Antologija zla

"Moda e ostati zapisano da je danas poela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali poela je davno, davno." "Osjeam da je ovaj prljavi rat, da je ova brutalna agresija ispraznila moj raniji duhovni i fiziki sadraj, i sada se punim nekim novim sadrajem. Kao da u od sada biti neko drugi, ne vie nikako onaj isti, onaj onakav. Ne sjeam se, ve se ne sjeam kakav sam bio. A nije ni vrijeme da budem kakav sam bio." "Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve to je bilo nae, pojedinano i zajedniko, i nita vie nee biti onakvo kakvim bijae. Niti onakvim kakvim zamiljasmo da je bilo. Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo nae. Ove kukavike i ove junake generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome rijei u tuim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni suuti u srcima."

Drugi o knjizi estoga travnja 1992., dok gleda kako njegove antologije doslovno nestaju u plamenu, Alija Isakovi poinje pisati svoju posljednju antologiju - antologiju zla. Ovaj dnevnik o pokuaju destrukcije Bosne autor zapoinje rijeima: "Moda e ostati zapisano da je danas poela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali poela je davno, davno." "Antologija zla, iako formalno ustrojena kao ratni dnevnik, zapravo je jedna lucidna kronika o krvavoj sadanjosti kroz koju se ogleda prolost, o prolosti koja je trajala predugo, o kulturi kao izvoritu fenomena zla. Objanjava korijene problema i agresije, odakle i kako sve poinje: Eufemizmom "divljaci s Pala" Isakovi saeto odreuje: "Srpsku akademiju nauka i umetnosti", s knjievnikom ispostavom u Francuskoj (kao ideologe), Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu "literaturu" (kao podstrekae), srpsku politiku nauku, srpsku politiku "knjievnost", politiku publicistiku, politiku kunu (guslarsku) i kolsku (epsku) pedagogiju (kao propagatore), te vojne dijelove, ovaj put JNA i paravojske (kao izvrioce). Naravno, terminoloki se svuda podrazumijeva i "crnogorska poslunika komponenta". Ova sintagma u kontekstu paklenih dogaanja ponekad e djelovati blago, kao kamilica."

U oujku 1992. izdava (tad najmoniji izdava na Balkanu) organizirao je predstavljanje antologije. O znaaju hrvatskog pjesnikog genija i nainu na koji je on prezentiran govorio je tad Alija Isakovi. I sam antologiar, isticao je kako je publiciranje izbora iz jedne knjievnosti uvijek ma s dvije otrice. Ali, idealno bi bilo kad bi svaki pisac mogao objaviti svoju antologiju, tako da bi se na koncu mogla napraviti jedna antologija antologij, jedna idealna knjiga u kojoj bi duh suvremenosti pulsirao u ritmu duha tradicije, govorio je. Moda u sveukupnoj bosanskoj literaturi nema pisca za kojeg je knjievni pojam "antologija" tako determinantan kao to je to za Aliju Isakovia. Prihvativi antologiarski

poziv u grkom znaenju te rijei, ali jo vie u poziciji bonjakoga knjievnika, suoenog s nepoznanicama i vrtlozima vlastite kulturne tradicije i jezika, Isakovi je cijeli ivot pravio antologiju vlastite kulture, stavivi se u opasnu i nezahvalnu ulogu onoga koji otkriva i revalorizira, onoga to sakuplja i poredi. Objavio je vie antologija, meu kojima je, zacijelo, najuvenija antologija muslimanske knjievnosti Biserje (1972.). Ovo je prvi sveobuhvatni izbor iz jedne knjievne tradicije, u kojoj "od Hasanaginice (i prije) do Selimovieva Dervia (i poslije) traje emanacija osobne duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjeanja, pretau voljenja, teku elje i ljubavi".

