mu dužni; vratite dug meni. Je li to bio Paul Carolla?
Adina začuje Graziellin povišen glas, vriskanje djeteta. Sva usplahirena potrči prema njima.
- Gospodo! Gospodo!
Iako slab, Gennaro se okrene prema Grazielli. Hrapavo je vikao: - Ništa ne znam, ja sam nitko i ništa!
Preklinjem vas, držite se podalje od moje obitelji.
Oko mercedesa okupiše se djeca poput pčela oko meda. Potezali su retrovizore, a znak je već nestao s poklopca
automobila. Adina poleti prema njima, uzdignutih ruku.
Tek što su krenule, mali citroen pojavi se iz sporedne ulice i prepriječi im put. Vozač je bio zdepast muškarac,
odjeven u prugastu košulju bez rukava i staru platnenu kapu. Istrči iz automobila uzdignute pesnice kao da će
udariti po prednjem staklu. Potegne ručku na vratima. Lice mu je bilo crveno od ljutnje, vikao je i psovao.
Graziella snažno pritisne gas. Mercedes poskoči uz cvilež guma i odbaci citroen u stranu. Muškarac poviče za
automobilom: - Da niste dolazili ovamo, klonite nas se!
Gennarovog sina popusti bijes vidjevši da je mercedes otišao. Sopčući od straha okrene se k ocu kojeg su
upravo gurali prema njemu.
- Ti šašavi, stari blesane! Što je htjela? Što je htjela? - Nije važno što. Žensko, što ona može učiniti?
Sin skine kapu i otare glavu. Istina. Što može učiniti ona, starica?
- Dakle, što je htjela?
- Reci, znaš li tko je bio kralj Lear?
Sin pljune na zemlju pa naloži onoj ženi da odvede starca u hotel. Vikne za njim da će odsad ondje i ostati.
Gennara je boljelo tijelo od drndanja po kaldrmi, a u oku ga je probadalo. Ali se okrene i vikne: - Ov~j hotel,
novac za pivo, sve su ti to priskrbili Lucianovi.
- A tebi su Lucianovi priskrbili invalidska kolica.
133
- Ali znam čitati i pisati...
Starca odvukoše uskim stepenicama i uguraše u predvorje hotela. U sigurnosti svoje zamračene sobe, podigne
svoje izmršavjelo tijelo iz stolca i prebaci se na krevet. Odahne od olakšanja. Odloži naočale, pa protrlja očnu
duplju zdravom rukom. Jedan je metak još bio u njegovoj lubanji, a drugi u kičmi. Mnogo puta je poželio da je
one noći umro, noći kad je ugledao Donov automobil na planinskom putu. Stražar, s~ješten visoko na brdu,
dojavio je to baterijom, pretpostavlj~jući da Don dolazi posjetiti sina. Putnik u sutomobilu nosio je sličan
ogrtač, vozač je bio Donov tjelohranitelj, Ettore Callea, ali kad se sutomobil zaustavio pokr~j kolibe, dva
muškarca su se podigla sa stražnjih sjedala i zaštektali mitraljezima. Dva čuvara, jedan od njih Gennarov brat,
ostali su mrtvi na mjestu. Gennaro je potrčao prema Michaelovoj sobi, zaviknuvši da ga upozori. Upravo je
stigao do vrata kad su mu meci proparali tijelo.
Ležao je u nesvijesti možda nekoliko trenutaka, možda nekoliko minuta. Napadači su pomislili da je mrtav. U
polusvjesnom stanju vidio ih je kako muče i tuku mladića kojeg je nazivao Andelom. Ništa nije mogao učiniti.
Nije mogao ni viknuti. Ležao je u vlastitoj krvi ondje gdje je pao i slušao jezive krikove.
Kad su otišli, usput podbočivši izrešetano tijelo Donovog vozača uza stup, Gennaro se nekako dovukao do
Michaela. Njegov Andeo ležao je poput slomljene lutke. Lice mu je bilo unakaženo.
Prolazili su sati. Krv mu je oticala iz tijela, a bol je bila toliko žestoka da je bio uvjeren da je u paklu. A zatim
svjetla automobila, glasovi... Don Roberto je omotao svog sina u okrvavuenu plahtu i ponio ga poput djeteta.
Njegov jauk odjekivao je planinom, jeziv zvuk. Čuo ga je Gennaro, a ne Caruso. Zašto je lagao?
Vrativši se u stan, Domino nade u hladnjaku juhu i piletinu koju mu je ostavila domaćica. Stavi to na mali
pladanj pa odnese u spavaću sobu. Bijaše preumoran za jelo, a i vrućica u predjelu srca pogoršavala se. Sjedne
na rub kreveta i popije čašu mlijeka.
134
Otkrio je ne samo vezu s Carolloni već i bankovne pronevjere; milijuni zaradeni prijevarama. Povrh svega
toga, unutar njegove vlastite tvrtke nešto nije bilo kako treba; ~judi u koje je imao povjerenja sustavno su
odlijevali goleme iznose novca koje je trebalo pohraniti na bankovni račun Lucianovih u Švica.rskoj. Sve je
izmaklo kontroli. Osjećao se nesposobnim prevladati to stanje.
Uz njegovo uzglavlje st~jale su mnoge fotografije, a na svima su bili članovi obitelji Luciano. Smatrao ih je
svojima. Onu s Graziellom na dan vjenčanja često je s ljubavlju dodirivao pita,jući se bi li ona tako sjajila od
sreće da je um,jesto Roberta Luciana sta,jao on.
Domino bijaše vrlo imućan. Njegova cueca bili su vrijedna umjetnička zbirka i brižljivo odabrani antikviteti.
Izvadi d~epno računalo pa pokuša izračunati koliko gubitaka bi mogao pokriti sam. Iznevjerio je Graziellu,
iznevjerio je njezine snahe i unuku. Prstima je prebirao po računalu. Najednom se sledi: ruka mu se ukoći od
boli. Nije mogao doći do daha. Bol je postajala sve jačom. Posegne za telefonom, okrzne ga vrhovima prst~ju.
Telefon taj tren zazvoni. Zvonjava je bila prodorna, uporna, ali se nije mogao pomaknuti još tih nekoliko
centimetara....
Odmah po povratku u Rim, Sofia pokuša nazvati Maria Domina. Pusti telefon da zvoni. Dugo je čekala da
netko podigne slušalicu, a zatim odustane pa okrene broj vile Rivera, ali ni ondje se nitko ne javi. Ushoda se po
sobi, pit~jući se što da učini. Pozove portira i zatraži da joj donese svu pristiglu poštu.
Portir tiho pokuca na vrata i preda joj dvodnevnu poštu i jutarnje novine. Gledao je u pod nastojeći se što prije
izgubiti. Sofia zatvori vrata i ode u besprijekorno uredni dnevni bo
ravak. Čak su i svi ukrasni jastučići bili na svom mjestu. Gdje je nekad bilo toliko galame, vladala je samrtna
tišina. Koliko je samo puta podviknula na dječake da se smire?
Pošta se uglavnom sastojala od računa. Baci ih u koš. Nasumice otvori novine; na naslovnoj strani kočila se
velika fotografija don Roberta Luciana. Bila je to stara fotografija: imao je još crnu kosu. Zapazi sličnost s
Constantinom.
135
Naslov je glasio UMORENI l~IAFIJAŠKI ŠEF OPTUŽUJE IZ GROBA. Započne čitati uvodnik u kojem je
pisalo o uzbuni koju je prouzročio tužilac na sudenju Paulu Carolli pokazavši odrezanu ruku umorenog
Antonia Robella i optuživši Carollu za to ubojstvo.
Sofia odbaci novine. Druge su donosile još jezovitije priče s crtežima ogoljene ruke, poput pandže, ovijene
omčom. Sve su novine spominjale Luciana; u smrti je postao Šef šefova. Prošlo je više od pet mjeseci od
ubojstava, ali su novine obnavljale tu priču čim bi im se ukazala prilika. Sudenje je omogućilo novinarima da
kaljaju umrle, dok su prema živima bili oprezni.
Sofiji se zgadi pa pobaca sve novine u koš. Ako se njoj zgadilo, za Graziellu je to bilo zacijelo pravo mučenje.
Osjeti krivnju, znajući da joj je trebala prije telefonirati.
Još se nitko nije javljao ni u vili, ni u Dominovom stanu. Sofia je morala izići iz stana. Ludjela je. Nije pošla u
nekom odredenom pravcu, željela je udahnuti samo malo zraka, ali izišavši na ulicu dočekaše je paparazzi.
Krenuše za njom, kriješteći, je li ikad srela Antonia Robella, mafijaša poznatog pod nadimkom Kobac. Sofia
zakrije lice rukama kad fotoaparati počeše bljeskati. Vrativši se u zgradu, dočeka je novinarka. Milo se
osmjehne što zbuni Sofiju. Poznaje li je?
- Ćao, Sofia...
Sofia ugleda mikrofon i potrči prema dizalu.
- Gospodo Luciano, izgubili ste supruga i djecu, naše čitatelje zanima vaša verzija cijele priče.
Sofia treskom zatvori vrata i zatvori oči. Njezina verzija priče? Zaviče, u prazno, u duboki prostor za dizalo: -
Ostavite me na miru!
Ponovo pokuša doći u vezu s Graziellom i Dominom. Vikala je u slušalicu, zahtijevala da se jave, ali čulo se
samo kako telefon zvoni. Spopadne ju bijes i nemoć, pa zavitla telefon u zid.
Male žute tablete privlačile su je poput magneta. Barem će spavati. Vrijeme će joj brže proći u snu.
Čim se Graziella vratila iz Mondella, nazove je domaćica Maria Domina. I evo je kako stoji uz njegov odar.
136
Ležao je ruku prekriženih na prsima. Krunica mu je bila isprepletena izmedu prstiju. Čekali su dolazak
njegove nećakinje; inače nije imao nikog drugog. Uz Adininu pomoć, Graziella skloni sve fotografije svoje
obitelji, znajući da će novinari pokušati potplatiti domaćicu. Lucianovi su još punili naslovne stranice.
Graziellu su uslikali pri ulasku u sudnicu. Sljedeći dan pojavi se njezina fotografija pod naslovom
MAFIJAŠKA UDOVICA IŠČEKUJE PRAVDU.
Radna soba bila je puna spisa. Znala je da ih neće uspjeti razvrstati; stoga naloži ljudima iz Dominove
pravničke tvrtke da ih sve donesu u vilu Rivera. Zaključa vrata, pa s Adinom obide sve prostorije.
Bila je u Mariovom stanu samo u dva, tri navrata; sad je otkrila onu njegovu stranu koju nikad nije poznavala:
njegovu umjetničku stranu, njega kao ljubitelja umjetnosti. O njemu je razmišljala jedino kao o Mariu,
njihovom vjernom prijatelju. A ovdje je naišla na takav ukus, brižljivo namještene sobe. Ali za koga? Tko je
ikad zalazio ovdje i divio se njegovoj zbirci? Tko je uživao prekapajući po s ljubavlju prikupljanim antikvi-
tetima i svašticama? Osim sebe, nije se mogla prisjetiti nikoga, muškarca ili žene, tko bi bio dio njegova
života.
- Kao da smo u muzeju, zar ne, Adina?
- Si, gospodo. Sve sam zapakirala. Jeste li vidjeli vitrine? - Pogledaše njegovu zbirku porculana, pozlaćeni
servis za ručavanje iz kojeg nitko nikad nije jeo.
- Znaš, nisam ni znala koliko je bio bogat. Za mene je on nekako uvijek ostao siromašan student prava. Adina,
da samo znaš kakva je on bio sirotinja dok nije upoznao Roberta.
Dominova nećaka i nećak udivljeno su se ogledali po stanu. Dotad nisu vidjeli takva bogatstva. Ali ništa od
toga ih nije zapalo; Domino je oporučno zavještao svu svoju imovinu, osim umjetničkih slika, svom sveučilištu
da osnuje zakladu koja će nositi njegovo ime. Naveo je sve predmete poimence.
Jedino nije odredio kome će pripasti slike procijenjene na dvadeset i pet milijardi lira. Kupio ih je kao
investiciju za Roberta Luciana, ali nikad ih nije predao udovicama. Ta je umjetnička djela zadržala vlada, dok
se ne utvrde njihovi zakoniti
137
vlasnici; za nekoliko slika starih ma4jstora znalo se da su ukradene. Ostale će netragom nestati.
Imetak Lucianovih brzo se topio. Domino je pohvatao konce svih prevara, ali njegovom smrću oni su izmakli
kontroti.
Dokumenti uzeti iz njegova stana najprije su predani Dominovoj tvrtki. Graziella pismeno opunomoći novog
odvjetnika unutar tvrtke i odredi da se sve dovede u red u roku od mjesec dana. Načekala se dovoljno i željela
je da se bez daljnjeg odlaganja sredi pitanje nasljedstava.
Medu papirima bio je i mali crni dnevnik za godinu 1963. Jedna od unešenih stavki, ispisana Dominovim
krasopisom, glasila je: r Dijete odvedeno iz Cefalua u sirotište Svetog srca u Cataniji.«
Domino je odabrao drugi po veličini grad na Siciliji želeći biti siguran da se nikad neće otkriti identitet
c~jeteta.
138
9.
Luka Carolla šetao je gradićem Ericeom, odjeven u redovničku halju i sandale od kožnih pojaseva. Preko
ramena prebacio je slamnatu torbu u kojoj je bila vreća puna rasadnog ~jemenja.
Zastane na trenutak kod tezge s voćem i povrćem ispred trgovine pune muha, opipa zrele tamne š~jive pa ude.
Bilo je tu cigareta i slatkiša, ljekovitog bilja i polica punih konzervirane hrane. Zatraži pola kilograma šljiva,
pa na brzinu pregleda novine. Pažnju mu privuče naslov: NASTAVLJA SE SUĐENJE MAFIJAŠIMA.
Luka se tobože zagleda u ljekovito bilje, ali pogled mu je neprestano bludio prema novinama. Naposljetku kupi
dvoje. Pažljivo ih presavine i spremi u košaru ispod š~jiva.
Stara prodavačica srdačno se nasmije svojim bezubim ustima: - Americano? - upita.
- Si, Americano. Gruzie.
Guido nagovori oca Angela da u pratnji brata. Thomasa i Louisa obide povrtnjak. Luka je radio poput crva,
dan i noć. Kao opsjednut prosijavao je kame~je u situ domaće izrade. Ne ostane kamenčića veličine pribadače.
Bio je to dio njegove pokore; zemlja je morala biti čista.
Guido propusti zemlju kroz prste. - Ne bih vjerovao da je to moguće. Pogledajte kako je zemlja postala fina. Ne
vidi se ni kamenčić.
Štapovi od bambusa bijahu uredno složeni; lopate i vile očišćene da su sj~jile.
139
- Prekasno je za sjetvu, ali Luka ne misli tako - reče Guido zatresavši glavom. Ugledavši Luku u daljini,
natkrili oči. - Nisam vidio tako marljiva momka.
Prisjetivši se Luke kao dječarca, otac Angelo se osmjehne. - Thomas, sjećaš li se kako je volio ovaj vrt?
Brat Thomas glasno udahne. - Koliko će ostati ovdje? Rekao je nekoliko dana, a već su prošli mjeseci.
- A tebi je to krivo? Daj, Thomas, pogleda<j što je mladić učinio.
Okrenuše se začuvši škripu ulaznih vrata. Na njima je stajao Luka. Otac Angelo ga pozdravi osmijehom,
nasloni se na Guida i reče: - Nagovorili su nas da dodemo vidjeti plod tvog rada. Brata Guida se ovo silno
dojmilo. Svih nas se dojmilo. Je li zemlja ispod površinskog sloja još dobra?
- Da, oče.
Luka je pogledavao jednog pa drugog svojim plavim, zasljepljujuće bistrim očima, ali hladnim pogledom.
Ljutio se što su hodali po njegovoj obradenoj zemlji. - Molim vas, držite se uz rub. Priredio sam zemlju za
sjetvu.
Prode pokra<j njih prema svojoj sobi, lica zategnutog od ljutnje. Znao je da ih je zacijelo na to nagovorio brat
Guido; on uvijek nešto njuška.
Guido se pokušavao sprijateljiti s Lukom, ali je on u tim prilikama šutio: ili nije odgovarao na pitanja ili je
prazno buljio preda se. Guido je promatrao mladića, gledao ga kako radi noću, kopa i prosijava, nag do pasa, s
blijedim brazgotinama na njegovim ledima koje su svjetlucale. Kadšto bi Guido vidio Luku kako spava na
otvorenom pokraj hrasta ili, pak, kako šeta, a pritom se njegov lik ocrtavao na nebu poput crne sjenke.
Guido se pitao zašto Luka malokad ulazi u kapelu; od svog dolaska prisustvovao je tek jednoj misi. Ali kad
Guido spomene ovo ocu Angelu, ovaj mu reče da ostavi Luku na miru.
- Doći će u kapelu kad to poželi. Guido, ovo je njegov dom, ja ga smatram svojim sinom. Prema njemu ćutim
očinsku ljubav~. Ali u Luki postoje mračnije sile, u njemu je zatvorena nekđ tamna sila o kojuj ne možemo
razgovarati. Budi zahvalan što je došao k nama, moli Boga da mu podari utjehu, jer zato je ovdje.
140
Luka otvori novine, okrećući strane kao da se boji da će zidovi čuti šuškanje papira. Pročita o tužiočevom
napadu na njegova oca, koji je i dalje tvrdio da je nevin prema svim navodima optužnice. Pročita dio sračunato
preuveličanog članka o takozvanom Šefu šefova, don Robertu Lucianu. Pažljivo osmotri onu staru fotografiju,
istu koju je Sofia odbacila u koš. Prepozna kukasti nos i crne oči, ali inače nije izgledao onako kakvim ga se
sjećao. Ov~j ima crnu kosu; on~j koji je sjedio sa svojim sinovima bio je sijed. Kad bi sklopio oči, ugledao bi
ih.
Lukino tijelo zadrhti. Pozli mu od Lucianovog lica. Oznoji se, obrazi mu se zarumenješe. Ne mogavši više
čitati, istrga članke iz novina, nervozno ih presavije i sakrije u torbu za rublje. Otac mu je rekao da je lud.
Poslije svega što je za ntjega učinio da mu kaže da je lud... Dokazao je da je profesionalac.
Začuvši tiho kucanje na vratima, naglo se okrene. - Da? - Luka, ja sam, otac Angelo. Porazgovarao bih malo s
tobom.
Luka šutne novine ispod kreveta i otvori vrata. Polako se promoli štap. Otac Angelo pruži ruku Luki i ov~j mu
pomogne sjesti na krevet.
- Nešto nije u redu?
- Zar te jedino u tom sluč~ju trebam posjetiti?
- Naravno da ne, oče. Ali upravo sam se spremao na posao.
- Posjetio sam te zato što ti ne dolaziš k meni, a ne dolaziš ni u kapelu. Luka, samo si jednom bio na misi
otkako si ovc~je. - Žao mi je, oče, ali moram završiti s vrtom. Znate i sami
da ga je trebalo zasijati u travnju, a uskoro će kolovoz. - Kad si se posljednji put ispovijedio?
- Odredio sam si pokoru, oče.
- Zaista? A otkad si to postao ispovjednikom samome sebi? Večeras ćeš mi se ispovjediti, možeš se odmoriti od
rada. Mnogo si radio, previše. Luka, i kao dječak bio si takav: kad bi ukrao ili lagao, uvijek bi se iskupio
radom. Dodi večeras k meni.
- U redu, oče.
141
Luka pomogne Angelu ustati i odvede ga do vrata. Ondje se starac zaustavi.
- Sad mogu i sam. Bog te blagoslovio. I, Luka, skloni novine. Znaš da nikad nisam volio da ih donosite u
samostan. Želiš li čitati novine, čini to izvan ovih zidova. Ovo nije hotel, iako se ti ponašaš kao da jest.
Luka ga isprati u hodnik. - Želite li da odem?
Otac Angelo zastane i okrene se prema njemu, vukući noge. - Ni n~jmanje. Mislim da si došao ovdje potražiti
mir. Možda bi trebao razmisliti o tome da ostaneš ovc[je. Ništa mi ne bi pričinilo toliko zadovoljstva koliko
tvoje zaredenje.
Luka se nasmije. Predivan smijeh, možda zato što ga se malokad moglo čuti. I zarazan, pa otac Angelo
zahihoće. - Ta zamisao te očito zabavlja. Uvijek sam vjerovao da si roden za taj poziv, no moram priznati da
sam jedini bio tog mišljenja. - Zaista je tako, oče?
- Zar sam jedino ja tako mislio? E, sad, kako kaže stari Thomas, bio si vražičak od djeteta.
Luka je hodao postrance, oslonjen ledima o zid, držeći korak s Angelom. - Vjerovali ste da sam sam bio
odabran za taj poziv?
- Da, iako bi se to moglo učiniti čudnim. Jednom, kad nadvladaš svoju tamnu stranu, ++možda ćeš to i sam
uvidjeti. Luka nastavi dalje. Angelo produži svojim polaganim
korakom. Glas mu je odjekivao: - Sve je to još u tebi. Luka. Osjećam ja to.
Okrene se. Hodnik bijaše prazan. Vrata Lukine sobe bešumno se zatvoriše.
Luka se osloni ledima o vrata. Kako bi on to mogao znati? Otac Angelo mu je bio drag, ali on nije mogao znati
ili shvatiti. Teške suze mu navr~ješe na oči, pa se preliše po obrazima. Tekle su, a on je šaptao ime svog
prijatelja, sirotog, deformiranog, invalidnog dječaka o kojem je Luka brinuo dok je živio u samostanu.
Jedan od dječaka, mali Antonio, vidio je kad je kasno jedne večeri stigao Giorgio. Antonio se našao u središtu
pažnje svima je pričao da je vidio vraga, grozno lice i golemu, nakaznu glavu s rogovima.
142
Čuvši ove glasine, otac Angelo okupi sve dječake i ~jutito im reče da se ne radi ni o kakvom vragu, već da im
je povjeren na brigu jedan invalid - mali, vrlo bolestan dječak. On im naloži da ga se spomenu u svojim
molitvama.
Objasni da Giorgio, vezan uz krevet od rodenja, nikad nije iskusio čak ni najsvakodnevnije užitke. Roden je s
vodenom glavom, iskrivljenom kralježnicom, sa srčanom manom. majka mu je bila umrla pri porodu. Njegov
otac, ne mogavši se brinuti o njemu, plaća.o je drugima da to čine. Nije očekivao da će dijete dugo ostati na
životu, no Giorgio je proživio dvanaest godina u bolu i samoći, skriven od ljudskih pogleda. Giorgio će
provesti svoje posljednje dane s rima.
Jogunasti i nepokorni Luka odvažio bi se i prišuljao do prozora u prizemlju, zavirujući u invalidovu sobu.
Upravo je Luka prvi zapjevao »bandoglavi« ispred Giorgiovog prozora, a za njim se povedoše i drugi dječaci.
Luku uhvate na djjelu. Želeći ga kazniti i dati mu poduku iz skrušenosti, natjeraše ga da pomaže redovnicima
čistiti sobu bolesnog dječaka. Uza sve svoje junačenje, Luka se nasmrt preplašio susreta s ~vragom«.
Lukino nježno lice, savršenih proporcija i zbunjujućih plavih očiju, više je pristajalo djevojčici nego dječaku.
Potpuno oprečno njemu, Giorgiovo zaobljeno čelo, slinave usne i unakaženo tijelo pružali su groteskni,
čudovišni dojam.
Dva dječaka ostadoše sami. Luka se usredsredio na mokru krpu kojom je prao kameni pod. Podigne glavu tek
kad začuje zujar~je pčele. Pažljivo pogleda po sobi da vidi gdje je. Oba dječaka promatrala su veliku pčelu koja
je sletila na podnožje kreveta i primicala se Giorgiou.
- Budalo, zgnječi tu usranu pčelu prije nego me ubode. Luka izbliza osmotri pčelu. - Neće te ubosti. Znam sve
o pčelama. R,adilice i trutovi. Ovo je trut. Jedina mu je uloga pariti se s maticom; on nema žalca. Čega se
toliko bojiš? Ne može ti ništa.
Luka ~ježno uhvati pčelu u ruku i odnese je do prozora. Tađa vrisne. Pčela ga je ubola.
- To je radilica. Ubola me, prokletnica!
143
Luka je trčao po sobi, mlateći rukom po zraku, pa je zaroni u kablić s vodom. Giorgio se naglas smijao,
iznenadivši samog sebe svojom razdraganošću.
Tako je prošlo njihovo upoznavanje. Bila je to prekretnica u mladom Lukinom životu. Giorgio je razmaknuo
tamu. Jer, u ljušturi tog bogalja, bili su jetki humor i sjajan um. Inteligencijom je znatno nadmašivao druge
dječake u sirotištu, a njegovo iznimno znanje o svijetu, koje je nakupio gutajući knjige, obuhvaćalo je sve, od
pornografije do teško razumljivih jakobinskih tragedija. Prostodušni Luka je prema tome osjećao
strahopoštovanje i oduševljenje.
Giorgiu je stajao na raspolaganju zlatan rudnik knjiga.; kao da je imao neograničene račune u mnogim
najvećim knjižarama Palerma. Luka je prvi put vidio »plastične propusnice za Aladinovu pećinu«, Giorgiov
opis kreditnih kartica.
Luka je sad sjedio u tamnom vrtu, blizu stabla pokra~j kojeg su uvijek stajala invalidska kolica koja je izradio
za svog prijatelja. Činjenica. da je Giorgio bio u stanju izići na zrak izazivalo je čuđenje kod redovnika. Luka
je udahnuo u dječaka silnu volju za životom. Bili su uvijek zajedno, neskldni dvojac. Giorgio sad bijaše uz
Luku. Luka mu je pokazivao uredne redove sjemenja koje je posijao.
- Baš lijepo, u ovom redu bit će salata, a ondje grah, pa krumpiri. Kad stigne zima, za brata Thomasa bit će
kelja da lakše prdi, a evo i prokulica. Moraš jesti ovu zelenjavu, Giorgio, to su vitamini. Moraš ojačati. Onakav
si kako jedeš. Zasad ti je sva snaga u toj zajebanoj glavi. Moraš malo rasporediti i po tom smežuranom truplu.
Vraćajući se u Giorgiovu sobu, dobacivali bi si uvrede. Luka podigne bolesnog dječaka na njegov krevetić.
- Začepi, govnaru. Budeš li me i dalje hranio tom jebenom zelenjavom, povratit ću ili ću dobit trčkalicu, pa ćeš
me morati čistiti. Zato odjebi, nepismeno govno!
- Ti odjebi! - Pizdo!
- Čmaru!
- Ja barem u glavi imam mozak. Ti imaš jedino govna.
144
Obujmivši koljena Luka se zacereka u tami pri~jetivši se toga. Brat Louis ih je čuo. Giorgio ga je vidio kako
dolazi, ali ne i Luka. On nastavi vrijedati Giorgioa što je glasnije mogao.
- Moja govna su barem u šekretu, a ne u krevetu, guzonjo. Giorgio povisi glas. - Dobro jutro, brate Louis.
Upravo smo raspravljali o tome kako doslovce prevesti latinske tekstove modernim riječima. Znate, riječ
»jebati« počela se upotrebljavati u sedamnaestom stoljeću. Prazniti crijeva, srati - vrlo zanimljivo, nije li tako?
Amerikanci koriste riječ »šekret«, što znači zahod. Englezi koriste »toalet«, izvedenicu od francuske riječi
toilette. Zahodsku petu je kreirao i nosio Luj XV. da bi prikrio svoj niski stas. Crvena peta bila je
nezamjet~jiva na crvenom tepihu. Peta je bila u obliku zahodske školjke. Dalje, »šekret« upotrebljavaju
današnje prostitutke.
- Giorgio, molim te, Bog ti oprostio. Kakve užasne riječi. Luka, a da ću iz tvojih usta čuti riječi koje koristi
šljam?! Giorgio opet zapišti, prekinuvši Louisa. - Jako mi je žao,
brate, jesam li vas čime uvrijedio?
- Dakako. Možeš biti siguran da ću o tome govoriti s ocem Angelom. Bez sumnje će vas kazniti za ovakvo
nečuveno ponašanj e. Luka, odmah da si otišao na nastavu.
Giorgio se opet uključi u razgovor, još piskavijim glasom. - Kad ste već to spomenuli, brate Louis, hoćete li mu
prenijeti latinski prijevod ili današnje nazivlje? Ne bih volio da otac Angelo naopako shvati ono o čemu smo ja
i Luka raspravljali, a što ste vi nehotice čuli. Luka ni u kojem sluč~ju nije kriv za razgovor kojeg ste vi
prisluškivali. Moj otac me uvjeravao...
Luka se izblene vidjevši kako je Giorgio potpuno smeo brižnog brata Louisa koji se počne ispričavati. Nadao se
da Giorgiov otac neće saznati da su redovnici priredili svom gostu neugodnosti.
Luka poklopi usne rukom kako se ne bi nasmijao naglas. Giorgio se razgalio, ali napor ovog razgovora ga je
znatno izmučio, iako je nastojao to ne pokazati kad ga je Luka ugurao u sobu.
- Sj~jno si to izveo! Nikad nisam čuo nešto nalik tome. Potpuno si ga zbunio. Giorgio, ti si jebeni genijalac. -
Luka se ushodao po sobi, oponaš~jući Giorgiov visoki, oholi glas.
145
Je li vaš otac važna osoba? Je li? Kad si ga spomenuo, mislio sam da će se Louis usrati.
- Ja sam se upravo usrao, pa ga pozovi natrag. Još će se više prestraviti jer me nije oprao, a ako ja sve ispričam
ocu, izgubit će mjesečni iznos za moje uzdržava~je. Razlog radi kojeg me toliko nastoje održati na životu je t~j
što im toliko vrijedim. Umrem li, nema više čekova.
- Bože mili, tako si zabavan. Nitko pri zdravoj pameti ne bi plaćao da ga ovdje drže! Ti si najbolji la~ac kojeg
sam ikad sreo. Zapravo si bolji u tome i od mene.
- Najbolje laži, dragi moj, su one koje sadrže trunku istine. A sad pozovi jadnika natrag. Nije mi udobno, a da
o smradu i ne govorim.
Podigavši zdjelu, Luka reče da će ga on oprati bolje nego da ponovo zovu starog pedera. Skine Giorgiovu
halju. Tada je prvi put vidio Giorgia nagog.
Suhe noge bile su kao u trogodiš~jaka. Iskrivljena kralježnica pravila mu je grbu na lijevom ramenu. Giorgio
se bespomoćno pokušavao pokriti, no glava mu se klizala i klatila po jastucima koji su ga držali u uspravnom
polo~aju. Dode mu da zaplače. - Isuse, zašto si to učinio? - Počne nekontrolirano drhtati.
Drhtanje se naposljetku smiri. Giorgio okrene glavu u stranu, ne mogavši polgedati Luku u oči. - Zaudaram.
Oprosti. Giorgiovo tijelo su dotad jedino vidjeli i doticali l~ječnici i
medicinske sestre, pa se zastidio da ga Luka pere.
Lukine oči zažariše se od srdžbe. Giorgiove rane od ležanja bijahu svje~e, pa iako je bio mlad, znao je da
Giorgioa ne njeguju kako treba. On pretraži kutiju s l~jekovima pa izvadi mast i prašak.
- Polako ću ih nanijeti. Pazit ću da te ne boli. Možeš se nasloniti na mene? Tako, nasloni se na mene dok ti
očistim guzicu.
Giorgio osjeti miris jeftinog sapuna na Lukinom vratu i ugleda rub prljavštine, na m,jestu gdje se Luka nije
prao. Nikad prije nisu ga obuzela takva čuvstva. Osloni lice na Lukino rame i, ne mogavši se svladati, poljubi
prijatelja u vrat. Prvi put u
146
životu nekog je poljubio. Blagim glasom šapne: - Volim te, Luka.
Luka nježno zagrli Giorgia i poljubi ga u njegovo veliko, spljošteno lice, čudnim, bojažljivim, djetinjastim
poljupcima. Nikad ovo nisam učinio za nikoga, pa pretpostavljam da i ja tebe volim, ti veliki, ružni klipane -
široko se osmjehne. Zatim prebaci čistu noćnu košulju preko velike glave i zakopča je sprijeda.
Luka se sad nije smijao u tami. Jecao je naglas: - Ti veliki ružni klipane, prokletniče! Zašto si me ostavio?
Giorgio je godinama varao smrt. Uspijevao se održati na životu, a Luka mu je odgodio smrtnu presudu. Ali
upravo kad je fizički počeo jačati, počelo mu je slabiti srce. Jedva da je imao dovoljno snage da podnese
operaciju, ali, bez operacije, liječnici rekoše da mu preost~je tek nekoliko tjedana života. Saznavši za tu
dvojbu, Luka vrisnu da je sa srcem njegova prijatelja sve u redu. Giorgio uzvrati viknuvši da je cijeli sjeban, pa
mu je takvo i srce.
- Kako to misliš? - Probušeno je.
- Mogu li ga zakrpati?
- A zašto bi me inače operirali, iz štosa? Sve je dogovoreno, Luka. Ti ćeš poći sa mnom. Otac mi je obećao da
te neću ovdje ostaviti. Obojica ćemo u Rim. To je trebalo biti iznenadenje.
Luka rukama obuhvati prijateljevo lice, utiskujući razdragane poljupce u njegovu glavu i obraze. Ali kako se
približavao datum odlaska, Giorgiovo stanje se naglo pogoršavalo. Došli su liječnici. Oni rekoše Giorgiovom
ocu da sumnjaju da će dječak podnijeti putovanje, a kamoli operaciju.
Bili su c[jeca, ali jedan od r~jih doimao se tako starim, tako mudrim. Poslije pos~jednjeg pregleda Giorgio je
znao po liječnikovom pogledu da nema odgode izvršenju smrtne presude, da nema operacije. Nije ništa govorio
Luki, htijući pripremiti prijatelja za vr~jeme poslije svoje smrti. Pričeka zvono za svršetak nastave pa stane
pokr~j prozora očekujući da dotrči Luka.
147
Luka se ludo zatrči vrtnom prema zidu, preskoči ga za dlaku, smijući se vlastitoj ludosti. Njegova snaga,
zdrav~je, začudujuća ljepota, predstavljale su bolesnom Giorgiou samu srž života. Giorgiova soba bila je uvijek
u sjeni, ali s Lukom u nju udoše sjaj plavog neba i sunca.
Luka psujući zavitla knjige preko sobe. Uvijek je bio medu najgorim učenicima. Giorgio tog poslijepodneva,
posljednjeg poslijepodneva, priprijeti prstom prekorav~jući ga. - Ne budeš li čitao, nećeš saznati da izvan ovog
mjesta postoji drugi svijet. Toliko je velik, Luka, smoždit će te bez znanja. Nikad ništa od tebe.
Luka se nasmije odgovorivši da njemu nije potrebno znanje. Uvijek može zamoliti Giorgia da mu pomogne.
Giorgio se pribojavao ovog trenutka. - Ne, Luka, mene neće uvijek biti u blizini.
- Sranje! Poslije Rima pobjeći ćeš sa mnom.
Giorgio rukom lupne po krevetu. - Sjedi! Ljenčino mutava, sjedi. Pročitat ću ti nešto, Luka. Ne, ne radi se o
tvom omiljenom autoru Gospodinu Anonu.
Jednom je zapitao Luku tko mu je n~jomiljeniji pjesnik, a ov~j mu ozbiljno odgovori da netko po imenu Anon
piše n~jbolje stvari. Tako je Gospodin Anonimus postao jedna od mnogih šala, razumljivih jedino njima.
Luka provede mnoge sate sluše<jući Giorgioa čitati Byronove Nevjestu iz Abida, Gusara, Laru; čak su se
upustili i u Opsadu Korinta i z~jedno plakali čitajući Wernera, ali Luka ne dokuči smisao laganih, tečnih,
prelijepih stihova. Prostenja da je jedini razlog zbog kojeg Giorgio čita Byrona či~jenica da je i on bio bogalj.
Giorgio otvori tanku knjigu u kožnom ovitku, htijući početi čitati Byronovog Don Juana, no brat Louis zakuca
na vrata i uvede u sobu Giorgiovog oca. Njegova nazočnost značila je samo jedno: preostalo je manje vremena
nego što se Giorgio nadao.
Zamoliše Luku da izade iz sobe, ali se on ne zabrine. Pretpostavljao je da će se dogovoriti o završnim
pripremama za njihovo dugo očekivano putovanje u Rim. Giorgio zapazi kako
148
Luka razdragano othita iz sobe, pa vikne za njim: - Večeras čitaj Ruperta Brookea!
Na čudenje i nelagodu starog brata Louisa, Luka odvrati viknuvši: - Brooke je bio »kraljica« - pa potrči
hodnikom da ga ne uhvate.
Giorgio pade nauznak, boreći se da dode do daha. Ne obazirući se na oca, obrati se bratu Louisu: - Oprostite
mom nepopravljivom prijatelju. Vilinsku kraljicu napisao je Edmund Spenser.
Od iscrpljenosti zatvori oči. Bijelo okruglo lice bilo je sj~jno od znoja. Nije imao ništa reći ni svom ocu, a ni
preuljudnom starom Louisu koji je mirisao na plijesan, bio pun moljaca i zveckao krunicom. Njihovo prisustvo
ga je zamaralo, nije imao snage za razgovor.
Giorgio je jedino želio ostaii sam. Odvali najdulji i n~jglasniji prdac koji je mogao, koji bi bio Luki po volji,
nadajući se da će oštar smrad natjerati ovu dvojicu da napuste sobu. Tako i bi.
Kasnije toga poslijepodneva, željan novosti, Luka proviri kroz Giorgiova vrata, i zabrine se za stanje svog
prijatelja. Giorgio pruži Luki ruku, ali mu je čak i to predstavljalo suviše velik napor.
Luka je nježno držao malu, meku ruku. Šapćući upita: Što je?
- Umirem, Luka, oprosti.
Njih dvojica, koji su hulili protiv Djevice Marije, uživali pokazivati prst izmučenom Kristu na križu u
samostanskoj kapeli, sad im se pomoliše, ne na koljenima, već zagrljeni. Luka je lagano prebacio ruku preko
tijela svog voljenog prijatelja. Glava mu je bila toliko blizu da je čuo kucanje nejakog probušenog srca za koje
je bio uvjeren da se može popraviti. Prisegne da se nikad neće razdvojiti; bio je uvjeren da će im se Bog
smilovati budući da su tako usrdno molili. Dat će im vremena; uvijek će biti z~jedno. Giorgio umre pred jutro.
149
Mjesec dana poslije Giorgiove smrti, njegov otac pošalje Luku na školovanje u Ameriku. Ova~j sa sobom
ponese Giorgiova sabrana djela Lorda Georgea Gordona Noela Byrona, ali nikad ne pročita ni stiha poezije.
Mnogo godina poslije, kad se Luka vratio na Siciliju, pobrinuo se da se Carlo Luciano i njegov brat Nunzio
zagrle u smrti. Dva dražesna, usnula djeteta nikad neće znati za užas ukočenih, otvorenih očiju, dodir hladnih,
beživotnih prst.~ju. , Uvijek će biti z~jedno. ',
Guida probudi Lukin kreštav smijeh. Došao je do ruba dvo- , rišta, ali se nije usudio proći kroz vrata. St~jaše
tako neko vrijeme, pa se vrati u svoju sobu. U pet ujutro ponovo prode w dvorištem. Luka je još bio ondje i
četveronoške poravnavao zemlju. Guido produži prema kuhinji. Na ulazu zastane. Poklopac jedne od kanti za
smeće nije bio spušten. Kad se sunce ; bude diglo, muhe će navaliti u rojevima. Podigne poklopac i '~ ugleda
iskidane novine, koje ponese u svoju sobu.
R.azočara se kad vidje da nedost~ju neki dijelovi. Pregleda " novine, pa ih vrati u kantu. Vidio je da Luka još
radi, pa ode ; u njegovu sobu tobože mu noseći čistu plahtu.
Brzo je pretraži. Nije bilo mnogo ~jesta na kojima bi se ' nešto moglo sakriti. Ubrzo nade istrgane članke.
Preleti ih pogledom, strahujući da ga ne uhvate, pa ih brzo vrati u kantu. Kad ude Luka, Guido je u rukama
držao čiste plahte, spremajući se presvući krevet.
Guido porumeni osjećajući krivicu. - A, došao si. Donio i sam ti čiste plahte.
- Hvala ti. Mogu i sam promijeniti posteljinu. Znam gdje stoji čista posteljina. Nema potrebe.
- Ali ti si gost. Dopusti meni.
Podigne madrac da odvrne plahtu. Nije vidio kovčežić za revolver, ali ga je vidio Luka. Priskoči i stegne Guida
za zapešće sve dok ga ne zaboli. - Molim te, odlazi iz moje sobe.
Guido se, drhteći od straha, zagleda u sjajnoplave Lukine oči. Nije se mogao osloboditi. Luka polako popusti
stisak. Guido si snažno protrlja ruku. - Oprosti, nisam kanio smetati. Oprosti mi.
150
Luka nije skidao pogled s Guida sve dok ovaj ne zatvori za sobom vrata. Počeka nekoliko trenutaka. Zatim u
dva koraka pride krevetu. Odmakne madrac. Morao je pronaći drugo skrovište, i to brzo.
U kapeli je vladala tama. Luka se šuljao izmedu poznatih izlizanih klupa. Stigne do oltara. Brzo se ogleda, pa
ude u kriptu.
Trometarsko raspelo bilo je tridesetak centimetara široko, pričvršćeno na zid dvjema teškim drvenim gredama.
Vješto se uspne, pa smjesti kovčežić na željeno m~jesto. Upravo je klizio s križa kad zacvilješe vrata. Netko
prigušeno vrisnu i žurno se uda~ji.
Brat Louis trčao je ovamo-onamo, čak se jednom zaleti u zid. Naposljetku pogodi hodnik. Trčao je usplahireno
mlatarajući rukama po zraku, zazivajući oca Angela. - Krist je sišao s križa.
Izmedu provala histeričnog plakanja i molitvi, reče da je vidio Krista u kripti. Nitko na to ne obrati pažnju.
Ovakvi napadi kod njega su bili česta pojava. Posljednji put tvrdio je da je u dvorištu vidio cirkus.
Budući da je Louisa spopao amok, Luka je imao odličan izgovor da ne ode na ispovijed. Imao je sreće, ali je
bio uvjeren da to neće potrajati još dugo. Vrati se u sobu, izvuče novinske članke i odmah shvati da ih je netko
dirao.
Njegov bijes zbog tog otkrića pretvori se u zaprepaštenost kad pročita jedan od članaka, pa pogleda datum.
Naslov je glasio: RUPA U ZAKONU DOVELA DO NEREDA U SUDNICI.
Emanuelov telefon u Palermu zvonio je satima. Iscrpljen, on rukom pokaže pomoćniku da se javi, a sam
nastavi mučan razgovor s dvojicom tužilaca.
- Sudac će to zacijelo provjeriti. Pravo ludilo, nemoguće... Dr. Inzerillo pokuša umiriti Emanuela. - Sudac to
ne može učiniti. Mora dobiti odobrenje vlade, a oni ne mogu donijeti ts.kav zakon, vjeruj mi.
- Isuse, koliko će to potrajati?
151
- Koliko bude potrebno vladi da donese odluku... Emanuelu dode da zaplače. Odjednom poskoči. - Zn~ju
li za to novinari? Hoće li to netko objaviti?
Dr. Inzerillo kimne glavom. - Možeš se kladiti. Još obrana nije dokra<ja sve izrekla a oni su već istrčali iz
sudnice. Bit će u dnevniku. Kuda ćeš?
- Moram o ovome nekome javiti. Lucianovoj udovici.
Graziella se upravo vratila s Dominove sahrane. Tako nije bila ni u sudnici, a nije pročitala ni novine.
Emanuel popravi kravatu, zagladi kosu, pa se odveze zavojitim putem do vile Rivera. Bilo mu je mučno u
želucu.
Graziella mu ponudi vino, ali on odbije. Nije bio u stanju sjediti na miru; izvadi nalivpero iz džepa i počne
kuckati njime o uglačanu površinu stola u blagovaonici.
- Gospodo, želio sam se naći s vama, osobno vam to reći. Danas je došlo do obrata u sudnici.
Ponovo popravi kravatu i duboko uzdahne. - Ne znam jeste li svjesni te činjenice, ali u Italiji je na snazi zakon
po kojem se nijednog čovjeka ne smije držati u zatvoru više od osamnaest mjeseci bez sudenja. Kao što znate,
sudski proces se oduljio, optuženo je na stotine ljudi, neki posebno, neki grupno. Zakon ka~e da svaki
zatvorenik ima pravo da mu se u sudnici naglas pročit,~ju sve njegove izjave i optužnica, prije nego se donese
presuda. Danas je obrana zahtijevala da se to izvrši. Razumijete li?
- Si, razumijem. Studirala sam pravo prije ud~je. Znate li za Maria Domina?
- Gospodo Luciano, dopustite mi da dovršim. Oprostite, ali imam vrlo malo vremena, moram se vratiti. Većina
ovih zatvorenika prilično dugo je u pritvoru. Paul Carolla je, primjerice, u zatvoru već šesnaest mjeseci.
Promukla glasa, preplašenih očiju, ona ga prekine. - Koliko dugo će potr~jati čitanje izjava?
Emanuel obliže usne. - U n~jboljem sluč~ju, godinu i pol. Ostane li zakon na snazi, većina ovih ljudi naći će
se na slobodi.
152
- Paul Carolla?
- Si, gospodo, Paul Carolla bit će osloboden.
Ona se zavali u stolicu podigavši ruke u znak nevjerice. Emanuel nastavi. - Zbog toga sam ovdje. Gelim vas
uvjeriti da poduzimamo sve što možemo. Ali sudac nema ovlasti da ne uvaži ove zahtijeve; predmet se mora
predati u vladine ruke. Ona će donijeti konačnu odluku. Gospodo, siguran sam, gotovo uvjeren, da će oni to
odbiti. Sudenje će se nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, sve dok nas sudac ne obavijesti.
Graziella ustane. Nadljuskim naporom se svladavala. Dobro mi je poznato kako vlada funkcionira. Hvala vam,
gospodine što ste bili toliko ljubazni i osobno mi to došli saopćiti. Kao što rekoste, jako ste zauzeti, pa vas ne
bih ~eljela da~je zadržavati.
Adina ude u predvorje čim začuje zvono, ali Graziella je već sama ispratila Emanuela. Ispričavao se i kad su se
vrata zatvorila za njim.
Graziella da znak Adini da pode za njom. - Moram stupiti u vezu sa svim svojim kćerima. Mor~ju doći ovdje.
Mor~ju se odmah vratiti u Palermo. - Lice joj bijaše poput maske. Paul Carolla bit će pušten na slobodu.
Paul Carolla sjedio je nasuprot svog posjetioca i razgovarao s njim pomoću telefona.
- Uskoro će me pustiti. Mogu se jebat, ne mogu mi ništa, a sve po zakonu. Još dva mjeseca i ja sam svoje
odslužio. Jesu li moji momci vrijedni jebene love koju za njih dajem? Šteta što nisi bio u sudnici, koja strka.
Osmijeh se Enricu Danteu sledi na licu. Vodio je Carolline poslove, sklapao ugovore, prijenos novca. Uvjeren
da Carollu nikad neće osloboditi, mnogo toga prelio je u svoje džepove. Sad će morati mnogo toga objasniti.
- Hej, dobro si? Što je?
Danteov glas bijaše za oktavu viši nego inače. - Ništa, Paulie, ovo je divna vijest, možda će ti to biti utjeha kad
čuješ loše...
153
Carollino lice se promijeni, štakorske oči otvrdnu. - Sve ide po planu? Imaš problema?
- Ne, ne, sve ide kako smo zamislili, samo će doći do malog zastoja. On~j odvjetnik, Lucianov izvršitelj, umro
je. - Tko ga je, dovraga, sredio?
- Srčani udar. Tako da sad ne možemo dalje dok netko ne preuzme. Imamo neke ugovore, ali nepotpisane,
Domino je pristao na neke cijene ali ništa službeno. Prvi smo počeli, ali ovo će pružiti priliku ostalim
obiteljima da se ubace.
- Hoćeš reći, ja sam prvi počeo. Kupujem Lucianove teritorije godinama a njemu ni na kr~j pameti. Koliko ti
treba da saznaš?
- Pojma nemam.
- E pa sazn~j. Želim ono pristanište i dokove. Drugo sranje me ne zanima. Požuri s tim. Povisi cijenu bude li
potrebno. Sve drugo je u redu?
- Naravno, nema problema.
- Dobro... A sad čuj, što znaš o žaci po imenu Pirelli? Dante zaškilji i obriše vrat rupčićem. - Pirelli? Nikad
čuo. - Stalno se hoće sastati sa mnom, hoće me ispitivati o
onom Palusovom klincu. Znaš, o onom klincu zatvorskog čistača kojeg je netko raznio na komadiće. Kako to
da ja dobivam više informacija u ovoj rupi nego ti vani?
- Bio sam u R.imu.
Carolla se ozbiljno zagleda u Dantea. Primijeti da mu nije n&judobnije. - Dok mi ne rasipaš lovu okolo, ništa
ti se neće dogoditi.
Dante odmakne stolac, ali Carolla prasne da još nije sve rekao. - Moj klinac, Luka, vratio se u Ameriku?
- Nisam o njemu ništa čuo - prizna Dante.
Carolla udari šakom o staklenu pregradu. - Sazn~j. Ne želim da se mota ovdje. Uskoro sam vani, čuješ?
Raspit,~j se i to brzo.
Komesar Joseph Pirelli ponovo ispita sve sumnjivce, provjeri svaku izjavu, ali sazna jedino, ispitavši jedinog
očevica ubojstva malog Julia Palusa, da je vozač neidentificiranog vozila
154
možda bio mlad, možda plavokos, a vjerojatno je nosio tamne naočale. Zbog toga mu taj očevidac nije vidio
lice...
Pirelli dosad nije uspio ugovoriti razgovor s Carollom, ali zbog mogućnosti da će Carolla biti pušten, on
pogura stvar i bude nagraden sastankom u šest sati. Prisutvovat će i Carollin odvjetnik.
Pirelli zatekne, osim stražara, i Carollu i njegova odvjetnika.
Inspektor kratko pozdravi Dr Ulliana, Carollinog odvjetnika, koji krene kratkim uvodnim govorom u kojem
spomene kako je njegov klijent već pomogao koliko je mogao u istrazi o tom sluč~ju, koji očito nema nikakve
veze s njim budući da je u to vrijeme bio zatvoren u ćeliji.
Pirelli upali cigaretu a šibicu baci u pepeljaru. - Dobro znam da je gospodin Carolla bio u zatvoru, ali pojavili
su se neki važni dokazi koji bi mogli okriviti gospodina Carollu. Sad raspola~emo opisom ubojice.
Pirelli zamijeti kako se tamne oči uozbiljiše i kako brzo pogledaše svog odvjetnika. Nastavi. - Izjavili ste da je
Giuseppe Paluso čistio vašu ćeliju ostavivši otvorena vrata. Upitali ste ga bi li vam iznio poruku, je li tako?
Iako ste znali da je to protuzakonito?
Carolla napući usne. - Gledajte, imate moju izjavu. Priznao sam da sam htio da mi čovjek iznese poruku.
- Samo jednu ili ste se nadali da bi vam Paluso mogao postati redovnim raznosačem?
Carolla se nagne prema naprijed. - Pročitali ste moju izjavu. Sve je u njoj. Htio sam dostaviti poruku
poslovnom partneru. To je sve.
- A kad je Paluso odbio?
Carolla se nasmije i raširi svoje debele ruke. - Malo sam se uzrujao, priznajem. Rekao sam nešto, vjerojatno
sam mu i malo zaprijetio. Čovjek postane takav u zatovru.
- Znači, malo ste mu zaprijetili? - Pirelli prelista Carollinu izjavu pa podigne papir. - »Imaš obitelj. Imaš ženu.
Imaš ...« Moram li nastaviti? Prizn~jete li da ste izrekli ove prijetnje?
155
Carolla slegne ramenima i brzo pogleda Ulliana. - Već sam vam rekao, u žaru sam možda to sve rekao, ali se
ne sj ećam.
Pirellijev glas bio je vrlo tih. - Ne sjećate se. Čovjeku ste zaprijetili smrću njegove žene, njegove obitelji, i
poslije dva dana gospodine Carolla, njegov devetogodišnji sin - devetogodišnji - ubijen je iz blizine
revolverom. To mu je raznijelo glavu. Vidjeli ste fotografije?
Gurne stravične fotografije umorenog djeteta preko stola, no Carolla se okrene u stranu, prema Ullianu. - Šta
me ovaj tu jebe? Makni ga odavde.
- Gospodine Carolla, ja ću reći kad ovom razgovoru dode kraj - ja, razumijete? Zaprijetili ste, i poslije dva
dana...
- Nemam veze s tim jebenim klincem. Znate li kako mi je u ovom svinjcu? Otada ne mogu stati pod tuš, a da
mi neki dripac ne pokuša prerezati grkljan. Ne mogu ni jesti.
- Ali vi tvrdite da je to sluč~jna podudarnost? Raspolažemo snimkama svih razgovora s vašim posjetiocima.
Jeste li ikad spomenuli t~j, nazovimo ga, »problem« s čistačem?
Carolla ustane. - Sad mi je dosta. Ovo je sranje. Kažete da imate svjedoka i osumnjičenog. Znači da znate da
sam nevin. Imam alibi, kojeg ne možete oboriti ni vi ni itko drugi. Dovedite si tog svog svjedoka i jebite se.
Pirelli pažljivo složi paire. - Hvala vam što ste odvojili malo vremena za mene, gospodine Carolla. Postavit ću
vam još nekoliko pitanja drugom prilikom.
Carollu odvedoše u ćeliju, a Pirelli se zadrži u sobi. Ništa nije postigao, osim što je intuitivno osjetio da je
Carolla naručio dječakovo ubojstvo. Nije posjedovao snimke razgovora, nisu postojale. Ali će sada dvostruko
provjeriti sve osobe koje su posjetile Carollu od dana hapšenja.
Carollina paranoja pojačavala se dok je sam u ćeliji razmišljao 0 onome što je Pirelli rekao. Stisne pesnice.
Predočivši sinov~jevo lice u betonu, udarao je po zidu sve dok mu se ne ', raskrvariše zglobovi. Zatim zalupa
po vratima ćelije. Mora oba- ' viti telefonski razgovor.
156
Teresa zadihana stigne pred vrata stana. Dizalo opet nije radilo. Nikakvi prosvjedi stanara nisu ga mogli
popraviti. Držeći u rukama vrećicu s namirnicama, potraži u torbici ključeve, pa se laktom nasloni na zvono.
Zvonila je i zvonila, ali naposljetku spusti kupljene stvari na pod i pretraži torbicu. Rosa joj otvori vrata. Glava
joj je bila omotana ručnikom.
- Nisi čula zvono? - Prala sam kosu.
Teresa zalupi vrata nogom. Rosa se ne ponudi ponijeti vrećice s kupljenim stvarima već se odmah vrati u
kupaonicu. Teresa gotovo previdi telegram. Spusti namirnice i rastrga
omotnicu. - Rosa! Rosa! - Potrči hodnikom. - Rosa, stigao je, stigao! Od Grazielle, pogled~j, pogled~j.
Moramo u Palermo, prvim avionom. Isuse Kriste!
Teresa se zablene, otvorenih usta. - Što si to učinila od sebe? Bože mili, što si to učinila?
Rosa se odmakne. Odrezala je kosu, sasjekla je neravno, na vrhu kratko, poput ježa. Najgore od svega, bila je
žarko narančaste boje, doduše samo na pojedinim ir~jestima.
Rosa rukom prijede po kosi. - Odsjekla sam je. - Vidim to i sama! Zašto?
Rosa slegne ramenima, držeći se na pristojoj udaljenosti od m~jke. Teresa zamahne telegramom. - Putujemo
na Siciliju, moramo stići u Palermo, a ti si režeš kosu! - Okrene se i pode prema izlazu.
- Mama, kud ideš?
- Moram ti kupiti nekakvu periku! Ako te Graziella vidi takvu... Kako si mogla? Kako si mi to mogla učiniti?
- Mama, to je moja kosa.
- Ti si moja kćer! Graziellina unuka. Što će si ona pomisliti? H~jde se pakirati. Odmah!
Zalupi vratima stana. Rosa podigne telegram. Tek nekoliko r~ieči: DOLAZITE U PALERMO HITNO.
PRVIM AVIONOM. GRAZIELLA LUCIANO.
157
Sofia primi poziv telefonom u Rimu. Graziella je zvučala službeno. Reče samo da Sofia sutradan mora doći u
vilu Rivera. Ne htjede o ničemu govoriti preko telefona.
Paul Carolla morao je čekati dva i pol sata na telefon da nazove Enrica Dantea. Reče tek da ga Dante mora
svakako posjetiti.
Pirelli je stanovao u iznajmljenom stanu u središtu Palerma. U golemim sobama bilo je malo teškog,
starinskog, baroknog pokućstva. No zato su podovi od ukrasnih pločica bili ugodno hladni pod golim
stopalima.
Tapkao je po kuhinji, pripremajući si kavu i sendvič. Sve to odnese u golemu blagovaonicu i odloii na velik
okrugli stol. Futrola za pištolj je bila prazna. Gadile su mu se mrlje od znoja na košulji, pa je svuče i baci u kut.
U tijelu je bio čvrst i mišičav, izgledao je mlade od četrdeset i jedne, ali večeras se osjećao mnogo starijim. Bio
je umoran, pekle su ga oči, ali odluči da prije spavanja pregleda popis Carollinih posjetilaca u ovih šesnaest
mjeseci. Što brže riješi slučaj Paluso to će se prije vratiti u Milano. Otkad je otkazao praznike, žena jedva da je
s njim prozborila i riječ. On joj predloži da pode sama sa sinom, ali ona vikne da praznike treb~ju provesti
zajedno. Pogleda na sat. Prošla je ponoć. Opet je zaboravio nazvati ženu, po običaju. Učinit će to odmah ujutro.
Počne raditi unazad; posjetioci u vrijeme umorstva očevidno su bili najvažniji. Ubrzo će otkriti ponavljatju li se
neka imena.
Luka Carolla stajao je zagledan u uredno poredane štapove od bambusa. Obavio je posao. Nadao se da će po
završetku nešto osjetiti, možda olakšanje, ali se to ne dogodi.
Vrati se u sobu i spakira ono malo svojih stvari, pridodavši tome i halju i sandale. Bio je spreman za odlazak,
ali morao je još do kapele.
158
Srce mu počne udarati dok se šuljao duž kamenog hodnika. Pritiskao ga je strah, tamna sila koja ga je po
riječima oca Angela ispunjavala.
Teška hrastova vrata zaškripe i on žmirne. Tišina je bila teška poput tame. Odloži torbu i krene bešumno duž
lade. Kripta je bila osvijetljena malom zrakom mjesečine. Kri
stov lik na velikom križu sj~jio se; rane su bile tamnije mrlje. Luka je prilazio sve bliže. Kosa mu je u tami
izgledala poput aureole, a njegove fine, isklesane crte lica poput andeoskih. Preplavi ga strah. Otežale su mu
noge, koraci mu postadoše neprirodni, usiljeni. Makoliko nastojao, nije se mogao približiti križu i popeti kao
onomad. Nije se mogao pomaknuti.
Brat Guido, koji ga je promatrao iz svog skrovišta iza izrezbarenog paravana nadesno od križa, nije se usudio
ni disati. Molio se kad je ušao Luka. Saginjao se sve dok n~je virio kroz drvorez poput nekog tata. Mladićeva
ljepota ~ijaše gotovo nebeska. Stajao je lako nagnute glave, uspravna tijela, poput skulpture. Guido se ne usudi
ni pomaknuti.
Zvuk bijaše vrlo tih, nešto poput udis~ja. Guido shvati da je to riječ. Luka je govorio rNe«, ponavlj~jući je kao
da ga je svladala strašna bol. Guido ne izdrži i uspravi se.
Nije se mogao kasnije prisjetiti je li uopće izgovorio Lukino ime, ali mladićeva reakcija bijaše kao da ga je
stresla struja. Zareži, iskezi zube. Lice mu se iskrivi kao u mačke, pa zasiktavši, pljune. Počne se povlačiti
natrag u tamu.
Tada Luka progovori. Guidu se sledi krv.
- Znam ja što si ti, i znam što bi ti htio, ali ti se ja neću sagnuti, ti smrdljivi, zajebani pederu.
Vrata se otvoriše i zatvoriše. Guidovo tijelo oblije vrućina. Licem mu se slijevahu suze. Baci se plačući na pod
ispred raspela.
Enrico Dante je upravo razmišljao kako da ude u trag Luki, kad ovaj ušeta u njegov ured, noseći sunčane
naočale, smiješeći se kao da ga očekuju.
- Isuse, kog ti vraga radiš u Palermu? - Pročitao sam novine. Oslobodit će ga.
159
- Nadu li tebe, neće. Da si sjeo na prvi avion. Odredili su novog polica,jca za slučaj Paluso i kažu da imaju
svjedoka.
- Treba mi novaca. Nemam novaca.
Dante uzme svežanj k~jučeva pa ode do sefa.
- Odlazi iz zemlje, shvaćaš? Sazna li ti otac da si još ovdje, pobjesnit će. Evo ti za kartu i troškove.
- Nije dovoljno.
- Uzmi što ti se da i smatraj da si imao sreće.
- A ako me zatreba?
- Ne trebaš mu. Želi da si što dalje od njega.
Luka obide oko stola. - Misliš da sam nekakvo glupo kopile, ha? Ja sam mu sin, utuvi si to u glavu. Ja sam mu
sin. Dante poželi da ga ošamari po tom podrugljivom licu. Um
jesto toga stavi još dvije stotine dolara na stol. - Odrasti, glupane, sve mi znamo o tebi. Upamti jedno: ne uspiju
li osloboditi Carollu, trebat će nešto da se nagodi, recimo, tko je upucao onog malog. Zato si ne zamišij~j da si
neki strašan gangster, još ti mlijeko curi. Pokupi lovu i nosi se, baš tako, nosi se... capiche? Spadaš u daleku
prošlost.
Luka je izgledao poput desetogodišnjaka. Zatrepće očima da ne zaplače.
Dante pritisne dugme na svom interkomu i pozove jednog od svojih ljudi. - Pobrini se da mladac stigne na
avion.
Pirelli uleti u svoj ured. Bruno di Mazzo, njegov mladi pomoćnik, iskoči iz Pirellijeve stolice. Ov~j to niti ne
primijeti od silnog uzbudenja.
- Imamo osumnjičenog. Odogovara opisu kojeg smo dobili od našeg svjedoka. Posjetio je Carollu u zatvoru,
dvaput, nosio je tamne sunčane naočale. Plavokos, dvadesetih godina. Morao je pokazati putovnicu u zatvoru
da bi mogao ući.
Mladi polica,jac zine, a Pirelli se široko os~jehnu. - Naš osumnjičeni je sin Paula Carolle.
160
10.
Luka je sjedio na aerodromu. Do polaska je ostalo još dvadeset minuta. Službenica zauzme svoje mjesto za
provjeru putnika. On stane u red.
Zašto da ide u New York? I gdje? Nije čak znao je li stai~i stan prazan? Imao je uza se nekoliko putnih čekova,
plus Danteov novac, ali to neće potr~jati dugo.
Postoji i očev sef u banci, ali odbaci tu pomisao kao teško izvedivu. Sjetivši se sefa, počne razmišljati o onom u
Danteovom uredu. Bio je krcat novcem, koji je uglavnom, u to bijaše siguran, pripadao njegovu ocu, a Dante
mu je dao pišljivih nekoliko stotina dolara. A ako ga nj egov otac namj erava razbaštiniti i ne vidjeti ga više?
Okrene se da vidi je li onaj razbijač kojeg je Dante poslao s njim još ondje. Otišao je.
- Vašu kartu, molim - reče službenica. Reagiravši automatski, Luka joj gotovo pruži kartu, ali zastane, okrene
se i ode.
Ispred terminala uzme taksi. Na povratku u Palermo, svrati u dragstor. Izade iz taksija kod neke jeftine garaže
i unajmi poluslupani fiat. Odveze se u lošiji dio grada i prijavi se u jeftin hotel. Još je nosio svoj slamnati šešir i
tamne naočale. Uzme olovku da napiše svoje ime u knjigu gostiju, ali se predomisli i napiše hJohnny Moreno«.
Soba je zaudarala na ust~jali znoj, plahte su bile izgužvane, a drveni pod djelomično prekriven izlizanim,
umrljanim sagom. Objesi odjeću na svinute žičane vješalice, a redovničku ha
lju slo~i u ladicu. Krene prema napuklom umivaoniku. U sobi
161
nije bilo tuša ili zahoda. Iz vrećice koju je donio iz dragstora ~ izvadi dva paketića boje za kosu, pažljivo
pročita upute pa smi- ! ješa boju u plastičnoj čaši za pranje zubi. Nag do pojasa, navuče ~ gumene rukavice i
pažljivo nanese boju na kosu. Zatim sjedne ~ na krevet i pričeka dvadeset minuta da se boja uhvati.
Johnny Moreno bijaše očev vozač, nekoliko godina stariji ~ od Luke. Ubijen je prilikom tučnjave u baru. On je
bio jedan ' od rijetkih koji su radili za Carollu a koji su Luki bili simpatični. Johnny je pokazao Luki kako se
puca iz pištolja, vodio ga je na streljane i kod izradivača oružja. Luka je postao opsjednut oružjem. Kupovao je
sve časopise o oružju koji su mu se našli pod rukom. Zatim je počeo kupovati oru~je i skupio pravi mali
arsenal. Takocier je kupio zubarsku bušilicu da bi označio svoje metke.
Zabio je u glavu da postane jedan od tjelohranitelja koji će danonoćno biti u očevoj blizini. Carolla se na to
nasmije, ali prode ga smijeh kad pronade Lukinu skrivenu zalihu oružja. A tada je pobjesnio. Luka nije
posjedovao dozvolu za nošenje oružja. Svim njegovim pištoljima može se ući u trag. Carolla naloži jednom od
svoji ljuđi da ih se riješi.
Luka počne obilaziti trgovine koje su prodavale pribor za vojničke vještine. Kupi nož tanke oštrice. Provede
sate vježbajući. Ušije mali komad tkanine u rukav svoje košulje na koji položi dršku noža. Kad bi brzo podigao
i spustio ruku, no~ bi skliznuo iz rukava njegova kaputića na dlan. Carolla ga je ne- i koliko puta uhvatio kako
stoji ispred zrcala i vjeiba.
Luka je upotrebljavao crtež ljudske anatomije da bi uočio ranjive dijelove tajela. Objesio bi je na zid svoje
spavaće sobe i i izvodio male predstave u kojima bi napadao poster u prirodnoj ; veličini. To bi razbjesnilo
Carollu i zaprijetio bi da će mu odu- ', zeti nož. Nož je bio uzrokom prve od nekoliko strašnih svada. ,
Svade su postale redovna pojava u Carollinom neuspješnom nastojanju da razumije svog sina. Momak nije
imao prijatelja, a po svemu sudeći nije ih imao namjere pronaći, a nije ni pokazivao prirodne sklonosti prema
suprotnom spolu. Za njega su žene bile pripadnici neke vanzemaljske žive vrste. Ali Carolla nije imao ni
vremena, a ni strpljenja razotkrivati sinov
162
Ijeve komplekse. U to vrijeme imao je mnogo briga, iako je bio vrlo bogat i uspješan.
I FBI i Agencija za borbu protiv narkotika bile su mu za petama. Novi okružni tužilac namjerio ga se dočepati,
a znao je da se dokazi protiv njega gomilaju. Stanje je postalo još teže kad je pronaden Lenny Cavataio i
prebačen na Siciliju.
Šest mjeseci poslije, kad se Carolla odlučio sakriti, Luka nagovori oca da ga povede sa sobom. Zajedno odoše
na Siciliju okolišnim putem preko Amsterdama i Londona, koristeći krivotvorene isprave i putovnice. Dok su
stigli na Siciliju, u Sjedinjenim Državama već su izdali naloge za Carollino uhićenje optuživši ga za trgovanje
drogom.
Lennya Cavataioa čuvali su naoružani stražari u Palermu. Carolla, koji je došao na Siciliju isključivo ušutkati
Lennyja, uleti pravo u najveći lov na mafiju u povijesti.
Mreža se počela stezati, pa se on dao u bijeg s Lukom i dvojicom tjelohranitelja. Pobjegli su u planine,
oslanjajući se na Carolline ortake da mu javljaju o tome što policija smjera; počeli su se pripremati za odlazak
u Brazil.
Carollin stav prem sinu iz korijena se promijenio. Momak je bio smiren, pažljiv i neprestano uz njega. Carollu
se dojmilo što Luka nikad nije pokazivao nervozu; baš naprotiv, uživao je u napetim situacijama.
Luka se dotad nikad nije osjećao tako važnim. Kao da se našao u ulozi stvorenoj za njega, u ulozi
profesionalca. Ništa nije izmicalo njegovu oku. Promatrao je, slušao i, n~jvažnije od svega, pamtio imena i
lica, posebice kad bi se upoznao s ljudima koji su zauzimali najviše položaje u Organizaciji. Znao je da nikad
ne smije pogriješiti, nikad pretjerati u ulozi koju je igrao kao sin najtraženijeg čovjeka na Siciliji. Vježbao je
godinama, pot~jice, odmjerenim koracima, i bio spreman počiniti svoje prvo umorstvo bez traga uzbudenja.
Morao je svom ocu dokazati koliko vrijedi i što umije.
Luka se nesvjesno počne ljuljati naprijed-natrag, sitnim, krutim pokretima, prisjeć~jući se prilika u kojima se
dokazao. Pokazao je kako je profesionalan; nije ostavio traga iza sebe. Učio je brže negoli je njegov otac želio
priznati i učinio je budale od glupana koji su ga ismijavali. Uhvatili su njih, a ne njega.
163
Oni su bili amateri. Sad će njegov otac naposljetku shvatiti kako će biti teško bez njega.
Luka se toliko udubio u misli da je zaboravio na vrijeme. Boja za kosu kapala mu je niz vrat. Pogleda na sat:
još pet minuta. Sjedio je i gledao se u napuklo zrcalo polako brišući boju s vrata, pa pogleda tamnosmede mrlje
na ručniku i prstima. Kao da su od krvi. Otvori hladnu vodu i zagleda se u boju kako otječe u slivnik. Poslije
svega što je učinio, nekoliko stotina dolara je sva njegova plaća. Lice mu se zateglo, tijelo ukrutilo.
Počne prati kosu kao mahnit, uranj~jući glavu u vodu, otresajući šampon. Zapjenjena crvena boja otjecala je u
slivnik. Šampon ga je pekao za oči, kapao po prsima. Poput slijepca,
napipa ručnik i pokrije se preko glave kao da se boji pogledati. Otetura do kreveta i polako se smiri otirući
glavu. Naposljetku natopljeni ručnik sklizne, a Luka se baci ledima na jastuk. Bojaž~jivo podigne jednu, pa
drugu ruku, i stavi ih ispred lica. Bile su čiste. Polako se podigne s kreveta, učini velik krug po sobi dok ne
dode blizu zrcala, pa se kradomice pogleda. Okrene glavu lijevo-desno, malo sagne glavu. Boja je dobro
uhvatila i on si čestita. Osjeti se pročišćenim. Luka Carolla je postao u svakom pogledu Johnny Moreno.
Sudenje je upravo završilo za taj dan, ali još se nije znalo hoće li optužbe biti povučene ili ne. Carollina
odvjetnička ekipa imala je pune ruke posla budući da je Giuliano Emanuelo iz dana u dan prikupljao nove
dokaze protiv njihovog klijenta: utaja poreza, protuzakonito korištenje bankovnih fondova, ucjena,
iznudivanje. A sad još i optužbe za umorstva Michaela Luciana i Anthony Robella. Obrana je nastojala da se
izjava za izjavom brišu iz sudskog zapisnika, no sudac je to dosljedno odbijao.
Carolla je još bio dobro raspoložen, iako je te večeri, po ulasku u sobu za posjete, izgledao umorno.
Dante ga upita kako je, a Carolla slegne ramenima. - N~jbolji pravnici me brane; od Mussolinija su u stanju
učiniti Papu. Paket je sigurno otputovao? Poslao si ga sa Sicilije?
164
Dante potvrdno kimne glavom i reče da ga je poslao avionom za New York u četiri sata. Ruka, kojom je dx'~ao
slušalicu, znojila se. - Zna li se nešto?
Carolla zatrese glavom. - Potrajat će nekoliko dana. Sve je po zakonu, moraju me pustiti. Pazi što govoriš.
On~j novi, Pirelli, kaže da se ovi razgovori snima~ju. - Upita Dantea ima li novosti u vezi s Lucianovima.
- Još ništa. Čuo sam da optužba ima još tri svjedoka, onih s doživotne, voljnih svjedočiti u zamjenu za
smanjenje kazne, ali ne znam im imena. Samo neke glasine.
Carolla je znao da su pretražili njegovu ćeliju; nedosta~jali su predmeti za osobnu upotrebu, Pozove stražara,
ali se nitko ne odazove. U polutami posegne za svjetiljkom, još jednom povlasticom, no ~arulja i baterije bile
su izvadene. On je zavitla preko ćelije. Baterije iz radija nestale su, televizor takoder. Papir za pisanje, pisaći
pribor i odjeća ukradeni. Vikao je do promuklosti, ali začuje jedino izdaleka odjek drugih zatvorenika i lupu
njihovih limenih šalica.
Prvi put poslije njegova hapšenja, Paul Carolla si prizna da ga možda neće pustiti na slobodu.
Graziella je znala da Paula Carollu mogu po zakonu držati u zatvoru još mjesec dana. Nije uopće sumnjala da
će ga pustiti. Promatrala ga je cijeli dan u sudnici. Njezin bijes se rasplamsao.
Tijelo joj je gorjelo, kao da nije njezino, ali mozak joj je bio bistar. Već je razradila plan u slučaju da je
pregleda~ju. Budući da je prisustvovala sudenju svakog dana, stra~ari su je svi poznavali iz viden,ja i Jjubazno
su joj kimali glavom u znak prepoznavanja. Nekoliko prvih tjedana pružala bi torbu na provjeru, ali unazad
dva dana samo bi joj mahnuli rukom da prode.
Luger je bio u maloj baršunastoj torbici na dnu sefa. Napipa ga, pažljivo izvadi i oprezno stavi na vrh oporuka,
naslaganih na don Robertovom stolu.
165
Otvorivši treći pretinac radnug stola, izvadi patrone. Znala je kako napuniti pištolj, pa čak i kako pucati.
Izračunala je da ima samo jednu priliku: trenutak kad uvode zatvorenike u sudnicu. Paul Carolla, s lisicama na
rukama, uvijek je posljednji u redu. On je sam u kavezu, blizu klupe n4jegovih branitelja. Postupak je uvijek
isti: prije nego su advokati zauzimali svoja mjesta, Carollu su uvodili u kavez i stavljali mu negve na noge.
Njezino mjesto bilo je točno nasuprot. Nije smjela promašiti.
Vrt ispred kuhinje zarastao je, iako se Adina trudila da ga koliko-toliko održava. Vriježe od jagoda zakvačiše
se o rub Grazielline suknje dok se odmicala petnaest koraka od stabla. Podigne pištolj kako ju je naučio muž,
ispruži ruke. Smijao se kad bi ona trepnula i žmignula od pucnja, ali sada Graziella smireno pogleda u koru
stabla.
Vježbala je petnaest minuta. Staklenik je gadno nastradao, ograda i vrata vrta. prošupljili se, ali na stablu ni
ogrebotine. Ljutito stisnutih usana, odmjeri udaljenost, pa ponovo nacilja.
- Umiri ruku. Zapamti da metak izlijeće iz cijevi pištolja. Zato ga mirno nacilj~j u metu. Tvoje oči su pištolj. -
Lucianov glas u njezinoj glavi šapatom ju je poticao. Prošlo je još petnaest minuta. Čahure posvuda po tlu.
Začuje tupi udarac kad metak pogodi metu. Presretna, zavuče ruku u diep i izvadi nove metke.
Enrico Dante otvori tuš i počne se svlačiti. Dopola je svukao hlače kad osjeti da je netko u njegovoj spavaćoj
sobi. Sledi se, slušajući, naježene kose.
Zavjese zalelujaše. Razgrne ih tako naglo da gotovo otpadoše sa zastornice. Prozor bijaše otvoren; treskom ga
zatvori, pokušav~jući se prisjetiti je li ga on tako ostavio. Začu neki zvuk. Ponovo posluša, pa odahne; bio je to
šum vode. Propusti dah olakšanja kroz zube, svuče hlače, pa ih bradom pridrži za nogavice i zagladi. Otvori
ormar i počne vrištati.
Lukina ruka poleti i pograbi Dantea za vrat. Gurao ga je unatrag držeći ga na udaljenosti ruke. Dante ga nije
prepoznao. Njegov zagušen krik zakrklja mu u grlu dok ga je Luka gurao
166
onako bespomoćnog prema krevetu. Stražnjim dijelom koljena udari o madrac. Luka popusti stisak i Dante se
sruši na krevet.
Luka trzne rukom i no~ mu sklizne na dlan. Izvuče ga jednim pokretom. Uka.že se oštrica poput britve.
HIekne na Dantea, stavi mu nož pod grlo. Danteove oči pokazaše da ga je prepoznao.
- Čini se da sam zakasnio na avion. - Odskoči, zatvori nož i nasmiješi se. - Mogao sam ti prerezati grlo.
Dante se podigne na laktove. - Kad bi Carolla znao da si ovdje?! Kučkin sine.
Luka ponovo izvuče nož. - Reći ćeš mu?
Dante zatrese glavom, napeto promatrajući Luku. Obojene kose momak je izgledao ludi nego inače. - Što
hoćeš?
- Još ne znam. Možda novac.
Dante se polako podigne u sjedeći polo~aj. - Pa ja sam samo izvršavao naredbe. Ne možeš ostati ovdje. Povezat
će te s Carollom. Otkrit će vezu.
- Ja nisam ništa učinio.
- Dobro. Kako ti kažeš. Hoćeš lovu, nabavit ću ti je. Ovdje ništa ne držim. Ovdje nemam gotovine.
Dante je uspravno sjedio. Malo se pomakne prema noćnom stoliću, ne skidajući pogleda s Luke. - Podimo u
moj klub. Dobit ćeš lovu. Vrijedi?
Luka napući usne, pa kimne glavom i skloni nož. Danteu lakne. Reče: - Dodaj mi hlače, mali, da se obučem.
Kad se Luka okrenuo da dohvati hlače, Dante se baci pre
ma vitrini i bjesomučno potegne ladicu gdje je držao revolver. Luka poleti kroz zrak, baci se na n~jega, zajaši
ga i udari po licu.
Zakrene rukom i no~ se otvori. Ovog puta utisne ga u Danteov vrat. Bijaše tako oštar da poteče krv. Luka
odskoči, otvori ladicu, izvadi revolver i spremi ga u hlače.
Dante je slinio od straha. - Čuj, ovo mi je bila glupost. U redu? Više neću ništa pokušavati, molim te, nemoj
me zaklati, molim te...
Dodirne vrat pa odmakne ruku. Bila je krvava. - Mili Bože... Griješiš. Kažem ti, ako ovo ne uspije, prokazat će
te, bez obzira što si mu sin. Poslužit ćeš mu da se cje~jka s optužbom,
167
zna da si ucmekao onog klinca. Trebat ću ti, nikad nećeš uspjeti pobjeći sa Sicilije. Nadgledat će svaki
aerodrom, svaki kolodvor. Mogu ti nabaviti pasoše, karte. Potreban sam ti.
Dante se odveze do kluba Armadillo. Luka mu je uperio revolver u okrvavljeni ovratnik. Ušli su na stražnji
ulaz, a zatim hodnikom. Glazba je bila toliko glasna da je Dante sumnjao da bi ga čuli i kad bi vikao.
Ušli su u ured. Luka zaključa vrata i stavi ključ u džep. Dante je petljao oko sefa. Počne vaditi smotuljke dolara
i lira. Luka pogleda u novac.
- Gdje je ostatak?
Dante objasni da je večeras isplatio osoblje i da je samo ovo preostalo.
Luka sjedne na ugao stola i nakrene glavu u stranu. Ne uspije li ov~j štos, što misliš koliko će dobiti? Mo~da
doživotnu?
- Tko zna? Čuj, mogu ti donijeti još novca iz blag~jne. - Sjedni. Misliš li da ću te pustiti otići do bara?
Dante posegne za telefonom. - D~j mi da telefoniram, nazvat ću bar i oni će donijeti novac. Ovo je sva lova
koju imam ovdje, tako mi života.
Luka odjednom spremi revolver. - Kad bi moj otac bio mrtav, tebi ne bi bilo loše, ha? A ni meni.
Dante se zablene. Luka se nasmiješi. - Ja sam mu sin. $to je njegovo, i moje je. A što je tvoje, pripada tebi.
Dante ne reče ništa. Pažljivo je promatrao Luku.
Luka je petama lupkao o stol. - Unutra je već, koliko? Sedamnaest mjeseci? Ti cijelo vrijeme vodiš poslove.
Nikad ti nije vjerovao, uvijek je bio uvjeren da ga guliš. Dakle, ako on izide, što će biti s tobom?
Dante i dalje nije odgovarao. Gledao je ovog dečka koji je bio toliko blizu istine.
Luka nastavi: - Dakle, ovako ili onako, obojica bi mogli nastradati, shvaćaš? Hoću reći, ja i on ljubimo se kroz
kamiš. Rekao si da me se želi riješiti, zar ne?
Dante kimne glavom.
- Njegova smrt obojici bi nam dobro došla. Točno?
168
Dante naposljetku progovori: - Nećeš izvući živu glavu, nikad. - Brzo zašuti. Što je njemu stalo hoće li se Luka
izvući živ ili ne? Uhvate li njega, a on prije toga ubije Carollu, to bi za Dantea bilo još povoljnije. Promijeni
ploču. - Kako to misliš učiniti?
Luka ispući usne. - Možda u sudnici, ali bit će mi potrebna tvoja pomoć.
- Gledaj, policija zna da ja radim za njega. Misliš li da bi me uopće pustili u sudnicu? Cijele dane provodim
ček~jući r da mi odobre posjetu.
Luka odskoči sa stola, - Nisam mislio da mi pomogneš u samom poslu. R,adim sam. Profesionalac sam, shvati
to. A mi profesionalci uvijek radimo solo.
Dante kimne glavom. - Naravno, Luka. - Brzo se uspravi u stolici kad se Luka obruši na njega.
- Ne! Ne Luka, nikad me ne zovi Luka! Ja sam Johnny Moreno. Zovem se Johnny Moreno, zapamti to! Važi?
- Naravno Johnny, zapamtit ću.
Dante je gledao kako Luka uzima smotu~jke lira, ali nijedan j dolar. Nagura novac u džepove. - Dobro,
navratit ću sutra da ti kažem što mi treba.
r Luka mu namigne i ode. Dante je sjedio zapanjen. Stol mu je bio prekriven dolarima. - Isuse, gotovo me
ubio! - U zrcalu je vidio dokaz: tamnu, osušenu krv na košulji.
Dante nije znao što učiniti. Mali je očito bio manijak, ali zašto bi morao reći Carolli da će ga Luka pokušati
ubiti? Predugo je obavljao ne`jprljavije poslove; kad bi Carolla umro, on bi mogao držati uzde u svojim
rukama. Momka će ili uhapsiti ili ubiti. U meduvremenu, više neće odlaziti u zatvor, slušat
i će sve što Luka kaže i čekati na ishod.
Sofia Luciano zaustavi automobil ispred vrata vile R.ivera. Nije bilo stražara. Otvori vrata da bi mogla proći a
zatim začuje pucnjeve.
Potrči u automobil i odveze se do kuće. Dok je trćala uz ulazne stepenice, odjeknu još dva pucr~ja. Pozove
Graziellu, zabubnja šakom po vratima, ali ne dobi odgovora. Potrči iza kuće. Začuje još jedan hitac. Vrišteći
počne dozivati Graziellu.
169
Graziella proviri iznad ograde i mahne joj. Sofia je dahtala od straha. - Jesi dobro? Čula sam pucr~jeve.
Graziella sakrije pištolj u džep svojeg ogrtača. - Sve je u redu. To je stražar pucao. Imamo problema s div~jim
mačkama koje love golubove. Nadala sam ti se tek poslijepodne. Idi naprijed, pustit ću te u kuću.
Graziella otvori vrata, srdačno poljubi svoju snahu i ne dopusti Sofiji da ponese kovčeg.
- Mama, gdje su stražari s ulaza i Adina? Zar si ovdje sama?
- Ne, jedan je iza kuće. Sigurno je već uspio poplašiti mačke.
U vili je bilo tamno jer su svi kapci bili zatvoreni. Sofia krene za Graziellom u kuhinju. Na peći je bio lončić
kave i Graziella natoči dv~je šalice.
- Adina će se uskoro vratiti. Otišla je u trgovinu. Ja moram na sudenje, pa ćeš se morati snaći sama.
Sofia je pijuckala kavu i upitala kad druge treb~ju stići. Graziella slegne ramenima i reče da će stići u neko
doba, poslijepodne. Bila je uzrujana i neprestano je pogledavala na veliki kuhinjski sat. - Telegramom su javile
da dolaze, pa ćemo tako sve z~jedno večerati. Ne smeta te što odlazim?
Sofia zatrese glavom ispričavši se što nije nazvala. Primijeti da je Gra2iella smršavila i upravo htjede to reći
kad joj se Graziella primakne i uštine je za obraz. - Smršavila si. Adina će te uhraniti.
- Mama, je li oporuka konačna?
- Mislim da je, ali bilo je problema. Siroti Mario... Sofia joj upadne u riječ. - Moram govoriti s njim. Poći ću u
Palermo s tobom.
- Ti ne znaš? Trebala sam te nazvati, ali sam imala pune ruke posla. Sofia, Mario je umro.
Sofia ispusti šalicu. - Ne... ne...
Graziella počisti prolivenu kavu kuhinjskom krpom. - Žao mi je... Sofia, dobro ti je?
Sofia se tresla. - Ne, Mama, nije moguće, nije moguće... - Imao je infarkt.
170
Sofia istrči iz sobe. Graziella upravo htjede poći za ~jom kad začuje trubljenje taksija.
Stigla je Adina, pretrpana vrećicama. Vozač je morao četiri puta ići od taksija do stražnjeg ulaza dok nije
odnio sve kovčege. Kuhinjski stol bio je zatrpan.
- Idete li i danas na sudenje, gospodo? Ako idete, zamolit ću taksi da pričeka.
- Ne, odvest ću se automobilom. Sofia je ovc(je, odnesi joj kavu, jako se uzrujala. Upravo sam joj rekla za
Maria Domina. Nisam znala da joj je bio toliko drag.
Adina započne vaditi stvari iz kutija. - Mo~da joj je već dosta smrti, gospodo.
Graziella kimne glavom. - Možda.
- Taksi može pričekati. Molim vas, gospodo, meni za volju, uzmite taksi.
- Ne, odvest ću se onim našim drugim sutomobilom.
- Rolls-royceom, gospodo? Molim vas, nemojte, zašto ne podete mercedesom?
- Nema benzina.
Adina požuri platiti taksi vozaču za vožnju, pa ode iza kuće. Prode pokr~j štala i staklenika i ugleda razbijeno
staklo. Zatim otvori vrata od garaže. Mercedes je bio u groznom stanju: blatobran razbijen, strane ulubljene i
ogrebene. Potraži k~jučeve prašnjavog cornichea. Ne mogavši ih naći, vrati se u kuću, gazeći po komadima
stakla.
Graziella se presvlačila u svojoj sobi kad je ušla Adina i upitala što se noćas dogodilo sa staklenikom. Graziella
joj reče da je mačka ganjala pticu, ništa strašno. Adina zavrti glavom pa pode Sofiji skuhati svježu kavu.
Uspinjući se na kat i noseći kavu, zastane i pogleda corniche kako zavija niz prilaz. Žmigne vidjevši da je
okrznuo vrata koja su bila širom otvorena da je i kamion mogao proći.
Adina pokuca na Sofijina vrata pa ih polako otvori. Sofia je sjedila na krevetu, rukama pridržav~jući glavu.
- Mogu li porazgovarati s vama, gospodo Sofia? Ona vozi rolls-royce, Donov auto, a kako je loš vozač, brinem
se. Ne bi smjela voziti, nema dozvole, a ne zna ni voziti unazad. Otišle
171
smo u Mondello, desetak kilometara odavde, bilo je strašno. Udarile smo u stablo i stup, mogle smo poginuti -
gospodo? Morate joj to zabraniti, molim vas.
Sofia nije od svega toga čula ni riječi. - Što mislite, kod koga su sad dokumenti Maria Domina, njegovi osobni
dokumenti? Jesu li još u njegovu stanu?
- Ne znam, gospodo. U našoj radnoj sobi nalaze se kutije dokumenata iz njegove tvrtke. Imamo samo jednog
stražara, a i on dolazi i odlazi kad mu se prohtije; nemamo šofera, vrtlara. Netko bi trebao biti ovdje, ne bi
sm,jela biti sama. Svakog dana ide na sudenje. Samo na to misli.
Sofia polako ustane. - Adina, sad ćemo sve biti ovdje. Ostale dolaze tijekom poslijepodneva.
Sofia pokuša otvoriti vrata od radne sobe. Bila su zaključana. Ode u dnevni boravak. Stane nasred sobe pa se
ogleda. Adina pode za njom, kršeći ruke. - Eto, sklonila je i sve fotografije.
- Adina, otvori kapke i skini plahte s nam,ještqja. Ovdje je kao u grobu.
Adina počne povlačiti bijele plahte, neprestano govoreći Sofiji da se ona sama ne može brinuti o svemu. R.uku
punih bijelih plahti zastane kod vrata blagovaonice.
Sofia reče, više za sebe. - Trebala sam razgovarati s Mariom Dominom.
- Žao mi je, gospodo.
Sofia se blago nasmije, gotovo zaplače. - I meni. Ne možete pretpostaviti koliko mi je žao. Nitko ne može. -
Ona se osmjehne Adini milim, nježnim osmijehom. Na desnom obrazu pojavi se jamica poput male sjene. -
Pomoći ću vam raspremiti sobe.
- Ali, gospodo, nemojte, molim vas,..
- Molim vas, Adina, moram nešto raditi.
Dante preda Luki studentsku iskaznicu na ime Johnny Moreno. Nije je bilo teško nabaviti.
Luka je ogleda s obje strane, pa se njome lupne po licu. - Ovo bi mi trebalo omogućiti ulazak u sudnicu.
Vidimo se kasnije. Treba mi pasoš na isto ime. Možeš li mi ga nabaviti?
172
Potr~jat će duže, ali Dante pristane. Luka zastane na poluotvorenim vratima. - Takoder mi treba i oru~je, ali
ne znam kakvo dok ne vidim sudnicu.
Čim Luka ode, Dante nazove svog čovjeka Daria i naloži mu da se zalijepi za Luku, ali na pristojnoj
udaljenosti. Luka ne smije ništa posumnjati.
Luka je st~jao u redu, ček~jući da stražari pretresu gledaoce koji su polako ulazili u sudnicu u koloni jedan po
jedan. Red je bio dug pa Luka plati nekom čovjeku koji je st~jao u sredini reda da mu dopusti zauzeti njegovo
mjesto. Sljedeći put mora doći mnogo prije želi li zauzeti dobro ~jesto, dovoljno blizu kaveza. Zasad, čim dalje
od Carolle, tim bolje. čak i s obojenom kosom, postojala je mogućnost da ga otac prepozna.
Ista procedura ujutro i poslijepodne; Paul Carolla bi uvijek ušao posljednji. Luki upadne u oči mali zastoj pri
izvodenju Carolle iz ćelija u podrumu kao i zastoj prije otvaranja vrata kaveza.
Carolla se osvrne po sudnici. Izgledao je samouvjereno, kadšto bi nekome mahnuo, razgovarao je s ostalim
zatvorenicima.
Stražari su odstupili da bi Carolla mogao uči u kavez. Nekoliko trenutaka pokraj njega nije bilo nikoga.
Luka zapita čovjeka koji je sjedio do njega je li mnogo puta bio u sudnici. Ov~j potvrdi kimanjem glave. Luka
upita postupa li se i inače tako, i ov~j opet kimne glavom, nagnuvši se prema Carolli. - Napuhano kopile
uvijek se tako ponaša, kao da je u kazalištu. Bude Ii on svjedočio, vic[jet ćete vrašku predstavu.
Luka sjedne pa, ne obrać,a<jući nimalo pa~n,je dogad~jima u sudnici, odmjeravaše gdje bi bio n~jbolji
polo~aSj za sutrašnji dan. Zapazi postariju ženu u crnini. Promatrao ju je nekoliko trenutaka, pa skrene pogled
dalje po sudnici. Sjedalo na kr&ju reda, to će biti n~jbolje. Provede ostatak poslijepodneva razmišlj~jući kakvo
mu točno oružje treba i kako ga unijeti u sudnicu. Više se nije upuštao u razgovor sa svojim susjedom.
173
Graziella nije morala čekati u redu, njezino mjesto bilo je rezervirano. Sjedila je na njemu od početka sudenja,
odvajajući priličan iznos za tu povlasticu.
U rukama je držala raspelo. Ruke je položila na torbicu u kojoj je nosila velik kamen. Stražar je nije pregledao.
Vrtjela je raspelo, a pogled neprestano svraćala na zgureni Carollin lik. Osjeti čudno zadovoljstvo znajući da je
preostalo još tako malo vremena; ubit će ga sutra ujutro.
Pirelli je dobio fax iz Amerike. Paul Carolla se oženio nekom Evom Gamberno u New Yorku u travnju 1955.
godine, ali se ne spominje nikakvo dijete. Eva Carolla umrla je u svibnju 1959. ali u zatvorskoj dokumentaciji
stoji zapisano da ga je u siječnju i veljači 1987. posjetio njegov sin Giorgio Carolla koji je pokazao putovnicu.
Nisu zabilježili njegov broj.
Pirellijev idući fax stigne prazan; nema podataka o Giorgiou Carolli - nije bio američki državljanin. Treći fax
unese malo svjetla; Eva Carolla sahranjena je na Siciliji. Pirelli pregleda podatke o umrlima za 1959, godinu.
Evo je, Carolline žene. Ali i opet ni spomena o djetetu. Tko je onda posjetio Paula Carollu koristeći lažnu
putovnicu? Tko je dobio naredbu od Paula Carolle da ubije Palusovo dijete?
Pirelli zatra~i ponovni sastanak s Carollom, ali mu njegov šef reče da će Carolla c~jeli dan svjedočiti, a
vjerojatno će tako biti i prekosutra. Večeri je provodio s odvjetnicima, to je r~jegovo pravo, te ako Pirelli ne
raspolaže novim dokazima koji neposredno optužuju Carollu, neće mu biti dopušteno da ga ispituj e.
Pirelli prasne da ima dokaze da je netko lažnom putovnicom uspio posjetiti Carollu u zatvoru samo dva dana
prije umorstva Palusovog djeteta. Morao je saznati tko je to bio. Pokaže dokaz da Giorgio Carolla ne postoji.
Naposljetku dobije dozvolu da se sastane s Carollom sutradan poslije sudenja.
Mrzovoljan, vrati se u ured i ponovo nade svog pomoćnika kako sjedi u njegovoj stolici. Ovog puta, ov~j ne
poskoči na noge; pruži mu komad papira. `
174
- Pogledaj ovo. Nevjerojatno. Bio sam u C-četiri kad je stiglo, tako smo dobili kopiju. Balistički izvješt~j. Znaš
da su Lucianovi unuci ustrijeljeni, obojica. Pogled~j opis metaka.
Pirelli dohvati papir. Očima preleti tekstom, a zatim ga ispusti. - Dovraga, što se ovdje dogada? Tko je zadužen
za sluč~j Luciano?
Poručnik Francesco Ancora podigne pogled s najnovijih nogometnih rezultata kad ude Pirelli, mašući
balističkim izvještajem.
- Jeste li vi vidjeli ovo? Pištoljem kojim je ubijeno Palusovo dijete ubijeni su i Lucianovi unuci.
Ancora pažljivo odloži novine. - Misle da je tako, nisu sto posto sigurni. Još ispituju. Iz vašeg dječaka izvadili
su samo djeliće.
Pirelli otfrknu. - Zajebite to, pogledqjte sličnost, žlijebove. Imate li uveća.ne slike?
Ancora mu dobaci fascikl. Promatrao je Pirellija dok je ov~j čitao izvještaje i usporedivao fotografije sitnih
djelića metaka. - Zašto mi prije niste poslali te fotografije? Koliko ih već imate?
- Jučer su stigle. Još rade na tome. Pretpostavljaju da su meci označeni dijamantnom bušilicom, vjerojatno
zubarskom. Rupice su izbušene na vrhovima tako da meci eksplodir~ju čim prodru u tijelo. Imaju samo
milimetar od...
- Koliko vam je potrebno, zaboga? Zastavu da ti vijori iznad glave? Da ne povjeruješ.
- Sumnjate na nekog?
Pirelli baci fascikl natrag na stol. - Nisam stopostotno siguran. A kad budem, javit ću vam.
Zalupi vrata za sobom. Staklo zamalo da nije puklo od siline udarca. Ancora skoči sa stolice i naglo otvori
vrata.
- Pirelli, hej, Pirelli! Ne dopada mi se vaše ponašanje. Mogli biste poraditi na tome, znate. Ubijam se od posla.
Ne zaustavlj~jući se, Pirelli vikne: - Da, čini se da je tako. Dupe vam se ovjesilo preko stolice.
Ude u svoj ured i zalupi vrata za sobom.
175
Danteu poskoči srce. Nije čuo kad je Luka ušao u ured. - Krećeš se poput mačke.
Luka se nasmiješi zadovoljan tom usporedbom, pa sjedne na svoje uobiča,jeno mjesto na rubu stola.
- Sutra ću obaviti posao. Glavni problem je ubaciti oružje u sudnicu, ali mislim da sam našao način. Naravno,
ako mi ti nabaviš što mi treba.
