Arthur Schopenhauer (1788.-1860.

)
svakako je jedan od najreprezentativnijih mislilaca svoga vremena, koji djelomino neposredno nastavlja tradiciju njemakog klasinog idealizma, prije svega Kanta, a djelomino odraava i duhovnu krizu graanskoga ovjeka. Schopenhauer je kantovac, ali i metafiziar. On je platonovac, ali i pesimist. Schopenhauer je pretea nadolazeih decenija prije svega po svom pesimizmu (koji e se naroito ispoljiti u naem stoljeu), ali i po naglaavanju antihegelovskog i antiracionalnog volitivnog momenta koji e posebno znaenje dobiti u strujama iracionalizma i egzistencijalizma. Schopenhauer je kantovac, ali je Kantu nerijetko prilazio preko Fichtea i Schellinga. Djelo SVIJET KAO PREDODBA ini ga Kantovcem, no tu Kantovu predodbu Schopenhauer je nekantovski protumaio, a na pojmu svijeta kao volje izgradio je Schopenhauer svoju antikantovsku metafiziku. Svijet Kantove pojavnosti koju Kant smatra objektivnom i opevanom pojavnou Schopenhauer naziva priinom, te na taj nain priin identificira s pojavnou i smatra da se ovjek svagda kree u svijetu priina i varke. Toj negativnoj koncepciji tumaenja Kanta, nadovezuje Schopenhauer indijsku filozofsku tezu o velu Maje koja je u zavjesu nespoznatljivosti zauvijek zavila na pojavni svijet. Za razliku od Kanta Schopenhauer nastoji iz sfere pojavnosti prijei u sferu stvarnosti o sebi, jer je u ovjeku usaena potreba za opom spoznajom, koju Schopenhauer naziva metafizikom potrebom. Naa samosvijest sadri volju, kao dio pravolje, koja je izvor svega to jest. Za razliku od Hegela koji tvrdi sve to je zbiljsko je umno svijet za Schopenhauera je u biti bezumna, slijepa pravolja, iracionalni movens dogaanja, (HEN, KAI PAN- jedno i sve) koja uvijek tei biti ono to jo nije. Taj izvor ivota dovodi do disharmonije, te besmislene i uzaludne borbe za jedinstveni lik ivota. To to se kae da je ivot bez jedinstvenog smisla, ne znai da pojedinana voljna intencija nema odreeni smisao. Taj smisao je njen svojevrsni cilj koji volja ima pred sobom i kome ona tei (Platon). Intelekt je u slubi volje, a ljudski ivot je noen iracionalnim, bezumnim i bezvrijednim aktivnostima i pojavama. Iz te koncepcije antiracionalistike,

iracionalistike, voluntaristike metafizike proizlazi i Schopenhauerov metafiziki pesimizam koji je izvor cijelog njegovog filozofskog umovanja. Bit sve opstojnosti svijeta je volja , koja je u osnovi bitka nezadovoljstvo, jer uvijek tei za onim to jo nije, a kad to postane, onda poinju nova muenja i nezadovoljstva, jer ovo postignuto zadovoljstvo postaje dosada. ovjek nikad ne moe doivjeti sreu, jer pravolja uvijek ostaje nezadovoljna. Sve tenje izviru iz nezadovoljstva i tako nezadovoljstvu nema kraja. Ono je uistinu beskrajno. ovjek je stoga nuno nesretan i nastaje sada pitanje kako se moe pomoi, u emu je smisao etikog djelovanja? Schopenhauerova se etika osniva nasuprot Kantovoj, te emocionalna sfera (koju Kant iskljuuje iz emotivno vrijedne sfere) dobiva presudno znaenje. Temeljni pokreta udorednosti je osjeaj samilosti, a svaki drugi motiv moralnog djelovanja je neovisan. Sama samilost se oituje kao ljubav, kao predanost, kao dobrohotnost ukratko, kao bilo koji oblik humanosti. ovjek iz samilosti zapravo ublaava bijedu i nevolju drugih bia, a to e rei barem trenutano i povremeno otklanjati tegobe ivota drugih ljudi. Samilost se suprotstavlja dvjema osnovnim nagonskim porivima: egoizmu (volji za vlastitom sreom) i zlonamjernosti (volji za tuim bolom). To je bitno odreenje Schopenhauerove filozofije, jer se njime prevladava dotadanja prosvjetiteljska etika, koja je branila teze iskrenoga egoizma. Samilou se negiraju i voljni impulsi, to predstavlja trenutak slobode, volja se uutkava, ali se ne unitava. Uz ovaj objektivni, drutveni nain, postoji i subjektivni nain oslobaanja intelekta od sluenja volji. To meutim ne moe doivjeti svaki ovjek, jer je taj prosjeni ovjek zapravo tvornika roba prirode, ali to mogu doivjeti umjetniki majstori koji se bezinteresno uzdiu nad prostor i vrijeme, te tako gledaju istu ideju u stvarnosti, odnosno istu objektivaciju svjetske volje. U toj ljestvici vrednota prvo mjesto Schopenhauer daje glazbi, jer je ona najdalje od svega realnog. Na najniem stupnju je graditeljstvo, jer je ono neminovno vezano sa pojavom zbilje. Idealni

stoiki mudrac i umjetnik za Schopenhauera su geniji i jedino su oni osloboeni od bijede ivota. Svojim radikalnim antihegelovskim tj. antiracionalistikim stavom, svojim iracionalizmom ukazao je Schopenhauer da se zbilja ne moe do kraja logiki protumaiti. Logos po njemu nije osnovni zakon kozmosa, nego organ i sredstvo, kojim se pravolja izraena u ljudskoj svijesti slui. Svojim radikalnim pesimizmom postavio je Schopenhauer antitezu povrnom prosvjetiteljskom optimizmu i ukazao na stranu ivota koja je esto bila prikrivana, pa se i sam jednom usporedio s Budhom, koji je iziavi iz kraljevskog dvorca vidio bolest, siromatvo i smrt, te po tome ocijenio vrijednost ljudskog ivota. Svojim pogledom na svijet on je postavio jasnu antitezu Leibnizovom idealizmu po kojoj je ovaj svijet najbolji od svih moguih svjetova. Za Schopenhauera je svijet, ijim djelovanjem odluuje bezrazlona i besciljna volja, najgori od svih moguih pomisli o svijetu. Iako je ukazivao na negativnosti ivota, nadahnut budizmom i brahmanizmom, ipak nije zanijekao taj ivot, ve je pokazao da e neugasiva volja neprestano oivljavati puls ivota. Individualno tijelo i svijest umiru, ali volja kao ivotni pokreta ostaje.