Knjievnost bosanskih pisaca u trenutku se pretvorila u samu negaciju knjievne umjetnosti. Eros teksta preobratio se u thanatos, razgranate mree knjievnog stvaranja pokidane su, dokolica i igra su zamrle, a sve se pretvorilo u zapanjeno oko to sve vidi i napregnuto uho to sve uje. "Bosna gori - gledamo i pamtimo", rei e Ivan Lovrenovi u jednom intervjuu u ljeto 1992., a Isakovi pie: "Osjeam da je ovaj prljavi rat, da je ova brutalna agresija ispraznila moj raniji duhovni i fiziki sadraj, i sada se punim nekim novim sadrajem. Kao da u od sada biti neko drugi, ne vie nikako onaj isti, onaj onakav. Ne sjeam se, ve se ne sjeam kakav sam bio. A nije ni vrijeme da budem kakav sam bio."

Tragedija naroda u Bosni je tragedija biblijskih razmjera. Za mog nedavnog boravka u Sarajevu dr. Nada Zjuzin mi je rekla da je sarajevski ratni sindrom nepoznat medicinskoj znanosti, te da su kanadski lijenici objavili da e psihijatrijska znanost imati dosta posla dok nekako sistematizira duevne muke Sarajlija. Ne radi li se upravo o promjenama na rubu Isakovievih razmiljanja: ne sjeam se vie kakav sam bio? "Ve danima, ne znam tano koliko dana, ni emu to znanje, nema struje, nema vode, nema kruha. Moja porodica ne prima kruh ni po kakvom osnovu, dobijemo neto vie brana. Emina zamijesi kruh, ali ga nemamo ime ispei. Ponekad djeca skupe neto drva u okolici." Nisu li ovaj in i nain pisanja o Antologiji zla neto nedostojno, neto slino inicijativi kanadskih lijenika? Neki pokuaj sistematizacije irealnog, definiranje jednog ljudskog svijeta u trenutku dok on propada? Mogu li se uope razumjeti rijei Isakovieve opomene kad kae: "Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve to je bilo nae, pojedinano i zajedniko, i nita vie nee biti onakvo kakvim bijae. Niti onakvim kakvim zamiljasmo da je bilo... Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo nae. Ove kukavike i ove junake generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome rijei u tuim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni suuti u srcima." U sijenju 1996. imam ast promovirati Isakovievu knjigu Antologija zla, kao uzvrat njegovim rijeima na moju davnu sarajevsku promociju. Obojica smo u Beu, izgnanici to jedva hvataju dah u huku jednog tuinskoga jezika. Nakon godina izgnanstva posjetio sam na grad. Na zgaritima gradova i biblioteka dogodila se entropija jezika. Nitko nas nikad nee razumjeti, jer se sami nismo mogli razumjeti, sve dok svoja nakazna i runa lica nismo prepoznali u antologiji zla. (sijeanj 1996.)

injenica njegove smrti ubacila me u vremenski tunel dug kojih dvadesetak godina. Kao mladi pisac u njemu sam gledao uitelja, kasnije smo se druili esto i posjeivali porodino. Bio je lijep i mudar ovjek. Ratno siroe, odrastao po internatima bive drave, djelovao je suzdrano i oprezno, kao da uvijek dri nevidljivi obrambeni tit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio ovjek njegova povjerenja, jer mi je, kaem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak. Jednom sam mu u piu rekao: "Mnogi te doivljavaju kao neiskrena i podmukla ovjeka", a on se samo nasmijao: "Pa ja i jesam takav, bar ti to zna." ANTOLOGIJA Zla Alija Isakovic sa velikim promatrackim senzibilitetom i autoritetom pise o strahotama kroz koje su prolazili Bosna i Bosnjaci tokom agresije, predstavljajuci taj period kao cjelovit proces nacionalnoga i domovinskoga sazrijevanja bosanskoga covjeka. U svome izvornom znacenju, antologija je, zapravo, buket cvijeca. Velikosrpski fasizam i gluhoca cijele Planete spram onoga sto se dogadalo Bosni su nametnuti kao barbarsko - krizarsko cvijece zla. Isakovic se u Antologiji zla pojavljuje u ulozi autenticnoga svjedoka i mjerodavnoga kronicara. Ovo djelo nije samo zbirka razmisljanja objavljena tokom rata, vec je to jedno nase specificno i opce ogledalo, kronika smrti, terezija povijesti i balans aktualnoga doba, knjiga u kojoj su snage Dobra i Zla, Pravde i Nasilja, Istine i Lazi, Vjerovanja i Zlobe filigranski odvojene jedne od druge.