Dante raširi svoje debele ruke. - Samo reci, ja imam veza. Samo mi reci što ti treba.
Luki zasja lice. - Ovo.
Dante se zablene u komad papira, pa pogleda u Luku. Kako da dodem do toga?
Luka se sladunjavo iskesi. - Jedan je u muzeju, a drugi u vitrini u vili Palagoniji. Vidio sam ga na izložbi.
Trebat će ga preurediti, ali imamo cijelu noć pred sobom.
Vila Palagonia bijaše neskladna kuća u gotskom stilu u predgradu Palerma. Podigao ju je neki ekscentrični,
deformirani plemić. Na vrhu visokih zidova st~jale su čudne, patuljaste kamene figure, poput straže.
Luka pokaže na jednu figuru. - Podsjeća li te na nekog? Dante slegne ramenima. Više ga je zanimao vodič koji
je objašnjavao Danteovom čovjeku, Dariu Biazeu, da ne mogu ući. Vrijeme razgledavanja bilo je od četiri do
šest; vila je bila zatvorena.
- Kip izgleda poput mog oca - nasmije se Luka.
Dario Biaze vrati se do automobila, sagne se da popriča s Danteom. - Mjesto je zatvoreno, postoje alarmni
ured~ji, ali za nekoliko sati možemo ući.
Luka se zavali u sjedište i zatvori oči. - Znači, moramo čekati. Kruži naokolo, da vodič ne postane sumr~jičav.
Dok je automobil prolazio pokra4j vile, jedan od patuljaka kao da im se cerio. Doista je, kao što reče Luka,
nalikovao Paulu Carolli.
176
11.
Teresa spusti zavjesu. - Eno Mame. Rolls-royce klizi niz brdo. Sofia izvadi cigaretu iz tabakere od čistog zlata
i pripali je
zlatnim upaljačem marke dunhill, neu~urbanim i prirodnim pokretima. Ali je pušila cigaretu za cigaretom,
gaseći ih napol popušene.
- Želi li netko nešto popiti?
Teresa pogleda na sat. Nije još bilo pet sati. Promrmlja da je njoj prerano.
- Rosa, želiš li ti nešto?
Rosa zatrese glavom i nastavi rješavati križaljku iz The New York Timesa. Prebacila je nogu preko noge.
Desnim stopalom lupkala je razdražujuće o stolicu. Bila je odjevena u jeans, maijicu kratkih rukava i tenisice.
Sofia ustane sa sofe, mačkasto se protegne i zijevne, pa ode do vrata i povuče zvono. Pozvoni, nasloni se na
vrata i zagleda se u Rosu.
- Kako fakultet, Rosa?
- Prekinula sam. Riječ od pet slova, gotovo srdačno, ali bez topline?
Teresa ustane. - Mlako... - Nije mogla pogledati u kćer. Nova frizura izazvala je prilično zanimanje, pa čak i
čudenje. Izvana se začuje udarac, a zatim metal kako grebe o nešto.
Teresa ponovo pogleda kroz zavjese. - Boie, auto je udario u stup od vrata. Ne mogu vjerovati svojim očima.
Graziella vozi. Ona vozi auto.
177
Sofia se nasmiješi. - Samo ti vjeruj, i nikad nemoj pristati da te poveze. Trebala bi vidjeti što je učinila od
blindiranog mercedesa.
- Zašto nema šofera? Nema čak ni čovjeka na vratima, a očito da se nitko ne brine za vrt. Bazen je prekriven
milijunima osa. Sramota. Kako je mogla tako zapustiti kuću?
Začuše Adinu kako otvara ulazna vrata, a zatim dva koraka na mramornom podu.
Tri žene pogledaše pune iščekivanja u dvostruka vrata. Začuše Graziellin glas. Koraci krenuše uza stepenice.
Sofia ode u predvorje pozvati svekrvu. Vrativši se, pripali novu cigaretu.
- Mama je umorna. Vidjet ćemo se za večerom u osam sati. Zamolila nas je da se svečano odjenemo.
- Tko će još doći? Mario Domino, dolazi li i on?
- Ne, Teresa, on je mrtav. Zar nisi to znala? Umro je prije otprilike tjedan dana.
Teresa skine naočale. - Nitko mi nije rekao. Zašto mi Mama nij e rekla?
Sofiji počne kucati u glavi. - Ni meni nije rekla. Zar je to važno?
Teresa ljutito napući usne. - Pa, on je bio zadužen za Papinu oporuku. Mislim da me je trebalo obavijestiti.
- Sad sam te obavijestila. Ako nemaš ništa protiv, idem se istuširati.
Teresa je gledala za Sofijom. Rosa mrko pogleda majku. - Zašto se ne odmoriš, mama? Doći ću gore u sobu za
minutu. Ostavši sama, Rosa se pokuša usredotočiti na križaljku, ali
je križaljka nije zanimala. Odbaci novine i pogleda na klavir. Čudno je izgledao bez ijedne fotografije.
Odjednom, soba joj nije bila po volji, a niti samoća. Uspne se na kat u sobu.
Rosa pogleda m~jku. - Teta Sofia je zamjetljiva, zar ne? Odnosno - ne znam, nekako privlači pažnju.
- Nek ti bude.
- Ti ne misliš tako?
- Ja samo vidim da joj ne nedostaje novca. Taj dijamant na ruci vrijedi tisuće.
178
- Mama, ti je baš ne voliš, je li?
- Ne naročito. Mislim da se za nikog ne bi žrtvovala. A uvijek mi se činilo da nešto skriva. Kako to da je ona
znala za Domina, a mi nismo? Misliš da se sastajala s Graziellom a da nama nije ništa rekla? Ti si joj jedino
unuče. Od svih nas ti si jedina koja mo~eš produljiti lozu. Rodiš li sina...
Rosa hladno odreže: - Prije večere sigurno neću pa nemoj o tome ni razmišljati.
- Budeš li stalno nosila te grozne traperice, nećeš naći nikog pristojnog. Budi dobra i dotjeraj se večeras. Neka
baka vidi kako si lijepa, mo~e?
- Bože, kako si staromodna! Ali ako to znači da ćemo dobiti više love, stavit ću i sjenilo na glavu. Dobro?
Teresa šakom lupi po jastuku pa se okrene ledima prema kćeri. Kadšto bi je mogla zadaviti, toliko ju je
razbjesnila.
U Carollinoj ćeliji svjetla su već bila utrnuta. Ukidanje njegovih povlastica nastavilo se i dalje, a to nije
ukazivalo na dobro. Koliko god novca ponudio, odbijali su njegove zahtjeve. Znaju li svi nešto što on ne zna?
Netko glasno zalupa po vratima njegove ćelije i povuče poklopac špijunke. Stražar zaviri u ćeliju. - Prije
odlaska u sudnicu ideš na razgovor s komesarom Pirellijem. Budi spreman u sedam.
Carolla dlanom udari po vratima ćel~je. - Hoću govoriti s advokatom. Neću razgovarati s tim glupanom bez
svog advokata. Hej, vrati se, šljamu.
Nasloni se ledima na vrata razmišljajući. Morat će dati izjavu prije ponovnog sastanka s Pirellijem. To je jedini
način da se izvuče.
Za stolom se moglo smjestiti četrnaest osoba. Onaj dio stola, postavljen za četiri osobe, doimao se pretrpanim u
usporedbi s ostatkom stola prekrivenog bijelim stolnjakom.
Stol je blistao kao da je postavljen za banket. Teški srebrni pribor za jelo s monogramom u obliku velikog slova
L sjajio je od ulaštenosti. Fini porculanski servis za jelo, kojeg je Gra
179
ziella dobila od svog muža kao vjenčani dar, sj~jio se kao da je i on ulašten. Uza svaki tanjur bilo je složeno
pet kristalnih čaša, a na sredini stola osmokraki svijećnjak. Kristalne boce s crnim i bijelim vinom st~jale su
nadohvat ruke.
Tri žene čekale su da se pojavi Graziella. Sofia je na sebi imala dugu, izvrsno krojenu, crnu usku svilenu
haljinu dugih rukava. Od nakita nosila je samo dijamantske naušnice i prsten. Kosu je po obič~ju strogo
zategla u pundu. Izgledala je prelijepo; crna haljina od Valentina isticala je njezinu glatku, blijedu put i tamne
kose oči.
I Teresa se potrudila, ali njezina krep ha~jina s V-izrezom bijaše staromodna i loše joj je pristajala. Dugi
rukavi bijahu preširoki za njezine tanke ruke. Cijela haljina kao da je bila prevelika za nekoliko brojeva. Nosila
je tri niske perli i biserne naušnice, a kosu je sa strane podigl~ ukrasnim češljićima.
Rosa je odjenula jednostavnu crnu haljinu od sjajnog satena. Sofiji bude dovoljan jedan pogled da zaključi gdje
je kupljena. Bila je jeftina, ali zbog Rosine ljepote nije ostav~jala jeftin dojam. Nije nosila nikakav nakit, a
kosa koja je stršala u neravnim čupercima činila ju je mladom. Nepotrebno je pretjerano namazala velike
smede oči što je samo isticalo činjenicu da nije nanijela podlogu na lice i da nije stavila ruž.
Graziella ude poput neke vojvotkinje. Smršavjela je te stoga izgledala višom, strožijom. Pomisliše kako je
morala biti lijepa u mladosti. Adina je smjesti u stolicu prije nego što su se ~ene odlučile da li da ustanu ili ne.
Vino poteče i Graziella podigne čašu želeći nazdraviti.
- U zdravlje svih vas. Hvala što ste došle i Bog vas blagoslovio.
Graziella jedva i okusi vino, ali joj žene nazdraviše i ispiše vino. Razgovor je zapinjao. One si udijeliše
komplimente za odjeću, a Adina ih posluži jastogom i vrućim pecivom. Započeše jesti.
Peć je stvarala strašnu vrućinu u prostoriji u kojoj su čekali. Žmirkali su od glasnog nabijanja oružara koji je
talio i davao novi oblik prostoru za municiju. Luka je pomno pratio sve faze rada i revnosno postavljao pitanja.
Čak je navukao i golemu
180
zaštitnu masku ne bi li mogao stajati blizu m~jstora dok je on turpijao metal.
Starac, gotovo osamdesetogodišnjak, bijaše m~jstor svog zanata, do zla boga spor i sustavan. Silno se ponosio
onim što je radio i provjeravao je posao posl~ie svake faze. Naravno, meci će se morati posebno izraditi; oruije
bijaše tako staro da ništa od municije kojom raspola~e neće odgovarati.
Luka pregleda bušilice i okrene se Danteu. - Da ti popravim zube dok čekamo?
Dante pogleda na sat. - Još koliko?
- Četiri do pet sati - reče starac. Dante opsuje.
- Gospodine, ja sam profesionalac. Moram izraditi novi okidač, a potrebne su i neke druge preinake. Problem
je u duljini cijevi.
- Samo vi radite svoj posao, gospodine. - Luka potapša čovjeka po ramenu u znak ohrabre~ja, pa ležerno
odšeta do Dantea. - Kad završi, možda bi bilo najbolje da ga nema.
Dante zafrkće, zatresavši glavom. Reče tihim glasom: Ima osamdeset godina, neće pričati, vjeruj mi.
Lukine oči zaiskriše. - I ja sam profesionalac, gospodine, a on je jebeni svjedok.
Luka se vrati starcu i zadivljen učix~jenim poslom, zszviždi.
Graziella sačeka da Adina odloži pladanj s kavom i ode iz sobe. N~je željela razgovarati o oporuci dok nije
bila sigurna da ih nitko neće prekidati. Sama nalije kavu iz srebrnog lončića.
- Prije dva dana došlo je do preokreta na suden~ju. Obrana je zatražila da se zatvorenicima naglas u cijelosti
pročitaju izjave optuženih. Ako vlada ne ovlasti suca da im uskrati to pravo, zatvorenici će biti pušteni na
slobodu.
Sofia ne htjede uzeti šećer, pa ga pruži Rosi, neprestano motreći svekrvu.
- Znači, oslobodit će ga?
- Da, Sofia, upravo tako. Pravda kojoj smo se ponadali, isparit će. Paul Carolla bit će slobodan.
181
Teresa oštro reče: - Ali zar ga ne traže i u Americi zbog trgovine drogom? Ovo sudenje nije na prvim
stranicama novina samo u Palermu. U cijelom svijetu se piše o tome.
- Sudac će morati nagovoriti vladu da ukine taj zakon, a i vi i ja dobro znamo koliko njih iz naše ljubljene
vlade neće ništa učiniti od straha. No, to će se srediti. N~jpr~je da vam se ispričam što ste dugo čekale. Ovdje
ste i vidjet ćete da je obavljeno mnogo posla. Ovlastila sam Maria da bude pravni zastupnik.
Graziella otvori fascikl i počne vaditi stranice. - On mi je predložio da počnemo likvidirati imovinu. Kao što i
same znate, nakon smrti mojih sinova, ja sam jedini nasljednik cjelokupne imovine. Razlog čekanju bilo je
objedinjavanje svih triju oporuka.
Teresa je pijuckala vino. - Otprilike šest mjeseci, Mama. Graziella pogleda hladno u Teresu. - Mario Domino
je pretpostavljao da vi nemate želje same upravljati tvrtkama već da želite gotov novac. Odredili smo da ga
razdijelimo na jednake dijelove svakoj od vas.
Teresa upadne svekrvi u riječ. - Dopusti malo, Mama. Likvidirati imovinu? Govoriš li ti to ozbiljno? Hoću reći,
sigurno nije bilo dovoljno vremena da se ugovore prodaje, sukcije. Koliko je posla obavio Domino prije smrti?
Graziella se okrene Sofiji kao da nije čula što je rekla Teresa. - Kao što znaš, Constantino je upravljao
izvoznim tvrtkama. Mario je do pola obavio pregovore prije smrti i prihvatio je ponudu ispod prve početne
cijene, ali od dobrog i pouzdanog partnera. Donijela sam odluku da se ti, Sofia, kao Constantinova žena,
pozabaviš time. Stoga sam priredila sve te ugovore da ih pregledaš dok si ovdje.
Teresa se opet umiješa. Nije joj se svidjelo to što je čula. - Ulazi li u to i Filippova tvrtka u New Yorku, Mama?
Nije dobila odgovora. Graziella je listala papire u fasciklu. Odredeni broj preda Sofiji.
Teresa je htjede ponovo prekinuti, ali Sofia pogleda u nju i rukom je ušutka. - Mama, ovo nema nikakvog
smisla. Ovo su skladišta?
182
Teresa se nagne prema naprijed. -- Ali, Mama, kako je Domino mogao uopće i započeti pregovore a da se nije
posavjetovao s nama? Filippova tvrtka u New Yorku ovisila je o brodskom prijevozu. Sad ondje sve stoji i ni
makac. Tko je nadzirao trgovanje ovih šest mjeseci? Pokušala sam ući u urede, ali brave su promijenjene. Tko
je onda to vodio? Domino?
- Sve sam prepustila Dominu. Imao je velikih problema s poreznicima. Rekli su da na ime poreza na
nasljedstvo dugujemo - Graziella se zbuni pregledavajući fascikl.
- Mama, to je Dominov fascikl? - upita Teresa. Oblije ju znoj shvativši da se Graziella uopće u tome svemu ne
snalazi. - Mama, dopusti meni da ja sve dovedem u red. Obavit ću to noćas. Ja sam bila za to zadužena. Barem
ću ih...
Graziella samo što nije započela vikati. - Ne! Ne želim da se ijedna od vas u to miješa. Mora se prodati. Hoću
da se sve proda. Ne želim da vas zbog toga snadu nevolje.
Teresa se nastojala svladati. - Ali, Mama, tko se brine o pravnoj strani?
- Mario Domino.
Sofia uhvati svekrvu za ruku. - Mama, Domino je mrtav. Zašto ne bi dopustila Teresi da ona to pogleda, pa da
sutra porazgovaramo? U ovom trenutku ne možeš reći da ja imam ovo a Teresa ono, zato što ne znamo što
imamo.
Teresa progovori u svoje ime. - Mama, ne znam u kakvom je polo~aju Sofia, ali posljednjih šest mjeseci bili su
vrlo naporni za mene i Rosu. Filippo je ostavio samo dugove.
Graziella ponosno odgovori. - Ne, nije istina! Nijedan Luciano nikad nije bio dužan, sigurna sam.
- Mama, nisi znala za to, ali sad znaš jer ti ja tako kažem. Otplatila sam onoliko dugova koliko sam mogla, ali
sad vjerojatno već plijene naš stan. Moram znati koliko ću zapravo novca dobiti, znaš, na ruke. Jer ja, bolje od
ikoga, točno znam koliki su bili prihodi od njujorških tvrtki.
- Ništa ti ne znaš, Teresa. Ne, ne znaš.
- Znam! - Teresa je vikala. - Vidjela sam ugovore, dozvole! Odnijet ću ove fascikle, sve do posljednjeg, u radnu
sobu. Pregledat ću ih noćas. Dobro? Kad se bolje uputim u ovo, porazgovarat ćemo o svemu. Ima li netko nešto
protiv?
183
Sofia položi ruku na fascikl i strogo pogleda Teresu. Slažeš li se, Mama, da ih Teresa pogleda? - Graziella
kimne glavom, ali Sofia vidje kako joj se trznuo mišić u kutu usana. U zraku blagovaonice osjećala se napetost.
Teresa pročita prvu stranicu iz fascikla na kojoj bijaše popisan dio don Robertove likvidne imovine. - Bože
moj, nevjerojatno. Ne mogu vjerovati svojim očima. Rosa, radi se o četrdeset miljuna dolara!
Sofia zapazi izraz Graziellinog lica. Teresa nastavi čitati dokumente, a njih dvije izidoše iz sobe.
Sofia pode za Graziellom i pričeka da ova otvori vrata od radne sobe. Posvuda kutije s dokumentima, a stol
zatrpan fasciklima i pojedinačnim papirima.
- Zaboga, Mama, što je ovo?
Graziella nemoćno slegne ramenima. - Poslije Mariove smrti, poslove je preuzela njegova tvrtka. Kad sam
postala sigurna da vi dolazite, rekla sam im da mi sve vrate, z~jedno s nedovršenim poslovima. U nekim od
ovih kutija nalaze se Mariovi papiri, uzeti s njegova radnog stola. Nisam mogla sve sama pregledati.
Sofia je gledala kutije. Graziella razgrne dokumente s radnog stola i pruži Sofiji pregršt teleksa. - Ne znam što
je ovo... Sofia pripali cigaretu, duboko udahne, pa počne čitati te
lekse. Naposljetku podigne pogled.
- Mama, ni ja ne mogu ovo dokučiti...
- Ima toga još. - Graziella pru~i Sofiji nabrekli fascikl pun papira.
Sofia i Graziella su se vratile tek za pola sata. Teresa kao da nije zamijetila koliko je vremena prošlo kao ni
činjenicu da je Sofia popila konjak prije nego je sjela za stol.
Teresa se zaškilji i gurne naočale više na nos. - Na računu u švicarskoj banci je četrdeset milijuna dolara,
okrugli iznosi, čini se u gotovini. Mama, imaš li ti brojeve računa, jer prema mojim proračunima trebalo bi biti
i više. Nevjerojatno!
184
Sofia uzdahne i otpije još konjaka. - Teresa, posluš~j me, smiri se. Koliko se meni čini, ima dovoljno da svima
nama osigura udoban, pa čak i raskošan život.
Teresa se nasmije. - Što je za tebe udobnost, za mene i Rosu možda će biti prava raskoš. četrdeset milijuna...
- Poslušaj, Teresa. Gdje je Rosa?
Rosa se pojavi na vratima noseći u ruci šalicu kave. Izvoli. A da popijemo malo šampanjca?
Sofia rukom pokaže prema stolici. - Sjedi, Rosa. Nema razloga za slavlje. N~jvažniju likvidnu imovinu
progutali su porezi. Po Dominovom mišljenju, ljudi povezani s njegovom vlastitom tvrtkom, ljudi na visokim
polož~jima, ljudi od povjerenja, koji su nekad radili za Papu naveliko su pot~jice prisvajali novac.
Teresa se sneveselo osmjehne. - Kad se radi o novcu, može se očekivati da će netko zagurati prste u blag~jnu.
O kolikim iznosima ti govoriš? Pet, petnaest tisuća?
Sofia pripali cigaretu. Ruke su joj se vidljivo tresle. - Nema ni traga novcu u Švicarskoj. Postoje metri teleksa.
Domino je pokušavao...
Teresa je prekine, zapanjena. - Stani malo... stani... Kompanija, ona je još naša? Isuse, pokušavam pohvatati
konce svega ovoga. Želiš li reći - ah, nevjerojatno. Ponovi mi, ponovi mi to što si rekla.
Graziella, sad već smiren~ja, preuzme: - Teresa, u glavnoj tvrtki, a naročito njezinu uvozno-izvoznom odjelu,
ništa se ne radi od smrti don Roberta. Svi radnici su isplaćeni.
Teresa skoči na noge. - Isuse, ne mogu vjerovati!
Rosa kao da je bila u vlastitom svijetu, zurila je u prazno. Teresa se uhvati za glavu. Graziella nastavi. - Sve je
ponudeno na prodaju: skladišta, tvornice, dokovi, brodovi.
- Gdje su brodovi? Zar stoje usidreni u dokovima? Graziellino se lice ukruti od srdžbe. Prečuje pitanje. - Dio
doka koji je na naše ime bit će ponuden na dražbu, ali zbog kašnjenja...
- A što je uzrok tog kašnjenja? Želiš li mi reći da su skladišta puna robe koja tamo stoji i trune? Zaboga, tko je
donio odluku da se ljudi isplate?
185
- Ja - odvrati Graziella. - Molim te, Teresa, dopusti mi da nastavim bez upadica. Morali smo poplaćati visoke
penale i carine na neisporučene pošiljke. Došlo je do krada, ljudi su nas potkradali sve u šesnaest, morali
smo...
- Pa što se i moglo očekivati ako se nitko nije o tome brinuo? Ovo je... Zar ti nije jasno da si nas trebala pozvati
već prije nekoliko mjeseci? Gdje su zapisi o porezu na nasljedstvo? Da čujem, o kakvim se iznosima radi?
Tisućama? Milijunima?
Graziella otpije malo vode pa odloži čašu. - Već sam ponudila vilu na prodaju, svu zemlju i voćnjake,
maslinike. Ponude su izdašne, i kao što rekoh Sofiji, dobit ćete priličan iznos prije nego se vratite kućama.
Teresin glas promukne od napora da se svlada. - Sofia, što si kanila reći time »prisv~jali novac«? Je li to samo
ljepši način da kažeš da su nas odrali, da su nas skroz-naskroz okrali dok smo mi sjedile u Americi i čekale
poput idiota?
Graziella lupi dlanom o stol. - Mario Domino učinio je sve što je bilo u njegovoj moći. On i njegova tvrtka
suradivali su s pravnicima u Americi. Morao se boriti za...
Teresa poskoči. - On je bio starac. Što je dovraga on znao? Isuse, Mama, na jednom komadu papira je četrdeset
milijuna dolara u gotovini! Gdje je to dovraga nestalo? Želiš da povjerujem u to sranje o prisv~janju? To je
krada! Želim znati tko je sada u Dominovoj tvrtki zadu~en da vodi naše poslove? A koliko dugo je on već
mrtav?
Sofia upitno pogleda Graziellu. - Koliko ima tome? Tjedan? Deset dana?
Graziella je prebirala po ogrlici. - Osam dana. Bio je mrtav kad sam se vratila iz Mondella.
Teresa pogleda u Sofiju pa u Graziellu. - I to se sve dogodilo u osam dana? Tko je imao slobodan pristup
našem novcu, novcu koji je zakonski pripadao meni, mojoj kćeri, tvojoj unuci? Isuse, ne mogu vjerovati! Misliš
li da se želim vratiti kući i živjeti, kako si ono rekla - udobno? Poslije svega sto smo prošle, udobnost nije
dovoljna.
Sofia uhvati Graziellu za ruku. - Mama se sjeća da su prije mnogo tjedana Domina posjetila trojica. Došli su iz
Ame
186
rike. Sada se ne može prisjetiti njihovih imena, no Domino im je povjerio velik dio imovine.
- Kome, Mama? Kako se zovu? - Teresa je bila na rubu histerije.
Graziella izvuče ruku iz Sofijinog stiska i ustane. - Oprostite mi, ali se ovog trenutka ne mogu sjetiti.
N~jvažnije je da će pravda pobijediti. Don Roberto je bio častan čovjek. Pravda će biti zadovoljena kako je on
to želio. Nije još sve gotovo. Dovela sam vas ovdje zato što...
Teresa rukom sruši papire sa stola. - Imaš pravo, nije još sve gotovo, ali, reći ću ti ovo, Mama, fućka mi se za
tvoju čast! Nikad nije trebao učiniti to što je učinio, a ti nisi nikad smjela dopustiti da do ovog dode. Briga me
za pravdu, jesi li me čula? Briga me jedino za sebe i svoju kćer. I briga me za sve one godine koje sam u sjeni
crnčila poput roba za obitelj Luciano, eto, za to me briga. Ostati bez ičega...
Zaškripi zubima, ne želeći zaplakati. Lice joj se iskrivi od bijesa. - Mama, ti misliš da je to pravda? Imam
četrdeset i šest godina. Sve što sam imala bilo je moje nasljedstvo, samo sam to imala, a ti si to bacila u vjetar.
Jebi se ti i tvoja jebena pravda.
Od snažnog šamara Teresa zatetura, ali se baci prema Grazielli i zgrabi je za zapešće. - To ti je već drugi put!
Da me nikad, nikad više nisi udarila! Kojim pravom? Odakle ti pravo da me šamaraš?
Graziella trz~jem oslobodi ruku. - Ja sam sada glava obitelji. Nikad više nećeš sa mnom razgovarati poput
piljarice, i nikad nećeš psovati u ovoj kući. Jasno, Teresa? Imam pravo činiti što mi je volja, ponašati se kako
me volja. Ovo je moja kuća, moj dom. Vrijeđaš spomen na mog muža, vrijedaš sebe, stidi se, nemaš ponosa,
nemaš časti.
U sobi nastane muk. Graziella je napeto gledala sad jednu, sad drugu kćer.
Odgovori joj Sofia, sjajnih tamnih očiju. Ali njezin glas nije bio histeričan, već dubok, mukao.
- Mislim, Mama, da se ovdje ne radi o časti. Blago, novac kojeg mi tako očajnički želimo, a ti nas zbog toga
prezireš, olakšao bi naš gubitak, prazninu. Papa se uzdao u pravdu. E
187
pa nadam se da će se okrenuti u grobu kad Paul Carolla izade iz zatvora. Papina smrt nije bila časna, Mama.
Bilo je to tragično, mučno ubojstvo, ali on je proživio duge godine, što moja djeca nisu. Činjenica da sam jedna
od Lucianovih st~jala me i previše. Da si mi ti pružila priliku da otpočnem ~ivot ispočetka, željela sam otići iz
ove kuće, pobjeći od onoga što sam sada, jedna od udovica Luciano. Muški članovi naše obite~ji poubijani su
da ne bi bilo osvete. Bez muškaraca, mi smo ništa. Možda si ti i zadovoljna mrvicama koje ti dobacuju, Mama,
ali nemoj od mene tražiti isto. Ja imam previše ponosa, a možda i previše časti. Laku noć.
Ode iz sobe, Teresa za njom. Tiho za sobom zatvori vrata. Graziella ponikne glavom. Gotovo je zaboravila da
je i Rosa u sobi, toliko je ova bila tiha. Iznenadeno podigne glavu začuvši djevojčin glas.
- Bako, mogu li te nešto upitati?
Graziella kimne glavom, podižući sa stola njoj nerazumljive papire.
- Bako, jeste li ti i djeda ugovorili moje vjenča~je, kao i mamino?
Dogovorena vjenčanja bila su Grazielli ponajmanje na pameti. Bijaše iscrpljena, te ispruži ruku.
- Rosa, odvedi me do sobe.
Rosa se odmakne, ne ~eleći je dodirnuti. Graziella spusti ruku. Uzdahne, ode iz sobe pa se uspne stepenicama,
zn~jući da je Rosa slijedi.
Kad su ušle u njezinu spavaću sobu, ona s naporom sjedne na krevet i nervozno zagladi pokrivač.
- Rosa, reći ću ti nešto. Filippo je volio tvoju mamu. Znam, jer mi je to rekao. Kao što je Emilio volio tebe i
zatra~io Papu za dozvolu da se oženi tobom. Nije mu trebalo potica~ja. Volio te, Rosa. Misliš da nije?
Graziella poželi zaplakati. Post~jala je vješt lažac. Ali, kakva šteta od tog?
Rosa zatrese glavom. Počne razdražujuće otvarati i zatvarati vrata. - Nisi trebala ošamariti mamu. Ništa ti ne
znaš. Bilo joj je teško i dok je tata bio živ. Imao je ~jubavnice, nikad nije bila sretna.
188
- Svima nam je bilo teško, dijete moje. - Ali za tebe je drukčije. Ti si stara.
- Da, ali nije još sve gotovo. A sada, laku noć. Umorna sam.
Rosa ode iz sobe ne poljubivši baku i Graziella osjeti duboku samoću. Nije očekivala takvu ljutnju, takav oča~j
od svojih snaha. Nisu mogle ni pretpostaviti kroz što je sve prošla, koliko ju je još čekalo dok ne osveti
umorstva.
Napiše kratku poruku pred~jući sve ovlasti Sofiji. Bez obzira na njezine riječi, Sofia joj je još bila n~jmilija.
Zatim iz ladice stolića povadi fotografije koje je skupila u vili i posloži ih posvuda po sobi. Okružena svojom
pomrlom obitelji, pomoli se bogu da joj podari snagu.
Teresa sačeka da Rosa zaspi pa se odšulja u radnu sobu. Vrata bijahu otvorena. Čvrsto je odlučila osobno
provjeriti što se dogodilo s nasljedstvom.
Ne mogavši zaspati, Sofia nečujno side stepenicama nekoliko sati kasnije i ugleda svjetlo ispod vrata. Zaviri u
sobu. Teresa je bila uronjena u spise. Cijela je radna soba bilae
zatrpana dokumentima. - Dobro bi mi došla pomoć - prizna. - Trebat će mi dani da ovo sredim. Dospjela
plaćanja izmiješana su s računima. Čak ne mogu dokučiti koliko imamo zaposlenih.
- Mislim da je pomoć preblaga riječ. Potrebna nam je vojska sekretarica.
Teresa se podboči na uredno složenu hrpu papira. - Mislim da je bolje da što manje ljudi vršlja oko našeg
takozvanog nasljedstva. Ako treba, sama ću to obaviti, sve. Ovo su Papine dionice. One same vrijede - podigne
bilježnicu i brzo prolista zabilješke, pa se osmjehne kutom usana - n~jmanje deset milijuna dolara, ali bi sada,
prema mišljenju burzovnjaka bilo nepovoljno vrijeme za prodaju. Sve su prenijete na Graziellino ime, Domino
je barem to uspio. Ona ih samo mora prebaciti na nas, a mi ćemo ih prodati kad za to dode vrijeme. Don
Roberto pri kr~ju nije pripadao Organizaciji. Zbog toga je pretvorio veći dio gotovine u dionice, tako da joj se
ne sazna podrijetlo. Možda nas je pokušavao osloboditi. Gotovo da je i us
189
pio. Iz onoga što sam dosad otkrila, proizlazi da je pokušavao sve likvidirati, samo što nije uspio to učiniti na
vrijeme.
Prelista drugi fascikl. Sofia ju je promatrala. Teresa žmirne iza naočala i kucne po fasciklu. - Ovo je ponuda za
kupnju tvornice za izradu keramičkih pločica iz svibnja 1985. A ovdje... - Potraži po stolu i uzme papir sitno
natipkani papir s ispisanim zaglavljem. - A evo ponude te iste tvrtke Mariu Dominu poslije gotovo dvije
godine. Manja od one prve. A kod lakta su ti sve poslovne knjige o prod~ji i izvoznim narudžbama te tvrtke.
Dvije godine poduzeće se širilo. Otkuda onda da ovi nude manje? Domino je odugovlačio. Pisao je po
ugovorima. Dva su bila u vezi s ponudama koje su stigle prije Papine smrti, kad je Papa sve želio rasprodati.
Ali Domino ih je odbio. A poslije Dominove smrti, advokati su nastavili s tim, ali pogledaj ovo! Sve ovo su
ponude čovjeka po imenu Vittorio Rosales, a jedina njegova adresa je broj bankovnog sefa u Rimu.
Pokaže prstom na ugovor da to i Sofia vidi. - Možeš li pročitati što je Domino napisao u gorr~jem desnom
uglu? Ovdje, gdje je potcrtano. Što piše?
Sofia uzme ugovor i stavi ga ispod stolne svjetiljke. - Mislim da je to Parolla.
- Mislim da je to P. Carolla. Rosales bi mogao biti paravan za Paula Carollu.
- Što? Ozbiljno?
Teresa je drhtala od napetosti. - Ako je onako kako mislim da jest, znači da je Carolla imao razloga naručiti
ubojstva naših muškaraca. On bi naslijedio cjelokupnu Organizaciju Lucianovih u sluč~ju da ne ostane nijedan
nasljednik. Kad bismo mogli dokazati da je on Vittorio Rosales...
- Kako?
Teresa podigne jedan ugovor. - Tako da provjerimo jedinu adresu koju imamo, broj sefa u Rimu. Ali moramo
to učiniti brzo jer su ovi dokumenti spremni za potpisivanje. Sutra ćemo razvlastiti našeg odvjetnika da
dobijemo na vremenu. Carollu će osloboditi za nekih mjesec dana, ali dokažemo li ovo, moći će ga se opet
uhapsiti.
Sofia kimne glavom i lupne po n~jbližoj hrpi dokumenata. - Koliko ovo sve vrij edi?
190
Teresa slegne ramenima. - Oduzmemo li dionice, tvrtka vrijedi deset, možda petnaest milijuna dolara. Ali
nećemo dobiti ni približno toliko produ li ovi ugovori. Moramo ih obustaviti, podići cijenu na realni iznos. Ah,
već se osjećam bolje. Usudujem se reći da bismo mogle živjeti više nego udobno.
Sofia pretraži jednu od Dominovih kutija. - Teresa, ima li još kutija s Dominovim osobnim dokumentima?
- Ima kutija u uglu, uglavnom sitnice, stari dnevnici, i još četiri iza mene.
Sofia ugleda hrpu podsjetnika na samom vrhu kutije. Listala ih je, a srce joj je ubrzano kucalo: 1980, 1979,
1976... - Sofia, zapisala sam ti broj Rosalesovog sefa - reče Teresa.
Sofiji je drhtala ruka. Našla ga je, mali dnevnik presvučen crnom kožom, godina 1963. Ustane i stavi je u
džep. - Da, krenut ću, krenut ću još noćas.
- Ne trebaš toliko žuriti.
Sofia je već pošla k vratima. - Š~to prije, to bolje. Zapiši sve što želiš da obavim, a ja se idem spremiti. - Ruku
je držala na ručki; nije mogla čekati da bude sama i da pročita dnevnik.
Teresa se uspravi. - Moraš biti oprezna. Može li ti netko pomoći? Ne znamo ništa o tom tipu, a ako radi za
Carollu? Sofia se okrene užeglih očiju. - Otkrijem li da je Paul
Carolla naredio da se ubiju moji dječaci, nadam se da će ga osloboditi jer ću ga onda ja ubiti.
Domino nije u dnevnik unosio podrobne opise dogadaja, već jedino brojke i pokoje inicijale. Sofia lizne prst da
lakše okreće stranice pa potra~i datum svog vjenčanja.
I nacie ga, tek jedan redak: »Vjenčanje S & C«. Okrene sljedeću stranicu. Koliko vremena je prošlo od
vjenčanja kad je ona nazvala sirotište? Trgne se kad Teresa pokuca na vrata i zaviri u sobu.
- Ovo je broj sefa u Rimu na ime Vittoria Rosalesa. Oprosti, uplašila sam te?
- Da, jesi. Laku noć i hvala. Vratit ću se čim nešto saznam.
191
Gotovo izgura Teresu iz sobe, pa zaključa vrata i dograbi dnevnik. Pronašavši ono što je tražila, i protiv svoje
volje tiho jaukne.
Graziella začuje zatvaranje ulaznih vrata. Prišavši prozoru ugleda Sofiju kako automobilom odlazi iz vile, i to
vrlo brzo. Spusti zavjesu. Znači, i Sofia je napušta. Uzme poruku koju je napisala za svoju najdra~u snahu i
pocijepa je na komadiće.
Sljedećeg jutra u osam sati, Graziella pode iz vile, odjevena u svoju crnu haljinu, lagan crni kaput i udovički
veo. Nosila je veliku crnu kožnu torbicu. U rukama, na koje je navukla crne rukavice, držala je krunicu.
Luka Carolla krene iz hotela u osam sati i petnaest minuta, noseći pod pazuhom mali smotuljak. Ode do
javnog zahoda i presvuče se u redovničku odoru. Pažljivo složi odjeću, zamota je u smedi papir i sakrije iznad
kotlića. Sicte sa zahodske školjke i uzme svoj štap.
Idući ulicom, počne hramati. Skrene u sporednu ulicu pa kroz neku uličicu izade na trg nasuprot zatvora i suda
Unigaro. Bilo je devet sati; sudenje će započeti u deset.
Dante primi telefonski poziv u pola deset. Točno su mu rekli što je Luka učinio.
- Preobuko se u usranog fratra? Zezaš me? Ušao je u sud?
Dario mu je telefonirao iz govornice odakle se vidjela zgrada suda i rekao da Luka stoji u redu za posjetioce.
Dante mu reče da i dalje motri na njega i da ga nazove čim se uvjeri da je Luka zauzeo mjesto u sudnici.
Dante spusti telefonsku slušalicu i ode u kupaonicu, trljajući neobrijanu bradu. On i Luka su proveli velik dio
noći radeći na oružju, i još dva sata vježb~jući u šumi. Luka je cijelo to vrijeme pucao u malen znak na jednom
drvetu. Kad je drvo bilo oguljeno od metaka, Luka je stavio jedan od onih
192
posebnih metaka koje je on izbušio. Kad je opalio, stablo kao da je eksplodiralo. Dante se zapanjio, ali se Luka
samo nasmijao.
Dante zapjeni sapun, nanese ga po bradi i uzme britw. Ruka mu je drhtala. T~j mali, Carollin klinac, opasan je
ludak. Hoće li se uspjeti izvući poslije umorstva u sudnici?
Pirelli je znao da se nešto dogodilo čim je zaustavio automobil u dvorištu policijske zgrade. Ancora ga je čekao
želeći mu saopćiti da ga šef želi vidjeti. Pirelli je grabio širokim kamenim stepenicama.
Šef odvede Pirellija u stranu. - Morat ćete odgoditi ispitivanje Carolle do poslije današnjeg sudenja. Vlada je
odbila zahtjev obrane da se čit,~ju izjave. Nijedan od njih neće na slobodu; Carolla danas ujutro svjedoči i
njegov odvjetnik ne želi da on to zna.
Pirelli kimne glavom, svladavajući bijes. Šef ga potapša po ramenu. - Ovo bi ga moglo natjerati da progovori.
Pristali su na razgovor s tobom čim se sude~ie prekine. Potreban im je neki adut u pregovorima. Emanuel će
mu danas prišiti sve moguće optužbe.
Graziellino srce udaralo je kao ludo dok se polako približavala svom sjedištu. Tog jutra ona je medu prvima
ušla u sudnicu.
Luka osloni štap uza zid dok su ga stražari rukama pretraživali. Izbjegavali su ga pogledati u oči; bilo im je
neugodno pretraživati oca iz Svetog poslanstva. Posegnuvši za svojim štapom, Luka se osloni na stražara, pa
zapita sipljivim, vodenim glasom može li dobiti mjesto na kraju prolaza budući da ga boli noga pa bi je želio
ispružiti.
Ponude mu sjedište četiri reda ispred Grazielle. Ona je sjedila, gledala preda se ne skrečući pogled, lica
skrivenog velom. Luka polako sjedne i osloni štap o sjedalo ispred sebe.
193
Paul Carolla bijaše visok metar sedamdeset i dva centimetra. Luka je znao da mora podići vrh štapa kojim je
sada upirao prema praznoj ćeliji na kr~ju, prema kavezu Paula Carolle.
Graziella otvori torbicu, namjerno ispustivši krunicu. Nije imala na raspolaganju puno vremena; sjedište do nje
bilo je zasad prazno, no sudnica se punila i netko bi svakog trenutka mogao sjesti pokr~j r~je. Danas je
odabrala m,jesto u prolazu. Kad kucne čas, zakoračit će u prolaz i pucati.
Sagne se kao da će podići krunicu, otvori torbicu i izvadi revolver. Uspravivši se, položi ga pokre,j svoje
torbice. Revolver bijaše hladan. Prstima potraži sigurnosni zapor.
Poslije osamnaest mjeseci zatvorenici iz ćelija u podrumu suda bijahu svikli na rutinu. Pročitavši
zatvorenikovo ime, stražari bi otvorili pojedinu ćeliju, a tada bi se tog, lisicama vezanog zatvorenika, negvama
svezalo za ostale.
Pomočnik dr. Ulliana dokazivao se sa stražarima da mora razgovarati s kl~jentom. To je bilo nepropisno, te su
silno gestikulirali i vikali. Napos~jetku mu dopuste otaći uskim prolazom do posljednje ćelije. Buka koju su
stvarali zatvorenici bila je zaglušujuća.
Carolla je st~jao lica oč~jnički pritisnutog uz rešetke. Naposljetku ugleda pomoćnika kako se probija prema
njemu. Stražari su ga dvaput zaustavili, ali se pomoćnik, za~japuren, naposljetku probio do vrata Carolline
ćelije.
- Imaš li kakvih vijesti za mene? - strogo zapita Carolla. - Ovdje dolje se svašta priča.
Pomoćnik odmahne glavom. Strogo mu je naloieno da ništa ne kaže.
- Prvi ćete saznati, gospodine Carolla. Znate da je ovo protuzakonito. Budete li i dal,je zloupotrebljavali
povlastice koje su vam dane, neće mi dopuštati da vas vidam često kao...
Dva zatvorenika počeše se prepirati sa straiarom i pomoćnika grubo gurnuše u stranu. Carolla pruii ruke kroz
rešetke i pograbi mladića za rukav.
- Stani malo.
- Gospodine, počeli su s izvodenjem zatvorenika u sudnicu. Ako mi nemate reći nešto iznimno važno...
194
- Bliže, dodi bliže.
Carolla povuče pomoćnika bliže rešetkama. - U vezi s tim što je rekao dr. Ulliano, ja znam ime, ali mi daj riječ
da ćete ga upotrijebiti jedino ako nam ne odobre odgodu.
- Gospodine, molim vas.
Carolla se preznojavao od straha, prestravljen da će ga čuti ostali zatvorenici. Snizi glas pa pomoćnik prisloni
lice uz rešetke da bi ga čuo.
- Ime?
- Rekao je, ako mu ka~em ime onoga tko bi mogao biti kriv za ubojstvo Palusovog klinca...
Povorka zatvorenika kretala je van. Ćelije su se praznile jedna za drugom. Vika i galama koja je nasta4jala
uslijed prozivke onemogućavala je pomoćniku da čuje ~to Carolla govori.
Carolla pograbi mladića za ruku kroz rešetke. - Nadite mog sina, Luku Carollu.
Pomoćnik je jedva vjerovao svojim ušima. Zar je rekao ime vlastitog sina? Bilo je prekasno da ga zatraži
ponoviti jer su mu stražari naredili da ode. Otvarali su vrata susjedne ćelije. Carolla je plakao.
Pomoćnik se pridružio ostalim odvjetnicima u sobi za presvlačenje. Povede dr. Ulliana u stranu i, pomažući
mu da navuće ogrtač, reče: - Naveo je ime, poslije našeg sinoć~jeg razgovora. Naveo je ime ubojice Palusovog
sina.
- S~to, ne šališ se? Može li mu se vjerovati? - Naveo je ime svog sina, Luke Carolle.
- $to?
- Tako je rekao. Što da sad učinim?
Stražari su pozivali odvjetnike da se pripreme za početak sudenja. I111iano počne skupljati svoje papire.
- Otidi u policiju, reci komesaru Pirelliju da dode do mene za vrijeme pauze za ručak, ali mu nemoj reći radi
čega sve dok se ja ne vidim s njim.
Ulliano se približi tužiocima i mahne Emanuelu da mu pride. - Mo~ete li mi pokloniti nekoliko trenutaka za
objedom? Mogao bih vam...
195
Emanuel se okrene, zlovoljna lica. - Sada je prekasno za nagodbe. Imali ste priliku. Danas ću ga staviti na
muke, dobro to znate.
Velikim koracima izide iz prostor~ie na čelu svoje odvjetničke skupine, pa krene podzemnim prolazom prema
sudnici. Dok se on probijao prema sudnici, Ullianov pomoćnik trčao je prema upravnoj zgradi policije. Ne
mogavši naći mjesto, Pirelli je stajao straga, u pretrpanoj sudnici.
Luka je vrtio ručku svog štapa-revolvera. Otpustio je zapor. Prst mu je bio na okidaču unutar ručke štapa.
Uvodili su zatvorenike u pretposljednji kavez. Ruke su mu bile mirne. Čekao je.
Graziellina ruka se znojila. Napipa zapor i otkoči ga. Stražari su zaključavali kavez do Carollinog. Graziella se
okrene prema ulazu za zatvorenike u trenu kad su davali znak da se u sudnicu uvede Carolla.
Kao i uvijek, bio je opkoljen stražarima sa svih strana. Dok je išao prema svom kavezu vukući noge, začuše se
zvižduci. Mnogi zatvorenici su mu klicali, a neki su ga pokušavali dodirnuti.
Malo pognute glave, Carolla se nije osvrtao. Ali, stigavši do kaveza, odmakne se da bi se njegova vrata mogla
otvoriti pa se osvrne po sudnici sijevajući očima. Došao je trenutak.
Vrata se počeše otvarati. Jedan stražar pomakne se korak u stranu, drugi se pomakne ul~jevo od Carolle.
Nikoga nije bilo oko njega. On se okrene, a očice mu zasv~ietliše.
Graziella ustane, a torba joj sa zveketom padne na pod. Lukina ruka ne zadrhti ni na tren.
Oba revolvera istodobno opališe kao uvježbani. Carolla bijaše pogoden u lice. Metak mu raznese glavu.
Graziellin metak ne pogodi cilj, već rešetke kaveza i okrzne zid, ali ona, a ne Luka, privuče pažnju u sudnici.
Vrisak i gužva izbiše kad stražari potrčaše prema njoj. Gledaoci su histerično poustajali sa svojih mjesta. Luka
se, kao i oni, okrene da vidi što se dogada.
196
Pirelli nije mogao vidjeti što se dogada. Znao je samo da je revolver opalio i da je CaroIIa pogoden. Počne se
gurati kroz prolaz, visoko podigavši svoju policijsku iskaznicu.
U sudnici zavlada pakao. Ljudi su nastojali istrčati iz sudnice, a stražari su pograbili Graziellu. Začas su je
svladali i oduzeli joj revolver. Stražari su pokušavali uspostaviti red povrh vriske i galame.
Zatvorenici su vikali i lupali lancima. Luka se pažljivo primicao izlazu. Stražari su zamolili gledaoce da se
smire, da ostanu na mjestima, sve je gotovo...
Dante prvi trenutak nije prepoznao iskrivljen, histerični glas na telefonu. A kad ga je prepoznao, morao je
sjesti. Dario Biaze izgubio je iz vida Luku u cijeloj toj strci, ali policija je uhitila neku ženu, staricu. Ona je
ubila Carollu.
Dante upita je li Carolla mrtav. Dario ga uvjeri da je Carolli raznesena glava.
- Idi u Lukin hotel i provjeri je li ondje. Tada dodi k meni. Bit ću u klubu:
Luka se več probio do javnog zahoda i presvukao. Vratio se u svoju iznajmljenu sobu. Tijelo mu je uzdrhtalo
od ushita. Kad se razodjenuo, znoj mu je kapao s kose i svjetlucao na tijelu. Natoči vode u mali umivaonik i
gurne glavu pod slavinu. Odmakne glavu. Voda je bila tamnocrvena.
Zjenice mu bijahu dvije crne točke na licu. Polako obriše lice, provjeri koliko mu je narasla kosa. Trebao je
upotrijebiti tra<jniju boju.
A morao se naći i s Danteom. Zastane na tren poput kipa, omotan vlastitim mislima, kao da se ne može ni
pokrenuti. Mozak mu nije radio; Dante će morati pričekati. Preumoran je; mora odspavati.
Luka izvadi malo zlatno srce. Njihao je njime na lančiću iznad glave sve dok mu kapci nisu otežali i on zaspi,
dubokim, besanim snom.
197
12.
Sofia je čekala jedan sat ispred sirotišta u Catanii prije nego se ono otvorilo, pa još pola sata prije nego ju je
primio otac koji je njime upravljao. Kad mu je objasnila razlog svog dolaska, on joj se ispriča, objasnivši da joj
osobno ne može pomoći jer je u sirotištu tek deset godina. Vratio se u društvu starije časne sestre koja donese
fascikl s datumima i popisom imena.
Sofia je napeto promatrala dok su otvarali fascikl i prevrtali stranice, a opatica je pokazivala otvorene stranice
svećeniku. On se nagne preko stola. Čitao je nabranog čela. Ne pogleda u Sofiju već zapita opaticu postoje li
još neki podaci. Ona zatrese glavom i pogleda žalosno u Sofiju.
- Je li moj sin bio doveden ovamo? Molim vas, recite mi, molim vas...
Opatica pogleda u svećenika koji sjedne bliže Sofiji. Glas mu bijaše brižan, blag i ona od njega zadrhti. Nešto
se strašno dogodilo.
- Imamo zapise o vašem sinu za prvih pet godina njegova života, koliko ih je proveo s nama.
Sofia se nagne prema njemu. - Je li usvojen? Možete li mi dati imena? Preklinjem vas.
Svećenik glavom dade znak sestri. Ona se objema rukama čvrsto nasloni na stol, kao da će joj t~j dodir
omogućiti da kaže ono što mora.
- Sjećam se vašeg djeteta, iako je to bilo prije mnogo vremena. Imao je četiri, možda i pet godina kad sam ja
došla ovamo. Poslije nedjeljnog vjeronauka vodili smo djecu na izlet u prirodu. Došao je luna-park, vlasnici
bijahu neki cigani. Djeca
198
nisu imala novca za mnoge atrakcije, ali su neki ljudi ondje bili ljubazni i dali su im da se besplatno voze.
Vaše dijete bilo je vrlo neposlušno, tvrdoglavo, ljutio se kad smo morali otići i otrčao je natrag u luna-park.
Doveli smo ga natrag i ukorili, ali zacijelo je za vrijeme povratka u sirotište otrčao natrag. Isprva nismo
zamijetili da ga nema; bilo je petnaestoro c~jece. Vratili smo se da ga nademo, a kad je pao mrak, javili smo i
policiji. Učinili smo sve što smo mogli; luna-park je bio prisiljen produljiti boravak još tjedan dana dok policija
nije obavila istragu.
Sofia je zanijemila. Otac okrene fascikl da Sofia sama pročita mnoga pisma, isječke iz novina. Prazno se
zagleda u stranice.
Naposijetku progovori gotovo nečujnim glasom. - Je li mrtav?
- Ne znamo. Tijelo nikad nije nadeno; jednostavno je nestao. Kao što vidite, sve smo učinili da ga nademo.
Policija je tragala mjesecima.
- Posumnjali su da su ga uzeli cigani?
- Naravno, ali dijete je bilo plavokoso i plavih oč~ju i lako uočljivo medu tamnoputim ciganima. Policija je
ostala s njima u vezi kad su krenuli dalje, ali ga nikad nisu pronašli.
Sofia htjede ustati, ali su je noge izdale i ona se sruši, onesviještena. Odnijeli su je do male ko~ne sofe, a kad je
došla k sebi, dali su joj popiti slatkog čaja.
Tresla ju je groznica, ali nije mogla plakati. Nije mogla pojmiti to što je upravo čula, toliko je bilo nestvarno.
Časna sestra sjedne kod nje i uhvati je za ruku. Sofijini dugi crveni nokti zarinuše se u staričinu ruku. Ona je
ne pokuša izmaknuti.
- Vrlo ste ljubazni, hvala vam - Sofia naposljetku reče. Imala je vrlo malo novca pa se nije usudila ispisati ček.
Skine dijamantni prsten s prsta. - Kad sam ostavila svoje dijete uvijek ću nositi kriv~ju zbog svojih grijeha.
Kad sam ga ostavila, nosio je malo zlatno srce na lančiću. Kad je doveden ovamo, je li ga još imao?
199
Sestra se na trenutak zamisli, dodirnuvši križ koji joj je visio oko vrata. - Da, da, sjećam se. Prije nego bi
zaspao ovako ; ga je njihao. - Podigne križ pa zamaše njime napr~jed-natrag. ;
Sofia počne jecati kao da joj se kida srce. Sestra klekne i i pomoli se, sklopljenih ruku, ali Sofia joj se nije
mogla pridružiti; molitve joj nisu mogle pomoći. Umjesto toga, šapne da mora ići i pričeka da sestra ustane. ',
- Molim vas, uzmite ovo. Prilično je vrijedno. To je sve ', što imam. '
Sofia se odveze iz Catanie, začahurena u vlastitu bijedu. Nije ni pokušala ući u trag vlasniku onog sefa,
potpuno je na , to zaboravila. Sva u omaglici krene natrag u Palermo, i gotovo ' ostane bez benzina. '
Zaustavila se kod benzinske crpke i počne slušati glasnu ' pop- glazbu koja je dopirala s prodavačevog radio
prijemnika. ', Poslije glazbe uslijedi kratka vijest: Paul Carolla ustrijeljen je ', na jutrošnjem sudenju. Važnost
te objave prodre kroz njezina ',, otupljena čula. Sjedne u automobil. N~ježi se začuvši da je u- ', hapšena i
optužena za to umorstvo neka starija žena. ',
Televizor u kuhinji bijaše upaljen; spiker je čitao kratak pregled najnovijih vijesti. Teresa zastane na spomen
imena Pa- ', ula Carolle i pojača ton. ',
Trenutak zatim ude Rosa. Teresa se zaprepaštena okrene ' prema kćeri. - Bože moj, mislim da je Mama ubila
Paula ; Carollu. '
Komesar Pirelli stavi nekoliko žličica šećera u kavu. Bila je hladna. Sjedio je nastojeći pohvatati konce
jutrošnjih zbivanja. Uzbudenje koje je osjetio ušavši u trag Luki Carolli činilo mu se gotovo nevažno prema
umorstvu Paula Carolle.
Netko pokuca na vratima. Reče: - Slobodno! - a da nije pogledao tko je, misleći da je to njegov pomoćnik
Bruno. Kad naposljetku podigne pogled, brzo spusti telefon i ustane.
- Ispričavam se, gospodo, želite razgovarati sa mnom?
200
Sofia Luciano zastane na vratima. PireIli zaobide stol. Zagladi gustu, čvrstu kosu koja je stršila. - Izvolite,
recite.
Ona zade dublje u prostoriju. - Nisam bila sigurna s kime bih trebala razgovarati. Zovem se Sofia Luciano.
Od njezina dubokog, promuklog glasa podicioše ga žmarci. N~jljepša osoba koju je ikad vidio.
Proguta slinu i pokaže joj na stolicu, pa je pridrži dok ona nije sjela.
- Zacijelo ste ovdje radi gospode Luciano, ali na žalost ja nisam zadužen, sjedite, gospodo. Saznat ću gdje je,
pa ću vas odvesti k njoj.
Ponudi joj kavu, ali ona odbije. Sjedila je blago pognute glave. - Čula sam na vijestima. Odmah sam došla.
Nisam znala kad da dodem.
Smilili su mu se izgubljenost, strašna praznina u njezinu držanju i on je poželi zagrliti. Pokuša se sjetiti koja
od Lucianovih je ona. M~jka onih dv~ju dječaka? Ispriča se i ode iz sobe.
Ispuše zrak kao da ga je zadržavao cijelo vrijeme dok je bio s njom u sobi. Požuri niz hodnik i ude u ured
rumenog Ancore.
- Komesare, Luka Carolla je imao rezervirano mjesto u avionu prije dva dana, ali nije odletio. Rezervirao je
mjesto na svoje ime.
- Na ime Luka, a ne Giorgio?
- Da, znači još je na Siciliji, osim ako nema još jedan pasoš ili ako nije krenuo u Rim. Upravo provjeravam.
Pirelli kimne glavom, pa uhvati Ancoru za ruku. - Koja je od udovica Luciano bila dječakova m~jka?
Ancora zastane. Grickao je usne pokušavajući se prisjetiti. - Sofia Luciano, udata za Constantina.
- Ona je u mom uredu. Odvest ću je do stare. Znaš li kod koga je?
Ancora mu reče da je Graziella s Mincellovim ljudima na posljednjem katu, pa žurno ode u svoj ured.
Sofia je sjedila u istom polož&ju. Pirelli zatvori vrata. Ubrzo ćete moći kod nje. Dala je već izjavu i...
Sumnjam da će je zadržati.
201
Sofijine su tamne oči bile tako ustrašene da on počne tobože slagati olovke po stolu.
- Ali ona je ubila Paula Carollu?
- Ne! Pokušala je, ali ga nije ubila. Netko je u isto vrijeme opalio drugi hitac. Još ne znam pojedinosti, a možda
vam ni to nisam smio reći.
- Netko drugi ga je ustrijelio?
- Čini se da je tako. Žao mi je. Kad vas odvedem do nje, vjerojatno ćete saznati više.
Ona kimne glavom i tiho mu zahvali. Ponudi joj cigaretu, ali Sofia odbije, pa iz torbice izvadi svoju tabakeru.
Otvori je škljocnuvši.
- Pušim jedino ove, vrlo su skupe i teško ih je naći, pa se tješim da mi to pomaže da mnogo ne pušim. Ponudite
se. Pirelli je već stavio marlboro u usta. Toliko se žurio izvaditi
je da je gotovo rasjekao usnicu na filter. - Ne, grazie. - Potraži upaljač, ali je ona bila brža. Njezine su bile jake
cigarete od turskog duhana. Ona ispuhne dim koji se polako obavijao oko njezine glave.
- Jeste li je vidjeli? - upita ona.
Volio je zvuk njezina promuklog glasa. - Ne, nisam je vidio, ali vjerujem da je potresena. Ili zbog toga što je
pokušala ubiti Carollu ili zato što ga njezin revolver nije usmrtio. Pirelli se prestane smješkati.
- Jesu li uhitili još nekog?
Pirelli zatrese glavom. - Ne, koliko je meni poznato. Sofia pogledom potraži pepeljaru i Pirelli brzo stavi jednu
pokraj nje. Ugasi do pola popušenu cigaretu i ustane. Nije ni primijetio kako je visoka, gotovo njegove visine.
Oči mu bljesnuše kad primijeti njezine savršene noge u cipelama s visokim petama.
- Vrlo ste ljubazni. Mogu li je vidjeti?
On obavi kratak telefonski razgovor pa krene prema vra- ', tima. Sofia krene prema njemu, malo se zanjihavši,
pa je Pirelli I uhvati za lakat. Na trenutak se nasloni na njega.
- Dobro se osjećate? Želite li čašu vode? ! - Ne, grazie, ne...
202
Sofia pode za njim na drugi kat gdje je predstave dežurnom istražite~ju. Pirelli počeka dok se ona raspitivala
što će se dogoditi Grazielli, pa se polako udal,ji. N~je želio otići od nje.
Začuje kako joj detektiv odgovara: - Optužit će je za pokušaj umorstva i posjedovanje vatrenog oružja, ali s
olakotnim okolnostima. Sudit će joj se, ali sumnjam da će gospodu Luciano poslati u zatvor. Dodite u moj ured
dok mi sve sredimo. Tada može otići kući.
Ušavši u ured, Pirelli zateče Ancoru kako telefonira. On mahnu Pirelliju da pride i zapiše na papirić: »Eva
Carolla imala je sina... rodenog u Rimu. Giorgio Carolla... Star~ji je nego što mislimo, dvadeset i osam
godina. Roden 1959.
Spusti slušalicu. - Umrla je u porodu. Poslat će nam sve pojedinosti. Joe, Joe, jesi li čuo što sam ti rekao?
Pirelli kimne glavom. Bili su sve bliže, osjećao je to, ali je sad mogao misliti jedino na Sofiju Luciano. Telefon
na n~jegovu stolu ponovo zazvoni. Ancora se javi, pa pruii slušalicu Pirelliju. - Tvoja žena.
Pirelli se iskelji i preuzme slušalicu. Ancora je slušao kako se Pirelli ispričava zašto se t~j sluč~j toliko
odu~jio, i da, nada se da će se uskoro riješiti. On je prekine i upita za sina, ali dok je govorila, njemu su pred
oči dolazili jedino Sofia i njezina dva dječačića. Zatvori oči, prisjeća<jući se Sofijinog mošusnog parfema, pa
se prisili koncentrirati na to treba li ~jegov sin uzimati dodatne satove iz violine ili ne.
- Mislio sam da uči gitaru? A, to je bilo prošlog semestra? Pa, učini što misliš da je najbolje. Da, vidimo se
ovog vikenda. Spusti slušalicu i protegne se, ode do prozora i proviri kroz
žaluzine na ulicu. Sofia Luciano pomagala je svojoj svekrvi ući u mercedes 280 SL.
Ancora se vrati. Pirelli je još gledao na ulicu. -, Drago mi je da barem netko od nas nešto radi. Upravo sam
razgovarao s Carollinim odvjetnikom. Kakav li je to napuhani glupan! Više mu je stalo do r~jegovih honorara
nego do kl~jenta... Joe?
Pirelli se okrene. - Strašna ženska.
203
Ancora slegne ramenima. - Kad bi moja baka počela naslijepo pucati u ljude, ne znam bih li je tako nazvao.
Sklonio bih je u neki dom gdje nikome ne može naškoditi.
Pirelli nije želio objašnjavati Ancori, koji je prelistavao vozni red.
- Jesi li ikad bio u Ericeu? Ondje je neki samostan. Prema Ullianovim riječima, Giorgio, alias Luka, ili kako se
već zove, boravio je ondje. Hoćeš li provjeriti?
- Samostan? Šališ se?
Ancora kimne glavom. - Čini se da je ime pravo. Kad je Carolla rekao ime onom pomoćniku, lio je suze.
Pirelli zabije ruke u džepove i prošeta uredom. - Sumnj~ju li na nekoga u vezi s jutrošnjom pucnjavom?
- Ne. Još ribaju Carollin mozak s poda. Potr~jat će. Moraju provjeriti sve osobe koje su bile u sudnici. I ti si bio
ondje? - Bio sam straga. Ništa nisam mogao vidjeti. A kad su
ispa~jeni hici, nastao je metež. - Otvori ormarić s kartotekom i prebere po fasciklima. U teoriji je bio zadužen
jedino za sluč,~j Paluso, ali je zadržao dosje o Lucianovoj djeci. Polako zatvori ladicu. - Tko je preuzeo sluč~j
Luciano?
- Moj nekadšnji šef, Mincelli. Siroti on, sad još i ubojstvo Carolle. Čovjek će poludjeti, ali ovo je važnije. Joe...
mali savjet: kloni se sluč&ja Luciano želiš li se vratiti u Milano. Vratit ćeš se, Joe? - Ali Pirelli je već otišao.
Sofia je odvezla Graziellu kući, a s njom je ostao liječnik da joj da sredstvo za umirenje i sjedne pokraj nje dok
ne zaspi. Graziella je držala Sofiju za ruku poput djeteta, plačući od olakšanja da je baš Sofia došla po nju.
Mislila je da je njezina omiljena snaha zauvijek otišla.
Taj čin ludosti dirnuo je njezine snahe, a ćutile su se i krivima da joj nijedna nije pravila društyo na sudenju.
Središe sve u vezi s Graziellinom pravnom zaštitom. Teresa se pobrine za to.
Kad su iscrpili pucnjavu kao predmet razgovora, šok je popustio i obuze ih tromost i nepokretnost. Večerale su
u tišini, dok Teresa nije započela razgovor o sljedećem: budući da Grazielli ne prijeti nikakva opasnost, njihov
glavni cilj trebao bi
204
biti sredivanje poslova. Sofia se ispriča što nije bila u mogućnosti ništa otkriti u Rimu, izgovarajući se time da
je odmah po dolasku čula za ovu strašnu vijest pa se vratila.
Teresa otvori bilježnicu. - To bi ionako bio uzaludan trud budući da je stari dobri Mario već sve istražio. Našla
sam ove fotografije. Ne znam tko ih je snimio, ali je netko na poledini napisao »Enrico Dante, alias Vittorio
Rosales«. Dante radi za Paula Carollu i kupuje u njegovo ime. On je t~j koji čeka na izmjenu ugovora. Mario
je očito to nanjušio i odbio sklopiti posao. Sad nam je prilika da te ugovore dobijemo natrag.
Pokaže Sofiji nekoliko stupaca brojki. - U prvom stupcu je ono što bismo mogli dobiti od prodaje svega za što
sam uspjela provjeriti da je po zakonu naše. Drugi stupac je ono što bismo mogle povratiti, uz malu pomoć.
Nekoliko tvrtki je u Americi, tvrtke za prijevoz kamionima i druge. Ovaj treći stupac je ono na što ja gledam
kao na naše dugoročne planove. Naravno, budemo li mi same upravljale Lucianovim tvrtkama.
Sofia je slabo zagledala brojke. - Misliš li da će nam to dopustiti?
- Hoće ili neće, naša je stvar. Prilično dobro pozn~jem t~j posao, barem kad je riječ o uvozu. Kad je Filippo bio
živ, vodila sam...
Sofia nestrpljivo podigne ruke u zrak. - I Papa je bio živ, i Constantino je bio živ... Teresa, bila si zaštićena,
nikad ti ništa nisi vodila. Možda si ispisala pokoju brojku, poigrala se ponekim ugovorom. Živiš u fantaziji.
Papa je želio da mi dobijemo gotovinu i da nas se riješi. To želi i Mama, a to je nastojao i Mario Domino, da
nas se riješi, Teresa! A to ćemo i mi učiniti. Prodat ćemo sve, od igle do lokomotive.
- Ali ne shvaćaš. Kompanije vrijede tri puta više od onoga što nam se nudi. Dante, ili Paul Carolla, nas je
pljačkao. Pristajem na prod~ju, ako ti tako želiš, ali ne Danteu, i ne po cijeni koju nudi. Ako nam je spreman
platiti pristojan iznos, tada bismo mogli razgovarati, ali dok ne znamo što kome pripada, nema smisla prepirati
se o tome što tko radi. Važi?
Preumorna za dokazivanje, Sofia slegne ramenima i popusti.
- Što ti kažeš, Rosa? - upita Teresa.
205
Rosa, nezainteresirana, i samo napol sluš~jući, podbočila se o laktove. - Kako se vi dogovorite. Što prije
odemo, tim bolje.
Teresa podigne bilježnicu. - Znači, dogovorile smo se. Mislim da Grazielli nije potrebno 0 ovome ništa
govoriti. Neka se odmara. Rosa, ostani uz nju.
- Kuda ideš, mama?
- U Danteov klub. Bolje da što pr~je odem. Sofia, podi sa mnom.
Sofia ustane i promrmlja si u bradu. - Imam li izbora?
Dante je zatvorio klub, isplatio osoblje, i selio se što je brže mogao.
Kad se Dario Biaze vrati, Dante je znao da je pitanje oružara skinuto s dnevnog reda. Sada je ostao jedino
Luka, a tada će Dante biti siguran.
- Izlazim - reče Dariu. - Vratit ću se kad stvari malo ohlade, a i tebi predla~em da učiniš isto. U Tapaniju
postoji klub; odvedi tamo ženu i djecu. - Naslagao je lire na stol. Velikim rukama bivšeg boksača nije ih mogao
dovoljno brzo grabiti. Dante ga uhvati za ruke da ga zaustavi.
- Stani. Dobit ćeš i deset puta više, ali moraš se pobrinuti za Luku. Ne možemo se pouzdati u njega, lud je.
Koliko sinova znaš koji bi ubili vlastita oca?
Velike ruke se ne pomakoše. Vodene oči trepnu. A tada Dario kimne glavom.
Dante polako podigne ruke. Vidjevši da Dario oklijeva, stavi još jedan svežanj na stol. - Deset puta...
Dante pričeka dok ne začuje teške korake kako zast,~ju kod vrata, pričeka da se zalupe treskom, pa uzme crnu
putnu torbu i počne je puniti novcem, dvaput odlazeći do sefa. Revolver stavi unutra na kr~ju. Dario Biaze
nikadneće stići u Tipani; previše je znao. Kad dode po svoju nagradu, Dante će ga ubiti. To je morao obaviti
sam.
206
Odnese torbu u tamni dio bara i stavi ga na pod kod blagajne. Zatim se vrati u ured. Sredivao je neke poslove
gotovo cijeli sat.
Zadovoljan, vrati se srecživanju posla u baru. Ne obrati pažnju na zveket lanca na požarnom izlazu, misleći da
se radi o nekoj mušteriji koja ne zna da je klub zatvoren. A tada mu mozak proradi; nijedan kupac ne bi ulszio
na stražnji ulaz.
Vrata opet zazveče. On se uspravi i posluša. Naposljetku krene kroz zastorima pregradenom prolazu prema
po~arnom izlazu da vidi tko je na vratima.
Dovikne da je klub zatvoren. S druge strane vladala je tišina. On osluhne, pa izvadi velik svežanj ključeva i
otk~juča bravu. Gurne vrata i malčice ih otvori. Izade, pogleda gore-do~je po uličici. Ne opazi nikoga. Upravo
je želio zaključati, kad začuje neki zvuk, ovog puta u klubu, u baru.
- Dario? Ti si?
Dante polako krene unazad. Stajao je napola skriven iza zavjesa i navirivao u slabo osvijet~jenu prostoriju. U
baru je bila upaljena samo mala svjetiljka iza šanka.
- Dario? - Zaškilji, napinjući oči ne bi li bolje vidio. Pogleda stolove, poslagane stolice, pa krene dublje u
prostoriju, sve do ruba plesnog podija.
- Zdravo, nemaš ništa protiv da se sam poslužim? Luka izide iza šanka. Držao je čašu soka, malo podignutu,
kao da će nazdraviti. - Gledao si vijesti na televiziji?
Danteu na trenutak prestane kucati srce. - Kako si ušao? Dario je s tobom?
Luka sjedne na visoku barsku stolicu i počne pijuckati svoj sok. B~jaše odjeven u košulju, bez kaputića. Vidjelo
se da nije naoružan. - Ne, ušao sam na prednji ulaz. Bio je otvoren.
Dante opsuje u bradu. Ona budala Dario nije ih dobro zaključao. Iskesi se.
Luka zavuče ruku u džep i izvuče metak, držeći ga izmedu palca i kažiprsta. - Izvoli, hoćeš uspomenu? Izradili
smo dva, za svaki sluč~j, ali... Je li sreden? Oružar?
Dante si natoči konjak. - Da. Dario - to je riješeno. Ispije gutljaj. - Zatvorio sam klub, malo ću se povući dok se
ne slegne prašina. Napunio sam ti torbu s lovom.
207
- Baš lijepo od tebe, ali gdje ti vidiš prašinu, čovječe? Nem~ju ni najmanji trag, ništa.
Dante se u razgovoru primakao šanku. Morao je doći do torbe, do revolvera. Bila je oslonjena uz blag~jnu.
Luka je motrio Dantea i torbu.
- Koliko si stavio unutra za mene?
Dante odloži čašu. - Nekoliko tisuća dolara, možda i više. Trebalo bi ti potr~jati neko vrijeme, a kasnije
možemo podijeliti ostatak. - Ledima okrenut Luki, sagne se podignuti torbu. Hoćeš prebrojati? - Ruku je
zavukao u torbu, pip~jući za revolverom. Osjetivši hladan metal, dobije samopouzdanje. Osmjehne se, podigne
glavu i ukoči se. Luka je vidio svaki njegov pokret u zrcalu.
Luka brzo prebaci čašu u lijevu ruku, malo trzne rukom gore-dolje sve dok ne osjeti da mu je nož skliznuo u
ruku. Pridrži ga skupljenim dlanom. Gledali su se u oči. Tada se Luka toplo osmjehne. - Pa, mogu ti vjerovati.
Što predstavlja nekoliko tisuća dolara kad se radi o prijateljima?
Dok je Luka izgovarao r~ječi »prijatelji«, Dante opali kroz torbu i svežnjeve dolara. Čaša sa sokom padne iz
Lukine ruke i otkotrlja se na pod ne razbivši se. Luka ni ne osjeti pogodak u rame, toliko se brzo pomaknuo.
Nož zareže Danteov želudac, zapara kroz mišić, fino i oštro, poput britve.
Revolver je još bio u Danteovoj raznijetoj torbi. Pokuša udariti Luku torbom, no Luka se odvuče u stranu.
Dante počne zavijati i cviljeti, držeći se za trbuh. Krv mu se slijevala kroz prste. Oč~jnički se pokušavao
osloboditi torbe, rušeći boce.
Gibak i brz poput mačke, kao što ga je Dante jednom nazvao, Luka otvori torbu i izvadi revolver. Odskoči i
preskoči šank. Stane ispred prestravljenog Dantea i dvaput opali, cilj~jući jednom u Danteov vrat, a jednom u
srce. Krupan čovjek nikako da padne. Udarci metaka iz takve blizine odbacili su ga na redove čaša, ali još je
st~jao na nogama. Luka se spremao ponovo pucati, ali, poput usporenog filma, Dante umre stojeći. Zakrkljao
je kad mu se pluća, ispuniše krvlju. Mlaz krvi pojavi mu se na usnama, on se sruši na leda, i naposljetku je
ležao nepomično.
208
Luka se zagleda u svoj odraz u rasprslom zrcalu. Opčara ga njegovo krvlju pokriveno rame, krv koja se širila
po njegovoj košulji, kapala mu niz ruku. Pogoden je i tek tada mu žestoka bol zapara mozak.
Metak je zašao duboko u lijevu lopaticu. Prednji dio košulje bio je pokriven komadićima torbe i dolarskih
novčanica. Znao je da se mora izvući odavde. Ispaljena su tri hica, netko ih je zac~jelo čuo. Požuri do stola
uzeti svoju torbu i odnese je do šanka. Bol je bila tako prodorna da mu se zavrtjelo u glavi; neće uspjeti spasiti
barem dio novca kojim ga je Dante pokušao zavarati. U~jesto toga, ode u ured i nogom otvori vrata. Stavi
torbu na stol i krene prema sefu.
Vrata su bila širom otvorena. Upravo je želio početi puniti torbu novce kad začuje zveket lanca na požarnom
izlazu. Luka zatetura i ispusti torbu. Okrene se prema baru i po
novo začuje zveket na vratima. Ženski glas reče: - Ima li koga? - Ugasi jedino svjetlo iza šanka i podigne
revolver. Ponovo posrne.
Začuje se još jedan ženski glas: - Otvoreno je, Teresa, otvoreno je. Sve u redu, upaljeno je svjetlo, netko je
unutra. Sofia još malko odgurne vrata i zaviri u tamni hodnik.
Ima li ikoga? IYialo... ima Ii ikoga?
Luka je ušao u garderobu, ostavivši tek malčice odškrinuta vrata, pa napeto gledao van. Sofia se pojavila na
vratima glavne prostorije, a za njom Teresa.
Ogledavale su se u tami. Zatim Teresa prošapće: - Vidiš li ondje neki ured? Možda je netko u uredu? Halo?
Teresa pode prema vratima s oznakom »Private«. Pokuca i sačeka, pa širom otvori vrata. Sofia je ostala kod
plesnog podija.
Sa svog preglednog mjesta iza vrata, Luka je dobro vidio Sofiju. Stisne zube, zaželjevši da se žene izgube
odavde. Bol je post~jala nepodnošljiva, a krv kapala niz ruku. Gubio je mnogo krvi, i to brzo.
Sofia se osvrne. Zbunila su je otvorena vrata. Upita se kako to da je, po svemu sudeći, netko ovdje, a ipak
ne^za nikoga. Na šanku nešto zasvjetluca i ona krene onamo. Bio je to Lukin
209
metak. Upravo ga htjede dohvatiti kad je Teresa pozove iz ureda.
Glas joj je bio uzbuden. - Sofia, našla sam ih! Sef je bio otvoren. Tu su dokumenti o tvrtki, skladištima. Sve je
ovdje. Bez njih neće moći ništa dokazati.
Teresa se vrati u ured, a Sofia ode od bara. Bila je udaljena od Danteovog tijela tek metar-dva. Nogom udari o
Danteovu torbu. Prigne se i podigne je, pa se naglo uspravi. Ruka joj je bila umrljana i ljepljiva, ali u mraku
nije vic~jela o čemu se radi.
- Sofia, dodi. Po~uri! - Teresa pozove iz ureda. Vrata sefa su bila širom otvorena, a ona je nestrpljivo uzimala
fascikl za fasciklom. - Mila majko, da samo vidiš što ima u nekima. Pogled~j ovo!
Sofia brzo reče: - Uzmi samo naše ugovore, Teresa, i ništa više. I požuri. - Podigne Lukinu torbu i pru~i je
Teresi. Evo, stavi sve ovdje.
Teresa izvadi hrpe dolara i lira.
- Uzmi ugovore i ništa više. Ostavi novac. Ostavi. H~jdemo odavde.
Sofia ode iza šanka. Sad primijeti razbijeno staklo. Polako se pomicala naprijed. Staklo joj je puckatalo pod
nogama. A tada vrisne.
Teresa potrči do podija. Sofia, još iza šanka, išla je unatraške i prestravljeno upirala prstom na nešto. - Mrtav
je! Mrtav! Bože...
Teresa se nagne preko šanka pa okrene glavu. Od pogleda na leš osjeti mučninu. Sofia je pokuša odvući.
- Moramo odavde.
Teresa se odmakne korak. - Misliš da ja to ne znam? Tko je t~j? Jesi li vidjela tko je?
- Ne... Molim te, podimo, molim te - reče Sofia, gotovo plačući od straha.
Teresa je strogo pogleda, reče Sofiji da se pribere, pa ode iza šanka pogledati leš. - Je li ovo Dante, Sofia?
- Ne znam. Otkud bih ja to znala? Nikad ga nisam upoznala.
210
Nećk~jući se malo, Teresa prevrne tijelo i zavuče ruku u stražnji džep hlača. Otvori novčanik - Dante je. -
Popipa mu ruku. - I još je topao. To se sigurno nedavno dogodilo. Što da učinimo? Da pozovemo policiju, ili
što?
Noseći Lukinu torbu, koja je pucala od dokumenata, Teresa se oklizne na svježu krv, a visoke pete joj se
posmakoše. Ona zavrisnu. Njih dvije se okrenuše i dadoše u bijeg.
Stigavši kući, Sofia i Teresa zatvorile su se u radnu sobu. Teresa iskrene torbu koju su pokupili u klubu i izvadi
iz nje fascikle. Hrpe i hrpe papira i, što Sofiju razljuti, svežnjeve novčanica.
- R.ekoh ti da ne uzimaš novac.
- Nisam namjeravala. Naprosto sam sve strpala u torbu. Kunem se, nisam na~jeravala uzeti novac. Nema tu
mnogo. Čisto sluč~jno. - Izvrne i ostatak onoga što je bilo u torbi, Lukinoj torbi. Razdvojeni dijelovi njegova
štapa-revolvera sa zveketom ispadoše; težak gornji dio sklizne sa stola i padne joj na nogu. Opsuje od bola.
Sofia je u rukama prevrtala neobičnu konjsku glavu na kratkom komadiću stapa. Pregleda ručke torbe. Bile su
pokrivene krvlju.
I Teresa to zamijeti. Dodirne torbu. - Pogled~j ručke od torbe. D~j mi je, Sofia. To je krv. Je li to njegova
torba? Sofia podigne glas. - Ne znam. Kako da znam č~ja je to torba?
Teresa se ushodala po sobi. - A ako ta torba pripada nekom drugom, nekome tko je ubio Dantea? Bio je još
topao kad sam ga dodirnula. $to ako se to dogodilo malo pr~je našeg dolaska? Što ako smo ubojicu prekinule u
poslu?
Sofia n~je mogla doći do xraka. Naglo udahne. - Bože, trebale smo otići na policiju.
Teresa vikne: - Zar ne shvaćaš? Ako smo prekinule ubojicu u poslu, možda je još bio ondje? I vidio nas? Vidio
da smo uzele dokumente iz ureda.
Sofi~jini živci su bili uništeni. - Ne viči, hoćeš probuditi Mamu?
Teresa se sledi. Zagleda se u prazno.
211
- Što ti je? - upita Sofia. Teresa se polako okrene po sobi, pretražujući je očima. - Teresa, što je?
- Gdje mi je torbica? - Molim?
- Moja torbica, gdje je? Jesi li je ti ponijela sa sobom? - Misliš, iz kluba? Nisam je ni vidjela. Jesi li je ti uzela?
- Bože, dobri Bože, ne daj da sam je ondje ostavila. Pretražile su automobil, zatim radnu sobu. Teresu je sve
više hvatala panika. Sofia je pokuša umiriti, ali nju uhvati histerij a.
- Zar ti nije jasno? Jesi glupa? Ako je onaj koji je ubio Dantea bio ondje i našao moju torbicu, ne samo da nas
je vidio, već točno zna i tko smo.
Sofia prasne. - Nemoj se derati na mene. To je tvoja torbica. Ti si je ostavila, ne ja.
- No dobro, oprosti... Ali morat ćemo se vratiti po nju. Daj mi torbu koju smo donijele odande. Vratit ću je.
- Teresa, molim te, pozovimo policiju.
Vozeći u klub Armadillo, Sofia je pokušavala nagovoriti Teresu da nazovu policiju, ali Teresa ne htjede za to
ni čuti. Parkirale su automobil podalje od kluba i ugasile svjetla.
- Malo ćemo motriti na kluh, zatim vidjeti hoće li netko ući ili izići. Ako je sve mirno, idem unutra. Ti ček~j
vani, a ako ti se čini da se netko sprema ući u klub, triput zatrubi.
Luka Carolla imao je problema. Nekako se dovukao u svoju sobu, ali nije uspijevao zaustaviti krvarenje. Od
plahte je načinio zavoj, ali krv je probila i kroz to.
Metak je morao van, a ranu je trebalo očistiti, ali nije mogao u bolnicu. Ispitivat će ga. Znao je da je revolver
kojim je ubijen njegov otac u torbi koju su odnijele one žene. Imao je jedino torbicu Terese Luciano. Istrese
torbicu na krevet.
Sofia je gledala Teresu kako ~urno prelazi ulicu i nestqje u uličici pokraj kluba. Upali radio, pa ga isk~juči.
Čekala je.
Odjednom nastane pakao. U ulicu su došli polic,~jski sutomobil s uključenom sirenom, pa bolnička kola.
Usporili su toč
212
no ispred glavnog ulaza u klub. Sofia zatrubi jednom, dvaput, triput. - Dobri bože - pomisli ona - hoće li me
čuti?
Policijski automobil skrene u onu usku uličicu. Bolnička kola su bila preširoka, pa su dva bolničara iskočila iz
stražn,jeg dijela i pošla za policajcima pješice. Skupina c~jece stade trčati amo-tamo, neki iz uličice a neki
prema policijskim svjetlima. Sofia ponovo zatrubi, jednom, dvaput, pa upali motor i zatrubi treći put.
Teresa izide na prednji ulaz kluba Armadillo noseći torbu. Sofiji nije trebalo više; brzo se dovezla pred klub i
Teresa ude u automobil.
- Zar me nisi čula? Zar nisi vic[jela polic~ju? - Vozi, samo vozi! Hajdemo odavde.
- Jesi li je našla?
- Ne. Nagazi na gas, nemoj polako voziti.
- Hoćeš da nas uhapse radi prebrze vožnje? Zašto si to ponij ela?
Teresa je stiskala kožnu torbu. Lukinu torbu. - Moji otisci su posvuda po njoj. Mislila sam da je bolje da je
ponesem. Dao Bog da sam se prevarila. Možda ipak nisam ostavila torbicu. Trebala sam pogledati u spavaću
sobu.
- Baš ti hvala! I sad mi to kažeš.
Ali Teresa je znala da je nije ostavila u vili. Ušuti, nastojeći se prisjetiti što je sve bilo u njoj. Možda bi trebala
poslušati Sofiju i nazvati policiju i prijaviti kradu torbice a da ne kaže da su bile u klubu.
Same su otvorile vrata. Rosa ih požuri pozdraviti, pokazujući prstom na blagovaonicu i dajući im znak da šute.
Teresa tome ne pridoda pažnju, misleći da se to odnosi na Graziellu, Ude u radnu sobu i zatvori vrata.
Rosa zgrabi Sofiju za zapešće. - Tamo je neki čovjek, u blagovaonici. Nisam znala što da radim. Uvrnut je;
kaže da mama zna o čemu se radi.
Teresa, bijela u licu, izade iz radne sobe. Zaključa vrata. - Rosa, idi u krevet. Odlazi gore, sada!
- Ali mama, tko je on? Unutra je, jednostavno je ušao u kuću kad sam otvorila vrata.
_ ~~?
213
Sofia naposljetku smogne snage da progovori. - Netko je u blagovaonici. Rekao je Rosi da je u vezi s tobom.
Teresa gotovo zavrišti. - Rosa, učini kako ti kažem! Idi u krevet, odmah!
Kad se Rosa uspne na kat i zamakne, Teresa šapne: Pa, udimo i sazn~jmo što želi.
Luka je sjedio u Donovoj stolici. Ispred njega st&jala je velika čaša konjaka. Bijaše vrlo blijed, a krv je još
polako curila iz rane kroz priručni zavoj. Desnu ruku, u kojoj je dr~ao revolver, položio je na zavoj. Pokraj
~jega, na stolu, bila je Teresina torbica.
On se napol pridigne da ih pozdravi, ali bol b~jaše toliko jaka da odmah sjedne. - Dopustite mi da se
predstavim; zovem se Johnny Moreno. Koja od vas je Teresa Luciano?
- Ja.
- Vjerujem da ovo pripada vama. Teresa se zagleda u njega. - Što želite?
- U lijevom ramenu imam metak. Treba mi previti ranu. Moralo bi vam biti jasno zašto ne mogu u bolnicu. Vi
ćete se morati pobrinuti za mene.
- Radi čega bismo mi na to pristale? - upita Teresa. - Jer ste bile u klubu. Nagodit ću se s vama. Uzet ću novac
koji ste ukrale i otići čim prizdravim. Papire možete zadržati. Oni me ne zanim~ju.
- Što će nas spriječiti da iz ovih stopa ne nazovemo policiju?
- Da ste to htjele, već biste ih odavno pozvale. - Vi ste ga ubili?
- U samoobrani. - Pogleda Teresu pravo u oči. - Novac kojeg ste ukrale Danteu, on je dugovao meni, ali nije
bio voljan platiti. Vrlo jednostavan dogovor, moje dame. Dakle, prist,~jete li ili ne?
Sofia zatrese glavom. - Nismo nam,jeravale uzeti novac. Uzmite ga, ali ne možete ostati ovdje.
Luka se zapilji u Teresu. Nećkala se, ali polako otvori vrata. Provjeri je li zrak čist. - Odvedi ga u malu sobu na
tavanu.
214
Ne želim da Mama zna da je ovdje. Donijet ću nešto za dezin
ficiranj e i toplu vodu.
; Sofia se ljutita okrene prema njoj. - Ti prist~ješ na to? - Zašto ne? Čini se da trebamo jedni druge, osim ako
ne želiš razgovarati o večerašnjoj zbrci s policijom. Mislim da ne bi bili previše oduševljeni, naročito poslije
one epizode s Graziellom. On dobiva gotovinu, mi dokumente. Dogovoreno, gospodine?
I - Moreno, Johnny Moreno.
I Uvjeren da je donio pravilnu odluku, Luki lakne.
Policija je našla leš na parkiralištu iza kluba Armadillo. Tijelo je identificirano kao Dario Biaze, bivši bokser,
vratar, i tjelohranitelj Enrica Dantea. Krvavi tragovi nogu odvedoše policiju do stra~njeg ulaza Armadilla.
Vrata su bila otvorena.
Jasno se vidjelo da je netko Dariu prerezao grkljan u blizini požarnog izlaza iz kluba i da je on, obilno
krvareći, doteturao uličicom do parkirališta.
HIub je izgledao kao da ga je netko ispremetao, pa je pljačka navedena kao prvi motiv. Dvostruko umorstvo
dogodilo se na Mincellijevom području. ~Sirotog su čovjeka izvukli iz kreveta da se njima pozabavi.
Komesar Joe Pirelli pio je pivo sa svojim detektivom poručnikom tri bloka dalje. Namjeravali su proći pokraj
mjesta zločina, ali Ancora zaustavi automobil.
- Paul Carolla je djelomično bio vlasnik Armadilla - reče. Bez ijedne riječi, izišli su iz automobila, prešli ulicu
i ušli u klub. Uz pločnik su bila poredana patrolna kola, a i kola hitne pomoći st~jala su u blizini.
Kad su oni ušli, Mincelli pozove Pirellija da pregleda Danteovo tijelo, pa poviče na njega da zaobide ogradena
područja. Mincelli obgrli Pirellija.
- Ti pokušavaš uhvatiti Carollinog sina, je li tako? E pa, ja ti činim veliku uslugu. Znam da je ovo moje
područje, ali ov~j je radio za Carollu, a on~j drugi ukočenik na parkiralištu bio mu je tjelohranitelj. Možda je
to povezano. - Fodigne de
215
snu obrw, zafrkantski. Ni on, ni Pirelli nisu željeli da ih dopadne ta istraga.
Pirelli ga pogleda. - Hvala ti za savjet. Držat ću to na umu. Možda i svratim ujutro do tebe da vidim što si
smislio. Ali, ne d~j se smetati. Čini se da ćeš ovdje provesti cijelu noć.
Pirelli namigne Ancori dok su odlazili. Promrmlja mu neka se malo zadrži ovdje i vidi ima li nešto što bi
moglo koristiti njihovoj istrazi.
Pirelli je sumnjao da postoji neka veza, ali se nije mogao dosjetiti kakva. Rukom udari u jastuk i pokuša se
isključiti iz svega zamišlj~jući lice Sofije Luciano. Prisjeti se njezina lika na vratima njegova ureda. Okrene se
na leda. Osjećao se poput zacopanog školarca. Glasno se tome nasmije i sam sebe upozori da brzo spakira
stvari i vrati se ženi u Milano, barem za vikend.
216
13.
Luku su uveli u malu sobu u potkrovlju kuće. Nekad je to bila c~jevojačka soba i u njoj su bili krevet, ormar i
komoda. Pokraj kreveta bio je mali rukom izradeni prostirač.
Sofia donese pidžamu iz Michaelove sobe i pruži je Luki. On počeka. Prode nekoliko trenutaka dok ona ne
shvati da se Luka želi presvući očekujući da ona ode iz sobe. Teresa je u ostavi tražila čistu posteljinu, a Sofia
prokuha vodu i donese zavoje i antiseptik.
Ostavši sam, Luka zbaci cipele i skine hlače. Bol je bila tako jaka da je morao sjesti na krevet kad je želio
skinuti košulju. Povlačeći košulju osjeti da se rana vuče za njom. Zavoji su se zalijepili za zgrušanu krv.
Zaškrguta zubima. - Mili Bože.
Teresa ga nade ispruženog preko kreveta, ali još s revolverom u desnoj ruci.
- Moram spremiti krevet. Možete li st~jati?
Luka se nasloni na ormar dok je Teresa presvlačila krevet. Ude Sofia noseći zdjelu vruće vode.
- Ovo neće biti dovoljno - reče Teresa uzim~jući zdjelu. Sofia side bez riječi.
Spremivši krevet, Teresa Luki pokaže da legne. Umoči krpu u vruću vodu.
- Skinite t~j lančić, moram vam dezinficirati cijelo rame. Luka skine zlatni lančić s privjeskom u obliku malog
zlatnog srca i ugura ga pod jastuk, motreći Teresino kretanje.
Ona pregleda njegove zavoje i reče: - Morat ću ih namakati da ih mogu lako skinuti. Ne bih željela povr~jediti
ranu.
217
Sofia se šuljala uza stepenice noseći bocu konjaka i čašu za vodu. - Želi li ovo tvoja majka? - prošapće Rosi.
I Rosa je šaptala: - Kaže da ispod jastuka ima pištolj. Ako mu damo da si popije, možda se onesv~jesti, pa mu
ga oduzmemo.
Sofia joj da konjak. - Ne želim se u to uplitati. Još mislim da bismo trebale otići na policiju.
Zastane začuvši Lukin jauk. Teresa se pojavi na vratima njegove sobe. - Trebat će mi pomoć. Metak je još u
njemu i ne znam postupam li dobro ili ne. Izgubio je mnogo krvi. U agoniji je.
Sofia prasne: - Zašto ne učinimo kraj ovoj gluposti i pozovemo doktora? Ako još krvari, mogao bi umrijeti. A
što ćemo tada?
- Neće umrijeti - odreže Teresa. - Samo želim da se oporavi i da ode čim prije. A sad mi pomozite. Trebat će
mi fina pinceta da izvadim metak.
Luka je ležao zatvorenih očiju. Iz rane je curila krv. U sobi je bio težak zrak od mirisa antiseptika i pare koja je
dolazila od vruće vode na komodi.
Sofia uzme pincetu i pridruži se Teresi kod kreveta. Nagne se nad krevet. - Gospodine Moreno? Donijela sam
vam konjak. Možda biste se bolje osjećali da pop~jete nekoliko čašica. Ovo će vas jako boljeti, a nemamo ništa
za ublažavanje bolova.
On zatrese glavom. Teresa upali svjetiljku i usmjeri svjetlo na razjapljenu ranu. - Vidiš li metak, Sofia?
Sofia potvrdno kimne glavom. Koža oko rane je bila crvena i brzo je oticala. Metak je bio duboko. Nagne se
bliže Luki. Dobro ste?
Luka kimne glavom, zaškrgutavši zubima. Sofia mu rame prelije antiseptikom, pa pogleda Teresu. - Dobro,
pokušat ću. Teresa odvrati pogled kad Sofia počne pincetom pipati po
rani. Luka se trgne, a suze mu potekoše licem.
Sofia nije mogla kr~jevima pincete stisnuti metak; bila je preuska. Dvaput pokuša, pa odustane. Luka ispusti
dug, isprekidani uzdah.
Sofia opere pincetu i raširi što je više mogla. - Pokušat ću ponovo. Ovog puta ništa neće osjetiti, onesvijestio se.
218
Luka se ni ne pomakne kad ona brzo zavuče ruku ispod jastuka i izvuče revolver.
- Pazi da se svjetiljka ne miče - reče Sofia. - Dobro. Spremne?
Poslije petnaest minuta polako izvuče metak. Baci ga u zdjelu. Teresa je zaustavljala krv kojom su bile
natopljene Sofia i plahta. Zatim se prigne i opipa bilo na Lukinom vratu.
Zavrisne. - Isuse, Ma<jko Božja, ništa ne osjećam. Ne mogu mu opipati puls. Sofia, ne osjeća se puls.
Sofia je odgurne u stranu i dodirne Lukin vrat. I ona jedva napipa bilo, toliko se slabo osjećalo. Krv mu je još
curila iz rane.
- Treba je zašiti; nikad neće zarasti ovako otvorena. Donesi mi iglu i konca, bilo što. Hajde, požuri.
Sat kasnije, krvarenje je stalo. Sofia je zašila Lukinu ranu bijelim koncem. Polije je s još antiseptika pa mu
rame pažljivo omota teškim komadima lanenog platna. Naposljetku učini povez i savije mu ruku čvrsto preko
prsa da ne bi pomaknuo ruku i pokidao šavove.
Luka na tren je bila naslonjen na Sofiju. Ona mu makne kosu s oznojenog blijedog lica i zagladi je. - Mislim
da ima temperaturu. Sjedit ćemo uz njega na smjenu. Ja ću ostati prva. Ti odspavaj nekoliko sati pa ćeš
preuzeti dežurstvo. Gdje je Rosa?
- Poslala sam je na spavanje. Probudit ću je kad dode na nju red. - Teresa polako otvori vrata bojeći se da ne
stvara buku i prošapće: - Kad bismo ga dobile da jede, mogle bi ga držati omamljenog. Imam nešto tableta za
spavanje. Mogla bih ih smrviti i staviti mu ih u jelo.
Kad Teresa ode, Sofia donese leda i vruće vode. Sjedne pokr~j Luke, stavlj~jući mu naizmtjence hladne i tople
obloge na čelo. Kadšto bi tiho z&ječao, ali nije dolazio k sv~jesti.
Prošla su tri sata. Temperatura je postajala sve viša, a bilo sve slabije. Kad Teresa dode dežurati, Sof~ji se nije
išlo, ali je bila umorna i bio joj je potreban odmor.
- Koliko je sati?
Teresa škiljeći pogleda na sat. - Uskoro će pet.
Sofia uzdahne. - Probudi me ako mu se stanje pogorša.
219
U Sofijinoj glavi vladao je mete~. Nije mogla zaspati. Potrošila je svoje valiume, pa tiho ode u Graziellinu sobu
i pretraži njezin toaletni stolić.
- Sofia, ti si?
- Da, 1Vt'ama. Samo ti spava4j. Tražim one tablete. Znaš one koje si mi dala. Ima li još koja? Ne mogu
spavati.
Vrati se u svoju sobu noseći gotovo pune bočice valiuma i seconala. Ruke su joj drhtale dok je istresala sićušne
~ute tablete. Proguta i tabletu za spavanje želeći biti sigurna da će zaspati. Bila je toliko omamljena da ju je
Teresa morala prodrmati da se probudi. Reče da se mladić trese od groznice. Sad mu je hladno, sad se znoji.
Grozno izgleda. Ona se boji.
Sofia požuri gore u sobu. Luka je gorio od groznice, a ipak je s njega kapao hladan znoj. Ona otrči u svoju sobu
po tuhicu i dobro ga umota. Drhtanje naposljetku prestane i on se malo umiri. Sofia privuče stolicu i sjedne
pokraj njega.
- Oče... oče... oče. ... - gotovo nečujno šaputao je Luka; riječi jedva da su se razaznavale. Sofia mu opere lice.
Ono se zgrči od bola. Tada Luka širom otvori oči. Odmakne se od nje, ne zn~jući tko je, i odgurne njezinu
ruku. Ćutio se kao da je sahranjen u mekim oblacima. Tijelo mu se ispunilo bolom, a oblaci ga počeše gušiti.
Nije mogao disati. Odgurne tuhicu s bolnog mjesta. Bilo mu je vruće, gorio je.
Sofia namoči krpu u hladnu vodu i blago je položi uz vrat, prsa i desno rame. Zavoji su bili čisti; krvarenje je
prestalo. Njegovo tijelo se naposljetku opusti i on zaspi.
Rosa nečujno ude u sobu. - Mama kaže da je na mene red. Kako mu je?
- Mislim da je dobro. Groznica je prestala i sad spava. Čim se probudi, moramo provjeriti zavoje da vidimo je
li rana čista. Moramo paziti da je čista. Već su se vic~jeli mali znaci infekcije. Da barem imamo neke
antibiotike.
Rosa pride krevetu i pogleda Luku. - Jako je zgodan, zar ne?
- Što? - Sofia je namatala zavoje koje je trebalo oprati da ih ponovo upotrijebe.
- Teta Sofia, što misliš koliko je star?
220
- O, ne znam. Iskreno da ti kažem, što manje o njemu znamo, tim bolje.
- Kako se zove? Amerikanac je, je li?
Sofia prijede preko sobe i podigne Lukinu odjeću. - Moreno, Johnny Moreno. Poput neke balade, zar ne? -
Izvrne džepove njegova krvavog kaputića i hlača; bili su prazni. Ima lijepu odjeću, sve skupe marke i sve
američke. Govori poput Amerikanca,. Mo~da i jest Amerikanac.
- Cipele su mu talijanske - reče Rosa, podigavši Guccijeve mokasine = i jako skupe.
Sofia podigne njegov zlatni sat marke Gucci pa ga spusti. Bilo je tek pola devet prijepvdne. - Pozovi me uhva'ti
li ga opet groznica. Idem se okupati.
Iako prošle noći gotovo da i nije oka sklopio, Pirelli je bio u uredu već u devet sati. Ancora nije uspio ni skinuti
kaput.
Otpočne: - Glavni osumnjičeni za ubojstvo Carolle, nećeš vjerovati. Provjerav~ju sve koji su bili u sudnici. S
nekoliko još nije obavljen razgovor. - On nabroji nekoliko imena, pa mahne kompjutorskim ispisom,
smješkajući se. - Ovo je taj. Čuj ovo: »Brat Guido«. Posljednja adresa našeg momka bio je samostan, zar ne?
Ancora podigne ruke. - Što čekamo?
- Stani malo, ima još. Čovjek koji je sjedio ispred fratra sinoć je došao k nama na razgovor. Pronašli su tragove
sukna na njegovu kaputu, koji je bio prebačen preko naslona stolice ispred fratra.
Njih su dvojica u vlaku ponovili ono što su znali o slučaju. Paul Carolla je očevidno odveo svog sina u
Sjedinjene Države ilegalno, budući da nigdje u Americi nije zapisan. Dječaku su poslije toga promijenili ime u
Luka. Bio je glavni osumnjičeni ne samo za umorstvo Palusovog djeteta već, budući da je isto oružje
upotrijebljeno i za Lucianove unuke, vjerojatno i za to dvostruko umorstvo. Njegova posljednja poznata ~dresa
bio je samostan Svetog poslanstva; glavni osumnjičeni za umorstvo Paula Carolle bio je fratar, brat Guido.
221
Dugi uspon uzbrdo od stanice dotukao je podebelog Ancoru. Pirelli je morao čekati svog oznojenog,
ze<japurenog druga.
Uvedoše ih u predsoblje pokraj glavnog ulaza samostana. Zvona su zvonila. Njihova jeka odzvanjala je kroz
malu, nenamještenu sobu. U njoj su bila tek jedna drvena klupa, stol i polica za knjige.
Pirelliju bijaše suho u ustima. Ancora je još soptao, košulje poptuno mokre od znoja, iako je u sobi bilo
prohladno. Čekali su više od petnaest minuta prije nego što im je prišao neki redovnik i predstavio se kao brat
Guido. Pokaže im da sjednu na klupu. On izvuče stolicu i sjedne kod stola.
Pokazali su mu svoje iskaznice i upitali je li bio u Palermu posljednjih dana. On reče da nije. Doimao se vrlo
uzbudenim, omotavao je krunicu oko prstiju i pocrvenio kad su ga upitali može li to dokazati. Uvjeravao ih je
da može budući da nije uopće napuštao samostan i da to mnogi svjedoci mogu potvrditi.
Promatrajući ga pažljivo, Pirelli mu je objasnio da nastoje saznati gdje je Luka Carolla. Guido se zarumeni.
Pirelli nastavi rekavši da je ubijen Paul Carolla, Lukin otac.
Guidove ruke su se tresle dok im je šapčućim glasom rekao da zna da je Paul Carolla ubijen. Luka Carolla je
boravio u samostanu do tjedan dana prije ubojstva, ali ne zna gdje je on sada.
- Jeste li ikad čuli da se Luki netko obraća imenom Giorgio? Uvijek su ga zvali Luka?
- Uvijek. Nikadnisam čuo da bi netko spomenuo ime Giorgio.
- Postoji li netko tko zna o ~jemu nešto više?
Guido potvrdno kimne glavom, ali im reče da sada nije moguće razgovarati s ocem Angelom budući da daje
posljednju pomast umirućem redovniku, bratu Louisu. Zna samo da je Luka odgojen u ovom samostanu prije
nego je otišao u Ameriku s ocem. Nedavno se vratio i ostao šest mjeseci. Podrobno ga opiše, dodavši da je Luka
fizički iznimno snažan i da je mnogo radio u vrtu. ,
Pirelli zapita kad bi bilo zgodno porazgovarati s ocem Angelom. Guido im reče da je to u Božjim rukama. Na
Pirellijevo
222
inzistiranje, naposljetku reče možda za dva, tri dana. Jedina osoba koja bi im mogla pomoći je bila brat
Thomas, ali ni on nije slobodan. Pirelli zapita može li posuditi redovničku halju. Vratio bi je prilikom sljedeće
posjete.
Na odlasku Pirelli zapita Guida je li Luka donio mnogo prtljage. Ovaj opiše kožnu torbu. Zatim zastane pa
reče: Kad je stigao, imao je kovčežić, mali, plosnat kožni kovčežić. Sjećam ga se jer sam se ponudio da ga
ponesem u njegovu sobu, ali on to nije dopustio.
- Koje veličine?
Guido rukama pokaže predmet duljine trideset centimetara.
- Vidjeli ste ga kad je odlazio?
Guido odmahne glavom i ponovo se zarumeni. - Na žalost, nisam. Možete pregledati njegovu sobu ako želite.
Pažljivo su pregledali malu, praznu sobu. Pirelli upita je li nedavno čišćena. Guido mu reče da je oprao i
pomeo sobu neposredno poslije Lukinog odlaska. Pokazao im je vrt gdje je klijalo novo sjeme. - Svu ovu
zemlju obradio je bez ičije pomoći. Nikad nisam vidio toliku marljivost. Želite razgovarati s njim u vezi s
ubojstvom njegova oca? Možda ne zna za to?
Pirelli reče da sumnja u to, novine su pune izvješta~ja o tome. Osvrne se. Samostan se doimao pustim, nije se
vidjelo ni žive duše. - Morat ću porazgovarati s ocem... Angelom, rekoste? Iznimno je važno. I molim vas
recite ostalima da ću ponovo navratiti za dva dana, pa ako mi mogu pomoći. - Zastane, pa reče: -
Pretpostavljam da nemate njegovu fotografiju?
Guido odmahne glavom i ispriča se. Koliko on zna, takvo što ne postoji u samostanu.
Na povratku u Palermo, njih dvojica nisu mnogo govorili. Pirelli reče: - Mislim da je nešto skrivao, ali dok ne
porazgovaramo sa starim ocem koji zna o ~jemu više, nema smisla.
Pokazali su redovničku halju stražaru. On je bio siguran da je onaj čovjek iz sudnice bio odjeven u istu takvu.
Takoder se sjetio da je na nogama imao kožne sandale.
223
Saznalo se nešto pobliže o oru~ju kojim je ubijen Carolla. Stražar koji je pretraživao Luku opisao je njegov
štap, prisjetivši se da je imao držak od mjedi u obliku neke životinje, ali nije se točno mogao sjetiti koje.
Pirelli je razmišljao o mogućnosti da je revolver posebne izrade. Znali su iz Guidovog opisa da je Luka Carolla
donio nešto nalik kutiji za revolver. Bruno dobije zadatak provjeriti sve oružare. Luka je bio u Ericeu
neposredno prije ubojstva; moguće da je revolver kupio ondje.
Pirelli svrati do Mincellija vidjeti ima li što novog. Dočeka ga bujica bijesnih psovki.
- Želiš li raditi na ovome sa mnom, onda tako i reci. Poslao sam troje ljudi u on~j samostan, i ništa! Znao si,
jer si već bio ondje, da neki starac treba otegnuti papke i da ni sa kim ne žele razgovarati. Pirelli, zbog tebe
sam izgubio vrijeme, a sad nemam vremena za gubljenje.
- A ja imam? Gledaj, ja se želim jedino pokupiti odavde što prije i vratiti u Milano.
Mincelli uzdahne. - Nije to tako jednostavno, a ti to znaš dobro, naročito ako nešto nanjušimo. S`to ti misliš?
Je li t~j Carolla onaj koga tražimo?
- Ne znam, mo~da.
- Postoji i druga mogućnost: da su udovice Luciano un~jmile dečka. One bi znale kako doći do njega.
Pirelli se zablene. - Ozbiljno to misliš?
- Sve su ti one iste; zatvore oči, vide jedino ono što žele vidjeti. A kad nekog od njih ustr~jele, vrište do neba.
- Cijela je obitelj pobijena.
Mincelli slegne ramenima. - Pročitaj novine, Joe. On~j stari, don Roberto, sigurno je svojevremeno pobio više
od deset obitelji. No, dobro, pokušavam ući u trag oružju, shvatiti zašto su ubijeni oni u klubu Armadillo.
- Dobro. Ja provjeravam oružare, i sve što saznam odmah ću ti pren~jeti. I uštedjet ću ti put; ja ću otići
Lucianovima. Mincelli nakrene glavu. - Dobro, ona stara bi mogla znati
nešto o Carollinom sinu. Roberto Luciano i Carolla su se poznavali četrdeset godina.
224
Čim je Pirelli otišao, Mincelli požuri svom šefu predloživši mu da, budući njihove istrage imaju z&jedničkog
osumnjičenog, Pirellija treba zadužiti za cijeli sluč~j Luciano. Mincelliju bi tada ostalo Carollino umorstvo i
istraga o noćnom klubu.
Šef nazove Milano i zatraži odobrenje da mogu zadržati Pirellija koliko bude potrebno. Mincelliju lakne.
Otpočeo je lov na Luku Carollu. Nadao se da će ga, uz manje zaduienja, on prvi uhvatiti. Zatim bi mogao malo
na skijanje, a Pirelli nek se poslije bakće s time.
Bilo je gotovo pola devet prijepodne. Teresa je bila u radnoj sobi. Sofia, okupana i presvučena, zaviri u sobu.
- Jesi li doručkovala?
Netko pozvoni na vratima i Teresa proviri kroz rolete. Naglo ih otpusti. - Karabinjeri.
Adina uvede narednika Pirellija u blagovaonicu. Teresa pokuša umiriti Sofiju.
- Vjerojatno zbog Mame. Idi, sjedni s njime, ponudi ga kavom, bilo čime, učini nešto dok ja upozorim Rosu. I,
Sofia, nemoj ništa reći o prošloj noći. Obeć~ješ?
Sofia pozove Pirellija da pode za njom u blagovaonicu. Ispričavši se zbog mraka, otvori malo kapak na
prozoru. Svjetlo je poskakivalo oko nje. Ona žmirne i rukom zakloni oči.
- Je li vani hladno?
- Ne, vrlo je ugodno, svježe. Oduvijek sam volio hladne, sunčane rujanske dane.
Gledala je u njega kao da ne razumije ni riječi. - Kako je gospoda Luciano?
Sofia je sjela od njega što dalje, na samo dno stola. - Dobro je, samo je vrlo umorna. Dobro je što smo mi sve
ovdje. Bila je odjevena u tamnosmedu haljinu od kašmira koja
je nježno obavijala njezino tijelo. On zapazi da ne nosi nakit. Nokti joj više nisu bili jarko crveni već vrlo
blijedi.
Sofia se očajnički nadala da će se Teresa i Rosa požuriti i pridružiti joj se. Pirelli ju je ispitivački promatrao i
to joj se nije svidjelo.
225
- Ovo je vrlo l~jepa slika.
Okrene se da pogleda u veliko ulje, zbunjena. - Svida vam
se?
On bolje pogleda u sliku; bila je užasna, nekoliko ljudi kolje svinju. - Ne. Ne znam zašto sam to rekao.
- Kolju svinju. - Da, sad vidim.
Pirelli ustane kad su Teresa i Rosa ušle iza Sofijinih leda. Rukovao se s obje.
Sofia, Teresa i Rosa sjedile su za dugim uglačanim stolom poput školarki, ruku uredno prekriženih na stolu.
Pirelli ih pokuša malo opustiti, osmjehne se i uvjeri ih da nije došao uhititi gospodu Luciano, ali one su i dalje
šutjele. Odbije kavu ali ih zamoli za dopuštenje da pripali cigaretu. Sofia prihvati ponudenu cigaretu. Pirelli se
nagne preko stola da joj pripali cigaretu. Teresa i Rosa primijetiše da joj ruka drhti. Tjeskobno se pogledaju.
- Ponestalo vam je vaših turskih cigareta? - upita Pirelli. Sofia uvuče dim. - Da, moram kupiti nove. Hvala.
- Znam jednu dobru prodavaonicu duhana. Reći ću im da vam ih pošalju.
- Ne trebate se trnditi.
On otvori aktovku i izvadi malu bilježnicu, pa prekopa po džepovima i izvadi nalivpero. - Ispričavam se što
vam dolazim nenajavljen u ovo vrijeme, ali bih vas molio da mi odgovorite na nekoliko pitanja.
Zastane i ogleda se. Teresa ispred njega stavi tešku kristalnu pepeljaru. Zahvali joj pa nastavi. - Neću vas dugo
zadržavati. Dopustite mi da vam saopćim neke dobre vijesti.
Reče im da je sudac odbio zahtjev obrane da se izjave optuženih čitaju na sudu te da će se presude izreći
sljedeći tjedan. - Znači, Paula Carollu ne bi bili oslobodili? - upita Teresa.
- Ne. Zapravo, radi Paula Carolle sam i došao. Pokušavamo naći čovjeka kojeg bismo že~jeli ispitati. Zove se
Luka Carolla.
226
Pogleda od jedne do druge, ali ne prirnijeti nikakvu reakciju. Nastavi. - Jeste li ikad čule za njega? Možda ste
ga upoznale? On je sin Paula Carolle.
Sofia zatrese glavom. Okrene se prema Teresi kao da traži njezino odobrenje da nešto kaže. - Nikad nisam
upoznala Paula Carollu. Taj čovjek... Luka? Sumnja li se da je on ubio i moju djecu?
Pirelli je zabrinuto pogleda i odgovori pažljivo biranim riječima. - Nisam ovdje radi te istrage. To je nešto
drugo. Sad jedino želimo razgovarati s Lukom Carollom. Nismo ga još uspjeli pronaći.
Zastane. One ga pogledaše pravo u oči, pune iščekivanja. - Carollin sin je, kako se čini, boravio u nekom
samostanu. To je bila jedina adresa kojom su odvjetnici raspolagali, ali na nesreću, otišao je.
Žene su se ukočile vidjevši Graziellu kako ulazi u sobu. Pirelli ustane. Poljubi je u ruku i pokaže joj da sjedne,
odmaknuvši stolicu do svoje. .
- Uhapsit ćete me?
- Ne, gospot~o, ovo je neslužbena posjeta. Znamo ime vjerojatnog krivca za umorstvo Palusovog djeteta.
Graziella posluša o potrazi za Lukom Carollom. Pirelli je upita pozn~je li ga i zna li gdje je on sad. Ona mu
reče da čak nije ni znala da je Carolla imao sina.
Pirelli odgovori da je i policija saznala da Luka Carolla postoji tek pošto je Paul CaroIIa predložio da se
privede njegov sin.
Teresa se nagne naprijed. - Hoćete reći da je Paul Carolla optužio vlastitog sina?
Pirelli kimne glavom i lupne o rub bilježnice nalivperom. - Mislim da bi u to vrijeme Carolla optužio vlastitu
m~jku da je bila živa. Na sudenju je sve išlo protiv njega; tragične pogibije članova vaše obitelji, smrt
Palusovog djeteta i sve nepovoljnije pisanje štampe, sve ga je to pritislo u zatvoru.
Pepeo sa Sofijine cigarete padne na stol i ona ga rukom odgurne. Graziella upita Pirellija zna li on tko je ubio
Carollu. - Gospodo, ja ne istražujem t~j sluč~j, ali sam uvjeren da istraga napreduje.
227
- Znači, istraga o tome tko je ubio čovjeka koji je ubio moju djecu napreduje, ali čini se da nitko ne vodi naš
slu~j. Zašto i prije nije netko došao k nama, zašto nas ne obavještavaju o najnov~jem razvoju dogadaja?
- Gospodo Luciano, već sam vam rekao ja ne...
- Vi ne radite na tome? A tko radi? Ne vjerujem da karabinjeri išta zn~ju. Sudenje će završiti, ali će ubojice i
dalje slobodno šetati, kao što je uvijek bilo.
Pirelli ugleda mržnju u njezinim očima, ispranim plavim očima poput krhotina leda. Pogleda u nepomična lica
žena i prigne glavu. - Uvjeren sam da je čovjek koji je ubio Carollu bio profesionalac. Balistički izvještaji
ukazuju na to da je revolver bio posebne izrade, vjerojatno u obliku štapa, i da je imao samo jedan metak.
Ubojica ga je nezamjećenog unio u sudnicu. Možda ga je un~jmila neka obitelj koja se pobojala da Carolla
neće izdržati napor boravka u zatvoru. čak se čulo da bi i obitelj Luciano...
- A, tu smo. Niste vi došli ispitivati o umorstvu Palusovog djeteta. Došli ste jer smatrate da smo mi u to
upletene; uvjereni ste da mi imamo nekakve veze s čovjekom koji je ubio Paula Carollu.
Graziella odgurne stolicu i ustane. Tresla se cijelim tijelom. Obje snahe ustadoše od stola kao jedna. Teresa
zaštitnički obgrli Graziellu; starica na trenutak zanijemi.
Grudi su joj se nadimale, ali ona odgurne Teresinu ruku i okrene se Pirelliju koji polako ustane. - Moje kćeri
nisu znale da ću ja pokušati ubiti Carollu. To sam već i rekla u izjavi. Nitko mi nije pomagao, nitko nije znao
za moje namjere, a kunem se Bogom i djevicom Marijom da je to jedini kriminalni čin kojeg sam ikad počinila
u životu.
Pirelli je prekine. - Molim vas, gospodo Luciano, nisam namjeravao...
Teresa se nije mogla suzdržati. Pogleda ga prezirno. - Niste namjeravali što, naredniku? Zašto nas otvoreno ne
upitate jesmo li unajmile nekoga da ubije Carollu? Mislite li da bismo u tom slučaju dopustile Mami da ode u
sudnicu? Za koga nas vi držite? Što mislite tko smo mi?
228
Pirelli ih je ozbiljno gledao, pa uzme ogrtač. - Morate shvatiti da su takva pitanja morala kad-tad iskrsnuti.
Tkogod da je ubio Paula Carollu umakao je zbog strke koja je nastala uslijed pokuš~ja gospode Luciano. Nisam
vas želio uvrijediti. Ispričavam se, ali istražujem smrt devetogodišnjeg djeteta.
Sofia tada istupi. - A moja djeca? Ona vas se, dakle, ne tiču?
Pirelli se okrene licem prema njima. - Vodim tu istragu kako n~jbolje umijem. Oprostite na smetnji.
Pirelli pruži ruku Grazielli, ali se ona okrene i pode prema vratima. Stane i reče: - Narednike, moje kćeri će
vas ispratiti. Teresa podigne njegovu bilježnicu i preleti je pogledom.
Na otvorenoj stranici bila je skica štapa. Zatvori bilježnicu i pruži je Pirelliju.
- Još sam vas nešto želio upitati - reče Pirelli.
Žene su st~ale jedna do druge čekajući. Pirelli brzim pokretom otvori bilježnicu, prolista nekoliko stranica, pa
je naglo zatvori i reče upitno: - Enrico Dante?
Teresa pritisne Sofiju u križa.
Pirelli nastavi. - Bio je suradnik Paula Carolle. Znači li vam išta njegovo ime?
Teresa odmahne glavom. - Nikad nisam čula za njega. On pogleda u jednu, pa u drugu, i izide u predvorje.
Teresa mu otvori ulazna vrata i on ode bez ijedne riječi.
Kad su se vrata zatvorila za njim, Pirelli polako side u prizemlje. Zastane na tren, pa krene dalje po šljunkom
pokrivenom kolnom prilazu. Automobil je ostavio ispred vrata. Odjednom stane i okrene se prema golemoj
vili, vrtovima, maslinicima. Poklopac tamnoplavog automobila, fiata, nalik ~jegovu i u ništa boljem stanju,
virio je iz grmlja. On ga tek letimično pogleda. Misli su mu bile negdje drugdje. Znao je da je ono što je Sofia
rekla bilo točno. Umorstva Lucianovih su za njega bila u istoj košari sa stotinama mafijaških ubojstava iz
osvete kojima nikad kraja. Njihove metode zub-za-zub barem su uklanjale nešto tog ološa s ulica.
229
Vrativši se u ured, Pirelli otvori registar i na brzinu ga pregleda. Uzme dosje s fotografijom djece Sofije
Luciano. Makne sve sa svoje oglasne table, pa prikvači tu fotografiju.
- Znači, istina je, ti preuzimaš Lucianove?
Pirelli zbunjeno pogleda Ancoru. - Kako znaš? Samo sam pomislio na to.
Ancora slegne ramenima. - Pa, priča se da je Mincell~ju oduzet taj sluč,&j i dat tebi. Milano je dao zeleno
svjetlo da ostaneš. Mislio sam da su to samo priče. Znam da želiš kuu.
Pirelli se nasmiješi, odmahujući glavom. - Mali pokvarenjak, sigurno je radio prekovremeno. Znaš što? Požalit
će on dan kad mi je radio iza leda.
Ancora stavi dva izvještaja na stol. - Mali Bruno je dobro obavio posao. Mislimo, iako nismo sigurni, da je
oružje bio štap-revolver, izraden u osamnaestom stoljeću. Ručka je u obliku konjske glave, a dade se rastaviti
na tri dijela.
Pirelli mu istrgne papir iz ruke. - O čemu to govoriš? - O oružju kojim je ubijen Carolla.
- Našli ste ga?
Ancora zatrese glavom. - Ne, ali evo izvješt,~ja o kradi iz vile Palagonia. Bila je provala i odnešen je jedino taj
stari štap- '. revolver.
Pirelli pročita izvješt~j o ukradenom revolveru. - Iz njega ; se nije pucalo šezdeset, sedamdeset godina. Ako je
to isti, ubo- , jica se pošteno naradio. '
Ancora kimne glavom. - Ukraden noć prije Carollinog !; ubojstva. Bruno provjerava sve oružare koji su mogli
obaviti ' takav posao.
Pirelli je odlazio, brzo. Na vratima se okrene. - Odnesi to Mincellijevim ~judima, neka obidu sva važna mjesta.
Ti otidi ; do vile Palagonije, uzmi foto-robot Luke Carolle, provjeri je li ; bio ovdje.
Zastane, namrštivši se. - A uzmi i dokumente iz arhiva ' od ona dva leša iz kluba Armadillo. Ponesi ~jihove
fotografije, ; možda ih netko prepozna i... počni s provjeravartjem rentacar tvrtki, garaža, vidi je li naš momak
un~jmio automobil.
Ancora uzdahne. Pitao se što će Pirelli raditi. ,
230
On je telefaxom komunicirao s polic~jum u Americi, zahtijevao da provjere škole i fakultete u okolici
posljednjeg poznatog boravišta Paula Carolle. Možda će netko imati noviju fotografiju.
Odjevena u crninu, Grarziella zatekne Sofiju kako leži na krevetu. Vidjelo se da je plakala. Graziella je ~ježno
po~jubi: - Idem u grobnicu. Ideš li sa mnom?
Sofia odmahne glavom. - Ne, Mama. Boli me glava. Možda će Rosa poći s tobom.
- Željela bih da ti podeš sa mnom.
Suze su se slijevale niz Sofijine obraze, ali ona ne pusti ni glasa. Graziella pride prozorima i malčice otvori
kapak. Zrake sunca se razliše sobom i Sofia rukama prekrije lice.
Graziellin glas je bila čvrst. - Briga njih za tvoju c~jecu, Sofia. Pirellija je jedino zanimao Carolla.
Zahvaljujem Bogu da ga je on~j ubio. On nam je barem donio pravdu, nek mi Bog oprosti. Željela bih da
podeš. Pričekat ću te dolje.
Graziella na tren zastane pokr~j noćnog stolića i pogleda u bočicu s tabletama. Bila je otvorena; nekoliko
malih, ~utih tableta bilo je rasuto po površini stola. Ne reče ništa.
Graziella i Sofia stajale su jedna do druge na ulazu u grobnicu. Na zidovima je crvenom bojom bilo ispisano:
»Mafioso ftnito... Prokletnici...
Otišle su do česme i napunile vodom kante kako bi oprale boju sa zidova. Sofia potraži kamen, namoči ga u
vodu i započne strugati boju, grebući tako snažno da je ogulila prste do krvi, ali nije prestajala.
Graziella je nekoliko puta zazove te ona naposljetku prestane. - Sve je u redu, mila, vidiš? Pogled~j, nestalo je,
čisto je. H~jdemo unutra. Podimo.
Sofia se opirala Grazielli i otimala iz njezina zagrljaja. Ne, ne, nemoj me tjerati unutra, Mama, molim te.
Zbunjena Sofijinom histerijom, Graziella je pusti i ude sama. Sofia se uhvati za rešetke ograde. Usta su joj bila
suha,
231
nije mogla gutati, pa počne unezvjereno pretraživati džepove. Bilo joj je potrebno nešto za umirenje, bilo joj je
potrebno.
Pojavi se neki starac, noseći kantu s vodom i četku za ribanje. - Gospocio Luciano, nisam ~elio da to vidite. Ne
znam kad se to dogodilo. Pazim na ove grobove kao da je moja obitelj u njima pokopana.
Sofia nije mogla govoriti. Okrene se vratima kad se na njima pojavi Graziella. Starac joj poljubi ruku, i sam
ganut do suza. Ona navuče veo na lice, zahvali mu, pa pru~i ruku Sofiji. Starac se nakloni, ponovo se ispriča,
pa obeća da će čuvati grobnicu svojim životom.
Njegove isprike pratile su ih bijelim pute)jcima, pokr~j grobnica.. Naposljetku stigoše do glavnog puta.
Sofijina ruka sklizne pod ~ Graziellinu.
- Mama, želim ti nešto reći. Michael...
Graziella čvrsto uhvati Sofijinu ruku i pritisne joj prste. - Znaš što mi je Rosa rekla neko veče? R.ekla je: -
Mama, ti ovo doživljavaš drukčije jer si stara. - E pa, Sofia, dopusti mi da ti kažem, da sad osjećam bol za
Michaelom kao i za tvojom djecom. Mislim si, kakve uzaludne smrti. Nad~ivjela sam svoje sinove, muža,
unuke; sve što sam stvorila umrlo je i jedino što me sjeća na to da su živjeli je ta bol. Zbog nje više ne plačem,
ne dolaze mi suze. Ona je dokaz postojanja onoga što sam imala, što sam izgubila, moje obitelji.
Graziella obriše oči, pa uzdahne. - Ostala nam je samo mala Rosa.
Pirelli protrlja oči, crvene od čitanja dosjea sluč~ja Luciano pa se javi na telefon upravo kad je Bruno donio
papir. Dok je slušao glas s druge strane telefona, ispruži ruku da ga uzme. Ne postoji zapisano da je Luka
Carolla otputovao sa Sicilije ili iz Rima u posljednja tri mjeseca. - ~to je ovo? j
- Iz kluba Enrica Dantea, nadeno na podu njegova ureda. ~ Tkogod da ga je opljačkao, temeljito je obavio svoj
posao, ali ovo je ostavio ili ispustio. Kao neki popis vlasništva. Potcrtane stavke pripad~ju Lucianovima, a
Enrico Dante je radio za Carollu. Našli su i ovo; netko je ispustio pokr~j šanka.
232
Pirelli uzme metak i prevrne ga u rukama, tr~j~jući vrh. - Kao da je izbušen.
- Da, ali odgovara i djelićima metaka izvadenih iz tijela Paula Carolle. Ovaj nije ispaljen.
Pirelli usisa zrak kroz zube. - Ima li kakvih novosti o otiscima s čaše?
- T~j netko nema dosije. Mogli bi biti od nekog gosta, ali sok je proliven po podu. A da, ima još nešto, ne
znam je li važno. U krvi oko šanka naden je jasan otisak ženske cipele s visokom petom.
Pirelli je držao metak, trljajući sićušne izbušene rupice, pa naglo ustane. - Vrati ovo u laborator~j, nek
usporede dijelove metaka izvadene iz Lucianovih unuka i vide odgovar~ju li ovima. Želim znati je li korištena
ista bušilica.
Bruno zastane. - Isuse Bože, misliš da se radi o istom tipu?
- Moguće je. Čini se da se radi o nekoj vrsti najm~jenog ubojice koji voli ostaviti posjetnicu.
- Što da učinim s popisom?
- Ostavi ga ovdje. Da, i nabavi mi vozni red vlakova. Vraćam se u on~j samostan vidjeti može li se još nešto
doznati o onom Luki.
- Mislite da je on to kopile?
- Ne znam, ali želim ga pronaći.
Luka se tupo zagleda u Sofiju. Ona mu je žlicom davala juhu. Uspjelo mu je progutati tek tri žlice, a tada se
opet sruši na j astuk.
Teresa otvori vrata i prošapće: - DoQi malo u radnu sobu; nešto ti želim pokazati. Ostavi ga, dodi.
Sofia stavi prst na usne želeći joj pokazati da mladić spava,
pa krene za njom. Teresa zatvori i z~~~au~ vrata. _ _~~.xo uspravW ~-~uci Luka malo sačeka pa ~~ r
: ouunu bol u ramenu. Malo pomalo odgrne zube ne bi li um~o· prebaci noge na pod. Nije mogao st~jati i
pokriv~onovo u krevet.
"~ ~- Zatvori vrata za sobom - reče Teresa i Sofia ih zalupi nogom.
- Pojeo je samo nekoliko žlica - reče Sofia. - Rosa je zdrobila dva Seconala i posipala ih po juhi. Jesi li me
čula?
233
Teresa otvori ladicu stola. - Da, da... Ovo je bilo u n4jegovoj torbi, Morenovoj torbi. U onoj u kojoj smo
donijele dokumente iz kluba. A sad, gledaj.
Podigne prvi dio štapa, dio s konjskom glavom, pa ga spoji s drugim dijelom. - To je pištolj s jednim metkom,
vidiš? U konjsku glavu staviš metak, uho je zapor, a pucaš tako da glavu povučeš unatrag. Ima ulogu okidača.
Sofia, Moreno i nitko drugi ubio je Carollu. Gotovo da potpuno odgovara opisu oružja kojeg je opisao narednik
Pirelli, zar ne?
Sofia sjedne. - Što da učinimo?
- Zadržat ćemo ga. Čim ozdravi, odlazi. Isplatit ćemo ga, kao što smo se uostalom i dogovorili.
- Što? Jesi li poludjela? Teresa, ako je ov~j pištolj njegov, on je već ubio dvojicu. Moramo pozvati Pirellija.
Ako ti nećeš, onda ću ja to učiniti.
- Ne smiješ.
- Neću to samo ja učiniti, već mi sve. Skrivamo ubojicu; prikrivamo dokaze.
- Ali svi ćemo imati koristi od smrti Carolle i Dantea. Isplatit ćemo ga čim se oporavi.
- Isplatiti čime? S onih nekoliko stotina dolara iz njegove torbe? Misliš li da će se zadovoljiti time? Mogao bi
nas ucjenjivati. Pomisli samo kako nas sve drži u šahu! Zadržimo li ga ovdje, krive smo koliko i on. Moramo
pozvati policiju.
- Fino, želiš nazvati Pirellija? Hajde, nazovi ga, objasni mu zašto mu nisi rekla za Morena kad je bio ovdje.
Bila si u klubu; znala si da je on bio taj koji je ubio Dantea. Ako je on ubio i Carollu, zaslužio je da mu damo
medalju! H~jde, nazovi Pirellija. Nek me uhapse kad si toliko navalila.
Sofia s~uplaši Teresinih očiju, jer osjeti da ispod tog prkosa ima još,x,nečeg~
- 7t0 Sl riĆ~il1&.
Teresa samo što se nije ras _ Učinila sam to zbog , nas. - Skine naočale i nasloni glavu na U~inila sam to zbog
nas.
- Što?
Teresa je petljala oko brojčanika na sefu, pa širom otvori ~ njegova vrata. Bio je krcat debslim svežnjevima
novčanica, do- . lara i lira.
234
- Uzela sam novac iz Danteovog sefa kad sam tražila svoju torbicu. Zato sam i donijela torbu natrag. To su sve
stare novčanice, ne može im se ući u trag.
Zaprepaštena, Sofia nije mogla progovoriti. Na~jprije se zagleda u novčanice, pa u Teresino prelašeno lice.
- Nismo imali novca, Sofia, potreban nam je ta,j novac, a tko može reći da i nije naš? On nas ne može
ucjenjivati jer bi ga mi mogle dati uhititi.
- Koliko toga ima?
Barem ne viče. Teresa osjeti pouzdanje. - Dovo~jno da se počne s raščišćavanjem dokova i skladišta. Dovoljno
da se sve pripremi za prod~ju. Ne možemo postići dobru cijenu kad je sve tako zapušteno. Potreban nam je taj
novac da obnovimo zgrade, platimo radnike da očiste smeće, truli teret iz brodova. Popisala sam sve što je
potrebno učiniti, procijenila troškove, i...
Sofia je prekine. - Ne želim ništa od toga, Teresa. Ne mogu povjerovati da si to učinila. Kako će se osjećati
Mama i Rosa?
- Zašto im reći? Ne mor~ju znati, a naročito Mama. Predstoji joj odlazak pred suca za prekrš:~je. Sve nas treba
ovc~je; tebe treba.
Sofia zatrese glavom. - Ne pokušav~j s tom taktikom, Teresa. Ti si ukrala taj novac, i to je tvoja odgovornost.
- Dobro, moja odgovornost i ja ću se za to pobrinuti. Pobrinut ću se da dob~jemo što nam pripada, Sofia, to
jedino želim. Radi se o obiteljskim poslovima.
Sofia se nagne preko stola i pljune. - Teresa, naša obitelj je na grob~ju. Ne uključuj me u to i riješi se onog
momka gore ili ću, tako mi Boga, pozvati policiju.
Prošla je ponoć. Rosa je sjedila uz Lukin krevet. Pogleda na sat, opipa mu čelo. Osjetivši da mu je spala
temperatura, lakne joj.
Zaloga joj klizne iz knjige. Klekne da je podigne. Uspravljajući se, ugleda nekakvo svjetlucanje ispod kreveta.
Malo zlatno srce ovješeno o tanki zlatni lančić bilo je pokriveno prašinom. Otpuhne prašinu, pa ga spusti u
staklenu zdjelicu na komodi.
235
14.
Luka je bio u vili dva dana. Uglavnom je spavao, a jeo vrlo malo. Trećeg dana osjeti se dovoljno sna~nim da se
okupa.
Ugledavši praznu sobu, Teresa se iznenadi, a pomalo i uplaši.
- Gc[je je? - šapčući upita Rosu.
Rosa je promijenila posteljinu na Lukinom krevetu i složila prljavu posteljinu na pod. - Kupa se.
- Reci mu da izide, i to brzo. Baka misli da si ti u kupaonici. Hajde, brzo. Ja ću presvući krevet.
Rosa uzme malo zlatno srce i lančić s komode. - Našla sam ovo ispod njegovog kreveta. Ne znam je li njegovo
ili ga je možda ostavila služavka. Pogledaj, to je malo srce.
Teresa uzme lančić. - Kreni. Ja ću mu pomoći leći u krevet.
Luka otvori vrata od kupaonice. Bio je odjeven u frotirski ogrtač koji je nekad pripadao Robertu Lucianu.
Onako vitak, utopio se u njemu. Doimao se još više dječakom. Izmorio ga je napor kupanja i brisanja, pa mu
ručka od vrata posluži kao oslonac.
Teresa side do odmorišta i ondje nade Rosu kako se još vrzma ruku punih prljavog rub~ja. Tihim glasom
naloži kćeri: - Idi dolje i stavi to sama u stroj. Nemoj da Adina vidi.
Luka se polako i oprezno kretao niz odmorište, pridriavajući se za zid. Iscrpljen stigne do vrata svoje sobe.
236
r
Teresa se ponudi da mu pomogne, ali Luka ustukne. Ona se odmakne u stranu dok on ude u svoju malu sobu.
Prije je otvorila prozor i Luka sjedne na svježe presvučen krevet. Podigne jastuk i potraži nešto ispod njega.
- Pištolj je kod mene, gospodine Moreno.
On se okrene prema njoj zbunjeno je pogledavši, pa dodirne vrat. - Moj lančić, moj zlatni lančić...
- Ovaj? Rosa ga je našla. Pomislila je da je možda pripadao služavki.
- Ne, moj je.
Prebirao je nervozno prstima po lančiću. Teresa ga upita: - Kako se osjećate?
- Puno bolje. Rame me ne boli kao prije. - Koliko ćete morati ostati ovdje?
- Dok ne ojačam toliko da mogu otići.
- Ovdje je bio naradnik Pirelli i raspitivao se. Ništa ne zna, ali mi znamo da ste ubili Dantea. Jeste li ubili i
Paula Carollu?
Luka je nevino pogleda. - Koga?
- Paula Carollu. Ustrijeljen je na sudenju.
Luka legne i zatvori oči. Osjećao je da ga ona promatra. Ova je drukčija od ostalih: ima hladne oči i ne dopada
mu se. Teresa pride bliže krevetu. - Policija smatra da su ta dva
ubojstva povezana. Ako ste ubili Carollu, nikad vas nećemo izdati. Mogle bismo vam čak i čestitati.
Luka otvori oči i okrene se prema njoj. Glas mu je bio blag. - Nisam ga ubio. Nikad nisam za njega čuo.
Ona se oporo nasmije i iskrivi usne. - Mislim da jeste. Ne samo da imam pištolj koji ste stavili ispod jastuka,
već i onaj drugi u obliku šttapa. Bio je u torbi koju smo don~jele iz Danteovog kluba.
Presiječe je pogled strančevih ledenoplavih oč~ju. - Kakvoj torbi? Nemam ja nikakvu torbu. Sigurno ste se
zabunili. Teresa podigne obrve i nasmiješi se. - Nemate? Ne lažite
nas, gospodine Moreno. - Ode iz sobe.
Začuvši okretanje ključa u bravi, njegovo tijelo savije se u položaj djeteta u m~jčinoj utrobi. Zlatni lančić se
toliko zategne
237
oko zglobova na prstima da mu aareže ko~u. - Molim vas, nemojte me zaključavati. Molim vas, nemojte.
Držeći ključ u rukama, Teresa zastane ispred vrata i posluša prigušene jec~je. Polako krene niza stepenice.
Jesu li se možda prevarile u vezi s njim? Zatrese glavom.
Našavši se pred vratima Sofijine sobe, pokuca. Sofia je pozove da ude. Ležala je na krevetu u zamračenoj sobi.
- Želim razgovarati s tobom i Rosom do~je u sobi - šapne Teresa.
Sofia ne odgovori. Osluškivala je jedva čujni zvuk plača. - Što je to? Čuješ li? Je li to Moreno?
Teresa reče tiho: - Da... Bože, misliš da dopire i do Mame? - Izide iz sobe, pogleda gore, oslušne. Prigušeni
jec~ji bijahu poput dječjih. Pode gore, ali plač prestane. Osluhne još malo, pa se vrati Sofiji.
- Sve u redu, prestao je. Znaš, mislim da sam ga krivo prosudila. Možda i jest ubio Dantea u samoobrani, ali
sumnjam da je imao hrabrosti ubiti Carollu. Izgleda mi poput slabića... A mislim da smo pokupili Danteovu
torbu. Nije Morenova. On tako kaže. Sofia, ako je to istina, saznanje da ne skrivamo višestrukog ubojicu
trebalo bi ti olakšati savjest. Jesi li čula što sam ti rekla?
Sofia uzdahne i potvrdi kimanjem glave. - Idem oprati sude. Vidimo se dolje, Teresa.
U tišini koja zavlada začuli su ponovo slab, ali jasan jeziv glas poput dječjeg plača.
Teresa sjedne za stol. Ispred ~je je bila hrpa plakata. Rosa privuče stolicu bliže stola. Sofia je sjedila malo
postrance, zagledajući jedan od rukom pisanih plakata.
- Stavit ćemo ih na svaki zid, na dokovima, u skladištima, na ulicama - reče Teresa. - Želim da ih pročitaju svi
koji su ikad radili za don Roberta. Sve ću učiniti da nam se ti ljudi vrate i počnu raditi za nas. Učinit ćemo to
z~jedno, sve tri, koristeći se svim taktikama, pa čak i izazivanjem osjećaja krivnje u njih pa će nam barem
dati...
Prekine je Graziella, koja je polako i sabrano ušla u sobu, noseći vazu punu svježeg cvijeća. Odlo~i je na stol,
podigne jedan plakat, polako ga pročita pa napući usne.
238
- Ti ljudi rade za druge obitelji; ovo će stvoriti probleme. Ne samo njima već i vama, svima do jedne. Nije li
bilo već dovoljno smrti u ovoj obitelji; nije potrebno zazivati nove.
Teresa je postajala nestrpljiva. - Mama, oni su naši dužnici. Godinama im je don Roberto osiguravao
zaposlenje. Iznenadi ih hladnoća i oporost Graziellinog glasa. - Ali
on je mrtav, Teresa. Ti nisi glava ove obitelji, već ja, a ja neću dopustiti da se izvede ovaj teatralan čin.
- Mama, potrebno nam je da si uz nas, željele bismo da si uz nas. Odbiješ li, to je tvoje pravo, ali mi krećemo s
ovim, svidjelo se to tebi ili ne.
Smrad se širio iz skladišta punih trulih naranči. Zaudaralo je kao iz kanaiizacije. Štakori su tapkali po vlažnim
podovima. Teretni brodovi rdali su u dokovima. Desetine kamiona, razrezanih guma i cerada, stajali su
napušteni, izbijeljeni od sunca. Motori ukradeni; sve što se moglo s njih skinuti, bilo je skinuto. Neodgovorna
zapuštenost parala je srce.
Na prozorima nekad uspješne tvornice keramičkih pločica navučeni kapci. Debela prašina od pločica
prekrivala je čak i urede. Prozori razbijeni. Toliko se proval,jivalo u tvornicu da nije bilo nedirnute prostorije.
Žene su šutjele, ali njihovo razgledavanje nije još završilo. Odvezle su se do velike tvornice za konzerviranje
hrane koja se uzdizala iznad napuštenih dvorišta, a zatim do maslinika. Svojim očima vic[jele su kilometre
umirućih stabala, naranči, limuna i maslina, istrulih plodova koji su postali hrana za muhe. Prskalice su
zardale, kanali za navodnjavanje puni trulog voća, muhe su zujale u gustim rojevima ponad stabala. Na
zidovima je bilo i grafita, ispisanih u prašini ili bojom: Mafioso ftnito. Bastardo Luciano.
Na Teresinom licu vidjela se odlučnost. Idući od jednog stravičnog prizora do drugog pravila je zabilješke i
gundala u bradu. Graziella se vukla za njom.
Vrativši se kući, Rosa neopaženo umakne na kat pregledati Lukine zavoje. Ostale su se zadržale u radnoj sobi
ne govoreći ni riječi. Teresa otvori bilježnicu.
- N~jprije su nam potrebni ljudi da sve očiste, uklone smeće, pregled~ju kamione, da vidimo koji su u voznom
stanju, čime još raspolažemo.
239
Sofia otrese prašinu sa suknje. - Teresa, to nije kuća pa da ti dode nekoliko ljudi s kantama i krpama.
Ne osvrćući se na ovo, Teresa nastavi. - Stabla treba podrezati, odrezati do samog korijenja, a prskalice
osposobiti. Berbe neće biti n&jmanje nekoliko godina.
Sofia zalomi rukama. - Nekoliko godina? A u meduvremenu, mi radimo što? Počistit ćemo dokove, skladišta,
brodove. I što zatim? Nemamo proizvoda. Kao što mama reče, to je ludost, nikad nećemo biti u stanju započeti
iznova.
Teresa se obrecne. - I nećemo! Pripremamo se za prodaju. Imam popis svih izvoznih tvrtki u Palermu,
pregovarat ćemo s njima. A poslije ćemo odlučiti, ovisno o ponudenoj cijeni, prod~jemo li tvrtke ili ih
iznajmljujemo. Imamo izvozne dozvole, imamo skladišni prostor u New Yorku, skladišta kojima je upravljao
Alfredo, imamo tvrtku za prijevoz i isporuku robe, imamo ime Luciano - a to vrijedi mnogo više nego što nam
je dosad ponucieno. Čini li vam se to sad razložnim? Nastojim složiti najpovoljniji paket za sklapanje poslova
kao i to da oni, koji su već pregovarali, povise svoje ponude. Drugim riječima, činim ono što bih učinila da
pokušam prodati neki stan po n~jvišoj mogućoj cijeni.
Nitko joj nije proturječio. Nitko ne reče ni riječi. Teresa zadovoljno sjedne za stol. - Morate samo učiniti ono
što sam već smislila. Pobrinula sam se za lijepljenje plakata, na kojima piše:
Došlo uas je na stotine na sahranu čoujeka kojeg ste opravdano nazivali il Papa; došli ste plakati sa ženama,
plakati za rijihoue sinoue i moliti za rljihoue unuke. Gospoda Luciano moli sue one koji su poznavali don
Roberta Luciana da samo još jednom iskažu svoje poštouarfje: ~jude koje je zaposlio, iene koje je opskrbio,
djecu koja su odrasla u sigurnosti njegove zaštite. Neka iskažu ženama njegove obite ji jubau koju je on
širokogrudno dauao uama.
Graziella Luciano
Sofia Luciano Teresa Luciano
Rosa Luciano
240
Tog dana Teresa je vozila bijeli rolls-royce. Sastanak je bio sazvan za dva sata poslijepodne. Kao što im je bilo
naloženo, sve su nosile crninu, ali jedino je Graziella pokrila svoju čeličnosivu kosu tankim crnim velom.
Sjajni bijeli automobil i u crno odjevene žene predstavljale su dirljiv prizor za novinare.
St~jale su jedna do druge na maloj izdignutoj platformi, okrenute okupljenom mnoštvu. Nitko ne ostade
ravnodušan spram njihova smirenog držanje kao i na sahrani.
Teresa istupi. Ljudi s poštovanjem zašutješe. Svima im zahvali što su došli i predloži da se kratko pomole.
Zatim zvonko progovori.
- Stojite u jednom od skladišta Lucianovih. Mislim da nema potrebe da vam ukazujem na zapuštenost. Takoder
sam uvjerena da nema potrebe govoriti o žalosnom stanju u kojem se nalaze tvrtke moga oca, prazne i
neproduktivne. Svaki od vas je kad-tad imao koristi od don Robertove širokogrudnosti, dobrote, Ijubavi i
razumijevanja. Dao vam je posao. Štitio vas. Davao je sebe nesebično i ne škrtareći. Nikad nije odbio one
kojima je bila potrebna njegova pomoć.
Zastane da bi njezina poruka doprla do njih. Fotoaparati bljesnuše. Novinari su došli u velikom broju.
Teresa nastavi. - Sad je nama potrebna vaša pomoć. Ne tražimo milodare ili vaše teško zaradene lire. Tražimo
vaše vrijeme, da nam svaki od vas pokloni nekoliko sati vremena.
Objasni potrebu za radnicima koji bi raščistili prostorije, pomeli podove, za mehaničarima koji bi popravili
kamione, sta.klare koji bi popravili prozore. Da bi udovice dobile za zgrade koliko one vrijede, potrebno ih je
osposobiti za rad. Reče im za gubitak imutka Roberta Luciana i da su ostale bez osnovnih sredstava za život.
Teresa objasni da će im tvornica pločica biti baza. Oni koji su voljni pokloniti svoje vrijeme i stručno znanje
neka napišu svoje ime i zanimanje na papir i na odlasku iz skladišta papir ubace u veliku glasačku kutiju.
Dnevni listovi su objavili Teresin govor. Nekoliko je novinara iskoristilo priliku opovrći glasine o don Robertu
Lucianu koje su se javile za vrijeme sudenja. Istodobno su proširili kle
241
vete još sumnjivije vjerodostojnosti o Lucianovoj prošlosti i njegovim vezama s mafiom.
Pirelli je bio jedini putnik u malom odjeljku. Ponovo vlakom pode u Erice. Otvori aktovku i udubi se u
Ancorine izvještaje.
Oružar na kojeg se sumnjalo da je preuredio on~j starinski revolver, naden je ugušen u svojoj radionici ispod
bala slame, one koja se upotrebljava pri uvježbavanju pucanja iz vatrenog oružja. Pronašli su brojne bušilice za
označavanje metaka, a napredovali su i u potrazi za nestalim revolverom. R,aspitavši se u vili Palagoniji, vodič
je u umrlim Dariom Biazeom i Enricu Danteu prepoznao ljude s kojima je razgovarao onog dana kad je
ukraden revolver, ali nije mogao identificirati trećeg čovjeka, koji je ostao gotovo potpuno skriven na stražnjem
sjedištu automobila.
Pirelli zavuče ruku u aktovku i izvuče bilježnicu, prolista je dok ne nade svoje našvrljane bilješke o razgovoru
sa stražarom iz sudnice. Opisujući svećenika na kojeg se sumnjalo da je ubio Paula Carollu, rakao je da je imao
gustu, crvenkastosmedu kosu. Nije ga mogao sa sigurnošću identificirati na policijskom foto-robotu.
Pos)jednji dio izvještaja sadržavao je kopiju izvještaja sudske medicine o otiscima nacienim na metku i čaši
soka iz kluba Armadillo. Naden je otisak palca, ali zasad nisu u kartoteci našli identične.
Pirelli zatvori fascikl, podigne neke stare novine s poda, baci ih na sjedište nasuprot pa položi noge na nj.
Desnom petom pokrio je crnobijelu fotografiju na naslovnoj stranici, ali mu privuče pažnju popratni članak o
ženskim članovima obitelji Luciano. Podigne stranicu i začudi se pročitavši da su udovice zatražile milostinju.
Vlak ude u željezničku stanicu u Ericeu prije nego Pirelli dovrši s čitanjem članka.
Plahte iz Lukine sobe bile su još u sušilici pa ih Sofia počne vaditi. Presavijajući jednu od jastučnica, primijeti
na njoj mrlje. Pretpostavivši da su tamne mrlje od krvi, baci je u košaru za
242
smeće. Tek kasnije te večeri, obišavši usnulog Luku, zamijeti da mu je kosa mnogo svjetl~ja nego pr~je. Prigne
se da ga bolje osmotri. Rosa ude i preplaši je.
Rosa je sumnjičavo pogleda. - Što to radiš?
Sofia prinese prst usnama. Luka je još spavao. - Dodi i pogledaj, vidi. Pogled~j mu kosu. Ofarbana je. Zapravo
je plavokos, vidiš?
Rosa se prigne i prizna da je tako. Šapne: - Zašto je ofarbao kosu?
Sofia ne odgovori. Tiho su izašle iz sobe i zaključale za sobom vrata. Luka otvori oči. Već je mogao s lakoćom
sići s kreveta. Počne hodati gore-dolje po sobi. Čuo je što su govorile i pogleda se u zrcalo. Počela mu je
izrastati njegova plava kosa. Tiho opsuje. Vremena je bilo sve manje, mora otići, Pokuša ispružiti prste lijeve
ruke. Još je osjećao laganu bol, ali polako skine zavoje i počne vježbati.
Pirellija je dugo pješačenje do samostana oznojilo, iako je puhao hladan vjetar. Brat Guido ga dočeka i uvede u
onu malu sobicu pokraj ulaznih vrata. Otac Angelo će uskoro doći, reče on, a i brat Thomas će takoder doći na
razgovor.
Privuče mu pažnju mala polica s knjigama ispod raspela. Želeći razbiti dosadu, izvadi jednu od iskrzanih
molitvenika u kožnom uvezu i prstom prijede po ugraviranom zlatnom križu. Htjede je vratiti na policu, kad
jedna od knjiga padne na pod. Otvori se na prvoj stranici i on ugleda natpis: Giorgio Carolla, 1973.
Brat Thomas ude u prostoriju vukući noge, noseći veliku smedu omotnicu savijenih uglova, koja je očevidno
dugo bila u upotrebi. - Pitao sam se kad ćete se vratiti, naradnike. Nisam bio u prilici razgovarati s vama
prilikom vaše prve posjete. Izvolite, sjednite. Ja sam brat Thomas. Želite razgovarati o Luki? Luki Carolli?
Pirelli sjedne. Starčeve halje mirisale su teško, ustt~jalo, i sam brat je izgledao kao da mu jedno dobro kupanje
ne bi naškodilo. Nokti su mu bili crni, a noge, omotane ko~nim remenjem, blatne. Ali je žarko želio govoriti.
Izvadi papire iz one
243
omotnice i poslaže ih ispred sebe, pa ih pokrije rukama i prepredeno se nasmiješi, njišući se naprijed-natrag.
Oči mu bijahu graškaste, male i nečisto zelene. Prepredene. Cijelo držanje mu je bilo oprezno. Neprestano je
pogledavao prema zatvorenim vratima, a tajnovito bi stišavao glas i glasno usisavao zrak kroz bezube desni. -
Znao sam da je zao, laiov. Znate, jednom je ukrao pileći batak.
Pirelli je slušao starčevu razvučenu priču o kradi koju je Luka počinio u sirotištu. Strpljivo ga sasluša. Začuvši
spore korake sve bliže vratima, Thomas mu gurne iznucalu omotnicu u ruku, rekavši mu pritom da o tome
nikome ne govori.
Otac Angelo kretao se polako i s naporom. Guido mu pomogne sjesti u stolicu. Pirelli je svakim trenom bivao
sve potišteniji. Pokazalo se da brat Thomas priča nesuvislo, a bio je siguran da će ov~j starac biti još i gori.
- Mo~eš otići, Guido.
Pirelli sjedne. Iako drhtav, starčev glas je bio razumljiv. Imao je bistre i sj~jne oči. Teška hrastova vrata
zatvoriše se za Guidom. Otac Angelo preklopi ruke.
- Dakle, željeli biste nešto saznati o našem bratu Luki? Je li tako?
- Da, oče. Iznimno je važno.
Otac Angelo kimne, malo podigavši ruku. - Da počnem iz početka? Kad je prvi put došao ovdje?
- Ako vam nije teško. Što više saznam o njemu, tim bolje. Otac Angelo se nasmiješi, odmahujući glavom. -
Mislim da nitko zapravo nije upoznao Luku. Odnosno, cijelog Luku. Uvijek je u njemu postojalo nešto
skriveno, užasno. Nisam to uspio razotkriti svih ovih godina koje je proveo s nama. Doveo sam ga iz bolnice
Sveti Nazaret, u koju ga je uputio sud za maloljetnike na liječenje. Bilo je to 1968. godine... u srpnju.
- Oprostite što vas prekidam, oče, ali zar vam ga nije doveo Paul Carolla?
- Ne. Od gospodina Carolle primio sam pismo mnogo godina poslije toga. Njegov sin, Giorgio, umirao je, i
gospodin Carolla nas je usrdno zamolio da mu pružimo utočište. Giorgio je bio iznimno inteligentno dijete, ali
nije mogao hodati zbog
244
užasne tjelesne deformiranosti. Takoder je bio i srčani bolesnik i c~jeli život prikovan za krevet.
Pirelli ga ponovno prekine da bi pojasnio. - Znači, Luka nije bio Carollin rodeni sin?
Otac Angelo zaniječe glavom. - Ali ne, to nije isti dječak, naradnike, ali su obojica propatila svoje. Luka je
ovdje došao s pet, ili šest, godina. Uhićen je zajedno sa skupinom dječaka uIičara pri pokušaju provale u neko
skladište. Luka je bio siroče. Budući da je bio suviše mlad da ga se pošalje u neku odgojnu ustanovu, vlasti su
zatražile od mene da ga povedem sa sobom. Proveo je prilično vremena u bolnici. Za tako malo dijete imao je
zapanjujuće ozljede. Rekli su mi da su mu te ozljede zac~jelo bile nanošene godinama. Leda su mu bila puna
dubokih brazgotina, jedna ruka slom~jena, zc~jelica napukla, a čak mu je i lubanja bila naprsla. Komesare, bio
je - otac Angelo pažljivo je birao sljedeće riječi - u tragičnom stanju. Nikad nisam uspio utvrditi kroz kakve je
užase prošlo to dijete, ali me takva bijeda dirnula u srce. Založio sam se da sve učinimo da mu podarimo mir.
To nije bio lak zadatak. Bio je lopov, lažac. Većina djece okrenula se protiv njega. Uvijek se tukao, a imao je
lice andela. Već smo posumnjali da ga nećemo uspjeti obuzdati, ali Božji putevi su nedokučivi. Spasenje za
Luku je došlo u tragičnom obličju dječaka toliko mučno, dir~jivo deformiranog da su ga druga djeca zvala
nakazom, otjelovljenjem davla. To dijete je bio sin Paula Carolle, Giorgio.
Pirelli je nepomično sjedio i napeto slušao.
Svećenikov blagi glas nastavi. - Luka je počinio jedan prekršaj u našem samostanu. Za kaznu morao je čistiti
sobe. Jedna od tih soba je bila ona u kojoj je boravio umirući dječak, Giorgio Carolla. Naradnike, dogodilo se
pravo čudo. Luka je prigrlio invalida, brinuo o njemu kao što m~jka brine za svoje čedo. Postali su
nerazdvojni. Ov~j siroti dječak koji dotad nije hodao, nije sudjelovao u jednostavnim dječjim razonodama, ču-
desno se oporavio. Luka ga je prao, hranio, odijevao. U stolarskoj radionici izradio mu je nekakva invalidska
kolica da je dječak mogao sjediti na zraku. Dvije godine posl~je dolaska u samostan, Giorgio je ojačao i
oporavio se toliko da je mogao sudjelovati u nastavi. Umom je nadmašivao drugu djecu i bio
245
im nadahnuće. S Lukom više nisnzo imali problema. Pronašao je obitelj, taj bolesni dječak mu je postao sve.
Izvukavši platneni rupčić iz svoje halje, Angelo obriše oči. Pirelli je šutio.
- Ali Giorgio je samo izgledao zdravo. Ovi dodatni napori crpli su snagu njegovom srcu. Znali smo da neće
preživjeti. Otac Angelo pokuša natočiti vode, ali ruke su mu se tresle. Pirelli ustane i učini to umjesto njega.
- U s~ječnju 1974. Giorgiu je trebalo hitno operirati srce. Pozvao je oca. Ustrajao je na tome, mora li on u Rim
na operaciju, da Luka pode s njim. Jasno vam je da je od samog početka bilo neizvjesno hoće li operacija
uspjeti, ali bez operacije nije bilo nikakvih izgleda. Dogovoreno je sve u vezi s putovanjem, Giorgiov liječnik
ga je došao pripremiti. Radilo se o nekoliko dana, možda o jednom tjednu, ali kroz to vrijeme dječakovo stanje
naglo se pogoršalo. Umjesto da odvede sina u Rim, Paul Carolla dočeka sinovljevu neizbježnu smrt.
Otac Angelo pritisne vrhove prstiju jedne o druge i pogne glavu. - Za vrijeme svog boravka ovdje, a uglavnom
je provodio vrijeme s Lukom, Giorgio se promijenio u cijelosti. Uvjeren sam da je prvi put u životu želio
živjeti, imao razloga da za nekog živi. A kako se tek Luka promijenio! Ne mogu vam opisati dobrotu koja je
isijavala iz našeg n~jsvojeglav~jeg dječaka. Roden je s andeoskim licem: za vrijeme ovog preobra~enja, a ne
znam kako bih to drukčije mogao nazvati, postao je andeo. Obasipao je pažnjom bolesnog dječaka i uvjeren
sam da bi za njega i umro. Znali smo da vr~jeme radi protiv dječaka. Onog dana kad mu je otac došao u
samostan, Giorgiou kao da je bilo malo bolje. Pomirio se s time da ga neće operirati; mislim da se i našalio.
Bio je takvo spadalo. Morate razumjeti, da je itko medu nama bio svjestan koliko je blizu smrti, nikad ga ne
bismo ostavili samog.
Otac Angelo zagleda se bez riječi u prazan zid. Često je ponovo proživljavao to strašno zimsko jutro i krik koji
je odzvanjao samostanom. Nije mogao zaustaviti suze. - Bilo je zabranjeno - Proguta slinu, ne mogavši
nastaviti dok ne popije gutlj~j vode. - Bilo je zabra~jeno da djeca napušt,~ju spavaonicu poslije devet sati, ali
se Luka nekako išuljao i prošao pokraj
246
dežurnog oca. Giorgio je umro na Lukinim rukama, komesare. Često sam tješio ožalošćene, ali nikad, nikad
nisam vidio takav jad. Luka st~jaše uz Giorgiov prozor. Čvrsto se držao za izbojak, ukrućenog tijela. Prednji
dio noćne košulje natopljen suzama koje su mu se bez prestanka slijevale niz obraze. Nije se dao od prozora, na
zamagljenom staklu ispisao je...
Glas oca Angela prijede u šapat. Reče Pirelliju da je Giorgiova soba uvijek bila grijana posebnim pećima na
ulje koje je kupio njegov otac. Prozori su bili zamagljeni. Luka je po cijelom staklu ispisivao Giorgiovo ime.
Bjesomučno je to činio, kao da će ponavljanjem imena svog voljenog prijatelja oživjeti Giorgia.
- Pokušao sam mu odvojiti hladne ruke od prozorskog okvira. Zglobovi na prstima pobijelili su od napora da
ne popusti stisak. Pljuvao je i ritao nogama sve koji su ga pokušali pomaknuti. Srce mi je prepuklo, naradnike.
Nije dopuštao da ga netko dodirne ili dohvati. Zazirao je od svakog dodira.
- Gospodina Carollu duboko se dojmila dječakova reakcija. Zapita bi li mogao s njim razgovarati. Kad je izišao
iz Giorgiove sobe, Luka ga je držao za ruku. Gospodin Carolla nedugo zatim je usvojio Luku i odveo ga u
Ameriku.
Otac Angelo ne spomene vlastitu tjeskobu zbog Lukinog ponašanje spram njega poslije Giorgiove smrti. Izraz
dječakova lica., oštar bljesak njegovih očiju, bili su jednaki podozrivom, osvetoljubivom pogledu u Lukinim
očima onog dana kad ga je otac Angelo doveo u sirotište, kao da godine ljubavi i brige ništa nisu značile, nikad
nisu postojale.
Pirelli pričeka, promatrajući pognutu glavu oca Angela, pa reče blago: - Molim vas, oče, nastavite.
- Primio sam mnogo pisama. Donio sam ih ako ih želite pročitati. Potpisao sam dokumente o usvojenju i
oslobodio ga našeg skrbništva. Vjerovao sam da je tako najbolje. Bio sam uvjeren da će se Luki tako ukazati
bolja životna prilika. Suze mu se skotrljaše niz lice. - Nisam ga vidio sve do ove godine.
Ponovo posegne za čašom vode, ispija4jući je u malim gutIj~jima. - Možete li mi reći zašto se toliko zanimate
za mog sina Luku? Mislite li da je počinio neki zločin?
Pirelli se nakašlje i obliže usna. - Da, oče, mislim.
_ ____ 247
- Onda sam ja za to kriv. Nisam ga trebao pustiti odavde. U to vrijeme nisam znao tko je Paul Carolla, što je
postao. Želio sam samo najbolje. Molim vas, oprostite, ali ja...
Plakao je tresući se pritom cijelim tijelom. Pirelli nije znao kako da ga utješi. Kako da ovom ljubaznom starcu
kaže ma i djelić onoga što je postalo od Luke Carolle? Ustane.
- Mislim da će ovo biti dovoljno. Ne želim vas dalje uznemiravati.
- Vratio mi se, vratio se da mu se pomogne. Sad to znam. Znate, kad bi kao dječak učinio nešto loše, nastojao
bi to popraviti radom. Ličenje, kopanje, bilo što... Došao je i naporno radio šest mjeseci. Znao sam da nešto
nije kako treba.
Pirelli pozvoni na zvonce kod vrata da netko dode otpratiti oca Angela, ali ovaj još nije dovršio svoju priču.
- Moram vam još nešto reći. Ona mračna strana Lukine ličnosti... Kao dijete bio je seksualno zlostavljan.
Razumijete što vam želim reći?
Ušavši u sobu, Guido je čuo nekoliko pos~jednjih riječi. Otac Angelo da znak da ga je vidio, ali nastavi. -
Štogod da mu se dogodilo, otad se nasmrt bojao malih prostora i osobito zaključanih. Tada bi postao histeričan,
čak i nasilan. Prvih nekoliko godina nismo ga mogli nagovoriti da ude u kapelu. U~asavao se kapele i pozlilo
bi mu ako bi ga pokušavali ondje odvesti na molitvu. Postepeno je fobije nestalo, i on bi, iako ne često, odlazio
na misu. Uvjeren sam da su svi grijesi nad Lukom počinjeni unutar nekog svetog mjesta. Bog mi oprostio, ali
to je moje mišljenje.
Guido, lica oblivenog dubokim rumenilom, izbjegavao je Pirellijev pogled. Petljao je oko štapa.
Onako kao usput, Pirelli upita: - Jeste li razgovarali s Lukom prije odlaska, oče?
Starac zaniječe. - Ne... Ne, nisam. Brat Guido ga je posljednji vidio. Naš siroti oboljeli brat Louis bio je u vrlo
uzbudenom stanju. Jednom je bio uvjeren da je u našem dvorištu cirkus, a nedavno da je u našoj kapeli Krist
sišao s križa. Ubrzo je umro. Možda je doista vidio kako ga naš Gospod prima u svoj e naručj e.
248
Krene polako k vratima, pa zastane ne okrenuvši se. Luka se čak nije došao oprostiti sa mnom. Sretan put,
naredniče.
- Samo trenutak, brate Guido... Možete li mi posvetiti nekoliko trenutaka nakon što se pobrinete za oca
Angela?
Čekajući na Guidov povratak, Pirelli oćuti iscrpljenost i hladnoću. Vlažna soba, nepodnošljiva tuga oca
Angela; Pirelli poželi udahnuti svježeg, čistog zraka. Ili to ili popušiti cigaretu! Ali začuje korake brata Guida.
Mladi redovnik je bio vidljivo nervozan. Pirelli zamijeti napetost u njegovim rukama kojima je čupkao svoju
halju.
- Posljednji ste vidjeli Luku. Zašto to niste prije spomenuli?
- Nisam to smatrao važnim.
- Mo~da jest važno. Brate Guido, uvjeren sam da je Luka Carolla vrlo opasan čovjek. Siguran sam da je ubio
najmanje jedno dijete, a možda je ubio i vlastitog oca, Paula Carollu.
Guido naglo udahne. Zatrepće očima pa se svali u stolicu, pokrivši rukama lice. Reče: - Noć kad je Luka
otišao, bio sam u kapeli, blizu kripte. Klečao sam i molio pa me nije vidio.
Pirelli položi ruku na redovnikovo rame da ga ohrabri da nastavi.
- Vidio sam ga kako je ušao i spustio torbu na pod, malu kožnu torbu o kojoj sam vam govorio. Krenuo je k
lacii. Baš sam ga htio pozvati, dati mu na znanje da sam ondje...
- Ali niste?
Guido z~trese glavom. - Stajao je tako mirno, okrenut križu, a... njegovo lice, kao da sam gledao kip. Nikad
dotad nisam vidio takvu nepomičnost, takvu...
Pirelli osjeti kroz grubo sukno kako mu zadrhtaše ramena. Guido je šaputao: - Takvu izuzetnu ~jepotu. Lice
kao da mu je bilo izrezbareno, poput Kristovog. - Guido se brzo prekriži.
Pirelli makne ruku i udalji se. - Što se tada dogodilo? Ponovi pitanje, ov~j put oštrije. - Što se dogodilo?
- Ustao sam, otkrio svoje prisustvo. On je reagirao poput divlje životinje. Prosiktao je... strašan siktavi zvuk i
povukao se niie u ladu, u tamu, više ga nisam mogao vidjeti. Tada je
249
rekao nešto bogohulno, nemojte me tražiti da ponovim ~jegove riječi. Začuo sam kako se otvar~ju vrata i on je
otišao.
- Noseći jedino malu torbu? Niste vic[jeli on~j kovče~ić koji ste opisali?
Guido z~jeca: - Ne!
Pirelli se prekriži pa krene za Guidom uz kamene stepenice u kriptu. Zaobide teško drveno raspelo i pogleda
ga. Isprva nije vidio ništa, ali tada Guido upali bateriju.
Pirelli ude u odjel za balistiku laboratorija sudske medicine. Pruži im kovčežić za revolver donijet iz
samostana. - Provjerite otiske, i usporedite užljebljenja s onima na mecima kojima su ubijena Lucianova c~jeca
i Palusov sin. Želim da to obavite do večeras.
Tehničar zaguncta, ali odnese kovčežić do dugog stola s nogarima za kojim su radila trojica muškaraca. Pirelli
krene za njim.
- Ima li nešto u vezi s oružarom?
Laborant zastane. - Izvješt~j je kod inspektora Mincellija. - Recite mi ukratko ono n~jvažn~je.
- Pa, koliko je meni poznato, sve piše u izvješt~ju. - To ste mi već rekli, nisam gluh - odbrusi Pirelli. Laborant
izvadi fascikl iz ormara. - Neupotreb~jen metak
pronaden u klubu Armadillo istog je tipa kao i ona~j kojim je raznijeta glava Paula Carolle. Djelići uzeti iz
njegovog leša imaju iste izbušene utore poput neiskorištenog metka. Provjerili smo i pronašli da su izbušeni
bušilicom nadenom kod oružara. Slični utori, napravljeni istim tipom bušilice, ali ne tom istom, postoje na
djelićima metaka nadenih u Lucianovim unucima i Palusovom sinu.
Pirelli ga prekine. - Imate li neku ideju o tipu oružja upotrebljenog u ubojstvima te djece? Je li moguće da su
meci ispaljeni iz magnuma četredeset i četiri? Donio sam jednog. Napunjen je, dva metka u prostoru za
municiju.
Laborant zalupi ormarić za dokumentaciju. - Slušajte, radimo prekovremeno. Ovdje ima više komadića metaka
nego ste vi pojeli pizza. Ako je revolver kojeg ste donijeli onaj pravi,
250
tad ću vam javiti, kad sve provjerimo. Nagadanje ne spada u naš posao.
Pirelli strogo pogleda Iaboranta pa se okrene da ode. Čovjek poviče za njim: - A otisci s oružja koje ste
donijeli? Želite li da provjerimo otiske?
Pirelli stane, pa potvrdi jedva primjetnim kimanjem glave. Toliko je bio nestrpljiv da je zaboravio na otiske. -
Da, nitko ga nije dirao.
- Osim vas? Vjerojatno ste ga dirali da biste utvrdili je li još napunjen?
Pirelliju navre krv u lice. - Daaa... Naći ćete moje otiske, pa njih zanemarite. L.. sj~jno obavljate svoj posao.
Laborant opsuje u bradu, a PireIIi ode iz prostorije.
Pirellija zasmeta kad ponovo nade Ancoru za svojim pisaćim strojem. - Zar nemaš svoj ured?
Ancora se isceri. - Više ne. Moj ured je kutija za cipele na kr~ju hodnika. Zadovoljan današnjim danom?
- Da, ali imam još posla. Pogled~j ovo. Dao mi je to jedan stari redovnik u samostanu, pot~jice. Unutra se
nalazi Lukina fotografija kad je imao dvanaest, možda trinaest godina. Uveć~j je, možda će nam pomoći. Ima
vrlo upadljivu plavu kosu, gotovo bijelu, plave oči, visine metar sedamdeset i dva do sedamdeset i pet. Po
riječima brata Guida, prilično je snažan.
Ancora pogleda u fotografiju i nabere nos. - Isuse Kriste, ovo je dijete, ovaj u invalidskim kolicima?
- Da, to je Giorgio, sin Paula Carolle.
Ancora razjapi usta. Pirelli glavom kimne prema fotografiji. - Carolla je usvojio Luku kad mu je bilo dvanaest
ili trinaest godina. Nitko točno ne zna koliko ima godina, nemaju krsni list. No, Carolla ga je usvojio, odveo u
Ameriku kad je umrlo to siroto, deformirano stvorenje. - Odjednom podigne telefon i nazove arhivu. - Ovdje
Pirelli. Možete li pronaći zapis o hapšenju jednog djeteta u srpnju 1968?
Glas s druge strane se nasmije i veselo mu reče da odjebe. - Ozbiljno mislim. Znam samo da je bio plavokos i
da se zvao Luka. Ne znam prezime. Mališan je bio na stranputici, uhićen je s grupom klinaca. koji su operirali
na dokovima. Bio
251
je upućen na bolničko liječenje. Tada je mogao imati pet, šest godina.
- Kako se zvao policajac koji ga je priveo? - Ne znam, ali bolnica se zvala Nazaret.
- D~j, Pirelli, ta je izgorjela prije deset godina.
- Znam, ali učini što možeš. - Pirelli spusti slušalicu i zaokrene stolicu. Tek tada opazi izvještaje na svom stolu.
Pročita ih pažljivo, pa se nasloni i zatvori oči.
- Dobri Bože...
Ancora ga pogleda. - Stiglo je jutros. To je iz dosjea Luciano. Mora da su se papiri rasipali.
Pirelli zavrti glavom: - Ne mogu vjerovati! Prema balističkom izvještaju kuhar iz restorana San Lorenzo u
kojem su otrovani Lucianovi, ubijen je revolverom tipa Heckler & Koch. Drugi... Kad je napisan ov~j izvještaj?
Ancora slegne ramenima. - Ima nekoliko mjeseci. Recimo, osam do devet mjeseci.
Pirelli okrene list. - Drugi konobar prostrijeljen je otraga kroz glavu. Oružje, magnum četrdeset i četiri.
- Pronašli su tjelohranitelja uguranog u bunar, ali ga je prije toga netko odalamio po glavi. Nigdje ni traga
pomoćnom osoblju, sudoperi, ali misle da je on bio mamac, da ih namame ondje. Sudeći po otiscima nogu oko
bunara, posao je obavilo troje, možda i četvero ljudi. Joe, Joe, slušaš?
Pirelli je stajao kao ukopan, otovrenih usta. - Nećeš vjerovati... Upravo sam donio oružje iz samostana, pripada
Luki Carolli. Magnum četrdeset i četiri.
Sad Ancora razjapi usta. - Šališ se?
- Ni u snu... Otidi u laboratorij. U izvještaju ništa ne govore o mecima. Sazn~j jesu li označeni poput ostalih,
znaš ono s bušilicama.
Ancora sjedne na telefon, a Pirelli se ushoda po uredu. Znojio se. Palusov sin, Lucianova djeca, Paul Carolla,
osob~je restorana - je li njihov ubojica ostavio posjetnicu u svim tim umorstvima, znakovite ogrebotine na
mecima? Je li isti čovjek otrovao Roberta Luciana i njegove sinove?
- Hej, smiri se. Smiri se, to je ludost - reče Pirelli naglas.
252
- Kad počneš razgovarati sam sa sobom, to ti je prvi znak. - Ancora nije mogao dobiti vezu. Nazove ponovo.
Pirelli pokaže na zid gdje su se nalazile fotografije. - Neka objese slike svih Lucianovih i svih ubijenih u
restoranu, Hoću vidjeti i Paula Carollu ovdje na zidu. Hoću im vidjeti lica. Jer mislim da ih je sve, a kad kažem
sve, mislim baš sve, pobio jedan te isti čovjek.
- Što ti je, jesi lud?
- Ne nisam, ali mislim da njihov ubojica jest.
Ustane i, prešavši preko sobe, stane ispred fotografije Lucianove djece. - Pogled~j kako je namjestio ova dva
c~jeteta -ustrijelio ih, pa ih okrenuo licem jednog prema drugom, ruke im obavio kao da spavaju.
Njih dvojica zagledaše se u kukavni prizor što ga pružahu Carlo i Nunzio. Pa pogledaše u tragičan prizor
mrtvog Palusa gdje leži pokraj bicikla uz rub ceste. Od lica je ostala krvava masa, a stražnji dio njegove
lubanje raznesen. Sladoled kojeg je držao u ruci rastopio se i pomiješao s njegovom krvlju na pločniku.
Pirelli je grickao usne. - Kad su ubili male Lucianove? Devet, devet i petnaest?
- Mislim da su ih otkrili tek poslije jedanaest. Ček~j da provj erim.,.
Pirelli je trljao kosu dok se nije digla u zrak. - Lucianovi su otkriveni poslije jedanaest, ali su im tijela još bila
topla. Kuhar, osoblje, znaš li kad su oni ubijeni?
Ancorine ruke su prelijetale ladicama. Zalupio bi jednu, a već bi otvorio drugu. Izvadi jedan fascikl i prelista
ga, stranicu po stranicu. Pirelli nestrpljivo pograbi fascikl i ispusti ga. Papiri se razletješe po podu. Opsuje,
klekne i pretraži papire dok trijumfalno ne podigne traženi papir.
- A sad, da vidimo! - Ustane na noge i podigne ruke uvis. - Nema ništa o vremenu ubojstava, ovaj izvještaj je
napol dovršen. Koga Boga oni rade? Nazovi mi Mincellija. Nema veze, idem sam gore.
Sprem~jući se zalupiti vrata za sobom, Pirelli zastane. Jesi li pročitao o Lucianovima? Što misliš da to znači?
253
Ancora slegne ramenima. - Dokovi su prepuni ~judi, čiste skladišta. Sigurno neka velika zvjerka stoji iza njih.
Sve mi to smrdi na probleme.
Pirelli kimne. - Da, to sam i ja pomislio.
- To ti je problem s ovim gradom: vidimo kad se pomaljaju nevolje, ali smo suviše zauzeti da bi se njima
pozabavili. Te bi se žene trebale pripaziti, nešto se valja iza brda. Želiš moj savjet? Nemoj se u to petljati,
imamo ionako dosta posla. Potraži...
Pirelli je već otišao. Ancora uzdahne, okrene se i pogleda na oglasnu ploču, pa na neuredno porazbacane
papire na stolu. Pirelliju dobro polazi za rukom pronalaženje dokaza, ali ih je morao uvijek Ancora
provjeravati. Ipak je morao priznati da su on i Pirelli grabili galopom. Ali Ancora je imao neugodan osjeć~j da
konja više nitko ne drži na uzdi.
254
15.
Osam tjedana rad se odvijao danonoćno. Tvornica za konzerviranje hrane bila je očišćena i sredena, strojevi
vraćeni u pogon, a tvornica keramičkih pločica, uredi i skladišta pripremljeni za upotrebu. Kamioni, pa čak i
pisaći strojevi bili su popravljeni.
Teresa se naradila do iznemoglosti: vozila je teški kamion s jednog mjesta na drugi, nadgledavala radnike i
isplaćivala ih u gotovini - uvijek u gotovini. Teresa je bila ta koja je naručivala robu i organizirala rad ličilaca i
staklara.
Rosa i Sofia dobro su radile kao tim. Bile su zadužene za rad dvadeset čistačica i cijelu vojsku ljudi koji su
raščišćavali teški otpad te za njihov prijevoz. S tim ženama moralo se oprezno postupati jer su se tukle i
svadale oko posla i žalile se da rade muški posao.
Rosi se počelo dopadati upravljanje kamionom. Navukla bi na sebe stari kombinezon i platnenu kapu. Sofia je
unajmljivala strojeve za čišćenje i rovokopače budući da su uz generalno čišćenje trebale iščupati sasušeno
drveće i ukloniti na tone trulog voća iz voćnjaka. Prskalice su popravljene i ostavljene da čekaju sljedeću
sezonu.
Njih tri radile su od pet ujutro da posljednjeg tračka sunca. Kad su bili popravljeni tvornički generatori, kadšto
bi ostajale i do poslije deset. Dolazile bi kući svaka u svoje vrijeme, napunile bi kadu vodom, jele, pa bi se
srušile iscrpljene na krevet, suviše umorne za prepirku. Na smjenu su brinule za svog takozvanog gosta, a
njega su upozorile da ne pokušava napustiti svoju sobu kako ga Graziella ne bi otkrila.
255
Graziella je odlazila u kupovinu i kuhala, pomagala im prati odjeću i donosila im objed u tvornicu. Uživala je
sudjelovati u tome, ali se nije miješala budući da je znala da bi Teresina žestoka narav izazvala njezinu. Ne
želeći uzburkati strasti, nalazila bi si posla.
Jednog poslijepodneva vratila se kući ranije nego obično. Adina je bila na tržnici, pa je pretpostavila da je kuća
prazna. Odluči prileći. Upravo se spremala leći kad začuje škripanje. Malo uplašena, ona osluhne, pa se
prišulja vratima. Netko je ~, polako silazio niz stepenice s najgornjeg kata. Ona polako otvori vrata.
Luka nije čuo da se Graziella vratila. Silazeći, on je zavirivao u sve sobe, upoznavajući plan kuće. Prošao je
pokr~j R.osine i Teresine sobe u kojoj su bila dva kreveta. U Sofijinoj sobi bile su navučene zavjese. Ugleda
bočice s tabletama, raspremljeni krevet.
Krene dalje preko odmorišta, i zamalo bude opažen: Graziella je baš ulazila u svoju sobu. Brzo ude u n~jbližu
sobu. Žmirne kad vrata glasno zaškripaše. U sobi očito nitko nije boravio. Ostavi vrata otvorena i naviri se van,
osluškujući. Sve je bilo tiho. Ogleda se po maloj, urednoj spavaonici, ugleda sportsku opremu, gitaru s
napuklim žicama, stare postere na zidu.
Upravo je htio otići iz sobe kad Graziella pozove Adinu. Ona prijede preko odmorišta i nasloni se na ogradu.
- Adina? Kod kuće si?
Luka ugleda Graziellu kroz otvorena vrata. Ona se okrene i zagleda se u njegovu pravcu, u djelomično
otvorena vrata. Nije znao da je u Michaelovoj sobi i da su vrata njegove sobe uvijek bila zatvorena.
Graziella polako prijede preko odmorišta i gurne vrata. Sve više ih je otvarala. Nije se mogao nigdje sakriti.
Uhvaćen je, stjeran u zamku, na sredini sobe. Ali ne začu očekivani vrisak. Umjesto toga, ona se zagleda u
njega i ude dublje u sobu.
- Tko ste vi? - tiho reče. - Tko ste vi?
- Ne bojte se - zamuca Luka. - Neću vam ništa. One znaju za mene, ja radim za njih, ne bojte se. One su rekle
da
256
mogu ostati ovdje. Shvaćate li? - Luka je ovo rekao na engleskom i bojao se da ga ona nije razumjela.
- Teresa? Je li vam ona rekla da možete boraviti u ovoj sobi?
- Ne, ne... Gore. Pao sam - vidite, povrijedio sam rame. - Ali vi ste Amerikanac?
- Zar vam nisu rekle za mene?
Gledala je u njega približav~jući mu se. - Ne, nitko mi nije rekao. Kako ste ušli?
- Dale su mi k~juč.
- Trebale su mi to reći. Uplašili ste me. Kako se zovete? - Johnny.
- Vi ste u sobi mog sina.
Pride bliže, pa mu se zagleda u lice, a zatim u rame. Jeste li slomili ključnu kost?
On položi ruku preko prsa. - Pretpostavljam da sam je malo uganuo kad sam pao na zardali čavao.
- Da pogledam?
- Ne, one su već to učinile. Gladan sam.
Graziella mu pokaie glavom da izade iz sobe i zatvori vrata. - Odakle ste iz Amerike?
- Iz New Yorka.
Vrativši se kući i ušavši u kuhinju, Adina se iznenadi našavši Graziellu gdje sjecli s nepoznatim mladićem.
Oboje su jeli tjesteninu.
Ali kad se poslije nekoliko sati vrati Teresa, zatekne drukčiju Graziellu, srditu, koja ne pričeka ni da skine
kaput.
- ~Geljela bih porazgovarati, Teresa. Slobodno upotrebljav~j Papinu radnu sobu kao svoju, ali kad želiš da
netko boravi ovdje, pitaj mene. U ovu kuću ne možeš puštati nepoznate osobe bez mog dopuštenja, je li ti to
jasno? Ne znaš odakle je, koga pozn~e. Da nikome nisi dala k~juč od kuće.
Teresa je ostala bez riječi. Jedva da je shvaćala što Graziella želi reći. - Stani, Mama, o čemu pričaš?
- Znaš ti, Teresa, o onom dečku, studentu iz Amerike. NašIa sam ga u Michaelovoj sobi. Nitko ne smije ući u
nju, nitko.
257
- Sranje. Gdje je on sad?
- U kuhinji. Pomaže Adini oprati sude. N~jpr~je sam željela porazgovarati s tobom. Hoćeš li se sad ispričati?
- Ja, uh, oprosti, Mama. Porazgovarat ću s njim.
- Da. Ako smatraš da bi trebao ostati dok se ne oporavi, o tome ćemo razgovarati, ali da mu nisi dala ključ od
kuće. Te večeri Teresa svima objavi da je Johnny Moreno, stu
dent iz Amerike, povr~jeden u nesreći u njihovoj tvornici i da i će ostati kod njih dok se ne oporavi. Sofia
sačeka da ostane ' nasamo s Teresom i je upita koliko dugo n,jihov gost nam,jerava ', ostati.
- Dok se dovoljno ne oporavi.
- Meni izgleda oporavljeno. Ne svida mi se da se mota oko Mame dok mi radimo.
- Nije ti simpatičan.
- A tebi jest? Teresa, za Boga miloga, otarasi ga se. Od njega mi se ježi koža. Isplati ga, ali nek' ode.
- Još nekoliko dana. U redu?
Ugasivši cigaretu, Sofia strogo pogleda Teresu. - Zasad jest, ali ne zadugo. ;
Svježe ispisan znak, IZVOZNA TVR.TKA LUCIANO, bude podignut i stavljen na svoje staro mjesto. Radnici
zapljeskaše. Teško se moglo povjerovati da su skladišta na dokovima ista ona koja su donedavna nalikovala
štakorskim leglima. Oličena, vrata popravljena, a golema unutrašnja prostranstva pometena i oprana.
U blizini glavnog skladišta, pokraj bijelih graničnih oznaka bio je parkiran modroplavi alfa romeo. U njemu su
sjedila dvojica i promatrala tu aktivnost s istim zanimanjem kao i Sofia. Jedan od njih snimao je kamerom s
teleobjektivom. Kad se Sofia okrenula, rukom štiteći oči od sunca, kamera brzo zaškljoca, sve više
približav~jući njezino lice.
Toga posl~jepodneva, ta su dvojica snimila maslinike, vinograde i tvornicu keramičkih pločica, pa su se
odvezla do sjedišta obiteui Corleone u planinama, gc(je su fotograf~je, još vlaine od izrade, izložene kao dokaz
da je obitelj Luciano ponovo aktivna. Pitanje je bilo, odakle im gotovina za početak radova?
258
Luka je bio odjeven u ogrtač kojeg je navukao preko košulje koju mu je Rosa ostavila. Nasmiješena Graziella
polako ude u sobu noseći plada~j.
- Ispekla sam svjež kruh. Osjećate li miris?
Odloži pladanj i privuče mu stolicu. Pokaže mu na jelo. - Sad ste moj gost, zato jedite, obnovite snagu.
Luki je smetalo jesti u Graziellinom prisustvu. Pratila je pogledom svaki zalog~j koji bi uzeo. No n,jezina
toplina i osmijeh naposljetku su mu pomogli da se opusti. Graziella je čavruala. - Teresa je rekla da će ona
brinuti za vaše jelo, ali njih danas nema cijeli dan. - Pokaže na pitu od jabuka. - Ovo je moj sin n~jviše volio -
reče, pa sklopi ruke u krilu.
Luka reče na sicilijanskom: - Izvrsno je, jako dobro. - Niste Sicilijanac?
- Ne, Amerikanac, ali sam često boravio na Sicil~ji. - Dobro govorite sic,ilijanski. Što radite?
- Strojarstvo. Putovao sam malo okolo. - Nosite košulju mog sina.
- Smeta vam?
- Ne, svida mi se. Hoćete li mi objasniti nešto ako vas zamolim?
- Naravno.
- Znate, Teresa će prodati naša skladišta. Mislite li da je to dobar poslovni potez?
- Ovisno o tome postoji li potreba za time. Ako već ima dovoljno prostora, dovoljno skladišta, ljudi neće
kupovati. Ako nema, zasigurno će navaliti. Ponuda i potražnja je jedino znanje potrebno za prodaju.
Graziella se nagne k njemu i potapša ga po ko~jenu. Govorite poput mog supruga. Jedite, jedite...
Otvorivši ulazna vrata, Teresa začu Graziellu na stepenicama. Uzbunjena, zazove: - Mama, što radiš?
Graziella se vragolasto nasmiješi Luki i žurno side. - Odmaram se. A sad silazim. U redu?
Teresa baci kaput na stolicu u predvorju. - Znak je ovješen. Divno izgleda.
259
Rosa doskakuće i zagrli baku. - Ponosila bi se, bako. Svijetlocrvena i zlatna slova: IZVOZNA TVRTKA
LUCIANO.
Za vr~jeme večere Teresa je razgovarala sa Sofijom o tome kako da se odjenu za Hprodaju«. Že~jela je da se
oc~jenu u najelegan~niju i najskuplju odjeću. Sofia je bila sigurna da će haljine moći nabaviti iz njezinih
skladišta. Osim toga, putova~je u R,im bi im svima dobro došlo.
Teresa napući usne. - Mislim da ne možemo sve ići, ali bi ti mogla zapisati naše brojeve i donijeti nam odjeću.
Što kažeš? Imam povjerenja u tvoj ukus.
Rosa napući usne. - Hajde, mama, sve bismo mogle oti~, samo na jedan dan. Malo zabave.
Sofia je vilicom vukla po stolnjaku ostavljajući tanke tragove. Jedva da je okusila hranu. - A popratni detalji?
Teresa, imamo li dovoljno novca i za to? Cipele, torbice... odakle nam novac za to?
Teresa zapazi oštrinu njezina glasa. - Ma d~j, Sofia, nećeš nas prevariti da si švorc. Zar nam s tvojim
poznanstvima ne možeš to nabaviti besplatno?
- Teresa, prekoračila sam račun za oko dvadeset tisuća dolara. Na poslovnom računu sam u ma~jku otprilike
tri stotine tisuća dolara. Da, svakako, mogu još pridodati nekoliko tisuća i odjenuti nas. Zašto ne? Mislila sam
možda ima novca u kući. Možda ti imaš nešto novca za nas.
Teresa hladno mahne glavom spram Grazielle kao znak da zašuti. Graziella pokupi posude i odnese ga u
kuhinju. Čim je ona izašla iz sobe, ionako napeta atmosfera postane hladna.
Teresa odgurne stolicu, baci ubrus. - Ubuduće pazi što govoriš pred Mamom. I, zaboga, prestani povlačiti tu
prokletu vilicu po stolu. Ideš mi na živce.
Sofia pažljivo odloži vilicu. Rosa pogleda u majku pa upita: - Otkuda nam gotovina za isplatu radnika?
Teresa odbrusi. - Nismo nikome morali platiti ni lire. Besplatno rade za nas.
Sofia se pridruži. - Teresa, zašto nam ne kažeš odakle ti zapravo t~j novac i stvari izvedeš na čistac? Nismo mi
glupe, vidjele smo da se plaća gotovinom, i to velikim iznosima. Dakle, Teresa, odakle ti novac?
260
Teresa je bijesno pogleda i gorko odgovori da ona jako dobro zna odakle joj novac.
- Da - reče Sofia - znam, ali zašto ne kažeš svojoj kćeri? Teresa slegne ramenima. - Dobro... Uzela sam novac
iz sefa u klubu. Morala sam pokrenuti posao.
Rosa se zagleda u majku i zatrese glavom. - Kakav novac? 0 čemu govorite?
Sofia je čekala, ali Teresa ne reče ništa. - Da joj kažem? Pa dobro, reći ću joj. Rosa, novac je iz sefa Enrica
Dantea. One noći kad smo išle potražiti naše ugovore, našle smo otvoren sef, krcat novcem.
Rosa pogleda u Teresu, pa ponovo u Sofiju. - Koliko? Teresa uzdahne. - Recimo, mnogo. I sama si vic~jela na
što je t~j novac otišao. Nisam ga uzela za sebe, već za sve nas.
- U redu. AIi večeras ćemo isplatiti Morena i nek se nosi - reče Sofia. - U redu? Slažeš se?
- Nemam namjere isplatiti gospodina Morena. Može biti sretan da smo mu spasile život.
Sofia ponovo uzme vilicu u ruku. - Što ćeš s njim?
- Nitko ne zna da je ovdje. Budući da je počinio umorstvo, malo je vjerojatno da će pozvati policiju, zar ne?
Sofia lupi vilicom o stol. - Teresa, ko Boga te molim, reci Rosi za pištolj.
- Kakav pištolj? - upita Rosa Sofiju. - On~j ispod njegovog jastuka?
- Ne, jedan drugi. Reci joj, Teresa, i prestani se ponašati spram nje kao spram djeteta.
- Ona i jest dijete.
- Mama, što to postoji izmedu vas dvije?
Sofia samo da nije eksplodirala. - Teresa, Rosa ima pravo znati! Radi s nama, dio je cijele ove zamisli. Ili ćeš
joj ti reći ili ću ja.
- Mama?
Rosa je gledala u svoju m~jku puna iščekivanja. Sofia ustane i ode iz sobe zalupivši vratima. Teresa uzdahne.
Ne pogledavši u Rosu brzo reče: - U torbi koju sam donijela iz Danteovog kluba, onoj Morenovoj, našla sam
još jedno oružje u
261
obliku štapa za hodan~je. Iz njega se može ispaliti samo jedan metak.
U tom trenutku Sofia se vrati u blagovaonicu i položi tri dijela tog štapa na stol. - Pirelli je rekao da policija
vjeruje da je Paul Carolla ubijen specijalnim revolverom, vjerojatno maskiranim u obliku štapa za hodanje.
Dakle, što je ovo?
- Sranje nad sranjima! - čuvši Rosin komentar, Teresa se namršti. - Zašto mi dosad niste ništa rekle o tome?
Sofia natakne konjsku glavu na mjesto. - Jer tvoja mama
to nije željela. Ali Moreno je sad prizdravio i želim ga se riješiti, isplatiti.
- Ne mo~emo. Danas smo izdali posljednji dinar.
Sofiju je oblijevao znoj. Rukama prode kroz kosu. - To znači, Teresa, da nemamo alternative. Je li tako?
Imamo jedino njegovu riječ da pištolj nije njegov, ~jegovu riječ da je Dantea ubio u samoobrani. Obratimo li se
Pirelliju i objasnimo li mu sve okolnosti...
Teresa je prekine. - Sofia, prepusti Morena meni, a ti idi u Rim.
Sofia krene k vratima. - Dobro, idem, ali ne očekuj me natrag.
Teresine oči su se suzile. - Znači, o tome se radi Sofia? Želiš se izvući? Dobro, tvoja odluka. Radi što želiš, ali
samo ako se možemo pouzdati u tebe. Možemo li se pouzdati u tebe, Sofia?
Sofiji se smuči. Reče jedva čujno: - Možeš se pouzdati u mene, Teresa. Nadam se za tvoje dobro da se isto tako
možeš pouzdati u gospodina Morena.
Sofia ode iz sobe. Okrenuvši se, Teresa ugleda svoju kćer kako pilji u nju. Uhvati Rosu za ruku i čvrsto je
stisne. - Sve ovo radim za tebe, Rosa.
- Zaista? Ne izgleda tako. - Što time želiš reći?
- Promijerula si se.
- Idi u krevet, Rosa, prije nego kažeš nešto što ćeš požaliti. Voljela sam tvog oca i sjetim ga se često, ali ~ivot
ide dalje. Namjeravam pomoći koliko mogu da se odvija što bolje.
- Znači li to da te nije briga kako ili što činiš. '
262
- Ako kaniš prijeći na Sofijinu stranu, da odmah nešto raščistimo. Što želiš, Rosa? Ići na policiju?
- Ne znam. Laku noć, mama.
Teresa ostane sjediti u don Robertovoj stolici na čelu stola. Rukama je milovala izrezbarene drvene figure
Iavova na naslonima. Zatim polako ustane i ode u mramorno predvorje.
Graziella je bila u predvorju. Nosila si je vruće piće.
- Mogu li s tobom razgovarati, Mama? - reče Teresa. Ušle su u radnu sobu. Teresa je brižljivo birala r~ječi. -
Rekla si da možemo dobiti tvoj nakit, zatreba li nam. Na~alost, Mama, treba nam. Još samo malo pa ćemo
moći početi prodavati, a ponestalo nam je gotovine. Geljela bih ovaj posao obaviti kako treba i...
Graziella otvori sef, izvadi veliku kutiju presvučenu kožom pa otključa poklopac. Za<jedno su razgledavale
raskošan nakit: Lucianovu dijamantsku iglu, broševe, prstenje. Teresa izabere dugu nisku savršenih bisera.