Alija Isakovic: "Antologija zla" 1992 * 6. travnja * 1993

18. travnja 1992 U rukama mi je beogradsko Vreme od 13. aprila i, posto je moguce da to bude posljednij broj koji ce doprijeti u opkoljeno Sanjevo, citirat cu dijelove uvodnog teksta koji su potpisali Milos Vasic, Zelinidin Isakovic, Milan Sutalo, Mensur Camo:

RAT PROTIV BOSNE

U Bosnu i Hercegovinu rat je dosao sa nezavisnoscu i sve to nema nikakve veze ni sa Bajramom, ni sa 6. aprilom. Martovske barikade bile su generalna proba, a dogadaji pred "Holidej inom" premijera dugo spremanog komada o cerecenju zive Bosne. Glavni glumci odgovorili su ocekivanjima: SDS je svoje uRAMio, hrvatska strana zauzela polozaje, JNA se koleba izmedu Adzicevog tvrdog i Kukanjcevog realistickog stava, SDA se prestrojava sa kobnim zakasnjenjem, a sirotinja raja ocajava. Na Bosnu je izvrsena agresija papana i fukare, a zrtva su komsije i jarani. U trenutku pisanja ovog teksta stanje u Republici Bosni i Hercegovini je sledece: dusevna bolnica u Domanovicima, izmedu Capljine i Stoca, najveca u Hercegovini vec danima je bez hrane, lekova i novih smena, posto su razne grupe zabarikadirane na prilazima selu, a JNA drzi jedini prilaz Mostaru (Pijesci), gadajuci odande preko Neretve zapadnohercegovatku Teritorijalnu odbranu koja se do pre dva dana zvala HOS. Ludaci su tako zrtvovani ludilu, ni krivi, ni duzni. U velikoj farmi u Dobrunu kod
6

Visegrada, 25.000 kokosaka je vec tri dana bez hrane, jer radnici ne mogu do farme. Kokoske ce se - po svom obicaju - pojesti izmedu sebe, pa ce prezivjeti najsposobnije. Manje sposobne ce umreti u neznanju, ni krive, ni duzne, sto je pouka majke prirode: kakva je razuka izmedu nas i kokosaka? Na telefonu Radio-Zvornika javija se lice koje se predstavija kao pripadnik Srpske dobrovoljacke garde. Pukovnik Djordjo Ljubotina objasnio je civulne zrtve prilikom napada kasetnim bombama na Siroki Brijeg ovako: "Neprijatelj ima pravo da svoje jedinice razmesta gde hoce"; drugim recima, ko im je kriv sto pod bombe nisu podmetnu1i vojnike nego civile. General Sead Fetahagic iz Druge armije (Sarajevo) ljubazno prenosi ultimatum SDS da ce grad biti bombardovan ako ne budu pusteni ljudi uhvaceni u hotelu "Holidej in" pod sumnjom da su pucali u na rod pred Skupstinom BIH. I zaista, tog popodneva u 17:32 Sarajevo je zasuto minobacackim minama i raketama iz rucnih bacaca sa polozaja SDS za koje armija zna gde su i ko ih drzi. Hanka Paldum, pevacica, preklinje pred TV kamerava YUTEL-a da prestanu pucati na njene komsije Srbe. U petak u Mostaru puca se na civile i ima ranjene dece: jedno od 13 i jedno od 4 godine. Zenicka zelezara se odrzava na minimalnom "toplom rezimu", jer ne moze da dobije koks; Aluminijumski kombinat Mostar je pod pretnjom katastrofe, jer je blokiran. Ako se tehnoloski proces ne zaustavi kako treba, sto trazi nekoliko nedelja, postoji opasnost od eksplozije koja bi unistila Neretvu pola Jadrana (o Mostarskom polju da i ne govorimo). Sudbina Bosne i Hercegovine moze se razumeti samo iz visestrukog pristupa: polititkog, vojnog, antropoloskog, verskog, ekonomskog. Danasnje stanje ima svoju predistortju u svakoj od tih oblasti. Republika Bosna i Hercegovina, koja nije 'Socijalisticka" od Cetvrtka (mozda prekasno), nema svoje mesto na politickoj karti Balkana crtanoj u Beogradu i Zagrebu. Dr Tudman je odavno govorio 0 "brvatskom barjaku na Romaniji; Dobroslav Paraga o "granici na Drini i u Zemunu"; dr Karadzic je polako pravio svoju drzavu kao deo buduce drzave "svih Srba sveta"; da bi je prosle

nedelje i proglasio. Stanovnike BIH niko nije pitao nista; oni su unapred, ishodom prvih visestranackih (citaj visenacionalnih) izbora, imenovani i podeljeni na Srbe, Hrvate, Muslimane i "ostale". To sto podela nije pratila zivot i istoriju BiH nije smetalo nikome - osim raji koju niko ne pita. Raja se prvo satera u naclonalni tor, odakle se posle lakse vodi na ratnu klanicu. Uvodjenjem nacionalnog ludila u trulu Jugoslaviju, Bosna i Hercegovina postala je suvisna republika. Umesto da se po savetu iskusnog Ivana Aralice - bore za prijateljstvo Muslimana i njihovu naklonost, idejne vodje Srba i Hrvata i dalje se o Muslimane otimaju, pod sumnjivom pretpostavkom da su oni Srbi Hrvati ("poturice" ili "cviet"). Stranka demokratske akcije Alije Izetbegovica saterana je, tako na teren nuzno verski obelezen - htela-ne htela. To je, pak, otvorilo mogucnosti za dalju politicku zloupotrebu: pazeci dobro da slucajno Muslimane ne priznaju kao narod, srpski ideolozi udarili su u pricu o "Islamskom fundamentalizmu"; kao logicnom delu belosvetske zavere protiv vaskolikog stpstva. Ovde je vec rec o obicnom zdravom razumu: dok Bosancerosi piju "pivu i sljivu" u danasnjim kolicinama, ne moze biti govora ni o "islamskom fundametalizmu"; ni o "mudzahedinskoj republici" o kojoj govori g. Raznjatovic, "oslobodilac Bijeljine i Zvornika". Prakticno politicki gledano, rec je o tome sta su se g. Milosevic i dr. Tudjman dogovorili u Karadjordjevu - kazu nasi sarajevski dopisnici... Izgleda da je psihijatar sa Durmitora shvatio kako je napadima na Sarajevo igrao "tropa": posle dogadaja od 5. do 9. aprila i 30 mrtvih Sarajlija svih nacionalnosti, oba pola i svih godista, dr Karadzic do kraja zivota nece smeti da pokaze svoje lice na sarajevskoj ulici. Radovan Karadzic sada igra "va banque" - sve ili nista, osvetnicki (jer zna da je Sarajevo izgubljeno za SDS zauvek), gadjajuci TV predajnik Hum, zgradu "Oslobodenja" i sve sto mrda po gradu. To se ocekivalo: danima dr. Karadzic optuzuje TV Sarajevo za "ratnohuskacki program", a satima na ekranu stoji telop "(Narodi BiH, ujedinite se protiv rata. Prestanite pucati)" Pazeci da nikoga ne uvredi TV Sarajevo dugo je cenzurisalo pouzdane podatke, izbegavajuci da imenuje agresora sa okolnlh brda za koje svi znaju da ih drze ljudi iz SDS; to pocinje da im se sveti. Iz narodne price je poznato
8