Graziella pažljivo ponovo zaključa kutiju i vrati je u sef.
- Samo me trebaš zamoliti, sve što je moje i tvoje je i Rosino. Možda ovo nije najbolji trenutak, ali moramo
porazgovarati o njezinoj budućnosti. Moramo joj naći dobru partiju i udati je, ona je privlačna djevojka.
- Kako ti kažeš, Mama. Ali jesu li ovi pravi? Što misliš, koliko vr~jede?
Stavi bisere ispod svjeti~jke. Bijahu veliki i besprijekorno nanizani. Graziellino lice se zažari. Nije voljela da
se njezini biseri pregledavaju na taj način.
- Moj muž je 1950. godine za njih platio dvadeset i pet tisuća dolara. Sad sigurno vrijede mnogo više.
Teresa osjeti žalac u Graziellinoj ljubaznosti. Imala je toliko pristojnosti da pocrveni. - Hvala ti, Mama,
upotrijebit ću ih korisno. Žao mi je da sam te morala zamoliti.
- Nije važno. Sumnjam da bih se našla u prilici da ih nosim, osim na Rosinom vjenčanju. Obitelji je potreban
nasljednik, muškarac
Teresa primi lagani poljubac, ali nije se mogla riješiti dojma kojeg je uvijek imala: nije dovoljno dobra za
Lucianove. Nikad nije ni bila.
263
Teresa lagano pokuca i počeka. Luka otvori vrata, pa se odmakne u stranu.
Nije znala kako započeti, pa sjedne u stolicu koju joj je on ponudio. Zatim reče: - Sutra odlazimo u R.im,
vraćamo se navečer. Željela bih da odete prije našeg povratka, a to znači dvadeset i četiri sata prije nego
odnesemo revolvere komesaru Pirelliju.
Ovo je bila ona koja se Luki n~je dopadala. Kao da mu je gledala kroz glavu svojim teškim, bešćutnim očima.
- A moj novac? Dogovorili smo se.
- Sofia je uvjerena da ste ubili Paula Carollu. Želi vas predati karabinjerima.
- Nikad nisam sreo tog Paula Carollu. Kažete mi da imate moju torbu, revolver, ali to je samo moja riječ protiv
vaše. Otišao sam u Danteov klub, pokušao me ubiti i ja sam ga ustrijelio u samoobrani.
Teresa je oklijevala na trenutak, pa reče: - Tečno govorite sicilijanski, a sudeći po vašoj odjeći, niste student. Je
li vas netko unajmio da ubijete Dantea? - Uzme Bibliju s toaletnog stalića i ispruži je. - Zakunite se na svetu
Bibliju da je ono što govorite istina.
Luka položi ruku na zlatni križ ugraviran na crnom koinom uvezu. - Kunem se, trebao sam Danteu predati
paket heroina. Trebao mi je isplatiti tri milijuna. Uzeo je heroin, ali kad je došlo vrijeme da plati, pokušao me
ubiti.
Teresa odloži Bibliju i izvadi iz svog džepa usku kožnu kutijicu. - Ovi biseri vrijede više negoli vam mi
dugujemo i više od iznosa kojeg sam uzela iz sefa. Možete ih odmah dobiti i otići ujutro ili čekati dok se vratim
iz R.ima s novcem. Evo, pogledajte. Pripada;ju mojoj svekrvi.
Luka uzme dvostruku nisku bisera. N~je uopće umio procijeniti njihovu vr~jednost. Vrati ih. - Želim gotovinu.
- Kad napustite kuću, ne ~elim vas nikad više vidjeti ili čuti. Razumjeli smo se? Dobit ćete svoj novac. U redu?
Sofia nije mogla spavati. Prevrtala se i okretala u krevetu, zatim je ustala i potra~ila tablete. Bočica je bila
prazna. Ona je baci pa u ladici noćnog ormarića potraži valium. Ostalo je
264
tek nekoliko tableta. Osjeti kako je probija hladan znoj. Što je više o tome razmišljala, to ju je više obuzimao
oč~j.
Odjene se i tiho side stepenicama. Sat na odmorištu otkuca pola jedanaest. Misli su joj se vrtjele oko sati koji
joj predstoje. Ode u radnu sobu, zabubnja prstima po stolu, zapitavši se je Ii prekasno za telefonski razgovor.
Ipak podigne slušalicu i zamoli telefonisticu da joj nade broj don Robertovog liječnika. Bila je uvjerena da će
pristati pregledati je.
Sofia se odvezla iz vile; upalila je svjetla tek kad je odmakla od ulaznih vrata. Jedino je Teresa čula automobil,
ali dok je strčala do ulaznih vrata nije više mogla zaustaviti Sofiju. Uspaničena, ode u radnu sobu odlučivši
raditi do njezinog povratka, ako se uopće i vrati. Natoči si čisti konjak. Sofia ne bi otišla na policiju, zar ne?
Liječnik joj sam otvori vrata. Bio je odjeven u kućni haljetak. Na licu mu se ocrtavala takva zabrinutost da
Sofia odmah reče: - Oprostite što sam vas tako kasno nazvala. Trebala sam to ostaviti za sutra.
- Bolesni ste?
- Ne, ne, hvala. Radi se o mojoj svekrvi. Ima poteškoća sa spavanjem, a noćas je još nemirnija. Biste li joj
mogli dati nešto za spavanje, neki recept, a ja ću otići po lijek u dežurnu ljekarnu. Seconal? Mislim da ste joj to
već davali.
On započne pisati recept, pa stane i pogleda Sofiju. - A kako ste vi?
- O, ja sam dobro... a možete li mi dati koji valium za moju šogoricu? Napeta je, čuli ste za dogade~j u
sudnici? Mislim da je rekla da uzima desetmiligramski. Namjeravala je donijeti nekoliko bočica iz New Yorka,
ali je zaboravila.
Liječnik kimne, pa nastavi s pisanjem. Kao da mu je za to bila potrebna cijela vječnost, ali napos~jetku otrgne
papir iz bloka i pruži joj ga. - Recite joj neka joj ovo ne postane navika. Navići će se na njih. Ali jasno je da ste
u teškoj situaciji, napose poslije...
265
Sofia je jedva čekala da iz~de. - Da, bilo nam je teško. Još jednom vam zahvaljujem za vašu brigu i
razumijevanje ~ one noći. Graziella vam šalje najljepše pozdrave. ;
Sofia proguta dva valiuma i zatvori bočicu. Nasloni se na uprav~jač automobila i sklopi oči. Sama pomisao da
ima valium bila je dovoljna da se smiri. Netko kucne po prozoru. Srce joj zakuca kao da će se razletiti.
- Gospodo? To sam ja. Žao mi je što sam vas prestrašio. Sjedio sam u baru preko puta.
Sofia pritisne dugme i prozor se otvori. - Komesare Pi- I relli, kako ste? Žao mi je, ali nisam vas prepoznala.
Bila sam u apoteci da kupim nešto za svoju svekrw.
- Biste li popili nešto sa mnom?
- Ne, hvala, moram joj odnijeti lijek.
- Molim vas, neću vas dugo zadržati. Došlo je do novih ~ obrata, želio bih da budete u toku. Namjeravao sam
sutra na- ~ vratiti.
Sofia je oklijevala. Znala je da je sutra u Rimu i nije željela ~ da Pirelli zatekne Graziellu samu u kući s
Morenom.
Pirelli se nasmiješi. - Samo nekoliko minuta. Mrzim piti ~ sam.
Bar je bio otrcan pa Pirelli predlo~i da pješice odu u drugi. Na pola puta Sofia se zaustavi kod kavane sa
stolovima postav~jenim vani.
- A da sjednemo vani? Ja bih kapučino.
- Neće vam biti hladno? y Sofia zatrese glavom. Imala je na sebi krzneni kaput. Pirelli ~ joj izvuče stolicu i
pozove konobara.
- Kolač?
Ona se nasmiješi i odmahne glavom. Konobar zapiše narudžbu za dvije kave i konjak za Pirellija. O~jećao je
svježinu noćnog zraka.
Sofia otvori tabakeru i Pirelli se nasm~ješi. - Vidim, obnovili ste zalihu. - Ona kao da nije razumjela. - Turske
cigarete?
Ona se prisjeti. Nagne glavu, a on joj šibicom pripali cigaretu. Držao ju je apaljenom dok je vadio svoj
marlboro, pa ;
266
si opr~i prste. Sofia upali svoj upaljač i tiho se i duboko nasmije. Pirelli se široko dječački osmijehne i umoči
lakat u tamnu, zgrušanu prolivenu kavu. Obriše ga papirnatim ubrusom.
- Na ovo vjerojatno niste navikli. Oprostite. Ponovo začuje on~j očarav~jući sm~jeh.
- Onaj bar je ljepši, ako biste željeli... - I ovdje je dobro, komesare, zaista.
Konobar im donese kave. Noć je postajala sve hladnijom i Pirelli je drhtao. Sofia još dublje utone u svoj
krzneni kaput. Lijek je počeo djelovati. Podigne ruku i pozove konobara.
- Predomislila sam se. I ja ću ko~jak.
Pirelli joj istog trena da svoj. Ona je polako pijuckala, osjeća,jući kako je grije iznutra. On joj ponudi šećer, ali
Sofia odmahne glavom. Pirelli stavi dvije žličice šećera u svoju kavu i promij eša.
- Komesare, rekli ste da je došlo do obrata?
On nakrene glavu. - Molim vas, zovite me Joe. - Nakašlje se i popravi kravatu. - Da... Povezani su s vašim slu-
č~jem, napose s vašom djecom. - Vidjevši kako joj tuga preplav~juje lice, poželi je uhvatiti za ruku. Sofia
okrene glavu. Njezin je besprijekoran profil bio nepomičan.
- Mislim da smo danas pronašli revolver. - Znate li kome pripada?
- JJoš ne, ali ubrzo ćemo znati. Radi se o magnumu kalibra četrdeset i četiri i gotovo smo sigurni tko je
ubojica. Mislimo da je t~j isti čovjek ubio Paula Carollu. - Rekao je više nego je namjeravao, ali nastavi. -
Uvjereni smo da je to Luka Carolla, sin Paula Carolle, i uhapsit ćemo ga uskoro.
Sofia se okrene prema njemu. On je zapravo rekao da ons~j momak iz Amerike koji se krije u n,jihovoj kući
ni~je ubio Carollu. Znači, Moreno im je ipak govorio istinu. Malo se opusti i otpije konjak.
- Znači, ušli ste mu u trag? Kad ste bili kod nas još ste tragali za ~jim.
Pirelli napući usne. Postane oprezan. - Svakome možemo ući u trag, svakoga možemo prona~, uz današn~ju
kompjutorsku opremu. Lakše je slati podatke iz zemlje u zemlju, iz grada
267
u grad. Otisci prstiju mogu se pomoću faxa provjeriti za nekoliko sekundi.
Namjerno je promijenio temu. Pitao se hoće li se ona još raspitivati o Luki Carolli, ali se Sofia namršti. - Znači
li to da, primjerice, možete ući u trag djetetu nestalom prije mnogo godina? Pomaže li sva ta kompjutorizacija i
u tome?
Pirelli razmisli tren pa potvrdno kimne glavom. - Pretpostavljam da je to moguće. Zapravo, ona omogućuje da
informac~e budu dostupne većem broju ljudi. Sami kompjutori ne mogu tragati; oni su prečica. Ubacite
podatke, primjerice, sve što znate o vašem nestalom djetetu, pošaljete to u R.im, i to se razašilje po cijeloj
Italiji, po cijelom svijetu, ako je potrebno. Nekad je to trajalo godinama, ali danas... nekoliko sati.
- Može li bilo tko do kompjutora?
- Ne, ne... Uzmimo za primjer ovo izgubljeno dijete. Ako se o tome otvori istraga, tada naravno,
upotrebljavamo sve što nam stoji na raspolaganju.
Svfia kimne pa ga pogleda. - Imate kave na gornjoj usnici. On podigne obrvu i obriše se. - Sad je u redu?
Sofia kimne glavom. Duboko zamišljena, ugasi cigaretu. Pirelli ju je pokušao razvedriti. Nasmije se. - To je
ipak bolje nego kad vam se špinat zaglavi izmedu zuba. Znate ono kad dodete kući i otkrijete da. vam je jedan
zub zelen od špinata? N~jviše me čudi zašto nam to nitko nikad ne kaže. Svi zacijelo prim~jete, a ništa ne
kažu.
Sofia zahihoće. Pirelli se nagne prema njoj. - Imate zarazan, predivan smijeh. Hoćete li još jedan kon~jak?
Ona pristane, ali reče da poslije toga zaista mora kući. Konobar je upravo donosio njihov račun, a oni ga
pošalju po novi konjak. Pirelli se upinjao ne bi li rekao nešto originalno i duhovito. Sofia je osjećala djelova~je
valiuma i konjaka. Utivala je u osjeć~ju bezbrižnosti.
Shvati da ju je on nešto upitao pa ga pogleda. - Oprostite, nešto ste rekli?
- Ništa vrijedno da se ponavlja. Bili ste kilometre daleko. Sofia nakrivi glavu - njezina navika - i oči joj
zaiskriše. Nasloni se na lakat. - Znate, kad mi je bilo petnaest godina, radila sam u kavani poput ove, čistila
stolove i prala posude.
268
- Zaista?
Ona se nasmije. Kaput joj se rastvori kao da n~je o~jećala noćni zrak. Obrazi su joj se zarumenjeli. N~je
mislio da netko moža biti tako lijep. Prstom mu da znak da joj se približi. Pirelli oćuti miris njezinog parfema,
blagi miris svježeg cvi,jeća.
- Jedna od mojih n~jranijih uspomena tiče se moje ma<jke. Jeste li ika.d čuli za tr~jne Toni? Tako su ih
nazivali poslije rata. Toni?
Pirelli kimne iako nije imao pojma o čemu priča. Volio je zvuk njezinog promuklog glasa kao i to kako mu je
prstom pokazala da se primakne. Laktove je naslonila na stol. Je bila dovoljno blizu da bi mogao zapaziti
njezinu bespr~jekornu put, savršene bijele zube. Mozak mu je radio punom parom. Pitao se što da izvede da bi
je poljubio. Nikad dosad n~je toliko ~elio zagrliti neku ~enu.
Ona je govorila: - Mama je očajnički željela otići na tr~jnu. Imala je dugu, crnu ravnu kosu poput mene.
- Koliko vam je duga kosa?
- 0... - Rukom pokaže gotovo do struka pa produži s pričom, ali on je u mislima ugleda nagu, duge kose
raširene na jastuku. Frizura joj je bila tako stroga, zategnuta od lica, ali to mu se svidalo. Uzdahne. Na toj ženi
sve mu se svidalo. Shvati da ona još priča.
- I tako su oni pristali. Zadržala se satima. Meni je bilo tek šest ili sedam godina. Mama Iiade sva u uvojcima,
tako sretna, tako lijepa, ali poslije objesi dv~je ploče jednu na prsima, drugu na ledima. Znate ono, hodajući
oglas? Reklamirala je t~j frizerski salon. Ja sam morala dijeliti prospekte polaznicima, a ona je koračala
ulicom gore-dolje, gore-dolje.
Pirelli se osmjehne. - Sigurno je silno ~eljela tr~jnu. Srce mu zalupa u grudima kad ugleda dvije suze, poput
dva savršena bisera, kako joj se kotrlj~ju niz lice. - Da, tako je. Mislim da nije to doživjela kao poniženje. Ali
ja jesam. Iako mlada, duboko sam to osjetila. Toliko sam se stidjela zbog nje, razumijete?
Pirelli kimne i ona nastavi. - E pa ja sam nabila one prospekte u sve kante za smeće koje su mi se našle u vido-
krugu. Cijelo vrijeme muškarci su joj se izrugivali, žene su u
269
nju pokazivale prstom i cerekale se. - Mama - rekoh joj skini to, molim te, ljudi se smiju, pogled~j samo, a ona
bi odgovorila: Da, znam, ali ja imam najbo~ju trajnu na Siciliji badava. - Ali to nije bilo točno. Platila sam je
ja, a i ona.
Zavali se u stolicu i okrene lice. - Ne znam zašto sam vam to ispričala. Možda zato da shvatite da nisam
uv~jek bila imućna, i da nisam jela u ponajbo~jim restoranima. Bile smo vrlo siromašne. Moja mama nije
imala ništa, čak ni mu~a. - I vi ste posluživali?
- Da... bio je to restoran uz cestu. - Duboko udahne. Na tren se zagleda preda se pa pogleda ponovo u qjega. -
Sigurno sam dosadna, a i moram ići.
Pirelli skoči na noge i ode u bar podmiriti račun. Sačekala ga je vani. St~jala je ledima okrenuta prema jarko
osvijetljenom izlogu. Na šanku je bila vaza s cvijećem. Svladan nenadanim lakomislenim porivom, on pokaže
prstom u vazu, prekopa po džepovima: - Koliko?
Sav zbu~jen, Pirelli pru~i cv~jeće Sofiji, tek tada shvativši da je plastično. - E pa uspio sam od sebe učiniti
stopostotnu budalu.
Ona ih uzme smiješeći se. - Ali ne, baš sam dirnuta. Zauv~jek će tr~jati. Hvala.
Pirelli je otprati do automobila i prekori što ga je ostavila otključanog, ali Sofia reće da je i on bio s n~jom te je
tako c[jelomično kriv. Otvori joj vrata.
- Biste li otišli sa mnom na večeru, Sofia? Smijem li vas zvati Sofia?
- Idem u R,im. - Zauvijek?
- Ne, ali ne znam koliko ću dugo izbivati. - Hoćete li ostati za Božić?
Bila je blizu njega. Sagnula se da ude u automobil. Uspravi se. - Bo~ić? - Obori pogled svojih tamnih, velikih
oči~ju. On ugleda njezine guste, duge trepavice.
Ne upotrebuava šminku, pomisli on. Zatim začuje ~jezin šapat: - Bože, uskoro će Boiić.
Tuga je preplavi. Oči joj postadoše kao u uplašenog djeteta. Isprva nije shvaćao zašto se toliko uzbudila.
270
- Tiho, preklinjući jaukne: - Moja djeca... moja c~jeca... Odjednom mu postane jasno. Božić će za ~ju biti
noćna
mora, sve to šarenilo i vreva: Božić je nam~jenjen c~jecai, a Sofijine nema. Gotovo nesvjesno je zagrli. Čvrsto
je privine uza se ponavlj~jući da će sve biti u redu, sve će biti u redu, on je tu. Ona se priljubi uz njega. Pirelli
na obrazu osjeti mekano krzno poput svile.
Nije znao kako se to dogodilo, ali odjednom ju je ~jubio i tješio. Njegove usne nadoše njezine. Sofia okrene lice
i pritisne obraz u njegov kaput. Tijelo mu je gorjelo. Nikad nije osjetio takvu strast ili nježnost. Ona se dugo
zadrži u njegovu zagrlj~u, a zatim se polako povuče.
Pomogne joj uči u sutomobil i podigne joj kaput. - Hoćete li izići na večeru sa mnom?
Sofia potraii k)jučeve ne odgovorivši.
- Doći ću u Rim, u Tursku, gdjegod želite.
Ona umetne ključ i pokrene automobil. Kad se okrenula k njemu, učinila je to kao da se nikad nisu sreli.
Oč~jnički ju je želio zadriaii uza se još nekoliko trenutaka.
- Danas sam pročitao da vi i vaše šogorice ponovno pokrećete posao. Morate mi obećati da ćete biti ogrezne,
vrlo oprezne. Ako me ikad zatrebate... Ček~jte, dopustite mi da vam dam svoju posjetnicu. Na ov~j broj me
mo~ete izravno dobiti, u bilo koje doba dana ili noći. A ovo je moj broj kod kuće.
Govorio je brzo, pišući svoj broj na posjetnici. Pru~i joj posjetnicu kroz prozor. Ruka joj je bila hladna kad ju je
dodirnuo. Ne pogleda u posjetnicu već je spusti u džep.
- Vrlo ste Ijubazni, ali n~jbolje da zaboravimo da se ovo dogodilo. Laku noć.
Odveze se brzo. On je st~jao poput izgubljene duše, potpuno dotučen. Oko nogu mu je le~alo plastično
cvi~jeće.
Sofia je nečujno ušla u kuću i došla do podno3ja stepeništa kad je Teresa izašla iz radne sobe.
- Gdje si; zaboga, bila?
- Vani. Zaželjela sam se svje~eg zraka. - Nema te satima; već je pola dva.
271
Sofia zastane na stepenicama i pogleda u Teresu. - Ti mi nisi zatvorski čuvar. Ako želim izaći na zrak, onda ću
to i učiniti.
- Ne, nećeš.
Sofia odbrusi: - Što si to rekla?
- Rekoh da ćeš mi odsad govoriti kamo ideš, jesi li razumjela?
Sofia nije željela vikati, ali se u njezinu glasu osjećao bijes. - Što misliš s kime razgovaraš? Kojim pravom
razgovaraš sa mnom kao s nekim c~jetetom?
- U ovoj situaciji imam svako pravo. Gc~je si bila?
- Provozala sam se i - ovo će ti se sigurno dopasti popila konjak, ne, dva s komesarom Pirellijem. Hoćeš li
stvarati neke zak~jučke?
- Jesi li mu nešto rekla?
Sofia odbaci kaput. - Sjedila sam u autu. On mi je prišao i upitao bi li otišla s x~jim na piće jer je imao neke
informacije. Namjeravao je sutra doći ovamo, pa sam pristala da ne bi dolazio u kuću dok je tvoj biser od
Morena u njoj. Našli su pišto~j kojim su ubijena moja djeca. Takoder su uvjereni da je on~j tko je ubio moje
sinove takoder ubio i Paula Carollu. Radi se o istom čovjeku, onom o kojem se raspitivao kad je prvi put došao
ovamo. Sin Paula Carolle, Luka. Uskoro će ga uhapsiti tako da s onog stvora na katu spada sumnja.
Teresa uzdahne od olakšanja. - Misliš da ti je govorio istinu?
- A zašto bi lagao? Evo, dao mi je posjetnicu, nazovi ga sama. Sutra svi idemo u Rim. Zahvaljujući tome što mi
je rekao, meni će prvoj pasti kamen sa srca obzirom da Mamu ostavljamo ovdje s Morenom.
- Nisi spomenula Morena?
- Nisam spomenula Morena, nisam rekla ni r~ječi o pištolju, ništa nisam rekla. Mogu li sad otići na spavanje?
Umorna sam, današnji dan se otegnuo.
- Sutra ću s tobom u Rim.
Sofia je bila na stepenicama. Ni ne okrene se. - Baš lijepo. Što bi htjela da učinim. Da plješčem? Laku noć.
272
r-
Poslije nekoliko minuta Teresa tiho ude u svoju sobu. Rosa je čvrsto spavala, ležeći na trbuhu, raširenih ruku.
Teresa legne u krevet i navuče pokrivač na sebe. Ali nije mogla zaspati; dokazivanja i neslaganja bila su sve
žešća. Možda će sutrašnji izlet pomoći da zavlad~ju bolji odnosi. Barem su saznale da je Johnny Moreno ono
što im je i rekao da jest. Znači da će ga se lakše riješiti. Čim proda bisere, isplatit će ga. Još nekoliko dana i bit
će spremne sve prodati. Još nekoliko dana, reče samoj sebi, i sve će biti iza nje.
273
16.
Pirelli je zapaprio suviše umornom i izmučenom inspektoru Giuliu Mincelliju. Frcale su optužbe o manjkavim
izvješt~jima i gubljenju dokaznog materijala. Pirellijeve obrve, slavne po tome što su ukratko sažimale njegova
raspoloženja, zauzimale su neprestano jedan polož~j: opasno po život.
Nije mogao naći podatak kad je točno nastupila smrt Lucianovih, pa nije mogao utvrditi je li ubojica mogao
biti na oba mjesta, u vili Riveri i u restoranu San Lorenzo. No njegov najveći problem, koji ga je izludivao, bio
je taj da još nije bilo ni traga jedinom dosad osumnjičenom, Luki Carolli.
Revolver kojeg je Luka ostavio u samostanu nedvojbeno je onaj kojim su ubijeni i Lucianovi unuci i Palusovo
dijete, ali nije bilo potvrde da je korišten i u restoranu. Ali uz dokaze kojih je iz dana u dan bilo sve više, lov
na Luku morao se pojačati.
Jutarnji listovi objavili su još jedan članak u kojem su optužili policiju da ništa ne poduzima u potrazi za
ubojicom sina zatvorskog čuvara. Šef policije u Palermu ude nen~javljen, noseći novine.
- Pročitali ste ovo? - Baci novine na stol, izvadi naočale debelih okvira ~iz etuija, pa pogledom pr~jede preko
mnoštva fotografija pribodenih na zidu. - To je taj zid smrti o kojem svi Pričaju?
Pirelli slegne ramenima ček~jući da šef isp~june ono zbog čega je došao. Ovaj nastavi. - Vi to ozbiljno 0 onom
Luki Carolli? Zaista mislite da je on umiješan u sva umorstva?
274
Pirelli kimne glavom. - Držim da je psihotičan, vrlo opasan, da bezobzirno ubija sve. Znamo da nije bio sam u
restoranu San Lorenzo, ali sam siguran da je sudjelovao. A imamo i orui~je, njegovo oruije, magnum.
Lik u sjajnom odijelu kao da je pustio korijenje ispred oglasne ploče. - Nekolicini polic~jaca dopizdilo je to što
koristite osoblje forenzičnih i balističkih odjela u svako doba dana i noći i ne ostavljate im vremena za ostale
sluč~jeve. Gomilalju im se zaostaci. Imate Ancoru, onog mladog... Kako se ono zove? Bruna di Mazza, a sad
Mincelli i njegovi ljude rade na slučaju povezanim s vašim. To je više od desetoro ljudi. Koliko će to još
tr~jati? Ako znate tko je osumnjičeni, dovucite ga ovamo.
- Trudim se, vjerujte mi, trudim se. Ne mo~emo mu ući u trag.
- Da, to sam shvatio, pa sam sazvao konferenciju za tisak za danas poslijepodne. Moramo im nešto saopćiti, a
vi sigurno raspolažete s dovoljno...
- Imamo naloge za hapšenje, ali ne možemo pronaći prokletnika.
- Morate tog momka ščepati brzo. Osigurat ćemo vam svu pomoć i pokušati ga istjerati dimom iz skloništa.
Pirellija je obuzimala nervoza. - Svi polic~jci im~ju foto
robot, svaki hotel, bolnica, rasporedili smo ljude...
- Znam Joe, znam koliko uudi, a ništa niste pronašli. Izvući ćemo sve zatvarače, pustiti vodu, možda izleti.
Ovo vrijedi i za zatvore. Raspite<jte se može li nam pomoći neki zatvorenik, pa ćemo se nagoditi. Joe, ova4j
grad je septička jama koja će se uskoro napuniti i preliti. Dat ću vam još malo vremena. Žao mi je, ali moji
~judi moraju se posvetiti drugim poslovima.
- Odgodili ste sve dopuste?
- Jesam, i to nije baš primljeno s oduševljenjem. Željeli ste ići kući za vikend? Dovedite ženu ovamo, ne
možemo si priuštiti toliko vremena.
- Dobro, - reče Pirelli - ali ipak ne znam što da mislim u vezi s konferencijom za tisak.
- Joe, niste sigurni je li ipak na Siciliji, zar ne? Sastat ćemo se s novinarima.
275
- Čuo sam vas. Pomoglo bi mi kad bi malo pogurali one iz Amerike, onc~je netko mora imati njegovu noviju
fotografiju. Živio je ondje više od deset godina.
- Vidjet ću što mogu učiniti. Gledajte, ne bih želio da ovo shvatite kao da vas omalovažavam. Naprotiv.
Stvarate čuda i rado bih da ovdje ostanete za st,slno, ali jedini razlog što smo vas uopće i uspjeli dobiti bio je
ta4j da nam je nedostajalo ljudi, a vi ste ih sad još i više opteretili. Za osiguranje sudenja koje se, ako možda
niste toga svjesni, još odvija punom parom, potrebni su mi svi ljudi koji su došli kao dodatno pojačanje. Znam
da je sluč~j Paluso povezan s drugim sluč~jevima, i znam zbog čega vam je potreban svaki čovjek, ali, kao što
rekoh, septička jama se prelijeva preko ruba. Moramo dalje.
Pirelli je počeo praviti zabilješke za konferenciju za tisak kad Bruno uleti u ured.
- Ovo je bilo na Mincellijevom stolu, stiglo je prije tri dana. Ne znam koji mu je vrag. To je iz bolnice Svetog
Sebastijana, medicinski izvješt~j o Giorgiu Carolli. Čim sam ga dobio, otišao sam u glavnu arhivu. Postoji
zahtijev za izdava~je putovnice na ime Giorgio Carolla, od 25. siječnja 1974. plus kopija njegove krštenice.
Provjerio sam: u vr~jeme podnošer~ja zahtjeva, Giorgio Carolla već je bio mrtav. Ali sad imamo broj
putovnice i oni u Americi ga moraju pronaći. Razlog zašto ne možemo ući u trag Luki Carolli je t~j da on
nikad nije registriran. I tražili smo krivu godinu; Giorgio je bio stariji od Luke. Giorgio se rodio 1959, a Luka
62. ili 63. Usvojivši Luku, a zasad o tome nema dokumentacije, Carolla je upotrebljavao dokumente svog
mrtvog sina.
Pirelli zasja. Svjetlo na interkomu zatreperi, ali on to ne zamijeti. - Dobro, krenimo od početka. Ponovo pozovi
New York, reci im da smo pogriješili za tri, četiri godine. Sad će morati nešto naći, školu, zaboga, mali je
morao ići u školu, zar ne? Neka provjere sve škole u blizini Carollinih poznatih prebivališta. Moramo naći
onoga tko ga pozn~je, možda ćemo dobiti noviju fotografiju.
Pirelli naposljetku prim~jeti svjetlo na interkomu i podigne slušalicu. Još dobrih vijesti. Poslije tjedana
ispitivanja, Pirel
276
lijev prijatelj pronašao je gospodu radiologa iz stare bolnice Svetog Nazareta, koja se sjetila djeteta dovedenog
na odjel za rendgensko snimanje, što odgovara opisu mladića sad poznatog pod imenom Luka Carolla.
Pirelli rano ode iz ureda na sastanak s gospodom. Čeka4jući ostarjelu gospodu Brunelli u malom, urednom
stanu, pitao se nije li to gubitak vremena. Štogod saznao, kakve pomoći od toga u sadšnjoj situaciji? Pripali
ciga.retu i potraži pepeljaru. Naposljetku baci šibicu u zdjelu u obliku dupina.
Gospoda Brunelli jedva se kretala. Ude polako u sobu. Pirelli joj pomogne sjesti. Ona ga upita čemu se toliko
zanima za pacijenta kojeg je pregledala prije petnaest godina. Pirelli joj potpuno otvoreno reče da zapravo ne
zna, ali bi svaka pojedinost o mladiću za kojim traga mogla jednog dana pomoći u istrazi.
Gospoda Brunelli zagleda se u izblijec~jelu fotografiju siročadi koju mu je dao brat Thomas. Drhtavim rukama
izvadi povećalo pod kojim je dugo gledala u fotografiju, mičući ga od lika do lika.
- Ov~j dječak zaokružen crvenom olovkom, ovaj plavokosi, sigurna sam da je to on~j kojeg sam snimala
rendgenom. Pirelli kimne glavom i uzme fotograf;ju. - Dobro ste rekli,
bilo je to davno. Sigurno ste imali stotine, ako ne i tisuće, pacijenata. Sjećate ih se svih?
- Naravno da ne, ali kadšto vam djeca ostanu dulje u sjećax~ju, posebno ako su u stanju u kojem je bio t~j mali.
Da, a vjerojatno ga se sjećam i zato što je progutao... - Napući usne nastojeći se prisjetiti, pa zakima glavom. -
Da, neki privjesak. Pokušali su mu ga uzeti, a on ga je progutao. Jasno ga se vidjelo na rendgenskoj snimci.
Zabrinuli smo se da bi mu to moglo prouzročiti zastoj u radu crijeva, ali nije ga bilo potrebno operirati.
- U kakvom je bio stanju?
Ona ponovo napući usne. - Bilo je to davno. Morala sam ga mnogo puta slikati. Luban4ja mu je bila napukla,
od' one vrste ozljeda koje nast,~ju zbog stalnog... - Ona zorno pokaže udarac sličan karateu. - Takoder se
sjećam da mu je rame, lijevo rame, bilo iščašeno, a ruka slomljena. Znate, dječje kosti
277
su gipke, ali došlo je do komplikacija jer su njegove ozljede dugo ostavljene bez medicinske njege.
- Gospodo, imate izuzetnu memor~ju.
- Hvala vam. To je dijete bilo žaloban prizor. Seksualno je bio zlostavljan, rekla bih i mučen. Užasno, imao je
ne više od pet, šest godina, a tijelo mu je bilo mršavo poput kostura, prekriveno ožiljcima i masnicama. -
Zatrese glavom. Čak i danas, poslije tolikih godina, sjeća.nje na to izazive mi gadenje i uznemirenost.
Pirelli pošuti trenutak pa je zatim upita je li razgovarala s dječakom. Ona ga iznenadeno pogleda.
- Nikako, komesare Pirelli. Dijete je bilo gluho. Naravno, možda griješim, ali sigurna sam da je dječak bio
gluhonijem.
Bila je to nevjerojatna sluč~jnost. Vozeći se natrag u stanicu, motor njegova fiata počne proizvoditi čudne
zvukove. Nastavi voziti, ali se držao pokr~jnjih uličica u slučaju da mu auto crkne. Automobil je štektao i
stenjao. Iz motora se počne dimiti.
Zaustavi automobil i podigne poklopac, ali desetak metara niže ugleda malu trgovinu za popravak i
iznajmljivan,je automobila.
Pirelli ode do mehaničara koji je radio ispod nekog starog fiata. Pokaže mu svoju iskaznicu i zamoli ga da
pusti sve i popravi mu automobil. Čovjek je bio vlasnik radn,je. Izvuče se ispod automobila i upita Pirellija ima
li što novog u vezi s ~jegovim automobilom.
Pirelli ga zbunjeno pogleda. Vlasnik je i dalje navaljivao. - Prošlo je već pet dana. Još ga niste našli?
Pirelli odmahne glavom. - Ja nisam u prometnom odjelu. U čemu je problem? Ukraden, što li?
- Da, već kasni pet dana s povratom iznajmljenog automobila. Poslao sam izvješt~j, ali još ništa. Amerikanac,
a n~je ni na adresi koju je naveo.
Nada4jući se da će mu brzo popraviti automobil, Pirelli obeća da će proslijediti dokumentac~ju u prave ruke. A
tada pročita ime.
278
Podaci s vozačke dozvole su bili ispisani urednim, čitkim štampanim slovima. T~j automobil izn~jmio je Luka
Carolla.
Adina je kroz prozor promatrala kako automobil opet zastaje kod vrata. Triput je polako prošao pokraj vrata
vile. Ovaj put skrene na kolni prilaz.
Neki mladić u tamnim naočalama i mornarskoplavom odijelu izide iz alfa romea, nehajno se uspne uz vanjske
stepenice i pozvoni. Zatim pritisne lice uz obojeno staklo, pokušav~jući vidjeti u predvorje.
- Adina, tko je to? - Graziella je polako silazila stepenica.ma.
- Da otvorim vrata, gospodo? - Da, da, brzo.
Graziella se okrene i pogleda gore. Luka je st,~jao na prvom odmorištu i gledao preko ograde.
Onaj mladić nasloni se na dovratnik i nasm~ješi Grazielli. - Gospodo Luciano, dopustite da vam se
predstavim. Zovem se Giuseppe Rocco. Moj otac bio je veliki prijatelj don Roberta. Smijem li ući? Hvala vam,
hvala...
Graziella se nije mogla prisjetiti mladićevog oca, ali mu rukom pokaže neka pode za njom u dnevni boravak.
Ponudi ga §erijem, kavom ili čajem, ali on odbije. Sjedne na sredinu sofe, stavi svoju skupocjenu kožnatu
aktovku na pod pokra,j sj~jno ulaštenih crnih cipela. Iza tamnih naočala oči su mu letjele po sobi. Smješkao se.
- Nažalost, otac mi je umro prije dvije godine. Sad radim za Corleoneove, upravljam njihovim nekretninama.
Sm~jem li vam ostaviti posjetnicu, gospodo Luciano?
Graziella se zagleda u lijepo izradenu bijelu posjetnicu, pa lupne njome o dlan. - IJkoliko ste došli poslom,
morat ćete razgovarati s mojom snahom. Želite li uzeti tvornicu pod zakup? Zato se došli?
- Oprostite?
Graziella se zacrveni. Nije znala mnogo o Teresinim planovima pa brzo promijeni predmet razgovora. -
Sigurno ne želite č~j? Sama sam ga spravila.
- Hvala, limunada bi mi godila.
279
Ostavši sam, Rocco poput jegulje zamigolji po sobi. Podizao je predmete, prevrtao papire. Zatim ode u
predvorje.
Stepenice zaškripe. Luka žmirne i klizne u n~jbližu sobu. Rocco ga je zamalo ugledao. Znao je da je netko na
stepenicama, pa zastane i osluhne. Rocco brzo pride radnoj sobi i ne libeći se pokuša ući, ali vrata bijahu
zaključana. Ponovo pažljivo osluhne u podnožju stepenica, pa ude u kuhinju.
Graziellu prestraši njegov nenadani ulazak. - Gospodine, upozn~jte moju domaćicu Adinu. - Pruži mu
limunadu, ne mogavši se prisjetiti njegovog imena.
- Giuseppe Rocco. - Osmjehne se i otpije limunade. Vrlo je fina, osvježava. - Zagleda se u Adinu, pa u
Graziellu. - Je li vaša snaha kod kuće?
- Teresa je u tvornici pločica. Želite li ostaviti poruku, ja ću se pobrinuti da je dobije.
Rocco se nasmiješi i odlo~i limunadu na drveni stol. Gospodo Luciano, kad bi se ona trebala vratiti?
- Oko pet, a možda i kasnije. Ima mnogo posla.
- Onda joj molim vas recite da sam svraćao i da bih želio porazgovarati s njom što prije. Moji klijenti žele
kupiti ovu vilu, ali bi odmah uselili. Hvala vam što ste me primili i hvala za ovu ukusnu limunadu.
Skine naočale. Oči mu bijahu čudne, kao da nije ni u šta odredeno gledao; naočale su mu ostavile duboke
crvene tragove oko očiju. Brzo ih ponovo natakne te uz mali naklon i lagano lupnuvši ulaštenim petama ode iz
kuće ne sačekavši da ga isprate.
Isprativši pogledom Rocca, Luka se okrene od prozora i ugleda veliki krevet s drvenim stupićima. Bio je
omotan bijelim plahtama. On prepozna sobu u kojoj su umorena ona dva dječaka. Tijelo mu se napne,
adrenalin prostr~ji kroz njega. Postane napet poput mačke. Brzo i tiho uspne se u svoju sobu. Šišt~,jući je
ispuštao zrak kroz stisnute zube.
Otkopča košulju i otpusti zavoj s ramena. Krasta je bila veća od rupe od metka, ali je oteklina spala. Ostala je
samo velika masnica preko gotovo cijelog ramena. Napne mišiće i osjeti ukrućenost prstiju. Rame ga je mučilo
još od loma u
280
djetinjstvu. Kao da se mala pješčana zrnca taru jedno o drugo, ali rame je bilo u dobrom stanju, pa skine zavoj.
Potraži po sobi male škarice. Promatrajući se u zrcalu, počne nespretno rezati šavove. Odjednom se okrene,
nesvjesno podigavši škare kao da se brani. Vidjevši da je Graziella ušla u sobu, odmah spusti ruke.
Ruke joj bijahu pune odjeće. - Oprostite. Nisam vas namjeravala uplašiti. Ovo je za vas. To je bila Michaelovo.
Odloži odjeću na krevet pa se okrene k njemu. Na ~jestu gdje je zarezao prvi šav, niz ruku mu je klizila kap
krvi. Ona mu žurno pride, majčinski zabrinuta.
Luka sjedne za kuhinjski stol. Graziella i Adina pripremile su vruću vodu i antiseptik. Adina proreže šavove
kuhinjskim nožem oštrim poput britve, pa izvadi pincetom konac. Luka je stiskao zube dok je šav za šavom
nest~jao. Suze mu navriješe na oči. Naposljetku osjeti na rani blazinicu namazanu hladnom kremom za
dezinfekciju. Adina odre~e nekoliko komadića flastera da bi je učvrstila.
Kad su ga previle, Graziella mu rukama obujmi lice i nježno ga poljubi u čelo. - Hrabar si ti momak. Gotovo
je. Luka polako podigne ruke, obujmi je, i položi glavu na nje
zine grudi. Graziella mu pomiluje kosu laganim pokretima. Luka je čvršće obgrli. Nikad se nije osjećao tako
sigurnim, tako zaštićenim.
Graziella pomiluje Lukina naga leda i skameni se. Prstima je napipala brazgotine. Odmakne se da pogleda
njegova leda. - Boie moj, tvoja leda, što se dogodilo? Adina, pogled~j,
brazgotine... M~jko mila, tko ti je to učinio, Johnny?
Adina se prenerazi ugledavaši t~j prizor, duboke brazgotine koje su se presijecale i stvarale duboke tragove.
Ponegdje su bile poput paralelnih brazdi, duboke, duge bijele linije.
Luka ustukne, pograbivši košulju. - Nije to ništa.
- Ništa? Nikad nisam vidjela takve brazgotine. Što se dogodilo? Kako si se uspio tako povrijediti?
Luka pokuša sam odjenuti košulju, ali nije mogao bez Grazielline pomoći.
Graziella ga poljubi još jednom. - Boli te kad se toga prisjetiš, a? - Počne mu zakopčavati košulju.
281
Luka potvrdi kimanjem glave. Odjeven u košulju, osjeti se sigurnijim pa slaže. - Nesreća prilikom sk~janja na
vodi. Pao sam i zahvatio me propeler glisera.
- Siroti moj. Sva sreća da si ostao ~iv. - Da... da, tako je.
Graziella se suosjećajući nasm~ješi. - Znaš, kosa ti je... Jesi li vidio Rosinu kosu? Sama ju je odrezala.
Luka se nasmiješi. Graziella se podsmjehne. - Vi mladi, kad imate nešto Bogom dano tada to želite upropastiti.
A sad sjedni. Adina će te ošišati.
Luka prstima prode kroz kosu i c~ječački se nasmije. Adina otvori ladicu, izvadi škare i stari stolnjak.
Graziella primakne stolicu.
- Hajde, sjedni, dotjerat ćemo te. Odrezat ćemo ti tu boju. Luka upita Adinu: - Znate šišati?
- O, da, gospodine Johnny, moja sestra je frizerka, a ja sam je naučila zanatu. Sjednite... Pogled~jte moju kosu.
Sama se šišam.
Adininu kosu moglo se opisati kao lavor-frizuru. Graziella mu namigne. - Ja ću paziti da vas dobro ošiša. Reći
ću joj što da radi. Donijet ću don Robertovu šišalicu.
Graziella se zadržala tek nekoliko minuta, ali vrativši se, zaprepasti se. Adina je odsjekla svu boju i ostavila
nekoliko malih strčećih čuperaka plave kose. - Adina, što si to učinila?
- Odrezala boju, kao što ste mi rekli.
Luka podigne glavu. Lice i ramena bili su mu pokriveni komadićima kose. - Brza je, to joj se mora priznati.
Njih dvije vrzle su se oko njega i prepirale. Luka je sjedio pasivno. Nije se požalio čak ni kad ga je Adina
porezala brijući mu vrat. Zatim su se one odmakle da osmotre svoje c~jelo. Graziella mu otpuhne kosu s očiju.
- Nisam sigurna da će vam se dopasti, ali kad malo poraste, zacijelo hoće.
Njih troje nahrupiše u predvorje i Luka stane ispred velikog zrcala. Ni traga obojenoj kosi; zapravo, ni traga
ikakvoj kosi. Adina ga je ošišala na jež frizuru, vrlo kratku, pomalo naherenu jež frizuru.
- Što kažete?
282
Luka malo iskrivi glavu, pa polako razvuče usne u lijep osmijeh. - Izgledam kao da sam upravo izišao iz
zatvora.
Graziella se uhvati rukama za lice. Izgledala je toliko uzrujano da se on prigne i poljubi je. Ona mu pogladi
kosu.
- Moj sin Michael bio je plavokos poput tebe. Na trenutak si me tako podsjetio na njega. Zar ne, Adina?
Adina je vrijedno rezala svoju kosu. Okrene se držeći škare i u rukama.
- Gospodo, da i vas ošišam?
Graziella pobjegne u kuhinju, skvičeći poput neke curice. - Ni za Boga! Jedan zatvorenik je dovoljno!
Adina uhvati Luku za ruku i prošapće. - Ako vam gospodo predlo~i da vas provoza autom, nemojte pristati. U
automobilu je luda, a nema ni dozvole. - Napući usne, pa krene za Graziellom u kuhinju.
Luka se zasmijulji, zagleda se u svoj odraz u zrcalu, pa požuri za njima, ne želeći otići. Gelio je osjećati
~jihovu toplinu, njihovu naklonost.
Stajao je smiješeći se na vratima, a one su se prepirale koja će mu pripremiti objed. Luka pride Grazielli i
obujmi je rukama s Ieda.
- Johnny, sjest ćemo u vrt. Moie?
Adina požuri Grazielli donijeti jedan stari kaput. Donese još jednog za Luku. - HIadno je. Ne bi bilo dobro da
se prehladite.
On ogrne kaput i pode za Graziellom, pa se okrene rekavši: - Adina, svida mi se ova frizura. Vrlo je lijepo,
profesionalno odrezana. Kratka je, ali sa stilom.
Luka i Graziella sjedili su jedno do drugog na stolici za ljuljanje u vrtu, omotani svojim teškim kaputima. Tlo
je bilo pokriveno bijelim mrazom. Adina otvori kuhinjski prozor i začuje ~jihov razgovor.
- Upravo sam se sjetila, uskoro će Božić - uzdahne Graziella.
- Volite Božić?
Suze joj navriješe u oči. - Nekad jesam, kad sam ga slavila zajedno s cijelom obitelji. A sad... kako će to biti
užasno prazan dan. Bez sinova, bez unuka... Vidite ono veliko drvo? - Pokaže
283
na veliki brijest. - Na njega bi vješali svjetla, a Papa bi se, kad su dječaci još bili mali, išuljao i objesio njihove
čarape na drvo. Kako bi samo trčali ujutro na Božić i vikali i zvali nas da je bio Djed Mraz. I moji unuci...
Ovog Božića nitko neće očekivati dolazak Djeda Mraza.
Luka je nježno uhvati za ruku i prinese je ustima. - Nemojte plakati, molim vas, nemojte plakati.
Adina primijeti tu gestu iz kuhinje i nasmiješi se.
Po dolasku u Rim žene su n~jprije morale pregledati Sofijinu poštu. Teresi nije bio potreban bolji dokaz da je
njezina šogorica bila u lošijem financijskom položaju nego što je bila rekla.
Obidu radionice koje su stajale neiskorištene kao i skladišta Lucianovih u Palermu. Bale tkanina stajale su gdje
su ih istovarili. Strojevi su bili prekriveni prašinom.
Teresa je sa sobom ponijela dokumente o prod~ii skladista pa zapita Sofiju o onom drugom poslu kojeg je
spominjao Domino. Sofia se nećkala, a zatim slegne ramenima. Zašto joj ne bi sve otkrila? Pogleda u ladicu na
recepciji i izvadi ključeve.
- Podi za mnom. Nisam ni znala za postojanje ovog mjesta dok mi ga moj takozvani partner nije pokazao. Po
svemu sudeći bio je vrlo unosan posao. To pokazuje koliko sam bila beznadan sluča<j kao poslovna žena.
Prijedoše dvorištem do malenih vrata. Rosa prstom pokaže na neke muškarce koji su ih gledali iz zgrade preko
puta i zasmijulji se na njihove zvižduke. Teresa se naglo okrene, pogledavši najprije Rosu pa radnike.
- Rosa, ne ohrabruj ih.
Sofia se nasmiješi. - Mlada je, a i lijepa. - A i u koroti je. Rosa, ne gledaj.
Rosa neprimjetno namigne Sofiji i čedno sagne glavu. Sofia oproba nekoliko ključeva prije nego pronade onaj
pravi. Teresa samo što joj nije puhala za vrat.
- Znači ovo nije imalo nikakve veze s tvojim buticima? - Donekle. Upotrebljavali su moje butike kao paravan.
Ovo je jeftina kataloška prodaja. Vidjet ćete što to znači kad vam pokažem robu.
284
- I nisi uopće znala za to?
Sofia uzdahne. - Ne, Teresa, upravo sam ti rekla da nisam imala pojma.
- Ne mogu to shvatiti.
Sofia zastane na stepenicama i pogleda je. - Zato što nisu željeli da znam. Bila sam uvjerena da radim sve
sama, i da Lucianovi s tim nem~ju veze, da sama zaradujem, a zapravo ništa nisam radila. Don Roberto me
financirao preko Constantina. Vrlo jednostavno. Njihovi računovode bili su i moji, ~ji
, hovi poslovode moji poslovode. Butici su bili paravan, poslovali su s gubicima. Ali su ih koristili. I mene su
koristili.
I - I ništa nisi posumnjala?
i Sofia otvori vrata radionice. - Ne, nikad nisam ništa posumnjala.
Začudi se kad je Teresa odjednom zagrli. - Prokletnici jedni, a? Sigurno ti se smučilo.
- Mislim da bi riječ »izd~ja« bolje prist~jala. Muž me iskoristio. I Papa. Pa što onda? Jedan neuspjeh. Odnosili
su se spram mene kao da sam dijete, a butici moje igračke.
Odvede ih u golemu praznu prostoriju. U njoj nije bilo nijednog stroja i Sofia se neveselo nasmije. - Ovdje je za
strojevima radilo tridesetak žena. Kao što vidite, kad sam ih isplatila, odnijele su sve što su mogle. Ili one ili
onaj odvratni poslovoda.
- Tvoj takozvani ortak sigurno je u tome imao svoje prste - reče Teresa. - Ti strojevi vrijedili su pravo blago.
Sofia se složi. - Pretpostavljam da je smatrao da može raditi što mu je volja. Više se nikoga nije morao bojati.
Ostalo je nešto škartirane robe koja je virila iz kutija. Rosa
podigne čipkaste gaćice. - Ove su divne, a gled~jte onu spavaćicu! Sofia, prekrasne su!
Sofia pogleda Teresu pa prasnuše u smijeh. - Rosa, to je jeftino, odvratno smeće. Pogled~j samo boje, a sve je
od n~jlona. Svejedno, uzmi što ti se svida.
- Zaista? O, hvala!
I dok su Teresa i Sofia obilazile zgradu, Rosa oduševljeno zaroni u kutije.
285
Teresa n~jprije predloži da Sofia proda svoj luksuzni stan. Novac dobiven od prod~je mogao bi Sofiji poslutiti
da ponovno započne s poslom.
Medu računima i pismima bilo je nekoliko narud~bi. Dvije su došle od velikih robnih kuća koje su željele
naručiti neke modele i tražile podatke o modnoj reviji S&N za novu sezonu. Narudžbe same po sebi nisu bile
dovoljne da spase posao, ali su Sofiju ispunile samopouzdanjem. Jednako je djelovao i Teresin entuzijazam
kojeg je podupirala Rosa. Ona je uvjeravala Sofiju da joj je ukus besprijekoran i da je izbor Hmega« budući da
ima za svakog ponešto. Sofia se nasmije. O njezinu poslu malo su znale, a još manje razumjele. Zabavljala ju
je njihova pretpostavka da je odjeća na vješalicama njezina kreacija. Nisu zamijetile oznake kreatora, možda
zsto što nisu bile u stanju vjerovati svojim očima kad su vidjele cijene. A to su bile cijene za prodaju na veliko!
Obrušile su se na skladišta, pregledavajući na stotine odjevnih predmeta i sm~jući se poput c~jece u trgovini
igračaka. Poput ostalog i ovu zalihu progutat će bankrot, pa su uz Sofijino dopuštenje Rosa i Teresa ponijele
koliko su mogle. Vratile su se u stan i priredile vlastitu privatnu modnu reviju.
Teresa iznenadi Sofiju svojim izborom, sve same sjajne boje, bogate svilene tkanine i brokatni baršun sa
šljokicama. Dirljivo djetinjasto pokuša se ugurati u veličinu 12 iako je bila bliže veličini 16. Rosa je dograbila
suviše napadne večernje haljine s bogatim vezom i staklenim kuglicama. Sofia im je, puna uvidavnosti, dijelila
komplimente i savjete, ali kad je donijela jednostavnu crnu baršunastu haljinu od Valentina, dočekale su je s
prezirom.
- Bože mili, užasna je, za neku staru babu! Možda bi pristajala Grazielli, ali ja bih željela nešto... bogat~je,
znaš, onako, sa š~jokicama.
Sofia pogleda Teresu i profesionalno je odmjeri. Donese joj model od Gianfranca Ferrea.
- Možda je ova više za tebe. Naručila je princeza Loredanna, ali nikad nije došla po nju. U dolarima bi joj
cijena bila oko pet tisuća.
- Što? Pet tisuća?
286
Teresu je više privukla cijena nego haljina. Gorila je od nestrpljenja da je navuče na sebe. - Ona sigurno nosi
isti broj kao i ja.
- Da, vrlo je vitka, a haljina naglašava a ne...
- Shvaćam što želiš reći. Hej, Rosa, što kažeš? Ovo bi u New Yorku koštalo pet tisuća dolara.
Rosa se šepurila u zelenoj svilenoj krinolini, golemih nabranih rukava, ukrašenoj vrpcama od tamnozelenog
baršuna, u stilu Prohujalo s vihorom.
Teresa zaškilji prema njoj. - O, Rosa, za ovu se isplati I umrijeti! Sofia, koliko bi nas ta haljina st~jala kad
bismo je I kupile?
, Sofia slegne ramenima. - To je vrlo popularan engleski model, prilično um,jerena cijena, možda nekoliko
stotina...
- Oh, nekoliko stotina! U tom sluč~ju, skid~j je! - vrisne Teresa. Rosa učini grimasu. Već se zamiš~jala kao
Scarlett O'Hara.
Sofia donese haljinu od baršuna, uskih naramenica i suknje krojene u puni krug. Imala je nekoliko slojevitih
podsuknji obrubljenih š~jokicama koje su svjetlucale kad bi suknja zalelujala. - Ne znam hoće li ti se ova
svidjeti, Rosa, ali sama sam je kreirala. Nikad je nisam vidjela na manekenki. Bi li je isprobala meni za ljubav?
Teresa se ogledavala u zrcalu. - O, neće ti ona to odjenuti, mrzi volane. Sofia, što da učinim s kosom? A možeš
li nešto učiniti s Rosinom? - Okrene se. Rosa je upravo oc~jenula onu crnu ha~jinu i nagnula glavu u stranu,
zadiv~jena. - Ooo, Rosa, to je... Sofia, je li to skupo?
Sofia potvrdi kimanjem glave. Divno je prista,jala Rosi. Nam,jesti sukn,ju dok nije padala kako treba. Stojeći
iza Rose, pogleda u zrcalo i uzdahne. - Za ove uske naramenice moraš biti mlad, a ti imaš tako divna ramena.
Rosa glatko dobaci: - Da, dobra je - ali se ne uzdrži a da se ne zavrti i zapleše po sobi.
Sofia ih obje pogleda, znajući da će uz malo truda biti žive reklame za njezine kreacije. Podigne slušalicu
telefona.
- Što kažete, da odemo frizeru, kozmetičarki, na izlazak? Može? Da nazovem?
287
Teresa se zgrbi još više. Rosa kimne glavom, pa se oc~iednom nagne i poljubi Sofiju. Sofia oćuti zadovoljstvo.
T~j nagonski izljev ljubavi izmami joj suze na oči.
Zatim se stuštiše u kozmetički salon, pa kod frizera. Jedan dan bio je suviše kratak. Dogovorile su se da ostanu
u Rimu još jedan dan. Rosa ode u kupovinu, a Teresa i Sofia su pmvele ostatak poslijepodneva s računovodama
i advokatima. Naposljetku su odlučile da Sofia objavi bankrot i da započne iznova pod drugim imenom.
Stan, sa svim pokućstvom i stvarima, stavile su na prod~ju. Rosa ih nade kako se uzbudene smiju zbog
uspješnog sastanka. Kod Sofije još su se nalazile mnoge Ninove kreacije. Za početak neće morati trošiti novac
na plaćanje kreatora za novu modnu kuću Luciano.
Prošlo je šest sati navečer. Teresa, kose u uvijačima, podigne glavu sa Sofijine zbirke isječaka, ispunjene
novinskim člancima o njezinim modnim revijama, člancima iz časopisa u kojima govori o ženskom odijevanju,
razgovorima s Ninom Fabiom, mnogim njegovim kreacijama, pa z~jedničkim fotografijama s raznih primanja,
sve uredno zal~jepljeno i označeno.
- Sofia, nisam znala da si imala toliko razgranat posao. Slavna ličnost, nema što. Ove članke ti je ugovarala
neka agencija za odnose s javnošću?
- Da, Nino ih je un~jmljivao. Kad bi se saznala c~jela istina, vidjelo bi se da nisam bogzna što značila. Bila
sam lijep ukras. Obožavala sam što mi je na dohvat ruke bilo toliko divne odjeće. Zaposlila sam kvalitetne
~jude. Ovim posebno mislim na Nina. On je uglavnom sve radio i kreirao. Ja sam samo predlagala.
- Pa što? Nemoj se omalovažavati! Rosa i ja znamo kako su dobri tvoji prijedlozi. Gledaj, kladila bih se da
Rosa nikad ne bi pogledala onu haljinu. Ali kad je odjene! Vidi se da je skupa, divno izgleda. Dobro da još
imaš njegove kreac~je. Svidaju mi se, a kako i ne bi! Skupe su, a i Nino te skupo st,~jao.
- Smijem li te nešto upitati, Teresa? Zašto nosiš uvijače, a bili smo kod frizera? - Sofia je nastojala ne gledati
strogo. - Imam ravnu kosu, Rosa je rekla da mi visi, pa mi je
stavila uvijače. Misliš da nije trebala?
288
Sofia slegne ramenima.
Teresa nastavi: - Svida ti se boja? Nikad ne bih toliko posvijetlila kosu, ali Rosa reče da mi pristaje. Što kažeš?
Sofia ovaj put reče istinu: - Izgledaš puno mlada. Oglasi se Rosa: - Spremne? Sjećate se one odjeće iz ra
dionice? Pripremite se za šok... Ta-raaaa!
Ude u sobu. Isprva se cerila od nelagode. Prijede sobu ljuljajući se poput manekenke na pisti. Ogrtač klizne na
pod. Odjenula je crni grudnjak od n~jlonske čipke koji joj je dosezao do polovice grudi. Mlade dojke
prelijevale su se preko njega. Neukusne gaćice odostraga su imale rupe kroz koje su stršali njezini obli
ružičasti guzovi.
Teresi se razvale usta od zaprepašten~ja. Rosa napući usne pa se ispruži na sofi sis~jući palac.
- Rosa! Rosa, svuci to ovog trena!
Rosa počne polako skidati jednu čarapu pjevuckajući pjesmu »Striptizeta«.
Teresa poskoči na noge. - Rosa, što bi rekao tvoj otac da te sad vidi?
- Mama, on je to obožavao. Svi muškarci to obo~av~ju! Uzbuduje ih. Nije li tako, teta Sofia? - Zakvači čarapu
za no~ni palac i kao praćkom odbaci preko sobe. Čarapa padne pred Teresine noge.
- Sad je dosta!
Rosa se zasmijulji pa podigne ogrtač. - Tako si lažno kreposna, mama. Zar ne znaš da se i žene uzbuduju kad
nose takvo što ispod kostima i košulja zakopčanih do grla?
Podbočenih ruku, Teresa se nadnese nad nju. - Nije istina! Pristojna žena ne bi ni mrtvaobukla takve gaće.
Znaš čemu služe? Sofia, reci joj kakve ~ene nose takvo što - kurve, prostitutke. Reci joj, Sofia.
Sofia je grizla usne da ne prasne u smijeh. Teresa dostojanstveno pokaže Rosi vrata. Ona ode iz sobe migajući
pritom stražnjicom. Teresa zakriješti, ali iznenadi Sofiju jer se nije naljutila. Okrene se - smijala se od uha do
uha.
- S`to da učinim s tom malom? Ka~em ti, moramo joj brzo naći muža. Suviše zna, a to nije dobro. U njezinim
godinama ja sam...
289
Malo zastane i lagano slegne ramenima. - Znaš, Sofia, u njezinim godinama za mene se nije moglo reći čak ni
da sam zlatna osoba. Nisam bila ljepotica. Ponekad je pogledam pa se upitam kako mi je to uspjelo. Ali otac joj
je bio zgodan poput svih Lucianovih, ništa više nije od njih naslijedio. Moja kćer je sretnica, sliči mu. Izmolim
Zdravo Mariju svake noći u to ime. Odrasla sam uz krpež i trpež. Nabavljali su mi odjeću u n~jbjedn~jim
trgovinima. Mislila sam da sva odjeća smrdi na nafta.lin, da je takvu izraduju, Nikad nisam bila mlada; od ma-
lena izgledam sredovječno, a sad to i jesam. Moja mama je jednom rekla: Stara sam, pedeset mi je godina, a
tata je dodao: Ne, nisi stara, to su još mlade godine. A ona opet: Lenny, to je sredovječno. Koliko ljudi
poznaješ koji su doživjeli stotu?
Sofia ustane bez riječi i ode u svoju sobu. Vrati se noseći veliku kutiju. Pozove Rosu.
- Ovo su uzorci za modnu liniju koju sam namjeravala lansirati na tržište, ali se pokazala suviše skupom. Sve
svila i ručni vez. Francuska čipka... Postoje u svim veličinama, pa birajte. Možda ih nitko osim vas neće
vidjeti, ali znat ćete da ih nosite i bolje ćete se osjećati. No, uzmite što ~elite.
Stane na vratima. Uživala je u njihovim uzdasima prisjetivši se trenutka kad joj je Constantino prvi put
darovao svileno rublje. Od tad uvijek nosi samo najfinije rublje, ali je gotovo zaboravila kako je tada reagirala.
Gled~jući Teresu i Rosu, prisjeti se toga.
Teresa je, zanijemivši, držala u ruci svileni kombine. Na obrazima joj se pojaviše dvije crvene mrlje. - Mogu li
uzeti ovo?
- Naravno - nasmiješi se Sofia - uzmi što želiš, Ja se idem okupati.
Teresa uzdahne. Rosa je pogleda i blago reče: - Mama, odmah se bolje osjećam. Kao da više nije sve tako
crno... Mama?
- Rosa, Sofia ima pravo. Ovo je zaista posebno. Kad to odjeneš, osjećaš se poput dame, znaš, plemenito.
290
Kasnije iste večeri, njih tri, odjevene u najljepšu odjeću, divile su se jedna drugoj, sprem&jući se završiti večer
sjajnom večerom u restoranu Sans Souci.
Uniformiran vozač izn~jmljenog mercedesa zadivljeno ih je promatrao i naklonio se svakoj dok su ulazile u
automobil. Rosa je odjenula onu novu haljinu koja kao da je imala vir sićušnih zvjezdica. Teresa je nosila
divnu Ferreovu haljinu jednostavne linije. Sofia je odjenula bogato nabranu haljinu od tafta i dugi ogrtač,
kreaciju Nina Fabia. Iako svaka u drukčijem stilu, nešto im je bilo zajedničko: haljine su bile crne.
Sans Souci bio je blizu Via Veneto. Mali bar, ukrašen divnim tapiserijama, je bio slabo osvijetljen, ali je
svjetlost treperila u zrcalima. Kad su njih tri ušle, šef sale im žurno pride i pozdravi ih. Nakloni se i poljubi
Sofijinu ruku.
- Gospocio Luciano, nedostajali ste nam. Možete sjesti na svoje uobič~jeno mjesto.
Povede ih k stolu u sredini restorana kao da su kraljevskog roda. Konobari im užurbano izvukoše stolice. Gosti
restorana su se okretali i zagledavali u njih. Proleti šapat da su stigle udovice Lucianovih.
Čak su i žene morale priznati da je Sofia lijepa. Plavocrnu kosu umotala je poput zmije na vratu. Spusti crni
svileni ogrtač otkrivši vitka ramena, krhka suprotnost tamnim, oštrim očima.
Pretvarajući se da čita jelovnik, baci pogled uokolo. Mnoge gošće restorana bile su odjevene u njezine modele,
ali nijedna je ne pozdravi.
Stiže nasmijano društvo i pozornost na tren skrene sa središnjeg stola. A zatim ponovo započne šaputanje, ov~j
put još grozničavij e.
Sofia se nagne Teresi: - Ovi što su upravo stigli, ona~j niski muškarac na čelu je Nino, moj kreator. Ne okreći
se. Nino se n~jprije zagleda u Sofiju, pa se napravi kao da je
nije vidio, iako je, vodeći svoje društvo k stolu uza zid, prošao na metar od nje. No, nakon što je sjeo, ipak ju je
pogledao. Znao je da je bankrotirala, svi su to u njihovom poslu znali i pretpostavio je da se prestala baviti
modom. Još se pribojavao stanovite odmazde za svoju izd~ju.
291
Jedan od njegovih gostiju stisne mu ruku želeći svratiti pozornost na sebe pa ga zapita tko su dame što sjede za
središnjim stolom.
Nino se okrene prema udovicama pa ubrusom neha~jno odmahne u njihovom pravcu. - Sofia Luciano... Sam
Bog zna tko su one druge dvije - vjerojatno učiteljica i djevica.
Svi su se nasmijali, nedvojbeno udovicama, ali su one nastavile sjediti poput kraljica, naizgled nepogodene
time. Jele su, tiho razgovarale, ali bile su svjesne pozornosti koju su privlačile. Naposljetku Sofia to više nije
mogla izdržati. Ustane od stola. Teresa je pokuša zadržati, ali bilo je suviše kasno.
Sofia kao opčinjena prođe izmedu stolova. Zastane ispred Fabiovog stola. Nino, sav zbunjen, predstavi Sofiju
svom društw. Ona se malo nagne k njemu i položi mu ruku na vrat, kao da mu opipava bilo.
Blijed, Nino se uspravi u stolici. Osjetivši njezine hladne prste, dodirne vrat. Dugo mu je trebalo da zaboravi
njezin jedva čujan šapat: - Znaćf, Ni~o, još si živ.
Sofia se vrati svom stolu, a Nino je gledao za njom, bolnog i prestravljenog lica. Desnom rukom je još čvrsto
stiskao žilu kucavicu na vratu.
Rosa se nagne i upita Sofiju što je to zaboga rekla Ninu, ali Sofia se samo nasmiješi i podigne čašu šampanjca.
Nazdravi: - Za našu budućnost.
Sutradan ujutro Il Giorno objavi fotografiju triju dotjeranih žena popraćenu tekstom: »Bella Mafia, ostaci
nekoć moćne obitelji Luciano.«
Isprva im se fotografija učini zabavnom, ali im ostavi gorak okus u ustima. Popratni članak još jednom je
prežvakavao umorstva i obiteljske veze. Teresa pocijepa uvredljive novine i baci ih u kantu za smeće. Još nije
našla kupca za Grazielline bisere, pa ode, ispriča.vši se da mora provjeriti neke podružnice Lucianovih. Sofia i
Rosa su ostale same.
Sofia je dogovorila s prodavačem nekretnina da se stan proda sa svim stvarima pa počne vaditi osobne
predmete. Rosa joj je stanovito vrijeme pomagala, ali joj je dosadilo, pa je ponovo otišla u kupovinu.
292
Teresa se vratila u podne. Prodala je bisere. Bila je spremna za povratak u Palermo, ali morala je jo~ tri sata
čekati Rosu. Ona se vrati noseći kovčege u kojima će odnijeti novu odjeću u vilu. Provedoše iduća dva sata
pregledav~jući Sofi~jinu zalihu. Ovog puta, uz večernju, odabrale su i dnevnu odjeću. Pronašle su neke
popratne detalje preostale s modnih rev~ja.
Rosa i Teresa spremile su se za polazak tog posl~jepodneva, ali Sof.~ji se telefonom najavio kupac
zainteresiran da pogleda stan. Odluči ostati sama u Rimu. Iskoristit će tu priliku i posjetiti Nina Fabia.
Teresa i Rosa stigoše kasno navečer u vilu Rivera. Graziella je već bila legla. Teresa zaviri u Lukinu sobu; u
vratima nije bilo ključa. St~jala je tako i gledala ga; ležao je zatvorenih očiju, kao da spava. Ona se ogleda po
sobi, pa opet pogleda krevet. Začuvši Rosu kako razgovara s bakom, odluči ne buditi ga.
Čim su se vrata zatvorila, Luka zbaci pokrivač i izide iz kreveta. Ojačao je; znao je da nema izgovora da
ostane. Teresa će ga željeti isplatiti.
Sutradan ujutro Teresa se istušira, odjene i požuri u Lukinu sobu. Vrata bijahu širom otvorena, krevet prazan.
Sjuri se u sobu za doručak. Užasnuta, nade Luku za stolom, u košulji, ošišanog.
Lagano joj se nasm~ješi u znak pozdrava pa nastavi mazati maslac na tost. Ispred njega je bila bi~ježnica.
Objašnjavao je Grazielli nacrt kuhinjskog vrta. Graziella pozdravi Teresu, pozove Adinu da im donese još
svje~e kave, pa ponovo svrati pozornost na crteie.
Rosa je jela žitne pahuljice. Pogleda Teresu i lice joj se ozari. - Dobro jutro, mama. Dobro si spavala? Jesi li
nosila svilenu spavaćicu od Sofije?
Teresa pogleda u Luku i upitno podigne obrve. Rosa iskrivi lice. Nije znala zašto im se on pridružio.
Graziella odjednom pokaže prema Teresinoj glavi. - Što si učinila s kosom?
- Ofarbala je - reče ledeno Teresa. Htjede se obratiti Luki, ali Graziella je prekine.
293
- Toliko vidim. Ne shvaćam zašto ne moieš imati prirodnu boju, osobito u tvojim godinama.
- Mama, svi nemamo Bogom danu prirodnu Jjepotu kao ti. Nekima od nas potrebna je mala pomoć, poglavito
meni. Luka nagne glavu u stranu i nasmiješi se. - Prista4je vam. Teresa zapazi prisnost kojom on pogladi
Graziellinu ruku
kad ona reče: - Ako ti ka~eš, ali Rosina kosa je Ijepša bez te boje. Vidiš li što smo učinili s Johnnyjevom
kosom? Adina ga je ošišala.
- Primijetila sam, Mama.
Graziella se nakrevelji Luki. Upita: - I Sofia je ofarbala kosu?
- Ne, Mama, Sofia je ostala tamnokosa. Vratit će se čim sredi sve oko prod~je stana. Naći će se s nekim
Ijudima u vezi s prod~jom skladišta i ponovnog otvaranja butika.
- Ah, da, imali smo posjetioca. Ostavio ti je ovo. - Graziella joj pruži Roccovu posjetnicu. - Želio je razgovarati
s tobom, poslovno. Rekoh mu da si u tvornici keramičkih pločica. Nisam mu ieljela reći da si otputovala. Papa
nikad n~je dopuštao da Jjudi izvana zn~ju gdje smo. Tako je natjsigurnije. Osim toga, nije mi se dopao. A ni
Adini. Možda bismo trebale un&jmiti nekog da pazi na vratima pa da znamo tko ulazi i izlazi. Slažeš li se?
Teresa promrmlja da se sla~e pa pročita posjetnicu. - Vjerojatno u vezi s prodajom vile. Rekla sam ti da je
Domino pristao na to. Sumnjam da se možemo iz toga povući, osim ako ti osobito želiš ostati. Suviše je velika
samo za tebe.
Graziella imirne pa pogleda u šalicu. Pomisao da ovc~je ostane sama zaboli je više nego što je i mogla
zamisliti. Teresa ode iz sobe ne pogledavši Luku, ali ga zamoli da pode s njom u radnu sobu.
Rosa počne raspremati stol. Odnese posude u kuhinju. Graziella ostane sjediti za stolom. Rosa se vrati pa
presavine stolnjak.
- Rosa, vraća li se Sofia?
- Da, naravno. Ima još puno posla, znaš. Ipak se veselim povratku kući.
- Nedosta4jat ćete mi.
294
- Ali zašto? Bit ćeš s nama. Nećemo te ostaviti; trebamo te. Osim toga, mi smo obitelj. Kad se sve dovede u
red, imat ćemo novca, kupit ćemo velik stan. Znam da ti se ne svida što mama čini, ali to je dobro za sve nas,
za našu budućnost. Znaj da mama to čini zbog sviju nas. Samo joj trebaš reći da dobro izgleda s plavom
kosom. Vrijedi?
Graziella raširi ruke. Rosa joj pride i čvrsto je zagrli. Volim te, bako. Ne boj se, nećemo te ostaviti.
- Gospodine Moreno, izvolite vaš novac. Želite li ga prebrojiti?
Teresa baci omotnicu na stol. Luka je stavi u straž~ji džep na hlačama. Nećkao se, ali naposljetku tiho reče: -
Rocco radi za Corleoneove.
- Hvala vam. Kad odlazite?
Luka je govorio blago, uvjerljivo. - Gospodo Luciano, molim vas, pripazite. Kilogram heroina vrijedi milijun
dolara. Ltjudi koji žele vaše tvornice, vaše ime, trguju drogom. Kad shvate da ima više kupaca i da želite
odabrati n~jbo~ju ponudu, jedini valjan ugovor bit će ostati na životu. Corleoneovi su vam osobno poslali
predstavnika, Giuseppea Roccu. Već su kupili vilu, nitko im se ne usuduje usprotiviti. Gospodo Luciano, oni
vam mogu ponuditi cijenu koju za~ele. A vama bih preporučio da je prihvatite.
Teresu je ogorčilo što on zna za njezine namjere. - Gospodine Moreno, jeste li pregledali sve naše dokumente?
On je pogleda pravo u oči. Do prije trena prozirne, oči su mu postale sj~jnoplave. U njima se nije dalo ništa
pročitati. A onda se njegovim licem razlije lagan, tajanstven, andeoski smiješak.
Prekine ih zvonjava na vratima. Teresa brzo pride prozoru, ali je on bio brži. Podigne kapak i brzo ga spusti.
Giuseppea Roccu uvedoše u radnu sobu. Luka žurno prijede predvorjem, pa kroz kuhi~ju ode u vrt. Ugleda
Roccov automobil. Tjelohranitelj se neh~jno naslonio na stup tr~jema i čistio nokte.
Rosa je zamijetila da je zarasli vrt prilično očišćen. Nasmiješi mu se. - Obavili ste prilično posla dok nas n~je
bilo.
295
On zagura ruke duboko u dž~pove hlača. Držao se podalje od nje. Rosa mu se približi. - Kad odlazite? - upita.
- Danas, možda poslijepodne.
Na tren kao da je bila razočarana. Raširi ruke poput hodačice po žici pa, održava`jući ravnote~u, prohoda
rubom malog jarka što ga je on iskopao za sjemer~je. Ali Luka ne obrati pozornost jer je u grmlju ugledao vrh
un~jmljenog automobila što ga je ondje sakrio. Zaboravio je da ga je ostavio. LJkruti se i opsuje.
Luka je znao da se automobila mora brzo r~ješiti. Kad je Rosa bezazleno posegnula za zlatnim srcem na
njegovu vratu, on joj ga nagonski istrgne iz ruke; toliko je bio zaokupljen vlastitim mislima. Rosa glavom
udari p ogradu, a na licu joj se pojavi bolna grimasa.
Luka se prekori zbog svog glupog postupka, ali se ona nasm~ješi ne zamjerivši mu. Zabrinut, smakne joj ruku
s pocrve~jelog lica. No tada ga privuče njezina meka, svježa koža. Rosa ga rukama obt~jmi oko struka i
privuče k sebi. On se nije opirao. Sagne se i poljubi je, nježno, poput djeteta, bez strasti.
Graziella, oc[jevena u radni ogrtač, iziđe na kuhi~jska vrata noseći lopaticu za vadenje bi~jaka. Luka joj
mahne kao da maločas nije bio u Rosinom zagrlj~ju. Okrene se prema njoj.
- Idem očistiti kuhinjski vrt. - Zasmeta mu jarko zimsko sunce. Rukom zasjeni lice.
Rosu se dojmila izrazita boja Lukinih očiju. Smiješeći se reče: - Nikad nisam vidjela tako plave oči kao što su
tvoje. Okrene se od ~ie začuvši glas voljenog Giorgia: - Imaš
t'ako plave oči, Luka. Dodi da ih vidim. Nemoj odvraćati pogled. D~j da ti vidim oči.
Rosa je gledala kako mu licem prelazi tuga. Prošapta: Oči su ti poput mekih plavih cvjetova.
Ona se nasmije. - Moje? Ne, smede su. Kakvo cvi~jeće su cfne?
Luka nakrivi glavu; Rosa nije mogla znati da je on slušao Giorgiov glas. - Nezaboravak.
- Kakvo je to cvijeće?
Nikad se n~je ovako šalio. Pride joj bliže, dodirne joj obraz, baš poput Giorgia. - Znaš li, Rosa, zašto se zovu
nezaboravak?
296
Ona zatrese glavom. Luka joj pride bliže. - Jednom davno, Rosa, mladić se zaljubi u lijepu djevu. Na obali
rijeke ona ugleda te male plave cvjetiće. Bilo je opasno, ali njoj su se svidjeli, a i pristajali su uz njezine oči, pa
se on spusti niz obalu da joj ubere cvijet. Što je bliže bio rijeci, to je obala post~jala strmijom. Pruži ruku
ovako...
Sve više se naginjao. - Dohvatio je jedan cvijet. Tada padne i otkotrlja se u uzburkanu vodu. Rijeka ga je
odnosila, a on je držao ruku s malim plavim cvijetom uzdignutu iznad vode i zazivao: - Ne zaboravi me! -
Luka zamalo da se prevrnuo i pao. Posrne, ali se uspravi i okrene se Rosi, smiješeći se.
- Je li to istinita priča? - Da.
- Što je bilo s njim?
- Odnijela ga je voda. Utopio se. - Zezaš me.
Luka se nasmije. - Ne, to je istina. Giorgio mi je to ispričao. - Odmakne se od nje znajući da je pogriješio.
- Tko je Giorgio?
Luka zakorakne unatrag. Njegova tuga čula se u tihom šaptu. - Moj brat.
Okrene se i krene u kuhinju.
Teresa ga ugleda. Htjede ga pozvati, ali ugleda Rosu kako ide za n4jim.
- Rosa, odvezi baku u grad. Treba kupiti namirnice. Moram još pregledati neke dokumente, a htjela bih nazvati
i Sofiju. Popodne ćemo otići u tvornicu.
Rosa pomogne Grazielli sići niz stepenice. Čim su otišle, Teresa da znak Luki da pode za njom u radnu sobu.
Glas joj je bio napet, metalan.
- Rocco se nasmijao mom prijedlogu. Corleoneovi žele da privedemo kraju prod~ju vile. Platit će naše dugove i
isplatiti svotu koju drže dovoljnom da nam omogući udoban život udoban, ne luksuzan. Ali njihova ponuda je
uvredljiva. Rocco će se vratiti večeras. Dotad moram odlučiti. Budem li odgadala s prihvaćanjem njihovih
uvjeta, ponudena svota danomice će se smar;jivati.
297
Okretala je vjenčani prsten. Naposljetku pravo pogleda u Luku. - Rekao je da im se druge obitelji neće
usprotiviti, da nemam drugog izbora nego da prihvatim njihovu ponudu. Želim se boriti protiv njih, Moreno.
Bude li potrebno, obratit ću se i vlastima.
- Oni jesu vlast. Uzmite što vam nude.
Ruke su joj drhtale. Bila je na rubu plača. Natoči si konjak. Kad ga je ponovo pogledala, straha je nestalo.
- Mario Domino dobio je pismenu ponudu nekog Michelea Barzinija, deset put veću od ove Corleoneove. Jeste
li ikad za njega čuli?
Luka se zaškilji. - Da. Barzini je posrednik, pregovarač. Sjedište mu je u New Yorku, ali ne znam za koju
obitelj radi. Teresa se ushoda po sobi. - Ako svi otputujemo u New
York, mogli bismo stupiti s njim u vezu? Bude li potrebno, zatra~it ćemo da nas zaštiti? Pristane li on kupiti
našu vilu, bez obzira u čije ime, on bi mogao rješavati probleme u Palermu. Želim samo ono što nam pripada
po zakonu. Učinile smo toliko toga, i da nas sad prevare i opljačkaju?
Luka nije pokazivao zanima~je. Teresa nastavi, uzbu8eno kršeći ruke. - Trebat će nam neki zaštitnik, osoba od
povjerenja. Vi znate sve što se može znati o našem položaju, a ja znam dovoljno o vama da vas optuže za
ubojstvo. Kao potic~j, n~jprije ćemo vam platiti novac dobiven prod~jom ogrlice, a kad odemo u New York i
sklopimo posao, pet posto od svakog novog ugovora. A onda ste slobodni.
Luka ne odgovori. Teresa otvori ladicu, izvadi revolver što ga je Luka uzeo u Danteovom noćnom klubu i stavi
ga na stol. - Jesmo li se dogovorili, gospodine Moreno? - upita ga
užeglih, opreznih očiju, napeta tijela, puna iščekivanja. Iznenadi je njegova blagost, a još više lagan, dječji
poljubac koji Luka utisne na njezin obraz. - Jesmo, gospodo Luciano. Nećete požaliti, d~jem vam riječ. Sve ću
učiniti da vam uzvratim za dobrotu. Pouzdajte se u mene.
Luka se pjevušeći vrati u sobu. Legne na krevet, ali se pridigne sjetivši se novina. Brzo ih izvadi ispod
madraca. Uzeo ih je dok je Grsziella još spavala.
298
Na naslovnoj stranici bio je naslov: POLICIJA POJAčALA LOV NA OSUMNJIČENOG LUKU CAROLLU. U
članku su ponovili priče o umorstvu Palusovog djeteta, Lucianovih i Paula Carolle.
Luka preleti recima, ali ne nade ništa što bi nagovijestilo da se sumnja gc~je se on nalazi. N~jviše ga zabrine
njegova fotografija i opis. Stavi fotografiju pokr~j lica pa se pogleda u zrcalo, uvjeravajući se da ga nitko ne bi
prepoznao s novom frizurom. Lice na fotografiji imalo je dugu plavu kosu. Ali opis je bio dobar. Čak i visina.
Dob je bila kriva, mislili su da je puno stariji, ali nije mu se svidjela primjedba da izgleda poput Amerikanca.
Podere novine na komade, zapitavši se koliko je siguran u vili. Jesu li drugi vidjeli novine? Ushoda se gore-
doue po sobi, misleći na automobil kod ulaznih vrata. Nije bio dobro skriven; morao ga se otarasiti. Ukoliko
zaposle stražara kao što je predložila Graziella, odmah će ga opaziti. Luka otvori prozor i iskrade se van.
299
17.
I~omesar Pirelli raspolagao je podacima s vozačke dozvole Luke Carolle koju je dobio faxom iz SAD-a kao i
opisom njegovog autosnobila. Ljudi su još u velikom broju nazivali polic~iu.
Konferencija za tisak isplatila se brže nego što su očekivali. Jedan od poziva bio je od vlasnika motela.- u
kojem je Luka odsjeo.
U policijskoj centrali sve je brujalo od užurbanosti. Potvrdeno je da otisci na čaši sa sokom i neiskorištenom
metku iz kluba Armadillo odgovar~ju onima na revolveru nadenom u samostanu.
Ancora je morao sjesti. - Isuse, ovo se zahuktalo. Nastavimo li ovako, zaključit ćemo sva ner~ješena umorstva
u posljedn,jih deset godina. To znači da je ov~j jebeni Luka Carolla bio kod Dantea te večeri i da ga je možda i
ubio.
Pirelli je baš izlazio iz sobe kad je zazvonio telefon. Ancora se nagne preko stola i dohvati slušalicu pa da znak
Pirelliju da ne ode.
- Dobro, poslat ćemo nekoga. Da, neka ga nitko ne dira. - Spusti slušalicu. - Našli smo automobil kojeg je
unajmio. U predgradu Palerma, u polju. Ov~j koji je javio zna da sinoć nije bio ondje, što znači da ga je netko
ostavio u posljednjih nekoliko sati, a to znači da je Luka još ovdje.
Pirelli šakama zaboksa po zraku. - Sad smo blizu! Dovucite t~j automobil što prije. Bit ću u hotelu.
Kad su-~Pirelli i njegovi Ijudi stigli u mali hotel, Lukinu sobu su već ispreturali. Sve što se moglo odnijeti,
odnijeto je
300
u laboratorije. Čekao ih je naporan rad jer su u sobi poslije Luke boravila tri gosta.
Vlasnik hotela preznojavao se od nervoze. Odvezli su ga u centralu. Ispitivali su ga više od tri sata. Rekao im
je malo podataka jer je Luku Carollu vidio tek dvaput: pri upisu u knjigu gostiju i jednom kad su se sreli u
predvorju. No Pirelli je sad imao najdragocjeniji trag. Lukin potpis u knjizi gostiju - »J. Moreno«.
Ali drugi podatak ih zbuni i zavuče daljnu istragu. Vlasnik je uvjeravao policiju da je Luka, alias Moreno,
tamnokos, a ne plavokos.
Pirelli uzdahne. - Sigurni ste?
- Da. Imao je tamnu kosu. Kad se upisivao, nisam mu dobro vidio lice jer je imao slamnati šešir i sunčane
naočale. - Opišite ih. .
- Šešir je bio smećkast a...
- Ne, ne, naočale. Kakve su bile?
Čovjek slegne ramenima. - Pa znate već, sunčane naočale, one poput zrcala; vidite svoje lice, ali ne vidite
njihove oči. - Recite nam nešto o vašem drugom susretu.
Čovjek se zamisli. Zatim reče: - Bilo je to istog dana kad su onog tipa ubili na sudenju. Uspi~jao sam se
stepenicama oko pola osam ujutro, možda i kasnije. Prošao je pokraj mene, ovoliko. - Rukama pokaže oko pola
metra, pa nastavi. - Tada sam ga dobro pogledao. N~je imao ni šešir, a ni naočale. Nosio je neki paket i nije mi
otpozdravio, već je produžio. Pogledao sam preko ograde kako izlazi iz hotela. Pomislio sam: Nepristojna
budala. Imao je jako tamnu, gotovo crnu kosu.
Pirelli se nagne prema njemu. - Ali vidjeli ste foto-robot, a evo, pogledajte i ovo. On je jako plavokos. Zašto ste
nas onda pozvali?
Čovjek zatrese glavom slegnuvši ramenima. - Njegovo lice... a n~jviše oči. Pamtim ih, plave, znate, onako jako
svijetloplave oči.
Bruno ga izvede iz ureda. Pirelli nije ništa mogao do čekati što će oni iz laboratorija reći o hotelu.
Ancora nahrupi u prostoriju. - Hoćeš vic~jeti fiat? Netko ga je zapalio, ali ga naši obraduju. Imali smo sreće;
vatra je
301
zahvatila motor i sjedišta, ali na vratima kod vozača kao da ima krvi. Još ne znam točno.
Iz Amerike stigne fax: vozačka dozvola Luke Carolle je la~na. Budući da je imao malo vremena, Pirelli potraži
Mincellija. Nade ga u uredu kako stoji i urla na onog na drugom kr~ju žice. Ugledavši Pirell~ja, zalupi telefon.
- Zaista si me uvalio u govna. Ovo je bio prokletnik iz odjela C-11. Dogodila se velika provala, a mi smo
gotovo svim ljudima u laboratorijima dali posla do guše.
Pirelli sjedne i počne uzimati Mincellijeve olovke. - Dakle, provjerio si vrijeme smrti Lucianove djece. Je li
bilo moguće da je netko te večeri bio na oba mjesta?
- Da. Mali Lucianovi ubijeni su izmedu devet i pola deset, a veliki Lucianovi poslije pola jedanaest. Ako je
onaj tvoj osumnjičeni išao sutomobilom, mogao je to lako obaviti... Evo, ovo će ti uljepšati dan.
Balističkim izvješta4jem potvrdeno je da je jedna od žrtava, konobar u restoranu, ubijen magnumom. Druga
žrtva, kuhar, ubijen je revolverom drugog kalibra.
Pirelli zazviždi. - Ovaj momak je posmicao više ljudi od Rasparača. Nevjerojatno.
Ancora i Pirelli sidoše širokim kamenim stepenicama u dvorište iza zgrade. Garaže za sumnjiva vozila bila su
na drugoj strani. Prekoračili su uže kojim je bio okružen fiat.
- Našli su otiske u pretincu za rukavice, palac i kažiprst - objavi Ancora. - Misle da je sve ostalo nestalo u
poiaru. Krvna grupa je O, Rh negativna, a bilo je posvuda. Ta krvna grupa je česta, ali sam ih upitao je li,
sudeći po nadenoj količini krvi na automobilu, osumnjičeni teško ranjen. Rekli su da je moguće. Znaš da nikad
ne žele reći nešto odredeno.
Pirelli je obilazio oko automobila. - Poctimo u laboratorij da vidimo zn~ju li identitet osobe čije su otiske našli.
Pirelli je puhao laborantu niz vrat dok je ov~j stavuao otiske na stakalce i pod mikroskop. Pogleda pa kimne. -
Isti otisci poput onih s čaše i metka. Pogled~jte sami.
302
Pirelli pogleda. - Sad nam je potrebno samo jedno. Odmakne stakalce. - Vlasnik ovih crtica.
Sofia Luciano vrati se u vilu prije nego što se očekivalo. Potraži Teresu. Nade je u radnoj sobi s Lukom.
Sofia stane pokr~j vrata i obrati se Luki. - Izidite, molim vas. Željela bih razgovarati s Teresom.
Luka brzo ode. Osmjehne se Sofiji, ali ona mu ne uzvrati. Dok je prolazio pokr~j nje, ona ga uhvati za ruku. -
Vaša kosa...
Luka dlanom prijede preko kratko ošišane kose. - Graziella i Adina su odrezale obojenu kosu. Svida li vam se?
Sofia podigne obrvu. - Graziella? - Okrene se Teresi.
Udomaćio se, zar ne? Luka, zatvorite vrata, molim vas. Kad je zatvorio vrata, Sofia sjedne. - Što se dogada?
Teresa je bila pomalo nestrpljiva. - Puno toga... U R,imu
je sve u redu? Nisam te očekivala tako brzo. - U to nema sumnje.
- Što bi to trebalo značiti?
- Mislim da smo se dogovorile da ga isplatimo. A kad ono, on lijepo sjedi ovdje i čavrlja. Graziella ga šiša. Još
malo pa će i jesti s nama. On je pokvaren. Moraš ga se riješiti. Obećala si.
- Možda će nam zatrebati.
- Ma daj, Teresa. Zatrebati? On?
- Jesi li ugovorila sve u vezi s prodajom stana?
- Da, to je išlo kao podmazano. Stan je ponuden na prodaju. Ali Nino Fabio nije pristao na sastanak. Sat
kasnije, uručili su mi ovu poruku od njegovih advokata. Želi da mu vratim sve njegove kreacije koje su još kod
mene.
Teresa pročita advokatovo pismo. - On baš želi svoj komad mesa. Nije mu dovoljno što te godinama gulio, sad
te još nastoji onemogućiti kad želiš krenuti ispočetka. Je li ti on pokrao sve strojeve?
- Kako da to saznam? Nije želio ni razgovarati. Dok je Constantino bio živ, nije se usudivao tako ophoditi sa
mnom. Teresa natakne naočale na nos. - Imamo mi i važnijeg
posla. Čini se da smo uzdrmali glavne obitelji. Misle da zacijelo
303
netko stoji iza nas, netko tko nadgleda radove, pa čak i novčano pomaže. Oni...
Teresa se ugrize za usnu, nastojeći izvrdati. - Da čujemo, Teresa. O čemu se radi?
Ustane i pride prozoru. - Jedino što je Domino zamalo priveo kraju, bila je prodaja vile i voćnjaka. Stigla je
dobra ponuda, Graziella je pristala na prodaju, Domino je na bankovni račun položio predujam. Ne pit~j me
gc~je je nestao t~j novac. Ne mogu mu ući u trag kao ni golemim svotama koje bi trebale negdje biti. Tobože je
to prenijeto na naš račun u Švicarskoj, ali ja novac dosad nisam našla.
Vrati se do stola i pru~i Sofiji posjetnicu. - Giuseppe Rocco. Posjetnica kaže da je on trgovac nekretninama.
Malo sutra. Radi za Corleoneove. Sofia, oni su kupili vilu Rivera.
Sofia je pažljivo čitala posjetnicu. - I? Zar je vaino kome prodajemo? Sama si rekla da je cijena dobra. To, uz
prodaju tvrtki... Hoćemo li ih prodavati u jednom paketu? Toliko odjela, skladišta, tvornice, dokovi, brodovi.
Prodat ćemo ih sve zajedno?
Teresa sjedne i skine naočale. - Tako sam i namjeravala, sve prodati odjedanput. A tako i oni namjeravaju sve
kupiti, cakum pakum. Ali, Sofia, svota ponudena za kuću je sve što dobivamo. Po njihovom, tom cijenom
dobivaju pravo na sve - skladišta, zgrade - sve što si upravo spomenula. Ne pristanemo li na to, ponuda je
svakim danom manja. Za pet dana žele postati vlasnicima kuće.
Sofia ustane. - Ne mogu oni to tako.
- Mogu, Sofia. A da bi se osigurali, isključili su moguće kupce i pobrinuli se da nemaju konkurenciju.
Odbijemo li, snizit će ponudu i uništiti tvrtku.
Sofia je tupo gledala u šogoricu.
- Sofia, to znači da je rad i novac uzet iz Danteovog kluba otišao u vjetar.
- Ne mogu to učiniti. Pozovimo Pirellija i zamolimo ga da nam pomogne?
- Želiš li ugroziti Mamin život? Rosin? Potreban nam je zaštitnik, netko tko zna sve o obiteljima. Zbog tog sam
unajmila Johnnyja.
304
- A ne, ne dolazi u obzir...
- Poslušaj me! Možemo imati povjerenja u njega jer on mora imati povjerenja u nas. Pozovemo li tvog milog
Pirellija, Johnnyja će uhapsiti zbog Dantea. Osim toga, već je pristao i vrijedno mi pomogao sve to smisliti.
Sofia prekriži ruke na prsima. - Znači, odlučila si bez obzira svidjelo se to meni ili ne,
- Možeš se povući. Nisam ni s ostalima razgovarala podrobnije o tome jer je zaista opasno.
- Ma nemoj? Koliko i odbijanje njihove ponude?
- Ne, ako učinimo sve kako treba. Bit ćemo izvan zemlje kad se objelodani što smo učinile.
- Ovo je Morenova zamisao?
- Ne. Iznijela sam mu plan da čujem njegovo mišljenje. Uspjet ćemo samo ako ih budemo zavlačili dok se ne
pripremimo za odlazak iz Palerma. Odlazimo sa svim ugovorima, svim dokumentima koji dokazuju da imamo
zakonsko pravo na preostalu imovinu Lucianovih. Stižemo u New York i prodajemo sve tipu po imenu
Michele Barzini, koji je već dao povoljnu ponudu Mariu Dominu, Rješavamo se Sicil~je, a oni se neće upuštati
u rat s Amerikom. Čak i da se upuste u nj, mi nećemo sudjelovati.
Sofia problijedi i reče: - Zaboga, Teresa, sazna4ju li, poslat će nekoga za nama. Naći će nas gdjegod otišle.
- Znam. I na to sam mislila. Pristat ćemo na prod~ju jedino ako nam osigur~ju zaštitu. Nadu li nas, reći ćemo
Corleoneovima da nismo imale izbora, da nam je Barzini zaprijetio. Odglumit ćemo naivne udovice koje ne
znaju što bi. Ionako već tako misle o nama, pa tjers~jmo s tim do kraja. Johnny misli da ćemo uspjeti samo ako
uvjerimo Corleoneove da to činimo na svoju ruku, da ne znamo što činimo i da iza nas nitko ne stoji.
- Ali, zaboga, pa mi i jesmo same, Teresa.
- Johnny je uz nas. Brinut će se o nama dok ne umaknemo.
Sofijin smijeh je bio neveseo. - Jedno dijete, a pazi na nas četiri? _
305
Teresa poviče: - A što onda predlažeš? Imaš neku bolju ideju? Ili želiš da prihvatimo ponudu i izgubimo se?
Nisu li te već dovoljno prevarili? Iskoristili i izdali? Mene jesu i više to neću trpjeti. Neće ni Rosa.
- Ne zaboravi Graziellu.
- Naravno, ne možemo to izvesti bez nje. Pa, da ih pozovemo i objasnimo im?
Sofia potvrdno kimne glavom. - Da, tako je. - Pozvat ću ih.
Sofia je stajala pokr~j prozora kad su ušle Rosa i Graziella. Teresa čvrsto zatvori vrata za sobom. Nevoljko
sjedne za Donov stol. Pomalo ju je smetalo što je Sofia ostala st~jati podalje od njih.
Graziella i Rosa su sjele, poput dvije školarke, ispred stola. - Jeste li se vas dvije svadale? - upita Rosa.
- Sofia se okrene prema njima, ruku prekriženih na prsima. - Teresa, reci im, da se toga riješimo.
Luka nije bio pozvan na sastanak, ali je slušao iza vrata. Dugo se nije ništa čulo, a zatim se začu Teresin glas.
Tiho je govorila, pa pritisne glavu uz vrata da bi je čuo.
- Jedan Amerikanac ponudio se da će kupiti cjelokupnu imovinu Lucianovih. Rečeno mi je da on ugovara
poslove za mnoge obitelji u Americi. Zove se Michele Barzini. Mama, znaš li ga? Jesi li čula za njega?
Graziella odmahne glavom. - Možda je i bio u Papinom društvu, ali upoznala sam toliko njegovih poslovnih
suradnika. Sjećam se, jednom smo bili...