da nema argumenta koji ce vuka uveriti u to da mu jagnje ne muti vodu. Niko nije naucio nista iz iskustva rata u Hrvatskoj ponajmanje dr. Karadzic, iako je pred ocima imao primer dr Babica. Iz stope u stopu, on ponavlja Babiceve greske na daleko opasnijem terenu: gde je Babic delovao na vec rastresenom terenu, Karadzic pokusava da posvadja ne uporedivo zblizenije stanovnistvo; gde je vojska otvoreno podrzala Babica, Karadzic jos nema odgovarajucu podrsku i razocaran je u nadi da ce se Hrvatska ponoviti i sirom Bosne... Snajperski hici iz "Holidej ina" oznacili su temeljit moralni poraz SDS i Radovana Karadzica. Njegove konfuzne price o "zelenim beretkama" nisu uverile nikoga ni u sta, jer je nastavak napada na Sarajevo jasno pokazao ko i za sto puca. Takdje dr. Karadzic zauvek otudjio sarajevske Srbe od sebe. Oni sada drze "dezure" (lokalizam) uz komsije Muslimane i Hrvate goloruki uglavnom, po ulazima u stambene zgrade. Tu i tamo sarajevska "carsiska raja" (bivsi i sadasnji kriminalci) donose oruzje kolima i dele: "ko Ima - sto maraka ko nema - dzabe, pa da vrati..." Zena sa Bistrika, predgradja Sarajeva, kaze: "Sve sto smo citav zivot gradili oni su za jednu noc srusili". Jedan zatvorenik najbolje je opisao stanje stvari u Sarajevu i Republici: "Bio sam za Bajram preko vikenda kuci. Kad sam se na vrijeme uspio vratiti u zatvor, vidio sam nas Srbe, Musllmane i Hrvate kako se lijepo slazemo i shvatio da je nama u zatvoru bolje nego njima napolju. Doslo mi je da djecu i zenu dovedem k sebi u zatvor". Kaznjenici iz KPD Zenica ("ko prezivi taj je pravi hadzija") pobunili su se i traze jedinstveni MUP. Dok se pisu poslednji redovi ovog clanka, stize izjava Alije Izetbegovica: "Tesko da sadasnja vlast moze spasiti Bosnu, niti Hercegovinu, ali narod moze to da ucini". Moze, ako se politicka podela uspdstavi na pravoj liniji: raja protiv papana, Bosancerosi protiv "sljeglih brdjana"; ljudi i komsije protiv neljudi i zlikovaca. Kad jednom zavrsi ova zlocinacka navala na Sarajevo, kada prestane ubijanje njenih visenacionalnih bezazlenih stanovnika, Beogradjani ce jos koju deceniju siroko razmahivati rukama Sta se to, bre, burazeru, dogadjalo tamo u Sarajevu? a evo Vreme vec sve zna, na pocetku. Tako,

ne bude li Vremena, trebat ce mnogo vremena, sirokih vokala i toplog tapsanja. Medutim, mnoga ramena za tapsanje - naprosto ce nedostajati.

o mirenju sa sudbinom i novoj svakodnevnici, o bjeanju u druge drave, o patnji za Mostarom, o izoliranosti, ko nije bio u Sarajevu u ratu moe da zamisli kako je izgledala svaka ulica, kako je radila svaka radnja (trafike, pozorite, knjiare, kafane, sve) Prisjea se onih Srba za vrijeme Jugoslavije, pita se ko su oni bili i gdje su.

U prosincu 1991. sarajevska "Svjetlost" objavila je antologiju hrvatskoga pjesnitva, koje sam autor, i koja se zvala kranjevievski i sarajevski Iza sputenijeh trepavica. Knjiga je poinjala stihovima Goranove Jame, stihovima zapeaenim krvlju pjesnika, njegovim bezimenim grobom negdje u hladnim bosanskim planinama. U oujku 1992. izdava (tad najmoniji izdava na Balkanu) organizirao je predstavljanje antologije. O znaaju hrvatskog pjesnikog genija i nainu na koji je on prezentiran govorio je tad Alija Isakovi. Prezentacija se odrala u prepunoj sali tadanjeg Kluba knjige, a meu prisutnim licima vidio sam i tadanjeg ministra u Vladi Republike Bosne i Hercegovine Velibora Ostojia. Isakovi je zborio nadahnuto, onako kako istinski knjievnik znade govoriti o velikim djelima, s udivljenjem, ali i s nekom vrstom plemenite "zavisti" to on sam nije sve te pjesme napisao. I sam antologiar, isticao je kako je publiciranje izbora iz jedne knjievnosti uvijek ma s dvije otrice. Ali, idealno bi bilo kad bi svaki pisac mogao objaviti svoju antologiju, tako da bi se na koncu mogla napraviti jedna antologija antologij, jedna idealna knjiga u kojoj bi duh suvremenosti pulsirao u ritmu duha tradicije, govorio je. Moda u sveukupnoj bosanskoj literaturi nema pisca za kojeg je knjievni pojam "antologija" tako determinantan kao to je to za Aliju Isakovia. Prihvativi antologiarski poziv u grkom znaenju te rijei, ali jo vie u poziciji bonjakoga knjievnika, suoenog s nepoznanicama i vrtlozima vlastite kulturne tradicije i jezika, Isakovi je cijeli ivot pravio antologiju vlastite kulture, stavivi se u opasnu i nezahvalnu ulogu onoga koji otkriva i revalorizira, onoga to sakuplja i poredi. Objavio je vie antologija, meu kojima je, zacijelo, najuvenija antologija muslimanske knjievnosti Biserje (1972.). Ovo je prvi sveobuhvatni izbor iz jedne knjievne tradicije, u kojoj "od Hasanaginice (i prije) do Selimovieva Dervia (i poslije) traje emanacija osobne duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjeanja, pretau voljenja, teku elje i ljubavi".

10

Ali, Biserje je ve tad bilo baeno pred svinje - zbog same injenice da je na jednom mjestu sabrao duhovno blago Bonjaka, na autora su podigli nevienu hajku tadanji zatoenici bratstva i jedinstva, od kojih e mnogi dva desetljea kasnije napustiti grad i obruiti se na njega svom silinom svoje mrnje. Sjeao sam se i drugih Isakovievih antologema: u Zborniku Hasanaginica skupio je cijelu jednu komparativnu zbirku tekstova napisanih diljem svijeta u povodu znamenite bonjake balade, a u antologiji Hodoljublje prezentirao je dosege putopisne literature o naoj zemlji, jer je po prirodi i sam bio znatieljan putnik i otrovid putopisac. Uz to, objavio je zbornik, takoer svojevrsnu antologiju tekstova pod naslovom O nacionaliziranju Muslimana, u kojoj se pokazuje cijelo stoljee jednog fenomena osporavanja i preivljavanja, odricanja i opstajanja. U proljee 1992. poela je agresija na Sarajevo. Jedan od protagonista te agresije bio je i Velibor Ostoji, ovjek koji se snishodljivo smjekao na prezentaciji moje knjige. On i brojni drugi sarajevski pisci srpske nacionalnosti, predvoeni Radovanom Karadiem, neopisivom silinom i brutalnou poeli su paliti i ubijati grad. Univerzitetska biblioteka planula je aleksandrijskim plamenom. Magazin knjiga sarajevske "Svjetlosti" ve u prvim mjesecima bio je opustoen i opljakan - mnoge je knjige progutao plamen, a s njima i moju antologiju. Vrijeme kulture preobratilo se u vrijeme barbarstva, a Bosna je sa svih strana bila prevarena i silovana. estoga travnja 1992., dok gleda kako njegove antologije doslovno nestaju u plamenu, Alija Isakovi poinje pisati svoju posljednju antologiju - antologiju zla. Ovaj dnevnik o pokuaju destrukcije Bosne autor zapoinje rijeima: "Moda e ostati zapisano da je danas poela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali poela je davno, davno." Antologija zla (Ljiljan, Sarajevo - Ljubljana, 1995.), iako formalno ustrojena kao ratni dnevnik, zapravo je jedna lucidna kronika o krvavoj sadanjosti kroz koju se ogleda prolost, o prolosti koja je trajala predugo, o kulturi kao izvoritu fenomena zla. Eufemizmom "divljaci s Pala" Isakovi saeto odreuje: "Srpsku akademiju nauka i umetnosti", s knjievnikom ispostavom u Francuskoj 7 (kao ideologe), Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu "literaturu" (kao podstrekae), srpsku politiku nauku, srpsku politiku "knjievnost", politiku publicistiku, politiku kunu (guslarsku) i kolsku (epsku) pedagogiju (kao propagatore), te vojne dijelove, ovaj put JNA i paravojske (kao izvrioce). Naravno, terminoloki se svuda podrazumijeva i "crnogorska poslunika komponenta". Ova sintagma u kontekstu paklenih dogaanja ponekad e djelovati blago, kao kamilica. Knjievnost bosanskih pisaca u trenutku se pretvorila u samu negaciju knjievne umjetnosti. Eros teksta preobratio se u thanatos, razgranate mree knjievnog stvaranja pokidane su, dokolica i igra su zamrle, a sve se pretvorilo u zapanjeno oko to sve vidi i napregnuto uho to sve uje. "Bosna gori - gledamo i pamtimo", rei e Ivan Lovrenovi u jednom intervjuu u ljeto 1992., a Isakovi pie: "Osjeam da je ovaj prljavi rat, da je ova brutalna agresija ispraznila moj raniji duhovni i fiziki sadraj, i sada se punim nekim novim sadrajem. Kao da u od sada biti neko drugi, ne vie nikako onaj isti,