- Ispričat ćeš nam to drugom prilikom, Mama. Sad je ovo važno. Dakle, njegova ponuda je dobra, prihvatljiva.
Ispod naših očekivanja, ali ipak dvadeset put veća od Corleoneove kojom je obuhvaćena i cijela tvrtka, budući
da oni ne popuštaju i ~ele kupiti i vilu i tvrtku. Ja mislim da je ponuda isprva vr~jedila samo za kuću. S njima
je sklopljen ugovor za prodaju vile, prizn&jem vrlo povoljan, ali u njemu nigdje ne stoji da je uključena sva
imovina Lucianovih. No, oni su nam dali ultimatum: prodajte sve, a za svaki dan odgadanja cijena ide dolje.
Dali su mi na znanje da će onemogućiti druge obitelji ili tvrtke koje bi pokušale kupiti poduzeće.
306
- Mogu li oni to? Znam da smo pristale na prodaju vile. Mario Domino je radio na tome, znam.
- Mama, sporedno je mogu li oni to ili ne. Oni su ustr~jni, a mi nemoćne da ih zaustavimo. Pokušamo li
prodati nekome drugom, ovdje, u PaIermu, oni će nas osujetiti. Na Siciliji im se nitko neće suprotstaviti.
Amerika nam je jedina prilika. Prodat ćemo Amerikancima, tom Barziniju.
Sofia pride bliže stolu. - Učinimo li to, dovest ćemo se u opasnost.
Teresa se okomi na nju. - Dopusti da dovršim. Ili ćeš ti nastaviti?
Sofia drekne. - Ne želim nastaviti, dovraga, ali prijedi na stvar.
- To i nastojim, ali Mama i Rosa imaju pravo sve znati. Graziella se nagne naprijed. - Ne prodamo li vilu,
moramo vratiti novac što su ga Corleoneovi dali kao predujam?
- Ne možemo to učiniti, Mama. Suviše daleko smo otišle. Prodat ćemo im vilu kao što je i dogovoreno, ali
ćemo tada otezati koliko nam bude potrebno da iz Italije odemo u New York. Imamo pet dana za to. Moramo
otputovati a da oni nimalo ne posumnj~ju što smjeramo. Odlazimo iz Italije, pravo tom Barziniju. Zatražit
ćemo zaštitu obitelji za koje on radi i prodat ćemo tvrtku Amerikancima.
Graziella napući usne. - Može li mu se vjerovati?
- Njegova ponuda je dobra. Telefonirala sam mu da vidim vrijedi li još. Pristao je da se nademo. Da, Mama,
mislim da mu se može vjerovati.
Graziella prekriži ruke. - Koliko bismo trebale dobiti od tog Barzinija?
Teresa duboko udahne. - Tražit ću dvadeset milijuna, ali ću prihvatiti osamnaest, a možda i manje.
- Dolara ili lira? - upita Rosa.
Teresa se obrecne: - Dolara. Rosa, baš si glupa. Svaka će dobiti lijep zalog~,jčić. - Napuštalo ju je strpljenje.
Pogleda u Sofiju, ali njezina šogorica vratila se na svoje staro mjesto pokraj prozora.
Graziella smireno progovori. - Teresa, nemoj nas požurivati. Kao što reče Sofia, moramo razmisliti.
30?
- Mama, nemamo puno vremena. Moramo kupiti avionske karte, otići iz vile, otputovati u Rim. Moramo puno
toga obaviti u samo pet dana.
- Znam. Koliko je Barzini ponudio?
Teresa uzdahne i pogleda malo po stolu. - Ponuda je stigla odmah poslije ubojstava. Čini se da je Mario
Domino mislio da je suviše niska. Negdje je zapisao...
Graziella je prekine. - Koliko?
- Dvadeset četiri milijuna... dolara.
- Pa, zašto traiiti manje? Traži više od prvobitne ponude. Ne smiju pomisliti da smo bez novca. Pregovarat
ćemo kad stignemo u New York.
Sofia se polako okrene i zagleda se u GrazieIlu s nevjericom. Teresa to jedva dočeka. Odjednom shvati da
Graziella nema ništa protiv njezinog plana.
- Dobro, da glasamo? Što više vremena gubimo, manje nam ga preost~je. Dakle, slaiete li se?
Graziella podigne ruku. - Pričekaj. Rosa, sve si razumjela? - Mama, razumjela je. Zar ne, Rosa?
- Ne. Koliko bismo dobile da odlučimo prodati Corleoneovima?
Teresa uzdahne. - Nek vam bude. Prodamo li vilu i sve drugo njima, svaka dobiva oko milijun dolara. Zatim,
tu su mala poduzeća koja im nisu zanimljiva, pa Sofijino skladište, prodavaonica cipela, benzinska crpka i
neke prodavaonice bombona.
- Koliko? - Graziella je bila uporna.
- Možda bismo pobrale dva, dva i pol milijuna.
Rosa pogleda ma4jku, pa Graziellu. - U redu... glasam za. Graziella otvori sef. - Da, i ja. A mislim da imam
nešto što će nam pomoći. Što se manje zna kad i kako odlazimo, tim bolje.
Izvadi smedu omotnicu. - Ovo su pasoši, za mene, za sve nas. Svaki na drugo ime. Papa i ja smo ih
upotrebljavaili kad smo putovali u Ameriku.
Teresa se nasmiješi i uzme ih. - Hvala ti, Mama!
To natjera krv u Grazielline obraze. - Zajedno smo, i to je najvažnije. Z~jedno smo.
308
Sofia uzdahne. - Da, Mama, zajedno smo, ali ovo nije igra. Sve je to vrlo opasno. Suprotstavljamo~ se moćnoj
obite~ji.
Graziella sijevnu očima. - Jasne su mi opasnosti, Sofia. Cijelog života me prate. Nisam imala udjela u njima;
nisam to željela. Sta~jala sam po strani, bila promatrač, ali više to ne želim. Varali su nas, lagali, a sad bi nas
još i prisilili da prihvatimo mrvice koje nam bacaju kao uličnim kurvama. Nismo vrijedne poštovanja, časti.
Nitko iz tih, takozvanih moćnih obitelji, n~je nas pokušao osvetiti. Kad bismo otišle na sud tražiti pomoć, ne
bismo je dobile. Uništili su ime Lucianovih. Nitko nije don Robertu omogućio da se osveti za Michaelovu smrt,
a isto tako nijednoj od nas. Postupaju s nama kao da smo mi krivci. A naš zločin bila je ljubav. Moji sinovi,
vaši muževi, Rosin buduči muž, moji unuci, mrtvi su. A zbog čega? Zar smo nitko i ništa? Zar nemamo
nikakvih prava? Zašto ne uzmemo što je naše, izborimo se za ono što sam zamalo izgubila? Pa, ako i jest
opasno, pazit ćemo jedna na drugu!
Sofia se okrene Teresi. - Nazovi Rocca. Zavlači, zamoli ga da nam produži rok. Reci da imamo posla oko
pakiranja. Graziella reče: - I reci im da ćemo se sastati ovc(je, u vili.
Reci im da će učiniti Grazielli Luciano zadovoljstvo svojom posjetom. Red je da oni dodu k nama!
Rosa poskoči. - Mama, a da im kažemo da nam treba vremena dok nademo novi stan u Palermu? Tada neće
ništa posumnjati.
Teresa se nasmiješi. - Dobro, dobro, ali samo tiše. Da čujemo što će oni reći.
Tek što je Teresa spustila slušalicu, Rocco ponovo nazove. Reče da don Camilla Corleone prist~je sastati se s
udovicama u vili Rivera za tri dana. Doći će sa svojim savjetnicima.
Ženama je preostalo tri dana za organiziranje bijega. Bijahu složne; nije bilo prepirki i zadjevica. Spakirale su
sve što je Graziella željela zadržati. Odlučile su povjeriti sanduke starim, provjerenim ljudima iz tvornice.
Večeri su provodile rasprav~jajući o svim pojedinostima s Lukom Carollom.
Budući da nijedan dnevni list nije spominjao ~jegovo drugo ime, Luka je bio zadovoljan putovnicom koju mu
je Enrico
309
~1
Dante nabavio na ime Johnny Mo:~eno. Bio je uvjeren da nije u opasnosti ako otputuje sa ~enama. Nije znao
da je policija na svim aerodromima na Siciliji i u Italiji obaviještena da traži osobu pod tim imenom. U
policijske kompjutore pohranjen je podroban opis, a svi karabinjeri dobili su foto-robote. Kad bi udovice i
umakle, Luku bi zac~jelo uhapsili.
U posljednji tren iznikla je prepreka. Graziella primi sudski poziv da se pojavi na sudu zbog optužbe za
pokušaj umorstva Paula Carolle. Advokat joj reče da to ne može izbjeći - mora doći. To je značilo da će se
morati vratiti na Siciliju. Na brzinu su o tome raspravile i zaključile da će, iz opreza, svi napustiti vilu, ali će
Graziella i Sofia ostati u R.imu. Neće zamijeniti njihove karte, već će ih nekome dati na aerodromu.
Teresa predloži Luki da, za svaki slučaj, pode s Graziellom i Sofijom. Nećkao se, želeći napustiti Italiju više
nego što su one mogle i zamisliti. Napos~jetku je pristao. Graziella će otputovati u Palermo na saslušanje, a
zatim izravno odletjeti za New York sa Sofijom i Lukom.
Ostavši nasamu sa Sofijom, Teresa joj reče da zamoli njezinog prijatelja Pirellija za zaštitu do odlaska sa
Sicil~je.
Lisa Pirelli prolazila je sobama, žaleći se na prašinu i ustajali miris Pirellijevog stana u Palermu. Pirelli otvori
sinovJjevu slagalicu. Lisa mu se objesi oko vrata. - Drago ti je što smo došli?
Nježno je poljubi. - Pokazat ću ti noćas koliko. - Ona se izazovno zasmijulji. - Joe, ostat ćeš ovdje i za Božic'?
Pirelli slegne ramenima. - Nadam se da neću. Dotad bismo trebali zsiključiti slučaj.
- Pročitala sam o onom malom Carolli.
Pirelli uzdahne. - On i tisuće drugih, a ipak ga ne možemo naći. Sigurno ima dobre suradnike, kod nekog se
sklonio. Lisa nabere nos. - Tko bi to rekao, obzirom na to što je učinio.
Mrko se osmjehne. - Mila moja, tko da shvati Ijude, a posebice ove u Palermu. Grad je prava jazbina.
310
Njegov sin doveze se biciklom u blagovaonicu i zapišti: Vidiš, treba mi veći bicikl. A do Bo~ića ću još narasti.
Pirelli mu namigne i kvrcne po nosu. - Vidjet ćemo koliko ćeš porasti u tri tjedna. Ali ništa ne obećavam.
Vidio je Sofijino lice, čuo njezin glas: - Moja djeca, moja djeca... - Čvrsto zagrli sina.
Lisa dovikne da je kuhinja prastara, da nikad nije vidjela stariji plinski štednjak. Pirelli začuje kako je buknuo
plin. Otrči u kuhinju vidjeti da se Lisi nešto nije dogodilo. Ona se okrene prema njemu. U ruci je dtžala kutiju
šibica.
- Dobro si?
- Da, samo imam obrvu manje. Jesi li kuhao nešto na njemu otkad si ovdje?
- Ne.
- To sam i mislila. Nije vaino, snaći ću se.
Obujmi je i poljubi u obraz. - Znam da hoćeš. Žao mi je zbog praznika. Možda ćemo za Božić na skijanje.
Ostadoše zagrljeni. Lisa ga pogleda u oči. - Izgledaš umorno. Zašto ne prilegneš? A ja ću doći u sobu i još te
više izmoriti. - Pirelli se nasmije i olabavi kravatu.
Ali kad su stigli do starog željeznog kreveta, zazvoni telefon. On iskrivi lice.
- Ne javlj~j se, neka zvoni. - Lisa ga povuče prema krevetu, ali Pirelli podigne slušalicu.
Bio je to Ancora. Ispričava se, ali upecao je dobru ribicu, mafijaša, osudenog na doživotnu robiju, koji pozn~je
Luku Carollu i želi se nagoditi s policijom.
Pirelli uzdahne. - Ne možete li to obaviti bez mene?
- Naravno da mogu. Mislio sam da će vas zanimati. Momak se zove Tony Sidona, nekad je radio za Carollu.
Uhapsili su ga kao sudionika u umorstvu Lenny Cavataioa.
Lisa je IjubiIa Pirellija po vratu, raskopčavala mu košulju. - Vratit ću se, čekaj me - reče.
Čim je to izrekao, ona se ledimice baci na krevet raširenih ruku. - Da ne povjeruješ! Dodem za vikend, tek sam
dvije minute ovdje, a on odlazi!
311
Pirelli je poljubi, široko se osxnjehnuvši. - Ali vratit ću se. - Na vratima se okrene. - Volim te. Vidimo se
kasnije. Važi?
Tony Sidona pristane na razgovor tek kad su dogovorili da će vlada iznova razmotriti njegov slučaj. Tražio je
to na pismeno i u prisutnosti svog odvjetnika. Umoran, želeći se vratiti ženi, Pirelli pristane na sve.
- Dobro, da čujemo što imaš reći i to brzo.
- Nećete me prevariti? - uporno je zapitkivao Sidona. - Pristali smo ponovo razmotriti tvoj slučatj. Znaš što to
znači: uvjetna sloboda, i to uskoro. Poćni.
- I ništa od onoga što kažem nećete upotrijebiti protiv mene?
- Ne - zareii ljutito Pirelli. Ancora primijeti da je natuštio obrve. Zapita se što ga je toliko ozlovoljilo. Onda se
sjeti da je stigla Lisa.
Advokat mu da kratki znak glavom i Sidona otpočne: Dakle, Carolla je došao u Palermo sa mnom i još jednim.
R,adili smo za n~jega u New Yorku. Njegovog sina, ovog Luku kojeg tražite, nitko nije volio. Zajebant, lud sto
posto. Motao se po stanu, svima nam je smetao. Stalno nam je bio na putu.
Pirelli ponudi Sidonu cigaretama. On uzme jednu, ali je zatakne za uho. - Je li Carolla loše postupao sa svojim
sinom? - Šalite se. Dijelio mu je novac šakom i kapom, nikad
nije pitao na što troši. Kupio mu je porsche baš prije nego smo se vratili ovamo, vrijedan 250 tisuća dolara.
- Znate registarski broj?
Sidona odmahne glavom. - Carolla je pokušavao sve kako bi skinuo sina s vrata, tražio mu je nekakav posao.
Dečko nije bio n~jbistriji, izbacili bi ga iz svake škole.
Sidoni je trebalo pet minuta da se sjeti naziva škola. Naposljetku navede jednu koju se dalo provjeriti. Pirell~ju
je jedino nedost~jala novija fotografija Luke Carolle.
Sidona nastavi. - Zaposlio ga je u pizzeriji. Prava propas>~ Zatim je pokušao u nekoliko kockarnica kao držač
uloga. I to je zajebo. - Počeše se po glavi. - Jednom sam vidio da je Paul izmlatio Luku. Našao je kartonsku
kutiju punu oružja,
312
čitav arsenal. Carolla je popizdio jer se moglo saznati tko ih je kupio. Glupan ih je kupio u nekom dućanu,
bogtepitaj gdje. Morali smo ih baciti.
Pirelli ugasi cigaretu i pripali drugu. - Je li imao zubarske bušilice?
- Nemam pojma, ali Carolla ga je isprašio zbog tog arsenala. Mali zatim nabavi nož, kao kod nindže, onaj na
otvaranje. Kadgod ga pogledaš, a on ga otvara i zatvara. U rukavu si je napravio nekakav džepić. Mislio sam
da ne zna upotrijebiti nož. Više je izgledao poput cirkusanta. Otvarao ga, zatvarao, spuštao niz ruku u dlan,
Oštrica je bila poput britve. Prsti su mu bili oblijepljeni flasterima, toliko je imao posjekotina.
Siđona zamoli čašu vode. Uzme još jednu cigaretu od Pirell~ja i zatakne je za drugo uho. - Dakle, Carolla
mora iz New Yorka. FBI ga progoni, prisluškuju mu auto, stan. Nekoliko obitelji ga ganj~ju zbog neke love
koju je trebalo podijeliti i uložiti u neki posao, ali je to zajebo. Znači, navalili oni, pa navalio FBI da ga privede
na sud zbog ucjenjivanja i šverca drogom, pa onda još i neki novi tipovi po imenu Liga protiv organiziranog
kriminala koji su mu za petama zbog r~jegovih poslova u Brooklynu. Kud god se okrene, u govnima je do vra-
ta. Mora otići, inkognito. Spremimo se ja i on~j drugi, idemo s njim, ali on vuče i klinca sa sobom. Ništa
nismo rekli. Klinac počne prodavati štosove, kao prava mu je uživancija bježanje iz države u državu, kao da je
to neka od njegovih tetevizWskih serija u koje stalno bulji. Razmahao se kao da je iz serije »Miami Vice«. Ali
Pauli nasjeda, dopalo r.lu se kako mali za njega brine.
Pirelli ga upita: - Mislite li da je Luka volio oca?
- Da, mislim da jest. Kao da se stalno ~elio dokazati. Znate, od Paulia niste mogli čuti hvala ili odjebi. Kopile
jedno. Odemo u London, pa u Amsterdam, pa na Siciliju. Provalio se pakao, a mi upali pravo u njega. Lenny
Cavataio propjevao sve u šesnaest, prokazao Carollu zbog nekog mrtvaca kojeg je ovaj zatukao prije deset
godina. Ne mogu reči da se Carolla prepao, ali mu se nikako nije svidao taj Lenny i ~jegovo pričanje. Poludio
je, pjena mu je dolazila na usta kad je govorio što će mu sve učiniti, ali nije mogao nikamo. Potjernica
raspisana
313
za njim, nalozi za hapšenje leprš~ju oko njega poput konfeta. Stjeran poput zvijeri u planinsko selo.
Sidona se nagne i lupne Pirellija po ruci. - Kasnije sam saznao da je t~j leš imao nekakve veze s don Robertom
Lucianom. Znate tog tipa? Znate o kome govorim?
- Znam - reče Pirelli.
Sidona se zavali u stolac pa zalomi rukama. - Ne možete se z~jebavati sa starim vucima, shvaćate? Oni će
sto~jećima čekati da se osvete zbog neke uvrede. Luciano, a ne Lenny, htio je usositi Carollu. R,adilo se o
Donovom sinu, je li tako? I uvjeren sam, da Carolli nisu raznijeli glavu u sudnici, učinio bi to netko od
Lucianovih, je li tako?
Sidona otpije gutlj~j vode. Obriše usne nadlanicom. - Dakle, svesrdno su nam pomagale sve obitelji. Nudio je
milijune da pobjegne iz zemlje, spremao se u Brazil.
Pirelli mu upadne u riječ. - Je li imao karte za Brazil? Putovnice?
- Ne, čekali smo da stignu. U meduvremenu, svjedoci su se pomaljali iz svih rupa i Carolli je za petama c~jela
policija. Dakle, Carolla odluči da se Lennyja mora ušutkati pr~je nego što krene za Brazil. Mislio je da će tako
skinuti s vrata Luciana. Tada ja i on~j drugi siđemo pješice s planine, pa ćemo vlakom do Palerma. Kad ono,
Carolla s nama pošalje i malog, reče da bi nam mogao dobro doći, izgleda i govori poput Amerikanca. Živio
sam dvadeset godina u New Yorku, ali još se u govoru osjeti da sam Sicilijanac, shvaćate? Ali mali nema
naglasak, a ima i tu čudnu plavu kosu. Sam bog zna tko mu je bila m~jka, uopće nije sličio na Paula Carollu.
Pirelli pogleda na sat i da znak Sidoni da nastavi.
- Tako, sad nam je još i Luka na brizi. Mali je nemoguć. Pitanja, pitanja... Isuse, taj nije prest~jao pričati.
Otkr~jemo da je Lenny sklonjen na, tobože, sigurno mjesto, neki hotel ili tako nešto, i da ga dan i noć čuvaju
dva stražara. Uglavnom, nema izglede da dodemo do njega. Jedan stražar u sobi, drugi ispred vrata, a treći na
recepciji.
Sidona pogleda u advokata. - Sigurno mi se neće ništa dogoditi?
Pirelli reče: - Dogovorili smo se, nastavite.
314
- Dakle, u hotel ne mogu. Bit ću sumnjiv čim me ugled~ju. I moj ortak takoder.
- T~j ortak, ima li on ime?
Sidona se zamisli na tren. - Ne znam kako se zove, shvaćate?
- Dobro, nastavi. Morao sam pokušati.
- Dakle, klinac ude u hotel poput nekog američkog nevinašceta. Student je, izn~jmljuje sobu na drugom katu s
balkonom. Popnemo se preko balkona. Sad samo moramo na drugi kat i kod Cavataioa smo. I opet je prokleti
klinac sve obavio. Izlazi iz lifta, mi smo iza njega. Zaustavljamo lift. Luka prilazi stražaru zveck~jući ključem
sobe, pita ga je li to peti kat. Moj ortak sreduje stražara, nogom razvali vrata. Jedan stražar na nas trojicu.
Tako se brzo predao, nije ni pokušao zaštititi Lennyja. Ispustio pucu čim je vidio da se ne šalimo, zacvilio da
ima dvoje djece i kunića - znate već tu pjesmu. Moj ortak pobrine se za stražara pa za Lennyja. Jedan metak,
evo ovdje... - Pokaže na desno uho, stiša glas. - Bio je mrtav, mogli smo lijepo izaći, ne? Ali evo ti Luke, skine
mu hlače. Kažem, koji ti je vrag? A on će na to: - Uzet ću mali dar za oca. - Odre~e mu je<ja. Ne šalim se,
onako, jednim zamahom tog jebenog no~a. - Zavrti glavom.
Pirelli ugasi cigaretu. - A zatim?
- Još nije bio zadovoljan. Morao je pokazati onome tko nade tijelo da nitko ne smije govoriti protiv njegovog
oca. ... Odsjekao je Cavataiou jezik. Krv na sve strane. Ja i moj oriak hoćemo van što prije, ali on ni makac,
kao da je poludio. Te njegove oči, postanu prozirne, kao u manijaka. Mi se okrenemo i iziđemo iz sobe,
ostavimo ga. Nismo odmakli daleko, samo do lifta, kad naletimo na smjenu. Uhvatili su me u drugoj ulici.
Sjedim u patrolnim kolima kad ugledam Luku. Ima na sebi čistu odjeću, možda Lennyjevu, ne znam. Stoji na
pločniku ispred hotela medu okupljenim ljudima kao da je slučaini prolaznik.
- Je li vam se poslije javJjao?
- Ne. Čuo sam da su za tri dana uhapsili Carollu, ali sin nije bio s njim. Mislite da mi je žao? Da nije bilo
njega, ne bih sad trunuo u ovoj rupi.
315
- Znači, bili ste u zatvoru kad su doveli Carollu?
- Da, tako je. R,azbjesnio se zbog Cavataiovog svjedočenja, ali trebali ste vicijeti kako je poludio kad je čuo da
će ga Luciano zamijeniti na klupi za svjedoke.
- Je li Carolla naredio da se pobije obitelj Luciano? Sidona iskrivi lice. - Gledajte, Carolla se probio u ~ivotu,
imao brdo veza, ali nije bio toliko važan. Pobio ih je Bog.
- Po vašem mišljenju, čije je to djelo?
Sidona se uzvrpolji i sjedne na ruke. - Ne znam... - Ubijeno je dvoje djece, zbrisana cijela obitelj.
- Gled~jte, dogovorili smo se da vam ispričam što znam o Luki Carolli, samo to, ništa više.
Pirelli zašuti i zagleda se u ogu~jeni vrh svoje cipele. Sidona se vrpoljio od nelagode, pogledavao čas advokata,
čas Pirellija. - Ne znam imena, ali da je don Roberto stigao do klupe
za svjedoke, to bi razbilo cijeli sistem, shvaćate? Bio je star, cijenjen, moćan. Mislim da su i oni iz Amerike u
tome imali svoje prste. Nikome nije odgovaralo da on propjeva, suviše je znao. Suviše ljudi bi nastradalo, pa je
on poslužio kao upozorenje drugima.
- Koja je američka obitelj u tome mogla imati udjela? - Ne znam, dovraga. Kunem se m~jkom da ne znam. - Je
li moguće da je Luka Carolla poznavao te iz Amerike?
Je li možda on sudjelovao u tome?
Sidona prode rukom kroz kosu. - Upoznao je mnoge obitelji dok je bio u Americi, sigurno je imao veze. Bio je
Carollin sin.
Pirelli se nagne i čvrsto stisne Sidonu za koljeno. Tiho šapne, nečujno gotovo i za Ancoru i advokata.
- Jedno ime, recite mi jedno ime. Netko tko bi mogao znati nešto o umorstvima Lucianovih.
Sidona se uplašio, osjećalo se to u zraku. Nagne se kao da će progovoriti, ali se opet nasloni. Pirelli je sve
čvršće stezao ko~jeno i naginjao se bliže. Sidona obliže usne i naposljetku se prigne Pirell~ju i šapne: -
Michele Barzini možda zna.
Pirelli se osmjehne, pogladi Sidonu po kouenu, namigne mu. Nije nikad čuo za tog Barzinija, ali će saznati.
Pripali cigaretu pa predlo~i Sidoni da krenu od početka.
316
Ancora uzdahne i pogleda na sat. Izgledalo je kao da Pirelli ' ne kani brzo okončati taj razgovor.
Pirelli je završio razgovor u tri ujutro. Ne ode kući, već u centralu. Pošalje fax u Ameriku da provjere sve škole
čijih se imena Sidona sjetio. Nekoliko puta ponovi da im hitno treba novija fotografija kao i podaci o Michele
Barziniju.
Ancora zijevne deseti put. - Komesare, mo~emo li zaključiti posao za ovu noć? Ne znam kako se vi osjećate,
ali ja spadam s nogu od umora.
Pirelli zagrli Ancoru. Krenuše tako prema parkiralištu. Znaš, imamo dovoljno dokaza da ga spremimo u zatvor
do smrti.
Ancora otvori vrata automobila. - N~jgore je što će, kad ga nademo, advokati tvrditi da je neuračunljiv. I onda,
gdje je tu pravda s obzirom na sve što je učinio? Nekad je bilo bo~je; objesili bi ga i raščetvorili. Ovom tipu to
bih osobno učinio.
Pirelli zalupi vrata Ancorinog automobila. - Da, ali n~jprije ga moraš naći.
Ancora upali motor i spusti prozor. - Podi kući. Vidimo se ujutro. Važi?
Pirelli ode do svog automobila. Bio je umoran. Možda je zbog toga bio tako utučen.
Odveze se s parkiralista, izide na trg. Radnici su već podizali golemu božićnu jelku. Božić? Začuje njezin
nježan, preklinjući glas: - Moja djeca... moja djeca...
317
18.
Luka i Teresa čekali su da stignu članovi obitelji Corleone. Luka je ponio dalekozor nadajući se prepoznati
neke od njih izdaleka.
Udovice Luciano trebale su se sastati sa savjetnicima don Luciana Leggia, po zlu poznatog capo di tutti capi,
čovjeka od kojeg je strepila cijela Sicilija. Leggio je zauzeo najvažniji položaj u obitelji Corleone ubijanjem i
krvoprolićem koje će se na Siciliji vječno pamtiti. Do dvadeset treće godine popunio je nebrojenim kosturima
svoje privatno groblje na pustopoljinama Rocce Busambre.
Pod njegovim nadzorom gradske vlasti Palerma izdale su u razdoblju od četiri godine više od četiri stotine
gradevinskih dozvola. Od pet dozvola, četiri bi dobili oni koji su služili poput paravana Corleoneovima: zidar,
prodavač ugljena, radnik i čuvar gradilišta. Ti bi ljudi, odreda nepismeni, mogli graditi što i gdje im se
prohtije, a sve to u ime »neimenovane strane«, to jest Corleoneovih.
A sad, kad don Roberto Luciano nije više bio medu živima, vjerovali su da im ništa ne može st~jati na putu.
Točno u dva sata crni mercedes-benz, a zatim i jedan jaguar, skrenuli su na kolni prilaz vile Rivera. Teresa
po~uri k vratima i dovikne ženama da im pristižu posjetioci.
Luka je pomno promatrao ljude u automobilima. - Došao vam je jedan od consigliera. Ne znam tko je drugi.
Dva tjelohranitelja. Aha, nose... O, da, taj je dobar! Im~ju novi dvadeset dva. Jedan ga drži zadjenutog za
pojas. Pravo oružje ubojica. S prigušivačem je gotovo nečujan
318
Teresa je već bila na rubu živaca. - Tko je taj consigliere? Znaš li ga?
- Vi niste toliko važne da bi vam došli oni glavni, pa čak ni Leggiov zamjenik. Consigliere je savjetnik, nešto
poput advokata, nadgleda sve ugovore.
- Može li mu se vjerovati?
- Da, njega su poslali samo da se dogovori. Zove se Carmine. Ne -znam mu prezime. Uvijek idu s naoružanim
tjelohraniteljima. Rocco je u jaguaru, sam. Popet ću se na krov da vidim imaju li nekog tko ide pješice. Sidite u
prizemlje i doček~jte ih.
Teresa se tresla od straha. Kao što ih je Luka upozorio, žene su zagazile u zmijsko leglo, opasnije nego što su
mogle i zamisliti.
Automobili su se zaustavili ispred vile. Ljudi u mercedesu ostadoše na mjestima dok Rocco ne izide i otvori im
vrata. Consigliere i njegov pratilac doimali su se poput uglednih bankara, sjedokosi, u tamnim odijelima i
kravatama i sr~ježno bijelim košuljama.
Luka otvori prozor spavaonice iznad trijema i potrbuške spuzne do ruba krova.
- Da ostanem kod automobila? - upita s nevjericom glas ispod njega.
Luka poviri. Rocco se baš okrenuo, podbočivši rukama bokove. - Da ostanem kod automobila? Ja?
- Da, ti.
- Koliko dugo da čekam? Imam posla. Sklapa se ugovor o prodaji nekretnina. Za poslugu u automobilima neka
se pobrine netko drugi.
Nitko na ovo ne odgovori. Njih četvorica izgubiše se ispod trijema. Rocco se zagleda za njima, lica zategnutog
od bijesa. Vikne: - Ne mogu dugo čekati. Ne želim izgubiti taj posao.
Luka začuje zvuk zvona. Povuče se bojeći se da ga Rocco ne opazi.
319
Adina uvede posjetioce u blagovaonicu. Dva tjelohranitelja su ostala u predvorju. Zauzeli su pozu stražara,
ruku prekri~enih na prsima. Adina ode do radne sobe i pokuca.
- Gospodo, vaši gosti su stigli.
Adina se pognute glave vrati u kuhinju. Od straha se nije usudivala ni pogledati prema tjelohraniteljima.
Predvodene Graziellom, žene su ušle u blagovaonicu jedna za drugom. Graziella zauzme muževo mjesto na
čelu stola. Jedino je ona nosila veo; ostale su, ukrašene nakitom i elegantno odjevene stale jedna do druge
pokr~j Grazielle kako bi pozdravile posjetioce. Grazielline ruke drhtale su dok se očajnički nastojala prisjetiti
svih naputaka. Teresa joj glavom da znak da počne.
- Dopustite mi da vam predstavim svoje kćeri. Sofia Luciano, Constantinova udovica i m~jka Nunzia i Carla.
Teresa Luciano, Filippova udovica. Njezina kćer Rosa, koja je izgubila Emilia Luciana, svog zaručnika. Ja sam
udovi,ca don Roberta Luciana, Graziella Rosanna di Carlo Luciano.
Ona neočekivano nastavi. - Gao mi je što nije došao don Camilla. Zacijelo je bolestan. Molim vas, recite mu da
nam je žao zbog toga. A vi ste?
Teresa je bila zadivljena. Graziella je bila veličanstvena. Kad su se ona dvojica predstavila, pružila im je ruku
za poljubac. Zatim ih Teresa razmjesti oko stola i preuzme vodenje sastanka. Govorila je smjerno, malo
pognute glave.
- Gospodo, hvala vam što ste došli. Geljela bih reći u ime svih nas koliko cijenimo vrlo povoljnu ponudu don
Camilla. Ispraznit ćemo vilu do kraja mjeseca i nadam se da ta dodatna tri tjedna neće predstavljati problem za
don Camilla. Ne možemo prije otići, jer se stan kojeg smo kupile ovdje, u Palermu, ureduje. Corleoneovima
želimo sve n~jbolje i sretan život ovdje u vili Rivera.
- Grazie, gospodo, grazie...
Luka se upravo želio uspeti natrag u kuću kad zazvoni telefon u Roccovom automobilu. Luka se polako vrati i
osluhne.
Rocco zaštekće naputke u telefon rekavši da će doći čim uzmogne. Zatim odšeta do ograde kuhinjskog vrta,
osvrne se
320
r
pa se vrati automobilu. Ude u nj, upali motor i natraške krene jaguarom prema puteljku koji je vodio stražnjem
dijelu kuće.
Luka se vrati u kuću i brzo side do odmorišta na prvom katu. Zastane ugledavši onu dvojicu tjelohranitelja u
predvorju. Nije mogao neopažen proći pokraj njih pa se istim putem vrati na gornji kat, u Teresinu sobu iz koje
su se vidjele garaže. Rocco je baš izlazio iz automobila. Luka nije znao što učiniti. Ude li Rocco u garažu,
vidjet će goleme kutije i prtljagu u automobilima, sve spremno za polazak. A udovice se upravo u tom trenutku
pretvar~ju da će ostati u vili još tri tjedna.
Teresa se osmjehne dok je pružala dokumente o prodaji kuće. Muškarci kimnuše glavom, zatim se osmjehnuše,
pretpostavljajući da ona pristaje na prodaju cjelokupne imovine Lucianovih. Lica su~ im splasnula kad im je
Teresa rekla: Koristimo ovu priliku da vam kažemo da ne prihvaćamo ponudu našeg dragog prijatelja don
Camilla u vezi s prodajom tvrtke. Našim advokatima prepustit ćemo novčanu stranu prod~je vile i svega u njoj.
Tako su dobro obavljali t~j posao u ovom tragičnom razdoblju. Želite li razgovarati s njima, oni čekaju vaše
naloge.
- Gospodo, jeste li vi razumjeli don Camillovu ponudu? - Naravno - odgovori Teresa. - Gospodin Rocco bio je
vrlo jasan. AIi porazgovaravši s advokatima te don Scarpattiom i don Goyom, čije obitelji upravljaju sjevernim
dokovima, a koji se silno zanim~ju za naš dio dokova, don Emilio Dario i don Bartolli uvjerili su nas da su i
oni to spremni kupiti, tako da će se te četiri obitelji vjerojatno udružiti. Time bi svaka obitelj osigurala pristup
na naše dokove i trenutačno usidrene trgovačke brodove. Naravno, pristale bismo u tom paketu prodati i naše
hladnjače i skladišta. Budući da tvornice privremeno nisu u proizvodnom stanju, i one bi bile vr~jedan
skladišni prostor. A što se tiče vinograda i maslinika, oni su sad žalosno uništeni sušom i nemarom, no,
uvjerav~ju nas, da bi za dvije godine mogli ponovo donositi urod.
- Po miš~jenju naših advokata, - nastavi ona - ugovor za prodaju kuće ne obuhvaća i tu imovinu. Shvatite da
smo mi tek četiri ~ene koje ne zanim~ju zamršeni poslovi i koje su
321
sve jednostavno prepustile advokatima. U svjetlu ponuda koje su nam stigle iz Amerike poslije vaše, shvatit
ćete našu zbunjenost i prihvatiti naše isprike za ovo odgadanje. Dok nam naši pravni zastupnici ne kažu da
prihvatimo ponudu don Camilla, sa žaljenjem zasad odbijamo potpisati ikakve dokumente. Još jednom vam
zahvaljujemo i molim vas da prenesete naše najljepše ~elje don Camillu. Nadamo se da će nas posjetiti prqe
našeg odlaska. Budete li željeli još jednom razgovarati o ovome, bit ćemo ovdje. Takoder bih se željela
zahvaliti vašem suradniku Giuseppeu Rocci koji je bio ljubazan i uputio nas da se obratimo drugim obiteljima.
Već sam rekla da ovisimo o savjetima drugih Ijudi jer same nemamo poslovnog iskustva, tako da cijenimo
ukazanu pomoć i ljubaznost.
Teresa se odmakne od stola i pruži ruku da pomogne Grazielli. Dvojica muškaraca su brzo ustala kad su žene
krenule iz prostorije, izišavši kao što su i ušle - zajedno.
Rocco rukama zakloni lice i zaviri kroz prozor rolls-roycea. Zbuni se. Progura se pokraj sanduka i pride
prtijažniku, otvori ga i pogleda kovčege. Pročita jednu od naljepnica. Ostavivši otvoren prtl,jažnik, ode u dno
garaže i nagne se nad jedan sanduk. Pročita uredno ispisane na~jepnice na kojima se jasno isticao datum.
Ponovo se progura pokraj sanduka podigavši pritom kaputić da se ne zakvači. Odjednom su se zatvorila teška
automatska vrata garaže.
- Hej, što je sad to? Što se dogada?
Nije se uzbudivao. Nije ni pokušao potrčati nekoliko posljednjih metara do vrata koja su se zatvarala. Počeo se
otimati tek kad ga je prekrio težak, smrdljiv vuneni pokrivač. Nastojao se osloboditi i doseći revolver. Izgubi
ravnotežu, padne preko jednog sanduka i prevrne se postrance, oč~jnički nastojeći skinuti pokrivač s lica.
Prvi udarac dohvati ga postrance po glavi i ošamuti. Zatetura i uspije se osoviti i povući pokrivač s lica.
S~jedeći udarac zatutntji mu po glavi. Još pri svijesti, polako klone na koljena i z~ječi. Treći udarac, oštricom
lopate, gotovo mu odsiječe glavu.
322
Luka se zadihao. U glavi mu se zavrtjelo od napora. Bol u ramenu je bila neizdrživa; bojao se da mu se otvorila
tek zacijeljena rana. Odloži lopatu i nagne se nad Rocca. Znao je da je mrtav a da mu nije trebao opipati bilo.
Adina zatvori vrata za predstavnicima obitelji Corleone. Oni tek na tren zastadoše vidjevši da nema Roccovog
automobila, pa se žurno odvezoše. Rocco će morati mnogo toga objasniti kad se pojavi, a napose onaj prijedlog
da udovice proda<ju tvrtku drugim obiteljima.
Muškarci su šutjeli bez ikakvih znakova nervoze. Bio je to tek mali, rješiv problem. Prisilit će udovice da
pristanu na ponudu; više neće biti pregovora. Zapravo, nikad ih nije ni bilo, već je don Camilla bio uljudan i
želio iskazati poštovanje prema udovicama. Sad će se uvjeriti da im tuje bilo pametno zloupotrebljavati to
poštovanje.
Udovice su uskoro poslije toga bile spremne za polazak i posljednji put su provjeravale prostorije. Adina je bila
na rubu plača. Jedva je shvaćala Teresine upute koje joj je ova iznova ponavljala. Izmedu jecaja, izmucala je
upute: treba otići advokatu i predati mu debelu bijelu omotnicu sa stola; ključeve kuće treba ostaviti u uredu
Giuseppea Rocca.
Teresa pritisne dugme za pokretanje vrata garaže, ali primijeti Roccov automobil. Ne obrati pozornost već
pričeka da se podignu vrata.
Zakorakne unutra i skameni se. Krik joj se dugo oblikovao u grlu tako da je Luka imao vremena priskočiti.
Rukom joj poklopi usta.
- Tišina, Teresa, tišina! Maknem li ruku, nećete vrištati? Ona potvrdi kimanjem glave što je jače mogla.
- Da? Maknut ću ruku.
Kad je to učinio, Teresa zacvili od straha. Pokuša se odmaknuti, ali je on čvrsto zgrabi za ruku. Ona zatuli,
ritne se, očajnički nastojeći iziči iz garaže. Luka je grubo odgurne u stranu i pritisne dugme da zatvori vrata.
Od straha su joj cvokotali zubi. On je snažno ošamari. Sluše<jte me, ne smijete vikati. Ne želim da se Grazielia
preplaši.
323
Teresa se ledima osloni o vrata garaže. - Bože moj, pustite me, molim vas, pustite me van.
Luka je bio sav krvav: po rukama, košulji, pa čak i cipelama i hlačama.
Teresa se zgadena okrene od pokrivenog tijela. Bilo joj je ~ mučno.
- Morao sam - objasni Luka. - Otvarao je kovčege. Znao' je da odlazimo. Ali oni ne zn~ju da je on ovdje.
Odvezli su se. , - Što, što ćete s njim? , Luka podigne prljavi stari pokrivač, isti ona<j kojeg je pre
bacio preko Roccove glave. - Zamotat ću ga u ovo. Brco, pomozite mi, donesite mi nekakvo uže ili špagu da
učvrstim kraj eve.
Leš je izgledao poput mumije, zavezan oko vrata i zglobova. - Stavite ga u prtljažnik njegovog automobila.
Kad vi odete, odvest ću ga negdje i ostaviti.
Luka naloži Teresi da otvori vrata i pomogne mu odnijeti tijelo u jaguar.
- Učinio sam što sam morao - uporno je ponavljao. Druge ne trebaju o tome ništa znati. Posebno Graziella. Da
je Rocco dojavio što je vidio ovdje, nikad ne biste pobjegle i možda će sve biti u n~jboljem redu.
- Kako to mislite?
- Neće pomisliti da je to djelo grupice žena, zar ne? Teresina glava zakima iako joj je tijelo bilo skamenjeno od
straha.
- Idite u kuću - tiho reče Luka.
Teresa krene natraške, ne skid~jući oči s Luke. Promuca: - Što, što ćete s njim?
- Pobrinut ću se ja za sve. A sad, brzo natrag u kuću. Teresa se odjednom okrene i potrči prema niskom zidiću.
Zgrbi leda, presavine se i počne povraćati.
Luka krene preme njoj. Teresa molećivo podigne ruke. -_ Ne, molim vas, nemojte... HIonite me se, molim vas.
Otrči u kuću i ne reče ništa o tome što se dogodilo. Poslije dva sata ode iz vile s Rosom, ne vidjevši Luku.
324
Kamioni obitelji Luciano utovarili su sve sanduke i to točno na vrijeme. Luka u vrtu spali odjeću, krvlju
umrljan pokrivač i lopatu. Grazielli se to ne učini čudnim budući da je trebalo spaliti mnogo papira, sva
privatna pisma i dokumente iz Donovog ureda i kutije s dokumentacijom od advokata.
U šest navečer vatra je još gorjela. Sofia je to gledala s prozora svoje sobe. Luka vjerojatno radi što treba, ali
one kasne; već su trebale otići. Izicte u vrt i zazove ga.
- Jeste li spremni za polazak, Johnny? Prošlo je šest sati. On je zamoli za još pola sata. Morao se riješiti
Roccovog tijela i sutomobila a da one ništa ne primijete. Sačeka dok su sjele u kuhinji popiti kavu. Bio je prljav
od vatre. Osmjehne se Grazielli.
- Dobro, samo da se istuširam i presvučem. Smijem li još jednom opljačkati ormare?
vGra~iella reče: - Uzmi što želiš, ionako to ostavljamo ovdje. To vrijedi i za tebe, Adina. Čim odemo, dovedi
svoju obitelj, neka uzmu što žele.
Adina se slomi i z~jeca.
Luka se uspne kroz stražnji prozor, sklizne niz oluk i potrči k Roccovom automobilu. Zaškripaše gume i on
opsuje, nad~jući se da žene nisu ništa čule. Odveze se niz kolni prilaz tiho, ugašenih svjetala.
Nije mogao daleko jer se morao vratiti u vilu, pa se odveze pokrajnjim ulicama do javne garaže u predgradu
Palerma. Baci kartu i ostavi automobil na petom katu. Upravo je izlazio iz sutomobila kad zazvoni telefon.
Isprva se prepadne, ali se zatim nasmiješi i podigne slušalicu.
Glas je isprva bio nerazumljiv zbog betonske zgrade. Giuseppe, jesi li to ti?
- Si.
- Pa gdje si dovraga? Halo? Ne znam zašto upotrebljavaš taj tip telefona, nikad te se ne čuje dobro. Rekao sam
ti da si kupiš ovakav kakvog ja imam. Rocco? Čuješ li me?
- Si... Moram iz grada na nekoliko dana. - Zezaš me?
Luka se nasmije, pa zapjevucka: - Zezam te.
Glas zamukne. A zatim reče: - Tko je to, dovraga?
325
- Reci svima da ostave udovice Luciano na miru. Pod zaštitom su, shvaćaš? Rocco je mrtav.
Luka jedva što je strgnuo sa sebe odjeću, porazbacavši je po cijeloj sobi, i ušao u tuš kabinu, kad Sofia zakuca
na vratima. On zatvori tuš.
Sofia ude u kupaonicu ne sačekavši. - Znate li koliko je sati? Ne krenemo li odmah, zakasnit ćemo na
posljedr~ji trajekt. Luka se omota velikim ručnikom. - Žao mi je, obući ću se.
- Što ste radili toliko?
Luka slegne ramenima. - Treba mi dugo da se svučem i obučem, još me prilično boli rame.
Zavoj na rani bio je nov, ali je rana krvarila; mala krvava mrlja probila je zavoj.
Sofia podigne njegovu košulju. - Donijet ću vam drugu. Kad se vratila, Luka je već navukao hlače. Ona mu
pruži košulju. Luka ugura desnu ruku u rukav i pritom se ledima okrene Sofiji. Ona ustukne.
- Bože, vaša leda! Nisam dosad primijetila ožiljke. Luka ode u kupaonicu zakopčav~jući košulju. - Kao mali
pao sam u kombajn. Strpite se još dvije minute, pa silazim.
Sofia je već krenula iz sobe. - Dovest ću suto ispred ulaza.
Graziella je sjedjela naprijed do vozača. Sofia je nestrpljivo čekala polazak. Naposljetku se pojavi Luka, poljubi
i zagrli Adinu i obeća joj da će paziti na Graziellu.
Sofia se obrecne: - Ulazite u auto. - Da ja vozim?
- Ne, ja ću. Vi možete preuzeti kasnije. Rame je u redu? Graziella se ponudi voziti, ali Sofia brzo uskoči u
automobil. - Ne, Mama, nema potrebe.
Adina je gužvala rupčić natop~jen suzama. Ostavili su joj dovoljno novca. Vratit će se u Mondello da u miru
proživi starost. Ali što će biti s njezinom voljenom gospodaricom?
- Arriuederciiiii, gospodo Graziella, arriUederciiiil Graziella se okrene i lagano joj mahne. - Zbogom, Adina.
326
Sofia okrene automobil i polako krene niz prilaz. Adina je divlje mahala rukama. - Pišite mi, pazite se... Bog
vas blagoslovio...
Luka je sjedio otraga. Okrene se, stavi prste na usne i pošalje Adini poljubac. Nije joj vidio Iice, nije čuo njezin
plač kad sutomobil zamakne kroz vrata.
Adina je posljednji put vidjela Michaela Luciana živog onog dana kad ga je Don odvezao natrag u njegovo
planinsko sklonište. Kako je mercedes odlazio niz put, Michael se okrenuo, podigao prste do usana i poslao
majci poljubac. Adina je to vidjela. A sad, dvadeset godina kasnije, mladić s licem andela, mladić toliko nalik
Michaelu kao da je njegov duh, učinio je to isto, poslao isti oproštajni poljubac. Adinu zazebe oko srca. Bio je
to nedvojbeno loš znak.
Dva tjedna do Božića, a još nema traga Luki Carolli. Novinski naslovi sad su glasili: JOŠ NA SLOBODI, ali
mnoge novine nisu objavljivale članke o tome na naslovnoj stranici. Bilo je vrijeme slavlja, a izbio je i skandal
u koji su bile upetljane dvije istaknute društvene ličnosti.
Komesar Joseph Pirelli sad je imao fotografiju koju su mu poslali iz Amerike, snimljenu u pos~jednjoj školi za
koju se znalo da je Luka pohadao. Tada je imao petnaest godina. Uz fotografiju bio je priložen i popis njegovih
poznatih suradnika, njegova obrazovna postignuća i kratka poruka direktora škole. Bio je loš učenik,
ispodprosječnih ocjena, a često n~je prisustvovao nastavi. Bio je osamljenik, promjenljivih raspoloženja i sklon
Ijutnji zbog čega je bio isključen iz nekoliko razreda. Poslije zimskih praznika nije se vratio u školu. Po
mišljerlju obrazovnih stručnjaka, imao je loš utjec~j i bio mu je potreban psihijatrijski tretman.
Pirelli u svom uredu sazove sastanak svih koji su radili na tom sluč~ju. Stane ispred zloglasnog »zida smrti«
na kojem su bile pričvršćene fotografije mnogobrojnih Lukinih žrtava. Pokazavši na fotografije, Pirelli polako
otpočne. - Siguran sam, stavio bih svoju karijeru na to, da je jedna osoba odgovorna za sva ova umorstva. Moj
problem nije to dokazati, već
327
prokletnika naći. Znate što smu sve poduzeli, a sve uzalud. Nademo li Luku Carollu, istrazi je kraj.
Pirelli okrajkom cigarete pripali drugu. Tihim, umornim glasom ponovi što mu je rekla gospoda Brunelli. To,
kao i razgovori s policijskim psihijatrom, uvjerili su ga da tragaju za psihopatom kojemu je svejedno je li žrtvi
devet ili devedeset godina. Neprestano je pokazivao slike djece.
Duboko uvlačeći dim i ispuštajući ga kroz nos, pogleda od jednog do drugog. - Prokleto je bistar, a mislim da
radi sam. Njegov potpis jest označavanje metaka. Vidite dokaze koje smo dosad prikupili, ali mi nije jasno
zašto to radi? Zbog novca? Mržnje? lli jednostavno zbog krvi? Ne znam. Čak ne znam je li ga un~jmila jedna
od obitelji. Siguran sam da je ubio svog ~ poočima, Paula Carollu, odjeven u redovnika, znači da je vješt ' u
prerušavanju. Dosad je možda već promijenio više lažnih imena.
Pirelli zastane, uvlačeći dim. - Razgovarao sam s jednim dobro obaviještenim mafijašem koji pozn~je obitelji.
Nije ielio reći jesu li oni s vrha Organizacije naručili umorstva Lucianovih. Ali saznao sam jedno ime koje je
on nekako u to upleo: Michele Barzini, velika fora iz New Yorka, koji služi kao pregovarač izmedu obitelji.
Zasad nismo pronašli vezu izmedu Barzinija i Luke Carolle. Pritisnuo sam svog doušnika da mi kaže smatra li
on da je Carolla pobio Lucianove po nalogu onih iz New Yorka, rekao je da sumnja. Ali ako je Luka Carolla
odrastao uz starog Carollu, zacijelo poznaje mnoge mafijaše. Možda je negdje usput našao drugog gospodara.
To je sve. Hvala što ste došli.
Pirelli je upravo ispraznio svoju pretrpanu pepeljaru u koš kad zazvoni telefon. Lice mu zasja. Široko se
osmjehne i okrene Ancori. - Konačno. Služba osiguranja s rimskog aerodroma uhapsila je nekog momka. Ima
kartu na ime Moreno, Johnny Moreno.
Avion u kojem su se nalazile Teresa i Rosa već je uzletio. Nisu ni vidjele kad su uhapsili mladog studenta.
Stražari su ga odveli iz čekaonice i zadržali u aerodromskoj carini do dolaska komesara Josepha Pirellija.
328
Dvije preostale karte za prvu klasu, Graziellinu i Sofijinu, poklonile su dvjema autostopisticama, koje nisu
mogle povjerovati takvoj sreći. Zamijenile su ih za karte za Los Angeles.
Sofia, Graziella i Luka sretno stigoše u Rim i smjestiše se u Sofijinom stanu.
Pirelliju je bio dovoljan jedan pogled da shvati da privedeni student nije Luka Carolla, nije Johnny Moreno.
Izide iz sobe zalupivši vratima. Mladić se, prestravljen, slomi i zaplače. Pirelli nogom udari u zid i probije ga.
Strašan napad kašlja prisili ga da sjedne. Kašljao je i pljuckao u rupčić.
U Rimu se Graziella spremala na spavanje. Luka je spavao u dječjoj sobi. Idući u sobu, prode pokr~j
Grazielline sobe. Zastane i zagleda se kako češlja kosu. Duge pletenice, obično smotane u pundžu, sad su bile
raspuštene. Graziella odloži srebrnu četku na toaletni stolić i uzme istrošenu crnu Bibliju. Nije ga primijetila i
on nečujno produži. Kad se umio i oprao zube, u Graziellinoj sobi više nije bilo svjetla, iako su vrata još bila
odškrinuta.
Sofia poskoči. Nije čula kad je Luka ušao u kuhinju. Nisam mogla zaspati. Želite li nešto popiti? - upita ga
ona.
Luka odmahne glavom i sjedne nasuprot Sofiji. Na stolu je st~jala čaša viskija i mala bočica tableta. On se
sagne da pročita što piše na naljepnici, ali ona dohvati bočicu i spusti je u džep.
- Hoće li vas smetati ako ostanem s vama? - upita je Luka.
Sofia zatrese glavom i malo slegne ramenima. Pepeljara je bila ispunjena do pola popušenim cigaretama. Luka
je promatrao kako Sofia uzima pepeljaru i prazni je u kantu za smeće.
- Rosa mi je ispričala da vam dizajner zad~je mnoge nevolje, je li tako?
Ona uzdahne i ispere pepeljaru u sudoperu. Njezina raspuštena kosa je, poput Grazielline, dosezala zamalo do
struka.
329
Bila je tamna i svilenkasta. Luka je poželi dodirnuti, ali se ne pomakne. Sofia obriše pepeljaru papirnatim
ubrusom i vrati je na stol.
- Možda ću sad moći zaspati. - Niste popili piće do kraja.
Sofia pogleda čašu, podigne je i ispije, pa je odnese u su- j doper. Dok je ispirala čašu vodom, njega zadiviše
njezini dugi, i fini prsti i gotovo bijeli nokti.
Pažljivo obriše čašu i podigne ruku da je spremi u ormarić. Satenski ogrtač se rastvori i pokaže se bedro. Luka
shvati da I je ispod ogrtača naga. Kako se okrenula prema njemu, malčice se rastvori gornji dio ogrtača i on
ugleda liniju izmedu grudiju. ,
- Što vam je Rosa rekla o Ninu? - zapita Sofia. Omatala ' je svoju dugu kosu oko prstiju. , - Nešto malo, samo
da vas je, kako je ona rekla »odrao«.
- Noge su mu drhtale. Ukruti stražnjicu osjetivši kako se mu se diže. Spusti ruke u krilo ispod stola. Cijelo
tijelo mu je prožimala vrućica; znao je da mu obraze zahvaća rumenilo.
- Pa, moglo bi se tako reći. Vjerojatno sam sama kriva. Bila sam budala. Suprug me upozorio da mu ne
vjerujem. Luka promijeni položaj na tvrdoj stolici. - Želite li,
rukama pritisne svoj ukrućeni penis - želite li mi o tome pričati?
Sofia se ugrize za donju usnu i nesvjesno rukama prijede po satenskom ogrtaču, liniji grudi i zategne pojas. Od
viskija i valiuma bila je pomalo ošamućena, ali i opuštena. - Ne sad. Mislim da ću na spavanje. Ugasite svjetlo,
molim vas. Mislim da su sve brave zaključane, ali provjerite,
Ode iz kuhinje. Luka svrši i ovlaži pid~amu. Uzdahne od olakšanja, tiho jekne od užitka. Zatim požuri u sobu
da se očisti, ali ne zaboravi n~jprije ugasiti svjetlo.
U tami dječje sobe žurno je svlačio donji dio pid~ame, afi , se spotakne i padne baš na bolno rame. Iskrivi lice
od bola i nogom odgurne pidžamu, ljut na svoju nespretnost. Zatim skine gornji dio pidžame i provjeri ranu.
Odlijepi mali flaster kojim je zavoj bio pričvršćen. Bio je čist i on ga baci u koš.
330
Luka prespava doručak i nade Graziellu samu za stolom. Htjede zapitati za Sofiju, ali upravo u tom trenu ona
ude, potpuno odjevena. Luka se zabavi ulijevanjem kave da ona ne primijeti da se zacrvenio.
Osjeti miris njezinog parfema, blag, suh miris. Upita je li već popila kavu.
- Da. - Sofia se sagne i poljubi Graziellu. Njezina sj~jna, zategnuta kosa davala joj je strog izgled. Na sebi je
imala elegantan tamnosivi kostim i čarape. Bijela svilena košulja je bila otkopčana na vratu. Kad se prignula
Grazielli, on ugleda maleni dio njezinog bijelog čipkastog grudnjaka.
- Gospodine Moreno, pripazite na Mamu, molim vas. Vraćam se za nekoliko sati. Jeste li dobro spavali?
Luka potvrdi kimanjem glave.
Sofia ode u predvorje i počne slagati dokumente u aktovku od crne kože. Luka ustane od stola i pode za njom.
Zatvorivši torbu, iz ladice uzme jednu bočicu i odvrne poklopac.
- Da vas povezem?
Trgnuvši se, Sofia se okrene. U preplašenim, razrogačenim očima zrcalila se krivnja. Tri sićušne žute tablete
skotrljaše se na pod. Luka odmah klekne i počne ih kupiti. ftuka mu je bila blizu njezinih uskih zglobova, finih
kožnih cipela. Poželi je dodirnuti. Ustavši, nade se blizu nje, dovoljno da osjeti njezinu toplinu i miris finog
parfema.
- Boli me glava - reče Sofia s osjeć~jem krivnje. Njezina zbunjenost ulije mu sigurnost.
- Dovest ću auto ispred ulaza.
Požuri u sobu prije nego što se uspjela usprotiviii. Brzo se očeš)ja, promijeni košulju i odjene jedno od odijela
iz vile Rivera, jedno od Filippovih. Prolazeći predvorjem zgrade, ugleda otvorena vrata portirnice i sivu
službenu kapu na stolu. Uzme je.
Sofia se pretvarala da ne zamjećuje njegov trud. Ne osmjehne se kad se on okrene prema njoj i podigne kapu u
znak pozdrava.
Kapa je bila suviše velika, ali je on skine i nagura papirnate maramice u nutarnji obrub, pa je opet isproba.
331
- Možemo li krenuti? Ne volim dugo ostavljati Mamu sa
mu.
Sofia se pomakne u jedan kut automobila. Zatvori oči, prebaci nogu preko noge. Luka malčice nagne zrcalo
nadajući se da će Sofia malo raširiti noge. Lakat je oslonila na naslon za ruku, a dlanom pokrila čelo. Veći dio
puta ostala je u tom položaju. Kadšto bi spustila ruku da mu kaže gdje da vozi.
Sofia se zadrži u advokatskoj kancelariji više od tričevrt sata. Kad se vratila, bila je još neraspoloženija.
- Moram u Milano. Nino Fabio onc[je radi. Možete me ili odvesti ondje, ili se vratiti Mami, a ja ću nešto drugo
organizirati.
- Ne, ja ću vas odvesti.
Sofia podigne telefonsku slušalicu i nazove Graziellu da joj kaže da mora izbivati dulje nego što je
namjeravala. Graziella je uvjeri da ne treba brinuti zbog nje. Sama će si otići kupiti nešto hrane.
Luka izide iz grada i krene autoputom. Gledao je kako Sofia otvara mali bar u stražnjem dijelu automobila.
Popije votku i jedan od »aspirina«. Tada primijeti da je on promatra.
- Prestanite me gledati. Nervirate me. Nemojte misliti da ja to ne vidim. Ako me mislite špijunirati, nemojte se
truditi. Možete reći Teresi da uzimam otprilike četiri valiuma dnevno, a ponekad i pokoju tabletu.
Pretpostavljam da je zbog toga ustr~jala da me vi pratite u Rim, zar ne?
Luka zaustavi automobil i pruži ruku preko naslona sjedala. - Nije baš tako. Brinem za vas i Graziellu dok ne
stignemo u New York.
Sofia se pakosno nasmije. - E, pa sad se zaista osjećam sigurno. Molim vas, krenite. Ne želim zakasniti.
Nisu progovorili ni riječi ostatak puta. Sofia otvori aktovku i počne čitati dokumente. Zatim uzdahne, zavali se
u sjedalo sklopljenih očiju.
Stigavši u Milano, ona naloži Luki da krene sporednim ulicama do nekadšnjih skladišta, odnedavno
pretvorenih u luksuzne stanove i nekoliko ureda. Zaustavili su se ispred visoke, svježe oličene zgrade.
332
Sofia naloži Luki da parkira i čeka. Nalazili su se u dvoa rištu, lancima ogradenom privatnom parkiralištu,
gdje su se
nekoć parkirali kamioni za prijevoz robe. Lanci su bili oličeni bijelom bojom, a prostor je bio ukrašen velikim
žardinjerama. Luka je gledao za Sofijom kako ulazi u zgradu. Počeka pola
sata, a zatim ude i on. Bilo je nešto više od jedan sat popodne. Luka na vratima pregleda nazive tvrtki pa ode
do dna kaH
menog hodnika i pozove staro teretno dizalo. Na trećem katu pritisne polugu i zaustavi ga. Zakorakne u golem,
b~jelo oličen prostor. Bilo je mnogo ulaznih vrata, ali se ni po čemu nije
; dalo zaključiti koja vode u radionicu Nina Fabia. Jedino su biljke u teglama bile znak da zgrada više ne služi
kao skladište. Prode kroz prostor~ju ispunjenu krojačkim lutkama začuvši
j žagor iza vrata na suprotnom kraju. Iza njih bila je recepcija: I, sjajan crni stol i nekoliko biljaka. Luka se
uvjeri da je pronašao ured »Nino Fabio« po kićenom znaku ispisanim zlatnim slovima.
S lijeve strane dopiralo je zujanje strojeva. Oni glasovi, sad izraženiji i jači, doveli su ga ondje gdje se prostor
dijelio na urede i salone, zidova u tonovima jarkožute boje i boje breskve. Sva vrata bila su staklena i na njima
su se kočili natpisi: ODJEL ZA DIZAJN, IZVOZNI ODJEL, IZLOŽBENI SALON. Luka zastane i začuje
Sofijin glas. Bila je u zadnjoj sobi. Na zatvorenim vratima stajalo je Ninovo ime.
Nino baci smotane crteže preko sobe. - Dopustim li da uzmeš moju kolekciju za 86/87, ugled će mi pasti na
nulu! Ti volančići i pamučni zgužvani materijali su otpisani! Mrzim te stare kreac~je. Odgovor je ne. Želiš li
otvoriti butik, u redu je, izvoli, nadi si drugog kreatora, ako uspiješ. Ali ov~j ovdje prisutni, dušo, neće biti taj.
- Nino, znaš da za to nemam potrebnog novca.
- Gled~j, žao mi je, ali imam i svog posla. Nisam nikad od tebe očekivao usluge. Naradio sam se poput psa za
tebe. Ovo što se dogodilo nema nikakve veze sa mnom. Ono što me sad jedino zanima jesam ja, moja
budućnost, moja prilika. Ti si dobila sve na tanjuru poput princeze, a sad idi, igr~j se na nekom drugom
mjestu. I upozoravam te, upotrijebiš li te stare
333
kreacije, tužit ću te, moja će te tvrtka tužiti. Skini mi se s vrata, Sofia, ne može ti to biti, a ieliš li moj savjet,
nemoj se ni truditi. Ionako nikad ne bi uspjela da nije bilo mene.
- Molim te, pusti ih samo nekoliko, da ponovo počnem. Moj advokat je sačinio vrlo pravedan ugovor, dobit ćeš
odredeni postotak.
- Sofia, molim te, rekli smo si sve što smo imali. Ljudi će se početi vraćati s ručka. Mislim da ne bi željela da
se ovo počne vući po svim tračerskim časopisima, a znaš da će se to dogoditi sazn~ju li novinari. Zidovi imaju
uši.
Sofia ugasi cigaretu. - Ništa nemam napismeno o prodaji strojeva odnijetih iz mojih radionica i skladišta koje
je služilo kao tvornica za izradu intimnog rublja. Možda nisi toga svjestan, ali ja sam vlasnica cijelog skladišta.
Gdje su moji strojevi, Nino?
On slegne ramenima. - Nemam pojma. Pos~jednji put sam bio ondje kad smo se vidjeli. Možda ih je uzeo
poslovoda, Silvi~ Ne znam. Ne mogu ti pomoći.
- Ah, tako. Neće te smetati ako malo pogledam tvoju ra~ dionicu? Tek toliko da vidim na kakvim strojevima
rade tvoji ljudi? Nadem li jedan, samo jedan iz moje tvrtke, Nino, ja ću tebe optužiti za kradu. Dobro?
- Pogled~j gc~je ti je volja, samo izvoli. Sofia, ja nemam tvoje strojeve. Nemam ništa tvoga, a ništa i ne želim,
kao što ne želim da obnoviš posao preko mojih leda. Upotrijebiš li neku moju kreaciju, samo jednu, i ja ću tebe
tužiti za kradu. Jesi li me razumjela?
Nino i Sofia su se iznenadeno okrenuli kad je ušao Luka. PriQe Sofiji i primi je za lakat.
- Vaš automobil, gospodo Luciano...
Sofia je šutjela dok su se spuštali dizalom. ftuke je priljubila uz tijelo. Lice joj je bilo nepomično. Luka podigne
željeznu prečku. Sofia se sagne i prode ispod ~je pa požuri prema sutomobilu.
Kad je Luka sjeo za uprav~jač, Sofia se, za~arena, oborila na njega.
- Kako me se usudujete tako prekidati? Kako se usudqjete tako upasti!
334
! - Malo je nedostajalo da se nisko spustite, trebali biste mi biti zahvalni. - U plavim očima vidio se bijes.
Nagne se preko sjedala i upre prstom u nju. - Vi ste jedna od Lucianovih. Vi i vaša majka ste netko i nešto,
čujete li me? Želite li da vam on&j pizdek potpiše dokumente, ima načina da ga se na to natjera. Ali nikad tako
da ga molite, nikad tako, ne vi. On vam nije potreban.
Sofia otvori torbicu i nestrpljivo prekopa po njoj. - A ni to vam nije potrebno.
- Brinite se vi za sebe! Ne trebate mi ni vi, ni itko drugi da mi kroji život, jeste li me čuli?
Ona pogleda pokraj Luke. Izraz lica joj se promijeni. Spusti se u sjedalu jer je, ni deset metara ispred
automobila, st~jao j čovjek koji je vodio onu ilegalnu radionicu. Silvio se zanio u ' razgovor s nekim niskim,
zalizanim čovjekom u krznenom ka
putu. ' - Nemojte krenuti. Vidite li onu dvojicu? Vidite li kamo
idu? Luka ih isprati pogledom. Udoše u jednu od zgrada u dvo
rištu, suviše blizu Ninovih radionica a da ne bi postojala veza. Sofia čvrsto stisne usne od bijesa. Nalo~i Luki
da se odveze do vrata na koja je ušao Silvio.
Izide, ne zn~jući što će zapravo učiniti. No tada iz iste zgrade izide Celeste Morvanno, djevojka koja je radila
kod nje. Bila je odjevena u plavu vunenu trudničku haljinu. Ugledavši Sofiju, zacrveni se od nelagode.
- Gospodo Luciano, što vi ovdje radite?
Sofia se nasmiješi. Luki se učini kao da se radi o razgovoru dviju prijateljica. Celeste se nagne i poljubi Sofiju
u oba obraza. Sofia ostane st~jati. Celeste krene prema zgradi Nina Fabia.
Ušavši u automobil, Sofia je drhtala. - Odvedite me odavde. Požurite.
- Sve u redu?
Poblijedjela je. Kad su izišli iz dvorišta, ona reče: - Zaustavite auto. Povratit ću,
Navrat nanos izide iz automobila, poleti k zidu. Sagne se i počne se nadimati i povraćati. Luka je st~jao pokr~j
nje, pa joj pruži svoj čisti rupčić.
335
- Oprostite, žao mi je... Pomozite mi da se vratim u auto, molim vas. - Nesigurno je hodala. Ulazeći u
automobil, udari glavom.
- Dobro vam je? - upita je opet. - Da. Zacijelo jezivo izgledam.
Luka joj pruži torbicu, pa sjedne za upravljač. U zrcalu je promatrao kako pažljivo nanosi šminku i ruž. Zatim
pripali cigaretu i uzdahnuvši mu naloži da neko vrijeme vozi naokolo otvorenih prozora da se nadiše svježeg
zraka.
- Znate li kako se osjećam? Iskorištenom. Iskoristili su me, a što je još i gore, Nino zna da ja ništa neću
poduzeti u vezi s tim.
- Zašto ne?
- A kako? Recite mi, mislite li da bih se sad mogla obratiti policiji? Radionica je bila neprijavljena. Zacijelo
nisu plaćali radnicama zakonom propisane nadnice, a da o porezima i ne govorimo.
- Taj posao vam je bio važan?
Sofia uzdahne i zagleda se kroz prozor. - Da, da... bio je važan.
- Željeli biste iznova ovdje započeti?
- Da, naravno. Zašto bih inače išla k njemu? Ali potrebne su mi njegove kreacije. Nemam novca da nadem
drugog kreatora i to dobrog. A u Milanu svi zn~ju što drugi rade; teško se probiti u modne krugove i biti
ozbiljno shvaćen.
- Ali ako ih je izradio dok je radio za vas, znači da pripadaju vama. Zar nisu dio tvrtke?
- Da... Više ni sama ne znam.
Osloni glavu na naslon sjedala i zatvori oči. Bila je toliko bespomoćna, ranjiva. Luku zaboli od želje da je
zagrli.
Joseph Pirelli prošeta po Via Brera i zastane ispred Scale. Te večeri avionom se vraćao u Palermo pa je ubijao
vrijeme do polaska. Razmišljao je bi li mogao stići na drugi dio opere. Pogleda na sat pa se predomisli.
Duboko se zamisli i zastane na rubu pločnika. Ugleda rollsroyce. Privlačio je veliku pozornost. Nije ih bilo
mnogo, a uske ulice bile su neprikladne za tako velik automobil.
336
Sofia ga primijeti i osmjehne mu se. Pirelli je lako održavao korak s automobilom; promet se odvijao užasno
sporo.
- Gospodo Luciano, dobar dan... Što ćete vi ovdje? - Poslom. Nekad sam ovdje imala butik.
- Imate li vremena za kavu?
- Ne, hvala. Moram se vratiti Grazielli.
Pirelli ne obrati pozornost na vozača u sivoj kapi. - Molim vas, vraćam se u Palermo avionom u sedam sati.
Samo na kavu.
Sofia pogleda na sat. - Ne...
- Na uglu blizu Piazze del Duomo je jedna dobra kavana. Promet se prorijedio te automobil počne ubrzavati.
- Bit ću ondje. Čekat ću vas. - Gledao je za sutomobilom koji se pomiješao medu druga vozila i naposljetku se
izgubio iz vida.
Sofia se prisjeti da od doručka nije ništa pojela. Reče Luki: - Odvedite me do Piazze.
- Ne, moramo se vratiti. Kasno je.
- Samo me vi odvedite. I vi biste mogli nešto pojesti. - Ne.
Iznenađena, Sofia se nasmije. - Učinite kako vam kažem i ne prepirite se.
- A Graziella?
- Grazielli ništa ne nedost~je. Ako ste zabrinuti, nazovite je. I zovite je gospoda Luciano.
Luka se zaustavi uz rub pločnika. - Ne želite ga vidjeti. Vraćamo se.
Sofijina ruka bila je na vratima. - Idite nešto pojesti. Dodite po mene za jedan sat. Jasno?
Izide iz automobila prije nego što on uspije protusloviti. Luka problijedi od bijesa i uključi se u promet. Pritom
zamalo izazove sudar. Luka i drugi vozač počeše se vrijedati.
Pirelli je čekao u kavani. Kad ona ude, licem mu se prelije osmijeh.
Pridrži joj stolicu i pomogne skinuti kaput. Nije znao da je od samurovine. Prebaci je preko prazne stolice.
- Divno izgledate.
337
Sofia se nasmiješi i uzme jelovnik. - Nisam ni znala koliko sam gladna. Od jutros nisam ništa pojela. Duga
vožnja.
- Automobilom ste došli iz Rima?
- Da, zapravo, dovezao me moj šofer. Razljutio se što smo prekinuli putovanje.
Pirelli se zarumeni. - A meni je drago.
Naručili su jelo. On joj ispriča kako je uzaludno otišao u Rim, pa je otputovao u Milano provjeriti je li sa
stanom sve u redu. Ne spomene da su mu iena i djeca u Palermu. Sofia pretpostavi da je neženja.
- Koliko ost~jete u Palermu? - upita ga.
- Došao sam zbog jednog sluč~ja, ali se istraga proširila. Možda i nekoliko mjeseci, tko bi to znao?
Luka brzo pojede sendvič, popije šalicu kave i vrati se u automobil pričekati Sofiju. Malo prije isteka jednog
sata, zazvoni telefon. Bila je to Sofia koja mu reče da se vrati u Rim bez nje jer se odlučila zadržati. Već je
nazvala Graziellu.
- Kako ćete se vratiti?
- Avionom, vlakom, vidjet ću. - Čekat ću vas.
- Ne, učinite kako vam kažem, vratite se u Rim. Luka je bio izvan sebe. - Doći ću u kavanu.
- Nemojte jer me ondje nema. - Gdje ste?
- U operi. Vidimo se večeras.
Veza se prekine. Luka je sjedio, s nevjericom. Opera? Zglobovi na prstima pobijeliše mu od stiskanja
uprav)jača. Zašto je otišla s onim? Tko je on? Njezin ljubavnik?
Porazmislivši, porazgovara sam sa sobom i dovede se u stanje ledene mirnoće. Dokazat će joj da je on
najvažnija osoba u njezinu životu. Okrene automobil i krene prema skladištu Nina Fabia.
Ancora pokuša doći u vezu s Pirellijem. N~jprije nazove njegov stan u Milanu, a zatim milansku policiju. Nije
ondje bio od jutra. Rekoše da je vjerojatno na putu za Palermo.
338
Ancora spusti slušalicu i počne pisati kraći izvješt~j o pronadenom t~jelu, identificiranom kao Giuseppe
Rocca, poznatom mafijašu, nadenom na parkiralištu. Pripadao je obitelji Corleone.
Bio je mrtav više od dvadeset četiri sata. Smrt je nastupila kao posljedica udarca po glavi. Na vratu su se
nalazile duboke zasjekotine. Ali ono zbog čega je otkriće Roccovog leša bilo toliko važno bilo je oružje za
kojim su tragali, štap s konjskom glavom koji se mogao rastaviti na tri dijela i koji je bio ukraden iz vile
Palagonije. Ne samo to. Roccove hlače bile su spuštene do gležnjeva, a revolver gurnut u stražnjicu.
Prikazivala se opera Rigoletto. Pirelli se doimao zanesenim njome. Sofia je sjedila u tami, pitajući se zašto li je
samo pristala doći. Nikako nije mogla shvatiti zašto je uopće popila kavu s njim. Što je više o tome razmišljala,
gluplje se osjećala. Johnny je sad na pola puta. Počne razmišljati o najbo~jem načinu povratka u Rim. Zaboli je
glava. Okrene se Pirelliju. `
U tom trenu i on se okrene prema njoj i nasmiješi se. Sofia se iznenadi kad shvati da joj dodir ~jegovog ramena
na čudan način godi.
- Moram krenuti. Vi samo ostanite.
On pode za njom. Upita je osjeća li se dobro.
- Da, dobro mi je, ali moram kući. Učinila sam glupost zadržavši se. Žao mi je. Vi se vratite, molim vas.
Potišten, Pirelli je ipak primi pod ruku i tako izidoše. Sofia ponovo osjeti ugodu od njegove blizine. Čvrsto je
uhvati za lakat. Ona oslobodi ruku njegovog stiska omotavši se kaputom. - HIadno je.
Svezana jezika, Pirelli odgovori: - Da, hm... Moj stan je blizu.
Sofia ga pogleda, pa okrene lice. Pirelli se nakašlje. - Mogli bismo otići i provjeriti vozni red vlakova ili
aviona.
Ne uspije ni odgovoriti a on već mahne rukom i zaustavi taksi. Sjedoše i krenuše, ni sama nije znala kamo.
Post~jala je sve zbu~jenija. Sjedne što je dalje mogla.
339
Pirelli ne reče ništa, već se zagleda kroz prozor. Nije bio ništa manje zbunjen od nje. Gotovo joj se bojao
pogledati u oči da ne primijeti kakav metež mu vlada u duši.
Uspeli su se stepenicama do njegovog stana ne vic~jevši portira.
Ušavši, Sofia ne skine kaput. Stane nasred uredno namještene dnevne sobe. On odloži svoj kaput i provjeri
vozni red. Naposljetku Sofia sjedne na rub sofe i pripali cigaretu.
- Imate li konjaka?
Pirelli joj odmah donese čašu. Nije pokazivala zanimanje za stan. Nije se ogledavala ni komentirala njegov
ukus. Jednostavno, bila je tu.
Dlanovima obujmi čašu, pijuckajući i ne gledajući Pirellija. Jedva da je razumio što je rekla. - Mislim, mislim
da bih trebala telefonirati Mami.
Promatrao je kako prolazi sobom do telefona, odlaže čašu. Okrene se i pogleda ga. Pogledi im se sretoše. Ona
se nasmiješi i nastavi okretati brojeve. Pirelli pripali cigaretu i duboko udahne; ruka mu je drhtala kao nekom
pubertetliji.
- Mama? Sofia na telefonu. Ne, Mama, još sam u Milanu. - Opet se okrene Pirelliju kao da mu je na licu tražila
odgovor na neko neizrečeno pitanje.
- Nešto je iskrslo i zadržalo me. Ti si dobro? Ne, nije. Uskoro će stići. Ne! Ne! Nije se ništa dogodilo. Da.
Još jednom pogleda Pirellija, pa mu okrene leda. - Ujutro ću se vratiti, Mama. Da, mnogo vremena.
Polako spusti slušalicu, ali se ne okrene. Počne skidati kaput.
Pirelli joj pride uzeti kaput. On kliznu u njegove ruke. Pirelli se sagne i poljubi Sofiju u vrat. Ona ničim ne
pokaže da je to primijetila. Tek malo pogne glavu kao da mu nudi više od svog golog vrata. Kaput padne na
pod. Sofia se okrene.
Oduzela mu se moć govora. Sofia mu polako položi dlanove na lice. Osjeti kako drhti. Kad ona prisloni lice uz
njegovo, on je bio u stanju jedino izustiti, više uzdahnuti, ~jezino ime. Sofia otkopča kaputić i podigne njegovu
ruku do svog srca.
Pirelli kroz ruku osjeti kucanje njezina srca, mekoću svilene bluze, oblinu njezine dojke. Utapljao se u njezinoj
vrelini.
340
Pažljivo joj skine kaputić i bluzu. Rukama joj nježno okrzne ramena, pa otvori zatvarač na suknji i ona klizne
na pod. Obgrli je rukama, nježno je ugnijezdi u svom zagrlj~ju. Poljubi joj uho.
- Volim te, Sofia.
Ona mu klone u naručje. Pirelli je podigne i odnese u spavaću sobu. Polegne je na krevet, no ona zab~je lice u
jastuk. Kao da joj misli nisu bile dio tijela i njezine iudnje. Nije ga htjela ni pogledati.
Pirelli navuče zavjese, raskopča košulju, skine cipele i čarape. Ne skinuvši hlače, on bešumno pride krevetu i
sjedne pokr~j nje.
- Znaš, nikad nisam vjerovao da će netko pobuditi takve osjećaje u meni. Čim sam te ugledao...
Ona se okrene i dodirnu mu prsa, isprva plašljivo. Zatim mu, poput kandže, zarine prste u meso, u guste,
tamne, oštre dlake i povuče ga k sebi. On zagrize usnu, uhvati je za lice i privuče. Poljubi je grublje nego što je
mislio da je u stanju. Rastrga naramenice njezina kombinea, skine ga i zapanji se od ljepote njezinih teških
dojki.
Sofia mu otkopča pojas na hlačama. Pirelli odjednom osjeti njezinu ruku na svom ukrućenom penisu. Grubo ga
je povukla i gurala gore, a ona se spuštala niže i uzela ga u usta.
Pirelli je odgurne. - Ne... ne...
Sofia padne nauznak na krevet. - Što je s vama, komesare? Zar me ne želite? Zar me ne želite jebati?
Pograbi je za zglob. - Pogledaj me, pogled~j me! Misliš li da te tako želim? Misliš da ja to želim?
Pogleda u njezino prezrivo lice. Na usnama joj je titrao poluosmijeh, kao da mu se podsmijeva. - Ne? Ne želiš
me? Što je? Zar ne voliš kad ti ga netko siše?
- Isuse! - Odmakne se od ~je. Bolje to, nego da je ošamari. Nije se snalazio s tom drukčijom Sofijom,
nepoznatom kurvom umjesto predivne vile iz sna o kojoj je maštao. Otrese se na nju. - Oblači se! Ovo je bila
pogreška. Oprosti.
Sofia se nasmije. Smije li se to njemu? Nikad u životu nije se osjećao tako nedoraslim situaciji. Podsmijeh na
njezinu licu izazove ga da se bijesno okrene prema njoj.
341
- Sofia, ono što ti nudiš, ja mogu kupiti. Obuci se.
Oči joj se zažariše od ljutnje. - Možda i ja mogu to učiniti. Koliko tražite, komesare? Koliko tražite za jedno
tucanje, jer to mi treba. Mislila sam da ste me zbog toga doveli ovdje.
Ona posegne za njegovom rukom i povuče ga prema sebi, ali Pirelli je tako grubo odgurne da Sofia padne s
kreveta i udari u komodu. Začuje se tup udarac glave o drvo. Raspoloženje mu još više padne. Osjeti se još
bespomoćnijim.
- Žao mi je, Sofia, oprosti mi.
Izbjegavala je pogledati u njega, ali nestalo je one podrugljive ljutnje. Kao da se prepustila.
- Jesam li te povrijedio? - upita je. Sjedne na krevet ne znajući što da kaže. Cijelim tijelom žudio je za njom,
želio je, ali nije mogao ispružiti ruku i dodirnuti je. Sofia se polako okrene prema njemu.
Njegov zabrinuti izraz izmami joj n~jsladi osmijeh. Šapne: - Ne, nisi me povrijedio. Poželjela sam te jer već
dugo ništa nisam osjećala. Ništa više nemam.
Pirelli se zagleda u nju i osjeti njezin gubitak, prazninu i čežnju. Svlada ga želja da baš on utaži tu čež~ju.
Izvlačila je iz njega zbunjujuću nježnost. Polako joj se primicao. Poput brižnog oca, raširi ruke, priziv~jući je,
želeći da mu pride, da prihvati njegovu utjehu slobodno, bez straha.
Nikad prije nije iskusio osjeć,~je koji su provalili iz ~je kad mu se predala, kad ju je obgrlio rukama, kad je
osjetio toplinu njezina nagog tijela. Nikad nije u naručju držao takvo krhko biće. Jače je prigrli šapćući da je
sve u redu.
Njegov zagrljaj i tjelesna utjeha bijahu prvi posl~je umorstva njezine c~jece, poslije ukopa njezinih umrlih.
Isplakala je suze za svojim voljenima; sad je plakala za sebe. Pirelli joj dopusti da si da oduška, zibao je
naprijed natrag dok su nju rastrzali jec"~ji. Naposljetku se umiri, priljubi svoje t~jelo uz njegovo. Otkuce<ji
srca im se usklade. A kad to sve mine, nježno joj odigne bradu i poljubi.
Polegne je na krevet i počne vaditi ukosnice i raspuštati joj kosu. Nasmiješi joj se. - Sanjao sam o ovom
prizoru, da ti raspuštam tu divnu kosu. Volim te, Sofia. Volim te.
342
Sofia sklopi oči dok joj je on milovao trbuh mekim, laganim pokretima. - Osjetit ćeš da si voljena, da je
nekome stalo do tebe. - Pod prstima je osjećao njezinu svilenu kožu.
Sofia mu stavi ruku na svoju dojku i nabreklu bradavicu, pokazavši mu da ju je uzbudio, da ga želi. Vodili su
ljubav i on svrši u njoj.
Nasmiješi se njezinu lijepom licu. - Hvala Bogu da imamo cijelu noć... cijelu noć.
Vodili su ljubav cijelu noć. R.ano qjutro on joj pripremi i donese doručak. Pojeli su ga z~jedno u krevetu.
Napuni kadu vodom, nasapuna je, obriše ručnikom pa je čvrsto zagrli.
- Što da učinim, Sofia Luciano? Smotala si me oko malog prsta, znaš, čim sam te ugledao.
Ona se nasmije i vrati u spavaću sobu, razgrne zavjese. Sobu preplavi svjetlost. Sofia se odjenu dok se on
tuširao i presvlačio. Čekala ga je sjedeći u svom krznenom kaputu. Od njezinih turskih cigareta cijelim stanom
širio se slatkast miris. Kao da se ništa nije dogodilo od trenutka kad su ušli u stan.
- Doći ćemo u Palermo na saslušanje. Mamin sluč~j je na rasporedu ovog tjedna. I ti ćeš biti ondje?
On potvrdi kimanjem glave, a tada se sjeti da nije nazvao ured. Pogleda na sat. - Pozvat ću taksi za aerodrom.
Sofia ugasi cigaretu. - Hoćeš li moći i ti prisustvovati? Mama se boji novinara, uplašena je, a jedino imamo... -
Bila je na rubu da kaže Johhnyja, ali reče šofera.
- Doći ću. Vraćate se u Rim ili ost~jete u Palermu? - Ne znam. Ovisi o sudenju.
Dok je Pirelli nazivao taksi, Sofia se ogleda po sobi. Ustane da pogleda jednu fotografiju. Bila je ledima
okrenuta Pirelliju. On je razgovarao s taksi službom i istodobno listao vozni red.
- Tko je ovo? - uzme fotografiju.
Pirelli dodirne usnu; otekla je od ~jezina ugriza. - Žena i sin.
Sofia pažljivo vrati fotografiju u masivnom okviru na njezino mjesto. - Koliko je godina sinu?
- Devet... Zapravo osam, sad je u devetoj. Sofia? Ona uzme svoju torbicu, izbjegav~jući njegov pogled. - Sofia,
Sofia, namjeravao sam ti reći...
- Ali nisi.
343
Sofia je odbijala razgovarati s njim na putu do aerodroma. Njegov avion polazio je prvi. Kad začuje objavu,
uhvati je za ruku.
- Moram te opet vidjeti. Ne mogu se ovako rastati. Ne mogu.
- Preporučila bih ti da odeš ili ćeš zakasniti na avion. - Dovraga i avion! Želim te ponovo vidjeti.
Ona slegne ramenima. - Dobro. Vidimo se u sudnici. - Nisam mislio na to. Želim te vidjeti, biti s tobom. Sofia
se nasmiješi i položi mu ruke na lice. Ali to je bio
prijetvoran osmijeh, a oči hladne. - Zašto komplicirati ~ivot, Joe? Što se dogodilo noćas, dogodilo se. Bilo je
dobro, ali zaboravi. Ne želim biti ničija zabava sa strane.
- Ne govori tako! Zar misliš da to stalno radim? Je li? Sve je istina što sam ti rekao, Sofia.
Ona se odmakne. - Opet objavljuju tvoj let. Zakasnit ćeš. - Ne želim te izgubiti.
- Zar ćeš ostaviti ženu? Dijete? Nemojmo se igrati, Joe. Oboje smo suviše stari za to. Prekinimo prije nego što
suviše daleko odemo. Najbolje za oboje.
Pirelli nije mogao odgovoriti na to. Nije ni pomislio ostaviti ženu. Ode prema izlazu ne osvrnuvši se.
Vrativši se u Rim, Sofia se sukobi sa srditim Lukom koji zatraži objašnjenje. Ona prebaci kaput preko sofe i
pogleda ga.
- Da raščistimo nekoliko stvari: vi radite za nas, ne naredujete mi i ne pitate me što radim i gdje sam bila jer se
to vas nimalo ne tiče.
- Trebam vas štititi, paziti na vas. Ako ne znam gdje ste, kako mogu obavljati svoj posao? Tko je onaj s kojim
ste bili? Sofia ude u kupaonicu ne odgovorivši. Napuni kadu vodom,
svuče odjeću i zagleda se u svoj lik u zrcalu. Na tijelu nije bilo tragova protekle noći, ali promijenila se: bila je
smirenija i sigurnija u sebe.
Uronivši u kadu, sklopi oči. Sjeti se Pirellija ne priznajući da joj je stalo do njega, da bi joj moglo biti stalo.
Brzo uzme
344
spužvu, nasapuna i istrlja tijelo. Što god on rekao, na stanovit način ju je prevario. Bila bi luda čak i pomisliti
da se ve~e s njim. Umjesto toga, kad dode vrijeme, iskoristit će ga; mogao bi biti od koristi.
Pirelli odsluša jezikovu juhu od Ancore. Usna mu je prilično otekla. Nitko nije povjerovao da je glavom udario
u vrata. Neovisno o tome, Ancorino loše raspolo~enje bilo je posljedica činjenice da, bez obzira na dokaze koji
su se neprestano pojavljivali, još nisu uspijevali ući u trag Luki. Počeli su im smanjivati i broj ljudi koji su
radili na tom sluč~ju.
Pirelli pregleda izvješt~je o Roccinom umorstvu i štap-revolver. Bio je obrisan, nijedan otisak nije ostao. Ne
znajući što da učini, pomisli da bi mogao otići kući. Ipak ostane, zabrinut zbog tog problema poput psa koji ne
zna gdje zakopati kost. Počne razmišljati o nečemu, ičemu, što bi mu pomoglo.
Pirelli odgodi povratak u svoj stan u Palermu što je dulje mogao, ne želeći se naći sa ženom. Naposljetku ga
svlada umor te mu ne preostane ništa drugo. Osjetivši krivnju, kupi cvijeće i pokunjen se vrati kući. Lisa je
gledala televiziju dr~eći noge na povišenom.
- Bok, dobro si?
- Pretpostavljam da je tako, ali ti si prevršio svaku mjeru. Dovučeš mene i Gina u ovo grozno mjesto, a onda
odeš u Milano!
On slegne ramenima. Lisa se oštro zagleda u njega. - $to ti je s usnom?
- Mali okrš~j s nekim tipovima na aerodromu, ništa strašno. Ima li što za jelo?
Ona se svali sa sofe i ode u kuhinju. - Jesi li svraćao u stan?
- Da, samo na kratko. Sve je u redu.
- Dobro. Hoćemo li na večeru? Da ne kuham.
On uzdahne i nevoljko pristane. Bio je toliko iscrpljen da je jedva st,~jao na nogama. Lisa se podigne na prste
da ga po
345
ljubi. On je ovlaš zagrli. - I ništa više? Nema te dva dana? Nisi me ni upitao za sina.
- Oprosti, ali ova istraga me počinje umarati. Gino je dobro?
- Da. Zamolit ću djevojku s kata iznad nas da ga pričuva. Ah, da. Morat ćeš Ginu kupiti novi bicikl za Božić.
Njegov je netko ukrao.
Pirelli odzijeva večeru. Upirao se da ne misli na Sofiju, ali su mu misli bile pune nje. Kad naposljetku pod
glavom osjeti jastuk, na pameti mu je bio jedino san. Lisa se privine uz njega, poljubi ga u vrat, ali je Pirelli
uhvati za ruku.
- Ne večeras, Lisa. Strašno me boli glava.
Lisa se prebaci na svoju stranu kreveta. - To bi trebao biti moj tekst. Znaš, jedini razlog zbog kojeg sam u
ovom odvratnom stanu je da budem s tobom. I, što se dogada? Ti odlaziš u Milano. Uopće te ne vidim. Joe?
Joe?
Duboko je zaspao i sanjao o Sofiji i njezinoj kosi rasutoj po jastuku.
Poslije dobrih devet sati sna, Pirelli se pojavi kod suca za prekršaje na saslušanju u vezi s pokuš~jem Grazielle
Luciano da ubije Paula Carollu.
Luka je ~elio izbjeći dolazak u sudnicu i nalazio je izlike da ostane u automobilu, ali Sofia ustraje. - Trebate
nas čuvati, e, pa onda nas čuvajte!
Na glavi je imao svoju sivu vozačku kapu. Sjedne s Graziellom na tvrdu drvenu klupu u mramorom
popločanom hodniku ispred sudnice. Bio je na oprezu, ali mnogo ~judi prolazilo je amo-tamo i nitko na njega
nije obraćao pozornost. Graziella je bila nervozna i u krilu je savijala rupčić. Nije se bojala ishoda sudenja već
toga da će biti sama.
Sofia naloži Luki da donese vode Grazielli. On napuni papirnatu čašu i vrati se hodnikom pokr~j jedne druge
sudnice u kojoj se odvijalo sudenje. Na oglasnoj ploči izvan sudnice bio je izvješen popis saslušanja. Pokraj
toga st~jale su potjernice za onima koji se nisu pojavili na sudu, te drugim zločincima,
346
palikućama, sitnim lopovima. Ondje je, na upadnom m4jestu, bila izložena fotografije Luke Carolle, glavom i
bradom.
Policija je molila gradane koji su vidjeli Luku Carollu da to jave najbližoj policijskoj stanici. Na potjernici je
sta~jao i ~jegov kratki opis: plave oči, visina te da mu je kosa ili plava ili svij etlosmeda.
Jedna žena stane točno njemu iza leda i počne čitati potjernice iznad njegovog ramena. On joj se ispriča i krene
hodnikom. Mjehur kao da će mu pući, ruke su mu se tresle. Kad se vratio do Sofije i Grazielle, lice mu je
posivilo, a prsti, kojima je držao malu papirnatu šalicu, ukočeni i hladni. Još su čekale na dolazak Graziellinog
pravnog zastupnika.
- Upravo sam se raspitala koliko ćemo još čekati. čini se prilično dugo - reče Sofia Luki, ali njezina pozornost
je bila usmjerena na Graziellu.
- Zašto ja ne bih otišao i rezervirao mjesta za ručalc u nekom finom restoranu?
Sofia se nećkala. Pogleda na sat, pa slegne ramenima. Da, doista. A možemo se raspitati kod činovnika je li
moguće izići na stražnja vrata. Ne želim da Mamu gnjave novinari.
Luka se malo odmakne. - Dobro, čekat ću u automobilu, točno nasuprot stražnjeg ulaza.
On žurno ode prošavši pokraj Pirellija, koji se zanio u razgovor s Graziellinim odvjetnikom. Nije ni pogledao u
Luku dok je ovaj prolazio pokraj njega jer ga je u tom trenutku pozdravila Sofia. Rukovali su se. Pirelli joj
očima preleti licem.
- Mama, sjećaš se komesara Pirellija?
- Si... - Graziella prihvati ispruženu ruku.
- Gospodo Luciano, dobili ste jednog od n~jbla~ih sudaca. Razgovarao sam s njim, a i s vašim odvjetnikom.
Mislim da ne bi smjelo biti nikavih problema. Ja neću biti u sudnici, ali ću kasnije svratiti. - Okrene se Sofiji. -
Dopuštate li nekoliko riječi nasamo?
Sofia se ispriča Grazielli koju ostavi s odvjetnikom. Ona i Pirelli udoše u jednu od soba za razgovore i
zatvoriše vrata. - Mogu li te vidjeti poslije saslušanja?
Ni ne pogleda ga. - Nema smisla. - Ah, tako. Što bi htjela da učinim?
347
Sofia uzdahne. - To nema veze sa mnom. Ti si o~enjen. N~jbolje da se ne vidamo.
- Želiš li to? Reci mi, želiš li to? Hoću reći, ne znam na čemu sam s tobom.
- Joe, ja ne znam što želim.
Pirelli rukom prode kroz kosu i bespomoćno je pogleda. - Što želiš da učinim?
Ona mu pride i lagano dodirne lice. - Joe, ne znam što osjećam za tebe... što bih mogla osjećati za tebe.
On je privuče k sebi i poljubi. Sofia se nasloni na njega, osjetivši njegovu snagu, sigurnost i utjehu u njegovu
zagrlj~ju. - Joe, bilo bi mi tako lako reći da, želim te opet vidjeti, ali nastala bi prava zbrka.
On je uhvati za ramena. - Neprestano mislim na tebe. Poželim te svake minute. I sad te želim. Volim te.
Sofia ne odgovori.
Pusti je pa se nasloni na vrata. - A što ako ostavim ženu? - Tvoj problem. Ne očekuj od mene da ti ja govorim
što ti je činiti. Ako je želiš ostaviti, tada...
- Samo mi reci želiš li ti da to učinim?
- Ne, ne želim. A što ako ti ostaviš ženu, a nama, nama ne uspije veza? Svalit ćeš odgovornost i krivnju na
mene! Propatila sam dovoljno za cijeli život. Nemoj da patim još i zbog tebe, Joe. Možda sam ti popustila jer si
mi tog trenutka bio potreban.
- A sad ti nisam?
Oči joj se ispuniše suzama. - Ah, Joe, tako sam prazna. Ti si me ispunio, pru~io mi nešto, ali, zar ne shvaćaš,
ne znam je li to ljubav ili si samo ispunio tu prazninu. Moram se pronaći. Sad sam tek napola svoja.
Morao je progutati slinu da ne zaplače. - Oprosti, u pravu si. Vrati se gospodi Luciano. Osjetiš li potrebu za
mnom, tvoj sam, sa ili bez obaveza. Ozbiljno ti govorim. Samo me nazovi.
Sofia ga poljubi u obraz, šapčući mu zahvali i izide. On se zadrži u sobi nastojeći se pribrati. Nije ga napuštao
osjeć~j strašnog gubitka.
348
Luka je sjedio u automobilu izvan sudnice. Sad je znao da je Sofia bila s komesarom po imenu Pirelli. Što mu
je rekla? Zašto su otišli u onu sobu na razgovor u četiri oka? Toliko se zamislio da se trgne kad mu netko
pokuca na prozor.
Jedan od sudskih službenika prigne se i reče: - Gospoda Luciano upravo izlazi. Skrenite u prvu ulicu na lijevo,
krenite tom uskom uličicom pa skrenite desno na glavnu ulicu.