11

onaj onakav. Ne sjeam se, ve se ne sjeam kakav sam bio. A nije ni vrijeme da budem kakav sam bio." Tragedija naroda u Bosni je tragedija biblijskih razmjera. Za mog nedavnog boravka u Sarajevu dr. Nada Zjuzin mi je rekla da je sarajevski ratni sindrom nepoznat medicinskoj znanosti, te da su kanadski lijenici objavili da e psihijatrijska znanost imati dosta posla dok nekako sistematizira duevne muke Sarajlija. Ne radi li se upravo o promjenama na rubu Isakovievih razmiljanja: ne sjeam se vie kakav sam bio? "Ve danima, ne znam tano koliko dana, ni emu to znanje, nema struje, nema vode, nema kruha. Moja porodica ne prima kruh ni po kakvom osnovu, dobijemo neto vie brana. Emina zamijesi kruh, ali ga nemamo ime ispei. Ponekad djeca skupe neto drva u okolici." Nisu li ovaj in i nain pisanja o Antologiji zla neto nedostojno, neto slino inicijativi kanadskih lijenika? Neki pokuaj sistematizacije irealnog, definiranje jednog ljudskog svijeta u trenutku dok on propada? Mogu li se uope razumjeti rijei Isakovieve opomene kad kae: "Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve to je bilo nae, pojedinano i zajedniko, i nita vie nee biti onakvo kakvim bijae. Niti onakvim kakvim zamiljasmo da je bilo... Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo nae. Ove kukavike i ove junake generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome rijei u tuim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni suuti u srcima." U sijenju 1996. imam ast promovirati Isakovievu knjigu Antologija zla, kao uzvrat njegovim rijeima na moju davnu sarajevsku promociju. Obojica smo u Beu, izgnanici to jedva hvataju dah u huku jednog tuinskoga jezika. Nakon godina izgnanstva posjetio sam na grad. Na zgaritima gradova i biblioteka dogodila se entropija jezika. Nitko nas nikad nee razumjeti, jer se sami nismo mogli razumjeti, sve dok svoja nakazna i runa lica nismo prepoznali u antologiji zla. (sijeanj 1996.) Samo godinu dana kasnije, poetkom oujka 1997. naziva me prijatelj s kojim sam suraivao u jednoj zagrebakoj redakciji da mi saopi da je Alija Isakovi umro. Pitao me je bih li bio voljan napisati novinski in memoriam. Odgovorio sam da ne mogu. Vijest me je posjekla, jer sam se posljednjih godina redovito viao s njim, najee u kavani "Westend", u blizini zapadnog bekog kolodvora, ili u kavani "Dommayer" u trinaestom bekom bezierku, gdje je stanovao. "Mi bosanski pisci smo ljudi s kolodvora", rekao je jednom. Iao je esto u Sarajevo, najee autobusima, koji su do cilja morali prei cijeli labirint granica i koji su nekako stizali nakon cijele vjenosti truckanja. Razmjenjivali smo knjige i tampu. Ponekad bi me zvao u sitne none sate da provjeri koji podatak, ili tek onako. Nakon jednog posjeta Sarajevu rekao mi je: "Zna ta, prvi put sam osjetio da moj sarajevski stan kao da i nije vie moj, da knjige u mojoj biblioteci kao da i nisu vie moje."

12

Ali, on se teko privikavao na emigrantski ivot. "U Beu je ljepe, ali u Sarajevu je bolje", jednom mi je rekao. Zajedno smo priredili i u Beu objavili panoramu sarajevske ratne knjievnosti pod naslovom In Schmerz mit Wut, zajedno ponekad nastupali na humanitarnim priredbama. Na jednoj takvoj manifestaciji, odranoj u bekom Volkstheateru, upamtio sam i ovakve njegove rijei: "Ta Bosna, to treperi, kao zelen list kukuruza..." Bio je agnostik, moderan tip, uasnut pojavama vjerskog konzervativizma kod Bonjaka. "Da Boji poslanik danas ivi, vozo bi se boeingom, komuniciro internetom i pio whisky s colom", jednom se, komentirajui tekst jednog zagrienog bonjakog teologa, gorko naalio. injenica njegove smrti ubacila me u vremenski tunel dug kojih dvadesetak godina. Kao mladi pisac u njemu sam gledao uitelja, kasnije smo se druili esto i posjeivali porodino. Bio je lijep i mudar ovjek. Ratno siroe, odrastao po internatima bive drave, djelovao je suzdrano i oprezno, kao da uvijek dri nevidljivi obrambeni tit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio ovjek njegova povjerenja, jer mi je, kaem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak. Jednom sam mu u piu rekao: "Mnogi te doivljavaju kao neiskrena i podmukla ovjeka", a on se samo nasmijao: "Pa ja i jesam takav, bar ti to zna." Umro je iznenada za jednog posjeta Sarajevu i pokopan je uz najvie vjerske i dravne poasti u groblju Ferhadije damije u Sarajevu. I to je tako dobro, jer u svetim knjigama ionako pie da samo Bog znade tko su pravi vjernici, a tko sumnjala. Vijest o njegovoj smrti doekao sam s unutranjim sramom, jer su moji zemljaci unitili i etniki oistili njegov rodni Stolac. Prolog ljeta sam posjetio njegov mezar, i ja, nikakav vjernik, prisjeao sam se zaboravljenih molitvi za mrtve. Umjesto njih, na um su mi padali Solenjicinovi stihovi: nokti bi do krvi prekopavali crnu zemlju, ali uzalud. (oujak 1998.) U proljee godine 2002. proitao sam vijest da je Amor Maovi, predsjednik Dravne komisije za nestale, u jednoj od masovnih grobnica u istonoj Bosni, meu mnogobrojnim kostima ubijenih Bonjaka pronaao i kosti Ivana Gorana Kovaia, hrvatskog pjesnika, autora Jame, umorenog od etnika u Drugom svjetskom ratu. Sjetio sam se tad davne promocije moje antologije u Klubu "Svjetlosti", koja je bila poetak jednog stranog vremena odreena Goranovim stihovima. Ispraajui Goranov narod, Isakovi je i sam otiao sa njim. Nove sarajevske vlasti po njegovom imenu nazvale su jednu ulicu u centru grada, ulicu koja je prije njega nosila ime njegova zemljaka partizana i slikara Branka otre. Nisam siguran da bi bio oduevljen ovom poasti. Sjetio sam se jednog bekog razgovora s njim kad je rekao da ulicama ne treba svaki as davati nova imena, nego da treba uvati stara i da je za njega najljepi naziv koji moe imati jedna ulica nosio sarajevski sokak Aikovac. etajui jesenjim Beom, na um mi je pala posljednja reenica iz posljednje njegove objavljene prie: "Tako, nema vie nita osim trajanja. Ni mene nema u kafani na Hietzingu."

13

Alija Isakovic sa velikim promatrackim senzibilitetom i autoritetom pise o strahotama kroz koje su prolazili Bosna i Bosnjaci tokom agresije, predstavljajuci taj period kao cjelovit proces nacionalnoga i domovinskoga sazrijevanja bosanskoga covjeka. U svome izvornom znacenju, antologija je, zapravo, buket cvijeca. Velikosrpski fasizam i gluhoca cijele Planete spram onoga sto se dogadalo Bosni su nametnuti kao barbarsko krizarsko cvijece zla. Isakovic se u Antologiji zla pojavljuje u ulozi autenticnoga svjedoka i mjerodavnoga kronicara. Ovo djelo nije samo zbirka razmisljanja objavljena tokom rata, vec je to jedno nase specificno i opce ogledalo, kronika smrti, terezija povijesti i balans aktualnoga doba, knjiga u kojoj su snage Dobra i Zla, Pravde i Nasilja, Istine i Lazi, Vjerovanja i Zlobe filigranski odvojene jedne od druge.

14