Luka je već upalio motor kad Sofia pomogne Grazielli sjesti na stražnje sjedalo. Ona sama sjedne do Luke.
- Ispred ulaza su paparazzi. Požurite. Rolls corniche zaškripi kroz malu uličicu.
Kao što je Pirelli i predvidio, Grazielli je odredena novčana kazna i uvjetno je osudena. Kasno popodne bili su
spremni za polazak u New York. Na carini nije bilo .problema; gospoda Gennaro, njezin sin i kćer nisu ni
zaustavljeni.
Luka i Graziella odabrali su putovnice. Fotografija u putovnici Anthonyja Gennara nije bila nalik Luki, ali
činjenica da se radilo 0 obiteljskoj putovnici omogućila im je da nesmetano produ kroz osiguranje i carinu.
Za deset minuta sletjet će na aerodrom JFK. Let je bio dobar, miran. Sve troje su spavali. Graziella se naslonila
na Sofijino rame. Sofia, kao i uvijek uzbudena zbog leta, pri polijetanju stisne za ohrabrenje Lukinu ruku.
Nasmije se kad joj se okrene želudac. Luka je obožavao njezin dubok, promukao smij eh.
Pomisli na iznenadenje koje joj je pripremio kao posljedicu z~jegove kasne posjete skladišta Nina Fabia: potpis
kojim joj se ustupa pravo na sve Ninove kreacije u njezinu vlasništvu, uključujući tu i dio kolekcije za 1988.
Nino je na nju prenio sva svoja prava, a čak je Sofiji odobrio da se služi njegovim imenom.
Avion se počne spuštati. Nagnu se i pogledaju kroz prozor. Graziella se prekriži i pomoli za sretno
prizemljenje. Sofia opet posegne za Lukinom rukom. Sjedio je pokraj nje i osmjehivao se andeoski, a na obrazu
mu se stvorila rupica.
349
Stigavši na posao, sekretarica Nina Fabia primijeti da je u njegovu uredu upaljeno svjetlo. Pretpostavi da je, što
nije bila rijetkost, rano došao u ured.
Otvori poštu i skuha kavu pa tek tada pokuca na Ninova vrata. Ne dobivši odgovora, otvori vrata i zaviri u
sobu. Bijeli sag je bio sav u krvavim mrljama. Poznali su se krva
vi otisci bosih nogu; netko je gazio po krvi. Stope su se gubile na crnom sagu u recepciji.
Krvavih mrlja bilo je i u maloj kupaonici, razmazanih po zrcalu, umivaoniku. Na bijelim keramičkim podnim
pločicama nastavljali su se krvavi otisci stopala. Krvi je bilo i na slavinama, zidovima.
Dolaskom radnika i krojačica, prizor postane nadnaravan. Stiže i policija i odmah ogradi cijelo skladište
nastojeći naći Fabia.
Dva sata kasnije, prolazeći pokraj krojačkih lutaka, jedna i mlada pomoćnica počne histerično vrištati.
Uspjela je jedino pokazati rukom Ninovo t~jelo, nataknuto na vrh muške lutke, gotovo bez ijedne kapi krvi.
Voštan i beživotan poput bijele plastične lutke koja kao da je bila grbava.
350
19.
Graziella se rastuži vidjevši u kakvom skučenom prostoru žive Teresa i Rosa. Nije ništa znala o visokim
životnim troškovima u New Yorku; stan u Istočnoj Trideset petoj ulici za nju ne samo da je bio trošan, već i
sirotinjski.
Uzdignutih ruku od nevjerice, plačući je obilazila stan. Zašavši u malu kuhinju, zatrese glavom, iznova
pit,~jući zašto, zašto joj nikad nisu rekli, zašto Filippo nikad nije dopuštao njoj i Papi vidjeti u kakvom su
stanju bili primorani ~ivjeti.
Graziella pozove Sofiju i zatraži od nje da pronade nešto bolje; neće se moći svi smjestiti u ovako malom
stanu. Sofia rado pristane. Naslonila se na ulazna vrata. Uspuhala se noseći kovčeg uza stepenice.
Luka donese još dva kovčega te se uski hodnik zakrči. Uz Graziellino tulenje, stan je izgledao poput Iude kuće.
Tek su kasno navečer sve doveli u red, smjestili se i premjestili pokućstvo da bi dobili više prostora. Rosa će
spavati s Teresom u sobi, a Graziella u Rosinoj. Sofia je dobila zasebnu sobicu. Teresa se držala tajnovito dok
su se prije večere tiskali u blagovaonici.
Luka je donosio i nosio, premještao pokućstvo i rado pomagao na sve mile načine, ali odbije jesti s njima. Naći
će si smještaj negdje drugdje. Vratit će se ujutro. Požetivši im svima laku noć, probije se pokraj naslaganih
kovčega u predvorju.
Za večerom se puno galamilo jer su govorile uglas, prepirući se zbog sm,ješt~ja. Graziella još više razgnjevi
Teresu prezrivo pogledavši hranu. Ako već mor~ju živjeti u slumovima, ne mor~ju jesti poput Amerikanaca.
351
- Mama, ne želim čuti više ni riječi o stanu ili hrani. Želiš li kuhati, u redu, rado pristajem, ali večeras ne
želim o tome razgovarati.
- Imam kuću. Imam...
- Ne, Mama. Vila je prodana. Nemaš ni stana, a kamoli kuće.
- Da, imam kuću.
Teresa bijesno lupi šakom po stolu. - Mama, zar bismo ~ivjele ovdje da imamo nešto bolje? Nemamo ništa
bolje. Ovdje ćemo živjeti dok se ne sredimo. U redu? U redu?
- Teresa, ne moraš vikati. Mama se ne mo~e snaći. Bile smo u Palermu, pa u Rimu. Umjesto da se svadaš,
upit,~j nas kako je bilo na sudu. - Sofia je naguravala svoj odvratni hamburger po tanjuru. - Mama je morala
platiti globu. Odnosno, ja sam morala platiti.
- Pretpostavila sam da je sve prošlo u n~jbo>jem redu, inače ne biste bile ovc~je. A sad bismo mogle
porazgovarati o nečemu zaista važnom.
Graziella sklopi ruke na prsima. - Teresa, znaš što? Ono što ti držiš važnim nije uvijek tako. N~jvažniji je
dom; iz njega krećeš u svijet, u njemu se pripremaš za život. Obitelj i dom su cjelina.
Sofia zagrli Graziellu. - Tako je, Mama.
- Naravno. Ne svida mi se ov~j stan. Krevet mi je uza zid. Tko voli da ugleda zid kad se probudi, a?
- U redu, Mama. Hoćeš moju sobu? Uzmi je, možeš u moju sobu.
- Teresa, ja ne želim tvoju sobu. Želim van iz ovog stana. Guši me. Sutra, kad se naspavamo, potražit ćemo
novi stan. Sofia pomogne Grazielli ustati, ali je ova odggurne laktom, - I ne ponaš&jte se prema meni kao da
sam starica, po
kažite malo poštovanja. Napustila sam svoj dom. Mislite li da mi to ne leži na srcu? Zar ne pamtite što sam
izgubila, što sam ostavila?
- Nisi imala izbora, Mama. - Teresa se nastojala svladati. Graziella se nagne preko stola. - Imala sam izbor,
Teresa. Nemoj misliti da nisam. Ona kuća je mrtva, počivala u miru.
352
Teresa zalomi rukama. - Što bi htjela od nas, Mama? Da lijemo suze za kućom?
- Ne, samo da zapamtite da sam vam dala svoj dom. Krene k vratima, pa zastane. - Gdje je kupaonica?
Vodeći Graziellu duž malog, zakrčenog hodnika, Sofia je urlala od smijeha.
- Čini se da je tetka Sofia bolje volje nego posljednji put - reče Rosa. - Da mi je znati rade li tablete
prekovremeno. - Rosa, pokaži malo poštovanja ili ćeš osjetiti moju ruku. Rosa pogleda u majku i nastavi
ulijevati vino u čašu. Na
punivši je, reče: - Johnny kao da je postao članom obitelji. Čini se da se dobro slaže sa Sofijom.
Ništa ne rekavši, Teresa pokupi prljave tanjure, ali načne tu temu kad se Sofia vrati.
- Pa, kakvim se pokazao gospodin Moreno?
Sofia prihvati čašu vina i osmjehne se Grazielli. Teresa je još imala noćne more u kojima bi joj se prikazao
Luka i mrtvi Rocco. Nagne se bliže Sofiji.
- Nešto se dogodilo s Johnnyjem? Sofia?
- Bio je sasvim u redu. Vozio je rolls - ah, Teresa, ostavili smo ga na parkiralištu na dulje vrijeme. Mo~emo ga
uzeti kad zaželimo, iako je smiješno voziti rolls po Rimu, ulice su tako uske.
Teresa još nije bila zadovoljna odgovorom. - Jesi li saznala nešto više o njemu? Recimo, za koga je radio?
Sofia odmahne glavom. - Ne, ali brinuo se za nas. Dakle, što dalje? Sad smo ovdje. Što nam je činiti?
- Stupila sam u vezu s Barzinijem - reče Teresa. - I više je nego željan da se nade s nama. Rekla sam da ćemo
se sastati s njim čim vi stignete. Legnete li ti i Mama rano, nazvat ću ga i ugovoriti sastanak rano ujutro. Što
brže to sredimo, prije ćemo početi s normalnim životom.
Luka je zadržao ulogu vozača udovica. U podzemnoj garaži ispod zgrade, ulaštio je lincolna koji je nekad
pripadao Filippu Lucianu. Promatrao je žene kad su dolazile, pa otvori Grazielli vrata.
353
Teresa oštro pogleda Luku. On ispruži ruku da joj pomogne ući, ali se ona uvuče u se. Pomislivši da bi netko
mogao zamijetiti Teresinu reakciju, Luki navre krv u lice. Ne progovori ni riječi na putu do Barzinija. Pot~jice
bi je pogledavao u zrcalu dok je ona svima davala naputke.
Barzini je stanovao u apartmanu u hotelu Plaza. Kad se automobil zaustavio, uniformirani vratar krene k
njemu, ali Luka je bio brži i prepriječio mu put. Napadno je izveo žene iz automobila.
Sve su bile u crnini, a Graziella je imala i veo. Izgledale su bogato, ali ne skorojevićki, u odjeći najboljih
modnih kreatora. Ljudi su zast~jali i gledali dok su one, jedna za drugom, izlazile iz limuzine i kretale k ulazu
hotela. Zatim, s Graziellom na čelu, poput dobro uvježbane grupe, udoše u hotel. Ne osvrnuvši se na
recepcionera, smireno su došle do dizala i odvezle se na šesnaesti kat.
U apartmanu broj 6 čekao ih je čovjek u svijetlosivom odijelu i naočalama zlatnih okvira, ružičasto osjenjenih
stakala. Krene prema Grazielli.
- Budite pozdravljeni, gospodo Luciano. Sreli smo se 79, ali zacijelo me se ne sjećate. Zovem se Peter Salerno.
Graziella kimne. On ih zamoli da podu za njim kroz otvo
rena vrata apartmana. Uvede ih u veliku, sunčanu sobu. Zidovi su bili presvučeni ružičastom svilom. Posvuda
su se nalazile sofe bež boje i stolice istih presvlaka. Mirisalo je cvijeće iz raskošnih cvjetnih aran~mana na
bijelim mramornim postoljima. Po cijelom dnevnom boravku bili su porazmješteni stakleni stolići za
posluživanje. U sredini sobe bio je niski b~jeli mramorni stol, s pripremljenim zdjelicama sa slatkišima i ča-
šama za šampanjac koji je stajao u srebrnim posudama za hladenje. Pokre<j njih je, spreman, st~jao konobar u
bijelom kaputiću.
Čovjek s kojim su se došle sastati, Michele Barzini, razgovarao je preko telefona. Nešto mladi od šezdeset
godina, nizak, ne viši od metaršezdeset. Kosa mu je bila pepeljasto siva, lice neveselo. Nosio je metalizirane
naočale bez .okvira. Bio je odjeven u sjajno svijetlosivo odijelo i crne cipele, koje su bile tako
354
ulaštene da su blještale. U besprijekornim naborima njegove ružičaste kravate, ugnijezdila se dijamantska igla.
Začas spusti slušalicu i raširenih ruku požuri pozdraviti svoje gošće.
- Oprostite... Dobro mi došli, gospodo Luciano.
Poljubi Graziellu u ruku, a zatim i druge, redom kojim su mu bile predstavljane. Potapša ih po ruci u znak
sućuti, pa im ponudi da sjednu. Teresa presiječe Graziellu koja se spremala prihvatiti čašu šampanjca.
- Hvala, nije potrebno.
Konobara pošalju iz prostorije. Nitko ne progovori ni riječ dok on na zatvori izrezbarena bijela vrata. Peter
Salerno sjedne u stolicu s visokim naslonom, a Barzini u meki naslonjač nasuprot ženama. Obrati se Grazielli.
- Vaš suprug bio je moj dugogodišnji prijatelj. Ako imate neki problem, počašćen sam da ste se obratile meni.
Njegove male očice brzale su s jedne na drugu. Zapazi Rosinu ljepotu, a dvaput pogleda u Sofiju, njezinu crnu,
sjajnu kosu i visoke jagodice. Pognuta glava kao u opatice, ali izazovne lijepo oblikovane noge u crnim
čarapama.
Zvuk bijelog telefona u stilu art decoa zapara zrakom. Barzini se nagne prema Salernu i tiho mu reče da ne
prima nikakve telefonske pozive. Salerno brzo ode iz sobe. Neopaženo se vrati za nekoliko trenutaka.
Barzini se nasmiješi. - Dame, pozorno vas slušam. Teresa je otvorila aktovku i izvadila debeli fascikl s doku-
mentima. Lice joj je bilo izmučeno i pomalo oronulo, ali kad podigne glavu i pogleda ga u oči, on se iznenadi
vidjevši da se nije trznula. Nagon mu reče da ga se ova žena ne boji. No glas joj je bio potpuno krotak.
- Moja svekrva je nekad za vodenje poslova koristila usluge starog obiteljskog prijatelja, Maria Domina. Bio je
vrlo star i, nažalost, nesposoban.
Ona ukratko iznese Barziniju podrobnu povijest njihovih nevolja i financijske situacije, te jasnu procjenu
vr~jednosti glavne tvrtke Luciano. Salerno je zapisivao svaku ~jezinu riječ.
Sofia je spustila glavu, zagledavši se u grozan ružičasti sag. Kićeni apartman bio je neukusan, gadljiv, a ni
Barzini joj uopće
355
nije bio simpatičan. Osjeti kako je svlači svojim krtičjim očima i n~j eži se.
Rosu opčini kolutanje Barzinijevih očiju. I ona je osjetila kako je pomno promatra, ali se zagleda u njegove
ruke i način na koji je svojim malim, okrutnim ručicama gladio nabore na hlačama i igrao se dijamantnom
iglom.
Graziella je, pak, bila u vlastitom svijetu. Nastojala se prisjetiti gdje je upoznala ovog malog, ružnog
čovječuljka. Bila je sigurna da ga muž nikad nije spominjao, ali po nečemu joj je bio poznat.
Teresa je objašnjavala kako su se Corleoneovi ponijeli spram njih i o njihovoj uvredljivoj ponudi. Reče mu da
je sigurna da bi sve obitelji u Palermu bile voljne kupiti njihovu imovinu da joj je bilo dopušteno provesti
njezine namjere u dj elo.
Sjajna crna cipela trgne se, a Barzini baci brz pogled na Salerna. Namjesti naočale. - Imate li iskustva u
vodenju neke uvozno-izvozne tvrtke, Teresa? Nadam se da vas ne vrijecia to pitanje. Znate, bez takvog
iskustva mogli ste se prevariti u vezi s procjenom vrijednosti vaše imovine.
Teresa mu uputi iskreno nevin pogled, zastane, pa uzdahne. - Činjenice su činjenice. U posljednjih dvadeset
godina stigle su mnoge ponude i one se nisu smanjile. Tvrtka je vrlo dobro poslovala i širila se do smrti don
Roberta. Tvrtka Luciano je bila ugledna, zakonski čista tvrtka. Pretpostavljam da je obiteljima, koje su je htjele
kupiti, bio potreban t~j paravan zakonitog poslovanja da bi mogle izvoziti narkotike.
Barzini se nagne. - Vjerujte mi da vas ne želim uvrijediti. Nijednu od vas. Tako mi Bog pomogao. Ali Roberto
Luciano bio je svjedok optužbe. Bez obzira na krvne osvete izmedu braće, to je bila ludost.
Kutovi Teresinih usana objesiše se. Ona malčice ublaži ulogu nevinašceta. - Vjerujte da mi bolje od svih
znamo do čega je dovela ta ludost. Došle smo vama tražiti pomoć, jer ste Roberta Luciana voljeli poput brata.
Ustao je protiv Paula Carolle, čovjeka koji ga je više od dvadeset godina pokušavao primorati da se počne
baviti trgovinom drogom. Carolla je želio naša skladišta, naše hladnjače, naše tvornice.
356
Ona ih sve nabroji, a Salerno sve zapiše. On i Barzini gotovo da i nisu izmijenili poglede. Jedino se po
njegovim, sad mirnim, rukama dalo primijetiti da Barzini sa zanimanjem prati što Teresa govori. Doimao se
opušteno, ali je Teresa bila sigurna da je progutao mamac.
Sofia je bila okrenuta Teresi iz poluprofila i s pozornošću je slušala svaku Teresinu riječ.
Terasa nastavi. - Želimo samo dobru cijenu, koliko tvrtka stvarno vrijedi. Zato se u vezi s time obraćamo vama
za pomoć, čovjeku kojeg je naš Papa volio.
Barzinijeve ruke opet oživješe. - Drage moje, dirnut sam time da ste izabrale upravo mene. U čast mog
dugogodišnjeg prijateljevanja s don Robertom, nastojat ću pomoći. Razgovarat ću s nekim svojim prijateljima,
predložiti im nešto.
Tim r~ječima hitro ustane i pomogne G~azielli ustati kao da se ona sprema otići. Poljubi im ruke, Teresinu
posljednju. Krenuvši prema vratima, Barzini je onako usput zapita je
li donijela sve dokumente potrebne za prodaju. Teresa uz smiješak odgovori potvrdno. Ponijela je sve, dokaz o
vlasništvu, dokumente o najmu zemljišta. Nedost~jali su jedino potpisi udovica.
Pru~i Barzin~ju fascikl. On ih izvede pa nestrpljivo pozove dizalo.
Ručicama je slavodobitno čvrsto stiskao fascikl. Trenutak prije nego što su se vrata dizala sklopila, Teresa mu
napomene da su u fasciklu samo kopije originalnih dokumenata. Vrata se sklopiše. Teresa nije vidjela kako je
on primio tu rečenicu.
Barzini se smiješeći okrene Salernu. - Mislim da nam je mali crni kos upravo darovao zlatni rudnik.
Luka ih je pripravan čekao ispred hotela, željan čuti kako je prošao sastanak. Nije imao prilike ništa upitati
budući da u automobilu Sofia ljutito prasne: - Kako si mogla, Teresa? Nisi izravno rekla, ali se moglo
zaključiti. Ako Barzini nije upleten u trgovinu drogom, uskoro će biti. Kupe li naše tvrtku, upotrijebit će je
upravo za ono protiv čega se Papa borio cijelog života.
- To te smeta?
357
- Da. Tebi možda ne, ali meni hoće.
- Reci mi kako ćeš uopće živjeti jer sad nemamo ništa. Upravo tebi je potreban novac da započneš posao u
Rimu! E pa, dobit ćeš ga.
- Gdje ti je moral?
- Nemoj ti meni o moralu. On~j tko kupi tvrtku činit će s njom što mu je volja. A što bi Corleoneovi radili,
izvozili talijanske bombone? Odrasti, Sofia, molim te, odrasti.
Rosa dodirne m~jku za koljeno. - Zašto Barzini? Zašto si njega odabrala?
Teresa slegne ramenima. Sofia pripali cigaretu i otvori prozor. - Pala mi je na pamet izvrsna ideja.
Teresa napući usne. - Poslije Papine smrti prva ponuda pristigla iz Amerike bila je njegova. Barzini je delegat;
on ne radi za sebe, već ga obitelji koriste kao pregovarača.
Sofia otrese pepeo cigarete. - Pročitala sam Barzinijevu prvu ponudu. Uvredljiva je. Ne možemo prodati
t~jemu. Bilo bi to protivno svemu protiv čega se Papa borio. Bilo bi to gnjusno.
Teresa hladno reče: - Bit će nam potreban tvoj potpis. Želiš li reći da nećeš potpisati?
Sofia je s gadenjem pogleda i ugasi cigaretu. - Da, upravo tako. Mora postojati neki pošteni kupac koji će nam
dati dobru cijenu.
- A koji bi to poštenjak bio voljan uložiti i jednu paru u tvrtku s našim zaledem?
Luka dotad n~je progovorio. Pogleda u Sofiju u zrcalo i reče: - Teresa ima pravo. I zapamtite, bit će vam
potrebna Barzinijeva zaštita. Ne možete početi tražiti druge kupce, ne sad. Kasno je.
Ostatak puta prode u natmurenoj tišini.
Graziella se ponudi pripremiti objed, veliki lonac špageta. lVlala kuhinja, iz koje je dopirala lupa posuda,
zamalo odleti u zrak budući da nije znala upaliti plinski štednjak.
Pojavi se Luka gotovo zakriven golemim buketom ruia. Graziella ih uzme, radosno se nasm~javši. Donio je i
vina, sir
358
mozzarelle i svježeg kruha. Graziella ga odvuče u kuhinju da kuša umak za špagete.
Teresa pokuca na vrata Sofijine sobe i ude. - Dolaziš na ručak?
- Nisam gladna.
Teresa zatvori vrata i sjedne na rub kreveta. - Ako ne želiš više sudjelovati, tvoja stvar. Vidjet ćemo možemo li
namaknuti dovoljno novca da se vratiš u Rim i započneš posao iz početka.
- A kako? Nemam kreacija, nemam ni radionicu, a potrošila sam i posljednji dinar da platim globu za Mamu.
Teresa, švorc sam, ali svejedno ne odobravam tvoje postupke.
Teresa uzdahne i ozbiljno pogleda Sofiju. - Želiš li savjet? Da sam na tvom mjestu, ne bih pokušavala s
visokom modom, već s konfekcijom, odjećom za robne kuće. Na tome se dobro da zaraditi.
- Teresa, mnogo toga znaš, ali mi nemoj govoriti kako da vodim posao.
- Možda ti je netko to trebao odavno reći, pa ne bi bankrotirala. Znaš one svoje svilene haljine? Divne su,
bogate, ali tko može dati pet tisuća dolara za haljinu? Tržište ti je suviše usko.
Sofia pripali cigaretu. - Mnogo žena može toliko odvojiti, Teresa. I ja sam to mogla, a žene kojima želim
prodavati potroše šezdeset tisuća dolara svake sezone i to samo na haljine, bez torbica, odjeće i popratnih
detalja.
Terezine usne se opuste. Ona se obrecne: - Pa onda nam nemoj pokvariti priliku da ih nosimo. Nade li Barzini
kupca, prihvaćamo ponudu i počinjemo živjeti. Nećeš me u tome spriječiti, nećeš nikoga spriječiti, je li ti
jasno?
Sofia ne progovori ni riječi tijekom bučnog objeda. Graziella je skuhala za dvadesetoricu. Gledala ih je i
slušala. Rosa se spremala raspremiti stol, ali Graziella je zamoli
da ostane na ~jestu. - Dakle, Johnny, što ti misliš o ovoj nagodbi s Barzinijem?
Luka se nećkao, pa tiho reče: - O tome smo raspravili u Palermu. Sad se predomišljate. Zasad niste u
opasnosti, ali ako se počnete raspitivati za kupce, možete se naći u nezavidnom
359
položaju jer će o tome saznati na Siciliji. Znat će da nema ništa od njihove kupnje. Prihvatite Barzinijevu
ponudu.
Graziella kimne glavom i okrene se Teresi. - Dakle, što kažeš? Ako cijena bude povoljna, što tada?
Teresa procijedi kroz usne. - Ono što smo se dogovorili prije nego što smo došle: prihvaćamo, bježimo, i
nadoknadqjemo naše gubitke.
Graziella pogleda u Sofiju. - Ali Sofia ne prist~je. Da čujemo Rosu. Što ti misliš?
- Ne znam.
- Ne znaš?! Znači dva glasa protiv, jedan za i jedan suzdržan.
- Ako već prebrojavaš glasove, uključi i Johnnyjev. I njemu sljeduje dio.
- Budući da njegov potpis nije potreban, mislim da zasad to nije potrebno.
Teresa uzdahne. - Znači, Mama, i ti si protiv toga?
- U nečemu imaš pravo: teško je pronaći poštenog kupca. A tu je i faktor vremena, moramo djelovati brzo.
Znači, ostaje nam pitanje: hoćemo li dopustiti da Barzini ugovori prod~ju bilo kome ili ćemo odbiti zbog naše
moralne obaveze spram don Roberta?
Teresi je ovo bilo dovoljno. Odgurne stolicu, no Graziella tako snažno udari dlanom o stol da tanjuri
poskakaše. - Sjedi, sjedi! Budi ljubazna i barem me saslušaj.
- Htjela sam pristaviti kavu.
- Teresa, kava može pričekati, a ono o čemu ovdje raspravljamo ne može. Bez mojeg i Sofijinog potpisa ne
mo~eš prodati. Radije bih umrla nego da taj čovjek iskoristi naše ime, radije bih da sve propadne.
Teresa se spremala da je opet prekine, ali Sofia je uhvati za ruku. - Hajde, Mama, dovrši što si počela.
Graziella nastavi. - Pretpostavimo da prodamo onome koga Barzini nade. Prodamo tvrtku, uzmemo novac,
vaše nasljedstvo i slobodne ste. Ako naše nekadš~je tvrtke iskoriste trgovci narkoticima, koliko će biti potrebno
odjelima za brobu protiv trgovine drogom? Koje informacije bi im omogućile da uhapse i optuže takozvane
uvoznike? Ne pomalo, već da bace
360 t
mrežu u koju bi se uhvatile i velike i male ribe? Mi bismo im mogle pružiti neophodne informacije dovoljne da
ih se namami u klopku.
Sofia se zavali dublje u stolici, a Teresa i Rosa su odnijele tan,jure u kuhinju, došaptav~jući se pritom.
Teresa se vrati noseći kavu. Odloživši šalice na stol, upita, nikog odredeno, koliki su rizici ako ih se otkrije.
Sofia ulije kavu u šalice i pruži jednu Luki. - Pa, gospodine Moreno, budući da i vi dobivate svoj dio, zašto
nam vi to ne biste rekli? Ili još bolje, spasili nas time što biste vi dali policiji informacije.
- Dobro, ako želite.
Sofia se tiho nasmije. - Samo sam se šalila.
- A1i ja nisam. Mogao bih se pobrinuti da vaše informac~je stignu u prave ruke.
Sofia se ponovo nasm~je. - Bože, on to zaista misli ozbiljno.
Luka pocrveni. N~je znao odgovoriti na njezino zadirkivanje. - Barem nijedna od vas ne bi bila izložena
opasnosti. - Hvala vam, Johnny, zaista. Mi cijenimo tvoju ponudu,
ali dok ne odlučimo što ćemo, bilo bi suviše uranjeno prihvatiti. Graziella mu se toplo osmjehne, ali on još
jednom pogleda Sofiju. Ona je, duboko zamišJjena, okretala svoj zlatni upaljač po stolnjaku. Njezine duge
trepavice kao da su dosezale do obraza.
- Dobro, je li netko protiv Maminog prijedloga? - upita Teresa. Nitko n~je bio protiv. Teresa popije kavu i
ustane. Znači, dogovoreno je. Ako Barzini dode s dobrom ponudom, prihvaćamo i postupamo po Maminim
uputama.
Izide, a i druge sz odlučile otići na spavar~je. R,osa se nadala da će ostati nasamo s Lukom i razočara se kad
on pode za Sofijom.
- Imam nešto za vas - reče on.
Sofia nespretno otvori vrata svoje sobe. Nosila je svoju šalicu kave. On joj pridrži vrata. Na njezinu krevetu
ležao je malen, zatvoren kovčeg.
- Što je ovo?
- Nešto što ste željeli. Laku noć.
361
Luka zatvori vrata za sobom. Sofia zbunjeno pogleda u kovčeg. Odloži šalicu i otvori ga. Unutra je bilo na
stotine Fabiovih crteža, uvezanih ili pojedinačnih.
Teresa je dovršavala pranje posuda, a Rosa je brisala pribor za jelo.
- Gdje je Johnny? - vikne Sofia iz predsob~ja.
Rosa obriše ruke, lica zategnutog od bijesa. - Otišao je. Nema ga.
Zazvoni telefon. Teresa se ukoči. - Ovo bi mogao biti Barzini. - Požuri u malu sobu koja joj je služila kao
radna soba. Sofia se vrati u svoju sobu. Na krevetu je rasprostrla crteže.
Bilo ih je zacijelo dovoljno za cijelu jednu sezonu, a možda i više. U torbici potraži adresar pa podigne
slušalicu.
Teresa je još razgovarala preko telefona u radnoj sobi. Sofia je upravo htjela spustiti slušalicu, kad začuje
muški glas: To je golem iznos, gospodo Luciano. Nisam siguran da bi moji prijatelji pristali na tu cijenu.
Teresa jasnim glasom reče: - Znači li to, gospodine Barzini, da više niste zainteresirani?
- Morat ću ponovo o tome razgovarati.
- Hoće li to biti uskoro? Mislim da sam vam spomenula naš financijski polož~j.
- Nekoliko sati, a možda i manje.
Ne čekajući, Sofia ude u radnu sobu ne pokuca.vši. Teresa spusti slušalicu i pogleda je blago se smješk~jući.
- Nadam se da znaš što radiš - reče Sofia. - Znam. To si bila ti na drugom telefonu?
- Da, ispričavam se. Nisam namjeravala prisluškivati, ali baš sam htjela nazvati Rim. Johnny mi je upravo
poklonio kovčeg pun kreacija Nina Fabia. To mi je nekako čudno.
Teresa se zbuni. - Kako to? Mislila sam da si to željela. - Prije našeg odlaska iz Rima, Nino mi je glatko odbio
dati ma i jednu kreaciju, a sad ih imam puni kovčeg. Nije logično. Dovraga, kako je došao do njih?
Teresa se složi da Sofia treba telefonirati i saznati o čemu se radi. Pruži joj telefon. - Ali nemoj suviše dugo
pričati u slučaju da Barzini ponovo pokuša nazvati.
362
Teresa ode u kuhinju. Sve je bilo posprem~jeno i ona se zahvalno nasmiješi Rosi, Pogleda na sat.
- Čekam Barzinijev poziv. Sofia telefonira Ninu Fabiu. Johnny joj je dao sve njegove kreacije. - Teresa osluhne
i s olakšanjem začuje zvuk spuštanja slušalice.
Teresa se vrati u radnu sobu. Sofia je upravo izlazila. Jesi li zvala Nina? - Prije nego što je Sofia uspjela
odgovoriti, zazvoni telefon. Teresa pograbi slušalicu, ali se n~jprije pribere pa tek tada odgovori.
- Da, na telefonu. O, da... Da, sve. - Pogleda u Sofiju podignuvši palac, pa nastavi. - Hvala vam n~jljepša. Ne
znam kako da vam zahvalim... Da, hvala... - Ispusti slušalicu i pljesne rukama. - Uspjele smo. Barzini je
pristao! Rosa! Rosa!
- Koliko? Koliko, Teresa? Koliko? - G~eka4j, čeka<j. Mama, Rosa, dodite!
Pojave se Rosa i Graziella. Teresa se sm~jala plačuć,i. Uspjele smo! Barzini je pristao isplatiti nam petnaest
mil~juna dolara! Divnog li Božića!
Rosa zagrli majku i klikne od vese~ja. Graziella se ozarena lica okrene Sofiji. - Dobre vijesti! Sad ćemo
proslaviti, ha? Dobro smo to izvele.
Sofia se bl~jedo nasmiješi. - Da, Mama... A da odem kupiti šampanjac?
Ode iz sobe pa zastane kod stolića u predsoblju gdje je Luka ostavio papirić sa svojom adresom.
- Da i ja podem teta Sofia?
- Ne, Rosa, brzo ću se vratiti.
Sofia žurno izide iz stana. Rosa pride stoliću. Papira s adresom je nestalo. Prolazeći do svoje sobe, Graziella je
potapše po ramenu. - Rosa, pomozi majci oko ugovora, moramo ih sve potpisati.
- Bako, jesi li ti uzela Lukinu adresu sa stolića? - Ne. Rekla sam ti da pomogneš m~jci.
Rosa ude u radnu sobu. - Mama, jesi li ti uzela Johnnyjevu adresu iz predsoblja?
- Ne. Rosa, trebaš mi se potpisati. A i Mama...
363
Rosa pokuca na vrata Grazielline sobe i naviri se. - Mislim da je Sofia otišla Johnnyju. Rekla je da ide po
šampanjac, ali je otišla Johnnyju.
- Možda mu je otišla priopćiti dobre novosti.
Rosa slegne ramenima i promumlja nešto o Sofiji i njezinoj kupovini šampanjca.
- Mislim da je slavlje suviše uranjeno.
Graziella pogleda unuku kako baza po sobi a zatim sjeda za toaletni stolić. Podizala je četke i češljeve, da bi ih
opet spustila. Zatim zategne kosu i smota je u pundžu poput Sofije. Napući sune i osmotri se u zrcalu.
- Sofia je vrlo lijepa, zar ne?
- Da... Znaš, kad sam je upoznala, bila je nekoliko godina mlada od tebe. Mršava, upalog lica...
- Bako, Johnny mi se svida.
- Mislim da se svima dopada. Simpatičan momak, vrijedan. Ali zapamti Rosa, on je samo naš n~jamni radnik.
Razum~ješ li me? Kad dode vrijeme da si nekog nadeš, on će morati biti vrijedan tebe jer ti si nam sve, Rosa.
Ti ćeš nastaviti Lucianovu lozu. Jedino tvoja obitelj i c~jeca mogu nositi ime Luciano. A to je n~jvažnije na
svijetu - djeca, sin. Kad bude vrijeme, vratit ćemo se na Siciliju i pronaći ti muža. I nemoj se zanositi u vezi s
Johnnyjem. Odmah se prestani zanositi tim mislima.
Rosa se nagne preko kreveta i poljubi Graziellu u obraz. - Da, bako... Laku noć.
Nije namjeravala poslušati baku. Kad dobije svoj dio novca, moće će raditi što joj bude volja. Bit će slobodna.
Sofia plati taksi. Zažali što nije zamolila vozača da je pričeka. Samački hotel je bio u sirotinjskom predjelu.
Ugleda zvona bez imena pokra~j oguljenih vrata. Mnoga zvona bijahu razbijena. Vrećice smeća i razbijene
boce bile su porazbacane po stepenicama. Pritisne zvono za sobu 18 i pričeka. Pritisne ponovo pa zač~je
Johnnyja kako iskriv)jenim glasom pita tko je.
- Pustite me unutra.
364
Automat zazvrči nekoliko puta prije nego što brava popusti. Mračno predvorje zaudaralo je na ustajalu, natrulu
hranu i mokraću. Stepenište je bilo osvjetljeno jednom nezakritom ~aruljom. Sofia se počne uspinjati mračnim
drvenim stepenicama.
Stigavši na odmorište na trećem katu, ugleda Luku kako je sav razdragan čeka. Širom otvori vrata svoje sobe,
pa je zabrinuto pogleda.
- Nešto nije u redu?
Sofia prode pokraj njega. - Kako ste došli do onih crteža? Nemojte se izmotavati.
- Je li to važno?
- Da, vaino je. Nemojte mi reći da vam ih je dao jer znam da on to ne bi učinio. Mrtav je, mrtav!
- Kako znate?
- Telefonirala sam u radionicu, njemu, tako znam. - A da sjednete?
- Ne, želim samo da mi kažete istinu.
- A nabavio sam vam i ovo. Potpisao je, u sluč,~ju da iskrsnu problemi.
Ona mu pograbi papir iz ruke. - Johnny, što ste učinili? Recite mi!
Luka je obide u velikom luku kao da se skriva od nje. Soba je bila gotovo prazna - krevet i žarulja na stropu.
Okrene joj leda i zagleda se kroz prljav prozor u požarne stepenice. Mislio sam da želite crteže. Da ih ielite.
Neonska svjetla hotela palila su se i gasila, osvjetljava<jući njegovo obličje sablasnim, plavkastim svjetlom. Na
trenutak Luka bi se jasno vidio, a zatim bi bio u sjeni, Ona sjedne na rub kreveta, prelazeći rukom po grubom
sivom pkrivaču. Ovo mi je sve nestvarno. Kao da to nisam ja ovc~je.
- Rupa od sobe - reče on tiho. - Popila bih čašu vode.
Luka ode iz sobe. Sofia ostane sjediti na krevetu, gladeći pokrivač. U glavi joj je bubnjalo. Tupo se ogledala po
sobi. Njegova odjeća, sve njegove stvari, bile su uredno sloiene i ćiste.
On se vrati, pažljivo noseći papirnatu čašu. Sofia zakašlje. Luka je uhvati za ruku, ali se ona odmakne.
365
- Molim vas, ne dodirujte me... Nemojte...
činilo se kao da ga je to pogodilo. Pogne gtavu, dureći se. - Prestanite s lakrdijama, Johnny. Prestanite s tom
glumom u stilu »Pale sam na svijetu«. Pogledaite me. Pogled~jte me, Johnny. Želim čuti istinu.
Luka podigne glavu. Lagano zaljulja tijelom. Odjednom je izgledao mlad, mnogo mlacii od dvadeset šest
godina. Progovori gotovo nečujno.
- Sofia, nemojte mi biti zločesti. - Njegove su je oči preklinjale kao u zbunjenog djeteta.
- Jeste li ga ubili? - Da.
Sofia pokuša odloiiti papirnatu čašu na noćni ormarić, ali se ova prevrne. Istog trena, Luka klekne i obgrli joj
noge rukama.
Ona se usprotivi: - Nemojte to raditi. Molim vas, nemojte. On pritisne lice u njezina bedra. Prode ga drht~j.
Stisak njegovih ruku pojača se.
- Učinio sam to zbog vas, da vam dokažem da nisam nevažan. Kad ste otišli s onim muškarcem, morao sam
učiniti nešto da vam se dokažem. Učinio sam to zbog vas.
Sofia se izvuče iz njegovog stiska. On sjedne na pete.
- Imate li neko piće? - Jezik joj je otekao, n~je mogla gutati.
Luka skoči na noge. - Donijet ću vam još vode.
Čim se on odmaknuo, Sofia ustane. - Ne, ne, doći ću ja k sebi. Moram ići. Ček~ju me. Rekla sam da idem
kupiti šampanjac. Barzini je nazvao Teresu; ponudio je mnogo novca. Molim vas, ostanite gdje jeste, ne
prilazite mi!
- Ššš, netko bi vas mogao čuti. - On odškrine vrata, pogleda van, pa ih zatvori i zaključa. - Što ćete učiniti?
- Nije važno.
- Da, važno je. Učinio sam to zbog vas.
Sofia osjeti kako je obuzima bijes. - Što da ja sad radim s tim crteiima? Mislite li da bih uopće i mogla
pomisliti da ih upotrijebim, sad kad znam što ste učinili? Nemojte opet s tim, da mi niste to ponovili. Nikad
nisam traiila da učinite nešto za mene.
366
1
Njegov glas je zaklinjao. - Ali nitko vas neće s tim povezati.
- Ne? Uz to što ste ludi, jeste li i glupi? Mene neće povezati? Ja sam bila ondje, bila sam ondje! Policija će me
ispitivati. Ljudi koji rade za Nina primijetit će da nedost~ju crteži!
- AIi bilo ih je na stotine. Nisam ih sve uzeo.
- Zar ne shvaćate, upropastili ste mi sve izglede da ikad upotrijebim bilo koji!
Luka joj rukom da znak da snizi glas. Sofia stisne šake uz tijelo. - Mogla sam mu platiti, shvaćate li? Mogla
sam ih otkupiti legalnim načinima.
On sjedne na rub kreveta i zarije lice u ruke. Sofia ga poželi ošamariti, udariti nogom. Nikad nije osjetila takvu
slijepu srdžbu za nekog.
- Trebala bih otići pravo na policiju i predati vas. Dati im crteže, neka se pobrinu za vas, vi blesane.
Ushodala se po sobi. Bijes je ublažio užas te situacije. Postavi se ispred njega. Povuče ga za kosu da je pogleda.
- Čim nas Barzini isplati, nest~jete iz naših života, ili, kunem se Bogom, reći ću sve policiji.
Je bila to bespomoćna prijetnja. Svjesna da nema kamo i da njezina sloboda, raskidanje veza s Lucianovima,
brzo nestaju.
- Sofia, bila je to nezgoda. Počeo je ruino govoriti o vama, a meni je stalno bila pred očima slika kako ste vi
puza~jući došli k njemu i preklinjali ga da vam pomogne, a on vam se nasmijao u lice. Zbog njega vam je
pozlilo. Rekao je da ste gotovi, da od vas nikad ništa, da nemate dara. I tako bez prestanka. Rekao sam mu da
zašuti, ali ne. Zamahnuo sam, udario ga nečim što je bilo na njegovu stolu, kipom. Ne znam, ne sjećam se.
Nisam ga namjeravao ubiti, a1i je to zaslužio. I opet bih to učinio, kad bih morao. Nitko vam ne sm~je učiniti
nažao, nitko, neću im dopustiti.
- Vi - lišili ste me posljednje prilike. - Lice joj se snu~di i Sofia zajeca, ali kad Luka krene prema njoj, ona se
odmakne, pride vratima i pokuša ih otvoriti. Ojadena, okrene se upravo kad on posegne za njom i zagrli je.
Sofia se pokuša osloboditi, ogrepsti ga po licu, ali joj on savine ruku na ledima.
367
- Sofia, možete sve ponovo imati. Ja ću vam to pru~iti. Volim vas, volim vas.
U njezinim tamnim očima ogledao se prezir. - Vaša mi je ljubav odurna. Odmaknite se od vrata i pustite me.
Luka je poljubi, strasno i dugo, ali ona ne uzvrati. Osjetio je njezine zube, usne. Odmaknuvši se, pogleda u
njezine bijesne oči, ispunjene mr~njom. Pusti je i potrađi u džepu kljuć. Dok je otvarao vrata, st~jala mu je za
ledima. '
Silazeći niz stepenice, Sofia obriše usne nadlanicom. Znala je da je slijedi, ali se ne okrene. Učini to tek
stigavši u prizemlje. Podigne pogled. Netremice ju je promatrao s vrha stepenica. Svjetlo gole žarulje iza
njegovih leda okruživala mu je glavu i ramena. S te udaljenosti nije mu mogla vidjeti lice. Bio je poput kipa,
nepomičan. Blijeda put i plava kosa doimali su se sablasno.
Sofia ude u stan. Čim zatvori vrata, pojavi se Rosa, - Gdje je šampanjac?
- Nisam uspjela naći otvorenu trgovinu. - Sofia prode pokraj nje u svoju sobu.
- Išla si kod Johnnyja, zar ne?
Ruke na kvaki, Sofia uzdahne. - Rosa, ne tiče te se gdje sam bila.
Rosa se zažari od srdžbe. - Jeste li vas dvoje ljubavnici? - Ne.
- Ne laži mi. Ne skida pogleda s tebe. Što se dogodilo u Rimu?
Sofia otvori vrata. - Ništa. I posluš~j moj savjet, kloni ga se.
- Jer ga ti želiš?
Sofia zalupi vratima i okrene se Rosi. - Ne budi djetinjasta, i nemoj biti nepristojna prema meni. Oprostit ću ti
ov~j put, ali da nikad nisi aludirala da izmedu mene i te kreature nešto ima. I ozbiljno ti kažem Rosa, kloni ga
se.
Rosa se okrene i otrči u svoju sobu. Teresa je upravo izlazila iz kupaonice.
- Što se dogada? - upita Sofiju. - Ništa... Htjela bih leći, u redu?
368
- Možeš slobodno. Učinilo mi se da se ti i Rosa prepirete. Ne moraš se odmah derati.
- Oprosti. Rosa izgleda misli da sam se ja spetljala s Johnnyjem.
- Što? Ne zezaš se?
- Pazi da nije suviše s njim, Teresa. Vjeruj mi, znam zašto ti to govorim. Što prije ga se riješimo, tim bolje.
Teresa bi se rado složila s time, ali postala je Johnnyjev zarobljenik zbog Roccovog umorstva. Razljuti li ga,
njegova nasilna priroda mogla bi se okrenuti protiv nje, protiv bilo koje od njih.
- Sofia, Johnny nam još treba, ali porazgovarat ću s Rosom.
Doručak je prošao u neveseloj atmosferi. Nitko nije bio raspoložen jesti Grazielline kobasice i j~ja. Bile su
zabrinute zbog predstojećeg sastanka s Barzinijem. Vani je bilo ispod nule. Sofia, kao i obično široke ruke,
ponudi im jedan od svojih krznenih kaputa.
-' Rosa se iskrevelji. - Mislim da je odvratno hodati odjeven u mrtve životinje. Kako samo možeš. Imaš oko
pedeset krznenjaka. To je pedeset srdaca, pluća. - Sofia pripali cigaretu ne rekavši ništa.
Oglasi se telefon, ali Teresa počeka. - Ne želimo da stekne dojam da ne možemo iščekati r~jegov poziv. Ja ću
se javiti. Izgubi se u radnoj sobi.
Vrativši se, objavi: - Sastat ćemo se s njim u restoranu »Četiri godišnja doba«, točno u jedan sat. Sofia, bi li mi
jedan od tvojih kaputa prist~jao?
- Mama, kako možeš?
- Sasvim lako, Rosa. Ne želim se smrzavati.
Barzini i njih tri sjedoše za njegov stol u restoranu »Četiri godišnja doba«. Naručiše jelo. Barzini je bio
prijazan domaćin. Odbijao je razgovor o poslu dok nisu poručali. Činilo se da je bio redovit gost restorana
budući da je pozdravljao druge goste i bio s konobarima na ti.
369
Žene su se držale službeno. Prestrašene, jedva su okusile hranu. Svaka osoba koju bi Barzini pozdravio učinila
bi im se prijetećom. Barzini posegne za Sofijinom rukom, no ona je povuče.
- Vrlo ste lijepe. Počašćen sam, ali i zbunjen.
Čekale su. Rosa je ispod stola priljubila nogu uz majčinu. Mrzila je to što su Barzinijeve ruke neprestano u
pokretu i što mu pogled skače s jedne na drugu.
- Gdje je gospoda Luciano? Radovao sam se da ću je opet vidjeti.
- Mama se ne osjeća n~jbolje, gospodine Barzini. Zamolila me da vas pozdravim i da je ispričam.
- Prihvaćam ispriku, naravno. Zacijelo je umorna. Smjestila se kod vas, Teresa? Smijem vas zvati Teresa?
- Da, samo izvolite. Sve smo u mojem stanu.
On klimne glavom, pa dodirne Rosinu ruku. Ona bi svaki put zadrhtala pod njegovim brzopoteznim kratkim
tapšanjem. - Dobro. Dakle, kao što sam obečao, uvjeravam vas da ćete biti zaštićene. Morate imati povjerenja u
mene, danas su opasna vremena. Dobro je da ste zajedno, jedna obitelj, zar ne?
Izgledalo je kao da ručku nikad kr&ja, da Barzini nikad neće načeti pitanje prodaje, jedini razlog sastanka. Ali
nakon što su poslužili kavu, on položi svoje male, dotjerane ruke na bijeli stolnjak. Pogledavši od jedne do
druge, reče tiho: - Da prijedemo na posao...
Barzini pristane isplatiti novac u obliku bankovnog naloga, koji će im biti uručen u roku od dvadeset četiri
sata. U zar~jenu će mu dati dokumente o imovini Lucianovih u Palermu plus tvrtki u New Yorku. Zadovoljan
da je sastanak priveden kre<ju u prijateljskom tonu, i uz dogovor svih zainteresiranih, sićušni Barzini pozove
taksi i one odoše.
Sofia zapazi da nije spomenuo imena zainteresiranih za kupnju.
Graziella iskoristi odustvo ostalih da nasamo razgovara s Lukom. Motala se po kuhinji kuh~jući kavu, a zatim
ga pozove. - Molim te, sjedi. Danas nas nitko ne prisluškuje. Dakle, Johnny, želim s tobom razgovarati o Rosi.
370
On se iznenadi. - Rosi?
- Vrlo je mlada. Mislim da joj se svidaš, da je zacopana, kako smo mi nekad govorili. Sigurna sam da
razumiješ o čemu govorim.
- Nisam znao.
Graziella se nasmiješi. - Možda nisi, ali želim biti sigurna da joj ti nećeš davati nade. Znaš, Rosa se mora
dobro udati. Mi ovisimo o njoj. Jedino ona može produžiti lozu Lucianovih. Naša se obitelj može jedino održati
preko Rose.
- Jedva da sam s njom izmijenio poneku riječ.
- Ali si se zbližio sa svima nama. Cijenimo sve što si učinio. Znam da ti je Teresa obećala odredeni postotak.
To je pošteno, ali kad ovo prode - a to ćemo znati danas - ali kad ovo završi, mislim Johnny da ti moraš
nastaviti ~ivjeti sam. Mi moramo, Rosa mora. Moramo joj pronaći odgovar~jućeg muža. Ona je Lucianova,
shvaćaš? Ti si mladić; ona je uvjerena da joj ti značiš više negoli joj zapravo značiš. Johnny, od toga ne smije
biti ništa, shvati me.
Graziella mu prijede rukom preko obraza. On zadrži njezinu ruku i poljubi je.
- Želim ostati i raditi za vas.
Ona mu se nježno nasmiješi i uštine ga za bradu. - Koliko ti je godina, Johnny? Dvadeset jedna, dvadeset
dvije? Koliko? Luka proguta slinu. - Dvadeset šest.
- Ah, mlad si, ali i dovoljno star da se oženiš i osnuješ obitelj. Imaš li nekog u vidu?
- Ne, nikog... osim vas ovdje.
- Znači da je vrijeme da razmisliš o svom životu. Ne ieliš cijelog ~ivota biti okružen ženama, a i suviše si
pametan da budeš vozač. Imat ćeš novca, napravi si karijeru, ha?
On nasloni glavu na ruke. Graziella ga blago pogladi po kosi. - A što je s tvojom obitelji? Rosa kaže da imaš
brata. Istina? - Nastavi ga gladiti po kosi. Luka podigne glavu. Njezina ruka spusti se u krilo.
On odmakne stolicu i nasmije se svojim nježnim, prisnim osmijehom. Ustane.
- Navratit ću kasnije. Moram obaviti nešto za Teresu.
371
Vrata se zatvore za njim. Graziella se zagleda u ruku. U prstima je osjećala žmarce, kao da je još osjećala
njegovu svilenu kosu. Ispusti dug, dubok uzdah.
Polako ustane i ode u sobu. Otvori ladicu toaletnog stolića i izvadi Michaelovu fotografiju. Gled~jući u nju,
jasno ga je zamišljala kako sjedi za stolom blagovaonice, naginje se prema Robertu i osmjehuje se tim lijepim
osmijehom.
Začuje okretanje ključa u ulaznim vratima i brzo vrati fotografiju na mjesto, prekorivši se zbog svoje ludosti.
Rosa je nosila dvije vrećice pune do vrha. - Ovo će biti ludi Božić, bako. Nema što nemamo... puran, pudinzi,
slatkiši, prskalice. - Spusti vrećice na stolić u predvorju i zagrli Graziellu.
Sofia ne reče ništa već odmah ode u svoju sobu. ~eresa se zagleda za njom.
BiIo je nešto više od četiri sata kad se oglasi zvono. Graziella je nosila pladanj u blagovaonicu. Rosa je u
kupaonici prala kosu, a Sofia je još bila u sobi. Zvono se oglasi još jednom i Teresa širom otvori vrata.
Trojica u groznim maskama gurnuše vrata. Udariše Teresu u rame i ona padne. Jedan od njih je počupa za
kosu i prisloni joj revolver uz vrat.
- Da nisi pisnula. Kreni... h~jde. Pozovi ostale. Graziellu su dohvatili na kuhinjskim vratima i izvukli u
predsoblje kod Terese. Graziella se opirala, pa su je udarili poglavi. Dok je vrišteći padala, Sofia istrči u
predsoblje.
- Ni riječi. Ruke u vis i ništa ti se neće dogoditi. - Glas mu je bio izmijenjen gumenom maskom čarobnjaka,
dugog nosa i klimave, grbave brade. Cijela ta odvratna maska je bila pokrivena bradavicama.
Sofia učini pogrešku i vriskom pozove Rosu. Revolver je pogodi po desnoj sljepoočici i ona padne licem do
Graziellinih nogu. Teresu su još navlačili po hodniku, vukući je tako grubo za kosu da su joj se izmicale noge.
- Molim vas, nemojte nas povrijediti...
Pod prijetnjom revolvera uguraše ih u radnu sobu. Rosa je u kupaonici čula njihove krikove. Preplašena na
smrt, ispusti
372
sušilo za kosu, zaključa vrata od kupaonice i potrči k požarnim stepenicama. Podigavši prozor, začuje hice,
tupe udarce metaka iz revolvera s prigušivačem koji raznesoše bravu. Rosa se histerično stisne uz prozor.
Muškarci u nakaradnim klaunovskim maskama povukoše je dolje i odvukoše u radnu sobu, gdje su je bacili
prema Sofiji. Privine se uz nju. Niz lice njezine tetke slij evala se krv.
Muškarac u maski čarobnjaka uperi u njih revolver i odmakne se. - A sad budite dobre i mirne i nitko vam
ništa neće. Ti, docii ovamo.
Gurne Teresu prema stolu. Ona bokom udari u rub. - Želimo dokumente. Na sunce s njima.
Teresa se prihvati za stol. - Kakve dokumente? Čarobnjak je udari podlakticom. - Znaš ti, kurvo, znaš. A sad
na koljena. Na koljena. jebem ti!
Svine joj ruku iza leda i ona se spusti na koljena. Rosa počne vrištati, ali je snažno udare u trbuh. Ona se
presavine i počne povraćati. HIaun iz džepa izvadi neke krpe, sjedne na Rosu i zaveže joj ruke na ledima.
Zatim je prisili da klekne pokr~j majke.
Čarobnjak je izvlačio ladice, pregledavao papire. - Znaš ti što mi želimo. Nemoj da i dalje gubimo vrijeme.
Gdje su? Plačući, Teresa odmahne glavom. - Ne znam što želite.
Kakve dokumente? Ovdje nema ničega.
Rosa ustukne kad je pograbi treći muškarac, u gumenoj maski s čije su brade visjele duge bijele vlasi. Prodrma
je i vikne: - Reci joj da nam da što želimo! Reci joj! - Glavom joj uda.ri o stol, negdje iznad desnog oka i ona
vrisne.
Graziella se skutrila uza zid, čvrsto stiščući Sof~jinu ruku, ali začuvši Rosine krikove baci se na napadača,
pokušavši mu strgnuti masku slica.
- Da je niste povrijedili! Nju ostavite na miru. Kakav ste vi to muškarac da tučete žene.
HIaun odgurne Graziellu i izudara je nogama. Rosa je jecala i preklinjala: - Mama, d~j im što traže, molim te.
Mama... Čarobnjak se nasmije i rukom mahne prema Teresi.
Čuješ što kaže, ha? H~jde, učini kako ti kaže kćer. Hoćeš je vidjeti s rasječenim licem?
' 373
Sofia zadrži Graziellu budući da se starica spremala ponovo poletjeti na napadače. - Teresa, učini kako ti ka~u.
D~j im što žele. Hajde!
Pruživši ruku da pozvoni, Luka zastane. Primijetio je da brava ne drži čvrsto. Odškrine vrata. Tada začuje
Rosino vrištanj e.
Dopiralo je iz radne sobe. Otkopčavši kaputić, izvadi revolver. Čuo je i Graziellu. Nečujno provjeri druge
prostorije i uvjeri se da su svi u radnoj sobi. Zatim se vrati u kupaonicu i izide na požarno stepenište. Njime
dode do prozora radne sobe. Prilijepi se uza zid i proviri kroz rolete.
Pod prijetnjom revolvera, Teresa je morala krenuti na drugu stranu stola. Rosa je još klečala ispred stola. Sofia
je bila u dnu sobe. Zagrlila je Graziellu. Trojica muškaraca bila su okrenuta ledima prozoru.
Luka se pomakne koji centimetar. Sofia i Graziella bile su nalijevo od njega. Rosa, zavezanih ruku, još je
klečala ispred stola ne prestajući jecati. Teresa, preplašena na smrt, drhtavih ruku, davala je dokumente
čovjeku u maski čarobr~jaka. Uperio je revolver i u Rosinu glavu.
Klaun je st~jao uz vrata. U desnoj ruci držao je revolver. Činilo se da treći nije naoružan; pregledavao je
dokumente koje mu je Teresa dodavala. Dio njegove gumene maske, bijela, duga brada, je bila otkinuta.
Luka dvaput nanišani u čarobnjaka, ali mu je smetala Teresa. A tada se pruži povoljan trenutak. Rosa se
sakr~je iza stola. Teresa se sagne da potpiše dokument i čarob~jak je bio nezaklonjen. Luka opali.
Čarobnjak poleti naprijed. Metak mu je raznio stražnji dio glave. Sruši se, povnkavši za sobom dokumente.
Njegova krv pošprica sobu i Teresu. Revolver mu izleti iz ruke. Teresa ga podigne, uhvati objema rukama i
opali.
Metak pogodi klauna u nadlakticu desne ruke. On izgubi ravnotežu i padne na leda. Teresa dovikne Sofiji da
uzme njegov revolver, ali se Sofia okrene k prozoru, ne zn~ju~ tko je to vani.
374
- Ja sam! - vrisne Luka, nogom divlje izbij~jući razbijeno staklo. Skoči u sobu jer je on~j s bijelom, dugom
bradom, posegao za oružjem svoga kolege. Njegovi prsti dotakoše metal kad Luka opali. Metak ga pogodi u
bedro. Prsti mu se zgrčiše i on se previne od bola.
Graziella odveže Rosu i gurne je ispod stola na sigurno. Luka povuče Sofiju k sebi i da joj svoj revolver. -
Uperite ga u njih. Pomaknu li se, puc~jte.
Sofia je držala revolver, a Luka natjera dva ranjena upadača da potrbuške legnu na pod. Nogom udari klauna u
prepone. Ov~j z~ječi. Bjelobradi, sav poprskan krvlju, podigne ruke iznad glave.
- Ne puc~jte! Ne puc~jte!
Luka naloži Rosi da ispuže ispod stola. - D~j mi konopce... krpe koje su oni donijeli. Da im zavežem ruke.
Graziella oprezno krene iza stola. Nogama je gnječila staklo. Nagne se nad čarobnjaka, opruženog preko stola.
Opipa mu bilo. Krvi je bilo posvuda, na stolu, na dokumentima. Zaprepašteno reče Teresi: - Mrtav je!
Teresa je stajala nepomično, objema rukama držeći revolver, razrogačenih očiju. Graziella je dodirne. Ukočila
se, a ne začuje ni kad je Graziella zazove po imenu. Samo je buljila u revolver u svojoj ruci. Lice i haljina bile
su joj poprskane krvlju. Polako počne glasno disati. Zatim se zaprepasti: - Bože, Mama! Bože moj, Rosa...
Gdje je Rosa? - Vrištala je visokim glasom. - Mama, što sam učinila? Što smo učinile?
Luka zaveže i drugog napadača pa primi Rosu za ramena. Pogleda ga uplašenim očima, lica umrljanog krvlju.
Znao je da će početi vrištati.
- Rosa, dosta toga! Izvedi Graziellu, hoćeš li?
Ona potvrdi kimanjem glave. Oči su joj prelijetale po sobi do Luke. .
Graziella je izvede iz sobe. - Podi s bakom, Rosa, budi dobra. - Starica se tresla od straha.
Luka uzme Sofiji revolver i zatakne ga za pojas. Sofia uhvati Teresu za ruku.
Niz Teresino lice slijevalu su se suze. Ponavljala je: - Ne znam što ću, ne znam što ću.
375
Luka se otrese na nju: - Počnimo razmišljati. Sofia, donesite vode, zavoje, stare plahte, bilo što. Ova dvojica
iskrvarit će tu na tepihu.
Sofia zagrli Teresu. Pogledale su u Luku. Teresa jedva čujno šapne: - Bože, što ćemo?
Luka podigne jedan od dokumenata. - Došli su po ovo. Najprije ćemo saznati tko ih je poslao, a ako vam se
neće svidati ono što ću morati učiniti da bih to saznao, možete izići.
Sofia pokuša odvući Teresu prema vratima, ali se ova ne makne. Luka im pride. - Potrebni su nam zavoji,
nešto da previjemo ove rane. Sofia, hoćete li se pobrinuti za to, a ja za Teresu?
Odjednom, on rukama uhvati Sofijino lice. - Vidite sad koliko sam vam potreban, svima vama? Sad mi možete
vjerovati; morate mi vjerovati.
Ledenom okrutnošću im je nalagao što da rade, kao da je uživao u njihovoj ovisnosti o njemu.
One su se okupile u kuhinji, a njega su ostavile u radnoj sobi. Nisu više bile u stanju plakati. Sjedile su kao
nijeme i čekale. Strah ih je držao zajedno, sjedinio ih. Naposljetku, Sofia više nije mogla izdržati.
- Znale smo da do ovoga može doći. Eto koliko vrijedi Barzinijeva zaštita. Ove su vjerojatno poslali sa Sicil~je.
Ovo bi nam se moglo dogadati cijelog života. Prestajemo s tim, sad, prekidamo. Dat ćemo im štogod iele. Ne
mogu to više podnositi.
Luka se pojavi na vratima kuhinje. Ustrašena, preplašena lica okrenula su se prema njemu.
- Ubijeni je nećak Michelea Barzinija, Harry Barzini. R,adi za Barzinija. Druga dvojica su šofer i tjelohranitelj.
Kažu da nitko nije upleten osim Barzinija. Pokušavao je sve uzeti sebi, ugovore i novac. Možete odahnuti, nisu
došli sa Sicilije.
Teresa ustane i ode iz kuhinje. Zaleti se u radnu sobu, nogom otvori vrata. Strah i šok pretvoriše se u bijes.
Podigne klaunovu masku. Prije nego što su je uspjeli zaustaviti, počne udarati po napadaču nogama i rukama,
vući ga, te ga natjera da klekne pokr~j stola.
376
- Natjerao si mi kćer na to, sad ti kleči. HIekni. HIekni! I reci mi što ti je Barzini rekao da nam učiniš. Reci
mi!
Rosa krene za majkom koja je povukla napadača za kosu tako da je zaplakao.
Ubijenog je netko odgarnuo sa stola. Ležao je potrbuške na podu. Maska čarobnjaka bila je ispunjena njegovom
krvlju. Rosa nogom udari mrtvaca. Oči mu se iskrenuše.
Luka je promatrao sa zanimanjem. Došlo je do obrata. Koliko daleko su žene bile spremne ići da bi dobile
odgovore na svoja pitanja, da izbace nagomilani strah? Njegova nagadanja prekine Graziella.
- Teresa, Rosa! Prestanite! Sofia i ja smo se dogovorile, otići ćemo na policiju. Ovi su nam upali u stan,
moramo na policiju. Gotovo je, a ti, Johnny - slušat ćemo te, činiti kako nam kažeš, ali sad je dosta.
Teresa se zacrvenila od bijesa. - Ne, Mama, ne! Odemo li na policiju, gubimo sve.
- Nemamo što izgubiti, Teresa. Ne možemo se boriti protiv tih životinja. Pogledaj se, i ti se ponašaš poput
životinje, a po ugledu na tebe i tvoja kćer. Kažem da je sad dosta.
Teresa stisne šake. - Nemaš pravo to učiniti, Mama. Sofia ude u sobu. - Ima svako pravo. Ovo je suviše daleko
otišlo. Ne želim u tome sudjelovati,
- Nikad i nisi, Sofia. Od početka si protiv svega što pokušavam učiniti.
- A sad i vidiš zbog čega! Teresa, pogled~j ovu sobu. Krv na zidovima, na našoj odjeći, na licu tvoje kćeri!
Teresa, zaboga, pogledaj istini u oči. Danas smo imale sreće, ali inače? Što će se dogoditi kad ne bude
Johnnyja?
- Uvijek ću biti tu - Luka je pokuša. dodirnuti.
Sofia mu odgurne ruku. - Ne miješasjte se u ovo, Johnny, ili ću im, kunem se, reći istinu o vama. Odlazite,
maknite se, odlazite od nas!
- Upravo sam vam spasio život! I to mi je hvala? Mislite da bi uzeli ugovore i odmaglili?
Teresa se tresla od srdžbe. - Sluš~j me, Sofia, posluš~j. Ako Barzini ima novac...
377
Luka kimne glavom. - Ima ga. Sofia, Barzini ima bankovni nalog kojim vas može isplatiti. Polakomio se.
Rizik mu se nije isplatio, ali nitko ne stoji iza ~jega. Sam je ovo organizirao.
Sofia se okomi na Teresu. - Misliš li da možeš vjerovati što ovi ljudi kažu, što Johnny ka~e? Zar ne vidiš što se
dogaQa s nama? Pogled~j nas, stojimo u ovoj sobi, posvuda svezani ljudi, jedan mrtav... a mi se dokazt~jemo!
Ludilo!
Luka strgne krpu iz usta Barzinijevog vozača, zgrabi ga za kosu i trzajem mu podigne glaw. - Reci im!
Napadač je zamuckivao od straha. Nije skidao pogleda s Luke. - Peter Salerno napisao je bankovni nalog,
kunem se životom. Dao ga je Barziniju. Čuo sam ih kad su rekli da je to za vašu isplatu. Kunem se... Isuse,
kunem se životom svog djeteta, govorim vam istinu! Barzini ima lovu; samo je pokušao...
Luka pogleda u Sofiju. Ona okrene glavu. On opet podigne vozačevu glavu. - Reci im što vam je Barzini rekao
da im učinite.
Čovjek zaplače. - Rekao je da nećete stvarati neprilike. Trebali smo vas zaplašiti, ustrašiti da ne govorite, da
sve izgleda poput provale.
Luka ga opet povuče za kosu. U prstima su mu ostali pramenovi kose. - Što još?
- Rekao je da je Luciano šljam, svjedočio je. Štogod učinimo ženama, opravdano je, nitko im neće pomoći.
~ Luka ga odgurne s gadenjem i pogleda Sof~ju. - Barzini misli da je siguran, sam je u stanu. Nogom udari
vozača u stopala. - Sam je, je li? Je li? - Čovjek kimne i ponovo se skupi od bola.
Ne dobivši odgovora od Sofije, Luka se okrene Grazielli. - Mo~emo pravo k njemu, dodemo do ~jegovih vrata.
Posudimo maske od ovih mizerija, pa ako on pogleda kroz prozorčić, mislit će da su mu to kolege.
Graziella odmahne glavom. - Mi, udovice Luciano, odlučit ćemo što ćemo učiniti. Johnny, ostani s njima.
378
Sjele su u kuhinji. Teresa je bila za suočavanje s Barzinijem.
- Bude li potrebno, možemo nabaviti plan cijelog stana. Ako je Barzini sam, zašto ne? Navučemo maske kao
što je predložio Johnny. Sofia, molim te... Barem da razgovaramo s Barzinijem, pružimo mu priliku da nam
uruči novac. Mislim da bi trebale povesti i Johnnyja.
Sofia odlučno zatrese glavom. - Ne. Odlučimo li se na ovo, izvest ćemo to same. Uzet ćemo pištolj jednog od
napadača - kao zaštitu. I ništa drugo, Teresa, razumiješ li? Zapadnemo li u nevolje, dižemo ruke od svega, i to
zauvijek. Dogovoreno?
Trenutak nitko ne odgovori. Teresa napući usne. - Uspjet ćemo. Moramo. Mama, ideš li i ti?
Graziella najprije pogleda u Sofiju, pa Rosu. Polako kimne. - Da. Želim razgovarati s tim čovjekom licem u
lice! A poslije ćemo učiniti jedino ispravno, ono što je Sofia predložila.
Teresa ustane od stola. - Znači, dogovorile smo se, ne idemo na policiju? Ne za sad. Reći ću Johnnyju.
Luka je sjedio na stolu i petama lupkao po njemu. Teresa ude u radnu sobu i zatvori vrata.
- Ne idemo na policiju, već k Barziniju.
- Ma nemojte? Tek tako, ha? Kao najprije, što ćete učiniti s ovim ovdje raznesene lubanje? I s ovom dvojicom,
koji krvare po tepihu? A čišćenje stana? Treba oprati zidove, tepihe, stol.
- Pozvat ću ostale - reče Teresa.
-~ Ne, pričekajte. Dopustite mi da smislim što ćemo s ovima.
- Zar ne bi trebali u bolnicu?
Luka je pogleda i nakrivi glavu. - Da, pobrinut ću se za to. Ne,jprije iznesimo leš. - Prigne se jednom od
napadača. - Odvest ćemo vas u bolnicu. Imate prijevoz? Došli ste autom?
Čovjek kimne glaovm. Oči su mu iskočile na vrh glave zbog krpe kojom su mu bila zapušena usta.
- Dobro, imaju vlastiti prijevoz. Rosa, vidi možeš li posuditi invalidska kolica one starice na katu iznad vas, a
ja ću pripremiti rrirtvaca za odlazak.
- Što će ti invalidska kolica?
379
- Težak je. Hoćeš da te vide kako ga nosiš? Učini kakao ti kažem. Kreći!
Čim je ona zatvorila vrata, Luka zaobide stol i zastenje pod teretom tijela. Čarobnjakova maska je još stajala na
mjestu, još puna krvi. Ali mrtvačeva odjeća je bila neuredna, košulja otvorena, hlače raskopčane. Luka se
nasmiješi dvojici prestravljenih muškaraca.
- Da ga dotjeram. Ne želimo uznemiriti dame, zar ne? Dvojica prestrašenih napadača nijemo su promatrali
Luku kako odijeva tijelo Harryja Barzinija.
Žene su pregledale nacrt Barzinijeva stana kojeg je izradio Luka prema opisu jednog zarobljenika. Sad su znali
koja je soba njegove žene, te da je rano legla.
Rosa se vrati s invalidskim kolicima. Luka je pripremio mrtvaca. Pokrio ga je vunenim pokrivačem, a oko
vrata i preko donjeg dijela lica zavezao mu rubac. Na krvavu glavu nabio mu je jedan Filippov šešir. Luka,
Rosa i Teresa podignu leš u kolica.
- Nitko da nije ulazio u radnu sobu. HIonite ih se dok se ne vratim. Teresa, provjeri ima li koga u prizemlju.
Rosa, ti primi kolica naprijed, a ja ću otraga. Ostavit ću ga u nekoj uličići nekoliko četvrti dalje. Morat ćemo se
riješiti njegove odjeće, ne bi bilo dobro da nam po njoj ~udu u trag. Dobro, Rosa, krenimo!
Teresa ode prva i provjeri stepenište, a Rosa i Luka podignu mrtvo tijelo u stolicu. Rosa ostane ispred zgrade.
Isprati pogledom Luku koji odveze stolicu niz ulicu. Bilo je gotovo šest sati, pločnici puni Ijudi koji su se
vraćali s posla, ali Luka je gurao kolica samouvjereno, gotovo drsko. Prode nekoliko ulica pa se okrene da vidi
je li Rosa ušla u zgradu. Okrene stolicu i vrati se zamalo do samog ulaza u zgradu. Side u podzemnu garažu.
Prode pokraj nekoliko stanara, ali automobili su ulazili i izlazili te nitko i ne svrati pozornost na njega.
Prode pokraj Teresinog iincolna. Zaustavi se kod novog lincoln continentala srebrne boje. Barzinijev
automobil.
380
Luka pozvoni i pričeka. Rosa otvori vrata i on je potapša po obrazu.
- Rosa, moraš uvijek pitati tko je! A sad pregledaj stolicu, možda ima mrlja od krvi. Šešir i rubac će mi trebati
za sljedećeg.
Teresa je bila u kućnom ogrtaču. Stavila je svoju krvlju zamrljanu odjeću u vreću za smeće.
- Gdje si ga ostavio?
Ulazeći u radnu sobu, Luka zastane i nasmiješi se. - Kao što sam i rekao, u nekoj uličici. Nemoj na to misliti.
Pomozi mi da pripremim ovog momka za silazak do automobila.
U šest sati i četrdeset minuta, Luka sicie s bradatim. Preko ramena bio mu je prebačen kaput da bi se sakrile
vezane ruke, a rubac i šešir skrivali su mu zapušena usta. Luka je govorio tiho, požurivao ga, rekavši mu, što
prije stigne do automobila i sačeka, to prije će mu se pridružiti kolega, a tada će ih odvesti u bolnicu. Čovjek je
bio izluden od bola, jako je hramao i oslanjao se cijelom te~inom na Luku.
Teško je disao. Dah mu je šištao kroz krpe u ustima. Luka ga posjedne na stražnje sjedalo lincolna. Smjestivši
ga, Luka se nagne i nasmiješi.
- Sve će biti u redu. Treba mi tvoj šešir. - Luka posegne za njim, opalivši pritom metak u čovjekovu sljepoočicu
iz napadačevog revolvera s prigušivačem. Namjesti tijelo u sjedeći polož~j i vrati se po klauna. Luka mu
navuče kaput, rubac i šešir. Iz čovjekove ruke curila je krv, slijevala mu se niz prste. Zajeca od boli kad su ga
izveli iz stana.
Bilo je već četvrt do osam. Luka reče ženama da će njih dvojicu odvesti u bolnicu. Dok je on bio odsutan, žene
su očistile radnu sobu, oprale zidove, zamotale umrljani sag. Svu krvlju uprljanu odjeću trebalo je baciti.
Ugurale su sve u crne vreće da Luka odnese u palionicu smeća u podrumu.
Ali Luka se ne vrati ni poslije četiri sata. Više nisu imale posla, čak su vratile i invalidsku stolicu. Bile su na
rubu živaca. Teresa se ušetala po predsoblju. Bila je sigurna da se nešto
dogodilo. Možda su napadači pobjegli. Četiri sata!
Sofia si natoči šalicu kave i po stoti put pogleda na sat. Bila je na rubu da im kaže o Lukinom udjelu u smrti
Nina
381
Fabia, ali to ne učini. Ako Michele Barzini doista ima novac, isplatit će Luku i riješiti ga se. Tada će se svega
osloboditi.
- Teresa, već je pola dvanaest. Barzini je možda izišao. Ili je već na putu za Tokyo. Što je ono rekao Luka,
kamo je otišao?
Teresa daščući izusti. - Bože mili! Pa nije valjda sam otišao Barziniju?
Graziella, u šeširu i kaputu, st~jala je na vratima svoje sobe. - Što čekamo? Idemo li Barziniju ili ne? Satima
sam u kaputu.
- Mama, čekamo Johnnyja.
- Zašto? Rekla si da idemo same. Pa zašto ne idemo? U tom trenu pokuca Luka i vikne da mu otvore.
Presvukao se u čistu košulju i traperice. Pruži Teresi vreću sa svojom okrvavljenom odjećom te šeširom i
kaputom kojeg su upotrebljavali. Ne ispriča se što su ga morale čekati, već im predloži da ga pričekaju u
automobilu, a on će za to vrijeme sve vreće odnijeti u palionicu.
Spremale su se krenuti kad Luka opsuje. Vreća u kojoj je bio krvavi sag počela se trgati. Teresa ostane pomoći,
a ostale krenu u garažu. Njih dvoje pokušaju ugurati krvavi sag u vreću koju je donio Luka.
- Johnny, potrebna nam je još jedna. U kuhinji su, ispod sudopera.
Ona istrese sadržaj Lukine torbe i pronade njegovu košulju, natopljenu krvlju. Ruke joj se okrvave. Pogleda
dub~je u torbu. I traperice i tenisice bile su natopljene krvlju. Užasnuto pogleda u Luku kad se ova4j vrati s
novom vrećom za smeće. - Što si učinio? Johnny?
- Idi oprati ruke. Odnijet ću ovo u palionicu. Vidimo se u automobilu. Da, kupio sam ti ovo: jednostavan
mehanizam, samo povučeš zapor i možeš pucati. Napunjen je, pazi što radiš s njim. Stavi ga u torbicu.
Teresa dograbi revolver kalibra 0. 22 i odjuri u kupaonicu. Nasloni se na vrata. Ruke su joj bile krvave pa joj se
pištolj l~jepio za ruku. Škripnuvši zubima, natjera se da ga obriše, a zatim izriba ruke gotovo do krvi i ispere
vodom.
382
Još jednom se osvrne po stanu provjeravajući je li sve čisto. Jedino je razbijeni prozor govorio da se tu odigrala
drama. Uzme torbicu i revolver, zaključa ulazna vrata i žurno side stepenicama.
Prišavši vratima podruma, začuje nečije zviždanje. Zastane, pa polako krene bliže, teško dišući.
Bio je to Luka, potpuno bezbrižan. Ugledavši je, prestane zviždati. Nasmiješi se i kićenim pokretom joj otvori
vrata. Teresa nije mogla odagnati sliku krvave košulje, traperica i tenisica. Zar umorstvima nikad kraja?
Zaljulja se, udahne zraka. Mislila je da će se onesvijestiti ali je Luka pograbi za lakat. Uštine je i to je zaboli.
- Učinio sam što sam morao. Priberi se, dodi k sebi. Dobro? I to odmah?
Teresa kimne i on polako popusti stisak. Krenu u garažu.
Napustili su stan u petnaest minuta do ponoći. Teresa sjedne naprijed do Luke koji je vozio. Graziella i Sofia
sjele su otraga, Rosa izmedu njih. U rukama su držale maske klauna i onu čupave brade.
Luka je oprezno i smireno vozio. Teresa osjeti obrise njegovog revolvera u torbici i postepeno nestane one
užasne uspaničenosti. Revolver je umiri, vrati joj pouzdanje.
Luka je pogleda iskosa i pogladi po ruci. - Dobro si? prošapta. - Da - reče Teresa.
- Stigli smo. - Luka podigne rampu prije nego što je uniformirani vratar uspio priskočiti.
Teresa se okrene. - Sakrijte maske ispod kaputa. Spremne?
One kimnu glavom, vrata se otvore. Sofia izide prva, Rosa za njom. Luka pomogne Grazielli. Zatvarajući
vrata, okrene se Teresi. - Sigurne ste da ne želite da i ja podem?
- Ostani kod automobila!
Četiri dobro odjevene iene bez problema su se uklopile u mnoštvu koje se gužvalo u predvorju hotela.
Razdvojile su se ispred dizala.
Stigle su do vrata apartmana a da nikoga nisu susrele. Rosa pritisne zvono, dok su Graziella i Sofia navukle
maske. Teresa
383
je malo zastala jer su se dlake s brade njezine maske zakvačile za torbicu. Povuče ih i u posljednji tren navuče
masku.
Barzini proviri kroz magično oko. Opsuje ih što su tako glupi. Širom otvori vrata. Teresa ne uspije započeti
svoj dobro uvježbani govor, jer Graziella započne tiradu na sicilijanskom.
Barzini se toliko prepao da posrne unatrag i prevrne malu vencijansku vazu. Cvjetni aranžman raspe se po
podu. Teresa čvrsto makne Graziellu u stranu. - Dobra večer, gospodine Barzini.
Strgne masku s lica i baci je u njega. Sofia zatvori vrata i navuče lanac. Ruka joj je toliko drhtala da je dvaput
promašila mali otvor.
Teresa je gledala kako se Barzini vrpolji nastojeći shvatiti što se dogodilo.
Rosa presiječe telefonske žice i vrati škare u torbicu. Krene za majkom i tetkom u dnevni boravak.
Graziella krene u suprotnom pravcu i potraži Barzinijevu suprugu. Zaključa njezinu sobu izvana, pa se vrati u
dnevni boravak i podigne ključ u ruci.
Sjedne na sofu. Njezin dolazak ulije Barziniju malo nade. - Djevojke - reče on - ne znam što su vam rekli oni
momci, ali... Još je držao masku u ruci. Baci je.
Teresa mu polo~i ruku na rame. - Gospodine Barzini, isplatite nas, i ništa vam se neće dogoditi.
On slegne ramenima. - Je li ovo neka neslana šala? Teresa ga pograbi za kosu. - D~jte nam bankovni nalog i
odlazimo.
- Kunem se da ne znam o čemu govorite. Ne znam o čemu se radi. A da vas ponudim pićem pa da o svemu u
miru porazgovaramo?
Teresa se sagne i šapatom zatraži od Rose škare. Rosa joj ih neprimjetno doda upravo kad se Barzini okrenuo
Sofiji, rekavši da ništa ne zna o ~jihovim napadačima. Sofia je upita kako zna da ih je netko napao. Barzini
divlje zakoluta očima i reče da su u masnicama, a da Sofia ima posjekotinu.
Teresa se nade tik uz njega. Barzini se okrene prema njoj. Teresa mu zareže uho. On zacvili i ustukne držaći
se za uho.
384
- Koji je ovo vrag? Jeste li lude? - Krv mu je curila niz ruku. Izvadi bijeli rupčić i pritisne ga na ranu.
- Gospodine Barzini, želimo samo naš nalog. - Isuse, zasjekli ste mi uho, jebo vas ja!
Teresa da znak Sofiji koja pride Barzinijevom stolu. Počne izvlačiti i prazniti ladice.
Barzini se bijesno okrene prema njoj. - Ostavite to. Da ih niste dirali!
Teresa otvori torbu i izvadi revolver, Barzini je st~iao bespomoćno. Rupčićem je dodirivao ranu. - Ne mogu
vjerovati da možete biti toliko glupe! Znate li što činite? Mislite da ćete se izvući, da sam ja glavni? Imam ja
ortake.
- To nam je poznato, gospodine Barzini. Jeste li ikad pomislili da ih i mi imamo? Osim toga, mi ne uzimamo
ništa što vaši partneri nisu bili vo~jni dati.
Teresa pruži revolver Rosi i pridruži se Sofi~ji u pretra~ivanju Barzinijevih papira. Uzme malu knji~icu i
prelista je na brzinu,
Barzini krene k stolu nastojeći je oduzeti. - Vi, lude pičke! Drhtavih ruku, Rosa uperi revolver u njega. On
stane. Bojao se pomaknuti. Teresa je listala po bilježnici.
Progovori smireno. - Ispraznite džepove.
Barzini skine kaputić i baci ga u stranu. - Kažem vam, griješite. Vjerujte mi, ovo neće ostati na ovome.
Teresa mu pregleda džepove i lisnicu. Izvadi presavinutu bijelu omotnicu. Znala je da je našla što je tražila po
izrazu na njegovu licu. Nalag je glasio na petnaest milijuna dolara, ali na Barzinijevo ime.
- Dobit ćete dokumente kad unovčite nalog. Odveli ste nas u lijep restoran. Rezervir~jte stol za sutra u jedan.
Ne želimo nikakve naloge, već gotovinu, a mi ćemo vam dati što smo se dogovorili. Ne dodete li...
Teresa zamukne. Što ako se ne pojavi? Što ako unovči nalog i odmagli?
Graziella ustane sa sofe i mirno pride Barziniju. - Ne dob~jemo li novac, zatražit ćemo sastanak s partnerima
mog supruga. Reći ćemo im kako ste postupali s nama. Sve ćemo
385
im ispričati, razumijete li? Loše ste ocijenili situac~ju. Nemojte misliti da nitko ne stoji iza nas.
Čim su se pojavile na vratima hotela, Luka otvori Grazielli vrata.
I ulazeći u stan još su opisivale Luki što je tko rekao ili učinio.
Luka zamoli Teresu da nasamo porazgovar~ju. Zatvorili su se u radnu sobu.
- Kako znate da će se držati dogovora? - upita on. - Nismo mogle ništa, nalog je na njegovo ime.
- Neke su banke otvorene cijelu noć. Niste s~jele otići. Rekao sam vam da me povedete sa sobom. Zajebale ste
stvar. Znaš li da je svaka od vas mogla biti mrtva, ha?
Teresi lecnuše noge. Luka joj se unese u lice. Oči su mu bile tako prozirne i mrtve da ona ustukne.
- Trebao sam biti s vama. Moralo ga se zaplašiti, shvaćate? Morate mu utjerati strah u kosti. Trebao sam poEi s
vama. Zašto mi ne vjerujete? Zaboga, pa spasio sam vam živote, svima vama.
Teresa se primi za stol. - A mi smo spasili tvoj, pa smo kvit. Dobit ćeš dio od tih petnaest milijuna, zaslužio si.
Ali što tada? Što tada, Johnny? Prijetit ćeš nam ucjenom? To nas očekuje?
- Je li ti Sofia nešto govorila? - Teresa odmahne glavom i nastavi. - Zašto onda? Zašto si se okrenula protiv
mene? Ne razumijem. Potreban sam vam.
Oštro ga pogleda i popravi naočale. - Kako to da toliko znaš, Johnny? Mlad si, mi ti vjerujemo, a ne znamo
ništa o tebi i... učinio si nas sudionicama u umorstvu.
Luka podigne ruke u znak čudenja. - Znate zašto sam to morao učiniti! ~`to sam trebao učiniti? Pobjeći? Zašto
ne priznate da sam vam spasio živote?
Teresa uzdahne. - Da, znam. Ali se sve nekako izmiče iz ruku, Johnny. Slušam te, ali...
Luka je sjedio na stolu, lamatao nogama. - Zašto toliko znam? Jer sam prenosio poruke za maf~jaše. Dr~ao
sam otvorene oči i uši. Otac mi je bio sitna riba, ali ipak dio Organi
386
zacije. Prenosio sam poruke, još nisam na~ršio trinaestu, prao im automobile i slično. Budući da sam umio
driati jezik za zubima, svidio sam im se.
Teresa skine naočale. - Njima, Johnny? Kome to?
- Pa, ponekad obitelji Gennaro, a oni bi me iznajm~jivali. Poslali su me na Siciliju prije otprilike godinu dana.
Trebao sam biti njihov kurir, da im donesem drogu. Ali umre mi otac. Do guše sam u nevoljama zbog Dantea,
Ne mogu se vratiti, zabr~jao sam, ubit če me. Rekao sam vam da se radilo o heroinu. Bez vas se ne bih izvukao
sa Sicilije. Bile ste mi potrebne! Došlo je vrijeme da vi koristite moje usluge, da za vas radim. Moji ste dužnici.
Inače ste mogle već prijaviti policiji, da ste htjele.
- To vrijedi i za tebe, Johnny.
- Točno, ali ja ne želim zagospodariti. Poslušat ću svaki vaš nalog. Želim raditi za vas, postale ste mi obitelj.
Nemam nikog osim vas.
Ude Sofia i nasloni se na dovratak. Luka se okrene. Dva sata je ujutro. Mislim da bi svi trebali počinuti.
Mislim da bi Johnny trebao otići.
Luka brzo side sa stola. Ne pogleda u Sofi~ju. Promumlja da će se vratiti da ih odveze na sastanak s
Barzinijem.
- Otpratit ću te, Johnny. Treba mi zraka - reče Teresa.
Sofia ih je gledala kako stoje na ulici. Navuče zavjese i okrene se Grazielli. - Imaš Ii tablete? Ja sam svoje
popila.
Graziella otvori ladicu na noćnom ormariću i izvadi bočicu. Sofia posegne za njom. Tada ugleda Michaelovu
fotografiju. - N~jmiliji sin, zar ne?
Graziella zatvori oči. - Duša mi je bila puna ~jega. Srce mi se slomilo zbog njega. Kažu da je prvorodeno dijete
uvijek ono koje se najviše pamti, koje ti je milije od ostale c~jece. Možda zato što je iskustvo s prvorodenim
c(ietetom predivno.
Zašuti. Sofia je otišla iz sobe.
Sofia si natoči čašu viskija, pa sjedne za kuhinjski stol. Proguta jednu tabletu, pa drugu. Osjeti dodir na
ramenu. Graziella
387
uzme bočicu s tabletama, pažljivo zavrne čep i sjedne. Uhvati Sofiju za ruke, ali se nije mogla sjetiti riječi
utjehe za svoju snahu.
- Mama, željela bih zaspati i nikad se ne probuditi. Mislim da više ne mogu ovako. Kao da nas je obuzelo
ludilo. Graziella uzdahne. - Da, ponekad, kad ležim u krevetu, ~
kao da se nalazim u drugom svijetu.
Sofia je uhvati za ruku. - Mama, postoji nešto što ti nikad ~ nisam rekla. Sjećaš li se one večeri kad me Filippo
doveo u vilu poslije nesreće? Došla sam u Palermo iz Cefalua radi... ~~
Zašuti jer se na vratima pojavi Rosa. k' - Gdje je mama? - upita. Lice joj je bilo umorno i blijedo. Graziella
lupne po koljenu. Rosa sjedne na njega poput c~jevojčice i zarije lice u bakino rame.
- Bako, tako sam sretna što si ovdje.
Graziella se nasmiješi. - Znaš, mislim da smo sve gladne. `~` - Po~jubi Rosu u obraz.
- Znate li koji je danas dan? Bako? Božić.
Baka zagrli Rosu koja se još jače privine uza nju.
- Znaš, Rosa, proslava Božića u vili bila je posebno svečana. Objesili bismo lampice po velikoj jelki, znaš onoj
u kuhinjskom vrtu? Bila bi sva osvijetljena. Papa bi se popeo na vrh i postavio svece koje su djeca iz obližnje
škole svake godine izradila. Kad su dečki bili mali i kad bi se ja i Don uvjerili da spav~ju, išuljali bismo se van
i objesili n~jihove čarape na jelku. Nisu to bile prave čarape već stare jastučnice s njihovim imenima ispisanim
velikim crvenim slovima. Michael, Constantino, Filippo. Ja bih darove za Papu stavila ispod jelke, ali on moj
nikad! Sakrio bi ga, kao da sam curica. Ponekad ispod mog jastuka, ponekad u džep kućnog ogrtača, a jednom
sam ispod ubrusa našla bisernu ogrlicu. Rosa, svako zrno savršeno, Papa ih je osobno odabirao. Godinama je
čekao da pronade bisere jednake veličine i boje, jer to je vrlo teško. Jedno za svaku godinu z~jedničkog života,
po jedno za svakog sina.
- Mogu li ih vidjeti, bako?
Graziella tiho reče: - Nema ih više, Rosa, sve prodano.
- Ja ću ti kupiti druge.
388
- Rosa, neke stvari se ne mogu kupiti. To je poruka bakinih riječi. - Sofia se milo osmjehne. Taj je osmijeh
dirnuo Graziellu u srce onog dana kad su donijeli Sofiju u vilu. I sad je dirne. Sva tuga i ludilo oko njih nisu
uništile miloštu Sofijine duše.
Sofia tada shvati da ne može, da nikad neće reći Grazielli za Michaelovo dijete. Bilo je suviše kasno za to.
Teresa se omota u Sofijin kaput. Luka je primi pod ruku. - Vrati se!
- Ne, ionako neću moći zaspati. Osim toga, želim razgovarati s tobom. Čudan si i ponekad me plašiš. Malo ti
vjerujem, a zatim opet ne, ali željela bih ti vjerovati, Johnny, jer...
Zastadoše. Luka podigne ovratnik njezinog krznenog kaputa bliže licu, štiteći je od hladnog noćnog zraka:
mila, dražesna gesta. Rukama joj obujmi lice. - Teresa, ne vjeruješ mi zato što ti, jedino ti znaš što nam je bilo
činiti. Ali i znaš da mogu paziti na tebe, na sve vas. U svakoj obitelji mora postojati neki zaštitnik. Cijelog
života samo sam to i radio.
Pješice odoše sve do tvrtke za prijevoz kamionima. Još je bila zaključana, željezna šipka provučena kroz ulazna
vrata. Žica na vrhu zidova djelovala je ubojito.
- Ovdje je radio moj muž. To je jedino što nisam uključila u opću prodaju. Zadržala sam i prava najma za treći
dok, jedan od najvećih.
Luka pogleda u neosvijetljena skladišta i gurne ruke dublje u džepove. Postane mu hladno.
Teresa se nasmiješi. - Željela bih obnoviti posao s novcem kojeg ću dobiti. Naravno, bit će mi potrebna pomoć,
ljudi kojima ću moći vjerovati.
Luka~zatopta nogama. Bilo mu je hladno. - Kako ćeš naći takve ljude? Za početak će ti za vrat sjesti ljudi iz
sindikata. Nije ga slušala. Zagleda se u visoka vrata skladišta. - Ovd
je su dovozili benzin. Lucianovi su dobivali postotak od svakog prodanog galona. Jesi li to znao? Imali su
toliko lažnih tvrtki da se jedan čovjek samo time bavio. Stari Papa Luciano je stalno pjevao o svom zakonitom
poslovanju, ali zasigurno znam da je stekao milijune iz mućki s benzinom.
389
Luka nakrivi glavu. Pogleda je onako zgrbljenu od hladnoće, crvenog nosa. Dirne ga njezina iskrenost.
- Želiš da se Lucianovi vrate na scenu, je li?
Ona kimne, pogleda u cipelu i udari nogom u prazno. Moram saznati tko su Barzinijevi ortaci, jesu li
Amerikanci ili Sicilijanci, što rade. Možeš li to saznati?
Luka nije imao pojma kako da to sazna, ali reče: - Naravno, saznat ću. Idi kući, Teresa, pobrinut ću se za to.
Iscrpljena, Teresa se uspne stepenicama. Nadala se da su
druge zaspale. Nije bila u stanju podnijeti nove prepirke. Začuje ih stigavši do odmorišta. Isprva je to zavijanje
uplaši. S nevjericom posluša tri glasa kako falš cvrkuću: - Narodi nam se kralj nebeski, od Marije, čiste
djevice.
390
Komesar Pirelli provede Bo~ić u Milanu. Bio mu je to najgori Boiić. Istraga o Palusovom djetetu je
obustavljena. Morao je priznati da je Luka Carolla vjerojatno otputovao iz Italije. Nikakva glasa o njemu,
nikakvih novih dokaza šest tjedana. Sudac zadužen za t~j i povezane sluč~jeve odredi da Carolla ostane na
listi traženih kriminalaca, uz pravo izručenja ako ga pronadu u Sjedinjenim Državama. Sluče<j će ostati
otvoren, kao i stotine slučajeva povezanih s mafijom.
Pirelli se vrati u Milano na badnjak sa ženom i sinom. Odu kupiti jelku i darove. Kad naposljetku stigoše kući,
Lisa pošalje Pirellija po zemlju za jelku, a ona počne vaditi stvari iz kovčega.
Jedan je bio pun prljavog rublja kojeg nije uspjela oprati u Palermu. Dok ga je gurala u košaru, zapazi~ plahte
koje je stavila na krevet prije odlaska u Palermo.
Iako je bilo zabranjeno, Pirelli iskopa zemlju iz gredice. Odnese je u stan. Lisa ga je čekala.
Baci umrljane plahte preko sobe. - Otkad ti mijenjaš plahte? Reći ću ti ja: od onog dana kad si ovdje doveo
kurvu, gade jedan!
Pirelli ne reče ništa. Lisin glas postane histeričan. - I ti se nazivaš detektivom? Ne čudi me da ti je onaj utekao.
Nisi u stanju dovesti žensku ovamo i ukloniti dokaze! E pa, provedi ovc[je Božić, dovedi si tu kurvu da ti pravi
društvo, jer to je jedino društvo koje ćeš imati! Ja odlazim.
391
Pirelli se svali u stolicu i pripali cigaretu. I dalje je šutio. Podbočivši se, užarenih očiju, Lisa se postavi pred
njega. Zar nećeš ništa reći? Ili se barem pokušati ispričati?
On slegne ramenima, ne pogledavši je. Ojadena njegovom šutnjom, Lisa odjuri u spavaću sobu zalupivši
vratima. Čuo je kako plače. Polako ugasi cigaretu i krene za njom.
Smotala se na raspremljenom krevetu i jecala. Sjedne pokraj nje.
- Lisa, Lisa, slušaj me.
- Kako si mogao nekoga dovesti u naš krevet? Kako si mi mogao to učiniti?
- Nemam izgovora, neoprostivo sam se ponio. Oprosti. Lisa se uspravi. - Tko je ona? Pozn~jem li je?
Pirelli pripali cigaretu. - Ne pozn~ješ je. - Koliko to traj e?
- Dogodilo se samo jednom. Oprosti. - Tko je ona?
- Ne poznaješ je. Ni sam nisam mogao shvatiti zašto sam to učinio. Mogu ti jedino reći da mi je žao. Zn~j da
se stidim, ako će ti od toga biti lakše.
- Još je vidaš?
Lisa se zaprepasti kad mu ugleda suze u očima. On odmahne glavom ne mogavši je pogledati u oči.
- Voliš li je, tu ženu? Joe? - Gurne ga u rame. - Jesi li zaljubljen u tu ženu, kakogod da se prasica zove?
Pirelli je uhvati za ruku. Lisa se pokuša osloboditi, ali je njegov stisak bio snažan. - Posluš~j me. Svršeno je,
ali ne mogu o tome govoriti.
- Baš lijepo! Dovedeš ~ensku u naš stan, spavaš s njom u mom krevetu i sad mi kažeš da o tome ne možeš
razgovarati! E pa, jebi se.
Lisa oslobodi ruku i ošamari ga. Okrene se pa rukom pokaže prema vratima. Sin je virio u sobu, uplašenog
lica.
Lisa se izdere: - Idi u svoju sobu, Gino. Doći ću uskoro. Gino, poslušaj me.
Dječak pokunjeno ode. Pirelli ustane i zatvori vrata. Stane ledima okrenut ženi i uzdahne. Upita: - Lisa, što
želiš da učinim? Da odem?
392
Ona izvuče papirnatu maramicu iz kutije na toaletnom stoliću i usekne se. - Ne znam. Ne znam kako si mi to
mogao učiniti.
Izgledala je tako bespomoćno. Pride joj i protrlja ramena. - Zar me više ne voliš?
On je pomiluje po obrazu. - Volim te, Lisa, doista. Pocrveni od krivnje i plaho se osm,jehne. - Evo, podimo nas
troje na praznike. Sad kad sam završio s Palermom, možemo poći odmah poslije Božića. Što kažeš?
- Ne znam, Joe. Ovog trena ne znam što želim, tako sam zbunjena, tako... Ne mogu povjerovati da si me lagao.
Mišići na licu mu se napnu. - Nisam ti lagao, Lisa. Vjeruj mi, nisam ti lagao. Svršeno je. Neću je više nikad
vidjeti. Zagrli je, poljubi u kosu, vrat. Ona se privine uz njega i
zaplače. Pirelli čvrsto privine Lisu.
- Lisa, nemoj, molim te, nemoj plakati.
Božić je proticao u napetosti jer je Lisa svakom prilikom spominjala njegov »izlet za jednu noć«. Pirellija je
razapinjala krivnja i osjeć~j neuspjeha. Luka Carolla na slobodi. Pomislivši na njega, Pirelli se prisjeti Sofije,
kao da su njih dvoje povezani.
Odluči da se ne vraća na posao odmah po isteku božićnih praznika, već da uzme godišnji odmor. A tada ga
nazove jedan stari prijatelj.
Detektiv inspektor Carlo Gennaro bio je zadužen za ubojstvo Nina Fabia i zamoli Pirellija da mu pomogne
naći Sofiju Luciano zbog ispitivanja. Pirelli pristane. Nije ni znao da je Sofia u New Yorku.
Micheleu Barziniju nije bilo lako. Znao je da oni, koji su mu dali novac za isplatu udovica, sad očekuju
dokumente kojima dobiv~ju pravo na cjelokupnu Lucianovu imovinu.
Krene iz svog apartmana u hotelu Plaza pješice do podzemne garaže, nekoliko ulica dalje. Zaokupljen mislima,
side do svog automobila. Napipa u džepu ključeve.
Ka.d je otvorio vrata, čuvar garaže mu nešto dovikne. Osvrne se, ali čuvar se sagnuo. Barzini zalupi vratima i
upali motor,
393
pa se, vozeći natraške, okrene i prebaci ruku preko naslona stolice. Začu kako je nešto palo sa stražnjeg
sjedala. Zakoči automobil i nagne se da pogleda o čemu se radi.
Nije n~jbolje vidio u slabom svjetlu garaže, pa otvori pretinac, izvadi bateriju i osvijetli sjedalo iza sebe. Još
nije mogao vidjeti, pa rukom posegne za palim predmetom. Napipa nekakva vlakna i povuče.
Vlakna su bila ljudska kosa s otkinute glave Harryja Barzinija, njegovog nećaka.
Obuzet panikom, ne mogavši ni kriknuti, Barzini brzo skine kaputić i prebaci ga preko odrezane glave. Zatim
drhtavim rukama otvori prtljažnik.
Od smrada mu pozli. Uhvati ga histerija, počne nešto nerazumljivo govoriti, drhtati. Glava mu klizne iz
drhtavih ruku i otkotrlja se ispod automobila.
Da bi je dohvatio, Barzini se morao spustiti na sve četiri na naftom uprljani betonski pod. Prstima se polako
približavao sablasnom, izbuljenom licu. Privuče ga povukavši ga za kosu. Sopčući od užasa, baci je u
prt~jažnik i zalupi poklopac, ali se ovaj otvori. Pritisne ga dok brava ne škljocne, pa otrči do dizala.
Čuvar pogleda u Barzinija, pa u lincoln parkiran na pola izlaza.
- Gospodine Barzini? Gospodine, da vam ja maknem auto? Gospodine Barzini, je li sve u redu?
Vrata dizala se zatvore. čuvar polako ode do lincolna. Barzinijevi k)jučevi ostali su u automobilu.
Otvori vrata i odveze automobil malo unatrag. Izide, zaključa vrata. Spremao se vratiti svom poslu, kad
pogleda ruke. Bile su ljepljive, zaudarale su. Polako obide automobil i ugleda otiske po cijelom prtljažniku,
koje je ostavio Barzini, oč,ajnički ga pokušavajući zatvoriti. Pogleda prema dizalu, pa u automobil, i u
k~jučeve u svojim rukama.
Usplahireni Barzini stigne do vrata stana upravo kad ih je Salerno otvarao. Povuče ga unutra. - Dovedi
nekoliko momaka, neka odvuku moj automobil i neka ga negc~je bace, zapale, gdje ga nitko neće naći, jesi li
razumio?
- Što se dogodilo? Doživio si udes?
394
- Poslušaj ovo... One Lucianovice su ludakinje. Moramo ih isplatiti.
- Molim? Mislio sam da je to već sredeno. - Učini što sam ti rekao.
- Ugovor je bio pošten. Što se dogodilo? Nešto si pokušao smotati? - Salerno je znao po Barzinijevom izrazu da
je pogodio. Zatrese glavom. - Kad ćeš se Mike naučiti? Već im~ju drogu iz Kolumbije koja treba stići u
Palermo, ali je nem&ju gdje uskladištiti. Na<jebo si ako ne dob~ju Lucianove tvrtke. S`to si pokušao?
- Odlazi i učini što sam ti rekao. Neka odvezu moj automobil.
Michele Barzini ude u taksi ispred hotela. Istodobno, policijska kola stizala su pred ulaz podzemne garaie.
Njegovu automobilu nije se moglo prići. Preko otvorenog prt~jažnika bila je prebačena bijela plahta, koja je
skrivala ostatke njegovog nećaka.
Salerno podvije rep čim ugleda policajce. Pokuša nazvati Barzinija iz predvorja hotela, ali je ov~j upravo
izišao. Ostavi hitnu poruku u banci da ga nazovu kući.
Polic~ja je već bila u Barzinijevom stanu kad se Salerno ondje vrati. Čuo je kad im je Elena Barzini rekla da je
njezin suprug na ručku u restoranu »četiri godišr~a doba«.
Barzini zakasni deset minuta. Izgledao je pribrano dok se uspinjao širokim stepeništem, nose~ crnu kožnu
aktovku, ali kad sjedne za stol, čelo mu se orosi znojem.
Teresa se nasmije i reče da je sve u redu. Pruži mu debeli fascikl s dokumentima.
Barzini pozove konobara i upita Teresu: - Želite li vino? Ili mineralnu vodu?
- Bijelo vino.
Barzini pregleda vinsku listu, zalupi kožne korice. - Da~jte mi dupli viski s ledom i broj sedamnaest. - Ponovo
se okrene Teresi. - A vi?
- Svježeg lososa, molim.
395
Pogleda u jelovnik, pa u konobara koji se još vrzmao oko njihovog stola.
- Dnevni specijalitet, i bez predjela.
Odmakne pribor za jelo i otvori fascikl. Pažljivo osmotri svaki dokument, ničime ne odavši svoje osjećaje. Znoj
mu se skupljao iznad gornje usne.
Donijeli su mu viski. Očiju prikovanih za dokumente, Barzini podigne piće i gotovo ga iskapi nadušak.
Konobar donese vino. Barzini mu da znak da ga otvori, ni ne pogledavši naljepnicu.
Zadrži se dulje na jednom dokumentu, usporedi ga s drugim. Zadovoljan, nastavi. Podigne pogled dok mu je
konobar točio piće, a tada se ukoči.
Dva policajca u uniformi ušla su u restoran i krenula širokim stepeništem. Jedan pozove šefa sale da pode s
njima. Barzinijeve oči divlje sijevnuše iza naočale. Šef sale okrene se prema njegovu stolu, a policajci podoše
prema Barziniju.
On prezrivo pogleda Teresu. - Kučko, namjestila si mi, kurvetino jedna!
Iz Barzinija provali snaga. Prevrne veliki stol. ~aše i ta~juri popadaše po podu. Barzini pojuri prema
stepeništu.
Istrči na ulicu, medu automobile, trčeći amo-tamo. Police~jci su potrčali za njim. Barzini se nade ispred
taksija. Tijelo mu odleti u zrak, preko taksija, ispred kamiona koji je nailazio iz suprotnog pravca. Odbaci ga
poput krpene lutke.
Luka je sjedio u automobilu čekajući Teresu i zaprepašteno promatrao nesreću.
Teresa je sve vidjela kroz goleme prozore. Gurne dokumente u Barzinijevu torbu, stavi je pod pazuh, a svoju
torbicu s vanjske strane. U strci koja je nastala kad su ljudi počeli trčati, nitko nije zamijetio njezin odlazak.
Ne ogledavajući se, ode do automobila i klizne na stražnje sjedalo. Motor je već bio upaljen.
Krenuvši, Luka reče: - Vidiš onog tipa ispred kamiona? Letio je poput lutke.
- To je Barzini. Ušli su polic~jci i on je izjurio. Luka se naceri. - Zašto? ~Irana je tako loša? Teresa se namiješi
i čvrsto stisne svoju aktovku.
396
- Dobro ti je došlo, ha? - reče Luka uključivši se u pro
met. - Moglo bi se reći. Imam novac, a i dokumente. Krenimo kući.
Pirellija je baš uhvatio napad kašlja. Lice mu poprimi grimiznu boju. Otvore se vrata njegovog ureda. Ude
inspektor Carlo Gesu Gennaro.
Pirelli zalomi rukama. - Isuse, prest~jem pušiti prije nego me to ubije.
- To si rekao i prije četiri godine kad smo z~jedno radili. Može li se dobiti kava?
Donesoše im jaku crnu kavu. Pripalili su cigaretu, ispunivši zrak u uredu finim plavim dimom koji se izgubi u
cijevima rashladnih uredaja.
Gennaro mu izrazi sućut zbog Palerma. Pirelli slegne ramenima. - Dohvatit ću ga jednom. Kako je kod tebe?
- Tako-tako. Već sam ti rekao, istražujem sluč~j Nina Fabia i moram naći Sofiju Luciano. Čini se da je prodala
stan u Rimu. Poslijepodne, 16. prosinca 1987, na dan umorstva, imala je zakazan sastanak s njim. Nadaleko se
čulo kako se svad~ju. Optužila ga je da je on krivac za ~jezin bankrot. Žeuela je upotrebljavaiti neke njegove
kreac~je i opet početi s poslom. Odbio joj je pomoći. Zanimljivo - svi Fabiovi crteži, ili kreacije, nestali su. A
nestala je i gospoda Sofia, a nisam se razveselio ni u vili Lucianovih. Srušena do temelja. Kako mi možeš po-
moći? Znaš li kako bih je mogao naći?
Pirelli im natoči još kave. - Misliš li da ona ima s tim veze?
Gennaro slegne ramenima i prihvati punu šalicu. Stavi nekoliko žlica šećera u šalicu i polako promiješa
plastičnom ~licom, već iskrivljenom od upotrebe. - Sumnjam. Čini se da je to djelo nekog psihića; Fabia su
pretukli i vezali lancima. Možda su crteži ukradeni da nas zavax~ju. Svejedno, moramo s njom razgovarati, da
je skinemo s popisa.
Pirelli reče: - Znam da je bila u Palermu prije Bo~ića, na saslušax~ju Grazielle Luciano. Ali ne znam gc~je je
sad.
397
Gennaro prolije kavu po rukavu i opsuje. Izvadi pr~javi rupčić da obriše mrlju.
- T~j osumnjičeni za kojim tragaš, nemaš pojma gdje se nalazi?
- Carolla? Kad bih znao, ne bih bio ovdje.
Gennaro iskosa pogleda Pirellija. - E, pa zbog njega sam i došao, radi n~jega i Sofije Luciano.
Pirelli se nakostr~ješio. - Znaš nešto o ~jemu?
- Možda... Ispitali smo Fabiove radnike, njih tridesetak. Jedna je bila u rodilištu, tako da sam s njom
razgovarao tek prije dva dana. Vic~jela je Sofiju Luciano ispred Ninove zgrade. Razgovarala je sa šoferom.
Pirelli uzdahne. - Prijedi na stvar.
- Dakle, sjedi ona u mom uredu. Zamolim je da ga opiše tako da ga mogu usporediti s opisima ostalih
svjedoka. Počne nešto mu~jati, a zatim ustane i ode do oglasne ploče. Poka~e fotografiju Luke Carolle.
- Molim?
- Strpi se. ~Mislim da je to on«, reče bali mislim da je više nalik na ovoj.« Joe, pokaži onu koju si poslao
posl~je foto-robota; obje su pričvršćene na mojoj ploči.
Pirelli se lju~jao u stolici. - Koliko je ta svjedokinja pouzdana?
- Ne suviše. Prošlo je tri tjedna, ali je došla dobrovoljno. Ne radi se o nagradi. Više ni ne radi kod Fabia.
Gennaro prekopa po aktovki. Napos~jetku izvuče iskrzani fascikl. Dobaci Pirell~ju nekoliko velikih crnobijelih
fotografi~ja Fabiovog leša. - Rekoh ti, on~j tko je ovo učinio, pravi je psihopata. Po mrljama na sagu vidi se da
je Fabio umro od krvaren~ja. Naden je medu krojačkim lutkama.
Pirelli se s gadenjem zagleda u fotografi,je. Gennaro predloži da popiju nešto iestoko.
Tek kad je ispio pivo, Pirelli reče Gennaru da je bio sa SoS~jom one noći kad je ubijen Fabio.
Gennaro se zaprepasti. Pirelli ga mrko pogleda. - Otišli smo u operu. Ali bila je sa mnom u vrijeme kad je
ubijen Fabio.
398
Gennaro ga pogleđa iskosa. - Jesi li vidio nekakvog šofera? Pirelliju se zavrti u glavi. Pripali cigaretu. Vidio je
vozača,
ali n~je obraćao pozornost, nije se mogao prisjetiti lica. Foćne se znojiti. Isuse, je li Luka CaroIIa vozio Sofijin
rolls?
U glasu mu se ne osjeti uznemirenost. - Ne, nisam ga vidio.
- A kad je dovezla svekrw na sudenje? Ni tada ga nisi vidio?
Pirelli je uvlačio dim za dimom. Nije se mogao sjetiti je li ga vidio ili ne. Tada je bio suviše zaokupljen svojim
osječa~jima za Sofiju. - Ne... ne, nisam vidio nikoga s njom osim njezine svekrve, Grazielle Luciano.
Gennaro pogleda Pirellija koji naruči još jedno piće, konjak. - Joe, dobro se osjećaš?
Pirelli se izvještačeno zasmiju~ii. - Da, kao da me netko napucao u trbuh. Nastojim ne izgubiti glavu. Siguran
si za tog šofera?
Donijeli su im pića.. Gennaro je šutio dok nisu otišli konobari. - Joe, pitam te otvoreno i ne<jbolje da mi kažeš
istinu, jer, iskopam li nešto, ostat ćeš posran. Ti i ta Lucianova, ne pričaj mi te fore o operi. Da se nisi možda
spetljao s ~jom?
Pirelli ugasi cigaretu. - Istraživao sam smrt ~jezine dvoje djece, za Boga miloga. Naravno da sam je vidao, ali
sve sa stilom. Slučajno sam se našao u Milanu kad i ona, sluč~jno smo se sreli i... to je sve. Da n~je, rekao bih
ti. Znači, ja sam joj alibi. N~e mogla biti u blizini Fabiove zgrade kad je ov~j ubijen.
Gennaro šmrcne. - Što ne znači da n~je nekom platila da to učini.
Pirellijev pomoćnik u Milanu, Eugenio Muratte, radio je preko pauze za objed dok su njegov šef i Gennaro
~jedili u baru. Pridru3,io im se za sat vremena. Ne može naći gt~je su Sofia Luciano i njezina svekrva. Ali
može nazvati Teresu Luciano u New Yorku. Možda ona može pomoći.
Pirelli mu odobri i predloži da pregleda dosije o Ninu Fabiu i vidi što ima u kompjutoru u vezi sa sličnim
umorstvima u posljednjih pet godina.
399
Njih dvojica su nastavili s ručkom. Vrativši se u Pirellijev ured, shvatiše da su gladni i poslaše da im donesu
sendviče.
Na Pirellijevom stolu našli su obav~jest da će uskoro saznati broj telefona Terese Luciano. Eugene se vrati sav
razdragan. Pretpostavili su da ga je dobio. Ali zapravo je imao nešto mnogo važn~je za Pirellija.
Pirelli pogledom preleti preko teleksa iz Palerma, pa se zavali u stolici. - Čuj ovo... Imam potreban dokaz.
Luka Carolla je u Americi.
Ushoda se po sobi čit&jući naglas: - Svjesni da ste, i tako dalje, Manhattan State Bank, privatni sefovi, jedan
od sefova navedenih pod brojem četiri-pet-šest... raspitavši se, utvrdili smo da je njegov vlasnik Paul Carolla, i
tako da~je, i tako da~je, sa stanom u Upper East Side, imenovao kao svog jedinog nasljednika svog sina,
Giorgia Carollu. 28. prosinca 1987, sud je prenio vlasništvo sefa na G. L. Carollu, do preuzimar~ja. G. L.
Carolla je preuzeo sadrž~j privatnog sefa četiri-pet-šest, vlasništvo Manhattan - Isuse! 28. prosinca 1988. Prije
tjedan dana!
Gennaro se poboja da će ga Pirelli poljubiti. - Što to dovraga znači?
- G. L. Carolla je Luka Carolla. Moram otići u Ameriku, jer ako mu oni glupani dopuste umaći.
Gennaro se vrati u svoju stanicu, nad~jući se da će nekako uspjeti nagovoriti šefove da plate avionsku kartu za
New York. I Pirelli zagnjavi svoje pretpostavljene. Odobrili su mu kartu za ekonomsku klasu do New Yorka i
trodnevne troškove. Nakon što je i Gennaro dobio odobrenje, dogovorili su se da zajedno otputuju.
U New Yorku žene su podijelile novac, ali to ne prode bez svade. Rosa je uporno zahtijevala da dobije svoj dio
odvojeno od Teresinog. Graziella reče da svoj dio želi podijeliti njima jer joj ne treba ni dinara. Naposljetku
Teresa položi svoj dio u banku, a to su učinile Sofia i Rosa. Prisilile su Graziellu da
400
uzme barem četvrtinu. Svaka ode u drugu banku. Jedino je Teresa znala da još im~ju dokumente.
Luka nazove iz govornice Petera Salerna, tražeći da ugovori sastanak s takozvanim Barzinijevim ortacima.
Izbjegavao je spomenuti udovice Luciano, siguran da se Barzinijev telefon prisluškuje. Teresa je st~jala pokr~j
njega i slušala.
- Moji klijenti su još zainteresirani za one<j posao. Im&ju dokumente i žele sklopiti posao. - Luka nije mogao
prikriti osm~jeh rekavši: - Eto, još nem~ju novac, i že~jeli bi to brzo obaviti.
Salerno je bio siguran da je Barzini isplatio udovice, ali ne reče ništa. Reče da će stupiti u vezu sa
zainteresiranim stranama. Bit će mu potrebno nekoliko dana da dogovori sastanak. Doda, tiho i ugladeno, da
očekuje novčanu naknadu za trud.
Luka naposljetku pristane na dva posto od ukupnog iznosa. Teresa još malčice otvori vrata i šapne: - Daj mu
na znanje da dokumente ne držimo u stanu.
Luka podigne palac. - Moji klijenti žele da se zna da su svi dokumenti u sefu u banci, a ne u njihovom stanu.
Jeste li razumjeli? HIjuč je kod mene tako da bi bio gubitak vremena pokušavati...
- Tko je to?
- Ne tiče vas se. Govorim vam u ime svojih klijenata. Molim vas da ne otežete. Pozvat ću vas ponovo, na ov~j
broj, za tri dana.
Spustivši slušalicu, nasmiješi se Teresi. - Čuješ? Mislim da će pristati. Nemaju izbora. H~jde! - Pruži otvoren
dlan. Teresa se nasmije i pljesne po njegovu dlanu. On je čvrsto zagrli. - Dobro smo to izveli, ha?
Teresa ga pogleda. - Želim da mi nešto obećaš. Zakuni mi se, Johnny, da više neće biti ubijanja. Lelim da mi
zadaš riječ, to mora prestati.
Luka se odmakne korak i prekriži se. - Kunem se Bogom, gotovo je s tim.
Krenuše niz Petu aveniju vodeći se pod ruku. Počne sniježiti. Teresa zastane ispred izloga jedne krznarije. -
Željela bih kupiti nešto Rosi.
401
- Ne krzno. Neće htjeti nositi krzneni kaput. Protivi se njezinim načelima.
Teresa se nasmije. - Ali ne mojim. Što kažeš? Da ga probam?
Teresa stigne kući natovarena kut~jama, okrene se u novom kaputu od lisičjeg krzna i počne d~jeliti darove.
- Sretan vam ovaj zakašnjeli Božić, Rosa, Mama, Sofia. Ovo je od nas.
- Nas? - ponovi Sofia.
- Da, kupili smo ih ja i Johnny. Pa, zar ih nećete otvoriti? Sofia uzme svoj dar iz robne kuće Bergdorf
Goodman. Gdje je čudotvorni mladić?
Teresa se nasmiješi. - Rekao je da se brzo vraća. Mislim da nam sprema iznenadenje, neko putovar~je. Dobra
ideja. Tre. bale bismo otići na nekoliko dana, u sluč,~ju da nas posjeti još nekoliko maskiranih.
Teresa je bila gotovo histerična od dobrog raspoloženja. - Otvori paket, Sofia - reče. - Potrošili smo sate na
odabiranje.
U Sofijinoj kutiji bila je Feruccijeva skupocjena bež svilena košulja. Nasmiješi se. - Hvala, isprobat ću je.
Teresa razdragano pruži dvije najveće kutije Grazielli i Rosi. - H~jde, otvorite ih.
Sofia sumnjičavo zastane na vratima: - Teresa, što je rekao Salerno?
- Mora razgovarati s drugima. Nazvat ćemo ga za tri dana. Rosa rukom prijede po Teresinom kaputu. - Mama,
ov~j nije Sofijin. Kupila si ga?
- Da, ali, molim te, otvori svoj paket. Ha4jde, Mama, i ti otvori svoju kutiju.
Sofia se zadržavala na vratima. - Zašto je razgovarao sa Salernom, a ne Barzinijem?
- Ne znam. - Teresa slegne ramenima i promijeni predmet razgovora. - Zar nećeš isprobati bluzu?
Sofia je bila sigurna da Teresa nešto smjera. Graziella i Rosa su otvorile svoje velike kutije.
Rosa se snuždi. - Mama, kako si mogla? Neću ga nositi!
402
Teresa pograbi kaput iz kutije i raširi ga. - O, da, hoćeš, jer je od Iažnog krzna.
Graziella podigne svoj kratki kaput od lažnog nerca. - Što je ovo?
Teresa pokuša Grazielli navući kaputić. - Izgleda poput nerca, ali je krzno lažno.
- Što je lažno? Ne shvaćam?
- Mama, la~no je krzno. Znaš, nije pravo. Ni ovo nije lisičje krzno, i ono je lažno, lažno.
- Lažno? Koja životinja je la~na?
Teresa sva oča4jna podigne ruke. - Industrijski proizvedeno, životinja je industr~jski proizvedena. Što kažeš,
Rosa? Rosino lice bilo je prizor vrijedan paž~je; zazirala je od
kaputa. - Mama, svejedno izgleda poput pravog. Netko će me politi bojom. Kao da nosiš pravo, jer potiče...
Teresa se obrecne. - Dobro, kao da ga nisi dobila. Mogla sam i znati da tebi nije moguće udovo~jiti. Uzmi
račun i promijeni kaput!
Graziella se promatrala u zrcalu u predsoblju. Namrštila se. Prstom pozove Sofiju. - Lažno? Laino kao i slika
kad je lažna?
- Da, Mama, jer mnogi ~judi ne vole nositi pravo krzno. Graziella nam,jesti ovratnik. - Dobro mi stoji Teresa,
grazie... Misliš da će biti dovo~jno topao? Vrlo je lagan.
Upravo tada otvore se ulazna vrata. Luka ude oc~jeven u krzneni kaput. Sofia prasne u smijeh. Luka skine
kapu naklonivši se.
- Nije pravo, Rosa. Lažno krzno, vidi. Piše »Materijal industrijski proizveden«. - Pogledavao ih je redom. -
Teresa mi ga je kupila.
Luka je sj~jio od sreće. Donio je cv~jeće i šampanjac. Ponosno objavi da je za sutra ujutro izn~jmio limuzinu
za ~jihovo putovanje u nepoznato. Ozbi~jnog lica, naloži im da budu spremne prue osam sati.
Ispriča se što neće ostati, želio je sve pripremiti za sutrašnji dan. Prije nego što ode, pride Rosi i šapne: - Ovo je
za tebe. Znao sam da ti se neće svidjeti kaput, ali me nije h~jela poslušati.
403
Tutne joj u ruku malu kutijict~ za nakit i brzo ode. Rosa je otvori zažarenih obraza. Zine od čuda ugledavši
dijamant u obliku suze, na finom, tankom zlatnom lančiću. Požuri za njim.
- Johnny... Johnny, priček~j!
On se okrene. Promatrao je kako se sjurila niza stepenice. - Tako je divan, prekrasan, hvala ti.
- Drago mi je da ti se svida, sam sam ga odabrao. Zaustavi se dvije stepenice iznad njega i nagne se, čvrsto ga
zagrlivši. - Hvala ti.
Pokuša ga poljubiti, ali je on čvrsto uhvati za ruke i odmakne ih. - Rosa, to je samo prijateljski dar jer si mi
draga. Nemoj si ništa umišljati.
Rosa se zagleda u njegove jasno plave oči. - Mama je razgovarala s tobom?
On odmakne njezine ruke i okrene se. - Moram ići. Imam posla.
Rosa potrči niza stepenice i uhvati ga za ruku. - Stani, molim te.
On se otrgne. - Ne.
- Johnny, molim te. - Ponovo ga pograbi i povuče k sebi. N~jprije se opirao, ali se opusti kad ona reče: - Znaš
što osjećam za tebe. Znaš, zar ne?
Na tren se Luka zbuni. Rosa mu rukama primi lice i nježno ga poljubi. On ne uzvrati po~jubac. Rosa ga upitno
pogleda. Oči su mu bile kao u djeteta. Privine ga jače, po~jubi u vrat, u obraz. Kad im se usne spojiše, osjeti
njegov grubi stisak. - Rosa, Rosa, vrati se.
Luka je pusti i nasloni se ledima na zid. Podigoše glavu. Gore je st~jala Sofia, zaiarenih očiju. - Idi, Johnny.
On se sjuri stepenicama i nestane. Rosa se odlučnim korakom uspne i postavi pred Sofiju. - $to je, ljubomorna
si? Sofia je ugura u predsoblje. - Ne budi djetinjasta. Teresa,
porazgovar~j s kćerkom. Zatekla sam je na stepenicama s Johnnyjem. Razgovar~j s n4jom. Urazumi je.
Rosa se b~jesno okomi na tetku. - Zašto ne gledaš svoja posla? Radit ću što hoću. Nemaš mi pravo govoriti što
da radim, nitko nema pravo!
404
Zazvoni telefon. Prodorna, uporna zvonjava ispuni ih strahom. Pogledavši prema radnoj sobi, Teresa reče
ležerno: Dakle, zvoni telefon; možda je moj frizer. - Ali nitko ne pokaže volju da podigne slušalicu.
Naposljetku to učini Teresa. Okrene se leciima ostalim ženama, koje su nestrpljivo čekale da saznaju tko zove.
- Trenutno nije kod kuće. Da, ovdje stanuje. Da, svakako.
Pokrije slušalicu rukom i reče Sofiji: - Netko se raspituje za tebe. Neki detektiv iz Milana. Gennaro. Poznaješ li
ga? Sofia odmahne glavom. Teresa reče u telefon: - Da, da,
reći ću joj čim se vrati. Na koji broj da vas nazove?
Teresa zapiše broj na staroj omotnici. Opet pokrije slušalicu. - On je u New Yorku. - Zatim zapita Gennara: -
Mogu li znati o čemu se radi? A, tako. Dobro, reći ću joj da vas nazove.
Sofia joj pride. - Što želi?
Teresa joj da znak da šuti. - Da. Hoću, hvala.
Spustivši slušalicu, okrene se Sofiji. - Pokušavao je stupiti u vezu s tobom, nešto s Ninom Fabiom. Moraš ga se
otarasiti. Samo bi nam još policija trebala. Znaš li zašto te zove?
Sofia sjedne i pripali cigaretu. Tresle su joj se ruke, problijedjela je. Teresa pošalje Graziellu i Rosu u kuhinju.
Zatvori za njima vrata od radne sobe.
Pronicljivo je pogledavši, upita: - O čemu se radi?
- Pokazat ću ti - odgovori Sofia. Donese iz svoje sobe kovčeg s Ninovim crtežima. - Johnny mi ih je dao.
Pokušavala sam ti reći za njih.
- Da, sjećam se. Ali zašto bi dolazio čak u New York da s tobom ovdje razgovara? Sranje, Johnny ih je ukrao?
Sofia se ugrize za usnu. - Mislim da je tako.
Teresa strgne naočale s lica i protrlja oči. - Glupan. Bože, samo nam je to trebalo. Znaš, ti si kriva. Zacopao se
u tebe, bez obzira na ovo s Rosom. Uvijek u tebe gleda. Je li bilo nečega izmedu vas u Rimu?
Sofia zalupi kovčeg. - Ne budi smiješna. Misliš li da bih ga ja zavodila? Pa ja sam ga se uvijek že~jela riješiti,
od početka. On nas je uvalio...
405
Teresa je prekine. - Sofia, ne ~elim to slušati. Da nije bilo njega, sve bismo bile pobijene. Jesu li vrijedni?
Mislim, crteži? Detektiv te traži zbog njih?
- Da! Mnogo vrijede. Tu se nalazi gotovo cijela njegova kolekcija, ali...
Bila je u klopci. Kaže li Teresi o umorstvu Nina Fabia i Johnnyjevoj ulozi u tome, Teresa će znati da detektiv
nije došao u New York isključivo u vezi s kradom skica. Sofiji se sve pobrkalo u mozgu, nije znala što smije
priznati da zna.
Teresa se ushodala po pretrpanoj sobi. ~ Dobro, počnimo od početka. Znaju li za tvoju vezu s Fabiom?
- Naravno. - Sofia protlja čelo. - Otišla sam u njegovu tvornicu kad sam ih pokušala otkupiti od njega. Johnny
je bio sa mnom, vozio je auto. To sam ti već rekla.
- Je li te netko ondje vidio?
Sofia bespomoćno slegne ramenima. - Ne znam. Mozak mi ne radi.
- Pa, uključi ga. Tko te vidio?
- Nitko, nikoga nisam vic~jela. Stani malo, na odlasku sam srela djevojku koja je primala moje mušterije.
Nastavila je raditi za Nina. Razgovarala sam s njom ispred zgrade.
- Znači, i ona je vic~jela Johnnyja? - Naravno. Vozio je auto.
Teresa uzdahne. - Dobro. Najprije se riješi crteža, bilo kako, samo ih se riješi. Ne smiju ih pronaći u našoj
blizini. Zatim pozovi tog detektiva, pretvaraj se da goriš od že~je da se nadeš s n~jim, i reci mu da si vidjela
Fabia, ali da si otišla. Napravi se nevinašce.
Sofia je nepomično sjedila. - Sofia, slušaš li me ti? - Da, da, slušam.
- Dobro. Moraš ga nazvati prije nego on tebe nazove. Inače ćeš postati sumnjiva. Reci mu da ne znaš ništa ni o
čemu, prizn~j da si željela crteže, ali kad ih je Fabio odbio dati, digla si ruke od posla i otišla u Ameriku. Priča
je logična, zar ne?
- Da. Kad da ga nazovem?
406
- Ne znam. - Pogleda u Sofiju ispitivački, pa ponovi pitanje. - Sigurno je to sve? Sigurno ne postoji još nešto
što mi želiš reći?
Sofia podigne kovLeg. - Idem u podrum.
Luka je ležao na svom malom krevetu, zagledan u žaru~ju. Pobrinuo se za svaku pojedinost izleta. Mali
smotu~jak u kojem su se nalazili svi dokumenti Paula Carolle stajao je pokraj ~jegovog kreveta. On pruži ruku
i opipa ga, pa zavuče ruku u smotane dokumente i svežnjeve novčanica. Okrene se na trbuh i navuče jastuk na
glavu. San Paula Carolle o dobrom životu bio je sad u jednom malom smotuljku.
LJkaže mu se pred očima jasna slika trbušastog čovjeka koji ga je usvojio, osjeti miris cigara, njegove debele
ruke kako ga grle, zagrljaj medvjedih šapa. Zahihoće, obgrlivši jastuk.
407
21.
Pirelli raspakira svoj kovčeg i side u predvorje hotela, pa u bar.
Gennaro je već sjedio na barskoj stolici. Naruči pivo za Pirellija i sažvače punu šaku kikirikija iz zdjelice koja
mu je stajala uz lakat.
- Nazvao sam Lucianove. Nisu znali gdje je gospoda S, ali u New Yorku je. Ostavio sam joj ovaj broj da nas
nazove. Pirelli sjedne na stolicu i otvori novu kutiju marlboro ci
gareta. Prekopa po džepovima tražeći upaljač, pa uzme šibice iz pepeljare. Upali šibicu i pogleda u ruku:
drhtao je.
Prošlo je deset sati, ali Pirelli nije mogao zaspati. Uzme knjigu i pokuša čitati, ali se nije uspijevao
koncentrirati. Uskoro će je vidjeti. Nije znao kako se postaviti. Svadao se s Lisom više nego inače, a posebice
otkad je otkazao obećano putovanje.
Odbaci pokrivač i izvadi iz hladnjaka min~jaturnu bocu konjaka. Dok je otvarao bocu, upali se svjetlo na
njegovovm telefonu.
Telefonist mu reče da tra~e Gennara, ali da se ov~j ne javlja. - On je zamolio da u njegovu odsustvu vi primate
njegove telefonske pozive, gospodine Pirelli. Da vas spojim?
Pirelli posegne za cigaretama. - Naravno. Tko zove? - Nije mi rečeno ime, gospodine Pirelli.
- Spojite me.
Promukli glas zatraži detektiva Gennara. - Nije ovdje. Sofia, to sam ja, Joe.
408
Duga stanka. Zatim Sofia reče: - Joe?
- Da. Ovdje sam u vezi s istragom. Došli smo z~jedno. - Zamolio me da ga nazovem; želi razgovarati sa
mnom. Pirelli zastane i duboko udahne dim, pa ga pusti polako
kroz nos. - I ja ~elim s tobom razgovarati.
Sofia ne odgovori. Naposljetku Pirelli upita: - Sofia, još si na vezi?
- Da.
- Ne mogu razgovarati o Gennarovom slučaju, shvaćaš? - Naravno... Nazvat ću ga sutra. Oprosti što sam
nazvala tako kasno.
- Nije toliko kasno. Kako si? - Dobro.
Morao ju je upozoriti. - Sofia, pitat će te gdje si bila one noći kad smo bili u operi. Zna da smo bili z~jedno, ali
ništa više.
Ponovo zastane. Ona progovori slabim glasom. - Radi se o Ninu Fabiu?
- Znaš za njega?
- Znam. Nazvala sam njegov ured. Rekli su mi.
- Pretpostavljam da želi o tome s tobom razgovarati. - Zašto?
- Ne mogu o tome govoriti. - Da, tako je.
- Doći ću na sastanak s njim. - Što, i ti radiš na tom slučaju? - Ne, ali doći ću s njim.
- Kad bi se želio naći sa mnom? - Što prije.
- Sutra?
- Da... oko devet?
Još jedna stanka. - Malo kasnije. $ogorica i svekrva idu kasnije u kupovinu pa će stan biti prazan. Lakše ćemo
razgovarati.
- Dobro, koliko kasnije?
- Oko jedanaest? - reče Sofia. - Reći ću Gennaru.
409
Ponovo duga stanka. Tada Pirelli reče: - Nedost~jala si mi, Sofijo.
Muk. - Čuješ li me? - reče on. - Da, čujem.
- Onda, vidimo se sutra ujutro? - Zaista moraš sutra i ti doći?
- Da, imam nekoliko pitanja za tebe. - O čemu?
- Najbolje da ti kažem kad se nademo.
- Vidimo se sutra. - Glas joj je bio blag.
- Još te volim - reče tiho, ali je ona već spustila slušalicu.
Teresa je strogo gledala Sofiju. - Dakle? To nije bio Gennaro?
Sofia odmahne glavom. - Ne, bio je to komesar Pirelli, zajedno su ovdje. Dolaze sutra u jedanaest.
- Da, čula sam. Je li ti rekao zašto te treba~ju? Sofia pripali cigaretu. - Nino Fabio je ubijen.
Teresa se zaprepasti. - Što? I misle da ti imaš u tome svoje prste?
Sofia slegne ramenima. - Misle da se radilo o p~jački, ali su me vidjeli u blizini skladišta pa im je du~nost da
me ispita4ju. Teresa zaškilji. Nije imala naočale. Sofijino lice je bilo bezizražajno. - Što ćeš učiniti?
- Pa, čula si što sam rekla. Bit ću ovc[je. Poslije se mogu pridru~iti vama i poći na izlet preko vikenda.
Sad·sam umorna. Idem leći.
Teresa je isprati pogledom. Sofia, kao i uvijek, zapanji Teresu. Kao da je nije uznemirila činjenica da su
polic~jci stigli u New York. Prisjetivši se da je neće biti u stanu kad dodu polic.a<jci, Teresi lakne.
Sofia se prevrtala po krevetu. Nije mogla zaspati. Naposljetku tiho izide iz sobe i pristavi vodu za čaj. Zn~ju li
za Johnnyja? Znala je da ne sumnj~ju na nju. Ili ipak sumr~jaju? Oni? Pa jedan od n,jih je Joe, Joe Pirelli.
Pomisli na utjehu koju joj je pružio, toplinu, na njegovu nježnost dok su vodili ijubav. Je
410
li zapravo zbog nje došao u New York? Zaista je voli? Voli... R.iječ joj se učini stranom. Suviše toga se
dogodilo protekle godine a da bi mogla misliti na ljubav.
Voda zavrije. Upravo je željela uliti vodu u č~jnik kad začuje neki šum, Okrenuvši se, ugleda Rosu kako se
šulja niz hodnik, potpuno odjevena.
- Rosa?
Rosa se ukoči od straha. Kad Sofia dode u predsob~je, Rosa zadahće: - Uplašila si me.
- Nisam mogla zaspati. Kuham čaj. Hoćeš i ti popiti jednu šalicu?
Nečiste savjesti Rosa prošapće da se spremila u šetnju i krene prema vratima. Sofia je uhvati za ruku.
- Ne, Rosa. Ne idi k njemu.
Rosa se otrgne od nje. - Što to govoriš? Samo sam se željela prošetati!
- Prošla je ponoć, ne bi smjela sama na ulicu. Rosino se lice smrači. - Misliš me pratiti?
- Ne, ali nećeš izići iz stana. Pokušaš li, pozvat ću Teresu. Rosa srdito uzdahne. - Ovdje je kao u prokletom
zatvoru, ne možeš ni koraka učiniti a da te netko ne vidi.
- Neće to još dugo potrajati. Osim toga, sutra svi idete na izlet.
- A ti ne?
- Ne, ja ost~jem. Dolazi detektiv Gennaro. - Što hoće policija?
Rosa krene za Sofijom u kuhinju.
- Radi se o Ninu Fabiu, znaš onom kreatoru s kojim sam radila. Naden je mrtav. Moraju ispitati sve koji su ga
vid,jeli na dan umorstva.
Rosa se nasloni na zid. - Imaš peh.
Sofia natoči dvije šalice ča,ja i izvadi mlijeko iz hladn~jaka. - Što time želiš reći?
- To je bar jasno. Nade li se netko u tvojoj blizini, drugi dan mu ode glava.
- To bi trebalo biti smiješno?
Rosine oči bljesnuše. - Ne smijem se. Kažem da je peh što si se svadala s Ninom.
411
Sofia lupi šećernicom o stol. - Nisam se svadala s njim, kako ti to lijepo kažeš, a ni Johnny me ne zanima. A
da imaš imalo pameti u glavi, ne bi zanimao ni tebe.
Sofia pogleda u djevojčino zlovoljno lice i poželi joj opaliti šamar. Suzdrži se, sjedne i počne piti vruć čaj. Rosa
joj se nevoljko pridru~i, ali ne popije svoj č~j. Šutjele su tako neko vrijeme. Rosa je savijala lančić s
dijamantnim privjeskom u obliku suze. Prijecie hladnim kamenom preko usana.
- Vrlo je lijep.
- Da... Johnny mi ga je dao.
- Znam. - Sofia pruži ruku želeći dodirnuti Rosinu, no djevojka se odmakne. Sofia uzdahne. - Rosa, ti možda i
nešto osjećaš za Johnnyja, ali...
Rosa je prekine. - Što se to tebe tiče?
- Ne tiče me se, ali, stalo mi je do tebe, i... poslušaj me, molim te.
Rosa počne ust~jati, ali je Sofia uhvati za ruku. - U ovom stanu smo kao u klopci, zatvorene. Možda je to
razlog da ti se on svida više nego što bi ti se svidio u normalnim okolnostima.
Rosin šapat je bio opor, gorak. - Normalnim? Ti smatraš normalnim da je djevojka mojih godina nevina? Da
joj ugovore udaju? Da je prodaju kao mesni odrezak... A čim sve ovo prode, baka i mama će me pokušati udati
za nekog pogodnog. Oslobodit ću se toga! Imam svoj novac i mogu činiti što mi je volja kad mi je volja. Mogu
izlaziti s kim želim. Nitko me u tome ne može spriječiti, ni ti, nitko. Želim nekoga, želim...
Lice joj se snuždi. Ugrize se za usnu. Obujmi se rukama, lagano se ljulj~jući. - Mislila sam da me Emilio voli,
kako me samo ljubio. Rekao je da me voli, a zapravo je samo činio što je djeda tražio.
Sofia primi Rosu oko struka. - Doista te volio, i ti to znaš. Sjećam se dana kad smo išle u Palermo. A ti? Dan
prije vjenčanja, dan prije...
Rosa okrene lice. - Kako se ne bih sjećala.
Sofia zatrese glavom, a glas joj postane bolan. - Ne... Htjela sam reći, kad smo sve išle u kupovinu, a ti nisi
željela poći. Kad smo odlazile iz vile, ugledali smo vas dvoje, sjedili ste jedno uz drugo.
412
Suze se prosuše niz Rosino lice i ona zagrli tetku. Gušila se u suzama. - Dodirnuo me, dodirnuo mi je grudi,
dodirnuo me i poželjela sam ga osjetiti. Raskopčala sam mu košulju i zavukla ruku.
Sofia poljubi Rosu u tjeme. Blago joj je šaputala riječi utjehe. HIekne pokr~j nje. - Tako si lijepa. Reći ću ti
nešto. Ti osjeć~ji, ta toplina koja ti je prožela tijelo, uzbudenost, kao da će ti srce prepući...
Rosa zakima glavom. - Da... Da, bio je tako topao.
- Reći ću ti jednu tajnu. Nikom je nisam rekla, pa mi obeća,j da je ni ti nećeš nikome reći. Obeć~ješ?
Kad Rosa potvrdi kimanjem glave, Sofia primakne stolicu tako da su im se glave gotovo dodirivale. - Jesi li
znala da sam nekad radila kao konobarica? Bila sam tada mlada i od tebe, imala sam petnaest godina. Morala
sam raditi jer mi je mama bila invalid. Bila sam užasno mršava, kost i koža, uvijek u staroj odjeći koju bi mi
netko poklonio. Mislim da sam prve nove cipele dobila s osamnaest godina. Dakle, radila sam u jednoj kavani.
Jednog dana dode u nju skupina mladića. Zadirkivali su me i jedan od njih mi postavi nogu. Nosila sam
pladanj pun tanjura. Pala sam, a tanjuri i šalice su se razbili. Smijali su se. Bilo je grozno. Puzala sam po podu
i kupila komadiće stakla. Nisam mogla zadr~ati suze. Znala sam da će vlasnik tražiti da platim štetu.
- Ali nisi ti bila kriva!
- Znam, ali tako je to išlo. Poslije posla je, naravno, oduzeo troškove za uništene stvari od moje plaće. Plakala
sam ko kišna godina, naslonivši se na zid pokraj autobusne stanice. On~j momak - vic~jela sam ga jednom ili
dvaput, ali gosti kavane bili su uglavnom bogataška djeca koja bi dolazila u svojim blistavim lambrettama.
Nikad nisu obraćali pažnju na mene. Ali ovaj jest. Prišao mi je i položio ruku na rame, upitavši me kako se
osjećam. Zbunila sam se jer sam ga prije zapazila, shvaćaš? Bio je najzgodniji, svi su ga poznavali, podrijetlom
iz bogate obitelji. Sanjarila sam o njemu, i sad mi se obratio, a meni oči crvene od plača. Bio je toliko brižan,
pun razumijevanja. Sljedeći dan saznam da je on platio za učinjenu štetu, pa mi je šef morao vratiti novac.
413
- Poslije toga je dolazio svakog dana. Sjeo bi vani i uvijek bi mi se nasmiješio. Ostavljao bi mi visoke
napojnice. A onda, jednog dana, zapita me bi li se sastala s njime.
Rosa zapazi da Sofia više ne priča priču; govorila je samoj sebi, gledajući preda se.
- Sastajali smo se u jednom voćnjaku. Ja bih došla biciklom, a on bi me čekao sjedeći na nekom starom,
srušenom zidu. Bio mi je prva ljubav. Voljela sam ga. Mama me nagovarala da ga dovedem kući da se
upoznaju, ali sam se stidjela našeg stana, a čak i mame. Ali nisam pristala da vodimo ljubav, jer u mom snu on
me oženio, a njegova obitelj prihvatila.
Rosa počeka. Sofia je sjedila mirno, ruku sklopljenih na stolu.
- Što se dogodilo?
Sofia polako rastvori ruke. - Jedne noći došao je mojoj kući. Bacio je kamenčiće u moj prozor. Išu~jala sam se
iz stana. Bila sam bosa, u kombineu, ali sam izišla jer sam se bojala da ne probudi mamu i susjede.
Rosa se nagne prema njoj. - Spavao je s tobom?
Sofia se okrene prema njoj. Niz obraze joj se skotrljaše dvije suze, bistre poput dijamanta kojeg je Luka
darovao Rosi. - Da. Došao mi je reći da odlazi, da ga vjerojatno neće biti dvije godine. Obećao je da će se
vratiti po mene, da će mi pisati. Poklonio mi je uspomenu, mali zlatni...
Podigne ruku, kao da pred sobom vidi malo zlatno srce na finom lančiću.
Rosa dodirne Sofijinu ruku; bila je hladna.
Sofia nastavi tihim glasom. - Nije se vratio, n~je mi pisao. Nisam ga više vic~jela. - Kao da se probudila iza
sna, polako se okrene Rosi. - Voljela sam ga, silno vo~jela. Njegov dodir, njegovi poljupci još su mi u srcu,
nisu izblijedjeli.
- Ali si voljela Constantina, udala se za njega. Jesi li isto osjećala?
Sofia se nasmiješi i odmahne glavom. - Ne, ali bila je to lijepa, plemenita ~jubav. I vjeruj mi, uzvraćena.
Rosa se nasmiješi. - Bio je bogat, bio je Luciano, tako da se tvoj san ipak ostvario. Udala si se, moćna obite~j
Luciano te prihvatila. Obitelj onog mladića je bila jednako važna?
414
Sofia ne odgovori. Rosa šapne: - Reci mi kako si upoznala Constantina.
Sofia zatrese glavom. - Ne, mislim da je bilo dovo~jno za jednu noć. Moraš na spavanje. Čvrsto spav~j. Mo~da
ćeš i ti sad sa~jati slatke snove.
Rosa poljubi Sofiju u obraz pa zijevne. Kad je već bila na vratima, okrene se i šapne: - Hvala ti. Da ugasim
svjetlo? Sofia kimne. U sobi zavlada tama. Počeka dok ne začuje
da su se vrata Rosine sobe zatvorila. Zatim se protegne i prisloni obraz uz hladnu površinu stola. Osjeti
otkuca,je srca. Protekle godine nestadoše i ona šapne: - Michael, imali smo predivnog sina, divnu bebu.
Odjednom se uspravi, ruku uprtih o stol. On bi sad bio odrastao čovjek. Što je mislila da mu je mogla pru~iti?
Novac, prezime Luciano? Reče glasno tami sobe: - Još sanjaš, Sofia. Prestani, i to odmah. Prošlost je iza tebe.
Zaboravi je. Živi svoj život.
Stisne šake. Sutra, poslije sastanka s Pirellijem, otići će, sve ih ostaviti. Ni slučajno je ne mogu povezati s
Fabiovim umorstvom. Ima savršen alibi: bila je u krevetu s komesarom Josephom Pirellijem, a bez krzmanja će
to objaviti bude li potrebno. Više nije marila što drugi misle. Više nije bila gospoda Luciano, već Sofia
Visconti.
Sljedećeg jutra u osam sati stiže Luka u limuzini da ih odvede na Long Island. Preskakivao je dvije stepenice
oc[jednom.
Torbe su bile spakirane i pripremljene pa ih Luka počne odnositi u automobil, usput im doviknuvši da požure
jer se nepropisno parkirao.
Rosa se požuri presvući zak~jučivši da joj se ne svida haljina koju je odjenula. Teresa pomogne Grazielli
navući njezin nov kaput, pa pode u Sofijinu sobu. Još u kućnom ogrtaču, Sofia je nanosila kremu na vrat.
- Ne svida mi se što te ostavljam samu. Sigurna si da ćeš moći sama?
415
- Da, Teresa, bit će sve u redu. Kreni sad, čeka~ju te. Johnny vam je pripremio neko strašno iznenadenje.
Nazovite me kad stignete da znam gdje ste odsjeli pa ću vam se pridružiti.
Teresa zastane, pa predloži Sofiji da krene vlakom. Sofia je odlučno isprati do vrata rekavši da može un~jmiti
automobil. Ostavši sama, Sofia se ledima nasloni na vrata i uzdahne.
Uspjelo joj je. Jednostavnim obećanjem da će im se pridružiti. Već su joj počeli prijati prazan stan i tišina.
Začu se prodoran, uporan zvuk zvona.
Bio je to Luka. Doimao se kao da je sišao s uma. Kad Sofia otvori vrata, snažno udari po rljima šakom.
- Zašto i vi ne idete? Zašto?
Ona ustukne. - Moram ostati ovdje. Zar vam Teresa nije rekla?
- Morate poći s nama! Sve sam dogovorio. Morate biti ondje, ne možete ostati.
Pokuša je odvući prema vratima, ali se ona otrgne. - Ne mogu.
- Ne shvaćate. Imam nešto za svaku od vas. Morate doći. - Johnny, ne moram ja ništa.
- Da! - Ne!
- Da... - Povuče je prema vratima. Ona ga snažno odgurne, ali bez rezultata. Naposljetku ga udari. Luka padne
i udari o vrata. Ljutito ih udari nogom.
Brzo se svlada. Okrenut ledima, promrmlja: - Imam nešto za vas.
- Johnny, ne mogu poći s vama. Moram čekati ovdje. Okrene se k njoj, pogledavši je ludačkim, svijetloplavim
očima. - Što ćete mu reći?
- Dovoljno da ne dolazi ponovo. Spalila sam crteže. Gledao je u nju zažarenih očiju. - Niste to trebala učiniti. -
Morala sam. Kad bi ih ovdje našao... Zar ne shvaćate? Dolazi me ispitivati zbog Nina.
- Vratit ću se po vas. Saček~jte me. - Nije potrebno.
- Zašto ne?
- Jer mogu i sama doći ondje gdje ćete biti.
416
- Ne namjeravate nas napustiti? - Ne...
- Upamtite, on vam je neprijatelj. Ponavljajte si to. On je neprijatelj.
- Upamtit ću to.
Sofia krene prema kuhinji. Ne začuvši zatvaranje vrata, zastane pa se vrati u predsoblje. Zatekne Luku kako
upravo izlazi iz radne sobe noseći mali revolver.
Pride joj. - Kupio sam ga za Teresu. Vidite li malu polugicu na okidaču? Podignite je i spreman je za pucanje.
Ima samo četiri punjenja.
- Ne želim ga. - Uzmite.
- Zašto lijepo ne odete?
Ponovo joj pruži revolver. - Morate se zaštititi. On je neprijatelj. Nikad nemojte to smetnuti s uma.
Sofia ipak uzme revolver i hrabro se osmjehne. - Sve će biti u redu.
Luka se nije mogao odlijepiti. Nježno podigne odbjegli uvojak s njezinog lica. Sagne glavu i brzo je poljubi u
usta. Sofia okrene glavu.
- Nemojte, molim vas, nemojte.
Njezin debeli frotir ogrtač imao je duboki V izrez i on pogleda niz udubinu izmedu njezinih grudi. Povuče
pojas. Ogrtač se rastvori, a on se odmakne. Sofia se polako okrene k njemu, nastojeći ga zaustaviti pogledom.
On odmakne ogrtač s njezinih grudi. Ruka mu je bila hladna, dodir lagan.
- Tako si lijepa - prošapta.
Luka se spusti na koljena. Poljubi je ispod grudi, pa razmakne ogrtač i polo~i glavu na njezin trbuh. - Volim
te, volim te.
Sofia zadrhti očekujući njegov sljedeći potez, ali se on privine uza nju poput djeteta.
- Johnny, ček~ju vas. Morate ići.
Luka polako ustane, nagne se k njoj i poljubi je kao što su je znali poljubiti njezini sinovi. - Vratit ću se po
tebe. Čekaj me. Obećaješ?
- Da, čekat ću vas.
417
Odahne od olakšanja kad on o~ie, ali ne pokuša pokriti svoju golotinju. Ogrtač sklizne niz njezina ramena i
ona se zagleda u svoj odraz u zrcalu. Kao i Luka, i ona podigne zalutali uvojak i zagladi ga.
Sofia legne u kadu, punu do vrha. Tišina je smiri, mirisna ulja opuste.
Opere kosu, omota je ručnikom pa se vrati u svoju sobu. Brižljivo je odabirala svaki komad odjeće koji će nositi
i odlagala ih na krevet.
Zagleda se u svoju golu priliku u zrcalu, pa uzme mali revolver s toaletnog stolića. Prisloni hladni metal o
kožu, dodirujući bedro, trbuh, grudi. Prinese revolver sljepoočici, pa polako prijede srebrnom cijevi preko
jagodične kosti desnog obraza do usana. Nježan, dječji poljubac ludog, luckastog dječaka bio je hladan poput
tog revolvera.
Jedan metak i sve bi bilo svršeno. Drži konce svog života u vlastitim rukama; mogla bi ga i prekinuti kad bi
željela. Polako odloži revolver. Počne se šminkati. Pažljivo nanese
podlogu na svoju besprijekornu put pa sjenilo na obraze. Lagano nanese puder, iscrta oči i namaže trepavice.
Naposljetku stavi ru~ na usne.
Joe Pirelli se obrije, očešlja i dvaput presvuče košulju. Nanese malo kolonjske vode, obuče svoj debeli, dug
kožni kaput. Provjeravao je svoj izgled u zrcalu kad ude Gennaro.
- Spreman za polazak?
Pirelli se okrene dječački se smtješkajući. - Da, jesam. Zaključa sobu pa reče: - Nademo se u podne ispred
stana Lucianovih. I da nisi zakasnio.
Gennaro kimne, ne znajući da je Pirelli slagao o vremenu sastanka sa Sofijom. Želio je najprije biti nasamo s
njom. Gennaro ude u dizalo. - Da sačinimo plan. Da ja prvi
govorim? Da igramo na kartu iznenadenja i tako dalje? Pirelli potvrdno kimne, spremivši ključ u džep. Silazili
su dizalom u tišini. Gennaro je promatrao commisaria kako se ogleda u zrcalu.
418
- Nema što, potrudio si se. Želiš izboriti još jednu noć u operi?
Pirelli se nasmije. - Ma ne, želim ostaviti dojam na ovdašnje ljude od zakona. Imam ugovoreni sastanak s
njujorškim javnim tužiocem. Kažu da je strašan tip, Talijan. A što ćeš ti raditi?
- Malo ću u kupovinu, kupiti neke sitnice ženi i djeci. Vidimo se u dvanaest.
Njih dvojica u tišini prodoše pokraj recepcionera. Padao je gusti snijeg na ulicu otprije pokrivenu debelom
naslagom bljuzgavice.
Sofia pogleda na sat. Bilo je tek pola jedanaest, a Pirelli je trebao doći u jedanaest. Morala se još samo
odjenuti. Već je spakirala kovčeg i rezervirala mjesto u poslijepodnevnom avionu za Rim.
Začuje zvono koje rasprši njezino dobro raspoloženje. Zar se vratio? Johnny se predomislio?
- Tko j e? - Joe.
Sofia pogleda kroz špijunku. Bio je sam. Otvori vrata. - Poranio si.
- Da, a i slagao sam, Rekao sam Gennaru da dode u dvanaest sati. Ne )jutiš se?
Oklijevala je trenutak, pa potvrdno kimne glavom. - Mogu li te ponuditi kavom? Upravo sam se namjeravala
obući. Pirelli se nasloni na vrata. Kosa mu je bila mokra od sni
jega pa su mu se na čelu prilijepili mali uvojci. Debeli krzneni ovratnik podigao je do ušiju.
- Da, baš bih volio popiti kavu.
Rukom mu pokaže da skine kaput i da pode za njom u kuhinju. Pirelli odloži kaput na stolici u hodniku i prode
rukom kroz kosu.
- Sigurna si da nemaš ništa protiv što sam došao bez Gennara?
Sofia mu se okrene i nasmiješi. - Pretpostavijam da imaš razloga. Crnu kavu ili s ml~jekom?
419
- Crnu, bez šećera. Ah, da, donio sam ti cigarete, one koje ti voliš.
Baci kutiju njezinih turskih cigareta na stol i izvuče si stolicu. Ona mu zahvali osmijehom i nastavi puniti
aparat za filtriranj e.
Promatr~jući je kako stavlja šalice i tanjuriće ispred njega na stol, Pirelli se osjećao neugodno i bedasto. Shvati
da nije trebao doći. Kad Sofia prode pokraj njega, on je uhvati za ruku.
- Morao sam te vidjeti, da vidim kako si. Gdje su ostale? - Rekla sam ti da su otišle u kupovinu. Želiš li i s
njima razgovarati?
- Ne... Zajedno su? - Da.
- Nisi imala neprilika?
- Ne. Očekivao si da ću ih imati?
Odjednom joj se nasmiješi. - Sofia, nedostajala si mi. Okrene njezinu ruku i poljubi u dlan. Sofia je brzo
povuče i pokaže na kavu. Pirelli podigne ruku ispričavajući se. - Oprosti...
- Što će me pitati? Je li ti rekao?
- Neka ti to on šam kaže. i~ad si već spomenula Gennara, rekao sam mu da idem na sastanak s javnim
tužiocem. Nisam u cijelosti slagao; s njim ću objedovati.
- Zato si ovdje u New Yorku?
Pirelli kimne. - Izgleda da sam na tragu Luki Carolli. Ovdje je u New Yorku. Dojavili su mi. Netko je podigao
sadr~~j privatnog sefa koji je nekad pripadao Paulu Carolli koristeći njegovu osobnu kartu.
Nju kao da to n~je zanimalo. Pirelli nastavi. - Više nisam ni vodio tu istragu. Već sam se vratio u Milano...
Sofia se okrene. - Želiš reći da su zaključili sluč,aj iako nisu našli ubojicu?
- Nije baš tako, ali ne tražimo nikog drugog. Sluč~j je još otvoren, ali poslije ove dojave... Mogu li ti pomoći?
Ona se naglo odmakne kao da se pobojala da bi je mogao ponovo dodirnuti. - Ne, začas ću.
420
Ali kad je on opet uhvati za ruku, ona popusti i lagano se nasloni na njega. - Joe, nemoj. Ono što se dogodilo
izmedu nas bila je pogreška. Svršeno je.
Pirelli je nije puštao. - Zar ti to ništa nije značilo? Sofia mu bojažljivo dodirne ruku. - Da, tada naravno jest.
Pirelli je pogleda. - Ostavit ću ženu. To želiš?
Sofia se odmakne. - Ono što ja želim ne bi trebalo biti važno. Želiš li ostaviti ženu, tvoja stvar. To nema veze
sa
mnom. Pirelli se obrecne. - Naravno da ima!
Jednako bijesna, ona se okrene k njemu. - Ne, nema. Ti si oženjen. Ne želim sudjelovati u raspadu tvog braka.
Time bi se odgovornost svalila na mene, zar ne? Ti zapravo kažeš, ako te ja želim, ti ćeš ostaviti ženu.
- Kad bih je ostavio, što bi bilo s nama? - Izmedu nas nema ničeg.
Kao da ga je ošamarila. - Tako. E pa, žalim. Vjerovao sam da nešto osjećaš, da me možda i želiš jer ja želim
tebe. - Znači, pogriješio si. I meni je žao.
Pirelli ustane. - Idem. Vratit ću se s Gennarom.
Naoko se svladavši, zapita mo~e li obaviti telefonski razgovor. Sofia ga uputi u radnu sobu. Prolazeći pokr~j
nje, on pripazi da je sluč~jno ne dodirne.
Kava je u aparatu bila puna mjehuriča i pjene i Sofia si ulije jednu šalicu. Ode u predsoblje i začuje Pirellijev
glas. Izgovorio je Barzinijevo ime. Sofia se primakne vratima i osluhne.
- Da, dobro, oprosti, ali ako bi mogao provjeriti Barzinijeve suradnike, posebice u posljednjih pet godina...
Možeš me nazvati u hotel. Bit ću u sobi poslije tri popodne po ovdašnjem vremenu. Puno hvala,~loše sam
proračunao vrijeme. U redu, hvala!
Pirelli zamišljeno spusti slušalicu. Upravo su mu rekli da je Barzini jutros sahranjen. Izide iz sobe natmurena
lica.
- Sve u redu? - zapita Sofia.
On potvrdi kimanjem glave i krene uzeti kaput. - Čeka te kava.
- Molim?
421
- Tvoja kava... - Rukom mahne u pravcu kuhinje. Kiselo joj se nasmiješi. - Bolje da preskočim kavu. Vidimo
se kasnije. '
Sofia krene prema ulaznim vratima i pruži ruku prema ručki. Pirelli je st~jao blizu nje. Povuče je u zagrlj~j.
Mlako se opirala. On je poljubi u vrat.
- Ne... molim,te, nemoj.
Grubo je uhvati za kosu, povuče glavu unatrag i poljubi. Nije se mogla oduprijeti, svladati da ga ne obujmi
rukama.... Pirelli je podigne.
- Gdje je spavaća soba?
Sofia se privine uz njega. Pirelli ne sačeka odgovor. Pr~jede kroz predsoblje, nogama otvori vrata i nasmije se.
- Prva srei
Odnese je do kreveta i polegne.
- Želiš li me onako kako si me onomad željela? Želiš li to?
Najvažnije je što ti želiš, uzet ću te kako ti želiš, uzet ću štogod mi ~eliš dati. Samo reci, reci da me želiš.
Sofia pruži ruke prema njemu. Pirelli klekne na krevet, nježno je obgrlivši. Glas mu je otežao od uzbudenja. -
Volim te. Znaš to, zar ne? Volim te. Volim te do bola.
Sofia je bila na rubu plača. - Ništa ne može biti od toga, ništa.
Pirelli nagne glavu u stranu i pogleda u nju. Skine kravatu, baci je na pod, pa počne otkopčavati košulju.
Otkopčavši dva dugmeta, lupne se po prsima. - Znaš li kako se može nekog pogoditi nožem u srce da ga
ubiješ? Gc~je da točno staviš nož? Ovdje, na treće dugme na košulji. Ti si to m,jesto pogodila kad sam te prvi
put ugledao.
Sofia se i protiv volje osmjehne. Poželi ~jegovu blizinu. - Želim te - šapne.
Sm~ješeći se, on je rukama primi za lice, ~ježno je poljubi. Jezikom joj prijede preko usana. Ona ga privuče
sebi, osjeti ga. Preplavi je vrućina. Poželi raširiti noge pod njim, omotati ih oko njega.
422
Kava se ohladila, ali mu nije bilo žao. Ispije je naiskap, pa pogleda na sat. Imao je na sebi samo košulju i
gaćice. Sofia se nasmije.
Pirelli se isceri. - To nije nimalo smiješno. Moram se izgubiti iz stana i sići na ulicu prije nego što stigne
Gennaro. Skoro će dvanaest.
- Idi ovakav. Neće ništa posumnjati.
Pirelli se nasmije, prekrasnim, zaraznim smijehom. Ona ga požeIi zagrliti. Hihotala je gled~jući ga kako se
spotiče pokušav~jući navući hlače.
- Oblači se, ženo. Ti si kriva za sve ovo. - Ne, ti si kriv. Došao si suviše rano.
Poljubi je. - Jesi H ti svjesna kako si djelovala na mene, onako u ogrtaču? Osjećao sam tvoj miris, upravo izišla
iz kupaonice. Pošašavio sam za nekoliko trenutaka.
Ona se nasmije, pa se ogleda po sobi. Sva njezina brižno složena odjeća porazbaca.na posvuda po podu.
Podigne jednu svilenu košulju.
- Nije važno kako sam ja na tebe c~jelovala. Pogled~j što si učinio od moje divne košulje! Osim toga, navucite
hlače, komesare. Svaki tren vam može stići prijatelj.
Pirelli se odjednom uozbilji kao da je priprema za predstojeći sastanak. - Samo mu reci istinu. Sluč~jno smo se
sreli u Milanu, otišli u operu, na večeru...
- A kad bih mu rekla sve što se dogodilo? Što tada? On navuče cipele. - Tra~io bi zorne pojedinosti, a poslije bi
me uvalio u govna. Vidiš li negdje moju kravatu? Osim toga, ne zanimaš ga zapravo ti. Ja sam ti već osigurao
alibi. Zanima ga tvoj šofer.
Ugleda kravatu i sagne se da je podigne. Izraz na njezinu licu promijeni se; doimala se zbunjenom. Znao je da
mora otići, ali je zavlačio. Brzo sveže kravatu.
- Želi naći tvog šofera. Evo, gotov sam. Kako izgledam? Sofia se odmakne dva koraka. - Bože, zašto mi to nisi
prije rekao? Prije nego što smo vodili ljubav? Zašto?
- Zato što nisam vjerovao da će se dogoditi ono što se upravo dogodilo.
423
Ona prekriži ruke. - Zašto si ovdje, Joe? Da me poševiš, ili što?
Okrene se bijesno k njoj, zažarena lica. - U New Yorku sam da nastavim s istragom i saznam gdje se nalazi
Luka Carolla. Lovim ubojicu, Sofia, mogućeg ubojicu tvoja dva sina. Ali sam sad s tobom u spavaćoj sobi jer
sam te morao vidjeti. Ili, jednostavno rečeno, prva mi je zadaća uhvatiti ubojicu. To što sam zaljubljen u tebe
komplicira...
Ona prasne. - Sad sam još i komplikacija, ha? Došao si ranije da me smekšaš?
- Dobro znaš da nije tako.
- Pa reci mi zašto ćeš doći s Gennarom? Reci mi.
On se zagleda u nju. Kad ga Sofia zapita zašto Gennaro želi znati tko je upravljao njezinim automobilom,
Pirelli osjeti iza njezine ljutnje strah.
Pirelli otvori ulazna vrata. - Žao mi je, ali o tome ne mogu govoriti. Morat ćeš sačekati Gennara, ja ne vodim
taj sluč~j. - Izraz njezina lica prisili ga da ponovo zatvori vrata. - Dobro, nek ti bude. Gennaro je uvjeren da je
tvoj šofer Fabiov ubojica.
Sofia naglo udahne. Razrogači oči glumeći zaprepaštenost. - Što?
Pirelli je pogleda i malodušno slegne ramenima. - Zato sam se toliko bojao za tebe, tvoju obitelj. Tko je to bio,
Sofia? - Un~jmile smo ga. Sigurno se radi o nekoj zabuni. Bilo je kasno. Pirelli izide, dobacivši joj preko
ramena: Vidimo se za nekoliko minuta.
Sofia zatvori vrata. Srce joj je udaralo kao ludo. Zn~ju za Johnnyja. Zadrhti obuzeta strahom, pa se pribere.
Obnovi šminku. Drhtavice nestane. Samo se žele raspitati o šoferu... Oni? Joe... Je li rekao istinu?
Zavitla ruž preko sobe. Je li Pirelli nešto prešutio? Iskoristio je, izdao? Uzme bočicu valiuma da olakša
tjeskobu ali je ipak baci u koš za otpatke.
Nitko ti više ništa ne može, Sofia, reče samoj sebi. Reci im tek toliko da ih se riješiš a zatim odlazi... bježi.
424
r
Pirelli je cupkao. Bilo je hladno. Sn~jeg je i dalje padao. Lagane pahuljice vlažile su pločnik. Bljuzgavica je
ispunila slivnike.
Gennaro je kasnio. Pirelli pogleda na sat. Lakne mu kad ugleda žuti taksi.
Gennaro isplati vozača. - Oprosti, ali odnio sam kupljene stvari u hotel. Sve u redu?
- Da. Barzini je poginuo u prometnoj nesreći. Jutros je sahranjen. Kažem ti da je ovaj sluč~j neka luda drama,
napisana meni na muku. - Pogleda na sat. - Trebali bi krenuti, već kasnimo.
Pirelli i Gennaro se uspeše stepenicama. Stigavši do stana, Pirelli prode rukom kroz kosu.
Kad je Gennara predstavio Sofiji, pocrvenio je do korijena svoje nepokorne čupe crne kose. Pirelli n~je
pretjerao u opisu njezine ljepote.
Pirelli je sjedio ne govoreći dok je Gennaro zapisivao Sofijinu izjavu. Govorila je tihim glasom. Jedva da je i
pogledala u njegovu pravcu.
- I nikoga niste vidjeli u Fabiovoj radionici?
- Ne, mislim da je bilo vrijeme ručka. Nije bilo nikoga ni u jednoj radionici. Ili je možda i bilo, ali nikoga
nisam vidjela dok sam bila ondje.
Gennaro kucne po svojoj bilježnici i promijeni položaj sjedenja. - Kad bih vam rekao da vas je netko vidio i da
ste bili u pratnji...
Pirelli je promatrao Sofiju, njezin osmijeh, odmahivanje glavom. - Sigurno su se zabunili. Pretpostavljam da je
netko bio u uredu ili ne biste znali da smo se ja i Nino svadali. Ali ja i dalje tvrdim da nisam nikoga vidjela i
da me nitko nije pratio.
Gennaro upita gdje je bila u vremenu izmedu pola jedanaest i ponoći one večeri kad je posjetila Nina.
Sofia ni ne trepne okom prema Pirelliju. - Sluč~jno sam srela komesara Pirellija i otišli smo z~jedno u operu.
Davao se Rigoletto. Oti;~li smo na pola predstave, prije posljednjeg čina. Zatim smo bili na večeri i zadržali se
negdje do poslije ponoći.
425
Gennaro podigne obrvu i upitno pogleda u Pirellija, ali je ovaj uporno gledao u sag.
- Poznajete li Celeste Morvanno?
- Da, nekoć je primala moje mušterije. Kad sam zatvorila svoju tvrtku, prešla je k Ninu, iako ja to nisam tada
znala. Saznala sam tek u Ninovoj radionici. Meni je prije rekla da neće raditi kad ode iz moje tvrtke jer je bila
trudna. Sad vidim da je lagala, ali se polako privikavam na to da me ljudi iskorištavaju i da mi lažu.
Nije pogledala Pirellija. On se nakašlje i promeškolji u stolici.
- Kako ste došli do Fabiove radionice? - upita Gennaro. - Automobilom, bijelim rolls cornicheom. Nekad je
pripadao mom svekru, don Robertu Lucianu.
- Vi ste vozili? - Ne, već šofer.
- Dobro ste poznavali šofera?
- Ne. Neko vrijeme je radio za moju svekrvu u vili Riveri. - Znate li kako se zove?
Sofia zastane. - Ime mu je bilo Johnny, ali se ne mogu sjetiti prezimena. Sigurna sam da bi vam moja svekrva
mogla to reći.
Pirelli podigne glavu. Oči mu se suziše. Ime Johnny učini mu se kao prevelika sluče,jnost. Počeka Gennarovo
sljedeće pitanje, ali Gennaro ne pokaže da je to povezao s lažnim imenom Luke Carolle.
- Je li vaš šofer ulazio u zgradu?
- Došao je po mene i odveo me do automobila. - Vraćao se u zgradu?
- Ne.
- Kako možete biti tako sigurni?
- Pa, ne mogu reći da se nije vratio, ne znam za svaki njegov pokret, ali nije imao nikakvog razloga ponovo
ulaziti u zgradu. Rekla sam mu da krene u R,im kad sam se dogovorila s komesarom Pirellijem za izlazak.
Odmah je krenuo, barem tako pretpostavljam.
- Ne znate kad se vratio u Rim?
426
- Ne znam. Ali bi vam možda moja svekrva, Graziella Luciano, to mogla reći.
- Boravio je u vašem stann?
Sofia zastane i obli~e usne. - Ne, ali sam ga zamolila da provjeri kako je Mama. Ne volim je dugo ostavljati
samu, poslije svega što je prošla. Ne mogu vam dati ~jegovu adresu, ali i u tome bi vam vjerojatno svekrva
mogla pomoći.
- Znate Ii je li poznavao Nina Fabia? - Sumnjam, on je bio samo šofer.
- Kad ste otišli s komesarom Pirellijem u operu, što se dogodilo s automobilom?
- Rekla sam vam, šofer se vratio u Rim, u moj stan. Gennaro zatvori bilježnicu. - Morat ću postaviti nekoliko
pitanja vašoj svekrvi, a želio bih naći i šofera. Znate li gdje bi se mogao nalaziti?
- Na žalost, ne znam. Pretpostavljam da je našao drugi posao kad smo napustile Italiju.
Gennaro pogleda Pirellija. U sobi na trenutak zavlada muk. Pirelli ustane i nasloni se na stol.
- Znate li kako je ubijen Nino Fabio?
- Ne. Saznala sam da je mrtav kad sam ga odavde nazvala da mu predložim da ponovo razmisli o prod~ji
svojih kreacija. - Već sam s vama razgovarao o potrebi da uhvatim Luku
Carollu, usvojenog sina Paula Carolle.
Sofia se okrene, ne ~eleći ga pogledati u oči. On nastavi. - Vjerujem takoder da ste svjesni da je Luka Carolla
umiješan u smrt vaše djece.
Nervozno je kršila ruke. - Uvjerena sam da vi i vaši pomoćnici činite sve što je u vašoj moći ne bi li...
Isprič~jte me, molim vas. Popila bih čašu vode.
Oni ustadoše. Gennaro pride Pirelliju. - Suviše je hladnokrvna. Ni na što ne reagira, a postavija i kriva pita~ja.
Mislim da nešto skriva. Imam još pitanja za nju, ali bih želio da je sad ti malo ispituješ, a ja da na miru
slušam.
Sofia se vrati u sobu noseći na pladnju čašu vode, bocu ohladenog vina i dvije čaše. - Smijem li vam ponuditi
malo vina?
42?
- Ne, grazie. - Pirelli zabije ruke u džepove. - Biste li radije pošli s nama u stanicu? Imamo na rasplaganju
sobu za razgovore. Bilo bi možda zgodnije.
- Moramo li? Naravno, ako postoji potreba za daljnim ispitivanjem, ali bih u tom slučaju trebala razgovarati sa
svojim advokatom. Što vi ka~ete?
Pirelli, s rukama u džepovima, prekriži noge i pogleda u Gennara. - Pitanja koja ću vam postaviti nisu takva da
bi bam bio potreban advokat. Ukoliko detektiv Gennaro misli drukčije. On zapisuje vašu izjavu, ali ako ste vi
zadovoljni...
Sofia slegne ramenima i sjedne. Gennaro baci pogled na njezine lijepo oblikovane noge koje ona uredno
prekri~i. Sofia povuče usku suknju naniže. Ničim nije odavala koliko je bila nervozna. Sigurno pogleda
Pirellija u lice.
- Zaista nemam ništa dodati.
Gennaro zatvori bilježnicu. Njih dvojica izm~jeniše poglede. Pirelli pripali cigaretu i dohvati pepeljaru. Reče: -
Sofia, iskreno vjerujem da ste vi, a vjerojatno i vaše rodaki~je, u opasnosti. Želio bih vam skrenuti pozornost
na neke činjenice. Ako i poslije toga budete željeli pozvati advokata da pregleda vašu izjavu, samo izvolite.
Sofia proguta slinu i pogleda Gennara. Pirelli započne. Siguran sam da je Luka Carolla ubio vašu djecu, kao
što sam uvjeren da je počinio još mnoga umorstva. Takoder sam uvjeren da je psihički bolesnik.
Sofia ne podigne oboreni pogled. Pirelli shvati da bi trebali biti malo opušteniji. Natoči si čašu vina.
- Želim da shvatite da ne morate ništa reći. Takoder vam dajem riječ da će sve što kažete, a što neće ući u
izjavu koju zapisuje detektiv Gennaro, ostati izmedu nas. Samo ielim naći Luku Carollu prije nego što opet
nekog ubije, a uopće ne sumnjam da će to učiniti. Uz pomoć psihijatara u Palermu i radiologa iz bolnice Sveti
Nazaret koji ga je vidio kad je Luki bilo izmedu pet i šest godina uspio sam složiti mozaik njegovog života. Iz
komadića koji su nam stajali na raspolaganju vidi se da Luka Carolla ima sve uvjete da postane psihopata i to,
čini se, najgore vrste, one koja ima nagonsku potrebu za ubijanjem.
428
Padao je gust i težak snijeg. Brisači su škripali pod njegovim teretom. Luka skrene u privatnu ulicu i nasmiješi
se Grazielli u zrcalu. Uzbudeno je virila kroz prozore limuzine. Teresa je sjedila na prednjem sjedalu. Ona
pritisne dugme i njezin se prozor spusti.
- Što je ovo, hotel? - Ne, privatna kuća.
Uredno ošišane živice uz kolni prilaz dovedoše ih do širokog, snijegom pokrivenog travnjaka ispred kuće s
b~jelim stupovima. Nekad je pripadala Paulu Carolli, iako onc~je nikad nije živio. Ona je bila njegov san,
njegova pristupnica visokom društw, dokaz njegovog uspjeha.
Kuća je dovršena i uredena tjedan dana prije njegovog bijega iz Sjedinjenih Država. Čekala je više od godine i
pol. Sad je Luka naslijedio to imanje, Carollinu kuću iz snova u eksluzivnom dijelu Long Islanda, Hamptonsu.
Kuća, nepregledni vrtovi, štale i dvorišta pripali su mu automatski Carollinom smrću, ali je to saznao tek kad
je otvorio Carollin sef. Nije ga zanimalo što je u sefu, želio je uložiti svoj dio od posla s Barzinijem u banku.
Žene izidoše iz limuzine, očiju razrogačenih od čudenja i ushićenja. Luka samo što nije zaplakao, toliko ga je
uzbudivala njegova t~jna. Jedino je Sofijin nedolazak kvario to uzbudenje.
Snijeg se kovitlao oko ~jega. On ga obriše s lica smijući se. Elegantno i duboko se nakloni i ponosno pruži
Grazielli ključ od ulaznih vrata.
- Moj dar svima vama. A evo i dokumenta. Sve je prepisano na vas, Mama Graziella Luciano.
Graziella se primi rukama za lice rekavši da nikako ne može prihvatiti takav dar, ali se Teresa nasmije i reče,
ako je Graziella ne želi, ona će je rado prihvatiti u njezino ime. Graziella je samo ponavljala: - Bella, bella...
Ušli su u predvorje kupolastog svoda. Zagledale su se u lustere. Teresa zagrli Graziellu. - Pa, Mama, ovo ti više
odgovara, zar ne? Misliš li da je ova kuća prikladna za udovice Luciano? ..
429
Grazielli potekoše suze niz lice. - Ovako nešto bi se svidjelo i Papi... O, da, na ovo bi bio ponosan. Bella,
bella... Johnny, dodi da ti zahvalim.
Zagrli ga i izljubi po licu. On se naposljetku odmakne. Tvoja je, Mama, samo tvoja, a i Sofijina. Da vam je
pokažem. Teresa ga primi pod ruku. - Zacijelo je st~jala cijelo bo
gatstvo. Ne šališ se? Poklanjaš nam je?
Luka kimne glavom poput dječarca. - Možemo biti jedna obitelj, svi za<jedno.
Teresa se nasmiješi. Uspinjući se stepenicama proračunavala je vrijednost imovine. - Čija je bila? Kao da je
nedavno uredena.
Luka se sretno osmjehivao. - Pripadala je nekom bogatom bankaru koji je umro a da se nije uselio. Prodana je
cakumpakum.
- Izn&jmio si je? Uzeo si je u ne<jam?
On zatrese glavom. - Ne, kupio sam je. Ovo je najveća soba.
Žene su išle za njim od sobe do sobe, ali Teresa počne zaost~jati. Opipavala je tapiserije i debele vunene
sagove, gledala lustere, slike.
Sve je bilo novo, čak i u golemoj kuhinji. Svaka tava i tanjur bijahu novi. S nekih predmeta još nije bila
skinuta ni cijena. Teresa sračuna da predmeti u kući vr~jede stotinu puta više nego što su one dale Luki. Kako
je onda došao do kuće? Ako je zaista njegova, kako kaže, zašto je poklan~ja Grazielli? Nema logike. Sve je to
tajnovito. Nešto nije kako treba. Kad bi barem Sofia bila s njima.
Graziella i Rosa su produ~ile na sljedeći kat, a Teresa se vrati u predvorje i otvori omotnicu u kojoj je bio
dokument o vlasništvu. Kao što je rekao Luka, glasio je na Graziellino ime. Odnese ga u dnevni boravak.
Zastane diveći se predivnom antiknom pokućstvu, francuskim prozorima kroz koje su se vidjeli travnjaci.
Posluša glasove koji su dopirali s gor~jeg kata, pa požuri do telefona. Trebala je samo nazvati trgovce
nekretninama. Oni će joj reći. Ali telefon još nije bio spojen.
430
Pirelli je govorio gotovo dva sata. Popio je bocu vina, popušio kutiju cigareta. Sofia ga nijednom nije
prekinula. Sjedila je oborena pogleda kao da fiksira malu točku na sagu. U čaši je još bilo vode do pola. Iako je
Pirelli ponudi njezinim cigaretama, popušila je samo jednu koju zapali na početku razgovora i poslije nekoliko
trenutaka ugasi. Ruke je držala položene u krilu.
Pirelli joj reče sve čega se mogao prisjetiti u vezi sa svojom potragom za Lukom. Osjećao se kao da ga je netko
iscijedio. Glas mu promukne. Ništa nije prepustio njezinoj mašti, već je do u pojedinosti opisao snagu koju
ubojica mora posjedovati da bi nanio takve ozljede. Čak i Ninova bizarna smrt kao da na nju nije ostavila
dojam. Očekivao je više, i sad se osjeti potišteno i ogadeno. Srce mu zalupa jače od emocionalne praznine.
Poželi se izderati na nju, ali samo bespomoćno pogleda svog prijatelja.
U sobi zavlada zlokobna tišina. Pirelli uzdahne. Sofia polako podigne glavu, pa je opet spusti. Nakon naizgled
beskonačnog čekanja zagladi suknju pritisnuvši dlanove o bedra. Ja...
Pirelli se nagne prema njoj, pun iščekivarlja.
- Sve što ste mi rekli zgrozilo me, uplašilo više nego što mogu izraziti riječima, ali ne vidim kako bih vam
mogla pomoći. Vjerqjte mi, iskreno bih vam željela pomoći, ali čalc i sad, kad su mi poznate sve činjenice, ne
mogu vam pomoći. Nikad nisam upoznala Luku Carollu, ali ću se pripaziti i upozoriti svoju obitelj.
Pogleda Pirellija u oči. Bijahu potpuno bezizraž~jne. Nije mogao vjerovati da su te iste oči jutros blistale od
ljubavi. Primakne joj se.
- Sofia, sigurni smo da nemate ništa sa smrću Nina Fabia. Ona je i dalje gledala u njega.
- Izjavili ste da ste sreli Celeste Morvanno ispred zgrade. Ali prešutjeli smo da je Celeste na ispitivanju vidjela
na zidu policijske stanice potjernicu i fotografiju i izjavila da su čovjek s fotografije i čovjek koji je upravljao
vašim automobilom jedan te isti. Izjavila je to pod prisegom i zbog toga smo u New Yorku.
Sofia ga je i dalje gledala u oči, ček~jući.
43~
- Sofia, na fotografiji koju je pokazala Celeste bio je Luka Carolla.
Naposljetku se javi reakcija, oštar uzdah, jedini znak da su je pogodile njegove riječi. Jedva primjetno zatrese
glavom. Pirelli se ponada još nečem, no ona ponovo sagne glavu i zagleda se u svoje ruke u krilu.
Pirelli progovori vrlo tihim glasom. - Prešutjeli smo još jedan podatak. Znamo da je Luka Carolla ovdje pod
lažnim imenom. Prijavljujući se u hotelu prije umorstva Paula Carolle i pri rezervaciji aviona upotrijebio je
ime Johnny Moreno, kao i vaš šofer.
Obojica je napeto promatrahu. Obeshrabrila ih je njezina mirnoća. Progovori promuklijim, dubljim glasom
nego inače, ali joj glas ne zadrhti. Podigne svoju lijepu glavu.
- Imate li tu sliku, t~j foto-robot? Kad bih je vidjela, mogla bih vam reći je li šofer... je li šofer bio - glas joj
zamre i ona šapne ime - Luka Carolla.
Gennaro izvadi fotografiju iz aktovke i pruži je Sofiji. Ona je pažljivo pogleda, pa je vrati. On joj pru~i i foto-
robot i ponovo se zagleda neko vrijeme u sliku, omogućivši Pirelliju da je osmotri.
Profil kao da joj je bio isklesan iz kamena, ali malčice je rastvorila svoje pune usne namazane tamnim ružom.
Jezikom lizne gornju usnu. Mali pokret kojeg ne bi ni zamijetio da je nije tako pažljivo promatrao.
Sofia odjednom pogleda u njih. Oči su joj se smračile kao da su se pretvorile u zjenicu. - Na~alost, moj šofer
n~je nimalo nalik ovom čovjeku s crteža. Celeste se zabunila. Dok smo mi razgovarale, šofer je bio u
automobilu, a prednje staklo je metalizirano.
Pirelli se nagne bliže. - Sofia, molim vas pogled~jte još jednom fotografiju. Foto-robot je sačinjen prema
opisima mnogih svjedoka, ali to je onaj kojeg tražimo. Pogledajte je dobro. Je li to vaš un~jmljeni šofer?
Ona se nagne nad sliku čovjeka koji je ubio njezinu djecu, Luka Carolla, alias Johnny Moreno. Detektivi su
uspravno sjedili u stolicama u napetom iščekivanju.
432
Zašto ne odgovara? pomisli Pirelli. Zašto? U glavi mu je bubnjalo od napetosti.
Gennaro se nakašlje, prekinuvši užasnu, napetu tišinu. Tr~jala je tek nekoliko trenutaka, ali dovoljno da Sofia
donese odluku. Nema povratka. Znala je gdje je Luka, tko je on i da pripada udovicama Luciano.
Pažljivo odloži fotografiju. - Ne, to nije moj šofer. Imao je crvenkastu kosu, i bio je nešto mladi. Sigurna sam
da će vam moja svekrva znati reći kako se zove i njegovu adresu.
Gennaro pogleda u Pirellija ne znajući što učiniti. Ustane i odloži praznu čašu na pladanj.
- Hvala na izjavi, gospodo Luciano. Budem li opet trebao vas ili vašu svekrvu, naći ću vas na ovoj adresi?
Sofia ustane i reče da će ostati kod Terese dok ne nade odgovarajući smještaj, ali će svakako ostaviti novu
adresu. Otprati ih do vrata, zahvali im obojici i rukuje se s njima.
Gennaro je bio preblizu Pirellija da bi se moglo reći nešto osobno. Pirelli se samo nasm~ješi. Sofia mu uzvrati
ledenim pogledom. Je bila nedodirljiva; njezina ruka u njegovoj hladna, neljudska. Spozna da joj se više nikad
neće smjeti pribli~iti.
Ne žureći se, kao u magnovenju, Sofia ode u kupaonicu. Povrati sve odjednom a da joj se nije nadimao
želudac. Opere zube i vrati se u sobu, spusti slušalicu. Zatim sjedne za stol u radnoj sobi ček&jući da je nazove
Luka Carolla, alias Johnny Moreno. Bojala se za žene.
Poslije jednog sata počne zvonjava. Sofia podigne slušalicu. - Sofia, ti si?
- Halo, Teresa.
- Dobro si? Razgovor je dobro prošao? - Da, gdje ste?
Teresa joj ispriča za kuću, kako je neobično da je Johnnyjeva. - Sofia, vrijedi milijune, a poklonio ju je
Grazielli.
- Teresa, gdje je on sad? - Sofia je pokušavala prikriti usplahirenost u glasu.
- Navalio je da ode po tebe. Sluš~j, ponijele smo naše haljine, znaš one koje smo nosile u Saint Souci, da
proslavimo uz večeru...
433
- Teresa, zar je telefon presječen u kući? Zašto zoveš iz telefonske govornice?
- Nije još priključen. Tu smo u supermarketu. Kad obavimo kupovinu ovdje, Rosa ~eli kupaći kostim. Punimo
bazen. Halo? Sofia, čuješ me?
- Kad bi mogao stići? Kad je krenuo?
- Prije nekoliko sati. Ti si dobro? Kao da si malo napeta. S Pirellijem je sve dobro prošlo?
- Zadržao se satima. Morala sam ostaviti podignutu slušalicu.
- Znam. Nismo te mogli dobiti. Čuj, mislila sam nešto 0 ovoj kući. Sofia, nešto nije u redu?
- Ne... Sve ću ti objasniti kad se nademo. A sad mi da,j malo Mamu.
Graziella se javi na telefon i počne opisivati kuću u kojoj su se smjestili, ali je Sofia prekine. - Mama, slušaj
me. Nekad si imala vrtlara, mladića crvene kose koji je radio za vas. Sjećaš li se kako se zvao?
- Molim?
- Vrtlar, Mama, imao je crvenu kosu...
- A, da, Giulio! Adinin nećak. Sad ima taksi tvrtku u Palermu. Znaš hotel Excelsior? Tata mu je kupio prvi
automobil... Giulio Bellomo.
- Grazie, Mama. D~j mi Adinin broj telefona u Mondellu. Graziella ga nije znala, ali uputi Sofiju da pogleda u
~jezin adresar u ladici toaletnog stolića u njezinoj sobi.
Sofia pretraži ladice i pronade fotografiju koja je nekad resila klavir u vili Rivera. Pogleda ih sve: svoje sinove,
njezino vjenčanje, pa Teresu i Filippa kako drže Rosu za ruku kad je tek prohodala.
Pronade staru, požutjelu fotografiju Roberta Luciana kao mladića. Nenasmijane, crne oči na pristalom, oholom
licu bilo je drukč~je od onoga s vjenčane fotografije. S posljednje fotografije, koja je nekoć ukrašavala zidove
vile Rivera, gledalo ju je poznato Michaelovo lice. Ovlaš prijede prstima preko nje pa pokloni malo pažnje
maloj istrošenoj knjižici.
434
Adina podigne slušalicu. Zaplače čim začuje Sofijin glas. Smiri se kad je Sofia uvjeri da su dobro, ali da im je
potrebna pomoć. Sofia vrlo polako razjasni o kakvoj je usluzi riječ, dug prema udovici don Roberta. Zatraži da
Giulio Bellomo unese u svoje poslovne knjige stavke kao da je radio kao vozač Lucianovih. Takoder bi trebao
otići u Milano i naučiti put od njezinog stana do skladišta Nina Fabia. Zadovolji se tek kad Adina triput ponovi
njezine naputke. Sofia joj zatim reče da se i ona mora pripremiti za moguća pitanja karabinjera, a da Giulio ne
smije odstupiti od Sofijine priče. Moraju učiniti kako im se nalaže jer bi Graziella inače mogla imati problema.
Sofia zatim nazove Pirellijev hotel, znajući da nije u sobi. Ostavi poruku da je Graziella rekla da se vozač zvao
Giulio Bellomo, s nadimkom Johnny, i navede njegovu adresu.
Sofia počne vaditi dokumente iz Teresine radne sobe, stavIj~jući sve što joj se učinilo važnim u aktovku. Obide
sobe, pretraži ladice i noćne ormariće i učini isto. Nije željela ponijeti suviše stvai~i. Johnny-Luka ne smije
ništa posumnjati, ali je željela ponijeti sve važne dokumente da ne mor~ju nikad ponovo doći u stan.
Sofijina očekivana sloboda otišla je u nepovrat. Znala je da se nikad neće osloboditi Lucianovih, kao da je
vezana uz njih nekim prokletstvom. Ali više je ta činjenica n~je opterećivala; kao da je izišla iz svog tijela i
gleda se izvana i blago poriče da se boji.
Pirelli otvori novu kutiju cigareta. Gennaro, koji je sjedio pokraj njega uza šank, pogleda ga iskosa. Ispred njih
nanizale su se prazne čaše.
- A da ubacimo u kljun neki sendvič? S`to ka~eš?
Pirelli ga kiselo pogleda. Iskapi viski ne potrudivši se odgovoriti.
- Što sad, Joe? Što sad?
Pirelli se zgrbio nad šankom. - Ne znam.
Gennaro se zagleda u svoje piće. - Znaš, samo je jednom reagirala, i to kad si spomenuo ime Johnny Moreno.
Zgrčila se, ali joj nisam vidio lice. Ali recimo da je to doista bio on u
435
Fabiovom skladištu. Hoću reći, ako se nekako ubacio i postao joj šoferom, misliš li da bi poricala poslije svega
što si joj rekao?
Pirelli glasno udahne kroz nos i još više se zgrbi nad šankom. - Imaš li djece?
- Ne.
- Ja imam sina. Da ga netko ubije i moja žena sazna tko, misliš li da ne bi nešto poduzela, rekla, čak i da je s
njim pljačkala banke?
- Možda tvoja žena bi, ali ona nije Luciano.
- Isuse, kakve to ima veze? Sofia je žena, majka. Trebao si je vidjeti kad sam je upoznao. Tada se željela
dočepati ubojice, čak me optužila da ga ne nastojim pronaći jer je ona Luciano. Sad zna sve što ima znati. Ako
je prije željela da ga se uhvati, bilo bi logično da sad to još više želi. Da ga je prepoznala, misliš li da ne bi
rekla? Ne bi reagirala? Tvoja svjedokinja se zacijelo prevarila.
Poruči još jedno piće. Gennaro odbije. - Hoćeš li ipak vidjeti što se može saznata u vezi s Barzinijem?
Pirelli strusi piće. - Da, kad sam ovdje, da učinim što mogu. Otići ćeš porazgovarati sa starom? Treba li ti t~j
podatak?
Gennaro slegne ramenima. - Neću, nije vrijedno truda. R,adije se vraćam prvim avionom. S dnevnicama koje
mi je odobrio onaj prokletnik, ne mogu dulje ostati. Osim toga, pretpostavljam da bi ti dobro došao neki
izgovor da se vratiš i vidiš prelijepu Sofiju, a?
- Molim?
- Ma daj, još očekuješ da vjerujem da ste se slučajno sreli? Tiha večera? I nisi je pokušao zbariti? Ja bih da sam
bio na tvom mjestu. Isuse, koje noge...
Pirelli ga prekine mahnuvši barmenu. Otrese se: - Na krivom si tragu. Žene poput Sofije Luciano se ne bare.
- Možda, ali ti ne bih za~jerio da si pokušao.
Pirelli ga opr~i pogledom i okrene se barmenu. Baci nekoliko dolara na šank, pa uzme kaput. - Ne pretjeruj,
Gennaro, ili ću ti zgurati tu zdjelicu s kikirikijem u grlo. Nazovi hotel, možda ima kakva poruka, a ja ću
taksijem.
436
Bilo je studeno, snijeg je padao u krpama. Taksi za taksijem prolazio je špric~jući prolaznike. Pirelli, sav
bijedan, podigne ovratnik kaputa. Svaki taksi koji bi prošao ili je bio zauzet ili je bio van slu~be. St~jao je
nekoliko metara od ulaza u zgradu gdje je bio Teresin stan, ali nije mogao pogledati u tom pravcu.
Stotinjak metara niže u toj prometnoj gužvi, Luka Carolla je nestrpljivo puzio u iznajmljenoj limuzini prema
zgradi. Stigao je nadomak zgrade, kad iz pokr~jnje ulice iskrsne prazan taksi, upaljenog znaka da je slobodan.
Pirelli zakorači na cestu da ga zaustavi, kad iz bara dotrči Gennaro, glave pokrivene novinama.
- Hej, Joe, već je nazvala hotel. Napol u taksiju, Pirelli se okrene. - Molim?
- Sofia Luciano ostavila je poruku. Pirellijevo srce prestane kucati. - Za mene? - Ne, već adresu i ime šofera.
Dva sutomobila iza taksija, Luka Carolla zatrubi požurujući taksi da krene. Opsuje zbog zastoja.
Pirelli ude u taksi i zalupi vratima. Gennaro lupi po prozoru. - Hej, a ja?
Pirelli mu dovikne: - Moram do javnog tužioca.
Taksi krene i zamalo izazove nesreću. Vozač je sipao uvrede, a Gennaro se dovikivao s Pirellijem. - Mislio
sam da si već bio s njim.
Pirelli otvori prozor i gurne van glavu. - Lagao sam! Ševio sam se sa Sofijom Luciano da se pušilo! Vidimo se
u hotelu. Komadi mokrih novina popadali su Gennaru po glavi. On
pokaže Pirelliju srednji prst. - Prokleti lažov - promrmlja. Prode dugačka limuzina i smoči mu noge.
Prošavši nekoliko centimetara pokr~j Gennara, limuzina skrene u lijevo u podzemnu garažu pokre<j Teresine
zgrade.
Da se Pirelli okrenuo i pogledao kroz staklo taksija, vidio bi ga. Tada je bio n~jbliže Luki 'Carolli. Izvadi
rupčić i obriše lice.
437
- Dobro ste proveli Božić? - vozač taksija na~jesti zrcalo. - Večeras će biti prilično ispod nule.
Pirelli kimne glavom, ali ne odgovori. Nije želio započinjati razgovor, a ne bi mu to dopustila knedla u grlu.
Zavali se u sjedalu i zatvori oči. Možda ništa ne osjeća za njega, možda je suviše prepatila, možda mu je
jednostavno nedostižna, van dohvata. Znao je da je nikad neće zaboraviti. Možda će je, kad ostari, sanjati,
prisjetiti se strasti, njezine prekrasne kose na jastuku, milog osmijeha kojim bi ga pozivala k sebi. Ali je znao
da se to neće ponoviti. Neće se pokušavati ponovo sastati s njom. Svršeno je.
- Sofia... - Izgovori jednom to ime, bez zanosa, koji se ionako izgubio. Kao da je pronašao neki svoj izgubljeni
dio. Čim se vrati u Milano, otići će na odmor, održati obećanje dano Lisi. Pomisli na svoju obitelj i odmah
osjeti sigurnost, osjeti što je zamalo izgubio.
Sofia je proživjela život okružena tqjnama, pletući laži da je vlastita prošlost ne sustigne. Nije joj stoga bilo
teško lagati Luki; bilo je lakše nego što je pretpostavljala jer više nije osjećala krivnju. Predloži Luki da vrati
limuzinu pa se odvezoše na Long Island lincolnom.
Što je više laži uplela u izvješt~j o razgovoru s Pirellijem, to je Johnny, odnosno Luka, bivao opušteniji. Snijeg
nije prest~jao padati. Ona se omota u čahuru vlastitog svijeta u kojem je vladala jedino ona.
438
22.
Snijeg je sve jače padao. Sofia i Luka vozili su se prema novoj kući. Ona pogleda kroz stražnji prozor
automobila. Vrata su se zatvorila sutomatski.
Luka je ostavi ispred kućnog ulaza i odveze automobil iza kuće. Jedva je uspjela otresti snijeg s kaputa kad
Graziella istrči kroz vrata. Zagrli Sofiju i odvuče u sj~jno predvorje.
Rosa, omotana u ručnik, sjuri se niz široke, raskošne stepenice. - Postoji zatvoreni bazen. Plivala sam - reče
razdragano.
Sofiju su natezali amo-tamo. Cijelo to vrijeme Luka je bio blizu nje, crvenio se i smješkao od zadovoljstva.
Sofijini komentari bili su na mjestu.
Kao da im je svima pao velik kamen sa srca. Po Sofijinom ponašanju nije se dalo naslutiti što se sprema.
Čim se Luka odveze u kupovinu ponijevši Graziellin poduži popis potrebnih namirnica, Sofia pozove Teresu i
zaustavi Rosu koja se vraćala u bazen.
- Idi po Mamu, želim razgovarati sa svima. Požuri, nemamo puno vremena.
Okupiše se u predvorju sa svih strana. Sofia je st~jala na vratima dnevne sobe i divlje im rukama davala znak
da udu. Zatim zatvori vrata kao da se bojala da će joj pobjeći.
- Nešto u vezi s Pirellijem, Sofia? - Teresa zatraži objašnjenje.
439
- Da. Sjednite, jer ne znam kako bih mogla ublažiti ono što vam moram priopćiti.
Njezin promukao glas ih prikuje za stolice. - Ne smijete se uspaničiti. Moramo se točno dogovoriti što i kako
postupati. Napeto su je promatrale. Sofia zastane na tren pa prijede
na stvar bez okolišanja: - Johnny Moreno nije onaj za kojeg se izdaje. On je usvojeni sin Paula Carolle. Pravo
ime mu je Luka Carolla. On je Luka Carolla.
Luka stavi još dvije vrećice u limuzinu. Jedva mu uspije zatvoriti prtljažnik; kupio je dovoljno hrane i pića za
nekoliko mjeseci. Provjeri popis da vidi je li nešto zaboravio. Zadovoljno se odveze do benzinske stanice.
Izbivao je gotovo dva sata.
Sofia je st~jala prekriženih ruku. Prstima je toliko stiskala nadlaktice da osjeti kako joj se nokti zarivaju u
meso. Atmosfera je bila napeta; okruživala su je usplahirena lica.
Nastavi. - On ne smije posumnjati da mi to znamo. Mama će početi kuhati. Pripremat ćemo večeru kao da se
ništa nije dogodilo. D~jte mu nešto da radi samo da nam nije u blizini. Teresa i ja ćemo se pobrinuti da svi
izlazi iz kuće budu zaključani. Ne smije pobjeći. Čim se uvjerimo da on ne može iz kuće, počinjemo s
večerom. Sjedamo svi zajedno za stol kao što smo se dogovorile. On ne izgleda opasno, ali sjetite se što je
rekao Pirelli, da mora biti iznimno snažan kad je onako iskasapio žrtve. Ako se pokolebate, ako se prepadnete,
ti se Teresa sjeti Filippa, Rosa ti se sjeti Emilia, a ti Mama pomisli na Papu, moju djecu, Constantina.
Neprestano mislite na to što vam je učinio i da ćemo naposljetku dobiti zadovoljštinu kao što smo se molile. A
to sve želimo, zaista želimo, zar ne?
Lice joj je bilo poput prelijepe maske. Gledala je sad jednu, sad drugu. Rosa nadlanicom obriše suze. Bojala se
pogledati u Sofijine prodorne oči.
- Rosa? Rosa?
Rosa proguta slinu i napol se pridigne u stolici. Sofia se nadnese nad nju. - Rosa, želiš li otići? Ako želiš, bolje
da tako kažeš.
440
- Ne... Ne!
- Dobro. Onda obriši oči. Dobro si?
- Ne, naravno da nisam. Možda se varaš. Ne znaš sigurno. - Nek onda to dokaže. Dat ćemo mu priliku. A sad
se
idite obući. Od vas se očekuje da se dotjerate za večeru. Zato se obucite i ponaš~jte na<jbolje što možete, kao
da ništa niste čule.
Graziella ostane sjediti, ruku sklopljenih na koljenima, očiju sklopljenih kao u molitvi.
Teresa, potresena, šapne: - Možda nisi trebala reći Mami? Ali Sofia zatrese glavom. - Potrebna nam je. Ona će
morati neopaženo staviti uspavljujuće sredstvo u njegovu hranu jer ona uvijek poslužuje.
Graziella progovori mirnim glasom. - Molim Boga da se ne varaš, a zahvaljujem Bogu ako imaš pravo. Tada
mogu umrijeti u miru.
Sofia klekne pokraj Grazielle i primi je za ruke. - Mama, imat će priliku odgovoriti na sva tvoja pitanja.
Nećemo ništa poduzimati dok ne budemo sigurne, a bit ćemo sigurne kad to učinimo.
Teresa se bojala. Usprkos hrabrosti na riječima, nije bila dorasla Sofijinom hladnom, proračunatom držanju.
Sofia je još bila uz svekrvu. - Mama, donijet ću ti tablete. Ako ih smrvimo... U rukavu uvijek imaš rupčić,
možeš ih usipati ovako.
Sofia izvadi čipkasti rupčić iz Graziellina rukava da joj pokaže kako da istrese prašak u Lukinu večeru.
Teresa upita: - Sofia, kako ćemo to učiniti?
Lijepo lice-maska okrene se Teresi. - Teresa, znam da je kriv. Nikad ga nisam simpatizirala, ali nisam znala
zbog čega, zašto mi je uvijek bio nekako čudan. Mora umrijeti polako, da se muči.
- Koja će to učiniti?
- Sve, sve ćemo to učiniti.
Začuše automobilsku trubu. Teresa pride prozoru. Tresla se cijelim tijelom. Reče: - Stigao je. Evo ga. Odvezao
se iza kuće.
441
Sofia pogleda u Rosu. - L~zmi ključeve čim izide iz automobila, a ti Teresa, zatvori ulazna vrata kolnog
prilaza.
Tragovi kotača još su se primjećivali iako snijeg nije prest~jao padati. Rosa je drhteći čekala u štali. Luka
triput prode pokraj nje iznoseći namirnice. Poklopac prtljažnika se zalupi. Prode pokr~j nje i četvrti put,
zviždeći. Rosa proviri iznad vrata. Luka je upravo ulazio u kuhinju.
Požuri niz dugi pošljunčani kolni prilaz i namakne lanac i veliki lokot. Zatim otrči do automobila, izvadi
ključeve, i ode u kuhinju. Srce joj je glasno tuklo u grudima. Brzo skine kaput i otrese snijeg iz kose.
Graziella je prekrila kuhinjski stol namirnicama izvadenim iz smedih papirnatih vrećica. Rosa spremi
k~jučeve od automobila u ladicu. Graziella je zamoli da u tavu stavi malo vode za rižu te da nasjecka gljive,
luk i rajčicu.
Nož je bio oštar poput britve. Zvuk Graziellinih užurbanih nogu na keramičkim podnim pločicama činio se
nestvarnim. Starica se ponašala kao da se neće dogoditi ništa strašno. Kuhala je večeru, njihovu prvu večeru u
novoj kući. Suze potekoše Rosinim licem. Odjednom osjeti blagu bakinu ruku na vratu.
- Od luka se čovjeku uvijek plače. Znaš, ako staviš zdjelu kipuće vode pokraj sebe, nećeš plakati. Jesi li to
znala, mala moja?
Rosa obriše obraze. Graziella stavi zdjelu kipuće vode pokr~j nje. Njezin blagi glas umiri Rosu. - Sjeti se one
noći kad si bila u vjenčanoj haljini, posebno izradenoj u Sofijinom butiku. Bila je divna, a ti tako sretna. Sjeti
se, Rosa. Sjećaš li se?
Graziella pogleda unuku pravo u oči. Tek kad Rosa kimne glavom, Graziella se opet posveti kuhanju.
Graziella zapjeva staru sicilijansku baladu. Prizor je bio jezovit: ~ježna pjesma, krčkanje hrane na štednjaku, i
suze od luka koje ne prest~jahu teći niz Rosino lice. Rosi počnu navirati sjećanja. Sjeti se noći kad im je
plesala u bijeloj vjenčanici. Brzo sjeckanje njezinog noia postade čvršće. Usne mlade djevojke pretvore se u
tanku, krutu crtu.
442
Teresa je odjenula crnu haljinu koju joj je Sofia darovala u Rimu. Izide iz sobe upravo kad je Sofia prolazila.
- Dobro si se sjetila, Teresa.
On se pojavi naslonivši se na ogradu stepenica. Plava kosa padala mu je na podlakticu. Sofia mu pride.
- Johnny, ne izgleda li Teresa divno?
- Divno izgledaš, Teresa. Okreni se da te vidim. Kakva haljina! Sofia, je li to jedna od kreac~ja Nina Fabia?
- Da...
Luka se nasmije pogledavši zavjerenički Sofiju i krene na kat. Teresa nije mogla zaustaviti drhtanje; požuri niz
stepenice, ostavivši Sofiju samu na odmorištu. Luka zastane. Okrenuvši se prema Sofiji, skine svoju m~jicu s
kratkim rukavima preko glave. Zlatno srce zakvači se u tkaninu. On zavrti glavom da otrese lančić. Kad
ponovo pogleda u Sofiju, ona je gledala u njegovo tijelo. Luka pocrveni i pokuša se pokriti.
Sofia se uvjeri kako je nabit i mišičav. Zacijelo je snažan. Rana na ledima Nina Fabia je bila tako duboka da su
mu svi mišići bili prerezani. Luka se okrene i trkom se uspne stepenicama. Zahvali Bogu da ona nije zamijetila
učinak svoje blizine na njega. Tijelo mu je gorjelo od želje za njom.
Sofia ugleda tragove udaraca na Lukinim ledima. Pirelli ništa nije izostavio; ponovio je riječi kojima je otac
Angelo opisao Luku. Još jedan dokaz njegovog identiteta.
Rosa sretne svoju m~jku na odmorištu. Teresa skrivećki pogleda prema gornjem katu i šapne: - Sve u redu?
- Da, Mama.
- Uzela si ključeve?
- Da... Mama, ne mogu to izdržati. Ne mogu...
Teresa kr~jičkom oka ugleda Luku, ogrnutog ručnikom. Krišom ih je promatrao. Teresina haljina bila je
izgužvana i ona nervozno pokuša zagladiti nabore.
Rosa drhtavim glasom pokuša započeti razgovor. - Mama, a da nam zasviraš klavir? Steinway. Idi i zasvir~j
nam nešto na klaviru, a ja se idem presvući... Mama?
Teresa podigne pogled, ali Luke više nije bilo. - Pričekat ću te, Rosa,
443
Rosa šapne: - Ne, sidi i sviraj nam. Teresa poslušno ude u dnevni boravak.
Graziella u kuhinji začuje zvuk klavira, ali nije prepoznala melodiju. Nagne glavu u stranu. Sjeti se
Robertovog glasa, kako se nasmijao kad je rekao da se nikad ne može okupati jer je kupaonica uvijek zauzeta.
Sjeti se glasova njihove djece kako se igraju na odmorištu. Pride Sofiji da se utješi.
Sofia je mrvila tablete, smjesu valiuma i seconala, u gnječilici za bijeli luk. - Mama, gdje ti je rupčić?
Graziella izvadi čisti čipkasti rupčić iz džepa i pruži ga Sofiji. Začu se vrisak i prekine se svirka klavira.
Sofia potrči, usput pograbivši nož kojim je Rosa sjeckala povrće.
Odjeven u neobičan ogrtač i stari cilindar, Luka je mahao štapom i smijao se.
Teresa je sjedila za klavirom. Nastojala je sakriti svoju nervozu listanjem starih nota. - Preplašio me nasmrt!
Luka se nasmije. - Prišuljao sam joj se s leda. Namjeravao sam zapjevati. Nisam se mogao sjetiti riječi.
Sofia sakrije nož iza leda. Namještenog osm~jeha upita Luku gdje je nabavio tu odjeću. Luka reče da je
vjeroj~tno pripadala nekadšnjem vlasniku. Našao je odjeću u staroj škrinji u svojoj sobi.
Sofia natraške pride sofi i spusti nož izmedu jastučića. Teresa, a da zasviraš nešto što bi nam Luka umio
otplesati? Sofia se oštro zagleda u Teresu koja brzo prekopa po no
tama. - Ne znam svirati napamet. Moram imati note. Luka izvede kratku imitaciju Charlie Chaplina. Slijegao
je ramenima, vrtio štapom i gegao se po sobi raširenih stopala. Izgledao je odlično raspoložen. Teresa nije
mogla to podnijeti. Zalupi poklopac Steinwaya.
- Idem pomoći Mami. Nije mi do sviranja. Luka baci šešir i štap na sofu i pogleda u Sofiju. - Vi se nećete
presvući za večeru?
- Hoću čim nadem vremena.
Sofiji lakne kad Rosa ude u sobu noseći šampanjac na pladnju.
444
- Gdje je Mama? - upita. Dok je odlagala plada~j, zazvečaše čaše. Pruži čašu Sofiji drhtavom rukom.
- Pomaže Grazielli u kuhinji. - Izmijeniše poglede. Sofijine crne oči naložile su Rosi da ponudi i Luku.
On odbije piće, uzme šešir i štap pa ode rekavši da će se uskoro vratiti. Nešto je zaboravio u sobi. Odlazeći iz
sobe, pogleda Sofiju čudno, nedokučivo.
Sofia uleti u kuhinju i reče glasno u sluč~ju da ih Luka sluša. - Mama, sve u redu?
Graziella potvrdi kimanjem glave. Upravo je stavljala zagrijati u pećnicu tanjure za posluživanje. Vrata se
odjednom otvoriše i gurnuše Sofiju. Ona se ukoči od straha. Bojažljivo se osvrne. Uzdahne od olakšanja kad
ugleda Rosu.
Luka je znao da se nešto dogada. Sjedio je na krevetu i stiskao njegove stranice. Sofia je nekako drukč~ja.
Je li joj Pirelli rekao više nego što je priznala? Možda zna kako je umro Nino Fabio? Možda je to? Pricie
noćnom ormariću i otvori sve ladice. Ostavio je svoj no~ ovdje. Ako kaže drugima... Bi li ga tužila? Netko je
bio u njegovoj sobi i prekapao po njegovim stvarima.
Ručka na vratima počne se okretati. Razrogači oči. - Zar me niste čuli da vas zovem? - upita Sofia. Ugleda znoj
na njegovu čelu i kolutove od znoja ispod pazuha.
- Dobro se osjećate? On malčice ustukne.
Sofia se okrene. Haljina joj je bila otvorena na ledima. Molim vas, pomozite mi je zakopčati.
Luka joj polako pride. Povuče zatvarač hladnim rukama. - Divno izgledate.
Sofia se okrene prema njemu. - Hvala. A i vama je vrijeme da sa presvučete. Skoro će večera. Svi su već dolje i
čekaju.
Kolebao se pa mu Sofia pride još bliže. - Što je? Ne osjećate se dobro? Nećete večerati?
Ruka mu je bila vlažna od znoja. Čvrsto je uhvati za ruku. - Ja... oznojio sam se od plesanja. Moram se oprati.
445
- Samo nemojte dugo. Ovo je specijalna prilika.
Luka se odjednom postavi pred nju. - Prom~jenili ste se. Nešto se dogodilo. Drukčiji ste.
- Samo zamišljate.
Sofia zatvori vrata od blagovaonice za sobom. - Zna da nešto nije kako treba i to tvojom kriv~jom. - Glavom
mahne prema Teresi. - Jako se čudno ponaša. U sobi mu zaudara. Znoji se poput ~ivotinje.
Teresa stavi prst na usne da ušutka Sofiju. Čula je neki zvuk, Sofia izvuče stolicu i reče glasno: - Mama, ovo
divno izgleda. Trebaš li pomoć?
Osluhnuše. Rosa zapita želi li netko vina. Teresa pruži svoju čašu. Ruke su im se toliko tresle da su prolile
malo vina. Vrata su zaškripala i ude Luka. Odjenuo je čistu košulju.
- A sad, Johnny, sjedni na čelo stola, u izrezbarenu stolicu jer ti si jedini muškarac u kući. - Graziella mu se
nasmiješi. Postavi ugr~jane duboke tanjure, pa otvori vratašca izmedu blagovaonice i kuhinje i uzme terinu.
Počne posluživati vruću juhu od povrća velikom srebrnom kutljačom. Luka je šutio. Oprezno ih je promatrao,
poput neposlušnog djeteta kojem su naložili da se pristojno ponaša za stolom.
Posluživši juhu, Graziella sklopi ruke i pomoli se: - Hvaljen Isus i Marija. Nek nam Bog blagoslovi ovo jelo.
Sofia podigne svoju čašu nasmiješi se. - Nazdravimo Johnnyju za to što nam je darovao ovu divnu kuću.
Nazdravimo i ovoj večeri.
One mu nazdraviše. Luka kao da se opustio. Otp~je vina. Sad se ponašao poput djećaka koji je dobio
dopuštenje da večera s odraslima. Nekako im uspije zapodjenuti razgovor o običnim stvarima.
Složile su tanjure na hrpu i Graziella žurno ode u kuhinju. Rosa pomogne baki. Donese tan,jure za
posluživanje glavnog jela i stavi ih blizu Graziellinog mjesta za stolom.
Teresa, zažarenog lica od vina, predloži da najpx~je mor~ju zaposliti nekoliko slugu. Nametne im se Adina
kao predmet ležernog razgovora. Graziella podigne poklopac zdjele i, zatvorivši oči, nagne se i pomiriše.
446
- Ukusno je, ukusno. Da počnem posluživati, Sofia? Ona svakoj stavi na tanjur svježu tjesteninu i gusti umak.
Luku posluži posljednjeg.
- Mama, ja ću ga dodati Johnnyju! - Sofia se nagne preko Grazielle i uzme joj tanjur iz ruku. Teresa okusi
tjesteninu i čestita Grazielli na kulinarskom umijeću. One sve okusiše jelo i mumljajući se složiše, ali nijedna
ne pojede više od nekoliko zalog~ja, iako je zveket pribora za jelo i stalno pur~jenje čaša davalo privid vesele
večere.
Teresa se odjednom nagne prema Grazielli. - Mama, pao ti je rupčić.
Sofia se brzo sagne i podigne ga. Dok je bila skrivena pogledima, provjeri jesu li potrošene sve smrvljene
tablete. Otrese rupčić. Sjedne za stol. Luka je upravo kruhom čistio ostatke jela s ta~jura.
Sofia se okrene Grazielli. - Mama... - Pruži joj rupčić. - Grazie, Sofia. - Graziella je stavi u rukav svoje
ha~jine. - Johnny, želiš li još?
Kad su pojeli glavno jelo, Graziella počisti stol i donese svježe voće i nekoliko vrsta sireva. Upravo je spuštala
tanjur s kolačem od sira sa svje~im kupinama kad je Sofia zamoli da sjedne s njima. Kavu mogu popiti i
kasnije.
Vrativši se u blagovaonicu, Graziella primijeti da se Luki drijema. Zavalio se u stolici, zažarenog lica. Nije
prim~jetio kad je Graziella za sobom zaključala dvostruka vrata i ključ stavila ispred Sofije.
U sobi zavlada muk. Žene su se bojažljivo pogledavale. Sofia podigne nož. - Želiš li voće i sir ili malo
Maminog domaćeg kolača od sira? Luka? Luka?
Njihova lica gledala su ga kroz iskrivljeno zrcalo - dugi nosevi i široke jagodične kosti, usne klopotale. On se
zacereka. Nije ni primijetio da ga je Sofia nazvala Luka.
Nitko se ne pomakne, nitko ne pokuša započeti razgovor. Zašutješe zagledavši se u njega, ček~jući da zaspi,
Prode vječnost dok mu napos~jetku glava ne klone.
Sofia uzme jedan od pripremljenih kožnih remenova i priveže mu desnu nogu za stolicu. Rosa učini to s
lijevom nogom,
447
Teresa s desnom rukom. Lijeva ruka ovjesila se preko naslona stolice. Luka zamumlja, nastojeći se osloboditi.
Ali već je bio zarobljen, privezanih nogu i ruku.
Sofia provjeri kopče. - Dobro ga stegnite kako se ne bi odvezao. Sna~an je. Stegnite remenje.
Malo odmakoše stolicu od stola i svezaše mu povez preko očiju. Glava mu je visjela na prsima. Kao osiguranje,
Rosa mu priveže još jedan remen oko ramena.
Ukloniše posucie i skinuše stolnjak, smanjiše jačinu svjetla. Sofia im pokretom pokaže da napuste sobu.
Teresa tiho reče: - Zar ne bi trebala jedna ostati s njim? Sofia odmahne glavom. - Ne, ne može se pomaknuti,
pogledaj ga samo. Pričekajmo da se probudi.
Rosa donese kavu u dnevni boravak i ponudi ih čokoladnim bombonima - kao da se ništa neuobiča,jeno ne
dogada, ali osjećala se napetost. Uspješno su provele fazu broj jedan i svezale ga. Sad su morale prijeći na
drugu fazu. Kad se Luka probudi, hoće li ga uspjeti natjerati da progovori?
Teresi je bilo hladno. Protrlja ruke i zamoli Rosu da upali vatru. Rosa klekne ispred kićenog mramornog
kamina i upali plin.
Graziella zasladi svoju kavu i polako promiješa. - Sofia, postoji li i n&jmanja sumnja?
Sofia odmahne glavom. Zagledavši se u plamen, objasni kako joj je Pirelli opisao Luku.
- Sigurna sam da sam iz tvog stana ponijela sve dokumente. Ne moramo se tamo vraćati. Ako je ova kuća
doista naša, možemo ostati u njoj, ali se moramo raspitati koliko je naša. Ne možemo vjerovati ni riječi onome
što nam je rekao.
- Nije izn~jmljena - reče Teresa. Ode u predsoblje i zaviri u zamračenu blagovaonicu. Pokriven lik još je bio
privezan za stolicu. Glava, omotana Hermesovom rupcem, padala mu je na prsa. Ona se vrati noseći dokument
o vlasništvu i pruži ga Sofiji.
Svjetlucanje vatre privuče njihovu pozornost. Sve oči bijahu uperene u nju. Graziella se zagleda u plavičaste i
crvene plamičke koji su se obmatali i opletali oko lažnih cjepanica. Uzdahne. Vatra je podsjeti na veliko
kameno ognjište u vili
448
Riveri. Progovori neodredeno. - Ovo nam je dobra škola. Kako lagano nas je iskoristio. Papa nije nikad
dopuštao da netko boravi u vili tko nije član obitelji.
Okrene se Sofiji koja je čitala dokument o vlasništvu. Sjećaš li se, Sofia, kako se Papa naljutio kad te
Constantino doveo u vilu.
Teresa se odmah počne braniti. - Mama, postojali su razlozi zbog kojih smo pustili Johnnyja u vilu, razlozi u
koje sad nećemo zalaziti.
Graziella se složi s time. - Ja sam imala vlastite razloge zbog kojih nisam bila sumnjičava kao inače. - Tužno
se osmjehne. - Uvijek me podsjećao na Michaela. Kadšto mi se znao učiniti isti Michael.
Teresa prasne. - Mama, nećemo sad o Michaelu. Da nije bilo njega, sad ne bismo bili u ovakovoj situaciji.
Sofia reče oštro. - Nije vrijeme za prepirku.
Graziella nastavi. - Ne kritiziram te, Teresa, ali to je činjenica. Moramo naučiti štititi same sebe, nikad ne
dopustiti da nam se netko toliko približi...
Teresa podigne glas. - Sve smo pristale da ostane u vili, ne samo ja. Nisam samo ja tako odlučila, ne možete
okriviti... - Pocrvenila je od bijesa. - Reci joj, Sofia, sve smo pristale.
Sofijin glas je bio hladan, ali blag. - Ne sasvim, Teresa, ali što je bilo, bilo je. Kao što reče Mama, ubuduće
moramo biti opreznije.
Teresa izide iz sobe na rubu plača dobacivši im preko ramena: - Znači, ipak imamo budućnost, a?
Graziella i Rosa sa strahom pogledaše u Sof~ju koja osjeti porast napetosti. Podigne malu crvenu knjigu. - $to
je ovo? Rosa pogleda knjižicu. - Uzele smo je s Barzinijevog stola,
ne znam što je u njoj. - Prelista je. - Puna je telefonskih brojeva, a otraga je popis imena.
Sofia pru~i Grazielli dokument o kući.
- Provjeri i ti, Mama - reče, pa se nagne i šapne joj na sicilijanskom: - Ostavi Teresu na miru.
Graziella tiho reče: - Ali znaš da je ono što sam rekla istina. I ti to znaš.
449
- Zato što je plavokos i plavook? On nema nikakve veze s Michaelom i sad n~je vrijeme da počnemo o
Michaelu.
Ali Graziella je bila uporna. - Prihvatili smo ga, ali znaš, još ne mogu povjerovati da je istina to što kažeš.
Neprestano razmišljam o tome, ali to ne može biti istina. Ti samo znaš što ti je rekao on~j detektiv. Don
Roberto nije nikad vjerovao polic~ii...
- Saznat ćemo istinu, Mama. Zbog toga smo sve ovo i učinile. - Sofia poljubi Graziellu u tjeme i potapša je po
ramenu.
Graziella je čvrsto uhvati za ruku, ali brzo popusti stisak. - Oprosti, oprosti mi.
Sofia ponovo sjedne pa počne pregledavati fascikle i dokumente. Boljela ju je glava, ali n~je željela piti
lijekove. Neće biti više tableta, pića. Znala je da mora imati vlast nad sobom.
Teresa se vrati u sobu. Sofia je rukom pozove k sebi. Sofiju je zbunjivao debeli fascikl s dokumentima. - Ovo si
trebala dati Barziniju. Ovo su originali?
Teresa pocrveni. - Da.
- Ali mislila sam da su kod Barzinija.
Teresa im drhteći ispriča što se dogodilo na sastanku s Barzinijem i zašto im to n~je rekla. Takoder im ispriča
kako je Luka stupio u vezu sa Salernom.
Sofia oštro pogleda Teresu. - Ubuduće da nisi ništa poduzimala bez našeg znanja. Znači, isplatili su nam
petnaest milijuna za tvrtku? Zašto ovo nisi dala Barzin~ju?
- Namjeravala sam. Znaš, mislila sam da je važno da stupim u vezu s Barzinijevim partnerima, da ih uvjerim
da ih ne namjeravamo prevariti. Medutim, još smo vlasnici jednog doka u New Yorku i dva skladišta, što nije
uključeno u ugovor. ~eljela bih nastaviti s radom, a to bi mi bio temelj. Pru~~ju se tolike povoljne prilike... -
Zašuti naglo, kao da sve njezine riječi nemaju smisla. Ne sad, ne večeras.
Sofia se zagleda u plamen. - Teresa, potrčiš li, odsjeći će ti noge. Moramo hodati vrlo polagano. Možda imaš
pravo, to je dobar temelj za posao, jer novac razdijeljen na četiri dijela nije neko bogatstvo, ali... Kad bismo
pokrenule posao, morale bismo srediti račune s Barzinijem.
450
Teresa je oklijevala, ali ipak objasni da je Barzini mrtav. Opiše kako je nastradao onog dana kad se našla s
n~jime i da zato nije uzeo dokumente.
Sofia polako ustane i zgrabi Teresu za ruku. - I ti nam to nisi rekla? Jesi luda?
- Mislila sam da je tako bolje.
- Za koga, Teresa? Samo smo mi ostale od cijele obitelji... - Pusti Teresinu ruku na kojoj ostadoše crveni
tragovi od prstiju. Zatim mirno nastavi. - Komesar Pirelli došao je u New York na sastanak s Barzini,jem.
Posjedovao je neku informaciju koja je povezala Barzinija s ubojstvom naših mu~eva. Sumnjao je da bi Barzini
mogao biii t&j koji je un~jmio Carollu. Otkriju li što smo učinile, mogle bi samo nastradati.
- Ali bio je to nesretan sluč~j. Istrčao je na ulicu.
- Možda bismo se mogle okoristiti njegovim udesom reče Sofia.
Rosa kao da je bila na teniskom meču, pogledavala je sad u tetu, sad u m~jku. Prepiru li se? Ako je tako, činile
su to diskretno.
Graziella je sjedila u niskom naslonjaču pokra~j kamina. Prekine ih. Govorila je tiho pa se Sofia sagne da bi
čula što kaže.
- Oni su poput osinjeg gn~jezda. Ub~ješ jednu, a druge nagrnu sa svih strana da se osvete. Nekad sam na
stepenice stavljaIa staklenku s medom, djelomice ispunjenu vodom. Mnogo ih je izginulo zbog želje za
medom. Ali ~jihova duša: bila je u gnijezdu. Nestale bi tek kad bi se zapalilo gnijezdo. A da netko vidi što je s
Johnnyjem?
Teresa požuri iz sobe. Blago se sm~ješeći, Sofia sa zanimanjem pogleda u Graziellu koja je upozori da se čuva
Petera Salerna i njegove spremnosti na surad~ju. - Sofia, mi imamo med, ali ne zabbravi na gnijezdo.
Rosa odnese šalice za kavu. Idući prema kuhi~ji, ugleda Teresu koja je upravo polako zatvarala vrata
blagovaonice.
- Nije se ni pomaknuo - šapne.
Luka je glasno disao, kao u dubokom snu, već sat i pol. Teresa pomogne Rosi složiti posude u sudoper. Rosa
upita: - O čemu ste razgovarale ti i Sofia?
451
- O poslu s Barzinijem.
- Mislila sam da se svadate.
- Ne, samo smo razjasnile neke stvari. - Promijenila se, drukčija je.
Teresa obriše ruke. - Mislim da ćemo se sve promijeniti, s obzirom na okolnosti.
- Mama, ako se uvjerimo, znaš, ako ga prisilimo da nam sve ispriča, što ćemo tada?
- Pit~j Sofiju. Toliko sam već pogrešaka učinila, Rosa. Trebala sam je od početka poslušati. Trebale smo otići
na policiju kao što je ona predlagala, predati Johnnyja Pirelliju kad je došao u vilu. Ali nismo, Rosa, a ja sam
bila ta koja sam vas nagovorila da ga sakrijemo i da radi za nas. Pred očima mi je njegova okrvavljena košulja
kad se vratio u stan. I moje ruke su zamrljane krvlju.
Teresa čak ni sad nije mogla ispričati kćeri svoj udio u Roccovom umorstvu. Tada se prisilila to prihvatiti kao
nužno zlo. Ali počeo ju je obuzimati osječ~j krivnje, oduzimati joj snagu. Pokuša to objasniii svojoj kćeri.
- Sve što sam učinila, učinila sam za nas. Smatrala sam da su nam dužni i nije me bila briga za ostale. Sofia je
u pravu, toliko sam griješila.
Teresa se snuždi. Nije pokušala prikriti suze. Ispruži molećivo ruke prema Rosi. Zagrliše se čvrsto. Rosa
pokuša umiriti m~jku šapnuvši joj da je nitko ne krivi.
- Mama, znaš tko je kriv. Zašto čekamo? Da nije bilo njega, ja bih se udala. Da nije bilo njega, ovo se ne bi
dogodilo. Sofia je u pravu: moramo uzeti pravdu u svoje ruke. On je prvi započeo, a mi ćemo sad dovršiti. Ne
smijemo odlagati.
Teresa se zapanjena zagleda u Rosu koja počne izvlačiti ladicu za ladicom. Zatim poviče: - Sto smjeraš, Rosa?
- Potrči prema njoj, ali je Rosa već otrgla dijamant koji joj je visio oko vrata i udarala po njemu batom za meso,
pokušav~jući ga razbiti na drvenoj kuhinjskoj dasci.
Luka se pomakne, ali jedva da je mogao podići glavu. Tiho z~jauče, pa ponovo padne u nezdrav san. Obje su
ga čule. Rosa šapne: - Mama, moramo ga ubiti zbog onog što je
učinio. Ja bih to željela učiniti.
452
Sofia ude u kuhinju. One se naglo okrenuše kad ona progovori. - Imaš pravo, Rosa. Dodite u dnevni boravak.
Mislim da u Barzinijevom adresaru ima važnih podataka.
Majka i kćer požuriše iz kuhinje. Sofia pocte za njima. Ugleda dijamant u obliku suze i bat. Kimne glavom u
znak odobravanja i podigne dijamant.
Vrati se u dnevni boravak i nježno položi ruku na Rosino rame. - Rosa, dijamante se teško može razbiti. Zadrži
ga, vrijedi mnogo, može nam zatrebati.
Rosa pogleda u lijepo tetkino lice. - Baka je dobila biser za svaku lijepu uspomenu. Zar ću ja dobivati dijamant
za svaku ružnu? Ne želim ga!
Sofia spremi dijamant u džep. - Dobit ćeš i ti svoje bisere, Rosa, obeć~jem ti. - Pride Teresi koja je listala
Barzinijev adresar.
Teresa zamumlja. - Ne razumijem. Ovo kao da je nekakva šifra u vezi s izdavanjem novca. Ako je Barzini
isplatio nas, možda je isplaćivao i druge. Ne znam...
Sofia uzme bilježnicu i okrene posljednju stranicu. - Vidiš li ovo? Popis imena. Jesi li čula za neko?
Teresa zatrese glavom, pa Sofia pruži bilježnicu Grazielli. - Mama, ovo su imena iz Barzinijeve bilježnice. Jesi
li ikad čula za neka od njih? Sigurno su važna. Sjećaš li se izraza njegova lica kad smo je uzeli?
Graziella odmakne bilježnicu. - Dajte mi naočale. Ah! Sjećaš se, rekla sam ti da je Mario Domino bio u
Papinoj radnoj sobi i da su nestali svi dokumenti? Sjećaš li se, Sofia? Bila su trojica, a dvojica su na ovom
popisu: E. Lorenzi i G. Carboni. Oni su bili u Papinoj radnoj sobi...
Sofia pride Grazielli, ali tada začuše strašan zvuk, pola plač, pola urlik, poput bijesnog psa.
Sofia prva izide iz sobe i potrči preko predsoblja u slabo osvijetljenu blagovaonicu. Pomiješano s kricima čulo
se bijesno udaranje stolice jer se Luka pokušavao odvezati. Izvijao je tijelo i naginjao stolicu gotovo do poda.
Glavom je mahao lijevo-desno. Činilo se kao da će on sa stolicom svakog trena prevrnuti na leda.
453
Luku obuzme užas. Prodre mu kroz bol u glavi, kroz omaglicu i drogiran mozak. Krikovi su se miješali s
psovkama, neke na sicilijanskom, neke na engleskom, grube, djetinjaste ulične psovke.
Sofia mirno ode u kuhinju i donese veliki lonac pun hladne vode. - Polij ga, uhvatila ga je histerija.
Hladna voda ga presiječe. Prestane se otimati i smiri se, pognuvši glavu. Teško je disao nadim~jući grudi.
Posjedoše oko stola, nasuprot njemu. Nisu znale kako početi. Pogledaše u Sofiju.
Ona otvori veliku omotnicu i položi na stol fotografiju svoje djece, Constantina, Filippa i don Roberta Luciana,
pa se vrati na svoje mjesto. Fotografije nisu bile za Luku, već podsjetnik za njih.
Žene su čekale da Sofia progovori. Naposljetku reče: - Želimo znati istinu, želimo znati. Svejedno nam je
koliko će to tr~jati, koliko dana i noći. Čekat ćemo dok nam ne kažeš ono što želimo znati.
Nije je mogao vidjeti kroz rubac, pa okrene glaw da je bolje čuje. Bio je to njezin glas, Sofijin. Žalosno
izgovori njezino ime i upita zašto mu to čini.
- Sofia nije sama. Sve smo ovdje.
Je li to rekla Graziella ili Teresa? Prsni koš mu se počne ponovo nadimati. Uspaniči se i počne tuliti. Graziella
došapne nešto Rosi i ova ode iz sobe. Poliju ga još jednim loncem hladne vode. Od sna~no bačenog mlaza vode
glava mu poleti unatrag. Kao i prvi put, zavijanje prestane.
- Zašto nam ne kažeš tko si? Znamo da nisi Johnny Moreno.
Luka se umiri i uzdahne zadrhtavši. Vodom natopljen rubac prilijepi mu se uz lice.
Teresa pogleda Sofiju i ugrize se za usnu; rukom pokr~je usne i došapne Sofiji: - Sjećaš li se kako je mrzio kad
bismo ga zaključale u sobu. Da ga i sad zaključamo?
Sofia potvrdi kimanjem glave i da znak Teresi da zaključa vrata.
Luka trgne glavom da bi čuo što se dogada: ne<jpr~je zvuk odmicanja stolica, pa jeka koraka. Okretao se
prema zvukovi
454
ma. Postajali su jači. Noktima zagrebe po naslonu stolice. Ukruti se spremajući se da začuje njemu omrznuti
zvuk: okretanje ključa u bravi.
Strah nadvlada razum. Borio se protiv njega, strugao je jače po naslonu stolice, nastojeći olabaviti povez na
očima. Ali uspomene ga preplaviše; ponovo je bio u zaguš~jivom, mračnom ormaru, lica pritisnutog u vrata,
njegovo tjelešce se grbi da ugleda tračak svjetla i pronade malu pukotinu kroz koju bi vidio, kroz koju bi disao.
Ali ugleda kako u sobu uvode muškarce, kako daju novac. Tada ga uhvati mučnina u želucu znajući da će se
otvoriti vrata i da će ga izvući van.
Vezanim nogama jače upre o pod, zarije prste u stolicu, ali bio je tako mali, sitan, ničim ih nije mogao
spriječiti. Nitko mu nikad nije priskočio u pomoć, nitko ih nije spriječio u tome, bio je sam. Prestane se
previjati i savijati. Uzdahne osluhnuvši ritam svog disar~ja, nastojeći se usredotočiti jedino na t~j zvuk. Tako
će otplaviti bol, neće osjetiti bičevanje, ožiljci na njegovim ledima zaboljet će ga tek na tren. Stvorio je vlastito
utočište, mjesto gdje ga ne može dohvatiti tama.
Giorgio Carolla je jedini razumio tu mračnu stranu Lukine ličnosti. Spoznao je Lukinu patnju jer je i sam bio
patnik. Njih dvojica bili su si potrebni, isprepletenih duša. One noći kad je Giorgio umro i kad je zagrlio Luku,
nježno je prstima prešao preko bijelih ožiljaka na Lukinim ledima; tako je umirući dječak pružio utjehu svom
milom, napaćenom prijatelju. Srce mu je slabilo svakog dana, ali nije mislio na sebe, već kako da potakne
Luku da progovori, da oslobodi tu tamnu stranu koje se plašio. Luka je jec~jući šaptom izrekao svoju noćnu
moru. Kad je naposljetku zaspao i ponovo usnio istu noćnu moru, probudio se vrisnuvši. Užas je bio opipljiv
kao i uvijek. Ali mu tada lakne jer njegov voljeni prijatelj je bio pokraj ~jega. Nasmiješivši se, posegne za
Girogiovom rukom, ali ona je bila hladna.
Giorgiova smrt oduzela je Luki jedinu ljubav za koju je znao. Trudio se koliko je mogao, ali bez uspjeha,
probiti tamu koja se spustila na njega. Progutala ga je, obuzela, i on joj se prepustio.
455
Žene su ne zn~jući zaključale Luku u njegovu prošlost i sad je ponovo proživljavao bol koju je toliko dugo
skrivao u sebi. I zgadene i opčinjene, promatrale su kako se Lukino tijelo na trenutak opustilo dok je on
dahtao. Zatim lupne stolicom, izvije t~jelo. Započne cmizdriti poput djeteta i vrištati bez prestanka. HIimao je
glavom na sve strane, ovješenih usana. Ako i jest nešto govorio, riječi su mu bile nerazum~jive.
Graziella to više nije mogla podnijeti. Poželi mu prići i utješiti ga. Sofia je zgrabi za ruku. Rosa pokrije lice
rukama i šapne: - Bože, zašto ne prestane! Što mu je?
Nije je čuo. Remenje kojim su mu svezale ruke i noge bili su konopci kojima su ga nekad vezali. Začuje
pojanje, šuškanje nogu u ko~nim sandalama, miris tamjana. Zacvili i progovori isprekidanim, razumljivijim,
~alobnim glasom.
- Boli me... boli. Ne, molim vas, nemojte. Molim vas... molim... molim vas...
Glas nastavi šaputati, preklinjući. Luka se umiri i pogne glavu. Teresa se odjednom nagne preko stola, uzme
ključ, ustane i otključa vrata. Rosa krene za njom, a zatim i Sofia. U blagovaonici ostane samo Graziella.
Sjedila je mirno nasuprot Luki.
U dnevnom boravku Sofia im natoči ko~jak i pruži čašu Teresi. - Ovo bi sve moglo biti gluma.
- A što ako nije? Ne znamo.
Sofia prasne: - Znamo da nam je lagao, znamo sve što mi je Pirelli rekao. Znamo da je ubojica, znale smo to
još i u vili. Štitile smo ga i zato me nemojte sad gledati kao da sam učinila nešto loše. Jedini zločin o kojem
želim znati i za koji me briga jest ubojstvo moje djece, mog muža, jer onaj tko ih je ubio nije oduzeo život
samo njima, već i meni. Uzeli su sve što me činilo osobom, sve zbog čega mi je vrijedilo živjeti, sve što sam
imala.
Teresa je prekine viknuvši: - Sofia, i mi smo izgubile! I mi želimo znati, i mi želimo pravdu! AIi ne takvu...
Začuše Graziellin glas. Govorila je tako tiho da nisu mogle razaznati njezine riječi. Govorila je Luki. Sofia
pode u blago
456
vaonicu, ali zastane na vratima. Podigne ruku da opomene Teresu i Rosu. One tiho pridoše.
Graziella je sjedila pokraj Luke i milovala ga po ruci. Sofia, Teresa i Rosa tiho udoše u sobu.
Graziella je govorila tako tiho da su morale naćuliti uši da bi je čule. Pitala ga je kako se zove.
- Meni mo~eš reći. Nitko ti neće ništa. Reci mi, meni možeš reći.
Dječjim glasom odgovori: - Zovem se Luka, ali ne smije~ mu reći. On ne smije saznati da sam ti rekao.
- Kome ne smijem reći? Tko ne smije znati tko si? Graziella pogledom upozori Sofiju da šuti.
Luka se ukoči. Glava s povezom se trgne i on se ponovo skupi u stolici. Graziella ga je uporno ispitivala koga
se boji. Pride mu, pomiluje ga po kosi pa se sagne da čuje što šapuće. Plakao je i šaputao svoje ime.
- Luka, Luka...
Graziella zbunjeno pogleda Sofiju. Rekao je da se boji Luke, a rekao je i da je on Luka.
- Postoje dva Luke? - upita nježno Graziella. - Da, dvojica smo.
Počne pričati dugu, nepovezanu priču o kradi pilećeg batka. Žene nisu shvaćale o čemu se radi. Iscrpljivala ih
je napetost kojom su ga promatrale. Graziellino lice sj~jilo se od znoja, tijelo joj se kočilo od stajanja u tako
nezgodnom položa<ju, a ruka je boljela od njegovog stiska koji nije popuštao, ali se ona ne odmakne.
- Je li Luka postao zločest kad je porastao? - Da.
One se ne usudiše pomaknuti dok je Luka čudnim, visokim glasom opisao kako je umro Lenny Cavataio,
čovjek kojeg je Roberto Luciano zamijenio u boksu za svjedoke. Graziella pogladi Luku po ruci i prekine
njegov opis kako je nožem izbo Lennyj a.
- Je li Luka primio nečije naloge? Je li mu netko rekao da to učini?
Glas poprimi dublji ton. Izgovori brzo: - Shvatite, on je profesionalac. Nitko ga ne može uhvatiti, nitko ne zna
gdje se
457
nalazi. Dječačić se vozi na biciklu. Nije osjetio bol, ništa. Nevini ne smiju osjetiti bol, sve se mora obaviti brzo.
Sofia se nasloni na stolicu. Sklopljenih očiju slušala je Lukin opis kako je ponudio dječaku sladoled od kupine.
Znala je da govori o Palusovom djetetu, sjetila se fotografija kako leži na ulici pokraj svog bicikla.
Pred njima je st~jao čovjek kojeg je Pirelli toliko dugo tražio, opasni psihopata, masovni ubojica, hladnokrvni,
proračunati ubojica. A opet, bio je ujedno i jadni, šćućureni dječačić, visokog dječjeg glasa, kao da nije stariji
od qjezinog starijeg sina. Nije mogla ni pomisliti na osvetu, a pravda je bila riječ bez značenja.
U ženama više nije bilo srdžbe. Nisu osjećale zadovoljstvo time što imaju pred sobom poremećenu osobu
svezanu poput životinje. Takvo im se raspoloženje odrazi i na licima. Sofia ih pot~jice pogleda. Osjećale su se
bijedno.
Zvuk otvaranja njezinog zlatnog upaljača prekine muk. Uvuče dim i pusti ga kroz usta. Oni osjete miris jakog
turskog duhana. Luka poput psa podigne glavu i onjuši. Ukoči se.
Sofia progovori: - Sad znamo da si ti ubio Palusovog sina. Čuješ li me, Luka?
Luka jače stisne Graziellinu ruku i to je zaboli; morala je izvući ruku. Ljutito pogleda u Sofiju. - Zašto si to
rekla?
- Mama, možda bismo trebale razgovarati s onim drugim Lukom, a Luki djetetu reći nek se nosi k vragu.
Glumi, poigrava se s nama.
Graziella se odmakne od njega i pogleda razbacane fotografije na stolu. Rukama povuče po stolu i sabije ih na
hrpu. Više ništa nije željela čuti, više nije mogla podnijeti. Pritiskajući fotograf~je na grudima, polako krene
prema vratima. Malo se zanijela pa Teresa ustane i pomogne joj izići iz sobe.
Rosa krene za njima. Sofia ostane sjediti. Pušila je mučeći se pri svakom udisaju. Privuče pepeljaru i ugasi
cigaretu. Ruke položi na rub stola i zagleda se u svoje njegovane nokte. Poieli zagrepsti po sjajnoj površini u
kojoj je vic[jela vlastiti odraz.
Luka podigne glavu. Okrene je u stranu i napeto osluhne. - Sofia? Sofia?
458
Ona počeka, ali Luka zašuti. Naposljetku mu odgovori šaptom: - Ubio si moju djecu. Oni su bili nevini. Zašto?
Zašto si mi ubio djecu, Luka?
Okretao je glavu, kršio ruke kao da se nastoji osloboditi. Sjeti se svega. Dva dječaka, spav~ju jedan do drugog.
Ukazao mu se taj prizor kad je provirio kroz prozor. On je trebao radiom javiti onima koji su čekali da su
Lucianovi otišli iz vile i ništa više, ali ugledavši dva dječaka kako nevino spavaju zagrljeni, zastane mu dah.
Za njega to nisu bili Carlo i Nuncio Luciano, već Luka i Giorgio. Zaogrnut tamom, privučen blagim žarom
svjetla iz dječje sobe, Luka ih je gledao, a zatim se poput tata ušuIjao u sobu. Imao je težak, glomazan revolver.
Žmirne pričvrstivši prigušivač, siguran da će škripanje metala probuditi dječake. Da su se probudili, vjerojatno
ih ne bi ubio, ali n4jihovo ujednačeno disanje se nastavi i uvjeri ga da ono što čini mora biti učinjeno.
Braća se nisu probudila ni kad je uzeo jastuk s kreveta. Ne pomaknuše se kad im poklopi glave. Pritisnuvši
revolver u jastuk, brzo opali - jednom, dvaput.
Odignuvši jastuk, nisu mu se svidjele razjapljene rane na njihovim glavama, pa ih pažljivo okrene da gled~ju
jedan prema drugom i tako sakrije rane. AIi još nije bio zadovoljan pa prebaci Nunziovu ruku preko bratovih
grudi. Njih će dvojica zauvijek biti z&jedno.
Luka ostane u sobi neko vrijeme. Nije mogao otići. Tako su trebali skončati Luka i Giorgio.
- Tko je izdao nalog, Luka? Tko ti je rekao da ub~ješ moje sinove?
On zagrglja. Sofia mu se približi i osjeti miris znoja. Luka se skutri u stolici.
- Umrijet ćeš bez oprosta ako mi ne odgovoriš. Duša će ti otići u pakao i gorjeti.
Zamumlja nešto nerazgovijetno kroz mokri rubac. Sofia malo počeka, pa odustane i izide. Luka osluhne da
čqje kako će se zatvoriti vrata, ali čuo je samo njezine korake. Sam je? Ispod rupca usne mu se razvukoše u
osm~jeh.
459
Rosa je sjedila na stepenicama. Ugleda Sofiju kako izlazi iz sobe i zastaje ispod lustera u predvorju. Sofia na
tren nagne glavu u stranu, zatvori oči i tako se nenaravno umiri da Rosa nije mogla ništa reći. Sofia ode do
vješalice, prebaci kaput preko ramena i izide iz kuće, tiho zatvorivši vrata. Rosa zadrhti od hladnog zraka.
Oc~jednom je obuzme strah. Što je učinila tetka? Pricie otvorenim vratima i upali svjetlo.
Još je sjedio i još se pokušavao osloboditi. Rosu kao da je nešto privlačilo da ude u sobu.
- Johnny? Ja sam, Rosa. Dobro si?
Morala se sama uvjeriti: je li on umiješan u Emiliovu smrt? Nije razumjela ništa od onoga što je dosad čula, a
Sofiju su zanimala jedino njezina djeca.
Odveže vlažan povez. Luka žmirne nastojeći se prilagoditi na svjetlo. Ona se zagleda u njega, ali zine i
ustukne. Pritom zamalo da padne. Smiješio se andeoskim osmijehom, ali očima ludaka.
Glas mu je bio molećiv, udvorički. - Rosa, pomozi mi. Odveži me, molim te... - A zatim reče nježno, kao da je
ljubi: - Rosa, Rosa... _
Ona se uspravi i na tren se on ponada. Na Rosinom mladom lijepom licu ocrtavala se zbunjenost. Luka se
pokuša nasmiješiti u znak ohrabrenja. Ali oči su ga odavale. Plašile su je i ona izide iz sobe.
Po~uri u dnevni boravak. Luka je još jednom zazove. Rosa! - Zatim ušuti.
Teresa je bila u sobi. Rosa sjedne. - Otišla sam ga pogledati. Jesi li čula kad me zazvao?
- Da, čula sam. - Teresa uzme kćerinu ruku u svoju. Sofia im se pridruži, namjerno zatvorivši vrata pa pogleda
prema Graziellinoj stolici kod kamina. - Gdje je Mama?
- Željela je ostati sama. U sobi je.
Sofia odgrne zavjesu s prozora, prisloni glavu na ledeno staklo i ostane tako okrenuta ledima.
Poslije duge šutnje reče blago: - Možemo ga zakopati u vrtu. Označila sam mjesto, ispod jednog drveta gc[je
tlo nije tvrdo. U garaži ima lopata. Moramo ukloniti gornji sloj s tra
460
vom i poslije ga vratiti na mjesto. - Okrene se prema njima. - Razumijete li što govorim?
Teresa je drhtala. - Ti ćeš, tko će to učiniti?
Sofia oštro navuče zavjese. Izludivalo ih je kako je ona namještala nabore na njima. - Ja. Vi mi samo morate
pomoći poslije toga. Ne ielim da Graziella bude dolje, ali ću joj reći kad odlučimo.
Teresa zagladi suknju, neobičan, besmislen pokret. Rosa zagrli mamu. - Sve je u redu, mama. Hajdemo se
presvući; vani je hladno. - Gotovo drsko pogleda Sofiju pa izide iz sobe.
Sofia se tužno osmjehne. - I Rosa je Luciano, Teresa. - Molim Boga da znaš što činiš, Sofia.
Sofija progovori ledeno. - Što sve činimo, Teresa. Jer samo smo mi ostale.
Teresa i Rosa krenuše preko travnjaka prema r~jestu kojeg je Sofia označila za grob. Iza njih su ost~jali jasni
tragovi u snijegu. Počeše kopati uskladivši pokrete. Radile su šuteći. Stavile su smrznutu travu na stranu, pa su
počele kopati stvrdnutu zemlju.
Sofia se presvukla u pamučnu spavaćicu jer je pon~jela malo odjeće sa sobom. Znala je da će morati spaliti ono
što odjene. Bila je bosa. Nečujno se kretala po kući, nad~jući se da je Graziella neće čuti. Uzme nekoliko
ručnika i plahtu.
Dok je prolazila odmorištem, Graziella otvori vrata svoje sobe. Pogleda Sofiju, njezinu bijelu spavaćicu i
ručnike pa se vrati u sobu, znajući da će Sofia krenuti za njom.
- Mama, dobro si? Da ti donesem nešto da lakše zaspiš? Graziella odmahne glavom. - Znači, odlučile ste.
Znala sam da će izbor pasti na tebe. Žao mi je zbog toga. Mora da si uvjerena. Je li želio razgovarati s tobom?
- Ne, Mama. Mislim da se nalazi u nekom svom svijetu - možda u paklu, tko bi ga znao. Nas je već onc~je
smjestio. - Nemoj tako govoriti. - Prozirne plave oči zagledaše se
u crne, zasjen,jene. Posegne za snahinom rukom. Čvrsto je stisne i podigne do usana, pa poljubi meku kožu. -
Zaustavi mu srce. Momak je bolestan. Vidjela sam neki otrov na na~jgornjoj polici u jednom kuhinjskom
ormariću. Trebaš moju pomoć?
461
- Ne, Mama.
- Molit ću se za tebe, za sve nas. - Da, Mama.
Sofia side stepenicama i prisloni uho na vrata blagovaonice. Ode u dnevni boravak i izvadi nož ispod ukrasnih
jastučića. Nije smjela oklijevati, razmišljati o svom činu. Otvori vrata blagovaonice.
Luka je sjedio glave naslo~jene na naslon stolice. Sklopio je oči, ali se Sofia uznemiri kad ugleda da mu je
netko skinuo povez s očiju. Nije mu željela vidjeti lice.
Nečujno prode kroz sobu. Spusti plahtu na pod, a ručnike složi oko nogu stolice. Gurnut će nož kroz treće
dugme na košulji, ali se remen, što ga je Rosa zavezala oko Lukinih pojaseva, spustio i pokrivao mu srce.
Stavi nož na stol i počne otkopčavati pojas. Morala ga je skinuti i otkriti prsa.
Luka se oc(jednom okrene i otvori oči. - Sofia? Znao sam da ćeš mi ti pomoći. Znao sam da ćeš to biti ti. - Glas
mu više nije bio dječji. Bio je Luka. Sofia odveže pojas. Bio je mokar od znoja. Vrati se k stolu i uzme nož.
Luka se nasmiješi, uvjeren da će ona prerezati ~jegova sveze. Sofia podigne nož, držeći ga objema rukama.
Malo zlatno srce na tankom zlatnom lančiću bilo je poput sj~jeće mete. Ona zine i raširi oči. Žmirne i ustukne.
Luka nagne glavu. Zbunjeno je gledao kako Sofia odlaže nož. Okrene se prema njemu, zagledavši se u njega
gotovo jednako zbun,jena. Pride mu, podigne ruku. Prsti su joj drhtali. Nije gledala u njega,.već u zlatni
privjesak na njegovu vratu.
Oc~jednom zgrabi srce. Luka se odmakne, ali Sofia je sve snažnije potezala lančić i on pukne. Nije otvorila
šaku - kao da se bojala to učiniti. Zatim se odmakne od njega i ode u zasjeqjeni dio sobe. Palcem je tr~jala srce,
ali n~je skidala oči s njega. Osjeti pod prstom karakteristične tragove zubi. Znala je i bez gledanja da je to
njezino srce, Michaelovo srce, srce ~jezinog sina.
- Odakle ti ovo? Odakle ti ovo?
Srca stisnutog u šaci udari ga po licu. Lančić mu zasiječe usnu.
462
- Moj je - reče.
- Ne, ne, ukrao si ga, ukrao. - Okrene se, sva potresena, prema vratima po kojima netko oštro zagrebe. Teresa
je preplašeno šapćući upita je li sve u redu.
- Ostavi me, ne ulazi!
Teško je disala, kao da je netko guši. Pritisne lice uz teška drvena vrata i ostane tako dok ne začuje korake koji
se udaljav~ju preko mramorom popločanog predvorja. Okrenuta ledima Luki, skrivenog lica, otvori šaku, pa je
odmah čvrsto stisne.
Luki se učini kao da je prošla čitava vječnost prije nego što se Sofia ponovo okrene prema njemu. Gledao ju je,
sad već preplašen, kako polako obilazi oko stola. Kad stigne nasuprot Luki, otvori ruku i ponovo pogleda u
srce.
Sofia se prisjeti Graziellinih riječi da je Johnny silno podsjeća na Michaela. Zar je ov~j suludi mladić ntjezin
sin? Michaelov sin?
Ona mu pride. Na čelu i gornjoj usni izbile su joj male graške znoja, a obrazi se zažarili. Luka je pogleda u oči,
pripremivši se, ali to nije bilo isto. Izraz njezina lica n~je bio kao izraz njihovih lica prije nego bi mu nan~jeli
bol.
- Molim te, reci mi, otkuda ti ovo? - Moje je.
Tijelo joj se ocrtavalo kroz tanku pamučnu tkaninu ispod koje nije imala ništa.. Čudno. Jedino je na to mogao
misliti: Gola je. U glasu joj se nešto osjećalo. Strah? Čega se bojala?
- Gdje si našao ovo, molim te, reci mi? - Moje je.
Sofia se primakne bliže stolu. - Važno je. Moraš mi reći. Molim te...
Ona mu dodirne lice, pa povuče ruku. Još preplašen, on tijelom upre o naslon stolice.
Sofia mu se unese u lice. Pomno gg je promatrala. Odjednom se naglo okrene, očima preleti po sobi traže~
omotnicu, onu u koju je stavila fotografije. Graziella je većinu izvadila i složila po stolu, al: je jednu ostavila u
omotnici. Sofia je ugleda na podu u potrči prema njoj, pograbi je i izvadi posljednju fotograf~ju.
463
Luka je sve to zapanjeno gledao. Zašto se tako čudno ponaša? Vadila je fotografiju centimetar po centimetar.
Okrene mu se ledima da sakrije što radi. Otkine joj se tihi jauk.
Ponovo stane ispred njega i zagleda se u plave oči u kojima se zrcalila jedino zbunjenost i strah. Sofia polako
zanjiše privjesak naprijed-natrag, naprijed-natrag.
I protiv volje pogledom počne pratiti pokrete srca. Lančić se umiri, a srce zavrti.
- Reci mi imena onih koji su željeli da se uništi obitelj Luciano, a za uzvrat... za uzvrat, ja ću ti reći ime tvog
oca. Luka joj se nasmiješi andeoskim osm,jehom. Vic[jelo se da
joj ništa ne vjeruje. Sofia mu se približi. - Kunem se Djevicom Marijom da govorim istinu. Luka, znam tko ti
je otac.
Tijelo mu se umiri. Nije joj vjerovao. Gledao je nepomično u nju, optužujući je prozirnim očima. Neće ga
namamiti. Nije imao oca ni majku. Izrodio ga je sam davo, zato je morao biti kažnjen, zato su ga zaključavali.
- Pobjegao si, zar ne? Od časnih sestara? Tražili su te u zabavištu. Luka, jesi li tamo bio?
Lice mu se pretvori u masku. Jedino su mu se u očima mogle pročitati patnja i zbunjenost; čas pune
predbacivanja, čas straha. Kako je saznala za zabavište? To što n~je odgovarao, poljulja Sofijinu sigurnost.
Ako se prevarila?
Nagne mu se bliže. - Jesi li otišao u zabavište? Luka, jesi li bio u Cataniji? Sjećaš li se? - On podigne glavu i
zakoluta očima.
- Reci mi tko je naručio smrt moje djece. Barem to. Luka? Muk. Zatrepće kapcima, a zatim se zagleda u nju,
kroz nju, neugodnim pogledom. Kao da joj se rugao, prisiljav~jući je da ona prva skrene pogled. To je raz~juti.
Naposljetku se ponovo razljutila.
On mi nije sin, reče u sebi. Hvala Bogu. On nije moje dijete. Našao je srce, ukrao ga. Lopov, ubojica. Samo
gubim vrijeme s njim.
- Sve zbog tobogana, velikog, visokog tobogana. Spuštao sam se potrbuške i zaustav~jao na malom grubom
otiraču. Gelio sam se još jednom spustiti niz tobogan.
464
Dah joj zastane u grlu. Bože, laže li je? Zašto je spomenula zabavište? On je prepreden. Uvijek laže; i sad
zac~jelo laže.
Ispruži dlan i na njemu zlatno srce. - Odakle ti ovo? - Ne znam - reče ravnodušno.
- Jesi li ga ukrao od nekog djeteta? Našao? Zašto je kod tebe?
- Jer je moj. Volim ga njihati pred očima, uspavljuje me. - Kao da se radilo o nekoj igri, nije se bojao Sofi~je,
već je upita: - Kako znaš za zabavište?
- Reći ću ti Luka, ako ti meni ka~eš imena, ako mi kažeš tko je naručio da se ubiju Lucianovi.
Luka se nasmiješi. - U redu!
Teresa, još u kaputu, prisloni glavu uz vrata, nastojeći čuti što se dogada. Šapne Rosi da Luka nešto govori.
- Što kaže?
Teresa je ušutka pokretom ruke pa se uspravi. - Ne čujem.
Rosa sjedne pokr~j nje. - Snijeg je prestao. Teresa je pogleda ne shvać,djući što želi time reći. - Znači da će se
grob jasno vidjeti.
Sofia se nasloni na stol. Pripremi se da zapiše imena na poledini Michaelove fotografije. Luka, i dalje privezan
za stolicu, nagne se naprijed koliko su mu vezovi dopuštali.
- Barzini.
- Luka, on je mrtav. Znam da je Barzini poginuo.
On tiho nastavi, kao da je nije čuo. - Barzini je odnio poruku na Siciliju, zato je i njegova ponuda stigla prva,
On je bio sitna riba. Peter Salerno je važniji, ali u to su bile umiješane tri, možda i četiri obitelji. Željeli su biti
sigurni da nijednom čovjeku na tako visokom poloi~ju unutar Organizacije, kao što je bio don Roberto, nikad
ne padne na pamet da svjedoči.
- Luka, imena!
465
- Strpi se malo. Mogu ti reći imena koja sam čuo. Ali ja nisam bio dovoljno važan da bi mi nešto rekli. Znam
što znam zahvaljujući tome što sam bio sin Paula Carolle.
- Usvojeni sin. Luka.
Luka proštekće tri imena, koja Sofiji nisu bila poznata. Ona ih zapiše na poledini fotografije. Čekala je da čuje
četvrto, nalivpero u ruci. Okrene se prema r~jemu. On je gledao pravo u nju.
Ovo je bilo dijete koje je napustila, a poslije tražila i od kojeg je u duši digla ruke. Michaelov sin, njezin sin,
zakoniti nasljednik Lucianovih. A sad je nju zapala dužnost da ga ubije. Ipak je povjerovala da joj je rekao
istinu, da nije sudjelovao u ubojstvu njihovih muževa. Ali njezina djeca?
- Luka, priznao si da si ubio čuvarevo dijete. Istim oružjem ubijeni su Carlo i Nunzio...
Luka otresito odgovori. - Ne! Odgovorio sam na tvoja pitanja. Sad je na tebi red.
Sofia se okrene i ne da mu pogledati fotografiju. - Reci mi, Luka, moje dvoje djece.
Oči mu sijevnuše nemoćnim bijesom. Bespomoćan u stolici, ljuljao se naprijed-natrag, drmajući stolicom. -
Da! Da! Da! - Priznaješ?
- Da! A sad ti održi obećanje. Lagala si me? Znaš za zabavište. - Zaškrguće zubima. - Tko ti je rekao?
- Ubio si ih?
- Jebi se! Jesam, jesam, jesam!
Sofia okrene fotografiju Michaela Luciana i stavi je ispred njega na stol. On se nasmije i nagne da je bolje vidi.
S gadenjem odmahne glavom i zaškilji se. - Slagala si me. Pljujem ti ja na ovo derle.
- Luka, pljuješ na svog oca. Tvoj otac bio je Michael Luciano. Fotografija je snimljena malo prije njegove smrti
u dvadeset drugoj godini.
Luka zasikće. Pljune u fotografiju poput mačke, pa se zaškilji u Sofiju da vidi njezinu reakciju. Sad je bio on~j
Luka koji je mogao ubiti nevinu djecu, koji je bio u stanju unakaziti i zlostavljati svoje žrtve. Od ludila oči su
mu se pretvorile u svjetlucavo kamenje. Ruke i noge su mu bile vezane za stolicu,
466
ali je Sofia imala strašan osjeća,j da bi se, ako želi, mogao odvezati.
Rugao joj se. - Uvijek si bila pametnija od drugih. Znao sam, uvijek sam to znao. A znam da ćeš me baš ti
osloboditi vezova. - On se nasmije, a Sofia se okrene prema nožu.
- Sofia, znam da lažeš, ali, ako želiš, priznat ću da sam sin Michaela Luciana. Sve ću učiniti za tebe. Druge mi
nisu važne. Imat ćeš sve što sam ti obećao, sjećaš se?
Sofijini prsti čvršće se omotaše oko drvene drške noža. Tijelom je zakrivala ono što je radila. Tiho reče.
- Nisam te lagala, Luka.
Prisili se da se okrene njemu. Morala je to učiniti dok joj je u ušima odzvanjao njegov mrski, podsmješljiv glas.
Oštrica prode izmedu rebara pravo u njegovo srce. Svom
težinom, svom snagom gurne je još dub~je. Pritisne mu tijelo u naslon stolice. Nagnula se nad njega i
ko~jenom mu pritisla bedro. U grlu mu tiho zakrklja.
Odgurne se od njega. Ruka kao da joj se zalijepila za nož, kao da ju je sin čvrsto držao. Ona se snažno odgurne
i zanese unatrag.
Ostao je uspravan jer je još bio privezan za stolicu, ali glava mu se nagnula u stranu. Tanak mlaz krvi curio
mu je iz usta niz vrat. Opipa mu bilo; još su se osjećali slabi otkuc~ji. Sofia mu obuhvati lice rukama i poljubi
ga u nepomične, tople usne. Okusi njegovu krv, pogladi njegovu meku kosu, osjeti njegovu mrtvu glavu u
rukama. Otkuc~ji srca prorijedili su se i naposljetku su prestali.
Sofia spusti zlatno srce i prekinuti lančić u džep svoje okrvavljene spavaćice. Odveže mu noge i prekrije ga
plahtom. Otkopča remen na lijevoj ruci. Naizgled je bila mirna, neobično postupna. Ali kad počne odvezivati
desnu ruku, kopča se nije dala otvoriti. Povuče je jače i Lukina ruka se pomakne. Sofia padne na koljena.
Krv je počela natapati ručnike ispod njega. Na plahti kojom je bio pokriven pojavila se velika krvava mrlja.
Netko lagano pokuca na vrata.
- Sofia, sve u redu? Sofia? - Začu Teresin uplašen šapat i prisili se ustati. Stolica je bila udaljena od vrata
nekoliko
467
metara, ali svaki korak joj je bio pravo mučer~je. Udovi su je bo~jeli. Zadihana dode do vrata. Trebalo joj je
prilično dugo da smogne snage da okrene ključ i otvori vrata.
Teresa i Rosa stajale su poput curica. Rosa je u rukama držala debeli pokrivač. Nisu morale pitati je li sve
gotovo. Sofijino lice je bilo sablasno. Otvori vrata.
- Ne mogu otkopčati pojas na desnom zapešću.
Sofia i Rosa su boja~ljivo ušle u sobu gledajući u pokriveni lik, okrvav)jenu plahtu. Ovako pokriven nije
pru~ao strašan prizor kako su očekivale. Ali i n,jima kao da su se oduzele noge.
- Rosa, položi pokrivač, a ti, Teresa, pomogni mi odvezati njegovu ruku. - Teresi su drhtale ruke dok je
potezala pojas. Odveže ga. Lukina ruka mrtvo klone.
Sofia se okrene da vidi je li pokrivač pripremljen i pogleda Teresu. - Morat ćemo ga sve tri podići iz stolice.
Rosa čvrsto stegne plahtu oko Lukine glave i pojasa pa ga primi ispod pazuha. Sofia i Teresa uhvatiše ga za
tijelo i noge, ali zateturaju pod teretom. Polože ga na pokrivač.
- A nož? - zapita Teresa. - Sofia, no~!
Sofia klekne. - Rosa, povuci plahtu. Moramo se riješiti noža.
Rosa se prisili da podigne plahtu. Lukina glava je bila joj gotovo u krilu. Naglo udahne: - Bože moj, mili Bože!
- Rosa, pomozi mi - naloži joj Sofia.
- Ne, ne, ne mogu ga dodirnuti, molim te, nemoj da ga dodirujem. - Počne čudno zav~jati, poput mačke. Zgrbi
se kad Sofia objema rukama izvuče noi. Iz rane procuri gusta krv, i Teresa mu brzo pokrije lice.
- A sad ga omotaj u deku. Samo brzo, Sofia. Sofia učini kako joj rekoše.
- Prevrnite ga. Morat ćemo ga prevrnuti.
Užasnuto je gledala u smotani pokrivač. Rosa se i dalje onako glasala. Sofia se okomi na nju.
- Prestani! Prestani!
- Nemoj! Nemoj vikati na nju! - Teresa pruži ruke prema kćeri. - Potrebna nam je tvoja pomoć. Ne moraš ga
gledati, ali nam moraš pomoći.
468
Omotale su ga pokrivačem i zavezale pojasevima. Podigoše ga i kroz kuhinju izniješe u vrt.
Grob je, prema Sofijinim napucima, bio iskopan ispod jednog hrasta na kraju sn~jegom pokrivenog travnjaka.
Bio je dovoljno dubok, ali ne i dugačak. - Svini mu koljena - šapne Sofia.
Ležao je položen ustranu, savijenih koljena poput djeteta u majčinoj utrobi. Majka koja ga je donijela na svijet
sad je golim rukama bacala na njega zemlju. Teresa i Rosa su lopatama ponovo punile grob. Isticao se na
golemoj bijeloj površini. Dah im se smrzavao, ali nisu osjećale hladnoću. Sofia je još bila bosa, odjevena samo
u krvavu spavaćicu.
Nabacavši zemlju u grob, Teresa pogleda kako izgleda. - Brzo, nabac~jmo snijeg na vrh.
- Ne moramo - reče Sofia. - Pogled~j u nebo.
Bilo je sivo. Sofia nije to ni izrekla kad opet počne sniježiti. Ona krene u kuću, ostavljajući Rosu i Teresu da
ostatak zemlje utovare u tačke, koju zatim rasuše po cvjetnim gredicama.
Snijeg je postao gust. Odjednom im postane hladno, pa trčeći krenuše put kuće, Rosa je gurala kolica. Oklizne
se i padne licem u snijeg. Zaplače. Teresa se okrene.
- Jesi li se povrijedila?
Teresa potrči kćeri kad su njezini jec~i postali histerični. Podigne je. - Ne! Ne! Rosa! Rosa!
Morala je ošamariti Rosu, a zatim je zagrliti i umiriti. Rosa je jecala: - Oprosti, oprosti mi. Oprosti, mama.
Lice joj je bilo umrljano zemljom i krvlju. Obrazi su joj sjajili od vlažnih pahuljica. Umorstvo u kojem su
suc~jelovale, prekrivanje leša, zavojita cesta kojom su kao na akvaganu klizale majka i kćer posl~je umorstva
Lucianovih, učinili su joj se poput davne, nestvarne groze. Teresa je sad jedino mislila na ljepotu svoje kćeri.
Primi Rosino lice rukama i po~jubi joj usne.
- Rosa, odsad će sve biti kako treba. Svršeno je s ovim.
Graziella polako navuče zavjese. Gledala ih je kako kopaju grob, kako donose umotano tijelo, kako ga ukap~ju.
Sažali se na Sofi~ju, bosonogu u krvavoj spavaćici, koja je bila prisiljena
469
ubiti i čija su osjetila zbog toga otupjela te nije osjećala hladnoću koja je prodirala do kostiju. Vidjela je kako
joj je unuka pala dok je prikrivala tragove umorstva, kako plače. Bilo joj je jasno zašto ju je obuzela histerija.
Graziella zaplače kad Teresa po~jubi Rosu. Zadrži se kod prozora sve dok se ne izgubi svaki trag svježe
iskopane zemlje i groba.
Nije još bilo svršeno s tim. Morale su ukloniti svaki trag. Svaka je dobila neko zadu~enje i to im je pomoglo da
shvate kako je sve svršeno.
Rosa naloži vatru u nekadšnjem zidom ogradenom povrtnjaku. Kuća nije bila nastanjena pa je zarastao. Nade
hrpu starih novina u garaži i njima potpiri vatru.
Teresa odnese Lukinu odjeću i ono malo njegovih stvari iz njegove sobe, nagura u džepove papir natopljen
terpentinom, načini smotu~jak i zaveže ga konopcem. Sofia opere stubišnu ogradu, Lukinu sobu i kupaonu
koju je upotrebljavao. Lukinu četkicu za zube i češalj stavi u vrećicu, a vrećicu u ureda~j za gnječenje smeća. S
kuhinjskog prozora ugleda dim vatre iz dvorišta.
Teresa baci Lukinu oc~jeću u vatru. Plamenovi su sunuli uvis i zapucketali, a ona se vrati u kuću provjeriti je li
sve uzela. Rosa ostane kod vatre potičući je štapom. Ogledavši se, ugleda u zaklonjenon kutu red štapova
zabodenih u zemlju. Okrene se vatri i prisjeti onog sunčanog jutra kad ju je Luka poljubio, kad se on smijao s
Graziellom pokazujući gc~je će posaditi nove bi~jke. A sad se njegova oc[jeća pretvarala u pepeo.
Sofia još nije skinula krvlju natopljenu spavaćicu. Teresa reče s kuhinjskih vrata: - Svuci je. Spalit ću je. Sofia?
Teresa je morala ponoviti pitanje. Sofijine noge poplavile su od studeni. Polako podigne spavaćicu, ali se sjeti
srca u džepu i izvadi ga.
- Sofia, d~j mi spavaćicu. Moram je spaliti. - Ogleda se čime da ogrne Sofiju, ali ne nade ništa. Skine svoj
kaput i uzme krvavu spavaćicu. - Obuci ovo, okupaj se u vrućoj vodi...
470
Sofia kimne, ali se ne pomakne. Teresa joj pride i pokuša na n~ju navući kaput, ali je Sofia odgurne.
- Ne dodiruj me! Molim te, ne dodiruj me!
Sofia se dovuče stepenicama u svoju sobu. Zak~juča vrata i jurne preko sobe u kupaonicu. Zamalo padne u
bijelu tuškabinu. Ramenom udari o zid. Otvori vodu nastojeći sprati krvave mrlje s tijela, ruku... ne ispušt~jući
malo zlatno srce.
Ledeno hladna voda zaboli je, kao da je netko udara po licu i tijelu. Ipak ne otvori vruću vodu. Stavi srce u usta
i zagrize ga. Trbuh joj se napne, propara je bol baš kao i pri rode~ju njezina sina.
Udarala je po pločicama sve dok joj se nisu raskrvarile šake. Počne udarati glavom o zid, ali ne ispusti ni
zvuka. Njezina šutnja bila joj je kazna, nitko nikad ne sm~je saznati što je učinila. Ništa ne može umanjiti
njezinu krivnju: ni ono što su joj drugi učinili, ni ono što bi ona mogla nekome jednom učiniti. Počinila je
najstrašniji zločin: rodila je dijete, odbacila svoju krv i naposljetku ga ubila. Ona i jedino ona uništila je srce
obitelji. Dijete koje je ona odbacila zbog svoje gramzJjivosti, izraslo je u čudovište, ali će ta tajna ostati
skrivena poput Lukinog groba. Štitit će žestinom ono što je ostalo od obitelji, a bude li potrebno, i nasiljem za
koje je sad znala da je sposobna.
Dan poslije Lukinog umorstva, Teresa, Rosa i Graziella otišle su na počinak. Probdjevši cijelu noć, prespavale
su dan, shrvane umorom. Njihova iscrpljenost je milostivo, kao rukom, izbrisala užas u kojem su sudjelovale.
Za Sofiju nije bilo počinka. Kad bi sklopila oči, ugledala bi sinovljevo lice. Lutala je po kući. Nije mogla ni
sjediti ni odmarati. Jedino rješenje bilo je zabaviti se obiteljskim dokumentima.
Ne upali svjetla u primaćoj sobi već je čitala u svjetlosti kamina. Proučavala je bilje~nicu Michelea Barzinija,
usporedivala brojke navedene u njoj s iznosima novca koji su nedost~jali na nekoliko bankovnih računa
Lucianovih, bogatstva koje je tako t~jnovito iščezlo. I uvijek su se iznosi ispisani u Barzinijevoj bi~ježnici, i
označeni čudnim znakovljem, poklapali s visinom ukradenih iznosa. Nije mogla otkriti šifru, ali joj se
471
učini da bi oni inicijali pokr~j brojki mogli predstavljati početna slova naziva banaka. Okrene posljednju
stranicu i pogleda popis imena. Graziella je prepoznala dva, a Luka još tri: članovi nekoliko obitelji, ali su se
bavili različitim poslovima. Ako su se oni svi udružili, dogovorili da pobiju Lucianove, a istodobno obrali
goleme novčane nagrade...
Bila je previše umorna a da bi dalje mislila o tome. Skupi sve dokumente i vrati se u svoju sobu.
Te večeri odspava nekoliko sati. Odjene se i začuje ostale kako razgovaraju u dnevnoj sobi.
Zašutjele su kad je ušla. Tada Graziella, toplo se osmjehnuvši, pokaže Sofiji da sjedne u njezinu stolicu pokr~j
vatre. Graziella ispruži ruku. - Sofia, ovo je za tebe. Htjele bismo
da to nosiš, poklanjamo ti za hrabrost. Volimo te, uzdamo se u tebe. D~jem ti ovaj poljubac u nadi da ćeš ga
primiti i nositi. Po~jubi Sofiju u oba obraza, pa uzme snahinu ruku i na
prstenjak joj stavi pečatnjak don Roberta. - Mama, ne mogu.
- Molim te, Sofia, nosi ga, u ime mog muža, mojih sinova, mojih unuka. Molim vas da mi nešto obećate.
Zakunite se na 8ibliju da nikad nećete govoriti o Luki. Ne smijete nikad spomenuti njegovo ime. Njegova smrt
nas vezuje. Ništa nam više nije potrebno. Omerta!
Poljubi svoju malu Bibliju u kožnom uvezu i učini znak križa iznad nje, sklopivši oči u molitvi. Pruži knjigu
Teresi. Ona položi lijevu ruku na korice a desnom se prekriži.
- Kunem se Bogom...
Šuteći pričekale su da Sofia prisegne i da prihvati don Robertov prsten. Ruke je sklopila u krilu pokrivši
prsten. U dušu joj se uvukao nemir. Traže od nje da bude glava obitelji, a zapravo bi je trebale izbaciti.
Graziella je uhvati za ruku. - Sofia, molim te...
Sofia umorno polo~i ruku na Bibliju. - Mama, kunem se Bogom. - Tada ustane. Čvrsto zagrli Graziellu i
poljubi je u oba obraza. Okrene se Teresi i naposljetku poljubi Rosu.
Rosa zapazi malo zlatno srce na Sofijinom lančiću i upita je nije li Lukin. Sofia jednostavno odgovori da je
pripadao jednom od njezinih sinova.
472
Luka kao da im je pomagao i iz groba. Čak su i prije njegove smrti počele kolati glasine o tome tko stoji iza
udovica. Od glasina se u mafijaše neprimjetno uvukao strah. Očekivala se osveta, ali s koje strane? Tjeskoban
mir zavlada u središtu Organizacije. Dogovorile su se da će čekati na prvi znak odmazde.
Rsspravljalo se o umorstvima koja je počinio Luka, o Barzinijevom nećaku koji je ostao bez glave, pa i o
Barzinijevoj sluč~jnoj smrti. Šaputalo se da možda one kobne noći u Palermu nisu ubijeni svi Lucianovi i da je
netko od njih naručio smrt Paula Carolle.
Ništa se nije dogadalo pa su se sumnje množile. Odredeno je da se ubije Carollin ludi sin, ali je on nestao.
Peter Salerno je nebrojeno puta ponavljao telefonski razgovor što ga je vodio s nekim čovjekom koji se nije
predstavio, a koji je tvrdio da zastupa udovice. Sve se pretresalo i izvlačilo na površinu i nekoliko ih zaključi
da, ako iza udovica ne stoji jedna od velikih obitelji, tada postoji još jedan Luciano. Ako je tako, mogu očeki-
vati osvetu. Takav je njihov zakon. Ali dok se to ne dokaže, nitko nije želio nešto poduzeti. Velike obitelji su se
dogovorile: treba čekati.
Peter Salerno je strpljivo čekao. Bio je siguran da će se n~jemu prvom javiti. Poziv što ga je očekivao, sadrž~j
kojeg je morao odmah dojaviti svim zainteresiranim strankama, uslijedi dva tjedna poslije Lukine smrti.
Sofia Luciano zatraži sastanak sa Salernom i ljudima koje je Barzini zastupao. Salerno pristane i brzo provjeri
adresu koju mu je Sofia priopćila. Sazna da je kuća G~jevi nekad bila vlasništvo Paula Carolle, a da je Luka
Carolla prenio vlasništvo na udovice. Nagrada za ubojstvo Luke Carolle podigne se na stotinu tisuća dolara.
Tri tjedna poslije Lukine smrti i pet dana poslije poziva, Salerno se odveze do Long Islanda u limuzini kojom
je upravljao vozač. S njim su bila trojica n~jvažn~jih consigliera triju najvećih obitelji, i to onih koje je Luka
naveo da su st~jale iza umorstava Lucianovih.
473
Sa Salernom su bili Tony Castellano, predstavnik Corleoneovih u Americi, Johnny Salvatore, predstavnik
obitelji Gambino i debeli Nuccio Miano, blagajnik obitelji Avellino iz Chicaga. Sjedokosi, dotjerani i odlučni
da postanu vlasnicima Lucianovog carstva.
Stigavši do avenije što je vodila do Gajeva, zašutješe, djelomice zadivljeni, a djelomice bijesni što im je
promakao ovakav zalogaj.
Bilo je sunčano pa je kuća zasjala u punom sjaju. Automatska vrata su se zalupila se za njima. Začuvši taj
zvuk, jedan od njih se okrene, a kosa mu se n~ježi.
Graziella, a zatim Teresa i Rosa ušle su u sobu. Salerno ih upozna s ostalima. Graziella zatim da znak Rosi da
izide.
Graziella lagano glavom da znak Teresi da ponudi posjetiocima n~judobnije stolice. - Druga snaha će nam se
uskoro pridružiti. Mogu vas ponuditi omiljenim vinom moga supruga, Brunello di Montalcino. Bit će mi čast
poslužiti vas i nazdraviti uspomeni don Roberta.
Nisu mogli odbiti. Izmijenili su diskretne poglede u znak pristanka. Otvorili su bocu, umotali je u platneni
ubrus, a Graziella ulije vino u fine kristalne čaše. Odnese srebrni pladanj i malu srebrnu zdjelicu s krekerima
do svakog muškarca. Bila je uslužna, mila. Kako bi uzimali čaše, promrmljala bi - Grazie. - Odloži pladanj, ali
ne ulije sebi vina, već stane pokr~j Terese.
Peter Salerno podigne čašu. - Za don Roberta! Graziella se prekriži i promrmlja: - Gru.zie.
Gosti nisu ni pokušali započeti ležerni razgovor. Vidjeli su da su žene napete, ali ne i neprijateljski
raspoložene. Teresa otvori kutiju havanskih cigara. Graziella da znak glavom i Teresa ponudi goste.
Rosa pokuca na vrata Sofijine sobe pa ih odškrine. No Sofia ne primijeti nećakino prisustvo. Stajala je pokr~j
navučenih roleta, u polusjeni i tiho razgovarala sa sobom. Kad primijeti Rosu, ukoči se onako okrenuta iz
profila, malo otvorenih usana.
474
- Sofia, čekaju te.
Sofia se ne pomakne, ne reče ništa. Rosa nečujno izide iz sobe. Nije vidjela kako je Sofia podigla ruku i
dodirnula malo zlatno srce.
Rosa zatvori dvostruka vrata što su vodila u dnevni boravak pa se šuteći pridruži majci i baki. Posjetioci su se
pogledali, pitajući se zašto ih ostavlja čekati.
Naposljetku začuše lupkanje visokih potpetica na mramornom podu predsoblja. Ručke na vratima polako su se
okrenule i vrata se širom otvoriše. Sofia zastane jedan tren na vratima. Glatku crnu kosu smotala je u pundžu
na potiljku. Odjenula je jednostavnu crnu haljinu raskopčanog ovratnika. Visoke crne cipele i čarape ostavljale
su dojam strogoće ali i sm,jernosti. Jedina boja na njoj je bila ruž za usne, žarkocrveni potez. Dražesno im se
osmjehne i mirno stane na sredini sobe.
Graziella tihim glasom predstavi goste. Morali su ustati sa svojih mjesta, prijeći sobom i poljubiti Sofijinu ruku
jer ona ne učini ni koraka. Prignuvši se da joj poljube ruku, zamijetiše prsten don Roberta Luciana, prsten što
je nekoć pripadao Josephu Carolli.
Sofia ponudi goste da sjednu, pa sjedne i prebaci nogu preko noge. Oni se odreda zagledaše u njih.
- Gospodo, proglašena sam nasljednicom don Roberta. Sad sam ja, i to želim da se zna, glava obitelji Luciano.
Namjeravam upravljati Papinim tvrtkama koje nismo pristale prodati.
Peter Salerno pogleda ostale. Sjedili su zbunjenih lica. Sofia Luciano tražila je članstvo u Organizaciju koja u
svojoj povijesti nikad nije dopustila nekoj ~eni da postane član.
Sofia nastavi promuklim glasom. - Potpuno sam svjesna veza svojeg oca unutar Organizacije. Prepuštam
komisiji ili da zanemari moje postojanje ili da mi dopusti voditi posao bez ometanja.
Miano posiše cigaru, otp~june, pa skine komadi.ć duhana s debele usne. Odmahnuvši rukom reče: - Gospodo,
nitko vas neće smetati. Ono s Micheleom Barzinijem je bio nesporazum.
475
- Oprostite, gospodine, vi kažete nesporazum. Možda to i nije n~jsretnije odabrana riječ. Prema nama se
postupalo bezobrazno, zamalo su nas opljačkali.
Pogleda u Graziellu pa u Miana. - Gospodine, više nas ne zanimaju pregovori. I dalje smo vlasnice tih
nekretnina, ali je cijena sad triput veća. Nadalje, pristat ćemo na prod~ju jedino pod odredenim uvjetima.
Poput svog oca, protivim se trgovini drogama. Ukoliko nam se ne obeća da će novi vlasnici poštovati njegove
želje, nećemo ništa prodavati.
Salvatore lupne Salerna po rukavu i privuče ga bliže sebi. Šaputao je nešto, okrenuvši lice od udovica. Salerno,
gledajući Sofi,ju, podigne ruku u znak isprike zbog tog prekida. Salvatore se okrene ne pogledavši žene i
prigušenim glasom izmijeni nekoliko riječi s Mianom i Castellanom. Njih trojica zbiše se u krug pa se
razdvojiše i zavališe u stolice.
Salvatore jedva primjetno mahne svojom rukom punom prstenja Salernu. On je očevidno trebao govoriti u ime
sviju. - Gospodo, sigurno je došlo do neke zabune. Koliko mi
znamo, vama je već isplaćen priličan iznos za tvrtke.
- Nije tako. Barzini je unajmio ljude da nas fizički napadnu pokušavajući se dočepati zakonskih ovlasti nad
tvrtkom a da za to ništa ne plati. Trebali biste se obratiti onima koji za vas rade da vam vrate novac za koji vi
neosnovano pretpostavljate da je kod nas.
Dodirne zlatno srce na vratu kao da si opipava bilo. Pogledavala je sad jedno, sad drugo oznojeno lice.
Naposljetku zaustavi pogled na nemirnim očima Petera Salerna.
I on je nju pažljivo promatrao. Njezino lice poput maske skrivalo je gnjev. Bilo mu je zagonetno što često
podiže ruku i kažiprstom dodiruje zlatni privjesak što joj je visio oko vrata.
- Za deset dana primit ćete kompletni prijepis don Robertovih izjava s kojima je trebalo izići pred sud u
Palermu. Iz njih se jasno vidi da je on do kraja bio častan čovjek, čovjek kojem se moglo vjerovati, a kome se,
nažalost, nije vjerovalo. Držimo da imamo pravo na nadoknadu. To je, čini mi se, vaše pravilo. Ne izidete li
nam vi u susret, poduzet ćemo potrebne korake da osvetimo don Roberta Luciana.
476
Salerno pogleda svoje suradnike, nagne se naprijed i nasloni laktove na izrezbarene naslone stolice.
- Gospodo Luciano, svi ovdje prisutni izražavamo vama i vašoj obitelji našu najdublju sućut povodom tragičnih
gubitaka vaših milih. Ali nemamo pravo ponuditi vam nadoknadu, čak i kad bismo to željeli. To bi bio znak da
smo na neki način umiješani u to, a ništa nije dalje od istine. Mi smo poslovni ~judi i ništa više. Ne
namjeravamo olako prijeći preko postupka Michelea Barzinija. Željeli bismo da znate da je on to učinio na
svoju ruku. Voljni smo vam platiti još dvadeset tisuća...
Sofia ga prekine. - Dvadeset? Dvadeset tisuća? - HIadno se osmjehne. - Vrlo ste ljubezni, ali nama je potrebna
pomoć pri otkrivanju identiteta osoba koje su naručile ubojstva naših n~jdražih. Financijski smatramo da
imamo pravo na imovinu Paula Carolle. Joseph Carolla je odredio Roberta Luciana za svog nasljednika;
budući da je i Paul Carolla mrtav, mi...
Salerno je prekine. - Ali Carolla ima sina.
Sofia ga pogleda ne spustivši pogled. Salerno ponikne očima i zagleda se u ruke.
- Gospodine Salerno, Luku Carollu tra~e u vezi sa smrti moje djece. Osim toga, Luka je usvojen sin. Paul
Carolla nema krvnih nasljednika.
Graziella da znak Sofiji da želi razgovarati s njom. Lagano se nakloni gostima u znak isprike zbog ovog
prekida. Sofia joj pride. Namjerno se okrene od gostiju, posluša Graziellu, zaklanj~jući,je kako se ne bi čulo
što šapće. Salerno iskoristi ovu stanku za dogovor s Mianom, kojeg je obuzimalo nestrpljenje.
Sofia ponovo sjedne, ali posjetioci ostanu stajati. Salerno se nakašlje. - Gospodo, svjesni smo da je ovo imanje
pripadalo Paulu Carolli i da je nedavno prepisano na gospodu Graziellu Luciano. Na našem sljedećem
sastanku, možemo razmotriti pitanje imanja Paula Carolle~ali dotad vam ne mogu reći hoćete li postati
vlasnicama.
Nuccio Miano pročisti grlo, zategne prsluk. Ovom prilikom nije želio govoriti, ali čuo je dovoljno. Želio je
otići.
Tony Castellano zamijeti pokrete svojih suradnika i jedva primjetno da znak glavom Peteru Salernu. Vic~jevši
kako je
47?
Miana ozlovoljila drskost udovica, znao je da će ovo oc[jeknuti na Siciliji kad im podnese izvještaj.
Sofia srdačno zahvali što su došli na sastanak, pa se okrene Grazielli i nasmiješi, ali ne svojim, već Lukinim
osmijehom. Dražest je nestala iz njega. Očima je davala znakove ženama da šute. Nijedna ne smije ničim odati
gostima da Sofia namjerava lagati.
Sofia nastavi. - Vi i ne znate da postoji nasljednik imanja Luciano, nasljednik koji želi što mu po zakonu
pripada. Ne udovolji li mu se, našoj obitelji neće preostati ništa drugo nego da se obrati nekom drugom. La
spine della rosa sono nascoste dal fiore.
Druge udovice promatrale su Sof~ju kako nudi gostima još vina. Peteru Salernu posljednjem pruži čašu.
Nasmiješi mu se iznad ruba svoje čaše i podigne je kao da mu nazdravlja. Zatim se okrene ostaloj trojici i uputi
svakom nekoliko riječi. fteče da je žalosno da obitelji Luciano n~je ukazana čast da se sastane s druge dvije
obitelji zainteresiranim za pregovore. Izrekne ta dva prezimena bez traga emocija.
Prekine sastanak naglo kao što ga je i započela: ljubezno i bez straha. Govorila je blago, uvjerljivo i iznad
svega srdačno. Njih trojica krenuše k izlazu. Sofia položi ruku na Salernov
rukav, još jednom mu se dražesno nasmiješi, nagne prema njemu i poljubi ga u iznenadene usne.
- ArriUederci, zahvaljujemo vam.
Muškarci su se složili da je smiješno što Sofia vjeruje da postoji i n~jmanja mogućnost da ude u Organizaciju.
Ali morali su priznati činjenicu da su udovice zgrabile petnaest milijuna, a ipak zadr~ale vlasništvo nad
cjelokupnom imovinom Lucianovih i u Americi i u Palermu.
Sofijin zahtjev da im pripadne imovina Paula Carolle potvrdilo je glasine da iza udovica Luciano netko stoji,
netko spreman za njih ubijati. A tko je taj nasljednik što ga je spomenula? Miano pljune u znak gadenja prema
muškarcima voljnih izvršavati naloge četiriju žena, od kojih je jedna tek izišla iz školskih klupa, a druga je
bakica.
478
Automobil prode kroz željezna vrata koja su se bešumno zatvorila iza njih. Skrivene video kamere vrate se u
početni polož~j. Peter Salerno koji je sjedio na stražnjem sjedalu ne odoli, već se okrene i baci posljednji
pogled na veličanstvenu kuću. Pogleda u prozore na katu. Na jednom je st~jala žena, odjevena u crno. Je bila u
sjeni, djelomično skrivena i rešetkama, ali je on ipak prepozna.
- Mislim da je Sofia Luciano drukčija, drukčija od žena na koje smo navikli. Ona je...
Drugi su morali priznati da i njih uznemirava. U šali su je prozvali nepoznatom potrošnom robom. Nijedan
nije imao posla s takvom ženom, poslovno ili intimno. Složili su se, u nešto ozbiljnijem tonu, da je bella... bella
mafosa.
Ali Salernu nije bilo do smijeha. Zagledao se kroz prozor. Što je čini posebnom?
Rastopljeni snijeg pošprica ulicu i stranice limuzine. Smuči mu se od dima cigara pa pritisne dugme da spusti
prozor. Duboko udahne svježi zrak. Kako je znala koje su obite~ji bile umiješane? U mislima ponovi svaku
riječ izgovorenu tijekom sastanka. Predstavi njezino lice dok je tihim glasom nizala imena ljudi koji nisu ni
znali da drugi sudjeluju u tome. Znači da zna za sve koji su sudjelovali u ubojstvu njezine obitelji. Salerna
zazebe oko srca kad pomisli što bi to dalje moglo značiti. Jer, ako zna njihova imena, zacijelo zna i da je novac
Lucianovih prebačen sa Sicilije u Ameriku.
Zamole ga da zatvori prozor. Pruži ruku prema dugmetu. Osjeti bol kao da mu je netko raznio crijeva. Vatra
mu prijede kroz tijelo u grlo gušeći ga, a na usta mu provali slina. Bezglasno je micao usnama kao da
pokušava upozoriti ostale, ali ne izusti više ni riječi.
Prekrižile su ime Petera Salerna na poledini fotografije. Sliku Michaela Luciana vratile su na počasno mjesto.
Graziella Luciano, udovica don Roberta Luciana, Teresa, udovica Filippa Luciana i Rosa, nesudena nevjesta,
nestrpljivo su iščekivale kakav će biti ishod sastanka, ne znajući da je Sofia, udovica Constantina Luciana,
majka Carla i Nunzia, već učinila svoje. Osveta koja je počela umorstvom Michaela Luciana, nastavit će se. La
spine della rosa sono nascoste dal fiore. Ru~a laticama skriva trnje.
VY . r n v ^:'· ~ ~. :,
,_ . ~ .. _ ~ 3 479